proizvodnja krmnog bilja - naslovnica krmnog... · 2020. 9. 14. · krmno bilje, ili ekstenzivni...
TRANSCRIPT
1
PROIZVODNJA KRMNOG BILJA
Ranko Gantner, Gordana Bukvić, Zvonimir Steiner
Osijek, 2020.
2
Zahvale
Autori se zahvaljuju matičnoj instituciji za omogućavanje kvalitetnih radnih uvjeta i resursa
za pripremanje ovoga udžbenika, zatim iskusnim terenskim agronomima i praktičarima
napasivanja i hranidbe goveda koji su pomogli nesebično prenoseći svoja iskustva – gospođi
Snježani Čondić, dipl.ing. iz Belja d.d. iz Darde, gospodinu Mariu Bušljeta, dipl.ing iz P. P.
Orahovica d.d. iz Zdenaca i gospodinu Ivanu Babiću, dipl.ing, iz Belja d.d. iz Darde, te
profesoru Derick-u Moot sa sveučilišta Lincoln University iz Lincolna (Novi Zeland) koji je
ovo djelo obogatio savjetima i vlastitim iskustvima napasivanja na lucerni i smanjenju rizika
od nadama na ispaši lucernom.
3
Predgovor
Važnost krmnog bilja proizlazi iz važnosti stočarstva. Većina čovječanstva kroz cijelu
poznatu povijest koristilo je proizvode dobivene od stoke: meso i mlijeko za hranu, a kože i
krzna za odijevanje. Isto čini i danas. Uz pomoć stoke (ovdje se misli prvenstveno na
preživače), čovječanstvo je s velikih prostora siromašnih ljudskom hranom (trajni travnjaci,
livade i pašnjaci) dobivalo lako probavljive namirnice za održavanje svog života, te se ljudska
populacija mogla proširiti i izvan najpovoljnijih predjela (izvan predjela s povoljnom klimom
i plodnim tlom za rast voća, povrća i žitarica). Kako u povijesti, tako danas, uzgoj i
iskorištavanje stoke je nemoguće bez korištenja krmnog bilja, bilo ono intenzivno oranično
krmno bilje, ili ekstenzivni pašnjaci u rubnim područjima poljoprivrede.
Cilj izdavanja ovoga udžbenika jest pružiti studentima (i svim drugim čitateljima) sustavno
pripređenu kompilaciju rezultata znanstvenih istraživanja i stručnih spoznaja o proizvodnji i
korištenju krmnog bilja. Kod prikazivanja rezultata znanstvenih istraživanja, autori su
nastojali čitatelja informirati o postupcima i uvjetima u kojima su isti rezultati dobiveni
(lokacija, tlo i klima, te način držanja, hranidbe i iskorištavanja stoke), a sve s namjerom da se
čitatelju omogući samostalno prosuđivanje o primjenjivosti prikazanih rezultata. Prikaz uvjeta
i izvedbe terenskih pokusa čitateljima može pomoći i u praktičnom dizajniranju (i
redizajniranju) stvarnog krmnog sustava, te za samostalno dizajniranje eksperimenata.
Ciljano čitateljstvo ovoga udžbenika prvestveno su studenti sveučilišnog diplomskog studija
Bilinogojstvo, smjer Biljna proizvodnja, za nastavni modul Krmno bilje, i sveučilišnog
diplomskog studija Zootehnika, smjer Hanidba domaćih životinja, za nastavni modul
Proizvodnja krmiva, sve na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek, sastavnici Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Osim navedenih studenata, autori smatraju da ovaj
udžbenik može koristiti i studentima drugih sveučilišta i obrazovnih razina, te osobito
praktičarima u proizvodnji i korištenju krmnog bilja, jer udžbenik sadrži obilje spoznaja
dobivenih u terenskim istraživanjima. Ipak, ciljano čitateljstvo je donekle ograničeno, jer su
gotovo sve prikazane spoznaje temeljene na istraživanjima provedenim u umjerenim
klimatima planete Zemlje. Autori se nadaju da će značajnije proširenje spoznajama iz
suptropskih i tropskih pojaseva biti uključeno u slijedeće izdanje udžbenika.
4
Sadržaj:
1. DEFINICIJA KRMNOG BILJA I CILJEVI PROIZVODNJE KRMNOG BILJA
2. HRANIDBENE POTREBE BILJOJEDA I KVALITETA KRMNOG BILJA
2.1. Potrebe biljojeda za količinom (konzumacijom) krmnog bilja
2.1.1. Goveda
2.1.2. Ovce (i koze)
2.1.3. Konji
2.2. Izražavanje prinosa krmnog bilja
2.3. Parametri kvalitete krmnog bilja, hranidbena vrijednost i podjela krmiva
2.3.1. Ocjena hranidbene vrijednosti krmiva
2.3.2. Podjela krmiva na voluminozna i koncentrirana
2.3.3. Oblici voluminoznih krmiva
2.4. Potrebe biljojeda za kvalitetom krmnog bilja
2.4.1. Goveda
2.4.2. Ovce
2.4.3. Konji
3. UVJETI ZA PROIZVODNJU KRMNOG BILJA (OKOLIŠ)
3.1. Tlo
3.2. Klima
4. KRMNO BILJE S ORANICA
4.1. Prosolike žitarice za voluminoznu krmu
4.1.1. Kukuruz za voluminoznu krmu
4.1.1.1. Hranidbena vrijednost za preživače
4.1.1.2. Prinosi
4.1.1.3. Agrotehnika
4.1.1.3.1. Plodored
4.1.1.3.2. Obrada tla
4.1.1.3.3. Gnojidba
4.1.1.3.3.1. Gnojidba dušikom,
4.1.1.3.3.2. Gnojidba stajskim gnojem
4.1.1.3.3.3. Gnojidba fosforom i kalijem
4.1.1.3.4. Sjetva
4.1.1.3.5. Njega
4.1.1.3.6. Zaštita
4.1.1.3.7. Košnja (žetva)
4.1.1.3.8. Asocijacije s mahunarkama i drugim vrstama
4.1.2. Sirak za voluminoznu krmu
4.1.2.1. Hranidbena vrijednost
4.1.2.2. Prinosi
4.1.2.3. Agrotehnika
4.1.2.3.1. Plodored
4.1.2.3.2. Obrada tla
4.1.2.3.3. Gnojidba
4.1.2.3.4. Sjetva
4.1.2.3.5. Njega
4.1.2.3.6. Zaštita
4.1.2.3.7. Korištenje
4.1.3. Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom
4.1.3.1. Hranidbena vrijednost
9
9
10
10
13
14
14
16
17
19
20
20
20
21
21
23
23
23
24
24
24
26
30
32
32
33
34
35
38
41
43
46
47
49
51
55
55
58
60
60
60
61
62
62
63
63
64
65
5
4.1.3.2. Prinosi
4.1.3.3. Agrotehnika sudanske trave
4.1.4. Proso
4.1.5. Biserno proso
4.1.6. Muhar
4.2. Strne žitarice za voluminoznu krmu
4.2.1. Pšenica za voluminoznu krmu
4.2.1.1. Hranidbena vrijednost za preživače
4.2.1.2. Prinos voluminozne krme
4.2.1.2. Prinos zrna
4.2.1.3. Smjese s mahunarkama
4.2.1.4. Agrotehnika za voluminoznu krmu
4.2.1.4.1. Plodored
4.2.1.4.2. Obrada tla
4.2.1.4.3. Gnojidba
4.2.1.4.4. Sjetva
4.2.1.4.5. Njega
4.2.1.4.6. Zaštita
4.2.1.4.7. Košnja, spremanje i korištenje
4.2.2. Posebnosti ostalih strnih žitarica u odnosu na pšenicu
4.3. Jednogodišnje krmne mahunarke
4.3.1. Grašak
4.3.1.1. Grašak za voluminoznu krmu
4.3.1.1.1. Hranidbena vrijednost
4.3.1.1.2. Prinosi
4.3.1.1.3. Agrotehnika
4.3.1.2. Grašak za suho zrno
4.3.2. Grahorice za voluminoznu krmu
4.3.3. Soja za zrno i voluminoznu krmu
4.4. Višegodišnje krmne mahunarke
4.4.1. Lucerna (plava lucerna)
4.4.1.1. Hranidbena vrijednost
4.4.1.2. Prinosi
4.4.1.3. Agrotehnika
4.4.1.3.1. Izbor tla
4.4.1.3.2. Plodored
4.4.1.3.3. Obrada tla
4.4.1.3.4. Gnojidba
4.4.1.3.5. Sjetva
4.4.1.3.6. Njega
4.4.1.3.7. Zaštita usjeva
4.4.1.3.7.1. Zaštita od korova
4.4.1.3.7.2. Zaštita od poljskih glodavaca
4.4.1.3.7.3. Zaštita od insekata
4.4.1.3.7.4. Zaštita od bolesti
4.4.1.3.8. Korištenje
4.4.1.3.8.1. Korištenje košnjom
4.4.1.3.8.2. Korištenje napasivanjem
4.4.1.4. Smjese s travama
65
67
68
68
68
69
70
71
73
74
74
77
77
77
78
83
84
84
85
86
88
88
88
89
89
90
91
92
93
95
95
97
103
105
105
105
106
107
112
114
115
115
115
116
117
117
117
120
123
6
4.4.2. Crvena djetelina
4.4.2.1. Hranidbena vrijednost
4.4.2.2. Prinosi
4.4.2.3. Agrotehnika
4.4.2.4. Asocijacije s travama
4.4.3. Bijela djetelina
4.4.3.1. Hranidbena vrijednost
4.4.3.2. Prinosi
4.4.3.3. Agrotehnika
4.4.3.3.1. Sjetva
4.4.3.3.1. Gnojidba bijele djeteline, odnosno smjesa s
travama
4.4.3.3.2. Korištenje travno-djetelinskih smjesa s
bijelom djetelinom
4.4.4. Smiljkita roškasta
4.4.4.1. Hranidbena vrijednost
4.4.4.2. Prinosi
4.4.4.3. Agrotehnika
4.4.5. Esparzeta
4.4.5.1. Hranidbena vrijednost
4.4.5.2. Prinosi
4.4.5.3. Agrotehnika
4.5. Višegodišnje krmne trave
4.5.1. Ljuljevi
4.5.1.1. Engleski ljulj
4.5.1.1.1. Hranidbena vrijednost
4.5.1.1.2. Prinos krme
4.5.1.1.3. Agrotehnika
4.5.1.1.3.1. Izbor tla
4.5.1.1.3.2. Gnojidba
4.5.1.1.3.3. Obrada tla i zasnivanje usjeva
4.5.1.1.3.4. Korištenje
4.5.1.2. Talijanski ljulj
4.5.1.2.1. Hranidbena vrijednost
4.5.1.2.2. Prinosi
4.5.1.2.3. Agrotehnika
4.5.2. Vlasulja trstikasta (trstolika)
4.5.2.1. Hranidbena vrijednost
4.5.2.2. Prinosi
4.5.2.3. Agrotehnika
4.5.3. Klupčasta oštrica
4.5.3.1. Hranidbena vrijednost
4.5.3.2. Prinosi
4.5.3.3. Agrotehnika
4.5.4. Vlasulja livadna
4.5.4.1. Hranidbena vrijednost
4.5.4.2. Prinosi
4.5.4.3. Agrotehnika
4.5.5. Mačji repak
126
127
130
131
132
132
133
137
138
138
139
139
139
139
140
141
143
145
146
147
147
148
150
150
150
151
155
156
156
156
157
158
159
159
162
165
166
167
170
171
172
173
176
178
179
180
181
183
184
7
4.5.5.1. Hranidbena vrijednost
4.5.5.2. Prinosi
4.5.5.3. Agrotehnika
4.5.6. Ostale trave hladne sezone
4.5.7. Trave tople sezone (C4 trave)
4.5.7.1. Hranidbena vrijednost
4.5.7.2. Prinosi
4.5.7.3. Agrotehnika
4.6. Djetelinsko-travne smjese
4.7. Korjenaste krmne kulture
4.7.1. Stočna repa (krmna repa)
4.7.2. Stočna koraba (podzemna koraba, broskva)
4.7.3. Postrna repa
4.7.4. Stočna mrkva
4.8. Ostale krmne kulture
4.8.1. Stočni kelj (krmni kelj)
4.8.2. Cikorija za napasivanje
5. KRMNO BILJE S TRAJNIH TRAVNJAKA
5.1. Travnjački resursi
5.2. Uloga travnjaka
5.3. Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka
5.4. Biologija travnjačkih biljaka
5.5. Melioracije travnjaka i agrotehnika na travnjacima
5.5.1. Melioracije vodnog režima
5.5.2. Poboljšanje pokrovnosti, proizvodnosti i botaničkog sastava
tratine
5.5.2.1. Poboljšanje pokrovnosti tla i botaničkog sastava tratine
usijavanjem
5.5.2.2. Poboljšanje pokrovnosti tla i kvalitete tla pomoću
odgovarajućih metoda napasivanja
5.5.3. Gnojidba travnjaka
5.5.4. Oporavak mezofaune travnjaka
5.5.5. Zaštita od korova u travnjaku
5.5.6. Drljanje travnjaka
5.6. Korištenje travnjaka
5.6.1. Napasivanje
5.6.1.1. Pašna terminologija (nazivlje)
5.6.1.1.1. O pašnjačkim površinama
5.6.1.1.2. O vegetaciji
5.6.1.1.3. O porastu i korištenju
5.6.1.1.4. O hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji
5.6.1.1.5. O upravljanju pašnjačkim površinama
5.6.1.1.6. O odnosima površina-krma-životinje
5.6.1.1.7. O metodama zaposjedanja (sinonim metode
napasivanja)
5.6.1.2. Utjecaji odnosa površina-krma-životinje
5.6.1.2.1. Utjecaj dnevnog obroka ispaše (forage
allowance) na proizvodnost stoke
5.6.1.2.2. Utjecaj veličine (i visine) biljne mase na
184
186
186
187
187
187
189
190
190
193
193
195
195
195
196
196
197
200
200
205
205
213
214
214
214
215
216
220
226
227
227
227
227
228
229
229
229
230
231
232
232
233
233
240
8
proizvodnost stoke
5.6.1.2.3. Utjecaj rezidualne biljne mase (i rezidualne
visine tratine) na proizvodnost stoke
5.6.1.2.4. Utjecaj pašnog opterećenja (grazing pressure)
na proizvodnost stoke i travnjaka
5.6.1.2.5. Gustoća zaposjedanja (stocking density)
5.6.1.2.6. Dodijeljena površina pašnjaka
5.6.1.2.7. Razdoblje zaposjedanja
5.6.1.2.8. Razdoblje odmora ili regeneracije tratine
5.6.1.2.9. Utjecaj metode zaposjedanja (stocking
method) na proizvodnost stoke
5.6.1.2.10. Odnos zaposjedanja (stocking rate)
5.6.1.2.11. Nosivost (carrying capacity)
5.6.1.3. Prihrana žitaricama na paši
5.6.1.4. Plan napasivanja (grazing plan)
5.6.1.5. Smanjenje rizika od nadama na paši
5.6.1.6. Oprema pašnjaka
5.6.2. Košnja travnjaka
6. KONZERVIRANJE VOLUMINOZNIH KRMIVA
6.1. Sijeno
6.2. Silaža
6.3. Sjenaža
7. STAJNJAK – PROIZVODNJA I KORIŠTENJE
8. PLANIRANJE PROIZVODNJE KRMNOG BILJA
9. PLANIRANJE TRANSPORTA I SKLADIŠTENJA KRMNOG BILJA
10. Popis korištene literature
244
245
246
247
247
249
249
253
254
254
257
261
262
264
265
265
268
270
272
274
276
277
9
1. DEFINICIJA KRMNOG BILJA I CILJEVI PROIZVODNJE KRMNOG BILJA
Krmno bilje u užem smislu podrazumijeva kulture za proizvodnju voluminoznih krmiva
(ispaše, sijena, svježe zelene krme, silaže i sjenaže) za potrebe hranidbe domaćih životinja
(prvenstveno biljojeda: goveda, ovaca, koza, konja, magaraca, kunića) i divljači (prvenstveno
biljojeda: jelena i srna). U širem smislu, krmno bilje podrazumijeva, uz prethodno, i kulture
za proizvodnju zrna (mahunarki i žitarica) za hranidbu istih životinja.
Ciljevi proizvodnje krmnog bilja jesu zadovoljenje hranidbenih potreba domaćih životinja za
ostvarenje ciljane proizvodnosti (dnevne ili ukupne mliječnosti, dnevnog ili ukupnog prirasta
tjelesne mase), zdravstvenog stanja i reprodukcije uzgajanih životinja te postizanje kvalitete
namirnica životinjskog podrijetla (mesnatost trupova, udio masti, sadržaj vitamina i
provitamina, odnos zasićenih i nezasićenih masnih kiselina, odnos Ω-3 i Ω-6 masnih kiselina,
miris, okus, boja i dr.). Uz gore navedene ciljeve, još je suštinski važno proizvodnju krmnog
bilja obavljati na ekonomičan način, tako da cijena koštanja proizvedenih i korištenih krmiva
bude prihvatljiva, a po nekim ekonomskim stavovima čak i minimalizirana (iako to ne mora
biti optimalno rješenje gledajući farmu ili proizvodni sustav u cjelini). Potrebno je znati da je
proizvodnja krmnog bilja zapravo poveznica između zemljišnih resursa i klimatskih uvjeta s
jedne strane, te hranidbe i proizvodnosti životinja s druge strane (Shema 1.). Cherney i
Kallenbach (2007.) su navedeni sustav nazvali pojmom krmni sustav (engl. forage system) i
pripisali mu kao najvažnije ciljeve: (1) uskladiti vrste krmnog bilja sa raspoloživim
zemljišnim resursima, (2) uskladiti količinu i kvalitetu proizvedene krme s potrebama
životinja, uz još nekoliko drugih ciljeva koji slijede po važnosti.
Shema 1. Proizvodnja krmnog bilja je spona (poveznica) između zemljišnih resursa i
klimatskih uvjeta s jedne strane te hranidbe i proizvodnosti životinja s druge strane.
Cilj ovoga udžbenika je uputiti čitatelja (studenta) u proizvodnju krmnog bilja koja skladno
povezuje zemljišne resurse s hranidbenim potrebama životinja u datim okolišnim uvjetima.
2. HRANIDBENE POTREBE BILJOJEDA I KVALITETA KRMNOG BILJA
Kod planiranja novog poslovnog poduhvata u stočarskoj proizvodnji, ili kod razmatranja o
značajnijim promjenama ustaljenog proizvodnog sustava „krmno bilje – hranidba“, važno je
poznavati odnos potrebne zemljišne površine i obima stočarske proizvodnje ili broja uvjetnih
Klima
Tlo,
zemljišni resursi
Hranidba
Proizvodnost
životinja
Zdravstveno
stanje
životinja
Kondicija
životinja
Kvaliteta
proizvoda
Proizvodnja
krmnog
bilja
10
grla (UG) koja će se hraniti. Taj je odnos određen godišnjom proizvodnjom krme po jedinici
površine i godišnjom konzumacijom krme od strane stada (Shema 2.). Da bi se odnos mogao
pravilno postaviti, potrebno je poznavati proizvodni potencijal krmnih kultura i tla u
određenoj klimi, s jedne strane, i hranidbene potrebe domaćih životinja za ciljani obim
proizvodnje s druge strane. Ocjena proizvodnog potencijala krmnih kultura biti će detaljno
elaborirana kroz naredna poglavlja o pojedinim krmnim kulturama, a hranidbene potrebe
ukratko u ovom poglavlju.
Shema 2. Broj uvjetnih grla po jedinici površine (UG/ha/godišnje) ograničen je proizvodnjom
suhe tvari krme po jedinici površine (ST/ha) i očekivanom konzumacijom ST krme po
uvjetnom grlu (ST/UG/god.).
2.1. Potrebe biljojeda za količinom (konzumacijom) krmnog bilja
Za brzu i orijentacionu procjenu potrebne površine zemljišta za proizvodnju krme, za ciljani
obim stočarske proizvodnje, vjerojatno je najkorisniji podatak o potrebnoj konzumaciji suhe
tvari (u daljem tekstu ST) krmiva. Najčešće se izražava u potrebnoj dnevnoj konzumaciji
jednoga grla, u izvedenoj jedinici kgST/grlu/dan. Iako životinje nikada ne konzumiraju čistu
suhu tvar krmiva, potreba za konzumacijom se najčešće izražava u suhoj tvari jer je sadržaj
vode u krmivima vrlo promjenjiv, te zato što voda nema hranidbenu vrijednost (čista voda
nema energetsku vrijednost, ne sadrži bjelančevine, vitamine niti minerale). Izražavanje
hranidbenih potreba za konzumacijom ST krmiva ne negira potrebu životinja za vodom -
vodu i dalje smatramo neophodnom za život, održavanje zdravlja i proizvodnost domaćih
životinja.
2.1.1. Goveda
Očekivana konzumacija suhe tvari kod goveda raste s povećanjem tjelesne mase i s
povećanjem proizvodnosti, bilo da je riječ o lučenju mlijeka kod mliječnih krava ili o
11
dnevnom prirastu tjelesne mase kod tovne junadi. Vođeni željom za maksimalizacijom
proizvodnosti grla, farmeri pokušavaju maksimalizirati konzumaciju hranjivih tvari. Ipak,
maksimalna dnevna konzumacija ST ograničena je kapacitetom buraga i kvalitetom krmiva.
Beth Wheeler (1996.) dala je tablični prikaz konzumacije ST kod mliječnih krava, u postotku
od tjelesne mase (%) i u apsolutnom iznosu (kg), ovisno o tjelesnoj masi krave i razini
mliječnosti, i to za razdoblje od sredine do kraja laktacije (Tablica 1.). Takva potencijalna
konzumacija očekuje se kod hranidbe TMR-om sastavljenim od visokokvalitetnih
voluminoznih krmiva i s odgovarajućim udjelom koncentriranih krmiva.
Tablica 1. Ciljana dnevna konzumacija suhe tvari krme kod krava od sredine do kraja
laktacije (Beth Wheeler, 1996.)
Dnevno lučenje mlijeka
(kg/dan/kravi)
Tjelesna masa krave
450 550 650
Dnevna konzumacija suhe tvari krme
%TM kg %TM kg %TM kg
10 2,6 11,7 2,3 12,7 2,1 13,7
20 3,4 15,3 3,0 16,5 2,8 18,2
30 4,2 18,9 3,7 20,4 3,4 22,1
40 5,0 22,5 4,3 23,7 3,8 24,7
50 5,6 25,2 5,0 27,5 4,4 28,6
Tako krava tjelesne mase od oko 650 kg (uobičajeno za holstein-fresian pasminu), koja luči
oko 40 litara mlijeka na dan (to je visoka mliječnost), može konzumirati oko 25 kg ST
krmiva, ili oko 3,8 % u odnosu na svoju tjelesnu masu. U praksi je konzumacija ST obično
niža, zbog lošije kvalitete voluminoznih krmiva, manjeg udjela koncentriranih krmiva, pa čak
i zbog neoptimalne vlage obroka (prema Wheelerovoj, 1996., optimum je između 50 i 75%
ST u TMR-u). Tako su Kolver i Muller (1998.) u Pennsylvaniji (SAD), kod mliječnih krava
Holstein-Fresian pasmine, na visokokvalitetnoj ispaši ustanovili manju konzumaciju ST i
manju proizvodnost negoli na visokokvalitetnom TMR-u (Tablica 2.).
Tablica 2. Konzumacija ST i mliječnost krava ovisno o tipu obroka (Kolver i Muller, 1998.)
Parametar Ispaša TMR
Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 19,0 23,4
Konzumacija ST (% od TM/dan) 3,39 3,93
Mliječnost (kg/grlu/dan) 29,6 44,1
Sastav obroka engleski ljulj,
bijela djetelina
silaža kukuruza,
silaža leguminoza,
koncentrati
Sadržaj ST (%) 17,0 58,2
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 25,1 19,1
NDF (% u ST) 43,2 30,7
ADF (% u ST) 22,8 19,0
NEL (MJ/kgST) 6,9 6,8
Niža konzumacija ispaše vjerojatno je bila posljedica većeg sadržaja vlakana (NDF i ADF) i
vode negoli u TMR-u, te zbog potrebnog kretanja krave da bi došla do nepopašenih dijelova
travnjaka. Menadžment pregonskog (rotacijskog) napasivanja bio je optimalan: pred puštanja
12
na ispašu, biljna masa na pregonu bila je oko 2,9 tST/ha, a rezidualna masa u momentu
premiještanja bila je oko 1,5 tST/ha.
Utjecaj sadržaja ukupnih vlakana (NDF) i teže probavljvih vlakana (ADF) na maksimalnu
konzumaciju sijena (ili sjenaže), prikazala je Beth Wheeler u Tablici 3.
Tablica 3. Maksimalna konzumacija ST sijena kod krava, ovisno o kvaliteti sijena (Wheeler,
1996.)
Konzumacija suhe tvari (% ili kg)
Sadržaj u ST sijena (%) Kod TM krave (kg)
Kvaliteta sijena Sirove bjelančevine ADF NDF (% od TM) 400 500 600
Odlična >18 <33 <43 3,0 12,0 15,0 18,0
Dobra 16-18 33-37 43-48 2,5 10,0 12,5 15,0
Osrednja 13-15 38-41 49-53 2,0 8,0 10,0 12,0
Slaba <13 >40 >53 1,5 6,0 7,5 9,0
Kod tovne junadi i krava za proizvodnju teladi za tov, očekivana konzumacija je niža negoli
kod visokomliječnih grla. Tako je prema Hibbardu i Thriftu (1992., cit. Lalman i Richards,
2014.) očekivana konzumacija ST kod krava za proizvodnju teladi za tov prikazana u Tablici
4.
Tablica 4. Kapacitet konzumacije suhe tvari voluminoznih krmiva kod krava za proizvodnju
teladi za tov (Hibbard i Thrift, 1992., cit. Lalman i Richards, 2014.)
Kapacitet konzumacije ST
voluminozne krme
(% od tjelesne mase)
Kvaliteta i tip krme Zasušena
krava
Dojna
krava
Krma niske kvalitete: sijeno leguminoza i trava košenih u
kasnim razvojnim fazama, slama (<52% TDN u ST)
1,8 2,2
Krma osrednje kvalitete: suhi ljetni ili jesenski pašnjak, sijeno
leguminoza košenih krajem cvatnje, sijeno trava košenih od faze
lista zastavičara do faze početka cvatnje (52 do 59% TDN u ST)
2,2 2,5
Visokokvalitetna krma: sočna trava u porastu na bujnom
pašnjaku, sijeno leguminoza košeno do faze cvatnje, i trava
košenih do faze kraja vlatanja (>59% TDN u ST)
2,5 2,7
Silaže 2,5 2,7
Prema NRC-u (1996., cit. Kerley i Lardy, 2007.), krave pasmina za proizvodnju tovne junadi
na pašnjaku (tzv. beef cows), dok doje telad, trebaju dnevnu konzumaciju suhe tvari oko 2,3%
od TM (prvih 6 mjeseci nakon porođaja), a po odbijanju teladi oko 2,1% od TM (preostalih 6
mjeseci do novog porođaja). Energetska vrijednost obroka prva tri mjeseca dojenja treba biti
oko 60% TDN-a u ST, s postepenim padom na oko 45% TDN-u ST kod odbijanja teladi.
Sadržaj sirovih bjelančevina tokom prva tri mjeseca dojenja treba biti oko 11% u ST, s
postepenim padom na oko 7% u ST nakon odbijanja teladi. Prema istom izvoru, junad u
uzrastu zahtijeva dnevnu konzumaciju suhe tvari i kvalitetu dnevnog obroka ovisno o uzrastu
(koja im je trenutna tjelesna masa) i ciljanom dnevnom prirastu tjelesne mase (Tablica 5.).
13
Tablica 5. Ciljana konzumacija i kvaliteta dnevnog obroka za junad u uzrastu (NRC, 1996.,
cit. Kerley i Lardy, 2007., konzumaciju % od TM izračunali autori)
Tjelesna masa
(kg)
Dnevni prirast
(kg/dan)
Konzumacija
(kgST/dan)
Konzumacija
(% od TM)
TDN
(% u ST)
SB
(% u ST)
300 0,33 8,0 2,7 50 7,3
0,91 8,4 2,8 60 10,2
1,38 8,2 2,7 70 13,0
327 0,33 8,5 2,6 50 7,1
0,91 9,0 2,8 60 9,7
1,38 8,7 2,7 70 12,2
354 0,33 9,0 2,5 50 6,9
0,91 9,5 2,7 60 9,2
1,38 9,3 2,6 70 11,4
382 0,33 9,5 2,5 50 6,8
0,91 10,0 2,6 60 8,8
1,38 9,8 2,6 70 10,8
409 0,33 10,0 2,4 50 6,6
0,91 10,6 2,6 60 8,4
1,38 10,3 2,5 70 10,2
Zadatak 1. Procijeni godišnju konzumacija ST krmiva kod visokomliječne krave ako joj
laktacija traje 305 dana, a zasušenost 60 dana. Pretpostavi da joj je konzumacija tijekom prvih
100 dana laktacije prosječno 3,6% od TM, tijekom drugih 100 dana prosječno 3,2% od TM,
tijekom zadnjih 100 dana prosječno 2,7% od TM, i tijekom zasušenosti 2,2% od TM.
Zadatak 2. Procijeni godišnju konzumaciju ST krmiva kod krave u ekstenzivnom sustavu
krava-tele, ako joj je TM = 500 kg, koja godišnje odgoji jedno tele, a dojenje traje 6 mjeseci.
Zadatak 3. Procijeni godišnju konzumaciju ST krmiva kod jednog juneta u tovu, od faze teleta
starosti 6 mjeseci i TM = 200 kg, do izlazne mase juneta TM = 600 kg kod starosti 18
mjeseci. Izračunaj koliki bi u istom slučaju bio prosječni dnevni prirast TM te projiciraj
dnevnu konzumaciju ST krmiva tijekom tova.
2.1.2. Ovce (i koze)
Potrebe za konzumacijom ST krmiva kod ovaca također ovise o veličini životinje (tj. o
tjelesnoj masi), te o razvojnoj fazi (Tablica 6.). Što se tiče koza, općenito se smatra da su
hranidbene potrebe koza vrlo slične hranidbenim potrebama ovaca, uz postojanje posebnosti u
pogledu ponašanja (koze više vole brstiti lišće s grmolikog raslinja, a ovce pasti travu) i
izbora krme (koze rado jedu i odrvenjele i bodljikave biljne dijelove te gorke i ljute biljke,
dok ovce preferiraju nježniju travnu masu).
14
Tablica 6. Potrebe za dnevnom konzumacijom ST krmiva kod ovce TM = 70 kg i pripadajuće
janjadi (NRC, 1985.)
Dnevna konzumacija ST krmiva
kg/grlu % u odnosu na TM
Ovca zasušena 1,2 1,7
Ovca bređa 1,4 2,1
Ovca – zadnja trećina bređosti 1,8 2,7
Ovca – dojna 2,6 3,8
Janje TM = 20 kg 1,1 5,0
Janje TM = 30 kg 1,3 4,5
Janje TM = 40 kg 1,5 3,8
Janje TM = 50 kg 1,6 3,2
Ovan TM = 100 kg 3,0 3,0
2.1.3. Konji
Prema Foutsu (2008.) dobrovoljna dnevna konzumacija ST krme kod konja kreće se od 1,5%
do 2,5% od tjelesne mase. Varijacije unutar opsega ovise o udjelu voluminoznih krmiva u
dnevnom obroku i o posebnostima pojedine životinje. Udio voluminoznih krmiva u dnevnom
obroku kod konja mora biti visok, sukladno općepoznatom pravilu o dnevnoj potrebi od 2%
sijena u odnosu na tjelesnu masu konja. To znači da konj tjelesne mase oko 500 kg dnevno
pojede oko 10 kg sijena. Ako konj ispašom unosi značajnu količinu krme, tada se potrebe za
sijenom značajno smanjuju. Ako je konj radno opterećen, tada je u dnevni obrok potrebno
dodati zrna žitarica. Ždrebad u porastu i dojne kobile imaju veće hranidbene potrebe i mogu
konzumirati do 3% ST u odnosu na svoju tjelesnu masu.
2.2. Izražavanje prinosa krmnog bilja
Poljoprivredno zemljište je ograničen resurs obzirom na raspoloživu proizvodnu površinu
(izraženu npr. u hektarima, simbol „ha“). Kapacitet proizvodnje krmiva (izražen npr. u
tonama, simbol „t“) s ograničene proizvodne površine ovisi o veličini proizvodne površine i o
prinosima krmiva koji se mogu dobiti po jedinici površine (t/ha). Uz poznatu veličinu
proizvodnih površina i poznate očekivane prinose može se lako procijeniti kapacitet
proizvodnje krmiva u određenim uvjetima te posljedično procijeniti koja vrsta i kojim obim
stočarske proizvodnje se može obavljati u istim uvjetima. Poznati očekivani prinosi krmiva
služe i za procjenu potrebnih površina pod krmnim biljem za zadovoljenje hranidbenih
potreba ciljane vrste i obima stočarske proizvodnje. Izražavanje prinosa gotovo bez iznimke
podrazumijeva proizvodnju u vremenskom razdoblju od jedne proizvodne godine, ili rjeđe
kao prinos npr. prvog otkosa, drugog otkosa, itd., u određenoj proizvodnoj godini.
15
Prinosi krmnog bilja mogu se izraziti na dva načina:
a) kao naturalni prinos krme ili biljne mase takva kakva jeste, u tonama po hektaru (t/ha)
b) kao prinos čiste suhe tvari krme ili biljne mase, u tonama po hektaru (tST/ha)
Za potrebe usklađivanja proizvodnje krmnog bilja s hranidbenim potrebama mnogo je
praktičnije prinose izražavati kao čistu suhu tvar biljne mase ili krme, ili skraćeno prinos suhe
tvari (kratica za suhu tvar u daljnjem tekstu biti će ST) odnosno prinos ST.
Dva su važna razloga za izražavanje prinosa kao prinosa ST:
i) količinske potrebe domaćih životinja za krmivima preciznije su definirane u vidu
konzumacije suhe tvari, negoli u vidu količine krme takva kakva jeste;
ii) prinosi krme takva kakva jeste mogu lako dovesti u zabludu jer vlažnost (odnosno
sadržaj ST) krme ili biljne mase varira s razvojnom fazom biljaka (Tablica 7.),
oblikom krme (svježa zelena, silaža, sjenaža, sijeno), pa čak i s dobom dana i
okolišnim uvjetima.
Tako su Wiersma i sur. (1993.) u Wisconsinu (USA) imali prividni pad prinosa nadzemne
mase silažnog kukuruza od faze mliječne zrelosti do faze kraja voštane zrelosti. U navedenom
slučaju, zapravo je padao samo prinos biljne mase takva kakva jeste, dok je, zahvaljujući
porastu sadržaja suhe tvari u biljnoj masi, prinos ST nadzemne mase rastao (Tablica 7.).
Tablica 7. Prinosi nadzemne mase takva kakva jeste i prinosi suhe tvari silažnog kukuruza
(Wiersma i sur., 1993.)
Faza zrelosti zrna na
biljci kukuruza
Prinos nadzemne mase
takva kakva jeste
(t/ha)
Sadržaj ST u
nadzemnoj masi
(%)
Prinos ST
nadzemne mase
(t/ha)
Meko tjestasto stanje
(mliječna zrelost zrna)
55,6 24 13,3
Pojava udubljenja u
obliku zuba
51,2 27 13,8
Mliječna linija na
polovici zrna
45,8 34 15,6
Mliječna linija se
spustila na donju trećinu
zrna
42,7 37 15,8
Iščezla mliječna linija
(kraj voštane zriobe)
38,9 40 15,6
Neprikladnost izražavanja prinosa krme takva kakva jeste očita je i u slučaju usporedbe
prinosa sijena, sjenaže i zelene mase od iste krmne kulture. Tako npr. na istoj parceli farmer
može s jednog hektara lucerne, kod prvog proljetnog otkosa skinuti 18 t/ha svježe zelene mase
sa 17% ST, s drugog hektara skinuti 6 t/ha sjenaže s 50% ST, a s trećeg hektara 3 t/ha sijena s
86% ST. Površno gledajući, izgleda da se najveći prinosi ostvaruju odnošenjem svježe zelene
mase, a 3 puta manji pripremom sjenaže, i 6 puta manji sušenjem sijena. Ipak, uvažavanjem
različitoga sadržaja vode u navedenim krmivima (83%, 50% i 16%) očito je da su prinosi
suhe tvari međusobno vrlo slični kod sva tri navedena oblika voluminoznih krmiva
podrijetlom od lucerne: 3,06 t/ha kod svježe zelene mase, 3,00 t/ha kod sjenaže i 2,6 t/ha kod
sijena.
16
Zadatak 4. Izračunaj prinos čiste ST kod slijedećih krmnih kultura
Krmna kultura Prinos krme takva
kakva jeste (t/ha)
Sadržaj ST u
krmi (%)
Prinos ST
(t/ha)
Silažni kukuruz 60 33
Lucerna za sijeno 12 85
Ispaša na sijanom travnjaku
engleskog ljulja i bijele djeteline
50 16
Zadatak 5. Obavite probnu košnju na obližnjem travnjaku te procijenite prinos biljne mase
takva kakva jeste (t/ha) i prinos čiste suhe tvari (t/ha).
2.3. Parametri kvalitete krmnog bilja, hranidbena vrijednost i podjela krmiva
Kvaliteta biljnih tkiva, sa stajališta hranidbe, uvelike ovisi o razvojnoj fazi u kojoj se nalazi
biljka (npr. vegetativna ili reproduktivna), biljnom dijelu (npr. list ili stabljika) i biljnoj vrsti
(npr. djetelina ili trava). Tako su mlada vegetativna tkiva (tijekom brzog porasta) vrlo sočna,
nježna (mali udio celuloznih vlakana), lako probavljiva i bogata bjelančevinama. Suprotno
tome, ostarjela tkiva biljaka prešlih u reproduktivnu fazu (nakon cvatnje, uključujući stvaranje
sjemena) su mnogo grublja (veći sadržaj odrvenjelih vlakana u stabljikama), teže probavljiva
(tj. niže energetske vrijednosti) i siromašna bjelančevinama. Stabljike sadrže mnogo
potpornog tkiva bogatog celulozom, a u kasnijim razvojnim fazama i ligninom, kako bi bile
sposobne nositi nadzemne organe. Suprotno njima, listovi nemaju potrebu za velikom
čvrstoćom, tako da nemaju niti odrvenjelih celuloznih vlakana. Zbog toga su listovi uvijek
lakše probavljivi negoli staljike. Biljna masa mahunarki, u istim razvojnim fazama, uvijek ima
veći sadržaj bjelančevina i manji sadržaj vlakana negoli trave, ali su im vlakna u većoj mjeri
inkrustirana ligninom.
Među najvažnijim parametrima kvalitete krmnog bilja jest sadržaj hranjivih tvari, koji se
najčešće izražava u postotnom udjelu, u suhoj tvari krmiva. Hranjive tvari mogu se svrstati u
nekoliko skupina, od kojih su najvažnije šećeri (podrazumijeva vodotopive šećere: fruktozu,
glukozu, saharozu i druge), složeni ugljikohidrati (škrob, pektin), vlakna (celuloza,
hemiceluloza), bjelančevine, masti (ulja i masti) i minerali (K, Ca, Mg, Na, S, P i drugi).
Šećeri i složeni ugljikohidrati predstavljaju brz izvor energije za biljojede jer podliježu brzoj
probavi, nakon koje se krv životinje vrlo brzo obogati molekulama koje ulaze u energetske
procese u raznim tkivima životinje. Masti su također izvor energije za biljojede, a njihova
energetska vrijednost je veća negoli je kod šećera i ugljikohidrata. Ipak, biljojedi su
prilagođeni za krmu s niskim sadržajem masti. Vlakna su također izvor energije, ali je
probavljanje vlakana znatno sporije i zahtjeva pomoć simbiotskih mikroorganizama u buragu
(kod preživača) ili u debelom i slijepom crijevu (kod konja i kunića). Bjelančevine iz krme
tijekom probave najčešće postaju izvor aminokiselina – gradivnih elemenata za nove
bjelančevine u tkivima životinja, bilo indirektno (probavom buražnih mikroorganizama) ili
direktno (probavom tzv. by-pass proteina).
Biljojedi tijekom probave krmiva dolaze do hranjivih tvari potrebnih za izgradnju vlastitog
organizma (bjelančevine, minerali) i za energetske procese (šećeri, ugljikohidrati, vlakna i
masti kao izvori energije za odvijanje fizioloških procesa, održavanje tjelesne topline,
kontrakciju mišića tj. kretanje, sintezu novih bjelančevina tj. rast i razvoj). Posebnosti
fiziologije probave kod biljojeda jesu te, da imaju sposobnost probave celuloznih vlakana iz
biljnih tkiva, te da imaju suštinsku potrebu konzumirati krmu koja sadrži biljna vlakna. Donja
granica sadržaja vlakana pri kojoj probava biljojeda može ostati zdrava jest oko 17% u ST, što
17
je slučaj kod ispaše na mladoj travi. Koncentrirana krmiva poput zrna žitarica i mahunarki (sa
samo 2,5% do 12% vlakana u ST) ne mogu biti osnova hranidbe biljojeda, već se mogu
koristiti kao dopuna osnovnom dijelu obroka, s ciljem povećanja energetske vrijednosti i
sadržaja bjelančevina u dnevnom obroku.
2.3.1. Ocjena hranidbene vrijednosti krmiva
Analitičke metode koje bi identificirale sadržaj svih gore navedenih grupa kemijskih spojeva
bile bi vrlo skupe, složene i zahtijevale bi skupu opremu, što si ne može priuštiti svaki
laboratorij. S obzirom na relativnu dostupnost i cijenu izvođenja analiza krmiva, najraširenija
je tzv. osnovna kemijska analiza kojom se određuje:
1) sadržaj vlakana putem ekstrakcije celuloze iz pod-uzorka, a rezultat se naziva
SIROVA VLAKNA, skraćeno SV (%). Sadrži celulozu i netopivi lignin.
2) sadržaj masti putem ekstrakcije eterom iz pod-uzorka, a rezultat se naziva SIROVE
MASTI, skraćeno SM (%)
3) sadržaj pepela kao ostatak nakon spaljivanja pod-uzorka, a rezultat se naziva SIROVI
PEPEO i uključuje sve minerale osim dušika, skraćeno SP (%)
4) sadržaj dušika koji se određuje Kjeldahl metodom destilacije pod-uzorka, i potom se
množi s 6,25 jer je udio dušika u većini biljnih bjelančevina oko 16% (ili 1/6,25).
Rezultat se naziva SIROVE BJELANČEVINE, skraćeno SB (%), i osim pravih
bjelančevina, sadrži i dušik porijeklom i iz neproteinskih spojeva (nitrati, amini i
drugi).
5) NEDUŠIČNE EKSTRAKTIVNE TVARI, skraćeno NET (%), procijenjene računskim
putem kao ostatak do 100% nakon zbrajanja postotnih udjela prethodnih
komponenata: NET (%) = 100% – SV (%) – SM (%) – SP (%) – SB (%). NET sadrži
sve što je zaostalo, a to su pretežno ugljikohidrati, šećeri, hemiceluloza, pektin i topivi
lignin.
Gore navedene sirove hranjive tvari, tijekom probave bivaju u većem ili manjem dijelu
iskorištene (usvojene) od strane životinje. Usvojeni dio hranjivih tvari naziva se probavljivim,
a neusvojeni (izbačen fecesom) naziva se neprobavljivim. Probavljivi udio hranjive tvari,
izražen postotno od konzumirane sirove hranjive tvari naziva se koeficijent probavljivosti.
Koeficijent probavljivosti organske tvari za voluminozna krmiva najčešće se nalazi u rasponu
od 52% (slama pšenice) do 85% (vegetativni porast trave na pašnjaku) (DLG, 1997.).
Sadržaji probavljivih hranjivih tvari u ovom udžbeniku biti će označeni kako slijedi:
1) probavljiva vlakna, skraćeno PV (%).
2) probavljive masti, skraćeno PM (%).
3) probavljive bjelančevine, skraćeno PB (%).
4) probavljivi NET, skraćeno PNET (%).
Jedna od najraširenijih mjera za energetsku vrijednost krmiva jest TDN (am.engl. Total
Digestible Nutrients). Najčešće se izražava u postotku u suhoj tvari, a prema načinu izračuna
(Maynard, 1953.) zaključujemo da mjera TDN predstavlja škrobni ekvivalent:
TDN (%) = PV (%) + PB (%) + PNET (%) + 2,25 × PM (%)
Sadržaj probavljivih masti u gornjem izrazu pribrojen je s koeficijentom 2,25 jer se
spaljivanjem masti dobije 2,25 puta više toplinske energije negoli spaljivanjem ostalih grupa
hranjivih tvari (NET-a, celuloze ili bjelančevina).
18
Kod ocjene energetske vrijednosti krmiva za mliječne krave, vjerojatno je jednako raširena ili
čak i više, mjera NETO ENERGIJA ZA LAKTACIJU (skraćeno NEL), a izražava se u
MJ/kgST (čitaj: megađul po kilogramu suhe tvari). Vrijednost se također izračunava na
temelju sadržaja probavljivih hranjivih tvari, ali je postupak izračuna složeniji i podučava se
na kolegijima hranidbe domaćih životinja (Domaćinović, 1999.).
Zadatak 6. Izračunaj TDN vrijednost za slijedeća krmiva:
ST Sadržaj u ST (%) Probavljivost (%) TDN
Krmivo (%) SB SM SV NET B M V NET (% u
ST)
Engleski ljulj - ispaša 16 24 4 18 42 83 59 87 84 76
Livada, ljetni porast u suši 22 14 4 28 44 64 55 72 70 65
Sijeno lucerne 85 19 2 28 41 74 41 47 72 59
Livadno sijeno, visoke trave 85 11 2 29 50 59 47 65 68 62
Silaža nadzemne mase kukuruza 35 8 3 20 64 56 79 63 78 72
Slama pšenice 86 5 2 34 45 37 38 52 54 46
Zrno kukuruza 87 11 5 3 81 66 83 46 90 91
Zrno zobi 87 12 5 12 68 74 88 29 80 77
Zrno graška 87 25 2 7 63 82 62 78 95 89
Zadatak 7. Okarakteriziraj krmiva iz prethodnog zadatka kao: bogata, osrednja ili siromašna
bjelančevinama, bogata, osrednja ili siromašna energijom, lako probavljiva ili teško
probavljiva, bogata vlaknima ili siromašna, visokokvalitetna ili niske kvalitete.
Osim navedene osnovne kemijske analize krmiva, raširena je i ekstrakcija vlakana neutralnim
detergentom, a njihov sadržaj se označava s NDF (eng. Neutral Detergent Fiber) te kiselim
detergentom, čiji se sadržaj označava s ADF (eng. Acid Detergent Fiber). Sadržaj NDF-a
uključuje hemicelulozu, celulozu i lignin, dok sadržaj ADF uključuje samo celulozu i lignin.
Zbog toga se NDF vrijednosti koriste kao pokazatelj ukupnog sadržaja vlakana, a ADF
vrijednosti kao pokazatelj sadržaja teže probavljivih i neprobavljivih vlakana. Sadržaji NDF-a
i ADF-a se u SAD-u koriste kao pokazatelji za tri važna parametra kvalitete voluminoznih
krmiva: probavljivosti suhe tvari (am.eng. Digestible Dry Matter, skraćeno DDM),
konzumacije suhe tvari (am.eng. Dry Matter Intake, skraćeno DMI) i relativne hranidbene
vrijednosti (am.eng. Relative Feed Value, skraćeno RFV) (Jerenyama i Garcia, 2004.). Prema
istim autorima navedeni parametri procjenjuju se slijedećim izrazima:
1) DDM [%] = 88,9 – (0,779 × ADF[%])
2) DMI [% od TM] = 120 / NDF[%]
3) RFV = (DDM × DMI) / 1,29
Izraz 1) podrazumijeva da je probavljivost ST krme to veća što je manji sadržaj ADF-a. Izraz
2) podrazumijeva da je potencijalna konzumacija ST krmiva to veća što je niži sadržaj NDF-a
jer visok sadržaj vlakana ograničava punjenje buraga i smanjuje brzinu prolaska obroka kroz
burag. Izraz 3) dodjeljuje visoku relativnu hranidbenu vrijednost krmivima koja su
visokoprobavljiva i s visokim potencijalom konzumacije.
19
Zadatak 8. Pomoću formula Jerenyame i Garcie (2004.) procijeni probavljivost i konzumaciju
ST te relativnu hranidbenu vrijednost slijedećih krmiva:
% u ST krmiva % ST % od TM
Krmivo SB NDF ADF DDM DMI RFV
Lucerna u fazi cvjetnih pupova 20 40 30
Lucerna početkom cvatnje 18 43 33
Lucerna u punoj cvatnji 16 53 41
Lucerna ocvala, mahunanje 14 56 43
Stoklasa bezosata krajem
vlatanja
10 63 35
Stoklasa bezosata krajem cvatnje 7 81 49
Silaža nadzemne mase kukuruza 10 48 28
Silaža nadzemne mase sirka 8 52 32
Iako se formule Jerenyame i Garcie (2004.) na prvi pogled čine vrlo praktične i univerzalne,
treba znati da iste formule diskriminiraju kvalitetu trava u odnosu na kvalitetu lucerne i
djetelina. Naime, trave u pravilu sadrže više vlakana negoli lucerna i djeteline, pa će im
formule dodjeljivati manje vrijednosti dobrovoljne konzumacije, probavljivosta i relativne
hranidbene vrijednosti. Međiutim, vlakna u travama su lakše probavljiva negoli vlakna u
lucerni i djetelinama, tako da iste formule ne mogu pravedno uspoređivati različite
voluminoze, već mogu samo mahunarke s mahunarkama, i trave s travama (Ward i de
Ondarza, 2008.). Formule su također neupotrebljive za usporedbu silaže kukuruza s
djetelinama i travama jer ne uračunavaju sadržaj NET-a niti škroba iz kukuruzne silaže.
2.3.2. Podjela krmiva na voluminozna i koncentrirana
Sva biljna krmiva koja se proizvode na oranicama i trajnim travnjacima mogu se podijeliti na
voluminozna (sinonim „kabasta“) i koncentrirana (sinonim „krepka“) prema dva kriterija:
sadržaju sirovih vlakana i suhe tvari. Ako je sadržaj sirovih vlakana u suhoj tvari krmiva 16%
i više, tada se krmivo smatra voluminoznim, a ako je niži od 16% krmivo se smatra
koncentriranim. Izuzetak su razne stočne repe koje imaju niži sadržaj sirovih vlakana, a ipak
se nazivaju voluminoznim krmivima jer imaju visok sadržaj vode (oko 85%) pa im je zbog
toga hranjiva vrijednost zapravo „razrijeđena“ u velikom volumenu. Zbog toga je uveden i
drugi kriterij za voluminoznu krmu siromašnu vlaknima, a to je sadržaj suhe tvari manji od
16%. Sukladno navedenim kriterijima, neka tipična krmiva za preživače razvrstana su u
opisane dvije skupine (Tablica 8.).
Tablica 8. Primjeri najčešćih voluminoznih i koncentriranih krmiva
Voluminozna krmiva Koncentrirana krmiva
Ispaša na travnjaku Suho zrno kukuruza
Sijeno lucerne ili livadnih trava Silaža vlažnog klipa kukuruza
Silaža nadzemne mase kukuruza Suho zrno zobi ili ječma
Sjenaža lucerne ili djetelinsko-travne smjese Suho zrno stočnog graška
Pogače ili sačme soje, suncokreta, uljane
repice
20
2.3.3. Oblici voluminoznih krmiva
Sva voluminozna krmiva mogu se svrstati u nekoliko oblika:
1) svježa zelena krma (kao ispaša ili kao pokošena i položena pred životinju)
2) sijeno (osušena biljna masa s oko 85% ST, odnosno oko 15% vode)
3) silaža (vlažna ukiseljena krma s oko 33% ST i s pH oko 4)
4) sjenaža (prosušena fermentirana krma s oko 50% ST i s pH oko 5,5)
2.4. Potrebe biljojeda za kvalitetom krmnog bilja
2.4.1. Goveda
Beth Wheeler (1996.) je prikazala kako kod mliječnih krava rastu zahtjevi za kvalitetom
ukupnog dnevnog obroka s povećanjem proizvodnosti krave (Tablica _.). Pri tome se
podrazumijeva da je grlima omogućena odgovarajuća konzumacija ST dnevnog obroka, u
skladu s očekivanjima iz Tablice 9.
Tablica 9. Preporuke za kvalitetu ukupnog dnevnog obroka (TMR-a) ovisno o dnevnom
lučenju mlijeka po kravi (Beth Wheeler, 1996.)
Dnevni prinos mlijeka
(kg/dan)
Sadržaj u suhoj tvari ukupnog dnevnog obroka
Sirovi proteini NEL TDN Sirova vlakna ADF NDF
% MJ/kg % % % %
Zasušena krava 12 5,23 56 22 27 35
20 15 6,36 67 17 21 28
30 16 6,78 71 17 21 28
40 17 7,20 75 15 19 25
50 18 7,20 75 15 19 25
Prva 3 tjedna laktacije 19 7,00 73 17 21 28
Iz Tablice 9., vidimo da visokoproizvodna grla imaju potrebu konzumirati obrok bogat
energijom i bjelančevinama, dok su zasušenim kravama zadovoljavajući i niskokvalitetni
dnevni obroci. Iz toga proizlazi da visokoproizvodna grla trebaju visokokvalitetnu
voluminoznu krmu (ispaša mladom travom, sjenaža ili sijeno djetelinsko-travne smjese
košene do pupanja djetelina i do kraja vlatanja trava, smjesa silaže kukuruza i sijena lucerne
košene do pupanja), dok se zasušena grla mogu zadovoljiti i lošijim voluminoznim krmivima
(ispaša na starijoj travnoj masi, livadno sijeno, sijeno djetelinsko-travne smjese košene u
kasnijim razvojnim fazama, čak i s udjelom slame u dnevnom obroku).
Zadatak 9. Koje od krmiva iz Zadatka _. sadrži dovoljno sirovih bjelančevina, energije i
vlakana za hranidbene potrebe mliječne krave što proizvodi 30 lit./dan mlijeka?
Kod tovne junadi zahtjevi za kvalitetom dnevnog obroka su općenito nešto niži, ali ovise o
uzrastu grla (tj. tjelesnoj masi) i ciljanom dnevnom prirastu tjelesne mase. Uz odgovarajuću
dnevnu konzumaciju ST obroka, prema NRC-u (2000.), kod mlađe junadi i TM = 320 kg, za
prirast od 1,5 kg/dan potreban je obrok s barem 13% sirovih bjelančevina i barem 70% TDN-
u ST. S porastom juneta smanjuje se potreba za sadržajem sirovih bjelančevina na oko 11%,
ali potreba za energijom ostaje konstantno visoka, na 70% TDN-a u ST. To znači da će u
modernoj stajskoj hranidbi tovne junadi, najzastupljenije voluminozno krmivo (bogato
energijom, siromašno bjelančevinama) biti silaža nadzemne mase kukuruza, uz dodatak nekog
21
bjelančevinastog krmiva (sojina sačma, sijeno lucerne, zrno graška). Tamo gdje se ne očekuju
veliki prirasti, zahtjevi za kvalitetom dnevnog obroka su manji. Tako je prema Gadberry-ju
(2000.) za prirast od 0,9 kg/dan kod junaca godišnjaka dovoljno oko 10% sirovih bjelanlevina
u ST dnevnog obroka i oko 60% TDN-a.
Zadatak 10. Koje od krmiva iz Zadatka _ sadrži dovoljnu koncentraciju sirovih bjelančevina i
energije za hranidbene potrebe junadi u tovu a) brzog prirasta (oko 1,3 kg/dan) i b) sporog
prirasta (0,9 kg/dan)?
2.4.2. Ovce
Uz odgovarajuću dnevnu konzumaciju ST obroka kod ovaca, potrebe za kvalitetom dnevnog
obroka ovise o tjelesnoj masi i razvojnoj fazi životinje. Tako su za ovcu tjelesne mase oko 70
kg prikazane potrebe u Tablici 10.
Tablica 10. Potrebe za koncentracijom sirovih bjelančevina i TDN-a u dnevnom obroku kod
ovce TM = 70 kg i pripadajuće janjadi (NRC, 1985.)
Minimalna koncentracija u ST dnevnog obroka
SB (% u ST) TDN (% u ST)
Ovca zasušena 10 56
Ovca bređa* 9 54
Ovca – zadnja trećina bređosti* 12 57
Ovca – dojna* 15 57
Janje TM = 20 kg** 17 80
Janje TM = 30 kg** 15 77
Janje TM = 40 kg** 14 77
Janje TM = 50 kg** 13 77
* - prosjek između potreba ovce s jednim i ovce s dva janjeta
** - prosjek između potreba umjereno i brzo rastuće janjadi
Podaci iz Tablice 10. ukazuju da janjad i dojne ovce trebaju najkvalitetniju krmu (mladu travu
na ispaši, kvalitetno sijeno pokošeno u vegetativnim stadijima trava i do pupanja djetelina),
dok se bređe i zasušene ovce mogu zadovoljiti i lošijim krmivima (poput sijena košenog
početkom klasanja/metličanja trava ili krajem cvatnje djetelina, ili suhom ljetnom ispašom, pa
čak i slamom u manjem udjelu).
2.4.3. Konji
Prema Foutsu (2008.), za hladnokrvne radne pasmine konja, dnevne potrebe za energijom i
sirovim bjelančevinama ovise o uzrastu, aktivnosti i stanju konja (Tablica 11.).
22
Tablica 11. Dnevne potrebe teških radnih pasmina konja za energijom i sirovim
bjelančevinama ovisno o uzrastu, aktivnosti i stanju konja (Fouts, 2008.). Koncentracije
energije i bjelančevina izračunali autori na temelju dnevne konzumacije ST.
Kategorija
konja
Potreba
DE
(MJ/dan)
Ekvivalent*
TDN=6,5×DE
(kg/dan)
Potreba
za SB
(kg/dan)
Koncentracija
TDN (%uST)
kod
konzumacije ST
2% od TM
Koncentracija
SB (%uST) kod
konzumacije ST
2% od TM
Odrasli konj,
900 kg, laki rad
176 1144 1,38 63 7,7
Odrasli konj,
900 kg, srednji
rad
201 1307 1,55 72 8,6
Odrasli konj,
900 kg, teški
rad
259 1638 1,81 93 10,1
Dojna kobila
od 900 kg,
3.mjesec
dojenja
219 1424 2,64 79 14,7
Bređa kobila
900 kg,
9.mjesec
145 943 1,43 52 7,9
Godišnjak 141 917 1,52 91 15,0
Dvogodišnjak
u treningu
187 1216 1,60 76 9,0
23
3. UVJETI ZA PROIZVODNJU KRMNOG BILJA (OKOLIŠ)
3.1. Tlo
Kvaliteta i položaj tla uvelike određuju proizvodnost krmnog bilja ali i izbor krmnog bilja
koje se može uspješno uzgajati. Tako npr. duboka i plodna tla imaju mogućnost čuvanja i
ponude velike količine biljci potrebnih minerala ishrane, te kapacitet skladištenja vode iz
razdoblja suviška (npr. nakon obilne kiše) za razdoblje nedostatka (npr. ljetna suša). Zbog
toga se na takvim tlima očekuju visoki prinosi krmnog bilja koji ostaju stabilni i u sušnim
godinama. Na dubokim i plodnim tlima najčešće se uzgaja oranično krmno bilje, gdje u
posljednjih 30-ak godina prevladava kukuruz i lucerna. Kiselost, kompaktnost i slaba
propusnost tla ograničavaju uzgoj jedne od najvažnijih višegodišnjih krmnih kultura –
lucerne, a nepovoljno djeluju i na ostvarenje potencijala prinosa kod drugih krmnih kultura.
Na takvim tlima kukuruz daje znatno manje prinose, a umjesto lucerne se uzgaja crvena
djetelina ili višegodišnje krmne trave u smjesi s djetelinama. Slaba propusnost kombinirana s
položajem zemljišta u udolini zasigurno će uzrokovati dugotrajnu zasićenost tla vodom nakon
zime, što će onemogućiti uzgoj većine oraničnih kultura, ali će biti pogodno za trajni travnjak
(livadu ili pašnjak). Plitka tla, osobito ona na nagibima (brdska i gorska Hrvatska) nisu
pogodna za uzgoj oraničnih kultura zbog niske plodosti – tj. maloga kapaciteta za vodu i
hraniva. Takva tla nije pogodno obrađivati kao oranice jer bi golo tlo bez vegetacijskog
pokrova bilo odnošeno erozijom. Ipak, takva su tla prikladna kao podloga za trajne travnjake,
za korištenje košnjom (livade) ili napasivanjem (pašnjaci). Tla s visokim udjelom gline su
vrlo teška za obradu te se zbog toga i takva tla često koriste kao trajni travnjaci. Zbog gore
navedenoga, iznimno je važno poznavati svojstva tla i položaj zemljišta gdje se proizvodi
krmno bilje.
3.2. Klima
Tip klime značajno određuje izbor i prinos krmnih kultura. Tako u suvremenim uvjetima, u
predjelima s kontinentalnom klimom (polusušna klima, suha i vruća ljeta, hladne zime)
prevladavaju lucerna (zbog dobrog prinosa i visoke otpornosti na sušu) i silažni kukuruz
(zbog visokog prinosa i zadovoljavajuće otpornosti na sušu). U humidnim klimatima
prevladavaju višegodišnje trave u smjesi s bijelom djetelinom (zapadna Europa, Velika
Britanija, Irska, Novi Zeland). Višegodišnjim krmnim travama s bijelom djetelinom daje se
prednost i na tlima niže plodnosti i slabije propusnosti jer takve uvjete bolje podnose negoli
lucerna ili kukuruz. Vegetacijsko razdoblje i trajanje tvorbe prinosa također određuju
potencijalne prinose. U predjelima gdje su povoljne temperature za rast krmnog bilja tijekom
cijele godine (npr. Novi Zeland gotovo da i nema zime, a ljeta su blaga i kišna) postižu se veći
godišnji prinosi krme negoli u klimatima gdje povoljni uvjeti kratko traju (npr. kratko ljeto u
planinskim uvjetima ili na geografskim širinama bližima Zemljinim polovima).
24
4. KRMNO BILJE S ORANICA
Povijesno gledano, važnost krmnog bilja na oranicama naglo je porasla u posljednjih 50-tak
godina, nakon tzv. Zelene revolucije i industrijalizacije biljne i stočarske proizvodnje.
Stoljećima i tisućljećima unazad glavnina krme za preživače proizvodila se na trajnim
travnjacima (livadama i pašnjacima), gdje je proizvedena krma korištena napasivanjem i
košena za proizvodnju sijena. Krmno bilje na oranicama postaje značajnije uvođenjem
srednjovjekovnog tropolja: strna žitarica – jara okopavina – djetelina za sijeno, zatim
uvođenjem lucerne u ratarsku proizvodnju, a najviše se omasovilo uvođenjem silažnoga
kukuruza u proizvodnu praksu.
Krmno bilje na oranicama obuhvaća nekoliko skupina kultura: prosolike žitarice za
voluminoznu krmu (kukuruz, sirak, muhar, proso, sudanska trava), strne žitarice za
voluminoznu krmu (pšenica, zob, ječam, raž, tritikale), jednogodišnje mahunarke (grašak,
grahorice, lupine, soja, bob, vigna), višegodišnje mahunarke (lucerna, crvena djetelina, bijela
djetelina, esparzeta, smiljkita roškasta, hibridna djetelina i druge), višegodišnje krmne trave
(talijanski ljulj, engleski ljulj, klupčasta oštrica, vlasulja trstikasta i druge), kupusnjače (krmni
kelj, krmna koraba, ozima krmna repica i ogrštica) i korjenaste krmne kulture (stočna repa,
stočna mrkva, postrna repa).
4.1. Prosolike žitarice za voluminoznu krmu
Ovoj skupini pripadaju jednogodišnje neprezimljive vrste iz porodice trava (Poaceae). To su
toploljubive vrste koje ne podnose temperature okoliša ispod 0°C: kukuruz (Zea mays L.),
sirak (Sorghum sorghum L.), muhar (Setaria italica P.) i proso (Panicum miliaceum L.). U
svijetu se većim dijelom uzgajaju za proizvodnju zrna, ali im je značaj u proizvodnji
voluminozne krme postao izuzetno velik tijekom posljednjih 50-tak godina. U ovu skupinu,
radi botaničke srodnosti, sličnih zahtjeva za okolišnim uvjetima i slične agrotehnike, svrstat
će se i sudanska trava (Sorghum sudanense L.) iako nije žitarica, već samo usjev za
voluminoznu krmu. Među prosolikim žitaricama za voluminoznu krmu, u svijetu i Republici
Hrvatskoj na proizvodnim površinama najzastupljeniji je kukuruz, za kojim slijedi sirak, pa
sudanska trava i ostale.
4.1.1. Kukuruz za voluminoznu krmu
Najvažnija krmiva porijeklom od kukuruza jesu: silaža nadzemne mase kukuruza, suho zrno
kukuruza, silaža klipa, silaža zrna, i svježa zelena nadzemna masa. Silaža nadzemne mase
kukuruza postala je u zadnjih 50-tak godina najzastupljenije voluminozno krmivo u hranidbi
goveda, i to nakon omasovljenja tehnike konzerviranja siliranjem. Prema Ettle i Schwarzu
(2003.) i Contreras-Govea i sur. (2009.) silaža kukuruza je glavni izvor energije u obrocima
mliječnih goveda i u Europi i u Sjevernoj Americi. Razlog tomu jest visoki potencijal
rodnosti, odnosno prinosa nadzemne mase ovoga usjeva u uvjetima umjerenog klimata i
plodnoga tla, zatim uspješna konzervacija proizvedene voluminozne krme primjenom
siliranja, visoka energetska vrijednost krme i zadovoljavajući sadržaj i kvaliteta vlakana.
Daljnje rasprostranjenje uzgoja kukuruza za voluminoznu krmu (i zrno) ograničeno je
hladnom ili sušnom klimom i nepovoljnim zemljišnim uvjetima (plitka tla, teška glinasta tla,
neplodna tla). U Republici Hrvatskoj silažni kukuruz (Slika 1.) se u razdoblju od 2010. do
2014. godine uzgajao na oko 30.000 ha (DZS, 2015.) čime je zauzimao oko 3,3% oraničnog
zemljišta. Usporedbe radi, kukuruz za zrno se uzgajao na oko 290.000 ha, što je bila blizu 10
25
puta veća površina. Sa širenjem primjene tehnike siliranja, povećala se i važnost silaže
vlažnoga zrna i silaže klipa kukuruza. Komparativne prednosti proizvodnje ovakvih
koncentriranih krmiva u odnosu na proizvodnju suhoga zrna jesu: izbjegavanje troškova
sušenja zrna i mogućnost dospijevanja do prikladne faze zrelosti uzgojem kasnijih FAO
skupina kukuruza koje su očekivano prinosnije (Svečnjak i sur., 2007.).
Slika 1. Košnja kukuruza za pripremu silaže nadzemne mase. Foto: Ranko Gantner (2010.)
Kako bi se daljnje izlaganje o proizvodnji kukuruza za voluminoznu krmu i zrno bolje
razumjelo, dolje su prikazane najvažnije razvojne faze ove kulture:
1. klijanje sjemena
2. nicanje
3. razvoj pravih listova, slijedom po etažama biljke
4. metličanje – izlazak metlice (muške cvati) iz pazuha vršnog lista,
5. svilanje – izlazak svile imeđu listova komušine (listova koji omotavaju klip), obično
ide sinkrono s metličanjem,
6. cvatnja i oplodnja (prašnici prosipaju pelud koja pada na svilu, tj. produžene njuške
tučka, polen klija i oplođuje jajnu stanicu)
7. formiranje zrna na klipu
8. mliječna zrioba zrna (zrno na pritisak puca i pušta mliječno obojeni sok). Ovo je faza
intenzivnog nalijevanja zrna.
9. voštana zrioba zrna (zrno je oblikovano i može se presjeći noktom). Tijekom ove faze
završava nalijevanje zrna
10. puna zrioba zrna (završilo nalijevanje zrna, pojavljuje se crni sloj između zrna i
oklaska, zrno je tvrdo i više se ne može zasjeći noktom).
Faze do pojave reproduktivnih organa (muške i ženske cvati) nazivaju se vegetativnim
fazama, a faze od pojave reproduktivnih organa nazivaju se reproduktivnim fazama. Neke
razvojne faze kukuruza prikazane su donjim crtežom (Slika 2.).
26
Slika 2. Neke razvojne faze kukuruza
4.1.1.1. Hranidbena vrijednost za preživače
Hranidbena vrijednost nadzemne mase ili silaže nadzemne mase kukuruza pod utjecajem je
više faktora, među kojima su najvažniji stadij zrelosti biljke pri košnji (Tablica 12.), visina
košnje i tip kultivara kukuruza.
Tablica 12. Hranidbena vrijednost nadzemne mase kukuruza, silaže nadzemne mase, suhog
zrna i silaže klipa (corn cob mixture) (DLG, 1997.) Krmivo Faza razvoja kukuruza ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa zelena
masa
Početak tvorbe klipa 17 10,4 25,8 6,04 68,7
Mliječna zrelost zrna
(oko 30% klipa u
prinosu ST)
21 9,0 22,3 6,47 72,9
Početak voštane
zrelosti zrna (oko 40%
klipa u prinosu ST)
27 8,6 20,5 6,39 72,0
Kraj voštane zrelosti
zrna (oko 50% klipa u
prinosu ST)
35 8,1 19,8 6,38 72,3
Silaža Početak voštane
zrelosti zrna (oko 40% klipa u prinosu ST)
27 8,8 21,2 6,31 71,1
Kraj voštane zrelosti
zrna (oko 50% klipa u
prinosu ST)
35 8,1 20,1 6,45 72,9
Suho zrno Puna zrelost 88 10,6 2,6 8,39 89,1
Silaža klipa Kraj voštane zr. 50 8,9 14,3 7,37 81,1
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
27
Silaža nadzemne mase kukuruza u hranidbi mliječnih krava i tovne junadi pokazala se kao
dobra zamjena travne silaže jer povećava konzumaciju krmiva, mliječnost i dnevni prirast
tjelesne mase (O'Mara i sur., 1998.; Keady i sur., 2007. i 2008.). Silaža nadzemne mase
kukuruza kao glavna voluminozna krma u dnevnom obroku (33% silaže kukuruza u ST
obroka + 17% silaže lucerne u ST obroka) za mliječne Holstein krave u Wisconsinu (USA)
omogućila je visoku dobrovoljnu konzumaciju ST obroka (oko 3,75% od TM) i visoku
mliječnost muznih krava (oko 33 kg/dan) u vrhuncu laktacije (Bal i sur., 1997.).
Povećanje udjela silaže kukuruza u voluminoznom dijelu obroka križanih junaca (Juniper i
sur., 2005.) bilo je povezano s povećanje konzumacije ST, dnevnog prirasta TM i konverzije
krme u prirast (Tablica 13.). U navedenom primjeru citirani autori su ispitivali utjecaj raznih
omjera silaže nadzemne mase kukuruza i travne silaže (pretežno engleskog ljulja) u
voluminoznom dijelu obroka na prirast križanih junaca Simmental × Holstein-Fresian.
Tablica 13. Utjecaj različitih udjela silaže kukuruza i travne silaže u voluminoznom dijelu
obroka na konzumaciju krme i prirast junadi (Juniper i sur., 2005.)
Varijante obroka
Konzumacija Travna
silaža
Travna silaža
+ S.kukuruza
S.kukuruza +
travna silaža
S.kukuruza
Silaža ljulja (kgST/dan) 6,33 4,57 2,44 0,00
Silaža kukuruza (kgST/dan) 0,00 2,25 4,95 7,76
Koncentrati (kgST/dan) 1,99 2,00 2,01 2,01
Ukupno (kgST/dan) 8,32 8,82 9,40 9,77
Konzumacija/TM (%) 1,69 1,78 1,87 1,97
Početna TM (kg/grlu) 420 423 433 421
Završna TM (kg/grlu) 566 569 571 574
Prosječan dnevni prirast (kg/dan) 0,92 1,07 1,19 1,26
Konverzija krme (kg/kg) 9,12 8,32 8,03 7,78
Konverzija voluminoze (kg/kg) 6,94 6,42 6,30 6,17
Za tov povoljniji rezultati hranidbe silažom kukuruza umjesto travnom silažom vjerovatno su
posljedica nižeg sadržaja NDF-vlakana te većeg sadržaja škroba i suhe tvari u silaži kukuruza
u odnosu na travnu silažu (Tablica 14.). Razlika u sadržaju bjelančevina među voluminoznim
krmivima bila je kompenzirana dodatkom koncetrata (sojina sačma, sačma uljane repice,
lomljena pšenica i vitamini i minerali).
Tablica 14. Kvaliteta silaža u pokusu Junipera i sur. (2005.)
Vrsta silaže Travna Nadzemna masa kukuruza
Sadržaj ST (%) 26,5 33,2
NDF (% u ST) 53,1 40,2
Škrob (% u ST) 0,00 30,1
Vodotopivi ugljikohidrati (% u ST) 2,5 1,4
Sirove bjelančevine (% u ST) 12,0 8,4
pH 3,83 3,77
Ettle i Schwarz (2003.) su u Hirschau kod Minchena (Njemačka) ispitivali hranidbenu
vrijednost silaže dva nasuprotna tipa kultivara silažnog kukuruza: „stay-green“ hibrid (hibrid
koji ostaje zelen i nakon pojave crnog sloja na zrnu) i „dry down“ hibrid (brzovenući hibrid),
28
košenih u dvije faze zrelosti: ranija s oko 31% ST u nadzemnoj masi i kasnija s oko 39% ST u
nadzemnoj masi. U hranidbi mliječnih krava, kasnija faza zrelosti pri košnji omogućila je
povećanu dnevnu konzumaciju krme u odnosu na raniju fazu zrelosti (Tablica 15.). „Stay-
green“ hibrid je imao suhlji klip i vlažniji ostatak biljke u odnosu na „dry down“ hibrid. Silaža
Stay-green hibrida u ranijoj fazi zrelosti imala je manje povoljan odnos mliječne i octene
kiseline (nisak udio mliječne i visok udio octene). Probavljivost organske tvari silaže,
dobrovoljna dnevna konzumacija krme kod mliječnih krava i prosječna dnevna mliječost nisu
se značajno razlikovali među tipovima hibrida kukuruza. Pokus je proveden s križanim
kravama Crveni Holstein Friesian × Fleckvieh, od oko 112-og do oko 136-og dana laktacije.
Obrok se sastojao od silaže kukuruza pomiješane sa 17% sojine sačme (na bazi ST) i 1 kg
sijena/grlu/dan. Koncentrat je dodavan oko 3 kg/grlu, ovisno o razini mlječnosti pojedinog
grla.
Tablica 15. Utjecaj tipa hibrida i roka košnje na kvalitetu silaže nadzemne mase kukuruza,
dobrovoljnu konzumaciju obroka i mliječnost krava (Ettle i Schwarz, 2003.)
Ranija košnja Kasnija košnja
Stay-green Dry-down Stay-green Dry-down
Sadržaj ST u silaži (%) 30,9 32,1 40,2 43,6
Sadržaj ST u klipu (%) 55,8 51,4 61,9 58,4
Sadržaj ST u stabljici i listovima (%) 21,3 22,3 26,1 31,0
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 7,8 8,3 7,8 7,8
pH silaže 3,9 3,8 4,0 4,0
Udio mliječne kiseline (% od svježe
mase)
1,3 2,0 1,7 1,7
Udio octene kiseline (% od svježe mase) 1,1 0,7 0,5 0,5
Probavljivost organske tvari (%) 76,8 79,6 77,7 78,4
Dobrovoljna konzumacija obroka
(kg/grlu/dan)
16,6 16,3 18,0 17,5
Dnevna mliječnost (kg/grlu/dan) 25,8 24,8 24,9 24,0
Prema iskustvu gosp. Ivana Babića, dipl.ing. (Belje d.d., koordinator za spremanje krme,
osobna komunikacija) „stay-green“ hibridi kukuruza pokazali su se nepovoljnima za
proizvodnju silaže nadzemne mase jer su mnogo duže zadržavali previsok sadržaj vode u
biljnom tkivu, a kada bi im vlaga spala na prikladnu za siliranje, zrno bi bivalo previše tvrdo,
s posljedično niskim iskorištenjem tijekom probave kod mliječnih krava.
Na tržištu sjemena u SAD-u pojavili su se tzv. lisnati hibridi kukuruza („leafy“ tip) kojima je
klip smješten niže na stabljici negoli kod konvencionalnih hibrida za proizvodnju zrna. S
obzirom da je stabljika ispod visine klipa deblja i čvršća, a iznad klipa tanja i nježnija,
pretpostavlja se da će nadzemna masa lisnatog tipa kukuruza biti lakše probavljiva i bolje
konzumirana negoli nadzemna masa konvencionalnog kukuruza.
Ma i Dwyer (2012.) su u Kanadi ustanovili da lisnati hibridi kukuruza sporije otpuštaju vodu
iz zrna, što omogućuje duže razdoblje povoljno za siliranje.
Što se tiče utjecaja na proizvodnost stoke, u istraživanju Kuehna i sur. (1999.) u Morrisu
(Minnesota, USA), hranidba krava silažom leafy hibrida nije donijela povećanje konzumacije
ST krme niti mliječnosti u odnosu na hranidbu grain hibridom unatoč većoj in-vitro
probavljivosti silaže leafy hibrida (Tablica 16.). U njihovom istraživanju obroci su u suhoj
tvari sadržavali 41% silaže kukuruza, 10% sjenaže lucerne, 24% zrna kukuruza, 7% sojine
sačme, 5% rezidua od industrije alkohola iz žitarica, 1% krvnog brašna i ostalo su bili
29
mineralni i vitaminski dodaci. Kod obje varijante hranidbe dnevni obrok je bio podešen na
16,4% sirovih bjelančevina u ST. Oba tipa hibrida bila su košena u sličnoj razvojnoj fazi
(mliječna linija na polovici zrna) i vlazi (65% vlage u biljnoj masi, odnosno 35% ST).
Teoretska dužina sječke pri košnji bila je 0,64 cm. Sadržaj škroba bio je veći u silaži „grain“
tipa u odnosu na „leafy“ tip. Krave su bile hranjene kompletnom smjesom jedanput na dan
(ujutro), a mužene dva puta na dan. Dva puta tjedno su primale injekciju bST hormona.
Tablica 16. Utjecaj „leafy“- tipa hibrida kukuruza na kvalitetu silaže nadzemne mase i
konzumaciju i mliječnost kod krava (Kuehn i sur., 1999.)
„grain“- tip „leafy“- tip
Sadržaj škroba (% u ST) 26,1 23,5
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 7,0 6,9
Sadržaj NDF (% u ST) 43,6 45,6
Sadržaj ADF (% u ST) 23,6 24,3
In-vitro probavljivost ST (%) 66,8 69,2
Dobrovoljna konzumacija ST obroka (kg/grlu/dan) 26,4 25,8
Mliječnost u 14-om tjednu laktacije (kg/grlu/dan) 42,5 42,0
Mliječna mast (kg/grlu/dan) 1,6 1,6
Mliječne bjelančevine (kg/grlu/dan) 1,3 1,3
Još je jedna novina na tržištu sjemena povezana s kvalitetom silaže kukuruza: tzv. BMR-
hibridi. BMR je kratica od am.engl. „brown midrib“ što znači smeđa srednja žila (na listu
kukuruza), koja je uvjetovana genom bm3 i posljedično nižim sadržajem lignina u biljnoj
masi (celulozna vlakna su manje lignificirana u odnosu na konvencionalni kukuruz). Gen bm3
je prirodna mutacija unutar gen-poola kukuruza i identificirana je na Sveučilištu Minnesota
1924.g. Tine i sur. (2001.) su u Beltsvilleu (Maryland, USA) ispitivali utjecaj hranidbe
mliječnih krava silažom BMR tipa kukuruza u odnosnu na konvencionalni kukuruz.
Istraživanje je pokazalo da je silaža BMR kukuruza imala niži sadržaj NDF i ADF vlakana i
lignina u odnosu na konvencionalni kukuruz (Tablica 17.), te da je uključena u dnevni obrok,
omogućila veću dobrovoljnu konzumaciju ST krme, veću probavljivost suhe tvari obroka i
veću mliječnost u odnosu na silažu konvencionalnog hibrida. Za silažu od BMR kukuruza
procijenjena je i veća energetska vrijednost. U njihovom istraživanju primijenjeni obrok je u
ST sadržavao 60% silaže kukuruza, 18% sojine sačme, 13% zrna kukuruza i ostatak su bili
dodaci by-pass proteina, minerala i vitamina. Dnevni oborok je bio podešen na 19,7% sirovih
bjelančevina u ST i 18,7 MJ/kgST bruto energije. Ipak, Lewis i sur. (2004.) su u kod Aurore
(New York, USA) ustanovili kod BMR tipa silažnog kukuruza nagli pad probavljivosti NDF
vlakana nakon faze zrelosti od 35% ST u cijeloj biljci, te su zbog toga preporučili istu fazu
kao posljednji prikladan rok za košnju takvoga tipa kukuruza, dok su „leafy“ tip i
dvonamjenski tip (za zrno i silažu) bili prikladni i za kasnije rokove košnje.
30
Tablica 17. Kvaliteta silaže BMR-kukuruza i njen utjecaj na konzumaciju ST dnevnog obroka
i mliječnost krava (Tine i sur., 2001.)
Kultivar silažnog kukuruza BMR Konvencionalni
Sirove bjelančevine (% u ST) 8,3 8,6
NDF (% u ST) 43,8 46,2
ADF (% u ST) 26,3 28,3
Lignin (% u ST) 2,5 3,6
Nevlaknasti ugljikohidrati (% u ST) 59,1 57,6
TDN (% u ST) 74,8 72,1
NEL (MJ/kgST) 6,44 5,94
Konzumacija ST obroka (kg/dan/grlu) 25,2 22,8
Probavljivost ST obroka (%) 69,8 68,5
Mliječnost (kg/dan/grlu) 35,4 32,3
Sadržaj bjelančevina u mlijeku (%) 3,32 3,20
Sadržaj masti u mlijeku (%) 3,76 3,93
Udio zrna u prinosu suhe tvari silažnog kukuruza također je važno agronomsko svojstvo jer je
zrno mnogo bogatije energijom u odnosu na stabljiku i list. Zrno sadrži visok udio škroba koji
podliježe brzoj fermentaciji u buragu što ima i pozitivnih i negativnih posljedica. Brza
razgradnja škroba iz zrna kukuruza omogućuje mikrobnoj masi buraga brzo usvajanje
dušičnih spojeva niske molekulske mase, koji se oslobađaju kod hranidbe lako probavljivom
voluminoznom krmom bogatom sirovim bjelančevinama, popu lucerne ili mlade travne mase.
Na taj se način povećava iskoristivost bjelančevina krme i smanjuju nepoželjni gubici dušika i
visoka razina uree u mlijeku. Negativna posljedica brze fermentacije škroba u buragu
podrazumijeva naglo zakiseljavanje buraga zbog proizvodnje organskih kiselina od strane
mikroorganizama, što predstavlja dodatno opterećenje za životinju. Silaža kukuruza je već
kao krmivo kisela (pH oko 4), a daljnja proizvodnja kiselina u buragu još više povećava
problem kiselosti. Potreba preživača za postupnim navikavanjem na hranidbu silažom
vjerojatno je posljedica nepovoljne kiselosti takve krme.
U hranidbi preživača, vjerojatno drugo po važnosti krmivo podrijetlom od kukuruza jest silaža
vlažnog zrna ili silaža klipa kukuruza.
Svježa zelena nadzemna masa kukuruza pokazala se ekonomski interesantnom za napasivanje
Holstein junica u saveznoj državi Pennsilvaniji (USA)(Karsten i sur., 2003.). Prema istim
autorima, napasivanjem u fazi svilanja, usjev kukuruza je imao visoku hranidbenu vrijednost
(oko 13% sirovih bjelančevina u ST), kada svojim prinosom može kompenzirati smanjene
ljetne prinose pašnjaka. Napasivanje u fazi mliječno-voštane zrelosti zrna pokazalo se
ekonomski vrjednije nego siliranje jer su time izbjegnuti troškovi košnje i punjenja silosa (za
onaj dio proizvedene količine koji je stoka popasla).
4.1.1.2. Prinosi
Prinosi suhe tvari nadzemne mase kukuruza variraju s podnebljem, kvalitetom tla,
vremenskim prilikama tijekom tvorbe prinosa, primijenjenom agrotehnikom, uzgajanim
genotipom kukuruza i rokom košnje.
Tijekom vegetacije kukuruza, usjev svakim danom povećava svoj prinos suhe tvari po jedinici
površine. Prema istraživanju Wiersma i sur. (1993.) u Wisconsinu (USA) prosječni prinosi
suhe tvari nadzemne mase 4 hibrida kukuruza rasli su od 13,3 t/ha početkom voštane zriobe
zrna do 15,8 t/ha krajem voštane zriobe zrna. Također i koncentracija suhe tvari u nadzemnoj
31
masi rasla je s početnih 24% do završnih 40%. Prema istraživanju Rotha i sur. (2003.) u
Pennsilvaniji (USA), 30 najzastupljenijih hibrida kukuruza u proizvodnji silaže (relativne
zrelosti 110-115 dana) dali su prosječan prinos suhe tvari nadzemne mase 19,6 t/ha. U
hladnijim podnebljima, kao na sjeveru Europe, postižu se manji prinosi suhe tvari nadzemne
mase. Tako je Gaile (2008.) u Latviji s kukuruzima zrelosti od FAO 160 do FAO 210
postigao prinose suhe tvari oko 13 do 16 t/ha košnjom tijekom rujna (nakon sjetve tijekom
svibnja). Na velikim nadmorskim visinama postižu se još niži prinosi. Tako su Astier i sur.
(2006.) u Meksiku, na 2300 m.n.m., na andisolu podložnom eroziji, postigli prinose ST
nadzemne mase oko 7 t/ha (s oko 1,5 t/ha zrna) primjenjujući zelenu gnojidbu grahoricom,
dok su bez zelene gnojidbe dobili prinose od tek 2,5 t/ha (s oko 0,5 t/ha zrna).
Na području panonske Hrvatske, Gantner i sur. (2015.) utvrdili su da prinos ST nadzemne
mase kukuruza jako ovisi o godini istraživanja, odnosno o okolišnim uvjetima tijekom
vegetacije kukuruza. Tako su u Dalju (istok panonske Hrvatske) u vrlo povoljnoj 2014.g., s
blagim i vlažnim ljetom, postigli prinos ST nadzemne mase silažnog kukuruza (FAO 400) od
22 t/ha unatoč relativno kasnom roku sjetve (29. svibnja), dok su u prethodnoj 2013.g., sa
sušnim ljetom, unatoč kalendarski mnogo ranijem roku sjetve (3. svibnja) postigli prinose ST
silažnih kukuruza (FAO 500) između 12,6 i 15,7 t/ha (Kralik i sur., 2015.). Prema iskustvu
praktičara, na području ravničarske Hrvatske, u godinama sa ekstremno sušnim ljetom prinos
nadzemne mase može biti prepolovljen u odnosu na prosječnu godinu, kada se i udio zrna u
prinosu suhe tvari nadzemne mase smanjuje na vrlo male razine.
Prema službenoj statistici (DZS, 2015.) objavljeni prosječni prinosi silažne mase u R.
Hrvatskoj su pomalo pesimistični, između 26 i 35 t/ha, što bi uz 33% ST u prinosu značilo 8,7
do 11,7 t/ha ST. Prema DZS (2009.) najveći prinosi postižu se u regiji panonska Hrvatska
(30,5 do 38,7 t/ha silaže odnosno ST od 10,2 do 12,9 t/ha), zatim slijedi sjeverozapadna
Hrvatska (31 do 37,1 t/ha odnosno ST 10,3 do 12,4 t/ha), a najmanje prinose ima jadranska
Hrvatska (22,4 do 33,2 t/ha odnosno ST 7,5 do 11,1 t/ha). Smatra se da savjestan gospodar na
području regije panonska Hrvatska u povoljnim uvjetima postiže mnogo veće prinose silažne
mase i suhe tvari. Tako je Petričević (2015.) u Babinoj Gredi u 2014.g. postigao prinos 50 t/ha
silažne mase što bi bilo oko 17 t/ha ST. U istoj godini, na kiselijem i manje plodnom tlu u
Velikom Rastovcu, Čunko (2015.) je postigla 30 t/ha silažne mase, što bi bilo oko 10 t/ha ST.
Prinos je određen i tipom kultivara. Subedi i sur. (2006.) su u Ottawi (Kanada) ustanovili da
lisnati („leafy“) tip kukuruza može dati nešto veće prinose ST nadzemne mase negoli tip
kukuruza za zrno („grain“ tip), ali da tip kukuruza za zrno može dati nešto veće prinose zrna
negoli lisnati tip (Tablica 18.). Istraživači su ustanovili da je lisnati tip kukuruza osjetljiv na
gust sklop, tj. da mu odgovara rjeđi sklop negoli tipu kukuruza za zrno.
Tablica 18. Usporedba prinosa ST nadzemne mase i zrna kod silažnog kukuruza lisnatog tipa i
tipa za zrno u Ottawi (Subedi i sur., 2006.)
2003.g. 2004.g.
Pioneer 3893
(za zrno)
Maizex LF850 RR
(lisnati)
Pioneer 3893
(za zrno)
Maizex LF850 RR
(lisnati)
Prinos silaže
(tST/ha)
20,4 20,9 19,6 21,4
Prinos zrna (t/ha) 9,0 8,4 10,3 10,4
Lewis i sur. (2004.) u saveznoj državi New York (USA) ustanovili da BMR tip kukuruza daje
manji prosječni prinos suhe tvari nadzemne mase u odnosu na lisnati tip i dvonamjenski tip
(Tablica 19.). Lewis i sur. (2004.) su kukuruze sijali krajem travnja, a kosili krajem kolovoza i
početkom rujna.
32
Tablica 19. Prinosi ST nadzemne mase tri tipa silažnih kukuruza u New Yorku (Lewis i sur.,
2004.)
Tip hibrida BMR
(za silažu)
lisnati
(za silažu)
dvonamjenski
(za zrno i silažu)
Prinos ST nadzemne mase (t/ha) 12,4 14,8 14,1
Prema Soderlundu i sur. (2014.), BMR tip kukuruza je, uz manji potencijal rodnosti, i jače
osjetljiv na sušu nego što je konvencionalni kukuruz.
Prema Karstenu i sur. (2003.), prinosi svježe zelene mase za napasivanje u Pennsilvaniji,
preračunato na suhu tvar, bili su u fazi svilanja kukuruza od 9 t/ha do 12 t/ha, a u mliječno-
voštanoj zriobi 11 t/ha do 18 t/ha. Iskorištenje prinosa ST ispašom bilo je od 50% do 70%, i u
kasnijoj fazi uvijek veće nego u mlađoj fazi.
Očekivani prinosi zrna na području panonske Hrvatske su, uz intenzivnu agrotehniku, u
prosječnoj godini oko 10 t/ha, a u povoljnim godinama ima izvještaja i do 14 t/ha zrna. Na
kiselim i manje plodnim tlima prinosi zrna mogu biti i tek oko 6 t/ha u prosječnoj godini.
Svečnjak i sur. (2007.) su u Zagrebu, u dvije godine istraživanja postigli prosječne prinose
vlažnog zrna kukuruza u ekvivalentu suhe tvari od 8,6 do 11 t/ha, ovisno o roku sjetve i
godini. Prinosi suhe tvari klipa kretali su im se od 10 do 12,8 t/ha, također ovisno o roku
sjetve i godini.
U godinama sa sušnim ljetom prinosi zrna mogu pasti na vrlo male razine, od prepolovljenih
u odnosu na prosječnu godinu, pa do čak i blizu 0 t/ha, ovisno o razini stresa suše, koji je
izraženiji na pjeskovitim tlima, na nagibima, uz neprikladnu obradu tla, gnojidbu, sklop, rok
sjetve, dubinu sjetve i dr.
4.1.1.3. Agrotehnika
4.1.1.3.1. Plodored
Dugoročna istraživanja pokazala su da plodored ima suštinsku važnost u održavanju visokih
prinosa (Mitchell i sur., 1991.; cit. Nevens i Reheul, 2001.). Praksa monokulture postala je
popularna kada se spoznalo da primjena mineralnih gnojiva i pesticida mogu svojim
djelovanjem zamijeniti plodored (Crookston i sur., 1991; Bullock, 1992., cit. Nevens i Reheul,
2001.), ali ipak nepotpuno. Prema dugogodišnjem istraživanju Nevensa i Reheula (2001.) u
Belgiji, kukuruz uzgajan u plodoredu imao je veći prinos suhe tvari i veći udio klipa u prinosu
u odnosu na kukuruz uzgajan u monokulturi. Prema Kovačeviću i Rastiji (2015.) monokultura
kukuruza izaziva degradaciju plodnosti tla, intenzivira pojavu bolesti i štetočina i
specijaliziranih korova (npr. divlji sirak). Osobito treba izbjegavati ponovljeni uzgoj na
područjima gdje se pojavila kukuruzna zlatica (Diabrotica virgivera virgifera LeConte).
Najbolji predusjevi kukuruzu su jednogodišnje mahunarke (npr. soja, grašak i grah, jer
ostavljaju značajnu zalihu N u tlu), uljana repica (jer je iz porodice raznorodne od trava i ima
fitosanitarni učinak) i strne žitarice. Višegodišnje mahunarke (lucerna, crvena djetelina) i
djetelinsko-travne smjese su također vrlo prikladne jer nakon preoravanja ostavljaju veliku
zalihu dušika za ishranu kukuruza, koji je veliki potrošač dušika (Yost i sur., 2013.; Lawrence
i Cherney, 2008.). Preporučljivo je prije sjetve na preoranom lucerištu provjeriti brojnost
ličinki žičnjaka (fam. Elateridae) u tlu jer, kod velike brojnosti, mogu napadom na klice
kukuruza prorijediti sklop.
33
4.1.1.3.2. Obrada tla
Konvencionalna osnovna obrada tla za kukuruz podrazumijeva oranje, čija dubina treba u
Hrvatskim uvjetima biti, prema Kovačeviću i Rastiji (2015.), između 25 i 30 cm. Na tlima
panonske Hrvatske praksa je pokazala da je jesen najprikladnije vrijeme za provođenje oranja
jer se postiže bolja akumulacija jesensko-zimskih oborina, a zimsko izmrzavanje tla
omogućuje stvaranje stabilne sitno-mrvičaste strukture površinskog sloja tla i posljedično laku
predsjetvenu pripremu u proljeće. Proljetno oranje ima za posljedicu odvajanje oraničnog
sloja tla od podoraničnog, i time smanjen kapilarni dotok vode iz dubljih rezervi prema
površinskom sloju, a struktura preoranog tla najčešće bude vrlo gruba, s tvrdim, međusobno
nepovezanim busama. Dopunski obradu bi, u slučaju proljetnog oranja, trebalo napraviti
odmah po izvedenom oranju, dok je tlo još prikladne vlažnosti za usitnjavanje oruđima
dopunske obrade (tanjurača) i predsjetvene pripreme (sjetvospremač ili drljača). U slučaju
natprosječne količine oborina tijekom proljeća i ljeta, proljetno oranje može omogućiti
prinose kukuruza slične jesenskom oranju, ali u slučaju zasušenja u proljeće, nicanje može biti
usporeno i nejednoliko. U slučaju suše tijekom ljeta, za očekivati je manju zalihu vode u tlu
poslije proljetnog oranja u odnosu na jesensko oranje, jer se mnogo više oborinske vode
izgubilo otjecanjem tijekom jeseni i zime negoli je to bilo kod jesenjeg oranja. Suprotno od
navedenih pravila za tla panonske Hrvatske, proizvodna praksa u zapadnijim predjelima RH, i
na težim tlima, s više oborina i brežuljkastim terenima (npr. okolica grada Gline, osobno
zapažanje autora, ili u Međimurju, Bensa i sur., 2012.) pokazala je da proljetno oranje ima
prednost u odnosu na jesensko, jer se tlo tijekom zime slegne i sabije pod utjecajem oborina
do te mjere kao da nije ni bilo orano. Ipak, za takve uvjete, prof. Ivan Žugec (umirovljeni
profesor Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, osobna komunikacija) preporučuje provedbu
jesenjeg oranja, a u proljeće primjenu oruđa neinverzijske obrade poput grubljih plošnih
kultivatora ili „grubera“ koji bi razrahlili površinski sloj tla do dubine 15 cm.
U Hrvatskoj se eksperimentiralo i sa reduciranim varijantama obrade tla. Jug i sur. (2006.) su
u Baranji (sjeveroistok Hrvatske, černozemno tlo) tijekom trogodišnjeg istraživanja pet
varijanti obrade tla za kukuruz (Tablica 20.) ustanovili da reduciranje obrade tla dovodi do
značajnog pada prinosa u godini sa sušnim ljetom, dok u godini s kišnim ljetom reduciranje
obrade ne smanjuje (1999.) ili malo smanjuje (2001.) prinose, osim varijante no-till koja
uvijek značajno smanjuje prinose.
Tablica 20. Utjecaj varijante obrade tla i godine na prinos zrna kukuruza u Baranji (Jug i sur.,
2006.)
Prinos zrna (t/ha)
Varijanta obrade tla 1999. 2000. 2001. Prosjek
Oranje u jesen, predsjetvena priprema u proljeće 10,5 7,8 9,5 9,3
Tanjuranje u jesen, predsjetvena priprema u proljeće 10,4 5,3 8,5 8,1
Tanjuranje s rahljnjem u jesen, predsjetvena priprema u
proljeće
10,7 5,9 8,5 8,4
Tanjuranje u jesen, totalni herbicid 15 dana prije sjetve, no-
till sjetva u proljeće
10,4 2,2 8,4 7,0
Totani herbicid 15 dana prije sjetve, no-till sjetva u proljeće 9,6 0,8 7,6 5,9
Prosjek 10,3 4,4 8,5 7,7
Godišnja količina oborina (mm) 777 360 858
Karakterizacija ljeta kišno sušno kišno
34
Redovita dopunska mjera obrade tla nakon oranja jest zatvaranje zimske brazde završetkom
zime, kada tlo postigne prikladnu nosivost obzirom na stanje vlage. Ovime se izbrazdano tlo
poravna za narednu predsjetvenu pripremu, i unište korovi ponikli tijekom zime. Potom slijedi
predsjetvena priprema tla do dubine sjetve (oko 5 cm). Predsjetvenu pripremu najbolje je
napraviti netom prije sjetve kako bi se uništili ponovno nikli korovi i prekinule klice korova
koji su u postupku nicanja. Vremenski razmak između predsjetvene pripreme i sjetve,
omogućio bi ponovno kretanje klijanja korovskog sjemena prije postavljanja sjemena
kukuruza u tlo, pa bi time korov bio u razvojnoj prednosti u odnosu na usjev, čije bi nicanje
kasnilo u odnosu na korove. U nekemijskim mjerama borbe protiv korova često se
primjenjuje tzv. lažna predsjetvena priprema (eng. false seedbed), 10-tak dana prije prave
pripreme, kako bi se još intenzivnije isprovociralo korove da puste ponik koji će biti uništen
pravom predsjetvenom pripremom. Na taj način se iscrpljuje dio zalihe klijavog korovskog
sjemena iz sjetvenog sloja tla i olakšava narednu borbu s korovima.
4.1.1.3.3. Gnojidba
Kukuruz svojim velikim prinosima nadzemne mase usvaja i velike količine biljnih hraniva.
Iznošenje hraniva iz tla lako se može procijeniti na temelju podatka o prinosu suhe tvari i
koncentraciji minerala ishrane u prinosu suhe tvari. Prema NRC-u (1996.), u
sjevernoameričkim uvjetima, nadzemna masa kukuruza u suhoj tvari sadrži prosječno 0,22%
fosfora, 1,14% kalija, 0,25% kalcija, 0,18% magnezija, i manje sadržaje drugih minerala.
Prema Kaiseru i Piltzu (1998.), u New South Walesu (jugoistočna Australija) na kiselom tlu,
nadzemna masa kukuruza prosječno sadrži niže koncentracije P, K, Ca i Mg: 0,18%; 0,98%;
0,16% i 0,17%; i to uz širok raspon odstupanja uzoraka od prosjeka. Prema DLG-u (1997.)
nadzemna masa kukuruza sadrži u suhoj tvari, krajem voštane zriobe, oko 8% sirovih
bjelančevina, što odgovara koncentraciji dušika od oko 1,28% u suhoj tvari. Prema projekciji
različitih očekivanih prinosa suhe tvari može se očekivati različito iznošenje minerala ishrane
bilja prinosom nadzemne mase kukuruza (Tablica 21.).
Tablica 21. Projekcija iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase kukuruza u
fazi voštane zrelosti zrna (sadržaj minerala u ST prema NRC-u, 1996.)
Očekivani
prinos
nadzemne
mase
30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha
Očekivani
prinos ST
10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha
Mineral Sadržaj u ST
(%)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
N 1,28 128 171 213 256
P 0,22 22 29 37 44
K 1,14 114 152 190 228
Ca 0,25 25 33 42 50
Mg 0,18 18 24 30 36
Iznošenje P i K izraženih kao oksidi (kako je deklarirano na ambalaži gnojiva)
P2O5 50 67 84 101
K2O 137 182 228 274
35
4.1.1.3.3.1. Gnojidba dušikom
Dušik se općenito smatra najprinosotvornijim elementom u mineralnoj gnojidbi. Prema
Vukadinoviću (2003.), 1 kg/ha dodanog dušika ima za posljedicu prosječno povećanje prinosa
zrna kukuruza od 30 kg/ha. Prema pokusima provedenim u Hrvatskoj, visoke doze N-
gnojidbe bile su povezane s visokim prinosima zrna i nadzemne mase. Tako su Plavšić i sur.
(2009.) u trogodišnjem ispitivanju u Osijeku s N-gnojidbom od 200 kg/ha postigli prosječne
prinose zrna od 8 do 9,5 t/ha (što bi moglo odgovarati prinosu od 16 do 19 t/ha ST nadzemne
mase), dok su bez N-gnojidbe ostvarili prosječne prinose od 6,1 do 7,5 t/ha zrna (što bi moglo
odgovarati prinosu od 12 do 15 t/ha ST nadzemne mase). Relativno visoke prinose bez N-
gnojidbe autori su objasnili visokom razinom plodnosti tla na kojem je bio postavljen pokus.
Trogodišnji pokus Kovačevića i sur. (2012.) bio je postavljen na tlu niže plodnosti (kiselo tlo
u Gorjanima), gdje su s najvišom razinom N-gnojidbe (183 kg/ha N) dobili prosječne prinose
zrna od 9,7 do 10,6 t/ha. Niže razine N-gnojidbe (133 kgN/ha i 103 kgN/ha) nisu imale za
posljedicu smanjenje prinosa zrna što su autori objasnili izuzetno povoljnim uvjetima tijekom
vegetacije kukuruza u sve tri godine ispitivanja (kišovito ljeto). Bensa i sur. (2012.) su u
Kotoribi (Međimurje, 2008. i 2009.g.) s N-gnojidbom od 200 kg/ha postigli prinose zrna
kukuruza od oko 12 t/ha, a svaki pad dozacije N-gnojidbe bio je povezan sa smanjenjem
prinosa zrna (Tablica 22.). Tako su kod 150 kg/ha N ostvarili oko 11 t/ha zrna, kod 100 kg/ha
N od 9,5 do 11,3 t/ha, te kod najniže doze od 50 kg/ha N prinos zrna je bio od 6,6 do 8,8 t/ha,
ovisno o godini istraživanja. U svom istraživanju N-gnojidbe unutar raspona od 50 do 200
kg/ha, ustanovili su gotovo linearno rastući prinos zrna kukuruza (od 6,3 t/ha do 12,3 t/ha),
kada je svaki dodani kilogram dušika omogućio prosječni porast prinosa zrna od 40 kg/ha.
Tablica 22. Utjecaj N-gnojidbe na prinos zrna kukuruza u Kotoribi (Bensa i sur., 2012.)
Prinos zrna (t/ha)
Dozacija N (kg/ha) 2008.g. 2009.g.
50 8,7 6,5
100 10,7 9,5
150 11,0 11,5
200 12,2 12,5
Karakteristika ljeta Kišovit lipanj Prosječno
Na temelju prikazanih rezultata istraživanja u Hrvatskoj, može se zaključiti da je visoke
prinose kukuruza moguće ostvariti i sa skromnom N-gnojidbom, osobito ako se vegetacija
kukuruza odvija u povoljnim uvjetima (dovoljno oborina tijekom ljeta).
Za potrebe donošenja odluke o dozaciji N-gnojidbe autori predlažu slijedeći izraz:
N-gnojidba [kg/ha] = Iznošenje N prinosom [kg/ha] – Izvorna ponuda tla [kg/ha]
ili nešto složeniji izraz koji uvažava priming efekt N-gnojiva i nepotpuno iskorištenje N iz
mineralnih gnojiva:
Iznošenje N prinosom [kg/ha] – Izvorna ponuda tla [kg/ha] –
priming efekt N-gnojidbe [kg/ha]
N-gnojidba [kg/ha] = ------------------------------------------------------------------------------------
36
Koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva
Izvorna ponuda tla tijekom vegetacije kukuruza jest bilanca zalihe mineralnog dušika u zoni
razvoja korjenovog sustava, oslobađanja dušika iz mineralizacije organske tvari u tlu tijekom
vegetacije kukuruza, fiksacije slobodnoživućih nitrofiksatora u tlu, ispiranja dušika oborinama
u dubine tla niže od korjenovog sustava, plinovitih gubitaka dušika iz tla denitrifikacijom i
oborinskog taloženja dušika iz atmosfere. Izvorna ponuda tla za kukuruz će biti veća negoli za
ozimu pšenicu jer se vegetacija kukuruza, i posljedično usvajanje dušika, odvija tijekom
toplog dijela godine, kada su povoljniji uvjeti za mikrobiološku aktivnost i posljedično veće
oslobađanje dušika iz organskih rezervi tla. K tome, kukuruz započinje svoju vegetaciju sa
zalihom mineralnog dušika u tlu sličnoj zalihi kod ozime pšenice početkom travnja, a korijen
mu je jači, s dubljim razvojem i zahvaćanjem u dublje rezerve tla.
Za sada još uvijek nema objavljenih podataka o procjeni izvorne ponude tla dušikom na
području Hrvatske, a podaci iz gnojidbenih pokusa s 0-tom varijantom gnojidbe mogu
poslužiti kao orijentiri za procjenu izvorne ponude tla. Naime, Plavšić i sur. (2009.) su na
plodnom eutričnom smeđem tlu Poljoprivrednog instituta Osijek, od 2006. do 2008.g., bez
gnojidbe dušikom dobili prosječan prinos zrna kukuruza od 6,6 t/ha, što bi moglo odgovarati
prinosu suhe tvari nadzemne mase oko 12 t/ha i usvajanju oko 150 kg/ha dušika bez N-
gnojidbe. Autori su navedeni prinos kod 0-te gnojidbe objasnili dobrom plodnošću tla na
kojem je bio postavljen pokus. Na kiselom tlu niže plodnosti u Gorjanima, od 2008. do
2010.g., izvorna ponuda tla vjerojatno je također bila oko 150 kg/ha. Naime, Kovačević i sur.
(2012.) su postigli prinose zrna kukuruza oko 10 t/ha (što je moglo odgovarati suhoj tvari
nadzemne mase od oko 20 t/ha i usvajanju dušika od oko 250 kg/ha) s gnojidbom od 103
kg/ha čistog dušika raspoređenog u osnovnu gnojidbu, predsjetvenu gnojidbu i prihranu.
Površine pod varijantama gnojidbe bile su velike, dimenzija 30m×33,6m, a uzorkovanje
prinosa bilo je udaljeno od rubova. To indirektno znači da je usjev kukuruza iz tla usvojio oko
150 kg/ha dušika više od provedene gnojidbe na pokusnim parcelama, što bi moglo zaista
odgovarati izvornoj ponudi tla u istraživanim uvjetima. Autori su visoke prinose kukuruza
kod varijante minimalne gnojidbe objasnili povoljnim uvjetima za tvorbu prinosa kukuruza u
vegetacijskim godinama pokusa (od 2008. do 2010.). Nadalje, Bensa i sur. (2012.) su u
Kotoribi (Međimurje) kod varijante najniže N-gnojidbe (50 kg/ha) ostvarili prinose zrna od
6,6 do 8,8 t/ha, što je moglo odgovarati prinosima ST nadzemne mase od 13 do 18 t/ha i
usvajanju N od 166 do 230 kg/ha, što bi moglo upućivati na visoku izvornu ponudu tla od 116
do 180 kg/ha. Opreza radi, potrebno je znati da je kod varijanti s primijenjenom N-gnojidbom
vjerojatno postojao i priming efekt koji povećava mobilizaciju N iz rezervi tla i pojačava
razvoj korijena koji tada bolje iskorištava N iz izvorne ponude tla (Jenkinson i sur., 1985.;
Kuzyakov i sur., 2000.), tako da bi stvarna izvorna ponuda tla mogla biti nešto niža od
procjene kod gnojenih pokusa. O visokoj izvornoj ponudi dušika iz tla za kukuruz
izvještavaju i Wu i sur. (2008.) na području istočne Kanade. Tamo je usjev kukuruza, ovisno
o lokaciji i godini (2003.-2006.), usvojio 110 do 137 kg/ha N iz mineralizacije organske tvari
tla, unatoč hladnijoj klimi u odnosu na Hrvatsku. Na području Sjevernokineske ravnice Cui i
sur. (2008.) su procijenili izvornu ponudu tla dušikom za kukuruz u rasponu od 69 do 202
kg/ha sa srednjom vrijednosti od 142 kg/ha.
Na temelju gore prikazanog izlaganja o usvajanju N kod 0-te i minimalne gnojidbe, autori
procjenjuju da izvorna ponuda tla na plodnim tlima istočne Hrvatske u povoljnim uvjetima
vlage i topline može biti oko 150 kgN/ha, dok na siromašnijim i plićim tlima, te u manje
povoljnim uvjetima autori očekuju izvornu ponudu tla od oko 100 kg/ha dušika. Kod procjene
izvorne ponude tla dušikom, vjerojatno treba uvažiti i upojnu moć korijena kukuruza. Naime,
37
genotipovi (hibridi, sorte) jače upojne moći korijena vjerojatno će moći iskoristiti veći dio
izvorne ponude tla u odnosu na genotipove slabije upojne moći.
Priming efekt mineralne N-gnojidbe bi, sukladno istraživanju Westermana i Kurtza (1973., u
Illinoisu, SAD na primjeru sudanske trave), mogao biti između +0% i +45% od izvorne
ponude tla, ili prosječno oko +25%, što bi u apsolutnom iznosu moglo biti oko +25 kgN/ha.
Iskorištenje N iz mineralnih gnojiva za usjev kukuruza bi moglo biti između 58 i 65%, kako je
bilo u istraživanju Jayasundara i sur. (2007.) u sustavu najbolje proizvodne prakse u Ontariu
(Kanada). Uvrštavanjem navedenih parametara u izraz za dozaciju N-gnojidbe, dobivaju se
orjentacione vrijednosti ovisne o ciljanom prinosu nadzemne mase, odnosno ST nadzemne
mase (Tablica 23.).
Tablica 23. Preporuka autora za mineralnu N-gnojidbu ovisno o ciljanom prinosu nadzemne
mase na plodnom tlu, za kukuruz zasnovan u glavnom roku sjetve.
Očekivani prinos nadzemne mase 30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha
Očekivani prinos ST nadzemne mase 10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha
Odgovarajući prinos zrna s 14% vlage 5,8 t/ha 7,7 t/ha 9,7 t/ha 11,6 t/ha
Iznošenje N prinosom (kg/ha) 128 171 213 256
Izvorna ponuda tla (kg/ha) 140 140 140 140
Priming efekt (kg/ha) 0 0 10 20
Koeficijent iskorištenja gnojiva (%) 0 65 60 55
N-gnojidba (kg/ha) 0 48 105 175
Na manje plodnim tlima je izvorna ponuda dušika manja, te će procjena potrebne N-gnojidbe
biti veća. Treba imati na umu da je za ostvarenje ciljanih prinosa, osim gnojidbe, potrebna
kvalitetna agrotenika, od početka do kraja, uključujući dobar sortiment, odgovarajući sklop
(biljaka/m2), dobra njega usjeva (međuredna kultivacija koja aktivira mikroorganizme tla i
čuva vodu u tlu), dobra zaštita (osobito protiv korova) i povoljne vremenske prilike (dovoljno
kiše tokom vegetacije, i odgovarajuće temperature tokom vegetacije).
Treba biti svjestan da je prinos kukuruza pod velikim utjecajem okolišnih uvjeta, tako da nam
jaka gnojidba ne jamči visoki (ili ciljani) prinos u sušnoj godini, niti će nas u povoljnoj godini
skromna gnojidba spriječiti da postignemo visoke prinose. U prilog nižih dozacija gnojiva ide
spoznaja da su visoke doze manje učinkovite na povećanje prinosa negoli su niže doze,
sukladno pravilu opadajućeg porasta priroda (Vukadinović i Vukadinović, 2011.), tj. da
linearno rastuće dozacije gnojiva, sa svakom višom stepenicom sve manje podižu prinos.
Tako Mesić i sur. (2003.) izvještavaju da se plafon prinosa kukuruza u Hrvatskoj postiže
gnojidbom od 150 do 200 kgN/ha, ovisno o godini istraživanja.
Gore navedena procjena autora o izvornoj ponudi tla u Hrvatskim uvjetima od oko 140 kg/ha
za kukuruz kao glavni usjev, može se smanjiti na niže razine ako se kukuruz zasniva kao
naknadni usjev, npr. iza talijanskog ljulja ili ozime pšenice za sjenažu, jer ozimi predusjev
usvoji velik dio zalihe mineralnog dušika do momenta njegove košnje, odnosno do momenta
sjetve naknadnog kukuruza. Iscrpljivanje zalihe dušika još je jače izraženo ako su predusjevi
kukuruzu kulture jačeg korjenovog sustava i veće upojne moći, poput ozime raži ili tritikalea.
Situacija se opet mijenja ako je predusjev naknadnome kukuruzu smjesa jednogodišnje
mahunarke (grašak, grahorice) sa ozimom pšenicom, zobi ili ječmom. Takva smjesa može
ostaviti zalihu dušika u tlu sličnu ili čak veću nego što bi bila zaliha gologa tla početkom
vegetacije kukuruza. Što je veći udio mahunarke bio u prinosu smjese, to će biti veća zaliha
dušika za naknadni kukuruz, i obrnuto, ako su udjeli mahunarke bili mali, za očekivati je ipak
38
neto-iscrpljivanje zalihe N za naknadni kukuruz. Soja kao prošlogodišnji predusjev kukuruzu
također ostavlja nadprosječnu zalihu dušika u tlu.
Ako se usjev kukuruza zasniva na razoranom lucerištu ili travnjaku, moguće je da izvorna
ponuda tla bude tolika da N-gnojidba kukuruza nema ili skoro nema učinka na povećanje
prinosa. Tako su Lawrence i sur. (2008.) u saveznoj državi New York (USA), u humidnom
klimatu, ustanovili da nakon jesenjeg ili proljetnog razoravanja travnjaka i djetelinsko-travnih
smjesa s lucernom, kukuruz ne reagira na N-gnojidbu značajnim povećanjem prinosa suhe
tvari nadzemne mase (varijante prihrane bile su 0-56-112-168 kg/ha N), izuzev značajne
pozitivne reakcije na startnu gnojidbu (sa sjetvom, u trake uz sjeme) s oko 30 kg/ha N.
Prosječni prinosi ST nadzemne mase sa startnom gnojidbom bili su 16,5 do 17,6 t/ha, a bez
startne gnojidbe 15,4 t/ha. Nakon uništavanja lucerišta (herbicidom), sa sklopom većim od
barem 43 biljke/m2, Yost i sur. (2013.) su na 7 lokacija u Pensilvaniji i Minnesoti (USA)
ustanovili da N-gnojidba (sa stepenicama 0-22-45-90-179 kgN/ha), kod no-till proizvodnje
kukuruza, ne povećava prinos zrna kukuruza. Ostvareni prinosi zrna bili su 13,9 do 15,3 t/ha.
Za hrvatske uvjete nemamo objavljenih podataka o prinosima kukuruza zasnovanog na
razoranom lucerištu ili travnjaku, pa bi autori, radi opreza, ipak savjetovali nekakvu skromnu
N-gnojidbu, s primjenom u predsjetvenoj pripremi tla, ili startno sa sjetvom.
S obzirom da dušik nakon primjene mineralnih gnojiva podliježe raznim gubicima (ispiranjem
i plinovitim gubicima), ukupno potrebne količine treba dodavati na rate. Starije preporuke su
podrazumijevale da se jedan dio dušika za kukuruz zaorava u jesen u obliku uree. Suvremene
preporuke više ne savjetuju jesensku gnojidbu dušikom, jer se najveći dio tada datoga dušika
izgubi iz tla ispiranjem. Sada se preporučuje glavninu dušika (oko 1/2) unijeti u tlo sa
predsjetvenom pripremom, i dati ga u obliku uree (urea, 46% N), a manji dio (2×1/4) dati
kroz dvije prihrane usjeva, u obliku lako topivih KAN ili AN gnojiva i u tlo unijeti s
međurednom kultivacijom (okopavanjem) kukuruza.
Kod dozacije gnojiva treba uvažavati i kapacitet tla za držanje hraniva. Naime, ako se postavi
visoki ciljani prinos na plitkom i siromašnom tlu, gore prikazani račun dati će preporuku
visoke dozacije gnojiva. Visoka dozacija mineralnih soli iz gnojiva dodanih u tlo maloga
kapaciteta držanja hraniva dovest će do solnog udara na biljke što lako može imati za
posljedicu gubitak sklopa, značajno smanjenje prinosa, kvalitete, pa čak i gubitka uroda. Zbog
toga se na tlima maloga kapaciteta za držanja hraniva, gnojidbom cilja na niže prinose negoli
na plodnim tlima.
4.1.1.3.3.2. Gnojidba stajskim gnojem
U proizvodnji krmnog bilja stajski gnoj je vjerojatno važniji izvor dušika za ishranu usjeva
negoli su to mineralna gnojiva. Jokela (1992.) je u Vermontu (sjeveroistok SAD, humidna
klima) u trogodišnjem pokusu, kod jake gnojidbe goveđim stajnjakom (37 do 52 t/ha,
odnosno 8,8 do 9,9 tST/ha stajnjaka), dobio, za tadašnje vrijeme, visoke prinose zrna i ST
nadzemne mase kukuruza, koje je samo u 1987.g. uspio značajno povećati primijenivši i
mineralnu gnojidbu dušikom (Tablica 24.). Njegovi rezultati ukazuju da, u godini s
ispodprosječnom količinom oborina, dodatak mineralnog dušika može povećati prinos. Taj
zaključak se ne bi trebalo preslikavati za polusušne klimate kakav imamo u istočnoj
Hrvatskoj. Naime, u uvjetima jače suše, kakva se tu događa svake treće godine, dodatak
mineralnih gnojiva povrh jake organske gnojidbe mogao bi dovesti do prevelike koncentracije
biljnih hraniva u vodenoj fazi tla i time još više povećati stres uslijed suše.
39
Tablica 24. Utjecaj dodatka mineralnog dušika povrh jake gnojidbe stajnjakom na prinos zrna
i ST nadzemne mase kukuruza u Vermnontu (Jokela, 1992.)
1986. 1987. 1988.
Dušika zatanjurano stajnjakom (kgN/ha) 287 186 257
Ostvareni prinosi zrna (i ST nadzemne mase)
kod gnojidbe:
(t/ha) (t/ha) (t/ha)
Stajnjak 6,9 (14,9) 6,5 (14,3) 6,3 (14,2)
Stajnjak + 56 kg/ha N 7,2 (15,2) 7,3 (16,3) 6,9 (15,1)
Stajnjak + 112 kg/ha N 7,3 (15,4) 7,5 (15,7) 5,9 (13,7)
Stajnjak + 168 kg/ha N 6,6 (15,1) 7,8 (14,6) 7,0 (14,4)
Bez gnojidbe 3,7 (10,2) 2,8 (7,8) 2,8 (8,3)
Suma oborina od travnja do studenog 622 mm 505 mm 522 mm
Eghball i Power (1999.) su u Nebraski (SAD), u 4-godišnjem pokusu sa goveđim stajskim
gnojem postigli prosječne prinose zrna slične prinosu usjeva konvencionalno gnojenih
mineralnim gnojivima kada je tijekom vegetacije bilo mnogo kiše, dok je u sušnim godinama
stajski gnoj dao niže prinose od mineralne gnojidbe (Tablica 25.). U varijanti mineralne
gnojidbe dato je 151 kgN/ha koristeći amonij-nitrat (34%N), dok je u varijantama gnojidbe
stajnjakom, stajnjak doziran prema sadržaju N u stajnjaku i očekivanom iskorištenju 40% od
ukupno sadržanog N u prvoj godini od primjene, 20% u drugoj godini od primjene, 10% u
trećoj godini i 5% u četvrtoj godini (dakle ukupno iskorištenje 75%), tako da se usjevu ponudi
151 kgN/h/god. iz stajnjaka. Svake godine su kod varijanti s dozacijom stajnjaka bili
uračunavani rezidualni efekti prethodne gnojidbe stajnjakom. Mineralna gnojidba imala je za
posljedicu značajno veći sadržaj nitrata u stabljici, koji je u sušnoj godini prešao kritičnu
granicu, dok je kod gnojidbe stajnjakom sadržaj nitrata uvijek bio nizak i prihvatljiv.
Tablica 25. Utjecaj gnojidbe stajskim i mineralnim gnojem na prinos zrna kukuruza u
Nebraski (Eghball i Power, 1999.)
Prinos suhog zrna (t/ha) ± std.pogreška
Godina 1993. 1994. 1995. 1996.
Gnojidba stajnjakom 7,28 ±0,23 8,29 ±0,33 3,71 ±0,25 5,29 ±0,22
Mineralna gnojidba 7,10 ±0,23 9,49 ±0,28 4,33 ±0,25 7,22 ±0,23
Kontrola (bez gnojidbe) 4,26 ±0,25 4,29 ±0,27 3,32 ±0,27 3,20 ±0,22
Količina oborina 1.V do 1.X 773 mm 558 mm 307 mm 425 mm
Ma i sur. (1999.) su u Ottawi (Ontario, Kanada) uz gnojidbu odležalim (pola godine) stajskim
gnojem mliječnih krava (dozacija 50 t/ha, s 23% ST u stajskom gnoju) dobili prinose zrna
slične mineralnoj gnojidbi sa 100 ili 200 kgN/ha (Tablica 26.). U istraživanju su ustanovili da
i mineralna i organska gnojidba povećavaju mineralizaciju dušika iz organskih rezervi tla, tj.
da imaju tzv. priming efekt, te da organska gnojidba omogućuje mineralizaciju dušika
sinkrono s potrebama za usvajanjem kod kukuruza. Također, ustanovili su značajno manje
gubitke dušika tijekom vegetacije kukuruza uz organsku gnojidbu.
40
Tablica 26. Prinos zrna kukuruza i usvojeni dušik u nadzemnu masu ovisno o mineralnoj N-
gnojidbi i gnojdbi stajnjakom (Ma i sur., 1999.)
Prinos zrna
(t/ha)
Usvojeni dušik u biljnu masu
(kg/ha)
1995. 1996. 1995. 1996.
200 kgN/ha 8,85 9,17 151,3 170,8
100 kgN/ha 8,27 9,00 113,5 127,9
Stajnjak 50 t/ha 9,57 7,98 127,3 140,2
Negnojeno 6,22 4,95 87,9 55,8
Basso i Ritchie (2005.) su u Michiganu (SAD), gnojidbom sa stajnjakom dobili visoke
prinose ST nadzemne mase kukuruza, jednake prinosima kod uobičajene mineralne gnojidbe
(Tablica 27.). Pokus je proveden na vrlo plodnom tlu tako da su gnojene varijante dale tek
malo veće prinose u odnosu na negnojene. I ta mala razlika je nestala u 1997. godini kada je
kukuruz bio uzgajan u plodoredu nakon razoravanja lucerišta.
Tablica 27. Prinosi ST nadzemne mase kukuruza ovisno o gnojidbi stajnjakom i ureom na
plodnom tlu u Michiganu (SAD) (Basso i Ritchie, 2005.)
Prosječni prinos ST nadzemne mase (t/ha)
Varijanta gnojidbe Godina: 1994. 1995. 1996. 1997.* 1998. 1999.
Stajnjak (18 t/ha s kojim je dato ukupno
120 kgN/ha, zaorano pred sjetvu)
19,9 19,1 20,2 21,0 17,9 18,8
Urea (260 kg/ha s kojom je dato ukupno
120 kgN/ha, predsjetveno + prihrana)
19,9 19,6 19,7 20,9 17,9 19,3
Kontrola 18,3 17,9 17,8 19,9 16,9 18,7
* Uzgoj kukuruza na parceli nakon razoravanja lucerišta.
Gantner i sur. (2015.) su u povoljnoj godini za kukuruz (2014.), u Dalju, gnojidbom s 25 t/ha
ovčjeg stajnjaka bez mineralne gnojidbe postigli visoki prinos ST nadzemne mase kukuruza
od 22 t/ha.
Navedeni primjeri upućuju da se nakon gnojidbe jačim dozama stajskog gnoja, visoki prinosi
nadzemne mase i zrna kukuruza postižu bez mineralne gnojidbe, ali da mineralna N-gnojidba
povrh organske u nekim okolišima može dati povećanje prinosa.
Autori preporučuju da se stajski gnoj dozira prema sadržaju dušika u gnojivu i procijenjenom
deficitu N za usvajanje ciljanim prinosom. Koeficijent iskorištenja N oslobođenog tijekom
mineralizacije stajnjaka autorima nije bio poznat na temelju dostupne literature, osim
pretpostavke Eghballa i Powera (1999.) da bi mogao biti 75%. Također, niti priming efekt
stajnjaka autorima nije poznat, ali za očekivati je da bude pozitivan jer stajnjak poboljšava
mikrobiološku aktivnost tla. Prema Mihaliću (1985.), u prvoj godini nakon primjene stajnjaka,
iz njega se iskoristi oko 50% hraniva, u drugoj godini oko 30%, a u trećoj godini oko 20%, što
je sumarno 100% i stoga upućuje na zaključak da bi priming efekt stajnjaka mogao po iznosu
biti sličan gubicima dušika iz zaoranog stajnjaka, ali suprotnoga smjera, dakle s međusobnom
djelomičnom ili potpunom kompenzacijom. Zbog toga autori predlažu primjer dozacije zrelog
goveđeg stajnjaka za kukuruz prema ciljanom iznošenju N prinosom nadzemne mase (Tablica
28.).
Tablica 28. Primjer izračuna gnojidbe zrelim goveđim stajnjakom ovisno o ciljanom prinosu
nadzemne mase na plodnom tlu, za kukuruz zasnovan u glavnom roku sjetve. Pretpostavljeni
sadržaj N u stajnjaku je 0,6% od mase stajnjaka takva kakva jeste (Vukadinović i
41
Vukadinović, 2011.), i iskorištenje 50% u prvoj godini nakon gnojidbe (Mihalić, 1985.).
Očekivani prinos nadzemne mase 30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha
Očekivani prinos ST nadzemne mase 10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha
Iznošenje N prinosom (kg/ha) 128 171 213 256
Izvorna ponuda tla (kg/ha) 140 140 140 140
Deficit N za ciljani prinos (kg/ha) 0 31 73 116
Dozacija stajnjaka (t/ha) 0 17 24 39
Prije odluke o dozaciji stajnjaka korisno je analizom ustanoviti koliki je sadržaj dušika u
istome. Naime, sadržaj dušika može varirati ovisno o udjelu stelje u stajnjaku i gubicima
dušika tijekom skladištenja i zrenja. Tako su Cvjetković i sur. (2014.) ustanovili da je goveđi
stajnjak, u uzorcima prikupljenim u Slavoniji i Baranji tijekom 2011., 2012. i 2013. godine,
prosječno sadržavao 0,8% dušika, s rasponom od 0,4% do 1,9% (Tablica 29.). Sadržaj suhe
tvari u stajnjacima bio je prosječno 25%.
Tablica 29. Sadržaj biljnih hraniva u krutom goveđem stajnjaku prema raznim izvorima
Izvor podataka Hranivo NUkupni P2O5 K2O Ca Mg
Cvjetković i sur. (2014.) Minimum (%) 0,41 0,12 0,20 0,14 0,10
Prosjek (%) 0,80 0,43 1,18 0,45 0,21
Maksimum (%) 1,91 1,02 2,39 0,98 0,58
Mihalić (1985.) Prosjek (%) 0,60 0,32 0,70
DEFRA (2010.) Prosjek (%) 0,60 0,32 0,80
Prema Akcijskom programu zaštite voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima
poljoprivrednog podrijetla Vlade Republike Hrvatske (NN 22/15), maksimalna godišnja
dopuštena primjena goveđeg stajnjaka je 34 t/ha (odn. 170 kgN/ha pod pretpostavkon da
stajnjak sadrži 0,5%N), uprosječeno na sve proizvodne površine jednog farmera. Usjev
kukuruza, zbog velike potrebe usvajanja hraniva, dozvoljeno je gnojiti nadprosječnim
dozama, i to do maksimalno 270 kgN/ha, što bi preračunato na stajnjak s 0,5% N značilo
maksimalnu dozu od 54 t/ha.
4.1.1.3.3.3. Gnojidba fosforom i kalijem
Prema Vukadinoviću i Blaženki Bertić (2013.), preporuke za gnojidbu fosforom i kalijem
zasnivaju se na principu da se na tlima dobre opskrbljenosti tim hranivima, gnojidbom dodaje
onoliko koliko se prinosom iznosi. Prema istom izvoru, na tlima visoke razine opskrbljenosti,
gnojidbom se dodaje manje od iznošenja prinosom, a na tlima niske razine opskrbljenosti,
gnojidbom se dodaje više od iznošenja prinosom. Na području Republike Hrvatske najčešće
korišteni pokazatelji opskrbljenosti tla biljci pristupačnim fosforom i kalijem jesu rezultati
analize uzoraka tla AL-metodom. Dobra razina opskrbljenosti fosforom smatra se kod
očitanja analize od 15 do 20 mg P2O5 na 100 g tla, a kalijem kod očitanja od 20 do 30 mg
K2O na 100 g tla (Vukadinović i Bertić, 2013.). Novije preporuke za dozaciju mineralnih P i
K gnojiva savjetuju znatno manje doze mineralnih P i K gnojiva od količina koje se iznose
prinosom (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija) jer se ispostavilo da većina datoga
mineralnog fosfora postaje u tlu kemijski fiksirana u teško pristupačne Al-fosfate i Ca-fosfate
(Popović, 2009.), te da znatan dio mineralnim gnojivima datoga kalija postaje fizički
zarobljen u mineralima gline (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija). Štoviše, obilna K-
gnojidba dovodi do istiskivanja Ca i Mg sa adsorptivnog kompleksa tla i njihovog gubitka u
42
podzemne vode, što ima za posljedicu proizvodnju krme sa suviškom K i manjkom Ca i Mg,
tako uzrokujući zdravstvene poremećaje kod stoke (bolesti papaka, mliječna groznica,
smanjen imunitet). Zbog toga autori savjetuju P i K mineralnim gnojivima u tlo vraćati oko
50% iznešenih hraniva na tlima osrednje opskrbljenosti (AL-metodom ekstrahirano P2O5 i
K2O oko 15 mg/100g tla), dok na siromašnim tlima (Al-metodom ekstrahirano P2O5 i K2O
manje od 10 mg/100g tla) savjetuju vraćanje do 75% prinosom iznešenog P i K. U prilog
skromnijoj dozaciji P i K mineralnih gnojiva idu rezultati istražavanja Mallarina i sur. (1998.)
i Kovačevića i sur. (2012.). U istraživanju Mallarina i sur. (1998.) u saveznoj državi Iowa
(SAD) fosforna gnojidba je samo u manjem broju okoliša povećala prinos zrna (tj. na tlima s
vrlo niskom razinom fosfora), a statistički maksimalni prinosi zrna uvijek su postizani s
minimalnom dozacijom gnojiva (31 kg/ha P2O5 iz opsega 0 do 126 kg P2O5/ha). U 80
različitih okoliša, razina fosfora u tlu kretala se u opsegu od vrlo niskih do vrlo visokih.
Prinosi zrna kretali su se od 5,9 t/ha do 12,7 t/ha. Istraživanje je pokazalo da se i s fosfornom
gnojidbom manjom od iznošenja mogu postići visoki prinosi zrna kukuruza na srednje
plodnim tlima. Gnojivo je u njihovom pokusu primjenjivano na tri načina: širom (u jesen),
inkorporacijom u trake (u jesen), i sa sjetvom uz sjeme (startno). Na varijanti startne gnojidbe
ustanovili su brži početni porast usjeva kukuruza u odnosu na usjeve čije je tlo bilo pognojeno
širom, u prethodnoj jeseni, ili na usjeve kojima je tlo bilo duboko pognojeno u trake
prethodne jeseni. Ipak, pozitivan utjecaj na početni porast kukuruza nije se uvijek preslikao i
na krajnji prinos zrna. U istom istraživanju, gnojidba kalijem povećala je prinos zrna u samo
nekoliko okoliša, a statistički najveći prinosi ostvareni su s najmanjom dozacijom gnojidbe
(39 kg/ha K2O iz raspona 0 do 157 kg/ha). Autori nisu očekivali ovo povećanje prinosa jer su
tla u svim okolišima bila prirodno dobro ili vrlo dobro opskrbljena kalijem. Efekt kalijeve
gnojidbe najbolje je došao do izražaja kod duboke gnojidbe u trake.
Slično američkim rezultatima, i Kovačević i sur. (2012.) su u Gorjanima (panonska Hrvatska,
kiselo tlo) najviše prinose zrna kukuruza (oko 10 t/ha, u slijedu povoljnih godina za kukuruz
od 2008. do 2010.g.) postigli s najnižom razinom P i K gnojidbe (52 kg/ha P2O5 i 52 kg/ha
K2O iz raspona od 52 do 312 kg/ha P2O5 i K2O) i s najnižom razinom N-gnojidbe od 103
kg/ha (iz raspona 103 do 183 kgN/ha), dok su povećavajuće razine N, P i K gnojidbe dovodile
do statistički neznačajnog smanjivanja prinosa.
Preporučene, relativno male doze P i K mineralnih gnojiva autori savjetuju dodati u tlo s
predsjetvenom pripremom ili startno u trake blizu sjetvenog reda, za razliku od starijih
preporuka za zaoravanje visokih doza istih gnojiva.
S obzirom da je stajnjak u proizvodnji krmnog bilja mnogo važniji izvor fosfora i kalija nego
li su to mineralna gnojiva, važno je znati da se kod gnojidbe stajnjakom za prinose ST
nadzemne mase od oko 17 t/ha (odnosno za oko 8 t/ha zrna), tj. s oko 30 t/ha stajnjaka, u tlo
unese oko 75 kg/ha P2O5, od čega će oko polovina biti dostupna za ishranu kukuruza u godini
poslije gnojidbe stajnjakom, tj. oko 38 kg/ha, što je oko 45% od količina koje se iznose
prinosom nadzemne mase (Tablica 21.) ili oko dvostruko više od količina koje se odnose
prinosom zrna (oko 18 kgP2O5/ha u 8 t/ha zrna). Dakle, doziranjem stajnjaka za potrebe N-
ishrane kukuruza, u tlo se unosi i dovoljno fosfora za isti ciljani prinos nadzemne mase, dok
kod odnošenja samoga zrna s proizvodne površine, dolazi do akumulacije fosfora u
oraničnom sloju tla. Istom dozom stajnjaka u tlo se unese i oko 180 kg/ha K2O, od čega će
oko 50% biti dostupno usjevu kukuruza u prvoj godini nakon gnojidbe, tj oko 90 kg K2O /ha.
To je oko 40% od količina koje se odnose prinosom nadzemne mase (Tablica 21.) ili oko 3,5
puta više nego li se odnosi prinosom zrna (oko 26 kg/ha K2O u 8 t/ha zrna). Dakle, dozacija
stajnjaka prema N-potrebama kukuruza trebala bi zadovoljiti i potrebe istoga usjeva za P i K.
Autori preporučuju stajnjak razbacati po proizvodnoj površini tijekom prve polovice jeseni, i
zaorati odmah nakon razbacivanja, kako bi se smanjili plinoviti gubici dušika.
43
4.1.1.3.4. Sjetva
Rok sjetve silažnog kukuruza u velikoj mjeri utječe na ostvarenje proizvodnog potencijala
usjeva. Raniji rokovi sjetve u Wisconsinu (USA), u prvoj dekadi svibnja, pa čak i kroz cijeli
svibanj, omogućuju visoke prinose suhe tvari nadzemne mase, između 16 i 22 t/ha, ovisno o
lokaciji i godini, dok odgađanje sjetve do lipnja značajno smanjuje prinose, svakim danom
odgode u lipnju za 200 kg/ha ST manje (Darby i Lauer, 2002.). U Hrvatskim uvjetima, kako
bi se što potpunije iskoristilo vegetacijsko razdoblje bez mraza, Kovačević i Rastija (2015.)
preporučuju sjetvu obaviti kada se temperatura tla na dubini sjetve ustali na 10-12°C, ili
kalendarski, za područje istočne Hrvatske od 10. do 25. travnja, a za područje sjeverozapadne
Hrvatske od 15. do 30. travnja. Prema iskustvima praktičara panonske Hrvatske, u sušnoj
godini svako odgađanje roka sjetve poslije mjeseca travnja značajno smanjuje prinose
kukuruza, a već sredina svibnja može biti prekasna za postizanje visokih prinosa. Razlog tome
je smanjenje zemljišne vlage u sjetvenom sloju i posljedično kašnjenje nicanja, smanjena
zaliha vode u tlu, te odvijanje ključnih faza razvoja i tvorbe prinosa u mnogo nepovoljnijim
uvjetima (suša i visoke temperature) u odnosu na usjev zasnovan u prvim preporučenim
rokovima (sredina travnja). U povoljnim godinama, s blagim i vlažnim ljetom, kašnjenje roka
sjetve sve do druge polovice svibnja ne dovodi do dramatičnog pada prinosa.
Za uvjete panonske Hrvatske mogu se preporučiti 3 različita roka sjetve silažnog kukuruza:
1. glavni rok sjetve: od 10. do 30. travnja, kada usjev kukuruza maksimalno iskorištava
razdoblje tople polovice godine i postiže maksimalni prinos. Ako se tempira dolazak
kukuruza u voštanu zriobu krajem kolovoza, na istoku kontinentalne Hrvatske za ovaj
rok sjetve preporučuju se hibridi duže vegetacije, iz skupina FAO 500 do FAO 450.
Za sjeverozapadnu Hrvatsku preporučuju se raniji hibridi, iz skupina FAO 400 do
FAO 300.
2. naknadni rok sjetve: od 1. do 31. svibnja. Ovaj rok se naziva naknadnim jer je
kukuruz opravdano ovako kasno zasnivati samo ako se na istoj parceli, prije sjetve
kukuruza kosi ozimi krmni predusjev. Npr. ako proizvođač čeka košnju ozime krmne
smjese pšenice i graška, ili čeka košnju usjeva talijanskog ljulja (za pripremu sjenaže u
prvoj polovici svibnja), tada će sjetvu naknadnoga kukuruza obaviti poslije košnje
navedenih predusjeva, što može biti tijekom cijelog svibnja. Usjev kukuruza zasnovan
u ovom roku dati će niži prinos nego usjev zasnovan u glavnom roku jer mu preostaje
manji broj dana vegetacije do pojave prvog jesenskog mraza (oko 10. listopada), jer
mu vegetacija kasni i većim dijelom se podudara s često sušnim i vrućim uvjetima, jer
je nastupom ljetne suše slabije razvijen korjenov sustav u odnosu na ranije zasnovan
kukuruz, jer mu se cvatnja i oplodnja odvijaju u razdoblju viših temperatura zraka i
veće suše, i jer sjeme pri sjetvi može biti položeno u suhlji sjetveni sloj što će usporiti
nicanje i još više povećati kašnjenje vegetacije. Što više kasni sjetva tijekom svibnja,
to se mogu očekivati manji prinosi naknadnog usjeva kukuruza. Ako se tempira
dolazak kukuruza u voštanu zriobu krajem kolovoza, na istoku kontinentalne
Hrvatske, za naknadni rok sjetve preporučuju se hibridi iz skupine FAO 400 za prvu
dekadu svibnja, FAO 350 za drugu dekadu svibnja i FAO 300 za treću dekadu svibnja.
Za sjeverozapadnu Hrvatsku preporučuju se hibridi ranozreliji za oko FAO 50 do FAO
100 jedinica.
3. postrni rok sjetve: nakon žetve ozimina (uljana repica, ječam, pšenica, zob, raž) ili
graška, što je obično od druge polovice lipnja pa do druge polovice srpnja. Nakon
ovoga roka sjetve za očekivati je male prinose nadzemne mase. U slučaju sušnog ljeta,
bez navodnjavanja, na istoku Hrvatske ne može se očekivati uspjeh ovakvoga usjeva.
44
U vlažnom ljetu, ili vlažnijoj klimi, kao što je to u zapadnoj Hrvatskoj, vjerojatnost
postizanja značajnih prinosa je mnogo veća. Preporučene FAO skupine za ovaj rok
sjetve su oko FAO 200 do FAO 150.
Prema gore navedenom izboru FAO skupina sijanih hibrida kukuruza, nastoji se podesiti
dospijevanje usjeva u voštanu zriobu zrna (optimalna faza za siliranje) krajem kolovoza. To je
kalendarski nešto ranije u odnosu na voštanu zriobu usjeva za proizvodnju zrna (sredinom
rujna), a svrha odricanja posljednjeg dijela vegetacije jest da usjev pristigne za siliranje u
stabilnim vremenskim uvjetima, kada je mala vjerojatnost jesenskih kiša. Naime, jesenske
kiše bi tijekom siliranja unijele suvišnu (tzv. vanstaničnu) vodu u silažnu masu, što bi narušilo
uvjete za fermentaciju i kvalitetu silaže. K tome, pojava kiša u vrijeme košnje smanjila bi
nosivost tla za tešku mehanizaciju kojom se obavlja košnja i transport. Transportna sredstva
bi na vlažnom tlu zemljom uprljala kotače, i tako donijela zemlju u silos, što može donijeti
bakterije iz roda Listeria u silažnu masu, i posljedično uzrokovati oboljenje stoke – listeriozu.
Dakle, može biti vrlo opravdano izborom ranozrelijih hibrida podesiti dospijevanje kukuruza
za siliranje krajem kolovoza ili početkom rujna, iako se time smanjuje potencijal prinosa suhe
tvari u odnosu na kasnozrelije hibride i kasnije rokove košnje.
S organizacijskog stajališta, ako imamo velike površine kukuruza za odsilirati, povoljno je
izborom više nijansi FAO grupa hibrida unutar roka sjetve, podesiti očekivano dospijevanje
kukuruza za siliranje kroz duži vremenski raspon, od npr. 1 do 2 tjedna, kako ne bi sav
kukuruz dospio za siliranje u razdoblju od 2 ili 3 dana. Naime, „usko grlo“ u postupku
siliranja jest gaženje biljne mase u silosu, s učinkom od 4 do 5 minuta po toni silažne mase
(ako gazi jedan veliki traktor s udvojenim kotačima i utezima, težak 6t; prof.dr. Matija
Domaćinović, osobna komunikacija), što znači oko 45 minuta po prikolici od 10 t.
Posljedično se, tijekom radnog dana od 10 sati može jednim traktorom težine od 6 t ugaziti
oko 130 t biljne mase, ili prinos s tek oko 2,5 ha. Jedna farma sa 100 krava u mužnji, ako je
glavnina voluminoze iz silaže kukuruza, samo za hranidbu krava treba oko 1000 t silaže
godišnje, što znači da će proces gaženja trajati oko 8 dana, ako se radi samo po danu. Ako se
radi dan i noć bez prestanka, tada se može broj dana gaženja prepoloviti.
Pri odabiru FAO skupina hibrida za sjetvu kukuruza poželjno je poznavati neke njihove
odlike. Kasne FAO skupine (FAO 600 i FAO 500) karakterizira dugačka vegetacija u
hrvatskim uvjetima (5-6 mjeseci), visoka biljka (u povoljnim uvjetima oko 3 m), debela
stabljika pri svome dnu, velik broj etaža s listovima i veliki klipovi s krupnim zrnom.
Potencijal rodnosti je mnogo veći nego kod ranijih FAO skupina (FAO 300 i FAO 400). Ipak,
u sušnim uvjetima, ranije FAO skupine, ako su zasijane u glavnom roku sjetve, najčešće daju
veće prinose nego kasnije FAO skupine, jer im se kritične faze za tvorbu prinosa (svilanje i
zametanje zrna) odvijaju ranije, kada suša i visoke temperature ne poprime ekstremne
vrijednosti. Ranozrele FAO skupine (poput FAO 300) karakterizira niža biljka, tanja stabljika,
manji klip, sitnije zrno, veći udio klipa u prinosu suhe tvari i brži prolazak kroz razvojne faze.
Podnose gušće sklopove te time djelomično kompenziraju niži prinos pojedinačne biljke.
Ipak, proizvodnost po jedinici površine im je očekivano manja nego kod kasnih FAO skupina.
Ranozrele FAO skupine su osobito prikladne za predjele s kraćim ljetom, poput brdske i
gorske Hrvatske, gdje na lokacijama s dubljim tlom mogu dati zadovoljavajuće prinose zrna
ili silaže.
Vegetacijski sklop (broj biljaka po jedinici površine: b./m2 ili b./ha) ima velik utjecaj na
ostvarenje potencijalnog prinosa. Prema Whitetakeru (1969., cit. Turgut i sur., 2005.)
povećanje sklopa do određenog „plafona“ povećava prinos zrna i silažne mase, a „plafon“
sklopa za silažnu masu pokazao se većim nego za zrno. Turgut i sur. (2005.) su u Turskoj, u
uvjetima navodnjavanja, s kukuruzima skupina FAO 520 do FAO 890, ustanovili povećanje
prinosa suhe tvari nadzemne mase kukuruza od 22,6 t/ha na 26,6 t/ha s povećanjem sklopa od
45
65.000 b./ha do 105.000 b./ha (Tablica 30.). Daljnje povećanje sklopa na 125.000 b./ha
dovelo je do pada prinosa ST silažne mase na 25,8 t/ha. Udio klipa u prinosu suhe tvari bio je
najveći u najrjeđem sklopu.
Tablica 30. Utjecaj gustoće sklopa na prinos ST nadzemne mase silažnih kukuruza u uvjetima
navodnja u Turskoj (Turgut i sur., 2005.)
Gustoća sklopa (biljaka/ha) Prinos ST nadzemne mase (t/ha) Udio klipa (%)
65.000 22,6 36
85.000 25,3 35
105.000 26,6 35
125.000 25,8 35
Cusicanqui i Lauer (1999.) su u južnom, središnjem i sjevernom Wisconsinu (USA) tijekom
tri godine ispitivali proizvodnost silažnih kukuruza u rasponu sklopa u sjetvi od 44.500 do
104.500 biljaka/ha (Tablica 31.). Usjevi su bili zasijavani u prvoj polovici svibnja, a košnja je
obavljana u voštanoj zrelosti zrna, između sredine rujna i sredine listopada. Maksimalni
prinosi ST postignuti su sklopovima između 9,7 i 10,2 biljaka/m2 (oko 21 t/ha). In-vitro
probavljivost i sadržaj sirovih bjelančevina su se smanjivali s povećanjem gustoće sklopa, a
sadržaj NDF-vlakana i ADF-vlakana su se povećavali. Prinos mlijeka (kg/ha) se povećavao s
povećanjem gustoće sklopa do oko 8 biljaka/m2, gdje su postignuti maksimumi. Daljnjim
povećanjem sklopa došlo je do blagog pada prinosa mlijeka. Izostanak povećanja prinosa
mlijeka po hektaru unatoč povećanju prinosa nadzemne mase u rasponu od 8 b./m2 do 10,2
b./m2 može se objasniti smanjenjem hranidbene vrijednosti silaže, tj. međusobnom
kompenzacijom učinaka na prinos mlijeka po hektaru.
Tablica 31. Utjecaj gustoće sklopa na prinos ST nadzemne mase silažnih kukuruza u
Wiscosinu (Cusicanqui i Lauer, 1999.)
Sklop u sjetvi (b./ha) 44.500 59.500 74.500 89.500 104.500
Prinos ST nadzemne mase (t/ha)
Južni Wisconsin 16,9 18,5 20,0 20,5 21,0
Središnji Wisconsin 13,7 14,2 15,0 14,8 15,0
Sjeverni Wisconsin 14,5 16,5 17,5 17,7 18,0
Prinos mlijeka (kg/ha)
Južni Wisconsin 17.500 18.800 19.500 19.000 19.200
Središnji Wisconsin 16.500 16.200 17.200 16.600 16.500
Sjeverni Wisconsin 12.000 12.600 13.100 13.000 12.600
Prema katalogu ponude sjemena hibridnih kukuruza Poljoprivrednog instituta Osijek (PIO,
2016.), preporučeni sklopovi za proizvodnju zrna bili su za hibride iz skupine FAO 600 oko
6,7 b./m2, za FAO 500 oko 7 b./m2, za FAO 400 oko 7,2 b./m2 i za FAO 300 oko 7,7 b./m2. U
istom katalogu preporučeno je, kod uzgoja za silažu cijele biljke, sklop povećati za 20%.
Prema katalogu ponude sjemena hibridnih kukuruza Bc Instituta Zagreb za 2016. godinu (Bc
Institut, 2016.), preporučeni sklopovi za proizvodnju zrna bili su za hibride iz skupine FAO
600 oko 6,2 b./m2, za FAO 500 oko 6,8 b./m2, za FAO 400 oko 7,5 b./m2 i za FAO 300 oko
7,9 b./m2. U istom katalogu preporučeno je, kod uzgoja za silažu cijele biljke, sklop povećati
za do 10%. Prema Kovačeviću i Rastiji (2015.) preporuka gustoće sjetve značajno ovisi i o
plodnosti tla, primijenjenoj agrotehnici, osobito gnojidbi i klimatskom području. Na tlima
slabije plodnosti, u uvjetima skromnije gnojidbe, kao i u sušnim područjima sklop treba biti
rjeđi da bi se osiguralo dovoljno vode i hraniva po biljci. U gušćem sklopu veća je
46
konkurencija među biljkama za oskudne resurse, tako da stres u gušćem sklopu može biti jače
izražen nego u rjeđem sklopu.
Kukuruz se svugdje u svijetu uzgaja kao okopavina – usjev širokog međurednog razmaka. U
Hrvatskoj je ustaljen međuredni razmak od 70 cm, a sklop se podešava prilagođavanjem
razmaka između biljaka unutar reda, koji je najčešće između 16 i 26 cm. Cox i sur. (2006.) u
saveznoj državi New York (USA) i Turgut i sur. (2005.) u Turskoj su ustanovili da sužavanje
međurednog razmaka uz konstantan sklop ima za posljedicu povećanje prinosa ST nadzemne
mase, vjerojatno zbog pravilnijeg oblika vegetacijskog prostora, odnosno manje konkurencije
među biljkama unutar reda, koji se pojavljuje radi povećanog razmaka među biljkama unutar
reda. Također, ustanovili su da uzgoj u dvoredovima daje veće prinose nego uzgoj u
pojedinačnim redovima standardnoga međurednog razmaka.
Prije sjetve kukuruza donose se odluke o nabavi sjemena i odabiru sortimenta. U ne tako
dalekoj prošlosti (prije 40-tak godina i više unazad) prevladavale su domaće sorte i ekotipovi,
kao populacije slobodne oplodnje. U suvremenoj proizvodnji kukuruza prisutni su hibridi kao
gotovo jedini tip kultivara, uz mjestimično zaostale domaće sorte kod domaćih kolekcionara i
entuzijasta koji ih čuvaju kao vrijedno nasljedstvo. Na tržištu sjemena vodeći brandovi su
Pioneer, KWS, Bc-institut Zagreb, Poljoprivredni institut Osijek, LG i Dekalb. U pogledu
tipova kukuruza za voluminoznu krmu na hrvatskom tržištu izdiferencirani su samo dry-down
i stay-green hibridi, bez ponude leafy tipa niti BMR tipa. Još uvijek je dozvoljen uzgoj samo
konvencionalnih kukuruza. U drugim dijelovima svijeta situacija je malo drugačija, osobito
glede transgenih usjeva. U SAD-u, u vremenu pisanja ove knjige, u proizvodnji kukuruza
prevladavali su transgeni (GMO) usjevi s barem jednim transgenim svojstvom, ili s oba
transgena svojstva: otpornosti na totalni herbicid Round-up (aktivna tvar glyphosate) i Bt
otpornost na insekte (na kukuruznog moljca). U vrijeme masovnog prihvaćanja Roundup-
ready hibrida (kasne 1990-te i rane 2000.-te) ta tehnologija je mnogo obećavala, prije svega
olakšanu borbu protiv korova, jer se usjev mogao višekratno tretirati tada vrlo učinkovitim i
jeftinim herbicidom, a svojstvo Bt-otpornosti na kukuruznog moljca omogućavalo je manje
štete od istoga štetnika. Farmerima se stoga isplatilo plaćati veću cijenu za takvo sjeme u
odnosu na sjeme konvencionalnog kukuruza. Ipak, u novije vrijeme (Morrison, 2013.), jedan
farmer u Minnesoti (USA), koji je prihvatio GMO tehnologiju, vraća se konvencionalnoj
tehnologiji proizvodnje i konvencionalnim hibridima. Uzroci vraćanju „na staro“ bili su:
1. rastući problemi s korovima otpornim na glyphosate (bijela loboda – Chenopodium
album L. i štir – Amaranthus sp. L.) te posljedična neophodnost vraćanja
konvencionalnim herbicidima i agrotehničkim mjerama zaštite. Više se nije isplatilo
kupovati skuplje Roundup-ready sjeme.
2. populacije kukuruznog moljca bile su dovoljno male da se nije isplatilo kupovati
skuplje Bt-sjeme.
3. konvencionalni hibridi su davali 400 do 500 kg/ha veći prinos zrna u odnosu na GMO
hibride (unatoč objavljenim znanstvenim istraživanjima prema kojima se prinosi GMO
hibrida i konvencionalnih hibrida ne razlikuju). K tome je i zrno konvencionalnih
hibrida bilo suhlje u vrijeme žetve.
4.1.1.3.5. Njega
Međuredna kultivacija jest preporučena mjera njege usjeva kukuruza, koja bi se trebala
provoditi barem 1 do 2 puta tijekom vegetacije, a prema mogućnosti proizvođača i češće.
Provodi se oruđima nazavanim „međuredni kultivatori“ koji mogu imati pasivne radne organe
u obliku motičica, lastinog repa, pačje noge, s dodatkom zagrtača, a mogu imati i aktivne
radne organe, kardanski pogonjene s traktora, kao međuredne freze ili međuredne četke.
47
Međuredna kultivacija pogoduje porastu kukuruza i tvorbi prinosa zbog mnogo korisnih
učinaka. Naime, međuredna kultivacija prorahljuje površinski sloj tla u međurednom prostoru
te time stvara povoljnije uvjete za razvoj korjenovog sustava kulture. Međurednom
kultivacijom prekida se kapilarna povezanost velikog dijela površine tla i dubljih slojeva tla
što smanjuje gubitke vode iz tla isparavanjem. Prorahljeno tlo bolje akumulira oborinske
vode. Prolaskom motičica međurednog kultivatora kroz međuredni prostor dolazi do
podsijecanja korovskih biljaka što uvelike doprinosi zaštiti usjeva protiv korova. S
međurednom kultivacijom mogu se primjenjivati mineralna gnojiva, pa čak i tekuća organska
gnojiva (gnojnica i bioplinski digestat), što omogućuje veću iskoristivost gnojiva u odnosu na
primjenu širom po površini tla. Prva međuredna kultivacija se preporučje kod faze razvoja
kukuruza 3 do 4 lista, a druga u fazi 7 do 8 listova (Kovačević i Rastija, 2015.).
Malčiranje pokošenom masom strnih žitarica (koje su bile uzgojene kao ozimi pokrovni
usjev) pokazalo se u mnogim istraživanjima kao mjera koja povećava prinose kukuruza u
odnosu na kukuruz uzgajan na golom tlu (Oblačić i sur., 2012.). Učinak malčiranja se očituje
kroz povoljnije mikroklimatske uvjete ispod malča, smanjen gubitak vode isparavanjem,
snabdijevanje živih organizama tla organskom tvari u raspadanju, te zaštitom živih
organizama tla od sunčevog zračenja i pretjeranog isušivanja. Primjena takvog malča
zahtijeva odgođenu sjetvu kukuruza do faze cvatnje istih žitarica (početak svibnja u ist. RH) i
sjetvu tzv. No-Till sijačicama koje snažnim diskovima mogu proparati malč i položiti sjeme u
tlo.
4.1.1.3.6. Zaštita
Od biotskih čimbenika koji mogu ugroziti usjev kukuruza, korovi su za sada, na području
Hrvatske najvažniji. Naša tla su pretežito vrlo zakorovljena: bogata sjemenom korova i
rizomima korova. U našim uvjetima usjev kukuruza bez provedenih mjera zaštite od korova
ne može dati zadovoljavajući prinos, bilo nadzemne mase, bilo zrna.
Zaštita od korova provodi se s nekoliko skupina mjera koji se međusobno kombiniraju.
Pridržavanjem plodoreda, osnovnom obradom tla oranjem, održavanjem strništa čistim od
korova (obradom ili uzgojem pokrovnog usjeva) i predsjetvenom pripremom preventivno se
djeluje na korove (Heffer i sur., 2012., Cestar, 2015.). Najvažnija mehanička mjera zaštite od
korova tijekom vegetacije kukuruza jest međuredna kultivacija (tj. međuredno okopavanje)
kojom se uništavaju ili usporavaju korovi ponikli u međurednom prostoru, a povijesno
gledano, jednako važno je bilo i ručno okopavanje korova unutar reda, zaostalih nakon
međuredne kultivacije. Provođenjem međuredne kultivacije sa zagrtanjem tla na redove
kukuruza postiže se dodatno suzbijanje poniklih korova unutar reda kukuruza koji su u ranoj
razvojnoj fazi (faza klicinih listića do faze prvog para pravih listova).
U suvremenim uvjetima kemijska zaštita protiv korova (primjenom herbicida) postala je
najvažnijom mjerom zaštite. Laka dostupnost visokoučinkovitih herbicida učinila je ovu
mjeru popularnijom od svih drugih, tako da se sada olako prihvaća propuštanje preventivnih
mjera i mehaničkih mjera zaštite.
Kod primjene herbicida izuzetno je važno pridržavati se propisanih mjera zaštite rukovatelja
jer se najčešće radi s otrovnim kemikalijama. Također, za uspjeh zaštite, od ključne važnosti
je pridržavati se preporučene dozacije herbicida i termina primjene. Tretman usjeva i korova
potrebno je obaviti onda kada su korovi u preporučenoj razvojnoj fazi za primjenu određenog
herbicida, te kada je usjev kukuruza u preporučenoj fazi razvoja, kako se ne bi usjev
značajnije oštetio djelovanjem herbicida. Kod odabira herbicida potrebno je poznavati
korovnu floru u usjevima, jer se herbicidi međusobno razlikuju prema spektru djelovanja (tj.
prema popisu korovskih vrsta koje suzbijaju). Osobito je važno prepoznati da li na
48
proizvodnoj površini problem čine višegodišnji korovi (tzv. rizomski jer niču iz rizoma) i/ili
jednogodišnji (tzv. sjemenski jer niču iz sjemena), te da li su prisutni širokolisni
(dikoltiledoni) korovi i/ili uskolisni (monokotiledoni ili travni korovi). Najčešći slučaj u
praksi je da su prisutne sve četiri navedene skupine korova. Posebno treba obratiti pažnju na
prisustvo krupnosjemenih korova (mračnjak – Abuthilon theophrastii, čičak – Xanthium
strumarium, smrdulja – Datura stramonium) koji niču od zasnivanja usjeva i još dugo tijekom
razvoja usjeva, od kojih su prva dva otporni na starije generacije herbicida. Također, i
prisustvo divljeg sirka (Sorghum halepense) predstavlja veliki problem u kukuruzu jer divlji
sirak ima vrlo bujan ponovljeni porast iz snažne podzemne stabljike. Za suzbijanje
višegodišnjih korova kemijskim putem koriste se tzv. sistemični ili translokacijski herbicidi,
za čije je usvajanje potrebno da korov ima razvijenu lisnu masu. Nakon usvajanja lisnom
površinom, aktivna tvar herbicida se biljnim sokovima širi (translocira) po biljci i uspješno
suzbija daljnji ili ponovni porast. Za sitnosjemene širokolisne korove najčešće su dovoljno
učinkoviti i tzv. kontaktni herbicidi koji samo unište lisnu površinu na koju su dospjeli,
međutim, ako su u svom razvoju uznapredovali do faze preko 2 prava lista, vrlo je vjerojatno
da će se uspješno regenerirati nakon primjene kontaktnih herbicida. Osim gore navednih
folijarnih herbicida (koji se primjenjuju na list poniklih korova) veliku imaju i tzv. zemljišni
herbicidi, koji se primjenjuju po površini tla prije nicanja kukuruza i korova. Kišom unešeni
plitko u tlo stvaraju herbicidni film blizu površine tla. Korov ih usvaja korijenom, pri čemu
dolazi do travanja klice korova i njenog ugibanja, pod uvjetom da korov niče iz sjemena, a ne
iz rizoma.
Slijedeći po važnosti biotski čimbenik koji može ugroziti usjev kukuruza jesu fitofagni
insekti, koji mogu biti nespecijalizirani (žičnjaci, gusjenice sovica pozemljuša i lisnih sovica)
i specijalizirani za kukuruz (kukuruzni moljac i kukuruzna zlatica). Žičnjaci su ličinke
kornjaša iz porodice Elateridae (klisnjaci ili skočibube) koje borave u tlu. Svojim izgledom
podsjećaju na komad bakrene žice. Na parcelama gdje su njihove populacije vrlo brojne (što
se češće događa na preoranom lucerištu ili travnjaku) oni mogu izazvati prorjeđivanje sklopa
kukuruza u fazi nicanja i u prvim ranim fazama razvoja kukuruza. Njihovi prirodni neprijatelji
(grabežljivi kornjaši iz porodice trčaka – Carabeidae, i ptice – npr. vrane) mogu igrati veliku
ulogu u održavanju populacija žičnjaka na bezopasnim razinama. Kemijska zaštita
podrazumijeva sjetvu sjemena koje je tretirano insekticidom koji čuva biljku u ranim fazama
razvoja. Gusjenice sovica pozemljuša su tamne ličinke noćnih leptira koje se iz tla hrane
prizemnim dijelovima biljaka. Ako je do jačeg napada došlo u ranoj fazi usjeva tada mogu
prorijediti sklop usjeva. Gusjenice lisnih sovica su zelene ličinke migratornih noćnih leptira, a
hrane se na lisnoj masi. Vrlo su rijetke godine i slučajevi da sovice jako napadnu usjev, ali u
slučaju jačeg napada primjena insekticida može biti korisna u obrani usjeva. Kukuruzni
moljac (Ostrinisa nubilalis) je leptir koji odlaže jajašca u pazuhe lista kukuruza u drugoj
polovici svibnja. Gusjenice koje se izlegu hrane se lisnim tkivom, ubušuju se u stabljike i u
klip. Svojim djelovanjem uzrokuju lom stabljike i omogućuju infekciju biljnog materijala
gljivicama. Ne dovode toliko do smanjenja prinosa koliko do poteškoća u mehaniziranom
ubiranju prinosa. Glavna mjera zaštite je preventivna: zaoravanje prošlogodišnjih stabljika u
tlo do početka svibnja jer ovaj štetnik prezimljava u stabljikama prošlogodišnjih kukuruza.
Jedno nezaorano polje može naredne godine omogućiti širenje leptira kukuruznog moljcima
kilometrima uokolo. Kemijska mjera zaštite može biti tretiranje biljaka insekticidom kada se
primijete gusjenice i njihove štete na kukuruzu. Ipak, u okolišima gdje se glavnina žetvenih
ostataka zaorava, ovaj štetnik ne pravi značajnije štete. Kukuruzna zlatica (Diabrotica
virgifera virgifera) je štetnik kukuruza u monokulturi. Ona prezimljava kao jaje u tlu, a iz jaja
se izliježe krajem proljeća, kada se izlegle ličinke počinju kretati prema najbližem korijenu
kukuruza. Zbog ubušivanja u primarni korijen, donji dio stabljike kukuruza se povija u tzv.
49
guščji vrat, kada biljka poliježe. Do sredine srpnja većina ličinki završi s ishranom i kukulji
se. Preobrazba u odraslu zlaticu i izlijetanje događa se od srpnja. Odlaganje jaja najčešće
nastupa u kolovozu, na poljima kukuruza. Plodored je glavna mjera zaštite jer do napada
dolazi samo na parcelama gdje su prošle godine odložena jajašca – na poljima kukuruza.
Sjetva sjemena tretiranog sistemičnim insekticidom dugotrajne zaštite može biti škodljiva
mjera zaštite zbog mogućnosti pronalaska rezidua insekticida u silaži i mlijeku.
4.1.1.3.7. Košnja (žetva)
Tempiranje momenta košnje nadzemne mase kukuruza za pripremu silaže ima za svrhu
maksimalizaciju prinosa suhe tvari i kvalitete silažne mase. Najbolja kvaliteta silažne mase
postiže se kod sadržaja suhe tvari oko 35% u cijeloj biljci (Bal i sur., 1997.), što se podudara s
mliječnom linijom na 2/3 zrna kod konvencionalnog tipa kukuruza. Taj stadij zrelosti postiže
se oko sredine voštane zriobe. Naime, istraživanje Bala i sur. (1997.) u Wisconsinu (USA) o
utjecaju stadija zrelosti zrna kukuruza pri siliranju cijele biljke, na dobrovoljnu konzumaciju,
probavu i proizvodnju mlijeka kod mliječnih Holstein krava, pokazalo je da je siliranje u
preranoj fazi zrelosti kukuruza povezano sa značajno manjom mliječnosti krava u odnosu na
maksimalnu (Tablica 32.). Ipak, dobrovoljna konzumacija dnevnog obroka nije se značajno
razlikovala među tretmanima. Pokus je bio započet u 75-om danu laktacije krava. Ukupni
dnevni obrok je u suhoj tvari sadržavao 50% voluminoznih krmiva (od toga 67% silaže
kukuruza i 33% silaže lucerne) i 50% koncentriranih krmiva, i u svakoj varijanti je bio
podešen na jednak sadržaj sirovih bjelančevina u ST (18,0 do 18,2%). Silaža pripremljena u
najranijoj razvojnoj fazi bila je najkiselija.
Tablica 32. Utjecaj razvojne faze kukuruza pri siliranju na dobrovoljnu konzumaciju dnevnog
obroka (TMR-a) i mliječnost krava (Bal i sur., 1997.)
Faza razvoja
pri košnji
(hrvatski)
Faza razvoja
pri košnji
(am.eng.)
Sadržaj
ST u silaži
(%)
pH
silaže
Dobrovoljna
konzumacija ST
obroka (% od TM)
Mliječnost
(kg/dan/grlu)
Rana voštana
zrelost
early dent 29,1 3,73 3,75 32,4
Sredina
voštane
zrelosti
quarter
milkline
32,4 3,98 3,73 32,6
Kasna voštana
zrelost
two-thirds
milkline
34,9 4,11 3,77 33,4
Crni sloj
(puna zrelost)
black layer 42,0 4,10 3,79 32,7
Kod „stay-green“ hibrida, stabljika i listovi sporije otpuštaju vlagu, tako da je za postizanje
ciljanog sadržaja 35% suhe tvari u biljnoj masi potrebno sačekati kasniju razvojnu fazu
zrelosti, kada je zrno suhlje (Ettle i Schwarz, 2003.) i pri kraju voštane zriobe. Darby i Lauer
(2002.) su ustanovili da je cijeli raspon sadržaja suhe tvari između 30% i 40% vrlo blizu
optimalnom, i kao takav prikladan za siliranje. Stjepanović i sur. (2002.) su za odrednicu
sadržaja suhe tvari u cijeloj biljci preporučili mjerenje sadržaja suhe tvari u listovima ispod i
iznad klipa, iz uzorka uzetog dijagonalno po parceli. Kod siliranja biljne mase sa sadržajem
ST manjim od 30% (tj. sadržaja vode većeg od 70%) za očekivati je vrlo kiselu silažu koju
stoka slabije jede, i koja nepovoljno djeluje na probavu, metabolizam, zdravstveno stanje i
50
proizvodnost grla. Kod siliranja biljne mase s više od 40% ST (tj. sadržaja vode manjeg od
60%) otežano je priljubljivanje čestica biljne mase pri sabijanju ili gaženju, zbog čega
zaostaje zrak u biljnoj masi, koji dovodi do nepoželjne mikrobiološke aktivnosti (plijesni) i
kvarenja. U proizvodnoj praksi poznat je slučaj dodavanja vode u prezrelu (presuhu) biljnu
masu pri siliranju, u nadi da će se postići ciljana vlažnost. Ipak, dodana voda se nejednako
rasporedila po presjeku silažne mase. Dijelovi s kojih se voda ocijedila ostali su presuhi pa se
pokvarili zbog prisustva zraka, a dijelovi gdje se voda nakupila bili su prevlažni i pokvareni
zbog previsoke vlage. U slučaju zakašnjenja košnje i presuhe biljne mase kukuruza možda bi
bolje rješenje moglo biti priprema miješane silaže s dodatkom neke svježe zelene mase (npr.
lucerne s oko 19% ST), košene simultano sa silažnim kukuruzom.
Visina košnje određuje količinu pokošenog prinosa nadzemne mase i njenu kvalitetu. S
povećanjem visine košnje (visine od tla) smanjuje se pokošeni prinos ali se povećava udio
klipa i zrna u prinosu suhe tvari nadzemne mase (Gantner i sur., 2010.). Kennington i sur.
(2005.) su u saveznoj državi Idaho (USA) ustanovili kod visoke košnje kukuruza veći sadržaj
suhe tvari i škroba u suhoj tvari, a manji sadržaj NDF-a, ADF-a i lignina u suhoj tvari silažne
mase u odnosu na nisku košnju (Tablica 33.). Ipak, kod tovne junadi Angus pasmine, nisu
ustanovljene značajne razlike u probavljivosti ST između dvije ispitivane visine košnje.
Dnevni obrok se sastojao samo od voluminoznih krmiva: 60% silaže kukuruza i 40%
sjeckanog sijena lucerne (udjeli na bazi ST).
Tablica 33. Utjecaj visine košnje silažnog kukuruza na parametre kvalitete silaže (Kennington
i sur., 2005.)
Visina košnje
(cm)
ST
(%)
Škrob
(% u ST)
NDF
(% u ST)
ADF
(% u ST)
Lignin
(% u ST)
Probavljivost ST
za 24h (%)
61,0 38,6 32,2 41,9 20,1 2,1 60,8
20,3 36,1 27,9 45,8 22,8 2,6 59,2
Lewis i sur. (2004.) su u saveznoj državi New York (USA), u kasnom roku košnje, kod
konvencionalnog hibrida kukuruza, kod visoke košnje ustanovili veći sadržaj škroba i veću
probavljivost NDF-a i suhe tvari cijele biljke u odnosu na nisku košnju (Tablica 34.). Prinos
suhe tvari kod visoke košnje bio je niži nego kod niske košnje. Kalkulirani prinos mlijeka po
jedinici površine nije se značajno razlikovao među visinama košnje.
Tablica 34. Utjecaj visine košnje silažnog kukuruza na prinos i parametre kvalitete silaže
(Lewis i sur., 2004.)
Visina
košnje
(cm)
Prinos
ST
(t/ha)
Škrob
(% u ST)
Probavljivost
NDF-a
(%)
Probavljivost
ST
(%)
Prinos
mlijeka
(kg/tSTsilaže)
Prinos
mlijeka
(kg/ha)
46 13,5 21,2 63,8 86,2 1.455 20.023
30 14,5 21,0 60,2 85,0 1.373 20.395
15 15,7 20,2 60,1 84,7 1.375 21.937
Za razliku od američkih istraživanja, Oldenburg i Hoppner (2003.) u Njemačkoj su čvrsto
preporučili visinu košnje silažnog kukuruza barem 40 cm iznad tla, i to zbog smanjenja
prisutnosti fuzarijskih mikotoksina. Nadalje, povećanjem visine košnje sprečava se unos
donjeg dijela biljke u silos, što je vrlo korisno jer je donji dio najčešće zaprljan prašinom i
51
blatom s kojima bi se u silos mogle unijeti zemljišne bakterije iz roda Listeria – uzročnika
bolesti za preživače.
Pri košnji silažnog kukuruza silo-kombajnom potrebno je odrediti dužinu reza ili sječke.
Stjepanović i sur. (2002.) su odredili da pri siliranju cijele nadzemne mase kukuruza, pri
sadržaju suhe tvari 30% do 35%, dužina reza treba biti 1,5 do 2 cm. Ako je biljna masa
vlažnija, rez treba biti duži, te kod ST 25% do 30% rez treba biti 3 do 4 cm. Ako se kosi biljna
masa unutar gornjeg dijela raspona sadržaja suhe tvari (35-40%) potrebno je strojno nagnječiti
zrno kukuruza kako bi mu pukla sjemena ovojnica i povećala se probavljivost kod goveda.
Silokombajni najčešće imaju opciju dodatka tzv. „kernel-processor“-a iza sjeckajućeg bubnja,
koji se sastoji od dva valjka sa zazorom 2 mm. Sjeckana biljna masa po izlazu iz bubnja
prolazi kroz zazor, a zrno pri tome napukne. Aktivacija „kernel-processor“-a troši dodatnih
oko 20% energije pri žetvi.
Košnju silažnog kukuruza potrebno je uskladiti s kapacitetom odvoza do silosa i brzinom
gaženja navežene biljne mase. Pri tome treba imati na umu da u uvjetima kontinentalne
Hrvatske nadzemna masa kukuruza tijekom faze voštane zriobe zrna svakodnevno smanjuje
svoju vlagu, odnosno povećava sadržaj suhe tvari. Tijekom vrućeg i sunčanog dana vlaga se
smanjuje za oko 1% dnevno, a tijekom oblačnog i svježijeg dana za oko 0,5% (Ivana
Selthofer, dipl.ing., Belje d.d., osobna komunikacija). Ako je prosječan dnevni gubitak vlage
oko 0,75% tada pogodna vlaga za siliranje (30-40%ST) traje oko 2 tjedna.
4.1.1.3.8. Asocijacije s mahunarkama i drugim vrstama
Uzgoj silažnog kukuruza u asocijacijama s mahunarkama može malo povećati koncentraciju
sirovih bjelančevina u prinosu nadzemne mase, ali može i smanjiti prinos u odnosu na čisti
usjev kukuruza. Herbert i sur. (1984.) su u Massachusetsu (USA) ispitivali utjecaj uzgoja
silažnog kukuruza u naizmjeničnim redovima sa sojom u odnosu na čisti usjev kukuruza i
čisti usjev soje. Korišteni su kasni kultivari soje, grupe zrelosti II i III. Čisti usjev kukuruza je
u trogodišnjem ispitivanju dao najveće prinose suhe tvari, asocijacije sa sojom su dale nešto
niže prinose, a čista soja najniže prinose (Tablica 35.). U združenim usjevima prinos suhe
tvari redova kukuruza bio je oko četiri puta veći od prinosa sojinih redova. Koncentracija
sirovih bjelančevina u asocijacijama bila je oko 10%, dok je u čistom kukuruzu bila oko 8% i
u čistoj soji oko 20% u suhoj tvari prinosa nadzemne mase. Košnja je bila obavljena u
fiziološkoj zrelosti zrna kukuruza (pojava crnog sloja).
Tablica 35. Prinosi čistih i združenih usjeva (asocijacija) silažnog kukuruza i soje (Herbert i
sur., 1984.)
Prinos ST 1980.g. (t/ha) Prinos ST 1981.g. (t/ha) Prinos ST 1982.g. (t/ha)
Varijanta
sjetve
kukuruz soja ukupno kukuruz soja ukupno kukuruz soja ukupno
Čisti kukuruz 17,1 - 17,1 18,8 - 18,8 16,9 - 16,9
Kukuruz +
soja (1:1)
13,1 2,9 15,9 13,1 3,3 16,4 11,3 3,2 14,5
Čista soja - 7,9 7,9 - 7,1 7,1 - 7,6 7,6
Contreras-Govea i sur. (2009.) su u Wisconsinu (USA) istraživali utjecaj združenog uzgoja
silažnog kukuruza s tri vrste graha penjača: baršunastim grahom (Mucuna pruriens L.), lablab
grahom (Lablab purpureus L.) i mnogocvjetnim grahom (Phaseolus coccineus L.). Kukuruz
je bio zasijan početkom svibnja (sklop 8,25 b./m2 i 5,5 b./m2, ovisno o varijanti), a grahovi
dva tjedna nakon kukuruza, u redove 15 cm od reda kukuruza, sa sklopom 8,25 b./m2.
52
Prosječan udio graha u prinosu suhe tvari nadzemne mase bio je najveći za lablab grah, a
namjanji za mnogocvjetni grah (Tablica 36.). Dodatak grahova nije povećao niti smanjio
prinos suhe tvari združenih usjeva u odnosu na čisti usjev kukuruza. Združivanje s lablab
grahom smanjilo je koncentraciju suhe tvari u siliranoj masi, a sadržaj sirovih bjelančevina u
suhoj tvari porastao je u smjesama s baršunastim grahom i lablab grahom u odnosu na čisti
kukuruz. Navedeni grahovi povećali su i udio NDF i ADF vlakana i hemiceluloze u odnosu
na silažu čistog kukuruza. Kiselost silaže smjesa bila je za nijansu manja od kiselosti silaže
čistoga kukuruza.
Tablica 36. Utjecaj uzgoja silažnog kukuruza u asocijaciji s grahovima penjačima na kvalitetu
silaže nadzemne mase u Wisconsinu (Contreras-Govea i sur., 2009.)
Čisti
kukuruz
+ baršunasti
grah
+ Lablab
grah
+ mnogocvjetni
grah
Udio graha u prinosu
ST (%)
0 10,3 11,4 5,4
Sadržaj ST (%) 38,9 38,1 36,2 38,3
Sirove bjelančevine (%
u ST)
6,9 8,2 7,8 7,3
NDF (% u ST) 34,7 38,9 39,5 34,9
ADF (% u ST) 17,7 20,8 21,2 18,0
Hemiceluloza (% u ST) 17,0 18,2 18,3 16,9
pH silaže 3,93 4,02 4,01 3,95
Geren i sur. (2008.) su u Turskoj ispitivali prinos i kvalitetu silaže kukuruza kao čistog usjeva
i u smjesama s vignom (Vigna unguiculata L.) i grahom penjačem (Phaseoulus vulgaris L.).
Usjevi su bili zasijani krajem lipnja (2 varijante: mahunarka u red s kukuruzom i mahunarka
između redova kukuruza), a pokošeni za silažu tijekom rujna, u fazi voštane zrelosti zrna
kukuruza. Združivanje kukuruza s navedenim mahunarkama nije donijelo značajne razlike u
prosječnom prinosu suhe tvari ali je značajno povećalo koncentraciju sirovih bjelančevina u
silaži i pH silaže (Tablica 37.). Značajne razlike su se pojavile i između dva rasporeda sjetve:
sjetva mahunarke između redova kukuruza dala je veće prinose negoli sjetva u iste redove.
Tablica 37. Utjecaj uzgoja silažnog kukuruza u smjesi s vignom i grahom penjačem u Turskoj
(Geren i sur., 2008.)
Prinos ST
(t/ha)
S.B. u silaži
(% u ST)
pH silaže
Čisti kukuruz 23,8 8,4 3,2
Kukuruz + vigna (Vigna unguiculata L.) 24,2 11,0 3,7
Kukuruz + grah penjač (Phaseolus vulgaris L.) 23,9 10,0 3,8
Uzgoj dvije vrste u istim redovima 23,1 9,9 3,5
Uzgoj dvije vrste u naizmjeničnim redovima 25,1 10,3 3,7
Warren (1980.) je u Otawi (Ontario, Kanada) u dvogodišnjem istraživanju ustanovio da
združeni usjevi silažnog kukuruza i suncokreta daju niže prinose ST nadzemne mase negoli
čisti usjevi kukuruza. Suncokreti su bili sijani u svaki treći red, tako da je omjer redova
kukuruza i suncokreta bio 2:1. Prosječni prinosi suhe tvari čistih kukuruza kretali su se od 9,2
t/ha do 14,3 t/ha (ovisno o godini, sklopu i hibridu), dok su se prinosi združenih usjeva kretali
53
između 7,9 t/ha i 10,7 t/ha (ovisno o godini, sklopu i hibridu). Udio suncokreta u prinosu suhe
tvari bio je 31% do 42%. Probavljivost suhe tvari kukuruza bila je veća nego kod suncokreta.
Fisher i sur. (1993.) su u British Columbia (Kanada) uspoređivali hranidbenu vrijednost silaže
združenog usjeva silažnog kukuruza sa suncokretom u odnosu na čisti kukuruz. Združeni
usjev je zasnovan 12. svibnja 1989., u izmjeničnim dvoredovima kukuruza i suncokreta, sa
sklopom kukuruza 8,4 b./m2 i suncokreta 4,2 b./m2, a pokošen 18. rujna 1989. Silaža
združenog usjeva je imala niži sadržaj suhe tvari i NDF-a, a viši sadržaj sirovih bjelančevina,
ADF-a, i masti u odnosu na silažu čistoga kukuruza (Tablica 38.). Dobrovoljna konzumacija
obje silaže kod mliječnih krava (Holstein pasmine, početkom laktacije) bila je jednaka ali
proizvodnja mlijeka bila je veća kod krava hranjenih čistom silažom kukuruza, kao i prosječni
dnevni prirast tjelesne mase. Konzumacija koncentrata bila je manja kod krava hranjenih
kukuruznom silažom u odnosu na krave hranjene silažom združenog usjeva. Koncentracija
uree u krvi bila je veća kod hranidbe silažom združenog usjeva. Pored voluminoznog dijela
obroka krave su dobivale 0,25 kg koncentrata (zrno ječma + sojina sačma, 18% sirovih
bjelančevina) po kilogramu dnevne mliječnosti. Krave koje su dobivale kukuruznu silažu bile
su prihranjene i sačmom uljane repice kako bi se izjednačila koncentracija sirovih
bjelančevina s onom u silaži smjese kukuruza i suncokreta.
Tablica 38. Kvaliteta silaže združenog usjeva kukuruza sa suncokretom u odnosu na čisti
usjev kukuruza, te hranidbeni i proizvodni parametri kod mliječnih krava (Fisher i sur., 1993.)
Vrsta silaže: Kukuruz+suncokret Kukuruz
ST (%) 25,4 29,2
S.B. (% u ST) 11,5 8,0
NDF (% u ST) 60,0 63,4
ADF (% u ST) 33,2 29,2
Masti (% u ST) 8,1 2,1
Dobrovoljna konzumacija silaže (kgST/dan/grlu)
(% od TM)
14,1
(2,1)
14,1
(2,1)
Konzumacija koncentrata (kgST/dan/grlu) 7,6 7,3
Mliječnost (kg/dan/grlu) 32,7 31,2
Sadržaj mliječne masti (%) 3,19 3,87
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,04 3,26
Prosječni dnevni prirast (kg/dan/grlu) 0,07 0,16
N iz uree u krvi (mg/dl) 10,6 7,5
Anil i sur. (2000.) su u Readingu (Velika Britanija) uspoređivali silaže združenih usjeva
silažnog kukuruza sa krmnim keljom, grahom trkačem (Phaseolus coccineus L.) i
suncokretom u odnosu na čisti silažni kukuruz. Najviši sadržaj sirovih bjelančevina imala je
smjesa sa suncokretom, a najveću probavljivost suhe tvari kod ovaca imala je smjesa sa
54
krmnim keljom (Tablica 39.). Sklop u sjetvi je bio 100.000 b./ha kukuruza + 200.000 b./ha
krmnog kelja, ili + 50.000 b./ha grha penjača, ili + 25.000 b./ha suncokreta.
Tablica 39. Kvaliteta silaže od združenih usjeva kukuruza i krmnog kelja, graha trkača i
suncokreta u Readingu (Anil i sur., 2000.)
Usjevi Kukuruz Kukuruz +
krmni kelj
Kukuruz +
grah trkač
Kukuruz +
suncokret
ST (%) 33 27 25 25
S.B. (% u ST) 8,1 10,5 12,0 13,7
pH silaže 3,9 3,9 4,0 4,2
NDF (% u ST) 46,9 44,0 48,8 48,5
ADF (% u ST) 21,7 21,0 26,2 28,2
Probavljivost ST (%) 68,8 71,0 67,5 64,5
55
4.1.2. Sirak za voluminoznu krmu
Sirak (Sorghum vulgare Pers., Sorghum sorghum L., Sorghum bicolor Moench., Slika 3.) je
kultura velikih zahtjeva za toplinom, većih nego je kukuruz. Za brzo klijanje i ujednačeno
nicanje sirak treba temperaturu sjetvenog sloja tla 13-15°C (Erić i sur., 2004.), iako već pri
10°C može klijati i nicati. U početnom dijelu vegetacije, tj. prvih mjesec dana, ima spor
razvoj i osjetljiv je na niske temperature (-2 do -3°C ubija mlade biljčice), te na korove i
štetnike (pipe – insekte iz porodice kornjaša). Nakon prvih mjesec dana sirak počinje s brzim
porastom, postaje jak konkurent spram korova i dobro tolerira sušu zahvaljujući tada već
duboko i snažno razvijenom korijenu. Sirak bolje podnosi lošije zemljišne uvjete nego
kukuruz (ritska i pjeskovita tla, kisela i alkalna tla). Prema Eriću i sur. (2004.) dužina
vegetacije krmnih sirkova je kod ranih sorti 90-115 dana, kod srednjeranih 115-130 dana i
kod kasnih 130-145 dana, što je kraće nego li kod kukuruza duge vegetacije u istočnoj RH
(oko 150 dana). Zbog toga su sirkovi vrlo interesantna opcija za sjetvu u naknadnim
rokovima, nakon košnje ozime krmne smjese žitarica s mahunarkama ili nakon košnje
talijanskog ljulja u slučaju očekivanja sušnog ljeta.
Slika 3. Sirak za voluminoznu krmu (sorta Tarzan lijevo, i sorta Zerberus desno). Foto: Ranko
Gantner (2013.)
4.1.2.1. Hranidbena vrijednost
Worker i Marble (1968.) su u Texasu (USA), na temelju kemijske analize procijenili
hranidbenu vrijednost sirka za voluminoznu krmu. S napredovanjem razvojnih faza sirka
padala je koncentracija sirovih bjelančevina i sirovih vlakana u ST, a rasla je koncentracija
nedušičnih ekstraktivnih tvari (NET) i izračunate energije (TDN) u ST (Tablica 40.), sve do
razine slične nadzemnoj masi kukuruza ili silaži cijele biljke kukuruza (silaža kukuruza je s
oko 72% TDN u ST, Tablica _.).
Tablica 40. Hranidbena vrijednost sirka za voluminoznu krmu (Worker i Marble, 1968.)
Faza razvoja Sirove
bjelančevine
(% u ST)
Sirova
vlakna
(% u ST)
NET
(% u ST)
TDN
(% u ST)
Vegetativna, 90 do 115 cm visine 12,5 26,8 46,3 63,7
Vegetativna, list zastavičar 9,3 27,3 51,9 64,5
Cvatnja 7,1 26,5 55,9 65,5
56
Voštana zrioba zrna 6,1 22,7 61,2 69,1
Ipak, prema novijim podacima (NRC, 2001.), energetska vrijednost suhe tvari silaže
nadzemne mase sirka u fazi voštane zrelosti zrna je niža od podataka koje su predočili Worker
i Marble (1968.), i iznosi oko 57% TDN-a.
Uher i sur. (2009.) su u Zagrebu ustanovili pad koncentracije sirovih bjelančevina u krmnom
sirku s napredovanjem razvojnih faza: 14,2% u ST kod visine 100 cm, 12,3% u ST kod visine
150 cm i 9,5% u ST u fazi metličanja, tijekom 2003.g. U 2004.g. koncentracija sirovih
bjelančevina bila je prosječno niža za 2,5 postotnih bodova. Sadržaj sirovih vlakana bio je
prosječno 24,5% u ST, 28,15% u ST i 31,2% u ST, prema slijedu razvojnih faza.
Prema istraživanju Adewakuna i sur. (1989.) u Alabami (USA), zamjena kukuruzne silaže
sirkovom u hranidbi junadi može ali ne mora smanjiti dnevni prirast junadi (Tablica 41.).
Naime, u hranidbenom su pokusu Adewakun-a i sur. (1989.), u Alabami (USA), telad s
ulaznom masom 159 kg usporedno hranjena obrocima s četiri različite voluminoze: silažom
slatkog sirka od dvije različite sorte (Brandes i Theis), silažom kukuruza i sijenom vlasulje
trstikaste (Festuca arundinacea L.), tijekom 129 dana tova. Udio voluminoza u suhoj tvari
dnevnog obroka bio je 1/3, dok su 2/3 bile podrijetlom od koncentrata (koncentrat s 41%
sirovih bjelančevina sadržavao je sojinu sačmu 65%, prekrupu kukuruza 32% i vitaminisko-
mineralni dodatak). Hranidba silažom sirka sorte Brandes rezultirala je jednakom brzinom
prirasta kao i hranidba silažom kukuruza, a značajno manji prirast bio je kod sirka Theis i
vlasulje trstikaste. Dnevna konzumacija ST obroka bila je najveća kod silaže kukuruza, zatim
od sirka Brandes, pa od sirka Theis i najmanja kod sijena vlasulje trstikaste. Male ili nikakve
razlike u prirastu između hranidbe silažom kukuruza i silažom sirka Brandes vjerojatno su
bile posljedica malog udijela istih voluminoza u ukupnoj suhoj tvari dnevnog obroka.
Tablica 41. Kvaliteta silaže sirka i kukuruza u utjecaj na dnevni prirast junadi u Alabami
(Adewakun i sur., 1989.)
Silaža sirkova Silaža Sijeno v.
Brandes Theis kukuruza trstikaste
Sadržaj ST (%) 26,5 26,7 36,0 84,4
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 4,8 5,3 6,8 6,7
Sadržaj NDF (% u ST) 67,6 70,8 65,4 70,6
Sadržaj ADF (% u ST) 45,1 49,1 36,4 41,9
Probavljivost ST (%) 70,1 68,7 68,0 65,2
Dnevna konzumacija ST obroka (% od TM) 2,8 2,7 2,9 2,7
Prosječni prirast (kg/dan/grlu) 0,79b 0,69c 0,79b 0,61c
Prema rezultatima istraživanja Corrihera i sur. (2010.) u Georgiji (USA) čini se da junad
može imati sporiji prirast tjelesne mase u tovu ako se hrani silažom sirka umjesto silažom
kukuruza. Naime, Corriher i sur. (2010.) su uspoređivali učinke hranidbe silažom kukuruza i
silažom sirka u završnoj fazi tova junadi (križanci Angusa). Prosječni dnevni prirast tjelesne
mase bio je značajno veći kod hranidbe silažom kukuruza u odnosu na silažu sirka (Tablica
42.), ali, iz u radu objavljenih podataka, nije jasno da li je niži prirast kod sirka bio uvjetovan
samo kvalitetom voluminoznog dijela obroka ili i koncentracijom sirovih bjelančevina u
ukupnom dnevnom obroku, koji je bio niži kod varijante sa sirkom. Junad je imala početnu
tjelesnu masu 525 kg i starost 24 mjeseca, a pokusni tov je trajao 78 dana. Ukupni dnevni
obrok sadržavao je 55% voluminoze (silaža kukuruza s visokim udjelom zrna ili silaža sirka s
57
niskim udjelom zrna) i 45% koncentrata u suhoj tvari (88% zrno kukuruza, 10% sojina sačma
i 2% vitaminsko-mineralni dodatak s Rumensin®-om).
Tablica 42. Utjecaj hranidbe tovne junadi silažom sirka i silažom kukuruza na dnevni prirast
tjelesne mase (TM) u Georgiji (Corriher i sur., 2010.)
Silaža sirka Silaža kukuruza
Sadržaj ST (%) 40,0 41,2
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 11,5 11,0
Sadržaj NDF-a (% u ST) 34,0 26,6
Sadržaj ADF-a (% u ST) 21,1 14,3
Sadržaj sirovih bjelančevina u dnevnom obroku (% u ST) 11,6 13,5
Konzumacija ST obroka (kg/78 dana/grlu) 26,0 22,1
Prosječna dnevna konzumacija (kgST/dan/grlu) 0,333 0,282
Prosječni dnevni prirast TM (kg/dan/grlu) 1,28b 1,98a
Fazaeli i sur. (2006.) su u Iranu ispitivali utjecaj zamjene silaže kukuruza silažom sirka u
hranidbi muške Holstein teladi s ulaznom tjelesnom masom 229 kg. Ustanovili su da zamjena
ovih voluminoza ne utječe značajno na prosječan dnevni prirast junadi, za cijelo razdoblje
tova od 4 mjeseca, koji je bio oko 1 kg/dan. Obroci su sadržavali 50% voluminoze u suhoj
tvari i 50% koncentrata. 1/5 suhe tvari voluminoze činilo je sijeno lucerne (Medicago sativa
L.), a 4/5 silaža kukuruza ili sirka. Obroci su bili izbalansirani na 13,5% sirovih bjelančevina
u ST.
Gantner i sur. (2015.a) su ispitivali hranidbenu vrijednost silažnih sirkova i kukuruza
uzgojenih u Dalju (istočna Hrvatska) u 2014.g. i košenih jednofazno u fazi voštane zriobe
zrna. Koncentracija sirovih bjelančevina bila je najveća u nadzemnoj masi kukuruza, slijedila
je u sirku Zerberus, a najmanja je bila u sirku Tarzan (Tablica 43.). Najveću energetsku
vrijednost za preživače imao je kukuruz, zatim sirak Tarzan pa sirak Zerberus.
Tablica 43. Parametri kvalitete silažnih sirkova u Dalju, u usporedbi sa silažnim kukuruzom
(Gantner i sur., 2015.a)
sirak Zerberus sirak Tarzan silažni kukuruz
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 10,2 8,9 11,6
Energetska vrijednost (TDN % u ST) 60,9 63,6 68,2
Energetska vrijednost (NEL MJ/kgST) 5,74 6,02 6,49
Marsalis i sur. (2010.) su u saveznoj državi New Mexico (USA) ustanovili da BMR tip
silažnog sirka ima veću probavljivost NDF-vlakana u odnosu na konvencionalni silažni sirak i
silažni kukuruz (Tablica 44.). BMR mutacija je prirodno prisutna u gen-poolu sirka i uvjetuje
nježnija vlakna u odnosu na obični sirak, slično BMR genima u gen-poolu kukuruza.
Tablica 44. Kvaliteta BMR silažnog sirka u odnosu na konvencionalni silažni sirak i silažni
kukuruz (Marsalis i sur., 2010.)
BMR silažni sirak Silažni sirak Silažni kukuruz
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 7,2 7,1 7,3
Sadržaj NDF-a (% u ST) 50,4 50,4 46,6
Probavljivost NDF-a (%) 74,5 65,1 62,0
58
4.1.2.2. Prinosi
U istraživanju Workera i Marblea (1968.) u Texasu (USA) prinos suhe tvari nadzemne mase
sirka za voluminoznu krmu rastao je s odmicanjem faze razvoja pri košnji. Vegetacija se u
obje godine istraživanja (1961. i 1962.) odvijala od 15. ožujka do 15. listopada. Kada je sirak
košen u vegetativnoj fazi razvoja (simulacija napasivanja), kod visine od 90 do 115 cm od tla,
dobiveno je 3 ili 5 košnji tijekom vegetacije s ukupnim godišnjim prinosima ST manjima u
odnosu na košnje u kasnijim razvojnim fazama (Tablica 45.). Košnjom u kasnijim razvojnim
fazama dobivali su veću godišnju sumu prinosa ST, ali od očekivano menjeg broja otkosa
tijekom vegetacije. U komparativnom pokusu, sudanska trava i križanac sirka i sudanske trave
nadmašili su krmni sirak po prinosu suhe tvari u košnom režimu simulacije napasivanja, tj.
kod košnje u ranoj vegetativnoj fazi i visine biljke 90 do 115 cm (prinos im je bio 16 do 21
t/ha ST). Zbog toga su istraživači zaključili da je krmni sirak pogodniji za jednokratnu košnju
u voštanoj zriobi zrna, dok su za napasivanje i rane rokove košnje pogodniji sudanska trava i
križanac sirka i sudanske trave.
Tablica 45. Utjecaj razvojne faze sirka pri košnji na ukupni godišnji prinos ST nadzemne
mase u Texasu (Worker i Marble, 1968.)
1961.g. (hladnije ljeto) 1962.g. (normalno ljeto)
Faza razvoja sirka pri košnji Otkosa/god. Prinos ST
(t/ha/god.)
Otkosa/god. Prinos ST
(t/ha/god.)
Vegetativna, visina 90 do
115 cm
3 13,01 5 17,49
Vegetativna, list zastavičar nepoznato 22,51 nepoznato 35,32
Cvatnja nepoznato 36,56 nepoznato 35,59
Voštana zrioba zrna nepoznato 41,49 nepoznato 46,59
Uher i sur. (2009.) su u Zagrebu, košnjom u kasnijim razvojnim fazama sirka dobivali manji
broj otkosa ali i veće prinose u odnosu na košnju u ranijim razvojnim fazama (Tablica 46.).
Suša tijekom ljeta 2003.g. imala je za posljedicu značajno niže prinose u odnosu na povoljniju
2004.g. Učinak suše na smanjenje prinosa bio je jače izražen kod učestalije košnje.
Tablica 46. Utjecaj faze razvoja sirka pri košnji na godišnji broj otkosa i prinos ST nadzemne
mase (Uher i sur., 2009.)
2003.g. 2004.g.
Faza razvoja sirka pri košnji Broj košnji
(n/god.)
Prinos ST
(t/ha/god.)
Broj košnji
(n/god.)
Prinos ST
(t/ha/god.)
Vegetativna, 100 cm visine 4 14,6 4 21,7
Vegetativna, 150 cm visine 3 18,6 3 27,8
Metličanje 2 26,6 2 28,2
Oborina tijekom vegetacije 277 mm 348 mm
U istraživanju Gantnera i sur. (2015.a) prinosi suhe tvari nadzemne mase silažnih sirkova
značajno su varirali ovisno o okolišnim uvjetima. Na lokaciji Dalj (istočna Hrvatska), unatoč
kasnom roku sjetve (29. svibanj 2014.), kod jednokratne košnje u fazi voštane zrelosti zrna,
ostvareni su visoki prinosi zahvaljujući iznimno povoljnim uvjetima: blago i kišovito ljeto i
obilna osnovna gnojidba stajnjakom (Tablica 47.). Prinosi ST sirka bili su veći od prinosa ST
kukuruza. Prethodne godine, na istoj lokaciji, unatoč ranoj sjetvi 3. svibnja 2013., uslijed
sušnoga ljeta i skromnije gnojidbe isti sirkovi su dali značajno niže prinose. U istim uvjetima
59
silažni kukuruz FAO skupine 600 dao je prinos između vrijednosti dva ispitivana sirka. Kod
postrne sjetve (18. srpanj 2014.) i skromne gnojidbe u Tordincima (okolica Vinkovaca),
postignuti su vrlo skromni prinosi ST nadzemne mase.
Tablica 47. Prinosi ST nadzemne mase silažnih sirkova i kukuruza u istočnoj Hrvatskoj
(Gantner i sur., 2015.a)
Okoliš:
Kultivar:
Dalj 2013.
Sušno ljeto
Dalj 2014.
Kišovito ljeto,
Obilna gnojidba
stajnjakom
Tordinci 2014.
Postrna sjetva,
skromna gnojidba
digestatom
Sirak Zerberus 14,4 24 9,4
Sirak Tarzan 17,0 28 11,8
Kukuruz Drava 404 22
Kukuruz Mikado 15,7
Del Gatto i sur. (2013.) su u istočnoj središnjoj Italiji postigli prinose suhe tvari jednokošnih
sirkova između 26 i 19 t/ha, s rokovima sjetve od kraja travnja do sredine lipnja.
Mahmood i sur. (2013.) su u Njemačkoj na dvije lokacije u 2009.g. ispitivali prinose 14
kultivara Sorghum vrsta za voluminoznu krmu i bioplin i jednog kukuruza za nadzemnu masu
za bioplin. Ostvareni prinosi suhe nadzemne mase sirkova bili su od 12 do 22,7 t/ha, ovisno o
lokaciji i kultivaru, dok je prinos nadzemne mase kukuruza bio 16,7 t/ha na manje prinosnoj
lokaciji, i 19,7 t/ha na više prinosnoj lokaciji.
U istraživanju Marsalisa i sur. (2010.) u New Mexico (USA, oko 320 mm oborina godišnje), u
uvjetima navodnjavanja (508 mm) BMR silažni sirak dao je neznačajno niži prinos ST
nadzemne mase u odnosu na konvencionalni silažni sirak, koji je opet dao neznačajno manji
prinos u odnosu na silažni kukuruz (Tablica 48.). Kukuruz je bio zasijan oko sredine svibnja,
a sirkovi u drugoj polovici svibnja, zbog prilagođavanja temperaturi tla. Pokusi su košeni
krajem rujna i početkom listopada, s oko 35% suhe tvari u nadzemnoj masi.
Tablica 48. Prinosi ST nadzemne mase BMR i konvencionalnog silažnog sirka i silažnog
kukuruza u saveznoj državi New Mexico (Marsalis i sur., 2010.)
Kultivar Prinos ST (t/ha)
BMR silažni sirak 21,0
Konvencionalni silažni sirak 23,6
Silažni kukuruz 25,2
Prinosi BMR hibrida sirka pokazali su se nižima od prinosa konvencionalnih sirkova u
Oklahomi. Venuto i Kindiger (2008.) su u Oklahomi (USA) ispitivali prinose suhe tvari
nadzemne mase krmnih sirkova, koji su bili zasijani između 11. i 30. svibnja, ovisno o godini
(2004.-2006.). Oborine tijekom vegetacije bile su 338 mm do 488 mm, ovisno o godini. Kod
jednokratne košnje krajem rujna, BMR hibridi dali prinose ST u rasponu od 18,2 do 21,5 t/ha,
dok su konvencionalni krmni sirkovi dali 24,1 i 40,3 t/ha, ovisno o hibridu.
Na temelju iznešenih podataka o prinosima sirka i kukuruza ispitivanih u istim uvjetima,
uočljivo je da prinosi ST sirka mogu biti slični prinosima ST kukuruza, ali mogu biti i manji i
veći od kukuruza, što je zavisilo od sorte sirka i okolišnih uvjetima. U stresnim uvjetima i kod
60
kasnijih rokova sjetve (odn. kraćeg trajanja vegetacije) čini se da sirkovi dolaze u prednost
spram kukuruza u pogledu prinosa suhe tvari nadzemne mase.
Sirak zrnaš (niske sorte visokog prinosa zrna, Slika 4.) može, u sušnim i/ili vrućim uvjetima,
biti interesantna alternativa kukuruzu za zrno jer je otporniji na sušu. Na temelju
višegodišnjeg niza podataka (1992.-2005.) o vremenskim prilikama i prinosima zrna kukuruza
i sirka zrnaša, u Kanzasu i Nebraski (USA), Staggenborg i sur. (2008.) su ustanovili da sirak
zrnaš daje veće prinose zrna u okolišima gdje je prinos zrna kukuruza manji od 6,4 t/ha.
Prinosi oba usjeva bili su pozitivno korelirani s količinom oborina od lipnja do kolovoza i
negativno s maksimalnim temperaturama zraka od lipnja do kolovoza. Minimalne mjesečne
temperature su manje štetile kukuruzu nego sirku. Povijesno gledano, prinosi sirka zrnaša su
bili mnogo niži kod starih sorata (oko 1 do 3 t/ha, od 1938.g. do 1978.g.), a nagli porast
prinosa (do oko 6 t/ha) je zamijećen kod modernih sorata, od 1988.g. na dalje (Unger i
Baumhardt, 1999.).
Slika 4. Sirak zrnaš. Foto: Ranko Gantner (2013.)
4.1.2.3. Agrotehnika
4.1.2.3.1. Plodored
Na području Republike Hrvatske sirak nema specijaliziranih štetnika i bolesti koji bi pravili
ekonomski značajne štete na usjevu što daje veliku slobodu pri sastavljanju plodoreda. Ipak,
savjestan proizvođač će uvijek nastojati da se u plodoredu smjenjuju usjevi iz botanički
različitih porodica. S obzirom da svojim velikim prinosima i snažnim korijenom usvaja velike
količine dušika, sirak dobro iskorištava N iz raspadajućih dijelova predusjeva mahunarki ili
preoranih lucerišta i ledina. Prema Eriću i sur. (2004.) sirak nije dobar predusjev za ozimu
pšenicu jer jako isušuje tlo i iscrpljuje rezerve dušika iz tla.
4.1.2.3.2. Obrada tla
S obzirom da je sirak jarina čija se vegetacija odvija tijekom toplog dijela godine, s velikom
vjerojatnošću sušnog ljeta, vrlo je važno osnovnom obradom doprinijeti stvaranju zalihe
zemljišne vlage od jesensko-zimsko-proljetnih oborina, i to jesenjim oranjem na 25 do 30 cm
dubine. Početkom proljeća zatvara se zimska brazda, a predsjetvena priprema obavlja se
netom prije sjetve. Sjeme je sitno pa i predsjetvena priprema treba stvoriti plitku sjetvenu
posteljicu, na oko 3 cm dubine. Ako se sirak zasniva kao naknadni usjev, nakon košnje
ozimog krmnog međuusjeva, tada je preporučljivo provesti novu osnovnu obradu na oko 10
cm dubine tla, odmah nakon skidanja ozimog međuusjeva. Takva osnovna obrada najčešće se
provodi teškim tanjuračama ili kombiniranim oruđima poput multitilera (kombinacija diskova
i chiesela u obliku pačjih nogu), u dva prohoda, a zatim ide predsjetvena priprema. Kod
61
ovakve pripreme tla dobiva se relativno dubok, kapilarno nepovezan površinski slo j tla. Zbog
toga može biti korisno provesti valjanje površine nakon sjetve, kako bi se uspostavio kapilarni
dotok vode do sjemenki sirka.
4.1.2.3.3. Gnojidba
Sirak svojim visokim prinosima nadzemne mase iznosi velike količine mineralnih hraniva po
jedinici površine. Kod jednokratne košnje, u fazi voštane zriobe zrna, koncentracija sirovih
bjelančevina u suhoj tvari nadzemne mase slična je vrijednostima za kukuruz, oko 8%, što
podrazumijeva koncentraciju dušika od 1,28% u ST. Prema Blackwoodu (2007.) i
koncentracije ostalih elemenata ishrane bilja u sirku slične su onima u kukuruzu: fosfor oko
0,2%, kalcij oko 0,3% i magnezij oko 0,3% u ST, ali kalija je u sirku za oko 50% više nego u
kukuruzu, tj. oko 1,54% u ST. Prema očekivanom prinosu ST nadzemne mase može se
projicirati iznošenje glavnih minerala ishrane bilja iz tla (Tablica 49.).
Tablica 49. Projekcija iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase sirka u fazi
voštane zrelosti zrna
Očekivani
prinos
nadzemne
mase
30 t/ha 40 t/ha 50 t/ha 60 t/ha
Očekivani
prinos ST
10 t/ha 13,3 t/ha 16,7 t/ha 20 t/ha
Mineral Sadržaj u ST
(%)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
N 1,28 128 171 213 256
P 0,20 20 27 33 40
K 1,54 154 205 257 308
Ca 0,20 20 27 33 40
Mg 0,20 20 27 33 40
Iznošenje P i K izraženih kao oksidi (kako je deklarirano na ambalaži gnojiva)
P2O5 46 61 76 92
K2O 185 246 308 370
Unatoč velikoj količini minerala koje sirak usvaja iz tla i odnosi prinosom, Erić i sur. (2004.)
preporučuju sirak gnojiti s oko 30% manje hraniva nego kukuruz za isti ciljani prinos suhe
tvari nadzemne mase. Prekomjernom N-gnojidbom povećava se rizik od polijeganja usjeva.
Prema istim autorima, sirak (zahvaljujući snažnom i dubokom korjenovom sustavu) vrlo
dobro iskorištava hraniva iz dubljih slojeva tla, rezidualna hraniva od predusjeva i hraniva iz
produženog otpuštanja iz primijenjenog stajnjaka.
Prema Eriću i Ćupini (2001., cit. Erić i sur., 2004.) najveći prinos nadzemne mase krmnog
sirka (oko 85 t/ha u trokošnom režimu) na plodnom černozemnom tlu u Vojvodini (Srbija)
postignut je s gnojidbom od 150 kg/ha dušika. Niže i više doze N-gnojidbe imale su za
posljedicu manje prinose nadzemne mase. Visoke prinose suhe tvari krmnog sirka (18,2 do
40,3 t/ha) s još skromnijom gnojidbom (84 kg/ha dušika u obliku uree dato kao prihrana)
postigli su Venuto i Kindiger (2008.) u Oklahomi (USA), ali uz visoku zalihu mineralnog
dušika do 15 cm dubine tla (43 kgN/ha) i visoku opskrbljenost tla kalijem. Sjetva je bila
obavljena u svibnju, a košnja u rujnu. Sličnom N-gnojidbom od 80 kg/ha (½ pri nicanju + ½
oko 7. razvijenog lista), Del Gatto i sur. (2013.) su u središnjoj istočnoj Italiji postigli visoke
62
prinose suhe tvari nadzemne mase jednokošnog sirka – 13 do 22 t/ha. Osim dušika,
primijenjen je i fosfor u dozaciji od 100 kg/ha P2O5 godišnje. Suprotno navedenim niskim
dozacijama dušika, Marsalis i sur. (2010.) su u New Mexico (USA) ostvarili visoke prinose
suhe tvari nadzemne mase sirkova (21 t/ha do 23,6 t/ha) N-gnojidbom od 218 kg/ha i P-
gnojidbom od 56 kg/ha P2O5.
Preporuke Chobotove i Babić (2013.) za gnojidbu silažnog sirka u uvjetima kontinentalne
Hrvatske podrazumijevaju 100 do 150 kg/ha dušika (2/3 predsjetveno + 1/3 u stadiju 4 lista),
60 do 80 kg/ha P2O5 (predsjetveno) i 120 do 150 kg/ha K2O (predsjetveno), dato kroz
mineralnu ili organsku gnojidbu.
Razmatranje o gnojidbi može se zaključiti konstatacijom da N-gnojidba za sirak treba biti
skromnija nego za kukuruz istoga ciljanog prinosa jer Sorghum vrste svojim snažnim
korijenom iskorištavaju veći dio izvorne ponude tla nego što to čini kukuruz, te da preobilna
N-gnojidba povećava rizik od polijeganja, od previsoke koncentracije nitrata u biljnom
materijalu i od previsoke koncentracije cijanogenih spojeva u biljci. Kod P i K gnojidbe
također treba imati na umu da Sorghum vrste puštaju korijen dublje nego većina oraničnih
kultura, u podoranične slojeve, te da usvajaju teže pristupačna hraniva i ugrađuju ih u svoje
tijelo. Iz dubine tla dohvaćena hraniva vraćaju se na oranicu putem stajskoga gnoja,
obogaćujući oranični sloj tla hranivima. Dakle, ako se proizvodnja odvija na dubokom tlu ili
na tlu na dubljem rastresitom matičnom supstratu, nije važno pridržavati se bilance odnošenja
hraniva prinosom i unošenja gnojidbom, već se treba voditi smanjenjem troškova gnojidbe.
I u gnojidbi krmnog sirka stajnjak će vjerojatno biti važniji nego li kupovna mineralna
gnojiva. Autori preporučuju dozaciju stajnjaka sličnu kao kod proizvodnje kukuruza, pa čak i
manje, zbog jakog korijenovog sustava kod sirka.
4.1.2.3.4. Sjetva
Prema Eriću i sur. (2004.), zbog većih zahtjeva za toplinom, sirak se preporučuje sijati kada se
tlo na dubini sjetve zagrije na 10 do 15°C, što za glavni rok sjetve kalendarski najčešće
podrazumijeva treću dekadu travnja. Naknadnim rokom sjetve se smatra cijeli mjesec svibanj.
Ipak, prema Chobotovoj i Babiću (2013.), za uvjete istočne Hrvatske, glavnim rokom se
smatra cijeli svibanj jer mu kod ranije sjetve (u hladnije tlo) nicanje biva usporeno, a prerano
ponikli usjev može stradati od kasnih proljetnih mrazova. Sjetva u postrnom roku može dati
značajne prinose nadzemne mase (Gantner i sur., 2015.a) pod uvjetom da nakon sjetve nastupi
dovoljna količina kiše.
Preporučeni sklop za KWS-ov sortiment sirka za voluminoznu krmu je 20 do 25 biljaka/m2
(Chobotova i Babić, 2013.), a međuredni razmak 30 do 75 cm. Masa 1000 zrna sirka je oko
12 g, tako da se za sjetvu s preciznim sijačicama troši oko 4 kg sjemena/ha (s korekcijom za
očekivanu poljsku klijavost). Prema Godsey-u i sur. (2012.), i Eriću i sur. (2004.) sirak
povoljno reagira na smanjenje međurednog razmaka povećanjem prinosa, najvjerojatnije zato
jer time biljke dobivaju vegetacijski prostor pravilnijeg oblika (naime, za konstantan sklop,
povećava se razmak u redu). Erić i sur. (2004.) preporučuju dubinu sjetve 3 cm na težim i
vlažnijim tlima, a 5 cm na lakšim i suhljim tlima.
4.1.2.3.5. Njega
Kod širokorednog uzgoja (50 do 70 cm međurednog razmaka) preporučljivo je provoditi
međurednu kultivaciju u dva navrata, kao i kod kukuruza. Ova mjera mnogo pomaže u borbi
protiv korova i ubrzava razvoj usjeva. S međurednom kultivacijom mogu se unijeti gnojiva za
prihranu usjeva. U sušnim uvjetima navodnjavanje sirka ima za posljedicu značajno
povećanje prinosa krme (Carmi i sur., 2006.).
63
4.1.2.3.6. Zaštita
U ranim fazama usjeva, dok biljka sporo napreduje u rastu, korovi mogu predstavljati
značajan problem. Međuredna kultivacija mnogo doprinosi zaštiti usjeva od korova. Kemijsko
suzbijanje korova herbicidima može biti korisno u slučaju jače pojave korova. Izbor herbicida
za zaštitu od korova mora biti u skladu s popisom dozvoljenih sredstava. Poslije nicanja sirka
selektivni su preparati na bazi aktivne tvari 2,4-D (do faze 3-4 lista sirka, Erić i sur., 2004.),
koji dobro suzbijaju ponikle širokolisne korove. Kemijsko suzbijanje divljeg sirka (Sorghum
halepense L.) u pitomom sirku je nemoguće zbog srodnosti ove dvije vrste. Chobotova i
Babić (2013.) navode slijedeće aktivne tvari herbicida za suzbijanje širokolisnih korova u
sirku: S-Metolachlor i Terbuthylazin (kao zamljišni), te Bromoxynil, Tritosulfuron i Dicamba
kao folijarni (u stadiju 3 lista sirka). Isti autori upozoravaju da se u sirku ne smiju koristiti
graminicidi dozvoljeni u kukuruzu. Provođenje preventivnih mjera zaštite od korova (Cestar,
2015.) i uzgojem ozimog krmnog predusjeva prije sirka može se značajno smanjiti pojava
korova u usjevu sirka.
Prema Chobotovoj i Babiću (2013.) sirak je osjetljiv na napad kukuruznog moljca (Ostrinia
nubilalis) ali nije domaćin kukuruzne zlatice (Diabrotica virgifera virgifera).
4.1.2.3.7. Korištenje
Za jednokratno korištenje sirka za pripremu silaže nadzemne mase, Chobotova i Babić
(2013.) i Erić i sur. (2004.) preporučuju sirak kositi od faze mliječno-voštane zrelosti zrna,
kada sirak sadrži 26 do 32%, odnosno 30 do 32% suhe tvari u nadzemnoj masi. Kod
istraživanja Gantnera i sur. (2015.a) KWS sirkovi su u fazi kraja voštane zrelosti zrna
sadržavali između 31% i 35% ST u nadzemnoj masi (neobjavljeni podaci), što se smatra
prikladnim sadržajem ST za uspješno provođenje siliranja i dobar tijek fermentacije u silosu
(Stjepanović i sur., 2002.).
Proizvođači često kose nadzemnu masu sirka u mlađim razvojnim stadijima i daju
životinjama kao svježu zelenu krmu jer je vrlo ješna krma, visoke energetske vrijednosti
(slična sudanskoj travi u vegetativnoj fazi, vjerojatno blizu 70% TDN jedinica u ST, Lang,
2001.), i povišenog sadržaja sirovih bjelančevina (11 do 14% u ST, Uher i sur., 2009.). Sirak
nakon košnje u vegetativnim fazama razvoja, ima dobru sposobnost ponovnog porasta, ali mu
godišnja kumulanta prinosa ST pada s povećanjem broja otkosa tijekom vegetacije. Tako su
Uher i sur. (2009.) kod 2 košnje tijekom vegetacije (u fazi metličanja) dobili godišnju
kumulantu od 27 t/ha ST, kod kod 3 košnje (u fazi 150 cm visine) 23 t/ha ST, a kod 4 košnje
(u fazi visine 100 cm) 18 t/ha, sve uprosječeno za dvije godine istraživanja u Zagrebu.
Kod korištenja svježe zelene mase sirka treba biti oprezan (Lang, 2001.) jer može sadržavati
povišenu razinu durina (cijanogeni glikozid), kojega biljni enzimi, nakon oštećenja biljnog
tkiva (sjeckanjem, gaženjem, žvakanjem, prosušivanjem, smrzavanjem) razgrađuju do
cijanovodične kiseline (HCN). Prema Eriću u sur. (2004.) mlada biljna masa, kada je visina
biljke manja od 60cm, potencijalno je opasna zbog cijanogenog potencijala. Prema Langu
(2001.) potencijalno opasna koncentracija HCN-a u suhoj tvari krme je oko 0,06%. Nadalje,
listovi sirka sadrže veće koncentracije HCN-a nego stabljike, a gornji listovi više nego donji.
Mladi izdanci iz dna stabljike imaju veći HCN potencijal. Jaka N-gnojidba povećava sadržaj
HCN-a u biljci. Nakon smrzavanja pa odmrzavanja lisne mase (npr. u jesen), slobodna HCN
se nakuplja u lisnoj masi. Nakon jesenskog mraza koji ubije biljke, treba sačekati barem
tjedan dana prije puštanja stoke na pašu kako bi se HCN razgradio. Tijekom jake suše biljke
su pod stresom i imaju veći HCN potencijal, a nagli porast biljne mase nakon kiše po svršetku
suše također može sadržavati veći HCN potencijal. Tada prije napasivanja treba omogućiti
dovoljni porast biljaka prije napasivanja. Ako se pokošena biljna masa suši za sijeno, tijekom
sušenja, razina HCN-a pasti će na oko 25% od početne, na taj način uklanjajući opasnost od
64
trovanja stoke. Fermentacija tijekom siliranja uklanja dio HCN potencijala. Obično je 4 tjedna
dovoljno za fermentaciju kako bi se uklonio HCN. Međutim, ako su košeni mladi biljni
dijelovi, fermentacija se treba odvijati barem 8 tjedana prije hranidbe. Prema Undersanderu i
Laneu (2001.) svježe pokošenu zelenu masu ne treba ostavljati na hrpi za sutrašnju hranidbu
jer će spontano zagrijavanje biljne mase uzrokovati oslobađanje HCN-a.Osim opreza u
pogledu HCN potencijala, kod sirka treba brinuti i o mogućnosti trovanja nitratima. Kod jake
dušične gnojidbe, osobito s nastupom sušnih uvjeta u biljci se mogu nagomilati nitrati do
razina otrovnih za domaće životinje. Nitrati se najviše nagomilavaju u donjim dijelovima
stabljike, tako da košnja iznad 18 cm visine, ili napasivanje s ostatkom višljim od 18 cm
smanjuje opasnost od trovanja nitratima. Ako se koristi usjev pod stresom suše, tada visina
ostatka treba biti još veća, oko 25 cm od razine tla. Sušenje pokošene mase u sijeno neće
smanjiti sadržaj nitrata, tako da treba izbjegavati košnju za sijeno u jakoj suši. Kvalitetno
siliranje smanjuje koncentracije nitrata za oko 50%, ali kod loše fermentacije ne mora doći do
smanjenja nitrata. Ako se sumnja na visoke razine nitrata potrebno je analizirati uzorak krme,
a koncentracije ispod 0,4% u krmi smatraju se bezopasnima. Nadalje, nakon jesenskog mraza
koji ubije nadzemnu lisnu masu, korijen još uvijek ostaje živ, i „pumpa“ nitrate iz tla u
nadzemnu masu, koja tako postaje potencijalno opasna zbog povišenog sadržaja nitrata.
4.1.3. Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom
Sudanska trava (Sorghum sudanense Pers.) je bliski srodnik sirka. To je jednogodišnja trava
velikih zahtjeva za toplinom i relativno otporna na sušu. U SAD-u je vrlo popularna kao
dopunska svježa zelena krma tijekom ljeta, kada prinosi travnjaka postaju mali i nedovoljni.
Glavna razlika u odnosu na sirak je što ima bolji regeneracijski potencijal nakon košnje u
odnosu na sirak, a sama biljka je nježnija, tanje stabljike, većeg udjela lista u nadzemnoj masi
i manje visine nego silažni sirkovi. Koristi se kao ispaša, svježa zelena krma u valovu,
sjenaža, silaža, pa čak i kao sijeno. U suvremenim uvjetima mnogo češće se uzgajaju
interspecies hibridi sudanske trave i sirka (Slika 5.) jer su se pokazali prinosnijima u odnosu
na sudansku travu, a sa regeneracijskim potencijalom sličnim sudanskoj travi. Ipak, za
pripremu sijena manje su povoljni od sudanske trave jer imaju deblju stabljiku koja se sporije
suši (Undersander i Lane, 2001.).
Slika 5. Prvi (lijevo) i drugi (desno) porast križanca sudanske trave i sirka. Foto: Ranko
Gantner (2013.)
Slično kao i sirak, u mladim razvojnim stadijima (niža od 60 cm), te kada je pod stresom,
sadrži povišene razine cijanogenih glikozida s rizikom za stoku. Neposredno nakon kiše
65
nakon sušnog razdoblja, i nakon jesenskog mraza sadrži povećanu koncentraciju nitrata, s
rizikom trovanja stoke.
4.1.3.1. Hranidbena vrijednost
Hranidbena vrijednost sudanske trave i njenih hibrida sa sirkom jako ovisi o razvojnoj fazi
biljaka pri košnji ili napasivanju. U ranim razvojnim fazama njena energetska vrijednost za
preživače je vrlo visoka, slična silaži cijele biljke kukuruza (Tablica 12.), ali uz visoki sadržaj
sirovih bjelančevina (Tablica 50.).
Tablica 50. Hranidbena vrijednost nadzemne mase sudanske trave i silaže nadzemne mase
Krmivo Faza razvoja ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN
(% u ST)
Svježa
zelena1
Rana vegetativna 18 16,8 70
Svježa
zelena2
Početak metličanja 17 14,8 24,2 6,15 69,4*
Puno metličanje 20 10,5 27,9 5,48 62,9*
Početak cvatnje 23 11,4 30,5 4,96 57,8*
Svježa
zelena1
Sredina cvatnje 23 8,8 63
Svježa
zelena2
Kraj cvatnje 26 7,6 34,7 4,73 56,8*
Silaža2 Početak metličanja 19 9,7 25,5 5,13 60,4*
Puno metličanje 22 9,8 30,9 4,97 58,8*
Kraj cvatnje 24 9,0 36,3 4,49 54,1*
Silaža1 28 10,8 55
Sijeno1 91 8,0 56 1 – Undersander i Lane (2001.) 2 – DLG (1997.)
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Prema koncentraciji sirovih bjelančevina i energije, vegetativna sudanska trava odgovara
normama kvalitete za cjelokupni dnevni obrok krava koje luče 30 litara mlijeka na dan (16%
SB u ST, 71% TDN u ST i 17% SV u ST; Wheeler, 1993.). Posebna prednost mlade sudanske
trave je u tome što joj visoka energetska vrijednost ne proizlazi iz visoke koncentracije NET-
a, niti škroba (49,4% NET u ST i 0% škroba u ST; DLG, 1997.), kako je to kod silaže
kukuruza (oko 64% NET i oko 29% škroba u ST, u voštanoj zriobi zrna; DLG, 1997.), već iz
visokog sadržaja probavljivih vlakana (18,4% u ST sudanske trave vs. 12,7% u ST silaže
kukuruza). Naime, mlada sudanska trava sadrži 24,2% sirovih vlakana visoke probavljivosti
(76%), dok silaža cijele biljke kukuruza sadrži 20,1% sirovih vlakana niže probavljivosti
(63%; DLG, 1997.).
4.1.3.2. Prinosi
Godišnji prinos ST nadzemne mase, ili bolje rečeno njegova kumulanta, jako ovisi o režimu
košnje. S višekratnom košnjom i kratkim intervalima ponovnog porasta postižu se niži prinosi
(oko 50% od potencijala) i visoka kvaliteta, dok se kod režima košnje u voštanoj zriobi zrna
66
postiže puni potencijal prinosa, ali uz znatno niži sadržaj bjelančevina i nižu energetsku
vrijednost (Majić, 2016.).
U jednokošnom režimu, u fazi voštane zrelosti zrna, Kralik i sur. (2015.) su u sušnoj 2013.g. u
Dalju dobili prosječni prinos suhe tvari kod križanca sirka i sudanske trave (Tablica 51.)
sličan prinosima silažnih sirkova (Tablica 47.). Na istoj lokaciji u vlažnoj 2014.g., Gantner i
sur. (neobjavljeni podaci) dobili su realtivno niži prinos križanca sirka i sudanske trave u
odnosu na prinose silažnih sirkova.
Tablica 51. Prosječni prinosi ST nadzemne mase kod jednofazne košnje u fazi voštane zrelosti
zrna Sorghum vrsta (Gantner i sur., 2015.)
Prinos 2013.g.
(t/ha)
Prinos 2014.g.
(t/ha)
Freya (Sorghum×sudanense) 15,3 19,8
Zerberus (Sorghum sorghum L.) 14,4 23,9
Tarzan (Sorghum sorghum L. 17,0 28,0
Na temelju dvogodišnjeg istraživanja Workera i Marblea (1968.) u Texasu (SAD), vidljivo je
da češća košnja sudanske trave smanjuje sumu godišnjeg prinosa u odnosu na rjeđu košnju
(Tablica 52), vjerojatno zato što biljci nakon košnje treba vremena da se regenerira iz zalihe
asimilata (iz korijena) te da krene u ponovni porast. Iz istoga rada se vidi i da je potencijal
prinosa sudanske trave košene jednofazno, u voštanoj zrelosti zrna, niži od potencijala prinosa
sirka košenog u fazi voštane zrelosti zrna, dok je prinos njihovog interspecies hibrida u sredini
između te dvije vrste.
Tablica 52. Utjecaj faze razvoja pri košnji na godišnju sumu prinosa Sorghum vrsta u Texasu
(Worker i Marble, 1968.)
Godišnja suma prinos ST nadzemne mase kod košnji u razvojnim
fazama (t/ha):
Vrsta 90-115 cm
visine
List zastavičar Cvatnja Voštana zrioba
Sudanska trava 18,6 26,9 29,6 30,5
Sorghum×sudanense 18,2 30,6 36,6 35,6
Sirak 15,3 28,9 36,1 44,0
U trogodišnjem istraživanju Sowinskog i Szydelko (2011.) u Pawlowicama (Poljska,
51°SGŠ), godišnja kumulanta prinosa ST hibrida sirka i sudanske trave bila je najmanja kod
3-košnog režima (košnja krajem vegetativne faze pa do početka pojave metlice, kod visine
biljaka oko 120 cm), srednji prinos bio je u 2-košnom režimu (košnja u metličanju pa do
početka cvatnje, kod visine biljaka oko 160 cm), a najveći prinos bio je u jednokošnom
režimu (košnja u mliječno-voštanoj zriobi zrna, kod visine biljaka oko 240 cm) (Tablica 53.).
Na lakom tlu prinosi su bili manji, vjerojatno zbog manje zalihe hraniva i vode u lakom tlu.
Na temelju rezultata može se zaključiti da na lakom tlu 3-košni režim dovodi do jačeg
smanjenja prinosa negoli na srednje teškom tlu.
67
Tablica 53. Utjecaj košnog režima i tipa tla na godišnju kumulantu prinosa ST nadzemne
mase interspecies hibrida Sorghum×sudanense u Poljskoj (Sowinski i Szydelko, 2011.)
Godišnja suma prinosa ST nadzemne mase hibrida Sorghum×sudanense
(t/ha)
Trokošni režim Dvokošni režim Jednokošni režim
Lako tlo 5,9 10,9 16,9
Srednje teško tlo 9,7 13,7 17,4
Sadržaj ST (%) 18 21 32
Tae Jeon i Moo Lee (2005.) su u Južnoj Koreji također ustanovili da češća košnja u mlađim
razvojnim stadijima hibrida sirka i sudanske trave daje niže godišnje prinose u odnosu na
rjeđu košnju u kasnijim razvojnim stadijima (Tablica 54.). Košnja kod visine 150 cm smanjila
je godišnju kumulantu prinosa za približno 50% u odnosu na košnju u voštanoj zriobi zrna.
Tablica 54. Broj otkosa, prinos ST nadzemne mase po otkosima i godišnja suma kod hibrida
Sorghum×sudanse u Južnoj Koreji ovisno o razvojnoj fazi pri košnji (Tae Jeon i Moo Lee,
2005.)
Prinosi ST po otkosima i ukupno (t/ha)
Faza razvoja pri košnji 1. 2. 3. 4. ∑
Vegetativna, 150 cm visine 3,75 3,47 3,78 2,00 13,00
Vegetativna, 200 cm visine 4,98 4,78 4,22 0,69 14,63
List zastavičar 5,59 5,09 5,86 16,53
Metličanje 12,74 7,86 1,64 22,2
Mliječna zrelost zrna 18,27 5,43 23,70
Tjestasto stanje zrna (početak voštane zr.) 21,38 2,87 24,25
Žuto zrno (puna zrioba) 21,66 1,63 23,29
U Hrvatskoj još nisu objavljena istraživanja o utjecaju režima košnje na godišnji prinos ST
hibrida sirka i sudanske trave, ali isto se može procijeniti na temelju prinosa u jednokošnom
režimu u Dalju u sušnom ljetu (2013.g., 15,3 t/ha) i vlažnom ljetu (2014., 19,8 t/ha) te na
temelju očekivanog smanjenja prinosa kod 3-košnog režima košnje na lakom tlu (stresni
uvjeti, 35% od prinosa jednokošne varijante) i srednje teškom tlu (povoljni uvjeti, 56% od
jednokošne varinate) u Poljskoj. Dakle, u sušnom ljetu, u 3-košnom režimu u istočnoj
Hrvatskoj mogla bi se očekivati godišnja kumulanta od oko 5,4 t/ha ST, dok bi se u vlažnom
ljetu moglo očekivati ukupno oko 11,1 t/ha ST. Ovu pretpostavku bi trebalo provjeriti
poljskim pokusima.
4.1.3.3. Agrotehnika sudanske trave
Preporuke za većinu agrotehničkih elemenata mogu biti vrlo slične preporukama za
proizvodnju sirka za voluminoznu krmu tako da će ovdje biti navedene samo posebnosti za
sudansku travu i hibride sirka i sudanske trave.
Sudanska trava i njeni hibridi sa sirkom se siju u gušće sklopove nego sirak za voluminoznu
krmu. Sudanska trava se prema Eriću i sur. (2004.) sije u sklop od 150 do 600 sjemenki/m2,
dok se hibridi sirka i sudanske trave siju u sklopove 30 do 35 sjemenki/m2 (Chobotova i
Babić, 2013.). Sowinski i Szydelko (2011.) su dobili uvijek veće prinose nadzemne mase kod
sjetve 40 sjemenki/m2 u odnosu na sjetvu 20 sjemenki/m2. Sudanska trava se preporučuje
uzgajati i gustoredno (15-20 cm međurednog razmaka, Erić i sur., 2004.), iako može i
širokoredno. Slijedeće posebnosti agrotehnike proizlaze iz načina korištenja sudanske trave i
njenih hibrida sa sirkom. Naime, glavna namjena ovih kultura je višekratno korištenje u
68
vegetativnim ili ranim generativnim stadijima razvoja, kada se postiže visoka kvaliteta krme.
Usjev se tada može koristiti napasivanjem, košnjom i odvozom zelene mase na hranidbeni
stol, te za pripremu sjenaže. Ostatak stabljike nakon košnje ili napasivanja bi trebao biti oko
12 cm od tla kako bi se omogućio brzi ponovni porast (Erić i sur., 2004.). Sudanska trava je
pogodna čak i za pripremu sijena. Prije korištenja svježe zelene krme važno je procijeniti
rizike od HCN potencijala i sadržaja nitrata.
4.1.4. Proso
Prema Tranu (2015.), proso (Panicum miliaceum L.) je žitarica koja se prvenstveno uzgaja za
suho zrno za ljudsku prehranu (Azija i Afrika) i za hranu za ptice (Europa i SAD). To je
toploljubiva, na mraz osjetljiva vrsta iz porodice trava, s kratkom vegetacijom (45 do 100
dana) i malim zahtjevima za vodom. To je usjev umjerenog klimatskog pojasa, ali jako
prilagodljiv na sušne i vruće uvjete i plitka i siromašna tla. Prema habitusu to je uspravna
jednogodišnja trava visine 1,2 do 1,5 m, koja formira postrane izboje iz busa, i ima plitak
korjenov sustav. Cvat je metlica. Zrno je okruglasto, promjera 2-3 mm i lako se osipa kada je
zrelo. Daje male prinose voluminozne krme (oko 6 t/ha ST), i vrlo slab ponovni porast nakon
košnje ili napasivanja. Može biti interesantna alternativa sudanskoj travi jer ne sadrži
cijanogene glikozide.
4.1.5. Biserno proso
Prema Heuzeu i sur. (2015.) biserno proso (Pennisetum glaucum L.) je uspravna
jednogodišnja trava visine do 3 m s bujnim korjenovim sustavom. Uzgoj je rasprostranjen od
14° južne geografske širine do 32° sjeverne, s godišnjom količinom oborina od 125 mm do
900 mm. Cvat je metlica. Najviše se uzgaja u Africi i Indiji, za zrno za ljudsku prehranu. Kod
uzgoja za voluminoznu krmu može se koristiti kao ispaša, sijeno i silaža. Svježa krma je vrlo
palatabilna, sa 6% do 20% sirovih bjelančevina u ST (ovisno o fazi razvoja pri košnji ili
korištenju). Kod košnje ili napasivanja treba ostaviti rezidualnu visinu oko 20 cm radi bržeg
ponovnog porasta. U sušnim uvjetima prinosi su mali, a u područjima s dovoljno oborina
(tropski i suptropski pojas) prinosi su 8-20 t/ha ST.
4.1.6. Muhar
Prema Heuzeu i sur. (2015.a), muhar (Setaria italica L.) je jedna od najstarijih uzgajanih
žitarica. To je uspravna, jednogodišnja, brzorastuća toploljubiva trava, visine 90 do 220 cm s
gusto razvijenim korjenovim sustavom, i cvati u obliku metlice. Dužina vegetacije je 60 do
120 dana. Najbolje uspijeva u područjima s oko 600 mm kiše tijekom vegetacije, ali uspijeva i
u polusušnim klimatima s manje od 125 mm tijekom vegetacije. Osjetljiv je na mraz i najbolje
uspijeva na temperaturama između 16°C i 26°C, ali podnosi od 5°do 35°C. Ne podnosi tlo
zasićeno vodom niti zaslanjeno tlo. Nakon ispaše ili košnje muhar ne daje ponovni porast
krme. Prinosi ST se kreću oko 3 t/ha. Moha kultivari pretežito se uzgajaju za voluminoznu
krmu u Europi, SAD-u i jugoistočnoj Aziji. Maxima kultivari s velikim cvatima se uzgajaju
prvenstveno za zrno u Rusiji i Aziji. Indica kultivari su intermedijarni i uzgajaju se u južnoj
Aziji.
69
4.2. Strne žitarice za voluminoznu krmu
Strne žitarice su jednogodišnje biljke iz porodice trava (Poaceae). Strne žitarice se u svijetu i
Republici Hrvatskoj prvenstveno uzgajaju radi proizvodnje zrna za prehranu ljudi, hranidbu
domaćih životinja i proizvodnju piva. Zrno žitarica u hranidbi domaćih životinja smatra se
koncentriranim energetskim krmivom zbog visokog udjela škroba i niskog udjela vlakana u
zrnu. Ipak, strne žitarice u svijetu imaju i vrlo raširenu uporabu za proizvodnju voluminoznih
krmiva (ispaša, silaža i sjenaža nadzemne mase, sijeno te zelena krma u valovu). Korištenje
strnih žitarica za proizvodnju pokošene nadzemne mase za pripremu sjenaže i sijena relativno
je moderan način korištenja koji se počeo zamjetnije širiti u hrvatskoj praksi tek unazad 20-ak
godina (dr. Ranko Gantner, osobna komunikacija, neobjavljeni podaci), i to na primjeru agro-
industrijskog kombinata IPK Osijek d.d. (današnjega sustava Novi agrar d.o.o. Osijek). Praksa
uporabe strnih žitarica za proizvodnju košene voluminozne krme sve se više širi kod velikih
proizvođača, odnosno poljoprivrednih kombinata u vlasništvu korporacije Agrokor d.d.
Zagreb (Belje d.d. Darda, VUPIK d.d. Vukovar). U suvremenim uvjetima Republike Hrvatske
za proizvodnju takve košene voluminozne krme najviše se koristi pšenica (Triticum aestivum
L.), i to najčešće u smjesi s manjim ili većim udjelom ozimih graškova za voluminoznu krmu.
Na kombinatu Belje d.d. Darda postoje i suvremena pozitivna iskustva proizvodnje ozime raži
(Secale cereale L.) za sjenažu. Ostale vrste strnih žitarica koje se tradicionalno uzgajaju na
području Republike Hrvatske (zob, Avena sativa L. i ječam, Hordeum sativum L.) te
interspecies hibrid tritikale (×triticosecale) u znatno su manjoj mjeri zastupljene u proizvodnji
voluminozne krme, ali su značajne za proizvodnju zrna. Korištenje strnih žitarica za
napasivanje ovaca tijekom jeseni, zime i ranoga proljeća dio je vrlo duge tradicije na području
Republike Hrvatske (vlastito iskustvo i narodna usmena predaja), a gotovo je zapostavljeno u
suvremenim uvjetima poljoprivredne proizvodnje.
Uzgoj strnih žitarica za proizvodnju voluminozne krme može se smatrati nedovoljno
iskorištenom opcijom u modernim krmnim sustavima u Republici Hrvatskoj, što je
najvjerojatnije posljedica nedovoljnog znanja praktičara u pogledu mogućnosti korištenja,
potencijala rodnosti i kvalitete ovih vrijednih krmnih kultura. Vjerovatno najvažnije svojstvo
strnih žitarica kao kultura za voluminoznu krmu jest da svojom vegetacijom iskorištavaju
hladniju polovicu godine, kada se na poljima ne mogu uzgajati visokoprinosni „toploljubivi“
usjevi (silažni kukuruz i sirak). Ozime žitarice za voluminoznu krmu, pokošene do polovice
svibnja, uklapaju se u plodored kao predusjevi silažnom kukuruzu, sirku ili sudanskoj travi,
omogućavajaći dvije žetve godišnje.
Radi boljeg razumijevanja daljnjeg izlaganja o korištenju strnih žitarica za proizvodnju
voluminoznih i koncentriranih krmiva, biti će ukratko prikazane najvažnije razvojne faze istih
žitarica:
1. klijanje (zrno upija vodu, mobilizira rezervne tvari i pušta klicin korijen i listić)
2. nicanje (pojavljuje se klicin listić iznad površine tla) i ukorijenjavanje
3. busanje (pojavljuju se začeci sekundarnih stabljika, početak busanja je kod faze 3
razvijena lista, a završava s nastupom vlatanja). Kod ozimih žitarica ova faza se odvija
od kraja jeseni do početka proljeća. Sve do kraja busanja nadzemnu masu usjeva čine
samo listovi žitarica.
4. vlatanje (vršni meristem se počinje izdizati iznad površine tla, može se opipati prvo
koljence što znači da od tada nadzemnu masu počinju činiti i stabljike – tj. vlati).
Tijekom ove faze događa se brzi porast nadzemne mase, mjerljiv u centimetrima
dnevno. Ova razvojna faza traje oko mjesec dana, a za ozime žitarice u kontinentalnoj
Hrvatskoj započinje krajem ožujka ili početkom travnja.
5. faza lista zastavičara (otvoren je vršni – najveći list)
70
6. klasanje (pšenica, ječam, raž) ili metličanje (zob) (počinje od pojave klasa ili metlice
iz pazuha vršnog lista, tj. lista zastavičara.
7. cvatnja (postaju vidljivi prašnici koji vire iz klasova ili metlica) i oplodnja
8. zametanje zrna
9. mliječna zrioba zrna (zrna se intenzivno nalijevaju, mekana su i na pritisak pucaju i
ispuštaju tekući sadržaj mliječne boje)
10. voštana zrioba zrna (nalijevanje zrna se usporava, zrno postaje tvrđe, ali još uvijek se
može noktom zarezati.
11. puna zrioba (zrno je naliveno, potpuno oblikovano i tvrdo). Biljka počinje venuti –
žutjeti.
Faze do pojave reproduktivnih organa (klas ili metlica) nazivaju se vegetativnim fazama, a
nakon toga reproduktivnim.
Slika 6. Najvažnije razvojne faze strnih žitarica
4.2.1. Pšenica za voluminoznu krmu
Najčešća voluminozna krmiva podrijetlom od pšenice jesu sjenaža i silaža nadzemne mase.
Ta krmiva stječu sve veću popularnost u raznim predjelima Europe (Italija, Crovetto i sur.,
1998.; Velika Britanija, Salawu i sur., 2001.; Hrvatska, Štafa i sur., 2002.; Portugal, Fonseca i
sur., 2005.; Grčka, Lithourgidis i sur., 2011.) gdje najčešće u hranidbi preživača zamjenjuju
sjenažu talijanskog ljulja. Glavni razlog ovakve zamjene jest ustanovljena veća proizvodnost
suhe tvari po jedinici površine u odnosu na talijanski ljulj, osobito u sušnim uvjetima, uz
prihvatljivu kvalitetu ove zamjenske voluminoze. Osim upotrebe pšenice kao konzerviranog
voluminoznog krmiva, vrlo je raširena dvonamjenska upotreba pšenice: za napasivanje stoke
do faze kraja busanja ili početka vlatanja, i potom odgoja usjeva do pune zrelosti zrna za
merkantilnu robu ili do košnje za sjenažu, i to na području SAD-a (Lyon i sur., 2001.), Brazila
(Pitta i sur., 2011.) i Australije (Hackling, 2008.). Pšenično zrno se vrlo rijetko koristi u
hranidbi preživača zbog sadržaja ljepka koji uzrokuje probavne smetnje kod ove skupine
životinja.
71
4.2.1.1. Hranidbena vrijednost za preživače
Hranidbena vrijednost nadzemne mase pšenice uvelike ovisi o razvojnoj fazi usjeva kada se
koristi te o obliku u kojem se koristi (svježa zelena ili silaža) (Tablica 55.).
Tablica 55. Hranidbena vrijednost nadzemne mase pšenice
Izvor Faza razvoja
pšenice
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
pH
Ispaša, Brazil
(Pitta i sur.,
2011.)
Mlada,
vegetativna
21,2-
24,2
73,5
Svježa zelena,
Njemačka
(DLG, 1997.)
Početak
klasanja
21 13,3 22,9 6,72 74,1*
Kraj cvatnje 25 10,0 34,3 5,48 63,9*
Voštana
zrioba
30 8,9 30,0 5,46 63,5*
Silaža,
Njemačka
(DLG, 1997.)
Puno klasanje 21 11,5 30,8 62,5*
Kraj cvatnje 25 10,8 34,6 5,04 59,3*
Voštana
zrioba
30 9,5 29,1 4,97 58,3*
Silaža, Italija
(Crovetto i
sur., 1998.)
List
zastavičar
20 12,7 29,6 7,74 3,60
Sredina
cvatnje
22 9,8 31,1 6,41 3,55
Mliječna
zrioba
29 8,3 28,9 5,69 3,60
Voštana
zrioba
36 7,9 26,7 5,39 3,80
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
U istraživanju Fonsece i sur. (2005.) u Portugalu, hranidba mliječnih krava silažom nadzemne
mase pšenice kao voluminoznog dijela dnevnog obroka omogućila je jednaku konzumaciju
krme (20 kg/dan ST), proizvodnju mlijeka (29 lit./dan) i sastav mlijeka kao i hranidba silažom
talijanskog ljulja kao voluminoznog dijela obroka, iako su laboratorijske analize pokazale
veću koncentraciju lignina i slabiju probavljivost pšenične silaže u odnosu na silažu
talijanskog ljulja. Talijanski ljulj je košen u vrlo kasnoj razvojnoj fazi, sinkrono s pšenicom,
tako da je njegova silaža sadržavala samo 8,1% sirovih bjelančevina u suhoj tvari, slično kao i
silaža od pšenice košene isti dan. U pokusu je udio voluminoznih krmiva u suhoj tvari
dnevnog obroka bio samo 45%, u skladu s prevladavajućom proizvodnom praksom u
Portugalu. Koncentracija sirovih bjelančevina u ukupnom dnevnom obroku bila je 17,0 do
17,5%.
U istraživanju Keadyja i sur. (2007.) u Velikoj Britaniji, u hranidbi tovne junadi (prosječna
početna starost 21 mjesec i TM = 523 kg/grlu), djelomična zamjena silaže engleskog ljulja
silažom cijele biljke pšenice (40%) bila je povezana sa neznačajnim smanjenjem prosječnog
dnevnog prirasta polovica trupova, sa 514 g/dan kod ljulja na 496 g/dan kod smjese
ljulj/pšenica (60%:40%) ali bez utjecaja na kvalitetu mesa. Silaža ljulja imala je nešto bolje
pokazatelje kvalitete krme (Tablica 56.).
72
Tablica 56. Kvaliteta voluminoznog dijela obroka, konzumacija ST i prirast polovica kod
tovne junadi u istraživanju Keadyja i sur. (2007.)
Silaža engleskog
ljulja
Silaža nadzemne
mase pšenice
Probavljivost ST (%) 69 58
Sirove bjelančevine (% u ST) 11,6 9,8
NDF (% u ST) 60,4 53,6
ADF (% u ST) 37,6 31,4
Bruto energija (MJ/kgST) 19,3 18,6
Konzumacija voluminoze (kgST/dan/grlu) 5,05 5,80
Ukupna konzumacija krme (kgST/dan/grlu) 8,38 9,14
Prosječan prirast polovica trupova (kg/dan) 0,514 0,496
Završna tjelesna masa (kg/grlu) 601 614
Pšenica je u ranim vegetativnim fazama, kada se koristi ispašom, vrlo ješna krma, visoke
probavljivosti, bogata sirovim bjelančevinama i energijom, ali siromašna vlaknima i kalcijem
(Torell i sur., 2014.b). Redmon i sur. (1995.) su u Oklahomi (SAD) ustanovili maksimalnu
dnevnu konzumaciju suhe tvari pšenične ispaše kod goveda, od 2,3% do 2,6% u odnosu na
tjelesnu masu životinja, i to tek kada je dnevni obrok ispaše bio 20% do 24% u odnosu na
tjelesnu masu goveda (dostupnost oko 9 puta veća od konzumacije). Tada su ustanovljeni i
visoki dnevni prirasti junadi, od 1 do 1,4 kg/dan. Prema Gadberry i Beck (2010.), pšenična
ispaša u Arkansasu (SAD) bi svojom hranidbenom vrijednošću trebala omogućiti dnevni
prirast junadi od 1,3 kg/dan, ali se u praksi postiže prirast oko 1 kg/dan zbog niske
dostupnosti krme na polju pšenice. Tako se pri maksimalnom opterećenju usjeva s 3,75 teladi
po hektaru (telad oko 225 kg/grlu) postiže prirast tjelesne mase od oko 0,9 kg/dan, zbog niske
dostupnosti suhe tvari krme od samo 450 kg/teletu, odnosno oko 2 kg/kg tjelesne mase. Pri
minimalnom opterećenju usjeva od 1,9 teladi po hektaru postiže se prirast od 1,3 kg/dan, kada
je i dostupnost krme visoka, tj. 7 kg/kg tjelesne mase. Slične rezultate su dobili i Pitta i sur.
(2011.) u Brazilu tijekom vegetativnih faza pšenice (od 71. dana do 134. dana nakon sjetve),
kada su ustanovili prosječne dnevne priraste junadi od 0,90 do 1,25 kg/dan. Biljna masa na
pšeničnom pašnjaku je ispašom održavana na 25 cm visine i kretala se u rasponu od 2,1 do 4,2
t/ha suhe tvari tijekom napasivanja, a dnevni obrok ispaše od 1,9 do 2,4 kg/kg tjelesne mase
junadi. Napasivanje je provođeno s 5 do 8 grla s prosječnih 200 kg tjelesne mase, a ukupni
prirast tjelesne mase bio je 490 kg/ha za navedeno razdoblje. Navedeni visoki dnevni obroci
ispaše za ciljani prirast potrebni su zato što je velik dio prinosa ispaše (oko 1,5 t/ha suhe tvari)
zapravo stoci teško iskoristiv, i ostaje kao prizemni dio biljaka, tj. rezidualni prinos nakon
napasivanja. Kod provođenja napasivanja na pšenici treba biti oprezan obzirom na mogućnost
pojave pašnjačke tetanije kod visokomliječnih životinja jer one trebaju mnogo kalcija i
magnezija, a mlada pšenica je time siromašna, a još k tome prebogata kalijem koji još više
pogoršava problem (Grunes i Welch, 1989.).
73
4.2.1.2. Prinos voluminozne krme
Prinos voluminozne krme kod pšenice ovisi o terminu korištenja, i raste s napredovanjem
razvojnih faza biljaka. Tako je, npr. za vrijeme napasivanja, koje se najčešće provodi u ranim
razvojnim fazama usjeva (do kraja busanja ili početka vlatanja), prinos nizak. U terminima
kada se žitarice kose za voluminoznu krmu (najčešće od faze lista zastavičara, preko faza
klasanja, cvatnje i mliječne zrelosti zrna pa sve do voštane zrelosti zrna) prinosi su mnogo
veći.
Prema pokusima Lyona i sur. (2001.) u Nebraski (SAD), u sličnim okolišnim uvjetima kao u
kontinentalnoj RH, ozima pšenica je nakon vrlo rane sjetve, tijekom jeseni stvorila prinos
suhe tvari nadzemne mase od 0 (u sušnoj jeseni) do 3200 kg/ha (u vlažnoj i toploj jeseni), a do
faze početka vlatanja narednog proljeća od 1620 do 4840 kg/ha. Kod kasnih rokova sjetve,
stvorena nadzemna masa pšenice tijekom jeseni bila je, ovisno o godini, od 0 do samo 520
kg/ha suhe tvari. Pri takvom kasnom roku jesenske sjetve, manji su bili i proljetni prinosi
početkom vlatanja, od 974 do 3280 kg/ha suhe tvari. Prema pokusima Pitta i sur. (2011.) u
Brazilu, u suptropskom humidnom klimatu, 71 dan nakon sjetve, pšenica je imala stvorenih
oko 1900 kg/ha suhe tvari, kada je i započelo napasivanje junadi. Unatoč napasivanju (s
opterećenjem od 870 do 1870 kg/ha tjelesne mase junadi), usjev je stvarao sve više nadzemne
mase koja je 130 dana nakon sjetve (još uvijek u vegetativnoj fazi) bila oko 4200 kg/ha suhe
tvari.
Prinosi suhe tvari pokošene nadzemne mase uvelike variraju s okolišnim uvjetima i rokom
košnje. Tako su Crovetto i sur. (1998.) u okolici Milana (Italija) zbog nepovoljnih uvjeta (suša
u godini istraživanja) ustanovili neobično niske prinose ozime pšenice, koji su bili
nezadovoljavajući pri košnji u fazi lista zastavičara i u fazi sredine cvatnje, dok su
zadovoljavajuće razine prinosa postignute košnjom u kasnijim fazama, u fazi mliječne zrelosti
i voštane zrelosti zrna (Tablica 57.). Lithourgidis i sur. (2011.) su u Grčkoj postigli mnogo
veći prinos suhe tvari pšenice u odnosu na Crovetta i sur. (1998.), u fazi mliječne zriobe zrna.
Tablica 57. Prinos suhe tvari nadzemne mase pšenice
Prinos suhe tvari (t/ha)
Faza razvoja List zastavičar Sredina cvatnje Mliječna zrioba Voštana zrioba
Crovetto i sur.
(1998.), Italija
3,36 5,01 6,95 9,60
Lithourgidis i sur.
(2011.), Grčka
11,69
Prema mišljenju autora, zadovoljavajući prinosi košene krme kod ozimih strnih žitarica bi
trebali biti barem 8 t/ha suhe tvari nadzemne mase. S takvim prinosom ozimoga krmnog
usjeva, koji se kosi oko sredine svibnja, lako se može dobiti godišnja kumulanta (tj. suma
prinosa) od oko 20 t/ha suhe tvari nadzemne mase, što je slično prinosu silažnog kukuruza
uzgajanog kao glavni (odnosno jedini) krmni usjev. Naime, 8 tST/ha od ozimog krmnog
usjeva + 12 tST/ha od naknadnog krmnog usjeva (silažni kukuruz ili sirak) daje godišnju
sumu od ciljanih 20 tSTha. Prinosi preko 10 tST/ha ozimog krmnog usjeva, s rokom košnje
sredinom svibnja mogu se smatrati vrlo dobrima.
74
4.2.1.2. Prinos zrna
Očekivani prinosi zrna modernih sorata pšenice su na srednje plodnom tlu uz modernu
agrotehniku oko 7 t/ha, a u povoljnim uvjetima (tlo, vremenske prilike) i uz vrhunsku
agrotehniku (gnojidba, zaštita) mogu biti čak blizu 9 t/ha. Odnos prinosa zrna i prinosa slame
je najčešće oko 1:1 za krušne pšenice niske ili srednje visine stabljike, dok je kod visokih sorti
pšenice taj odnos širi u korist slame.
4.2.1.3. Smjese s mahunarkama
Pšenica se za voluminoznu krmu mnogo češće uzgaja kao združeni usjev s mahunarkama
(Slika 7.), osobito s graškom. Hrvatski praktičari takve združene usjeve najčešće nazivaju
ozime krmne smjese, skraćeno OKS. Mnogo je razloga za proizvodnju ovakvih združenih
usjeva za voluminoznu krmu: povećana otpornost usjeva na bolesti i štetnike, poboljšano
potiskivanje korova zbog naglog i bujnog porasta smjese te bolje uravnotežena hranidbena
vrijednost krme (Anil i sur., 1998.; Gantner i sur., 2009.). Grašak za voluminoznu krmu
obično sadrži za nekoliko postotnih bodova veći udio sirovih bjelančevina u suhoj tvari krme
u odnosu na pšenicu. Zbog toga združeni usjev, s podjednakim udjelima pšenice i graška, u
prinosu suhe tvari nadzemne mase ima koncentraciju sirovih bjelančevina sličnu sredini
između pšenice i graška, što često može doći i na razinu od oko 15% u suhoj tvari (Hakl i sur.,
2011.; Salawu i sur., 2001.; Stjepanović i sur., 2008.), pa čak i više (Čupić i sur., 2010.). Tako
su Hakl i sur. (2011.) u Češkoj tijekom prve dekade lipnja, ustanovili u smjesi ozime pšenice
(faza kraja cvatnje) i graška (faza cvatnje) 14,6% sirovih bjelančevina u suhoj tvari smjese, uz
prinos suhe tvari smjese od 10,9 t/ha.
Slika 7. Smjesa ozime pšenice i graška za voluminoznu krmu. Foto: Ranko Gantner (2011.)
Prema istraživanju Gantnera i sur. (2017.) provedenom u Tenji pokraj Osijeka, 2015.g., prinos
ST nadzemne mase ozime smjese pšenice i graška bio je vrlo nizak krajem travnja, a
prihvatljiv u prvoj dekadi svibnja (Tablica 58.).
75
Tablica 58. Kretanje prinosa ST nadzemne mase i sadržaja bjelančevina u ozimoj smjesi
pšenice i graška, ovisno o roku košnje (Gantner i sur., 2017.)
Rok
košnje
Prinos ST
smjese
(t/ha)
Sadržaj sirovih
bjelančevina
(% u ST smjese)
Udio graška u
prinosu ST
(% u ST)
Razvojna faza
27.04.
2015.
3,7 21,5 17 Pšenica: vlatanje
Grašak: vegetativan
09.05.
2015.
8,2 19,8 45 Pšenica: zastavičar
Grašak: početak cvatnje
19.05.
2015.
10,1 13,8 19 Pšenica: kraj cvatnje
Grašak: kraj cvatnje
U godini kada ranije zatopli u proljeće, i tvorba prinosa kreće ranije. Tako su Stjepanović i
sur. (2008.) ustanovili već u trećoj dekadi travnja zadovoljavajuće prinose ST nadzemne mase
ozime krmne smjese pšenice i graška (Tablica 59.). Prinos je kontinuirano rastao s
odmicanjem roka košnje, ali je simultano dolazilo do pada sadržaja sirovih bjelančevina u
prinosu ST.
Tablica 59. Kretanje prinosa ST nadzemne mase i sadržaja bjelančevina u ozimoj smjesi
pšenice i graška, ovisno o roku košnje (Stjepanović i sur., 2008.)
Rok košnje Prinos ST smjese
(t/ha)
Sadržaj sirovih bjelančevina
(% u ST smjese)
Udio graška u prinosu
ST
(% u ST)
20. 04. 2007. 6,1 17,3 58,5
24. 04. 2007. 8,0 16,4 47,2
02. 05. 2007. 9,8 16,6 51,8
08. 05. 2007. 10,3 14,5 58,4
21. 05. 2007. 12,6 12,5 55,1
Nakon kasne jesenske sjetve, duže zime i u hladnijem proljeću porast smjesa pšenice s
graškom znatno kasni, te zbog toga kasni i tvorba prinosa nadzemne mase. Tako su Gantner i
sur. (2016.) u Klisi (pokraj Osijeka), na datum košnje 18. svibanj 2012., ustanovili znatno
niže prinose smjesa pšenice s graškom (4,7 do 5,7 tST/ha).
Čupić i sur. (2010.) su u dvogodišnjem istraživanju u Osijeku, u smjesama pšenice s graškom
sorte „Osječki zeleni“ ustanovili vrlo visoku koncentraciju sirovih bjelančevina u prinosu
suhe tvari smjese, oko 22%, košnjom u prvoj polovici svibnja kada je grašak bio u fazi pune
cvatnje, a pšenica vjerojatno na prijelazu iz faze lista zastavičara u fazu klasanja. Ostvareni
prosječni prinosi suhe tvari smjesa bili su od 7,1 do 7,8 t/ha.
Salawu i sur. (2001.) su u Velikoj Britaniji, u smjesama jare pšenice i jarog graška 1998.g., u
kasnijem roku košnje ustanovili veće prinose ST nadzemne mase negoli u ranijem roku košnje
(Tablica 60.). Veće koncentracije bjelančevina u smjesi bile su posljedica većeg udjela graška
u prinosu smjese u odnosu na udjel pšenice.
76
Tablica 60. Utjecaj roka košnje na prinos ST smjese jare pšenice s graškom i udio
bjelančevina u 1998.g. (Salawu i sur., 2001.)
Rok košnje 13 tjedana nakon sjetve 15 tjedana nakon sjetve
Prinos ST smjese (t/ha) 10,4 do 11,0 9,6 do 16,0
Udio sirovih bjelančevina (% u ST) 13,9 do 16,9 16,5 do 18,3
Faza razvoja pšenice Mliječna zrioba zrna Početak voštane zriobe
Faza razvoja graška Puni razvoj mahuna Debljanje mahuna
Karagić i sur. (2011.) su u Novom Sadu (Srbija) ustanovili visoke prinose suhe tvari ozime
smjese pšenice i grahorice (Vicia sativa, L.), košene u fazi zametanja mahuna grahorice
(vjerojatno sredina svibnja), gdje je varijanta s manjom normom sjetve pšenice imala veći
udio grahorice u prinosu nadzemne mase (Tablica 61.). Relativno niske koncentracije TDN
energetskih jedinica u ST krme ukazuju na kasne razvojne faze biljaka pri košnji.
Tablica 61. Prinosi ST nadzemne mase i parametri kvalitete kod različitih normi sjetve ozime
pšenice u smjesi s ozimom grahoricom (Karagić i sur., 2011.)
Norma sjetve grahorice (kg/ha) 120 120
Norma sjetve pšenice (kg/ha) 30 20
Udio grahorice u prinosu ST (%) 56 74
Prinos ST smjese (t/ha) 8,4 6,8
Sirove bjelančevine (% u ST) 10,3 17,4
TDN (% u ST) 58 55
U istraživanju Salawua i sur. (2002.) u Velikoj Britaniji, u hranidbi mliječnih krava Holstein-
Friesian pasmine (TM=587 kg/grlu), pokazalo se da silaža smjesa pšenice i graška može
prikladno zamijeniti silažu engleskog ljulja osrednje kvalitete. Silaže smjesa sadržavale su
nešto više sirovih bjelančevina negoli silaža ljulja i omogućile su veću dobrovoljnu
konzumaciju voluminoze i ukupnu dnevnu konzumaciju te veću mliječnost (Tablica 62.).
Povrh voluminoznog dijela obroka kravama je davano 6 kg/dan/grlu koncentrata, odnosno 5,2
kg/dan/grlu ST koncentrata. Pokus je bio započeo u 10-om tjednu laktacije.
Tablica 62. Silaža smjesa pšenice s graškom povećala je mliječnost krava u odnosu na
standardnu hranidbu silažom engleskog ljulja (Salawu i sur., 2002.)
Silaže smjesa graška i
pšenice
Silaža engleskog
ljulja
Sirove bjelančevine (% u ST) 16,5 do 18,7 15,0
Dobrovoljna konzumacija voluminoze
(kgST/dan(grlu)
10,2 do 11,3 8,8
Utrošak koncentriranih krmiva
(kgST/dan/grlu)
5,2 5,2
Ukupna konzumacija krme (kgST/dan/grlu) 15,4 do 16,5 14,0
Proizvodnja mlijeka (kg/dan/grlu) 21,9 do 23,4 20,8
U istraživanju Adesogana i sur. (2002.) u Velikoj Britaniji, ovce su pokazale visoku
dobrovoljnu konzumaciju suhe tvari silaže od smjese pšenice i graška (0,98 do 1,28 kg/dan),
čak veću od silaže drugog porasta engleskog ljulja (0,79 kg/dan). Bolja ješnost smjesa pšenice
i graška vjerojatno je bila posljedica veće koncentracije bjelančevina u smjesama pšenice i
77
graška (15,2% do 19,7% u ST nasuprot 11,6% kod ljulja) i veće kiselosti silaže ljulja (pH4
kod ljulja nasuprot pH4 do pH4,4 kod smjesa).
Zadatak 11. U proizvodnji voluminozne krme navedi prednosti uzgoja pšenice u smjesi s
mahunarkama u odnosu na čisti usjev.
Zadatak 12. Kakav utjecaj na sadržaj bjelančevina u takvoj smjesi ima udio graška u ukupnom
prinosu smjese?
4.2.1.4. Agrotehnika za voluminoznu krmu
4.2.1.4.1. Plodored
Pšenica je usjev koji zahtijeva uzgoj u plodoredu. Nepovoljni predusjevi pšenici jesu
prvenstveno pšenica, a zatim ostale strne žitarice zbog istih ili sličnih bolesti, štetnika i
korova. I ostali usjevi iz porodice trava (kukuruz, sirak, sudanska trava, proso) mogu se
smatrati manje povoljnim predusjevima. Botanički raznorodni usjevi su mnogo povoljniji,
poput kupusnjača (krmne repice, postrna repa, krmni kelj ako se skine dovoljno rano za
pripremu tla za sjetvu pšenice), glavočika (suncokret), loboda (šećerna repa, stočna repa), a
najpovoljniji su predusjevi iz porodice mahunarki (grašak, grahorice, soja ako se skine
dovoljno rano za pripremu tla za sjetvu pšenice i višegodišnje mahunarke) koje ostavljaju
značajne količine simbiotski fiksiranog dušika u tlu za ishranu pšenice.
4.2.1.4.2. Obrada tla
Konvencionalna osnovna obrada tla za pšenicu podrazumijeva jesensko oranje na dubinu tla
od 25 cm. Ovom mjerom u tlo se zaoravaju žetveni ostaci pretkulture i korovi, te primijenjena
organska i mineralna gnojiva. K tome se stvara i veliki volumen pukotina i šupljina za
skladištenje oborinske vode. U agrotehnici za proizvodnju zrna često se pokazala povoljnom
reducirana osnovna obrada tla jesenskim tanjuranjem, najčešće 2 prohoda na 10-12 cm dubine
tla, čime se postižu uštede u potrošnji goriva, smanjenje habanja strojeva i utroška radnih sati
bez značajnijeg smanjenja prinosa zrna. Tako su Zebec i sur. (2009.) u Antunovcu kod
Osijeka na reduciranoj varijanti obrade tla samo višekratnim tanjuranjem dobili prosječni
prinos zrna od 4,19 t/ha, neznačajno manji od konvencionalne varijante s oranjem (4,36 t/ha),
dok su kod no-till sjetve dobili značajno niži prinos, od samo 3,86 t/ha. Iako se reduciranje
osnovne obrade na samo tanjuranje može činiti ekonomski interesantnim, kod proizvodnje
pšenice za voluminoznu krmu, treba imati na umu da ona napušta tlo vrlo rano, tijekom
svibnja, te da se potom zasniva naknadni krmni usjev. S obzirom da je naknadnome krmnom
usjevu, za slučaj sušnoga ljeta, potrebna velika zaliha vode u tlu podrijetlom od jesenjih,
zimskih i proljetnih oborina, preporuka je da se ipak kao osnovna obrada za pšenicu provede
oranje barem na 25 cm dubine, ili maksimalno 30 cm. Time će se omogućiti bolja
akumulacija oborinske vode i snabdijevanje naknadnoga usjeva vodom u razdobljima
nedostatka oborina.
Dopunska obrada tla nakon oranja podrazumijeva tanjuranje kako bi se poorano tlo usitnilo do
konačne predsjetvene pripreme sjetvospremačem ili drljačom. Ako je paralelno s plugom
vučen paker-valjak, tlo je dovoljno poravnato i usitnjeno za konačnu predsjetvenu pripremu
sjetvospremačem. Predsjetvena priprema treba stvoriti slegnutu sjetvenu posteljicu na dubini
sjetve, i rahli pokrivač.
78
4.2.1.4.3. Gnojidba
Pšenica za tvorbu biljne mase ima potrebu usvojiti značajne količine mineralnih hraniva
(dušik, fosfor, kalij, kalcij, magnezij, mikroelementi), od kojih su u gnojidbi najvažniji dušik
fosfor i kalij. Kalcij, magnezij i mikroelementi su kod gnojidbe važni samo na tlima
deficitarnim tim elementima.
Dušik se općenito smatra najprinosotvornijim elementom u gnojidbi, a dozacija treba biti
usklađena s potrebama usjeva. Nedovoljno ishranjen usjev stvara manji prinos krme s nižom
koncentracijom bjelančevina u krmi. Kod preobilne ponude dušika iz tla, usjev će usvojiti
mnogo više nego li može ugraditi u organsku tvar vlastitih tkiva. Takav suvišni dušik ostaje
neko vrijeme uskladišten u staničnim vakuolama kao nitratni anion (NO3-) koji može
prouzročiti trovanje životinja koje konzumiraju takvu krmu. Osim rizika otrovanja životinja
nitratima, preobilno ishranjeni usjevi su podložniji biljnim bolestima i napadima štetnika.
Preporuka prikladne dozacije dušika može se odrediti na temelju očekivanog usvajanja dušika
u biljnu masu i očekivane izvorne ponude tla tijekom razdoblja najznačajnijeg usvajanja
dušika u biljku. Količinu dušika koju usjev do momenta košnje usvoji, može se procijeniti na
temelju očekivanog prinosa suhe tvari nadzemne mase u momentu košnje (t/ha ili kg/ha) i
koncentracije dušika u prinosu suhe tvari nadzemne mase (maseni %), prema donjem izrazu:
Usvajanje N [kg/ha] = očekivani prinos ST (kg/ha) × koncentracija N [%]
Koncentracija dušika u suhoj tvari nadzemne mase najlakše se procijeni prema očekivanoj
koncentraciji sirovih bjelančevina u suhoj tvari krme pomnoženoj s udjelom dušika u sirovim
bjelančevinama od 16% (odn. koeficijentom 0,16), tako da gornji izraz biva proširen kako
slijedi:
Usvajanje N [kg/ha] = očekivani prinos ST [kg/ha] × (0,16 × koncentracija SB u prinosu [%])
Ako, npr., usjev pšenice krajem cvatnje (početak svibnja) ima prinos suhe tvari nadzemne
mase od 8 t/ha, i koncentraciju sirovih bjelančevina 10% u suhoj tvari, tada je usjev iz tla
usvojio 128 kg/ha dušika. Kada usjev dospije, npr., u voštanu zriobu zrna (kraj svibnja),
prinos mu poraste na 13 t/ha ST, a koncentracija bjelančevina se smanji na 9% u ST. Tada je
usjev prinosom nadzemne mase usvojio 187 kg/ha dušika.
Zadatak 13. Procijeni iznošenje dušika prinosom nadzemne mase pšenice sredinom svibnja,
ako je očekivani prinos ST 10 t/ha i koncentracija sirovih bjelančevina 10% u ST.
____kgN/ha
Izvorna ponuda tla daje vrlo raznolike količine dušika za ishranu ozime pšenice, ovisno o
plodnosti tla, vremenskim prilikama tijekom vegetacije, trajanju razdoblja usvajanja dušika od
strane usjeva, pa čak i ovisno o razvijenosti korijena pšenice. Izvorna ponuda tla je bilanca
zalihe mineralnog dušika u zoni razvoja korjenovog sustava (do 60 cm dubine tla),
oslobađanja dušika iz mineralizacije organske tvari u tlu tijekom vegetacije pšenice, ispiranja
dušika oborinama u dubine tla niže od korjenovog sustava, plinovitih gubitaka dušika iz tla
denitrifikacijom i oborinskog taloženja dušika iz atmosfere. Na području Hrvatske još nema
objavljenih istraživanja koja bi kvantificirala sve navedene komponente izvorne ponude tla,
ali se suma svih komponenti može procijeniti na temelju gnojidbenih pokusa s varijantom 0-te
gnojidbe, kada usjev usvoji samo dušik iz izvorne ponude tla. Tako su Zebec i sur. (2009.) u
Antunovcu kod Osijeka, u varijanti 0-te gnojidbe dušikom, na osnovnim parcelama dimenzija
79
18m×100m sa zaštitnim pojasom od 20m ustanovili prinos zrna pšenice od 3,3 t/ha, bez
izvještaja o prinosu slame. Ako je uobičajeni odnos prinosa zrna i slame 1:1, tada se može
procijeniti ukupni prinos suhe tvari nadzemne mase pšenice od oko 5,7 t/ha, s oko 8% sirovih
bjelančevina (prosjek zrna i slame), što odgovara udjelu od oko 1,3% dušika u suhoj tvari.
Dakle, bez N-gnojidbe pšenica je iznijela iz tla oko 74 kg/ha dušika, što bi iznosom moglo
odgovarati izvornoj ponudi tla. Na siromašnijem tlu izvorna ponuda je nešto manja što
pokazuje slijedeći primjer. Prema prinosu 0-te varijante N-gnojidbe u pokusu Juga i sur.
(2010.) u Suhopolju (Podravina) od 2,25 t/ha zrna, mogla bi se tako procijeniti nešto manja
izvorna ponuda tla dušikom za pšenicu, od oko 50 kg/ha (pod pretpostavkom da je prinos ST
nadzemne mase bio 2×prinos ST zrna, te da je koncentracija bjelančevina u ST bila 8%), jer je
pokus bio provođen na siromašnom tlu (pjeskovito). Kod pokušaja predviđanja izvorne
ponude tla za usjev pšenice, dobro je znati da je ista i pod utjecajem genotipa pšenice, jer se u
istraživanju Le Gouisa i sur. (2000.) s 20 sorti ozime pšenice u Francuskoj pokazalo da neke
sorte, usvajaju više dušika iz izvorne ponude tla (tj. na varijanti 0-te N-gnojidbe), nego druge.
Osobito visoko iskorištenje N iz izvorne ponude pokazala je stara sorta Cappele (registrirana
1946.g.) i sorta Arche (registrirana 1989.g.). Povećano iskorištenje N iz izvorne ponude tla
bilo je vjerojatno posljedica bolje razvijenog korjenovog sustava koji brže prodire dublje u tlo
i time zahvaća veći volumen tla i usvaja hraniva isprana u niže slojeve.
Na tlima manje plodnosti, te u sušnijim i hladnijim uvjetima za očekivati je manju količinu
dušika iz izvorne ponude tla. Na plodnijim tlima, u toplijim uvjetima i uz optimalnu vlažnost
tla za očekivati je i veću izvornu ponudu dušika. Tako su u uvjetima Sjeverno-kineske
ravnice, Cui i sur. (2008.) ustanovili raspon izvorne ponude tla od 69 do čak 202 kg/ha dušika
za usjeve pšenice. Ekstremno visoke razine izvorne ponude bile su vjerojatno posljedica
preobilne N-gnojidbe susjednih parcela i nekontrolirani dotok N-soli kroz vodenu fazu tla na
površinu pod istraživanjem istraživača Ciu i sur. (2008.).
S obzirom da dušik usvojen samo iz izvorne ponude tla nije dovoljan za ostvarenje visokih
ciljanih prinosa suvremenog farmera, izvornu ponudu tla potrebno je dopuniti bilo
mineralnom, bilo organskom gnojidbom. Zebec i sur. (2009.) su u svom pokusu u Antunovcu,
kod viših dozacija mineralne N-gnojidbe postigli veće prosječne prinose zrna: kod ukupno 80
kg/ha dušika 4,38 t/ha zrna, te kod 140 kg/ha dušika 4,73 t/ha zrna. Relativno niski prinosi
zrna pšenice vjerojatno su bili posljedica nepovoljne sabijenosti tla nakon vađenja predusjeva
šećerne repe. Jug i sur. (2010.) su u Suhopolju (Podravina) dobili jaču pozitivnu reakciju
prinosa pšenice na mineralnu N-gnojidbu. Na varijanti konvencionalne obrade tla, porast N-
gnojidbe od 0 do 120 kg/ha imao je za posljedicu porast prinosa zrna sa 2,25 t/ha na 5,6 t/ha
(što bi moglo odgovarati prinosu ST nadzemne mase od oko 10 t/ha), dok je povećanje na 150
kg/ha N zadržalo prinos na 5,6 t/ha. Kod reducirane obrade dvostrukim tanjuranjem, prinos je
rastao do gnojidbe od 150 kg/ha, kada je bio 6,9 t/ha.
Preporuka gnojidbe dušikom može se zasnovati na donjoj jednakosti:
Gnojidba (kg/ha) = očekivano usvajanje prinosom (kg/ha) – izvorna ponuda tla (kg/ha)
Tako npr., za slučaj košnje sredinom svibnja (mliječna zrioba), kada usjev iznese oko 144
kgN/ha i uz izvornu ponudu tla (do sredine svibnja) od oko 60 kg/ha dušika, gnojidbom bi
usjev trebalo „dohraniti“ s oko 84 kg/ha dušika.
Izraz koji bi preciznije definirao bilancu N gnojidbe može uvažavati koeficijent iskorištenja N
iz mineralne gnojidbe (uvijek manji od 1, vjerojatno između 45 i 61%; Jayasundara i sur.,
80
2007.) i tzv. „priming“ efekt N-gnojidbe, koji prema Westermanu i Kurtzu (1973., u Illinoisu,
SAD na primjeru sudanske trave) može povećati usvajanje N iz mineralizacije zemljišnih
rezervi dušika za 0 do 45%. Autori zbog toga prikazuju slijedeći izraz koji u bilanciranju
gnojidbe uvažava četiri gore navedene varijable:
očekivano usvajanje prinosom (kg/ha) – izvorna ponuda tla (kg/ha) –
priming efekt (kg/ha)
Gnojidba (kg/ha) = ------------------------------------------------------------------------------
koeficijent iskorištenja N iz mineralne gnojidbe
Gore navedeni (složeniji) izraz za proračun N-gnojidbe sadrži dvije teško procjenjive
varijable: N iz priming efekta i koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva. Prema
procjeni autora, za projekciju bilance dušika kod košnje sredinom svibnja uz gnojidbu od 84
kgN/ha, priming efekt bi prosječno mogao za oko 25% podizati usvajanje N iz izvorne
ponude tla (tj. za oko 15 kgN/ha), a koeficijent iskorištenja N iz mineralnih gnojiva bi mogao
biti oko 60%, odnosno gubitak oko 30% ili oko -34 kgN/ha, što upućuje na međusobno
djelomično poništavanje priming-efekta i gubitaka N iz mineralne gnojidbe. Kod odlučivanja
o dozaciji gnojidbe, koja je očito ovisna o ciljanom prinosu nadzemne mase, važno je znati da
se porastom dozacije dušika, povećavaju gubici dušika. Tako su Alcoz i sur. (1993.)
ustanovili da porastom dozacije mineralne N-gnojidbe, koeficijent iskorištenja datoga dušika
pada. Zbog nemogućnosti pouzdanog predviđanja priming efekta N-gnojidbe i koeficijenta
iskorištenja N iz mineralnih gnojiva, te zbog jednostavnosti prvog izraza za bilanciranje N-
gnojidbe, autori za proizvodnu praksu predlažu upravo prvi jednostavniji izraz. Štoviše,
koliko god precizno pokušavali kvantificirati potrebnu mineralnu N-gnojidbu, treba znati da
ona nije jedina koja utječe na prinos, već da pored gnojidbe, na prinos djeluju i okolišni
utjecaji koji nisu pod našom kontrolom. Tako je moguće da u vegetacijskoj godini s
povoljnim uvjetima prinos pšenice sa skromnom gnojidbom bude sličan prinosu intenzivno
gnojene pšenice u nepovoljnim uvjetima (Vuković i sur., 2008.). Štoviše, u pokusu Alcoza i
sur. (1993.) ustanovljen je jači utjecaj godine, nego li je bio utjecaj N-gnojidbe na prinos
pšenice. Kod bilanciranja potrebne N-gnojidbe treba uračunati i oslobađanje N iz prethodne
organske gnojidbe. Naime, pšenica u plodoredu najčešće slijedi iza kukuruza, koji se najčešće
obilno gnoji stajskim gnojem.
Dušik iz mineralnih gnojiva podliježe gubicima ispiranjem i isparavanjem. Zato tempiranje
dušične gnojidbe treba obaviti tako da se tlo obogaćuje biljci dostupnim dušikom što
sinkroniziranije s rastom potreba usjeva za usvajanjem. U osnovnoj (jesenskoj) gnojidbi
preporučuje se u tlo dodati vrlo malo ili čak ništa dušika jer se isti najčešće izgubi ispiranjem,
a glavninu ili sve dodati kroz dvije (ili tri prihrane): 1. prihranu krajem zime (kraj veljače do
početka ožujka) s oko 50 do 60% dušika od ukupnih potreba, i 2. prihranu početkom vlatanja
(početak travnja) s oko 40 do 50% dušika.
Kod uzgoja pšenice u smjesi s graškom, ako je udio graška u nadzemnoj biomasi blizu 50%,
pokazalo se da takva smjesa bez dušične gnojidbe stvara visoke prinose suhe tvari nadzemne
mase (Gantner i sur., 2009.; Čupić i sur., 2010.), slične prinosima stručno gnojene pšenice.
Zbog toga se smjese pšenice s graškom ili drugim jednogodišnjim mahunarkama ne
preporučuje gnojiti dušikom ako je očekivani udio mahunarki u prinosu suhe tvari blizu 50%.
Prema Vukadinoviću i Blaženki Bertić (2013.), preporuke za gnojidbu fosforom i kalijem
zasnivaju se na principu da se na tlima dobre opskrbljenosti tim hranivima, gnojidbom dodaje
onoliko koliko se prinosom iznosi. Prema istom izvoru, na tlima visoke razine opskrbljenosti,
gnojidbom se dodaje manje od iznošenja prinosom, a na tlima niske razine opskrbljenosti,
81
gnojidbom se dodaje više od iznošenja prinosom. Na području Republike Hrvatske najčešće
korišteni pokazatelji opskrbljenosti tla biljci pristupačnim fosforom i kalijem jesu rezultati
analize uzoraka tla AL-metodom. Dobra razina opskrbljenosti fosforom smatra se kod
očitanja analize od 15 do 20 mg P2O5 na 100 g tla, a kalijem kod očitanja od 20 do 30 mg
K2O na 100 g tla (Vukadinović i Bertić, 2013.). Novije preporuke za dozaciju mineralnih P i
K gnojiva savjetuju znatno manje doze mineralnih P i K gnojiva od količina koje se iznose
prinosom (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija) jer se ispostavilo da većina datoga
mineralnog fosfora u tlu podliježe kemijskoj fiksiracij u teško pristupačne Al-fosfate i Ca-
fosfate (Popović, 2009.), te da znatan dio mineralnim gnojivima datoga kalija postaje fizički
zarobljen u mineralima gline (dr. Brigita Popović, osobna komunikacija). Štoviše, obilna K-
gnojidba dovodi do istiskivanja Ca i Mg sa adsorptivnog kompleksa tla i njihovog gubitka u
podzemne vode, što ima za posljedicu proizvodnju krme sa suviškom K i manjkom Ca i Mg,
tako uzrokujući zdravstvene poremećaje kod stoke (bolesti papaka, mliječna groznica,
smanjen imunitet). Zbog toga autori savjetuju P i K mineralnim gnojivima u tlo vraćati oko
25% iznešenih hraniva na tlima osrednje opskrbljenosti (AL-metodom ekstrahirano P2O5 i
K2O oko 15 mg/100g tla), dok na siromašnim tlima (Al-metodom ekstrahirano P2O5 i K2O
manje od 10 mg/100g tla) savjetuju vraćanje do 50% prinosom iznešenog P i K. Ako se na
proizvodnim površinama redovito provodi gnojidba organskim gnojivima (stajnjak,
gnojovka), tada je za očekivati visoku snabdjevenost oraničnog sloja biljci pristupačnim
fosforom i kalijem, i posljedično neisplativa primjena mineralnih P i K gnojiva.
Procjene o iznošenju fosfora i kalija prinosom mogu se dobiti množenjem koncentracije
fosfora i kalija u prinosu ST s prinosom ST.
Prema Mušcu i sur. (1976., cit. Kovačević i Rastija, 2015.) u fazi vlatanja nadzemna masa
pšenice sadrži prosječno 0,3% fosfora i 2,2% kalija, dok u fazi klasanja sadrži 0,24% fosfora i
1,3% kalija u ST. Nakon faze klasanja ili mliječne zriobe zrna, pšenica vraća u tlo dio kalija,
tako da mu koncentracija u biljnoj masi brzo pada. Prema Belyea i sur. (1978.) koncentracija
fosfora je nešto veća nego prema Mušcu (1976.), tj. 0,35% u fazi lista zastavičara, 0,34%
sredinom klasanja i 0,28% pri voštanoj zriobi zrna. Prema Grunesu i Welchu (1989.)
koncentracija kalija u pšeničnoj ispaši je visoka, od 3,8% do 3,4% u ST jer je biljka u ranim
vegetativnim fazama. Prema Bergmannu (1983.) koncentracija kalija može biti od 3,2% do
4,5% sredinom vlatanja. S obzirom na oskudnost objavljenih podataka o koncentraciji fosfora
i kalija u nadzemnoj masi pšenice za voluminoznu krmu, autori će se opredijeliti za vlastitu
procjenu na temelju sredine između gore citiranih podataka.
Dakle, za potrebe procjene iznošenja fosfora i kalija prinosom voluminozne krme, mogu se
uzeti orijentacione vrijednosti iz Tablice 63.
Tablica 63. Orijentaciona koncentracija N, K i P u suhoj tvari nadzemne mase pšenice i
iznošenje očekivanim prinosom.
Koncentracija u ST krme Očekivani Iznošenje prinosom krme
Faza razvoja pšenice S.B.
[%]
N
[%]
K
[%]
P
[%]
prinos ST
[t/ha]
N
[kg/ha]
K
[kg/ha]
P
[kg/ha]
Pred kraj vlatanja 16 2,56 2,2 0,40 4,0 102 88 16
List zastavičar 14 2,24 1,8 0,33 5,5 123 99 18
Klasanje 12 1,92 1,3 0,30 7,0 134 91 21
Mliječna zrioba zrna 10 1,60 1,0 0,28 9,0 144 90 25
Rana voštana zrioba 9 1,44 0,75 0,25 12,0 173 90 30
82
S obzirom da se za gnojidbu tla koriste gnojiva s poznatim sadržajem fosfora i kalija,
izraženima kao oksidima, slijedeća tablica daje procjenu iznošenja oksidnih ekvivalenata
čistog fosfora (P2O5) i kalija (K2O) (Tablica 64.).
Tablica 64. Prikaz iznošenja N, K i P, za K i P preračunate na K2O i P2O5
Koncentracija u ST krme Ciljani Izraženo kao gnojiva
Faza razvoja N
[%]
K
[%]
P
[%]
prinos ST
[t/ha]
N
[kg/ha]
K2O
[kg/ha]
P2O5
[kg/ha]
Pred kraj vlatanja 2,56 2,2 0,40 4,0 102 106 37
List zastavičar 2,24 1,8 0,33 5,5 123 119 41
Klasanje 1,92 1,3 0,30 7,0 134 109 48
Mliječna zrioba zrna 1,60 1,0 0,28 9,0 144 108 57
Rana voštana zrioba 1,44 0,75 0,25 12,0 173 108 69
Kod proizvodnje pšenice za zrno i slamu, iznošenje P i K se predviđa na temelju očekivanog
prinosa ST zrna i slame i koncentracije P i K u ST zrna i slame. Prema Clarkeu i sur. (1990.,
Kanada) koncentracija P u zrnu pšenice bila je 0,3 do 0,42% u ST, dok je prema Ryanu i sur.
(2004., Australija) bila 0,2 do 0,25% u ST. Koncentracija K u zrnu pšenice bila je oko 0,35%
u ST (Ryan i sur., 2004.). Prema Andersonu i Hoffmanu (2006.), pšenična slama sadrži
prosječno 0,14% P i 1,24% K u ST. Odgovarajuća koncentracija oksidnih ekvivalenata (P2O5
i K2O) dobiva se množenjem s 2,3 za fosfor i 1,2 za kalij. To znači da se odnošenjem 5 t/ha
zrna odnosi oko 30 kgP2O5/ha i oko 18 kgK2O/ha. Pripadajućim prinos slame od oko 6 t/ha
odnosi se 17 kgP2O5/ha i 78 kgK2O/ha. To znači da je s hektara ukupno odnešeno oko 47
kgP2O5 i oko 96 kgK2O, što je nešto manje negoli procjena za odnošenje sjenažom u fazi
prijelaza iz mliječne u voštanu zriobu (Tablica 64.). Uzrok manjoj procjeni odnošenja zrnom i
slamom jest manji pretpostavljeni prinos slame kod modernih krušnih sorti pšenice nego li bi
bio prinos slame kod visokih sorti za proizvodnju voluminozne krme.
Prema starijim preporukama, primjenu kalijevih i fosfornih gnojiva trebalo je, na srednje
teškim tlima obaviti s osnovnom obradom (tj. zaorati), kako bi se dodana hraniva smjestila u
zonu najveće zastupljenosti korjenskog sustava biljaka. Na lakim tlima, zbog mogućnosti
ispiranja ovih hraniva od momenta primjene do razdoblja glavnog usvajanja, ova gnojiva je
preporučljivo u većem dijelu unijeti u tlo s predsjetvenom pripremom, a manjim dijelom dati
u prvoj prihrani. Novije preporuke, uz niže dozacije (25 do 50% od iznošenja prinosom)
savjetuju smještanje P i K gnojiva u plići sloj tla (sa predsjetvenom pripremom), jer se time
postiže veća razina iskorištenja mineralnom gnojidbom datih hraniva (dr. Brigita Popović,
osobna komunikacija).
S obzirom da je u proizvodnji krmnog bilja stajski gnoj važniji resurs za dopunu izvorne
ponude biljnih hraniva iz tla, nego li su to mineralna gnojiva, donositelju poslovnih odluka
važno je poznavati karakteristike stajnjaka kao fertilizatora. Pod pretpostavkom da se pšenica
uzgaja u plodoredu nakon kukuruza, koji načešće biva gnojen visokim dozama stajnjaka (oko
40 t/ha), za očekivati je da će se razgradnjom stajnjaka za ishranu pšenice osloboditi oko 30%
od hraniva sadržanih u stajnjaku u momentu njegovog zaoravanja za kukuruz. S obzirom da je
najčešća doza stajnjaka za kukuruz oko 40 t/ha, te da je sadržaj N 0,5%, P2O5 0,25% i K2O
0,6%, to znači da će gnojidbom u tlo biti unešeno oko 200 kgN/ha, 100 kgP2O5/ha i 240
kgK2O/ha. Tijekom druge godine nakon gnojidbe, za ishranu bilja osloboditi će se oko 60
kgN/ha, 30 kgP2O5/ha i 80 kgK2O/ha. Vjerojatno će se oko ¾ hraniva oslobađati tijekom
vegetacije ozime pšenice, što znači dopunu izvorne ponude tla dušikom od 45 kg/ha, fosforom
od 23 kgP2O5/ha i kalijem 60 kgK2O/ha. Sumiranjem izvorne ponude dušika iz plodnoga tla
od oko 60 kgN/ha i oslobođenog N iz stajnjaka dobiva se ukupno oko 105 kgN/ha, što je oko
83
40 kgN/ha manje od očekivanog usvajanja N do faze mliječne zriobe zrna za ciljani prinos ST
nadzemne mase u istoj fazi od oko 9 t/ha (Tablica _.). To znači da bi ishranu pšenice za isti
ciljani prinos trebalo dopuniti mineralnim gnojivima, u ekvivalentu ustanovljenog deficita. U
pogledu bilance fosfora i kalija, može se reći da će se razgradnjom stajnjaka osloboditi više
od ¼ planiranog iznošenja prinosom sjenaže, te se može reći da dopuna mineralnim gnojivima
neće biti potrebna.
Zadatak 14. Procijeni potrebnu prihranu pšenice dušikom ako su ciljevi proizvodnje suho zrno
(7 t/ha) i slama (8 t/ha) (ukupno 15 tST/ha s 8% SB u ST). Pretpostavi da se pšenica uzgaja u
plodoredu nakon kukuruza pognojenog s 40 t/ha stajnjaka, te na plodnom tlu čija je izvorna
ponuda dušikom za pšenicu 80 kg/ha.
Zadatak 15. Da li biste se, umjesto N-prihrane pšenice za voluminoznu krmu, radije
opredijelili za uzgoj pšenice u smjesi s graškom ili grahoricom?
Zadatak 16. Ako uzgajate pšenicu za proizvodnju suhog zrna i slame, da li je praktično
uzgajati ju kao združeni usjev s graškom ili grahoricom? Pretpostavite da želite čisto zrno
pšenice za prodaju na tržištu.
Zadatak 17. Da li bi ostale strne žitarice za proizvodnju zrna i slame bilo praktično uzgajati u
smjesi s graškom? Pretpostavite da zrno koristite u hranidbi vaših životinja. Uzmite u obzir da
je zrno graška koncentrirano krmivo bogato energijom (89% TDN u ST) i sirovim
bjelančevinama (25% u ST), te da je pogodno za konzumaciju bez termičke obrade.
4.2.1.4.4. Sjetva
U uvjetima kontinentalne Hrvatske pšenica se uzgaja kao ozimi usjev, iako je moguće
uzgajati i kao jarinu. Pšenica se kod nas uzgaja kao ozimina jer tako postiže veže prinose
negoli kao jarina, a i ranije dospijevanje za košnju i žetvu. Preporučeni rok sjetve ozime
pšenice u uvjetima ravničarske Hrvatske je praktički cijeli listopad, kako bi pšenica do
nastupa zime ušla u optimalnu fazu za prezimljenje – početak busanja. U proizvodnoj praksi
pokazalo se da nakon zakašnjele sjetve, usjevi daju niže prinose u odnosu na usjeve zasijane u
optimalnom roku. U hladnijim predjelima, na višim nadmorskim visinama (brdska i gorska
Hrvatska) preporučuje se nešto raniji rok sjetve kako bi se pšenica stigla dovoljno razviti prije
nastupa ranije zime. Ako se usjevom pšenice želi proizvesti jesenja ispaša, tada je potrebnu
pšenicu zasijati što ranije, već krajem ljeta (kraj kolovoza, početak rujna). Usjev zasnovan u
tako ranom roku (ako je tvorba jesenjeg prinosa uspjela) treba iskoristiti napasivanjem kako
pšenica ne bi prebujna ušla u zimu. U slučaju jare sjetve, rok treba biti po završetku zime,
odnosno što ranije s nastupom proljeća. Svako kašnjenje sjetve dovodi do kašnjenja nicanja i
cijele vegetacije, koja se onda odvija u nepovoljnijim uvjetima temperatura zraka i vlage tla.
Pri odabiru sorte treba biti posebno pažljiv jer je većina suvremenih sorti pšenice niskog rasta,
selekcioniranih prvenstveno za prinos zrna, a ne za prinos voluminozne krme. Na hrvatskom
tržištu sjemena prevladavaju ranozrele domaće krušne pšenice visine stabljike do 80 cm, što
je nepovoljno za prinos i kvalitetu voluminozne krme. Kod odabira sorte treba birati one
kojima je visina stabljike barem 100 cm i više, te da su po dinamici sazrijevanja srednje kasne
ili kasne, kako bi što duže zadržale ciljanu kvalitetu (koncentraciju bjelančevina i
probavljivost suhe tvari). U 2000.-tim godinama u Hrvatskoj je za proizvodnju voluminozne
krme bila vrlo popularna austrijska visoka i kasna sorta ozime pšenice Ludwig, koja je poslije
povučena s tržišta zbog malog obima prodaje sjemena. Naslijedila ju je visoka i kasna
hrvatska sorta Mura (Agrigenetics d.o.o. Osijek), koja je slično Ludwigu, 2014. povučena s
84
tržišta zbog malog obima prodaje sjemena. Obećavajući nasljednik sorti za voluminoznu
krmu je nova hrvatska sorta Rebeka (prosječno 102 cm visine, Poljoprivredni institut Osijek).
Ciljani sklop u sjetvi preporučen je od strane kreatora sorte, i najčešće se kreće u opsegu od
300 do 450 klijavih sjemenki po kvadratnom metru (za uzgoj u čistoj kulturi), što uz
prosječnu masu 1000 zrna od 40 g, podrazumijeva sjetvenu normu od oko 160 kg/ha. Kod
uzgoja u smjesi s jednogodišnjim mahunarkama za voluminoznu krmu (grašak, grahorica),
normu sjetve treba prepoloviti (na oko 80 kg/ha), pa čak još i više smanjiti (na temelju
iskustva autora) kako bi se omogućilo pridruženoj mahunarki da ostvari ciljani udio u prinosu
suhe tvari, koji je najčešće blizu 50% (40% do 50%). Za takav združeni usjev mahunarku je
potrebno zasijati u punom preporučenom sklopu (oko 100 do 150 klijavih sjemenki graška po
kvadratnom metru (odnosno oko 200 kg/ha), ili oko 230 klijavih sjemenki grahorice po
kvadratnom metru (odnosno oko 120 kg/ha).
Preporučena dubina sjetve je oko 3 cm. Sjetva se najčešće provodi žitnim sijačicama na
međuredni razmak 12,5 do 15 cm. Kod sjetve združenog usjeva s mahunarkama, preporučuje
se sjetvu obaviti u dva prohoda: u prvom prohodu zasijati mahunarku (grašak ili grahoricu), a
u drugom prohodu pšenicu. Naime, kod miješanja sjemena u spremniku sijačice, tijekom
sjetve dolazi do taloženja zrna pšenice na dno spremnika, tako da u početku sjetve imamo
željeni omjer sjetve, poslije nam poraste udio žitarice iznad ciljanog, koji se pri kraju sjetve
smanji ispod ciljanoga. Osim konvencionalne sjetve žitnim sijačicama, Oswald (2010.) za
uvjete sjeveroistoka SAD-a preporučuje i tzv. „zrakosjetvu“ povrh stojećeg predusjeva
kukuruza, kada sjeme, nakon pada na tlo, počinje proces klijanja i ukorjenjavanja mlade
biljčice. Prednost zrakosjetve bila bi u ranijem zasnivaju usjeva negoli kod konvencionalnog
slijeda operacija žetve kukuruza, pripreme tla i sjetve. Takvu zrakosjetvu autori ovog
udžbenika ne mogu preporučiti za hrvatske uvjete bez provjere uspjeha u vlatitim poljskim
pokusima.
Zadatak 18. Na temelju kojih podataka biste odbrali sortu pšenice za proizvodnju
voluminozne krme? Gdje biste tražili podatke o sorti?
Zadatak 19. Preporučite sklop, međuredni razmak i dubinu sjetve ozime pšenice. Gdje biste
potražili podatke o preporučenom sklopu za pojedinu sortu? Preporučite sklop pšenice za
sjetvu u združenom usjevu s graškom ili grahoricom.
4.2.1.4.5. Njega
Ako je tijekom zime došlo do značajnije pojave sriježi, odnosno čupanja biljčica uslijed
smjenjivanja razdoblja smrzavanja i odmrzavanja, usjevu može koristiti valjanje krajem zime.
4.2.1.4.6. Zaštita
Korovi u čistim usjevima pšenice predstavljaju značajan problem jer smanjuju prinos zrna i
kvalitetu pokošene voluminozne krme. Moderna konvencionalna agrotehnika podrazumijeva
redovitu primjenu herbicida za zaštitu pšenice protiv korova, čime se vrlo često postižu visoke
razine čistoće usjeva. Ako se usjev namjerava koristiti i napasivanjem, primjena herbicida
prije i tijekom napasivanja nije dozvoljena. Također, pri izboru herbicida treba paziti na
karencu za voluminoznu krmu, koja se kosi mnogo prije žetve pšenice za suho zrno. Od
nekemijskih mjera zaštite pšenice od korova, učinkovitim se pokazalo višekratno drljanje
drljačom pljevilicom (Heffer i sur., 2012.), i to dva puta u jesen i tri puta u proljeće, te sjetva
u združenom usjevu s mahunarkama. Takav združeni usjev je vrlo bujnog porasta i izvrsne
85
kompeticije u odnosu na korove tako da zaštita od korova nije potrebna (Gantner i sur.,
2009.).
U vlažnijim godinama i pri intenzivnijoj N-gnojidbi gljivične bolesti lista (razne pjegavosti) i
klasa postaju značajniji problem na čistim usjevima pšenice. Moderna konvencionalna
agrotehnika podrazumijeva primjenu odgovarajućih sintetskih fungicida za suzbijanje ili
prevenciju gljivičnih oboljenja na usjevima za proizvodnju zrna. Pri odlučivanju o primjeni
fungicida kod proizvodnje voluminozne krme treba imati na umu mnogo raniji rok košnje
takvoga usjeva u odnosu na usjev za suho zrno, te se informirati o potrebnoj karenci za
konzervirana voluminozna krmiva (silaže, sjenaže i sijeno). Zbog neotrovnosti ekoloških
sredstava za sprečavanje biljnih bolesti, bilo bi korisno razmotriti ekonomičnost primjene
ekoloških fungicida, poput mlijeka razrijeđenog vodom (1:9) ili preparata na bazi koprive
(Urtica dioica L.) i preslice (Equisetum arvense L.). U proizvodnoj praksi pokazalo se da
uzgoj pšenice u združenom usjevu s mahunarkom (konkretno s graškom) omogućuje vrlo
dobro zdravstveno stanje obje komponente združenoga usjeva (Gantner i sur., 2009.) te da
takve usjeve nije potrebno tretirati fungicidima.
Među štetnicima pšenice za suho zrno, vjerojatno je ekonomski najznačajniji žitni balac
(Lema melanopa) koji u hrvatskim uvjetima dolijeće na usjeve od početka svibnja. Odrasle
ženke odlažu jajašca iz kojih se izliježu sluzave ličinke i izjedaju listove uzdužno između
lisnih žila, praveći štete od sredine svibnja. Kod jačih napada (invazija) ovoga štetnika
ekonomski je opravdano provesti zaštitu insekticidima. Košnja usjeva za voluminoznu krmu
najčešće nastupa prije pojave šteta od žitnog balca, a uzgoj u asocijaciji s mahunarkama
smanjuje privlačnost takvog usjeva za specijalizirane nametnike (Anil i sur., 1998.).
4.2.1.4.7. Košnja, spremanje i korištenje
Odluka o momentu košnje donosi se prema očekivanom prinosu i kvaliteti krme te ovisno o
vremenskim prilikama. Zadovoljavajući prinosi suhe tvari nadzemne mase u ravničarskoj
Hrvatskoj mogu se očekivati već od faze početka klasanja, kada je prinos oko 7 tST/ha. U
ranijim fazama, poput lista zastavičara, prinosi su niži i mogu biti oko 6 t/ha ST, krajem
travnja (Stjepanović i sur., 2008., na primjeru smjese ozime pšenice s graškom), ali je tada
očekivana kvaliteta krme visoka (oko 14% sirovih bjelančevina u ST, Tablica 64.). Ako se
košnja tempira na fazu cvatnje pšenice, može se očekivati osrednji prinos suhe tvari od oko 8
t/ha (procjena autora) i osrednja kvaliteta (oko 11% sirovih bjelančevina u ST). Odgađanjem
roka košnje raste prinos suhe tvari, koji u fazi rane voštane zrelosti zrna, kao najkasnijeg
preporučenog roka, može doći na 12 t/ha ST, pa čak i više (procjena autora), ali uz zamjetan
pad kvalitete, koji se očituje u niskoj koncentraciji sirovih bjelančevina (od oko 9% u ST) i
nižoj probavljivosti suhe tvari. U uvjetima plodnijih tala, ranijeg nastupa proljeća i s višljim
sortama za očekivati je nadprosječne prinose, a na siromašnijim i kiselijim tlima, u hladnijem
proljeću i s nižim sortama za očekivati je ispodprosječne prinose. Ako se pšenica uzgaja kao
združeni usjev s graškom, tada se kvaliteta smjese može naći u rasponu potreba čak i
mliječnih krava. U takvim smjesama je i pad koncentracije bjelančevina s odmicanjem roka
košnje sporiji. Proizvodna praksa u ravničarskoj Hrvatskoj najčešće primjenjuje termin košnje
ozimih krmnih smjesa pšenice i graška u fazi cvatnje pšenice, a u fazi pune cvatnje graška s
početkom zametanja mahuna, što se ovisno o vremenskim prilikama (raniji ili kasniji nastup
proljeća) može dogoditi od početka do sredine svibnja. Takvim rokom košnje postiže se dobar
kompromis između prinosa i kvalitete, s očekivanim prinosom suhe tvari oko 8 t/ha, i
koncentracijom bjelančevina oko 15% u ST smjese (pod uvjetom da je udio graška u prinosu
suhe tvari smjese blizu 50%). Tada pokošena biljna masa se konzervora pripremom sjenaže.
86
Ako se želi pripremiti sijeno, košnju treba obaviti prije cvatnje žitarice jer od cvatnje žitarice
daju grubo sijeno.
Pokošena masa pšenice ili njene smjese s nekom mahunarkom rijetko se koristi za hranidbu u
svježem zelenom stanju, iako je to svježa krma koju sve vrste domaćih životinja vrlo rado
konzumiraju. Glavni razlog tomu je što su očekivani prinosi visoki, a optimalno razdoblje
košnje za ciljani prinos i kvalitetu traje vrlo kratko (oko 2 tjedna). Zbog toga se pokošena
masa najčešće sprema u obliku sjenaže, s ciljanim udjelom suhe tvari od 40% do 50%. Višlja
suha tvar u kasnijim rokovima košnje nije povoljna za konzerviranje u horizontalnim silosima
jer se šuplje i relativno čvrste stabljike pšenice teže ugaze. Spremljena sjenaža se najčešće
koristi kao visokokvalitetno voluminozno krmivo za preživače, tijekom cijele godine.
Ukoliko je cilj proizvodnje suho zrno, tada se usjev žanje žitnim kombajnom u punoj zrelosti
zrna (za ozime usjeve to je sredinom srpnja), kada se digne rosa s usjeva, najčešće poslije 10 h
prijepodneva. Zrno mora biti suho da bi se sigurno skladištilo (ne više od 13% vlage).
4.2.2. Posebnosti ostalih strnih žitarica u odnosu na pšenicu
U pogledu hranidbene vrijednosti voluminozne krme, sve strne žitarice su međusobno slične
dok su u istim razvojnim fazama, osim raži (Ditch i Bitzer, 1995.). Raž dok je mlada i
vegetativna, slična je ostalim žitaricama, ali joj kvaliteta krme u pogledu probavljivosti
mnogo brže pada u odnosu na ostale žitarice tako da se kao zadnji termin za košnju
preporučuje u fazi lista zastavičara. U fazi lista zastavičara još uvijek ima visoku energetsku
vrijednost, od oko 63% TDN jedinica, ali čim isklasa, TDN joj pada na 52% u suhoj tvari
krme (Ditch i Bitzer, 1995.). Jedna od važnih komparativnih prednosti raži je što mnogo
ranije od ostalih žitarica kreće s bujnim porastom, kako u jesen, tako i u proljeće,
omogućavajući datumski ranije, veće prinose krme (McCartney i sur., 2008.). Što se tiče
hranidbene vrijednosti slame navedenih žitarica, za zobenu se može reći da je najkvalitetnija
jer ju preživači najbolje prihvaćaju kao voluminoznu krmu, te da za njom, po kvaliteti slijedi
ječmena, pa pšenična, i kao najmanje prihvatljiva je ražena. Kod razmatranja hranidbene
vrijednosti zrna, opet se zob može reći da je najvrijednija, pa slijedi ječam i raž, dok je
pšenica neprihvatljiva za preživače zbog sadržaja ljepka. Hranidbena vrijednost zrna strnih
žitarica za preživače prikazana je prema podacima iz referentnih DLG-tablica (Tablica 65.).
Tablica 65. Prosječna hranidbena vrijednost zrna strnih žitarica prema DLG-u (1997.)
Vrsta ST
(%)
SB
(% u ST)
SM
(% u ST)
SV
(% u ST)
NET
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Ječam 88 12,4 2,7 5,7 76,5 8,08 86,1
Raž 88 11,2 1,8 2,7 82,2 8,49 86,9
Tritikale 88 14,5 1,8 2,8 78,7 8,32 87,0
Zob 88 12,1 5,3 11,6 67,7 6,97 77,0
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Agronomski gledano, raž ima veću otpornost na niske temperature, kiselost tla, niske razine
biljnih hraniva u tlu, na korove, bolesti i štetnike, ali je osjetljivija na visoke temperature u
odnosu na pšenicu (Kovačević i Rastija, 2015.). Svojim bujnim porastom i visokim habitusom
može dati veće prinose nadzemne mase u odnosu na pšenicu (12,7 vs. 11,7 t/ha u fazi
mliječne zrelosti zrna, Lithourgidis i sur., 2011.) i tritikale (13,3-14,5 vs. 10,9 t/ha, Hakl i
87
sur., 2011.) ali i manje od tritikalea (12,7 vs. 15,7 t/ha, Lithourgidis i sur., 2011.). Ako se
uzgaja u smjesi, svojom izraženom kompeticijom smanjuje udio prateće mahunarke u
združenom usjevu (Gantner i sur., 2017.). Prema Haklu i sur. (2011.) ozime krmne smjese
raži s graškom imale su za oko 10 postotnih bodova niži udio graška u prinosu u odnosu na
smjese tritikalea i graška. Raž ima niži potencijal rodnosti za zrno nego što ima pšenica, i
kreće se oko 3 do 4 t/ha.
Posebnost tritikalea (×Triticosecale) jest sličnost raži u pogledu otpornosti na nepovoljne
uvjete, i sličnost pšenici u pogledu kvalitete i prinosa. Tako su Gantner i sur. (2016.) u Klisi
pokraj Osijeka, nakon kasne jesenske sjetve, i u hladnijem proljeću ustanovili visoke prinose
smjesa tritikalea s graškom (6,3 do 7,6 tST/ha), mnogo veće negoli su bili prinosi smjesa
pšenice s graškom (4,7 do 5,7 tST/ha). Sadržaj sirovih bjelančevina je u smjesama s
tritikaleom bio visok, 18 do 19% u ST, unatoč niskim udjelima graška (10 do 26%).
Posebnosti ječma su što je najotporniji na sušu i najbrže prolazi razvojne faze (Kovačević i
Rastija, 2015.). Kod ječma su na tržištu sjemena prisutna dva tipa kultivara: dvoredni i
višeredni ječmovi. Dvoredni ječmovi su prvenstveno pivarski, manjeg prinosa zrna, a
višeredni su prvenstveno stočni ječmovi, visokog potencijala prinosa zrna, sličnog pšenici.
Prema Krešimiru Kuterovcu (2016., osobna komunikacija, neobjavljeni podaci) višeredni
ozimi stočni ječmovi svojim visokim i stabilnim prinosima zrna kod modernih sorata (oko 9
t/ha) predstavljaju konkurentnu alternativu kukuruzu za zrno jer kukuruz u sušnim godinama
jako podbacuje prinosima. K tome, usjev ječma kao nusproizvod daje ječmenu slamu koja se
koristi kao stelja, a u nestašici voluminoznih krmiva (npr. u sušnoj godini) i kao krma.
Posebnosti zobi su što bolje podnosi suvišak vode u tlu (Kovačević i Rastija 2015.), dobro
uspijeva na siromašnijim tlima i uz skromniju gnojidbu, te što sjeme zobi ima sposobnost
samozasijavanja ako je ostavljeno na površini tla. Tako se u SAD-u, za potrebe proizvodnje
jesenske ispaše, u plodoredu iza kukuruza, preporučuje zob, sredinom kolovoza, zasijati
„zrakosjetvom“ u stojeći usjev silažnog kukuruza (Oswald, 2010.). Riječ je o zračnom
razbacivanju sjemena zobi povrh usjeva silažnog kukuruza. Potencijal rodnosti zrna kod zobi
je niži nego kod pšenice, što je kod jare zobi još više izraženo. Posebnosti tritikalea su što ima
sve otpornosti kao i raž (bolesti, štetnici, uvjeti tla i klime, kompeticija spram korova) ali
kvalitetu voluminozne krme sličniju pšenici te prinos zrna sličan pšenici.
Prirođena otpornost i bujnost kod raži i tritikalea omogućuje jednostavniju i jeftiniju
agrotehniku u odnosu na pšenicu, prvenstveno u pogledu skromnije gnojidbe (potrebna vrlo
skromna ili čak nikakva gnojidba) i izostanka zaštite od korova, bolesti i štetnika. U pogledu
zahtjeva za gnojidbom, i zob se također može smatrati vrlo skromnom. Preporučeni rokovi
ozime sjetve za raž, zob i ječam su oko 2 tjedna raniji u odnosu na pšenicu. Ostali elementi
agrotehnike kod ječma i zobi mogu biti vrlo slični onima za pšenicu. Nakon uvođenja ozimih
sorata zobi u proizvodnju u polusušnim kontinentalnim klimatima, postignuti su veći prinosi
zrna zobi. Zbog toga je za očekivati sve veći udio zrna zobi u obrocima preživača, koji će kao
koncentrirano energetsko krmivo jednim dijelom zamjenjivati kukuruz. Naime, u odnosu na
kukuruz, a slično ječmu, zob istovremeno daje dva vrijedna proizvoda: zrno za hranidbu i
slamu za hranidbu i stelju.
88
4.3. Jednogodišnje krmne mahunarke
Najvažnije jednogodišnje mahunarke za proizvodnju voluminozne krme i zrna jesu grašak,
grahorice i soja. Njihova posebnost u odnosu na žitarice ogleda su u relativno visokom
sadržaju sirovih bjelančevina, koji je u pravilu veći negoli kod žitarica. Uz spomenutu
kvalitativnu prednost, jednogodišnje mahunarke imaju i nedostatak: nešto niži potencijal
prinosa nadzemne mase i zrna u odnosu na žitarice. U proizvodnji voluminozne krme
najčešće se koriste grašak ili grahorica kao združeni usjevi sa strnim žitaricama. Strne žitarice
u takvim smjesama služe kao oslonac mahunarkama i povećavaju prinos nadzemne mase.
Rano dospijevanje za košnju ozimih smjesa graška ili grahorice sa strnim žitaricama (prva
polovica svibnja) omogućuje naknadnu sjetvu prosolikih žitarica za voluminoznu krmu. Na
taj način lako je moguće i u polusušnim klimatima dobiti dvije žetve godišnje, s visokom
kumulantom godišnjeg prinosa i poboljšanom kvalitetom u odnosu na silažni kukuruz kao
glavni usjev. U proizvodnji zrna mahunarki za stočnu hranu najviše se koriste soja i grašak.
Grašak je jedina mahunarka čije zrno sadrži dovoljno male količine toksičnih i antinutritivnih
tvari, tako da prije hranidbe nije nužno treba termički obrađivati.
4.3.1. Grašak
Grašak (Pisum sativum L.) u posljednjih 20-tak godina postaje sve značajniji usjev za
proizvodnju voluminozne krme i zrna. Prema svojim zahtjevima za okolišnim uvjetima grašak
je tipični predstavnik leguminoza hladne sezone: za visoke prinose treba vlažne i prohladne
uvjete tijekom vegetacije. S obzirom na namjenu proizvodnje (za voluminoznu krmu ili zrno)
selekcionirani su različiti varijeteti ili sorte graška, koji se razlikuju po visini (ili dužini)
stabljike, i po kvaliteti zrna.
Varijeteti za voluminoznu krmu imaju dugačku stabljiku (najčešće preko 150 cm dužine) i
sitnije zrno (oko 150 g/1000 zrna), a zrno i cvijet su im obojeni. Boja zrna im je najčešće
maslinsto-zelena s ljubičastim pjegicama, tako da je zrno na prvi pogled vrlo tamno. Boja
cvijeta im je najčešće ljubičasta. Prema nekim istraživačima takav fenotip pripada podvrsti
graška ssp. arvense, i još se naziva am.eng. austrian winter pea. Opisani varijeteti najčešće
imaju dobru otpornost na hladnoću u ranim razvojnim fazama (visina biljke do oko 10 cm) te
se zbog toga u umjernim klimatima uzgajaju kao ozimine.
Varijeteti za proizvodnju suhog zrna imaju nižu stabjiku (40 do 80 cm visine) i krupnije zrno
(oko 200 g/1000 zrna), a zrno im je najčešće žute boje (ili rjeđe zelene boje), bez dodatne
pigmentacije. Cvijet je potpuno bijel. Varijeteti bijele boje cvijeta najčešće imaju slabu
otpornost na niske temperature te se stoga najčešće uzgajaju kao jarine.
U novije vrijeme oplemenjivači su uspjeli, križanjima između ova dva varijeteta graška, dobiti
sorte bijele boje cvijeta i žutoga zrna, a zadovoljavajuće otpornosti na hladnoću, pa se trže kao
ozime sorte graška zrnaša. Također, uspjeli su stvoriti i jare sorte graška za voluminoznu
krmu.
4.3.1.1. Grašak za voluminoznu krmu
Grašak za voluminoznu krmu najčešće se uzgaja u smjesi sa strnim žitaricama jer mu one
pružaju neophodan oslonac. U smjesama sa strnim žitaricama, grašak produžuje razdoblje
pogodno za košnju. Naime, grašak dugo zadržava visoku koncentraciju sirovih bjelančevina,
za razliku od strnih žitarica kojima nakon faze klasanja sadržaj sirovih bjelančevina naglo
pada. Grašak se vrlo rijetko uzagaja kao čisti usjev jer njegove dugačke stabljike poliježu po
tlu, potom listovi venu, pljesive i gube hranjivu vrijednost, pa čak postaju i štetni kao krma.
89
Izuzetak su sorte afila tipa lista, koje se svojim brojnim viticama međusobno dovoljno dobro
povežu i tako sprečavaju polijeganje i kvarenje biljne mase.
4.3.1.1.1. Hranidbena vrijednost
Sadržaj sirovih bjelančevina u nadzemnoj masi graška je veći negoli kod žitarica. Štoviše, kod
graška za voluminoznu krmu ne dolazi do značajnijeg pada hranidbene vrijednosti s
prelaskom biljke u generativnu fazu (Tablica 66.).
Tablica 66. Parametri kvalitete nadzemne mase graška prema DLG-u (1997.)
Faza razvoja graška ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Prije cvatnje 13 18,3 20,3 6,39 69,6
U cvatnji 16 17,7 28,2 5,40 66,0
Kraj cvatnje 18 17,5 33,1 4,80 66,7
Debljanje mahuna 16 18,6 20,9 6,38 69,7
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
4.3.1.1.2. Prinosi
Vrlo je malo izvještaja o prinosu nadzemne mase čistog usjeva graška za voluminoznu krmu.
Najviše se izvještaja odnosi na prinose smjesa graška sa strnim žitaricama. Podaci o
prinosima smjesa graška sa žitaricama dati su u poglavlju Strne žitarice za voluminoznu
krmu, a podaci o čistim usjevima graška za voluminoznu krmu i njegovim smjesma sa
žitaricama dati su ovdje.
Čupić i sur. (2010.) su u Osijeku ustanovili da ozimi krmni grašak daje nešto niže prinose
nadzemne mase negoli njegove smjese sa ozimom pšenicom ili ječmom, ali da je sadržaj
sirovih bjelančevina u proizvedenoj krmi to niži što je veći udio žitarice u sklopu (Tablica
67.). Pokus je bio provođen dvije godine (2008. i 2009.), sjetva je obavljana sredinom
listopada, a košnja u drugoj dekadi svibnja, u fazi cvatnje graška. Veći prinosi smjesa s
ječmom u odnosu na smjese sa pšenicom bili su posljedica brže dinamike razvoja i brže
tvorbe prinosa ječma u odnosu na pšenicu. Slično, i afila tip graška dao je u momentu košnje
veće prinose negoli divlji tip graška. Razlog tome nije bio veći potencijal prinosa afila tipa,
nego brži razvoj i ranija tvorba prinosa sorte „Letin“ u odnosu na kasniju sortu „Osječki
zeleni“.
90
Tablica 67. Utjecaj kombinacije sjetve i sklopa pšenice na prinos nadzemne mase i sadržaj
sirovih bjelančevina u prinosu u Osijeku (Čupić i sur., 2010.)
Sorta Kombinacija sjetve Prinos (tST/ha) SB (% u ST)
„Osječki zeleni“,
divlji tip lista,
Čisti grašak 140 b./m2 5,82 26,8
Grašak + pšenica 100 b./m2 7,16 22,6
Grašak + pšenica 200 b./m2 7,84 22,0
Grašak + ječam 100 b./m2 9,12 16,7
Grašak + ječam 200 b./m2 10,06 17,4
„Letin“,
afila tip lista
Čisti grašak 140 b./m2 7,30 21,1
Grašak + pšenica 100 b./m2 7,27 20,3
Grašak + pšenica 200 b./m2 8,50 21,7
Grašak + ječam 100 b./m2 8,35 17,6
Grašak + ječam 200 b./m2 9,53 15,1
Sličan prinos čistog usjeva graška (tj. smjese 2 sorte graška) dobili su Gantner i sur. (2016.) u
Klisi kraj Osijeka (Tablica 68.). Relativno nizak prinos smjesa graška sa žitaricama u istom
pokusu bio je posljedica kasne sjetve u studenom prethodne godine, tako da je tvorba prinosa
znatno kasnila u odnosu na prosječno očekivanu dinamiku. Visoka koncentracija sirovih
bjelančevina u smjesama sa pšenicom bila je posljedica vegetativne faze razvoja pšenice,
unatoč kasnom roku košnje (18. svibanj 2012.), a relativno visok prinos smjese 2 sorte graška
bio je posljedica gustog sklopa: ukupno 240 biljaka graška po kvadratnom metru.
Tablica 68. Prinos ozimog krmnog graška i smjesa sa žitaricama u Klisi (Gantner i sur.,
2016.)
Komponenta 1 Komponenta 2 Prinos
(tST/ha)
Udio graška
(%)
SB
(% u ST smjese)
Grašak „Osječki zeleni“
140 b./m2
Pšenica „Mura“
165 b./m2
5,73 38,2 21,5
Grašak „Letin“
170 b./m2
Pšenica „Mura“
165 b./m2
5,04 52,5 19,4
Grašak „Osječki zeleni“
140 b./m2
Tritikale „bc-Goran“
165 b./m2
6,49 20,9 18,7
Grašak „Osječki zeleni“
110 b./m2
Grašak „Letin“
130 b./m2
6,59 100,0 21,0
4.3.1.1.3. Agrotehnika
Grašak za voluminoznu krmu se najčešće uzgaja kao ozimina jer na taj način proljeće dočeka
ukorijenjen i dobro razvijen za brzi prirast nadzemne mase, prije dolaska proljetne suše.
Optimalni rok sjetve je cijeli listopad u uvjetima kontinentalne Hrvatske. Za sorte divljeg tipa
lista preporučuje se sklop od oko 150 b./m2, a za sklop prateće žitarice polovičan u odnosu na
preporuku za proizvodnju čistog usjeva žitarice. Sorte afila tipa lista treba sijati nešto gušće
jer imaju manje lisne mase, pa onda većom brojnošću biljaka kompenziraju prinos. Dubina
sjetve bi trebala biti oko 4 cm. Sjetva se najčešće provodi žitnim sijačicama (gustoredno).
Visoki graškovi zasijani u jesen imaju dosta dobru sposobnost takmičenja s korovima tako da
zaštita od korova najčešće nije potrebna. Isto se odnosi i na njihove smjese sa strnim
žitaricama. Kod jare sjetve rok treba biti krajem zime ili početkom proljeća, čim nosivost tla
91
dozvoli predsjetvenu pripremu i sjetvu. Naime, grašku, kao mahunarki hladne sezone, za
tvorbu prinosa više odgovaraju hladniji i vlažniji uvjeti s početka proljeća negoli vrući i suhi
uvjeti kakvi se javljaju od sredine ili kraja proljeća. Kod jare sjetve, grašak se sije u smjesi sa
jarim strnim žitaricama (najčešće sa zobi). Smjese ozimih krmnih graškova i žitarica
dospijevaju za košnju u prvoj polovici svibnja, najčešće za vrijeme cvatnje grašak i klasanja
ili metličanja žitarice. Smjese jarih krmnih graškova i žitarica dospijevaju barem dva tjedna
kasnije. Košnja smjesa krmnog graška sa žitaricama prije cvatnje graška i prije klasanja ili
metličanja žitarice ima za posljedicu niske prinose voluminozne krme. Ovi usjevi se kose
jednokratno – nemaju naknadnih porasta nakon košnje.
4.3.1.2. Grašak za suho zrno
Zrelo suho zrno poljskog graška (Pisum sativum L.) je vrlo popularna namirnica u Aziji, a
posebno na Indijskom potkontinentu gdje su većina stanovništva vegetarijanci. U zapadnom
svijetu suho zrno graška je interesantnije za stočnu hranu. Grašak za suho zrno kao usjev
dobiva sve veću popularnost u Europi zbog težnje za samodostatnošću na biljnim
bjelančevinama i izbjegavanju GMO sirovina u stočnoj hrani. Naime, većina biljnih
bjelančevina za potrebe stočarstva dolazi iz Južne Amerike, u obliku sojine sačme, koja je
najčešće porijeklom od GMO usjeva.
Zrno graška je bogato energijom i bjelančevinama (Tablica 69.), a siromašno vlaknima, te se
zbog toga smatra koncentriranim krmivom. Visoka energetska vrijednost zrna graška proizlazi
iz visokog sadržaja škroba u zrnu (oko 50% u ST) i šećera (oko 6% u ST). Pogodan je za
hranidbu svih vrsta i kategorija domaćih životinja bez prethodne termičke obrade, dovoljno je
samo usitniti zrno mlinom čekićarom. Za hranidbu preživača je pogodniji od tostiranog zrna
soje jer zrno graška sadrži znatno manje masti.
Tablica 69. Parametri kvalitete suhog zrna graška prema DLG-u (1997.)
Krmivo ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Suho zrno graška 88 25,1 6,7 8,53 88,0
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Grašak za suho zrno, za tvorbu visokih, prinosa traži prohladno i vlažno vrijeme tokom
vegetacije. Tako su u kontinentalnoj Hrvatskoj, Gantner i sur. (2008.) u povoljnim godinama
(s dosta kiše od veljače do svibnja i nižim temperaturama u svibnju i lipnju) ustanovili visoke
prinose zrna graška (od 4,1 do 5,9 t/ha), dok su u nepovoljnim godinama (s malo kiše od
veljače do svibnja i s visokim temperaturama u svibnju i lipnju) ustanovili niske prinose
graška (od 2,0 do 3,6 t/ha).
Grašak za suho zrno najčešće se uzgaja kao jarina iako na tržištu sjemena ima i ozimih sorti.
Kod jare sjetve najbolje je sjetvu obaviti što ranije, krajem zime ili početkom proljeća, kako bi
se što veći dio vegetacijskog razdoblja graška odvijao u hladnijim i vlažnijim uvjetima.
Preporučeni sklop je oko 100 b./m2, gustoredno, na oko 4 cm dubine. U ponudi postoje dva
tipa sorti obzirom na morfologiju lista: s divljim tipom lista i s afila tipom lista. Afila tip lista
ima transformirane liske u dodatne vitice (to je inducirana mutacija), pa usjev manje poliježe,
a i prozraka i osunčanost cime je bolja. Ipak, u uvjetima istočne Hrvatske, vjerojatno su
prinosnije sorte divljeg tipa lista jer imaju normalnu lisnu površinu potrebnu za asimilaciju
CO2. Potreba za kemijskom zaštitom od korova ovisi o pojavi korova, a s obzirom da je ovaj
usjev gustog sklopa, međuredna kultivacija kao mjera zaštite nije moguća. Kod sorata s afila
tipom lista kemijska zaštita je važnija jer takvi graškovi slabije zasjenjuju tlo i slabije se
92
takmiče s korovima. Selektivne herbicidne tvari za širokolisne korove u grašku jesu Bentazon
(kontaktni herbicid) i Imazamoks (sistemični herbicid), dok su za uskolisne pogodni
graminicidi. Za vrijeme cvatnje graška, na usjev mogu doletjeti graškovi žišci, kornjaši koji
nakon hranjenja polenom i nektarom graška spolno dozrijevaju i odlažu vrlo sitna, duguljasta,
naračasta jajašca na mlade mahune. Iz jajašaca izlaze ličinke koje se ubušuju u mahunu, pa u
zrna, i tada stvaraju štetu. Kovencionalna zaštita se najčešće provodi kontaktnim
insekticidima (sintetskim piretroidima) za vrijeme leta graškovih žižaka, tj. u vrijeme cvatnje
graška. U uvjetima kontinentalne Hrvatske jari grašak za suho zrno dospijeva za žetvu
tijekom srpnja. Žetva se obavlja žitnim kombajnom, s hederom za strne žitarice, u vrijeme kad
biljke potpuno odumru. Prema Endresu i sur. (2016.), za najmanji lom zrna pri žetvi (za
zahtjevno tržište za ljudsku hranu), zrno treba biti sa 17 do 20% vlage, što je vlažnije nego
kod većine žitarica. Ipak, prema istom izvoru tek kod žetve zrna vlage manje od 14 do 16%
povećava se lom zrna. Kod vlage 14 do 16% zrno je čvrsto i neda se zasjeći noktom palca.
Manji gubici osipanja zrna postižu se jutarnjom žetvom, dok su mahune još vlažne, jer kada
se potpuno osuše, same pucaju i prosipaju zrno. Prikladna vlaga zrna za dugotrajno
skladištenje je 13%. Prema mišljenju autora, usjevu graška bi trebalo dopustiti da potpuno
sazrije (da se vlaga zrna spusti na 14%) i potom žetvu obaviti ujutro, kako bi se smanjili
gubici osipanjem zrna.
4.3.2. Grahorice za voluminoznu krmu
Grahorice su također mahunarke hladne sezone, a uzgajaju se kao ozimine i jarine, i to u
smjesama sa strnim žitaricama ili s talijanskim ljuljem (Erić i sur., 2007.). U prirodnim
travnjacima euroazijskog kontinenta zastupljeno je mnogo vrsta grahorica, ali u proizvodnji
krme na oranicama zastupljene su samo tri vrste: obična grahorica (Vicia sativa L.) s jarim i
ozimim sortama, ozima maljava grahorica (Vicia villosa Roth.) koja je vrlo otporna na
hladnoću i ranije kreće s vegetacijom, i panonska grahorica (Vicia pannonica Grantz.) koja je
niža od prethodnih i ranije završava vegetativni razvoj.
Nadzemna masa obične grahorice ima veći sadržaj sirovih bjelančevina negoli grašak, a
energetska vrijednost joj je slična grašku (Tablica 70.).
Tablica 70. Parametri kvalitete nadzemne mase grahorice (Vicia sativa L.) prema DLG-u
(1997.)
Faza razvoja grahorice ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Prije cvatnje 13 29,1 18,8 6,33 nepoznato
U cvatnji 15 22,1 23,5 5,69 nepoznato
Kraj cvatnje 18 24,3 28,1 5,09 nepoznato
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Prinosi krmne smjese grahorica sa strnim žitima kreću se u rasponu od 6 do 12 tST/ha
(procijenjeno prema podacima o očekivanim prinosima zelene mase smjesa grahorica sa
žitaricama iz Erića i sur., 2007.).
Prema Eriću i sur. (2007.), optimalni rok za sjetvu grahorica kod ozime sjetve u
kontinentalnom klimatu panonskog bazena je od kraja kolovoza do 20. rujna. Tako rana sjetva
omogućuje da grahorica postigne visinu od 10 do 15 cm prije zime. Ipak, prema iskustvu
autora u okolici Osijeka, ozima smjesa grahorice sa pirom, zasijana u listopadu, dobro je
prezimjela i dala dobar udio grahorice u prinosu narednog proljeća, mada bi njen udio
vjerojatno bio i veći da je zasijana u ranijem roku. Proljetna sjetva u uvjetima kontinentalne
93
Hrvatske bi trebala biti u prvoj polovici ožujka, kada tlo postigne dovoljnu nosivost za
strojeve, i prođe opasnost da mladi ponik strada od jačeg mraza. Sjetva grahorice obavlja se
gustoredno, u smjesi sa strnom žitaricom za potporu. Strna žitarica se može posijati u drugom
prohodu, čak i sa kašnjenjem od nekoliko dana nakon sjetve grahorice, kako bi se grahorici
dala razvojna prednost i omogućio joj veći udio u proljetnom prinosu nadzemne mase.
Preporučena norma sjetve za grahorice je 120 do 150 kg/ha, a žitarice 30 do 35 kg/ha. Usjevi
grahorice se dobro takmiče s korovima tako da zaštita od korova nije potrebna. Zelena masa
se najčešće kosi i hrani kao zelena ili se konzervira pripremom sjenaže. Nakon košnje ne daje
ponovni porast, osim narbonske grahorice, i to ako ima dovoljno kiše. Grahorica nije pogodna
pogodna za pripremu sijena jer se sporo suši i gubi mnogo lista tokom manipulacije osušenom
biljnom masom. Košnju za sijeno treba obaviti prije cvatnje žitarica jer one od cvatnje previše
ogube i daju slabije sijeno. Stoka se vrlo rijetko napasuje na grahorici jer ju izgazi te postane
neupotrebljiva.
4.3.3. Soja za zrno i voluminoznu krmu
Soja je mahunarka tople sezone. U svijetu se prvenstveno uzgaja radi proizvodnje zrna koje je
bogato bjelančevinama (oko 40% u ST) i uljem (oko 20% u ST), a vrlo rijetko se uzgaja za
proizvodnju voluminozne krme. Zrno soje se ne može izravno hraniti stoci jer sadrži
antinutritivne tvari, a čini se da ni nadzemna masa kao svježa zelena nije pogodna za hranidbu
travojeda, jer su konji, iako gladni, odbili konzumirati svježe pokošenu nadzemnu masu soje
(pokošene u fazi cvatnje, zapažanje autora, neobjavljeni podaci). Zrno soje se u hranidbi
svinja i peradi često koristi kao tostirano (pečeno) ili ekstrudirano (samozagrijano uslijed
protiskivanja kroz pužnu presu), a u hranidbi preživača koristi se sojina pogača ili sojina
sačma - nusproizvodi cijeđenja ili ekstrakcije ulja iz sojinog zrna, jer travojedima ne odgovara
krma s visokim sadržajem masnoće.
Hranidbena vrijednost zrna soje i sojine sačme prikazana je u Tablici 71.
Tablica 71. Parametri kvalitete tostiranog zrna soje i sojine sačme prema DLG-u (1997.)
Faza razvoja
grahorice
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
SM
(% u ST)
NET
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
Tostirano zrno soje 88 39,8 6,2 20,3 28,3 9,90
Sojina sačma, od
oljuštenog zrna
89 54,8 3,9 1,3 33,3 8,59
Sojina sačma, od
neoljuštenog zrna
88 51,0 6,7 1,5 34,1 8,63
Očekivani prinosi zrna soje u uvjetima kontinentalne Hrvatske su između 2,5 i 4 t/ha, ovisno o
kvaliteti tla, vremenskim prilikama tijekom vegetacije i primijenjenoj agrotehnici.
Marija Vratarić i Aleksandra Sudarić (2007.) dale su detaljne upute o agrotehnici soje za
proizvodnju zrna. Za ostvarenje visokih prinosa zrna, soju treba uzgajati na dubokim, plodnim
i pH neutralnim tlima, ali zadovoljavajuće prinose može dati i na lošijim tlima. Treba ju
uzgajati u plodoredu s nesrodnim kulturama kako bi se spriječilo prenamnožavanje štetočina
soje (osobito nematoda). Soja je biljka iz porodice mahunarki tako da na kvalitetnim tlima uz
odgovarajućeg Rhizobium-simbionta ne treba dušičnu gnojidbu. Na lošijim tlima dušična
prihrana može povećati prinos zrna. U polusušnom klimatu potrebno je obaviti jesensko
94
oranje jer se glavnina prinosa soje stvara tokom ljeta. Nakon zime se ravna zimska brazda, a
pred sjetvu obavlja predsjetvena priprema. Soja je osjetljiva na mrazeve pa se zbog toga
preporučuje sjetva u rokovima kao i za kukuruz. Sjeme je potrebni inokulirati Rhizobium
japonicum bakterijama ako se soja uzgaja na tlima u kojima nema istih bakterija. Preporučena
dubina sjetve je oko 5 cm, i sklop oko 50 biljaka po kvadratnom metru (ranije sorte gušće, a
kasnije sorte rjeđe). Za rane rokove sjetve (u travnju) u uvjetima kontinentalne Hrvatske
preporučuju se sorte duže vegetacije (II. i I. grupe zriobe), za srednje rokove sorte kraće
vegetacije (0. grupe zriobe), a za postrne rokove sjetve vrlo rane sorte (00. i 000. grupe
zriobe). Soja se najčešće sije na međuredni razmak od 50 cm kako bi se omogućila
međuredna kultivacija koja je važna mjera njege usjeva. Korovi se suzbijaju međurednom
kultivacijom, ručnim okopavanjem i kemijski (herbicidima). Izbor herbicida treba biti u
skladu s poniklim korovima i spektrom djelovanja herbicida. Kod primjene herbicida protiv
širokolisnih korova treba strogo voditi računa o preporučenoj razvojnoj fazi korova i soje, dok
su graminicidi obično visokoselektivni prema soji u dugačkom rasponu razvojnih faza. Od
štetnika iz skupine člankonožaca važniji je crveni pauk, a od bolesti soje za sada nema
ekonomski važnih. Optimalna vlažnost zrna za mehaniziranu žetvu je 14 do 16%. Žetva se
obavlja žitnim kombajnima s adapterom za strna žita ali uz smanjenje broja okretaja bubnja i
povećanje zazora bubnja. Kod uzgoja soje za voluminoznu krmu treba birati sorte duge
vegetacije. Sheaffer i sur. (2001.) su u dvogodišnjem pokusu u Minnesoti (SAD) ispitivali
proizvodnost nadzemne mase sorti soje duge vegetacije (grupe zriobe V do VII). Sjetvu su
obavljali početkom svibnja, a košnju tijekom rujna. Sorte duge vegetacije su u košnji bile u
fazama od početka mahunanja do početka nalijevanja sjemena. Paralelno ispitivane sorte za
zrno (grupe zriobe II i I) bilr su u fazama od potpuno razvijenog sjemena do zrelog sjemena.
Prosječni prinos ST nadzemne mase kod soja duge vegetacije bio je između 6,8 i 10,3 t/ha,
ovisno o godini i lokaciji, a kod soja za zrno između 7,1 i 10,3 t/ha. Sadržaj sirovih
bjelančevina je bio veći u nadzemnoj masi soja kratke vegetacije (21,8% vs. 14,6% u ST), a
NDF vlakana u nadzemnoj masi soja duge vegetacije (52,3% vs.40,0% u ST). Takve odnose
isti autori su objasnili većim udjelom zrna u prinosu nadzemne mase soja kratke vegetacije.
Prodiskutirali su i mogućnosti uzgoja soje između redova silažnog kukuruza za pripremu
mješovite silaže, a u uvodu spominjali čak i proizvodnju soje za pripremu sijena. S obzirom
na toksična i antinutritivna svojstva sirovog zrna soje, vjerojatno je da bi za proizvodnju
voluminozne krme pogodovale samo sorte duge vegetacije koje bi se kosile prije oblikovanja
zrna soje. Što se tiče antinutritivnih tvari u svježoj zelenoj masi soje, autori knjige
pretpostavljaju da iste nestaju tijekom procesa siliranja ili sušenja u sijeno.
95
4.4. Višegodišnje krmne mahunarke
Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1963.) opisali su morfologiju i upotrebnu vrijednost 43 vrste
višegodišnjih mahunarki zastupljenih u trajnim travnjacima Hrvatske i susjednih zemalja
(preciznije u travnjacima s područja cijele bivše države SFRJ). Ipak, u prometu
poljoprivrednim sjemenom nalazi se znatno manji broj vrsta krmnih mahunarki, a to su one
koje je proizvodna praksa ocijenjenila najkorisnijima u pogledu potencijala prinosa krme,
kvalitete krme, lakoće zasnivanja usjeva i lakoće proizvodnje sjemena. Među najvažnijim
vrstama višegodišnjih krmnih mahunarki jesu lucerna, crvena djetelina, bijela djetelina,
smiljkita roškasta, esparzeta i hibridna djetelina (Trifolium hybridum L.). Njihova posebnost u
proizvodnji voluminozne krme ogleda se u visokom sadržaju sirovih bjelančevina, visokoj
ješnosti i dobroj proizvodnosti životinja hranjenih njihovom krmom. Posebnost u odnosu na
trave jest i viši sadržaj kalcija i magnezija, što je osobito važno za visokomliječna grla.
4.4.1. Lucerna (plava lucerna)
U suvremenim uvjetima industrijski razvijenih ekonomija, lucerna (Medicago sativa L., Slika
8.) je po zastupljenosti u obrocima goveda, drugo po važnosti voluminozno krmivo, nakon
silaže kukuruza. U obrocima je najčešće zastupljena u obliku sijena, sjenaže i silaže, a
najmanje kao svježa zelena krma u valovu ili ispaša. Iako zauzima drugo mjesto po
zastupljenosti, ona je skoro neizostavna zbog svoje iznimne hranidbene vrijednosti. Naime,
lucerna je voluminozna krma s mnogo većim sadržajem sirovih bjelančevina u odnosu na
silažni kukuruz, a zbog mnogo tanje nježnije stabljike u odnosu na sliažni kukuruz, mogli bi
je zvati i „finom“ voluminozom.
Slika 8. Lucerna. Foto: Ranko Gantner (2020.)
96
Njena visoka i stabilna zastupljenost u proizvodnji voluminoznih krmiva posljedica je i
visokih prinosa po jedinici površine, visoke otpornosti na sušu, koja postaje sve važnija u
uvjetima nadolazećih klimatskih promjena (Brown i Green, 2003.; Purves i Wynn-Williams,
1989.) i zbog dugog vijeka korištenja. Lucerna u povoljnim uvjetima i uz pravilno korištenje
može imati vijek korištenja i više od 10 godina, mada je u suvremenoj praksi najčešće oko 4
godine (Halagić i sur., 1992.). U hrvatskom narodu lucerna je poznata i pod sinonimima
„(djetelina) sedmakinja“ jer joj je vijek korištenja usjeva često bio oko 7 godina, i „(djetelina)
konjarica“ jer joj je sijeno prikladnije za konje nego što je sijeno crvene djeteline – manje se
praši i manje je sklono pojavi plijesni. Prema DZS (2015.) lucerna se u Hrvatskoj, u razdoblju
2010. do 2014. uzgajala na površinama između 22 i 27 tisuća ha sa zastupljenošću od oko
2,8% na ukupnim oraničnim površinama Republike Hrvatske. Godišnja proizvodnja sijena
lucerne kretala se od 120 do 180 tisuća tona što je bilo približno upola manje od proizvodnje
suhe tvari silaže kukuruza. Povijesno gledano, lucerna je u nizinskim predjelima, na
kvalitetnim tlima, dugo vremena imala primat kao najvažnije voluminozno krmivo s oranica,
a primat joj je oduzet tek dolaskom tehnologije siliranja nadzemne mase kukuruza (poslije
1960.-tih godina), kojom se uspjelo višeprinosni i energijom bogatiji kukuruz uspješno
konzervirati za hranidbu tijekom cijele godine. Lucerna se na teritoriju Hrvatske počela
uzgajati vjerojatno tijekom 18. stoljeća (Stjepanović i sur., 2009.), a podrijetlo joj je s
područja današnjeg Irana. Lucerna se u Hrvatskoj, osim za hranidbu goveda, koristi i za
hranidbu drugih vrsta preživača (ovce, koze), monogastričnih biljojeda (konji, kunići) i
svejeda (svinja). Osim gore navedenih oblika voluminoznih krmiva, lucerna se koristi i za
proizvodnju lucerninih peleta i čepića (visokokvalitetnih voluminoznih krmiva) i brašna
(komponenta za izradu gotovih koncentrata).
Radi boljeg razumijevanja daljnjeg izlaganja o uzgoju i korištenju lucerne za voluminoznu
krmu, biti će ukratko prikazane najvažnije razvojne faze lucerne:
1. klijanje (sjemenka upija vodu, mobilizira rezervne tvari i pušta klicin korijen i klicine
listiće)
2. nicanje (pojavljuju se klicini listići, tj. kotiledoni iznad površine tla)
3. pojava prvog pravog lista s jednom liskom
4. pojava drugog pravog lista s tri liske
5. vegetativni rast i pojava pupova sekundarnih izdanaka
6. vegetativni rast primarne stabljike i sekundarnih stabljika
7. pojava cvjetnih pupova, dalje u tekstu skraćeno „pupanje“
8. cvatnja
9. oplodnja, formiranje mahunica i nalijevanje sjemena u zelenim mahunicama
10. zrioba sjemena, mahunice postaju smeđe boje.
Faze do pojave reproduktivnih organa (cvati s cvjetnim pupovima) nazivaju se vegetativnim
fazama, a poslije njih reproduktivnim (Slika 9.).
97
Slika 9. Faze razvoja lucerne do pojave cvjetnih pupova
4.4.1.1. Hranidbena vrijednost
Hranidbena vrijednost lucerne ogleda se u visokoj koncentraciji sirovih bjelančevina u suhoj
tvari nadzemne mase (Tablica 72.), osobito u mlađim razvojnim stadijima, te u vrlo dobroj
energetskoj vrijednosti, koja je kod zelene mase lucerne početkom cvatnje tek za oko 15%
niža od energetske vrijednosti glavne energetske voluminoze – silaže kukuruza (Tablica 12.).
Tablica 72. Hranidbena vrijednost nadzemne mase lucerne (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
lucerne
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa, 1.
porast
Prije pupanja 15 25,4 17,8 6,33 68,7
U pupanju 17 21,9 23,8 5,82 64,4
Početak cvatnje 20 18,7 28,6 5,49 62,1
Sredina do kraj
cvatnje
23 17,5 32,7 5,07 58,1
Ocvala 27 16,3 36,5 4,71 54,7
Silaža, 1.
porast
Prije pupanja 35 21,1 18,7 6,00 66,4
U pupanju 35 20,7 25,4 5,43 61,3
Početak cvatnje 35 17,9 29,4 5,04 57,8
Sredina do kraj
cvatnje
35 17,8 34,2 4,70 55,1
Ocvala 35 16,0 38,6 4,51 53,2
Sijeno, 1.
porast
Prije pupanja 86 20,8 21,1 5,36 59,8
U pupanju 86 19,2 27,6 5,18 58,9
Početak cvatnje 86 16,5 32,6 4,89 56,3
Sredina do kraj
cvatnje
86 16,4 36,6 4,60 53,5
Ocvala 86 15,7 41,0 4,21 49,9
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
98
S odmicanjem razvojnih faza u zelenoj masi raste koncentracija sirovih vlakana u ST, od
početnih oko 18% prije pupanja, do završnih oko 36% kod ocvale lucerne.
U konzerviranim oblicima sadržaj sirovih bjelančevina i energetska vrijednost su nešto niži
nego kod svježe zelene mase zbog gubitaka koji se javljaju pri pripremi konzerviranih krmiva.
Tako kvalitetno pripremljene silaže imaju za oko 1 postotni bod niži sadržaj sirovih
bjelančevina i oko 0,5 MJ/kgST manje NEL, a kvalitetno pripremljeno sijeno oko 2 postotna
boda niži sadržaj sirovih bjelančevina i oko 0,6 MJ/kgST manje NEL u odnosu na svježu
zelenu masu. Ipak, potrebno je znati, da konzervirana krmiva pripremljena od lucerne mogu
imati i znatno slabiju hranidbenu vrijednost, koja se javlja npr. nakon pogreški ili nepovoljnih
vremenskih prilika tijekom pripreme sijena ili sjenaže.
Uz visoki sadržaj sirovih bjelančevina, lucernu karakterizira i visoka probavljivost sirovih
bjelančevina: oko 80% kod svježe zelene mase i oko 70% kod sijena (DLG, 1997.), koja s
odmicanjem razvojnih faza poprima sve niže vrijednosti. Ipak, visoka probavljivost
bjelančevina u ovom slučaju ne podrazumijeva istovremeno i njihovu visoku iskoristivost.
Naime, tijekom preživanja, dolazi do oslobađanja dušičnih spojeva iz krme (koji su niske
molekulske mase) brzinom većom nego što se isti spojevi mogu usvojiti u mikroorganizme
buraga, odnosno u mikrobiloški protein. Takav suvišak N-spojeva opterećuje krvotok
životinje povišavanjem razine uree u krvi i posljedičnim izlučivanjem putem urina. Dodatak
voluminoznih krmiva koja sadrže kondenzirane tanine (smiljkita roškasta i esparzeta; Aerts, i
sur, 1999.; Mina i sur., 2003.) može usporiti brzinu oslobađanja niskomolekulskih N-spojeva i
tako je sinkronizirati s mogućnošću usvajanja u mikrobiološki protein, koji će se poslije
probaviti u tankom crijevu preživača. Vjerojatno je moguća i druga taktika povećanja
iskoristivosti dušičnih spojeva iz lakoprobavljive voluminozne krme koju su isprobali Miller i
sur. (2001.) u Velikoj Britaniji: povećanjem sadržaja vodotopivih i/ili lakoprobavljivih
ugljikohidrata u buragu tijekom preživanja, na primjeru engleskog ljulja (Lolium perenne L.).
Naime, Miller i sur. (2001.) su u Velikoj Britaniji povećali iskorištenje dušika iz voluminozne
krme i prinos mlijeka, hranidbom kultivara ljulja s povišenim sadržajem vodotopivih šećera u
odnosu na standardni kultivar engleskog ljulja s nižim sadržajem vodotopivih šećera.
Lucerna kao jedina ili glavna voluminozna krma u obrocima preživača može omogućiti
visoke razine proizvodnosti. Tako su Hoffman i sur. (1997.) u Wisconsinu (USA) pokazali da
silaža i sjenaža lucerne (Tablica 73.), primijenjene kao jedino voluminozno krmivo u hranidbi
visokomlječnih Holestein krava u ranoj laktaciji, mogu osigurati mliječnost od 29 do 32
kg/dan (preračunato na 4% m.m.), uz udio koncentrata od 42% do 50%. Dodani koncentrat
prvenstveno je služio za povećanje energetske vrijednosti obroka, a sadržavao je 60% do 80%
zrna kukuruza, sojinu sačmu, mesno-koštano brašno, minerale i vitamine. U istom pokusu
mliječnost krava hranjenih sjenažom crvene djeteline (Trifolium pratense L.) bila je za oko 1
kg/dan manja u odnosu na krave hranjene sjenažom lucerne, iako je cjelokupni dnevni obrok
bio podešen na sličnu koncentraciju sirovih bjelančevina (oko 17% u ST).
99
Tablica 73. Kvaliteta silaže i sjenaže lucerne, sastav obroka, konzumacija ST i mliječnost
krava u Wisconsinu (Hoffman i sur., 1997.)
1992.g. 1993.g.
Ranije
košena
Kasnije
košena
Ranije
košena
Kasnije
košena
ST (%) 27,2 47,8 55,8 36,8
SB (% u ST) 18,8 18,5 14,4 15,7
NDF (% u ST) 39,1 41,8 49,8 48,4
ADF (% u ST) 30,8 31,9 37,7 41,2
pH 4,7 4,7 4,7 4,4
Udio silaže u obroku (% u
ST)
58 58 50 50
Udio koncentrata (% u ST) 42 42 50 50
SB u obroku (% u ST) 18,3 19,2 16,8 17,2
Konzumacija ST
(kg/dan/grlu)
21,7 21,6 20,5 18,8
Mlijeko 4% m.m.
(kg/dan/grlu)
32,4 29,1 29,6 29,4
U komparativnom pokusu Hoffmana i sur. (1998.), također u Wisconsinu, lucerna kao jedina
voluminoza pokazala je učinke slične ili bolje od engleskog ljulja. Naime, Holstein krave u
ranoj laktaciji (od 61. dana + 28 dana pokusa) hranjene sjenažom lucerne dale su (neznačajno)
više mlijeka od krava hranjenih sjenažom engleskog ljulja (29,8 vs. 29,0 kg/dan, Tablica 74.).
Sjenaža lucerne bila je pripremljena u fazi kasnog pupanja, a sjenaža ljulja u fazi vlatanja.
Navedene voluminoze hranjene su uz dodatak koncentrata, čiji je udio u dnevnom obroku bio
30% kod lucerne i 32% kod ljulja. Koncentrat je (kod lucerne) sadržavao oko 67% zrna
kukuruza, oko 20% sojine sačme, oko 7% mesno-koštanog brašna, minerale i vitamine.
Ukupni obroci bili su podešeni na 20% sirovih bjelančevina u ST i 6,7 MJ/kgST NEL.
Konzumacija ST obroka bila je veća kod lucerne nego kod ljulja.
Tablica 74. Kvaliteta alternativnih voluminoza (sjenaža lucerne vs. sjenaža engleskog ljulja) i
utjecaj na dnevnu konzumaciju i mliječnost krava (Hoffman i sur., 1998.)
Sjenaža lucerne Sjenaža engleskog ljulja
ST (%) 54,2 50,4
SB (% u ST) 20,2 18,4
NDF (% u ST) 43,8 46,8
ADF (% u ST) 34,1 34,8
pH 5,9 5,8
In-vitro probavljivost ST (%) 79,5 82,9
Udio sjenaže u obroku (% u ST) 69,7 68,1
SB u obroku (% u ST) 20,6 19,9
NEL (MJ/kgST) 6,74 6,65
Konzumacija ST (kg/dan/grlu) 22,5 20,3
Mliječnost 4% m.m. (kg/dan/grlu) 29,8 29,0
Vanzant i Cochran (1994.) su u Kansasu (SAD) ustanovili da kod krava-majki u sustavu
krava-tele, prihrana sijenom lucerne povrh bazalne hranidbe zimskom ispašom na visokim
prerijskim travama povećava porođajnu masu teladi i masu teladi pri odbijanju od sise
100
(Tablica 75.). Krave su bile križane Hereford×Angus (prosječna TM=502 kg/grlu), a prihrana
je provođena tijekom zadnja tri mjeseca trudnoće (od kraja studenog do početka ožujka).
Teljenje je bilo početkom ožujka, a odbijanje od sise krajem listopada.
Tablica 75. Utjecaj prihrane sijenom lucerne na porođajnu masu teladi i masu pri odbiću kod
bazalne hranidbe ispašom krava-majki na visokim prerijskim travama u Kansasu (Vanzant i
Cochran, 1994.)
Razina prihrane sijenom lucerne (% od tjelesne mase
krave)
0,48 0,72 0,96
Razina prihrane sijenom lucerne (kg sijena / kravi) 2,4 3,6 4,8
Prosječna porođajna masa teladi (kg/teletu) 35,2 37,9 37,3
Prosječna masa teladi pri odbijanju od sise (kg/teletu) 223,3 223,1 234,8
Lucerna u sušnim i polusušnim klimatima može biti interesantna opcija za napasivanje zbog
svoje otpornosti na sušu i boljeg ljetnog porasta u odnosu na livadne trave. Međutim,
napasivanje stoke na lucerni, u praksi je zaista rijetkost, zbog rizika od nadama kod životinja.
Unatoč takvom riziku, u glavnoj mljekarskoj regiji Argentine (Córdoba, Pampas), hranidba
mliječnih krava najviše je zasnovana na cjelogodišnjem napasivanju na lucerni (Colline i sur.,
2005., cit. Baudracco i sur., 2011.). Baudracco i sur. (2011.) su u Argentini, u svom pokusu s
križanim kravama Holstein×Jersey (TM oko 490 kg) pokazali da ispaša lucernom kao
glavnom voluminoznom komponentom može dati maksimalnu dnevnu mliječnost od 28,4 do
31 kg/kravi, i proizvodnju od 6.503 do 7.104 kg/kravi/god. mlijeka s oko 4% mliječne masti.
Prinos mlijeka po hektaru bio je 11.366 do 17.206 kg/ha/god., ovisno o gustoći stočnog fonda
(1,6-2,6 krava/ha krmnog bilja). Radi sprečavanja nadama, kravama je obrok ispaše
dopunjavan silažom sirka bogatoga kondenziranim taninima, a tijekom proljeća i jeseni, kada
je najveća opasnost od nadama, još je u koncentrirani dio obroka dodavan i preparat s
etoksilatnim alkoholom i pluronskim deterdžentom (80 g/t TM). Tablica 76. prikazuje
podatke o provedenoj hranidbi, učinkovitosti napasivanja i proizvodnim rezultatima za
ispitivane razine gustoće stočnog fonda.
Tablica 76. Podaci o provedenom pokusu napasivanja muznih krava na lucerni (Baudracco i
sur., 2011.) Stočni fond Niski Srednji Visoki
krava/ha 1,6 2,1 2,6
ha/kravi 0,625 0,474 0,388
Lucerišta ha/kravi 0,543 0,410 0,333
Silažni sirak ha/kravi 0,082 0,064 0,055
Masa lucerne na početku ispaše tST/ha 1,7 1,6 1,8
Godišnji prinos lucerne tST/ha 12,1 11,5 12,2
Konzumirana ispaša tST/ha 5,8 7,2 8,2
Konzervirano sijeno tST/ha 1,4 0,4 0,9
Iskorištenje lucerišta % 59,5 66,1 74,6
Konzumirano ispaše kgST/kravi/god. 3.150 2.916 2.775
Konzumirano silaže sirka i sijena kgST/kravi/god. 1.130 1.145 965
Konzumirano koncentrata kgST/kravi/god. 1.778 1.785 1.780
Prosječan dnevni obrok ispaše kgST/kravi/dan 16,9 13,5 12,2
Konzumacija ispaše početkom laktaci. kgST/kravi/dan 6,6 5,4 6,2
Konzumacija ispaše sredinom laktacij. kgST/kravi/dan 13,5 12,9 11,6
Konzumacija ispaše krajem laktacije kgST/kravi/dan 10,8 11,1 10,3
Godišnja proizvodnja mlijeka kg/kravi 7104 6503 6743
kg/ha 11.366 13.807 17.206
101
Jones-Endsley i sur. (1997.) su u Indiani (USA) ispitivali proizvodnost Holstein mliječnih
krava sredinom laktacije, napasivanih na smjesi lucerne i klupčaste oštrice (Dactilys
glomerata L.) i prihranjivanih koncentratom (tri puta dnevno, neposredno nakon mužnje s
rokom od 20 minuta za konzumaciju). Mliječnost je bila oko 21,5 kg/dan/grlu i nije bila pod
značajnim utjecajem razine prihrane (Tablica 77.). Konzumacija ST značajno je ovisila o
razini prihrane koncentratom. Ispaša je sadržavala oko 19% ST i oko 24% sirovih
bjelančevina u ST. Pregoni su bili dimenzionirani za 1-dnevnu konzumaciju (intenzivna
varijanta rotacijskog napasivanja). Krave su prebacivane na novi pregon kada bi popasle
biljnu masu do visine od 7,5 cm od tla.
Tablica 77. Utjecaj razine prihrane koncentratom na mliječnost Holstein krava na ispaši na
smjesi lucerne i klupčaste oštrice sredinom laktacije u Indiani (Jones-Endsley i sur., 1997.)
Razina prihrane koncentratom (kgST/dan/grlu) 6,4 9,6
Konzumacija koncentrata (kgST/dan/grlu) 5,6 8,4
Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 12,5 11,7
Ukupna konzumacija (kgST/dan/grlu) 18,1 20,1
Probavljivost ST dnevnog obroka (%) 71,4 72,2
Mliječnost (kg/dan/grlu) 24,8 25,4
Sadržaj mliječne masti (%) 2,96 3,05
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 2,80 2,79
Mliječnost (korigirana na 4% m.m.)(kg/dan/grlu) 21,1 21,9
Blanco i sur. (2010.) su u Španjolskoj uspoređivali prirast i kvalitetu mesa muške junadi
pasmine Parda de Montaña, napasivane na lucerni s prihranom zrnom ječma (1,8 kg
ST/dan/grlu) ili hranjenih koncentratom i slamom po volji. Masa lucerne pred puštanje na
ispašu bila je prosječno 2.818 kgST/ha. Pregoni su bili površine 0,3 ha, a na njih je puštana
grupa od 7 junaca. Junci su prebacivani na novi pregon kada bi popasli lucernu do 10 cm
visine od tla. Prirast na ispaši lucernom tijekom prva 3 mjeseca tova bio je 1,3 kg/dan/grlu, i
neznačajno manji od prirasta na koncentratu (Tablica 78.). U završnih 2 mjeseca tova ostao je
nepromijenjen ali i značajno manji od prirasta na koncentratu. Najbolji rezultati bili su
postignuti kombiniranjem ispaše lucernom prva 3 mjeseca, i hranidbe koncentratom i slamom
zadnja 2 mjeseca. Polutke junaca s ispaše imale je značajno veći udio mesa i značajno manji
udio masti. Masnoća polutki s ispaše imala je veći udio nezasićenih masnih kiselina. Početna
tjelesna masa junadi bila je 224 kg i starost 6 mjeseci, a izlazna masa 450 kg.
102
Tablica 78. Prirast muške junadi na ispaši lucernom i na hranidbi slamom i koncentratom
(Blanco i sur., 2010.)
Varijanta hranidbe I
(Lucerna ispaša +
zrno ječma)
II
(Slama +
koncentrat)
III
(1. faza I, 2.
faza II)
Prirast 1. faza tova, 3 mjeseca (kg/dan/grlu) 1,332 1,524 1,325
Prirast 2. faza tova, 2 mjeseca (kg/dan/grlu) 1,308 1,529 2,017
Udio mesa u polutkama (%) 71,1 67,3 66,8
Udio masti u polutkama (%) 9,9 15,5 15,0
Kvaliteta krmiva
SB
(% u ST)
ME
(MJ/kgST)
Ispaša lucerne 22,3 nepoznato
Slama 3,5 5,02
Zrno ječma 11,3 11,93
Koncentrat 1. faza tova 14,9 11,47
Koncentrat 2. faza tova 13,7 11,65
Berone i sur. (2020.) su u Argentini, rotacijskim napasivanjem Angus junadi na čistoj lucerni,
bez dodatka koncentriranih krmiva, postigli niže dnevne priraste tjelesne mase, u rasponu od
0,16 do 1,01 kg/grlu/dan, ovisno o dobu godine i godini istraživanja. Unutar navedenog
raspona, brži prirasti su postizani kada su junci napasivani na mlađoj lucerni, a sporiji na
starijoj, vjerojatno zato što je mlađa lucerna bila veće energetske vrijednosti negoli starija, i s
većim udjelom lista i manjim udjelom stabljike. Autori nisu izvjestili o pojavi nadama junadi
na paši tokom provedbe pokusa, niti o primjeni sredstava protiv nadimanja, vjerojatno zbog
prikladno rukovođenog napasivanja. Naime, ako se stoka premješta s podjedinice pašnjaka na
slijedeću tokom poslijepodneva, i pri tome pobrine da stoka ne bude gladna pri ulasku na
novu podjedinicu, tada ispaša lucernom predstavlja krmu značajno nižeg rizika za pojavu
nadama.
Popp i sur. (1997.) su u nekim godinama postigli i veće dnevne priraste junadi na ispaši
lucernom u smjesi s travama, u Manitobi (Kanada) od 1991. do 1994. (Tablica 79.). Bolji
prirasti postizani su kod manje zaposjednutosti pašnjaka stokom (1,1 junac/ha), ali je veća
ukupna proizvodnja postignuta kod veće zaposjednutosti (2,2 junca/ha). Udio lucerne u ST
nadzemne mase pašnjaka bio je oko 70%, dok su ostatak činile višegodišnje krmne trave.
Prosječna tjelesma masa junadi na početku pašne sezone bila je 352 kg/grlu, a korišteni su
junci pasmine Charolais i križanci Simmental×Hereford. Juncima je s mineralnom soli bilo
davano i kemijsko sredstvo protiv nadimanja. Varijacije unutar tretmana napasivanja bile su
pod utjecajem godine istraživanja.
Tablica 79. Prirast junaca na ispaši na smjesi lucerne s travama (Popp i sur., 1997.)
Metoda zaposjedanja Kontinuirano Rotacijsko
Odnos zaposjedanja
(broj junaca / ha)
1,1 2,2 1,1 2,2
Prosječni dnevni prirast po grlu
(kg/dan)
1,07 – 1,49 0,87 – 1,41 0,91 – 1,49 0,68 – 1,30
Ukupni prirast po jektaru (kg/ha) 110 – 256 179 – 428 107 – 255 160 – 462
Prosječna biljna masa iznad 2 cm
visine od tla (tST/ha)
2,6 – 3,5 1,7 – 2,8 2,8 – 4,6 1,3 – 2,6
103
U istraživanju Robertsona i sur. (2015.), napasivanje ovaca tijekom jeseni na lucerni, 7 dana
prije sparivanja i tijekom sparivanja s ovnovima, povećalo je broj fetusa po ovci za 30% u
usporedbi s napasivanjem na razvojno zastarjeloj biljnoj masi pašnjaka. Također, na lucerni je
bilo i 20% više porođenih janjaca. Istraživanje napasivanja dojnih ovaca i janjadi na lucerni
na Novom Zelandu, u sušnoj središnjoj regiji južnog otoka proveli su Stevens i sur. (2012.).
Pokus je, usporedbe radi, proveden simultano s napasivanjem na trajnom travnjaku. Na
lucerni je postignut brži dnevni prirast janjadi, ukupni sezonski prirast janjadi i veći stočni
fond po jedinici površine (Tablica 80.) zahvaljujući većim prinosima i kvaliteti lucerne u
odnosu na trajne travnjake u sušnim uvjetima istraživane regije.
Tablica 80. Utjecaj napasivanja ovaca s janjadi na lucerni i trajnom travnjaku na prirast
janjadi, ukupni sezonski prirast i stočni fond po jedinici površine (Stevens i sur., 2012.)
Izvor ispaše Lucerna Trajni travnjak
Prirast janjadi (kg/dan/janjetu) 0,330 0,275
Ukupni sezonski prirast janjadi (kg/ha žive vage) 358 108
Stočni fond (ovaca/ha) 10 3
Iako su gore navedena istraživanja pokazala da lucerna omogućuje visoku mliječnost krava i
priraste junadi i ovaca, ipak lucerna nije savršena krma. Istraživanje Douglasa i sur. (1995.)
pokazalo je da ispaša na smjesi lucerne sa smiljkitom roškastom omogućava bolje proizvodne
rezultate ovaca negoli ispaša na čistoj lucerni. Rezultate su objasnili povećanim iskorištenjem
bjelančevina iz ispaše zahvaljujući konzumaciji kondenziranih tanina iz smiljkite roškaste.
4.4.1.2. Prinosi
Službena statistika (DZS, 2015.) izvještava o procjenama prosječnih prinosa sijena lucerne u
Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2010. do 2014. u rasponu od 5 do 6,9 t/ha, s najvećim
prinosima u regiji Panonska Hrvatska, i relativno nižim u regijama Sjeverozapadna Hrvatska i
Jadranska Hrvatska (DZS, 2009.). Praktičari na području istočne Hrvatske mogli bi smatrati
da su prinosi navedeni u službenim statističkim izvješćima (DZS, 2015.; DZS, 2009.) niži od
prosječnih ostvarenja jer oni lako ostvaruju prinose sijena od 10 t/ha (Petričević, 2015.), pa i
više. Suprotno njima, praktičari čije se farme nalaze na tlima niže plodnosti (kisela tla,
glinasta tla, nepropusna tla, niži sadržaj biljnih hraniva) ostvaruju prinose sijena od oko 6 t/ha
(Čunko 2015.; Lončarić, 2014.). Proizvodni potencijal lucerne u nizinskoj Hrvatskoj je veći
od navedenih ostvarenja kod praktičara. Tako su Bukvić i sur. (1997.) u Osijeku, nakon
proljetne sjetve (15. ožujka 1994.) u prvoj godini s 3 otkosa ostvarili prinos ST nadzemne
mase od oko 9,5 t/ha, dok su u drugoj godini lucerišta s 5 otkosa ostvarili oko 13 t/ha. Još
veće prinose u 5-košnom režimu korištenja, također u Osijeku, postigli su Tucak i sur.
(2012.): prosječno 20,7 t/ha ST u trogodišnjem prosjeku (2007.-2009.) s 9 sorata i 4
oplemenjivačke populacije. Zanimljivo je da su na istoj lokaciji, 23 godine prije pokusa
Tucakove i sur. (2012.), Bošnjak i sur. (1988.) ustanovili sličan prosječni prinos 25 sorata
lucerne: 11 t/ha sijena u godini sjetve (1984.) i oko 21 t/ha u slijedeće dvije godine korištenja.
Ovako veliku razliku između izmjerenih prinosa u znanstvenim pokusima i kod praktičara,
dr.sc. Svetislav Popović (Poljoprivredni institut Osijek, osobna komunikacija) objašnjava
razlikom u režimu košnje i korištenja. Naime, kod praktičara se otkos lucerne suši 4 do 10
dana na tlu. Dok je pokošena masa na tlu, ona pokrivanjem novih izboja sprečava tvorbu
prinosa novoga porasta. Kod 4 do 5 otkosa godišnje, broj dana pokrivanja lucerišta je blizu
30, što je slično vremenu potrebnom za tvorbu prinosa još jednog porasta. U znanstvenim
pokusima, pokošena masa se odmah važe, uzorkuje i odvozi s lucerišta. Vjerojatno je drugi po
104
važnosti uzrok smanjenja prinosa lucerne kod praktičara sabijenost tla, uslijed učestalog
gaženja lucerišta brojnim prohodima teške mehanizacije: kod svakog roka košnje 1 prohod
traktora s kosilicom, 1 prohod traktora s razbacivačem, 2 prohoda traktora sa sakupljačem, 1
prohod traktora s balirkom i vozanje traktora s prikolicom radi odvoza sijena, a često i
vozanje utovarivača bala u prikolice. To sumarno znači godišnje barem 25 prohoda traktorom
mase oko 3,5 t i priključnog stroja mase oko 1 t, i k tome još gaženje radi odvoza. Tako je
Głąb (2008.) u Poljskoj ustanovio da 6 prohoda lakim traktorom (mase 2.056 kg), pokrivajući
svaki put cijelu površinu lucerišta, smanjuje godišnji prinos lucerne za 0,6 do 2,2 tST/ha,
odnosno za 7 do 18% u odnosu na lucernu koja je košena ručno i nije gažena traktorom.
Smanjenje prinosa je bilo najmanje u prvoj godini korištenja lucerišta jer gaženje još nije
dovelo do sabijanja tla. U znanstvenim pokusima pokošeni prinos se odnosi ručno, ne koristi
se teška mehanizacija za razbacivanje i skupljanje otkosa, niti se pokošena masa balira, što je
sve povezano sa znatno manjim sabijanjem tla u pokusima, i posljedično povoljnijim
zemljišnim uvjetima za razvoj i funkcioniranje korijena i tvorbu prinosa lucerne. Vjerojatno je
jednako važan činitelj gubitaka prinosa kod praktičara i nepovoljno vrijeme (oborine) tijekom
sušenja otkosa na tlu. Česte su godine kada jedan otkos godišnje propadne uslijed kiše za
vrijeme pripreme sijena na tlu. U znanstvenim pokusima otkos ne stigne pokisnuti jer biva
odnesen s tla odmah po košnji, tako da praktički nema gubitaka uslijed nepovoljnog vremena.
Kod proizvodnje sijena javljaju se gubici uslijed manimulacije pokošenom masom, a u
pokusima takvih gubitaka gotovo nema. Svi gore navedeni činitelji koji u pokusima doprinose
povećanju prinosa i iskorištenju prinosa lucerne, mogli bi poslužiti razmatranju mogućnosti
povećanja prinosa i njegovog iskorištenja u proizvodnoj praksi, jer se razlika u prinosu od oko
10 t/ha može zaista smatrati motivirajućom. Napasivanje kao alternativa pripremi sijena može
biti interesantna jer nema rizika da pokošena lucerna pokisne tijekom sušenja. S obzirom da
stoka koja se napasuje na lucerni ima znatno manju tjelesnu masu nego li traktori i priključni
strojevi, bilo bi interesantno u hrvatskim uvjetima provjeriti da li bi isto omogućilo veće
prinose uslijed eventualno manje zbijenosti tla. Također bi trebalo ustanoviti koliki bi bio
iskoristivi prinos ST lucerne uz korištenje napasivanjem.
Prinosi lucerne uvelike variraju s klimatom. U regijama s kraćim vegetacijskim razdobljem,
poput visokih geografskih širina ili visokih nadmorskih visina, prinosi mogu biti znatno manji
od prinosa u Hrvatskoj. Tako su Fairey i sur. (2000.) u Kanadi, u prosjeku za 9 lokacija dobili
2-3 otkosa godišnje i prosječni godišnji prinos suhe tvari 6,7 t/ha, dok se raspon prinosa po
lokacijama kretao od oko 4 t/ha do oko 10 t/ha. Coruh i Tan (2008.) su u Anatoliji (istočna
Turska) na 1853 m n.v. dobivali samo 3 otkosa godišnje s prosječnim godišnjim prinosom
4,26 t/ha za 7-godišnje razdoblje korištenja lucerišta. U godini zasnivanja prinosi su bili oko 2
t/ha, sredinom vijeka oko 5 t/ha, a u 7. godini oko 3 t/ha. Klimat je bio okarakteriziran vrlo
hladnim zimama sa snijegom, a ljeta su bila hladna i suha. U mediteranskom klimatu Isparte
(zapadna Turska) na 1035 m n.m., Albayrak i Turk (2013.) su dobili visoke prinose ST
lucerne, mnogo veće negoli prinose višegodišnjih trava, uz ravnomjerniju raspodjelu
godišnjeg prinosa (Tablica 81.). Sve ispitivane vrste kosili su u isto vrijeme – početkom
cvatnje lucerne (2009.: 28.V., 7.VII, 5.VIII, i 28.IX; 2010.: 4.VI, 9.VII, 10.VIII i 2.X).
105
Tablica 81. Prinosi lucerne i trava u Isparti, zapadna Turska (Albayrak i Turk, 2013.)
Prinos (tST/ha)
Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno
2009.
Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10
Stoklasa bezosata 3,30 0,90 0,75 0,80 5,75
Klupčasta oštrica 2,80 0,70 0,50 0,55 4,55
Vlasulja livadna 2,30 0,80 0,40 0,50 4,00
2010.
Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80
Stoklasa bezosata 3,90 1,10 0,70 0,65 6,35
Klupčasta oštrica 3,00 0,80 0,60 0,40 4,80
Vlasulja livadna 3,40 1,00 0,80 0,50 5,70
4.4.1.3. Agrotehnika
4.4.1.3.1. Izbor tla
Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) za visoke prinose i dugi vijek korištenja, lucerna zahtijeva
duboka, rahla i plodna tla s povoljnim vodo-zračnim odnosom. Po teksturnom sastavu lucerni
najviše odgovaraju glinasto-pjeskovita tla tipa černozema, degradiranog černozema i eutrična
smeđa tla. Laka tla, poput ilovastih pijesaka i pjeskovitih tala nisu pogodna za visoke prinose
lucerne, ali od svih leguminoza lucerna najbolje uspijeva na takvim tlima, zahvaljujući
dubokom i snažnom korjenovom sustavu koji crpi dubinske zalihe vode i hraniva. Tako je
Evans (1978.) na pjeskovitoj ilovači na Novom Zelandu, ustanovio tijekom ljeta s
ispodprosječnim oborinama, da lucerna usvaja vodu iz dubine tla do barem 210 cm, dok su
ostale krmne kulture (klupčasta oštrica, engleski ljulj, bijela djetelina) usvajale vodu iz dubine
do oko 130 cm. Tla s visokom podzemnom vodom i nepropusna tla koja na površini
zadržavaju vodu nisu pogodna za lucernu jer tu lucerna brzo ugiba. Lucerna za tvorbu visokih
prinosa i dugi vijek korištenja zahtijeva tlo blizu pH neutralno (opseg pHH2O od 6,2 do 7,5).
Prema istraživanju Tucakove i sur. (2007.) na kiselom tlu u Petrijevcima (pHH2O 4,72) lucerna
je dala za oko 1/3 manji prinos u odnosu na prinos na neutralnom tlu u Osijeku. Na kiselom
tlu u Petrijevcima vijek korištenja lucerišta bio je tek 3 godine, što je manje od očekivanih 4
do 5 godina na prikladnome tlu. Također, na dva tipa kiselog glinastog tla u SAD-u, Wolf i
sur. (1994.) su uočili značajno smanjenje prinosa lucerne nakon druge godine korištenja
lucerišta, u varijantama pokusa bez kalcizacije.
4.4.1.3.2. Plodored
Prema Halagiću u sur. (1992.) lucerna ne podnosi ponovljenu sjetvu bez razdoblja odmora
proizvodne površine. Ponovljena sjetva nakon lucerne ili drugih leguminoza, bez razdoblja
odmora ima za posljedicu smanjenje prinosa, pojačan napad bolesti i štetnika i brzo
izumiranje usjeva. Za prikladan odmor tla, lucernu na istu površinu ne treba sijati nekoliko
godina od uništavanja starog lucerišta (Stjepanović i sur., 2009.). U praksi se često postavlja
pitanje što činiti s prorijeđenim lucerištem, kojemu se prinos smanjio zbog prorijeđenog
sklopa biljaka. Usijavanje lucerne u prorijeđeni sklop staroga lucerišta nudi male šanse za
uspjeh ponika zbog autotoksičnosti biljaka (Volenec i Johnson, 2004.). Naime, stare biljke
lucerne izlučuju autotoksine koji inhibiraju klijanje sjemena lucerne i smanjuju vigor klica
koje su uspjele niknuti. U slučaju prorijeđenosti lucerišta, dr. Ken Albrecht (University of
Wisconsin, USA, osobna komunikacija) preporučuje u prorijeđeno lucerište usijati travu ili
lucerište preorati pa uzgajati neki drugi usjev barem 6 mjeseci do 1 godine prije ponovnog
106
zasijavanja lucerišta. Lucerna se može smatrati odličnim predusjevom za kulture koje imaju
potrebu usvajanja velikih količina dušika, poput kukuruza, jer će takvi usjevi uspjeti iskoristiti
zaista veliku količinu dušika koju lucerna ostavlja u tlu.
4.4.1.3.3. Obrada tla
U uvjetima polusušnog klimata panonske Hrvatske duboka osnovna obrada tla ima važnu
zadaću stvaranja željenog volumena šupljina u tlu, u kojima će se skladištiti oborinska voda
za potrebe usjeva tijekom ljeta. Lucerna za optimalne prinose zahtijeva rahlo tlo s dobrim
vodo-zračnim odnosima (Stjepanović i sur., 2009.) te zbog toga povoljno reagira na duboku
osnovnu obradu. Na temelju preporuka prethodnih istraživača, Stjepanović i sur. (2009.)
preporučuju dubinu osnovne obrade tla od 40 do 45 cm, ovisno o tipu tla. S obzirom da je
uobičajena dubina oranja za većinu kultura 25 do 30 cm, dubljom obradom bi se razbio „taban
pluga“ i omogućili bolji uvjeti za razvoj korijena lucerne. Inverzijska osnovna obrada (tj.
oranje) na takvu dubinu tla zahtijeva mnogo energije, pa je ekonomski razumno razmisliti o
plićoj inverzijskoj obradi s dubljim paranjem ili čak podrivanjem, na tlima gdje unutar profila
(dubine) tla postoji slabije propustan horizont (sloj). U nedostatku podrivača, podrivanje se
može napraviti i plugovima s kojih se skine plužna daska (tzv. odgrnjača)(prof.dr.sc. Mirko
Stjepanović, osobna komunikacija, neobjavljeni podaci). Posao podrivanja trebalo bi obaviti
tijekom ljeta, kada je tlo dovoljno suho. U slučaju postojanja slabije propusnog sloja, korisno
je razmotriti njegovo probijanje alternativnom biološkom metodom, poput uzgoja međuusjeva
za sideraciju koji svojim snažnim korijenjem probijaju takve slojeve, kao što je npr. rauola.
Kod provođenja oranja, radi olakšavanja nadolazeće predsjetvene pripreme, korisno je odmah
za plugom vući tzv. „paker valjak“ koji dodatno mrvi izorano tlo, ravna ga i sliježe. Ako je
cilj lucernu posijati u kasno-ljetnom roku, tada je potrebno nakon žetve žitarica (srpanj)
svakim slijedećim zahvatom postepeno produbljivati obrađeni sloj tla. Tako se odmah nakon
žetve praši strnište, najčešće teškom tanjuračom na oko 10 cm dubine tla. Zatim slijedi drugo
ljetno oranje kojim se još produbljuje rahli sloj tla na oko 20 cm dubine, i na kraju treće ljetno
oranje na ciljanu dubinu 30 ili više cm. Zbog uštede na sve skupljem pogonskom gorivu,
drugo ljetno oranje se preskače ili se zamjenjuje zahvatom podrivanja (dr.sc. Tihomir Čupić,
Poljoprivredni institut Osijek, osobna komunikacija). Poslije zadnjeg oranja tlo je potrebno
što hitnije (dok se izorane grude ne osuše i ne otvrdnu na suncu) poravnati i usitniti teškom
tanjuračom i predsjetvenu pripremu obaviti potrebnim brojem prohoda sjetvospremača.
Sjetvospremač vrlo učinkovito stvara prikladan sjetveni sloj, mnogo kvalitetnije nego drljača,
i mnogo jeftinije nego roto-drljača. Slegnutu posteljicu za sjetvu sjemena treba stvoriti na 2
cm dubine tla, i na njoj rahli pokrivač sitne mrvičaste strukture. Ukoliko je preorano tlo
postalo vrlo grubo uslijed ljetne suše, i ako nema izgleda za skoriju kišu, primjena rotodrljače
može biti jedina učinkovita opcija za predsjetvenu pripremu. U takvom slučaju može se
postaviti pitanje: da li raditi pripremu tla ili čekati kišu jer sjeme posijano u suho neće
niknuti? Dolaskom kiše, sjeme posijano u suho početi će klijati i dati ponik usjeva prije negoli
usjev za koji će se, tek nakon prestanka kiše odraditi predsjetvena priprema i sjetva. S
obzirom da je kod kasno-ljetnog roka sjetve poželjno da biljčice uđu što razvijenije u zimu,
može biti ekonomski razumno uložiti više energije u raniju predsjetvenu pripremu i sjetvu, jer
se tada očekuje ranije nicanje i sigurnije prezimljenje usjeva. Ako je cilj pripremiti tlo za
sjetvu u proljeće, tada se osnovna obrada tla oranjem može odgoditi za jesen, kada se tlo
smekša i kada daje manje otpore oranju, a brazde se ljepše slažu, bez otkidanja krupnih gruda.
Prema uobičajenoj agrotehnici za jarine, tlo se nakon zime, kada postigne dovoljnu nosivost
za strojeve, ravna zahvatom zatvaranja zimske brazde (gredom, blanjom ili teškom drljačom).
Netom prije sjetve potrebno je obaviti predsjetvenu pripremu (najbolje sjetvospremačem),
tako da slegnuta posteljica bude na dubini sjetve (2 cm), i na njoj rahli pokrivač. Radne
107
operacije pripreme tla i sjetve važno je provoditi pri dovoljnoj nosivosti tla, jer se kod gaženja
strojeva po prevlažnom tlu, tlo sabija i stvaraju se neravnine (tragovi kotača), zbog čega
lucerište postaje neravno. Neravno tlo ima za posljedicu nejednaku visinu košnje biljaka i
prljanje pokošene mase tlom zbog nailazaka na neravnine tijekom manipulacije (razbacivanja,
okretanja, skupljanja, baliranja).
Unatoč općim preporukama za duboku osnovnu obradu tla za lucernu, na povoljnim tlima
visoki prinosi mogu se postići i plićim oranjem te raznim varijantama reducirane obrade tla,
pa čak i uzgojem bez obrade tla. Leto i sur. (2006.) su na umjereno kiselom (pHH2O 6,7 i pHKCl
5,54) planinskom (Medvednica, 660 m.n.m.) ilovastom tlu oranjem na samo 20 cm dubine
postigli visoke prinose lucerne: u prvoj godini oko 7,1 t/ha ST (u 3 otkosa), u drugoj godini
oko 11 t/ha ST (u 3 otkosa) i u trećoj godini oko 13 t/ha ST (u 4 otkosa). Singer i sur. (2003.)
u saveznoj državi New Jersey (USA), no-till zasnivanjem lucerišta na ilovastom tlu, postigli
godišnje prinose ST nadzemne mase 9,1 t/ha u prvoj godini korištenja, te 15,1 t/ha i 15,8 t/ha
u drugoj i trećoj godini korištenja. Prinosi no-till varijante nisu se značajno razlikovali od
jedine alternativne varijante, koja je uključivala osnovnu obradu tla kombiniranim
chiesel+disk oruđem.
4.4.1.3.4. Gnojidba
Kod planiranja gnojidbe vrlo često se polazi od podataka o iznošenju glavnih biljnih hraniva
prinosom uzgajane kulture (Vukadinović i Bertić, 2013.). Lucerna svojim prinosom nadzemne
mase usvaja velike količine mineralnih tvari iz tla. Mnogi istraživači su ispitivali mineralni
sastav nadzemne mase, koji se pokazao vrlo varijabilan ovisno o lokalitetu ispitivanja
(Bukvić, 1996.; Muratović i sur., 2001.; Ćupić i sur., 2006.), o fazi razvoja biljke pri
uzorkovanju (Blackwood, 2007.), o ispitivanoj sorti (Bukvić, 1996.; Yolcu i sur., 2008.) i
godini istraživanja (Bukvić, 1996.)(Tablica 82.).
Tablica 82. Mineralni sastav nadzemne mase lucerne prema raznim istraživačima
Koncentracija minerala u ST nadzemne mase lucerne (%)
Izvor podataka N P K Ca Mg
Bukvić (1996.),
Hrvatska:
kiselo tlo
neutralno tlo
2,95-3,15
3,64-3,81
0,318-0,393
0,416-0,423
1,76-2,75
2,24-2,53
0,70-0,89
1,05-1,13
0,14-0,22
0,18-0,22
Blackwood (2007.),
Australija:
- mlada vegetativna
- kasna vegetativna
- u cvatnji
0,4
0,3
0,2
2,2
2,5
2,5
1,6
1,3
1,3
0,26
0,24
0,33
Ćupić i sur. (2006.),
Vojvodina (Srbija)
0,176-0,309 1,114-3,268 0,783-1,403 0,18-0,35
Muratović i sur.
(2001.), BiH, početak
cvatnje
0,290-0,464 1,425-4,115 1,414-2,437 0,12-0,91
Yolcu i sur. (2008.),
Turska, poč. cvatnje
3,87-4,97 0,18-0,33 1,52-3,15 2,19-4,65 2,06-3,36
Za procjenu iznošenja minerala iz tla, prinosom suhe tvari lucerne, za uvjete kontinentalne
Hrvatske, vjerojatno su najmjerodavniji rezultati prof.dr.sc. Gordane Bukvić (1996.). Na
108
temelju srednjih vrijednosti koncentracije minerala u ST nadzemne mase i očekivanog prinosa
može se izračunati projekcija godišnjeg iznošenja hraniva prinosom (Tablica 83.).
Tablica 83. Projekcija godišnjeg iznošenja minerala ishrane bilja prinosom nadzemne mase
lucerne na području panonske Hrvatske
Očekivani
godišnji
prinos ST
6 t/ha 10 t/ha 14 t/ha 18 t/ha
Ekvivalent
sijena,
sjenaže i
zelene mase
7 t/ha
12 t/ha
30 t/ha
12 t/ha
20 t/ha
50 t/ha
16 t/ha
28 t/ha
70 t/ha
21 t/ha
36 t/ha
90 t/ha
Mineral Sadržaj u ST
(%)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
Iznošenje
(kg/ha)
N 3,2 192 320 448 576
P 0,4 24 40 56 72
K 2,3 138 230 322 414
Ca 1,0 60 100 140 180
Mg 0,2 12 20 28 36
Iznošenje P i K izraženih kao oksidi (kako je deklarirano na ambalaži gnojiva)
P2O5 55 92 128 165
K2O 166 276 386 497
Odnošenje minerala prinosom sijena je nešto manje od gore prikazanog iznošenja iz tla jer se
tijekom postupka sušenja biljne mase na tlu, dio lisne mase otrusi na tlo, a nakon oborina i
ispere nazad u tlo.
Lucerna kao biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae) ima sposobnost simbioze s
nitrofiksacijskim bakterijama Sinorhizobium meliloti, koje se nastanjuju u kvržicama na
korijenu lucerne. U tlima na području Republike Hrvatske, koja svojim fizikalnim i
kemijskim svojstvima odgovaraju zahtjevima lucerne, ovaj nitrofiksacijski simbiont prirodno
je prisutan, tako da sjeme nije potrebno prije sjetve inokulirati ovim bakterijama. U povoljnim
uvjetima (plodno, blizu pH neutralno tlo, povoljnih vodo-zračnih odnosa) lucerna većinu
svojih potreba za dušikom podmiruje iz simbiotske fiksacije atmosferskog dušika, a ostatak iz
izvorne ponude tla. Većina objavljenih istraživanja ukazuje da lucernu na prikladnom tlu nije
potrebno gnojiti dušikom. U Oklahomi (USA) su Raun i sur. (1999.) ispitivali utjecaj prihrane
lucerne mineralnim dušikom, s dozacijama 0, 11, 22 i 44 kgN/ha nakon svakog otkosa.
Tijekom 5-godišnjeg istraživanja ukupna suma požete suhe tvari nadzemne mase bila je kod
svih varijanti vrlo slična: oko 50 t/ha, odnosno oko 10 t/ha godišnje. U Brazilu, na
kalciziranom tlu (doza dolomita 2,3 t/ha), de Oliviera i sur. (2004.) primjenom N-gnojidbe
nisu dobili značajno veći prinos u odnosu na kontrolnu varijantu bez N-gnojidbe. Također,
Xie i sur. (2015.) u Kini nisu ustanovili pozitivne efekte N-gnojidbe na prinos lucerne. Ipak,
Nešić i sur. (2007.) su na slabokarbonatnom černozemu kraj Beograda (Srbija), N-gnojidbom
postigli povećanje godišnjeg prinosa ST lucerne, i to u drugoj godini nakon sjetve (Tablica
84.).
109
Tablica 84. Utjecaj N-gnojidbe na godišnji prinos lucerne kraj Beograda (Nešić i sur., 20707.)
Godišnji prinos ST nadzemne mase lucerne
(t/ha)
N-gnojidba (kgN/ha) 2003. 2004.
0 6,9 14,7
70 7,5 15,7
140 7,4 17,0
210 5,4 16,3
Da za povećanje prinosa lucerne mogu biti prikladne i male doze dušika (u prihrani) uočio je
Petričević (2015.) u Babinoj Gredi. Ustanovio je brži ponovni porast lucerne nakon košnje
ako se obavi prihrana s oko 14 kgN/ha nakon svakog otkosa (što je godišnja gnojidba od oko
54 kgN/ha/god.). Sličnu praksu N-prihrane lucerne provodi i OPG Čunko iz Velikog Rastovca
(Čunko, 2015.), vjerojatno zbog sličnih zapažanja u vlastitoj proizvodnji. Što se tiče N-
gnojidbe smjesa lucerne s travama, prema turskim istraživanjima čini se, gdje je udio lucerne
oko 50% u ukupnom godišnjem prinosu, da N-gnojidba ne donosi povećanje prinosa takvih
smjesa (Colcu i sur., 2010., Koc i sur., 2004.).
Odluku o primjeni N-gnojidbe i njenoj dozaciji na lucerni treba donijeti na temelju vlastitog
iskustva jer se iz gore izloženoga vidi da lucerna raznoliko reagira na N-gnojidbu, ovisno o
lokaciji gdje je proveden pokus. Kod odluke o dozaciji N važno je da trošak primjene N-
gnojiva ne bude veći od povećanja zarade uslijed eventualno većeg prinosa lucerne.
Lucerna svojim prinosom nadzemne mase iznosi vrlo velike količine fosfora i kalija (Tablica
83.). Nadoknada istih hraniva jednakomjernom gnojidbom je nepotrebna, i u suvremenim je
uvjetima postala vrlo skupa, jer je cijena mineralnih gnojiva jako porasla u posljednjih 20-tak
godina. S obzirom da korijen lucerne prodire vrlo duboko u tlo, odakle usvaja za druge
kulture nepristupačna hraniva, neekonomično je gnojidbu lucerne fosforom i kalijem
provoditi tako da se tlu nadoknađuje iznošenje prinosom. Razni istraživači postigli su visoke
prinose krme lucerne s gnojidbom znatno manjom od iznošenja prinosom. Hakl i sur. (2016.)
su u Pragu (Češka Republika) s NPK-gnojidbom dobili tek malo veće prinose lucerne u
odnosu na negnojenu varijantu (Tablica 85.). Kod iste razine P i K gnojidbe, povećanjem N
gnojidbe za 30% dobili su smanjenje prinosa. Simultanim povećanjem NPK gnojidbe na višu
razinu prinos se dalje povećao. Zanimljiv podatak iz istog istraživanja odnosi se na tek malo
manji prinos lucerne na varijanti koja mnogo godina nije primila ikakvu gnojidbu: 8,64
tST/ha.
Tablica 85. Utjecaj N, P i K gnojidbe lucerne na prinos ST nadzemne mase u Češkoj (Hakl i
sur., 2016.)
N (kg/ha) P (kg/ha) K (kg/ha) Prinos ST (t/ha)
0 0 0 9,23
39 24 109 9,97
63 24 109 9,60
67 31 146 10,17
- - - 8,64
Veće prinose ST (12,1-14,5 tST/ha) postigli su Bukvić i sur. (1997.) u Osijeku bez gnojidbe,
vjerojatno zahvaljujući južnijoj geografskoj širini, ali i visokoj opskrbljenosti tla biljci
pristupačnim fosforom i kalijem (AL P2O5 35 mg/100 g tla i AL K2O 61 mg/100 g tla) uslijed
obilne gnojidbe u povijesti pokusne parcele.
110
Na plodnim i dubokim tlima, pred zasnivanje lucerišta s očekivanim 4-godišnjim korištenjem,
vjerojatno bi se za osnovnu gnojidbu fosforom i kalijem mogla preporučiti dozacija manja od
jednogodišnjeg iznošenja prinosom, možda tek tolika da se ubrza početni razvoj lucerne, dok
korijen ne dohvati dublje rezerve tla. Tako male doze P i K gnojiva trebalo bi u tlo unijeti s
predsjetvenom pripremom, kako bi se povećalo njihovo iskorištenje. Na siromašnim tlima,
poput plitkih i pjeskovitih tala, ne treba postavljati visoke ciljane prinose jer takva tla ne
mogu primiti jaku mineralnu gnojidbu bez narušavanja kemijskih svojstava tla i pojave solnog
udara u suši. Na propusnim tlima (pjeskovita tla, plitka tla na nagibima i dr.) najveći dio
potreba za fosforom i kalijem treba podmirivati redovitom svakogodišnjom gnojidbom
(površinskom prihranom) jer takva tla nemaju sposobnost čuvanja hraniva datih „gnojidbom
na zalihu“.
Stajnjak je u proizvodnji krmnog bilja mnogo važnije gnojivo nego li su to kupovna
mineralna gnojiva, jer se kroz stajnjak, veliki dio prinosom krme iznešenih hraniva, vraća u
tlo (recirkulira). Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) lucerna svojim prinosom dobro reagira na
gnojidbu stajskim gnojem, osobito na siromašnijim i kiselijim tlima. Učinak takve gnojidbe se
očituje u svim godinama korištenja lucerišta. Pozitivna reakcija lucerne na gnojidbu stajskim
gnojem vjerojatno je posljedica sume učinaka dodanih hraniva kroz stajnjak, učinka
povećanja biogenosti tla uslijed dodatka kvalitetne organske tvari u tlo, učinka popravke
strukture tla, koja je za lucernu izuzetno važna, ali i učinka podizanja pH tla uslijed gnojidbe
stajskim gnojem (Min i sur., 2003., Hakl i sur., 2016.). Prosječna doza zrelog goveđeg
stajnjaka od 35 t/ha unosi u tlo oko 175 kg/ha N, oko 87 kg/ha P2O5, oko 230 kg/ha K2O, oko
210 kg/ha CaO, oko 63 kg/ha MgO i manje količine drugih mikroelemenata i stimulativnih
tvari za rast biljaka. Na plodnom tlu u Češkoj (Hakl i sur., 2016.), gnojidba predusjeva
stajnjakom bila je povezana sa značajno većim prinosima ST lucerne u odnosu na negnojenu
varijantu (9,68 t/ha vs. 8,64 t/ha), a najveći prinosi bili su postignuti kombiniranjem organske
i mineralne gnojidbe. pH tla na varijantama gnojenim stajnjakom uvijek je bio veći u odnosu
na tlo gnojeno mineralnim gnojivima. Za postizanje najbolje ekonomske učinkovitosti (što ne
znači i najviših prinosa), autori preporučuju obilnu gnojidbu stajnjakom (oko 40 t/ha goveđeg
ili oko 25 t/ha ovčjeg) pred zasnivanje lucerišta, čime bi se u tlo unijelo količine fosfora i
kalija slične jednogodišnjem iznošenju prinosom ST nadzemne mase od 10 t/ha. Tako bi se
izbjegli troškovi mineralne gnojidbe, a postigao visoki prinos nadzemne mase.
Kalcizacija je mjera kojom se kisela tla mogu prilagoditi zahtjevima lucerne za blizu
neutralnim pH. Milić i sur. (2014.) su na lokaciji Drakčići (Srbija), na kiselom pseudogleju
(pHKCl 4,8 i mobilni aluminij 16,2 mg/100g tla), zaoravanjem vapna podigli prosječni prinos
suhe tvari lucerne u prvoj i drugoj godini korištenja lucerišta (Tablica 86.). S povećanjem
dozacije vapna i s dodatkom stajnjaka prinosi su bili još više povećani.
Tablica 86. Utjecaj kalcizacije vapnom i gnojidbe stajnjakom na prinos ST lucerne na kiselom
tlu u Drakčićima (Milić i sur., 2014.)
Godišnji prinos lucerne (tST/ha)
Doza vapna (t/ha) Doza stajnjaka (t/ha) Prva godina Druga godina
0,0 0 1,0 0
2,5 0 12,6 4,4
5,0 0 14,3 6,3
2,5 30 15,8 6,7
5,0 30 15,4 8,1
Prema istraživanju Wolfa i sur. (1994.) u SAD-u, učinak kalcizacije se skraćuje ako se
primijene doze vapna mnogo manje od preporučenih. Kod primjene pune doze vapnenca (12
111
t/ha) na kiselim (pH 5,3 i pH 4,5) glinastim tlima, vijek korištenja lucerišta bio je 5 godina,
dok je kod primjene 3,1 t/ha vapnenca (četvrtina od preporuke) vijek bio samo 2 godine, i to
uslijed prorjeđivanja sklopa, odnosno izumiranja biljaka. Isti autori su ustanovili da je lucerna
duži niz godina zadržala visoku proizvodnost kod neinkorporiranog kalcizacijskog materijala
(ostavljenog na površini tla) nego kod inkorporiranog u tlo (zaoranog). Istraživanje im je
pokazalo da se kalcizacija kiselog tla za lucernu može obaviti i u no-till sustavu proizvodnje,
te da učinkovite doze vapnenca mogu biti i one koje su polovične u odnosu na preporuke
struke. Rezultati su upućivali da je za dug vijek lucerišta važnije korigirati pH tla u gornjih 8
cm dubine nego po cijeloj dubini oranja.
Katić i sur. (2006.) su na kiselom tlu (pH 4,79) tipa pseudoglej, u Kraljevu (Srbija),
primjenom 3 i 6 t/ha vapna u predsjetvenoj pripremi podigli prinose sijena lucerne u prvoj i
drugoj godini korištenja lucerišta (Tablica 87.). Sjetva je bila obavljena 3 tjedna nakon
kalcizacije.
Tablica 87. Utjecaj kalcizacije vapnom na prinos sijena lucerne na kiselom tlu u Kraljevu
(Katić i sur., 2006.)
Godišnji prinos sijena (t/ha)
Doza vapna (t/ha) Prva godina Druga godina
0 5,7 2,2
3 8,2 16,3
6 8,9 18,4
Suprotno većini pozitivnih rezultata kalcizacije na prinos lucerne, postoje i slučajevi bez
značajnih efekata. Tako Popović i sur. (2009.) na lokaciji Pavlovac (Bjelovarsko-Bilogorska
županija), na kiselom tlu (pHKCl 4,6 i pHH2O 5,61), zaoravanjem 10 t/ha dolomita (56% CaO +
40% MgO), pred zasnivanje lucerne, nisu postigli značajno povećanje prinosa u odnosu na
nekalciziranu varijantu. Ostvareni prinosi sijena lucerne (4-godišnji prosjek) bili su slični kod
svih ispitivanih varijanti: oko 26 t/ha. Izostanak pozitivnog učinka kalcizacije pripisali su
izvjesnoj tolerantnosti korištene sorte lucerne (Osječanka 88) na kiselost tla.
Istraživanje Marcele Andreata-Koren i sur. (2015.) u Križevcima, na kiselom tlu (pHKCl 4,81)
pokazalo je da primjena različitih sojeva bakterijskih inokulanata Sinorhizobium meliloti na
sjeme lucerne prije sjetve može biti povezano s različitim prinosima iste sorte lucerne. Tako je
referentni soj 2011 primijenjen na sortu Osječka 66 dao godišnji prinos ST 19,2 t/ha, dok je
primijenjeni autohtoni soj dao prinos ST lucerne od 12,9 t/ha. Slično su observirali i
Blažinkova i sur. (2012.) na kiselom lesiviranom tlu središnje Hrvatske (pHKCl 5,0) bez
kalcizacije tla: inokulacija sjemena referentnim sojem 2011 dala je značajno veće prinose
lucerne u odnosu na neinokuliranu varijantu (12,8 vs. 6,5 t/ha ST u 1. godini i 15,7 vs. 9 t/ha
ST u 2. godini). U varijantama s kalcizacijom tla prije zasnivanja pokusnih parcela, pozitivni
utjecaj inokulacije sjemena bio je znatno manje izražen: 13,3 vs. 9,4 t/ha u prvoj godini i 14,4
vs. 13,5 t/ha u drugoj godini. Postoje i suprotni nalazi gdje bakterizacija sjemena lucerne nije
dovela do značajnog povećanja prinosa. Tako Katiću i sur. (2006.), u Kraljevu (Srbija),
primjena bakterijske inokulacije sjemena lucerne prije sjetve na kiselom pseudogleju (pH
4,79) nije dovela do značajnog povećanja prinosa sijena lucerne.
Kod diskutiranja o gnojidbi lucerne, praktičare u proizvodnji krme treba upozoriti na opasnost
od visoke koncentracija kalija u krmi, koja se može javiti kod jače kalijeve gnojidbe, što je u
nedavnoj povijesti izazvalo zdravstvene probleme kod mliječnih krava u istočnoj Hrvatskoj
(laminitis, dr. R. Gantner, osobna komunikacija, anonimni izvor). Dakle, iako je kalij
prinosotvorni element, može biti korisnije odreći se maksimalnih prinosa, nego li proizvoditi
štetnu voluminoznu krmu.
112
4.4.1.3.5. Sjetva
Za visoke prinose krme, sklop lucerne u prvoj godini trebao bi biti 350-400 biljaka/m2, u
drugoj godini 100-180 biljaka/m2, u trećoj godini 80-100 biljaka/m2 i četvrtoj 40-60
biljaka/m2 (Stjepanović i sur, 2009.). Usjev lucerne, s vremenom, podliježe tzv.
„samoprorjeđivanju“, čak i u uvjetima pravilne agrotehnike i odsustva štetnika i bolesti
(Palmer i Wynn-Williams, 1976.). Prema literaturnom pregledu istih autora, ravnotežni sklop
koji usjev postiže samoprorjeđivanjem obično je gušći od minimalno potrebnoga za
ostvarenje potencijala prinosa. Pojava očuvanja prinosa unatoč smanjenju sklopa objašnjava
se povećanim grananjem biljaka opstalih u sklopu. Prema Stjepanoviću i sur. (2009.) navedeni
sklop u prvoj godini potreban je kod gustoredne sjetve (12,5 cm međuredni razmak, 8 redova
po kvadratnom metru, 50 biljaka po dužnom metru kvadrata, 2 cm razmak unutar reda) gdje
se biljčice lucerne vjerojatno nalaze preblizu, tako da može biti ekonomično još donekle
smanjiti ciljani sklop u sjetvi. Ako se sjetvom ostvari ujednačen prostorni raspored biljaka, i
ako se usjev zasniva u povoljnim uvjetima, sklop može biti i niži (Stjepanović i sur., 2009.).
Prosječna masa 1000 sjemenki lucerne je oko 2 g, a klijavost godinu dana starog sjemena
80%-85%, zbog čega je za ostvarenje sklopa od 400 biljaka/m2 potrebna norma sjetve oko 10
kg/ha. Ako se koristi sjeme mlađe starosti (par mjeseci) u njemu će biti visok udio tvrdih
sjemenki, koje će klijati tek nakon pola godine ili godinu dana od sjetve. S obzirom da je
tehnika sjetve nesavršena (jedan dio sjemena propadne preduboko u tlo, jedan dio ostane na
površini tla, jedan dio klijanaca biva oštećen mezofaunom tla - raznim vrstama
člankonožaca), za hrvatsku praksu najčešće se preporučuje norma sjetve od oko 15 kg/ha. Na
Novom Zelandu su, u nekoliko raznih okoliša, Palmer i Wynn-Williams (1976.) ispitivali
utjecaj različitih normi sjetve (2,25 kg/ha, 2,9 kg/ha, 3,8 kg/ha, 5,6 kg/ha, 9,0 kg/ha, 11,2
kg/ha i 16,8 kg/ha sjemena lucerne) na sklop i prinos lucerišta. Na većini lokacija pokuse
lucerne zasnivali su s pokrovnim usjevima. Prinosi ispitivanih varijanti norme sjetve bili su u
nekim okolišima međusobno skoro jednaki, dok su u drugim okolišima varijante najnižega
sklopa ostvarile za do oko 30% niži prinos suhe tvari u odnosu na srednje i visoke norme
sjetve. Prosječni godišnji prinosi varirali su im oko 15 t/ha ST, u klimatu s oko 660 mm
oborina godišnje. Na temelju istraživanja autori su, možda previše hrabro, zaključili da se
visokoprinosno lucerište može zasnovati s normama sjetve od samo 2 kg/ha. Na temelju svega
iznesenog u razmatranju o preporučenom sklopu lucerišta, mogla bi se dati preporuka za
minimalno dopustivu normu sjetve od 5 kg/ha i to pod uvjetom da je predsjetvena priprema
tla obavljena vrlo kvalitetno, da se koristi precizna sijačica – bez pogrešaka dubine sjetve i
razmaka unutar reda, te da se ne očekuje prorjeđivanje sklopa uslijed napada štetočina
(insektataa).
Preporučena dubina sjetve lucerne je 1 do 2 cm, a međuredni razmak što uži kako bi razmak
između biljčica unutar reda bio što veći uz konstantnu normu sjetve, tj. da se postigne što je
moguće pravilniji vegetacijski prostor. U praksi se sjetva najčešće obavlja žitnim sijačicama
međurednog razmaka 12,5 cm. Ulagači sjemena u tlo mogu biti lulasti, slični raoničićima,
tanjurasti ili diskosni. Poželjno je da nakon polaganja sjemena u tlo, nagazni kotač sijačice
stisne tlo, kako bi se ostvario intimni kontakt sjemena i tla. Sijačice za sjetvu lucerne moraju
imati dovoljno precizan sustav izuzimanja sjemena iz spremnika jer je sjeme lucerne vrlo
sitno: dužine oko 2 mm, širine oko 1,3 mm i debljine oko 1 mm, bubrežastog oblika. Lucerna
se može sijati i ručno, razbacivanjem sjemena prstohvatima. Nakon ručne sjetve tlo treba
podrljati kako bi se sjeme unijelo u tlo, i povaljati kako bi se uspostavio intimni kontakt
sjemena i tla (Stjepanović i sur., 2009.).
Za hrvatske uvjete preporučuju se dva različita roka sjetve: kasno-ljetni i rano-proljetni.
Kasnoljetni rok u kontinentalnoj Hrvatskoj tradicionalno podrazumijeva razdoblje između
113
blagdana Velike Gospe (Uznesenje Marijino, 15. kolovoz) i blagdana Male Gospe (Rođenje
Blažene Djevice Marije, 8. rujan). Ipak, u novijim uvjetima blažih zima i kasnijeg početka
zime, proizvodnoj praksi se može kao povoljan rok za sjetvu preporučiti i cijeli rujan (dr.sc.
Tihomir Čupić, osobna komunikacija). Kasnoljetni rok sjetve tempira se tako da se biljčice do
dolaska zime stignu dovoljno razviti – do barem tri lista – i time postati dovoljno otporne na
niske zimske temperature (Stjepanović i sur., 2009.). Povoljnosti po ovom roku sjetve
podrazumijevaju ostvarenje visokih prinosa lucerne (prinosi slični starom lucerištu) već u
prvoj godini korištenja lucerišta, i zimsko izmrzavanje jednogodišnjih korova, tako da mlado
lucerište obično sadrži vrlo malo korova. Proljetni porast nakon kasnoljetne sjetve nastupa
vrlo rano, već krajem zime, i dobro se takmiči s eventualno poniklim korovima.
Nepovoljnosti kod ovog roka sjetve jesu: najčešće otežana priprema tla za sjetvu, jer ljeti tlo
bude presuho za kvalitetnu obradu, i zemljišna suša koja može uzrokovati odgađanje nicanja
sve do pojave jesenske kiše. Nadalje, ako bi nicanje uslijed suše nastupilo vrlo kasno – tek u
drugoj polovici listopada, izvjesno je da se lucerna ne bi stigla dovoljno razviti da podnese
nadolazeću zimu. Ranoproljetni rok Stjepanović i sur. (2009.) nazivaju kasnozimskim. Sjetvu
preporučuju obaviti što ranije u proljeće, ili krajem zime, čim vlažnost tla dozvoli obaviti
predsjetvenu pripremu i sjetvu, što se u kontinentalnoj Hrvatskoj može dogoditi između
početka ožujka i sredine travnja. Svako odlaganje i kašnjenje sjetve dovodi do kašnjenja
početka vegetacije lucerne i posljedično nižeg prinosa u godini zasnivanja lucerišta.
Povoljnosti povezane uz ovaj rok sjetve su: laka predsjetvena priprema, jer je tlo nakon zime
površinski izmrzlo i steklo stabilnu mrvičastu strukturu, kao i sigurno nicanje, jer krajem zime
i početkom proljeća tlo najčešće ima dovoljnu vlažnost za bubrenje i klijanje sjemena i
siguran ponik usjeva. Nepovoljnosti ovoga roka sjetve jesu kasniji početak porasta usjeva i
tvorbe prinose, te posljedično niži prinos u odnosu na lucerište zasnovano u kasnoljetnom
roku, te masovan i simultan ponik korova zajedno s lucernom. Pri zasnivanju lucerišta u ovom
roku bez primjene herbicida ili bez pokrovnog usjeva, prvi otkos može imati veći udio korova
negoli lucerne. Kod diskutiranja proljetnoga roka sjetve lucerne korisno je spomenuti
tradicijsku, već zaboravljenu mjeru zasnivanja lucerne u združenoj sjetvi s jarom zobi. Ovdje
se, zbog razlike u brzini rasta i habitusa, lucerna pojavljuje kao podusjev, a zob kao nadusjev
koji ima dvojaku ulogu: potiskivanja korova i povećanja prinosa prvog otkosa. Prema
Canevariju i sur. (2000.) zob je vrlo kompetitivna vrsta tako da može smanjiti gustoću sklopa
lucerne ako je zob zasijana prerano ili pregusto. Prema istim autorima, sjetva združenog
usjeva lucerne i zobi je dvofazni proces zbog razlike u veličini sjemena lucerne i zobi.
Preporuka je prvo raspodijeliti (razbacati) sjeme zobi po tlu pa unijeti u tlo drljačom ili
tanjuračom, a zatim posijati lucernu u normalnom sklopu. Pravilna gustoća sjetve zobi je
važna zbog postizanja većeg prinosa prvog otkosa i zbog potiskivanja korova, ali i
izbjegavanja štetnih posljedica za sklop lucerne. Norme sjetve iznad 22 kg/ha zobi oštetiti će
sklop lucerne, dok kod normi sjetve ispod 9 kg/ha izostaju učinci na povećanje prinosa i
potiskivanja korova. Zbog toga Canevari i sur. (2000.) preporučuju normu sjetve zobi od 9 do
18 kg/ha. Također, preporučuju ne gnojiti dušikom takav združeni usjev jer bi isto moglo
dovesti do povećanja kompetitivnosti zobi.
Prije sjetve obično se razmatra odabir sorte lucerne. Na hrvatskom tržištu sjemena
najpopularnije su sorte Poljoprivrednog instituta Osijek, i to: OS 66, priznata 1970.g., OS 88,
priznata 1988.g., i Osječka 99, priznata 2005.g. Za njima po popularnosti vjerojatno slijede
sorta Mirna (Bc-Institut Zagreb) i novosadske Banat VS i NS Alfa. Pretpostavlja se da je sorta
OS 66 najrašireniji i najpoznatiji kultivar lucerne na području jugoistočne Europe. Navedene
sorte su kreirane u uvjetima kontinentalnog klimata, sa sušnim i vrućim ljetima i s hladnim
zimama. Odlično su prilagođene uvjetima u kojima su nastale. Tijekom jeseni imaju izražen
ulazak u dormanciju kako bi preživjele oštru zimu. Ocjena jesenske dormancije im je oko 2
114
(iz raspona 1 do 11, gdje 1 opisuje izraženu dormanciju, a 11 bez dormancije). Mediteranski
tipovi lucerne vegetiraju i tijekom blagih mediteranskih zima, i dormantnost im je vrlo slabo
izražena, s ocjenama oko 9 pa i više. Kod izbora sorte za uvjete kontinentalne Hrvatske
trebalo bi odabirati sorte izražene dormantnosti kako bi se osiguralo dobro prezimljavanje.
Gore navedene sorte kreirane u kontinentalnoj Hrvatskoj i Srbiji pripadaju košnim tipovima
lucerne zbog svog uspravnog rasta. U svijetu postoje selekcionirani i pašni tipovi lucerne s
prostratum rastom, vrlo otporni na nisko podgrizanje i gaženje, te kontinuirano opterećenje
ispašom. Najpoznatije sorte su američka Alfagraze i talijanske Verbena i Camporegio (Pecetti
i sur., 2008.). Pašni tip lucerne ne znači da ista ne uzrokuje nadam, već samo da je otporna na
pašni način korištenja. U Kanadi su oplemenjivači uspjeli kreirati sortu lucerne niske početne
probavljivosti (engl. low initial rate of digestion“, skr. „LIRD“) pod komercijalnim imenom
AC Grazeland, koja daje za oko 50% smanjen rizik od nadama zahvaljujući sporijoj
razgradnji u buragu (Berg i sur., 2000.). Prema istim autorima, čini se da je važniji čimbenik
starost razvojne faze lucerne nego li sorta, gdje mlada lisna masa mnogo češće izaziva nadam
nego li lisna masa razvojno starije lucerne. Među novitetima koji se tiču sortimenta važno je
istaći početak uzgoja GMO usjeva lucerne u SAD-u 2005.g. GM-tehnologijom unešena je
otpornost na totalni herbicid glifosat u lucernu, čime je olakšana kemijska borba protiv korova
u lucerištima. Od 2007.g. do 2010.g. u SAD-u je bio zabranjen uzgoj GMO lucerne kako bi se
spriječila kontaminacije non-GMO usjeva GM-polenom, međutim, 2010.g. Ustavni sud SAD-
a poništio je prethodnu presudu o zabrani uzgoja GMO lucerne, koja se ponovno uzgaja od
2011.g. (Heuze i sur., 2016.). Lucerna proizvedena Roundup-Ready tehnologijom može biti
višekratno tretirana visokim dozama glifosata zbog čega se u krmi mogu očekivati visoke
razine ostataka istoga herbicida (Elzinga, 2016.). Rezidue glifosata prelaze iz krme u
animalne proizvode (meso i mlijeko), i iz takve hrane ulaze u probavni sustav čovjeka gdje
mogu štetno djelovati na mikrofloru crijeva, uzrokujući nadutost (Elzinga, 2016.).
4.4.1.3.6. Njega
Valjanje poslije sjetve omogućuje da se uspostavi intimni kontakt tla i sjemena te posljedično
bolji dotok kapilarne vlage iz tla do sjemenke lucerne, što u konačnici ima za posljedicu brže
nicanje i bolje ostvarenje sklopa. Na tlima sklonim stvaranju pokorice (s visokim udjelom
frakcije praha), bolje je valjanje obaviti prije sjetve, a potom sjetvu u slegnuto tlo
(Stjepanović i sur., 2009.). Ukoliko nakon sjetve, a prije nicanja padne jaka kiša i stvori čvrstu
i debelu pokoricu, potrebno je obaviti razbijanje pokorice, kako bi tanke i nježne klice lucerne
uspjele izaći iz tla tijekom nicanja. Razbijanje pokorice obavlja se tzv. ježastim valjcima
(Stjepanović i sur., 2009.). Valjanje mladog lucerišta nakon zime može biti korisno ako su
„sriježi“ (zimsko smrzavanje-odmrzavanje tla) izdigle mlade biljčice iz tla. Drljanje težim
drljačama nakon zime se preporučuje kao redovita mjera njege na starim lucerištima jer
razrahljuje i prozračuje površinski sloj tla, i djelomično čupa korove. Ako se krajem zime
lucerište prihranjuje mineralnim gnojivima, drljanje pomaže da se gnojiva unesu u tlo. Zbog
povoljnih učinaka drljanja, isto se može provoditi i nakon svakog otkosa lucerne.
Ako se pod pojmom „njege“ lucerišta može svrstati i briga oko što dužeg vijeka iskorištavanja
lucerišta, vjerojatno bi bilo korisno podsjetiti na potrebu što manjeg gaženja i sabijanja tla
teškom mehanizacijom. Naime, kod korištenja lucerišta košnjom za sijeno, za svaki otkos čini
se barem 5 prohoda traktora s priključnim oruđima (košnja, razbacivanje, skupljanje,
baliranje, odvoz) što kod 4 do 5 otkosa godišnje znači 20 do 25 prohoda po lucerištu! Ovako
učestali promet po proizvodnoj površini dovodi do značajnog sabijanja tla, što ne pogoduje
dužini eksploatacijskog vijeka lucerišta niti realizaciji potencijala prinosa kod lucerne. Ako je
ikako moguće, za rad na eksploataciji lucerišta treba koristiti lakše traktore.
115
4.4.1.3.7. Zaštita usjeva
4.4.1.3.7.1. Zaštita od korova
Korovi se pojavljuju u lucerištima već nakon zasnivanja, gdje mogu nicati zajedno s
lucernom, ili se pojavljivati kasnije tijekom eksploatacijskog vijeka lucerišta. Korovi postaju
suparnici lucerni za vodu, svjetlost i hraniva, a mogu je dodatno potiskivati i izlučivanjem
alelopatskih tvari. Invazija korova prorjeđuje lucerište, smanjuje mu prinos i skraćuje vijek.
Korovi imaju lošiju hranidbenu vrijednost od lucerne, a neki mogu čak i štetno djelovati na
domaće životinje ili njihove proizvode. Zbog toga je važno lucerište održavati čistim od
korova. Stjepanović i sur. (2009.) naveli su najčešće korovne vrste u lucerištima kontinentalne
Hrvatske. Od širokolisnih to su poljska gorušica (Sinapis arvensis), štir (Amaranthus
retroflexus), lobode (Chenopodium sp.), dvornici (Polygonum sp.), štavelji (Rumex sp.),
bokvice (Plantago sp.), limundžik (Ambrosia artemisifolia), mišjakinja (Stelaria media),
poljski osjak (Cirsium arvense), maslačak (Taraxacum officinale) i drugi. Od uskolisnih to su
divlji sirak (Sorghum halepense), pirika (Agropyron repens), zubača (Cynodon dactylon),
muhar (Setaria sp.), koštan (Echinochloa crus gali) i drugi. Velike štete lucerni može nanijeti
parazitska cvjetnica vilina kosica (Cuscuta sp.).
Preventivne mjere zaštite usjeva od korova podrazumijevaju sjetvu čistog sjemena (bez
primjesa korova), sprečavanje osjemenjivanja korova na proizvodnim površinama,
iscrpljivanje zalihe korovskog sjemena u tlu i održavanje čistoće proizvodnih parcela. Kod
iznošenja biljne mase (s dijelova lucerišta) koja sadrži dijelove biljke ili sjeme viline kosice,
treba biti posebno pažljiv, kako se ne bi ispadanjem na tlo vilina kosica još više proširila po
lucerištu. Pokošenu masu sa zaraženih oaza treba iznositi u vreći (Stjepanović i sur., 2009.).
Mehaničko suzbijanje korova u lucerištu provodi se drljanjem nakon zime i nakon svakog
otkosa. Provodi se i košnjom, jer lucerna ima bolji regeneracijski potencijal nego što ga imaju
korovi. Prema Stjepanoviću i sur. (2009.), iako nije preporučljivo kositi mlado lucerište prije
cvatnje, ranija košnja može biti nužna u slučaju velike zakorovljenosti. Tu košnju treba
provesti kada je lucerna dosegla visinu od barem 30 cm od tla, a visina košnje tada treba biti 8
do 10 cm od tla, kako bi se lucerna što brže obnovila. Ovakva rana košnja smanjuje
zakorovljenost slijedećeg porasta na oko 50% u odnosu na prethodni porast.
Kako je elaborirano u podpoglavlju o sjetvi lucerne, združena sjetva sa zobi kao nadusjevom
može biti uspješna mjera borbe protiv korova u prvom porastu lucerišta.
U suvremenim uvjetima kemijsko suzbijanje korova u lucerištima postalo je jedna od
najvažnijih mjera zaštite. U vrijeme mirovanja lucerne i početka kretanja korova (kraj zime)
primjenjuju se herbicidni pripravci s aktivnom tvari metribuzin (npr. Sencor, Tor, Dancor i
dr.) koji suzbijaju jednogodišnje širokolisne korove. Nakon nicanja lucerne (nakon faze od 3
lista) mogu se primjenjivati herbicidni pripravci s aktivnom tvari bentazon (Basagran) i
imazamoks (Pulsar). Bentazon ima kontaktno djelovanje (na širokolisne korove), zbog čega je
učinkovit samo na mlade biljčice ponikle iz sjemena. Imazamoks ima sistemično djelovanje,
također na širokolisne korove, ali je opet učinkovit dok su korovi u mladim razvojnim
fazama. Za suzbijanje poniklih uskolisnih korova u lucerni se uspješno primjenjuju sistemični
graminicidi. Za suzbijanje viline kosice može se primijeniti totalni kontaktni herbicid dikvat
(preparat Reglon), i to nakon košnje, na oaze gdje se vilina kosica pojavila. Ipak, prije
donošenja odluke o kemijskim mjerama borbe protiv korova, treba imati na umu da su
mehaničke mjere borbe (drljanje) i kulturološke (pravovremena košnja, zasnivanje sa zobi)
još uvijek visoko učinkovite u održavanju lucerišta čistim od korova.
4.4.1.3.7.2. Zaštita od poljskih glodavaca
Napadi poljskih glodavaca na lucerni očituju se po obrštenim plješinama, na kojima je
pojedena nadzemna masa lucerne, te po brojnim uskim rupama u tlu koje se nastavljaju na
116
mrežu razgranatih i međusobno povezanih plitkih podzemnih hodnika. Osim što se hrane na
nadzemnim dijelovima lucerne, poljski glodavci se mogu hraniti i na korijenu lucerne.
Namnoženju poljskih glodavaca pogoduje suho vrijeme, a ne odgovara im vlažno vrijeme. Na
lucerni naveće štete čine poljska voluharica (Microtus arvalis), poljski miš (Apodemus
agrarius) i hrčak (Cricetus cricetus)(Stjepanović i sur., 2009.). Poljska voluharica na
lucerištima razvija veće populacije nego na travnjacima. Do masovnih pojava dolazi u
razdobljima od 3 do 4 godine. Voluharica invadira lucerišta s okolnih neobrađenih površina
(rubovi kanala, međe). Hrčak se rjeđe pojavljuje kao štetnik, ali mu je intenzitet hranjenja veći
nego kod voluharice. Njegove jazbine se prepoznaju po ovećoj hrpi nabacane rahle zemlje,
odmah do ulaza u njegovu jazbinu.
Konvencionalno suzbijanje poljskih glodavaca vrši se postavljanjem zatrovanih mamaca (zrno
žitarica tretirano rodenticidom) u aktivne rupe. Potom se rupe zatvori nagazivanjem s nogom,
kako zatrovane žitarice ne bi bile pojedene od strane divljači. Hrčka su seljaci tradicionalno
istjerivali usipavanjem vode iz bureta u njegovu jazbinu. Dok bi jedan sipao vodu, drugi bi na
izlazu čekao sa spremnim vilama da ubije hrčka, jer je hrčak, iako mali, prilično opasna i
ratoborna životinja. U suvremenim uvjetima je skoro zaboravljeno da su seljaci tradicionalno
postavljali T-stajališta za ptice grabljivice u lucerišta kako bi im olakšali njihovu predatorsku
aktivnost nad poljskim glodavcima i tako smanjivali štete. Visina T-stajališta iznad površine
tla treba biti 3 m, a udaljenost među čekama oko 30 m. Treba ih postavljati od onog kraja
lucerišta odakle je primijećena invazija glodavaca kako bi se spriječilo njihovo
prenamnožavanje i daljnje širenje (eko-farmer Jozo Marić, Bilje, osobna komunikacija).
Tradicionalni seoski krajolik sa razbacanim šumarcima omogućavao je stanište većem broju
predatorskih vrsta ptica (sove, jastrebovi, kopci, sokolovi, orlovi) i sisavaca (lisica, čagalj), te
bi obnova takvoga krajolika mogla doprinijeti smanjenju šteta od poljskih glodavaca.
4.4.1.3.7.3. Zaštita od insekata
Stjepanović i sur. (2009.) opisali su 12 vrsta insekata koji mogu činiti štete u proizvodnji
nadzemne mase i sjemena lucerne. U proizvodnji voluminozne krme najznačajniji štetnici su
lucernina zlatica (Phytodecta fornicata Brugg.) i lucernina bubamara (Subcoccinella
vigintiquatourpunctata L.). Lucernina zlatica (Slika 10.) se pojavljuje u proljeće ali najveće
štete čini u lipnju. Štete pravi ličinka i imago, izgrizanjem lišća, pa često napravi golobrst. Pri
jačem napadu ličinki i kornjaša lucerna može za dva do tri dana ostati bez lišća. Lucernina
bubamara najveće štete pravi od srpnja do rujna. Ličinka i imago gnječe lisno tkivo i isisaju
sok, tako da se na lišću vide paralelne pruge izgnječenog lisnog tkiva. Ima dvije do tri
generacije godišnje. Najjednostavnije mjere zaštite su višegodišnji plodored, prostorna
udaljenost novih lucerišta od starih i košnja lucerišta prije negoli se odrasli insekti stignu
dovoljno ishraniti za dovršetak spolnog razvoja i odlaganje jaja. Prema vlastitom opažanju
autora, mlado lucerište zasnovano zimskom sjetvom u Tenji 2018.g. u blizini starih lucerišta
bilo je jako oštećeno napadom lucernine zlatice, dok su štete na okolnim starim lucerištima
bile vrlo male. Autori zbog toga preporučuju obaviti kasnoljetnu ili ranojesensku sjetvu
lucerne kad god je to moguće, zato da bi se biljčice lucerne dovoljno razvile prije invazije
lucernine zlatice. Dobra razvijenost mladih biljaka u vrijeme napada omogućila bi dobar
regeneracijski potencijal biljaka i smanjila štete, odnosno gubitak sklopa biljaka.
117
Slika 10. Lucernina zlatica na listu lucerne. Foto: Ranko Gantner (2019.)
4.4.1.3.7.4. Zaštita od bolesti
Stjepanović i sur. (2009.) opisali su 8 gljivičnih i 1 bakterijsku bolest lucerne. Pojava bolesti
na lucerni najčešće je posljedica uzgoja lucerne na neprikladnim tlima, u neprikladnoj klimi i
pri nepoštivanju plodoreda. Većina bolesti ima za krajnju posljedicu uginuće biljaka i
prorjeđivanje sklopa, ili propadanje lisne mase – odnosno gubitka prinosa i kvalitete.
Preventivne mjere zaštite uključuju pravilan izbor tla glede njegove kvalitete i položaja, te
pridržavanje plodoreda. Kurativne mjere se ne primjenjuju u proizvodnoj praksi. Što se tiče
bolesti lista, vjerojatno je da košnja može zaustaviti ili usporiti njihovo širenje po lucerištu.
Također, očekuje se da i uzgoj lucerne kao združenog usjeva s botanički nesrodnim vrstama
(npr. trave) smanjuje pojavu i širenje bolesti lista, kako su to za združene usjeve općenito
konstatirali Anil i sur. (1998.).
4.4.1.3.8. Korištenje
U povoljnim uvjetima vijek korištenja lucerišta bio je 7 godina, pa čak i više od 10 godina
(Halagić i sur., 1992.), dok je u suvremenim uvjetima 4 do 5 godina. Na kiselim tlima je kraći
– oko 3 godine, pa čak do samo jedne godine. Skraćeni vijek korištenja lucerišta očituje se u
prorjeđenju sklopa do te mjere da mu se prinos smanji na razinu na kojoj ga je ekonomski
neopravdano iskorištavati. Lucerna se u svijetu i u Republici Hrvatskoj prvenstveno
iskorištava za proizvodnju sijena, zatim za pripremu sjenaže, za industrijsku preradu (peleti,
pasta, brašno), za košnju za hranidbu u svježem zelenom stanju, i najmanje za napasivanje.
4.4.1.3.8.1. Korištenje košnjom
Kod korištenja lucerne košnjom, važno je poznavati kako na prinose i kvalitetu krme, te na
trajnost lucerišta, utječu visina košnje i faza razvoja lucerne pri košnji, odnosno učestalost
košnje. Kod košnje lucerne u mladim razvojnim stadijima (npr. u pojavi cvjetnih pupova),
biljna masa ima vosiku koncentraciju sirovih bjelančevina u krmi (22% u ST), visoku
energetsku vrijednost (64,4 % TDN u ST, odnosno 5,8 MJ/kgST NEL) i relativno nizak udio
vlakana (24% u ST)(Tablica 72.). Kasnijom košnjom (npr. u cvatnji) biljna masa ima nižu
koncentraciju sirovih bjelančevina (17,5% u ST) i energije (58% TDN u ST, odnosno 5,1
MJ/kgST NEL) i viši udio sirovih vlakana (32,7% u ST). U mladim razvojnim stadijima lisna
masa lucerne ima veći sadržaj frakcije bjelančevina koja uzrokuje nadam (Greenall i Graham,
1997.), što je važno ako se pokošena masi planira hraniti u svježem zelenom stanju.
118
Kratka razdoblja oporavka lucerne između košnji obično imaju za posljedicu niži godišnji
prinos krme. Gramshaw i sur. (1993.) su u Australiji, na kultivarima različite jesenske
dormantnosti, ispitivali utjecaj različitih intervala među košnjama (3, 4, 5, 6, 7 i 8 tjedana) na
prinos i trajnost lucerišta, sadržaj dušika u krmi i rezervnih tvari u korijenu. Trajnost lucerišta
bila je najduža kod intervala od 5 do 6 tjedana (35 do 42 dana) među košnjama, godišnji
prinos suhe tvari nadzemne mase bio je najveći kod 5-tjednog intervala (35 dana),
koncentracija dušika u krmi najveća kod najkraćeg intervala (3 tjedna, odn. 21 dan), a prinos
dušika (tj. sirovih bjelančevina) kod intervala od 4 tjedna (28 dana).
Ventroni i sur. (2010.) su u Argentini također ispitivali utjecaj trajanja regeneracije lucerišta
između košnji na godišnji prinos i postotak preživjelih biljaka. U dvogodišnjem prosjeku,
najveći prinos dobili kod režima od 40 dana porasta lucerišta, srednji kod režima od 30 dana
porasta među otkosima i najmanji kod režima od 20 dana porasta (Tablica 88.). Slično je bilo
i s udjelom preživjelih biljaka.
Tablica 88. Utjecaj trajanja regeneracije lucerišta između košnji na godišnji broj otkosa,
prinos ST i udio preživjelih biljaka u Argentini (Ventroni i sur., 2010.)
Razdoblje među košnjama
(dana)
Broj otkosa
(n/god.)
Godišnji prinos ST
(t/ha)
Preživjele biljke
(%)
40 4 10,3 85
30 5 8,4 83
20 7 4,3 54
Tabacco i sur. (2002.) su u Italiji tijekom 3 godine uspoređivali prinose lucerne kod 3 različita
režima košnje (Tablica 89.). Najveći prosječni godišnji prinos ST ostvaren je najkasnijim
košnjama, slijedio je prinos srednjom varijantom, a najmanji je bio kod najranijih košnji.
Tablica 89. Utjecaj režima košnje na prosječni godišnji prinos ST lucerne tijekom
trogodišnjeg istraživanja u Italiji (Tabacco i sur., 2002.)
Faza razvoja kod 1.
košnje
Faza razvoja kod narednih
košnji
Broj otkosa
(n/god.)
Prinos ST
(t/ha/god)
Kasna vegetativna Početkom pupanja 6 do 7 10,8
Kasna vegetativna Početkom cvjetanja 5 do 6 13,0
Početkom pupanja Početkom cvjetanja 4 do 5 13,4
U okolici Podgorice (Crna Gora), na dubokom smeđem mediteranskom tlu, Dubljević i
Mitrović (2013.) su najveće godišnje prinose lucerne dobili košnjom u fazi početka cvatnje,
slijedio je prinos kod košnje u punoj cvatnji, a najmanji prinos bio je kod košnje u pupanju
(Tablica 90.).
Tablica 90. Utjecaj faze razvoja lucerne pri košnji na broj otkosa tokom godine i godišnji
prinos sijena u Podgorici (Dubljević i Mitrović, 2013.)
Faza razvoja lucerne pri košnji Broj otkosa
(n/god.)
Prinos sijena
(t/ha/god.)
Cvjetni pupovi 6 12,5 do 13,5
Početak cvatnje 5 14,6 do 16,2
Puna cvatnja 4 13,7 do 15,6
119
Milić i sur. (2014.) su u Čeneju (Srbija) uspoređivali godišnje prinose ST i kvalitetu lucerne
kod tri režima košnje. Godišnji prinosi ST bili su slični kod prva dva režima košnje (Tablica
91.), dok je kod režima kasne košnje došlo do značajnog pada prinosa. U drugoj godini
istražavanja provjerena je kvaliteta ST kod drugog otkosa. Kod režima najranije košnje,
postignuta je najveća kvaliteta krme, a kod najkasnijeg režima najniža kvaliteta. Autori su za
proizvodnu praksu preporučili režim najranije ispitivane košnje (početkom cvjetanja) jer se
postiže najbolja kvaliteta krme bez značajnog gubitka prinosa u odnosu na režime kasnije
košnje.
Tablica 91. Utjecaj faze razvoja pri košnji lucerne na godišnji broj otkosa, prinos ST i
kvalitetu ST u Čeneju (Milić i sur., 2014.)
Prinos ST (t/ha/god.)
Faza razvoja lucerne pri košnji Broj otkosa
(n/god.)
Prva godina Druga godina
Početak cvatnje 5 20,7 24,3
Kraj cvatnje 4 19,8 24,6
Pojava zelenih mahunica 3 17,9 18,5
SB (% u ST) NDF (% u ST) ADF (% u ST)
Početak cvatnje 21,8 36,3 31,2
Kraj cvatnje 17,5 45,2 36,6
Pojava zelenih mahunica 15,6 53,0 42,1
Lloveras i sur. (1998.) su u Španjolskoj u trogodišnjem ispitivanju ustanovili veći godišnji
prinos kod košnje u punoj cvatnji (25,5 t/ha ST u 5 otkosa) u odnosu na košnju krajem
pupanja do početka cvatnje (21,6 t/ha u 6 otkosa). Košnja u punoj cvatnji omogućila je bolji
jesenski i proljetni porast.
Za uvjete Slavonije (bez navodnjavanja), Stjepanović i sur. (2009.) preporučuju košnju
obavljati od faze pupanja do početka cvatnje, jer se time postiže visok prinos krme, dobiven u
5 porasta godišnje. Distribucija ukupnog godišnjeg prinosa približna je omjeru 39:22:20:12:8.
Ipak, prema dr. Svetislavu Popoviću, iskusnom oplemenjivaču lucerne s Poljoprivrednog
instituta Osijek (osobna komunikacija), godišnji prinos je ravnomjernije raspoređen, tako da
prva tri otkosa imaju vrlo slične prinose, a ako u kolovozu bude kiše, može i četvrti biti
visoko prinosan. Prema Stjepanoviću i sur. (2002.), košnja prvog porasta trebala bi se obaviti
od kraja travnja do početka svibnja bez obzira na pojavu cvjetnih pupova, jer bi zakašnjenje
košnje najprinosnijeg prvog porasta dovelo do polijeganja biljne mase i posljedičnog gubitka
kvalitete i prinosa. Prema dr.sc. Tihomiru Čupiću, oplemenjivaču leguminoza s
Poljoprivrednog instituta Osijek (osobna komunikacija), preporučuju se slijedeći kalendarski
rokovi košnje lucerne za područje istočne Hrvatske (Tablica 92.):
Tablica 92. Preporučeni kalendarski rokovi košnje lucerne u istočnoj Hrvatskoj (dr.sc.
Tihomir Čupić, Poljoprivredni institut Osijek).
Otkos 1. 2. 3. 4. 5.
Približni datum košnje (dan., mjesec) 1.V 1.VI 1.VII 1.VIII 20.IX
Dani regeneracije nakon košnje 30 30 30 30 50
Pojava cvjetnih pupova u hladnijem proljeću može kalendarski kasniti, iako je biljka postigla
prinos i kvalitetu jednaku fazi pupanja. Tada se analogna faza vegetativnog razvoja može
prepoznati po pojavi mladih izdanaka iz krune korijena. Prvi porast mlade lucerne sijane u
proljeće treba kositi tek u fazi cvjetanja kako bi se mlade biljke dovoljno ukorijenile i
120
nakupile dovoljno rezervnih hranjivih tvari u korijenu. Na temelju prikazanih istraživanja o
rokovima košnje, moglo bi se preporučiti raditi košnju u fazi pupanja ako se prednost daje
kvaliteti krme, i početkom cvatnje ako se prednost daje prinosu. Prvi otkos bi trebalo skinuti
malo ranije od ovih preporuka kako ne bi biljna masa polegla niti bila preprinosna za brzo
sušenje. Naime, prvi proljetni otkos se najsporije suši jer je najveće mase i jer se suši u
prilikama s velikom vjerojatnošću kiše i nižim temperaturama u odnosu na ljetne otkose.
Praktičari koji imaju opremu za pripremanje sjenaže, prvi proljetni otkos i zadnji jesenski
otkos spremaju u sjenažu, a ne u sijeno, jer tako skraćuju vrijeme izloženosti pokošene mase
vremenskim (ne)prilikama. Naime, sušenje sijena na tlu može u proljeće potrajati oko 7 dana,
a prosušivanje do 40% ST za pripremu sjenaže može se u proljeće postići već za jedan do dva
dana.
Stjepanović i sur. (2009.) preporučuju visinu košnje kod prvog porasta mlade lucerne na 8 do
10 cm od površine tla, a naredne poraste na 3 do 5 cm od površine tla. Niža košnja oštećuje
krunu korijena koja nosi stabljične pupove za novi porast, smanjuje regeneracijski potencijal
lucerne i može dovesti do prljanja pokošene mase tlom. Višlja košnja (na 10 do 20 cm od tla)
provodi se na neravnim terenima kako bi se izbjegle neravnine na tlu, ali obično ima za
posljedicu izbijanje novih stabljičnih pupova na nepokošenim dijelovima starih stabljika, a
takvi pupovi su slabiji od onih na kruni korijena, i daju manji prinos nadzemne mase.
Wiersma i sur. (2007.) preporučuju košnju zadnjeg otkosa prije zime, obaviti na oko 10 cm od
površine tla kako bi se više snijega zadržalo na lucerištu, i tako ga zaštitilo od pojave
ekstremno niskih zimskih temperatura. Ova mjera je vjerojatno bez koristi u predjelima s
blagim zimama, kakvim se pokazala i kontinentalna Hrvatska u posljednjih 10-ak godina.
Pokošena biljna masa može se odvesti s polja svježa, za hranidbu u zelenom stanju, ili sušiti
na tlu za pripremu sijena ili sjenaže. Dokle god je pokošena masa raširena po tlu, dotle ne
dolazi do kretanja novog porasta (dr. Svetislav Popović, osobna komunikacija). Za brz
ponovni porast, tvorbu prinosa i visok godišnji prinos, važno je pokošenu masu što prije
odvesti s lucerišta.
4.4.1.3.8.2. Korištenje napasivanjem
Unatoč rizicima od nadama, lucerna je vrlo interesantna kultura za napasivanje, i to zbog
dvije važne komparativne prednosti u odnosu na trajne travnjake: daje visoke prinose čak i u
sušnim uvjetima, i godišnji prirast nadzemne mase joj je prilično ravnomjerno raspoređen
tijekom vegetacijskog razdoblja, tako da ljeti, svojim prirastima uvelike nadmašuje trajne
travnjake (Slika 11.).
121
Slika 11. Samonikla lucerna u spontanoj travnjačkoj zajednici tokom ljetne suše. Foto: Ranko
Gantner (2020.)
K tome, lucerna kada se koristi napasivanjem ovaca, ne daje manje prinose negoli kada se
kosi i odmah odvozi s lucerišta, kako je ustanovio Leach (1983.) na Novom Zelandu, gdje je
kod oba načina korištenja (ispaša i košnja) ostvario prinose oko 11 tST/ha/godišnje. Čak je
kod kratkih razdoblja zaposjedanja lucerišta (u trajanju 4 dana) ostvario i veće godišnje
prinose, od oko 12 tST/ha. Napasivanje na lucerni zastupljeno je na relativno velikim
površinama u Argentini, na Novom Zelandu i u Australiji. Za dug eksploatacijski vijek
lucerišta, te visok godišnji prinos krme, i brz ponovni porast nakon turnusa napasivanja,
lucerni je potrebno dati dovoljno vremena za regeneraciju između dva turnusa napasivanja.
Potrebna dužina takvog odmora lucerišta je oko 40 dana (Smallfield i sur., 1980., cit. White,
1982.), što je slično optimalnom trajanju regeneracije između dvije košnje. Prema istim
istraživačima, upola kraće razdoblje regeneracije lucerišta dovodi do smanjenja godišnjeg
prinosa na manje od 50%, povećava sadržaj korova u lucerištu i prorjeđuje sklop lucerne.
Autori (ove knjige) pretpostavljaju da bi u hrvatskim uvjetima lucerni bilo dovoljno oko 30
dana odmora između dva turnusa napasivanja jer je isto razdoblje dovoljno kod košnog načina
korištenja lucerišta. Prema nekim starijim istraživanjima, optimalno trajanje turnusa
napasivanja trebalo bi biti 3 do 5 dana, a moglo bi biti i duže ako se lucerna koristi samo kao
dopuna dnevne konzumacije krme, napasivanjem do par sati dnevno. Prema novijim
istraživanjima, trajanje turnusa napasivanja može biti do 14 dana (White, 1982.) ali je ipak
optimalno trajanje kraće od 7 dana. Tada stoka koristi krmu ujednačene i visoke kvalitete
tijekom trajanja cijelog turnusa. Nakon završenog turnusa sa stokom koja treba visoku
kvalitetu krme (mliječna, dojna i tovna grla), zaostale stabljike se mogu popasti sa stokom
niskih zahtjeva (zasušene ovce i krave npr.), ili ih pokositi. Prema preglednom radu Poppa i
sur. (2000.), za dug vijek lucerišta i visoke prinose, ritam napasivanja i regeneracije kod
košnih sorti lucerne treba imitirati košni način korištenja: rotacijskim napasivanjem s pašnim
razdobljima do 12 dana i s razdobljima regeneracije 28 do 35 dana. U hrvatskim uvjetima,
lucerna ulazi u fazu pojave cvjetnih pupova nakon oko 30 dana nesmetanog porasta.
Prema Beroneu i sur. (2020.), tradicionalni proljetni početak napasivanja na lucerni u
Argentini bio je kada procvate 10% biljaka lucerne, međutim, ako je proljeće hladnije, a dan
kraći, tada cvatnja lucerne kasni, pa se početak defolijacije preporučuje kod pojave novih
122
mladih izboja dužine 3-5 cm) iz osnove (krune) biljke. Ipak, kada se želi postići veći udio
lista, a manji udio stabljike, lucernu treba koristiti ranije. Berone i sur. (2020.) su u Argentini
ustanovili da se započinjanjem napasivanja junadi kod biljne mase lucerne od 1 tST/ha
postižu bolji rezultati negoli započinjanjem napasivanja kada 10% biljaka procvate (Tablica
93.). Na taj način su dobili i veći godišnji prinos ispaše i brži prirast tjelesne mase junadi.
Početna tjelesna masa junadi bila je oko 308 kg/grlu, a metodom dovedi-odvedi održavano je
ujednačeno pašno opterećenje, odnosno ciljani obrok ispaše 3% od tjelesne mase, mjereno
iznad visine od 5 cm iznad tla. Ispaša na lucerni bila je jedina krma tokom oko 170 dana
pašne sezone, bez dodataka koncentriranih krmiva. Isti autori su ustanovili da raniji početak
napasivanja (kod samo 1 tST/ha) tokom dvije godine istraživanja nije utjecao na prorjeđivanje
lucerišta. Lucernu su koristili rotacijskim napasivanjem na 6 podjedinica (pregona) pašnjaka.
Prosječno vrijeme odmora lucerne bilo je 15 do 25 dana kod biljne mase 1 tST/ha, i 30-35
dana kod 10% cvatnje. Razdoblje zaposjedanja podjedinica bilo je 3 do 7 dana. Autori nisu
izvijestili o korištenju sredstava protiv nadama niti o pojavi nadama tokom provedbe pokusa,
jer su vjerojatno premještali junad na nove podjedinice lucerišta tokom poslijepodneva, kada
je obično ispaša na lucerni smanjenog rizika od nadama (vidjeti podpoglavlje 5.6.1.4.).
Tablica 93. Prirast junadi i prinos ispaše na lucerni ovisno o početku napasivanja (Berone i
sur., 2020.)
Godina
istraživanja
Početak
napasivanja
Ukupni
prirast junadi
(kgTM/ha)
Odnos
zaposjedanja
(grla/ha)
Prosječni
prirast junadi
(kg/grlu/dan)
Prinos
ispaše
(tST/ha)
2014./2015. kod 1 tST/ha 643 4,7 0,69 8,3
kod 10%
cvatnje
458 4,1 0,64 7,0
2015./2016. kod 1 tST/ha 579 6,0 0,56 9,9
kod 10%
cvatnje
464 5,3 0,52 8,8
Njanovija iskustva na Novom Zelandu ukazuju da je najbolje stoku pustiti na lucernu kada su
biljke visine 35 cm, a trajanje zaposjedanja ograničiti na 4 dana (osobna komunikacija s prof.
Derrick-om Moot, Lincoln University, Novi Zeland), s tim što je tokom jesenskog porasta, za
dug vijek lucerišta, potrebno omogućiti dovoljno razdoblje oporavka (Berone i sur., 2020.), tj,
nakupljanja asimilata u korijenu za dobro prezimljenje.
Kod napasivanja preživača na lucerni posebnu pozornost treba posvetiti sprečavanju nadama.
Prema starijim izvorima, kod goveda, izbjegavanje nadama postiže se puštanjem grla na pašu
tek nakon što se osuši rosa s lucerišta (Majak i sur., 1995.) i napasivanjem na razvojno
starijoj biljnoj masi (od cvatnje na dalje). Listovi u mlađim razvojnim fazama lucerne sadrže
veći udio bjelančevina koje uzrokuju nadam (Greenall i Graham, 1997.). Druga taktika može
biti uzgoj lucerne u pašnjačkoj smjesi s travama čime bi se „razrijedio“ njen potencijal za
nadam kod goveda. Za sigurno napasivanje, udio lucerne potrebno je smanjiti na 50%
(Greenall i Graham, 1997.), što se u smjesi s travama lako postiže. Naime, u proljeće, kada
lucerna ima najveći potencijal nadama, trave daju visoke prinose te je posljedično njihov udio
u prinosu smjese visok, a ljeti, kada je potencijal nadama na lucerni manji, lucerna postaje
nosilac prinosa. Treća taktika podrazumijeva hranjenje stoke sijenom ili silažom prije
puštanja na lucernu (Greenall i Graham, 1997.). Četvrta taktika sprečavanja nadama može biti
uzgoj lucerne u pašnjačkoj smjesi s biljkama koje sadrže visoku koncentraciju kondenziranih
tanina (smiljkita roškasta – Lotus corniculatus L., esparzeta – Onobrychis viciifolia L., sulla –
Hedysarum coronarium) jer udio kondenziranih tanina od barem 5 g/kg ST krme sprečava
123
nadam (Li i sur., 1996., cit. Berard i sur., 2011.). Ovu preporuku treba uzeti s oprezom jer još
uvijek nema provedenih pokusa s napasivanjem na takvim smjesama. Ipak, Waghorn i Jones
(1989.) su na Novom Zelandu dokazali da udio česte korovne vrste Rumex obtusifolius L. od
oko 10% u svježoj krmi sprečava pojavu nadama kod krava koje se hrane svježom lucernom.
Sprečavanje nadama bilo je uzrokovano sadržajem kondenziranih tanina u Rumexu, koji je bio
između 1,13 i 2,29% u ST. Sadržaj tanina u pokusnim obrocima s Rumexom bio je 0,13 do
0,23% ST. Sa starenjem Rumexa rastao je sadržaj tanina, a najveći je bio u cvatima, srednji u
listovima, i najmanji u stabljikama. Kao peta taktika sprečavanja nadama na lucerni jest
košnja lucerne i ostavljanje pokošene mase da provene prije negoli se stoka pusti na pašu
(Snježana Čondić dipl.ing., Belje d.d., osobna komunikacija). Najrizičnije je pustiti gladnu
stoku na mladu lucernu jer nagla konzumacija mlade lucerne s brzom početnom probavom
doprinosi riziku od nadama. Isto se događa kada stoku ujutro pustimo na svježu pašu nakon
prethodne noći bez hrane ili s oskudnom hranom. Zbog toga Popp i sur. (2000.) u svom
preglednom radu preporučuju goveda prebaciti na novu pašu poslijepodne, a napasivanje
omogućiti kontinuirano, bez prekida tokom noći. Također, preporučuju lucernu uzgojiti u
djetelnsko-travnoj smjesi s barem 50% udjela trava u prinosu.
Kod napasivanja (od sise odbijene) janjadi na lucerni, osobito na proljetnom porastu, potrebno
je s ispašom kombinirati hranidbu livadnim sijenom (obrok sijena prije napasivanja) ili
napasivati na zakorovljenoj lucerni ili smjesi s travama, kako bi se izbjegla uginuća uslijed
sindroma „crvenih crijeva“ (Jagusch i sur., 1976.; Purves i Wynn-Williams, 1989.). Kod
sisajuće janjadi se ovakav rizik ne pojavljuje (Jagusch i sur., 1976.). Kod ovaca, proljetno
napasivanje treba započeti na razvojno starijoj lucerni, pa tek poslije pustiti na mlađu biljnu
masu (Janson, 1975.), vjerojatno zato da bi se stoka navikla na lucernu prije prelaska na
mladu.
Ako se na lucerni vidi značajnija pojava bolesti lista ili značajniji napad lisnih ušiju, postoji
opasnost od povećanog sadržaja fitoestrogena. Na takvoj lucerni ne treba napasivati ovce tri
tjedna prije i tri tjedna poslije parenja (White, 1982.).
Na Novom Zelandu se goveda uspješno napasuju na čistoj lucerni s minimalnom pojavom
nadama, iako stoku često puštaju na lucernu visine 35 cm, kada je još vegetativna, mnogo
prije pojave cvati. Rizik nadama smanjuju premještanjem stoke na novu pašu tokom
poslijepodneva, pri tome pazeći da stoka ne bude gladna neposredno nakon premještanja.
Dakle, ne forsira se maksimalno iskorištenje biljne mase s prethodne podjedinice pašnjaka
(stoka tako ne bude gladna), a na novoj podjedinici se stoci pripremi oko ¼ prethodno
pokošene i provenute lucerne ili se stoci prilikom ulaska priušti nešto kvalitetnoga sijena. Cilj
navedenih mjera je spriječiti halapljivo i brzo žderanje ponuđene mlade lucerne na
novozaposjednutoj podjedinici pašnjaka.
4.4.1.4. Smjese s travama
Prema Andersonu (2010.), za mnoge proizvođače lucerne moglo bi biti korisnije uzagajati je u
smjesi s travama, poput klupčaste oštrice (Dactilys glomerata L.), stoklase bezosate (Bromus
inermis L.) ili festuloliuma. Naime, ako je u dnevnom obroku visok udio sijena lucerne,
vjerojatno je da će stoka konzumirati bjelančevina više nego li je potrebno, a istovremeno
nedovoljno energije (TDN) podrijetlom iz voluminoze. Smjese lucerne s travama obično
sadrže manje koncentracije bjelančevina, a više energije (TDN jedinica). Hranidbom sa
smjesom lucerne i trava životinje mogu dobiti bolje izbalansiran obrok. Također, ako se grla
povremeno napasuju na poljima za sijeno, sadržaj trave u smjesi smanjiti će rizik od nadama.
Nadalje, s vremenom, trave popunjavaju mikrolokacije gdje se prorijedila lucerna, što je bolje
nego invazija korova na istim mjestima. Prednost je i u brzini sušenja otkosa za sijeno: smjesa
s travama brže se suši nego li čista lucerna, a i u slučaju da otkos pokisne, manje su štete na
124
smjesi s travama nego li na čistoj lucerni. Najveći dio godišnjeg prinosa trava dobiti će se u
prvom (proljetnom) porastu, dok će u ponovnim porastima (ljeto) većinu prinosa činiti
lucerna. Trave koje će kao pratitelji lucerni i u jesen dati dobar prinos jesu klupčasta oštrica i
vlasulja trstikasta (Peterson, 2016.). Prema Petersonu (2016.), trave sadrže više NDF vlakana
nego li lucerna, a k tome su ista vlakna kod trava veće probavljivosti nego li kod lucerne, što
podiže energetsku vrijednost krme. U suvremenim uvjetima farmeri često dodaju slamu
pšenice kako bi nadoknadili potrebnu vlakninu u obrocima preživača. Biljna masa trava
umjesto pšenične slame, dodati će u obrok mnogo kvalitetnija vlakna nego što bi ih dala
slama pšenice. Prema istom autoru, smjese lucerne s travama mnogo više sliče prirodnim
biljnim zajednicama nego li monokultura lucerne. Prema Undersanderu (2016.), 42%
slučajeva laminitisa kod mliječnih krava na Srednjem zapadu SAD-a uzrokovano je
previsokim udjelom žitarica u obroku i/ili nedostatnim udjelom vlakana. Trave u smjesi s
lucernom, u obrok će donijeti lakše probavljiva vlakna, koja su kvalitetniji izvor energije za
preživače nego li su zrna žitarica, i tako smanjiti potrebu za zrnom žitarica, i posljedičnu
pojavu laminitisa. Povoljnost smjesa u polju, ogleda se u boljem preživljavanju trava u
udolinama terena.
U združenim usjevima lucerne s travama, koji se koriste za napasivanje na Novom Zelandu,
najčešći pratilac lucerne je klupčasta oštrica (Dactilys glomerata L.) s normom sjetve lucerne
oko 12 kg/ha i klupčaste oštrice oko 3 kg/ha (Cullen, 1965.). Sjetva lucerne i trava u
izmjenične redove davala je produktivnije usjeve u odnosu na usjeve zasnovane sjetvom
lucerne i trava u iste redove (Cullen, 1960.; cit. Cullen, 1965.). Kako bi usporedio
proizvodnost i distribuciju prinosa tijekom godine, kod lucerne i njenih smjesa s travama,
Cullen (1965.) je postavio pokus sa 9 varijanata: čista lucerna (14 kg/ha sjemena) i
kombinacije lucerne (8 kg/ha sjemena) sa 8 različitih trava (1 do 5 kg/ha sjemena, ovisno o
vrsti) uz dodatak bijele i crvene djeteline (1 kg/ha sjemena svaka djetelina). Dodatak prateće
trave i djetelina u prvoj godini je dao značajno veće prinose smjesa u odnosu na čistu lucernu,
dok se u drugim godinama razlika smanjila. Najproduktivnije smjese su bile s travama
klupčastom oštricom i vlasuljom trstikastom (Festuca ardundinacea L.). Većina smjesa s
travama imala je značajno manju pojavu korova u odnosu na čistu lucernu. Trave nisu
potiskivale lucernu iz združenih usjeva jer im je udio u sklopu bio mali. U 5-godišnjem
istraživanju Douglasa i Kindera (1973.), također na Novom Zelandu, čisti usjev lucerne je
prinosom nadmašio sve ispitivane smjese s travama (klupčastom oštricom, vlasuljom
trstikastom i dr.). Udio lucerne u prinosu smjesa bio je oko 6 puta veći od udjela trava. U
Turskoj se lucerna često uzgaja u smjesama s višegodišnjim travama radi povećanja prinosa
krme, smanjenja rizika od nadama i balansiranja hranidbene vrijednosti voluminozne krme
(Youlcu i sur., 2010.). Yolcu i sur. (2010.) su u Turskoj, u sušnom kontinentalnom klimatu
(oko 450 mm/god. oborina, vruća i suha ljeta, hladna i snježna zima), na smjesi lucerne (10
kg/ha sjemena) i stoklase bezosate (Bromus inermis L., 10 kg/ha sjemena), u
četverogodišnjem ispitivanju, košnjom u fazi početka cvatnje lucerne, ustanovili da se najveći
godišnji prinosi postižu sjetvom ove dvije vrste u naizmjenične redove (prosječno 10 t/ha ST),
zatim nešto manji križanim redovima (prosječno 9,8 t/ha ST), a najmanji sjetvom obje vrste u
iste redove (prosječno 9,6 t/ha ST). N-gnojidba u rasponu od 0 do 120 kg/ha nije značajno
utjecala na godišnji prinos, ali bila je povezana sa smanjenjem udjela lucerne u godišnjem
prinosu, s prosječno 46% kod 0-te gnojidbe, na 42% kod 60 kg/ha, te na 38% kod 120 kg/ha
dušika. Suprotno nalazima Cullena (1965.) na Novom Zelandu, Yolcu i sur. (2010.) su
ustanovili svake naredne godine sve niži udio lucerne u prinosu smjese: 2002.g. oko 75%,
2003.g. oko 50%, 2004.g. oko 30% i 2005.g. oko 20%. Iako nisu izvijestili o kretanju
ukupnog prinosa po godinama istraživanja, za očekivati je da se prinos smjesa smanjivao sa
smanjenjem udjela lucerne, jer se lucerna smatra najprinosnijom višegodišnjom krmnom
125
biljkom u sušnim i polusušnim uvjetima. Na istoj lokaciji u Turskoj, Koc i sur. (2004.) su
ustanovili da u smjesama lucerne s vlasuljom trstikastom, u izmjeničnim redovima (norma
sjetve za obje vrste 20 kg/ha), najveći dio godišnjeg prinosa ST nosi lucerna (10 t/ha od
ukupno 13,8 t/ha cijele smjese), te da je ista smjesa bez N-gnojidbe bila prinosnija od čiste
vlasulje trstikaste (11,6 t/ha) obilno gnojene dušikom (150 kg/ha). U ovom pokusu, s
napredovanjem godina istraživanja (1992.-1995.) nije došlo do pada udjela lucerne u
godišnjem prinosu smjese, ali je udio trave bio najveći u prinosu prvih (proljetnih) otkosa
(prosječno 70%), najmanji je bio u drugim (ljetnim) otkosima (37%), a srednji je bio u trećim
(jesenskim) otkosima (50%). Košnja prvog porasta bila je početkom cvatnje vlasulje
trstikaste, a drugog i trećeg porasta početkom cvatnje lucerne. Prinosi prvog porasta
učestvovali su sa 62% u godišnjim prinosima, prinosi drugih porasta sa 19% i prinosi trećih
porasta sa 18%. Ponovno u Turskoj, u uvjetima navodnjavanja, smjesa lucerne s travama
(20% lucerna, 40% stoklasa bezosata i 40% vlasulja trstikasta, prinosa 25 t/ha ST) nije
prinosom nadmašila čisti usjev lucerne (25 t/ha ST), dok je složenija smjesa s dodatkom
klupčaste oštrice i engleskog ljulja bila nižeg prinosa (22 t/ha ST)(Sayar i sur., (2014.).
Smjese su bile košene početkom cvatnje lucerne. Kod Beograda (Srbija) na slabokarbonatnom
černozemu, smjese lucerne s travama (klupčastom oštricom i vlasuljom trstikastom, u
podjednakim omjerima s lucernom) dale su oko 20% niže godišnje prinose nego li čisti usjev
lucerne (Nešić i sur., 2007.). Prema nešto novijem istraživanju Bijelića i sur. (2013.) na istom
lokalitetu, smjese lucerne s klupčastom oštricom (1:1) te klupčastom oštricom i vlasuljom
trstikastom (1:1:1) dale su prosječno za oko 10% niže godišnje prinose ST u odnosu na čistu
lucernu (Tablica 94.).
Tablica 94. Prinos ST i udio lucerne u prinosu smjesa s klupčastom oštricom i vlasuljom
trstikastom u Beogradu, ovisno o godini korištenja usjeva i N-gnojidbi (Bijelić i sur., 2013.)
Prinos ST (T/ha)
Kultura I godina II godina III godina Prosjek
Lucerna 10,3 10,0 10,4 10,5
Lucerna + klupčasta oštrica 10,7 9,1 8,9 9,8
Lucerna + kl.oštrica + vlasulja
trstikasta
9,7 8,9 8,9 9,5
Razina N-gnojidbe (kgN/ha)
0 9,9 9,1 8,9 9,1
70 10,7 9,4 9,8 9,8
140 10,2 9,5 9,5 9,6
Udio lucerne u prinosu ST (%)
0 60,9 68,1 71,4
70 50,4 56,4 68,1
140 44,9 49,8 61,4
Dušikom negnojene varijante smjesa, također su dale prinos od oko 9 t/ha ST, što upućuje na
dušičnu samodostatnost smjesa za visoke ciljane prinose, ako je udio lucerne oko 50%.
Albayrak i Turk (2013.) su u Turskoj, u mediteranskom klimatu, ispitivali proizvodnost čiste
lucerne i njenih smjesa s travama. Prema njihovim rezultatima može se vidjeti da smjese
lucerne s travama ne daju značajno veće godišnje prinose u odnosu na čistu lucernu, ali da se
mijenja godišnja distribucija prinosa: povećava se prinos prvog (proljetnog) porasta, a
smanjuju prinosi ljetnih porasta (Tablica 95.).
126
Tablica 95. Prinosi čiste lucerne i smjesa s travama u Turskoj (Albayrak i Turk, 2013.)
Prinos (tST/ha)
Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno
2009.
Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10
Lucerna + stoklasa bezosata 6,90 3,55 2,90 3,30 16,65
Lucerna + klupčasta oštrica 6,40 3,58 2,95 3,28 16,21
Lucerna + vlasulja livadna 6,20 3,80 2,92 3,34 16,26
2010.
Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80
Lucerna + stoklasa bezosata 7,40 3,70 2,60 2,30 16,00
Lucerna + klupčasta oštrica 6,80 3,63 2,55 2,20 15,18
Lucerna + vlasulja livadna 7,10 3,52 2,80 2,28 15,70
Osim smjesa s travama, u svijetu su istraživane i smjese s crvenom djetelinom. Tako se kod
Marleya i sur. (2003.) u Walesu (Velika Britanija) pokazalo da u humidnim uvjetima smjesa
lucerne s crvenom djetelinom (0,25:0,75) može dati u godini proljetne sjetve veće prinose od
čiste lucerne (Tablica 96.).
Tablica 96. Prinos smjesa lucerne s crvenom djetelinom ovisno o godini korištenja i omjeru
sjetve, u Walesu (Marley i sur., 2003.)
Godišnji prinos ST (t/ha)
Omjer sjetve crvene djeteline i lucerne 1. godina 2. godina 3. godina
crvena djetelina : lucerna = 1,00 : 0,00 6,0 10,2 7,6
crvena djetelina : lucerna = 0,75 : 0,25 6,0 10,9 8,6
crvena djetelina : lucerna = 0,50 : 0,50 6,0 10,9 9,0
crvena djetelina : lucerna = 0,25 : 0,75 6,3 12,2 11,1
crvena djetelina : lucerna = 0,00 : 1,00 6,0 11,8 11,5
Ipak, u trećoj godini čista lucerna je davala najveće prinose, a najniže čista crvena djetelina.
Smjesa je pokazala bolju pogodnost za siliranje u odnosu na monokulture crvene djeteline ili
lucerne, jer je lucerna doprinijela bržem provenjavanju u odnosu na crvenu djetelinu, a crvena
djetelina je smanjila proteolizu u odnosu na čistu lucernu.
4.4.2. Crvena djetelina
Crvena djetelina (Trifolium pratense L., Slika 12.) je druga po važnosti višegodišnja
mahunarka u Republici Hrvatskoj, odmah iza lucerne. Površine pod crvenom djetelinom
službeno se procjenjuju na 10 do 21 tisuću hektara (DZS, 2015.) u posljednjih 5 godina, što je
za oko 10 tisuća ha manje nego lucerne. U narodu je još tradicionalno zovu „(djetelina)
kravarica“ i „(djetelina) trećakinja“ (jer joj je vijek korištenja 3 godine). Najbolje je
prilagođena na klimate s umjereno hladnim do toplim ljetima te na dobru opskrbljenost
vodom, a u pogledu kvalitete tla manje je izbirljiva od lucerne – podnosi kiselost tla do čak
pH 5,5 gdje se i koristi kao alternativa lucerni (Shaeffer i Evers, 2007.). Također, bolje nego
lucerna podnosi slabu dreniranost tla i nižu plodnost tla (Undersander i sur., 1990.). Tako je
npr. njen uzgoj u Kanadi rasprostranjen u predjelima gdje zbog slabe dreniranosti tla lucerna
ne uspijeva (Lafreniere i Drapeau, 2011.). Slabije podnosi sušu i vrućinu u odnosu na lucernu
(Shaeffer i Evers, 2007.). Undersander i sur. (1990.) navode da je kod crvene djeteline sporiji
pad kvalitete krme u odnosu na lucernu, s kašnjenjem roka košnje, što je komparativna
prednost crvene djeteline, dok je sporije sušenje pokošene mase u odnosu na lucernu značajan
127
nedostatak crvene djeteline. Slijedeća prednost crvene djeteline u odnosu na lucernu je što,
kao svježa krma, znatno rjeđe izaziva nadam kod preživača (Hilton, 2008.).
Slika 12. Crvena djetelina u spontanoj biljnoj zajednici s bijelom djetelinom, trputcem,
maslačkom i travama. Foto: Ranko Gantner (2020.)
U Hrvatskoj je crvena djetelina vrlo rasprostranjena vrsta, na cijelom području zemlje.
Najčešće se nalazi kao dio spontanih travnjačkih i ruderalnih biljnih zajednica (Dujmović-
Purgar i sur., 2009.). Na poljoprivrednom zemljištu se uzgaja kao čisti usjev i u djetelinsko-
travnim smjesama, za proizvodnju košene krme (svježa zelena krma, sijeno, sjenaža) i ispaše.
U zapadnoj Hrvatskoj je zastupljenija u proizvodnji krme negoli lucerna, zbog njene bolje
prilagođenosti kiselijim i slabije dreniranim tlima i humidnijem klimatu.
4.4.2.1. Hranidbena vrijednost
Sadržaj hranjivih tvari u crvenoj djetelini mijenja se ovisno o razvojnoj fazi biljke i o obliku u
kojem se koristi (zelena masa, silaža, sijeno)(Tablica 97.). Očita razlika između kvalitete
crvene djeteline i lucerne je što crvena djetelina ima veću energetsku vrijednost, a nižu
koncentraciju sirovih bjelančevina, koje preživači iskorištavaju u većoj mjeri nego li
bjelančevine lucerne.
128
Tablica 97. Hranidbena vrijednost nadzemne mase crvene djeteline (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja c.
djeteline
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa,
1. porast
Prije pupanja 14 22,7 15,8 6,87 74,0
U pupanju 16 19,3 21,3 6,44 71,0
Početak cvatnje 22 16,1 26,1 5,82 65,4
Sredina do kraj
cvatnje
25 15,0 29,6 5,47 62,7
Ocvala 28 14,1 33,3 5,18 59,3
Silaža,
1. porast
Prije pupanja 35 21,2 19,6 6,24 70,7
U pupanju 35 18,2 23,4 6,03 67,3
Početak cvatnje 35 15,5 27,7 5,58 63,6
Sredina do kraj
cvatnje
35 15,0 30,9 5,32 62,6
Ocvala 35 13,9 35,1 4,87 56,8
Sijeno,
1. porast
U pupanju 86 15,7 25,8 5,51 63,1
Početak cvatnje 86 15,5 30,0 5,25 60,2
Sredina do kraj
cvatnje
86 13,4 33,6 5,05 59,0
Ocvala 86 13,5 37,6 4,31 51,2
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Za razliku od referentnih njemačkih tablica (DLG, 1997.), brojna istraživanja pokazuju da je
sadržaj sirovih bjelančevina u crvenoj djetelini niži negoli u lucerni. Od hrvatskih istraživanja
može se istaknuti profesora Lete i sur. (2013.), koji su košnjom crvene djeteline početkom
pupanja postigli oko 15% sirovih bjelančevina u ST krme, a kod kasnije košnje, početkom
cvatnje, oko 13%. U istraživanju Tavlasa i sur. (2009.) u Turskoj, košnjom sredinom cvatnje
crvene djeteline, koncentracija sirovih bjelančevina u ST bila je u rasponu od 12,0% do
14,56%, a koncentracija energije 52,6% TDN do 63,2% TDN u ST, ovisno o sorti. Crvena
djetelina je bjelančevinama bogata krmna kultura, sa sadržajem “bypass” bjelančevina većim
nego kod lucerne, a k tome su joj i vlakna probavljivija, dajući više energije za mliječna
goveda u odnosu na lucernu (Leto i sur., 2013.). Crvena djetelina ima stanovitu prednost pred
lucernom jer sadrži znatno manje neproteinskog dušika, koji kod lucerne nastaje kao
posljedica degradacije proteina posredstvom vlastitih enzima lucerne (Broderick i sur., 2000.).
Broderick i sur. (2000.) su u Madisonu (Wisconsin, USA) usporednom hranidbom Holstein
mliječnih krava, silažom lucerne i silažom crvene djeteline, ustanovili da je silaža lucerne
imala viši sadržaj sirovih bjelančevina u odnosu na silažu crvene djeteline (Tablica 98.), ali je
energetska vrijednost kod crvene djeteline bila veća nego kod lucerne, vjerojatno zato što je
crvena djetelina sadržavala lakše probavljiva vlakna. Konzumacija obroka (koji je sadržavao
65% ST iz navedenih silaža i 33% ST iz mljevenog vlažnog klipa kukuruza) bila je nešto veća
kod lucerne nego kod crvene djeteline, kao i mliječnost. Konverzija ST obroka u mlijeko bila
je nešto bolja kod crvene djeteline. Koncentracija uree u mlijeku bila je veća kod lucerne nego
kod crvene djeteline. Krave hranjene silažom lucerne imale su prosječan gubitak TM, dok su
krave na crvenoj djetelini dobivale na tjelesnoj masi. Dodatak ribljeg brašna 3% od ST obroka
(400 g/dan/kravi) povećao je lučenje mlijeka za 2 kg/grlu/dan u obje korištene silaže.
129
Tablica 98. Parametri kvalitete silaža crvene djeteline i lucerne te njihov utjecaj na
konzumaciju ST i mliječnost Holstein krava u Wisconsinu (Broderick i sur., 2000.)
Silaža crvene djeteline Silaža lucerne
SB (% u ST) 17,7 21,3
NDF (% u ST) 42,9 42,1
ADF (% u ST) 31,6 32,7
NEL (MJ/kgST) 5,61 5,06
Hemiceluloza (% u ST) 11,3 9,4
Konzumacija dnevnog obroka (kgST/dan/grlu) 20,7 21,9
Probavljivost ST dnevnog obroka (%) 64,6 61,6
Mliječnost (kg/dan/grlu) 31,2 32,5
Konverzija ST obroka u mlijeko (kg/kg) 1,52 1,50
Koncentracija uree u mlijeku (mg/dcl) 8,8 14,8
Prosječni prirast tjelesne mase (kg/dan) +0,20 -0,13
Istraživanje je sumarno pokazalo da crvena djetelina omogućuje mliječnost sličnu lucerni, ali
da preživačima daje više energije, te da je mlijeko s nižim sadržajem uree. U istraživanju
Frasera i sur. (2004.) u Velikoj Britaniji, napasivanje odbijene janjadi na crvenoj djetelini dalo
je veće dnevne priraste u odnosu na lucernu i engleski ljulj (Tablica 99.). Janjci su na početku
pokusa bili stari 15 tjedana s TM=33 kg/grlu za muške i 30 kg/grlu za ženske. Biljna masa je
menadžmentom održavana u vegetativnoj fazi na sve tri ispitivane vrste ispaše. Turnusi
napasivanja završavani su kod značajnog ostatka dostupne krme na pregonima (Tablica 99.)
kako različita dostupnost ne bi utjecala na rezultate pokusa. Najveća konzumacija ST bila je
na crvenoj djetelini, slijedila je na lucerni, a najmanja je bila ne engleskom ljulju. Tijekom
istraživanja (15 tjedana počevši od 12. srpnja 2000.) nije bilo došlo do nadama janjadi iako je
pokus vršen bez tretmana protiv nadama.
Tablica 99. Prirast odbijene janjadi i konzumacija ST ispaše na crvenoj djetelini, lucerni i
engleskom ljulju u Velikoj Britaniji (Fraser i sur., 2004.)
C. djetelina Lucerna E. ljulj
Prosječni dnevni prirast TM (kg/grlu/dan) 0,305 0,243 0,184
Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 2,06 1,72 1,16
Prosječna biljna masa početkom turnusa (tST/ha) 2,19 2,37 1,31
Prosječna biljna masa na kraju turnusa (tST/ha) 1,70 1,54 1,11
Prosječna dostupna ST ispaše početkom turnusa
(kg/dan/grlu)
(biljna masa iznad visine 5 cm od tla)
4,8 5,2 3,8
U objavljenoj literaturi mogu se naći upozorenja da ovce pred pripust ne treba hraniti
crvenom djetelinom, zbog sadržaja fitoestrogena (hormonskih analoga) u krmi. Ipak, Kintzell
(2010.) u SAD-u nije ustanovio nikakvo smanjenje postotka koncepcije (tj. začeća) na
pašnjacima s visokim udjelima crvene djeteline. Također, ni Hay i Ryan (1989.) na Novom
Zelandu nisu ustanovili niži postotak blizanaca kod ovaca napasivanih na crvenoj djetelini u
odnosu na ovce napasivane na smjesi engleskog ljulja i bijele djeteline.
130
4.4.2.2. Prinosi
Prema službenoj statistici, crvena djetelina u Hrvatskoj daje nešto niže prinose sijena nego li
lucerna, a kretali su se u rasponu od 4,1 do 6,8 t/ha (DZS, 2015.) u razdoblju od 2010.g. do
2014.g. Prinosi crvene djeteline bili su prosječno za oko 0,7 t/ha niži od lucerne, odnosno oko
11%. U pokusu Katića i sur. (2006.) u Kraljevu (Srbija), nakon proljetne sjetve crvene
djeteline i lucerne na kiselom tlu (pHH2O 4,79), koje je bilo kalcizirano ovisno o varijanti
pokusa, prinosi sijena crvene djeteline u prvoj godini bili nešto veći nego kod lucerne (Tablica
100.) dok je u drugoj godini lucerna uvelike nadmašila crvenu djetelinu. Iz rezultata pokusa
vidimo da crvena djetelina i bez kalcizacije daje visoke prinose sijena na kiselom tlu.
Tablica 100. Prinosi sijena crvene djeteline i lucerne na kiselom tlu pod utjecajem kalcizacije
tla i inokulacije sjemena Rhizobium bakterijama u Kraljevu (Katić i sur., 2006.)
Godišnji prinos sijena (t/ha)
Tretman Crvena djetelina Lucerna
1. godina korištenja 3 t/ha kreča 11,0 8,2
6 t/ha kreča 11,9 8,9
Rhizobium 9,6 6,4
Kontrola 10,0 5,7
2. godina korištenja 3 t/ha kreča 13,3 16,3
6 t/ha kreča 12,2 18,4
Rhizobium 11,0 2,7
Kontrola 11,6 2,2
U mediteranskom klimatu Turske (Albayrak i Turk, 2013.) crvena djetelina je dala niži prinos
ST negoli lucerna (Tablica 101.).
Tablica 101. Prinosi lucerne i crvene djeteline u Turskoj (Albayrak i Turk, 2013.)
Prinos (tST/ha)
Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno
2009.
Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10
Crvena djetelina 4,75 3,50 2,70 3,10 14,05
2010.
Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80
Crvena djetelina 5,20 3,60 2,30 1,90 13,00
Ukoliko ima dovoljno zemljišne vlage (oborine + voda iz rezervi tla), proizvodnost nadzemne
mase crvene djeteline slična je lucerni, kao što je to bilo u pokusu Marleya i sur. (2003.) u
Walesu (Velika Britanija), kada je u drugoj godini korištenja djeteline prinos ST bio oko 10
t/ha, u tri otkosa godišnje. Nešto veće prosječne godišnje prinose suhe tvari uz navodnjavanje
postigli su Tavlas i sur. (2009.) u Turskoj tijekom 3 godine istraživanja, košnjom sredinom
cvatnje djeteline: 11,5 t/ha, iz raspona 8,7 t/ha do 13,6 t/ha, ovisno o sorti. U istraživanju Lete
i sur. (2013.) na Medvednici (1250 mm/god. oborina, 650 m n.m.v.), prosječni prinosi ST u
godini zasnivanja bili su oko 10 t/ha, u drugoj godini korištenja oko 17 t/ha, i u trećoj godini
oko 7 t/ha. Veće prosječne prinose ST nadzemne mase dobili su Popović i sur. (2011.) u
Osijeku i Zagrebu: 13,3 do 15,2 tST/ha u prvoj godini korištenja, i 15,8 do 20,1 tST/ha u
drugoj godini korištenja crvene djeteline, ovisno o sorti i lokaciji. Visoki prinosi već u prvoj
godini korištenja bili su vjerojatno posljedica jesenske sjetve crvene djeteline.
131
4.4.2.3. Agrotehnika
Većina elemenata agrotehnike za crvenu djetelinu slična je preporučenim elementima za
lucernu. Ipak, postoje neke posebnosti koje će biti ovdje diskutirane.
Prema Undersanderu i sur. (1990.), crvena djetelina godišnjim prinosom od 10 t/ha ST odnosi
oko 50 kg/ha P2O5, 250 kg/ha K2O, 120 kg/ha Ca i 40 kg/ha Mg, što je vrlo slično lucerni kod
istog prinosa. Ipak, prema istim autorima, crvena djetelina će pozitivno reagirati na gnojidbu
fosforom i kalijem tek kod slabije opskrbljenosti tla ovim hranivima, tj. kod nižih razina P i K
u tlu nego li lucerna. Ako je pak mineralnu gnojidbu potrebno provoditi, kod crvene djeteline
nije toliko važno gnojivo smjestiti duboko u tlo, već može i površinski, jer je korijen crvene
djeteline više površinski razgranat nego li je kod lucerne, pa zato bolje iskorištava gnojiva
primijenjena na površinu tla (tj. prihranu) (Undersander i sur., 1990.). Gnojidba stajnjakom od
30 t/ha pred zasnivanje djetelišta unijet će u tlo oko 150 kgN/ha, 90 kgP2O5/ha i 180
kgK2O/ha što je slično jednogodišnjem iznošenju P i K iz tla. Za očekivati povoljne efekte
organske gnojidbe na rast i tvorbu prinosa crvene djeteline slično kao i kod lucerne. Potrebe
za kalcizacijom tla za crvenu djetelinu su manje i rjeđe nego li kod lucerne. Tako je u
istraživanju Katića i sur. (2006.) na kiselom pseudogleju (pHKCl 4,79) u Kraljevu (Srbija),
godišnji prinos sijena crvene djeteline na kalciziranoj varijanti (3 t/ha CaO) bio 11 do 13,3
t/ha, što je bilo neznačajno više od prinosa na varijanti bez kalcizacije: 10 do 11,6 t/ha. Niži
prikazani prinos bio je u godini sjetve, a višlji u drugoj godini korištenja. Bakterizacija
sjemena crvene djeteline s Rhizobium leguminosarum bv. trifolii nije donijela povećanje
prinosa na Medvednici (Leto i sur., 2013.), niti u Kraljevu (Katić i sur., 2006.), što znači da u
spontanoj mikroflori tla postoje učinkoviti simbionti crvene djeteline.
Rokove i normu sjetve crvene djeteline, Popović i sur. (2012.) preporučuju jendako kao i za
lucernu: ranoproljetni rok i kasnoljetni rok, s ciljanim sklopom od 350 do 400 biljaka/m2 u
nicanju. Odgovarajuća masa sjemena za sjetvu je oko 15 kg/ha. Nešto nižu normu sjetve za
zasnivanje čistog usjeva preporučuju Sheaffer i Evers (2007.), od oko 10 kg/ha. Osim
konvencionalne sjetve u pripremljeni sjetveni sloj tla, u SAD-u je raširena i tzv.
„mrazosjetva“, kada se krajem zime, po smrznutom tlu razbaca sjeme djeteline, koje biva
primljeno u tlo uslijed naizmjeničnog smrzavanja i odmrzavanja površinskog sloja tla. Vrlo
često se mrazosjetvom crvena djetelina usijava kao podusjev u ozime žitarice, kako bi nakon
žetve žitarica, djetelina ljeto dočekala ukorijenjena. Singer i sur. (2006.) su u saveznim
državama Wisconsin i Iowa (USA) ustanovili da nadusjev ozime pšenice smanjuje sklop
crvene djeteline za 19% do 51% u odnosu na zasnivanje djeteline na golom tlu.
Na tržištu sjemena u Hrvatskoj prevladava uvozno sjeme stranih sorti crvene djeteline. Autori
smatraju da je domaće sjemenarenje s domaćim sortama zapostavljeno iako postoje vrlo
kvalitetne i prinosne domaće sorte prilagođene za domaće uvjete. U ponudi sjemena postoje
dva tipa kultivara: diploidni i tetraploidni (umjetno stvoreni podvostručavanjem broja
kromosoma). U istraživanju Singera i sur. (2006.) diploidni kultivari su se pokazali
prinosnijima od tetraploidnih.
Košnju crvene djeteline treba obavljati u malo kasnijoj razvojnoj fazi nego li lucernu. U
istraživanju Lete i sur. (2013.) na Medvednici, košnja početkom cvatnje crvene djeteline
uvijek je davala veće godišnje prinose u odnosu na košnju početkom pupanja, i to za oko
10%. Undersander i sur. (1990.) preporučuju košni režim s dužim razdobljem između otkosa
u odnosu na lucernu, tj. oko 6 tjedana (iz raspona 5 do 7 tjedana), ili preciznije: kada se uoči
da biljke cvatu. Prema Bosworthovoj i sur. (1992.), u godini zasnivanja djetelišta važno je
kositi djetelinu prije stadija pune cvatnje, jer ako se pusti da uđe u punu cvatnju, često se
događa da slijedeće godine budu smanjeni prinosi i prorijeđen sklop (što nije provjereno u
hrvatskim uvjetima). U uvjetima kontinentalne klime (suho i vruće ljeto) crvena djetelina
tijekom ljeta vrlo sporo raste tako da joj je potrebno više vremena za tvorbu prinosa nego li
132
lucerni. Zbog toga su Katić i sur. (2006.) u Kraljevu, u drugoj godini korištenja djetelišta
dobili 3 otkosa, dok su na lucerištu dobili 4 otkosa. Prema Bosworthovoj i sur. (1992.) u
vrućem i sušnom ljetu djetelina će procvasti već kod malog porasta. Takove biljke su pod
stresom suše i, radi očuvanja sklopa, ne treba ih kositi dok se ne oporave od suše, osim u
slučaju ozbiljnog nedostatka krme, kada je bolje provesti lagano napasivanje nego li košnju.
Prema iskustvima praktičara s područja zapadne Hrvatske, ostvarenje prinosa sijena crvene
djeteline tamo je ograničeno kišovitim vremenom do sredine svibnja, tako da košnja kasni u
odnosu na istočnu Hrvatsku. Zbog toga se u zapadnoj Hrvatskoj dobije samo tri otkosa za
sijeno godišnje. Prema mišljenju autora, pripremom silaže ili sjenaže od prvog porasta
djeteline moglo bi se dobiti na vremenu i postići veće prinose s četiri otkosa godišnje.
Kintzell (2010.) je iz vlastitog praktičnog iskustva u New Yorku (savezna država SAD-a)
opisao svojstva crvene djeteline u pašnjačkim sustavima za ovce. Crvena djetelina mu se
pokazala vrlo perzistentnom (dugovječnom) u travnjacima (što je obrazložio
samozasijavanjem), ne gubi značajno palatabilnost sa starenjem biljke, otporna je na gaženje i
prinos joj se dobro dade „nagomilati“ i očuvati za zimsku ispašu, osobito ako ima snježni
pokrov tijekom zime. Također, ovce je vrlo rado pasu. Hay i Ryan (1989.) su u humidnim
predjelima Novog Zelanda, na glejnim tipovima tala isprobali crvenu djetelinu i njene smjese
s travama kao zamjenu za smjese bijele djeteline, jer se bijelom djetelinom ne postiže ciljani
visoki udio djeteline u prinosu tratine. Ustanovili su da crvenoj djetelini za tvorbu prinosa
pogoduju dugi periodi regeneracije nakon napasivanja. Kod najprinosnijeg kultivara godišnji
prinos ST kod 4-tjednih intervala napasivanja bio je 3.100 kg/ha, kod 6-tjednih intervala
7.600 kg/ha, a kod 9 tjednih čak 12.100 kg/ha.
4.4.2.4. Asocijacije s travama
Undersander i sur. (1990.) preporučuju uzgoj crvene djeteline u smjesi s travama kako bi se
ubrzalo sušenje pokošene mase za sijeno. Jedna od najčešćih kombinacija DTS je smjesa
crvene djeteline i talijanskog ljulja. Na slabo dreniranom tlu u Kanadi, Lafreniere i Drapeau
(2011.) su tijekom trogodišnjeg istraživanja izmjerili prinose binarnih smjesa crvene djeteline
i trava vlasulje trstikaste, klupčaste oštrice, stoklase bezosate i mačjeg repka, u rasponu od 5,3
do 7,3 t/ha/god., s udjelima djeteline u prinosu od oko 70%. Nešto veće prinose su postigli
sjetvom djeteline u iste redove s travom, nego li u izmjenične redove. Istraživanje Lafreniere i
Drapeau (2011.) u Kanadi pokazalo je da su smjese crvene djeteline s vlasuljom trstikastom i
klupčastom oštricom u trećoj godini korištenja produktivnije nego li smjese sa stoklasom ili
mačjim repkom.
4.4.3. Bijela djetelina
Bijela djetelina (Trifolium repens L., Slika 13.) je najzastupljenija krmna mahunarka u
pašnjacima (Abberton i Marshall, 2010.). Iako je ishodišno vrsta umjerenog klimatskog
pojasa, pokazalo se da je dobro prilagođena vrlo širokom arealu: od Arktika (sjevernog
ledenog pojasa) do suptropskog pojasa, s mogućnošću nastanjivanja nadmorskih visina do čak
6000 m.n.m. (Sareen, 2003.). Za razliku od lucerne i crvene djeteline (koje imaju uspravan ili
poluuspravan habitus), bijela djetelina ima puzajući habitus. Njena prizemna, puzajuća
stabljika (stolon) služi joj kao organ za akumulaciju hranjivih tvari za ponovni porast nakon
defolijacije (npr. napasivanja), za prezimljavanje i za širenje s mogućnošću daljnjeg
ukorjenjavanja (Benever, 2015.). Kultivari bijele djeteline jesu oplemenjene populacije
slobodne oplodnje (Abberton i Marshall, 2010.), i dijele se prema veličini lista na: 1)
sitnolisne (niskog prinosa ali vrlo otporne), 2) srednjega lista, i 3) krupnolisne (tzv. Ladino tip
visokog prinosa). Vijek korištenja bijele djeteline nakon njenog zasnivanja, ako se pravilno
133
koristi, je vrlo dug, mnogo godina, osim kod Ladino tipova gdje je oko 2 godine. Prema
opažanju autora, spontane biljne zajednice uz pješačke staze, poljske putove, ceste i
vodozaštitne nasipe, trajno sadrže promjenjiv udio bijele djeteline bez obnavljanja
usijavanjem, koji se najbolje očituje nakon košnje trava tijekom ljeta, jer ljeti trave sporije
rastu, pa udio bijele djeteline postaje vrlo uočljiv. Njena uloga u pašnjačkim biljnim
zajednicama jest podizanje hranidbene vrijednosti biljne mase na travnjaku i simbiotska
fiksacija dušika za potrebe njene ishrane, i ishrane ostalih biljnih vrsta u zajednici, koje nisu
sposobne simbiotski usvajati atmosferski dušik.
Slika 13. Bijela djetelina u spontanoj biljnoj zajednici s travama i maslačkom. Foto: Ranko
Gantner (2020.)
4.4.3.1. Hranidbena vrijednost
Vrlo visoka hranidbena vrijednost bijele djeteline u svim stadijima razvoja (Tablica102_.)
posljedica je njenog habitusa. Naime, u korištenoj biljnoj masi (napasivanjem ili košnjom)
sadržani su samo listovi, cvati i njihove peteljke, dok puzava stabljika ostaje neiskorištena,
osim u slučaju primjene jakoga napasivanja (skoro do ogoljivanja tratine).
Tablica 102. Hranidbena vrijednost nadzemne mase bijele djeteline (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja b.
djeteline
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa, 1.
porast
Prije cvatnje 12 25,6 14,8 7,08 75,4
U cvatnji 13 22,9 18,8 6,74 72,5
Kraj cvatnje 14 19,6 20,9 6,14 70,0
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u
(1997.)
Veći broj provedenih istraživanja u svijetu pokazuje da bijela djetelina u hranidbi povoljno
djeluje na proizvodnost stoke. U trogodišnjem hranidbenom pokusu Schilsa i sur. (2000.b) u
Nizozemskoj, mliječne krave (pasmine Holstein-Fresian) napasivane na djetelinsko-travnoj
smjesi bijele djeteline (oko 30% pokrovnosti) i engleskog ljulja (oko 50% pokrovnosti) davale
su za nijansu (neznačajno) više mlijeka u odnosu na krave napasivane na travnoj smjesi (oko
134
71% engleskog ljulja) tijekom pašne sezone (Tablica 103.). Uz ispašu, krave su dohranjivane
koncentratom i silažom. Veći utrošak silaže kod krava na travnoj smjesi bio je zbog niskog
prinosa čisto travnog pašnjaka u sušnim razdobljima. Mliječnost je bila veća početkom pašne
sezone, oko 29 kg/kravi/dan (počevši od drugog tjedna travnja), i padala je do kraja pašne
sezone do oko 21 kg/kravi/dan.
Tablica 103. Kvaliteta krme s DTS (bijela djetelina + engleski ljulj) i TS (engleski ljulj) i
mliječnost Holstein-Fresian krava u Nizozemskoj (Schils i sur., 2000.a i 2000.b)
DTS TS
Ljetna hranidba ispašom Sadržaj SB (% u ST)* 19,8 18,7
In-vitro probavljivost organske tvari (%)* 78,5 76,6
Prosječna mliječnost (kg/dan/kravi)** 26,5 25,7
Konzumacija koncentrata (kgST/dan/kravi)** 3,6 3,7
Konzumacija silaže (kgST/dan/kravi)** 1,4 2,1
Zimska hranidba silažom Sadržaj SB (% u ST)* 17,8 16,8
In-vitro probavljivost organske tvari (%)* 75,0 73,3
Prosječna mliječnost (kg/dan/kravi)** 28,0 28,5
Konzumacija koncentrata (kgST/dan/kravi)** 6,0 6,0
Konzumacija silaže (kgST/dan/kravi)** 14,0 14,0
* Schils i sur. (2000.a)
* Schils i sur. (2000.b)
Izvan pašne sezone krave su držane u staji i hranjene su silažom i koncentratom. Polovica grla
hranjena je silažom smjese bijele djeteline i engleskog ljulja, a druga polovica grla silažom
engleskog ljulja. Mliječnost krava hranjenih silažom smjese djeteline i ljulja nije bila
značajno manja od krava hranjenih silažom ljulja. Krma s djetelinsko-travne smjese bila je
bogatija sirovim bjelančevinama i veće probavljivosti.
Kod Schilsa i sur. (2000.b), tijekom napasivanja na smjesi bijele djeteline i engleskog ljulja u
svakoj godini istraživanja dolazilo je do nadama krava. U godini zasnivanja pašnjaka, bez
primjene kemikalija protiv nadama, nadulo se 25 krava od ukupno 59. U drugoj i trećoj
godini, kada su bile dodane kemikalije protiv nadama (polyoxypropylene i polyoxyethylene) u
koncentrat koji je hranjen kod izmuzišta, broj nadutih krava se smanjio na 9 od 59. U trećoj
godini nadutih je bilo samo 7 od 59 jer su preventivne kemikalije bile zamijenjene dodatkom
nezasićenih masti u koncentrirani dio obroka, i to kao tostirano sojino zrno (15% u
koncentratu). Zbog naknadne zabrane preventivnih kemikalija, za prevenciju nadama Schils i
sur. (2000.b) su preporučili hranidbu malim obrokom sijena prije puštanja krava na ispašu.
Harris i sur. (1997.) su na Novom Zelandu ustanovili da povećanje udjela bijele djeteline u
travnjaku od 0% do 50% značajno povećava konzumaciju ST ispaše i dnevnu mliječnost, ali
da daljnje povećanje udjela bijele djeteline ne donosi daljnja povećanja (Tablica 104.). Iako su
pokusni travnjaci bili zasnovani bijelom djetelinom i engleskim ljuljem u ciljanim omjerima
sjemena, u tratinama su udjeli ljulja bili vrlo mali, a kao glavne travne komponente pojavile
su se samonikle C-4 travne vrste Digitaria sanguinalis i Panicum dichotomiflorum.
Eksperimentalno stado krava bilo je miješanog pasminskog sastava (Fresian & Jersey) ali s
pravilnom raspodjelom među tretmanima.
135
Tablica 104. Utjecaj udjela bijele djeteline u biljnoj masi tratine na kvalitetu ispaše i
konzumaciju i mliječnost krava na Novom Zelandu (Harris i sur., 1997.)
Nominalni udio bijele djeteline u tratini 0% 25% 50% 75% .
Biljna masa tratine pred napasivanje (kgST/ha) 3.450 3.360 3.240 2.780
Ostvareni udio bijele djeteline (% u ST) 1 28 47 72
Suha tvar u ispaši (%) 21,0 16,4 14,9 15,0
Sirovi proteini u ispaši (% u ST) 14,3 16,4 18,4 21,9
NDF u ispaši (% u ST) 61,8 52,6 47,7 40,4
In-vitro probavljivost ispaše (%) 64,1 68,0 70,7 71,8
Procijenjena metabolička energija (MJ/kgST) 9,5 10,1 10,5 10,7
Performance krava kod po volji ponuđenog obroka (50 kgST/grlu/dan ispaše) St.pogr
Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 12,1 13,1 14,8 15,8 0,72
Mliječnost (lit./kravi/dan) 10,2 12,5 13,6 13,7 0,34
Mliječna mast u mlijeku (%) 5,8 5,6 5,4 5,5 0,18
Performace krava kod ograničenog ponuđenog obroka (25 kgST/grlu/dan ispaše) St.pogr
Konzumacija ispaše (kgST/dan/grlu) 10,9 11,1 11,5 11,6 0,91
Mliječnost (lit./kravi/dan) 9,0 11,1 11,9 12,4 0,35
Mliječna mast u mlijeku (%) 5,7 5,5 5,4 5,1 0,18
Prema preglednom radu Baxa i Schilsa (1999.) junad na ispaši na travno-djetelinskoj smjesi
imala je slične ili malo bolje priraste u odnosu na travnu smjesu gnojenu dušikom. Tako su na
pašnjačkoj smjesi bijele djeteline s travama, ovisno o istraživanju, na ispaši postizali
prosječne dnevne priraste junadi od 0,9 do 1,1 kg/grlu/dan, dok su na travnjaku gnojenom s
200 kgN/ha/god. postizali priraste između 0,92 i 1,05 kg/grlu/dan. Ipak, prirast tjelesne mase
po jedinici površine često je bio za nijansu veći ili značajno veći kod dušikom gnojenih
travnjaka u odnosu na smjese s djetelinom (950 do 1459 kg/ha vs. 794 do 1113 kg/ha) jer su
gnojeni travnjaci davali nešto veće prinose krme po jedinici površine, tako omogućujući nešto
veći broj junadi po jedinici površine. U istraživanju Moora i sur. (1992.; cit. Bax i Schils,
1999.), junad u proljeće napasivana na travnjaku bogatom s bijelom djetelinom, najveći
dnevni prirast su imala kod visoke rezidualne visine tratine, a najmanji kod najmanje
rezidualne visine (Tablica 105.). Slično su ustanovili i krajem ljeta.
Tablica 105. Prosječan dnevni prirast tjelesne mase junadi napasivane na travnjaku bogatom
bijelom djetelinom ovisno o rezidualnoj visini tratine nakon turnusa napasivanja (Moor i sur.,
1992., cit. Bax i Schils, 1999.)
Rezidualna visina tratine (cm) 9 7 5
Prosječni dnevni prirast junadi
(kg/grlu/dan)
Proljetni porast 1,06 1,04 0,60
Porast krajem ljeta 1,11 0,85
Yarrow i Penning (2001.) su u Velikoj Britaniji ustanovili povećanje prirasta tjelesne mase
junica na paši s povećanjem udjela bijele djeteline u tratini (Tablica 106.). Tratina se sastojala
pretežno od engleskog ljulja i bijele djeteline. Junice su bile križane Limousin×Fresian, s
početnom tjelesnom masom oko 190 kg/grlu. U svim pokusnim varijantama udio bijele
djeteline je spontano rastao tokom vegetacije i uvijek je bio veći tokom ljeta i jeseni negoli
tokom proljeća. Pokus je trajao dvije godine, i na kraju pašne sezone u drugoj godini pokusa
razlike među udjelima bijele djeteline nisu više bile značajne, jer se čini da je način
136
održavanja i korištenja tratine odgovarao širenju bijele djeteline. Autori su pretpostavili da se
bijela djetelina spontinao širila u svim pokusnim varijantama sve dok nije postigla
ravnomjernu biljnu masu od oko 400 kgST/ha.
Tablica 106. Utjecaj udjela bijele djeteline u tratini na prirast junica (Yarrow i Penning,
2001.)
Ciljani sadržaj bijele djeteline u tratini: Niski Srednji Visoki Std.pogr.
Rezultati u 1. godini pokusa:
Prosječna biljna masa tratine (kgST/ha) 2.976 3.102 3.111 165
Prosječna biljna masa bijele djeteline (kgST/ha) 30 390 394 56
Udio bijele djeteline u biljnoj masi (%ST) 2 19 18
Prirast tjelesne mase junica (kg/grlu/dan) 0,73 0,89 0,86 0,03
Rezultati u 2. godini pokusa:
Prosječna biljna masa tratine (kgST/ha) 2.392 2.842 2.199 189
Prosječna biljna masa bijele djeteline (kgST/ha 196 301 448 63
Udio bijele djeteline u biljnoj masi (%ST) 13 16 31
Prirast tjelesne mase junica (kg/grlu/dan) 0,72 0,74 0,90 0,05
Orr i sur. (1990.; cit. Bax i Schils, 1999.) su na Novom Zelandu, kod napasivanja dojnih
ovaca s janjadi na travno-djetelinskoj smjesi ustanovili za nijansu veći dnevni prirast janjadi
(268 g/dan/grlu) u odnosu na prirast na travnjaku gnojenom s 420 kgN/ha (260 g/dan/grlu), i
to kod rezidualne visine trave 6 cm. Kod veće rezidualne visine (9 cm) prirast na smjesi je bio
veći (295 g/dan/grlu), a kod manje rezidualne visine manji (223 g/dan/grlu).
Čini se da mješovito napasivanje na TDS omogućuje bolje proizvodne rezultate. Naime,
Wright i sur. (1992.; cit. Bax i Schils, 1999.) su ustanovili da napasivanje govedima na
travno-djetelinskoj smjesi početkom pašne sezone pogoduje većem udjelu bijele djeteline
(12,1%) u odnosu na napasivanje ovcama (6,5%). Odbijena janjad koja se napasivala na
porastu tratine nakon goveda imala je veći prirast (124 g/dan/grlu) negoli janjad koja se
napasivala nakon ovaca (101 g/dan/grlu).
U hranidbenom pokusu Rattraya i Joycea (1974.) sa škopcima (7 mjeseci stari janjci) na
Novom Zelandu, hranidba čistom bijelom djetelinom imala je za posljedicu veće dnevne
priraste tjelesne mase životinja u odnosu na hranidbu smjesom djeteline i engleskog ljulja,
koja se opet pokazala produktivnijom nego li čisti engleski ljulj (Tablica 107.). Bijela
djetelina je sadržavala više sirovih bjelančevina i lignina nego ljulj, a ljulj sadržavao više
vodotopivih šećera, hemiceluloze i celuloze. Kod hranidbe po volji (ad libidum), najveća
konzumacija ST i prirast bili su kod bijele djeteline, zatim kod smjese djetline s ljuljem, a
najmanji kod hranidbe samim ljuljem. Kod ograničene konzumacije krme od 470 g/dan ST,
prosječni prirast tjelesne mase opet je bio najveći na bijeloj djetelini, a najmanji na ljulju.
137
Tablica 107. Kvaliteta bijele djeteline i engleskog ljulja te utjecaj hranidbe djetelinom,
smjesom ljulja i djeteline i ljuljem na konzumaciju ST i prirast škopaca (Rattray i Joyce,
1974.)
Bijela djetelina Smjesa b.d.+e.lj. Engleski ljulj
SB (% u ST) 25,9 20,5
Vodotopivi šećeri (% u ST) 7,9 12,6
Hemiceluloza (% u ST) 9,7 12,6
Celuloza (% u ST) 20,9 25,4
Lignin (% u ST) 8,2 6,8
Konzumacija po volji
(kgST/dan/grlu)
0,774 0,747 0,711
Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,123 0,097 0,086
Prirast tjelesne mase kod
konzumacije 470 g/dan/grlu
0,042 0,033 0,027
4.4.3.2. Prinosi
U 3-godišnjem pokusu Schilsa i sur. (2000.a), prosječan prinos ST sijanog travnjaka s oko
30% bijele djeteline i oko 50% engleskog ljulja (u pokrovnosti tla) bio je 10,1 t/ha, što je bilo
neznačajno manje od prinosa intenzivno gnojenog travnjaka bez bijele djeteline (oko 71%
engleskog ljulja u pokrovnosti, gnojenog s 275 kgN/ha/god.). Travnjak s bijelom djetelinom
gnojen je skromno: sa 69 kgN/ha/god., datoga kroz tekući goveđi gnoj. U bilancu N-gnojidbe
nisu bili uključeni urin i feces goveda koja su se napasivala na travnjaku. Navedena prednost
intenzivno gnojenog ljulja u odnosu na smjesu s djetelinom događala se samo tijekom
proljetnog porasta. Pokus je izveden u humidnoj klimi Nizozemske (grad Lelystad, prosječna
god.temp. 9,1°C i suma oborina 785 mm). Travnjaci su bili korišteni napasivanjem mliječnih
krava (Holstein-Fresian pasmine) i košnjom za pripremu silaže. Sezona napasivanja je
započinjala u drugom tjednu travnja. Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na oko
30 pregona. Nastojalo se krave pustiti na novi pregon kada biljna masa travnjaka (iznad 5 cm
visine od tla) naraste na 1700 kg/ha ST. Napasivanje po pregonima išlo je u slijedu: 2 dana
mliječne krave, a za njima 2 dana mlada stoka i zasušene krave. Iskorišteni prinos ST ispaše
procijenjen je na 14 kg/kravi/dan ST, 7 kg/junetu/dan i 3,5 kg/teletu/dan. Košnja pregona za
pripremu silaže rađena je kod travne mase od oko 3500 kg/ha ST (također iznad 5 cm visine).
Pokošena masa je uvijek bila provenuta tijekom 24h kako bi se postigao sadržaj ST od 35 do
40%. Tijekom kraćih sušnih razdoblja (ljeti) krave dodijeljene travnjaku bez djeteline bile su
hranjene silažom jer je biljna masa na travnjaku bila premala, što znači da je u sušnim
uvjetima travnjak s djetelinom davao veće prinose negoli travnjak bez djeteline. Kod obje
skupine krava, zimska hranidba je bila zasnovana na silaži. Prinos mlijeka po jedinci površine
bio je manji na smjesi djeteline i ljulja (11,1 t/ha) u odnosu na ljulj bez djeteline (13,1 t/ha) jer
je pašnjak s djetelinom bio predimenzioniran, pa je dio proizvedene silaže bio prodan van
farme. Slično, i odnos zaposjedanja bio je manji kod smjese (1,9 UG/ha) u odnosu na travnjak
bez djeteline (2,2 UG/ha).
138
4.4.3.3. Agrotehnika
Prema Sheafferu i Eversu (2007.) bijela djetelina (srednjeg lista) dobro podnosi kiselost tla,
vlažno tlo, hladnoću, čestu defolijaciju (npr. napasivanjem) pa čak i zaslanjenost tla, ali slabo
podnosi sušu i lužnata tla. Ipak, prema zapažanjima autora, bijela djetelina u spontanim
biljnim zajednicama u RH uspješno preživljava sušna ljeta, ali bez stvaranja prinosa
nadzemne mase.
Bijela djetelina se najčešće uzgaja u smjesi s travama, gdje joj je ciljani udio u prinosu ST
smjese oko 30%, čime se u uvjetima Velike Britanije (humidna klima) omogućuje godišnji
prinos ST smjese s engleskim ljuljem (Lolium perenne L.) od oko 10 t/ha (Benever, 2015.).
Udio bijele djeteline od oko 30% u pokrovnosti tla bio je dostatan da uz skromnu N-gnojidbu
(69 kgN/ha iz gnojovke), smjesa s engleskim ljuljem da visoki prinos od 10,1 t/ha ST u
humidnim uvjetima Nizozemske (Schils i sur., 2000.a). U istim uvjetima, intenzivno gnojen
(275 kgN/ha) travnjak s engleskim ljuljem dao je neznačajno veći prinos od 10,8 t/ha ST. U
suptropskoj klimi turske pokrajine Trakya (624 mm/god. oborina, 14,5°C godišnji prosjek),
bez N-gnojidbe postignut je visoki prinos smjese bijele djeteline i trave vlasulje trstikaste
(Festuca arundinacea Schreb.), od oko 7 t/ha ST, i to kod udjela bijele djeteline u prinosu od
samo 23% (Tekeli i Ates, 2005.). Značaj doprinosa bijele djeteline u ishrani smjese dušikom
očitovao se u značajno nižem prinosu ST čistog usjeva vlasulje trstikaste (bez bijele djeteline
tek oko 5 t/ha).
4.4.3.3.1. Sjetva
Za postizanje udjela bijele djeteline oko 23% u prinosu smjese, Tekeliju i Atesu (2005.) bila
je dovoljna norma sjetve od 2,5 kg/ha sjemena (25% od norme 10 kg/ha za čisti usjev) bijele
djeteline, i vlasulje trstikaste 15 kg/ha (75% od norme za čisti usjev), dok Benever (2015.)
preporučuje normu sjetve bijele djeteline od 1 do 4 kg/ha sjemena za ciljanu udio u prinosu
smjese s engleskim ljuljem od 30%. Ciljani udio bijele djeteline u pokrovnosti tla od 30% u
smjesi s engleskim ljuljem u Nizozemskoj, Schils i sur. (2000.) su postigli normom sjetve od
5 kg/ha, dok im je engleski ljulj (diploidni) bio zasijan s normom sjetve od 20 kg/ha. S
obzirom na visoku cijenu sjemena bijele djeteline, autori predlažu nešto niže norme sjetve, tj.
od oko 2,5 kg/ha, što je unutar raspona kojega je preporučila Liz Benever (2015.). Time se, uz
prosječnu masu 1000 sjemenki od oko 0,6 g (Vučković, 1999.), posije oko 400 sjemenki/m2.
Prema Liz Benever (2015.), rok sjetve treba biti takav da se sjeme smjesti u toplo tlo (od
travnja do kolovoza u uvjetima Velike Britanije). Prema istoj autorici, za uspješno
prezimljenje mladih biljčica važno je da prije zime razviju stolone (puzajuće stabljike). Čini
se da bi rokovi sjetve preporučeni za lucernu u kontinentalnoj Hrvatskoj mogli biti prikladni i
za sjetvu bijele djeteline (kasnoljetni i ranoproljetni). Sijati se može plitko, u fino pripremljen
sjetveni sloj tla (jer je sjeme jako sitno), ili usijavati u postojeću tratinu. Kod usijavanja u
tratinu (prema Beneverovoj, 2015.), sjeme se površinski razbaca, a potom se puste životinje
na ispašu kako bi gaženjem potpomogle bliski dodir sjemena s tlom. Prije razbacivanja
sjemena, za bolji uspjeh, tratinu je potrebno napasivanjem svesti na vrlo malu visinu
(nekoliko centimetara) i podrljati da se otvore pukotine u tlu. Nakon sjetve tratinu treba
intenzivno pasti kako bi se smanjila konkurencija starih trava nad mladom bijelom djetelinom.
139
4.4.3.3.1. Gnojidba bijele djeteline, odnosno smjesa s travama
U pogledu utjecaja N-gnojidbe, u literaturi postoji konsenzus da mineralna dušična gnojidba
smanjuje udio bijele djeteline u travnjačkoj biljnoj zajednici (Leto i sur., 2008.; Bošnjak i sur.,
2009., Benever, 2015.). Za održavanje visokog udjela bijele djeteline u travnjaku ne
preporučuje se travnjak gnojiti mineralnim dušičnim gnojivima Benever (2015.).
U gore provedenoj diskusiji o ciljanim udjelima bijele djeteline u travnjaku, pokazano je da
gnojidba dušikom, kod smjesa djeteline s travama, nije čimbenik koji će značajno povećavati
prinose. Čak će mineralna gnojidba dušikom smanjiti udio bijele djeteline u tratini, i time
dovesti do većeg smanjenja prinosa tijekom sušnih ljetnih uvjeta. Smanjenjem udjela bijele
djeteline, sam travnjak će za tvorbu prinosa postati više ovisan o vanjskim dodavanjima
dušika kroz mineralna gnojiva, što će povisiti materijalne troškove proizvodnje. Zbog toga
autori ne preporučuju N-gnojidbu travno-djetelinskih smjesa gdje je udio bijele djeteline veći
od 20%. Posebnost N-ishrane smjesa s bijelom djetelinom jest ta, da kod udjela bijele
djeteline u pokrovnosti oko 30%, ili u prinosu oko 20%, smjesa postaje neovisna o N-gnojidbi
za postizanje visokih ciljanih prinosa. Naime, simbiotska fiksacija bijele djeteline kod
sadržaja u pašnjaku od 9 do 20%, procijenjena je na 79 do 212 kgN/ha/god. (Ledgard i sur.,
2001.), što uz izvornu ponudu srednje plodnog tla od oko 100 kg/ha/god. (procjena autora)
daje sumu od 179 do 312 kgN/ha, što dalje odgovara iznošenju prinosom tratine od 6 do 10
t/ha ST s 19% sirovih bjelančevina u ST. Čini se da je suma izvorne ponude tla i simbiotske
fiksacije bijele djeteline još veća od procjene autora jer su Ledgard i sur. (2001.) u
petogodišnjem istraživanju na Novom Zelandu ustanovili da je prinos pašnjaka s bijelom
djetelinom bez N-gnojidbe bio vrlo visok (16,4 t/ha ST), i ne mnogo manji od prinosa
travnjaka s N-gnojidbom od 400 kgN/ha (20,5 t/ha ST). Unatoč dušičnoj neovisnosti travnih
smjesa s djetelinom, ishrana ostalim mineralima zasniva se na usvajanju iz rezervi tla i iz
minerala unesenih uriniranjem i razlaganjem izmeta pašnih životinja. Iznošenje makrohraniva
prinosom smjese bijele djeteline i engleskog ljulja može se procijeniti na temelju
koncentracije P, K, Ca i Mg u ST krme i očekivanog prinosa krme. Korištenjem nadzemne
mase takve smjese u optimalnim razvojnim stadijima (ljulj u vegetativnoj fazi, kod prinosa
između 1,7 i 3,5 t/ha ST iznad 5 cm visine), Schils i sur. (2000.a) ustanovili su 0,42 % P
(odnosno 0,97% P2O5), 3,3% K (odnosno 4% K2O), 0,92% Ca i 0,17% Mg, sve izraženo na
čistu ST krme. Posljedično, prinos od 10 tST/ha travno-djetelinske smjese iznio bi iz tla oko
97 kg/ha P2O5, 400 kg/ha K2O, 92 kg/ha Ca i 17 kg/ha Mg. S obzirom da se bijela djetelina
najčešće uzgaja kao komponenta travno-djetelinskih i djetelinsko-travnih smjesa, i to s
manjinskim udjelima (do 30%), P i K gnojidba takvih smjesa treba biti prilagođena potrebama
zastupljenijih komponenti (travama). I, naravno, gnojidbu stajskim gnojem treba smatrati
mnogo prikladnijom u odnosu na gnojidbu mineralnim gnojivima jer proizvođači krmnog
bilja obično obiluju stajnjakom. Stajnjak i gnojovka se mogu zaoravati prije zasnivanja
pašnjačke smjese ali i svake godine razbacivati po pašnjačkoj smjesi, u terminima
4.4.3.3.2. Korištenje travno-djetelinskih smjesa s bijelom djetelinom
7-godišnje istraživanje u Irskoj (Nolan i sur. (2001.) pokazalo je da napasivanje govedima na
trajnom travnjaku ima za posljedicu veći udio bijele djeteline u prinosu (13,5%) nego li
mješovito napasivanje goveda i ovaca (9,5%) ili samo ovaca (4,9%). 3-godišnje istraživanje u
Hrvatskoj je pokazalo suprotno: da rotacijsko napasivanje ovcama pogoduje većoj
zastupljenosti bijele djeteline u prinosu travnjaka (3,3%) u odnosu na rotacijsko napasivanje
govedima (1,7%) (Leto i sur., 2008.). Rezultati Lete i sur. (2008.) odnosili su se na varijantu
pokusa bez N-gnojidbe, s prinosom ST travnjaka od 10,5 t/ha kod napasivanja ovcama, i 8,4
140
t/ha kod napasivanja govedima. Pokus je bio proveden na planinskom sijanom travnjaku na
Medvednici (650 m.n.m.), na smeđem kiselom tlu. U pripremljeno (golo) tlo bila je posijana
bijela djetelina (6,4 kg/ha), klupčasta oštrica (Dactylis glomerata, 12 kg/ha) i vlasnjača
livadna (Poa pratensis, 6,4 kg/ha). Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na 12
pregona. Prema Phelanu i sur. (2014.), održavanju visokog udjela bijele djeteline u travnjaku
pogoduje produžavanje pašne sezone do kasno u jesen, i nisko napasivanje (do samo 4 cm
rezidualne visine tratine), koje će potisnuti trave, a dati mjesta djetelini.
Prema Phelanu i sur. (2014.), travnjaci s visokim udjelom bijele djeteline mogu izazvati
nadam kod goveda na ispaši, što se ipak tijekom 10 godina pokusa na TEGASC-u u Irskoj
nije dogodilo. Za prevenciju nadama preporučuju slijedeće mjere: 1.) ne puštati vrlo gladnu
stoku na travnjak bogat djetelinom; 2.) stoku postupno uvoditi u travnjake bogate djetelinom
jer je stoka koja se nije navikla na djetelinu pod većim rizikom; 3.) biti posebno oprezan kod
premještanja stoke s čisto travnog pregona na pregon bogat djetelinom; 4.) ako je u pregonu
visok udio djeteline (>50%) stoci prije napasivanja dati obrok slame (ili vlaknastijeg sijena),
ili na takovom pregonu pustiti da biljna masa razvojno ostari, udjeli lista da se smanje, a
udjeli stabljika trava povećaju, tj. da vizualno prinos travnjaka bude veći prije početka
napasivanja; 5.) u slučaju opravdane bojazni, dodati aditiv protiv nadama u koncentrat ili
vodu. Vjerojatno bi dodavanje tostirane soje (15%), kao izvora nezasićenih masti, u
koncentrirani dio obroka smanjilo rizik od nadama, kako su to činili Schils i sur. (2000.b).
4.4.4. Smiljkita roškasta
Prema Undersanderu i sur. (1993.), smiljkita roškasta (Lotus corniculatus L., Slika 14.) je
višegodišnja mahunarka sa životnim vijekom dvije (u južnijim predjelima) do nekoliko
godina (u sjevernijim predjelima). Ipak, zasnovani usjevi smiljkite roškaste traju mnogo duže
od vijeka pojedinačnih biljaka u sklopu jer vrlo često dolazi do samozasijavanja uslijed
sazrijevanja sjemena na biljkama smiljkite i njegovog spontanog osipanja, čime se usjev sam
obnavlja. U SAD-u se prvenstveno koristi kao pašnjačka biljka, ali može poslužiti i za
proizvodnju sijena tamo gdje slabo drenirana i kisela tla čine lucernu nepogodnom za uzgoj.
Iako podnosi slabo drenirana tla, smiljkita neće preživjeti na mjestima gdje voda stoji na
površini tla tijekom ljeta. Korijen joj je plići nego kod lucerne, tako da je manje otporna na
sušu u odnosu na lucernu. Prema Waghornu i sur. (1998.) smiljkita roškasta je leguminoza
pogodna za tla niske plodnosti. Prema Undersanderu i sur. (1993.) glavne komparativne
prednosti smiljkite u odnosu na druge višegodišnje leguminoze jesu: 1.) ne izaziva nadam na
ispaši; 2.) odlično podnosi napasivanje (prostratum tipovi); 3.) ima sposobnost
samozasijavanja i posljedično dug vijek korištenja usjeva i dugotrajan udio u pašnjaku. Prema
Waghornu i sur. (1998.) smiljkita ima i druge važne komparativne prednosti u hranidbi
preživača, a koje proizlaze iz sadržaja kondenziranih tanina u krmi: sprečavanje nadama,
smanjenje invadiranosti probavnog trakta parazitima iz grupe nematoda (crvi), te može
povećati prirast tjelesne mase, vune i mlijeka i povećati plodnost kod ovaca u odnosu na
hranidbu travnjačkom biljnom masom ili lucernom. Ipak, kod sorata s iznimno visokim
sadržajem kondenziranih tanina, kod stoke može doći do smanjene konzumacije krmiva i
smanjene resorpcije hranjivih tvari (Waghorn i sur., 1998.).
141
Slika 14. Smiljkita roškasta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
Douglas i sur. (1995.) su objasnili kako kondenzirani tanini prisutni u krmi povećavaju
iskorištenje konzumiranih sirovih bjelančevina. Prema njima se oko 70% konzumiranih
bjelančevina iz visokokvalitetnih svježih voluminoznih krmiva razgradi u buragu, a samo oko
30% prolazi nerazgrađeno do tankog crijeva. Iako se velik dio u buragu deaminacijom
izgubljenih biljnih bjelančevina kompenzira sintezom bjelančevina mikroorganizama (tzv.
mikrobiološki protein), značajan dio ostaje neiskoristiv. Kondenzirani tanini mogu reagirati s
bjelančevinama u blizu pH neutralnom okruženju (tj. u buragu životinje koja nije konzumirala
krmu bogatu škrobom i šećerom) i formirati kompleksne spojeve, te potom u kiselom
okruženju (pH<3,5 kakav je u želucu) osloboditi iste bjelančevine za daljnju probavu. Na taj
način kondenzirani tanini smanjuju razgradnju biljnih bjelančevina u buragu i povećavaju
apsorpciju biljnih bjelančevina iz tankog crijeva. Ipak, previsoke koncentracije kondenziranih
tanina (50 – 100 g ekstrahiranih/kgST) smanjuju dobrovoljnu konzumaciju i probavljivost, a
koncentracije od 20-40 g/kgST smatraju se povoljnima.
4.4.4.1. Hranidbena vrijednost
Hranidbeni pokus Wena i sur. (2002.) u Missouriju (SAD), s napasivanjem junadi na smiljkiti
roškastoj (na dvije sorte: nerizomska i rizomska), vlasulji trstikastoj (Festuca arundinacea
Schreb., sorta „Phyter“ slobodna od endofitne gljive) i njihovim smjesama, pokazao je veći
prosječni dnevni prirasti tjelesne mase junadi na smiljkiti roškastoj u odnosu na priraste na
smjesi smiljkite s vlasuljom trstikastom (udio smiljkite u ST smjese bio je oko 31%) i u
odnosu na prirast na čistoj vlasulji trstikastoj (Tablica 108.). Obje smiljkite su sadržavale
prosječno oko 17% sirovih bjelančevina u ST krme, smjese oko 12%, a čista vlasulja
trstikasta 9%.
Tablica 108. Sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši i dnevni prirast tjelesne mase junadi na
ispaši smiljkitom roškastom, vlasuljom trstikastom i njohovoj smjesi (Wen i sur., 2002.)
Vrsta ispaše SB (% u ST) Prirast junadi
(kg/dan/grlu)
Smiljkita roškasta 17 1,53 nerizomska sm.
1,29 rizomska sm.
Smjesa smiljkite (31%) i vlasulje
trstikaste
12 0,93
Vlasulja trstikasta 9 0,73
142
Početna tjelesna masa junadi Angus križanaca na početku pokusa Wena i sur. (2002.) bila je
između 267 i 305 kg, a starost oko 7 do 12 mjeseci. Napasivanje u prvoj godini pokusa počelo
je 11. svibnja, a završilo krajem lipnja, te je nastavljeno 22. rujna i završilo 17. studenog.
Napasivanje u drugoj godini započelo je 19. travnja, a završilo krajem lipnja. U drugoj godini
pokusa jesenskog napasivanja nije bilo zbog jake suše. Napasivanje je bilo zaustavljano kada
nadzemna biljna masa iznad 5 cm od tla pala na 900 kg/ha ST. U Ayalovom (2001.)
istraživanju u Urugvaju, 4 sorte smiljkite roškaste su u vegetativnoj fazi imale visoku
koncentraciju sirovih bjelančevina u ST (Tablica 109.). U fazi 50% cvatnje, sadržaj sirovih
bjelančevina je bio sličan crvenoj djetelini u fazi početka cvatnje (oko 16%), ali niže od
lucerne u pupanju (oko 22%). Unatoč nižem sadržaju sirovih bjelančevina u odnosu na
lucernu, kod smiljkite se očekuje veći koeficijent iskorištenja bjelančevina zbog sadržaja
kondenziranih tanina u krmi. Napredovanjem razvojne zrelosti biljaka, sadržaj sirovih
bjelančevina u smiljkiti je pao na niže vrijednosti. Sadržaj in-vitro probavljive organske tvari
u ST (parametar čije su vrijednosti slične TDN jednicama) u vegetativnoj fazi bio je najveći, u
fazi 50% cvatnje srednji i u napredovaloj fazi zrelosti biljaka najniži. Autori zbog toga
procjenjuju da je energetska vrijednost smiljkite (za preživače) u fazi 50% cvatnje slična
lucerni u fazi pupanja (oko 64% TDN-a) i crvenoj djetelini u fazi počeka cvatnje (oko 65%
TDN-a), kada se iste kulture najčešće i koriste.
Tablica 109. Sadržaj sirovih bjelančevina i probavljive organske tvari u ST smiljkite roškaste
ovisno o fazi razvoja biljaka u Urugvaju (Ayal, 2001.)
Faza razvoja SB (% u ST) Sadržaj in-vitro probavljive organske tvari (% u
ST)
Vegetativna 18,8 do 24,4 62,6 do 67,0
50% cvatnje 15,6 do 18,1 61,9 do 68,3
Napredovala zrelost 11,8 do 14,4 49,5 do 56,2
Istraživanje Douglasa i sur. (1995.) na Novom Zelandu pokazalo je da napasivanje ovaca i
janjadi na smiljkiti roškastoj i njenoj smjesi s lucernom omogućuje bolje proizvodne rezultate
negoli na čistoj lucerni (Tablica 110.). Pokus I provodili su s dojnim ovcama pasmine
Romney prosječne tjelesne mase 53 kg/grlu, s pripadajućom janjadi početne tjelesne mase
15,5 kg/grlu. Pokus II provodili su s janjcima prosječne početne tjelesne mase 27,9 kg.
Ponuđeni obroci ispaše u pokusu I bili su 6 kgST/ovci/dan, a u pokusu II od 3,5
kgST/janjetu/dan na početku do 5,5 kgST/janjetu/dan na kraju pokusa. Grla su napasivana po
rotacijskoj shemi sa zadržavanjem od 7 dana po pojedinom pregonu, a pregoni su bili
ograđivani pomičnom žicom i površina im je bila tako podešavana da mogu ponuditi ciljani
obrok ispaše.
143
Tablica 110. Utjecaj ispaše smiljkitom roškastom, njenom smjesom s lucernom i čistom
lucernom na proizvodne karakteristike ovaca i janjadi na Novom Zelandu (Douglas i sur.,
1995.)
Varijanta ispaše Smiljkita
roškasta
Smjesa Lucerna Std.pogr.
Pokus I
Prirast ovaca (kgTM/dan) 0,251 0,115 0,059 0,013
Prirast janjadi (kgTM/dan) 0,275 0,260 0,263 0,010
Prirast vune na ovcama (g/100cm2/dan) 0,133 0,130 0,123 0,007
Biljna masa prije napasivanja (tST/ha) 5,1 4,8 4,2
Sadržaj ekstraktivnih kondenziranih
tanina (ppm)
25,2 4,6 0
Sirove bjelančevine (% u ST) 20,6 18,8 19,4 1,9
NDF (% u ST) 30,4 39,0 40,6 4,6
ADF (% u ST) 23,0 25,2 24,4 2,5
Biljna masa poslije napasivanja
(tST/ha)
3,1 3,0 3,0
Pokus II
Prirast janjadi (kgTM/dan) 0,228 0,186 0,183 0,008
Konzumacija organske tvari ispaše
(kg/grlu/dan)
1,76 1,63 1,65 0,04
Biljna masa prije napasivanja (tST/ha) 6,4 6,3 6,3
Sadržaj ekstraktivnih kondenziranih
tanina (ppm)
20,2 2,4 0
Sirove bjelančevine (% u ST) 16,4 22,3 20,3 1,1
NDF (% u ST) 44,6 38,9 41,3 2,6
ADF (% u ST) 35,6 27,7 28,6 2,3
Biljna masa poslije napasivanja
(tST/ha)
5,6 4,8 4,9
4.4.4.2. Prinosi
Prema Waghornu i sur. (1998.), smiljkita roškasta ima visok potencijal prinosa u čistom
sklopu: od 10 do 15 t/ha ST godišnje u uvjetima Novog Zelanda. Takav potencijal je ostvariv
samo u dobrim uvjetima uzgoja i uz pažljivo zasnivanje i njegu, što je u praksi rijetkost.
Naime, na plodnim tlima s dovoljno vlage, smiljkita bude brzo potisnuta od strane
dominantnijih vrsta poput ljuljeva i bijele djeteline, ili od strane višegodišnjih korova. Što se
tiče distribucije godišnjeg prinosa, smiljkita glavninu svoga prirasta daje tijekom proljeća te
od polovice ljeta pa do kasne jeseni (Waghorn i sur., 1998.). Nešto niže prinose ostvarili su
Marley i sur. (2006.) u Velikoj Britaniji na ocjeditom ilovastom kamenitom tlu bogatom s P i
K, s pH 6,4 testirajući 13 sorata smiljkite iz različitih dijelova svijeta. Najviši prinosi u prvoj
godini ispitivanja ostvareni su sa sortama porijeklom iz Njemačke, Mađarske, Kanade i SAD-
a: oko 7 t/ha ST u tri otkosa. U drugoj godini ispitivanja godišnja suma prinosa tri otkosa bila
je kod istih sorata između 4,3 i 6,7 t/ha ST. Najnižega prinosa bile su sorte porijeklom iz
Urugvaja, u prvoj godini oko 1,5 t/ha ST i u drugoj godini oko 2,3 t/ha ST. Suprotno je dobio
Ayal (2001.) u Urugvaju: najveće prinose pokazale su domaće brazilska i urugvajska sorta: u
prvoj godini oko 6 do 7 t/ha ST, dok su strane (SAD i Novi Zeland) dale tek oko 2 do 3 t/ha
144
ST. U drugoj godini je prinos bio svima niži: domaćima od 4,1 do 5,3 t/ha ST (ovisno o visini
košnje), a strane od 1,5 do 2,4 t/ha. Pecetti i sur. (2008.a) su u Italiji prinos smiljkite
uspoređivali s prinosima lucerne (pašnih i košnih tipova). Na lokaciji Torricella (središnja
Italija, na ilovači siromašnoj fosforom, umjereno alkalno vapneno tlo s pH 8,1) smiljkita je
prosječno nadmašila lucernu po prinosu ST (5,3 vs. 4,2 t/ha) dok je na lokaciji Casina
(sjeverna Italija, na praškastoj ilovači, pH neutralno tlo) lucerna dala mnogo veći prinos u
odnosu na smiljkitu (7,4 vs. 2,3 t/ha). U pokusu Wena i sur. (2002.) u Missouriju (humidni
klimat, SAD), u proljetnoj pašnoj sezoni 1998., usjevi čiste smiljkite roškaste dali su značajno
manje prinose ST krme u odnosu na smjese s vlasuljom trstikastom i u odnosu na čistu
vlasulju trstikastu gnojenu sa 67,4 kgN/ha (Tablica 111.). Narednu jesensku pašnu sezonu
čiste smiljkite dale su zanemarivi prinos zbog suše, dok su smjese dale zadovoljavajući prinos
krme. Iduće godine u proljetnoj pašnoj sezoni smiljkite su dale prinose manje od polovice
prinosa smjesa s vlasuljom trstikastom. Ukupni prirast tjelesne mase junadi tijekom proljeća
1998. bio je najveći na nerizomskoj smiljkiti, zatim na smjesama s vlasuljom trstikastom, a
nizak je bio na čistoj rizomskoj smiljkiti i čistoj vlasulji trstikastoj. Tijekom jesenske pašne
sezone prirast je bio veći na smjesama negoli na čistoj vlasulji trstikastoj. Čisti usjevi
smiljkite nisu dali dovoljno krme za provođenje napasivanja tijekom jeseni. Tijekom proljeća
1999., najveći ukupni prirasti bili su na smjesama, nešto manji na smiljkitama i najmanji na
čistoj vlasulji trstikastoj. Visoki ukupni prirasti tjelesne mase junadi po jedinici površine, na
smjesama smiljkite i vlasulje trstikaste bili su posljedica visokog prinosa krme uz osrednju
kvalitetu, dok su visoki ukupni prirasti na nerizomskoj smiljkiti bili posljedica visoke
kvalitete krme.
Tablica 111. Prinosi ispaše i prirast junadi na smiljkitama roškastim, smjesama s vlasuljom
trstikastom i čistoj vlasulji trstikastoj u Missouriju (Wen i sur., 2002.)
Proizvodnja ST
krme
(t/ha)
Prosječni prirast
junadi
(kg/dan/grlu)
Ukupni prirast
junadi
(kg/ha)
Proljeće
1998.
Smiljkita roškasta 3,3 1,53 442
Rizomska smiljkita 3,5 1,29 284
Smiljkita + vlasulja
trstikasta
9,0 0,93 411
Rizomska smiljkita +
vlasulja trstikasta
8,1 0,93 402
Vlasulja trstikasta 7,0 0,73 264
Jesen
1998.
Smiljkita roškasta - - -
Rizomska smiljkita - - -
Smiljkita + vlasulja
trstikasta
7,5 0,69 251
Rizomska smiljkita +
vlasulja trstikasta
5,9 0,68 221
Vlasulja trstikasta 5,4 0,66 178
Proljeće
1999.
Smiljkita roškasta 4,3 1,26 429
Rizomska smiljkita 2,0 1,43 411
Smiljkita + vlasulja
trstikasta
8,9 0,82 480
Rizomska smiljkita +
vlasulja trstikasta
7,6 0,82 446
Vlasulja trstikasta 8,5 0,65 354
145
Wen i sur. (2002.) su zaključili da se usijavanjem smiljkite roškaste u travnjake vlasulje
trstikaste mogu postići veći prirasti tjelesne mase junadi u odnosu na prevladavajuću čistu
vlasulju trstikastu, te da se mogu postići i značajne uštede na N-gnojivima jer se smjesa s
31%-tnim udjelom smiljkite (u prinosu ST) pokazala visokoprinosnom bez N-gnojidbe.
4.4.4.3. Agrotehnika
Prema Schalleru i sur. (1997.), smiljkita roškasta ima slabiju klijavost negoli lucerna i
djeteline. Slab je takmac u odnosu na prateće biljne vrste. Za uspješno zasnivanje usjeva
potrebno je dobro pripremiti sjetveni sloj s kompaktnom posteljicom jer je sjeme sitno. Gdje
je potrebno štiti tlo od erozije, prikladna je i reducirana osnovna obrada tla u proljeće umjesto
jesenskog oranja. Smiljitu je moguće i usijati u postojeću tratinu, no-till sijačicama ili
mrazosjetvom (engl. „frost seeding“)(Schaller i sur., 1997.). Preporučeni rokovi sjetve jesu
ranoproljetni i kasnoljetni, slično kao i za lucernu. Sjetvu treba obaviti žitnim sijačicama ili
rasipačem uz valjanje prije i poslije sjetve. Preporučena norma sjetve u smjesi s višegodišnjim
travama je oko 6 kg/ha. Radi zaštite od korova i erozije, smiljkita se može zasnivati u
asocijaciji sa zobi (zob 100 kg/ha), i tada je zob, kada postigne visinu oko 17 cm, potrebno
nisko popasti, u prva dva porasta, kako bi se smanjila kompeticija nad smiljkitom. Prema
istim autorima, smiljkita se rijetko uzagaja kao čisti usjev jer se u smjesi s travama postižu
veći prinosi i manja pojava korova. Čini se da su najprikladnije prateće travne vrste vlasnjača
livadna (Poa pratensis L.), klupčasta oštrica ili mačji repak (Phleum pratense L.). U
smjesama sa stoklasom bezosatom (Bromus inermis L.), vlasuljom trstikastom i blještacem
(Phalaris arundinacea) potrebno je provoditi nisko napasivanje kako bi se smanjila
kompeticijska sposobnost trava nad smiljkitom roškastom. Chevrette i sur. (1959.)
upozoravaju na vrlo slabu kompeticijsku moć smiljkite roškaste te da zbog toga treba biti
oprezan kod izbora pridružene travne vrste. Za vlažna staništa preporučuju mačji repak kao
travu koja neće potisnuti smiljkitu, dok za suha staništa preporučuju klupčastu oštricu. Prema
pregledu litrature Wena i sur. (2002.), smiljkita roškasta je idalan par uz vlasulju trstikastu jer
(kao i vlasulja trstikasta) podnosi niže napasivanje (s nižom preostalom visinom biljke nakon
napasivanja) u odnosu na druge leguminoze, te dobro raste na kiselim i neplodnim tlima,
međutim, isti autor ne komentira moguće potiskivanje smiljkite od strane vlasulje trstikaste.
Prema Undersanderu i sur. (1993.), izbor sorte je važan element agrotehnike jer se sorte
razlikuju po otpornosti na hladnoću, potencijalu prinosa i tipu rasta: prostratum je prvenstveno
za napasivanje, a erectum (uspravni) za košenu krmu (sijeno, sjenažu i dr.), iako može biti
prikladan i za napasivanje.
Koncentracije P, K, Ca i drugih minerala u nadzemnoj masi smiljkite roškaste slične su onima
u crvenoj djetelini i lucerni (Undersander i sur., 1993.), a odnošenje istih minerala može se
procijeniti na temelju očekivanog ili ostvarenog prinosa. Ipak, što se tiče gnojidbe, u
istraživanju Russellea i sur. (1991.), u Minnesoti i Michiganu (SAD), smiljkita roškasta
najčešće nije pokazala povećanje prinosa s primjenom P i K gnojidbe. Čak i u slučaju
primjene P-gnojidbe na tlima siromašnim fosforom, smiljkita nije pokazala povećanje
prinosa. Smiljkita kao biljka iz porodice mahunarki ne zahtijeva N-gnojidbu, uz uvjet da u tlu
pronađe kompatibilnu Rhizobium vrstu bakterija. Autori pretpostavljaju da hrvatska tla
posjeduju u spontanoj mikroflori kompatibilne Rhizobium bakterije jer se u spontanim biljnim
zajednicama mogu pronaći vrste roda Lotus. Što se tiče N-gnojidbe smjesa smiljkite s
travama, interesantno je prikazati rezultate istraživanja Wen-a i sur. (2002.) u Missouriju
(SAD). Oni su visoke prinose smjese smiljkite roškaste s vlasuljom trstikastom (oko 8,5 t/ha
ST), postigli bez N-gnojidbe zahvaljujući dovoljnom udjelu smiljkite u prinosu ST: 31%.
146
Takav udio su postigli sjetvom 7,9 kg/ha sjemena smiljkite + 13,5 kg/ha sjemena vlasulje
trstikaste. Prema Undersanderu i sur. (1993.), smiljkita, iako bolje podnosi kiselost tla negoli
lucerna ili crvena djetelina, ipak pozitivno reagira na kalcizaciju. Kalcizacijski materijal bi
trebalo unijeti u tlo barem 6 do 12 mjeseci prije sjetve smiljkite.
Na temelju gore prikazanih spoznaja o gnojidbi smiljkite roškaste, autori preporučuju usjeve
smiljkite ne gnojiti mineralnim gnojivima (N, P i K), već samo stajnjakom i to tamo gdje ga
ima dovoljno.
Smiljkita se koristi napasivanjem i košnjom. Prema istraživanjima Ayala (2001.) u Urugvaju i
Novom Zelandu, niska (2 cm od tla) i česta defolijacija (20 dana regeneracije) smanjivali su
prinos i preživljavanje biljaka u sklopu smiljkite roškaste. Visoka rezidualna visina (10 cm) i
duga razdoblja porasta između košnji (40 dana) dovodili su do gubitaka biljne mase zbog
pretjeranog nagomilavanja. Prema prikazanim rezultatima, čini se da je za smiljkitu roškastu
optimalna visina defolijacije u rasponu od 4 do 6 cm od tla, te da je optimalno vrijeme za
regeneraciju prinosa oko 30 dana. Ipak, Schaller i sur. (1997.) za uvjete SAD-a preporučuju
nešto veću rezidualnu visinu: oko 7,5 cm od tla. Tako se postižu veći prinosi, duži vijek
usjeva i barem malo samozasijavanja. Nadalje, kod uzgoja u pašnjačkoj smjesi s travama,
kažu da smiljkita u proljeće kasnije kreće s porastom u odnosu na trave, te bi radi održavanja
visokog udjela smiljkite trebalo popasti prvo travu prije kretanja smiljkite, kako bi se smanjila
dominacija trave nad smiljkitom, a slijedeći turnus napasivanja obaviti kada se smiljkita dobro
razvije. Prije zime bi joj trebalo dati oko 40 dana regeneracije, a zatim se isti porast može
popasti.
4.4.5. Esparzeta
Esparzeta (Onobrychis viciifolia Scop., Slika 15.) je skoro zaboravljena krmna mahunarka
koja je imala dugu povijest uzgoja na tlu Europe, barem još od antičkih vremena. Prema
kompilaciji Liua (2006.) vidljivo je da je njena zastupljenost na poljoprivrednim površinama u
Europi prije nekoliko stotina godina bila značajna, i to na karbonatnim i dobro ocjeditim
tlima, te da njene površine padaju vjerojatno posljednjih 100 godina, sve do sadašnjeg stanja
kada je gotovo iščezla iz uzgoja. Vjerojatni razlozi zapostavljanja ove kulture jesu: slabija
dugovječnost usjeva u odnosu na lucernu, niži prinos u odnosu na lucernu, slab ponovni
porast nakon prvog otkosa, postepen nestanak farmi u brdskom području, uvođenje
visokoprinosnih kultivara ljuljeva, nestanak radnih konja za koje je sijeno esparzete bilo vrlo
važno krmivo, te zbog smanjenja značaja mahunarki uopće uslijed dostupnosti jeftinog
mineralnog dušika. Prema Lydiji Smith (2006.) esparzeta je odlična krmna mahunarka s vrlo
visokom dobrovoljnom konzumacijom kod goveda, ovaca i konja. Njene komparativne
prednosti su te što preživači mnogo bolje iskorištavaju bjelančevine iz esparzete nego li iz
lucerne ili sojinog zrna (oko 50% veća intestinalna aopsorpcija aminokiselina), zatim što bolje
iskorištavaju energiju nego li iz krmnih trava, i to što esparzeta u hranidbi ima za posljedicu
anti-parazitarne efekte, zbog sadržaja kondenziranih tanina. Na engleskom govornom
području i u Francuskoj, esparzeta se naziva „sainfoin“ što na Francuskom jeziku znači
„zdravo sijeno“. Značajan sadržaj kondenziranih tanina u esparzeti sprečava i nadam kod
preživača (Hayot Carbonero i sur., 2011.).
147
Slika 15. Esparzeta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.4.5.1. Hranidbena vrijednost
Sadržaj sirovih hranjivih tvari u zelenoj masi esparzete sličan je lucerni i crvenoj djetelini u
analognim razvojnim fazama (Tablica 112.), osim što starenjem biljne mase ne dolazi do
jačeg pada sadržaja sirovih bjelančevina, i što je energetska vrijednost esparzete (procijenjeno
kao NEL) veća od lucerne i crvene djeteline.
Tablica 112. Hranidbena vrijednost zelene mase esparzete (DLG, 1997.)
Faza razvoja
esparzete
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL (MJ/kgST)
Prije pupanja 16 21,7 16,7 7,24
U pupanju 19 20,8 21,5 6,59
Početak cvatnje 23 17,1 26,7 5,93
Sredina do kraj
cvatnje
21 17,4 31,1 5,33
Prema Tullu (1762., cit. Liu, 2006.) esparzetino sijeno se često davalo konjima koji su
obavljali teški rad, te bolesnim životinjama. Životinje su imale visoku prefereneciju prema
sijenu esparzete – veću negoli prema sijenu crvene djeteline ili lucerne. Hranidba radnih konja
sijenom esparzete omogućila im je da budu debeli bez dodatka zrna žitarica. Zimski tov ovaca
sijenom esparzete omogućio je bolje rezultate nego li tov zrnom graška i zobi. Prema
Sheehyju (1982., cit. Liu, 2006.) esparzeta je poljoprivredni paradoks: sa stajališta hranidbe
domaćih životinja čini se da je najpoželjnija voluminozna krma, dok je s agronomskog
gledišta nepoželjna biljka je ne raste baš dobro. U novije vrijeme esparzeta je ponovo privukla
istraživačku pažnju. Tako je Acharya (2014.) ustanovio da je već i mali udio esparzete u
obroku sa svježom lucernom (10-15% u ST) smanjio pojavu nadama za 45 do 93% kod tovne
junadi. Biljna masa esparzete bila je učinkovita u sprečavanju nadama bilo kao svježa krma,
sijeno ili peleti. Naime, već i vrlo male koncentracije kondenziranih tanina u konzumiranoj
ST (1-5 mg/kg, Li i sur., 1996., cit. Hayot Carbonero i sur., 2011.) otklanjaju opasnost od
nadama. Zbog toga autori pretpostavljaju da bi davanje obroka sijena esparzete prije puštanja
na pašu moglo biti dobra prevencija pjenušavog nadama preživača. Čini se da bi obrok
esparzetinog sijena trebao biti barem oko 15% od planirane dnevne konzumacije ST krme.
4.4.5.2. Prinosi
Prema dvogodišnjem istraživanju Peela i sur. (2004.), u sušnim uvjetima Oregona (SAD), uz
primjenu različitog gradijenta navodnjavanja (prosječno 78, 66, 35 i 8 mm tijekom
148
vegetacije), 13 sorata i populacija esparzete iz raznih dijelova svijeta, dalo je uvijek niže
prinose ST u odnosu na lucernu (Tablica 113.). Prosječni prinos esparzete kretao se u rasponu
od 8,9 do 11,6 t/ha ST, ovisno o primijenjenom navodnjavanju, što je bilo skoro upola od
lucerne. Naime, prinos lucerne se kretao od 16,3 do 20,7 t/ha ST. Ipak, najprinosnija sorta
esparzete dala je, uprosječeno po svim gradijentima navodnjavanja oko 30% niži prinos u
odnosu na lucernu (13,4 t/ha ST vs. 18,4 t/ha ST). Distribucija prinosa po otkosima kod
esparzete pokazala se mnogo nepovoljnijom u odnosu na lucernu: oko 53% godišnjeg prinosa
dobiveno je u prvom otkosu, a ostatak u ostala tri otkosa. Kod lucerne je prvi otkos dao oko
32%, drugi otkos oko 28%, treći otkos oko 26% i četvrti otkos oko 14%. U pokusu je košnja
bila tempirana prema lucerni (kod 10% cvatnje), što je kod esparzete većinom odgovaralo fazi
oko 50% cvatnje. Visina košnje bila 6 cm od tla.
Tablica 113. Dvogodišnji prosjeci prinosa ST krme lucerne i esparzeta ovisno o razini
navodnjavanja i rednom broju otkosa u Oregonu (Peel i sur., 2004.)
Razina navodnjavanja (mm) 8 35 66 78 Prosjek
Lucerna „Desert“ (t/ha) 16,3 18,0 18,5 20,7 18,4
Esparzeta „Pola“ (t/ha) 9,5 13,1 14,1 16,7 13,4
Esparzeta prosjek 13 sorata (t/ha) 8,9 9,6 11,4 11,6 10,4
Otkos 1. 2. 3. 4. Suma
Lucerna „Desert“ (t/ha) 5,9 5,3 4,7 2,4 18,4
Esparzeta „Pola“ (t/ha) 5,7 3,4 2,6 1,6 13,4
Esparzeta prosjek 13 sorata (t/ha) 5,5 2,1 1,5 1,3 10,4
U istraživanju De Falca i sur. (2000.) u Basilicati (brdskom području južne Italije), bez
navodnjavanja, pokazalo se da esparzeta daje mnogo veće godišnje prinose ST ako se koristi
košnim načinom (10 t/ha ST u dva otkosa) nego li pašnim načinom (5,5 t/ha ST, u tri porasta).
Distribucija prinosa po otkosima još je više išla u korist prvog porasta. Naime, sorta esparzete
„Fakir“ je u dvokošnom režimu kod prvog porasta u fazi cvatnje dala 9 t/ha ST, a kod drugog
porasta u vegetativnoj fazi samo 1 t/ha ST. Ekotip „Firenzoula“ je bio znantno manjega
prinosa: u prvom otkosu 3,5 t/ha ST, te kod drugog porasta u vegetativnoj fazi 0,3 t/ha. Kod
simuliranja napasivanja (tj. košnje kod visine porasta od 30 cm), dobivena su tri otkosa. Fakir
je u prvom porastu dao 2,5 t/ha, u drugom 2 t/ha i u trećem 1 t/ha ST. Prema istraživanju Liua
(2006.) u Velikoj Britaniji, u godini proljetne sjetve, esparzeta je dala prinos 1,8 t/ha ST, u
drugoj godini usjeva 12 t/ha ST, a u trećoj godini 8 t/ha ST (varijanta direktne sjetve).
4.4.5.3. Agrotehnika
Prema Liuovoj (2006.) kompilaciji, esparzeta je vrsta prilagođena za propusna karbonatna tla
(nastala na trošini vapnenačkih i dolomitnih stijena) s pH od 6 na više. Smatra se da dobro
podnosi sušnije uvjete. Ne podnosi zasićenost tla vodom. Sjeme esparzete najčešće dolazi u
obliku jednosjemene bodljikave mahunice koja, čini se, potpomaže brže nicanje kod plitke
sjetve. Tradicionalne preporuke za dubinu sjetve su 1,5 cm u dobro pripremljeno tlo. Ciljani
sklop u monokulturi je 70 do 150 biljaka/m2 što se postiže sjetvom 80-120 kg/ha sjemena u
mahunicama ili s 40-50 kg/ha oljuštenog sjemena. U Velikoj Britaniji se preporučuje sjetva
od travnja do srpnja. Tamo esparzeta u godini sjetve daje vrlo male prinose, tako da se
ponekad usijava kao podusjev u ječam kako bi ista površina dalu nekakvu korist u godini
sjetve. Ipak, u istraživanju Liua (2006.) esparzeta zasnovana kao podusjev dala je u prvoj
godini korištenja (druga godina usjeva) oko 20% niži prinos negoli ona zasnovana na golom
149
tlu. Kasno-ljetni rok se u Velikoj Britaniji nije pokazao povoljnim jer je tada esparzeta u
godini korištenja davala oko 35% niže prinose (Liu, 2006.). U Velikoj Britaniji se često, radi
smanjenja invazije korova, u sjetvi dodaje 4-6 kg/ha vlasulje livadne (Festuca pratensis L.) ili
1-2 kg/ha mačjeg repka (Phleum pratense L.). S obzirom da je esparzeta vrsta koju lako
potiskuju druge vrste u biljim zajednicama, za održavanje poželjnog visokog udjela esparzete
u tratini, treba ju kombinirati sa slabo agresivnim vrstama, poput vlasulje livadne i mačjeg
repka, te s bijelom djetelinom. Prema istraživanju Coopera (1972.) u Montani (SAD)
najkompatibilnija leguminoza pratioc esparzete bila je smiljkita roškasta, dok su bijela
djetelina i ladino djetelina pokazale previše dominacije. U Lethbridgeu (Alberta, Kanada) s
novim oplemenjenim populacijama esparzete, Acharya i sur. (2013.) su uspjeli postići udio
esparzete u prinosu ST smjese s lucernom uvijek veći od 20%, na taj način čineći napasivanje
gotovo bezopasnim u pogledu rizika od nadama. Naime, pojava nadama na takvoj smjesi bila
je oko 10%. Takav uspjeh su uspjeli održati u tri uzastopne godine korištenja smjese lucerne i
esparzete. Ove dvije vrste mahunarki bile su zasijane u naizmjenične redove u polovičnom
sklopu, kako bi se oformila smjesa s dovoljnim udjelom esparzete. Istraživači su zamijetili da
je pokusna junad na paši, prilikom konzumacije ipak davala malu prednost lucerni u odnosu
na esparzetu. Čini se da je vijek usjeva esparzete oko 3 godine, jer u trećoj godini obično
nastupa značajnije prorjeđivanje sklopa (Liu, 2006.), međutim postoji izvještaj iz Kanade da
je smjesa esparzete s travama imala vijek korištenja 5 godina (Goplen i sur., 1991.; cit. Liu,
2006.). Prema kompilaciji literaturnih spoznaja Liua (2006.), za maksimalizaciju prinosa,
esparzetu bi trebalo kositi od početka do sredine cvatnje. Iako je to razvojno kasnije negoli
kod preporuka za lucernu, isto neće smanjiti kvalitetu krme, jer esparzeta čuva svoj list na
biljnoj masi bolje negoli lucerna, a i stabljika joj je nježnija.
150
4.5. Višegodišnje krmne trave
Trave (por. Poaceae) su najzastupljenije vrste biljaka u biljnim zajednicama livada i pašnjaka.
Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1963.) opisali su morfologiju i upotrebnu vrijednost 146 vrsta
trava zastupljenih u travnjacima Hrvatske i susjednih zemalja (preciznije u travnjacima s
područja cijele bivše države SFRJ). Ipak, u prometu poljoprivrednim sjemenom nalazi se
znatno manji broj vrsta krmnih trava, a to su one koje je proizvodna praksa ocijenjenila
najkorisnijima u pogledu potencijala prinosa krme, kvalitete krme, lakoće zasnivanja usjeva i
lakoće proizvodnje sjemena. Višegodišnje trave su, unatoč masovnom prihvaćanju silažnog
kukuruza, u nekim predjelima ipak ostale glavni izvor voluminozne krme. Naime, u
humidnim klimatima, na težim ili slabije plodnim tlima ili u hladnijoj klimi, gdje su
nepovoljni uvjeti za proizvodnju silažnog kukuruza, višegodišnje trave daju veće prinose
visokokvalitetne krme negoli silažni kukuruz i lucerna. Stjepanović i sur. (2008.) opisali su
morfologiju i biološke osobine, te ukratko hranidbenu vrijednost, preporučenu agrotehniku i
očekivane prinose krme za 15 najvažnijih krmnih trava čije se sjeme može naći na tržištu, od
čega je 10 habitusom visokih i 5 niskih krmnih trava. Sve opisane trave kod Stjepanovića i
sur. (2008.) pripadaju skupini tzv. trava hladne sezone (am.engl. „cool season grasses“) ili
trava s C3 tipom fotosinteze, za koje je karakteristično da tijekom sušnog i vrućeg ljeta
prestaju s rastom (ulaze u dormanciju), a glavninu prinosa stvaraju tijekom proljetnog porasta.
Suprotno njima poznata je i skupina tzv. trava tople sezone (am.eng. „warm season grasses“)
koje glavninu porasta stvaraju početkom ljeta, bez dormancije sredinom ljeta (Keyser i sur.,
2015.). Cilj izlaganja o višegodišnjim krmnim travama u ovoj knjizi jest čitatelju (studentu)
pružiti dublji uvid u hranidbenu vrijednost najvažnijih krmnih trava te dati više odrednica
potrebnih za poslovno odlučivanje u proizvodnji krme višegodišnjih trava. Izlaganjem će biti
prvenstveno obuhvaćene trave hladne sezone radi njihove relativno veće važnosti, dok će
trave tople sezone biti vrlo kratko izložene pri kraju poglavlja.
4.5.1. Ljuljevi
Prema Humphreysu i sur. (2010.), engleski ljulj (Lolium perenne L.), talijanski ljulj (Lolium
multiflorum Lam. ssp. italicum Volkart) i westerwolthski ljulj (Lolium multiflorum Lam. ssp.
multiflorum) su glavne sijane krmne trave u sjeverozapadnoj Europi, Novom Zelandu i
umjerenim zonama Japana, Australije, Južne Afrike i Južne Amerike. Posebnost ljuljeva jest
općenito veća probavljivost listova i stabljika u odnosu na druge vrste višegodišnjih krmnih
trava (Frame, 1991., cit. Humphreys i sur., 2010.) uz visok potencijal prinosa nadzemne mase.
Nadalje, ljuljevi već u godini sjetve stvaraju dobre prinose krme, pod uvjetom da imaju
dovoljno vlage i da su temperature povoljne (Undersander i Casler, 2014.), dok ostale
višegodišnje trave trebaju više vremena od sjetve do postizanja pune produktivnost. Uza sve
povoljnosti ljuljeva, prati ih i jedan nedostatak: imaju slabu toleranciju na vodni stres
(Undersander i Casler, 2014.), tj. slabo podnose sušu (dr. R. Gantner, osobno iskustvo).
4.5.1.1. Engleski ljulj
Engleski ljulj (Slika 16.) je niska trava koja se prvenstveno koristi za napasivanje svih vrsta
stoke ali i za košnju radi proizvodnje sijena (Stjepanović i sur., 2008.), silaže i sjenaže. Vijek
korištenja jednom zasijanog usjeva je do 10 godina ako se koristi napasivanjem, dok mu se
kod korištenja isključivo košnjom, vijek skraćuje na samo 3 do 5 godina. Daje nadzemnu
masu vrhunske kvalitete, čija hranidbena vrijednost znatno sporije opada s napredovanjem
razvojnih faza biljke u odnosu na druge vrste trava i djetelina. Engleski ljulj je trava koja se
151
vrlo brzo razvija nakon sjetve, tako da već u godini sjetve može dati visoke prinose krme (ako
ima dovoljno vlage).
Slika 16. Engleski ljulj. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.5.1.1.1. Hranidbena vrijednost
Visoka hranidbena vrijednost svježe zelene mase engleskog ljulja (Tablica 114.) očituje se u
kombinaciji visoke koncentracije sirovih bjelančevina (koncentracije slične lucerni) s
visokom energetskom vrijednošću krme (do početka cvatnje energetska vrijedost veća negoli
kod nadzemne mase kukuruza i silaže nadzemne mase kukuruza koji su oko 6,5 MJ NEL / kg
ST). Posebnost engleskog ljulja je i ta što sadrži 10 do 16% vodotopivih šećera u suhoj tvari
svježe zelene mase (DLG, 1997.), što krmu čini slatkom.
Tablica 114. Hranidbena vrijednost nadzemne mase engleskog ljulja (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
engleskog ljulja
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa,
1. porast
Vlatanje 16 24 18 7,1 77
Početak klasanja 17 20 20 7,1 78
Puno klasanje 18 19 22 6,8 75
Početak cvatnje 21 16 26 6,4 71
Sredina do kraj
cvatnje
23 14 30 6,1 70
Nakon cvatnje 28 12 35 5,4 63
Silaža,
1. porast
Početak klasanja 35 18 21 6,9 76
Puno klasanje 35 16 24 6,3 71
Početak cvatnje 35 15 27 5,9 68
Sredina do kraj
cvatnje
35 14 31 5,7 67
Nakon cvatnje 35 11 35 5,1 58
Sijeno,
1. porast
Početak klasanja 86 15 23 6,5 73
Puno klasanje 86 13 27 6,1 69
Početak cvatnje 86 13 30 5,7 65
Sredina do kraj
cvatnje
86 12 36 4,9 60
Nakon cvatnje 86 10 38 4,6 59
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
152
U provedenim istraživanjima muznih krava na ispaši engleskim ljuljem (Ribeiro Filho i sur.,
2005.; O'Neill i sur., 2011.), mliječnost se pokazala malo iznad 20 kg/dan/kravi, dok je kod
kontrolnih skupina krava hranjenih TMR-om (od silaže kukuruza i koncentrata) mliječnost
bila oko 30 kg/dan/kravi. Čini se da je mnogo veća mliječnost krava na TMR-u bila posljedica
visokog udjela koncentriranih krmiva (zrna žitarica i proteinskih koncentrata) u obroku.
Naime, slična visoka razina mliječnosti krava na ispaši ljuljem uspjela se postići dodatkom
značajnije količine koncentrata pri mužnji (O'Donovan i Delaby, 2005.). Važniji detalji o
uvjetima i načinu provođenja spomenutih istraživanja prikazani su u narednom tekstu, čija je
namjena studentu omogućiti bolje razumijevanje uvjeta koji određuju proizvodnost životinja
hranjenih engleskim ljuljem.
Ribeiro Filho i sur. (2005.) su u Francuskoj (pokrajina Brittany) ispitivali proizvodnost
mliječnih krava u kasnoj laktaciji na ispaši engleskim ljuljem i na smjesi ljulja (73%) i bijele
djeteline (27%). Krave su prije provođenja pokusa bile na ishrani TMR-om zasnovanim na
silaži kukuruza i koncentratima, te su imale prosječnu konzumaciju ST oko 24 kg/dan/kravi i
prosječnu mliječnost oko 31 kg/dan/kravi. Nakon razdoblja prilagodbe na ispašu engleskim
ljuljem (10 dana), mjerili su konzumaciju ispaše engleskog ljulja i proizvodnost mlijeka.
Pokus je trajao 60 dana. Kravama je svakodnevno dodjeljivana nova površina pašnjaka, koja
je bila dimenzionirana tako da životinjama ponudi ciljani obrok ST nadzemne mase ljulja
(srednji i niski, ovisno o tretmanu). Osim novo dodijeljene površine, kravama je bilo
dopušteno i da pasu dan prije popasenu površinu (tzv. strip grazing). Tijekom ispaše, kravama
je davan peletirani koncentrat 300 g/dan/kravi (polovica kod jutarne i polovica kod večernje
mužnje). Nakon prelaska na ispašu ljuljem ustanovljena je niža konzumacija ST i niža
mliječnost negoli kod hranidbe TMR-om, vjerojatno i pod utjecajem odmicanja razdoblja
laktacije. Konzumacija organske tvari ovisila je o obroku ispaše. Kod obroka ispaše od 35
kgST/dan/kravi mjereno od tla, krave su konzumirale više organske tvari ispaše i proizvodile
više mlijeka negoli kod obroka od 20 kgST/dan/kravi (Tablica 115.).
Tablica 115. Utjecaj obroka ispaše po kravi na dan, na konzumaciju organske tvari ispaše,
mliječnost i kvalitetu ispaše (Ribiero Filho i sur., 2005.)
Engleski ljulj Smjesa s
djetelinom
Obrok ispaše (kgST/kravi/dan, od tla) 20 35 20 35
Obrok ispaše (kgST/kravi/dan, na visini > 5 cm) 9,0 16,4 6,3 10,8
Biljna masa prije turnusa napasivanja (tST/ha, od tla) 4,84 5,33 4,72 4,75
Visina tratine prije turnusa napasivanja (cm) 29,5 34,0 21,4 21,1
Visina tratine nakon turnusa napasivanja (cm) 6,2 10,0 5,7 7,5
Sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši (% u ST) 17,2 16,8 15,7 15,0
Sadržaj organske tvari u ispaši (% u ST) 89,9 89,8 89,2 88,5
Sadržaj NDF-a u ispaši (% u ST) 55,3 54,5 49,8 50,2
Sadržaj ADF-a u ispaši (% u ST) 25,8 26,3 23,9 24,5
Probavljivost organske tvari u ispaši (%) 79,6 77,5 76,6 75,7
Konzumacija organske tvari ispaše (kg/kravi/dan) 12,5 14,9 11,6 14,3
Konzumacija ST ispaše (kg/kravi/dan) 13,9 16,6 13,0 16,2
Ukupna konzumacija organske tvari (kg/kravi/dan) 12,7 15,2 11,8 14,6
Mliječnost (kg/kravi/dan) 20,1 22,6 18,8 21,4
Proizvodnja mliječne masti (g/kravi/dan) 748 815 701 761
Proizvodnja mliječnih bjelančevina (g/kravi/dan) 559 657 515 603
Tjelesna masa na kraju pokusa (kg/kravi) 579 601 567 593
153
Veću mliječnost krava (oko 30 kg/kravi/dan) na ispaši pretežno engleskog ljulja i bijele
djeteline postigli su Kolver i Muller (1998., Tablica 116.) jer su krave bile u fazi maksimalne
laktacije (oko 60-og dna laktacije). Krave su bile napasivane po rotacijskoj shemi. Pred
puštanja na ispašu, biljna masa na pregonu bila je oko 2,9 tST/ha, a rezidualna masa u
momentu premiještanja bila je oko 1,5 tST/ha.
Tablica 116. Konzumacija ST i mliječnost krava ovisno o tipu obroka (Kolver i Muller,
1998.)
Parametar Ispaša TMR
Konzumacija ST (kg/grlu/dan) 19,0 23,4
Konzumacija ST (% od TM/dan) 3,39 3,93
Mliječnost (kg/grlu/dan) 29,6 44,1
Sastav obroka engleski ljulj,
bijela djetelina
silaža kukuruza, silaža
leguminoza, koncentrati
Sadržaj ST (%) 17,0 58,2
Sadržaj sirovih bjelančevina (% u ST) 25,1 19,1
NDF (% u ST) 43,2 30,7
ADF (% u ST) 22,8 19,0
NEL (MJ/kgST) 6,9 6,8
O'Neill i sur. (2011.) su u Irskoj ispitivali proizvodnost mliječnih krava (pasmine Holstein-
Fresian) na ispaši engleskim ljuljem. Krave su bile početkom laktacije. Grupa krava na ispaši
dobivala je obrok ispaše 17 kgST/dan/kravi (mjereno iznad 4 cm od tla), svakodnevnim
alociranjem odgovarajuće nove površine travnjaka (na kojem je nadzemna masa bila oko 1,5
tST/ha). Kravama je bilo dopušteno pasti površinu popasenu prethodnih dana (tzv. strip
grazing). Konzumacija ispaše i mliječnost krava bili su niži na ispaši negoli na hranidbi TMR-
om (Tablica 117.).
Tablica 117. Kvaliteta ispaše engleskog ljulja i TMR-a te konzumacija ST krava na ispaši
engleskim ljuljem i na hranidbi TMR-om u Irskoj (O'Neill i sur., 2011.)
Ispaša na engleskom lulju TMR
ST (%) 18,4 35,8
SB (% u ST) 24,1 16,8
Probavljivost organske tvari (%) 83,0 76,8
Konzumacija ST (kg/dan/kravi) 14 20
Mliječnost (kg/dan/kravi) 21,1 29,5
O'Donovan i Delaby (2005.) postigli su veću mliječnost krava napasivanih na engleskom
ljulju (između 23 i 27 kg/dan/kravi) u Irskoj zahvaljujući dodatku 7 kg/dan/kravi koncentrata
u dnevni obrok (pretežito zrno žitarica i sačme uljarica). Varijacije dnevne mliječnosti između
23 i 27 kg/dan/kravi bile su pod utjecajem razvojne faze ljulja tijekom napasivanja, odnosom
zaposjedanja (UG/ha) i ploidnosti kultivara ljulja (s 2n ili 4n brojem kromosoma).
Provedena istraživanja hranidbe tovne junadi silažom ili ispašom engleskog ljulja (Steen,
1992.; Steen i sur., 2003.; Boom, 2014.) ukazuju na nizak, osrednji ili dobar prirast junadi
hranjenih engleskim ljuljem, ovisno o razvojnoj fazi ljulja u kojoj je košen ili napasivan i
ovisno o tome da li je uz ljulj, u hranidbi bio dodan i koncentrat.
154
Steen (1992.) je u Sjevernoj Irskoj, uz hranidbu silažom prvog porasta engleskog ljulja,
ustanovio prosječan prirast tjelesne mase junica od 0,57 do 0,94 kg/dan/grlu ovisno o
razvojnoj fazi trave pri košnji. Početna tjelesna masa bila im je oko 400 kg/grlu. Visoki
prirasti iz navedenog raspona ostvarivani su kod hranidbe silažom pripremljenom od ljulja
košenog u ranoj razvojnoj fazi (početkom klasanja), a niski prirasti od ljulja košenog u kasnoj
razvojnoj fazi (oko 15 dana kasnije). Konzumacija ST silaže ljulja bila je oko 7
kgST/dan/grlu. Dodatkom 2 kg koncentrata u dnevni obrok prirasti su porasli na 0,76 do 1,14
kg/dan/grlu, a varijacija prirasta unutar navedenog raspona bila je također pod utjecajem
razvojne faze engleskog ljulja pri košnji.
Za postizanje visokih prirasta junadi na engleskom ljulju važno je, prema Boomu (2014.),
travnu masu održavati u tzv. „slatkoj zoni porasta“, tj. započinjati napasivanje kod biljne mase
od 2,5 tST/ha, a prebacivati stoku na novi pregon kod rezidualne mase od 1,5 tST/ha, te
unutar tratine održavati visok udio bijele djeteline (čak i do 50%).
U novijem istraživanju u Velikoj Britaniji, Steen i sur. (2003.) su napasivanjem ne engleskom
ljulju postigli visoke priraste junaca (1,1 kg/dan) i umjerene priraste junica (0,97 kg/dan).
Početna tjelesna masa junaca (križanci Charolaisa) bila je oko 460 kg/grlu, dok je kod junica
bila oko 406 kg/grlu. Završna tjelesna masa junadi bila je 613 kg/grlu, a kod junica 529
kg/grlu. Simultano s tovom na pašnjaku, provođen je i tov u staji s obrokom baziranim na
koncentriranim krmivima. Na koncentriranim obrocima ostvaren je brži prirast tjelesne mase
(1,2 kg/dan) i veća završna tjelesna masa (630 kg/grlu za junad i 561 kg/grlu za junice), ali su
polutke bile masnije (22,9% masti vs. 19,7% kod junadi i 22,9% vs. 18,7% kod junica).
Masnoća kod grla hranjenih ispašom sadržavala je više polinezasićenih omega-3 masnih
kiselina koje se u posljednje vrijeme smatraju korisnima za zdravlje čovjeka. Pašnjak je
sadržavao engleski ljulj koji je održavan na visini tratine 10 cm od tla. Ciljana visina prije
puštanja junadi na pašnjak postizana je napasivanjem ovaca tijekom travnja, a napasivanje
junadi je započelo u svibnju. Primijenjeni odnos zaposjedanja na početku eksperimenta bio je
7 grla/ha, a s porastom tjelesne mase junadi stočni fond je smanjivan metodom povećanja
dostupne pašnjačke površine.
Gibb i Treacher (1978.) su u Velikoj Britaniji ispitivali utjecaj obroka ispaše engleskog ljulja
na mliječnost ovaca te prirast ovaca i janjadi. Koristili su škotsku polukrvnu pasminu ovaca
(Scottish Halfbred), a u eksperimentu su korištene samo ovce s blizancima. Nadzemna masa
ljulja na travnjaku bila je oko 4 tST/ha. Dnevni obrok ispaše podešavan je pomicanjem
prednje i stražnje električne ograde tako da ovce i janjad svaki dan dobiju novu površinu
travnjaka s ciljanim obrokom od 2,5%, 3,3%, 4,7%, 7,3% i 12% ST ispaše (mjereno od razine
tla) u odnosu na tjelesnu masu ovce (mjereno 3 dan nakon janjenja) i janjeta.
Eksperimentalnim životinjama bilo je dopušteno napasivati se i na površini popasenoj tijekom
prethodna 2 dana (tzv. strip-grazing). Najveća dnevna konzumacija organske tvari ispaše kod
ovaca bila je tijekom drugog tjedna laktacije: 2,3 do 4,3% od tjelesne mase, i bila je visoka
kod velikog obroka ispaše (oko 4% od TM kod obroka 7,5% i 11,6% od TM), a niska kod
niskog (oko 2% od TM kod obroka 2,6% do 4,9% od TM). Dnevna konzumacija se
smanjivala do 12-tog tjedna laktacije kada je bila u rasponu od 1,9 do 2,9% od tjelesne mase.
Dnevna konzumacija organske tvari ispaše kod janjaca od 10-og do 12-og tjedna bila je u
rasponu od 1,7 do 2,4% od tjelesne mase, i bila je visoka kod velikog obroka ispaše, a niska
kod malog. Razine obroka ispaše nisu utjecale na mliječnost sve do 6 tjedna laktacije.
Prosječna mliječnost 14-og dana bila je 2,3 kg/dan/ovci, 42-og dana u rasponu od 1,0 do 1,5
kg/dan/ovci i 84-og dana od 0,7 do 1,1 kg/dan/ovci, ovisno o obroku ispaše. Prirasti janjaca
blizanaca do 84-og dana starosti bili su u rasponu od 175 g/dan/grlu do 243 g/dan/grlu, i
također su bili niski kod malog obroka ispaše, a visoki kod velikog.
155
Na hranidbenu vrijednost engleskog ljulja utječe i njegova simbioza s endofitnom gljivom
Neotyphodium lolii (Latch). Prisutnost iste gljive u travi može naštetiti pašnim životinjama jer
gljiva izlučuje više toksičnih tvari, ali je za biljku domaćina korisno jer joj povećava otpornost
na insekte, sušu i nedostatak hraniva u tlu (Mette Dahl Jensen i Roulund, 2004.). Simptomi
trovanja stoke su neurološki i mogu se javiti nakon jednog do dva tjedna ispaše na zaraženom
ljulju. Uključuju tresenje glave, neobične pokrete oka, promjene u načinu hoda, ukočenost,
posrtanje i padanje. Najviše izvještaja o štetnim utjecajima ove endofitne gljive je s Novog
Zelanda, gdje su uloženi i napori u stvaranje sorti engleskog ljulja u čijem sjemenu se nalazi
„netoksični“ Neotyphodium simbiont koji biljci daje otpornost ali ne izlučuje toksine štetne za
stoku (Fletcher, 1999.). U Hrvatskoj još nema izvještaja o trovanju stoke ispašom na ljulju, a
čini se da ni na području cijele Europe simbioza ljulja s endofitom Neotyphodium lolii nije
zapažena kao činitelj smanjenja proizvodnosti ili narušavanja zdravlja stoke.
4.5.1.1.2. Prinos krme
Morrison i sur. (1980.) izvjestili su o širokom rasponu variranja godišnjih prinosa nadzemne
mase engleskog ljulja u Velikoj Britaniji. Najznačajniji činitelji varijacije prinosa bili su
lokacija (21 nizinska lokacija) i količina oborina tijekom vegetacije (od 1970. do 1974.
godine). Godišnji prinosi po lokacijama varirali su u rasponu od 6,5 tST/ha do 15,0 tST/ha, s
općim prosjekom od 12 tST/ha. O sličnim prinosima izvjestili su i Easton i sur. (2001.) na
Novom Zelandu, s cjelogodišnjom vegetacijom u humidnoj klimi, s blagim ljetima i blagim
zimama. U eksperimentalnom razdoblju od 1991. do 1996., prosječni prinos je varirao ovisno
o sorti, u rasponu od 10,9 do 14,2 tST/ha/god. Zimski prinosi su bili oko 1,5 tST/ha, proljetni
oko 3 tST/ha, ljetni oko 4,5 tST/ha i jesenski oko 4 tST/ha. Defolijaciju engleskog ljulja vršili
su najčešće napasivanjem, a rjeđe košnjom, i to kad bi nadzemna masa ljulja porasla na 1 do 3
tST/ha. Razdoblje među defolijacijama nije nikada bilo duže od 40 dana. Prema pregledu
literature Schilsa i sur. (1999.) za nizozemske uvjete, prinosi engleskog ljulja u pašno-košnom
načinu korištenja kreću se između 10,0 tST/ha i 13,1 tST/ha godišnje, i to uz izdašnu
mineralnu gnojidbu dušikom od 250 kgN/ha. U njihovom četverogodišnjem eksperimetu na
smjesi engleskog ljulja s bijelom djetelinom u Nizozemskoj, ustanovili su godišnje prinose u
rasponu od 9,5 do 15,6 tST/ha. Variranje prinosa unutar raspona bilo je pod najvećim
utjecajem vegetacijske sezone, dok su utjecaji načina korištenja i skromne N-gnojidbe od 50
kgN/ha bili od znatno slabijeg utjecaja na prinos. Istraživanjem je ustanovljeno da uzgoj
engleskog ljulja u smjesi s bijelom djetelinom (prosječna pokrovnost djeteline od oko 24%)
može dati prinose krme slične intenzivnoj mineralnoj gnojidbi.
Leto i sur. (2006.) su u planinskoj klimi na Medvednici (iznad Zagreba, 660 m.n.m.) kod dvije
ispitivane sorte engleskog ljulja, u režimu tri košnje godišnje, također ustanovili visoke
prinose, u rasponu od 9,1 do 13,8 tST/ha, ovisno o sorti i godini. Klimatske prilike bile su
općenito povoljne za engleski ljulj jer je tijekom ljeta najčešće bilo dovoljno oborina za
tvorbu prinosa. Distribucija prinosa po otkosima je bila prilično povoljna: oko 45% u prvom
(proljetnom) porastu, oko 20% u drugom (ljetnom) porastu i oko 35% u trećem (jesenskom)
porastu.
Tomić i sur. (2007.) su tijekom dvogodišnjeg ispitivanja prinosa krme 4 sorte engleskog ljulja
na 4 lokaliteta u Srbiji ustanovili znatno niže prosječne prinose u odnosu na prethodne
rezultate iz humidnih klimata. Godišnji prinosi u režimu s četiri godišnje košnje, kretali su se
u rasponu od 3,2 do 8,6 tST/ha, ovisno o sorti, lokaciji i godini. Prinosi su bili niži vjerojatno
zbog kontinentalnog tipa klime na lokalitetima istraživanja (Novi Sad, Kruševac, Zaječar,
Zemun). Među ispitivanim travama bili su i talijanski ljulj, koji se pokazao prinosnijim (5,8
156
do 9,4 tST/ha), i francuski ljulj (Arrhenaterum elatius L.) koji je bio najprinosnji (7,3 do 9,4
tST/ha).
Izvještaji o visokim godišnjim prinosima krme engleskog ljulja uglavnom potječu iz
humidnih i maritimnih klimata, kakvi odgovaraju engleskom ljulju: blaga i kišovita ljeta i
blage zime. Polusušni i kontinentalni klimati (vruća i suha ljeta i hladne zime) nisu pogodni
za tvorbu prinosa i dugovječnost engleskog ljulja. Tako su Karsten i MacAdam (2001.)
konstatirali da u polusušnim predjelima zapada SAD-a engleski ljulj ima slabu trajnost, te da
u takvim uvjetima vlasulja trstikasta (Festuca arundinacea L.) predstavlja bolje prilagođenu
travu u odnosu na engleski ljulj. Također, prema iskustvu autora dr. Ranka Gantner, engleski
ljulj se pokazao osjetljivim na jaku ljetnu sušu u Slavoniji. Naime, nakon sušnog ljeta 2008.g.,
busovi engleskog i talijanskog ljulja bili su potpuno izumrli iz tratine djetelinsko-travne
smjese na farmi Krndija d.d. iz Krndije (središnja Slavonija), dok su sušno ljeto preživjeli
samo busovi klupčaste oštrice (Dactylis glomerata L.).
4.5.1.1.3. Agrotehnika
4.5.1.1.3.1. Izbor tla
U pogledu izbora tla, Stjepanović i sur. (2008.) navode da engleski ljulj dobro uspijeva na
umjereno vlažnim, srednje teškim do teškim, ali ne i zbijenim tlima. Prema Hannawayu i
McGuireu (1981.), za visoke prinose engleski ljulj zahtijeva plodno tlo (u pogledu dostupnosti
P i K), dok je optimalan pH tla između 5,5 i 6,5. Ipak, Hannaway i sur. (1999.) navode da
engleski ljulj tolerira i kisela i alkalna tla u opsegu pH vrijednosti od 5,1 do 8,4. Laka tla
vjerojatno nisu pogodna za engleski ljulj zbog njegove slabe otpornosti na sušu. Slabo
drenirana tla također nisu pogodna za dug vijek i visoke prinose engleskog ljulja. Otpornost
ljulja na golomrazice je slaba pa mu za dobro prezimljenje odgovara snježni pokrivač.
4.5.1.1.3.2. Gnojidba
U pogledu gnojidbe, na raspolaganju su opcije organska (stajnjak i gnojovka), mineralna i
njihove kombinacije. Zadatak gnojidbe jest prilagoditi plodnost tla i ponudu hraniva
engleskom ljulju za postizanje ciljanih prinosa i kvalitete nadzemne mase. Za visoke
očekivane prinose, engleski ljulj će iz tla iznijeti značajne količine minerala biljne ishrane,
posebice N, P, K, Ca, Mg i drugih. Prema Blackwood-u (2007.) iz Australije, u engleskom
ljulju, prosječna koncentracija P je 0,3% u ST (preračunato na P2O5 to je 0,69% u ST), K je
2,1% (preračunato na K2O to je 2,52%), Ca je 4% i Mg je 2,5%. Na temelju tih podataka
može se procijeniti godišnje iznošenje hraniva s očekivanim prinosom od 10 tST/ha: 69
kgP2O5/ha i 252 kgK2O/ha te 300 kgN/ha (ako je prosječna koncentracija sirovih bjelančevina
19%). Visoki prinosi engleskog ljulja (oko 11 tST/ha) u Nizozemskoj postižu se gnojidbom
od 250 kgN/ha ili uzgojem u smjesi s bijelom djetelinom koja treba imati zadovoljavajući
udio u tratini, s pokrovnošću tla od oko 25% (Schils i sur., 1999.). Prema mišljenju autora,
uvažavajući procjenu izvorne ponude tla dušikom u RH (oko 150 kg/ha/god., na plodnim
tlima istočne Hrvatske), lako je moguće da bi se ciljani prinos od oko 10 tST/ha mogao postići
s nižom dozacijom N-gnojiva, koja je slična maksimalnoj dozvoljenoj količini propisanoj
važećom Nitatnom direktivom, tj. s oko 170 kgN/ha. Hannaway i sur. (1999.) navode da je
najviša ekonomična doza dušika za engleski ljulj 180 kgN/ha godišnje. Prema istraživanju
Ordoneza i sur. (2004.) s mliječnim kravama početkom laktacije na Novom Zelandu, na ispaši
na engleskom ljulju, sa ili bez N-prihrane ljulja nakon svakog turnusa napasivanja, pokazalo
se da N-prihrana ljulja (35 kgN/ha u obliku uree) podiže sadržaj sirovih bjelančevina u ljulju s
21,5 na 25,4% u ST, ali i da povećava sadržaj uree u mlijeku (s 5,4 na 8,3 mmol/l) i smanjuje
proizvodnju suhe tvari mlijeka (s 2,0 na 1,9 kg/kravi/dan), tj. s oko 20 kg/dan na 19 kg/dan
157
mlijeka. Pokus je provođen s Jersey kravama, a biljna masa početkom turnusa napasivanja
bila je oko 3 tST/ha, te krajem turnusa na oko 2 tST/ha. Obrok ispaše bio je oko 45
kgST/kravi/dan. Autori su pretpostavili da je jača N-gnojidba smanjila mliječnost zbog
disbalansa konzumiranih bjelančevina i energije (ugljikohidrata), što opterećuje kravu da
metabolizira suvišak amonijaka i uree oslobođenih tijekom razgradnje krme u buragu.
S obzirom na visoku pokretljivost i gubitke N nakon raspodjele mineralnih gnojiva, autori
preporučuju N-gnojidbu obaviti na obroke, neposredno pred razdoblja intenzivnog porasta
ljulja, koji je povezan s intenzivnim usvajanjem hraniva iz tla. To praktički znači mineralnu
gnojidbu obavljati krajem zime (pred prvi proljetni porast), pa nakon prvog otkosa (tj. za
drugi odnosno ljetni porast) i pred dolazak jesenjih kiša za jesenski porast. S obzirom na
dobru kompatibilnost engleskog ljulja i bijele djeteline, kako u pogledu prinosa i kvalitete
krme, tako i u pogledu ishrane dušikom, autori predlažu N-gnojidbu zamijeniti uzgojem ljulja
u smjesi s bijelom djetelinom. S obzirom da se engleski ljulj proizvodi za krmu, vjerojatno je
da će nam stajnjak i/ili gnojnica biti značaniji izvori N za ishranu ljulja negoli mineralna
gnojiva. Stajnjak bi trebalo zaorati prije zasnivanja usjeva ljulja (30 do 40 t/ha), ili razbacivati
u jesen ili prije proljetnog porasta biljne mase. Kod površinske primjene stajnjaka
razbacivanjem, korisno je da stajnjak bude dobro sazreo i u što sitnijim česticama kako bi ga
mezofauna tla (pretežno člankonošci i gliste) brže unijela u tlo. Gnojnicu se može razbacati ili
injektorima unijeti u tlo, pred kretanje porasta ljulja. Biljnu masu naraslu neposredno nakon
gnojidbe stajnjakom ili gnojnicom ne bi trebalo koristiti napasivanjem. Kod primjene
organskih gnojiva važno je napomenuti da se njima u tlo dodaju svi elementi ishrane bilja u
omjerima sličnim usvajanju u biljke, dakle takva gnojidba je prilično dobro izbalansirana. Što
se tiče mineralne gnojidbe fosforom i kalijem, autori je savjetuju samo kod uzgoja ljulja bez
organske gnojidbe, i to na tlima s niskom razinom pristupačnog fosfora i kalija. Iako je K
prinosotvorni element, ne treba ga obilno primjenjivati jer je kod usvajanja antagonist s Mg,
tako da preobilna ponuda kalija iz tla smanjuje usvajanje magnezija u biljke (Culleton i
Fleming, 1983.) i posljedično može dovesti do poremećaja kod mliječnih krava (mliječna
groznica) koje se hrane takvom krmom.
4.5.1.1.3.3. Obrada tla i zasnivanje usjeva
Osnovna obrada tla može varirati od konvencionalnog oranja, preko reduciranih varijanti
tanjuranja sve do no-till varijante uzgoja ljulja. Hall i Vough (2007.) su opisali razne načine
zasnivanja usjeva krmnih trava. Kod no-till zasnivanja usjeva ljulja potrebno je sjetvu obaviti
no-till sijačicama s jakim diskosnim ulagačima sjemena u tlo, dok je nakon provođenja
konvencionalne osnovne obrade tla potrebno stvoriti dobro pripremljen (sitnomrvičasti i
slegnut) sjetveni sloj. Dubina sjetve bi trebala biti 1 do 2 cm od površine tla, ali prema
iskustvu autora može biti i pliće. Valjanje nakon sjetve u sušnim uvjetima omogućuje brži
dotok kapilarne vlage do sjemena što bi trebalo dovesti do bržeg nicanja. Undersander i
Casler (2014.) upućuju i na mogućnost tzv. mrazosjetve engleskog ljulja u prorijeđenu tratinu,
s ciljem poboljšanja pokrovnosti tla. Hall i Vough (2007.) navode i primjere združene sjetve
trava sa strnim žitaricama, i to kod proljetne sjetve, kada žitarice daju veći prinos prvog
porasta i zaštitu od korova. U pogledu roka sjetve, Hall i Vough (2007.) preporučuju dva
termina: 1) kasnoljetni do ranojesenski; i 2) ranoproljetni. Prednosti i nedostaci kod navedenih
rokova sjetve opisani su u poglavlju Lucerna. Odgovarajući sklop za ostvarenje ciljanog
prinosa postiže se normom sjetve od 25 do 30 kg/ha. Kultivari engleskog ljulja su u tipu
populacije slobodne oplodnje, a sorte, kao takve, dijele se prema brzini prelaska u generativnu
fazu, na rane, srednje i kasne, te prema broju kromosoma na diploidne (prirodne) i
tetraploidne (umjetno poduplani kromosomi). Istraživanje O'Donovana i Delabya (2005.) u
Irskoj pokazalo je da kultivari kasnog klasanja daju krmu veće ješnosti i bolje probavljivosti
158
te da krave koje sa na takvim kultivarima napasuju daju veće prinose mlijeka, u odnosu na
kultivare ranoga klasanja. Bolje performase na kasnim kultivarima vjerojatno su bile
posljedica dužeg zadržavanja ljulja u vegetativnoj fazi, kada mu je općenito bolja kvaliteta
negoli u reproduktivnoj fazi. Prema Hallu i Voughu (2007.), u tratini je korisno imati smjesu
ranih, srednjih i kasnih kultuvara ljulja kako bismo dobili dugačko vremensko razdoblje s
vrhuncima brzine porasta trave sve tri komponente zaredom. Isti autori su ocijenili da
diploidni kultivari engleskog ljulja imaju dug vijek korištenja travnjaka, dobru gustoću tratine
i relativno visoku toleranciju na biotski i abiotski stres. Posebnost tetraploidnih kultivara jest
da mogu rastom biti nešto višlji, mogu biti prinosniji, imaju šire listove, a tratina im nije tako
gusta kao kod diploidnih (Undersander i Casler, 2014.). U novije vrijeme pojavili su se
kultivari engleskog ljulja s povećanom koncentracijom vodotopivih šećera. U istraživanju
Taweela i sur. (2005.) u Nizozemskoj ustanovljeno je da hranidba mliječnih krava sredinom
laktacije takvim ljuljem nema za posljedicu povećanu konzumaciju ST niti povećanu
mliječnost, mliječnu mast niti mliječni protein, ali se pokazalo da smanjuje razinu uree u
mlijeku. Kod nabave sjemena treba voditi računa da se ne uzme kultivar za ukrasne travnjake
ili sportske terene jer takvi daju vrlo male prinose nadzemne mase.
4.5.1.1.3.4. Korištenje
U pogledu korištenja, Undersander i Casler (2014.) savjetuju da se engleski ljulj treba
napasivati do niske rezidualne visine tratine (nisko), te da napasivanje treba provoditi učestalo
jer se engleski ljulj brzo oporavlja i nabusava nakon napasivanja. Narasla travna masa se ne
da čuvati na biljci (am.engl. „stockpile“) za zimu ili razdoblje nestašice ispaše jer izrasli
listovi brzo odumiru. Prema Hannawayu i McGuireu (1981.), engleski ljulj treba napasivati
između 15 i 5 cm visine (to je raspon visine ljulja između početka i kraja napasivanja) kako bi
se dobila ispaša najviše kvalitete i kako bi se spriječilo da trava zasjeni djetelinu te joj tako
smanji udio u tratini. Kada se porast ljulja ostavlja za sijeno, treba ga kositi početkom
klasanja, a pokositi svakako prije negoli cvjetovi u klasićima počnu prašiti polen. Prema
McCarthy i sur. (2017.), tijekom proljeća optimalna biljna masa prije početka turnusa
napasivanja je oko 3 tST/ha, a rezidualna masa nakon ispaše oko 1,5 tST/ha. Rezidualna masa
tijekom ljeta i jeseni trebala bi biti nešto veća: oko 1,6 tST/ha. U slučaju da se napasivanje
prekine kod niže rezidualne mase, doći će do iscrpljivanja tratine i sporijeg ponovnog porasta,
a ako se napasivanje prekine kod veće rezidualne mase doći će do slabijeg iskorištenja
prinosa, pada kvalitete krme ali i sporijeg ponovnog porasta. Isti autori predlažu formulu za
izračun potrebne biljne mase za početak napasivanja:
BMpočetna [kgST/ha] = Gustoća zaposjedanja [krava/ha] × konzumacija ispaše [kg/kravi/dan] ×
trajanje turnusa [dana] + BMzavršna [kgST/ha]
te su prikazali primjer izračuna:
BMpočetna = 3 krave/ha × 18 kgST/kravi/dan × 21 dan + 1500 kg/ha = 2634 kgST/ha
Autori ovog udžbenika predlažu preinaku za intenzivnu varijantu rotacijskog napasivanja:
BMpočetna = 21 krava/ha × 18 kgST/kravi/dan × 3 dana + 1500 kg/ha = 2634 kgST/ha
Isti autori savjetuju i vizualnu metodu određivanja početka i kraja napasivanja: na
vegetativnim (lisnatim, bez stabljika) izdancima busenova ljulja izbroje se razvijeni zeleni
listovi. Kada je na svakom vegetativnom izdanku prosječno 3 zelena lista, treba započeti
159
napasivanje jer tada počinje odumiranje starijih listova. Ako se prinos u kratkom roku ne
iskoristi, dolazi do gubitka stvorenog prinosa i do gubitka njegove kvalitete. Za brzu
regeneraciju tratine napasivanje treba prekinuti kod prosječno 2 zelena lista po izdanku
busena. Tada su naime, zalihe energije u busenu dovoljno velike da bi ponovni porast bio brz.
Brzina izbijanja novih listova je u prosječnim uvjetima vlage tla i topline oko 1 list/10 dana.
4.5.1.2. Talijanski ljulj
Talijanski ljulj (Lolium italicum A.Br., sinonim: Lolium multiflorum Lam., Slika 17.) je
visoka trava (stabljika visine oko 80 cm, pa i više), koja se prvenstveno uzgaja za proizvodnju
košene voluminozne krme: sijena, silaže, sjenaže i hranidbu u zelenom stanju (Stjepanović i
sur., 2008.), ali se sve češće nalazi i kao komponenta pašnih djetelinsko-travnih smjesa.
Karakterizira ga vrlo brz porast nakon sjetve i nakon košnje, ako ima dovoljno vlage i topline.
Prije se za napasivanje rijetko koristio jer slabije podnosi gaženje i ne stvara gustu tratinu, ali
u posljednje vrijeme je sve popularniji za ispašu zbog brzog porasta i dobrog ljetnog porasta
ako ima dovoljno vlage. Talijanski ljulj općenito daje veće prinose krme negoli engleski ljulj,
ali mu je vijek korištenja znatno kraći – tek oko dvije godine (Humphreys i sur., 2010.).
Zahtjevi za kvalitetom tla i odnos prema klimatskim uvjetima su mu slični engleskom ljulju.
Za dobro prezimljenje u hladnijim predjelima treba dobar snježni pokrivač, a u toplijim
predjelima mu je kritično razdoblje ljeto – kada obično ugiba zbog suše i vrućine
(Undersander i Casler, 2014.). Prema istim autorima, u južnim predjelima SAD-a popularan je
kao zimska ispaša. U predjelima gdje tijekom ljeta ima dovoljno kiše, tamo i ljeti daje dobre
prinose krme, bolje nego većina trava hladne sezone, koje obično ulaze u ljetnu dormanciju.
Dobar je izbor za usijevanje u prorijeđen pašnjak jer se brzo zasniva i daje najveće prinose u
godini sjetve (među svim višegodišnjim travama). Preporučuje se i kao pokrovni usjev pri
zasnivanju novog pašnjaka.
Slika 17. Talijanski ljulj. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.5.1.2.1. Hranidbena vrijednost
Talijanski ljulj ima visoku hranidbenu vrijednost (Tablica 118.), koja je u pogledu sadržaja
bjelančevina i energetske vrijednosti, ipak za nijansu manja negoli kod engleskog ljulja.
Razlog tome je nešto veći udio stabljike, odnosno manji udio lista u nadzemnoj biljnoj masi
talijanskog ljulja.
160
Tablica 118. Hranidbena vrijednost nadzemne mase talijanskog ljulja (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
talijanskog ljulja
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa,
1. porast
Vlatanje 16 21 17 7,3 78,2
Početak klasanja 17 18 20 6,8 74,6
Puno klasanje 18 17 22 6,4 71,1
Početak cvatnje 21 15 26 6,1 68,9
Sredina do kraj
cvatnje
25 14 30 5,8 65,7
Nakon cvatnje 28 12 33 4,5 54,1
Silaža,
1. porast
Početak klasanja 35 15 21 6,7 73,2
Puno klasanje 35 14 24 6,6 73,1
Početak cvatnje 35 13 28 6,0 67,7
Sredina do kraj
cvatnje
35 13 31 5,0 58,5
Nakon cvatnje 35 11 35 4,5 54,4
Sijeno,
1. porast
Početak klasanja 86 17 23 6,5 71,5
Puno klasanje 86 15 27 6,1 67,2
Početak cvatnje 86 12 30 5,7 61,2
Sredina do kraj
cvatnje
86 9 36 4,9 58,0
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Tucker i sur. (2001.) su u Mississipiju (SAD) ispitivali mliječnost krava od sredine do kraja
laktacije pod utjecajem obroka ispaše na westerwoldskom ljulju (varijetet unutar talijanskog
ljulja) ili TMR. Sredinom pokusa krave na ispaši (bez dodatka koncentriranih krmiva) su
davale oko 21 kg/dan/grlu mlijeka, dok su krave na TMR-u davale oko 23 kg/dan/grlu
mlijeka. Napasivanje je provođeno po rotacijskoj shemi na 12 pregona. Ispaša westerwoltskog
ljulja je imala sadržaj bjelančevina sličan TMR-u, više NDF i ADF vlakana i manje suhe tvari
(Tablica 119.).
Tablica 119. Kvaliteta ispaše westerwoldskog ljulja i TMR-a u pokusu Tuckera i sur. (2001.)
ST (%) SB (% u ST) NDF (% u ST) ADF (% u ST)
Westerwoldski ljulj – ispaša 19,7 14,5 46,6 23,4
TMR 51,9 15,3 41,4 22,2
Cooke i sur. (2008.) su u Georgiji (SAD) istraživali proizvodnost mliječnih krava (Holstein
pasmine, oko 200-tog dana laktacije) hranjenih obrocima u kojima je 50% ST bila
voluminozna krma: silaža westerwlodskog ljulja ili smjesa silaže westerwoldskog ljulja i
silaže nadzemne mase kukuruza (1:1), i 50% ST koncentrirana krmiva (prekrupa kukuruza,
sjeme pamuka, mineralni dodatak, sojina sačma, smjesa bjelančevina riba, peradi i svinja,
vitaminsko-mineralni premiks). Istraživanje je pokazalo da su krave hranjene smjesom silaže
kukuruza i silaže westereoldskog ljulja imale veću dnevnu konzumaciju ST obroka, ali se isto
nije odrazilo na proizvodnju mlijeka (Tablica 120.).
161
Tablica 120. Kvaliteta silaža westerwoldskog ljulja i nadzemne mase kukuruza te mliječnost
krava hranjenih silažom westerwoldskog ljulja ili smjesom westerwoltskog ljulja i silaže
kukuruza (1:1) u Georgiji (SAD) (Cooke i sur., 2008.)
Voluminozni dio obroka: Silaža
westerwoldskog
ljulja
Silaža kukuruza +
silaža w.ljulja
ST u voluminozi 38,1 31,8 (u silaži kukuruza)
Sirove bjelančevine u voluminozi (% u ST) 20,3 8,5 (u silaži kukuruza)
NDF u voluminozi (% u ST) 43,6 41,9 (u silaži kukuruza)
ADF u volumonizi (% u ST) 32,3 25,0 (u silaži kukuruza)
ST u obroku (%) 52,2 51,8
Sirove bjelančevine u obroku (% u ST) 18,9 18,6
NDF u obroku (% u ST) 30,6 30,0
ADF u obroku (% u ST) 21,5 19,6
Nevlaknasti ugljikohidrati u obroku (% u
ST)
29,0 33,5
Konzumacija ST obroka (kg/dan/grlu) 20,3 23,0
Mliječnost (kg/dan/grlu) 29,6 30,0
Mliječna mast (%) 3,46 3,71
Mliječne bjelančevine (%) 2,84 2,85
Miguel i sur. (2012.) su u Brazilu, u suptropskom klimatu istraživali kvalitetu i konzumaciju
krme te proizvodnost mliječnih krava (Holstein pasmina, oko 114.-og dana laktacije, s
mliječnošću oko 23 kg/dan/kravi) napasivanih na talijanskom ljulju, ovisno o visini trave pred
puštanje krava na ispašu (višlja i niža tratina). Obrok ispaše je u oba tretmana održavan većim
ili jednakim 30 kgST/dan/kravi. Napasivanje je obavljano po rotacijskoj shemi sa
zadržavanjem krava po 4 dana na pojedinom pregonu. Istraživanje je pokazalo da se kod niže
početne visine talijanskog ljulja postiže veća mliječnost krava i kvalitetnija krma, a sve
zahvaljujući većem udjelu živih lisnih plojki (Tablica 121.). Naime, slično engleskom ljulju, i
talijanski ljulj napredovanjem u porastu dobiva sve veći udio odumrlih lisnih plojki male
hranidbene vrijednosti. Zbog toga je korisnije napasivati na mlađoj biljnoj masi.
Tablica 121. Utjecaj visine talijanskog ljulja početkom napasivanja na kvalitetu ispaše,
konumaciju ispaše i mliječnost krava u Brazilu (Miguel i sur., 2012.)
Ciklus napasivanja 1. 2. 3.
Tretman: Viša ili Niža tratina V N V N V N
Početna visina tratine (cm) 45,9 35,3 51,8 44,1 56,7 51,6
Udio živih lisnih plojki (% u ST) 59,2 64,5 28,6 43,1 16,4 22,1
Sadržaj ST (%) 16,5 17,8 22,2 17,4 20,5 21,0
SB (% u ST) 21,6 25,8 14,7 19,6 14,8 17,1
NDF (% u ST) 33,1 33,2 45,3 38,7 50,4 48,3
ADF (% u ST) 17,4 16,4 24,6 21,5 28,0 25,8
Probavljivost org.tvari (%) 76 75 70 75 68 70
Rezidualna visina tratine (cm) 20,6 15,3 30,1 25,2 30,5 32,7
Konzumacija ST (kg/dan/kravi) 15,9 15,3 15,3 14,8 12,9 14,6
Mliječnost (kg/dan/kravi) 23,5 24,3 18,6 21,7 16,6 17,2
Mliječna mast (%) 3,39 3,23 3,59 3,35 3,25 3,35
Mliječne bjelančevine (%) 3,25 3,04 3,33 3,20 3,6 3,3
162
Wilkinson i sur. (1982.) su u Hurleyu (Velika Britanija) ispitivali utjecaj oblika voluminozne
krme talijanskog ljulja (ispaša, umjetno sušeno sijeno i silaža) na dnevnu konzumaciju
organske tvari, probavljivost krme i konzumaciju probavljive organske tvari kod mlađe junadi
pasmine Britansko Frizijsko govedo. Ustanovili su najveću probavljivost organske tvari krme
i najveću konzumaciju probavljive organske tvari krme kod napasivanja na prvom porastu
talijanskog ljulja, a najmanju kod hranidbe silažom talijanskog ljulja (Tablica 122.). Dnevni
obrok ispaše ljulja bio je 7% od tjelesne mase junadi.
Tablica 122. Utjecaj oblika voluminozne krme talijanskog ljulja na konzumaciju organske
tvari, probavljivost organske tvari i konzumaciju probavljive organske tvari u Hurleyu
(Wilkinson i sur., 1982.)
Ispaša Košena krma
(I + II porat)
I porast II porast Sušeno Silaža
Prosječna tjelesna masa mlađe junadi (kg/grlu) 106,0 87,6
Konzumacija ST (% od TM) 2,55 2,44
Konzumacija organske tvari krme (% od TM) 2,26 2,33 2,39 2,27
Probavljivost organske tvari krme (%) 82,5 75,9 73,6 74,9
Konzumacija probavljive organske tvari (% od
TM)
1,86 1,77 1,73 1,71
Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,760 0,375
Slično su i Keady i sur. (1995.) u Irskoj ustanovili da hranidba siliranim talijanskim ljuljem
umjesto svježe pokošenim talijanskim ljuljem pa položenim pred mliječne Holstein krave
(oko 170-og dana laktacije) značajno smanjuje mliječnost krava unatoč sličnoj konzumaciji
suhe tvari krme (Tablica 123.). Hranidba tijekom pokusa bila je provođena samo
voluminoznom krmom, tj. bez dodatka koncentrriranih krmiva.
Tablica 123. Utjecaj oblika talijanskog ljulja na konzumaciju i mliječost krava (Keady i sur.,
1995.)
Svježi zeleni Silaža Silaža s dodatkom
mravlje kiseline
Konzumacija ST voluminoze
(kg/dan/kravi)
12,7 11,5 12,1
Mliječnost (kg/dan/kravi) 12,8 10,0 10,2
Sadržaj mliječne masti (%) 3,98 3,37 3,67
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,29 2,99 3,00
4.5.1.2.2. Prinosi
Leto i sur. (2006.) su na Medvednici (planinsko područje iznad Zagreba, ilovasto kiselo tlo na
660 m.n.m.) usporedno ispitivali proizvodnost krme 9 vrsta krmnih trava u trokošnom režimu
korištenja od 2000. do 2002. g. Pokus je zasijan početkom rujna 1999.g. s 32 kg/ha sjemena
talijanskog ljulja. U prvoj godini korištenja talijanski i westerwoldski ljulj dali su godišnje
prinose od oko 7,5 tST/ha, a nadmašili su ih engleski ljulj i vlasulja livadna (Tablica _.). U
drugoj godini korištenja talijanski i westerwoldski dali su blizu 10 tST/ha, a prinosom su ih
163
nadmašili engleski ljulj, mačji repak (Phleum pratense L.), klupčasta oštrica (Dactiliys
glomerata L.), livadna vlasulja (Festuca pratensis L.), vlasulja nacrvena (Festuca rubra L.),
stoklasa bezosata (Bromus inermis L.) i blještac (Phalaris arundinacea L.) (Tablica 124.). N-
gnojidba u prvoj godini korištenja bila je 161 kgN/ha, a u drugoj 300 kgN/ha. Istraživanje je
pokazalo da su druge vrste trava u planinskoj klimi prinosnije negoli talijanski ljulj. Također,
talijanski ljulj i westerwoldski ljulj su iščezli iz tratine nakon druge godine korištenja usjeva.
Tablica 124. Godišnji prinosi ST ispitivanih trava na Medvednici u trokošnom načinu
korištenja (Leto i sur., 2006.)
Godišnji prinos tST/ha
Vrsta i sorta trave 2000.g 2001.g. 2002.g.
Engleski ljulj cv. Calibra 10,5 11,1 9,4
Engleski ljulj cv. Pimpernel 11,1 13,8 9,1
Talijanski ljulj cv. Bofur 7,9 9,9 0
Westerwoldski ljulj cv Avance 7,3 9,8 0
Mačji repak cv. Bilbo 7,9 10,6 9,9
Mačji repak cv. Richmond 10,0 12,3 9,8
Klupčasta oštrica cv. Amba 6,4 13,5 10,3
Klupčasta oštrica cv. Okay 7,4 14,2 10,4
Klupčasta oštrica cv. Baraula 7,3 13,7 10,3
Vlasulja livadna cv. Laura 9,1 14,9 7,7
Vlasulja nacrvena cv. Echo 7,0 16,6 7,8
Stoklasa bezosata cv. Bravo 6,7 16,2 10,6
Blještac cv. Bellevue 8,1 16,5 12,9
Suma oborina travanj – rujan (mm) 426 235 725
Prvi (proljetni) porast talijanaskog ljulja na Medvednici bio je prinosom najveći, zatim treći
porast (ljetno-jesenski), a najmanji je bio drugi, tj. ljetni porast (Tablica 125.).
Tablica 125. Distribucija godišnjeg prinosa talijanskog ljulja po porastima na Medvednici
(Leto i sur., 2006.)
Prinosi pojednih porasta
tST/ha (% od godišnjeg prinosa)
Ukupni godišnji prinos
t/ha
Godina I porast II porast III porast
2000. 4,04 (51%) 1,67 (21%) 2,21 (28%) 7,93 (100%)
2001. 4,30 (44%) 2,28 (23%) 3,29 (33%) 9,86 (100%)
Bošnjak i sur. (2018.) su ispitivali prinos prvog porasta talijanskog ljulja na plodnom tlu u
Ogulinu i manje plodnom tlu u Novom Marofu u 2013.g. Ljuljevi (3 sorte) su bili zasijani
tijekom listopada prethodne godine (38 kg/ha sjemena), a pokošeni 14. svibnja (faza lista
zastavičara) u Ogulinu i 13. svibnja (faza početka klasanja) u Novom Marofu. Prosječni
prinos u Ogulinu je bio 4,04 tST/ha, a u Novom Marofu 5,56 tST/ha. Veći prinos u Novom
Marofu obrazložen je većim srednjim dnevnim temperaturama zraka od početka proljetne
vegetacije (veljača) do trenutka košnje. Čini se da talijanski ljulj do sredine svibnja stvara
manje prinose ST nadzemne mase negoli strne žitarice za voluminoznu krmu, te bi zbog toga
mogao biti manje važan kao ozimi krmni međuusjev negoli ozime strne žitarice. Ipak,
kvaliteta vlakana talijanskog ljulja se može smatrati boljom negoli kod strnih žitarica, pa bi
164
odluku o izboru ozimog krmnog međuusjeva trebalo donijeti i na temelju očekivane kvalitete
krme.
Camlin i Stewart (1975.) su u Belfastu (Sjeverna Irska) proveli dvogodišnji poku s 10 sorata
talijanskog ljulja u dva načina korištenja (košni i pašni). U godini (proljetne) sjetve mjeren je
prinos u ukupno 4 roka korištenja, dok je u drugoj godini usjeva prinos mjeren u ukupno 8
rokova korištenja. Tretman napasivanja provođen je s Frizijskim kravama. Prosječan prinos u
godini sjetve i u narednoj godini bio za oko 10% veći kod korištenja košnjom u odnosu na
korištenje napasivanjem (Tablica 126.). Prva dva porasta na pašnoj varijanti u drugoj godini
korištenja dala su nešto veće prinose od košne varijante, a autori su to objasnili kao posljedicu
jesenskog izlučivanja fecesa i urina od strane krava na pašnoj varinajanti, i posljedično bolje
ishranjenosti usjeva. Na obje varijante bila je primijenjena obilna mineralna gnojidba od 243
kgN/ha u prvoj godini i 362 kgN/ha u drugoj godini.
Tablica 126. Utjecaj načina korištenja usjeva talijanskog ljulja (Camlin i Stewart, 1975.)
Godišnji prinos ST nadzemne mase (tST/ha)
Godina korištenja Košni način korištenja Pašni način korištenja
1. 10,5 9,6
2. 9,8 8,8
Nakon svakogodišnje proljetne sjetve sredinom svibnja u Kanadi (Kunelius i Naramsimhalu,
1983.), talijanski ljulj je u 3 otkosa tijekom vegetacije dao prosječan prinos od 9,8 t/ha ST,
dok je westerwoldski ljulj dao prosječno 11,8 t/ha. Usjevi su bili skromno gnojeni dušikom
(75 kgN/ha), a količina oborina tijekom vegetacije, ovisno o godini, kretala se od 338 mm do
605 mm.
U pokusu Hickeya i Humea (1994.) na Novom Zelandu kultivari talijanskog ljulja pokazali su
dobru dugovječnost: zadovoljavajući sklop tijekom 3 godine korištenja, a hibridni ljuljevi (L.
boucheanum Kunth) čak 4 godine. U tamošnjem blagom klimatu prosječan godišnji prinos
smjesa ljuljeva s bijelom djetelinom bio je 12,5 tST/ha, s najvećim prinosima tijekom proljeća
i ljeta, i najvećim udjelom bijele djeteline tijekom ljeta (Tablica 127.).
Tablica 127. Distribucija godišnjeg prinosa ispaše smjese talijanskog ljulja i bijele djeteline
po godišnjim dobima (Hickey i Hume, 1994.) na Novom Zelandu (trogodišnji prosjek)
Proljeće Ljeto Jesen Zima Godišnji
prinos
(tST/ha)
Udio sezone u godišnjem
prinosu (%)
- ljulja 39 35 16 10 8,95
- bijele djeteline 33 47 16 4 2,93
- cijele smjese 37 38 16 9 12,49
Udio ljulja u sezonskom
prinosu (%)
76 66 71 80
Udio djeteline u sezonskom
prinosu (%)
21 29 21 10
Ukupni sezonski prinos
(tST/ha)
4,63 4,74 2,06 1,06
165
U 12-godišnjem pokusu Redfearna i sur. (2005.) na 5 lokacija u Louisiani (jug SAD, humidna
suptropska klima s kratkom i blagom zimom i kišovitim i vrućim ljetom), godišnji prinosi ST
westerwoldskog ljulja bili su od 7,8 do 11,9 tST/ha. Prinosi i broj otkosa (5 do 7 tijekom
vegetacije) značajno su varirali pod utjecajem godine, odnosno vremenskih prilika tijekom
vegetacije. Pokusi su bili sijani između 20. rujna i 15. listopada, s normom sjetve 34 kg/ha i
N-gnojidbom od 280 kgN/ha, podijeljeno u 3 obroka. Vegetacija ljulja je završavala krajem
svibnja ili početkom lipnja.
4.5.1.2.3. Agrotehnika
Talijanski ljulj se najčešće uzgaja kao oranična krmna kultura, ali se usijava i u postojeće
livade (Stjepanović i sur., 2008.). Na oranicama su mu dobri predusjevi jednogodišnje
mahunarke jer ostavljaju mnogo dušika u tlu za ovaj usjev, te strne žitarice jer rano napuštaju
tlo i daju vremena za gnojidbu stajnjakom i višekratnu obradu strništa. S obzirom da ima sitno
sjeme (oko 2,2 g/1000 sjemenki), potrebno je pripremiti plitak sitnomrvičasti sjetveni sloj, ali
postoje i primjeri uspješne proizvodnje gdje je talijanski lulj sijan u nedirnuto tlo no-till
sijačicama, osobito u prorijeđena lucerišta. Priprema tla reduciranom obradom je vrlo
interesantna jer se obavlja mnogo brže nego konvencionalnom obradom (Kunelius i Boswall,
2017.), ali u uvjetima kontinentalne Hrvatske u sušnim godinama treba očekivati niži prinos
nakon reducirane obrade tla. Dubina sjetve bi trebala biti oko 1 cm, a za brže nicanje korisno
je tlo povaljati i prije i poslije sjetve (Kunelius i Boswall, 2017.). Ljulj se može zasijati i
razbacivanjem po pripremljenom tlu širom, pa sjeme unijeti u tlo drljačom i potom povaljati.
U uvjetima kontinantalne Hrvatske, ako se sije u smjesi s crvenom djetelinom, rok sjetve
treba prilagoditi crvenoj djetelini: od kraja kolovoza do početka rujna (Stjepanović i sur.,
2008.), ili cijeli rujan obzirom na zatopljenje klime. Ako se uzgaja sam, usjev talijanskog
ljulja se može uspješno zasnovati i sjetvom tijekom listopada (Bošnjak i sur., 2018.). Proljetna
sjetva se obično ne preporučuje za višegodišnje krmne trave zbog njihovog sporog početnog
razvoja, ali bi talijanski ljulj ovdje mogao biti iznimka jer ima najbrži razvoj od svih
višegodišnjih krmnih trava. Za uspjeh zasnivanja u proljetnom roku važno je da sjetva bude
obavljena što ranije u proljeće ili krajem zime. Ipak, treba imati na umu da u slučaju sušnog
proljeća plitko ukorijenjena trava može uginuti, što predstavlja rizik nakon proljetne sjetve.
Združena sjetva sa strnom žitaricom povećati će prinos prvog porasta. U predjelima gdje i ljeti
ima dosta kiše, talijanski ljulj se može uspješno zasnovati i u ljetnom roku sjetve, odmah
nakon žetve strnih žitarica. Preporučena norma sjetve čistog usjeva talijanskog ljulja je 20 do
25 kg/ha (Stjepanović i sur., 2008.), a ako se usijava u prorijeđeno lucerište tada je 5 do 10
kg/ha. Ako se dugotrajnim travnim i djetelinsko-travnim smjesama želi podići prinos u prvoj
godini korištenja, tada se u smjesu sjemena dodaje talijanski ljulj s normom ne većom od 10%
norme za čisti usjev talijanskog ljulja. Kod westerwoldskog ljulja norma sjetve treba biti nešto
veća: 25 do 35 kg/ha u čistoj kulturi (Kunelius i Boswall, 2017.). Ako se talijanski ljulj sije u
smjesi s djetelinama, ne bi ga trebalo sijati više od 10 do 12 kg/ha. Crvenu djetelinu u smjesi s
ljuljem bi trebalo sijati 8 do 10 kg/ha, perzijsku djetelinu 3 do 6 kg/ha, a aleksandrijsku
djetelinu 5 do 10 kg/ha (Kunelius i Boswall, 2017.).
Talijanski ljulj prinosom 10 tST/ha iznosi oko 270 kgN/ha (ako je prosječan sadržaj sirovih
bjelančevina svih otkosa oko 17% u ST), pri čemu značajan dio usvojenog dušika dolazi iz
izvorne ponude tla. Stjepanović i sur. (2008.) savjetuju ukupnu godišnju gnojidbu sa 140 do
250 kgN/ha, raspodijeljeno pred svaki porast, a najveći dio od ukupne doze treba dati pred
najprinosniji proljetni porast. Wilman (1975.) je u Cambridgeu (Velika Britanija) u
višegodišnjim pokusima ustanovio da gnojidba sa 75 kgN/ha početkom vegetacije proljetnog
porasta značajno povećava prinos ST i probavljive organske tvari proljetnog porasta u odnosu
166
na gnojidbu s 25 kgN/ha, ali i da gnojidba s više od 75 kgN/ha donosi mala povećanja prinosa
i probavljive organske tvari prvog porasta. Abraha i sur. (2015.) su u Pretoriji (Južnoafrička
Republika) ispitivali 3 razine N-gnojidbe talijanskog lulja (0 kgN/ha, 120 kgN/ha i 240
kgN/ha, podijeljeno u 4 obroka, pred svaki porast) u uvjetima navodnjavanja. Prosječan
godišnji prinos talijanskog ljulja tijekom 2 godine istraživanja bio je najniži bez N-gnojidbe
(oko 7 tST/ha), bio je veći kod srednje gnojidbe (oko 9 tST/ha) i najveći kod najveće gnojidbe
(11 tST/ha). Boller i Nosberger (1987.) su u Švicarskoj ustanovili da smjesa crvene djeteline i
talijanskog ljulja daje veće prinose ST negoli čisti usjev talijanskog ljulja gnojen sa 120
kgN/ha (Tablica 128.). Zaključili su da za visoke prinose krme smjesu talijanskog ljulja i
crvene djeteline nije potrebno gnojiti dušikom ako smjesa sadržava dovoljan udio djeteline.
Tablica 128. Prinosi smjese crvene djeteline i talijanskog ljulja bez N-gnojidbe u usporedbi s
čistim talijanskim ljuljem gnojenim s 30 kgN/ha pred svaki porast u Švicarskoj (Boller i
Nosberger, 1987.)
Godina usjeva Godina Gnojidba (kgN/ha) Udio djeteline (%) Prinos ST (t/ha)
1. 1983. 0 61 9,9
1984. 0 21 7,3
1. 1983. 3 × 30 = 90 0 7,1
1984. 3 × 30 = 90 0 7,8
2. 1984. 0 92 15,5
1985. 0 70 17,3
2. 1984. 4 × 30 = 120 0 5,5
1985. 4 × 30 = 120 0 11,5
Kunelius i Boswall (2017.) upozoravaju da jaka N-gnojidba uzrokuje povećani sadržaj nitrata
u krmi, koji, kada su na razini većoj od 0,8% u ST krme, mogu biti toksični za stoku.
Kramberger i sur. (2007.) su u Sloveniji ustanovili da talijanski ljulj može dati visoke prinose
jesenskog porasta (oko 3 tST/ha) bez N-gnojidbe ako se sije u plodoredu nakon žetve jarog
graška za suho zrno. Naime, korijenski i žetveni ostaci predusjeva graška ostavili su značajne
količine dušika u tlu, a iz prosutog sjemena graška tijekom žetve, ujesen je poniklo dovoljno
biljaka da im udio u prinosu ST nadzemne mase bude oko 40%.
Kod korištenja talijanskog ljulja košnjom, Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju košnju
krajem vlatanja talijanskog ljulja, jer se tada dobiva visoki prinos krme, dobra kvaliteta i brz
ponovni porast. U hrvatskim uvjetima bez navodnjavanje može se dobiti 3 do 4 porasta
godišnje, a uz dovoljno kiše ili navodnjavanje može i do 6 porasta godišnje. Kunelius i
Boswall (2017.) preporučuju talijanski ljulj kositi početkom klasanja, ali i prije negoli donji
listovi počnu venuti.
Kod korištenja napasivanjem, Kunelius i Boswall (2017.) preporučuju ljulju ostaviti 2 do 4
tjedna ponovnog porasta između dva turnusa napasivanja. Ipak, tijekom sušnog ljeta, kada niti
talijanski ljulj ne može rasti, normalno je da se napasivanje odgodi dok biljke ne stvore
dovoljno nadzemne mase.
4.5.2. Vlasulja trstikasta (trstolika)
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulja trstikasta (Festuca arundinacea L., Slika 18.) je
visoka trava (stabljika oko 140 cm u metličanju) koja se koristi košnjom i napasivanjem.
Otporna je na sušu ali i na suvišak vode jer izdrži pod vodom do mjesec dana. Otporna je i na
167
hladnoću te zimi ostaje zelena, što je vrlo interesantno za zimsku ispašu. Tolerira širok raspon
kiselosti tla (od kiselog do lužnatog). Vijek korištenja joj je oko 10 godina. Prema Rognliju i
sur. (2010.), vlasulja trstikasta je važna višegodišnja krmna trava raširena u umjerenim
regionoma svijeta. Iako je porijeklom iz Europe i sjeverne Afrike, najviše se uzgaja u SAD-u,
gdje je ujedno i jedna od najraširenijih pašnjačkih trava. U spontanim biljnim zajednicama i
kod starijih sorti vlasulja trstikasta je prožeta hifama simbiotske endofitne gljive koja travi
povećava otpornost na stresne uvjete (otpornosta na napad insekata, na sušu i sl.) i poboljšava
usvajanje vode i hraniva. Divlji tipovi ove endofitne gljive izlučuju sekundarne metabolite
koji štetno djeluju na zdravlje stoke koja se hrani ispašom ove trave, što je najizraženije
tijekom ljeta i na biljkama koje su prešle u fazu metličanja. Velika popularnost u SAD-u joj je
posljedica nadmoćnog rasta, prilagodljivosti širokom opsegu tipova tla i klimata, dobra
reakcija na N-gnojidbu, visoka tolerancija napasivanja i gaženja, i dostupnosti krme tijekom
velikog dijela godine (čak i ljeti i zimi). U SAD-u je raširena praksa akumulacije ljetnog i
jesenskog porasta ove trave za zimsko napasivanje što smanjuje troškove zimske hranidbe
goveda. Postupak nazivaju na am.eng. stockpiling ili nagomilavanje prinosa za kasnije
korištenje. U Europi je slabije prihvaćena zbog slabije palatabilnosti (tj. slabije dobrovoljne
konzumacije krme od strane stoke) u odnosu na engleski ljulj. Ipak, očekuje se da će se sve
više uzgajati i u Europi, zbog nadolazećih klimatskih promjena i ponude novih kultivara
unaprijeđene palatabilnosti i hranidbene vrijednosti. Njena glavna prednost u odnosu na, u
Europi najpopularniji engleski ljulj, jest njena mnogo veća otpornost na sušu i visoke
temperature.
Slika 18. Vlasulja trstikasta. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.5.2.1. Hranidbena vrijednost
Hranidbena vrijednost vlasulje trstikaste ovisi o fazi razvoja biljke kada se koristi (Tablica
129.).
168
Tablica 129. Hranidbena vrijednost nadzemne mase vlasulje trstikaste (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
vlasulje trstikaste
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa,
1. porast,
metličanje
22 15,1 25,1 5,58 63,5
1. porast, cvatnja 24 12,8 29,6 5,26 61,5
2. porast, nakon 4
tjedna
21 20,1 20,5 7,19 78,3
2. porast, nakon 5
tjedana
24 16,4 24,1 5,55 63,0
2. porast, nakon 8
tjedana
27 15,7 27,4 5,09 58,9
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Prema Fribourgu i sur. (2009.), vlasulja trstikasta ima sadržaj nranjivih tvari sličan ostalim
višegodišnjim C3 travama, ali proizvodnost stoke hranjenje vlasuljom trstikastom može biti
znatno niža od one očekivane na temelju sadržaja hranjivih tvari. Paradoks je i što se in-vitro
probavljivost također ne razlikuje od ostalih trava. U slučajevima gdje je proizvodnost stoke
znatno niža od očekivane, odstupanje se pripisuje prisutnosti gljivičnog endofita
Neothypodium coenophialum. Simbiont N. coenophialum proizvodi alkaloidne spojeve (ergot-
alkaloidi) koji mogu imati negativne utjecaje na fiziologiju životinje, njeno ponašanje i
proizvodnost. Stariji pašnjaci obično imaju veći udio biljaka vlasulje trstikaste zaraženih ovim
simbiontom jer stoka pri slobodnom izboru izbjegava pasti zaražene biljke, tako da se one šire
u sklopu. Sinteza alkaloida endofitne gljive se pojačava na temperaturama iznad 20°C tijekom
kasnog porljeća i početkom ljeta, a prisustvo endofita je općenito veće u donjim dijelovima
stabljike negoli u listovima. Zbog toga se višljom ispašom može izbjeći visoki unos alkaloida.
Osjetljivost stoke na alkaloide povećava se prilikom toplinskog stresa (na temperaturama
iznad 27°C uz visoku vlagu zraka), što sumarno smanjuje konzumaciju ispaše i prirast stoke.
Povećana koncentracija ergot-alkaloida nalzi se i u cvatima vlasulje trstikaste, osobito od faze
formiranja sjemena (Goff i sur., 2015.), a supresija (suzbijanje) metličanja može pomoći
smanjenju negativnih efekata na pašne životinje. Supresija se može raditi košnjom prije
metličanja, primjenom herbicida, a djelomično i napasivanjem. Razrjeđivanje zaraženih
biljaka postiže se usijavanjem djetelina i trava bez endofita, pa čak i zakorovljenošću
pašnjaka. Prema kompilaciji Schmidta i Osborna (1993.), toksikoza uzrokovana alakloidima
iz trave Festuca arundinacea L. prepoznaje se po slijedećim simptomima: smanjen prirast,
smanjena konzumacija krme, nepodnošljivost visokih temperatura okoliša, pretjerano
slinjenje, nakostriješeno krzno i povišena tjelesna temperatura. Nadalje, životinje bježe u hlad
ili stoje u vodi i posljedično manje vremena provode pasući. Osim navedenih posljedica, rjeđe
se mogu pronaći i suhi i gangrenozni papci uslijed tromboze arterija, osobito tijekom zime
kod stoke koja se napasuje na zaraženoj vlasulji trstikastoj, te nekrotično masno tkivo u
trbušnoj šupljini, osobito nakon ispaše na dušikom intenzivno gnojenoj i zaraženoj vlasulji
trstikastoj. Johnson i sur. (2019.) su u Missouriju (SAD) pokazali da stoka kojoj je ljeti
omogućeno sklanjanje u sjenu ispod drveća, umjesto pod nadstrešnicu, ima bolje priraste na
pašnjaku vlasulje trstikaste inficirane endofitom.
Strahan i sur. (1987.) su u Kentuckyju (SAD) tijekom 2 ljeta ispitivali utjecaj hranidbe krava
svježom zelenom masom vlasulje trstikaste na proizvodne karakteristike krava. Stara sorta
Kentucky 31 omogućila je slabije proizvodne rezultate u odnosu na noviju sortu Kenhy (sorta
bez endofita) (Tablica 130.). Osobito slabi proizvodni rezultati bile su povezane s hranidbom
169
inficirane vlasulje trstikaste (63% endofitom inficiranih biljaka u sklopu travnjaka sorte
Kentucky 31). Hranidba je provođena svježe pokošenom travom od lipnja do kolovoza, s
Holstein kravama sredinom laktacije, držanim u štali, uz ispust 2 puta na dan. Uz svježu
zelenu krmu po volji, krave su dobivale i 4,1 kg/grlu koncentrata dvaput na dan (ukupno 8,2
kg/dan, s 19% bjelančevina, a glavni sastojci su bili pšenične posije 39%, sušeno zrno iz
destilerije 25%, mljeveni kukuruz 21,4% i sojina sačma 7%). Prije svake košnje vlasulja
trstikasta je imala razdoblje porasta od 5 do 8 tjedana.
Tablica 130. Utjecaj sorte vlasulje trstikaste i prisustva endofita na proizvodne karakteristike
Holstein krava hranjenih svježe pokošenom krmom u Kentuckyju (Strahan i sur., 1987.)
Kontrola Sorte vlasulje trstikaste
Svježa zelena krma Lucerna Kenhy
bez endofita
Kentucky 31
bez endofita
Kentucky 31
sa 63% endofita
Konzumacija voluminozne
krme (kgST/kravi/dan)
10,9 11,7 9,1 7,1
Prosječna mliječnost
(kg/kravi/dan)
21,3 21,0 19,6 15,6
Prirast tijekom hranidbenog
razdoblja (kg/kravi)
14,0 27,8 12,0 -11,7
SB (% u ST voluminoze) 14,8 17,7 17,2 17,2
ADF (% u ST voluminoze) 34,9 32,6 31,1 33,5
Schmidt i sur. (1982.) su u Alabami (SAD) hranili križanu tovnu junad (TM oko 240 kg/grlu)
obrocima koji su sadržavali 85% sijena vlasulje trstikaste, 10% melase, 4% pogače
pamukovog sjemena i 1% mineralnih dodataka. Obroci su bili pogačom izbalansirani na
10,5% sirovih bjelančevina. Junad hranjena obrocima sa sijenom neinficirane vlasulje
trstikaste imala je veće prosječne dnevne priraste i konzumaciju krme, a junad hranjena
vlasuljom inficiranom s N. coenophialum imala je slabiju konverziju krme u prirast i povišenu
tjelesnu temperaturu (Tablica 131.).
Tablica 131. Prirast junadi i konzumacija krme ovisno o inficiranosti sijena vlasulje trstikaste
u Alabami (Schmidt i sur., 1982.)
Obrok s 85%
sijena vlasulje
trstikaste
Prosječni dnevni
prirast
(kg/dan/grlu)
Prosječna
konzumacija krme
(kg/dan/grlu)
Konverzija
krma/prirast
(kg/kg)
Tjelesna
temperatura
(°C)
N. coenophialum
slobodno sijeno
0,66 4,79 7,3 39,0
N. coenophialum
inficirano sijeno
0,28 4,40 15,4 39,6
Prema 4-godišnjem istraživanju Hovelanda i sur. (1983., cit. Schmidt i Osborn, 1993.), junad
koja je pasla na pregonima sa zaraženom vlasuljom trstikastom imala je nizak prosječni
dnevni prirast od 0,5 kg/dan/grlu, dok je junad na slabo zaraženim pregonima (<5% zaraženih
biljaka) imala prirast od 0,83 kg/dan/grlu.
Watson i sur. (2004.) su u Georgiji (SAD) ustanovili bolje produktivne parametre krava s
teladi napasivanih na vlasulji trstikastoj koja je bila inokulirana selekcioniranim sojem
endofitne gljive (soj AR542) u odnosu na vlasulju trstikastu s divljim sojem. Krave
napasivane na AR542 pašnjacima telile su težu telad, imale su bolju ocjenu tjelesne kondicije
(BCS) krajem pašne sezone i imale su veći prosječni dnevni prirast tjelesne mase (Tablica
170
132.). Telad podizana na AR542 pašnjacima imala su također veći prosječni dnevni prirast
tjelesne mase. Napasivanje je provođeno od kraja ožujka do rujna. Pasmina krava bila je
čistokrvni Angus, prosječne starosti 6,5 godina u prvoj godini pokusa, i prosječne tjelesne
mase 470 kg. Telad je bila odbijena krajem kolovoza svake godine. Grla na ispaši imala su
slobodan pristup vodi i blokovima mineralne soli. Istraživanje je pokazalo da ispaša na
vlasulji trstikastoj može omogućiti dobre priraste teladi (> 1 kg/dan) bez dodatka koncentrata
pod uvjetom da se napasuje na travi koja nema divlji soj endofita.
Tablica 132. Utjecaj soja endofitne gljive na produktivna svojstva krava i teladi (M – muški,
Ž – ženski) na ispaši vlasuljom trstikastom u Georgiji (Watson i sur., 2004.)
Soj endofitne gljive u vlasulji
trstikastoj na pokusnim pregonima:
N.
coenophialum
divlji soj
N.
coenophialum
soj AR542
Parametri
pašnjaka
Zaraženost endofitom (%) 70 85
Sadržaj ergot-alkaloida (10-9g/g) 448 0
Biljna masa (kgST/ha) 1395 1353
Prosječni prirast krme
(kgST/ha/dan)
29,7 27,4
Parametri krava Teljenja (% od broja krava) 94 94
Porođajna masa teleta (kg) 32,7 38,6
Prosječni dnevni prirast (kg/kravi) 0,12 0,29
Parametri teladi Prosječni dnevni prirast (kg/teletu) M:0,97 Ž:0,90 M:1,15 Ž:1,03
Tjelesna masa pri odbiću (kg/teletu) M:227 Ž:217 M:256 Ž:237
Bouton i sur. (2002.) su u Georgiji (SAD) ustanovili značajno veće priraste janjadi koja se
napasivala na nezaraženoj vlasulji trstikastoj i na vlasulji trstikastoj zaraženoj selekcioniranim
sojevima N. coenophialum (s niskom sintezom ergot-alkaloida) u odnosu na travu inficiranu
divljim sojem (Tablica 133.). Također, ustanovili su da nezaražena vlasulja trstikasta može
imati manji prinos od zaraženih, i da ima slabiju trajnost gustoće sklopa.
Tablica 133. Utjecaj soja endofitne gljive na sadržaj ergot-alkaloida i prirast janjadi u Georgiji
(Bouton i sur., 2002.)
Sorta Soj endofita Prosječan sadržaj ergot-alkaloida
(10-6g/g)
Prosječni prirast janjadi
(g/dan/grlu)
Jesup Divlji 1184 78,5
Jesup odsutan 31 123,0
Jesup AR542 29 130,3
Georgia 5 AR542 24 127,6
4.5.2.2. Prinosi
Stjepanović i sur. (2008.) navode očekivane prinose sijena vlasulje trstikaste od 7 do 12 t/ha,
pa čak i više, ovisno o vlazi tla i primijenjenoj agrotehnici. To znači da bi očekivani prinos ST
mogao biti oko 10 tST/ha. Dobson i sur. (1978.) su u predjelu gornjeg juga SAD-a ispitivali
proizvodnost vlasulje trstikaste pod utjecajem gnojidbe i visine košnje. Smanjenje visine
košnje s 10 na 5 cm od tla povećalo je godišnju sumu prinosa sa 5,5 na 6,7 tST/ha. Povećanje
gnojidbe od 56 na 224 kgN/ha povećalo je prinos sa 3,6 na 8,8 tST/ha. Mason i Lachance
171
(1983.) su u Kanadi dobili godišnje prinose krme vlasulje trstikaste oko 6,5 tST/ha. Collins
(1991.) je u SAD-u kod gnojidbe sa 150 kgN/ha postigao prinose vlasulje trstikaste 5,7 i 6,7
tST/ha, ovisno o ispitivanoj sorti. Veće prinose ostvarili su Bouton i sur. (2002.) u saveznoj
državi Georgiji (SAD), u dvogodišnjem pokusu s dvije sorte vlasulje tratikaste: 7,3 do 10,0
tST/ha na lokaciji Athens i 10,0 do 15,6 tST/ha na lokaciji Blairsville. Prinosi su varirali
unutar prikazanih raspona ovisno o godini istraživanja, sorti i zaraženosti endofitom. Prinosi
su ostvareni uz mineralnu gnojidbu od ukupno 123 kgN/ha, 15 kgP/ha i 28 kgK/ha. Biljna
masa je košena sitnilicom 3 do 4 puta godišnje.
Kallenbach i sur. (2003.) su u Missouriju (SAD), od ljetnog i jesenskog porasta vlasulje
trstikaste, za zimsko napasivanje akumulirali oko 2 tST/ha.
4.5.2.3. Agrotehnika
Prije sjetve treba donijeti odluku o izboru sorte. Starije sorte su imale značjno slabiju
palatabilnost u odnosu na novije, zbog sadržaja ergot-alkaloida (Fribourg i sur., 2009.) te zbog
grubosti lista (osobno opažanje, dr. Ranko Gantner). Novije sorte imaju poboljšanu
palatabilnost zbog odsustva endofitne gljive ili zbog sadržaja selekcioniranih sojeva endofitne
gljive koja izlučuje zanemarive količine ergot-alkaloida, te zbog nježnijih listova.
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulju trstikastu treba sijati u drugoj polovici kolovoza
jer tada sijana daje već u slijedećoj godini dobar prinos krme. Kod kasnijih jesenskih rokova,
prinosi u prvoj godini korištenja budu niži. Norma sjetve je 35 do 40 kg/ha. Dušična gnojidba
bi trebala biti u rasponu od 140 do 200 kgN/ha (Stjepanović i sur., 2008.), ovisno o plodnosti
tla i ciljanom prinosu. Prema Cherneyu i sur. (2002.) u New Yorku (SAD), vlasulja trstikasta
vrlo dobro reagira na gnojidbu stajskim gnojem, te se takvom gnojidbom postižu prinosi slični
prinosima uz mineralnu N-gnojidbu. Prema Fribourgu i sur. (2009.) uzgoj u smjesi s
djetelinama omogućuje prinose smjese jednake prinosu čiste vlasulje trstikaste gnojene sa 67
do 168 kgN/ha, ovisno o vrsti prateće djeteline. Djeteline također pomažu povećati ljetni
prinos, kada je prirast trave minimalan, te smanjuju utjecaj alkaloida iz vlasulje trstikaste.
Najčešći pratitelji vlasulje trstikaste su lucerna, crvena djetelina, bijela djetelina, smiljkita
roškasta i lespedeza (Kummerowia sp.). Bijela i crvena djetelina se najčešće usijavaju u stariji
sklop vlasulje trstikaste jer dobro podnose zasjenjivanje trava i imaju brz početni razvoj. Kod
usijavanja, preporučena norma sjetve bijele djeteline je 1 do 3 kg/ha, a crvene djeteline 4 do 8
kg/ha. Najbolje vrijeme za usijavanje jest jesen ili kraj zime, po mogućnosti prije nadolazeće
kiše. Sjeme djetelina se može usijati sijačicama koje proparaju tlo i polože sjemenke u tlo, ili
razbacati površinski po travnjaku. Dubina sjetve ne bi trebala biti veća od 0,7 cm.
Režim korištenja, osim maksimalizacije godišnjeg prinosa, kod ove trave ima i zadaću
proizvesti krmu s maksimalnom palatabilnosti (dobrovoljnom konzumacijom). Brink i sur.
(2010.) su u humidnoj klimi Wisconsina (SAD) u dvogodišnjem dvolokacijskom pokusu
ustanovili veće prinose vlasulje trstikaste kod dugačkih intervala košnje (40 do 65 dana
između košnji) negoli kod učestale košnje (kada tratina dosegne visinu od 25 cm)(Tablica
134.), te uz nižu košnju. Najveću pokrovnost tla ovom travom nakon 2 godine pokusa
ustanovili su kod učestale i niske košnje, što upućuje na visoku perzistentnost kod intenzivnog
korištenja.
172
Tablica 134. Utjecaj učestalosti košnje i visine košnje na godišnji prinos vlasulje trstikaste i
pokrovnst tla u Wisconsinu (Brink i sur., 2010.)
Godišnji prinos ST (t/ha)
Visoka košnja
(10 cm od tla)
Niska košnja
(5 cm od tla)
Dugački interval košnje (40 do 65 dana) 6,65 9,20
Učestala košnja (kod visine tratine 25 cm od tla) 5,28 7,02
Pokrovnost tla (%)
Visoka košnja
(10 cm od tla)
Niska košnja
(5 cm od tla)
Dugački interval košnje (40 do 65 dana) 94 81
Učestala košnja (kod visine tratine 25 cm od tla) 99 100
Kod napasivanja mliječnih krava na Novom Zelandu važno je ne dopustiti da vlasulja
trstikasta preraste prinos od 2,8 tST/ha jer je tada krave odbijaju (Milne i sur., 1997.). Prema
istim autorima, u vrijeme proljetnog brzog porasta može biti vrlo zahtjevno održavati prinos
vlasulje trstikaste ispod navedene razine što je komparativni nedostatak u odnosu na engleski
ljulj. Ipak, autori su naveli i komparativne prednosti vlasulje trstikaste u odnosu na engleski
ljulj: dublje zakorjenjavanje i otpornost na sušu te duža trajnost usjeva. Ustanovljeno je da se
sorte vlasulje trstikaste značajno razlikuju po palatabilnosti (npr. sorta Advance je dobro
palatabilna, dok je AS Triumph slabije palatabilna). Farmeri su tamo uočili da za brz ponovni
porast vlasulje trstikaste treba ostaviti rezidualni prinos od barem 1,6 tST/ha, te da je
optimalna visina defolijacije oko 5 cm od tla. Prema njima je optimalna učestalost defolijacije
tijekom proljeća svakih 15 dana, a tijekom ljeta svakih 21 dan.
4.5.3. Klupčasta oštrica
Prema Samadi i sur. (2010.), klupčasta oštrica (Dactylis glomerata L., Slika 19.) je
dugoživuća visoka višegodišnja trava dobro prilagođena umjerenim zonama cjelog svijeta.
Iako je porijeklom iz Euroazije, tijekom prošlog stoljeća raširena je po svim kontinentima.
Pokazuje dobru podnošljivost vrućine i suše mediteranskih klimata, ali ne tolerira trajniju
zasićenost tla vodom. Komparativna prednost nad drugim travama hladne sezone jest bolji
porast tijekom ljeta (kod sorti kontinentalnog tipa). Razvijene su i sorte mediteranskog tipa
koje imaju veću otpornost na sušu ali ljeti ulaze u dormanciju (bez porasta). Uzgaja se za
proizvodnju košene krme (sijeno, silaža, sjenaža) i za ispašu, te za zatravljivanje voćnjaka jer
dobro podnosi zasjenu. Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) prvi proljetni porast rano prelazi u
fazu metličanja, i tada joj stabljike postaju grube, sa smanjenom palatabilnošću. Vijek
korištenja joj je 4 do 7 godina, a u povoljnim uvjetima 10 godina i duže. Otpornost na sušu joj
dolazi od dubokog korijena (do 1 m dubine tla). Nema velikih zahtjeva za kvalitetu tla, i
podnosi širok raspon kiselosti tla: od kiselih do alkalnih. Prema spoznajama autora, sijeno
klupčaste oštrice pokošene u vegetativnoj fazi (prije početka metličanja) je vrlo cijenjeno
voluminozno krmivo za hranidbu teladi, čak cjenjenije od sijena ljuljeva (podatak s
govedarske farme Krndija d.d., iz 2007. godine). U hranidbi konja također je cijenjenija nego
ljuljevi, jer sadrži znatno manje vodotopivih šećera u odnosu na ljuljeve, a ne sadrži ni
endofitne gljive. Unutar skupine C3 trava (trava hladne sezone) koje toleriraju sušu, nakon
vlasulje trstikaste, smatra se travom najvećeg ljetnog porasta. Ipak, najbrži prirast ima u
proljeće, a za vrijeme ljetne suše daje vrlo male priraste nadzemne mase (Denison i Perry,
1990.). Prema istim autorima, u uvjetima Visoravni Apalchian (SAD, oko 600 mm
oborina/god.), jesenski prirast joj je manji nego ljetni, osim ako je ljetni bio zaustavljen
173
sušom. Ipak, na Medvednici (planinska klima) joj je kasnoljetni + jesenski prirast bio redovito
veći negoli ljetni (Leto i sur., 2006.). U blažim zimama i ova trava ostaje zimi zelena, pa bi
zbog toga mogla biti interesantna za nakupljanje prinosa ispaše tijekom ljeta i jeseni, a za
zimsko napasivanje.
Slika 19. Klupčasta oštrica u spontanoj biljnoj zajednici. Foto: Ranko Gantner (2020.)
4.5.3.1. Hranidbena vrijednost
Prema Hallu (2008.), klupčasta oštrica je visokokvalitetna trava pogodna za napasivanje svih
kategorija stoke, s izuzetkom prvog proljetnog porasta od faze metličanja, jer joj tada stabljike
postaju grube. Kretanje kvalitete ovisno o razvojnoj fazi biljaka prikazano je prema
referentnim DLG (1997.) tablicama (Tablica 135.).
Tablica 135. Hranidbena vrijednost nadzemne mase klupčaste oštrice (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
klupčaste oštrice
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa, 1.
porast
Početak metličanja 19 19,5 21,9 6,59 73
Puno metličanje 22 17,1 25,2 6,42 72
Početak cvatnje 26 13,5 29,9 5,91 67
Sredina cvatnje 30 10,9 33,7 5,52 64
Nakon cvatnje 33 9,1 37,0 5,21 61
Silaža,
1. porast
Početak metličanja 35 20,5 23,6 6,78 75
Puno metličanje 35 17,3 25,5 5,96 67
Početak cvatnje 35 12,4 31,6 5,71 66
Sredina cvatnje 35 10,6 36,3 5,13 61
Sijeno,
1. porast
Početak metličanja 86 21,3 24,4 6,40 71
Puno metličanje 86 15,8 30,0 5,59 64
Početak cvatnje 86 11,9 34,2 4,95 58
Sredina cvatnje 86 10,4 37,3 4,70 57
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
174
Soder i sur. (2006.) su u dvogodišnjem pokusu u Pennsylvaniji (SAD) postigli visoku
mliječnost Holstein krava (30,1 kg/dan/grlu na bazi 4% m.m.) na ispaši na smjesi klupčaste
oštrice i bijele djeteline (43%:32% ili 49%:38%, ovisno o godini) uz dohranu koncentratom.
Krave su dva tjedna privikavane na ispašu sve do boravka od 24h/dan na ispaši, a
koncentratom su hranjene 2×dnevno. Konzumacija ispaše bila je 13,7 ili 11,1 kgST/grlu/dan
(ovisno o godini), a koncentrata 9,2 kg/dan/grlu. Ispaša je sadržavala oko 22% sirovih
bjelančevina i imala probavljivost ST 67 ili 58% (ovisno o godini).
Cherney i sur. (2004.) su u saveznoj državi New York (SAD) postigli visoku mliječnost krava
hranjenih silažom klupčaste štrice. Oni su ispitivali proizvodnost mliječnih Holstein krava
sredinom laktacije (TM oko 630 kg/grlu) hranjenih TMR-obrocima baziranim na tri različite
silaže: klupčaste oštrice, lucerne ili vlasulje trstikaste. Krave hranjene silažom prvog porasta
klupčaste oštrice imale su neznačajno manju mliječnost od krava hranjenih silažom lucerne ili
vlasulje trstikaste, dok su kod hranidbe silažom drugog porasta klupčaste oštrice imale
značajno manju mliječnost (Tablica 136.). Lucerna je bila košena krajem pupanja do početka
cvatnje, a trave u fazi lista zastavičara. Pokošena masa bila je provenuta i potom silirana uz
dodatak silažnih inokulanata. Kod obroka s travama, bio je povećan udio koncentrata kako bi
svi obroci imali jednak sadržaj sirovih bjelančevina (20% u ST), energije (7,1 MJ/kgST) i
NDF-a (29% u ST). Korištena sorta vlasulje trstikaste bila je „Select“, sa sadržajem endofitne
gljive u manje od 5% biljaka.
Tablica 136. Kvaliteta silaža klupčaste oštrice, lucerne i vlasulje trstikaste i miječnost krava
(Cherney i sur., 2004.)
Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta
Lucerna 1. porast 2. porast 1. porast 2. porast
ST (%) 39,9 29,0 49,2 21,8 25,7
SB (% u ST) 24,3 24,7 18,1 26,4 16,2
NDF (% u ST) 40,6 51,3 49,2 45,0 55,1
ADF (% u ST) 34,7 32,3 30,3 30,4 32,7
NEL (MJ/kgST) 5,8 5,6 5,6 5,9 5,3
pH 5,2 4,3 4,3 4,3 4,4
Komponente obroka (% u ST)
Silaža 62,1 53,5 51,2 58,9 48,9
Vlažno zrno kukuruza 34,3 38,2 34,9 32,7 30,8
Sojina sačma 0 0 0 0 9,2
SoyPLUS 2,35 5,1 11,6 5,5 9,2
Vapnenac 0 1,66 0,8 1,60 1,40
Konzumacija obroka (kgST/dan/kravi) 25,5 27,0 22,3 26,8 22,7
Konzumacija obroka (ST % od TM) 4,14 4,06 3,62 4,23 3,71
Mliječnost s 3,5% m.m. (kg/dan/kravi) 40,9 37,7 34,9 41,7 39,2
U starijim istraživanjima stoka je uvijek bolje napredovala na klupčastoj oštrici negoli na
vlasulji trstikastoj, vjerojatno jer su tadašnje sorte vlasulje trstikaste bile zaražene divljim
sojevima endofitne gljive. Tako su Petritz i sur. (1979.) u Južnoj Indijani (SAD) ustanovili
bolje proizvodne i reproduktivne pokazatelje krava s teladi na klupčastoj oštrici negoli na
vlasulji trstikastoj (Tablica 137.).
175
Tablica 137. Proizvodni i reproduktivni pokazatelja krava s teladi na ispaši klupčastom
oštricom, vlasuljom trstikastom i smjesi vlasulje trstikaste s djetelinama (Petritz i sur. (1979.)
Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta Vlasulja trstikasta +
djeteline
Prirast teladi
(kg/dan/grlu)
0,80 0,54 0,83
Prirast krava
(kg/dan/grlu)
0,26 0,01 0,26
Uspjeh oplodnje (%) 90 71 92
U istraživanju McLarena i sur. (1983.) kod Memphisa (Tennessee, humidni jugoistok SAD-a)
prosječni prirast TM junadi napasivanjem na klupčastj oštrici (0,825 kg/dan/grlu) bio je veći
negoli na vlasulji trstikastoj (oko 0,500 kg/dan/grlu). Prosječna TM junadi početkom pokusa
bila je 230 kg/grlu, a napasivanje je trajalo 4 do 5 mjeseci, počevši od proljeća, na pašnjacima
s prevladavajućom klupčastom oštricom i bijelom djetelinom, te prevladavajućom vlasuljom
trstikastom i bijelom djetelinom. Klupčasta oštrica je održavana na visini 7 do 14 cm, a
vlasulja trstikasta na 5 do 8 cm. Odnos zaposjedanja bio je 4 do 6 junadi po hektaru, prinos
pašnjaka 4 do 7,5 tST/ha, a iskorištenje prinosa ispašom 80% ili više.
Davies i Morgan (1982.) su u Walesu (Velika Britanija, 1100 mm/god. kiše) mjerili prirast
janjadi i ovaca-majki na ispaši klupčastom oštricom, engleskim ljuljem i mačjim repkom
(Phleum pratense L.). Iako razlike među tretmanima nisu bile statistički značajne (S.E.=+/-
0,0065 kg/dan/grlu), trogodišnji prosjek prirasta janjadi bio je najveći na mačjem repku, a
najmanji na klupčastoj oštrici (Tablica 138.), dok su ovce-majke imale najveći prirast na
engleskom ljulju, i najmanji na klupčastoj oštrici. Tjelesna masa janjadi početkom ispaše bila
je 11 do 16 kg i starosti 25 do 40 dana, ovisno o godini istraživanja. Ovce su bile 34 do 40 kg,
također ovisno o godini pokusa. Napasivanje je svake godine počinjalo početkom svibnja i
trajalo je 84 dana. Napasivanje je vršeno po rotacijskoj shemi, s trajanjem turnusa 7 dana, i
regeneracijom tratine 21 dan.
Tablica 138. Prosječan trogodišnji prirast janjadi i ovaca-majki na ispaši klupčastom oštricom,
engleskim ljuljem, vlasuljom trstikastom i mačjim repkom u Walesu (Davies i Morgan, 1982.)
(kg/dan/grlu) Engleski ljulj Klupčasta oštrica Vlasulja trstikasta Mačji repak
Prirast janjadi 0,170 0,159 0,170 0,194
Prirast ovaca-majki 0,010 -0,028 -0,013 0,005
Peri i sur. (2001.) su kod Canterbury-ja (Novi Zeland, umjereni subhumidni klimat, 660 mm
kiše/god.) uspoređivali prinose krme i priraste janjadi na klupčastoj oštrici i lucerni, na
otvorenoj ledini ili u agro-šumarskom sustavu (između borova s međurednim razmakom od 7
m). Lucerna je i na otvorenom i u agrošumarskom sustavu dala veće godišnje prinose ST
ispaše i veće priraste janjadi (Tablica 139.). Početna TM janjadi bila je 40 kg/grlu. Prosječni
odnos zaposjedanja je bio 21 janje/ha na klupčastoj oštrici i 19 janjadi/ha na lucerni, i bio je
posljedica podešavanja obroka ispaše od 3,2 kgST/grlu/dan na klupčastoj oštrici i 2,8
kgST/dan/grlu na lucerni. Tijekom sušnog razdoblja bilo je prekinuto napasivanje na
klupčastoj oštrici kako bi joj se omogućio dovoljan porast do slijedećeg turnusa napasivanja.
176
Tablica 139. Prirasti tjelesne mase janjadi, konzumacija ST ispaše na klupčastoj oštrici i
lucerni, i prinosi ST krme na otvorenom i u agrošumarskom sustavu (Peri i sur., 2001.)
Na otvorenom U agrošumarskom sustavu
Klupčasta
oštrica
Lucerna Klupčasta
oštrica
Lucerna
Prirast tjelesne mase (kg/dan/grlu) 0,132 0,220 0,100 0,158
Prirast tjelesne mase (kg/dan/ha) 3,4 5,1 1,7 2,5
Konzumacija ST (kg/dan/grlu) 1,6 2,1 1,3 1,8
Biljna masa prije ispaše (tST/ha) 2,55 2,57 1,65 1,72
Biljna masa nakon ispaše (tST/ha) 1,27 0,99 0,89 0,68
Godišnji prinos ST krme (t/ha) 7,1 11,2 4,5 7,9
Papadopoulos i sur. (2001.) su napasivanjem janjadi na čistom usjevu klupčaste oštrice u
trogodišnjem pokusu u Kanadi postigli prosječne priraste od 0,110 do 0,149 kg/grlu/dan,
ovisno o godini, dok su na združenom usjevu klupčaste oštrice sa bijelom djetelinom postigli
priraste od 0,144 do 0,214 kg/grlu/dan, također ovisno o godini.
McClure i sur. (1994.) su u Ohiu (SAD), u trogodišnjem pokusu ispaše tovne janjadi, na
klupčastoj oštrici dobili su neznačajno više priraste negoli na engleskom ljulju ali i značajno
niže negoli na lucerni ili hranidbi koncentratom (Tablica 140.). Istraživači su pretpostavili da
je najveći prirast pašne janjadi bio na lucerni jer je sadržavala najveću koncentraciju sirovih
bjelančevina.
Tablica 140. Prirast tovne janjadi na raznim vrstama ispaše i koncentratu (McClure i sur.,
1994.)
Vrsta ispaše Klupčasta
oštrica
Engleski
ljulj
Lucerna Koncentrat
Prosječni dnevni prirast
(kg/grlu/dan)
0,136 0,130 0,223 0,267
Početna tjelesna masa (kg/grlu) 25,7 24,9 23,4 24,0
Završna tjelesna masa (kg/grlu) 39,1 37,6 45,4 49,1
SB (% u ST) 22,3 22,9 29,8 13,9
In-vitro probavljivost organske tvari
(%)
73,4 78,1 74,2 nepoznato
4.5.3.2. Prinosi
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) klupčasta oštrica daje godišnje prinose sijena 10 do 15 t/ha.
Leto i sur. (2006.) su na Medvednici kraj Zagreba u prvoj godini korištenja klupčaste oštrice
dobili niske prinose (oko 7 tST/ha) (Tablica 141.), što je bilo značajno manje od ljuljeva u
prvoj godini korištenja. Ipak, u narednim godinama korištenja prinosi su bili mnogo veći: u
drugoj oko 14 tST/ha, čime su se izjednačili s ljuljevima, i trećoj oko 10 tST/ha, kada su
nadmašili engleski ljulj (talijanski ljulj je bio uginuo u trećoj godini). Prvi porast je bio
najprinosniji, drugi porast je bio najmanji (ljetna košnja), a treći je bio srednji po prinosu
(jesenska košnja).
177
Tablica 141. Prinosi krme klupčaste oštrice sorte Baraula na Medvednici (Leto i sur., 2006.)
Prinos ST (t/ha) 1. otkos 2. otkos 3. otkos Godišnji prinos
1. godina 3,52 1,42 2,33 7,27
2. godina 5,73 3,37 4,55 13,65
3. godina 4,49 2,26 3,59 10,34
Andreata-Koren i sur. (2009.) su na sijanom pašnjaku klupčaste oštrice (12 kg/ha), vlasnjače
livadne (6,4 kg/ha) i bijele djeteline (6,4 kg/ha) ustanovili da trogodišnje napasivanje ovcama
smanjuje prinos i udio klupčaste oštrice u pašnjaku (Tablica 142.) u odnosu na napasivanje
govedima. Naime, klupčasta oštrica je trava s busenom izdignutim iznad površine tla, tako da
ovca koja ima naviku niskog odgrizanja, u većoj mjeri oštećuje klupčastu oštricu negoli
vlasnjaču livadnu ili bijelu djetelinu. U njihovom pokusu svakogodišnja N-gnojidba (150
kgN/ha) je podigla prosječni prinos pašnjaka sa 10,1 tST/ha na 12,1 tST/ha.
Tablica 142. Utjecaj napasivanja govedima i ovcama i N-gnojidbe na prinos klupčaste oštrice
(tST/ha), udio klupčaste oštrice (%) u travno-djetelinskoj smjesi i prinos travno-djetelinske
smjese (tST/ha) (Andreata-Koren i sur., 2009.)
Godina 2000. 2001. 2002.
Prinos/udio/prinos
smjese
t/ha % smjesa
t/ha*
t/ha % smjesa
t/ha*
t/ha % smjesa
t/ha*
Goveda + 0 kgN/ha 5,27 76,5 6,89 8,65 69,0 12,54 5,91 60,9 9,70
Ovce + 0 kgN/ha 6,50 72,0 9,03 6,85 53,8 12,73 4,28 39,5 10,84
Goveda + 150
kgN/ha
7,96 76,4 10,42 10,4 74,2 14,02 8,64 71,6 12,07
Ovce + 150 kgN/ha 8,22 81,7 10,06 9,50 66,5 14,29 7,21 58,6 12,30
* Izračun na temelju prinosa klupčaste oštrice i njenog udjela u prinosu tratine (autori)
Brink i sur. (2010.) su u dvogodišnjem pokusu u Wisconsinu (SAD) ostvarili godišnje prinose
krme klupčaste oštrice od 5,5 do 8,5 tST/ha, ovisno o režimu košnje. Gnojidba dušikom im je
bila 201,6 kgN/ha godišnje, podijeljeno u 3 obroka. Kanneganti i Klausner (1994.) su na
pjeskovitom tlu u Connecticutu (humidna klima) dobili godišnje prinose krme od 2,8 do 11,3
tST/ha, ovisno o primijenjenoj gnojidbi.
U mediteranskom klimatu Isparte (zapadna Turska) prinos klupčaste oštrice bio je mnogo
manji od prinosa lucerne i crvene djeteline (Tablica 143.). K tome je i distribucija prinosa bila
neravnomjernija: najveći doprinos dao je prvi otkos (krajem svibnja do početka lipnja), dok su
naredna tri otkosa dala vrlo malo.
Tablica 143. Prinosi klupčaste oštrice, lucerne i crvene djeteline u Isparti, zapadna Turska
(Albayrak i Turk, 2013.)
Prinos (tST/ha)
Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno
2009.
Klupčasta oštrica 2,80 0,70 0,50 0,55 4,55
Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10
Crvena djetelina 4,75 3,50 2,70 3,10 14,05
2010.
Klupčasta oštrica 3,00 0,80 0,60 0,40 4,80
Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80
Crvena djetelina 5,20 3,60 2,30 1,90 13,00
178
4.5.3.3. Agrotehnika
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) preporučeni rok sjetve je od kolovoza do rujna, iako može
biti i tijekom listopada ili u proljeće. Prema Hallu (2008.), usjev klupčaste oštrice je u
humidnom klimatu Pennsylvanije (SAD) lako zasnovati u ranoproljetnom ili kasnoljetnom
roku. Prema osobnom iskustvu autora (dr. Ranko Gantner) na glinovitom tlu u Tenji 2018.g.,
nakon sjetve u zimskom roku (sredinom siječnja 2018.), klupčasta oštrica je nikla sredinom
ožujka, ali je nadolaskom proljetne suše krajem travnja počela mjestimice venuti, jer je sušu
dočekala nedovoljno ukorijenjena. Zbog opasnosti od proljetne suše, autori prednost daju
kasnoljetnoj i ranojesenskoj sjetvi. Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju normu sjetve 25 do
30 kg/ha sjemena, dok Hall (2008.) preporučuje oko 10 kg/ha. Ako se sije u smjesi s
djetelinama, normu sjetve treba smanjiti. Može se sijati i sa strnim žitaricama kao pokrovnim
usjevom radi povećanja prinosa prvog porasta. Strnu žitaricu bi trebalo pokositi u fazi lista
zastavičara kako ne bi kasnije depresivno djelovala na usjev klupčaste oštrice. U pogledu
izbora sorte, na tržištu sjemena nalaze se dva tipa kultivara: mediteranski (preko ljeta ima
izraženu dormanciju i jaču otpornost na sušu) i kontinentalni (dobar porast i ljeti ako ima
dovoljno vode).
Prema Hallu (2008.), dubina sjetve bi trebala biti 0,5 do 1 cm, u dobro pripremljen sjetveni
sloj. Sijati se može sijačicama ili razbacati sjeme po površini tla pa u tlo unijeti drljačom.
Korisno je povaljati nakon sjetve za brže nicanje. Proljetni porast bi trebalo koristiti (kositi ili
napasivati) u fazi lista zastavičara (dakle prije metličanja), a naredne poraste u intervalima od
4 do 6 tjedana (ako ima dovoljno vlage za dostatan porast). Napasivati bi trebalo po
rotacijskoj shemi, tijekom proljeća učestalo: svakih 10 do 12 dana, kako bi se spriječilo
metličanje. Preostala visina biljaka nakon ispaše ili košnje trebala bi biti veća negoli kod
drugih trava: čak 7 do 10 cm od tla, kako bi trava mogla imati brz ponovni porast. Brink i sur.
(2010.) su u Wisconsinu (SAD) ustanovili dužu trajnost klupčaste oštrice košene na 10 cm od
tla negoli na 5 cm od tla (Tablica 144.). Također, trajnosti ove trave više je pogodovala
učastala košnja (kod visine trave 25 cm) negoli rjeđa košnja (45 do 65 dana porasta). Ipak,
najveći godišnji prinosi postignuti su kod rijetke i niske košnje, a najmanji kod učestale i
visoke košnje.
Tablica 144. Pokrovnost tla nakon 2 godine korištenja i godišnji prinosi krme kod različitih
režima košnje (visoka/niska i učestala/rijetka) (Brink i sur., 2010.)
Rijetka košnja
(45 do 65 dana porasta)
Učestala košnja
(kod visine 25 cm)
5 cm od tla 10 cm od tla 5 cm od tla 10 cm od tla
Pokrovnost tla nakon 2 godine (%) 61 69 79 88
Godišnji prinos krme (tST/ha) 8,46 7,00 6,92 5,50
Mislevy i sur. (1997.) su u dvogodišnjem pokusu u Pennsylvaniji (SAD) najveći godišnji
prinos dobili košnjom prvog porasta tijekom cvatnje, ali tada je kvaliteta krme bila niska, a
prinos narednih porasta vrlo mali. Optimalnu kvalitetu krme i zadovoljavajući prinos
klupčaste oštrice (i mačjeg repka) dobili su košnjom prvog porasta početkom vlatanja, jer su
tada naredni porasti bili brzi i prinosni. Na temelju rezultata pokusa preporučili su naredne
poraste kositi kada biljke postignu visinu 20 do 36 cm od tla. Ustanovili su da prečesta košnja
narednih porasta (kod biljaka visine 10 do 15 cm) značajno smanjuje prinose pojedinačnih
otkosa i ukupni godišnji prinos te omogućava zakorovljavanje usjeva.
179
Klupčasta oštrica dobro reagira na N-gnojidbu, te se preporučuje godišnja primjena od oko
150 kgN/ha, podijeljeno u 3 doze: pred kretanje proljetnog porasta, te nakon 1. i 2. košnje
(Hall, 2008.). Papadopoulos i sur. (2001.) su u Kanadi, uz godišnju gnojidbu od 160 kgN/ha,
postigli visoke prinose klupčaste oštrice, od 7,7 do 12,3 tST/ha, ovisno o godini. Neznačajno
manje prinose (7,1 do 9,0 tST/ha) dobili su uzgojem združenog usjeva sa bijelom djetelinom
(norme sjetve bile su 5 kg/ha klupčaste oštrice i 5 kg/ha bijele djeteline) bez N-gnojidbe.
Gnojidba fosforom i kalijem bila je u skladu s opskrbljenosti njihovog tla.
Kanneganti i Klausner (1994.) su u dvogodišnjem pokusu na pjeskovitom tlu u Connecticutu
(SAD, humidna kontinentalna klima s oko 1100 mm oborina godišnje) pokazali da mineralna
N-gnojidba od 75 kgN/ha značajno podiže prinos krme klupčaste oštrice u odnosu na 0-tu
gnojidbu i gnojidbu samo organskim gnojivima (Tablica 145.). Daljnje udvostručenje N-
gnojidbe na 150 kgN/ha donijelo je slabije povećanje prinosa, a daljnje udvostručenje na 300
kgN/ha imalo je najslabiji učinak na prinos. Autori su klupčastu oštricu kosili 4 puta godišnje.
Na varijantama pokusa s primjenom stajnjaka, stajnjak je bio razbacivan po tlu pred početak
aktivnog rasta klupčaste oštrice (drugi tjedan travnja 1990., i 1991.g.).
Tablica 145. Reakcija klupčaste oštrice na organsku i mineralnu gnojibu u Connecticatu
(Kanneganti i Klausner, 1994.).
1990. g. 1991.g.
Kruti stajnjak
(t/ha)
Mineralni
N
(kg/ha)
Godišnji
prinos
(tST/ha)
∆Prinos/∆N-
gnojidba
(kgST/kgN)
Godišnji
prinos
(tST/ha)
∆Prinos/∆N-
gnojidba
(kg/kg)
0 t/ha 0 2,949 ∞ 2,802 ∞
75 4,656 22,8 7,612 64,1
150 6,573 25,6 9,054 19,2
300 8,872 15,3 10,122 7,12
27 t/ha
(ekvivalent 150
kgN/ha)
0 3,805 ∞ 5,296 ∞
75 6,211 32,1 9,107 50,8
150 7,892 22,4 11,134 27,0
300 9,960 13,8 11,301 1,1
4.5.4. Vlasulja livadna
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) vlasulja livadna (Festuca pratensis Huds., Slika 20.) je
visoka (stabljika u metličanju visine 120 cm i više) višegodišnja trava, vijeka 8 do 10 godina.
Koristi se za košnju i ispašu. Ubraja se u najkvalitetnije visoke trave. Nakon sjetve ima sporiji
razvoj negoli ljuljevi, ali brži nego vlasulja trstikasta. Ozimog je tipa rasta, tj. metlicu formira
samo u prvom porastu nakon zime. Vrlo rano u proljeće kreće s vegetacijom, a cvate kasno,
tek u lipnju, tako da dugo zadržava visoku kvalitetu krme. Sušu podnosi slabije negoli
vlasulja trstikasta ili klupčasta oštrica, a više joj odgovaraju vlažniji i hladniji uvjeti,
humidnija klima i veće nadmorske visine. Dobro podnosi plavljenje (do 4 tjedna). Odgovaraju
joj i laka i teška tla, samo treba imati dovoljno vode. Prema Cherneyu i sur. (2016.) vrlo je
popularna za ispašu u Europi i Kanadi, ali ne u SAD-u, prvenstveno zbog manjeg prinosa u
odnosu na druge trave. Prema istim autorima, vlasulja livadna ima visok potencijal u
smjesama s lucernom jer takve smjese imaju prinos kao čista lucerna, pa čak i veći, a
pokazale su se odličnom krmom za mliječne krave. Relativno niži prinos vlasulje livadne u
odnosu na lucernu je čak i poželjan jer se u prinosu smjese želi udio lucerne veći od 60%.
Prema njima, vlasulja livadna preživljava na vlažnim tlima ali ne podnosi plavljenje, te
180
preživljava suhe uvjete ali je osjetljivija na sušu u odnosu na vlasulju trstikastu i klupčastu
oštricu. Prema Casleru i sur. (2008.) popularnost vlasulje livadne u SAD-u je naglo opala
nakon uvođenja prinosnije i otpornije vlasulje trstikaste sorte „Kentucky-31“ oko 1950.g., ali
bi ponovno mogla porasti uslijed pronalaska visokoprinosnih i zadovoljavajuće otpornih
ekotipova i sorti vlasulje livadne. Glavna prednost vlasulje livadne je njena visoka kvaliteta
krme, s probaljivošću vlakana većom od klupčaste oštrice i vlasulje trstikaste.
Slika 20. Vlasulja livadna. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.5.4.1. Hranidbena vrijednost
Najvažniji parametri kvalitete vlasulje livadne prema referentnim DLG (1997.) tablicama
prikazani us u Tablici 146.
Tablica 146. Hranidbena vrijednost nadzemne mase vlasulje livadne (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
mačjeg repka
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena,
1. porast
Puno metličanje 22 18,9 23,7 6,37 71,1
Početak cvatnje 24 13,6 28,6 5,88 67,3
Sredina cvatnje 26 12,3 31,5 5,62 64,6
Nakon cvatnje 29 9,9 35,7 4,83 57,4
Silaža,
1. porast
Početak metličanja 35 17,4 22,5 6,71 74,4
Puno metličanje 35 16,1 26,2 6,23 66,9
Cvatnja 35 11,1 35,2 5,57 65,3
Sijeno,
1. porast
Početak metličanja 86 21,5 22,5 6,77 75,4
Puno metličanje 86 12,0 28,2 5,92 75,5
Početak cvatnje 86 8,0 33,1 5,91 68,0
Sredina cvatnje 86 10,6 35,0 5,62 65,3
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Schaeffer i sur. (2014.) su tijekom 3 godine u Wisconsinu (SAD) uspoređivali prirast junadi
napasivane na vlasulji livadnoj i vlasulji trstikastoj (bez dodatka koncentrata, ali po volji
mineralna sol), te na njihovim smjesama s bijelom djetelinom. Junad napasivana na vlasulji
livadnoj imala je veće dnevne priraste negoli junad na vlasulji trstikastoj iako je obrok ispaše
na vlasulji trstikastoj bio veći negoli na vlasulji livadnoj (Tablica 147.). S godinama korištenja
181
smjesa, udio bijele djeteline je padao, a s njime i prirast junadi. Unatoč većem prirastu po grlu
na vlasulji livadnoj, prirast po hektaru je bio veći na vlasulji trstikastoj jer je njen veći prinos
omogućio veći odnos zaposjedanja po jedinici površine (UG/ha). Junad su bila pretežno
Angus pasmine, odbijena od sise, a napasivanje je započeto u proljeće. Obrok ispaše kretao se
u rasponu od 1,4 do 1,9 kgST/kgTM/dan. Turnusi napasivanja trajali su 2 do 4 dana po
pregonu, a razdoblje regeneracije tratine 14 dana nakon prvog turnusa, 21 dan nakon drugog
turnusa, i 28 dana nakon trećeg turnusa. Korištena sorta vlasulje trstikaste bila je Bariane,
slobodna od endofita.
Tablica 147. Prirast junadi na ispaši na vlasulji livadnoj i trstikastoj i njihovim smjesama s
bijelom djetelinom u Wisconsinu (Schaeffer i sur., 2014.)
Godina Ispaša Prirast
(kg/grlu/dan)
Prirast
(kg/ha/god.)
Obrok ispaše
(tST/ha)
Udio
b.djeteline (%)
2010. V. livadna 0,80 800 3,28 -
V. trstikasta 0,70 750 3,58 -
V. livadna +
B. djetelina
1,05 1080 3,09 41
V.trstikasta +
B. djetelina
0,95 960 3,28 38
2011. V. livadna 0,80 600 2,49 -
V. trstikasta 0,75 650 2,74 -
V. livadna +
B. djetelina
0,95 680 2,29 29
V.trstikasta +
B. djetelina
0,85 680 2,57 30
2012. V. livadna 1,15 590 3,56 -
V. trstikasta 0,80 680 4,16 -
V. livadna +
B. djetelina
1,15 610 3,63 18
V.trstikasta +
B. djetelina
0,90 650 4,03 8
Campling i Holmes (1958) su u Velikoj Britaniji uspoređivali mliječnost krava hranjenih
umjetno sušenim sijenom smjese vlasulje livadne i mačjeg repka s mliječnošću krava
hranjenih sijenom klupčaste oštrice. U dnevnom obroku sijena je bilo 7 kg/grlu, koncentrata 5
kg/grlu i stočne repe 2,5 kg/grlu. Sijena su sadržavala 14,8 do 19,9 sirovih bjelančevina, a
koncentrat 12% sirovih bjelančevina. Mliječnost krava je bila oko 16 kg/dan i nije se značajno
razlikovala među tretmanima. Krave su bile tjelesne mase oko 500 kg/grlu.
4.5.4.2. Prinosi
Leto i sur. (2006.) su u planinskoj klimi Medvednice, u prvoj godini korištenja usjeva (nakon
jesenske sjetve), ustanovili veće godišnje prinose vlasulje livadne (Tablica 148.) negoli
klupčaste oštrice (Tablica_.). U drugoj godini obje trave su imale slične prinose, a u trećoj,
vlasulja livadna je dala manje prinose nego klupčasta oštrica.
182
Tablica 148. Prinosi krme vlasulje livadne na Medvednici (Leto i sur., 2006.)
Prinos ST (t/ha) 1. otkos 2. otkos 3. otkos Godišnji prinos
1. godina 5,04 2,01 2,04 9,10
2. godina 6,05 3,88 4,97 14,90
3. godina 4,28 1,30 2,16 7,74
Niemeläinen i sur. (2008.) su u Finskoj (između 60 i 66° sjeverne geografske širine) u
razdoblju od 1980. do 1998., u košnom načinu korištenja, ustanovili da vlasulja livadna u
drugoj i trećoj godini nakon zasnivanja ima oko 10% niže godišnje prinose krme u odnosu na
vlasulju trstikastu (Tablica 149.). U drugoj i trećoj godini nakon zasnivanja usjeva, prinosi
prvog porasta obje trave su bili slični, ali su prinosi ponovnih porasta (2. i 3. porast) vlasulje
livadne bili značajno niži u odnosu na vlasulju trstikastu. Autori su na obje trave ustanovili
vrlo male štete od jake i duge finske zime.
Tablica 149. Prinosi vlasulje livadne i vlasulje trstikaste u Finskoj (Niemeläinen i sur., 2008.)
1. godina usjeva 2. godina usjeva 3. godina usjeva
V.
livadna
V.
trstikasta
V.
livadna
V.
trstikasta
V.
livadna
V.
trstikasta
Prinos 1. porasta
(tST/ha)
3,099 2,495 3,741 3,735 3,468 3,553
Prinos 2. i 3. porasta
(tST/ha)
5,416 6,059 4,221 5,445 4,113 5,580
Godišnji prinos
(tST/ha)
8,515 8,554 7,962 9,180 7,581 9,133
Casler i sur. (2008.) su izvijestili o različitim prinosima vlasulje livadne u Wisconsinu
(humidni klimat, SAD), ovisno o režimu košnje: učetala (6 puta tijekom vegetacije, simulacija
napasivanja, Tablica 150.) i rijetka (3 puta tijekom vegetacije, simulacija za sijeno, Tablica
151.). Veći prinosi bili su ostvareni kod rijetke negoli kod učestale košnje.
Tablica 150. Prinosi vlasulje livadne i drugih trava kod simulacije napasivanja u Wisconsinu
(6 košnji tijekom vegetacije, Casler i sur., 2008.)
Prinosi 2005. (tST/ha) Prinosi 2006. (tST/ha)
Vrsta trave i sorta Košnja 5 cm
od tla
Košnja 10 cm
od tla
Košnja 5 cm
od tla
Košnja 10 cm
od tla
Vlasulja trstikasta
„Barolex“
6,5 4,9 7,5 5,7
Vlasulja livadna
„Bartura“
6,5 5,0 6,0 4,6
Klupčasta oštrica
„Bronc“
6,7 5,3 7,1 5,7
Vlasulja livadna
„Hidden Valley“
6,7 5,1 6,1 5,0
Vlasulja livadna „Azov“ 6,9 5,5 6,6 4,9
183
Tablica 151. Prinosi vlasulje livadne i drugih trava kod trokošnog korištenja za sijeno u
Wisconsinu (Casler i sur., 2008.)
Prinosi 2005. (tST/ha) Prinosi 2006. (tST/ha)
Vrsta trave i sorta Košnja 5 cm
od tla
Košnja 10 cm
od tla
Košnja 5 cm
od tla
Košnja 10 cm
od tla
Vlasulja trstikasta
„Barolex“
8,3 6,3 10,1 7,0
Vlasulja livadna
„Bartura“
7,9 6,3 7,9 5,8
Klupčasta oštrica
„Bronc“
8,2 6,6 8,7 7,4
Vlasulja livadna
„Hidden Valley“
7,9 6,9 7,6 6,1
Vlasulja livadna „Azov“ 8,9 6,9 8,0 6,4
U mediteranskom klimatu Isparte, zapadna Turska, Albayrak i Turk su izmjerili niske prinose
vlasulje livadne, mnogo niže negoli lucerne i crvene djeteline (Tablica 152.). K tome je i
distribucija prinosa bila neravomjernija: najveći doprinos dao je prvi otkos (krajem svibnja do
početka lipnja), dok su naredna tri otkosa dala vrlo malo.
Tablica 152. Prinosi vlasulje livadne, lucerne i crvene djeteline u Isparti, zapadna Turska
(Albayrak i Turk, 2013.)
Prinos (tST/ha)
Godina Usjev 1. porast 2. porast 3. porast 4. porast Ukupno
2009.
Vlasulja livadna 2,30 0,80 0,40 0,50 4,00
Lucerna 5,10 4,20 3,10 3,70 16,10
Crvena djetelina 4,75 3,50 2,70 3,10 14,05
2010.
Vlasulja livadna 3,40 1,00 0,80 0,50 5,70
Lucerna 5,70 4,10 2,80 2,20 14,80
Crvena djetelina 5,20 3,60 2,30 1,90 13,00
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), vlasulja livadna najveći dio godišnjeg prirasta stvara
tijekom proljeća, u prvom porastu, a očekivani godišnji prinos sijena je 12 t/ha, ili oko 10
tST/ha.
4.5.4.3. Agrotehnika
Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju sjetvu obaviti u drugoj polovici kolovoza jer tada daje
veće prinose negoli kod proljetne sjetve. Autor (dr. R. Gantner) je 2018.g. obavio tzv.
dormantnu sjetvu sredinom siječnja u Tenji i dobio uspješno nicanje sredinom ožujka iste
godine. Unatoč dobrom nicanju, mlade biljčice su proljetnu sušu (koja je trajala od kraja
travnja do sredine svibnja) dočekale plitko ukorijenjene te je skoro polovica biljaka u sklopu
uvela prije dolaska kiše. Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju normu sjetve od 30 do 40
kg/ha. U pogledu gnojidbe preporučuju gornji limit od 200 kgN/ha. Prema istim autorima,
prvi porast vlasulje livadne dospijeva za košnju krajem vlatanja, a svaki slijedeći porast nakon
6 tjedana.
184
4.5.5. Mačji repak
Prema Lacefieldu i sur. (2000.), mačji repak je trava prilagođena hladnijim i humidnijim
klimatima. Ima plitak korjenov sustav. Preko 70% godišnjeg prinosa stvara do faze lista
zastavičara, tj. u prvom proljetnom porastu. Prvenstveno se uzgaja za proizvodnju sijena.
Dobro se uklapa u smjese s lucernom i crvenom djetelinom, vjerojatno zato što u biljnoj
zajednici neće potisnuti mahunarke.
Sijeno mačjeg repka je vrlo cijenjeno u hranibi konja, jer ima manje plijesni od djetelinskog i
lucerninog sijena, nema suvišak bjelančevina kao lucernino sijeno, nema suvišak šećera kao
sijeno ljuljeva (izbjegavanje laminitisa), te zbog visokog sadržaja vlakana i dobre
probavljivosti povoljno utječe na probavu. Osobito je preporučljivo za konje sklone kolicima.
Pored svega, povoljno djeluje na ponašanje konja držanih u štalama jer zahtijeva duže vrijeme
žvakanja u odnosu na druge vrste sijena, tako da se konj ponaša sličnije dugotrajnom
slobodnom pasenju (Anderson-hay.com web-site, 2018.).
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.), mačji repak (Slika 21.) je jedna od najkasnijih trava
obzirom na izbacivanje cvjetne metlice (tek u lipnju). Među najotpornijim travama je na
hladnoću, vijek trajanja mu je oko 5 godina, a u brdsko-planinskom području oko 10 godina.
Ne podnosi suha, siromašna i kisela tla. Napasivanje slabije podnosi, osobito ovcama jer one
nisko podgrizaju, i tada nestaje nakon 2 do 3 godine od sjetve.
Slika 21. Metlica i usjev mačjeg repka. Foto: Dejan Sokolović (2018., IKBS)
4.5.5.1. Hranidbena vrijednost
Vrijednosti najvažnijih parametara hranidbene vrijednosti zelene mase, silaže i sijena mačjeg
repka, prema referentnim DLG tablicama, prikazane su u Tablici 153.
185
Tablica 153. Hranidbena vrijednost nadzemne mase mačjeg repka (DLG, 1997.)
Krmivo Faza razvoja
mačjeg repka
ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Svježa
zelena
masa, 1.
porast
Početak metličanja 22 17,1 21,1 7,11 78,0
Puno metličanje 24 13,8 26,4 6,13 69,1
Početak cvatnje 27 11,9 30,8 5,90 67,9
Sredina cvatnje 29 10,3 34,1 5,76 67,0
Nakon cvatnje 33 9,1 38,1 5,56 65,4
Silaža,
1. porast
Početak metličanja 35 17,4 22,5 6,74 75,4
Puno metličanje 35 15,5 28,5 6,28 71,1
Početak cvatnje 35 12,6 32,5 5,73 66,0
Sredina cvatnje 35 11,1 36,5 5,80 67,8
Sijeno,
1. porast
Početak metličanja 86 13,9 27,9 6,17 69,7
Puno metličanje 86 12,1 30,1 5,93 68,3
Početak cvatnje 86 10,2 33,3 5,31 62,2
Sredina cvatnje 86 9,7 37,4 5,17 61,5
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Prema istraživanju koje su Villeneuve i sur. (2013.) proveli u Kanadi, pokazalo se da zelena
masa, silaža ili sijeno mačjeg repka kao osnovni dio obroka (oko 13,9 kgST/dan/grlu) s
umjerenim dodatkom koncentrata (7,2 kg/dan/grlu, udio u dnevno konzumiranoj ST oko 1/3)
omogućuju visoku mliječnost Holstein krava tijekom zadnje trećine laktacije (oko 25
kg/dan/kravi, korigirano na 4% m.m., Tablica 154.). Krave su bile započele pokus nakon
prosječno 230 dana laktacije, a pokus je trajao 6 dana. Najveću mliječnost imale su krave
hranjene ispašom mačjeg repka, nešto manju krave hranjene silažom, i najmanju hranjene
sijenom. Ispaša je imala najveći sadržaj sirovih bjelančevina i naveću izračunatu neto energiju
za laktaciju. Koncentrat je sadržavao 23% ječma, 23% kukuruza, 47% sojine sačme i 7%
mineralno-vitaminskog dodatka.
Tablica 154. Kvaliteta voluminozne krme mačjeg repka, konzumacija voluminoznog dijela
obroka i mliječnost krava u Kanadi (Villeneuve i sur., 2013.)
Oblik voluminozne krme
mačjeg repka
Sijeno Ispaša Silaža
Sirove bjelančevine (% u ST voluminoze) 9,0 12,7 11,2
NEL (MJ/kgST voluminoze) 4,44 5,44 5,02
Konzumirana ST voluminozne krme (kg/dan/grlu) 13,0 13,5 14,5
Mliječnost (kg/dan/kravi) 23,3 26,7 24,0
Korigirana mliječnost na 4% m.m. (kg/dan/kravi) 24,3 26,2 25,3
Mliječna mast (%) 4,31 3,89 4,46
Mliječne bjelančevine (%) 3,36 3,26 3,32
Martineau i sur. (1994.) su također u Kanadi ispitivali prirast junica (Charolais×Simmental)
hranjenih sijenom mačjeg repka, ali bez dodatka koncentrata. Na početku pokusa junice su
imale prosječnu tjelesnu masu oko 250 kg/grlu. Pokus je trajao 80 dana i za to vrijeme su
dobili prosječni prirast 62,4 kg/grlu, ili prosječni dnevni prirast 0,78 kg/dan. Sijeno mačjeg
repka je prosječno sadržavalo 9,6% SB u ST, 66,7% NDF-a u ST i 40,3% ADF-a u ST.
186
Mnogo veće priraste junaca dobili su Rode i Pringle (1986.) na ispaši na mačjem repku,
također u Kanadi. Junci su bili godišnjaci, pasmine Hereford, a prosječni dnevni prirast im je
bio 1,13 kg/dan/grlu, bez dodatka koncentrata, osim mineralne soli. Prosječna dnevna
konumacija ST ispaše bila je 8,6 kg/dan/grlu, ili oko 3% u odnosu na tjelesnu masu.
4.5.5.2. Prinosi
Prema Stjepanoviću i sur. (2008.) mačji repak daje 2 do 3 (ponekad i više) porasta tijekom
godine, ovisno o vlazi. Očekivani godišnji prinos zelene mase je do 50 t/ha, što bi uz
prosječnu ST oko 20% dalo oko 10 tST/ha, slično ostalim višegodišnjim C3 krmnim travama.
Leto i sur. (2006.) su na Medvednici u trokošnom načinu korištenja dobili visoke prinose
nadzemne mase mačjeg repka, s visokim proljetnim prinosom, malim ljetnim prinosom, i
srednjim jesenskim prinosom (Tablica 155.).
Tablica 155. Prinosi krme mačjeg repka sorte Richmond na Medvednici (Leto i sur., 2006.)
Prinos ST (t/ha) 1. otkos 2. otkos 3. otkos Godišnji prinos
1. godina 4,57 3,08 2,37 10,02
2. godina 6,37 1,80 4,08 12,25
3. godina 4,82 1,82 3,20 9,83
Malhi i sur. (2004.) su u Kanadi, ovisno o lokaciji dobili maksimalne prinose krme između 8 i
10 tST/ha, a maksimumi su se pojavljivali kod gnojidbe od 50 do 170 kgN/ha, također ovisno
o lokaciji.
Kod planiranja prinosa mačjeg repka treba biti svjestan osjetljivosti ove trave na nedostatak
vode.
4.5.5.3. Agrotehnika
Stjepanović i sur. (2008.) preporučuju optimalni rok sjetve krajem ljeta ili početkom jeseni, a
Lacefield i sur. (2000.) navode da je moguć i kasno zimski do ranoproljetni rok sjetve,
naravno uz niže očekivane prinose u prvoj godini korištenja, i veću osjetljivost na sušu. Mali
dodatak ozime žitarice može smanjiti eroziju tla tijekom prezimljavanja mladog usjeva. Usjev
se može zasnovati u konvencionalno fino pripremljeno tlo ili u nedurnuto tlo (no-till
sijačicama). Lacefield i sur. (2000.) preporučuju normu sjetve oko 5 kg/ha, a Stjepanović i
sur. (2008.) oko 10 kg/ha (naime, sjeme mu je sitnije od ostalih vrsta trava, tako da se
zadovoljavajući sklop postiže s trećinom norme u odnosu na druge trave). Preporučena dubina
sjetve je oko 1 cm. Mineralna N-gnojidba može ići do 200 kgN/ha. Prema istraživanju
Malhija i sur. (2004.) u Kanadi, uprosječeno za 3 lokacije, maksimalni prinos krme je dobiven
kod oko 90 kgN/ha: blizu 9 tST/ha (pokus N-gnojidbe bio je u rasponu od 0 do 200 kgN/ha).
Prema Lacefieldu (2000.), ako uz mačji repak, u sklopu ima barem 25% mahunarki (lucerna,
djeteline…), mineralna N-gnojidba neće biti potrebna, ali za maksimalne prinose krme bez N-
gnojidbe ciljani udio mahunarki u sklopu treba biti 40%.
187
4.5.6. Ostale trave hladne sezone
U prometu sjemena krmnih trava još se mogu naći i druge vrste, među kojima su najvažnije
blještac (Phalaris arundinace L.), stoklasa bezosata (Bromus inermis Leyss), vlasnjača
livadna (Poa pratensis L.) i vlasulja nacrvena (Festuca rubra L.). Blještac je visoka trava
popularna u SAD-u i Australiji zbog svoje visoke otpornosti na sušu ali i suvišak vode. Novije
sorte su bolje kvalitete jer imaju snižen sadržaj alkaloida. U nekim predjelima se smatra
invazivnom vrstom pa je zbog toga preporučeno da se korištenjem (košnjom i napasivanjem)
treba spriječiti osjemenjivanje ove trave. Stoklasa bezosata je ponešto izgubila na
popularnosti u posljednje vrijeme iako daje visokokvalitetnu krmu i ima visoku otpornost na
sušu i temperaturne ekstreme. Razlog tome je što nakon proljetnog porasta ima vrlo slab ljetni
porast te je zbog toga nepraktična za uklapanje u pašnjačke sustave. Vlasnjača livadna je
visokokvalitetna pašnjačka trava, niskoga rasta. Brzo se regenerira nakon ispaše ako ima
dovoljno vlage. Prinosi krme su joj znatno niži od prinosa visokih trava, ali tolerira nisku i
učestalu ispašu te dobro povezuje tratinu travnjaka. Za dobre prinose zahtijeva plodno tlo.
Vlasulja nacrvena je vrlo otporna niska pašnjačka trava, ali nešto slabije kvalitete negoli
vlasnjača livadna. Zbog otpornosi na sušu popularna je Jadranskoj regiji Hrvatske.
Osim raznih vrsta višegodišnjih krmnih trava, na tržištu se može naći i sjeme intespecies
hibrida Lolium i Festuca vrsta, koje se trže pod nazivom Festulolium hibridi. U sebi imaju
kombinirana svojstva visoke kvalitete ljuljeva i visoke otpornosti Festuca vrsta.
4.5.7. Trave tople sezone (C4 trave)
Prema Barnhartu (1994.) visoke višegodišnje trave tople sezone (am.eng. „warm-season
grasses s vrstama am.eng „switchgrass“ - Panicum virgatum L., am.eng. „big bluestem“ -
Andropogon gerardi Vit. i am.eng. „indiangrass“ - Sorgastrum nutans L.) pogodna su
alternativa za ljetnu ispašu u Iowi (SAD). To su trave C4 tipa fotosinteze i mogu omogućiti
produktivno napasivanje tokom sredine ljeta, u vrijeme kada trave hladne sezone (trave C3
tipa fotosinteze) nemaju dovoljno prirasta. Vjerojatno su za ljetno napasivanje jednako
interesantni i divlji sirak (Sorghum halepense L., am.engl. johnsosgrass) i zubača (Cynodon
dactylon L., am.engl. bermudagrass) (Animut i sur., 2005.; Rankins i Bransby, 1995.).
4.5.7.1. Hranidbena vrijednost
Anderson i sur. (1988.) su u kontinentalnoj klimi Nebraske (SAD, vruća ljeta i hladne zime)
tri godine ispitivali kvalitetu krme i priraste junadi napasivane na travi „switchgrass“. Junad je
bila križana (Angus×Hereford, TM=303 kg, i Simmental×AngusHereford, TM=310 do 315
kg). Napasivanje je započinjalo u lipnju kod visine trave 80 cm (1982.g.) ili 30 cm (1983. i
1984.g.), i trajalo je kontinuirano. Tijekom pašne sezone 1982. trave su izmetličale, a naredne
dvije godine junad je popasla gornje dijelove trava i spriječila metličanje. Junad je po volji
imala vodu i vitaminsko-mineralni dodatak. Prosječni dnevni prirasti junadi u 1983. i 1985.
godini bili su značajno veći od prirasta u 1982. (Tablica 156.) zbog bolje kvalitete trave u
vegetativnoj fazi u odnosu na generativnu fazu. Gustoća zaposjedanja je bila s 3 do 4 grla po
pregonu od 0,4 ha (oko 2500 kgTM/ha, odnosno 5 UG/ha).
188
Tablica 156. Kvaliteta krme i prirast junadi napasivane na travi „switchgrass“, sorta Trailblazer, u
Nebraski (Anderson i sur., 1988.)
Prosječna biljna masa tokom
pašne sezone
(tST/ha)
SB
(% u ST)
NDF
(% u ST)
ADF
(% u ST)
Probav-
ljivost
(% ST)
Prirast
(kg/grlu/dan)
1982.g. 5,15 9,1 72,1 41,7 49,4 0,45
1983.g. 2,59 11,3 66,3 34,5 63,6 0,98
1985.g. 2,52 9,6 69,6 37,6 61,1 0,77
Blasi i sur. (1991.) su, također u Nebraski, ustanovili dobre pokazatelje proizvodnosti krava s
teladi na ispaši na travi „big bluestem“, slično kravama na kvalitetnoj C3 travi stoklasi
bezosatoj (Bromus inermis L.), i to na obje trave bez dodatka koncentriranih krmiva (Tablica
157.). Pokus je bio provođen dvije godine (1997. i 1998.), od 1. lipnja do 15 kolovoza (75
dana). Alocirana površina pašnjaka je bila 0,6 ha po kravi s teletom (oko 1000 kgTM/ha ili
oko 2 UG/ha).
Tablica 157. Prirast krava i teladi i mliječnost krava na travi tople sezone „big bluestem“ i
travi hladne sezone stoklasi bezosatoj u Nebraski (Blasi i sur., 1991.)
„big bluestem“ stoklasa bezosata
Prosječna tjelesna masa krava (kg/grlu) 426 500
Prirast krava za 75 dana ispaše (kg/grlu) 33,0 46,6
Prosječni prirast teladi (kg/grlu/dan) 0,97 0,93
Mliječnost krava-majki (kg/dan/grlu) 7,3 7,9
Masa teladi pri odbiću (kg/grlu) 219 nema podatka
Rankins i Bransby (1995.) su u Alabami (SAD) napasivanjem križane junadi (pretežno
Angus, početne tjelesne mase 222 kg/grlu) na divljem sirku, postigli prosječne dnevne priraste
tjelesne mase junadi između 0,41 i 0,55 kg/grlu/dan, tokom ljetne pašne sezone (70 ili 87
dana, ovisno o godini). Prosječan sadržaj sirovih bjelančevina u sirku bio je između 17,4% i
15,0% (ovisno o godini i gustoći zaposjedanja), a in-vitro probavljivost suhe tvari sirka
između 62,7% i 58,8%.
Animut i sur. (2005.) su u Oklahomi (SAD) ispitivali prirast šilježadi ovaca i koza (početne
starosti 4-5 mjeseci i početne tjelesne mase oko 21 kg/grlu) na pašnjaku u čijem sastavu su
prevladavali zubača, divlji sirak i Ambrosia artemisifolia. Tokom drugog mjeseca ispitivanja,
prosječni prirast ovaca je bio 114 g/grlu/dan kod odnosa zaposjedanja od 10 grla/ha, i 81
g/grlu/dan kod odnosa zaposjedanja 15 grla/ha. Prosječni prirast koza je bio oko 75 g/grlu/dan
kod obje gustoće zaposjedanja. Poslije drugog mjeseca ispitivanja značajno je padao dnevni
prirast, vjerojatno zbog zastarjevanja biljne mase na ljetnom pašnjaku. Pašnjaci su bili
podijeljeni na 4 pregona (podjedinice) koji su rotacijski napasivani s razdobljem zaposjedanja
od 2 tjedna i razdobljem regeneracije 6 tjedana (cijeli ciklus trajao je 8 tjedana). Početna
biljna masa prije napasivanja bila je oko 3 tST/ha, a preostala (rezidualna) oko 2 tST/ha.
Najveći ukupni dnevni prirast bio je kod najvećeg odnosa zaposjedanja (kod 20 grla/ha):
1.203 g/ha za ovce i 664 g/ha za koze, a najmanji kod najmanjeg odnosa zaposjedanja (kod 10
grla/ha): 780 g/ha/dan za ovce i 440 g/ha/dan za koze.
189
4.5.7.2. Prinosi
Springer i sur. (2001.) su u Arkansasu (SAD) izmjerili relativno visoke prinose prvog porasta
binarnih smjesa trava tople sezone i mahunarki tople sezone (Desmanthus illinoensis MacM.,
Lespedeza capitata Michx., Lespedeza virginica Britt.) (Tablica 158.). Prinosi su mjereni
košnjom krajem lipnja (1996. i 1997.g.), a naredni porasti nisu košeni jer je suša onemogućila
značajniji prirast biljne mase. Trave su bile između faze lista zastavičara i faze početka
metličanja. Pokusne parcele su primile obilnu mineralnu P i K gnojidbu, a smjese bez
mahunarki i 47 kgN/ha pred kretanje vegetacije. Pokus je bio zasnovan rasađivanjem
presadnica trava i mahunarki prethodne godine. Udio leguminoza u prinosu ST smjesa bio je
u širokom rasponu oko 20%.
Tablica 158. Prinos i kvaliteta trava tople sezone i njihovih smjesa s leguminozama tople sezone u
Arkansasu (Springer i sur., 2001.)
Komponente smjese Prinos ST
(t/ha)
SB
(% u ST)
Probavljivost ST
(%)
Trava Leguminoza 1996. 1997. 1996. 1997. 1996. 1997.
„Big bluestem“ 12,8 9,9 6,0 5,6 58,4 58,2
„Switchgrass“ 17,8 19,3 4,9 3,8 50,4 50,0
„Indiangrass“ 11,2 6,9 5,3 4,4 55,6 56,1
„Big bluestem“
Desmanthus illinoensis
10,5 11,7 8,7 6,2 57,7 51,8
„Switchgrass“ 21,1 20,4 5,4 5,4 49,5 52,3
„Indiangrass“ 11,2 12,8 7,4 9,4 55,9 49,2
„Big bluestem“
Lespedeza capitata
8,8 10,0 6,9 4,9 54,8 55,0
„Switchgrass“ 20,8 16,3 4,4 4,0 49,4 51,8
„Indiangrass“ 10,9 8,4 5,5 4,5 58,2 54,9
„Big bluestem“ Lespedeza virginica
8,8 10,1 6,3 5,0 56,3 58,9
„Switchgrass“ 19,6 17,6 4,7 4,3 51,5 51,5
„Indiangrass“ 10,7 7,9 4,9 4,6 56,6 55,3
Relativno visoki prinosi krme kod Springera i sur. (2001.) su vjerojatno posljedica samo jedne
košnje tijekom vegetacije. Sandreson i sur. (1999.) su u Stephenvilleu (Texas, SAD)
ustanovili da učestalija košnja trave „switchgrass“ značajno smanjuje prinose krme (Tablica
159.), ali i da povećava sadržaj sirovih bjelančevina u krmi.
Tablica 159. Utjecaj učestalosti košnje na godišnji prinos i kvalitetu trave „switchgrass“
u Texasu (Sanderson i sur., 1999.)
Rokovi košnje
Oko 15.IX.
Oko 15.VII.
Oko 15.IX.
Oko 15.VI.
Oko 15.VII.
Oko 15.IX.
Oko 15.V.
Oko 15.VI.
Oko 15.VII.
Oko 15.IX
Godišnji prinos 1993.g. (tST/ha) 10,8 6,5 3,8 4,4
Godišnji prinos 1994.g. (tST/ha) 18,8 11,6 7,6 6,4
Godišnji prinos 1995.g. (tST/ha) 20,0 11,2 6,4 6,1
Godišnji prinos 1996.g. (tST/ha) 14,2 8,1 6,3 5,0
Sadržaj SB u prinosu zadnjeg
porasta 1994.g. (% u ST)
2,2
3,6
5,3
6,2
U istraživanju Rankins-a i Bransby-ja (1995.) su u Alabami (SAD), gdje je usjev divljeg sirka
kontinuirano napasivan tokom ljeta u trajanju od 70 do 87 dana, sirak je u prvoj godini
190
istraživanja imao veću prosječnu biljnu masu (oko 10 tST/ha) negoli u drugoj godini (oko 2
tST/ha), vjerojatno zbog manje gustoće zaposjedanja u prvoj godini (oko 5 junaca/ha početne
mase 220 kg) negoli u drugoj (oko 8 junaca/ha). Ostvareni prosječni prinos biljne mase je bio
veći negoli izmjerena biljna masa jer mjerenja nisu uključivala konzumiranu krmu. U obje
godine istraživanja najveći ukupni prirast tjelesne mase dobili su pimijenivši gustoću
zaposjedanja od 6 grla/ha (prirast 256 kg/ha u prvoj godini i 315 kg/ha u drugoj godini). U
prvoj godini istraživanja junci su pušteni na pašnjake kod visine sirka 37 cm, a u drugoj
godini kod visine 23 cm.
4.5.7.3. Agrotehnika
Barnhart (1994.) savjetuje sjetvu trava tople sezone od kraja travnja do sredine lipnja. Ranija
sjetva unutar navedenog razdoblja omogućuje bolje zasnivanje prije zime. Kako bi se izbjeglo
smanjenje proizvodnje krme u godini zasnivanja ovih trava, moguće ih je zasnovati u
združenoj sjetvi s kukuruzom (Hintz i sur., 1998.). Hintz i sur. (1998.) su nakon predsjetvene
pripreme za kukuruz, Brillion sijačicom posijali trave „switchgrass“ i „big bluestem“, i potom
kukuruz (širokoredno, 76 cm međuredni razmak). Zaštitu od korova proveli su Atrazinom.
Zasnivanje trava tople sezone je na ovaj način uspješno obavljeno (oko 30 biljaka/m2, ali sa
širokom varijacijom oko prosjeka), a u godini zasnivanja ostvareni su prihvatljivi prinosi
silaže nadzemne mase kukuruza (od 12,6 do 16,6 tST/ha, ovisno o godini i vrsti trave tople
sezone) i zrna kukuruza (5,3 do 6,9 t/ha zrna). Nadalje, prema Barnhartu (1994.), sjetvu ovih
trava treba obaviti gustoredno, u fino pripremljeno tlo, na oko 1 cm dubine, najbolje s
valjanjem iza svakog ulagača sjemena. Sjeme trave „switchgrass“ je čisto i lako teče kroz
sijačicu, a sjeme duge dvije vrste je bradato, pa zahtijeva posebnu sijačicu ili obradu sjemena
prije sjetve. Neka istraživanja su pokazala da se lucerna, crvena djetelina i smiljkita roškasta
mogu uspješno usijati u sklop ovih trava. Klijavost sjemena ovih trava je često manja od 80%,
a normu sjetve treba odrediti tako da se posije oko 40 do 50 klijavih sjemenki po m2. Najčešća
norma sjetve za travu „switchgrass“ je 9 kg/ha živih sjemenki, a za „indiangrass“ i „big
bluestem“ 4 kg/ha živih sjemenki. Razvoj ovih trava je vrlo spor, i ako se zasnivaju na
zakorovljenoj površini, trebat će im i do 3 godine da postignu očekivanu proizvodnost. Ako se
u godini zasnivanja omogući dobra zaštita od korova, „switchgrass“ već u slijedećoj godini
daje ciljane prinose. U godini zasnivanja, početkom sezone, korove se može usporavati
košnjom na oko 8 cm od tla jer će trave biti niže od visine košnje, a tokom srpnja korove treba
kositi na 15 cm od tla. Širokolisni korovi se mogu suzbijati s 2,4-D herbicidom. Napasivanje
ne bi trebalo provoditi u godini zasnivanja. U narednim godinama, trava treba prerasti visinu
od 40 do 50 cm prije početka napasivanja, što je najčešće krajem lipnja.
Što se tiče dviljeg sirka, Rankins i Bransby (1995.) su u Alabami (SAD) divlji sirak za
napasivanje sijali s normom sjetve 28 kg/ha smjena, na međuredni razmak 18 cm. Pokusne
parcele su bile pognojene tekućim stajskim gnojem prije sjetve i 30 dana nakon sjetve, a
tokom druge godine korištenja pognojeni su s 67 kgN/ha u travnju i ponovno krajem lipnja.
4.6. Djetelinsko-travne smjese
Sve prethodno navedene višegodišnje mahunarke (leguminoze) i trave mogu se uzgajati u
mono-kulturi (kao čisti usjevi) ili u međusobnim smjesama. Prema Hallu i Voughu (2007.),
agrotehnika usjeva za proizvodnju sijena ili silaže, koji sadrži samo jednu vrstu trave ili jednu
vrstu djeteline jednostavnija je negoli za smjesu s više vrsta trava i djetelina. Npr., mono-
kulturni usjev u cijelom svom sastavu simultano prolazi razvojne faze i u jednom času dolazi
u optimalnu fazu za košnju, dok je kod smjesa rijetkost da se sve komponente nađu u istom
191
času u optimalnoj razvojnoj fazi za košnju. Nadalje, na tržištu je dostupno više herbicida za
mono-kulturne usjeve negoli za djetelinsko-travne smjese. U djetelinsko-travnim smjesama
trave mogu s vremenom istisnuti djeteline ako se smjesa ne koristi i ne održava na
odgovorajući način, a kao posljedicu možemo imati smanjenu kvalitetu krme, manje prinose u
sušnim uvjetima i slabiji ljetni porast. Proizvodnja voluminozne krme uzgojem djetelinsko-
travnih smjesa nudi mnogo prednosti u odnosu na mono-kulturne usjeve (Hall i Vough,
2007.):
1. leguminoze vezuju atmosferskih dušik u biljkama pristupačne spojeve, na taj način
smanjujući potrebu za N-gnojidbom;
2. djetelinsko-travne smjese općenito imaju višu koncentraciju bjelančevina i
probavljivost u odnosu na čiste usjeve trava;
3. leguminoze tokom ljetnih razdoblja rastu bolje negoli trave hladne sezone, tako da
omogućuju produženje napasivanja u ljetno razdoblje, kada trave sporo rastu;
4. jednom kada se zasnuju, djetelinsko-travne smjese manje se naseljavaju korovima
negoli čisti mono-kulturni usjevi;
5. smjese su otpornije na zimske sriježi i bolje štite tlo od erozije;
6. smjese se lakše suše za sijeno negoli mono-kulturni usjevi leguminoza;
7. smjese podnose širi opseg zemljišnih uvjeta (prilagodljivije su raznolikim uvjetima
tla);
8. smjese smanjuju rizik od nadama kod pašnih životinja kada sklop sadrži 40% ili više
trava;
9. smjese koje sadrže 40% i više leguminoza smanjuju mogućnost trovanja nitratima i
pašnjačku tetaniju (jer leguminoze sadrže više Ca i Mg negoli trave);
10. trave smanjuju polijeganje leguminoza.
Autori ove knjige bi gore navedenom dodali i da smjese leguminoza i trava nude bolji balans
energetske vrijednosti krme i sadržaja bjelančevina. Naime, trave su obično bogatije
energijom, a leguminoze bjelančevinama, tako da se njihovim kombiniranjem dobiva bolje
izbalansirana hranidbena vrijednost krme. Praktično iskustvo na području središnje Slavonije
(gosp. Mario Bušljeta, dipl.ing., osobna komunikacija) pokazalo je da goveda uvijek prije
popasu trave, a potom kreću na djeteline, jer su im trave vjerojatno slađe negoli djeteline.
Osim legumnoza i trava, u smjese za napasivanje korisno je uključiti i neke zeljanice, poput
cikorije (Cichorium intibus L.) i trputca (Plantago lanceolata L.), pa možda čak i stolisnika
(Achillea milefolium L., ako se uspije pronaći sjemena). Naime, zeljanice, osim što tokom
ljeta daju bolji porast negoli trave hladne sezone, nude i povoljne zoo-sanitarne učinke, te
poput leguminoza, sadrže više Ca i Mg negoli trave.
Odabir vrsta trava i leguminoza za sjetvu smjese treba biti u skladu s uvjetima tla i klime gdje
će se smjesa uzgajati. Tako npr. nema smisla lucernu sijati na kisela tla bez prethodne
kalcizacije, niti na zbijena i kompaktna tla loših vodo-zračnih odnosa. Nadalje, na suhim tlima
i u sušnoj klimi biti će vrlo male koristi od ljuljeva, ali bi se vlasulja trstikasta trebala pokazati
dobrom. Na ocjeditim tlima dobro će se snaći klupčasta oštrica i lucerna, a ako ima dovoljno
vlage i vlasulja livadna. Na zabarenim tlima najbolje će se pokazati vlasulja trstikasta i
varijeteti smiljkite roškaste prilagođeni za zabarena tla. Bijela djetelina ima dobru
prilagodljivost za širok raspon kvalitete tla i klime.
Ako se smjesa zasniva za napasivanje, treba odabrati vrste biljaka koje dobro podnose
napasivanje. Za ostvarenje visokih prinosa bez N-gnojidbe dobro je da smjesa u sklopu sadrži
barem 30% leguminoza (lucerne, crvene i bijele djeteline). Isto vrijedi i ako se želi dobar
ljetni porast. Za smanjenje rizika od nadama, bilo bi dobro da tokom proljeća i jeseni udio
leguminoza ne bude veći od oko 50%. Ipak, treba znati da se uz određene mjere, rizik od
192
nadama može smanjiti na prihvatljivu mjeru čak i na čistim mono-kulturnim usjevima
leguminoza. Nadalje, smiljkita roškasta i esparzeta, osim što nude sve prednosti leguminoza,
nude i prevenciju nadama i zoo-sanitarne učinke zahvaljujući sadržaju kondenziranih tanina.
Ipak, njihov prinos obično je značajno manji negoli lucerne i crvene djeteline.
Pri planiranju sastava smjese treba imati na umu da će stvarni udio pojedinih komponenti biti
promjenjiv tokom vijeka korištenja zasnovane djetelinsko-travne smjese. Krakotrajne
komponente poput crvene djeteline i talijanskog ljulja najčešće će nestati nakon treće godine
korištenja, a udio dugovječnih komponenata će se povećati (vlasulje, bijela djetelina,
klupčasta oštrica, engleski ljulj). Ako zasnivamo smjesu za dugi rok korištenja, u nju ipak
treba staviti i crvenu djetelinu i talijanski ljulj, jer značajno podižu prinos u prvoj godini
korištenja. Naime, dugotrajne komponente u prvoj godini korištenja najčešće ne stignu
pokazati svoju maksimalnu proizvodnost.
Mišljenja stručnjaka su podijeljena u pogledu optimalnog broja komponenata zastupljenih u
smjesi: neki savjetuju jednostavne smjese od jedne vrste leguminoze i jedne vrste trave, dok
drugi savjetuju više vrsta leguminoza i više vrsta trava. S obzirom da se prethodno prikazane
vrste višegodišnjih mahunarki i trava značajno razlikuju po njihovoj prilagođenosti
zemljišnim i klimatskim uvjetima, prinosu, kvaliteti krme i distribuciji prirasta tokom
vegetacijske sezone, za očekivati je da bi smjesa s velikim brojem komponenti trebala biti
vrlo prilagodljiva na raznolike uvjete tla i klime, što može biti prednost: većina naših
proizvodnih površina nemaju homogenu kvalitetu tla (na istoj parceli je obično više tipova
tala), a i vremenske prilike po godinama uvelike odstupaju od klimatskog prosjeka. Osim što
bi veći broj vrsta donio bolju prilagodljivost varijacijama tla i klimatskim aberacijama,
doprinio bi i raznolikosti sastava obroka za naše životinje. Vjerojatno i životinje, poput ljudi,
više vole raznolikost ponude negoli jednostavan i uniforman obrok. Autori predlažu da
visoko-prinosne i dobro prilagođene komponente budu zastupljene s visokim udjelima, a
manje prinosne i slabije prilagođene komponente s manjim udjelima.
Proračun parcijanih normi sjetve (za pojedine komponente djetelinsko-travne smjese) treba
provoditi sukladno ciljanom udjelu u sklopu smjese i normi sjetve za uzgoj pojedine vrste u
čistoj kulturi:
NSp [kg/ha] = NSčk [kg/ha] × U [%/100]
gdje su: NSp – norma sjetve parcijalna, NSčk – norma sjetve u čistoj kulturi i U – udio u
sklopu.
193
4.7. Korjenaste krmne kulture
Povijesno gledano, korjenaste krmne kulture (stočna repa, stočna koraba, stočna mrkva,
postrna repa i druge) imale su mnogo veći značaj negoli ga imaju danas. Služile su kao
osvježavajuća krmiva tokom jeseni i zime, kada su poboljšavale dnevni obrok donošenjem
sočnosti i vitamina iz živih biljnih tkiva korijena. Svrstavaju se u voluminozna krmiva zbog
visokog sadržaja vode u zadebljalom korijenu, međutim, kada bi ih se htjelo okarakterizirati
na temelju sadržaja sirovih vlakana (celuloze), tada bi to bila koncentrirana krmiva, jer su im
zadebljali korjenovi bogati energijom (šećerom), a siromašni vlaknima. Upravo zbog niskog
sadržaja vlakana, zadebljali korijeni ovih kultura ne mogu sačinjavati osnovu obroka za
biljojede iz skupina preživača i nepreživača. Udio ovih kultura u dnevnim obrocima je mali, a
koriste se tokom razdoblja kraćeg od pola godine. Zbog toga su godišnje količinske potrebe za
ovim krmivima značajno manje negoli za najvažnijim voluminoznim krmivima, poput sijena,
silaže nadzemne mase kukuruza ili sjenaže lucerne, trava i djetelinsko-travnih smjesa. S
obzirom na velike prinose zadebljalog korijena, i male godišnje potrebe, ove kulture se
uzgajaju na malom dijelu od ukupnih proizvodnih površina kojima raspolaže neka farma.
Najvjerojatniji razlog zašto su korjenaste kulture skoro zaboravljene u hranidbi jest taj što
suvremeni proizvođači žele proizvoditi kulture čija je cjelokupna agrotehnika mehanizirana, a
za mehanizaciju žetve (tj. vađenja korijena) ovih kultura potrebna je posebna mehanizacija,
koju se ne isplati kupovati za male proizvodne površine ovih usjeva. Ipak, tamo gdje su se
zadržala mala gospodarstva koja mogu pružiti više pažnje hrandbi svoje stoke, tamo su se
korjenaste kulture zadržale u proizvodnji i hranidbi, donoseći zdravstvene prednosti za stoku i
kvalitetu proizvoda. I tamo gdje je praksa napasivanja stoke još uvijek važna, unatoč
industrijalizaciji poljoprivrede, stočna repa, koraba i postrna repa nalaze svoje mjesto u
hranidbi kao jesenska ispaša, pa čak i zimska ispaša ako se tokom zime korijeni ne smrzavaju
u polju (npr. Novi Zeland). S obzirom da ove kulture sadrže premalo vlakana u korijenu,
dnevno dodijeljena površina usjeva za ispašu mora biti ograničena tako da se stoka ne bi
prežderala, a poželjno je i na površine za ispašu s ovim kulturama razmjestiti bale sa sijenom,
kako bi se stoka sama poslužila i unijela dovoljno vlakana u burag. Osim posebnosti u
pogledu vađenja korijena iz tla, uz ove kulture je povezana i složenija zaštita od korova,
bolesti i štetnika. Te kulture su u pravilu okopavine (širokog su međurednog razmaka koji
omogućuje provođenje međurednog okopavanja ili strojne međuredne kultivacije).
4.7.1. Stočna repa (krmna repa)
Stočna repa (Beta vulgaris L. var., crassa Slef.) pripada porodici loboda (Chenopodiacea) i
dvogodišnja je biljka: u prvoj godini razvija lisnu rozetu i zadebljali korijen, a u drugoj godini
razvija cvjetnu stabljiku sa sitnim listovima i obiljem sjemena. U proizvodnji korijena koristi
se kao jednogodišnja biljka u svojoj prvoj godini razvoja. Prema Eriću i sur. (2004.), stočna
repa se koristi u hranidbi skoro svih vrsta i kategorija domaćih životinja, najčešće kao svježi i
usitnjeni korijen, ali može i kao silirana sa kukuruzom, sirkom ili sudanskom travom. Ipak,
ako ju koristimo siliranu, gube se očekivani efekti osvježavajuće zimske krme. Dio biljke koji
bi bilo razumno uskladištiti siliranjem jest list, jer stočna repa, uz visoke prinose korijena,
daje i visoke prinose lista kojega je najčešće nemoguće potrošiti u kratkom razdoblju vađenja
korijena. Na tržištu sjemena dostupan sortiment stočne repe može se podijeliti u nekoliko
skupina s obzirom na oblik korijena: cilindrični korijen (eckendorf tip), loptasti korijen
(oberndorf tip), ovalno-izdužen (mamut tip) i kupasti korijen (polušećernati tip). Boja korijena
može biti žuta, crvena, ružičasta ili bijela.
194
U pogledu hranidbene vrijednosti, zadebljali korijen stočne repe prvenstveno je energetsko
krmivo, siromašno vlaknima, a svježi list je po kvaliteti bliži voluminoznim krmivima
(Tablica 160.). Prema DLG-u (1997.) korijen stočne repe sadrži 73,2% do 76,9% NET-a u ST
i 53,7% do 61,4% šećera u suhoj tvari (dakle, vodotopivi šećeri su najzastupljeniji sastojak
NET-a).
Tablica 160. Hranidbena vrijednost stočne repe (DLG, 1997.)
Dio biljke Tip sorte ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Zadebljali
korijen
Prinosna 12 8,9 6,9 7,6 80,6
Sadržajna 15 7,7 6,4 7,6 80,5
Svježi list 16 15,7 12,5 6,0 65,8
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Prema Eriću i sur. (2004.), očekivani prinos korijena stočne repe je 60-100 t/ha, pri čemu se
dobije i 20-40 t/ha lista. Za otvarenje visokih ciljanih prinosa, stočna repa treba duboka,
plodna i srednje teška tla, umjereno toplu i umjereno vlažnu klimu, i dugačko razdoblje
vegetacije (oko 6 mjeseci). U proizvodnji stoče repe važno je držati se plodoreda, tj.
vremenske i prostorne udaljenosti novih repišta od prošlogodišnjih kako bi se smanjio napad
specifičnih štetnika (insekti, bolesti, nematode). Repa dobro reagira na gnojidbu stajnjakom
pa se preporučuju visoke doze (oko 30 t/ha). Ukupna količina dušika datog za stočnu repu
najčešće je oko 170 kgN/ha, koju treba značajno smanjiti ako je tlo pognojeno stajnjakom.
Osnovnu obradu tla preporučuje se izvesti oranjem, ali i reduciranim obradama tla ako je tlo
kvalitetno. Nakon zime treba poravnati zimsku brazdu, i repu sijati rano u proljeće, već kada
je tlo zagrijano na 4-5°C, što je u uvjetima kontinentalne Hrvatske najčešće od sredine ožujka
do početka travnja. Sjeme treba posijati na oko 3 cm dubine tla, u fino pripremljen sjetveni
sloj, na međuredni razmak oko 50 cm i ciljani sklop oko 9 biljaka/m2. Troši se 10-20 kg/ha
sjemena (ovisno da li je jednoklično ili višeklično). Kada usjev dođe u fazu od prvog do
drugog para pravih listova može se početi raditi međuredna kultivacija koja pomaže u
suzbijanju korova, rahljenju tla, podsticanju mikrobiološke aktivnosti u tlu, smanjenju
gubitaka vode iz tla isparavanjem, i boljem upijanju vode za vrijeme kiše. U proizvodnji
stočne repe trebali bi se više oslanjati na mehaničke i kulturološke mjere borbe protiv korova
negoli na kemijske, jer za razliku od šećerne repe, naš korijen neće proći industrijsko
pročišćavanje od ostataka pesticida. Zaštita usjeva repe od korova je dugotrajnija negoli kod
kukuruza ili djetelina jer je repa slabiji konkurent korovima. Ako je sijano višeklično sjeme,
tada će biti potrebno obaviti prorjeđivanje usjeva na ciljani sklop. Mladi usjev, već od faze
kotiledona mogu napasti buhači (sitni insekti iz porodice kornjaša koji skaču kao buhe i
izgrizaju okrugle rupice na listu), a kada proljeće malo zatopli, mogu napasti i repine pipe
(krupniji kornjaši koji odgrizaju veće dijelove lista). I u zaštiti od ovih insekata pametnije je
osloniti se na dobar plodored i udaljenost od prošlogodišnjih parcela negoli na primjenu
insekticida. Ako se pojave lisne uši, moguće je da će bubamare odraditi dobru biološku
zaštitu, a u suprotnom može pomoći primjena odgovarajućih insekticida. Listove napada i
gljivična pjegavost, koju je možda bolje pustiti da se sama zaustavi negoli je tretirati
fungicidima, kako bi se izbjegle rezidue pesticida u proizvedenoj krmi. Nadalje, prema Eriću i
sur. (2004.), stočna repa se vadi kada dođe u tehnološku zrelost korijena, najčešće sredinom
jeseni - u listopadu. Vađenje repe treba obaviti prije nastupa prvih mrazova jer je korijen
osjetljiv na smrzavanje. Većina sorti stočne repe lako se vadi ručno ili vilama jer je 2/3 do ½
195
volumena zadebljalog korijena iznad površine tla, osim kod polušećernatih tipova sorti,
kojima je tek 1/3 korijena iznad tla, pa je potrebno vađenje vadilicama. Ako se pri vađenju
neki korijen ošteti, takvoga treba odmah potrošiti jer se neće moći čuvati. Neoštećenim
korijenovima se odsiječe liše (tako da se ne ošteti glava korijena), i potom se skladišti u
trapove, gdje je optimalna temperatura skladištenja 1-4°C. U zemljama sjeverozapadne
Europe i na Novom Zelandu često se usjev stočne repe koristi napasivanjem goveda ili ovaca,
ali je tada potrebno dnevnu konzumaciju ograničiti, i stoci na raspolaganje poslužiti izvor
vlakana (bale sijena).
4.7.2. Stočna koraba (podzemna koraba, broskva)
Prema Eriću i sur. (2004.), stočna koraba (Brassica napus ssp. rapifera Metz., engl. rutabaga)
je dvogodišnja biljka iz porodice kupusnjača koja se uzgaja prvenstveno zbog zadebljalog
korijena. Daje velike prinose korijena, od 60 do 70 t/ha s oko 17% suhe tvari, a korijen sadrži
biostimulativne tvari, od kojih je posebno značajan β-karoten, ali vjerojatno i drugi spojevi
karakteristični za porodicu kupusnjača. Vrlo je raširena u proizvodnji u sjeverozapadnoj
Europi jer zahtijeva hladniju i vlažniju klimu, a sušu ne podnosi (korijen u suši ostaje mali,
grub, žilav i račva se). Treba ju sijati plitko (1-2 cm), u rano proljeće, na međuredni razmak
oko 50 cm i razmak u redu oko 25 cm. Troši se 2-5 kg/ha sjemena. Kao i sve kupusnjače, u
ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a kasnije na napad gusjenica
kupusara i noćnih leptira (sovica). Međuredna kultivacija je uobičajena mjera njege. Vađenje
korijena korabe može biti malo kasnije u odnosu na stočnu repu jer je koraba otpornija na
prve jesenske mrazove. Pri vađenju treba pažljivo rukovati s korijenima da se ne ozlijede, jer
se ozljeđeni korijeni ne mogu čivati. List treba orkinuti prije trapljenja, a trap treba zaštiti
korijene od smrzavanja (promrzla koraba odmah truli). Korijen korabe se za hranidbu stoke
najčešće koristi svježe nasjeckan. U slučaju korištenja usjeva napasivanjem, preživačima
treba ograničiti dnevnu konzumaciju zbog niskog sadržaja vlakana u korabi, i staviti na
raspolaganje izvor vlakana (bale sijena).
4.7.3. Postrna repa
Prema Eriću i sur. (2004.), postrna repa (Brassica rapa var. rapifera L.) ili repa ugarnjača
(engl. turnips) pripada porodici kupusnjača, i dvogodišnja je biljka. Uzgaja se zbog
zadebljalog korijena koji je bogat energijom (šećerima) i vitaminima, i bioaktivnim tvarima
karakterističnim za kupusnjače. Ima kratku vegetaciju, 60-70 dana, pa se može uzgajati na
viskom geografskim širinama. Kod nas (u umjerenom pojasu) najčešće se uzgaja kao postrna
kultura, kada daje prinos od oko 40 t/ha korijena s oko 9% ST i oko 8 t/ha lista s oko 11% ST.
Za dobre prinose i kvalitetu korijena treba dosta vlage tokom vegetacije. Sije se plitko, na
međureni razmak 30 do 50 cm, i razmak u redu 15 do 20 cm. Troši se 2-4 kg/ha sjemena. Kao
i sve kupusnjače, u ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a kasnije na
napad gusjenica kupusara i noćnih leptira (sovica). Zbog visokog sadržaja vode u korijenu
teško se čuva i zbog toga se rijetko skladišti u trapove. Za hranidbu se najčešće koristi svježa,
odmah nakon vađenja tokom jeseni, ili se stoka napasuje na njoj.
4.7.4. Stočna mrkva
Stočna mrkva je dvogodišnja biljka iz porodice štitarki. U prvoj godini razvija lisnu rozetu i
zadebljali korijena, a nakon prezimljenja potjera cvjetnu stabljiku na kojoj se poslije razvije
sjeme. Prema Tranu (2016.), korijen mrkve je krmivo pogodno za goveda, ovce, konje,
196
magarce, zečeve, svinje i perad, i vrlo je bogato energijom, tek za nijansu manje u odnosu na
zrno kukuruza (kada se gleda na bazi čiste suhe tvari). Muznim kravama poboljšava
koncepciju i omogućuje žutu boju mliječne masti, a kokošima žuću boju žumanjka (čak i zimi
kada nema svježe zelene krme, što je cijenjeno kao pokazatelj sadržaja vitamina A). Tovnoj
junadi se daje mrkve do 40% suhe tvari obroka, a zbog visokog sadržaja šećera, uz mrkvu je
važno da obrok sadrži dovoljno vlaknastih krmiva, kako bi se izbjegla acidoza. Prema Eriću i
sur. (2004.), stočna mrkva je posebno interesantna u hranidbi stočnog podlmatka i muznih
grla zbog sadržaja β-karotena, vitamina B1, B2, C, E i PP, i minerala. Osim kvalitetnog
korijena, i list mrkve je vrijedan i koristi se za hranidbu teladi, janjadi i prasadi. Očekivani
prinosi korijena su 30 do 40 t/ha s oko 16% suhe tvari i 3 do 4 t/ha lista s oko 15% suhe tvari,
što je čini niže prinosnom krmnom kulturom (oko 5,6 tST/ha korijena, i vjerojatno još oko 0,5
tST/ha lista). Otpornija je na sušu (ako nikne dovoljno rano) i pogodnija je za lakša tla negoli
stočna repa. Nekada se uzgajala mnogo više nego danas, a uzgoj joj se smanjio jer traži
mnogo rada za suzbijanje korova (nema dovoljno učinkovitih herbicida za širokolisne
korove), te za vađenje i skladištenje korijena (u trapovima). Stočna mrkva najčešće ima žutu
boju korijena, ali može biti i bijela ili ružičasta. Stočna mrkva klija i niče vrlo sporo, te je
često za nicanje potrebno blizu mjesec dana od sjetve. Sjeme joj je sitno pa se treba sijati
plitko (1-2 cm) u fino pripremljen sjetveni sloj. Za visoke prinose treba ju sijati u rano
proljeće, u uvjetima kontinentalne Hrvatske već u ožujku, na što uži međuredni razmak koji
će omogućiti međurednu kultivaciju (oko 40 cm). Razmak unutar reda može biti 2 do 10 cm.
Obično se troši 3-4 kg/ha sjemena. Stočna mrkva se vadi kasno u jesen (listopad). Izvađeni
korijen treba kratko prosušiti na zraku. Lišće treba odstraniti prije skladištenja, i potom
korijene spremiti u trap zaštićen od smrzavanja.
4.8. Ostale krmne kulture
4.8.1. Stočni kelj (krmni kelj)
Prema Eriću i sur. (2004.), stočni kelj (Brassica acephala var. acephala D.C.) je dvogodišnja
biljka iz porodice kupusnjača. U prvoj godini oblikuje uspravnu stabljiku s listovima, a nakon
prezimljenja razvija i razgranate cvjetne grane na kojima poslije dozrijevaju mahune sa
sjemenom. Zbog svoje otpornosti na hladnoću (do -15°C) interesantan je kao jesenska i
zimska svježa zelena krma. Kao kupusnjača, pogodan je za hranidbu svih vrsta i kategorija
stoke, zbog sadržaja vitamina, bioaktivnih spojeva i povoljnog utjecaja na zdravlje i
proizvodnost životinja. Krasi ga i dobra otpornost na sušu, vjerojatno zbog srodnosti s
domaćom povrtnom vrstom raštikom. Koristi se obiranjem listova, košnjom i napasivanjem.
Prema DLG-u (1997.), stočni kelj daje nadzemnu masu bogatu sirovim bjelančevinama i
energijom (Tablica 161.) ali relativno siromašnu sirovim vlaknima.
Tablica 161. Hranidbena vrijednost krmnog kelja prema DLG-u (1997.)
Krmivo ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Stočni kelj, svježa
nadzemna masa
12 17,1 11,3 7,1 75,8
* Izračun prema Maynardu (1953.) i koeficijentima probavljivosti po DLG-u (1997.)
Pelletier i sur. (1976.) su u trogodišnjem istraživanju u Quebec-u (Kanada) ispitivali utjecaj
roka sjetve i mineralne N-gnojidbe na prinos stočnog kelja (Tablica 162.). Istraživanje je
197
pokazalo da ranija sjetva omogućuje veći prinos (Tablica 162.), vjerojatno zato što se usjev
bolje ukorijeni prije nastupa ljetne suše, a i jesensko vrijeme najvećeg porasta biljke tako
dočekaju bolje razvijene. Ipak, kasnije posijan usjev razvije više listova, a manje stabljike
(Tablica 162.).
Tablica 162. Utjecaj roka sjetve i N-gnojidbe na prosječni prinos stočnog kelja u Quebec-u
(Kanada, Pelletier i sur., 1976.)
Prinos
(tST/ha)
Sadržaj
ST(%)
Odnos
list/stabljika
Ostvareni
sklop
(b./m2)
Vsina
biljaka
(cm)
Sadržaj
S.B.
(%uST)
Rok
sjetve
27.
svibanj
8,8 14,0 1,21 20,3 83 15,7
5.
lipanj
7,8 14,0 1,48 19,1 85 17,0
14.
lipanj
7,5 13,9 1,60 18,8 86 16,9
N-
gnojidba
(kgN/ha)
120 8,4 14,2 1,36 20,4 91 15,4
176 8,1 14,2 1,39 18,5 84 16,3
232 7,6 13,5 1,54 19,2 80 17,9
Prema Eriću i sur. (2004.), sjetva usjeva krmnog kelja obavlja se u proljeće (bolje ranije nego
kasnije), plitko (1-2 cm dubine tla), s međurednim razmakom od 70 cm i sklopom od oko 15
b./m2. Kultura krmnog kelja može se zasnovati i sadnjom presadnica, na sklop od oko 4 b/m2,
uz obavezno dobro zalijevanje nakon sadnje. Međuredna kultivacija je obavezna mjera njege.
Kao i sve kupusnjače, u ranim fazama (kotiledoni) usjev je osjetljiv na napad buhača, a
kasnije na napad gusjenica kupusara i gusjenica noćnih leptira (sovica). Ako se koristi
napasivanjem, dnevnu konzumaciju je potrebno ograničiti.
4.8.2. Cikorija za napasivanje
Cikorija (Cichorium intybus L. var. sativus Bischoff) je višegodišnja biljka iz porodice
Asteraceae (glavočike), koja se tradicionalno koristila kao lisnato povrće za salatu te za
proizvodnju zadebljalog korijena za zimsku hranidbu stoke. U novije vrijeme cikorija je
postala interesantna biljka za napasivanje stoke jer tokom ljeta ima bolji porast negoli
pašnjačke trave, otpornija je na sušu u odnosu na trave, stoka je rado jede, a sadrži i ljekovite
gorke tvari koje čiste probavni trakt od parazita iz skupine nematoda. Njezini listovi su znatno
veće površine negoli listovi trava i djetelina, i k tome su vrlo tanki i nježni u vegetativnoj fazi,
tako da je od nje nemoguće pripremiti sijeno (uslijed sljepljivanja s drugim listovima). Kada
potjera cvjetnu stabljiku (nakon jarovizacije, u svakom slijedećem porastu), nadzemna masa
postaje slabije prihvatljiva za stoku jer su joj stabljike prilično debele. Zbog toga se čestim
napasivanjem (u intervalima od 3 tjedna; Li i sur., 1997.) tokom kasnog proljeća i ljeta treba
sprječavati porast cvjetne stabljike cikorije. U pokusu Marie Labreveux i sur. (2006.) u
Pennsylvaniji (SAD), nadzemna masa pašne cikorije imala je tokom svibnja i kolovoza sličan
ili veći sadržaj sirovih bjelančevina i in-vitro probavljivost suhe tvari i niži sadržaj vlakana u
odnosu na travu klupčastu oštricu (Tablica 163.).
198
Tablica 163. Kvaliteta nadzemne mase pašne cikorije u Pennsylvaniji (SAD, Labreveux i sur.,
2006.)
S.B. (% u ST) In-vitro probavljivost
(% ST)
NDF (% u ST)
Vrsta Sorta Svibanj Kolovoz Svibanj Kolovoz Svibanj Kolovoz
Cikorija Lacerta 22,1 20,1 89,2 87,8 38,4 35,0
Puna 21,4 20,7 90,5 88,2 36,1 32,8
Forage
Feast
21,2 21,1 89,2 92,2 39,9 32,1
Klupčasta
oštrica
Pennlate 17,3 19,8 86,3 88,5 54,5 51,0
U četverogodišnjem pokusu na Novom Zelandu, Li i sur. (1997.) su ustanovili da tokom prve
dvije godine korištenja pašne cikorije, usjev ne gubi sklop u odnosu na početnih oko 67 b./m2,
te da tada daje visoke prinose od oko 9 tST/ha. U trećoj godini sklop im se prorijedio na 49
b./m2, a u četvrtoj na 24 b./m2. Istraživači su utvrdili da kod sklopa od 25b./m2 pašna cikorija
više ne može dati niti polovicu od svog maksimalnog prinosa.
U istraživanju Brown-a i sur. (2003.) na Novom Zelandu, pašna cikorija je zadržala
zadovoljavajući sklop tokom prve četiri godine pokusa, a potom joj je sklop pao na 61% od
početnoga (Tablica 164.). Lucerna je u istom petogodišnjem razdoblju mnogo bolje očuvala
sklop i dala značajno veći prinos negoli cikorija ili crvena djetelina. Prinose su mjerili ručnom
košnjom uzoraka tratine, a defolijaciju su provodili napasivanjem ovaca, u uskladu s
optimalnim režimom za svaku kulturu (6-7 puta tokom pašne sezone). Prva proljetna
defolijacija imala je za cilj smanjiti rizik polijeganja lucerne, i omogućiti cikoriji i djetelini da
maksimiziraju svoju fazu linearnog porasta. Slijedeće defolijacije su sprječavale tvorbu
primarne cvjetne stabljike cikorije, i defolijaciju lucerne u fazi vidljivih cvjetnih pupova.
Zadnja defolijacija je bila nakon prvog mraza. Norma sjetve cikorije je bila 3,5 kg/ha, lucerne
7 kg/ha i crvene djeteline 10 kg/ha.
Tablica 164. Očuvanje sklopa i produktivnosti pašne cikorije, lucerne i crvene djeteline na
Novom Zelandu (Brown i sur., 2003.)
Udio u sklopu (%)
Vrsta 1997/1998 1998/1999 1999/2000 2000/2001 2001/2002
Cikorija 100 100 88 83 61
Lucerna 100 100 99 97 94
Crvena
djetelina
100 100 54 17 0
Godišnji prinos (tST/ha)
Vrsta 1997/1998 1998/1999 1999/2000 2000/2001 2001/2002
Cikorija 15,7 13,4 16,4 12,8 10,9
Lucerna 21,3 21,3 20,3 19,3 17,5
Crvena
djetelina
16,9 15,1 11,7 11,0 11,5
Kunelius i McRae (1999.) su u Kanadi (dio pod utjecajem Atlantika) ustanovili da cikorija u
smjesama s višegodišnjim travama, lucernom i djetelinama zadržava zadovoljavajuću
proizvodnost tokom 3 godine, te da poboljšava sezonsku raspodjelu prirasta i povećava
199
proizvodnju krajem sezone. Smjese (prosječno 6,4 do 8,3 tST/ha, ovisno o smjesi) su im bile
prinosnije negoli čista cikorija (prosječno 6,4 tST/ha).
200
5. KRMNO BILJE S TRAJNIH TRAVNJAKA
5.1. Travnjački resursi
Reheul i sur. (2010.) citirali su UNESCO-vu definiciju travnjaka kao zemljište pokriveno
zeljastim biljkama s manje od 10% drveća i grmlja. Prema njihovoj kompilaciji, travnjaci
prekrivaju 52,5 milijuna km2 ili 40,5% kopna na Zemlji, isključujući Greenland i Antartiku.
Prema Hejcmanu i sur. (2013.), travnjaci mogu biti prirodni (ili primarni) i poluprirodni (ili
sekundarni). Prirodni travnjaci se javljaju tamo gdje se zbog klimatskih prilika (sušna klima,
vruća klima, hladna klima) ili velike nadmorske visine, nije mogla uspostaviti šumska
vegetacija, a održavanje u stanju travnjaka pomažu divlji biljojedi (bizoni, antilope, goveda i
dr.). Zbog toga se još nazivaju i klimatogenim travnjacima. Poluprirodni ili sekundarni
travnjaci nastali su nakon krčenja šumske vegetacije, a bez ljudskog održavanja košnjom ili
napasivanjem prešli bi ponovno u šumu. Trajni travnjaci zapadne i srednje Europe pretežno su
antropogeni travnjaci nastali sječom ili paljenjem šume, a održavaju se u svojstvu travnjaka
također ljudskom djelatnošću: košnjom i napasivanjem stoke (Bredenkamp i sur., 2002.), dok
među trajnim travnjacima istočne Europe značajan udio imaju i primarni, tj. stepe (Hejcman i
sur., 2013.). Poluprirodni travnjaci središnje Europe imaju produktivnost nadzemne mase od 1
do 10 tST/ha/godišnje (Hejcman i sur., 2013.). Klimatogeni travnjaci na raznim kontinentima
dobili su različita imena, pa se tako istočnoeuropski nazivaju stepe, afrički savane,
sjevernoamerički prerije, a južnoamerički pampasi.
Prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.) Hrvatska je 1965.g. imala 1,6 milijuna ha
travnjaka što je bilo 48% od ukupnih poljoprivrednih površina (koje su bile 3,4 mil. ha).
Prema DZS (2003.) Hrvatska je 2000.g. imala 1,16 mil. ha pašnjaka i 0,4 mil. ha livada što je
ukupno bilo 1,56 mil. ha travnjaka. Prema DZS (2015.) u Hrvatskoj se 2013. i 2014.g.
koristilo oko 620 tisuća ha travnjaka što je oko 40% od ukupne površine travnjaka iz izvješća
DZS (2003.).
Prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.), travnjaci su se nakon industrijalizacije
poljoprivrede u Republici Hrvatskoj (tokom zadnjih 50 godina), zadržali samo na površinama
gdje bi njihovo prevođenje u oranice bilo problematično, i to u slijedećim okolnostima: suviše
jak nagib terena za obradu, neravnost terena, kamenitost terena, nepovoljne osobine tla
(kamenita, šljunkovita, suviše plitka, glinasta, vrlo kisela, zaslanjena, tresetna, niskog
kapaciteta za zrak), nepovoljan vodni režim (poplavna područja, visoka podzemna voda,
mokra tla) i humidnost klime (naročito visoke oborine tokom vegetacije). Travnjaci su ostali
travnjacima i u predjelima gdje je neisplativa ratarska proizvodnja (tamo gdje jeftine uvozne
žitarice čine neisplativom domaću proizvodnju žitarica – slučaj Engleske za vrijeme
gospodarskog liberalizma), te gdje je skupa mehanizacija, velika udaljenost od tržišta i skup
obrtni kapital.
Šoštarić-Pisačić i Kovačević (1968.) procijenili su prosječnu proizvodnost livada (tj. travnjaka
koji se koriste prvenstveno košnjom) u RH na oko 2,5 t/ha sijena, a procjenu proizvodnosti
pašnjaka diferencirali su na 4 kategorije:
a) nizinski pašnjaci na vlažnim staništima proizvodnosti 5-10 t/ha ispaše
b) visinski i planinski pašnjaci proizvodnosti 3 do 6 t/ha ispaše
c) visokoplaninski pašnjaci proizvodnosti 1,5 do 4,0 t/ha ispaše
d) kamenjari na kršu proizvodnosti 0,8 do 2,5 t/ha ispaše.
U pisanom djelu istih autora nije bilo moguće razaznati odnose li se gornje procjene na prinos
ST ispaše ili na prinos zelene mase takva kakva jeste, ali obzirom na objavljene vrijednosti,
može se smatrati da je riječ o prinosima čiste ST ispaše, koja se prema istima autorima
napasivanjem može iskoristiti oko 50%.
201
Todorić i Gračan (1987.) opisali su tri različite skupine trajnih travnjaka Republike Hrvatske:
1) močvarni travnjaci, 2.) dolinski travnjaci, 3) brdski i planinski travnjaci.
Močvarne travnjake tokom jeseni, zime i proljeća poplavljuje voda tekućica ili oborinska
voda, a ljeti se nakon sušenja često javljaju pukotine u tlu. Dva tipa biljnih zajednica
nastanjuju takve travnjake: zajednica visokih šaševa (por. Cyperaceae) i zajednica oštre
busike (Deschampsia sp.). U zajednici visokih šaševa prevladavaju šaševi (Carex sp.), sitine
(Juncus sp), kisele trave i mnogi korovi. Sijeno tih livada korisiti se samo u velikoj oskudici
krme. Takve livade najviše su raširene u Posavini, Podravini, Pokuplju i Gorskom kotaru.
Zajednice oštre busike javljaju se na teškim mineralno-močvarnim tlima, a uočljive su po
uzdignutim busevim, tzv. džombama. Te zajednice se također javljaju u Posavini, Podravini,
te u Lici i krškim poljima. Sijeno tih livada je loše kvalitete.
Dolinski travnjaci su poplavljeni najčešće samo u proljeće. Poplave ovdje imaju povoljnu
ulogu prirodne gnojidbe. Ove livade daju dobru krmu. Na tim livadama raširena je zajednica
trave krestaca (Cynosurus cristatus) koja daje sijeno osrednje kvalitete. Na boljim terenima
prevladava zajednica rane pahovke (Arrhenatherum elatius), koja čini naše najbolje dolinske
livade. Najviše dolinskih livada je u Podravini, Zagorju, Gorskom kotaru, Slavoniji,
Hrvatskom primorju i Istri. Prinosi sijena tih livada bez ikakve gnojidbe su 3 do 5 t/ha, a uz
gnojidbu bi mogli doseći do 10 t/ha.
Brdski travnjaci nalaze se u pojasu šuma. Kod njih nema prirodne gnojidbe poplavama.
Nalaze se na plićim i ocijeditim tlima. Česta je erozija tla oborinskom vodom.
Planinski travnjaci nalaze se iznad visinske granice šuma, na plitkim i ocjeditim tlima. Erozija
tla vodom je još izraženija negoli na brdskim travnjacima. Četiri su najraširenije biljne
zajednice na brdskim i planinskim travnjacima Republike Hrvatske: zajednica uspravne
stoklase (Bromus erectus) i srednjeg trputca (Plantago media), zajednica vrijeska (Satureja
montana) i vriština, zajednica oštre vlasulje (Festuca bosniaca) i zajednica trave tvrdače
(Nardus stricta).
Zajednica uspravne stoklase i srednjeg trputca zauzima uglavnom kontinentalna područja
(Zvečevo, Plješevica, Hrvatsko zagorje). Ova zajednica ima dva tipa: livadni i pašnjački.
Prinosi sijena kreću se od 3 do 4 t/ha, a gnojenjem se mogu značajno povećati. Daju sijeno
dobre kvalitete. Zajednica vrijeska i vriština raširena je u Lici, Baniji, Kordunu, Gorskom
kotaru i Hrvatskom zagorju. Ta zajednica zauzima kisela tla. Prinosi slabog sijena se kreću
oko 1,4 t/ha. Zajednica oštre vlasulje je planinski pašnjak raširen u Gorskom kotaru, na
Velebitu, Plješevici, Biokovu i dr. Prinosi ispaše preračunati na sijeno iznose samo 0,3 do 0,5
t/ha. Zajednica trave tvrdače najviše je rasprostranjena na Učki, Velebitu, Gorskom kotaru i u
drugim planinskim krajevima. Obrašćuje planinske platoe, zaravni i slabo nagnute položaje.
Tlo je ekstremno kiselo. U tim pašnjacima prevladava trava tvrdača (Nardus stricta L.), koja
daje krmu niske hranjive vrijednosti. Prinosi tih pašnjaka preračunati u sijeno su od 0,5 do 0,7
t/ha. Gnojidba se provodi torenjem (držanjem ovaca na paši, koje fecesom gnoje pašnjak) i
kalcizacijom.
Prema predavanjima prof. Mirka Stjepanovića (neobjavljene zabilješke Ranka Gantnera),
hrvatski travnjaci se mogu podijeliti u četiri skupine, s dodanom petom skupinom koju je
opisao Rogošić (2000.):
1. Močvarni travnjaci koji daju visoke prinose lošeg sijena;
2. Nizinsko-dolinski travnjaci (Slika 22.) koji zauzimaju djelomično plavljena tla. U
tratini im dominiraju trave, slijede zeljanice, a najmanji je udio leguminoza.
3. Brdski travnjaci (Slika 23.), na 600 do 800 m nadmorske visine. Imaju niži potencijal
prinosa u odnosu na nizinsko-dolinske travnjake. Najčešće su na plićim, kiselim i
siromašnim tlima. Tokom ljeta je čest nedostatak oborina. U tratini prevladavaju trave
slabije krmne vrijednosti, slijede zeljanice, a najmanje je leguminoza.
202
4. Planinski travnjaci (Slika 24.), na 800 do 2400 m nadmorske visine. Nalaze se na
lošim, plitkim i erodiranim tlima. Daju male prinose krme slabe hranidbene
vrijednosti. Poboljšanja su skoro nemoguća. Na većim visinama i nagibima mogu se
koristiti samo napasivanjem.
5. Kamenjarski pašnjaci (slike 25. i 26.) i suhi primorski travnjaci
Slika 22. Nizinski pašnjak u istočnoj Hrvatskoj. Foto: Ranko Gantner (2020.)
Slika 23. Brdski pašnjak u Lici. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)
203
Slika 24. Planinski travnjak u Lici. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)
Slika 25. Krški pašnjak u Dalmaciji. Foto: Ivan Tešija (udruga Hrvatski krški pašnjaci, 2020.)
204
Slika 26. Goveda na ispaši na krškom pašnjaku u Dalmaciji. Foto: Ivan Tešija (2020.)
Prema Jozi Rogošiću (2000.) na području mediteranske Hrvatske rašireni su primorski
kamenjarski pašnjaci i suhi travnjaci. Prema mišljenju autora takvi travnjaci se bitno razlikuju
od četiri gore navedene skupine, kako zbog razlika u biljnom sastavu, tako i zbog klimatskih
prilika i podloge na kojoj su nastali. Zbog toga se mogu smatrati 5. skupinom travnjaka.
Karakterizira ih mediteranska klima s kišnim i blagim zimama i vrućim i suhim ljetima.
Nastali su na plitkim i kamenitim tlima. Daju male godišnje prinose krme. U biljnim
zajednicama sadrže trave, zeljanice i leguminoze niske krmne vrijednosti, a među zeljanicama
imaju aromatičnih (kadulja, smilje), ljekovitih i bodljikavih vrsta.
Unatoč „škrtosti“ krških pašnjaka, oni su nekada bili vrlo važan resurs za prehranu i
uzdržavanje stanovništva, a i danas još uvijek imaju isti potencijal. Prema Tešiji (2020.),
hrvatski krški pašnjaci zauzimaju površinu veću od 2 milijuna hektara, a samo na području
Dalmacije, u povijesti su uzdržavali oko 2 milijuna ovaca i oko 750.000 koza (broj koza je iz
osobne komunikacije). Prema Kosiću i sur. (2014.), pašnjaci Ćićarije (sjever Istre) su u
povijesti uzdržavali oko 160.000 ovaca, a danas je tu manje od 200 ovaca, i nešto malo
goveda i konja. Kosić i sur. (2014.) su na krečnjačkom pašnjaku na Ćićariji (Istra, Hrvatska)
ispitivali veličinu prisutne biljne mase tokom vegetacije ovisno o korištenju (lako napasivanje
0,5-1,0 ovaca/ha, nasuprot odsustvu napasivanja). Ispitivani pašnjak bio je površine oko 1.000
ha na 550 do 650 m..n.v., na plitkom smeđem tlu bogatom kamenom, s oko 1.400 mm
oborina/god., većina tokom jeseni, a drugi maksimum je pri prelazu proljeća u ljeto. Prosječna
zatečena biljna masa tokom ispitivanja svibanj-rujan bila je neznačajno veća na nepasenom
negoli na pasenom dijelu pašnjaka (2,28 tST/ha vs. 2,20 tST/ha). U svibnju je udio trava i
travolikih vrsta bio oko 53%, zeljanica oko 44% i mahunarki oko 3%.
Unatoč jasnoj klasifikaciji hrvatskih travnjaka u 5 gore opisanih skupina, autori nisu mogli
kvantificirati površine niti udjele pojedinih skupina travnjaka u ukupnim travnjačkim
površinama Republike Hrvatske.
Autori smatraju da su trajni travnjaci u RH velik i nedovoljno iskorišten resurs u proizvodnji
voluminozne krme. Prema službenoj statistici, njihova ukupna površina od oko 1,6 milijuna
hektara, i prosječni godišnji prinos od blizu 2 tST/ha ukazuju na proizvodni potencijal od
blizu 3 milijuna tona ST godišnje. To bi moglo biti više nego dvostruko u odnosu na
proizvodnju voluminoznih krmiva na oranicama u RH, jer se krmno bilje na oranicama uzgaja
na samo oko 100.000 ha, s prosječnim prinosom od oko 13 tST/ha (sredina između silažnog
kukuruza i lucerne ili djetelinsko-travnih smjesa). Važna komparativna prednost krme s
205
trajnih travnjaka jeste mala razina ulaganja i troškova u proizvodnji krme (provodi se
minimalna agrotehnika), dok se kod oraničnog krmnog bilja (silažni kukuruz) svake godine
provodi obrada tla, kupovina sjemena i pesticida, i troši se znatna količina fosilnih goriva za
pogon strojeva, a okoliš i krma se onečišćuju otrovnim pesticidima.
5.2. Uloga travnjaka
Prema Reheulu i sur. (2010.) travnjaci igraju nekoliko visoko važnih uloga. Najstarija uloga
im je proizvodnja krme za napasivanje i pripremu sijena. Ubrzo su travnjaci postali i važan
izvor fertilizatora za obradivo zemljište (tj. stajnjaka) jer su poljoprivrednici uočili povoljne
učinke prikupljenog izmeta pašnih životinja kao gnojiva za obradivo tlo. U novije vrijeme
travnjaci su postali važni za očuvanje bioraznolikosti jer je na trajnim travnjacima
ustanovljena visoka bioraznolikost (veliki broj prisutnih biljnih i životinjskih vrsta), mnogo
veća negoli na oranicama. Travnjaci su, u svjetlu politika smanjenja stakleničkih plinova u
Zemljinoj atmosferi, uočeni kao važan akumulator ugljika, važniji nego oranična tla, jer
akumuliraju velike količine organske tvari u tlu. S oranicama se događa suprotno:
kontinuirano gube organsku tvar koja završava u atmosferi kao staklenički plin CO2.
Travnjaci imaju i važnu krajobraznu i turističku ulogu jer su privlačni gradskom stanovništvu,
mnogo privlačniji negoli oranice. Proizvodnja krme na travnjacima zahtijeva značajno manje
utroška fosilnih goriva (gotovo da i nema obrade tla) i pesticida, na taj način omogućujući
bolju održivost poljoprivredne proizvodnje.
Konverzija oranice u travnjak može poslužiti kao sredstvo oporavka fizikalnih svojstava tla i
njegove plodnosti. Tako su Ajayi i Horn (2016.) u Njemačkoj ustanovili da konvertiranje
degradiranog oraničnog tla u trajni travnjak obnavlja kvalitetu tla. Njihovo višegodišnje
istraživanje konverzije oranice s degradiranom strukturom tla u trajni travnjak pokazalo je da
je takva konverzija popravila strukturu tla i oblikovala sustav čvrstih pora. Također,
konverzija je poboljšala mehanička i hidraulička svojstva tla (masenu gustoću, volumen pora,
kapacitet za vodu, hidraulički konduktivitet). Nadalje, Nevens i Rehaul (2003.) su konstatirali
da je uklapanje kratkotrajnih travnjaka (od 2 do 5 godina) u plodored na oranicama bilo
tradicionalno sredstvo obnavljanja plodnosti tla i suzbijanja višegodišnjih korova u zapadnoj
Europi, te da će zbog porasta površina pod ekološkom poljoprivredom porasti i potreba za
takvim nekemijskim praksama. Nevens i Reheul (2001.a) su ustanovili povoljan utjecaj
kratkotrajnog trogodišnjeg travnjaka za ispašu na prinose i N-ishranu narednih oraničnih
usjeva uzgajanih nakon preoravanja istoga travnjaka. Naime, nakon razoravanja kratkotrajnog
pašnog travnjaka na oranici, ostvarili su prinos silažnog kukuruza 20 tST/ha bez N-gnojidbe,
što je bilo slično prinosu kukuruza u monokulturi gnojenog sa 180 kgN/ha.
5.3. Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka
Hranidbena vrijednost krme s trajnih travnjaka ovisi o florističkom sastavu travnjaka, tj. o
zastupljenosti i kvaliteti biljnih vrsta u travnjaku, te o razvojnoj fazi biljaka u vrijeme
korištenja (tj. košnje ili napasivanja). Trajni travnjaci obiluju velikim brojem biljnih vrsta,
koje se prema Šoštarić-Pisačiću i Kovačeviću (1968.) mogu svrstati u 5 skupina:
1. kvalitetne trave (Arrhenatherum elatius, Dactylis sp., Lolium sp., Poa sp., neke
Festuca sp., neke Bromus sp. i dr.);
2. mahunarke (višegodišnje: Medicago sp., Trifolium sp., Corniculatus sp. i dr., te
jednogodišnje: Vicia sp., Lathyrus sp., Coronilla sp. i dr.);
3. loše trave (neke Festuca sp. i dr.) i travolike vrste (Cyperaceae i Juncaceae);
206
4. zeljanice (Achillea sp. – Slika 27., Plantago sp., Taraxacum officinale, Daucus carota
– Slika 28., Cichorium intybus – Slika 29., Rumex sp. – Slika 30., i dr.);
5. mahovine i lišajevi.
Slika 27. Achilea milefolium, biljka ugodnog svježeg mirisa. Foto: Ranko Gantner (2020.)
Slika 28. Daucus carota, divlja mrkva, visoka biljka s velikom štitastom cvati, intenzivnog
mirisa po mrkvi. Foto: Ranko Gantner (2020.)
207
Slika 29. Cichorium intybus, divlja cikorija, biljka s plavim cvjetovima. Foto: Ranko Gantner
(2020.)
Slika 30. Rumex sp., kiselica, Foto: Ranko Gantner (2020.)
Todorić i Gračan (1986.) su pored gore navedenih skupina naveli i skupinu korova koju čine
otrovne, škodljive, bodljikave i vrlo grube biljne vrste. Također, naveli su da se borbom protiv
korova ne smiju iskorijeniti sve vrste iz skupine zeljanica jer mnoge imaju dobru krmnu
vrijednost, a i bogatije su kalcijem i magnezijem negoli trave. U suvremenim uvjetima je
postalo važno održavati i poboljšavati bioraznolikost pa bi i s toga stajališta bilo važno
očuvati zeljanice u trajnim travnjacima. One mogu biti posebno korisne jer neke od njih
sadrže visokovrijedne ljekovite, taninske i aromatične tvari koji doprinose zdravlju stoke i
čišćenju probavnog trakta od nametnika iz skupine nematoda (Daucus carota, Cichorium
intybus, Achilea milefolium, Plantago sp., Taraxacum officinale, Rumex sp.). Prema Todoriću
i Gračanu (1986.) tratina dobrog sastava trebala bi sadržavati 60 do 75% dobrih trava, 15 do
20% mahunarki i 5 do 25% neškodljivih (korisnih) zeljanica.
Stvarnim korovima Todorić i Gračan (1986.) smatraju slijedeće vrste:
1. otrovne, te osobito ljute i gorke vrste (Aristolochia clematitis – Slika 31., Cicuta
virosa – Slika 32., Conium maculatum – Slika 33., Colchicium autumnale, Equisetum
sp., Anemone sp., Caltha palustris, Cardamine sp., Galega officinalis)
208
2. škodljive vrste (Allium sp., Sinapis sp., Thlaspi arvensis, koje daju mlijeku oštar miris
po češnjaku; Melampyrum, Myosotis, Gallium, Euphorbia sp. daju mlijeku plavkastu
boju; Rumex i Cirsium izazivaju lako zgrušavanje mlijeka; Lepidium, Galeopsis,
Camelina daju mesu neugodan miris)
3. Bodljikave vrste i vrste dlakavih listova koje stoka izbjegava (Cirsium sp. – Slika 34.,
Ononis spinosa, Symphytium officinale)
4. Biljke grubih i tvrdih stabljika (Juncaceae, Carex sp.)
Slika 31. Otrovna Aristolochia clematitis u sredini slike. Foto: Ranko Gantner (2020.)
Slika 32. Otrovna Cicuta virosa u sredini slike. Foto: Ranko Gantner (2020.)
209
Slika 33. Otrovna Conium maculatum biljka sa malim bijelim štitastim cvatovima. Foto:
Ranko Gantner (2020.)
Slika 34. Cirsium sp. Bodljikava biljka iz porodice glavočika. Foto: Ranko Gantner
Floristički sastav trajnog travnjaka značajno ovisi o intenzitetu korištenja, pa tako intenzivno
korišteni travnjaci (redovito košeni, napasivani i gnojeni) sadrže značajno manji broj biljnih
vrsta od neredovito korištenih travnjaka (Šoštarić-Pisačić i Kovačević, 1968.).
U posljednjih 10-ak godina na trajnim travnjacima sve se češće zamjećuje divlji sirak
(Sorghum halepense L., Slika 35.), koji se smatra invazivnom vrstom. Iako divlji sirak nije
nativna biljka Europe, na njega se može gledati i kao krmnu biljku koja može omogućiti
umjeren prirast junadi (Rankins i Bransby, 1995.), pa čak i ovaca (Animut i sur., 2005.) na
ljetnoj paši, kada nativne trave hladne sezone uđu u ljetnu dormanciju.
210
Slika 35. Divlji sirak tokom ljeta prevladava u spontanoj biljnoj zajednici trajnog travnjaka u
okolici Osijeka. Foto: Ranko Gantner (2020.)
Hranidbena vrijednost krme s travnjaka može biti vrlo visoka, osobito u ranim razvojnim
fazama biljnih vrsta zastupljenih u tratini (tablice 165., 166. i 167.), pod uvjetom da u
florističkom sastavu prevladavaju kvalitetne trave, mahunarke i zeljanice.
Tablica 165. Prosječna hranidbena vrijednost zelene mase travnjaka u Njemačkoj (DLG,
1997.). Biljni sastav uključuje trave hladne sezone, leguminoze i zeljanice.
Tip
travnjaka
Faza razvoja trava ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Prevladavaju
niske trave,
4 i više
korištenja
godišnje
Vlatanje 16 23,5 17,2 7,38 79,1
Klasanje/metličanje 18 20,7 23,1 6,58 72,5
Početak cvatnje 22 18,7 26,1 6,30 70,6
Drugi porast od 5
tjedana
18 21,3 22,9 6,09 67,4
Prevladavaju
visoke trave,
2 do 3
korištenja
godišnje
Početak
klasanja/metličanja
17 18,0 19,5 6,90 75,5
Puno
klasanje/metličanje
18 15,2 24,7 6,27 70,4
Početak cvatnje 21 13,0 28,8 5,88 67,2
Sredina do kraj
cvatnje
23 10,8 32,3 5,50 64,2
Drugi porast od 5
tjedana
20 16,6 24,7 5,95 66,8
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
211
Tablica 166. Prosječna hranidbena vrijednost silaže s travnjaka u Njemačkoj (DLG, 1997.)
Tip
travnjaka
Faza razvoja trava ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Prevladavaju
niske trave,
4 i više
korištenja
godišnje
Vlatanje 35 23,5 17,2 7,38 79,1
Klasanje/metličanje 35 20,7 23,1 6,58 72,5
Početak cvatnje 35 18,7 26,1 6,30 70,6
Drugi porast od 5
tjedana
35 21,3 22,9 6,09 67,4
Prevladavaju
visoke trave,
2 do 3
korištenja
godišnje
Početak
klasanja/metličanja
35 16,5 22,1 6,69 73,9
Puno
klasanje/metličanje
35 14,8 26,4 5,89 67,0
Početak cvatnje 35 13,0 29,9 5,76 66,3
Sredina do kraj
cvatnje
35 11,0 33,4 5,38 62,8
Drugi porast od 5
tjedana
35 15,7 26,0 5,68 64,7
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
Tablica 167. Prosječna hranidbena vrijednost sijena s travnjaka u Njemačkoj (DLG, 1997.)
Tip
travnjaka
Faza razvoja trava ST
(%)
SB
(% u ST)
SV
(% u ST)
NEL
(MJ/kgST)
TDN*
(% u ST)
Prevladavaju
niske trave,
4 i više
korištenja
godišnje
Puno
klasanje/metličanje
86 12,6 27,5 6,05 68,5
Početak cvatnje 86 11,1 30,3 5,73 65,9
Sredina do kraj
cvatnje
86 10,0 33,3 5,07 59,6
Drugi porast od 5
tjedana
86 14,2 27,3 5,52 64,3
Prevladavaju
visoke trave,
2 do 3
korištenja
godišnje
Puno
klasanje/metličanje
86 10,6 29,4 5,32 61,8
Početak cvatnje 86 9,4 32,4 4,93 58,3
Sredina do kraj
cvatnje
86 9,1 35,6 4,55 54,5
Drugi porast od 5
tjedana
86 13,3 28,4 5,28 60,7
* Izračun prema Maynardu (1953.) i probavljivosti po DLG-u (1997.)
212
Prema pokazateljima hranidbene vrijednosti zelene mase travnjaka u vegetativnoj fazi trava
(vlatanje, Tablica 165.), može se konstatirati da takva ispaša ima visoku hranidbenu vrijednost
(>20% SB u ST, >7 MJ NEL/kgST, >70% TDN u ST i oko 17% SV u ST), višu od TMR-a za
visokoproizvodne mliječne krave. Naime, prema Wheelerovoj (1996.) krava (TM=600 kg)
koja luči 30 kg mlijeka na dan i konzumira oko 21 kg ST/dan (3,5 % od TM), treba prosječan
sadržaj sirovih bjelančevina oko 16% u ST, NEL oko 6,8 MJ/kgST, TDN oko 71% u ST i
sirovih vlakana oko 17% u ST.
Iz tablica 165., 166. i 167. uočljivo je da travnjak koji se češće koristi (3 do 4 puta godišnje)
daje kvalitetniju krmu od travnjaka koji se rjeđe koristi (2 do 3 puta godišnje). Također,
vidljivo je da svježa zelena masa sadrži najviše sirovih bjelančevina i najveću energetsku
vrijednost, da je silaža nešto slabije kvalitete, a da je sijeno najniže kvalitete. Pad kvalitete
posljedica je gubitaka tokom pripreme i skladištenja silaže i sijena.
Uočljiva visoka kvaliteta drugog porasta travnjaka posljedica je visokog udjela lisne mase u
prinosu nadzemne mase. Naime, u prvom porastu trave stvaraju velik udio generativnih vlati
koje su drvenaste i niže hranidbene vrijednosti, a u drugom i narednim porastima većina trava
ne stvara generativne vlati. Narodni naziv za sijeno pripremljeno od drugog i narednih porasta
travnjaka jest otava, koja je posebno cijenjena u hranidbi stočnog podmlatka. U ruralnim
sredinama se pod rječju sijeno najčešće podrazumijeva samo sijeno pripremljeno od prvog
porasta travnjaka.
Provedena egzaktna istraživanja mogu nam pomoći upoznati hranidbenu vrijednost krme s
travnjaka. Worrell i sur. (1986.) su u Nebraski (USA) ispitivali kvalitetu livadnog sijena i
proizvodne pokazatelje junaca hranjenih istim sijenom, ovisno o roku košnje livade (kraj
lipnja, početak kolovoza i kraj rujna). S odmicanjem roka košnje, padao je sadržaj sirovih
bjelančevina, dobrovoljna konzumacija, sadržaj probavljive organske tvari i prosječni dnevni
prirast tjelesne mase junadi (Tablica 168.). Također, mijenjao se i floristički sastav sijena: u
lipanjskom otkosu prevladavale su višegodišnje trave hladne sezone (vlasnjača livadna, mačji
repak, Agrostis stolonifera s oko 80% udjela u ST, a ostatak je bila crvena djetelina i stoklasa
bezosata) s vrlo malo izbilih metlica, u ljetnom otkosu prevladavala je vlasnjača livadna
(izmetličala) s crvenom djetelinom, a pojavile su se i višegodišnje trave tople sezone s
udjelom 30% (u vegetativnoj fazi), a u jesenskom otkosu prevladavale su višegodišnje trave
tople sezone (80%: indiangrass, big bluestem i switchgrass), a ostatak su bile vlasnjača
livadna i ostale. U pokusu su korišteni križani (Angus×Hereford) junci godišnjaci početne
tjelesne mase 340 kg opremljeni ruminalnim kanulama za ispitivanje parametara probave.
Hranidbeni tretmani su uključivali samo sijeno, vodu i mineral, po volji, i trajali su 21 dan, od
čega su parametri mjereni samo zadnjih 5 dana, jer se smatralo da se stoka privikavala na
obroke prvih 21 dan.
Tablica 168. Utjecaj roka košnje livadnog sijena na kvalitetu sijena i proizvodne pokazatelje
sijenom hranjenih junaca u Nebraski (USA, Worrell i sur., 1986.)
Rok košnje 1982.g. Kraj lipnja Početak kolovoza Kraj rujna
Organska tvar (% u ST) 91,7 89,8 89,6
Sadržaj S.B. (% u ST) 8,5 6,0 4,9
NDF (% u ST) 68,1 71,9 70,8
ADF (% u ST) 34,3 37,6 38,7
Dobrovoljna konzumacija (% od TM) 2,41 2,24 2,16
In-vitro probavljivost organske tvari (%) 69,6 59,3 54,3
Prosječni dnevni prirast (kg/grlu/dan) 0,81 0,50 0,41
213
Napasivanje junaca i junica na prinosnim trajnim travnjacima Europe (Velika Britanija,
Njemačka i Francuska) koji od travnja do listopada prime oko 500 mm kiše, omogućilo je
zadovoljavajuće prosječne dnevne priraste tjelesne mase od 0,58 do 0,98 kg/grlu/dan
(Isselstein i sur., 2007.). Prosječna biljna masa tokom pašne sezone bila je između 1,9 i 4,3
tST/ha, ovisno o lokaciji i primijenjenoj gustoći stočnog fonda (1,0 do 2,4 UG/ha).
Na nisko-prinosnim travnjacima za očekivati je slabiju proizvodnost stoke jer će životinje
imati manje zalogaje i više vremena provesti tražeći hranu, što će imati za posljedicu nižu
dnevnu konzumaciju suhe tvari ispaše.
5.4. Biologija travnjačkih biljaka
Travnjačke biljke se snabdijevaju energijom iz Sunčevog zračenja kroz proces fotosinteze, čiji
je rezultat hvatanje atmosferskog CO2 i proizvodnja šećera za vlastite energetske potrebe, uz
otpuštanje kisika u atmosferu. Sve gradivne elemente (aminokiseline, proteine, celulozu i dr.)
biološki aktivne spojeve (vitamine, hormone, enzime i dr.) biljke same sintetitiziraju, a
minerale usvajaju iz tla. Listovi su biljni organi s prvenstvenom funkcijom hvatanja Sunčeve
svjetlosti i razmjene plinova (CO2 – O2), tankog su i spljoštenog oblika radi stvaranja velike
foto-receptivne površine. Stabljike su izdužene, sa starenjem postaju sve čvršće jer moraju
nositi sve više listova, a na kraju i reproduktivne organe (cvjetove i sjemenke). Stabljike
povezuju nadzemne i podzemne organe. Korijen učvršćuje biljke u tlu, usvaja vodu i minerale
iz tla, i pumpa ih u nadzemne dijelove biljke. Kroz sve biljne organe prolaze provodne žile
floema i ksilema. Korijen i prizemni dijelovi biljaka još imaju i ulogu skladištenja energije (u
obliku škroba i/ili šećera) za prvi proljetni porast biljaka, za prvi porast nakon sušnog
razdoblja, te za naknadne poraste nakon defolijacije (nakon odgrizanja nadzemne mase
ispašom ili nakon odvajanja nadzemne mase košnjom). Travnjačke biljke se šire prosipanjem
sjemena, raznošenjem sjemena vjetrom ili životinjama (fecesom) i vegetativno – pružanjem
stolona (nadzemnih vriježa) i rizoma (podzemnih podanaka). Travnjačkim biljkama odgovara
prolazno zadržavanje i kratkotrajno pasenje pašnih životinja, kako ne bi došlo do ponovnog
odgrizanja tek izraslog mladog lišća. Odgovara im i dugačko razdoblje nesmetanog porasta
nakon defolijacije kako bi se fotosintezom novih listova obnovile zalihe energije u korijenu i
prizemnim dijelovima za ponovni porast nakon eventualne slijedeće defolijacije. Urođenici
Sjeverne Amerike (tzv. Indijanci) su primijetili da prerijske trave imaju bujniji proljetni porast
ako im se stara velika nadzemna masa ukloni pomoću spontanih požara (uslijed munja), pa su
poslije sami palili ograničene površine travnjaka, kako bi isprovocirali bujniji porast trava i
obilje ispaše za bizone (Barnes i Nelson, 2003.). Praksa paljenja velikih travnjačkih površina s
mrtvom prošlogodišnjom biljnom masom, radi poticanja bujnijeg mladog porasta još se uvijek
prakticira u Africi.
Travnjačke biljke su koevoluirale s velikim i malim travojedima (Retallack, 2001.), i
međusobno se potpomažu u preživljavanju. Prema biologu Allanu Savory-ju iz Zimbabwea
(Nordborg, 2016.), prirodno kretanje velikih travojeda u velikim krdima, u povijesti je
omogućavalo kratko razdoblje zaposjedanja pojedinog dijela travnjaka, i dugačko razdoblje
odmora i regeneracije tratine, na taj način omogućujući bujnost i održivost travnjaka i dobru
pokrovnost tla. Nestankom velikih krda divljih travojeda, velike travnjačke površine ostale su
bez ključnog činitelja održivosti, što je uzrokovalo degradaciju travnjaka (prorjeđivanje
tratine), eroziju tla i širenje pustinja. Biolog Allan Savory se holističkim planiranjem i
provođenjem napasivanja (kratka ispaša s jakim pašnim opterećenjem u velikom stadu, nakon
čega slijedi duga regeneracija tratine) danas suprotstavlja degradaciji travnjaka i posljedičnom
širenju pustinja, siromaštva i nasilja u Africi.
214
5.5. Melioracije travnjaka i agrotehnika na travnjacima
5.5.1. Melioracije vodnog režima
Na močvarnim travnjacima najvažniji uzrok nepovoljnog botaničkog sastava i ograničenja
korištenja jest suvišak vode tokom velikog dijela godine. Suvišna voda po porijeklu može biti
podzemna voda ili porijeklom od plavljenja iz otvorenih vodotokova. Kao rješenje problema
nudi se odvodnja suvišne vode. Ako među ekološkim ciljevima, za problematični travnjak,
nisu očuvanje akvatične flore i faune (člankonožaca, vodozemaca, gmazova, ptica selica),
tada odvodnja, ako je izvediva, može značajno poboljšati uvjete korištenja i botanički sastav
travnjaka. S obzirom da su i nizinsko-dolinski travnjaci preostali samo na problematičnim
tlima, to je i kod njih suvišak vode u proljeće najčešći problem, koji se, ovisno o položaju
travnjaka, može riješiti odvodnjom. Odvodnja se može provesti iskapanjem mreže odvodnih
kanala i polaganjem cijevne drenaže ili kopanjem krtične drenaže do odvodnih kanala.
Ugradnjom ustava ili ventila na odvodne kanale, moguće je vodu sačuvati prije nadolaska
sušnog razdoblja i tako očuvati produktivnost travnjaka i tokom ljeta. Prema Čižeku (1964.),
na travnjacima nastalim na pjeskovitim tlima, vlaženje podzemnom vodom je poželjno, a
njena pogodna dubina je na oko 40 cm ispod površine tla, dok je na glinastim tlima poželjna
veća dubina podzemne vode, na oko 100 cm ispod površine tla. Prema istom izvoru, u ljetnoj
suši, ako je izvedivo, bilo bi dobro razinu podzemne vode održavati iznad 60 cm dubine tla.
Na ocjeditim travnjacima (na nagibima i na propusnim tlima malog kapaciteta za vodu)
najčešći problem je nedostatak vode tokom ljeta. Ipak, navodnjavanje travnjaka tokom sušnog
razdoblja, čak i ako je izvedivo, može biti ekonomski neisplativo. Naime, oprema, instalacije i
energija potrebna za navodnjavanje još uvijek ima visoku cijenu, a stočarska proizvodnja nudi
znatno manju vrijednost po jedinici površine negoli povrćarska ili voćarska proizvodnja. Ako
brdski ili planinski travnjak trpi od suše, navodnjavanje je najčešće neizvedivo jer se nema
odakle dovesti voda. Umjesto navodnjavanja, ovdje je korisnije usmjeriti aktivnosti na
smanjenje gubitaka vode evaporacijom i otjecanjem, te poboljšanje kapaciteta tla za
skladištenje vode. Održavanje dobre pokrovnosti tla tratinom smanjuje gubitke vode
otjecanjem i evaporacijom, koja je najveća s gologa tla. Organska gnojidba poboljšava
strukturu i poroznost tla i kapacitet tla za vodu.
5.5.2. Poboljšanje pokrovnosti, proizvodnosti i botaničkog sastava tratine
Vrlo često se farmeri i pastiri suočavaju s padom proizvodnosti njihovih travnjaka, koji je
povezan s prorjeđivanjem tratine i pojavom površina golog tla bez biljnog pokrova. Gola
površina tla ne prozvodi krmu, omogućuje veće gubitke vode evaporacijom i otjecanjem, nije
zaštićena od erozije vodom i vjetrom, i ostavlja prostor za useljavanje korova. Zbog toga
farmeri i pastiri nastoje spriječiti prorjeđivanje tratine i/ili obnoviti prorjeđenu tratinu.
Ponekad farmeri žele tratinu obogatiti višegodišnjim mahunarkama (npr. povećati
zastupljenost djetelina, lucerne ili smiljkite) kako bi dobili kvalitetniju krmu, bolji ljetni
porast i veće prinose bez dušične gnojidbe. Uz obogaćivanje tratine mahunarkama, cilj može
biti i obogaćivanje tratine visokoprinosnim travama (ljuljevi, vlasulje, klupčasta oštrica) ili
zeljanicama (pašna cikorija, pašni trputac). Prinos travnjaka, pokrovnost tla, cjelovitost tratine
i sadržaj mahunarki mogu se poboljšati:
1. usijavanjem poželjnih vrsta u postojeći travnjak bez obrade tla,
2. poboljšanim korištenjem ili napasivanjem,
3. sjetvom djetelinsko-travne smjese u konvencionalno pripremljen sjetveni sloj tla.
215
Usijavanje u postojeći travnjak bez obrade tla vrlo često se preporučuje jer nam čuva stare
i dobro ukorijenjene biljke, a tratinu u većoj ili manjoj mjeri obogaćuje sijanim biljkama.
Sjetva djetelinsko-travne smjese u konvencionalno pripremljen sloj tla omogućuje najbolje
ostvarenje sklopa sijanih biljaka, ali nam uništava prethodno prisutne biljke te donosi i rizik
od neuspjeha zasnivanja zbog nepovoljnih uvjeta nakon sjetve – npr. suše koja može odgoditi
nicanje, ili zakašnjelu sjetvu, što je u oba slučaja povezano s rizičnim prezimljenjem i slabijim
porastom tratine u prvoj godini korištenja. Dakle, usijavanje u staru tratinu donosi manje
rizika od nedostatka ispaše, negoli sjetva u konvencionalno pripremljen sjetveni sloj, jer se
kod pripreme sjetvenog sloja neizbježno uništava stara tratina. Također, usijavanje u
postojeću tratinu je povezano sa značajno manjim troškovima (manji utrošak sjemena i
odsutni troškvi pripreme tla). Poboljšanje travnjaka boljim načinom korištenja (napasivanja i
košnje) zasniva se na provođenju vremenski kratkotrajne, ravnomjerne i neselektivne
defolijacije (tj. ispaše ili košnje), koja se ponavlja nakon odgovarajućeg (dovoljno dugog)
razdoblja nesmetane regeneracije tratine. Također, napasivanje se vodi tako da se pašnjačke
biljke ne popasu duboko, već da se biljkama ostavi dovoljno visok ostatak prizemnih dijelova
stabljike i lišća, oko 7,5 cm iznad površine tla (Lemus, 2015.). Na taj način se omogućuje brži
ponovni porast biljaka nakon defolijacije, jer biljke u prizemnom dijelu busena čuvaju
rezervne ugljikohidrate i minimalnu fotosintetski aktivnu površinu za snabdijevanje novog
porasta potrebnom energijom.
Oporavak i poboljšanje degradiranih travnjaka u nekim dijelovima svijeta mogu biti presudni
za održivost stanovništva. Naime, kada dođe do degradacije velikih površina travnjaka, u vidu
prorjeđivanja tratine, ogolijevanja tla i erozije tla, govori se o širenju pustinja ili
dezertifikaciji. Ova pojava najčešće se zamjećuje u polusušnim klimatima (a ponekad čak i u
vlažnijim klimatima), i najčešće se pripisuje klimatskim promjenama i prenapasivanju (tj.
prevelikoj konzumaciji biljnog pokrova, koji potom izumire). I u takvim slučajevima postoje
mjere koje mogu usporiti, zaustaviti, pa čak i obrnuti proces degradacije travnjaka.
5.5.2.1. Poboljšanje pokrovnosti tla i botaničkog sastava tratine usijavanjem
Usijavanjem sjemena poželjnih vrsta biljaka (selekcionirane trave, djeteline i zeljanice) može
se popuniti prorijeđeni travnjak. Usijavati se može po cijeloj površini travnjaka ili samo po
ogoljelim ili prorijeđenim dijelovima travnjaka. Usijavati se može površinskim razbacivanjem
sjemena ili sjetvom pomoću tzv. no-till sijačica koje snažnim diskovima otvaraju tratinu i tlo,
polažu sjeme, i potom nagaznim kotačima zatvaraju tlo nad položenim sjemenom. Sjetva no-
till sijačicama omogućuje dobro nicanje posijanih biljaka. U uvjetima umjerenih klimatskih
zona, usijavanje no-till sijačicama bi trebalo obaviti u kasno-ljetnom roku, kako bi se usijane
biljčice dovoljno razvile prije zime. Moguća je i rano-proljetna sjetva, ali uz znatno slabije
izražen doprinos tratini tokom prve godine. Kakogod, no-till sijačice su prilično skupi uređaji,
trebaju pogon jačih traktora, a njihov pristup i rad na brdovitim terenima može biti otežan ili
onemogućen. Usijavanje razbacivanjem sjemena je mnogo jeftinija varijanta ali sa znatno
manje izvjesnim ostvarenjem sklopa sijanih biljaka. Najčešće se izvodi krajem zime i
početkom proljeća, kada naizmjenično smrzavanje i odmrzavanje tla pomaže da nastale
pukotine tla „uhvate“ prosuto sjeme. Prije usijavanja korisno je staru biljnu masu svesti na
minimum (najčešće niskim napasivanjem), kako bi novo sjeme lakše došlo do tla.
Napasivanje ili promet stoke po usijanom travnjaku omogućuje ostvarenje boljeg kontakta
sjemena i tla, posredstvom gaženja stoke. Za bolje ostvarenje sklopa korisno je u početnim
fazama rasta mladih biljčica, stare biljke održavati u nižem porastu, kako bi se smanjila
njihova konkurencija nad mladim usijanim biljkama. To se provodi napasivanjem stare
216
tratine, a potrebno ga je zaustaviti kada mlade biljčice dosegnu visinu kod koje bi mogle biti
popašene. Napasivanje se nastavlja kada se mlade biljke dovoljno razviju.
5.5.2.2. Poboljšanje pokrovnosti tla i kvalitete tla pomoću odgovarajućih metoda napasivanja
Ako se pašnjak napasuje prenisko (skoro do površine tla), ili se biljkama ne omogući
razdoblje nesmetanog porasta i regeneracije, za očekivati je izumiranje biljaka i prorjeđivanje
tratine. U takvim slučajevima obično prvo izumiru najkvalitetnije biljke jer bivaju češće
ponovljeno odgrizane. Kada se ustanovi degradacija pašnjaka (prorjeđenje tratine, erozija tla),
vrlo često se prvo posumnja da ga je uzrokovalo preveliko pašno opterećenje, veće od
nosivosti pašnjaka, što najčešće i jeste uzrok. Kao logična mjera zaštite biljnog pokrova od
prenapasivanja nudi se smanjenje stočnog fonda i rasterećenje ugroženih travnjaka. Ipak,
postoje slučajevi gdje je isključivanje pašnih životinja dovelo do ubrzavanja procesa
degradacije travnjaka i tla. Objašnjenje za ovakve neočekivane razvoje događaja leži u
međusobnom potpomaganju travnjačkih biljaka i pašnih životinja. Naime, travnjačke vrste su
kroz proces od nekoliko desetaka milijuna godina koevoluirale zajedno s velikim biljojedima
(s divljim govedima, antilopama, konjima i dr.). Nadalje, trave imaju potrebu da im biljojedi
uklone suvišnu nadzemnu masu, što biljkama daje podražaj za novi porast. Biljojedi svojim
kretanjem raznose pojedeno travno sjeme, a svojim gaženjem uspostavljaju bolji kontakt
sjemena i tla, i omogućuju bolju pokrivenost tla povaljivanjem biljne mase. Bolja pokrivenost
tla smanjuje gubitke vode iz tla i stvara povoljniju mikroklimu. Biljojedi izbacivanjem balege
i urina poboljšavaju sve aspekte plodnosti tla – od obogaćivanja tla mineralima do poboljšanja
životne aktivnosti tla (tj. mikroflore, mikro- i mezo-faune), poboljšanja strukture tla i
kapaciteta za vodu i zrak. Uzrok izumiranja biljaka iz travnjačkog pokrova i posljedično
prorjeđivanja tratine ne mora uvijek biti posljedica prenapasivanja, nego može biti posljedica i
loše organizacije napasivanja (kada se travnjačkim biljkama ne omogući dovoljno vrijeme
regeneracije nakon napasivanja ili se stoci dozvoljava proizvoljna konzumacija i ponovljeno
odgrizanje mladog porasta jednih te istih biljaka).
Teague i Dowhower (2003.) su na trajnim travnjacima u Teksasu (SAD) ustanovili da
rotacijsko napasivanje Hereford krava na 8 podjedinica pašnjaka u slijedu omogućuje
značajno bolju pokrovnost tla tratinom negoli kontinuirano (neograničeno) napasivanje po
cijelom pašnjaku s istim stočnim fondom. Stočni fond je bio 0,13 UG/ha od 1995. do 1997.g.
i 0,08 UG/ha u 1998.g. zbog suše, a rotacijsko napasivanje je provođeno s premještanjem
stoke kada umjereno popase biljke na podjedinici, i omogućavanjem 45 do 90 dana
nesmetanog porasta tratine nakon iskorištenja podjedinice. Svoj nalaz su objasnili time da kod
neograničenog napasivanja, unatoč primjeni odgovarajućeg stočnog fonda (koji odgovara
nosivosti pašnjaka), stoka preferira proizvoljne zone, koje ponovljeno konzumira, dok druge
zone ostavlja slabo iskorištenima ili netaknutima. Zbog toga preferirane zone podnose pašno
opterećenje veće negoli je prosjek za cijeli pašnjak. Na preferiranim, tj. prečesto popasenim
zonama dolazi do istiskivanja viših i prinosnijih trava, čije mjesto potom zauzimaju niže i
manje prinosne višegodišnje trave, pa potom jednogodišnje trave, a na kraju sukcesije se
javlja golo tlo. Golo tlo tada ima smanjeno upijanje vode, veće gubitke vode isparavanjem i
otjecanjem i jače izraženu eroziju. Za smanjenje ogoljelih zona pašnjaka, autori su preporučili
i smještaj pojila tako da sva paša bude unutar udaljenosti 1,6 km od pojila, a po mogućnosti i
do 0,8 km.
Negesse i sur. (2010.) su u južnoj Etiopiji, na prirodnom visinskom pašnjaku (oko 2.000
m.n.v.) u subhumidnom klimatu (oko 1.067 mm/god.) Umbulo Wacho sliva, s bimodalnim
rasporedom kiše (kišna sezona od lipnja do rujna, a sušna sezona od listopada do svibnja),
ustanovili da erozija tla i vodni stres (suša) stvaraju ozbiljne probleme za prisutno stočarsko
217
stanovništvo. Na pašnjaku je bio ogolio biljni pokrov, a tlo je podleglo eroziji uslijed koje su
nastali duboki i široki jarci. Na istom području, mraz koji se može pojaviti u listopadu i
studenom može dodatno oštetiti leguminoze i mladi biljni porast, dovodeći do još veće
nestašice krme. Na istraživanom pašnjaku uobičajene vrste stoke su goveda, ovce, koze,
magarci i kokoši. Negesse i sur. (2010.) su pretpostavili da su prevelik stočni fond i
prenapasivanje doprinijeli ogolijevanju pašnjaka i eroziji tla, te su s ciljem stabiliziranja
površine i povećanja prinosa biljne mase proveli 4-godišnji pokus isključivanja stoke s
određenih dijelova pašnjaka. Na njihovo iznenađenje, isključivanje stoke dovelo je do nižih
prinosa ispaše negoli na slobodno korištenim dijelovima pašnjaka (Tablica 170.). Ovu
kontradiktornost objasnili su izlučivanjem balege i urina od strane pašnih životinja na
korištenu pašnjačku površinu, što je dovelo do bolje ishranjenosti biljaka prisutnih u tratini.
Tablica 169. Godišnja proizvodnja krme na prirodnom visinskom pašnjaku u Etiopiji ovisno o
razdoblju onemogućavanja napasivanja (Negesse i sur., 2010.)
Režim
napasivanja
Slobodno
napasivanje
Onemogućeno 2
godine
Onemogućeno 3
godine
Onemogućeno 4
godine
Godišnji prinos
krme (tST/ha)*
5,8 3,4 2,0 1,7
* Autori preračunali na temelju podataka o mjesečnim prinosima krme na pašnjaku.
Autori ove knjige smatraju da je boljoj proizvodnosti pašnjaka u Etiopiji (iz gore citiranog
izvora) doprinijelo prisustvo stoke, koja kroz mnogo interakcija s biljnim pokrovom doprinosi
njegovoj održivosti, te da je radi očuvanja i poboljšanja tratine korisnije planski provoditi
napasivanje negoli stoku isključiti s travnjaka.
Teague i sur. (2011.) su proveli istraživanje utjecaja načina korištenja prerijskog travnjaka u
Texasu (USA) na svojstva tla i tratine. Prema istim autorima, rangeland travnjaci se najčešće
koriste kontinuiranim cjelogodišnjim napasivanjem. Stoka se napasuje na velikim pašnjacima
i ponovljeno pase po spontanom prostornom rasporedu, jako iskorištavajući preferirane biljke,
zone i površine, dok zaobilazi ili slabo koristi druge biljke ili zone. Osim prevladavajućeg
kontinuiranog napasivanja, na istom poduručju postoje i farmeri koji napasuju stoku po
podjedinicama (podijeljenog) pašnjaka, s razdobljima zaposjedanja pojedine podjedinice
pašnjaka od 1 do 3 dana, nakon čega slijedi razdoblje regeneracije tratine od 30 do 50 dana
tokom brzog porasta trave i 60 do 90 dana tokom sporog porasta trave. Istraživani tretmani
bili su: 1) kotinuirano napasivanje s dvije gustoće stočnog fonda, 2) rotacijsko napasivanje po
podjedinicama i 3) nekorišteno (Tablica 170.). Tretmani napasivanja bili su primijenjivani
barem 9 godina prije početka istraživanja, i potom 3 godine tokom istraživanja. Istraživanje je
pokazalo (značajno ili neznačajno) bolje pokazatelje kvalitete tla i tratine kod napasivanja po
podjedinicama u odnosu na kontinuirano napasivanje, a osobito u odnosu na kontinuirano
napasivanje gušćim stočnim fondom: veći sadržaj organske tvari tla, veći sadržaj gljivica u
tlu, manji udio golog tla, veću stabilnost strukturnih agregata tla, manju volumnu gustoću tla,
manji otpor tla i veću zasićenost vodnog kapaciteta tla vodom (Tablica 170.). Iako je kod
rotacijskog napasivanja (jednim mjerenjem godišnje) ustanovljena manja biljna masa negoli
na nekorištenom dijelu prerijskog pašnjaka, proizvodnja biljne mase je kod rotacijskog
napasivanja bila veća, jer je mjerenje tokom istraživanja obavljano nakon tri turnusa
napasivanja (nakon 3 razdoblja zaposjedanja podjedinice). Istraživanje je provedeno u klimatu
s prosječno 220 bezmraznih dana rasta, s godišnjim oborinama od 820 mm i srednjom
godišnjom temperaturom 18,1°C. Nadmorska visina bila je 300 do 330 m, a tlo glinasto-
ilovasto nastalo na trošini vapnenca. Tlo je bilo preplitko za oraničnu poljoprivredu pa je
stoga ostalo prekriveno izvornom vegetacijom i prvenstveno se koristi napasivanjem. U
218
vegetaciji prevladavaju višegodišnje visoke i srednje visoke trave tople sezone, a za njima su
višegodišnje trave hladne sezone, višegodišnje zeljanice i ostale vrste.
Tablica 170. Utjecaj načina korištenja prerijskog travnjaka na kvalitetu tla i biljnu masu u
Texasu (Teague i sur., 2011.)
Način korištenja Kontinuirano
napasivanje s 27
UG/ha
Kontinuirano
napasivanje s 14
UG/ha
Rotacijsko
napasivanje s 27
UG/ha
Nekorišteno
Organska tvar tla
(0-15 cm) (%)
3,8 b 5,2 a 5,7 a 5,6 a
Organska tvar tla
(15-30 cm) (%)
2,5 b 3,6 a 4,0 a 4,0 a
Ukupno bakterija
(g/m2 do 5 cm
dubine tla)
82 a 74 a 78 a 98 a
Ukupno gljivica
(g/m2 do 5 cm
dubine tla)
97 b 98 b 174 a 105 ab
Udio golog tla (%
površine)
30 a 4 b 1 b 3 b
Stabilnost
agregata tla (%)
81 b 90 ab 93 a 89 ab
Volumna gustoća
tla (g/cm3)
1,1 a 1,0 a 0,9 a 0,9 a
Provodnost vode
(K×10-4)
44 a 53 a 60 a 66 a
Otpor prodiranju
(J)
246 a 212 b 174 bc 160 c
Zasićenost
vodnog kapaciteta
(%)
15 b 23 a 25 a 24 a
Biljna masa
(kg/ha)
2.696 c 3.960 b 4.680 b 5.149 a
a, b, c = vrijednosti uz isto slovo se statistične značajno ne razlikuju
Čini se da holistički planirano napasivanje doprinosi boljem skladištenju vode u tlu. Naime,
Weber i Gokhale (2011.) su na sušnom „rangeland“ pašnjaku površine oko 1.500 ha u Idahu
(USA) ispitivali utjecaje dvije alternative uobičajenom načinu napasivanja goveda na
zasićenost vodnog kapaciteta tla vodom. Tamo je uobičajena gustoća zaposjedanja 0,2 UG/ha
tokom razdoblja zaposjedanja od 30 dana godišnje (kratica RESTROT). Alternativne metode
bile su simulirano holistički planirano napasivanje (kratica SHPG) sa 30 puta većom
gustoćom zaposjedanja i 5 puta kraćim razdobljem zaposjedanja, te potpuni izostanak
napasivanja (kratica TREST). Istraživanje je pokazalo da povećana gustoća zaposjedanja uz
skraćeno razdoblje zaposjedanja (tretman SHPG) omogućuje veću zasićenost vodnog
kapaciteta tla vodom (Tablica 171.). Istraživanje je provedeno u polusušnom klimatu s manje
od 380 mm oborina godišnje, od čega polovina padne kao snijeg između listopada i ožujka, a
polovica kao kiša u toplom dijelu godine. Potencijalna evapotranspiracija tokom vegetacijske
sezone je 945 mm. U travnjaku dominira grmoliko raslinje, a zatim nativne trave i zeljanice.
Tlo je plitko i ocjedito, na podlozi od bazalta, i porijeklom je od trošine bazalta, lesa i
219
praškastih nanosa. Površina je relativno ravna, sa srednjom nadmorskom visinom od 1.427
m.n.m.
Tablica 171. Utjecaj načina napasivanja „rangeland“ pašnjaka na prosječnu godišnju
zasićenost vodnog kapaciteta tla u Idahu (SAD; Weber i Gokhale, 2011.) Tretman (način napasivanja) SHPG RESTROT TREST
Gustoća zaposjedanja (UG/ha) 6 0,2 0
Broj razdoblja zaposjedanja (n/godišnje) 1 1 0
Trajanje razdoblja zaposjedanja (dana) 6 30 0
Efektivni broj pašnih dana (UG dana / ha godišnje) 36 6 0
Godišnje razdoblje odmora travnjaka (dana) 359 335 365
Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla
2006.g.
23,3% 19,7% 19,2%
Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla 2007.g.
44,1% 34,8% 31,9%
Volumetrijska zasićenost vodnog kapaciteta tla
2008.g.
45,8% 34,7% 29,8%
Sanjari i sur. (2008.) su u Australiji, 6 godina ispitivali utjecaj načina napasivanja ovaca na
veličinu biljne mase na pašnjaku (mjerenu jednom godišnje), na akumulirani mrtvi biljni
pokrov te sadržaj organskog ugljika i dušika u tlu. Kod rotacijskog napasivanja ovaca
ustanovili su nešto veću biljnu masu na pašnjaku, i blago povećanje akumuliranog mrtvog
biljnog pokrova i sadržaja organskog ugljika i dušika u tlu (Tablica 172.). Veća biljna masa je
poželjna jer omogućava veću nosivost pašnjaka, akumulirani mrtvi biljni pokrov doprinosi
smanjenju gubitaka vode iz tla evaporacijom, a povećani sadržaj organskog ugljika i dušika
upućuju na poboljšanu plodnost tla. Istraživanje su proveli u polusušnoj klimi sa 645
mm/godišnje oborina, od čega 70% padne između listopada i ožujka. Suha sezona traje od
travnja do rujna. Vegetaciju pašnjaka pretežno čine nativne višegodišnje trave. Tlo je pretežno
glinasto do glinasto-ilovasto, dubine oko 30 do oko 40 cm, i blago nagnuto.
Tablica 172. Utjecaj načina napasivanja ovaca na biljnu masu nativnog travnjaka, akumulirani
biljni pokrov, te organski ugljik i dušik u tlu (Sanjari i sur., 2008.)
Način napasivanja Rotacijsko Kontinuirano Nepašeno
Prosječno razdoblje zaposjedanja (dana) 14 365 0
Prosječno razdoblje odmora tratine (dana) 101 0 365
Prosječna gustoća zaposjedanja (ovaca/ha) 12,6 1,6 0
Biljna masa (tST/ha)* 2,5 2,1
Dublje i ravnije tlo (DR) ili pliće i nagnutije
(PN)
DR PN DR PN
Akumulirani mrtvi biljni pokrov (tST/ha)* 1,6 0,9 0,7 0,7
Povećanje sadržaja organskog ugljika u tlu
(%)*
+12 0 +4 -4 -3
Povećanje sadržaja organskog dušika u tlu
(%)*
+10 0 +1 0 -6
* Približne vrijednosti izračunate na temelju očitanja iz originalnih grafova
Na temelju gore iznešenih rezultata istraživanja može se zaključiti da napasivanje s kratkim
razdobljima zaposjedanja pašnjaka (ili podjedinice pašnjaka), uz dugo razdoblje regeneracije
220
tratine povoljno djeluje na proizvodnost tratine, pokrovnost tla tratinom, plodnost tla i sadržaj
vode u tlu.
Suprotno gore navedenom, Holechek i sur. (2000.) su na temelju kompilacije brojnih
istraživanja na „range-land“ pašnjacima u SAD-u, ustanovili da kratkotrajno zaposjedanje s
velikom gustoćom zaposjedanja i dugim razdobljima regeneracije tratine ne donosi nikakve
prednosti u odnosu na kontinuirano zaposjedanje pašnjaka (sa sličnim odnosom zaposjednja):
ne poboljšava proizvodnost pašnjaka, niti pokrovnost tratine, niti kapacitet tla za vodu, niti
proizvodnost stoke. Čak su ustanovili da gusto grupiranje stoke pri kratkotrajnom
zaposjedanju dovodi do manjeg upijanja vode u tlo i do povećane erozije, što je potvrđeno i u
sličnoj kompilaciji istraživanja iz Afrike. Prema kompilaciji Holecheka i sur. (2000.), za
očuvanje rangeland pašnjaka izgleda da je važnije dobro uskladiti odnos zaposjedanja s
nosivošću pašnjaka negoli izabrati model napasivanja. Osim toga, troškovi ograđivanja su
značajna stavka u pašarenju, a koja je minimalna ili je nema kod kontinuiranog napasivanja.
5.5.3. Gnojidba travnjaka
Nadzemna biljna masa travnjačkih biljaka sadrži minerale biljne ishrane usvojene iz tla, koji
se prinosom ispaše ili sijena odnose s proizvodne površine. Mlada ispaša (prije pojave
generativnih organa biljaka) sadrži visoke kocentracije dušika, fosfora i kalija, pa čak i kalcija
i magnezija ako je tlo dovoljno opskrbljeno (Tablica 173.).
Tablica 173. Sadržaj minerala ishrane bilja u suhoj tvari ispaše na Novom Zelandu (Sanders,
1984.)
Hranivo N P2O5 K2O Ca Mg
% u suhoj tvari 3,48 – 4,78 0,96 – 1,35 2,72 – 5,34 0,35 – 0,99 0,19 – 0,27
Prema referentnim DLG-tablicama (DLG, 1997.), sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši za
vrijeme vlatanja je oko 23% u suhoj tvari, i opada s napredovanjem razvojnih faza biljaka.
Na temelju iznešenih podataka može se procijeniti da svaka tona suhe tvari ispaše iz tla iznosi
oko 40 kg N, oko 10 kg P2O5 i oko 40 kg K2O.
I livadno sijeno sadrži značajne količine biljnih hraniva. Tako livadno sijeno sa švicarske
zaravni, u prosjeku za 3 otkosa tokom vegetacije, može prosječno sadržavati 0,39% do 0,55%
P2O5 i 1,44% do 2,05 % K2O, ovisno o primijenjenoj gnojidbi (Huguenin-Elie i sur., 2006.).
Prema sadržaju sirovih bjelančevina iz referentnih DLG-tablica (DLG, 1997.), livadno sijeno
s tro-košne livade, između početka metličanja i kraja cvatnje, sadrži 2,9% do 1,7% dušika, a u
narednim porastima (koji su manjeg prinosa) sadrži oko 2,6% dušika. Za livadno sijeno može
se procijeniti da svaka tona suhe tvari odnese oko 20 kg N, oko 5 kg P2O5 i oko 18 kg K2O.
Kako kod oraničnih krmnih kultura, tako i kod travnjaka, gnojidba ima za ciljeve dopuniti
izvornu ponudu tla biljnim hranivima, ali i poboljšati druge kompenente plodnosti,
uključujući strukturu tla i njegov kapacitet za vodu i zrak, te poboljšati životnu aktivnost
mikroflore i mikro- i mezo-faune tla. Mineralna gnojidba dopunjuje ponudu minerala biljne
ishrane iz tla, a najčešće uključuje gnojidbu dušikom, fosforom i kalijem, te na kiselim tlima i
kalcijem (i magnezijem). Dušik je najprinosotvorniji element koji značajno i brzo podiže
prinose tratine ali smanjuje udio mahunarki u biljnoj zajednici travnjaka. Gnojidba fosforom i
kalijem obično daje manje povećanje prinosa negoli N-gnojidba, ali na deficitarnim tlima
učinci neće izostati. Gnojidba kalcijem i magnezijem preporučljiva je za travnjake na kiselim
tlima. Mineralna gnojiva se najčešće primjenjuju površinski, kako se obradom tla ne bi
oštetila tratina, što je osobito važno na plitkim i nagnutim tlima. Na plitkim i propusnim tlima,
221
i tlima malog kapaciteta za držanje hraniva potrebno je gnojiti skromnim dozama mineralnih
gnojiva kako ne bismo postigli depresivne učinke obilne mineralne gnojidbe na tratinu, na
mikrofloru i faunu tla i cijeli eko-sustav, kao i velike gubitke hraniva ispiranjem. Organska
gnojidba, osim što donosi biljna hraniva, povoljno djeluje i na održavanje botaničke
raznolikosti unutar tratine, podstiče poželjnu brojnost i aktivnost mikoorganizama tla, ali i
mikrofaune (korisne nematode) i mezofaune tla (gujavice, korisni kukci i dr.), te povoljno
djeluje na strukturu tla i njegov kapacitet za vodu, zrak i držanje hraniva. Biljna hraniva iz
organskih gnojiva se polako otpuštaju kroz duže vremensko razdoblje tako da se manje
opterećuje ekosustav (ako je pravilno dozirano). Ipak, organska gnojidba svježim fecesom
može doprinositi širenju parazita probavnog sustava pašnih životinja tako da je potrebno
načinom napasivanja smanjiti ili onemogućiti ponovljeno zaražavanje životinja (rotacijsko
napasivanje s dovoljno dugim razdobljem odmora ili kontinuirano napasivanje s dovoljno
malim odnosom zaposjedanja; Younee, 2012.). Organska gnojidba provodi se spontanim
izbacivanjem fecesa i urina od strane pašnih životinja, te razbacivanjem prikupljenog i zrelog
stajnjaka, ali i torenjem (noćenjem pašnih životinja u toru koji se planski premješta po
pašnjaku, nakon svake ili svake druge noći; Čižek, 1964.).
Pašne životinje odlaganjem fecesa i urina značajno utječu na pašnjak i njegovo iskorištenje.
Saunders (1984.) je na 4 pašnjaka na Novom Zelandu ustanovio da tlo u blizini izlučene
balege i urina daje bujni porast tratine, ima viši pH, više izmjenjivog kalcija, magnezija,
kalija, fosfora i sumpora, u odnosu na susjedno tlo koje nije bilo u blizini izlučene balege niti
urina te nije ni pokazivalo bujan porast tratine. Uzorke tla je uzimao barem 3 tjedna nakon
ispaše s velikim pašnim opterećenjem po rotacijskoj shemi. Dva pašnjaka su mu bila nizinska,
napasivana kravama, a dva su bila brdska, napasivana ovcama. Na brdskim pašnjacima je
ustanovio i veći kationski izmjenjivački kapacitet tla (na dubini od 3,8 do 7,5 cm) u zonama
bujnog porasta tratine uslijed blizine depozita balege i urina, što upućuje na povećanje
kapaciteta za držanje hraniva u tlu na koje je odložena balega i urin. Biljna masa je imala
mnogo brži prirast na zonama bujnog porasta u okolici odložene balege i urina, negoli na
zonama slabog porasta, daleko od odložene balege i urina. Pred početak slijedećeg pašnog
događaja, na nizinskim pašnjacima biljna masa u zonama bujnog porasta bila je 1.060 i 1.720
kgST/ha, a u zonama slabog porasta 290 i 360 kgST/ha. Na brdskim pašnjacima, u zonama
bujnog porasta bila je 450 i 750 kgST/ha, a u zonama slabog porasta 60 i 90 kgST/ha.
Zaključio je, da je na pašnjacima gdje je korišteno veliko pašno opterećenje, 70-80% ispaše
bilo pod utjecajem spontanog odlaganja balege i urina, te da se zbog toga može očekivati vrlo
slaba reakcija pašnjaka na dodatnu gnojidbu. U zonama bujnog porasta biljna masa je imala
povećan sadržaj kalija, a smanjen sadržaj kalcija, u odnosu na zone slabog porasta, što može
dovesti do disbalansa mineralne ishrane kod stoke, te do pojave pašnjačke anemije. Ipak,
Saunders (1984.) je zaključio da kombinirana ispaša iz zona bujnog porasta i zona slabog
porasta omogućuje dobro balansiran omjer kalija i kalcija.
Prema Poljskom istraživanju na planinskom pašnjaku, s mliječnim ovcama tjelesne mase 40
do 50 kg (Skrijka, 1987.), ovca koja provede na pašnjaku 10 sati na dan, tamo izluči 0,5 kg
fecesa i 0,6 kg urina. Tokom noćenja u toru (14 sati) ovca izluči 0,85 kg fecesa i 0,95 kg
urina. Sadržaj minerala biljne ishrane u fecesu i urinu, i depozit na pašnjaku i u toru prikazan
je u Tablici 174.
222
Tablica 174. Sadržaj biljnih hraniva u fecesu i urinu mliječnih ovaca u Poljskoj (Skrijka,
1987.) i procjena depozita na pašnjaku i u toru (autori)
Biljna hraniva N P2O5 K2O Ca Mg
Sadržaj u fecesu (%) 0,70 0,46 0,36 0,3 0,05
Sadržaj u urinu (%) 1,60 0,023 0,84 0,02 0,01
Depozit na pašnjaku (kg/dan) 0,0131 0,0024 0,0068 0,0016 0,0003
Depozit u toru (kg/noć) 0,0212 0,0041 0,0110 0,0027 0,0005
Depozit u toru (kg/ha/noć) uz 1,5 m2/ovci tora 141,0 27,5 73,6 18,3 3,5
Ako se torenjem sa 100 ovaca želi obaviti gnojidba travnjaka s oko 140 kgN/ha, tada će se
svake noći pognojiti 150 m2, te je za 1 hektar potrebno tor premjestiti 67 puta, odnosno
torenje obaviti tokom 67 noći. Tor površine 150 m2/100 ovaca ima ogradu opsega oko 50 m, a
trebala bi biti takva da se može lako i brzo premještati. Na ovaj način moguće je tokom pašne
sezone od 180 dana pognojiti oko 2,7 ha, odnosno blizu 3 ha travnjaka, koji će u narednim
porastima i u narednoj godini davati mnogo bolje prinose krme. Ako je očekivani iskoristivi
prinos travnjaka oko 5 tST/ha, tada za stado od 100 ovaca treba oko 12 ha travnjaka
(prosječna godišnja konzumacija ST 3% od TM). Ako se polovica godišnje proizvodnje gnoja
prikupi u zimskoj staji i primjenjuje razbacivanjem, tada se torenjem treba pognojiti polovica
ukupnih travnjačkih površina, tj. pašnjaka koji su možda neprikladni za mehanizirano
razbacivanje stajnjaka. Spomenuti scenario ukazuje da se potrebne pašnjačke površine
torenjem mogu pognojiti za oko 2 godine. Ako bi se ciljana N-gnojidba stajnjakom
prepolovila na 70 kgN/ha, tada bi se sve travnjačke površine moglo pognojiti u jednoj godini.
Kutnjak i sur. (2010.) su tokom sedam godina ispitivali utjecaj različitih varijanti organske
(zreli goveđi stajski gnoj) i mineralne gnojidbe poluprirodnog planinskog travnjaka na
Medvednici. Najveće prinose (Tablica 175.) omogućila je svakogodišnja jaka i srednja
gnojidba krutim stajskim gnojem u jesen (50 i 30 t/ha), i zatim svakogodišnja jaka gnojidba
stajskim gnojem u proljeće (50 t/ha). Srednje prinose je dala jaka jesenska gnojidba stajskim
gnojem jednom u tri godine (50 t/ha) i jaka mineralna gnojidba (200 kgN/ha, 130 kgP2O5/ha,
130 kgK2O/ha). Najmanje prinose je dala srednja gnojidba krutim stajskim gnojem u proljeće,
svake treće godine.
Tablica 175. Utjecaj varijanti organske i mineralne gnojidbe na prinos planinskog travnjaka
(Kutnjak i sur., 2010.)
Vrsta gnojiva Učestalost gnojidbe Vrijeme primjene Dozacija Prinos (tST/ha)
Kruti stajski
gnoj
Svake treće godine Proljeće 30 t/ha 5,7
Jesen 30 t/ha 6,5
Proljeće 50 t/ha 6,0
Jesen 50 t/ha 7,0
Svake godine Proljeće 30 t/ha 6,5
Jesen 30 t/ha 8,0
Proljeće 50 t/ha 7,9
Jesen 50 t/ha 8,2
NPK Proljeće 200:130:130 7,1
Jesen 200:130:130 7,3
Ivanek (1988.) je u dvogodišnjem istraživanju na pet tipova hrvatskih travnjaka (zajednice
livadnog šaša, zajednice oštre busike, zajednice krestaca, zajednice rane pahovke i zajednice
223
uspravne stoklase i širokolisnog trputca) ustanovio da mineralna NPK gnojidba (60 kgN/ha,
110 kgP2O5/ha i 160 kgK2O/ha) podiže prosječne godišnje prinose sijena s 5,27 t/ha (bez
gnojidbe) na 7,37 t/ha (sa gnojidbom). U sušnoj 1968.g. prosječni prinos sijena se povećao s
3,71 na 5,90 t/ha, a u kišnoj s 6,83 na 8,85 t/ha. Prvi otkos je u njegovim pokusima dao oko
2/3 godišnjeg prinosa, a drugi otkos preostalu 1/3.
Leto i sur. (2005.) su kod Zaprešića (zapadna Hrvatska) na sijanom travnjaku ispitivali utjecaj
razina mineralne N-gnojidbe na prinos i sastav travnjaka. N-gnojidba je značajno podigla
prinose ali je i smanjila udio mahunarki (Tablica 176.). Ipak, utjecaj godine istraživanja (tj.
količine oborina) bio je mnogo veći negoli utjecaj gnojidbe dušikom. Gnojidba fosforom i
kalijem nije se razlikovala među ispitivanim varijantama i bila je 100 kg P2O5/ha i 150
kgK2O/ha, primijenjeno polovicom ožujka.
Tablica 176. Utjecaj mineralne N-gnojidbe na prinos i sastav travnjaka kod zaprešića (Leto i
sur., 2005.)
Godina i količina oborina
(mm/god.)
N-gnojidba
(kgN/ha)
Prinos ST
(t/ha)
Udio trava
(%)
Udio
mahunarki
(%)
Udio
zeljanica
(%)
2002.g. : 979 mm/god. 35 5,65 78,9 15,4 5,7
100 7,77 79,2 10,3 10,6
150 8,57 83,1 12,4 4,6
200 8,08 89,7 4,3 5,9
2003.g. : 582 mm/god. 35 2,47 79,8 11,7 8,5
100 2,73 82,8 11,4 5,9
150 3,00 86,7 8,7 4,7
200 3,14 91,4 4,1 4,5
Tomić i sur. (2013.) su ispitivali utjecaj svakogodišnje mineralne NPK gnojidbe na prinos
sijena planinske livade na Kopaoniku (Srbija, 970 m.n.v., oko 920 mm oborina/god., tlo
siromašno pristupačnim fosforom, pHH2O 6,5). U 2011.g. dobili su 2 otkosa livade, a u 2012.
samo jedan, jer ljetnog porasta nije bilo uslijed suše. Najmanja razina gnojidbe donijela je
najveće povećanje prinosa sijena u odnosu na negnojenu varijantu, a najveća gnojidba
neznačajno povećanje u odnosu na srednju gnojidbu (Tablica 177.). Ustanovili su da
povećanje N-gnojidbe smanjuje udio mahunarki u prinosu sijena, povećava udio trava i
smanjuje udio ostalih vrsta. Istraživanje je pokazalo da umjerena gnojidba sa 100 kgN/ha (+ P
i K) omogućuje skoro dvostruko veći prinos u odnosu na negnojenu varijantu.
Tablica 177. Utjecaj svakogodišnje NPK gnojidbe na prinos i sastav livadnog sijena na
Kopaoniku (Tomić i sur., 2013.). Prikazan je prosjek 2011. i 2012.g.
Tretman
N, P2O5 i K2O
(kg/ha)
Prinos sijena
(t/ha)
Udio mahunarki
(%)
Udio trava (%) Ostale vrste (%)
0, 0, 0 3,29 c 9,42 62,9 27,7
60, 40, 40 5,27 b 7,27 74,8 17,9
100, 40, 40 6,13 a 5,52 82,3 12,9
140, 40, 40 6,45 a 3,51 87,3 9,1
a, b, c - vrijednosti uz isto slovo se statistički značajno ne razlikuju.
224
Huguenin-Elie i sur. (2006.) su na švicarskom travnjaku na zaravni (500 m.n.v., 1030 mm
oborina godišnje), koji je prije ispitivanja bio tradicionalno gnojem samo stajskim gnojem,
ispitivali 10-godišnji utjecaj gnojidbe različitim dozama mineralnih gnojiva na prinos i sastav
travnjaka i krme. Ispitivane su različite kombinacije doza dušika, fosfora i kalija (Tablica
178.). Travnjak je košen tri puta tokom vegetacije, a prvi otkos je bio 15. lipnja. Minimalan
prinos ostvaren je kod nulte gnojidbe (5 tST/ha), a najveći kod izbalansirane gnojidbe s 45
kgN/ha, 40 kgP2O5/ha i 100 kgK2O/ha (8 tST/ha). Najjača dozacija gnojiva bila je povezana
sa smanjenjem prinosa (na oko 7,5 tST/ha). Najveći udio leguminoza u prinosu ustanovili su
kod najmanje gnojidbe dušikom, te kod umjerene gnojidbe fosforom i kalijem. Najveći udjeli
trava ustanovljeni su kod visokih doza dušika, a najveći udio zeljanica kod nulte gnojidbe.
Tablica 178. Utjecaj N, P i K gnojidbe na prinos livade u Švicarskoj (Huguenin-Elie i sur.,
2006.)
Prinos tST/ha 5,0 5,5 7,4 8,0 7,5
N-gnojidba (kgN/ha)(% od iznošenja
prinosom*)
0(0) 15(14) 30(20) 45(28) 60(40)
P-gnojidba (kgP2O5/ha)(%*) 0(0) 13(52) 27(73) 40(100) 53(140)
K-gnojidba (kgK2O/ha)(%*) 0(0) 33(33) 66(50) 100(69) 133(99)
* prema procjeni autora da sijeno sadrži prosječno 2% dušika, 0,5% P2O5 i 1,8% K2O u suhoj
tvari.
Prema Verweru i sur. (2015.), onečišćenje pašnjaka odlaganjem balege tokom ispaše važan je
problem na mljekarskim farmama. Krava proizvodi oko 8 do 10 hrpica balege dnevno, a
većinu odloži na pašnjak. Hrpice balege pokrivaju dijelove površine travnjaka, pokriveni
dijelovi ne daju rast biljkama, a bujni porast u samoj blizini balege - krave odbijaju, što
sumarno smanjuje iskorištenje pašnjaka. Štoviše, hrpice balege su medij za razvoj štetnika
goveda (crijevnih nametnika, muha i mušica). Brzo nestajanje hrpica balege omogućuje brže
recikliranje biljnih hraniva i njihovo korištenje, bolji porast trava i brži oporavak površine
tratine. Drljanje pašnjaka nakon ispaše može ubrzati razgradnju balege. Ipak, drljanje odmah
nakon ispaše, ako ne bude kiše, može travu ostaviti zaprljanu balegom. Drljanjem nekoliko
dana nakon odlaganja balege može se izbjeći prljanje trave. Ako je trava zaprljana svježom
balegom poslije drljanja, kiša i navodnjavanje mogu oprati balegu s trave.
Prema Rutherfordu (2015.), balega rasturena drljačom brže se osuši i kao takva ne može
poslužiti kao medij za razvoj štetnih muha i mušica jer one trebaju vlažno okruženje. S
obzirom da razvojni ciklus muha traje 10 do 21 dan, drljanje bi trebalo provesti prije negoli
završi razvojni ciklus (jaje – ličinka – muha).
Verwer i sur. (2015.) su u Nizozemskoj ispitivali razgrađenost kravlje balege 21 dan nakon
odlaganja, ovisno o drljanju lančastom drljačom i navodnjavanju od 10 mm vodenog taloga
(Tablica 179.). Najveću razgradnju balege dobili su drljanjem i navodnjavanjem odmah po
odlaganju balege.
Tablica 179. Razgradnja kravlje balege 21 dan nakon odlaganja ovisno o tretmanu nakon
odlaganja (Verwer i sur., 2015.)
Tretman Razgrađeno balege (% od suhe tvari balege)
Balega ostala u hrpicama – bez tretmana 40
Travnjak podrljan odmah po odlaganju 43
Travnjak odmah podrljan i navodnjavan 61
Travnjak podrljan 7 dana nakon odlaganja 31
Travnjak podrljan nakon 7 dana i navodnjavan 34
225
Weeda (1967.) je na Novom Zelandu ispitivao utjecaj odloženih hrpica balege tovnih junaca
na porast tratine, korištenje ispaše i botanički sastav tokom tri godine. Svaki junac na ispaši je
odložio prosječno oko 10 hrpica balege dnevno po površini pašnjaka. Pašnjak je bio pretežno
od engleskog ljulja, križanca engleskog i talijanskog ljulja, klupčaste oštrice, crvene djeteline
i bijele djeteline, podijeljen na 8 podjedinica. 4 podjedinice su bile podrljane lakom lančastom
drljačom poslije svakog napasivanja kako bi se ispitao učinak drljanja. Weeda (1967.) je
ustanovio da se u slučaju suhog vremena odmah nakon odlaganja balege (osobito ljeti), na
odloženoj balegi stvara čvrsta kora, koja usporava razgradnju balege i njeno raspadanje pod
utjecajem kiše. Ustanovio je da se brže raspadaju i razgrađuju rubni dijelovi hrpice negoli
središnji, te da je potrebno vrijeme za razgradnju većeg dijela hrpice (oko ¾ površine)
najčešće 2 do 6 mjeseci. Balega odložena tokom jeseni je najbrže nestajala, a balega odložena
u proljeće i početkom ljeta često nije nestala sve do jeseni, često i duže negoli ona odložena u
kasno ljeto i jesen. Ispod hrpica balege najčešće je većina biljaka bila uginula. Ogoljela
površina ispod balege, a bliža rubu hrpice, brzo je bila ponovno naseljena busanjem susjednih
trava, dok je središnji dio često ostao slabo pokriven biljem narednih 6 do 12 mjeseci. Bijela
djetelina je najčešće prva naseljavala te ogoljele zone, i tamo je dominirala 1 do 1,5 godina.
Manje važan izvor ponovnog naseljavanja ogoljelih površina bilo je sjeme porijeklom iz
balege i sjeme prosuto sa susjednih biljaka (engleski ljulj, lažni maslačak Hypochaeris
radicata i Poa annua). Stoka je izbjegavala konzumaciju travnog porasta u neposrednoj
blizini hrpica balege, tako da je taj porast bio višlji za 2,5 do 5,0 cm u odnosu na okolnu travu.
Rezidualna visina trave na pašnjaku je uglavnom bila 2,5 do 5,0 cm, a tokom proljeća
ponekad 7,5 do 10 cm. Weeda je primijetio da stoka, kada se pusti u pašnjačku podjedinicu,
prvo popase vrhove listova trava na skoro cijeloj površini, uključujući i travu u blizini hrpica
balege, a kada pređu na konzumaciju preostale biljne mase, tada preferiraju travu udaljeniju
od hrpica balege. Nakon par do nekoliko mjeseci od odlaganja balege, stoka je jednako pasla
travu u blizini nepotpuno razgrađenih hrpica balege kao i udaljeniju travu. Drljanje lakom
lančastom drljačom nakon svakog razdoblja pasenja pojedine podjedinice bilo je povezano s
manjim prinosima ST ispaše za 7,5% do 17,8%, ovisno o godini ispitivanja. Prinosi bez
drljanja bili su 13 do 14 tST/ha. Weeda je pretpostavio da je smanjenje prinosa bilo
uzrokovano mehaničkim ozljedama biljaka u tratini uslijed drljanja, te da bi drljanje moglo
povećati prinos samo ako se izvodi tokom kasnog proljeća i ljeta, upravo kada se balega
najsporije razgrađuje. U prvoj godini pokusa Weeda je ustanovio bolje preživljavanje
(očuvanje sklopa) ljulja na drljanim podjedinicama, jer je pod nedirnutim hrpicama balege
ljulj bio izumro. Iskorištenje ispaše (pasenje) bilo je ravnomjernije na drljanim
podjedinicama. Weeda je pretpostavio da bi se frontalnim napasivanjem povećalo iskorištenje
ispaše jer stoka ne bi mogla odlagati balegu po nepopašenim dijelovima travnjaka. Nakon
prve godine pokusa, pH tla i sadržaj fiziološki aktivnog Ca, K, P i Mg u tlu bili su
ravnomjerniji na drljanim podjedinicama, dok na kraju pokusa nije bilo razlike u
ravnomjernosti parametara tla.
Na temelju rezultata dva gore prikazana istraživanja, može se preporučiti drljanje pašnjaka
nakon turnusa napasivanja jer isto omogućuje ravnomjernije pasenje (Weeda, 1967.)
narednog porasta. Pri tome, drljanje bi bilo, čini se, bolje provesti s malom odgodom, kako bi
se balega kraćim sušenjem donekle učvrstila, te bi tokom drljanja manje zaprljala travu
(Verwer i sur., 2015.).
226
5.5.4. Oporavak mezofaune travnjaka
Balegari (insekti iz porodice kornjaša, koji se hrane balegom i odlažu jajašca u balegu) su
nekada bili vrlo rasprostranjeni i dobro zastupljeni na pašnjačkim staništima. Prema Nicholsu
i sur. (2008.), prisustvo i aktivnost balegara može uvelike ubrzati nestajanje balege i donijeti
druge korisne učinke. Prema istim autorima, balegari tunelari zakopavaju oblikovane loptice
balege s jajašcima u okomite komore u tlu u blizini mjesta odlaganja balege. Balegari
kotrljani transportiraju loptice balege na proizvoljnu udaljenost od mjesta odlaganja balege, i
potom ih zakopavaju ispod površine tla. Balegari stanari odgajaju svoje mlade unutar same
balege (iznad površine tla). Zakopavanjem balege u tlo, balegari sprečavaju gubitak dušika
(N) iz balege kroz isparavanje amonijaka (NH3), i povećavaju plodnost tla kroz povećanje
dostupnosti labilnog dušika, i ubrzanje mineralizacije organske tvari balege. Balegari, iako su
važni u unosu balege u tlo, nisu jedini – i gliste igraju istu ulogu. Balegari kopanjem tunela
aeriraju tlo i povećavaju kapacitet tla za skladištenje vode, osobito u gornjih 10 cm dubine tla.
Također, ni u ovom poslu nisu jedini – gliste također obavljaju isti posao. Balegari su u nekim
istraživanjima pokazali povoljan utjecaj na bujniji rast i prinos pašnjačkih biljaka u odnosu na
površine bez balegara. Balegari provode sekundarno širenje sjemena iz balege, najčešće
izdvajajući sjeme iz loptice za gniježđenje, i odlažući sjeme na površinu tla ili u tunel u tlu
(najčešće na 1 do 5 cm dubine, iako je optimalna dubina sjemena za nicanje do 3 cm dubine).
Balegari kroz ishranu balegom i gniježđenje u balegi, smanjuju brojnost muha koje se
razvijaju u balegi, smanjuju brojnost endoparazitnih nematoda (nematoda koje parazitiraju u
probavnom traktu, u jetri i u plućima pašnih životinja) i smanjuju brojnost protozoa koje se
šire balegom. U istraživanjima Finchera (1973.; cit. Nichols i sur., 2008.) na jugoistoku SAD-
a, prirodno prisutna populacija balegara smanjila je pojavu endoparazita na jednu četvrtinu u
odnosu na pašnjake bez balegara, a umjetno povećana populacija balegara dovela je do još
većeg potiskivanja parazita. Balegari smanjuju brojnost muha kroz mehaničko oštećivanje
jajašaca i ličinki muha, u i na balegi, tokom hranjenja, zatim kroz stvaranje nepovoljnog
klimata rasturajem balege (i posljedičnim isušivanjem balege), i takmičenjem s kasnijim
razvojnim stadijima ličinki muha za ograničenu količinu balege. U novije vrijeme se brojnost
balegara na pašnjacima znatno smanjila, najvjerovatnije kao posljedica smanjenja broja
životinja na pašnjacima, zbog intenzifikacije stočarstva (pašarenje je zamijenjeno stajskim
držanjem i hranidbom) i zbog primjene ivermektina (antihelmintik protiv endoparazita iz
skupine nematoda) kod preostalih pašnih životinja. Naime, ivermektin, osim što suzbija
parazitne nematode, suzbija i balegare. Autori pretpostavljaju da bi povratak stoke na
pašnjake i izbjegavanje primjene antihelmintika moglo oporaviti populacije balegara na
pašnjačkim staništima, i ponovno uspostaviti njihov doprinos biološkoj ravnoteži.
Europski doseljenici su u Astraliju doveli goveda i omasovili govedarsku proizvodnju na
australskim pašnjacima. S obzirom da u Australiji prije toga nije bilo goveda, nije bilo niti
balegara koji bi pomogli razgraditi goveđu balegu. Na pašnjacima se pojavio veliki problem
odložene, a nerazgrađene balege, koja je sprečavala ponovni porast trave. Pojavio se i
problem povećanja populacija štetnih muha. Unošenje 55 vrsta balegara na pašnjake
Australije provedeno je između 1968. i 1982., kako bi se ubrzala razgradnja odložene balege i
smanjile populacije štetnih muha (Nichols i sur., 2008.). Neke od unešenih vrsta balegara
uspjele su se prilagoditi australskim uvjetima, tamo opstati i značajno pomoći u razgradnji
balege. Ipak, balegari tamo nisu uspjeli smanjiti populacije štetnih muha.
Gliste obavljaju nekoliko važnih uloga u održavanju plodnosti tla. Na tlima gdje je odnešen
površinski sloj, nedostaje prirodna mezo fauna, uključujući i gliste. U Irskoj su Curry i Boyle
(1987.), u djevičansko tresetno tlo, uz goveđu gnojovku unijeli i nekoliko vrsta glista kako bi
brže obnovili njihove populacije, koje su nestale odnošenjem gornjeg sloja tresetnog tla.
227
Pripremljeno tlo je bilo zasijano smjesom engleskog ljulja i bijele djeteline. Na površinama tla
koje su inokulirali glistama, prinos biljne mase je u drugoj godini bio 25% veći, a u trećoj
49% veći u odnosu na tlo gdje je bila dodana samo gnojovka bez glista.
5.5.5. Zaštita od korova u travnjaku
Ako je u tratini dijagnosticiran problem korova koje stoka može konzumirati, najbolje ih je
riješiti jakim pašnim opterećenjem. Košnja nepopasenih biljaka nakon turnusa napasivanja
sprečava njihovo širenje i dominaciju u pašnjaku. Mješovito napasivanje više vrsta stoke
(goveda, ovaca i koza) bolje suzbija korove, a pomaže i otklanjanju grmolikog drvenastog
raslinja. Preoravanje kao opcija za suzbijanje korova neće riješiti problem nekih vrsta
višegodišnjih korova (npr. poljski osjak i divlji sirak), a primjena herbicida za suzbijanje
korova može biti štetna za stoku i proizvode koje stoka daje. Ako je većina zastupljenih
biljnih vrsta u pašnjaku slabe kvalitete i proizvodnosti, preoravanje može biti korisna opcija
jer će ukloniti velik broj biljnih vrsta iz stare tratine, uključujući i neke problematične barske
korove (ali na kratak rok), a potonja predsjetvena priprema može omogućiti dobro ostvarenje
sklopa sijanih vrsta trava i djetelina. Međutim, preoravanje donosi i rizike: moguć je neuspjeh
ostvarenja sklopa sijane tratine uslijed suše tokom nicanja, a moguć je i niži prinos mlade
tratine u prvoj godini korištenja, što oboje može dovesti do nedostatka krme u prvoj godini
nakon preoravanja travnjaka.
5.5.6. Drljanje travnjaka
Prema Mandekiću (1959.), drljanje pomaže u odstranjivanju mahovine s travnjaka, u ravnanju
krtičnjaka i mravinjaka i rasturivanju balege. Drljanje mora biti lako, tj. drljača ne smije ići
duboko niti rezati ili parati korijen trava ili djetelina. Mahovinu nakon drljanja treba pokupiti i
uništiti kako se ne bi još više raširila. Livade na rahlim tlima ne treba drljati, a niti livade s
visokim udjelom djetelina kako se ne bi počupalo djeteline. Drljati ne treba kada je tlo vlažno
kako se ne bi pokvarila struktura tla (dakle ne u rano proljeće niti nakon kiše). Ako se drljanje
provodi, treba ga provoditi nakon košnje i nakon ispaše, kada je smanjena biljna masa.
5.6. Korištenje travnjaka
5.6.1. Napasivanje
Napasivanje (sinonim je „pašarenje“) jest najstariji način korištenja travnjaka i još uvijek
prevladava u humidnim i maritimnim klimatima (Novi Zeland) na nagnutim tlima, plitkim
tlima, u rubnim zonama poljoprivrede (planinska i polupustinjska područja), te u slabije
razvijenim ekonomijama (Afrika, dijelovi Južne Amerike, Indijski potkontinent, središnja
Azija). Unatoč industrijalizaciji poljoprivrede u Europi i SAD-u, napasivanje se ipak održalo,
i to na značajnim površinama poljoprivrednog zemljišta. Predjeli u kojima se napasivanje
održalo jesu sjeverozapadna Europa, Velika Britanija i Irska (svi s hladnijom klimom koja
ograničava prinose silažnog kukuruza i humidnom klimom koja pogoduje prinosu trava),
Novi Zeland (brežuljkasti teren s maritimnom klimom, s ravnomjernim rasporedom kiše i
blagim zimama i ljetima) i dijelovi SAD-a s humidnim klimatom, te dijelovi SAD-a na plićim
ili manje plodnim tlima i sušnim i polusušnim uvjetima (tzv. „range-land“ predjeli od oko 300
milijuna hektara „divljeg zapada“ u saveznim državama Sjeverna i Južna Dakota, Nebraska,
Kanzas, Oklahoma i Teksas).
228
Napasivanje je zadržalo neke značajne prednosti u odnosu na hranidbu uskladištenim
krmivima (sijenom, silažom, sjenažom):
- kod napasivanja stoka sama obavlja posao košnje i hranidbe voluminoznim krmivima,
što donosi uštedu rada ljudi, strojeva, energije i repromaterijala;
- kod napasivanja stoka se sama kreće na otvorenom prostoru što doprinosi boljem
razvoju mišića, kostura, zglobova, lakšim porođajima te boljem ponašanju stoke
(manje je anomalija u ponašanju u odnosu na grla držana u stajama)
- kod napasivanja stoka konzumira svježu zelenu krmu bogatiju vitaminima i provodi
vrijeme na svježem zraku i suncu, bez balege pod papcima, s znatno manje
mikroorganizama i amonijaka u zraku, što sve zajedno omogućuje bolje zdravstveno
stanje stoke i manje troškove liječenja (manja je pojava mastitisa i laminitisa).
Profesor Jan Čižek (1970.) sa Sveučilišta u Zagrebu konstatirao je da je pašnjačko držanje
stoke bolje od otvorenih štala jer pašnjačko držanje ima blagotvorni utjecaj na organizam
stoke jer:
- utjecaj Sunčevog svjetla i kretanja uzrokuje življu izmjenu tvari, a povoljno djeluje i
na živčani sustav i otpornost životinja. Pod utjecajem sunčevog svjetla pospješuje se
stvaranje D-vitamina i bolje iskorištenje minerala iz krme. Životinje na paši imaju više
hemoglobina i crvenih krvnih zrnaca;
- kretanje na svježem zraku i stalno gibanje organa prigodom ispaše povoljno utječe na
razvitak kostura, zglobova, mišićja i tetiva, kao i na razvitak unutrašnjih organa,
napose pluća i srca. U uzgoju rasplodnih životinja neophodno je njihovo držanje na
paši. Stoka na paši je živahnija, zdravija i otpornija;
- mlada paša ima visoku hrandbenu vrijednost (visoku probavljivost, tj. energetsku
vrijednost, i visoku bjelančevinastu vrijednost, gdje je često sadržaj sirovih
bjelančevina veći od potrebnog).
Ipak su White i sur. (2002.) u Sjevernoj Karolini (SAD) ustanovili 11% manju proizvodnost
mlijeka (po grlu) kod mliječnih krava na ispaši u odnosu na krave držane u staji i hranjene
TMR-om. Međutim, razlika između prihoda i troškova hranidbe kod krava u staji bila je tek
neznačajno veća u odnosu na krave na ispaši, jer su kod napasivanja troškovi proizvodnje
krmiva i hranidbe bili niži. Prema istim autorima, konkurentnosti pašnog načina hranidbe
doprinose i manji troškovi izlučivanja grla iz proizvodnog stada zbog boljeg zdravstenog
stanja na ispaši negoli u staji na TMR-u, i zbog posljedično dušeg ekspolatacijskog vijeka.
U posljednje vrijeme porastao je interes za proizvodnju i potrošnju tzv. grass-fed mesa (Evans
i sur., 2011.) i mlijeka. Oznaka grass-fed podrazumijeva da je stoka konzumirala samo
voluminoznu krmu (pretežno ispašu) bez dodatka koncentriranih krmiva. Iako su prirasti
tjelesne mase i mliječnost gras-fed stoke manji u odnosu na stoku hranjenu sa značajnim
udjelima koncentriranih krmiva, popularnost ovakvih proizvoda raste zbog svijesti potrošača
o zdravijem profilu masnih kiselina (grass-fed meso ima viši sadržaj Ω-3 masnih kiselina i
konjugirane linolne kiseline; Ponnampalam i sur., 2006.; grass-fed mlijeko ima veći sadržaj
nezasićenih masnih kiselina; Elgersma, 2015.) i višem sadržaju vitamina A i E (u mesu, Daley
i sur., 2010.; i u mlijeku s pašnjaka, Agabriel i sur., 2007.), te zbog brige za očuvanje i
unaprijeđenje okoliša (za proizvodnju ispaše troši se znatno manje energije negoli za
proizvodnju silaže i koncentrata, a k tome se pod pašnjacima obnavlja plodnost tla i sprema
ugljik, dok se na oranicama narušava plodnost tla i oslobađa ugljik).
5.6.1.1. Pašna terminologija (nazivlje)
Međunarodno povjerenstvo s predstavnicima iz 11 država u kojima pašarenje ima značajnu
ulogu u poljoprivredi (SAD, Italija, Urugvaj, Novi Zeland, Kina, Australija, Velika Britanija,
229
Južna Afrika, Belgija, Kanada, Indija) usvojilo je zajedničko međunarodno nazivlje za
pojmove koji opisuju aktivnost napasivanja i korištenje pašnjačkih resursa (Allen i sur.,
2011.). Nazivlje je objavljeno na Engleskom jeziku, kojemu su naknadno dodani Arapski i
Njemački prijevod. Nazivlje je podijeljeno u 7 skupina termina: o pašnjačkim površinama, o
vegetaciji, o porastu i korištenju, o hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji, o upravljanju
pašnjačkim površinama, o odnosima površina-krma-životinje, i o metodama zaposjedanja
(napasivanja) pašnjaka.
5.6.1.1.1. O pašnjačkim površinama
Pašno zemljište (grazing land) – sveobuhvatan pojam, podrazumijeva bilo koje zemljište
obraslo vegetacijom koja se pase ili ima potencijal da se pase.
Pašnjačko zemljište (pastureland) – zemljište namijenjeno proizvodnji krme za pasenje,
košnju ili oboje.
Travnjačko zemljište (grassland) – zemljište obraslo travama, mahunarkama i zeljanicama, a
mjestimično je moguće i prisustvo drvenastih vrsta. Vegetacijski pokrov je namijenjen
za napasivanje, košnju ili oboje, te se zbog toga smatra sinonimom pašnjaku.
Kultivirani pašnjak/travnjak (cultivated pastureland/grassland) – pašnjak ili travnjak na
kojemu se provode agrotehničke mjere obnavljanja, gnojidbe i zaštite od korova
Trajni pašnjak/travnjak (permanent pastureland/grassland) – zemljište prekriveno
višegodišnjim ili samozasijavajućim krmnim vrstama na beskonačni rok.
Privremeni pašnjak/travnjak (temporary pastureland⁄grassland, ley) – usjev krmnih kultura
čiji je planiran vijek korištenja do nekoliko godina, najčešće se zasniva na oranicama i
biva uklopljen u oranični plodored.
Jednogodišnji pašnjak/travnjak (annual pastureland/grassland) – jednogodišnji usjev
zasnovan za napasivanje.
Livada (meadow) – trajni travnjak koji se prvenstveno koristi košnjom za pripremu sijena ili
silaže.
5.6.1.1.2. O vegetaciji
Tratina (sward) – zajednica zeljastih biljaka koja tvori povezan biljni pokrov tla.
Botanički sastav (botanical compostition) – relativni udio zastupljenih biljnih vrsta u
vegetacijskom pokrovu.
Biljna masa (biomass) – prisutna biljna masa po jedinici površine tla, izražava se kao čista
suha tvar: kgST/m2 ili kgST/ha, podrazumijeva krmu, korove i drvenaste vrste
Masa krme (forage mass) – prisutna masa krme po jedinici površine tla, izražava se kao čista
suha tvar: kgST/m2 ili kgST/ha. Može se mjeriti iznad površine tla ili iznad određene
visine košnje. Kada se mjeri iznad određene visine košnje, još se naziva i dostupnom
krmom. Često je korisno prikazati udio živih i udio odumrlih biljnih dijelova unutar
izmjerene mase krme ili izmjerene dostupne krme.
Ponovni porast (aftermath) – krma koja raste nakon prethodnog korištenja napasivanjem ili
košnjom.
Ostatak (residue) – krma koja je preostala nakon prethodnog korištenja napasivanjem ili
košnjom.
5.6.1.1.3. O porastu i korištenju
Defolijacija (defoliation) – odnošenje biljnih tkiva ispašom životinja ili košnjom
230
Akumulacija ili nakupljanje (accumulation) – povećanje mase krme tokom određenog
vremenskog perioda (tokom odmora ili regeneracije tratine, ili tokom nagomilavanja
mase krme)
Starenje (senscence) – napredovanje biljaka kroz razvojne faze, najčešće uz smanjenjivanje
kvalitete (povećavanje udjela sve grubljih stabljika i odumiranje starijih listova)
Korištenje (harvest) – odnešena krma ispašom ili košnjom, u jednom pašnom događaju
(turnusu) ili više njih
Nagomilana krma (stockpiled forage) – krma kojoj je omogućen porast i akumulacija za
kasnije napasivanje (za doba kada nema novog porasta, poput zime u umjerenim
klimatima, ljeta u mediteranskim klimatima i suha sezona u tropskim klimatima).
Nagomilavanje (stockpiling) – nesmetana akumulacija krme na pašnjaku, namijenjena
korištenju izvan pašne sezone ili u doba očekivane nestašice paše. Pojam nije uvršten
u popis pojmova prema Allenovoj i sur. (2011.) ali se često koristi u stručnoj literaturi.
5.6.1.1.4. O hranidbenoj vrijednosti i konzumaciji
Hranidbena vrijednost (nutritive value) – predviđena reakcija životinja zasnovana na
kemijskom sastavu i probavljivosti krme in vitro ili in vivo
Ukupna probavljiva hranjiva (total digestible nutrients, TDN) – glavna mjera hranidbene
vrijednosti krmiva koja se izračunava iz konzumacije probavljivih hranjivih tvari
(bjelančevine, NET, vlakna, masti) s korekcijskim faktorom za masti
Konzumacija (forage intake) – količina krme koju je požderala životinja
Dobrovoljna konzumacija (voluntary intake ili ad libidum) – količina krme koju je požderala
životinja uz količinski neograničenu ponudu
Konzumacija suhe tvari (dry-matter intake) – konzumirana krma izražena kao čista suha tvar
Izbiranje krme (forage selection) – konzumacija kvalitetnijih vrsta krmnog bilja u tratini ili
smjesi uz ostavljanje lošijih vrsta biljaka, ili konzumacija kvalitetnijih biljnih dijelova
(mladog porasta) uz ostavljanje stabljika i ostarjele biljne mase
Preferencija (preference) – mjera relativne konzumacije alternativnih krmiva u odnosu na
referentno krmivo, sve uz količinski neograničenu ponudu
Pašni događaj (grazing event) – aktivnost paše (otkidanja i žvakanja bez preživanja) bez
zaustavljanja
Pašno vrijeme (grazing time) – trajanje paše (u satima) tokom jednog dana.
Uvjetno grlo (animal unit) – jedno odraslo govedo izvan laktacije, tjelesne mase 500 kg,
uzdržno hranjeno bez očekivanog prirasta tjelesne mase (tj. grlo koje konzumira 8,8 kg
ST/dan/grlu).
Jedinica konzumacije krme (forage intake unit) – konzumacija od 8,8 kgST/dan. Konzumacija
krme za bilo koju vrstu travojeda, bilo koje dobi i razine proizvodnosti može biti
prikazana pomoću ove jedinice: očekivana konzumacija ST podijeli se s 8,8
kgST/dan/grlu i dobije se očekivana konzumacija u jedinicama konzumacije krme
Hranidbeni dan uvjetnog grla (animal unit day) – to je 8,8 kgST/dan, odnosno količina krme
koju konzumira jedno uvjetno grlo tokom jednog dana. Ova jedinica se najčešće
koristi za izražavanje hranidbenog potencijala nekog pašnjaka ili usjeva unutar
određenog vremenskog razdoblja. Tako npr. količinu krme od 30 hranidbenih dana
može konzumirati 30 uvjetnih grla u jednom danu, ili 1 uvjetno grlo tokom 30 dana, ili
15 uvjetnih grla tokom 2 dana.
231
5.6.1.1.5. O upravljanju pašnjačkim površinama
Upravljanje pašom (grazing management) – rukovođenje napasivanjem radi postizanja
određenih ciljeva (proizvodnost životinja, iskorištenje biljne mase, očuvanje
travnjaka…)
Ekstenzivno upravljanje pašom (extensive grazing management) – Upravljanje pašom koje
koristi velike zemljišne površine po životinji i nisku razinu rada, resursa ili kapitala
Intenzivno upravljanje pašom (intensive grazing management) – upravljanje pašom koje
koristi visoku razinu rada, resursa ili kapitala s ciljem povećanja proizvodnje po
jedinici zemljišnih površina ili po životinji, kroz povećanje gustoće stočnog fonda ili
odnosa zaposjedanja (stocking rate), pašnog opterećenja (grazing pressure) i
iskorištenja krme (forage ultilization).
Pašnjačka cjelina (grazing management unit) – ukupne pašnjačke površine koje koristi
određena farma tokom jedne godine
Pašnjak (pasture) – pašnjačka površina koja je sastavni dio Pašnjačke cjeline ili je dio
ukupnih pašnjačkih površina. Odvojena je od ostalih pašnjačkih površina nekakvom
barijerom (kanalom, potokom, jarkom, šumom, cestom…) ili ogradom.
Pregon ili podjedinica (paddock) – definicija kao i za pašnjak, samo što pašnjak može biti
podijeljen na više pregona ili podjedinica.
Pašni sistem (grazing system) – integrirana kombinacija zemljišnih resursa, biljaka, životinja,
metoda pašarenja i postavljenih ciljeva
Nomadski sistem (nomadic system) – podrazumijeva mnoga i udaljena kretanja stada u
potrazi za krmom, a vodi ih pastir s obitelji bez stalnog naseljavanja
Polusjedilački sistem (semi-sedentary system) – žene i djeca ostaju u selima, a muškarci gone
stada na duža razdoblja u potrazi za krmom.
Preseljenički sistem (transhumance system) – slično kao polusjedilački sistem, samo što su
sela u nižim predjelima gdje se stoka napasuje i drži zimi, a dolaskom proljeća
muškarci i stoka napuštaju sela i idu u planine u potrazi za krmom
Sjedilački sistem (sedentary system) – Pašom upravlja sjedilačko, stalno nastanjeno
stanovništvo bez migracija. Može biti intenzivno i ekstenzivno. Može uključivati
pašnjačko zemljište, oranično zemljište, pa čak i napasivanje u šumama.
Metoda zaposjedanja ili napasivanja (stocking method ili grazing method) – određeni
postupak manipuliranja životinjama u prostoru i vremenu radi postizanja određenih
ciljeva (npr. za izbjegavanje negativnih utjecaja na tlo i biljke koristi se rotacijsko
zaposjedanje ili napasivanje, za veću iskoristivost krme koristi se frontalno
zaposjedanje i mješovito zaposjedanje, za raspodjelu hranjivih tvari po kategorijama
stoke koristi se prvi-zadnji ili sukcesivno zaposjedanje, za produženje pašne sezone
koristi se slijedno zaposjedanje.
Odgađanje korištenja (deferment) – odgađanje napasivanja ili košnje s određenim ciljem, vrlo
često s ciljem dozrijevanja sjemena biljaka u travnjaku, njihovog samozasijavanja i
posljedičnog poboljšanja pokrovnosti tla biljnim pokrovom.
Razdoblje zauzimanja (period of occupation) – dužina vremenskog razdoblja kada je
određena pašnjačka površina zaposjednuta stokom, može uključivati nekoliko skupina
životinja u slijedu, poput prvi-zadnji
Razdoblje boravka ili ostanka (period of stay) – slično razdoblju zauzimanja, ali se odnosi na
točno određenu skupinu životinja, što znači da razdoblje boravka može biti dio
razdoblja zaposjedanja
Odmor ili oporavak (rest period) – razdoblje nekorištenja pašnjačke površine s ciljem
oporavka tratine i nesmetanog porasta nadzemne mase za slijedeći turnus korištenja
232
Ciklus zaposjedanja (stocking cycle) – vrijeme između početaka sukcesivnih razdoblja
zaposjedanja na određenoj pašnjačkoj površini (sinonimi su ciklus napasivanja
(grazing cycle) i ciklus rotacije (rotation cycle)). Jedan ciklus zaposjedanja uključuje
jedno razdoblje zaposjedanja i jedno razdoblje odmora
Razdoblje zaposjedanja (stocking period) – dužina vremena tokom kojeg stoka zaposjeda
određeni pašnjak ili pregon
Pašna sezona (grazing season) – vremensko razdoblje tokom kojeg se može normalno
provoditi napasivanje svake godine
5.6.1.1.6. O odnosima površina-krma-životinje
Odnos zaposjedanja (stocking rate) – odnos između broja životinja i ukupne površine
zemljišta na jedinici tokom određenog vremena. Može se izraziti u broju grla kakva
jesu po hektaru, u broju uvjetnih grla po hektaru i u jedinici konzumacije krme po
hektaru, sve za određeno vrijeme. [grla/ha], [UG/ha], [8,8 kgST/ha]
Nosivost (carrying capacity) – maksimalni odnos zaposjedanja uz koji je moguće postići
ciljanu proizvodnost životinja, bez degradacije pašnjačkih površina, u određenom
vremenskom razdoblju. [grla/ha], [UG/ha]
Gustoća zaposjedanja (stocking density) – odnos između broja životinja i površine određenog
pašnjaka ili pregona (odn. podjedinice) u određenom momentu. Može se izraziti u
broju grla kakava jesu po hektaru, u broju uvjetnih grla po hektaru i u jedinici
konzumacije krme po hektaru. [grla/ha], [UG/ha], [8,8 kgST/ha]
Pašno opterećenje (grazing pressure) – odnos između tjelesne mase životinja i mase krme,
obje veličine izražene po istoj površini pašnjaka u određenom momentu
[kgTM/kgST]. Može se izraziti i kao odnos broja uvjetnih grla i mase krme
[UG/kgST] ili odnosa jedinica kozumacije krme i mase krme [8,8 kgST/kgST], na bazi
jedog dana.
Indeks pašnog opterećenja (grazing pressure index) – odnos između kumulante (odn. sume)
konzumacije krme i prinosa krme tokom određenog vremenskog razdoblja
[kgST/kgST]
Obrok ispaše (forage allowance) – odnos između biljne mase spaše i tjelesne mase životinja,
obje veličine izražene po istoj površini pašnjaka u određenom momentu. Recipročno
od pašnog opterećenja [kgST/kgTM], ili [% od TM], ili [kgST/UG]
5.6.1.1.7. O metodama zaposjedanja (sinonim metode napasivanja)
Izmjenično zaposjedanje (alternate stocking) – ponovljeno napasivanje i odmaranje pašnjaka
koristeći dva pregona (tj. dvije podjedinice) u slijedu
Trajno zaposjedanje (continuous stocking) – metoda napasivanja gdje životinje imaju
neograničen i neprekinut pristup ispaši po određenoj jedinici pašnog zemljišta
Zaposjedanje podmlatkom (creep stocking) – metoda koja dopušta mladim grlima (teladi,
janjadi) pristup neograničenim količinama visokokvalitetne paše bez konkurencije
njihovih majki. Izvodi se pomoću selektivnih ograda koje na nepopašeni dio travnjaka
propuštaju samo male životinje, dok velike životinje bivaju ograničene na pašeni dio
travnjaka.
Zaposjedanje prvi-zadnji (first-last stocking) – to je metoda napasivanja dvije ili više grupa
životinja različitih hranidbenih potreba, koje se napasuju u slijedu jedna za drugom na
istoj pašnjačkoj površini. Nepaseni pregon ima najveću masu krme, omogućuje
najveće zalogaje i omogućuje izbiranje. Zbog toga se u nepaseni pregon prvo uvodi
233
grupa životinja koja ima najveće zahtjeve za kvalitetom i konzumacijom krme (npr.
krave u laktaciji ili tovni janjci), a nakon njih se, u sada djelomično paseni pregon,
uvodi slijedeća grupa nižih zahtjeva za kvalitetom i konzumacijom (zasušene krave,
zasušene ovce) tako da oni mogu pasti ono što je prva grupa ostavila kao ostatak.
Simultano se prva grupa uvodi u slijedeći nepaseni pregon.
Frontalno zaposjedaje (frontal stocking) – podrazumijeva pomičnu ogradu koja stoku pušta
naprijed prema nepopasenim dijelovima pašnjaka
Mješovito zaposjedanje (mixed stocking) – podrazumijeva napasivanje više vrsta travojeda i
brstojeda na istoj pašnjačkoj površini, zajedno ili u sukcesiji. Cilj je povećati
iskorištenje prisutne vegetacije
Masovno zaposjedanje (mob stocking) – zaposjedanje jakim pašnim opterećenjem za kratko
vrijeme kako bi se krma popasla brzo i bez izbiranja (svrha je suzbijanje korova)
Zaposjedanje dovedi-i-odvedi (put-and-take stocking) – primjena promjenjivog broja
životinja tokom zaposjedanja s ciljem održavanja ciljane mase krme ili ciljanog
pašnog opterećenja
Obročno zaposjedanje (ration stocking) – dodjeljivanje broja stoke određenoj površini
pašnjaka tako da pašnjak omogući stoci konzumaciju dnevnog obroka
Rotacijsko ili kružno zaposjedanje (rotational stocking) – podrazumijeva povratna razdoblja
napasivanja i odmora tratine na tri ili više pregona (podjedinica) pašne jedinice tokom
pašne sezone
Slijedno zaposjedanje (sequential stocking) – napasivanje na dvije ili više zemljišnih jedinica
u slijedu, s tim da se jedinice međusobno razlikuju u sastavu vrsta krmnog bilja.
Najčešće je riječ o slijedu: pašnjak – oranica 1 – oranica 2 - ...
Stalno zaposjedanje (set stocking) – napasivanje određenim nepromjenjivim brojem životinja
na određenoj nepromjenjivoj pašnjačkoj površini tokom pašne sezone
Pojasno zaposjedanje (strip stocking) – metoda koja ograničava životinje na pašnjačku
površinu - veličine prikladne za iskorištenje u kratkom vremenu (od par sati), a
veličina pregona se mijenja kako bi se omogućio pristup nepopasenoj površini.
5.6.1.2. Utjecaj odnosa površina-krma-životinje
5.6.1.2.1. Utjecaj dnevnog obroka ispaše (forage allowance) na proizvodnost stoke
Dnevni obrok ispaše predstavlja ponuđenu (ili dostupnu) biljnu masu ispaše za jednu pašnu
životinju (tj. jedno grlo) tokom jednog dana. Prikazani dnevni obrok ispaše može
podrazumijevati svu biljnu masu iznad površine tla ili biljnu masu iznad visine lakog
odgrizanja (npr. za goveda iznad 3,5 cm ili iznad 4 cm visine od tla, a za ovce iznad 1,5 cm).
Kod izvještavanja o obroku ispaše potrebno je navesti iznad koje se visine izražava ponuđeni
obrok ispaše. Dnevni obrok ispaše značajno utječe na ostvarenje potencijalne konzumacije
ispaše, a preko konzumacije određuje i proizvodnost stoke. Obično veći obroci ispaše
omogućuju i veću konzumaciju ispaše (po pojedinom grlu), ali imaju za posljedicu i slabije
iskorištenje ponuđenog obroka. Mjerne jedinice u kojima se izražava dnevni obrok ispaše su
najčešće kgST/grlu/dan, kgST/UG/dan, kgST/kgTM/dan i % od TM.
Dnevni obrok ispaše najčešće se izračunava po slijedećem izrazu:
DOI [kgST/grlu/dan] = BM [kgST/ha] : GZ [grla/ha] : RZ [dana]
gdje je: DOI = dnevni obrok ispaše.
234
BM = dostupna biljna masa po jedinici površine, na početku pašnog događaja,
ili suma početne biljne mase i prirasta tokom razdoblja zaposjedanja.
GZ = gustoća zaposjedanja (stocking density) ili broj grla po jedinici površine u
jednom danu.
RZ = razdoblje zaposjedanja u danima
Ako se tijekom razdoblja zaposjedanja očekuje značajniji prirast tratine, tada se u izraz za
dnevni obrok ispaše, umjesto biljne mase, uvrštava početna biljna masa i očekivani prirast
tratine (ODPT):
DOI[kgST/grlu/dan]=BMpočetna[kgST/ha]+ODPT[kgST/ha/dan]×RZ[dana]:GZ[grla/ha]:RZ[dana]
Ako se broj grla izrazi u težinskom ekvivalentu uvjetnih grla, dnevni obrok ispaše definira se
slijedećim izrazom:
DOI [kgST/UG/dan] = BM [kgST/ha] : GZ [UG/ha] : RZ [dana]
Prije objave međunarodne pašnjačke terminologije, gustoća zaposjedanja (stocking density) se
često nazivala odnosom zaposjedanja (stocking rate), također u jedinici grla/ha. Zbog toga je
kod starijih objavljenih radova dnevni obrok ispaše bio DOI = BM : OZ : RZ.
Ako se prisutna grla na paši izraze kao njihova ukupna tjelesna masa (u kgTM), tada se
dnevni obrok ispaše može izraziti kao % u odnosu na tjelesnu masu prisutnih grla:
DOI [% od TM/dan] = BM [kgST/ha] : ukupna tjelesna masa grla [kgTM/ha] : RZ [dana]
Veliki dnevni obrok ispaše ne mora uvijek jamčiti visoku konzumaciju ispaše niti visoku
proizvodnost stoke. Naime, ako je biljna masa na pašnjaku prestarila, ogrubila ili je lošeg
botaničkog sastava, tada ni veliki ponuđeni obroci neće dovesti do velike konzumacije niti do
velike proizvodnosti.
Ponuđeni dnevni obrok ispaše veći od potencijalne dnevne konzumacije ima za posljedicu
nepotpuno iskorištenje ponuđenog obroka, i što je obrok veći, to je iskorištenje manje. Obično
je proizvodnost stoke po jedinici površine (mlijeka po hektaru, ili prirasta TM po hektaru)
najveća kod onog obroka ispaše koji je malo manji od obroka za maksimalnu proizvodnost
pojedinog grla. Naime, kod obroka za maksimalnu proizvodnost po grlu, stoka je obilato
ponuđena i zato ostavlja mnogo neiskorištene mase za sobom, i posljedično je proizvodnja
mlijeka ili prirast tjelesne izražen po hektaru manji.
Kod velikih dnevnih obroka ispaše jače dolazi do izražaja izbiranje: stoka izbira kvalitetnije
biljke i biljne dijelove, a lošije vrste i prestarile biljke ostaju nepopašene.
Roca-Fernandez i sur. (2011.) su u Irskoj istraživali utjecaj dnevnog obroka ispaše i veličine
biljne mase prije pašnog događaja na konzumaciju ST ispaše i mliječnost Holstein-Friesian
krava. Kod nižeg dnevnog obroka (15 kgST/kravi/dan ili 3% od TM) ustanovili su bolje
iskorištenje ponuđene ispaše, a kod većeg dnevnog obroka (20 kgST/kravi/dan ili 4% od TM)
veću proizvodnju mlijeka po kravi (Tablica 180.). Pašnjak se pretežno sastojao od engleskog
ljulja. Krave su teljene pretežno u veljači, a prosječna TM im je bila 513 kg/kravi. Početkom
pokusa krave su bile prosječno u 53. danu laktacije. Pašnjak od 21,3 ha bio je podijeljen u 20
pregona, po 5 za svaku kombinaciju tretmana. Biljna masa je mjerena iznad 4 cm od tla.
Visina tratine mjerena je padajućim tanjurom. U pokusu su ustanovili da napasivanje na
manjoj biljnoj masi omogućuje kvalitetniju krmu (manji udio odumrlih listova i stabljika) te
235
da se najveća proizvodnja mlijeka postiže s većim obrokom ispaše na nižoj tratini. Veći obrok
ispaše omogućavao je brži prirast travne mase što je poželjno radi ostvarivanja većeg
godišnjeg prinosa ST ispaše. Naime, kod većeg obroka ispaše, stoka je ostavila veću preostalu
visinu trave, što je omogućilo brži ponovni porast biljaka. Veličina biljne mase pred ispašu
nije utjecala na brzinu prirasta trave.
Tablica 180. Utjecaj biljne mase prije pašnog događaja i dnevnog obroka ispaše na
proizvodnju mlijeka (Roca-Fernandez i sur., 2011.)
Biljna masa prije pašnog događaja (tST/ha) > 4 cm 1,6 2,4
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm 15 20 15 20
Prosječna mliječnost krava (kg/kravi/dan) 18,2 20,1 17,9 18,9
Proizvodnja mlijeka po hektaru (kg/ha/206 dana) 15.057 16.983 13.876 15.440
Prosječna dnevno ponuđena površina pašnjaka
(m2/kravi/dan)
98 119 66 83
Visina tratine prije ispaše (cm) 11,9 11,5 14,4 14,3
Visina tratine nakon ispaše (cm) 4,2 4,7 4,2 5,2
Iskorištenje biljne mase (%) > 4 cm 97,7 91,3 98,3 88,4
Dnevna konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) -
ljeto
15,1 16,6 14,2 16,4
Dnevna konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) -
jesen
14,1 15,8 14,0 15,5
Prosječna brzina prirasta trave (kgST//ha/dan) 68 77 64 74
Kennedy i sur. (2008.) su u Irskoj istraživali utjecaj različitih dnevnih obroka ispaše i dodatka
koncentrata na konzumaciju krme i mliječnost Holstein-Friesian krava u ranoj laktaciji.
Ustanovili su da sama ispaša omogućuje mliječnost od 21 do 23 kg/dan/kravi, ovisno o
dnevnom obroku ispaše (14 do 20 kgST/grlu/dan). Veći dnevni obrok ispaše i dodatak
koncentrata (4 kg) podigli su mliječnost s osrednjih 21 do 23 kg/dan/kravi na visokih 28 do 30
kg/dan/kravi (Tablica 181.). Pašnjak se sastojao pretežno od engleskog ljulja, a ciljani dnevni
obrok ispaše dodjeljivan je pokusnim kravama pomoću pomičnih električnih ograda.
Koncentrat se sastojao od melasirane pulpe repe (48%), sojine pogače (25%), ječma (20%),
biljne masti (3%), dikalcijum-fosfata (1,6%), kalciziranog magnezita (1,3%), mljevenog
vapnenca (0,6%), soli (0,5%) i elemenata u tragovima, sve u udjelima mase takva kakva jeste.
Tablica 181. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost krava u 80-om danu laktacije
(Irska, Kennedy i sur., 2008.)
Dnevni obrok ispaše, mjereno iznad 4 cm
(kgST/grlu/dan)
14,1 17,0 20,0
Biljna masa iznad 4 cm (tST/ha) 2,809 2,826 2,776
Visina tratine prije ispaše (cm) 16,1 16,1 15,9
Površina pašnjaka po kravi (m2/krava/dan) 51 62 72
Dodatak koncentrata (kgST/grlu/dan) 0 4 0 4 0 4
Visina tratine nakon ispaše (cm) 3,6 4,0 4,3 4,8 5,3 6,0
Dnevna mliječnost (kg/dan/kravi) 21,4 28,5 23,6 27,7 23,4 30,0
Sadržaj mliječne masti (%) 3,8 3,5 3,8 3,6 3,4 3,5
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,3 3,4 3,4 3,4 3,3 3,4
236
Maher i sur. (2003.) su, također u Irskoj, istraživali utjecaj tri uobičajene razine obroka ispaše
(16, 20 i 24 kgST/dan/kravi, odnosno 2,9%, 3,6% i 4,3% od TM), od svibnja do kolovoza, na
konzumaciju organske tvari (OT) ispaše i mliječnost Frizijskih krava (TM oko 560 kg/grlu)
teljenih pretežno u veljači. Ustanovili su da se dobra mliječnost (oko 26 kg/dan/kravi u
proljeće i oko 23 kg/dan/kravi ljeti) može postići s visokim obrokom ispaše od 24
kgST/grlu/dan (mjereno iznad 3,5 cm visine od tla) bez dodatka koncentrata (Tablica 182.).
Kod visokog obroka ispaše ostajala je i visoka rezidualna visina tratine (oko 6,5 cm) i visoka
rezidualna organska tvar tratine (oko 0,5 tOT/ha). Pokus je provođen na travnjaku na kojem je
prevladavo engleski ljulj (s oko 91% OT u ST). Krave su bile napasivane po rotacijskoj shemi
na jednodnevnim pregonima ograđenim električnom žicom. Dimenzije pregona podešavane
su tako da na početku paše kravama prosječno nude ciljani dnevni obrok ispaše (mjereno
iznad 3,5 cm od visine tla). Krave su premještane na novi pregon nakon večernje mužnje. Na
svakom pregonu bilo je dostupno pojilo. Svakog dana nakon završetka paše pregoni su bili
pokošeni na visinu 6 cm od tla. Pokus je započeo u svibnju, a završio prijevremeno krajem
kolovoza zbog neuobičajene suše tokom srpnja i kolovoza i posljedično nedovoljne ispaše.
Mlijeko je sadržavalo oko 3,8 % masti i oko 3,3% bjelančevina.
Tablica 182. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost krava u Irskoj (Maher i sur., 2003.)
Obrok ispaše
Mjesec Ciljani dnevni obrok ispaše iznad 3,5 cm
visine od tla (kgST/dan/kravi)
Niski
16
Srednji
20
Visoki
24
Svibanj Mliječnost (kg/dan/kravi) 25,1 26,4 26,8
Ostvareni obrok ispaše (kgOT/dan/kravi)
>3,5 cm
14,3 18,1 22,0
Početna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 2,476 2,456 2,608
Rezidualna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 0,196 0,336 0,551
Početna visina tratine (cm) 20,8 20,2 20,2
Rezidualna visina tratine (cm) 4,5 6,0 7,5
Sirove bjelančevine (% u ST) 19,8 21,0 19,0
Probavljivost organske tvari (%) 84,9 85,1 84,5
Kolovoz Mliječnost (kg/dan/kravi) 16,9 18,9 19,6
Ostvareni obrok ispaše (kgOT/dan/kravi)
>3,5 cm
14,7 18,2 21,9
Početna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 1,560 2,187 2,185
Rezidualna biljna masa (tOT/ha) >3,5 cm 0,297 0,370 0,375
Početna visina tratine (cm) 13,1 13,6 14,3
Rezidualna visina tratine (cm) 4,3 5,3 6,5
Sirove bjelančevine (% u ST) 18,1 18,8 17,7
Probavljivost organske tvari (%) 81,6 80,5 80,6
Starija istraživanja izvještavaju o nižoj mliječnosti krava na ispaši, osobito tokom jeseni. Tako
je Stakelum (1986.), također u Irskoj, na jesenskoj ispaši ustanovio nisku mliječnost krava
(7,3-9,2 kg/dan), ali ipak i pozitivne efekte većeg dnevnog obroka ispaše (16 vs. 24
kgST/dan/kravi, odnosno 3,1% vs. 4,6% od TM) i dodatka koncentrata (0 vs. 3,3
kgST/dan/kravi) (Tablica 183.). Pokus je provođen tokom rujna na pašnjaku pretežno od
engleskog ljulja (35%) i pratećih vrsta Agrostis stolonifera, Poa trivialis, Taraxacum
officinale i Rumex obtusifolius. Dnevna mliječnost krava bila je približno upola u odnosu na
Mahera i sur. (2003.) ali je sadržaj masti i bjelančevina bio nešto veći. Koncentrat se sastojao
237
od ječma (95%) i melase (5%). Krave su teljene pretežno u veljači i imale su TM oko 520
kg/grlu. Autor nije izvijestio koja je pasmina krava bila korištena u pokusu.
Tablica 183. Utjecaj dnevnog obroka ispaše i dohrane koncentratom na mliječnost krava u
Irskoj (Stakelum, 1986.)
Dodani koncentrat (kgST/kravi/dan) 0 3,3
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) 24 16 24 16
Početna biljna masa (tOT/ha) 5,446 5,282 4,844 4,846
Rezidualna biljna masa (tOT/ha) 1,140 0,511 1,478 0,802
Rezidualna visina tratine (cm) 9,0 4,7 10,0 6,0
Dio odnesen konzumacijom (%) 79,0 90,3 70,4 83,2
Konzumacija OT ispaše (kgOT/grlu/dan) 16,9 12,8 15,0 12,0
Konzumacija OT ispaše (% od TM) 3,35 2,45 2,82 2,29
Ukupna konzumacija OT (% od TM) 3,35 2,45 3,41 2,90
Prosječna dnevna mliječnost (kg/dan/kravi) 9,13 7,28 9,84 9,23
Sadržaj mliječne masti (%) 4,3 4,5 4,1 4,1
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 3,7 3,7 3,8 3,7
Kod ispaše krava na prvom proljetnom porastu trava, Stakelum (1986.a) je postigao veću
mliječnost: od 17,2 do 18,5 kg/dan/kravi, ovisno dnevnom obroku ispaše (16 ili 24
kgST/dan/kravi) čije razine nisu dale statistički značajne razlike. Također, ni dodatak
koncentrata (4,5 kg/dan/kravi) nije imao značajan efekat na mliječnost. Biljna masa prije
ispaše je bila oko 3,2 tST/ha, a nakon ispaše oko 0,8 tST/ha.
Mnogo veću mliječnost Holstein krava na ispaši postigli su Soder i sur. (2006.) u
Pennsylvaniji (SAD), oko 35 kg/kravi/dan, jer su ispašu dopunjavali koncentratom sa udjelom
u dnevnoj konzumaciji ST od 40% (2002.g.) ili 47% (2003.g.), a krave su svaki drugi tjedan
tretirali hormonom bST.
Baker i sur. (1981.) su u Škotskoj (Velika Britanija) ispitivali utjecaj obroka ispaše na
mliječnost krava majki (Hereford × Friesian, TM oko 490 kg/grlu) i prirast njihove teladi (×
South Devon) tokom 24 tjedna ispaše (počevši od 18. travnja) na engleskom ljulju.
Istraživanje je pokazalo da veći obroci ispaše omogućuju veću mliječnost i brži prirast
tjelesne mase teladi (Tablica 184.). Prosječna veličina biljne mase na pašnjacima bila je oko 4
tST/ha. Ciljani obrok ispaše dodjeljivan je metodom pojasnog zaposjedanja uz mogućnost
napasivanja na površini popasenoj prethodnog dana.
Tablica 184. Utjecaj obroka ispaše na prirast teladi i mliječnost majki u Škotskoj (Baker i sur.,
1981.)
Dnevni obrok ispaše (% od TM krave i teleta) 1,7 3,4 5,1
Visina tratine pred ispašu (cm) 23,4 23,8 24,8
Rezidualna visina tratine (cm) 3,6 6,2 8,9
Prosječna mliječnost krava majki (kg/grlu/dan) 8,69 9,90 10,38
Prosječan prirast teladi (kgTM/grlu/dan) 0,89 1,16 1,23
Prosječan prirast krava (kgTM/grlu/dan) -0,07 0,52 0,68
Beretta i sur. (2006.) su u zapadnom Urugwaju ispitivali utjecaj veličine dnevnog obroka
ispaše i dodatka zrna kukuruza na konzumaciju i prirast Hereford junadi (oko 282 kg/grlu).
Pašnjak se sastojao od vlasulje trstikaste, crvene djeteline, bijele djeteline i smiljkite roškaste,
a pokus je provođen tokom ljeta. Ustanovili su da se porastom ponuđenog obroka ispaše (u
238
rasponu 3 - 9% od TM) povećava konzumacija suhe tvari (u rasponu približno 2 - 4% od TM)
i dnevni prirast TM, ali se smanjuje iskorištenje ponuđenog obroka (Tablica 185.).
Tablica 185. Utjecaj obroka ispaše i dohrane zrnom kukuruza na prirast Hereford junadi i
iskorištenje ispaše u Urugwaju (Beretta i sur., 2006.)
Dohrana prekrupom zrna kukuruza (%
od TM)
0 1
Ponuđeni dnevni obrok ispaše (ST %
od TM)
3 6 9 3 6 9
Prosječni dnevni prirast tjelesne mase
(kg/dan/grlu)
0,299 0,483 0,667 0,761 0,804 0,733
Konzumacija ispaše (ST % od TM) 2,2 2,8 3,9 1,7 2,9 3,3
Konzumacija zrna (% od TM) 0 0 0 0,86 0,87 0,81
Konzumacija zrna (kg/grlu/dan) 0 0 0 2,71 2,73 2,54
Biljna masa prije ispaše (kgST/ha) 3.928 3.701 3.676 3.379 3.802 3.724
Rezidualna biljna masa (kgST/ha) 1.045 1.949 2.097 1.392 1.972 2.352
Iskorištenje ispaše (%) 73,4 47,3 43,2 58,8 48,1 36,8
Visina tratine prije ispaše (cm) 20,9 20,0 19,7 18,6 21,6 20,7
Rezidualna visina tratine (cm) 4,2 7,9 9,8 5,8 8,9 11,7
Jamieson i Hodgson (1979.) su u Velikoj Britaniji ispitivali utjecaj dnevnog obroka ispaše
(mjerenog od razine tla) na konzumaciju OT ispaše kod kastrirane British-Friesian muške
teladi. Ustanovili su da smanjenje dnevnog obroka ispaše sa 9% od TM na 3% od TM
smanjuje konzumaciju organske tvari ispaše s oko 3% na oko 2,4% od TM (Tablica 186.).
Smanjenje konzumacije objasnili su smanjenom mogućnosti zahvaćanja niske travne mase
krajem svakog pašnog događaja. Telci su imali prosječnu tjelesnu masu 121 kg/grlu i
napasivani su na engleskom ljulju metodom pojasnog napasivanja. Ciljani obrok ispaše
(mjeren od razine tla) dodjeljivan je svakodnevnim podešavanjem površine pašnjaka, tj.
podešavanjem dužine pojasa, zadržavajući fiksnu širinu pojasa. Biljna masa početkom pašnog
događaja bila je između 1,53 i 4,84 tOT/ha, ovisno o razdoblju ispitivanja.
Tablica 186. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na konzumaciju organske tvari ispaše kod teladi
(Jamieson i Hodgson, 1979.)
Prosječna dnevna konzumacija OT ispaše (% od TM)
Dnevni obrok ispaše (ST % od
TM)
7.-18.V 28.V-8.VI 11.-22.VI 2.-13.VII Prosjek
3 2,58 2,41 2,30 2,37 2,41
5 3,35 3,14 2,70 2,42 2,90
7 2,96 2,90 2,95 2,36 2,79
9 3,10 3,05 3,28 2,40 2,96
Prosjek za razdoblje: 3,00 2,88 2,81 2,39
Geenty i Sykes (1986.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj dnevnog obroka ispaše tokom
prvih 6 tjedana dojenja na konzumaciju ispaše i mliječnost ovaca s blizancima. Ustanovili su
da obrok ispaše od 5 kgST/ovci/dan povećava mliječnost po grlu u odnosu na obrok od 2
kgST/ovci/dan (Tablica 187.). Povećanje obroka ispaše s 4,4% od TM na 10,2% od TM
povećalo je konzumaciju ispaše s 2,6% od TM na 3,3% od TM. Pokus su provodili na
pašnjaku pretežno od engleskog ljulja i bijele djeteline, s razdobljima zaposjedanja od 3 dana
239
na svakoj podjedinici pašnjaka. Površina podjedinica određivana je tako da se
eksperimentalnom stadu ponudi ciljani obrok ispaše. Pasmina ovaca bila je Dorset, tjelesne
mase oko 50 kg/grlu.
Tablica 187. Utjecaj dnevnog obroka ispaše na mliječnost ovaca na Novom Zelandu (Geenty i
Sykes, 1986.)
Ciljani dnevni obrok ispaše (kgST/ovci/dan) 2 5 8
Prosječna mliječnost (kg/ovci/dan) prvih 6 tjedana 1,99 2,54 2,66
Mliječna mast (%) 7,9 7,8 6,9
Mliječne bjelančevine (%) 4,0 4,0 3,9
Ponuđeni prosječni dnevni obrok ispaše (kgST/ovci/dan) 2,2 5,1 8,4
Ponuđeni prosječni dnevni obrok ispaše (% od TM/dan) 4,4 10,2 16,8
Biljna masa prije ispaše (tST/ha) 2,41 2,41 2,41
Biljna masa poslije ispaše (tST/ha) 0,91 1,63 2,04
Konzumirana ispaša (kgST/ovci/dan)* 1,32 1,63 1,43
Konzumirana ispaša (% od TM/dan)* 2,6 3,3 2,9
Konzumirana organska tvar (kgOT/ovci/dan)** 1,31 1,90 2,16
* Procijenjeno vjerojatno na temelju razlike biljnih masa prije i poslije pašnog događaja
** Procijenjeno vjerojatno laboratorijskim metodama (s otopinom Cr2O2), u izvorniku nije
navedeno.
Penning i sur. (1986.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj ponuđenog obroka ispaše na
proizvodnost dojnih ovaca s po dva janjeta do trećeg mjeseca starosti. Ovce s janjcima su
rotacijski zaposjedale 4 podjedinice pašnjaka (s engleskim ljuljem), svaku po 7 dana.
Povećanje obroka ispaše povećalo je konzumaciju ispaše i prirast janjaca (Tablica 188.).
Ponuđeni obrok ispaše na početku pašnog događaja mjeren je od razine tla i izražen u
organskoj tvari ispaše (OT), i to relativno: u odnosu na tjelesnu masu ovaca, kao postotak (%
od TM). Visoki ponuđeni obroci ispaše davali su visok prirast janjadi ali i nisko iskorištenje
biljne mase jer je rezidualna masa nakon pašnog događaja bila tek malo manja od početne ili
jednaka početnoj. Kod najvećeg ponuđenog obroka ispaše, ovce su popasle travnu masu
jednaku prirastu tratine tokom razdoblja pašnog događaja jer nije bilo razlike između biljnih
masa prije i poslije pašnog događaja.
Tablica 188. Utjecaj ponuđenog obroka ispaše na proizvodnost dojnih ovaca i rezidualnu
biljnu masu (Penning i sur., 1986.)
Ponuđeni obrok ispaše (OT % od TM ovce),od tla 4 8 12 16
Prosječni dnevni prirast janjadi (kg/dan) 0,202 0,245 0,274 0,300
Prosječna promjena tjelesne mase ovaca (kg/dan) - 0,186 - 0,082 - 0,012 - 0,020
Visina trave prije ispaše (cm) 16,3
Visina trave nakon 7 dana ispaše (cm) 5,9 8,6 11,2 11,1
Biljna masa prije ispaše (tOT/ha) 3,78
Biljna masa nakon 7 dana ispaše (tOT/ha) 2,40 3,19 3,54 3,79
Dnevna konzumacija OT (kgOT/ovci/dan) 1,64 1,81 2,42 2,68
Procijenjena konzumacija ST (kgST/ovci/dan)* 1,80 1,99 2,66 2,95
* autori su pretpostavili da je sadržaj OT bio 91% kao kod Mahera i sur. (2003.)
240
Prache i sur. (1990.) su u Francuskoj ispitivali utjecaj različitih obroka ispaše i dodatka
koncentrata na prirast sisajućih janjaca blizanaca (od 55-og dana nakon janjenja s početnom
TM oko 16 kg). Prirast janjaca na većem obroku ispaše bio je značajno veći negoli na nižem,
a dodatak koncentrata imao je efekta samo na nižem obroku ispaše (Tablica 189.). Obrok
ispaše je izražavan u organskoj tvari ispaše (iznad 1,5 cm visine od tla), relativno: po
kilogramu tjelesne mase životinja (ovca + janje). Pašnjak se sastojao od vlasulje trstikaste i
bio je rotacijski zaposjedan. Biljna masa je održavana na oko 3 tOT/ha, a ciljani obrok ispaše
podešavan je prilagođavanjem površine pregona. Pasmina ovaca bila je Ile de France. Pokus
je trajao 60 dana na proljetnim porastima trave. Korišteni koncentrat bilo je visokovlažno
silirano zrno kukuruza.
Tablica 189. Utjecaj dnevnog obroka ispaše i dodatka koncentrata na prirast janjaca blizanaca
u Francuskoj (Prache i sur., 1990.)
Obrok ispaše (OT % od TM ovce + janjadi) 3,85 5,70
Dodatak koncentrata (kgST kukuruza/janjetu/60 dana) 0 16,0 0 17,5
Prosječni prirast TM janjadi (kg/dan/grlu) 0,226 0,287 0,276 0,277
Prosječni prirast TM ovaca (kg/dan/grlu) 0,040 0,058 0,065 0,019
Na temelju sinteze rezultata gore navedenih istraživanja prethodnih autora može se zaključiti
da se najveća proizvodnost stoke po jedinici površine postiže kod dnevnih obroka ispaše koji
su malo veći (+10% do + 30%) od ciljane dnevne konzumacije pašnih grla, uz uvjet da se za
dnevni obrok ispaše uzima biljna masa iznad visine lakog odgrizanja (iznad 4 cm od tla za
goveda i iznad 2 cm od tla za ovce). Tako bi ponuđeni dnevni obrok 4-6% od TM trebao
omogućiti dnevnu konzumaciju suhe tvari ispaše 3-4% od TM. Kod napasivanja dojnih krava
s teladi i dojnih ovaca s janjadi, ponudu ispaše bi trebalo uvećati i za potrebe teladi i janjadi,
tako da je TM = TMkrava + TMteladi i TM = TMovaca + TMjanjadi. Kod visokokvalitetnih pašnjaka
od engleskog ljulja i bijele djeteline, s gustom tratinom u vegetativnoj fazi, maksimalnu
proizvodnost po jedinici površine moguće je postići s obrocima ispaše samo malo većima od
ciljane konzumacije jer se postiže visoko iskorištenje tratine. Za maksimalizaciju proizvodnje
po grlu stoke, stoci je potrebno ponuditi veće dnevne obroke ispaše, s očekivanim porastom
proizvodnosti do veličine obroka vjerojatno dvostruko ili trostruko većeg u odnosu na
potencijalnu konzumaciju, ali tada se značajno smanjuje iskorištenje ponuđene ispaše i
posljedično pada proizvodnja po jedinici površine pašnjaka. Ako je biljna masa na pašnjaku
lošije kvalitete (ostarila, ogrubila, s visokim udjelom korova i biljaka slabe hranidbene
vrijednosti), tada je za postizanje ciljane proizvodnosti po grlu potrebno ponuditi veće obroke
ispaše od gore navedenih, kako bi se stoci omogućilo izbiranje kvalitetnijih biljaka i biljnih
dijelova (npr. mladih listova). Ako se napasuju grla koja nisu u proizvodno j fazi (zasušene
krave i ovce), tada stoci treba ponuditi manje obroke ispaše (popašenu podjedinicu pašnjaka)
ili ispašu lošije kvalitete (npr., pašnjak koji je prestario ponuditi zasušenim grlima).
5.6.1.2.2. Utjecaj veličine (i visine) biljne mase na proizvodnost stoke
Veličina biljne mase po jedinici površine ili dostupna biljna masa po jedinici površine
izražava se u kgST/ha, i može prikazivati svu biljnu masu iznad površine tla ili biljnu masu
iznad visine lakog odgrizanja (iznad 3,5 ili 4 cm od tla za goveda ili iznad 1,5 cm od tla za
ovce), što treba specificirati pri izvještavanju. Veličina biljne mase za vrijeme sporog prirasta
(ljeto i jesen) može se uzeti kao zatečena biljna masa na pašnjaku pred sam početak
241
zaposjedanja, a za vrijeme brzog prirasta (proljeće) obavezno se uzima kao zbroj početne
biljne mase i prirasta biljne mase tokom razdoblja zaposjedanja pašnjaka:
BM (kgST/ha) = BMpočetna (kgST/ha) + ODPT (kgST/ha/dan) × RZ (dana)
gdje je ODPT = očekivani dnevni prirast tratine tokom pašnog događaja,
odnosno tokom razdoblja zaposjedanja (najčešće u rasponu od 0 do 100
kgST/ha/dan),
RZ = očekivano razdoblje zaposjedanja
Veličina biljne mase značajno utječe na konzumaciju ispaše i proizvodnost životinja. Biljna
masa ispod ili iznad optimalnog raspona ima za posljedicu slabiju konzumaciju i
proizvodnost. Kod niske biljne mase (manje od 0,5 tST/ha, mjereno od razine tla) stoka ima
male zalogaje što usporava punjenje buraga, a potrebno je i više vremena potrošiti na kretanje
do pronalaska nepopasene trave, što također usporava konzumaciju i ograničava ukupnu
dnevnu konzumaciju. Prema Dougherty i Collinsu (2013.) općenito se može reći da je biljna
masa manja od 500 do 750 kgST/ha (mjereno od razine tla) nedostupna za konzumaciju, a
biljna masa manja od 1.000 do 1.500 kgST/ha (mjereno od razine tla) ograničava
konzumaciju na manju od maksimalno moguće (vrijedi općenito za pašnjake s travama i
leguminozama hladne sezone dok im je biljna masa u vegetativnoj fazi).
Manja dnevna konzumacija ima za posljedicu manju proizvodnost životinja. Druga krajnost je
previsoka biljna masa na početku zaposjedanja, koja je povezana sa zastarijevanjem biljne
mase, tj. s povećanjem udjela tvrdih stabljika u proljetnom porastu ili s povećanjem udjela
uveloga (mrtvog) lišća. Takvo zastarijevanje biljne mase dovodi do značajnog smanjenja
kvalitete, odnosno hranidbene vrijednosti ispaše, i posljedično do pada konzumacije i
proizvodnosti životinja. Prema Nielsenu (1997.), krava koja se napasuje na travi visine 24 cm
odgriza dugačke komade lista i stabljike koje mora dugo žvakati, te zbog toga ima manju
dnevnu konzumaciju negoli krava koja se napasuje na travi visine 15 cm. Zbog svega
navedenog važno je stoku puštati na pašnjak u času kada mu je veličina (i visina) biljne mase
u rasponu optimalnih vrijednosti. Prema Čižeku (1970.), za početak napasivanja najpovoljnija
je visina tratine od 15 do 25 cm jer je travna masa u tom rasponu najkvalitetnija, a i stoka ju
dobro iskorištava. Prema Leti (2016.), za napasivanje na visokim travama i mahunarkama
(vlasulja livadna i trstolika, klupčasta oštrica, lucerna, crvena djetelina) optimalna je početna
visina biljaka između 20 i 25 cm od tla, a na niskim travama i djetelinama (engleski ljulj,
vlasnjača livadna, vlasulja nacrvena, rosulja bijela, bijela djetelina) optimalna je početna
visina od 10 do 15 cm. Leto (2016.) dalje navodi da su kod previsoke trave povećani gubici
ispaše gaženjem (kada je paša višlja od 25 cm od tla). Ipak, neke krmne kulture zahtijevaju
početak ispaše kod veće biljne mase jer im to omogućuje dobru regeneraciju i dug vijek
korištenja. Tako npr. košni tipovi lucerne, za dug vijek korištenja i maksimalan prinos, prema
starijim izvorima trebaju prije defolijacije (tj. prije košnje ili ispaše) doći barem u fazu pojave
cvjetnih pupova (tada je biljna masa oko 3-4 tST/ha u proljeće i oko 2-3 tST/ha u ljeto), dok je
prema novijim izvorima dovoljno lucerni dopustiti nesmetan porast do visine od 35 cm prije
turnusa napasivanja. Za pašne tipove lucerne nije toliko važna početna visina biljaka, i mogu
se napasivati kontinuirano. Posebnost ima i visoka trava klupčasta oštrica, jer ima uzdignut
busen kojemu odgovara višlja preostala (rezidualna) visina nakon ispaše.
Radi smanjenja rizika od nadama preživača, ispašu na proljetnom i jesenskom porastu čistog
usjeva lucerne poželjno je odgoditi barem do početka cvatnje kako bi se rizik smanjio (što je
oko 4 tST/ha u proljeće i oko 1 tST/ha u jesen), a ako je isto nije u skladu s ciljem visoke
energetske vrijednosti lucerne, tada se može stoku puštati ranije, u vegetativnoj fazi, ali uz
mjere opisane kod smanjenja rizika od nadama. Kod ispaše na smjesi lucerne s travama rizik
242
od nadam je mnogo manji, te su i preventivne mjere manje važne (vidjeti poglavlje Lucerna,
podnaslov Korištenje napasivanjem 4.4.1.3.8.1.; i poglavlje Korištenje travnjaka, podnaslov
Smanjenje rizika od nadamana paši 5.6.1.5.).
Curran i sur. (2010.) su u Irskoj na pašnjaku pretežno od engleskog ljulja ustanovili veću
proizvodnju mlijeka po hektaru (16.020 vs. 14.658 kg/ha) kod niske (1,6 tST/ha) negoli kod
visoke (2,4 tST/ha) biljne mase (Tablica 190.), iako je konzumacija ST krme bila slična među
varijantama. Uzrok tome bila je vjerojatno bolja hranidbena vrijednost niže trave u odnosu na
višlju, barem u pogledu sadržaja sirovih bjelančevina. Kod niske biljne mase ustanovili su da
veći ponuđeni obrok ispaše (20 vs. 15 kgST/grlu/dan) povećava mliječnost (24,5 vs. 22,8
kg/dan/kravi u proljeće, i 15,7 vs. 13,8 ljeti) u odnosu na niži ponuđeni obrok ispaše. U
pokusu su koristili Holstein-Friesian krave teljene pretežno u veljači, a hranjene su samo
ispašom, bez dodatka koncentrata. Prosječan sadržaj mliječne masti tokom proljeća bio je oko
3,9% i tokom ljeta oko 4,3%, a sadržaj mliječnih bjelančevina tokom proljeća oko 3,3% i
tokom ljeta oko 3,7%.
Tablica 190. Utjecaj početne veličine biljne mase na kvalitetu ispaše i proizvodnju mlijeka u
Irskoj (Curran i sur., 2010.)
Početna veličina biljne mase (tST/ha), > 4 cm 1,6 2,4
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan), > 4 cm 15 20 15 20
Proizvodnja mlijeka (kg/ha) 15.057 16.983 13.876 15.440
Mliječnost krava (kg/kravi/dan) – proljeće 22,8 24,5 22,5 23,0
Početna visina tratine (cm) – u proljeće 10,8 10,9 14,7 14,8
Završna visina tratine (cm) – u proljeće 4,1 4,5 4,1 5,2
Popašena biljna masa (kgST/kravi/dan) –
proljeće
13,9 17,1 14,1 17,1
ST u ispaši (%) – u proljeće 20,3 19,7 20,3 20,3
SB u ST ispaše (%) – u proljeće 20,4 21,6 16,5 18,7
Mliječnost krava (kg/kravi/dan) – ljeto 13,8 15,7 13,4 15,0
Početna visina tratine (cm) – u ljeto 12,8 13,2 14,4 14,2
Završna visina tratine (cm) – u ljeto 4,3 4,8 4,3 5,2
Popašena biljna masa (kgST/kravi/dan) – u ljeto 14,1 16,4 14,3 16,3
ST u ispaši (%) – u ljeto 16,1 16,3 16,7 16,2
SB u ST ispaše (%) – u ljeto 21,0 21,3 18,5 19,9
Ponuđena površina po kravi (m2/kravi/dan) 98 119 66 83
Dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 68 77 64 74
Odnos zaposjedanja (krava/ha) 4,00 3,85 4,01 3,93
McEvoy i sur. (2009.) su ispitivali utjecaj veličine biljne mase pašnjaka prije napasivanja
(uobičajenih 1,7 vs. povećanih 2,2 tST/ha) i dnevnog obroka ispaše (16 vs. 20
kgST/kravi/dan) na mliječnost Holstein-Friesian krava u Irskoj tokom 30-dnevnog trajanja
eksperimenta. Veća proizvodnja mlijeka po hektaru postignuta je kod niže početne biljne
mase i kod manjeg ponuđenog obroka ispaše, ali je maksimalna proizvodnja po grlu
postignuta kod većeg obroka ispaše uz nižu početnu biljnu masu (Tablica 191.). Uz veći
dnevni obrok ispaše postignut je brži prirast trave, a uz manji obrok ispaše veće iskorištenje
dostupne biljne mase.
243
Tablica 191. Utjecaj veličine biljne mase pašnjaka prije napasivanja i dnevenog obroka ispaše
na mliječnost krava (McEvoy i sur., 2009.)
Ciljana biljna masa prije napasivanja (tST/ha) >
4 cm od tla
1,7 2,2
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm od
tla
16 20 16 20
Proizvodnja mlijeka po hektaru (kg/ha) 17.5060 16.461 17.579 15.786
Proizvodnja mlijeka po kravi (kg/kravi/dan) 18,0 19,3 18,0 18,5
Visina tratine prije napasivanja (cm) 12,5 13,2 15,1 15,8
Visina tratine nakon napasivanja (cm) 4,3 5,1 4,3 5,4
Stvarna biljna masa prije napasivanja (tST/ha) >
4 cm
1,665 1,868 2,235 2,481
Konzumacija ST ispaše (kgST/kravi/dan) 15,6 17,7 15,6 17,6
Iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka (%) 96,2 87,5 96,7 87,9
Dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 67,6 75,7 65,9 71,6
Morris i sur. (1994.) su na Novom Zelandu ispitivali utjecaj visine tratine na konzumaciju
ispaše kod ovaca i tjelesnu masu janjadi u 60-om danu laktacije (Tablica 192.). Konstatirali su
da je optimalna visina tratine za napasivanje ovaca s janjadi oko 6 cm, kod prosječne biljne
mase od oko 1,8 tST/ha. Pokus je provođen na pašnjaku od engleskog ljulja i bijele djeteline,
s ovcama križanih pasmina: Border Leicester × Romney, Poll Dorset × (Border Leicester ×
Romney) i Suffolk × (Border Leicester × Romney).
Tablica 192. Utjecaj visine tratine i prosječne biljne mase tokom ispaše ovaca na TM dojnih
ovaca, konzumaciju OT ovce i TM janjeta na Novom Zelandu (Morris i sur., 1994.)
Prosječna biljna masa (tST/ha) 1,2 1,8 3,7
Visina tratine (cm) 3,0 6,0 9,0
TM ovce u 60-om danu laktacije (kg/grlu) 52,0 62,0 63,3
Dnevna konzumacija OT ovce (kgOT/dan/ovci) 1,8 2,3 2,1
TM janjeta u 60-om danu laktacije (kg/grlu) 18,1 19,6 19,9
Milne i sur. (1981.) su u Velikoj Britaniji istraživali utjecaj tri razine biljne mase (0,5 do 1,5
tOT/ha) na proizvodnosti dojnih ovaca s janjcima blizancima. Na većim biljnim masama
ostvaren je značajno veći prirast janjaca i značajno manji gubitak tjelesne mase ovaca
(Tablica 193.). Ponuđeni obroci ispaše bili su dovoljno veliki kako ne bi ograničavali
konzumaciju (> 6kgOT/ovci/dan).
Tablica 193. Utjecaj veličine biljne mase na proizvodnost dojnih ovaca s janjadi u Velikoj
Britaniji (Milne i sur., 1981.)
Biljna masa na početku pašnog događaja (tOT/ha) 0,50 0,75 1,50
Prosječna konzumacija OT tokom 6 tjedana dojenja
(kgOT/ovci/dan)
1,834 2,347 2,388
Prosječan prirast janjadi tokom 6 tjedana dojenja (kg/dan/grlu) 0,251 0,313 0,332
Prosječna promjena tjelesne mase ovaca tokom 6 tjedana
dojenja (kg/grlu/dan)
-0,280 -0,088 +0,013
244
5.6.1.2.3. Utjecaj rezidualne biljne mase (i rezidualne visine tratine) na proizvodnost stoke
Rezidualna ili preostala biljna masa na pašnjaku nakon razdoblja zaposjedanja (nakon
napasivanja) utječe na proizvodnost tratine (tj. godišnju proizvodnju biljne mase) i na
proizvodnost životinja. Ostavljena preniska rezidualna masa može značiti da je pašnjak bio
jakim pašnim opterećenjem ogoljen skoro do tla, što će imati za posljedicu slabu regeneraciju
tratine i slabu ponovnu tvorbu prinosa biljne mase. Preniska rezidualna biljna masa
nepovoljno djeluje i na proizvodnost životinja: obično znači da su životinje pred kraj
razdoblja zaposjedanja bile nedovoljno ishranjene ili su čak gladovale. Ostavljena previsoka
rezidualna biljna masa povezana je s niskim iskorištenjem dostupne biljne mase i slabim
iskorištenjem potencijalnog prinosa krme. Prema Leti (2016.), za napasivanje na visokim
travama i mahunarkama (vlasulja livadna i trstolika, klupčasta oštrica, lucerna, crvena
djetelina) optimalna je rezidualna visina biljaka 10 cm od tla, a na niskim travama i
djetelinama (engleski ljulj, vlasnjača livadna, vlasulja nacrvena, rosulja bijela, bijela djetelina)
optimalna je rezidualna visina od 5 cm.
Phelan i sur. (2013.) su trogodišnjim pokusom u Irskoj, na pašnjaku od engleskog ljulja i
bijele djeteline, ustanovili da je za takav pašnjak optimalna rezidulna visina 4 cm od tla
(Tablica 194.) jer omogućuje maksimalni godišnji prinos krme. Varijacije ciljane rezidualne
visine tratine nisu utjecale na mliječnost krava. Krave su bile Holsetein-Friesian pasmine, i
zimi su dobivale 3 do 5 kg/dan/grlu koncentrata, a ljeti 0 do 4 kg/dan/grlu koncentrata, ovisno
o dostupnosti i kvaliteti ispaše.
Tablica 194. Utjecaj rezidualne visine tratine na godišnji prinos krme travnjaka i godišnju
mliječnost krava u Irskoj (Phelan i sur., 2013.)
Rezidualna visina tratine (cm) 4 5 6
Godišnji prinos krme (tOT/ha) 11,1 10,2 9,1
Godišnja mliječnost krava
(kg/kravi/god.)
5.896 do 6.375 6.008 do 6.371 6.183 do 6.452
Oates i sur. (2011.) su u subhumidnom klimatu Wisconsina (SAD) ustanovili najveće prinose
tratine (11 do 12 tST/ha/god.) kod rotacijskog napasivanja s rezidualnom visinom 15 cm od
tla, što je bilo više negoli kod trokošnog režima s košnjom na visini od 6 cm od tla (prinosi
6,5 do 9,5 tST/ha/god.). Napasivanje su vršili visokom gustoćom zaposjedanja (oko 50
UG/ha) tokom kratkih razdoblja zaposjedanja (oko 2 dana). U njihovom pašnjaku
prevladavajuće vrste bile su: vlasnjača livadna, klupčasta oštrica, vlasulja livadna, engleski
ljulj i bijela djetelina. Visoka rezidualna visina tratine omogućavala je brzu regeneraciju
tratine nakon razdoblja zaposjedanja pašnjaka zahvaljujući velikoj fotosintetskoj površini
preostalog lišća, a gubici rezidualne lisne mase žućenjem i odumiranjem bili su mali jer su u
tratini prevladavale vrste trava kojima lišće duže zadržava zelenu boju (u odnosu na engleski
ljulj).
Na temelju gore iznešenih razmatranja može se zaključiti da je rezidualna visina tratine nakon
ispaše važna jer određuje proizvodnost životinja (kod niske rezidualne mase obično se javlja
gladovanje krajem razdoblja zaposjedanja), određuje iskorištenje biljne mase (što je niža, to je
veće iskorištenje biljne mase), određuje brzinu ponovnog porasta tratine (veća rezidualna
masa omogućuje brži ponovni porast), i godišnji prinos biljne mase (brži ponovni porasti
mogu biti povezani s većim godišnjim prinosima). Zbog toga je, za upravljanje napasivanjem,
važno unaprijed postaviti ciljanu rezidualnu visinu tratine ili rezidualnu biljnu masu.
Optimalna rezidualna visina za većinu travnjaka gdje dominiraju niske vrste (engleski ljulj i
245
bijela djetelina) je vjerovatno oko 5 cm iznad tla, a tamo gdje dominiraju višlje vrste, i trave s
izdignutim busenom (npr. klupčasta oštrica), potrebna je veća rezidualna visina (između 10 i
15 cm) i veća rezidualna masa. Što se tiče očuvanja proizvodnosti životinja, vjerovatno je
potrebna rezidualna biljna masa od barem 500 kgST/ha, jer kod manje rezidualne mase stoka
ima male zalogaje i više vremena troši na traženje paše.
5.6.1.2.4. Utjecaj pašnog opterećenja (grazing pressure) na proizvodnost stoke i travnjaka
Pašno opterećenje jest broj pašnih životinja po jedinici dostupne krme (Greenhalgh i sur.,
1966.), i po definiciji je recipročno obroku ispaše (Allen i sur., 2011.).
Pašno opterećenje se prema definiciji izražava kako prikazuju donje jednakosti:
PO [grla/kgST/dan] = 1 / DOI [kgST/grlu/dan]
ili
PO [grla/kgST/dan] = GZ [grla/ha] : BM [kgST/ha] : RZ [dana]
gdje je: PO = pašno opterećenje.
GZ = gustoća zaposjedanja ili broj grla po jedinici površine u jednom danu.
BM = dostupna biljna masa po jedinici površine, na početku pašnog događaja
ili suma početne biljne mase i prirasta tokom razdoblja zaposjedanja.
RZ = razdoblje zaposjedanja pašnjaka ili podjedinice pašnjaka
Broj grla se može svesti i na broj uvjetnih grla, tako da se pašno opterećenje može izraziti i
slijedećim izrazima:
PO [UG/kgST/dan] = 1 / DOI [kgST/UG/dan]
ili
PO [UG/kgST/dan] = GZ [UG/ha] : BM [kgST/ha] : RZ [dana]
Prema Greenhalghu i sur. (1966.) optimalno pašno opterećenje je ono kod kojega se postiže
maksimalna proizvodnost stoke po jedinici površine, i to je točka kompromisa između visoke
proizvodnosti po grlu i visokog iskorištenja dostupne biljne mase. Obično je to ono pašno
opterećenje koje je malo veće od opterećenja za maksimalnu proizvodnost po grlu. Ipak,
postoje situacije kada se na neku pašnu površinu ide s mnogo većim pašnim opterećenjem od
optimalnog: npr. kada se želi tratina popasti nisko – skoro do tla, radi suzbijanja korova ili
radi otvaranja tratine za usijavanje poželjnijih biljnih vrsta (npr. povećati zastupljenost
djetelina u tratini).
U pokusima McEvoya i sur. (2009.) i Roca-Fernandez i sur. (2011.) u Irskoj pokazalo se da
manje pašno opterećenje (5,0 krava/100kgST ispaše) omogućuje brže dnevne priraste trave, a
veće pašno opterećenje (oko 6,5 krava/100kgST ispaše) omogućuje veće iskorištenje
ponuđene biljne mase (Tablica 195.).
246
Tablica 195. Utjecaj pašnog opterećenja na iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka i
prosječni dnevni prirast trave
McEvoy
i sur. (2009.)
Ciljana biljna masa prije napasivanja (tST/ha) > 4
cm od tla
1,7 2,2
Pašno opterećenje (krava/100 kgST ispaše)* 6,25 5,00 6,25 5,00
Iskorištenje ponuđene biljne mase travnjaka (%) 96,2 87,5 96,7 87,9
Prosječni dnevni prirast trave (kgST/ha/dan) 67,6 75,7 65,9 71,6
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm od
tla
16 20 16 20
Roca-
Fernandez
i sur. (2009.)
Biljna masa prije pašnog događaja (tST/ha) > 4 cm 1,6 2,4
Pašno opterećenje (krava/100 kgST ispaše)* 6,7 5,0 6,7 5,0
Iskorištenje biljne mase (%) > 4 cm 97,7 91,3 98,3 88,4
Prosječni dnevni prirast trave (kgST//ha/dan) 68 77 64 74
Dnevni obrok ispaše (kgST/kravi/dan) > 4 cm 15 20 15 20
* Pašno opterećenje izračunali autori prema izrazu: PO = 1 / DOI
Holechek i sur. (1999.) su objasnili i pojam intenziteta ispaše (grazing intensity) koji se koristi
u istraživanjima range-land pašnjaka. Intenzitet ispaše ukazuje koliko biljne mase stoka
ukloni s pašnjaka. Teška ispaša (heavy grazing) odnosi većinu biljne mase i ne omogućuje
opstanak poželjnih biljnih vrsta u pašnjaku, umjerena ispaša (moderate grazing) odnosi toliko
biljne mase da omogućuje održavanje poželjnih vrsta u pašnjaku, ali bez mogućnosti
povećanja njihove proizvodnosti, dok laka ispaša (light grazing) omogućuje poželjnim
vrstama da maksimaliziraju svoju proizvodnju biljne mase.
5.6.1.2.5. Gustoća zaposjedanja (stocking density)
Tokom planiranja napasivanja često je potrebno odrediti odgovarajuću gustoću zaposjedanja
(GZ) pašnjaka za ciljani dnevni obrok ispaše (DOI) na temelju pretpostavljene ili izmjerene
veličine biljne mase (BM) na pašnjaku. Dakle, uz poznatu veličinu biljne mase po jedinici
površine pašnjaka (BM u kgST/ha iznad visine lakog odgrizanja ili iznad ciljane rezidualne
visine tratine) te uz ciljani dnevni obrok ispaše (DOI u kgST/grlu/dan) i ciljano razdoblje
zaposjedanja (RZ) izračunavamo odgovarajuću gustoću zaposjedanja (GZ):
GZ (grla/ha) = BM (kgST/ha) : DOI (kgST/grlu/dan) : RZ (dana)
Zadatak 20. Izračunaj odgovarajuću gustoću zaposjedanja (grla/ha) ako je ciljani obrok ispaše
18 kgST/grlu/dan, biljna masa na pašnjaku 3 tST/ha (iznad 4 cm) i planirano razdoblje
zaposjedanja 6 dana.
Gornja formula može biti prikladna za razdoblje sporog prirasta tratine (ljeto i jesen) i kratka
razdoblja zaposjedanja jer ne uračunava povećavanje biljne mase uslijed porasta tratine tokom
razdoblja zaposjedanja. S obzirom da biljna masa tokom proljeća često raste prirastom od oko
60 kgST/ha/dan (pa i više), prirast tratine tokom razdoblja zaposjedanja dodavao bi ispaše za
oko 4 UG/ha/dan (uz ciljani obrok ispaše 3% od TM). Zbog toga se barem tokom proljetnog
razdoblja, u izračun gustoće zaposjedanja treba uvrstiti i očekivani prirast tratine tokom
razdoblja zaposjedanja:
GZ (grla/ha) = [BMpočetna (kgST/ha) + ODPT (kgST/ha/dan) × RZ (dana)] : DOI
(kgST/grlu/dan) : RZ (dana)
247
gdje je ODPT = očekivani dnevni prirast tratine.
Zadatak 21. Izračunaj odgovarajuću gustoću zaposjedanja (grla/ha) ako je ciljani obrok ispaše
18 kgST/grlu/dan, biljna masa na pašnjaku 3 tST/ha (iznad 4 cm), planirano razdoblje
zaposjedanja 6 dana, a očekivani dnevni prirast tratine 50 kgST/ha/dan.
Gustoća zaposjedanja kao broj grla ili broj uvjetnih grla po jedinici površine zaposjednutog
pašnjaka (glra/ha ili UG/ha) ne može samostalno utjecati na proizvodnost stoke. Tek u
kombinaciji s veličinom biljne mase zaposjednutog pašnjaka (ili podjedinice pašnjaka) može
dati informaciju koja upućuje na proizvodnost stoke, i to neizravno: preko obroka ispaše
(kgST/grlu/dan) ili pašnog opterećenja (grla/kgST/dan). Tako npr. uz konstantnu biljnu masu,
povećanje gustoće zaposjedanja smanjuje dnevni obrok ispaše i proizvodnost stoke, i obrnuto.
5.6.1.2.6. Dodijeljena površina pašnjaka
Tokom pašne sezone, prisutnom stočnom fondu dodjeljuju se veći ili manji dijelovi ukupnih
pašnjačkih površina. Pomoću dodijeljene površine pašnjaka (DPP) planiramo potrebnu
površinu pašnjaka za postojeći stočni fond za vrijeme razdoblja zaposjedanja:
DPP (ha) = DOI (kgST/grlu/dan) × n (grla) × RZ (dana) : BM (kgST/ha)
Zadatak 22. Izračunaj dodijeljenu površinu pašnjaka za razdoblje zaposjedanja od 10 dana, za
stado od 100 zasušenih ovaca, ako je ciljani dnevni obrok ispaše 1,5 kgST/grlu/dan i biljna
masa iznad 2 cm od tla je 750 kgST/ha. Pretpostavi da je ljetno razdoblje sa zanemarivim
prirastom trave.
Ako očekujemo značajan prirast tratine tokom razdoblja zaposjedanja, tada u izraz treba
umjesto biljne mase (BM) uvrstiti početnu biljnu masu (BMpočetna) i očekivani dnevni prirast
tratine (ODPT):
DPP (ha) = DOI (kgST/grlu/dan) × n (grla) × RZ (dana) : [BMpočetna (kgST/ha) + ODPT
(kgST/ha/dan) × RZ (dana)]
Zadatak 23. Izračunaj dodijeljenu površinu pašnjaka za 100 dojnih ovaca s ciljanim dnevnim
obrokom ispaše 2,5 kgST/ovci/dan, za razdoblje zaposjedanja od 5 dana, s početnom biljnom
masom od 1.750 kgST/ha iznad 2 cm od tla i očekivanim proljetnim dnevnim prirastom
tratine 50 kgST/ha/dan.
5.6.1.2.7. Razdoblje zaposjedanja
Zaposjedanje pašnjaka ili pregona može trajati kratko (jedan ili samo pola dana kod
intenzivnog rukovođenja), srednje dugo (nekoliko dana) ili dugo (tjednima, kod ležernog
rukovođenja). Farmeri nastoje uskladiti razdoblje zaposjedanja s vremenom potrebnim za
konzumaciju prisutne biljne mase sukladno ciljanom dnevnom obroku ispaše jer između tih
veličina postoji funkcionalna ovisnost:
RZ (dana) = BM (kgST/ha) : [GZ (grla/ha) × DOI (kgST/grlu/dan)]
248
Prema gornjem izrazu očito je da će razdoblje zaposjedanja (RZ) biti duže ako je veća biljna
masa (BM) na pašnjaku, a kraće ako je veća gustoća zaposjedanja (GZ) i veći dnevni obrok
ispaše (DOI).
U razdobljima kada je prirast trave brz (proljeće) ili kada se očekuju duža razdoblja
zaposjedanja, biljnu masu treba korigirati za očekivani prirast tratine (OPT) tokom razdoblja
zaposjedanja:
RZ (dana) = BMpočetna (kgST/ha) : [DOI (kgST/grlu/dan)×GZ (grla/ha) – OPT
(kgST/ha/dan)]
Zadatak 24. Izračunaj očekivano razdoblje zaposjedanja za 100 ovaca s janjcima koji će
zaposjedati dio pašnjaka površine 1 ha tokom proljeća, s početnom biljnom masom 1,75
tST/ha iznad 2 cm, i očekivanim dnevnim prirastom tratine 50 kgST/ha/dan. Ciljani dnevni
obrok ispaše je 4% od TM ili 2,8 kgST/dan/ovci od TM=70 kg.
Kod dodjeljivanja pašnih površina za dugačka razdoblja zaposjedanja, stoka ima mogućnost
izbiranja, odabira preferiranih zona i slabijeg iskorištenja biljne mase izvan preferiranih zona.
Dolazi i do ponovljenog napasivanja na mladom porastu preferiranih zona, što dovodi do
oštećivanja pojedinih biljaka i prorjeđivanja tratine. Dodjeljivanje pašnih površina za kratka
razdoblja zaposjedanja omogućuje jednoličnije korištenje tratine, visoko iskorištenje
ponuđene biljne mase i smanjenu mogućnost izbiranja. Nielsen (1997.) je prikazao
iskorištenje prinosa pašnjaka kod različitih načina korištenja u Wisconsinu (SAD), iz čega se
vidi da kontinuirano napasivanje omogućuje najmanje iskorištenje godišnjeg prinosa, a košnja
s odvozom i hranidbom zelene mase najveće iskorištenje (Tablica 196.).
Tablica 196. Iskorištenje prinosa travnjaka različitim metodama korištenja (Nielsen, 1997.)
Način korištenja travnjaka Iskorištenje prinosa
(%)
Kontinuirano napasivanje 50
Rotacijsko napasivanje 65
Pojasno napasivanje (dodijenjena površina za poludnevni obrok
ispaše)
70
Košnja i priprema sijena 82
Košnja i priprema silaže 87
Košnja i odvoz zelene mase 92
Ipak, novija istraživanja u Europi pokazala su da se precizno rukovođenim napasivanjem
može postići visoko iskorištenje biljne mase (oko 90%) uz dobru proizvodnost stoke (Roca-
Fernandez i sur., 2011.; McEvoy i sur., 2009.).
Kratka razdoblja zaposjedanja (½ do 1 dan) tehnički se provode po metodi pojasnog
zaposjedanja, a stoka se ograničava uz pomoć pomičnih električnih ograda. Srednje duga
razdoblja zaposjedanja provode se metodom rotacijskog zaposjedanja, a stoka se ograničava
pomoću fiksnih ili pomičnih ograda pašnjaka. Dugačka razdoblja zaposjedanja provede se
metodom rotacijskog zaposjedanja na malom broju velikih pregona ili metodom
kontinuiranog zaposjedanja.
249
5.6.1.2.8. Razdoblje odmora ili regeneracije tratine
Nakon defolijacije travnjaka (ispašom ili košnjom), biljna masa kreće u ponovni porast.
Energija za tvorbu novih mladih tkiva dolazi od fotosintetske aktivnosti preostale (rezidualne)
lisne mase i od zaliha ugljikohidrata u korjenu i prizemnom dijelu busena. Nakon dovoljno
vremena porasta, novoizgrađena lisna masa fotosintetskom aktivnošću obnavlja zalihe
asimilata u korijenu i busenu. Ako se biljkama, kroz dovoljno dug odmor, ne omogući obnova
zalihe asimilata, tada se biljke iscrpljuju, usporava im se porast, smanjuje godišnji prinos, a
može doći i do ugibanja biljaka i prorjeđivanja tratine.
Prema Čižeku (1970.), tokom proljeća, kada trava brzo raste, često je dovoljno oko 15 dana
regeneracije tratine do nove defolijacije. Tokom ljeta potrebno je 26 do 30 dana regeneracije,
a tokom jeseni 36 do 40 dana. Prema Stjepanoviću (prof.dr.sc. Mirko Stjepanović,
neobjavljena predavanja) tokom proljeća dovoljno je 15 do 20 dana regeneracije tratine, a
tokom ljeta je potrebno 30 do 40 dana. Iako prema Čižeku (1070.) trave tokom proljeća
toleriraju kratka razdoblja regeneracije od samo 2 do 3 tjedna, čini se da je za maksimalizaciju
godišnjeg prinosa povoljno omogućiti regeneraciju od blizu 30 dana čak i tokom proljeća
(Oates i sur., 2011.).
Košni tipovi lucerne, bez obzira na doba godine, za dug vijek i dobar prinos zahtijevaju
dugačko trajanje regeneracije, od oko 30 dana, a zadnji porast prije zime bi trebao procvasti
prije napasivanja, mada je prema Stjepanoviću i sur. (2009.) za zadnji porast prije zime
potrebno 50 dana, bez obzira na cvatnju (vidjeti poglavlje o lucerni). Smiljkita roškasta treba,
slično lucerni, regeneraciju od 4 tjedna (Davis i Bell, 1957.). Slično razdoblje odmora treba i
crvena djetelina, dok bijela djetelina tolerira kontinuirano napasivanje i kratka razdoblja
odmora. Također, i pašni tipovi lucerne toleriraju kontinuirano napasivanje (Pecetti i sur.,
2008.).
5.6.1.2.9. Utjecaj metode zaposjedanja (stocking method) na proizvodnost stoke
Najčešće primjenjivane metode zaposjedanja pašnjaka jesu:
- kontinuirano zaposjedanje (cijelo stado zaposjeda cijeli pašnjak kroz cijelu pašnu
sezonu bez ograničenja);
- rotacijsko zaposjedanje (pašnjak se podijeli u podjedinice, a stoka slijedom zaposjeda
podjednice u nizu, s određenim vremenom zaposjedanja pojedine podjedinice i
određenim vremenom regeneracije tratine popasene podjedinice). Broj podjedinica
(pregona) varira ovisno o intenzitetu rukovođenja: kod ležernog rukovođenja je mali
broj pregona (4 – 6) s dugačkim zadržavanjem stoke na pojedinoj podjedinici, a kod
intenzivnog rukovođenja je velik broj pregona (> 10) s kratkim zadržavanjem stoke na
pojedinom pregonu;
- pojasno zaposjedanje (stoci se dodjeljuju površine pašnjaka dostatne za jednodnevni ili
poludnevni obrok ispaše s mogućnošću napasivanja na tratini popasenoj prethodna 2-3
dana)
- mješovito zaposjedanje, s više vrsta stoke, kada se postiže bolje iskorištenje tratine,
bolja proizvodnost stoke i smanjenje brojnosti specifičnih parazita
- frontalno zaposjedanja – s pomičnom barijerom ispred stoke.Bbarijera (žica pod
električnim naponom) se polako premješta i pripušta stoku u nepasene dijelove
pašnjaka
Ciljevi rotacijskog napasivanja jesu:
250
1) popasenim dijelovima pašnjaka omogućiti odmor tratine i regeneraciju prinosa
(odgovarajućim razdobljem odmora tratine).
2) prisiliti stoku da iskoristi što veći dio dostupne biljne mase (70 do 80%, Allen i
Collins, 2003.), sa što manje izbiranja (ograđivanjem),
3) stoci priskrbiti ciljani dnevni obrok ispaše tokom razdoblja zaposjedanja, pravilnim
dimenzioniranjem površine podjedinica (pregona), prikladno određenim razdobljem
zaposjedanja podjedinica (pregona), uz odgovarajuću biljnu masu na podjedinici
(pregonu)
4) stoku spriječiti da prenisko popase tratinu kako bi se biljna masa mogla brzo
regenerirati (pravovremenim premještanjem stoke),
5) Odvojiti dio pašnjačkih površina za proizvodnju sijena od visokoprinosnog
proljetnog porasta, kada je proizvodnja ispaše često veća od potencijalne
konzumacije stada.
Navedeni ciljevi postižu se ograničavanjem stoke na pasenje određenih dijelova ukupnih
pašnjačkih površina, i to u brižno određenom slijedu. Ograničavanje stoke postiže se pomoću
nepomičnih ili pomičnih ograda, a slijed korištenja pojedinih dijelova pašnjaka postiže se
premještanjem stoke. Podjelom pašnjaka na podjedinice (pregone) omogućuje se i nesmetan
proljetni rast trave na onom dijelu pašnjačkih površina čiji je proljetni porast suvišan za
ispašu, a potreban je za pripremu sijena.
Pojasno napasivanje ima iste ciljeve kao i rotacijsko, samo što je time omogućeno još
ravnomjernije iskorištenje biljne mase.
Frontalno napasivanje ima za cilj spriječiti gaženje nepopasene površine pašnjaka, i precizno
dodjeljivanje odgovarajuće površine nedirnute ispaše.
Walton i sur. (1981.) su u Alberti (Kanada) uspoređivali prirast rotacijski (na 4 pregona) i
kontinuirano napasivane junadi na sijanom pašnjaku lucerne, stoklase bezosate (Bromus
inermis L.) i vlasulje nacrvene (Festuca rubra L.). U prvoj godini postigli su visoke priraste
po grlu i jedinici površine bez obzira na varijantu napasivanja, a u narednim godinama su
prirasti kod kontinuiranog napasivanja značajno pali (Tablica 197.), vjerojatno zbog
smanjenja prinosa lucerne i stoklase bezosate uslijed kontinuiranog napasivanja. Za vrijeme
trajanja pokusa nije došlo do pojave nadama junadi unatoč udjelu lucerne od oko 50% u
biljnoj masi, i to bez primjene sredstava protiv nadama. Gustoću zaposjedanja podešavali su
prema veličini biljne mase na pašnjacima, s ciljem održavanja podjednakog obroka ispaše,
odnosno podjednakog pašnog opterećenja uz promjenjivu prisutnu biljnu masu.
Tablica 197. Utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na prirast junadi i konzumaciju ispaše
(Walton i sur., 1981.)
Godina 1975. 1976. 1977. 1978.
Zaposjedanje K R K R K R K R
Prosječan dnevni prirast
(kgTM/grlu/dan)
1,36 1,23 0,73 1,18 0,86 1,13 0,68 0,82
Godišnji prirast po hektaru
(kgTM/ha/god.)
266 318 166 275 119 235 118 202
Konzumirana krma
(kgST/ha)
2.554 2.703 2.291 2.173 1.012 2.045 1.015 2.081
„K“ = kontinuirano, „R“ = rotacijski
251
Bertelsen i sur. (1993.) su u Illinoisu (SAD) ispitivali utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na
prirast tjelesne mase junica. Ustanovili su da rotacijsko napasivanje na 6 pregona (sa
zadržavanjem stoke po 6 dana/pregonu) omogućuje značajno veći prirast tjelesne mase po
hektaru pašnjaka negoli kontinuirano napasivanje (Tablica 198.). Prirast po hektaru kod
intenzivirane varijante rotacijskog napasivanja na 11 pregona (sa zadržavanjem stoke po 3
dana/pregonu) bio je neznačajno manji od 6-pregonskog napasivanja. Prirasti TM po grlu bili
su jednaki kod svih varijanata, a veći prirast po hektaru bio je omogućen većim odnosom
zaposjedanja (više grla/ha). Pašnjak se sastojao od lucerne (oko 50%), vlasulje trstikaste (oko
40%) i klupčaste oštrice (oko 10%). Kod rotacijskih varijanti napasivanja autori su ustanovili
veći sadržaj sirovih bjelančevina u ispaši u odnosu na kontinuirano napasivanje. Autori nisu
izvjestili o korištenju sredstava protiv nadama. Trajanje regeneracije tratine bilo je 30 dana.
Napasivanje je provođeno od sredine svibnja do sredine rujna, tokom dvije godine, s križanim
junicama početne tjelesne mase oko 404 kg/grlu (1990.g.) i 339 kg/grlu (1991.g.). Suvišak
krme kod rotacijskih varijanti bio je iskorišten za pripremu sijena (1990.g.) ili napasivanjem
parova krava-tele (1991.), kako bi se spriječilo zastarijevanje biljne mase. Zaključili su da je
najekonomičnija varijanta rotacijsko napasivanje na 6 pregona, te da 11-pregonsko
napasivanja zahtijeva dodatne troškove ograđivanja koji se ne mogu opravdati boljim
prirastima.
Tablica 198. Utjecaj metode zaposjedanja pašnjaka na prirast junica u Illinnoisu (Bertelsen i
sur., 1993.)
Metoda zaposjedanja Kontinuriano Rotacijsko
(na 6
pregona)
Rotacijsko
(na 11
pregona)
Prosječni prirast po grlu (kg/grlu/dan) 0,365 0,336 0,367
Odnos zaposjedanja (grla/ha) 3,03 4,62 4,00
Prirast po hektaru (kg/ha) 133,2 186,7 179,0
Veličina biljne mase prije ispaše (kgOT/ha) 1.986 2.033 2.350
Veličina biljne mase poslije ispaše
(kgOT/ha)
1.973 1.362 1.206
Sadržaj sirovih bjelančevina prije ispaše (%
u ST)
12,2 15,2 16,6
Sadržaj sirovih bjelančevina poslije ispaše
(% u ST)
11,0 11,7 12,1
Kuusela i Khalili (2002.) su u Finskoj ispitivali utjecaj dvije metode zaposjedanja pašnjaka na
konzumaciju ispaše i mliječnost krava. Ispitivane varijante bile su pojasno zaposjedanje, sa
svakodnevnim dodjeljivanjem nove površine pašnjaka, i rotacijsko zaposjedanje, s
premještanjem stoke na novi pregon kada se na zauzetom pregonu dosegne rezidualna visina
tratine od 10 cm. Ponuđeni dnevni obrok ispaše kod pojasnog zaposjedanja bio je 20
kgST/kravi/dan iznad 3 cm visine od tla. Pojasno zaposjedanje omogućilo je veću proizvodnju
mlijeka po jedinici površine i veći odnos zaposjedanja (Tablica 199.). U pokusu su koristili
finsko Ayrshire govedo, čije su krave na početku pokusa bile oko 150-og dana laktacije, a
tratina se sastojala od mačjeg repka, vlasulje livadne, bijele djeteline, hibridne djeteline i
vlasnjače livadne.
252
Tablica 199. Utjecaj metode zaposjedanja na prinos mlijeka u Finskoj (Kuusela i Khalili,
2002.)
Godina 1996. 1997.
Metoda zaposjedanja Pojasno Rotacijsko Pojasno Rotacijsko
Prinos mlijeka po hektaru (kg/ha) 5.000 3.680 5.470 4.050
Prinos mlijeka po kravi (kg/kravi/dan) 19,1 19,2 19,3 19,2
Biljna masa pred ispašu (kgST/ha) 1.310 960 1.600 1.190
Prosječni odnos zaposjednja (krava/ha) 3,12 2,28 3,38 2,51
Oates i sur. (2011.) su u Wisconsinu (SAD) tokom dvije godine ispitivali utjecaj raznih
varijanti korištenja pašnjaka na veličinu potencijalno iskoristive krme i relativnu hranidbenu
vrijednost iste. Najveću potencijalno iskoristivu krmu ustanovili su kod intenzivnog
rotacijskog napasivanja (11-12 tST/ha), nešto manju kod kontinuiranog napasivanja (7-8
tST/ha), i košnog korištenja (6-9 tST/ha) i najmanju kod nekorištenja (oko 4 tST/ha).
Oates i sur. (2011.) su također ustanovili i najveću relativnu hranidbenu vrijednost kod
intenzivnog rotacijskog napasivanja. Povoljne utjecaje takvog korištenja travnjaka na prinos i
kvalitetu objasnili su dobrom prilagođenošću ritma napasivanja (trajanje zaposjedanja +
trajanje odmora) i rezidualne visine tratine prema potrebama biljaka u tratini travnjaka.
Defolijacija je bila dovoljno česta da biljke održi u fazi vegetativnog porasta, ali i s dovoljno
vremena odmora da biljke obnove zalihe energije za ponovni porast. Na visok prinos varijanti
s napasivanjem pozitivno je utjecala i veća mineralizacija i dostupnost dušika u tlu u odnosu
na košenu varijantu. Autori su eksperiment provodili u subhumidnoj klimi (višegodišnji
prosjek: 900mm/god., 2006.: 691 mm/god., 2007.: 583 mm/god.). Kod intenzivnog
rotacijskog napasivanja pregoni su bili površine 0,6 ha, napasivani su velikom gustoćom
zaposjedanja (25 parova krava-tele, gustoće zaposjedanja oko 50 UG/ha) uz kratka razdoblja
zaposjedanja (približno 2 dana) do rezidualne visine od oko 15 cm. Nakon svakog
zaposjedanja uslijedilo je razdoblje odmora tratine od oko 28 dana. Kod kontinuiranog
napasivanja pašnjaci su bili površine 8,1 ha s odnosom zaposjedanja 3,63 UG/ha, a napasivani
su 28 dana mjesečno, i imali odmor od 2 dana mjesečno, kada je stoka prebacivana na
rotacijski napasivane pregone. Broj pašnih dana stoke na obje varijante napasivanja bio je
sličan: oko 100 UGdan/ha/mjesečno. Kod košne varijante kosili su na visinu 6 cm od tla: prvi
otkos krajem vlatanja u svibnju, a drugi otkos kada je biljna masa dosegla visinu od 30 do 35
cm. Biljna masa trećeg porasta izmjerena je u listopadu. Gnojidba pašnih i košne varijante
bila je provedena amonij-fosfatom (11:44:0) u dozi od 57 kgN/ha početkom lipnja svake
godine, u skladu s preporukama savjetodavne službe. Proizvodnja krme kod intenzivnog
rotacijskog napasivanja izračunata je kao razlika između biljnih masa prije i poslije pašnih
događaja. Kod kontinuiranog napasivanja bili su postavljeni mini-kavezi na tratinu u kojima
je tratina košena svaki mjesec. Biljna masa je bila procijenjena unutar i izvan kaveza, a
mjesečna proizvedena biljna masa izračunata je kao razlika između unutrašnje (zaštićene) i
vanjske (popašene).
Briske i sur. (2008.) su na temelju pregleda literature ustanovili da rotacijsko napasivanje na
ekstenzivnim rangeland pašnjacima u SAD-u nema nikakvih prednosti u odnosu na
kontinuirano napasivanje, pod uvjetom da se izbjegava kronično jako pašno opterećenje.
Pašna sezona na rangeland pašnjacima u SAD-u traje oko 200 dana, unutar koje je tek oko 65
dana povoljno za rast trave (većina tokom proljeća i nešto malo tokom jeseni). Dugačko ljeto
s nedovoljnom i nepredvidivom količinom kiše ne omogućuje regeneraciju prinosa trave
unatoč odgađanju napasivanja tokom odmora tratine, što je vjerovatno glavni razlog
nepostojanja pozitivne reakcije na rotacijski način napasivanja.
253
Bosing i sur. (2014.) su u polusušnoj stepi sjeveroistočne Azije (unutrašnja Mongolija, prinos
trave oko 1,4 tST/ha/god., vegetacija od svibnja do rujna, oko 300 mm/godišnje oborina)
ispitivali utjecaj metode zaposjedanja prirodnog travnjaka, obroka ispaše i dodatka
koncentrata na prirast ovaca. Kontinuirano zaposjedanje (svake godine) i alternativno
zaposjedanje (jedne godine ispaša, druge godine sjenokoša) dalo je jednake performance
ovaca, dok je povećanje obroka ispaše povećalo i prirast (Tablica 200.), a dodatak koncentrata
smanjio je konzumaciju ispaše i povećao prirast ovaca. Ovce su imale početnu tjelesnu masu
oko 30 kg/grlu, i bile su stare oko 1,5 godina.
Tablica 200. Utjecaj obroka ispaše na prirast ovaca starosti 1,5 godina u unutrašnjoj Mongoliji
(Bosing i sur., 2014.)
Obrok ispaše (% od TM/dan) 29,0 13,0 8,2 3,2 2,7 1,4
Veličina biljne mase (kgST/ha) 2.181 1.654 1.546 670 640 330
Gustoća zaposjedanja (grla/ha) 2,3 4,7 6,5 7,5 9,0 10,3
Prirast (g / 91 dan) 92,0 86,6 89,2 94,3 82,2 71,4
Prirast s dodatkom 250 g/grlu/dan
koncentrata (g/91 dan)
125,9 118,4 129,3 121,5 126,2 105,5
Terensko istraživanje mješovitog zaposjedanja pašnjaka s junadi i dojnim ovcama (s janjadi)
pokazalo je da takvo mješovito zaposjedanje povećava prosječni dnevni prirast janjadi s 246
na 265 g/grlu/dan (s gustoćom zaposjedanja 2,11 junadi + 8,1 ovaca/ha nasuprot samih 15
ovaca/ha) i povećava prirast junadi s 1,42 na 1,52 kg/grlu/dan (nasuprot samih 4,44
junca/ha)(Nolan i Connoly, 1989.). Isto istraživanje je pokazalo da napasivanja samo jedne
vrste (umjesto dvije) zahtijeva 10 do 13% veću površinu pašnjaka za isti proizvodni rezultat
kao kod mješovitog napasivanja dvije vrste.
Kompilacija 9 istraživanja mješovitog napasivanja goveda i ovaca koju su proveli d'Alexis i
sur. (2014.) pokazala je da mješovito napasivanje omogućuje prosječno 26,8% veću
proizvodnost po hektaru pašnjaka u odnosu na jednovrsno napasivanje ovcama i 25,1% u
odnosu na jednovrsno napasivanje govedima. Razlika u prirastima izraženima po grlu ovdje
nije bila tako velika kao u prethodnom cititranom terenskom istraživanju: prosječno tek +14,5
g/grlu/dan za ovce.
Suprotno gore navednoj kompilaciji, Wright i sur. (2006.), kod kontinuiranog mješovitog
napasivanja ovaca s janjcima i junadi, nisu ustanovili veću proizvodnost po hektaru pašnjaka
u odnosu na jednovrsno napasivanje ali su ustanovili brži prosječni prirast janjadi izražen po
grlu (243 vs. 212 g/grlu/dan kod visine tratine 8-10 cm, i 260 vs. 250 g/glu/dan kod visine
tratine 4-5 cm) u varijantama mješovitog napasivanja.
Bolji rezultati kod simultanog napasivanja više vrsta mogli bi biti posljedica boljeg
iskorištenja prinosa tratine, ali i efekta razrjeđenja gustoće zaposjedanja pojedine vrste, čime
se smanjuje invadiranost probavnog sustava parazitima specijaliziranim za pojedinu vrstu
biljojeda.
5.6.1.2.10. Odnos zaposjedanja (stocking rate)
Odnos zaposjedanja (broj grla/ha ili UG/ha) odnosi se na omjer stočnog fonda (broja grla ili
UG) i ukupnih proizvodnih površina (pašnjaci + oranice) neke farme. Taj omjer može
prikazivati zatečeno stanje na dan izražavanja ili prosječno godišnje stanje. Visok odnos
zaposjedanja je moguće ostvariti na visokoprinosnim krmnim kulturama na plodnim i
254
dubokim tlima, dok je na niže prinosnim livadama ili nisko prinosnim pašnjacima moguće
ostvariti niže odnose zaposjedanja.
5.6.1.2.11. Nosivost (carrying capacity)
Podatak o nosivosti zemljišnih resursa na nekoj farmi odgovara na pitanje: Koliko stoke mogu
određeni zemljišni resursi prehraniti, a da stoka održi ciljanu proizvodnost (prirast ili
mliječnost)? Nosivost se može izraziti i kao maksimalni odnos zaposjedanja kojim se postiže
ciljana proizvodnost stoke. Dobiva se na temelju omjera iskoristivog godišnjeg prinosa krme i
očekivane godišnje konzumacije jednog UG ili jednog grla:
N (UG/ha) = IGP (kgST/ha/god) : GK (kgST/UG)
gdje je: N = nosivost
IGP = iskoristivi godišnji prinos ST krmiva, ponderirano s travnjaka i oranica
GK = godišnja konzumacija ST krmiva po uvjetnom grlu
Zadatak 29. Neka je očekivana dnevna konzumacija ST krmiva između 2 i 3 % od TM
(ovisno o proizvodnosti grla). Izračunaj očekivanu godišnju konzumaciju ST krmiva po UG i
nosivost proizvodnih površina krmnog bilja u različitim okolišima i tipovima gospodarenja,
prema iskoristivom godišnjem prinosu krmiva u donjoj tablici.
Okoliš i vrste
krmnog bilja
Dnevna
konzumacija
(ST% od TM)
Očekivana godišnja
konzumacija
(kgST/UG/god)
(bez potrošnje
slame)
Iskoristivi
godišnji
prinos
krmiva
(tST/ha)
Nosivost
(UG/ha/god.)
Ravnica, silažni
kukuruz i zrno,
lucerna, sojina
sačma
3,0 12
Ravnica, preko
ljeta ispaša, preko
zime uskladištena
krmiva
2,5 6
Brdska Hrvatska,
zimi sijeno, ljeti
ispaša
2,5 3
Planinska
Hrvatska, zimi
sijeno, ljeti ispaša
2,5 1,5
5.6.1.3. Prihrana žitaricama na paši
Stoka na paši može se prihranjivati zrnom žitarica, što može poboljšati proizvodnost stoke i
smanjiti konzumaciju ispaše. Owensby i sur. (1995.) su u Kanzasu (SAD), na rangeland
pašnjaku s travama tople sezone (dominantne vrste su bile big bluestem i indiangrass) od
255
1988. do 1991. napasivali križane junce, sa i bez prihrane zrnom sirka. Prosječna početna
tjelesna masa junaca bila je oko 260 kg/grlu, a odnos zaposjedanja bio je oko 1,6 grla/ha ili
0,83 UG/ha (na početku pokusa). Ispitivani tretmani bili su: 1) bez prihrane, 2) s prihranom
0,91 kg zrna sirka po grlu dnevno i 3) s prihranom 1,82 kg sirka po grlu dnevno. Prosječni
dnevni prirast tjelesne mase tokom proljeća bio je visok i bez značajnog utjecaja prihrane, dok
je tokom ljeta bez prihrane bio nizak i s prihranom značajno bolji (Tablica 201.). Prihrana je
povećala i rezidualnu biljnu masu sredinom srpnja i biljnu masu početkom listopada, jer je
prihrana smanjila konzumaciju ispaše. Pašnjaci su bili redovito spaljivani krajem travnja
(prije pašne sezone), a junci su puštani na pašnjake kada bi novi porast trave dosegao visinu
od 5 do 7,5 cm (oko 5. svibnja). Junci su bili maknuti s pašnjaka oko 15. srpnja, kada su
prebačeni u stajski tov. Prihrana zrnom sirka na paši nije značajno smanjila prosječni dnevni
prirast tokom stajskog tova s obrocima bogatima koncentriranim krmivima.
Tablica 201. Utjecaj prihrane zrnom sirka na prirast tjelesne mase (TM) junaca na rangeland
pašnjaku u Kanzasu (SAD, Owensby i sur., 1995.)
Prihrana zrnom sirka (kg/grlu/dan) 0,00 0,91 1,82
Prihrana zrnom sirka (% od početne tjelesne mase) 0,0 0,3 0,6
Prirast TM od svibnja do početka lipnja (kg/grlu/dan) 1,13 1,18 1,27
Prirast TM od početka lipnja do sredine srpnja (kg/grlu/dan) 0,86 1,02 1,08
Rezidualna biljna masa sredinom srpnja (kgST/ha) 1,20 1,40 1,60
Biljna masa početkom listopada (kgST/ha) 1,65 1,75 1,95
Prirast TM tokom stajskog tova (kg/grlu/dan) 1,58 1,59 1,56
Reis i Combs (2000.) su u Wisconsinu (SAD) ustanovili da prihrana Holstein krava na ljetnoj
paši s koncentratom (koncentrata 5 i 10 kg/kravi/dan) sastavljenim pretežno od zrna kukuruza
(90%) značajno povećava proizvodnju mlijeka, ali i smanjuje proizvodnju mliječne masti
(Tablica 202.) u odnosu na samu ispašu. Krave su bile oko 100-tog dana laktacije, pasle su na
pašnjaku od 50% leguminoza (lucerna i crvena djetelina) i 50% trava (klupčasta oštrica i
stoklasa bezosata), s odnosom zaposjedanja od 3,2 krave/ha. Napasivanje je provođeno
frontalno, s pomjeranjem frontalne ograde prema naprijed dva puta na dan (kako bi krave
stalno imale dovoljno svježe ispaše) i pomjeranjem stražnje ograde tri puta tjedno, kako bi se
spriječilo ponovljeno napasivanje na ponovljenom porastu. Ciklus rotacije je trajao 28 do 30
dana, dostupna ispaša iznad 5 cm visine od tla bila je oko 3.615 kgST/ha, a rezidualna biljna
masa oko 1.200 kgST/ha. Ponuđeni dnevni obrok ispaše bio je oko 26,7 kgST/kravi/dan ili
oko 4,45% od TM. Krave su pasle 20 sati dnevno, a mužene su u 05:00h i 16:30h. Koncentrat
je davan nakon svake mužnje.
256
Tablica 202. Utjecaj prihrane koncentratom na bazi zrna kukuruza na mliječnost krava na
ljetnoj ispaši u Wisconsinu (Reis i Combs, 2000.)
Prihrana koncentratom (kg/kravi/dan) 0 5 10
Mliječnost (kg/kravi/dan) 21,8 26,8 30,4
Mliječnost korigirana na 4% m.m. (kg/kravi/dan) 21,9 23,2 23,4
Mliječnost korigirana na sadržaj ST (kg/kravi/dan) 21,2 22,2 26,7
Sadržaj mliječne masti (%) 3,89 3,50 3,08
Sadržaj mliječnih bjelančevina (%) 2,85 2,95 3,05
Proizvodnja mliječne masti (kg/kravi/dan) 0,88 0,83 0,75
Proizvodnja mliječnih bjelančevina (kg/kravi/dan) 0,62 0,79 0,93
Proizvodnja mlijeka po konzumiranoj krmi (kg/kgST) 1,60 1,54 1,54
Proizvodnja mlijeka korigiranog na ST mlijeka, po
konzumiranoj krmi (kg/kgST)
1,54 1,27 1,36
Konzumacija ispaše (kgST/kravi/dan) 13,9 12,7 9,8
Konzumacija ispaše (% od TM*) – procjena autora 2,3 2,1 1,6
Ukupna konzumacija krme (kgST/kravi/dan) 13,9 17,7 19,8
Ukupna konzumacija krme (% od TM*) – procjena autora 2,3 3,0 3,3
* autori su pretpostavili da je za krave Holstein pasmine prosječna TM = 600 kg
Gomez-Cortes i sur. (2009.) su u Španjolskoj ustanovili da prihrana sa 700 g/grlu zobi kod
muznih ovaca na navodnjavanom pašnjaku smanjuje mliječnost, s prosječnih 2,3 kg/grlu/dan
bez prihrane na 2,0 kg/grlu/dan sa prihranom. Ovce su bile Assaf pasmine, sredinom laktacije
(pokus je počeo u 6. tjednu laktacije), a pašnjak je bio od engleskog ljulja, bijele djeteline i
klupčaste oštrice. Visina tratine bila je 7,5 do 31,5 cm, a ponuđena biljna masa tokom
eksperimenta nije ograničavala konzumaciju. Ispaša je prosječno sadržavala 16,8% sirovih
bjelančevina u suhoj tvari. Paralelno je ispitana i varijanta hranidbe s TMR-obrokom sa 80%
koncentriranih krmiva, gdje su ovce dale prosječnu mliječnost od 2,9 kg/grlu/dan.
Moot i sur. (2016.) su na Novom Zelandu ustanovili da prihrana dojnih ovaca zrnom ječma na
ispaši lucernom neznačajno podiže prirast sisajuće janjadi. Prirast janjadi bez prihrane ovaca
bio je 240 g/dan u kišnoj godini (710 mm/god.) i 334 g/dan u sušnoj godini (422 mm/god.).
Utjecaj prihrane odbijene janjadi na njihov prirast nije bio konzistentan: u sušnoj godini
prihrana janjadi je smanjila prirast (sa 188 na 154 g/dan), a u kišnoj godini nije bilo učinka
(187 vs. 199 g/dan). Janjad je bila napasivana rotacijski na 6 pregona čistog usjeva lucerne.
Prosječna prihrana ječmom tokom dojenja bila je 83 g/ovci/dan, a nakon odbijanja janjadi 79
do 25 g/ovci/dan. Prosječan odnos zaposjedanja bio je oko 12 ovaca/ha + oko 22 janjeta/ha u
kišnoj godini i oko 10 ovaca/ha + 16 janjadi/ha u sušnoj godini.
Slaba reakcija ovaca na prihranu zrnom žitarica može biti posljedica preintenzivne
fermentacije u buragu, posljedičnog zakiseljavanja i smanjene probavljivosti vlakana, te i
smanjene ukupne konzumacije organske tvari (Aguerre i sur., 2013.).
Prema iskustvu praktičara ovčara iz istočne Hrvatske (Matej Pipek, mag.ing.agr., osobna
komunikacija, 2020.), dojne ovce tokom proljeća skoro da i ne pokazuju interes za ponuđenu
prihranu zrnom žitarica, pod uvjetom da imaju na raspolaganju dovoljno ispaše, jer je
proljetna ispaša mlada, slatka i sočna. Tokom ljeta je ispaša grublja i slabije probavljiva,
najčešće i oskudnija, tako da ovce rado konzumiraju prihranu zrnom žitarica.
Iako prihrana žitaricama pribavlja značajnu količinu energije i omogućava veću proizvodnost
stoke, prihrana žitaricama mijenja sastav simbiotske mikroflore buraga i povećava kiselost
buraga, što može smanjiti učinkovitost probave vlakana (Kerley i Lardy, 2007.). Prema istim
autorima, burag nastanjuje mnogo vrsta bakterija, protozoa i gljivica, koje se sve mogu
svrstati u tri skupine: fibrolitički mikroorganizmi (razgrađuju celulozu i hemicelulozu te
257
oslobađaju octenu, propionsku i maslačnu kiselinu, koje tada ulaze u energetske i sintetske
procese preživača), proteolitički mikroorganizmi (razgrađuju bjelančevine i oslobađaju
amonijak za sintezu mirkobiološkog proteina, kao i organske kiseline) i amilolitički
mikroorganizmi (razgrađuju škrob i oslobađaju organske kiseline, uključujući i mliječnu, koje
također ulaze u energetske i sintetske procese preživača). Kada se preživač hrani pretežno
ispašom i drugim krmivima bogatim vlaknima, u buragu prevladavaju fibrolitički
mikroorganizmi. Kada se u dnevni obrok uvede značajniji udio žitarica, dolazi do brzog
namnožavanja amilolitičih mikroorganizama, koji uslijed brze fermentacije škroba dovode do
naglog zakiseljavanja buraga. Kada se burag jače zakiseli (kada pH buraga padne ispod 6,2 –
6,0), dolazi do suzbijanja fibrolitičkih mikroorganizama jer su oni osjetljiv na kiselost, te zbog
toga slabi učinkovitost razgradnje biljnih vlakana. Ipak, manji udjeli žitarica u obroku ne
smanjuju učinkovitost probave vlakana (0,2% do 0,3% od tjelesne mase preživača, ili oko
10% od konzumirane suhe tvari). Osim prihrane žitaricama, na ispaši siromašnoj
bjelančevinama (manje od 6% do 7% sirovih bjelačevina u suhoj tvari), koristiti će i prihrana
bjelančevinastim koncentratima, poput zrnom mahunarki (grašak), pogačama i sačmama
uljarica (sojina, suncokretova, repičina), ili voluminozom bogatom bjelančevinama (npr.
sijeno lucerne) jer u buragu nedostaje amonijaka za učinkovit rad fibrolitičkih
mikroorganizama. Nedostatak bjelančevina se češće javlja na ispaši na travama tople sezone u
starijim razvojnim fazama jer su one tada siromašnije istima.
5.6.1.4. Plan napasivanja (grazing plan)
Plan napasivanja ima za cilj postaviti stočni fond i pašnjačke površine u skladan odnos tokom
pašnog razdoblja. Kod razvoja plana napasivanja mogu se postaviti različiti ciljani udjeli
ispaše u ukupnoj dnevnoj konzumaciji voluminoznih krmiva. Kod obilnih pašnjačkih resursa
ciljani udio ispaše je blizu 100% tokom cijele pašne sezone, a kod oskudnih pašnjačkih
resursa ciljani udio ispaše se smanjuje tokom ljetnog i jesenskog pašnog razdoblja, kada su
prirasti trava sporiji i ponuda ispaše manja. Često se, kod proljetnog privikavanja stoke na
svježu zelenu krmu, stoci postupno povećava udio ispaše u dnevnom obroku, tokom prvih 7
do 10 dana od 0 do 100%.
Planiranje napasivanja možemo provoditi dvosmjerno:
- poći od raspoloživih pašnjačkih površina (ha) te na temelju očekivanog prinosa krme
(tST/ha/god.) i koeficijenta iskorištenja ispaše (90% do 50%) odrediti odgovarajući
odnos zaposjedanja (UG/ha) i stočni fond (tj. ukupan broj UG).
- poći od ciljanog stočnog fonda (u UG) i očekivane konzumacije ispaše, te na temelju
očekivanog prinosa ispaše (tST/ha/god.) i iskorištenja ispaše (50-90%) odrediti
potrebne pašnjačke površine (ha).
Zadatak 30. Preporuči površinu (ha) pašnjaka za napasivanje 30 uvjetnih grla s ciljanim
dnevnim obrokom ispaše DOI = 20 kgST/UG/dan, od svibnja do rujna (150 dana), ako je
očekivani godišnji prinos pašnjaka 5 tST/ha. Neka je planirano iskorištenje ispaše 80%.
Pretpostavi da ćeš nedostatak ispaše krajem ljeta i početkom jeseni dopuniti sijenom
proizvedenim od nepopasenog dijela proljetnog porasta. Dakle, ciljani udio ispaše u dnevnom
obroku tokom proljeća i početkom ljeta je 100%, a krajem ljeta i početkom jeseni <100%.
Zadatak 31. Procijeni nosivost (UG/ha) pašnjaka za razdoblje pašne sezone od svibnja do
rujna ako je površina pašnjaka 30 ha i očekivani prinos biljne mase 5 tST/ha. Neka je
258
planirano iskorištenje prinosa 80%, a ciljani DOI = 20 kgST/UG/dan. Pretpostavi da ćeš
nedostatak ispaše krajem ljeta i početkom jeseni dopuniti sijenom proizvedenim od
nepopasenog dijela proljetnog porasta.
Tokom izrade plana napasivanja važno je predvidjeti stanje biljne mase na pašnjaku tokom
pašne sezone (tST/ha), očekivanu dnevnu konzumacije ispaše tokom pašne sezone
(kgST/dan), pojavu viška ispaše krajem proljeća i pojavu manjka ispaše krajem ljeta ili jeseni.
Prije razvoja plana napasivanja potrebno je donijeti odluku o načinu zaposjedanja pašnjaka:
da li će biti kontinuirano, rotacijski (s malim, srednjim ili velikim brojem podjedinica), ili pak
pojasno. Stanje krme na pašnjaku (i podjedinicama pašnjaka) najlakše je predvidjeti izradom
simulacije prirasta biljne mase i konzumacije biljne mase.
Za izradu simulacije prirasta biljne mase potrebno je prethodno poznavati očekivanu brzinu
prirasta biljne mase tokom pašne sezone. Brzina je obično najveća tokom proljeća, a
dolaskom ljeta pada (Grafikon 1.). U istočnom dijelu kontinentalne Hrvatske (Slavonija)
polusušna klima uzrokuje jako izražen ljetni minimum prirasta trava, dok u planinskom dijelu
zapadne Hrvatske (Sljeme i CzT) subhumidna klima podržava znatno bolje ljetne priraste,
iako manje negoli tokom proljeća. U mediteranskim klimatima (Jadran) ljetna suša je mnogo
jača i duža tako da se ljetni minimum pojavljuje ranije i traje mnogo duže, ali blaža zima i
raniji početak proljeća omogućuju i ranije kretanje porasta trava. Osoba koja planira
napasivanje treba imati na umu da je očekivana brzina prirasta tratine samo višegodišnja
prosječna vrijednost, koja može jako varirati među godinama.
Grafikon 1. Dinamika prirasta tratine na trajnim travnjacima u Hrvatskoj. Podaci za lokaciju
Sljeme i CzT (Centar za travnjaštvo, Medvednica) su porijeklom od prof.dr.sc. Krešimira
Bošnjaka, a za Slavoniju i jadransku Hrvatsku su slobodna procjena autora.
Umnožak brzine prirasta (kgST/ha/dan) i razdoblja porasta tratine (dan-a) određuju kolika će
se biljna masa (kgST/ha) zateći na travnjaku u nekom trenutku:
Biljna masa (tST/ha) = brzina prirasta (kgST/ha/dan) × razdoblje porasta (dan-a).
Minimumi biljne mase na pašnjaku nalaze se početkom proljeća (zbog kratkog vremena
porasta) i krajem ljeta (zbog sporog prirasta), a maksimumi obično sredinom proljeća.
259
Ako se farmer odlučio za varijantu rotacijskog napasivanja, tokom razvoja plana treba
uvažavati potrebno vrijeme odmora tratine i regeneracije prinosa, odnosno, pri izradi
simulacije planirati povrat stoke na iskorištene podjedinice tek kada simulacija pokaže da je
tamo narsla dovoljno velika biljna masa. Tokom proljeća dovoljno je kratko vrijeme odmora
tratine od 15 do 20 dana (ili 2 do 3 tjedna, Čižek, 1970.), dok je tokom ljeta potrebno 30 do 40
dana (ili 4 do 6 tjedana). Ako se želi maksimalizacija prinosa krme s pašnjaka, može biti
korisno i tokom proljeća tratini omogućiti oko 4 tjedna regeneracije tratine (Oates i sur.,
2011.).
Rezultat simulacije prirasta tratine, broja pašnih dana i datuma premještanja stoke s pregona
na pregon, na primjeru pašnjaka podijeljenog na 6 pregona dat je u Tablici 203.
Tablica 203. Rezultat simulacije napasivanja na pašnjaku podijeljenom na 6 podjedinica, s
površinom pašnjaka koja odgovara nosivosti 1 UG (ciljani DOI = 15kgST/UG/dan) tokom
pašne sezone od 165 dana (28.04.-11.10.) (priredili autori) Ciklus Podjedinice (pregoni): 1 2 3 4 5 6
1
Razdoblje odmora tratine (dana) 27 30 34 19 45 61
Razdoblje porasta tratne (dana) 30 34 39 45 53 61
Početak zaposjedanja (datum) 28.04. 1.05. 5.05. 10.05. 16. 05. 31. 05.
Biljna masa (kgST/pregonu) 46 59 76 95 122 148
Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 3,1 3,9 5,0 6,4 8,1 9,9*
Razdoblje zaposjedanja (dana) 3 4 5 6 8 0
Nedostatak pašnih dana (dana) košeno
2
Razdoblje odmora tratine (dana) 23 25 30 28 27
Razdoblje porasta tratne (dana) 29 32 37 35 33
Početak zaposjedanja (datum) 24. 05. 30. 05. 6.06. 13. 06. 20. 06.
Biljna masa (kgST/pregonu) 96 103 106 106 96
Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 6,4 6,9 7,1 7,1 6,4
Razdoblje zaposjedanja (dana) 6 7 7 7 6
Nedostatak pašnih dana (dana)
3
Razdoblje odmora tratine (dana) 27 33 33 32 32 25
Razdoblje porasta tratne (dana) 33 40 39 38 38 32
Početak zaposjedanja (datum) 26. 06. 9.07. 16. 07. 22. 07. 28. 07. 2. 07.
Biljna masa (kgST/pregonu) 93 104 98 93 89 102
Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 6,2 6,9 6,6 6,2 5,9 6,8
Razdoblje zaposjedanja (dana) 6 7 6 6 6 7
Nedostatak pašnih dana (dana)
4
Razdoblje odmora tratine (dana) 32 30 30 30 30 31
Razdoblje porasta tratne (dana) 38 36 36 36 36 37
Početak zaposjedanja (datum) 3.08. 15. 08. 21. 08. 27. 08. 2.09. 9. 08.
Biljna masa (kgST/pregonu) 85 77 76 74 75 81
Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 5,7 5,2 5,1 5,0 5,0 5,4
Razdoblje zaposjedanja (dana) 6 6 6 6 6 6
Nedostatak pašnih dana (dana) 0,3** 0,8** 0,9** 1,0** 1,0** 0,6**
5
Razdoblje odmora tratine (dana) 30 30 30 30 30 30
Razdoblje porasta tratne (dana) 36 36 36 36 36 36
Početak zaposjedanja (datum) 8.09. 20.09. 26.09. 2.10. 8.10. 14.09.
Biljna masa (kgST/pregonu) 77 80 80 72 63 78
Pašnih dana (dana/UG/pregonu) 5,1 5,3 5,3 4,8 4,2 5,2
Razdoblje zaposjedanja (dana) 6 6 6 6 6 6
Nedostatak pašnih dana (dana) 0,9** 0,7** 0,7** 1,2** 1,8*** 0,8**
* Pokošeno za sijeno; ** dopunjeno sijenom pripremljenim sa 6. pregona; *** stvarni manjak krme.
260
Simulacija i napasivanje mogu se provoditi po shemi s proizvoljnim brojem pregona. Broj
pregona i planirano razdoblje zaposjedanja pregona treba dovesti u skladan odnos kako bi se
omogućilo potrebno razdoblje odmora tratine prema slijedećem izrazu:
Broj pregona (n) = dani odmora (do) / dani zaposjedanja (dz) + 1
Ako se pašnjak dijeli na podjedinice (pregone) fiksnim pregradama, prosječno vrijeme
zaposjedanja pregona biti će određeno brojem pregona i prosječnim razdobljem odmora
tratine (najčešće oko 30 dana).
Prosječno razdoblje zaposjedanja podjedinice je kratko kod podjele pašnjaka na veliki broj
podjedinica, a dugačko kod podjele pašnjaka na mali broj podjedinica, jer je varijabla efektor
(broj podjedinica) u nazivniku izraza.
dani zaposjedanja = dani odmora tratine / (broj podjedinica -1)
Za pretpostavljeno prosječno vrijeme odmora tratine od 30 dana, i podjelu pašnjaka na 4 do
16 pregona, Tablica 204. prikazuje odgovarajuće prosječno razdoblje zaposjedanja pojedinog
pregona.
Tablica 204. Prikaz utjecaja broja pregona na prosječno razdoblje zaposjedanja pregona, uz
prosječno razdoblje odmora tratine od oko 30 dana
Broj pregona
(n)
Prosječno razdoblje
zaposjedanja
(dana)
Prosječno razdoblje
odmora tratine
(dana)
Intenzitet rukovođenja
rotacijskog napasivanja
16 2 30 Intenzivno
11 3 30
9 4 32 Srednje intenzivno
6 6 30
4 10 30 Ležerno
Prema iskustvu profesora Krešimira Bošnjaka (Centar za travnjaštvo na Sljemenu,
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, osobna komunikacija), podjelom ukupnih
pašnjačkih površina na 9 podjedinica (pregona) postiže ze zadovoljavajući intenzitet
rukovođenja, bez previše ograđivanja i premještanja. Podjela na veći broj podjedinica donosi
povećane troškove ograđivanja i složenije rukovođenje napasivanja. Prema mišljenju autora,
podjela na 6 podjedinica omogućava prosječno razdoblje zaposjedanja od 6 dana, što ne bi
trebalo dovesti do ponovljenog napasivanja na mladom porastu, dok bi se kod podjele na
samo 4 pregona to moglo dogoditi jer je tada prosječno razdoblje zaposjedanja 10 dana.
U slučaju da nam je ambicija tokom cijele pašne sezone imati 100%-tni ili visoki udio ispaše
u ukupnoj dnevnoj konzumaciji voluminoznih krmiva, tada treba pašnjačke površine
dimenzionirati prema očekivanoj ponudi krme s pašnjaka tokom razdoblja s najmanjom
ponudom (kraj ljeta i jesen). Razdoblje s najmanjom ponudom obično slijedi nakon
iskorištenja biljne mase koja se akumulirala do početka ljetne dormancije trava. Kada se tako
akumulirana biljna masa iskoristi, spori ljetni porast čak i nakon 30 dana regeneracije može
davati malu ponudu krme. Tokom intenzivnog proljetnog porasta tratine, ponuda ispaše biti će
mnogo veća nego ljeti te će omogućiti pripremu značajnije količine sijena ili silaže.
Ako smo stočni fond i pregone dimenzionirali tako da nam zadovolje 100%-tni ili visok udio
ispaše u ljetnoj konzumaciji voluminoznih krmiva, tada će nam se u proljeće pojaviti viškovi
261
krme koju stoka neće stići popasti prije negoli trave ostare (prije negoli izmetličaju, isklasaju
ili im listovi požute). Zbog toga se tokom proljeća izuzima oko 20% (često i više) pašnjačkih
površina iz pašne rotacije, kako bi na tim površinama tratina porasla do faze prikladne za
košnju za pripremu sijena, silaže ili sjenaže. Pouzdanije predviđanje broja pregona koji se
tokom proljeća ostavljaju za košnju može se ustanoviti putem projekcije ili matematičke
simulacije porasta i korištenja tratine. Košeni pregoni se nakon dovoljno dugačkog ponovnog
porasta, ponovno uključuju u rotacijsko napasivanje.
5.6.1.5. Smanjenje rizika od nadama na paši
Nadimanje preživača uočljivo je po napuhanosti lijeve strane stomaka. Nadimanje (ili nadam)
se događa kada je spriječeno ispuštanje plinova iz buraga. Najčešći je pjenušavi nadam, koji
se javlja nakon formiranja stabilne pjene na vrhu tekućeg sadržaja buraga. Ovaj nadam je
najčešći na proljetnoj i jesenskoj ispaši, kada u biljnoj masi prevladaju mlada, brzo rastuća,
nježna i lako probavljiva tkiva. Pjena se javlja pri brzoj razgradnji bjelančevina mladih biljnih
tkiva, osobito leguminoza (lucerne i crvene djeteline). Pri takvoj razgradnji raste viskozitet
(sluzavost) tekućine buraga, što sprječava male mjehuriće plina da se spajaju u veće kako bi
bili lako izbačeni podrigivajem. Pritisak plinova unutar buraga se prenosi na druge unutarnje
organe: pluća i srce, tako da životinja ima sve manje udisaje zraka, a i srce slabije pumpa krv.
Prvi simptomi nadimanja su učestalo podrigivanje i šum iz buraga, te kolici. Uslijed
respiratorne acidoze i nedostatka kisika, životinja postaje malaksala, liježe na tlo i može
uginuti. Poznate su mjere liječenja kada se pojavi nadam, a uključuju injektiranje litre
maslinovog ulja ili litre mlijeka u burag, pomoću sonde, ali postoje i druga sredstva, poput
kemijskih preparata, ili probadanje buraga troakar-nožem kako bi se ispustila pjena i plinovi.
Ipak, bolje je nadam spriječiti nego liječiti. Praktičari napasivanja od davnina znaju da je
stoku nakon zimske hranidbe sijenom potrebno polako priviknuti na mladu ispašu. Takvo
privikavanje je trajalo obično tokom 7-10 dana, nakon čega bi stoka trebala biti dobro
priviknuta na visoke udjele ispaše u dnevnom obroku. Tradicionalna poslovica pastira i
čordaša bila je „bolje je da stoka na pašnjaku čeka pašu negoli da paša čeka stoku“. Naime,
stoku su ispuštali na pašnjak prije negoli naraste značajnija biljna masa, a za to bi vrijeme
stoku na pašnjaku hranili sijenom. S napredovanjem proljeća, paše bi bilo sve više te bi se
stoka spontano i postupno privikavala na sve veći udio ispaše u dnevnom obroku. Većina
leguminoza (lucerna i djeteline, osim smiljkite roškaste i esparzete) nosi veći rizik od nadama
negoli trave, pa na pašnjacima bogatima djetelinama i lucernom (s udjelom u prinosu oko
50% i više) treba biti još oprezniji. Tada je važno spriječiti naglo prežderavanje stoke
djetelinom (ili lucernom). Kakogod, praktičar napasivanja goveda u Slavoniji, gosp. Mario
Bušljeta, dipl.ing. (PP Orahovica, Zdenci, osobna komunikacija) je uočio da goveda nakon
puštanja u pašnjak prvo konzumiraju travu, pa tek onda kreću na djeteline, što je objasnio
pretpostavkom da su trave za goveda vjerojatno slađe negoli djetelina.
S obzirom da lucerna, crvena i bijela djetelina tokom ljeta imaju bolji porast negoli
višegodišnje trave, neki praktičari mogu poželjeti u svojim pašnjacima visok udio navedenih
leguminoza. Tako bi postigli povećanu ponudu ispaše za svoja stada tokom ljeta, te bi izbjegli
ili smanjili ljetnu potrošnju uskladištenih krmiva (sijena, sjenaže ili silaže).
Prema saznanjima i iskustvu profesora Derrick-a Moot (iskusnog istraživača pašarenja na
lucerni, Lincoln University, Novi Zeland), postoji više zdravstvenih činitelja koje treba uzeti u
obzir. Među prvima jest da mlada i brzorastuća ispaša zasnovana na leguminozama može
prouzročiti nadam, najčešće uslijed naglog žderanja bujne lucerne ili djeteline. Kako bi se
smanjio rizik od nadama potrebno je osigurati da životinje ne budu gladne pri premještanju na
novi pašnjak ili podjedinicu pašnjaka bogatu lucernom ili djetelinama. To znači da ih treba
262
premještati prije negoli postanu gladne. Također, trebalo bi životinjama priuštiti i sijeno ili
kakav drugi izvor vlakana na novozaposjednutom pregonu. Teško je predvidjeti kada će doći
do nadama, pa bi se rukovođenje napasivanja trebalo usredotočiti na izbjegavanje uvjeta koji
povećavaju rizik pojave nadama. Kod napasivanja na lucerni važno je stoci priuštiti nešto soli
jer nadzemna masa sadrži manje soli negoli su potrebe stoke. Nadam se uzrokuje brzim
prolaskom krme kroz burag, koja podliježe fermentaciji, a oslobođeni plinovi ne mogu biti
podrignuti prema van, što se inače normalno događa dok životinje žvaču njihov
poluprobavljeni povrat (tj. dok životinje preživaju).
Drugi činitelj je mogući visoki sadržaj nitrata u biljnoj masi, koji se zbog izvanjske sličnosti
simptoma može poistovjetiti s nadamom. Biljna masa lucerne i djetelina je ujutro najbogatija
nitratima, a tokom dnevne fotosinteze, usvojeni nitrati se ugrađuju u biljne bjelančevine, na
taj načini smanjujući rizik od nitrata. Biljna masa postaje bogatija nitratima i kada obilnija
kiša padne nakon dužeg sušnog razdoblja. Naime, povećana vlaga i toplina tla podstiču brzu
mikrobiološku aktivnost koja oslobađa nitrate u vodenu fazu tla, koji se potom, zajedno s
vodom, korijenjem usvajaju u biljke. Kako bi se smanjio sadržaj nitrata u biljnoj masi,
zaposjedanje novog pašnjaka ili podjedinice pašnjaka treba započeti poslije podneva, da bi
omogućili biljakama da nitrate ugrade u biljne bjelančevine. Stoka ne bi trebala biti gladna
kada ulazi u bujnu ispašu bogatu leguminozama zato da bi se spriječilo naglo žderanje. U
praktičnom rotacijskom napasivanju, stoka obično postaje gladna na kraju zaposjedanja
prethodne podjedinice, jer se stoku obično prisiljava da iskoristi većinu dostupne biljne mase,
i zbog toga stoka gladna iščekuje ulazak na novu podjedinicu. Zbog toga je dobro premjestiti
stoku dok im je burag još pun, npr. 12 do 24 sata prije negoli biste stoku normalno premjestili.
Zadovoljavajuća napunjenost buraga se može postići i košnjom četvrtine površine nove
podjedinice pašnjaka, i to u trakama, jedan do dva dana prije planiranog ulaska stoke. Tako će
stoka prvo konzumirati pokošenu krmu, koja tada postaje izvor vlakana, a potom će, s punim
buragom, nastaviti pasti stojeću ispašu. Umjesto pred-košnje, stoci se može ponuditi
kvalitetno sijeno čim uđu na novu podjedinicu pašnjaka. U slučaju da tokom zaposjedanja
podjedinice, nakon duže suše, padne obilnija kiša, isto ne bi trebalo značajno povećati rizik od
nadama jer stoka već ima pune burage i nije gladna.
Iz iskustva pastira u Ivankovu (proljeće 2007.g., neimenovan pastir, osobna komunikacija),
dogodio se nadam ovaca na pašnjaku gdje je prevladavao engleski ljulj, s nešto bijele
djeteline. Pašnjak nije trebao biti riskantan s obzirom na botanički sastav, ali je dan prije bio
pognojen mineralnim dušikom (KAN), nakon čega je pala kiša. Najvjerojatnije je kiša unijela
nitrate iz KAN-a u tlo, tako da je engleski ljulj preko noći korijenom usvojio veliku količinu
nitrata, i tako ujutro postao riskantno krmivo za ovce. Poruka autora je da treba izbjegavati
napasivanje stoke na travnjacima koji su nedavno bili pognojeni mineralnim dušičnim
gnojivima zbog rizika od previsoke koncentracije nitrata u ispaši.
5.6.1.6. Oprema pašnjaka
Većina farmera želi pašnjak imati ograđen kako bi sačuvali stoku od nekontroliranog odlaska,
ali i od napada predatora (npr. vukova). Ako farmer želi pašnjak podijeliti na podjedinice
(pregone), tada su osim vanjske ograde, potrebne i unutrašnje pregrade, i što je veći broj
podjedinica, to je veća ukupna dužina pregrada. Obično je vanjska ograda višlja i čvršća, a
unutrašnje pregrade su niže i manje čvrstoće. Na ulazu u pašnjak i na ulazu u podjedinice
pašnjaka trebaju biti postavljena dovoljno široka vrata za ulaz i izlaz stoke. Ograde i pregrade
mogu biti nepomične (fiksne) i pomične. Vanjske ograde su najčešće fiksne, a unutrašnje su
često pomične. Fiksne ograde su najčešće načinjene od drvenih stupova i drvenih prečki, a
umjesto drvenih prečki mogu biti i razvučene žice pod visokim naponom. Pomične ograde su
263
najčešće izvedene s visokonaponskom žicom (tzv. električni pastir). Kada stoka ima dugačko
i debelo runo, može biti neosjetljiva na ograničavanja izvedena električnim pastirom. Visina
ograda treba odgovarati vrsti stoke i predatora. Za konje su potrebne visoke ograde (barem 1,7
m iznad tla, jer mogu visoko skakati), za goveda i koze barem 1,3 m iznad tla, a za ovce
barem 1 m iznad tla. Visina najdonje horizontalne prečke od tla i visinski razmak među
prečkama trebaju biti takvi da onemoguće provlačenje životinja između prečki. Ako su
horizontale izvedene pomoću žica pod električnim naponom, tada se vegetacija ispod ograde
mora košnjom održavati na niskoj razini, kako ne bi uslijed kontakata sa žicom odvlačila
elektičnu struju u tlo. Za lako izvedivo pašarenje potrebno je imati prilazne putove od staje do
pašnjaka, a poneki farmeri ograđuju i komunikacijske koridore između podjedinica pašnjaka.
Pojila su važna za stoku, osobito ljeti. Poželjno je da pojila budu tako raspoređena po
pašnjaku, da stoka ne mora gubiti mnogo vremena za hodanje od paše do pitke vode.
Najudaljenija paša od pojila bi trebala biti na maksimalnoj udaljenosti 1,6 km, a po
mogućnosti i upola manje. Pojila mogu biti fiksna (prirodno jezerce ili vodotok, ili izgrađena
akumulacija) i premjestiva (prenosivo metalno ili plastično korito), a voda se na pašnjak može
dovoziti u cisternama. Bicudo (2002.) je u Kentucky-ju (SAD) ustanovio kolike su prosječne
potrebe za pitkom vodom kod raznih kategorija goveda na paši (Tablica 205.), ali uz
upozorenje da dnevne potrebe za vodom ovise o temperaturi zraka. Ako je temperatura zraka
višlja od 30°C, potrebe su dva do tri puta veće negoli kada je temperatura zraka ispod 30°C.
Također, ustanovio je da stoka mnogo više pije tokom poslije podneva, negoli prije podneva,
upravo zato što su temperature zraka popodne višlje negoli prijepodne.
Tablica 205. Prosječne potrebe za vodom kod različitih kategorija goveda na paši u Kentucky-
ju (Bicudo, 2002.)
Kategorija
goveda
Tjelesna masa
(kg/grlu)
Prosječna dnevna konzumacija vode
(litara/grlu)
Junad 300 35,3
Parovi krava-tele 600 70,6
Zasušene krave 550 64,7
Telad 120 14,1
Stoci je na pašnjaku potrebna i zasjena za vrijeme najsunčanijeg i najtoplijeg dijela dana.
Zasjena može biti prirodna (npr. hladovina ispod drveća na pašnjaku, Slika 36., ili ulaz u
špilju na krškim pašnjacima, Slika 37.) ili umjetna (ispod nadstrešnice). Johnson i sur. (2019.)
su u Missouriju (SAD) pokazali da stoka na pašnjaku trave vlasulje trstikaste, kojoj je ljeti
omogućeno sklanjanje u sjenu ispod drveća umjesto pod nadstrešnicu, ima bolje priraste
negoli stoka koja se sklanja pod strehu.
Slika 36. Ovce u sjeni velikog stabla na pašnjaku. Foto: Ranko Gantner (2020.)
264
Slika 37. Prirodno sklonište za ovce na krškom pašnjaku. Foto: Ranko Gantner (2020.)
Iako se pse ne može nazvati opremom, vrlo su korisni pomagači farmerima koji napasuju
stoku. Farmeri razlikuju dva tipa pasa: pastirski psi koji pomažu u vođenju i usmjeravanju
stoke (hrvatski ovčari i boder-coli za ovce, rotweiler za goveda) i čuvarski psi koji čuvaju
stado od predatora (tornjak, šarplaninac i drugi veliki psi).
5.6.2. Košnja travnjaka
Travnjaci se koriste i košnjom za pripremu sijena, silaže ili sjenaže. Košnja prvog proljetnog
porasta preporučuje se od faze kraja vlatanja (kada je manji prinos ali izvrsna kvaliteta) do
faze pune cvatnje najzastupljenijih trava (kada je veliki prinos ali slabija kvaliteta zbog
visokog udjela tvrđih stabljika). Prema Mandekiću (1959.), zakašnjela košnja smanjuje prinos
narednih porasta travnjaka, tj. ranija košnja prvog porasta omogućuje brži slijedeći porast
trave i veći prinos drugog otkosa sijena (tzv. otava), pa čak i trećeg otkosa (tzv. otavić).
Visina košnje bi trebala biti 4 do 5 cm od tla, kako bi se travama ostavio nedirnut prizemni
dio busena i lišća za brži ponovni porast. Naredni porasti (drugi i treći) se kose kada farmer
procijeni da je trava dovoljno narasla da se isplati odraditi posao košnje, prikupljanja i
baliranja. To može biti nakon 40 i više dana porasta, ovisno o količini kiše tokom ljeta. Nije
rijetka situacija gdje se samo prvi proljetni porast kosi, a naredni se porasti koriste
napasivanjem.
265
6. KONZERVIRANJE VOLUMINOZNIH KRMIVA
Stočari najčešće svoju stoku drže tokom cijele godine (ako ne cijelo stado, onda barem
rasplodna grla), tako da su njihove hranidbene potrebe najčešće razvučene na cjelogodišnje
razdoblje. S obzirom da je stočarstvo prisutno u različitim klimatskim zonama, treba znati da
u većini klimatskih zona, ispaša, niti svježa zelena krma, nisu dostupne tokom cijele godine.
U umjerenim i hladnijim klimatima, niske zimske temperature onemogućavaju porast
vegetacije koja bi dala značajniju ispašu, dok u toplijim klimatima najčešće sušna razdoblja
onemogućavaju porast vegetacije koja bi dala mladu ispašu. Odumrla biljna masa koju stoka
na pašnjacima nalazi zimi ili tokom sušnog razdoblja obično nema zadovoljavajuću kvalitetu
za željenu proizvodnost stoke, a najčešće se tokom takvog „skladištenja“ na pašnjaku mnogo
biljne mase izgubi kvarenjem i polijeganjem. Radi očuvanja količine i kvalitete biljne mase,
stočari poduzimaju različite mjere konzerviranja i skladištenja voluminozne krme, koje
uključuju pripremu sijena, silaže i sjenaže, i potom skladištenje i hranidbu tokom razdoblja
nedostatka ispaše. Konzerviranje voluminoznih krmiva, osim što nam čuva proizvedenu krmu
u zalihama, čini i da nam uskladištena krmiva postaju „na dohvat ruke“, u blizini prikladnoj
za brzo posluživanje pred stoku, te držanje i hranidbu stoke u stajama, gdje su i stoka i
hranidba pod većom kotrolom negoli na pašnjaku.
6.1. Sijeno
Sijeno je vjerojatno najstariji oblik uskladištenja voluminoznih krmiva. Pretpostavlja se da je
košnja prirodnih i poluprirodnih travnjaka za pripremu sijena započela s otkrićem metalnog
srpa i kose, najvjerojatnije za vrijeme željeznog doba. Osim što je drevnom stočaru
omogućavala spremanje zalihe krme za razdoblje bez ispaše, omogućila je istom stočaru
sjedilački način života (više nije morao biti nomad koji seli svoju stoku i obitelj za novom
ispašom), a životinjama je priuštio kvalitetniju i pouzdaniju krmu u razdobljima bez porasta
ispaše. Pripremom sijena dobivena je i kvalitetnija krma jer je drevni stočar sada mogao birati
razvojnu fazu u kojoj će konzervirati biljnu masu na travnjaku, i vjerojatno ju je kosio prije
negoli bi biljna masa prirodno odumrla i postala slabo probavljiva i slabo jestiva.
Prvi korak u pripremi sijena jest košnja, koja se prvotno obavljala alatima poput srpa i kose, a
poslije pomoću strojeva nazvanih kosilice. Time se najveći dio nadzemnog dijela travnjačke
biljke odsiječe od prizemnog dijela, najčešće na visini oko 5 cm iznad tla. Kod pripreme
sijena, pokošena biljna masa se raširuje po tlu radi bržeg otparavanja vode. Dovoljan gubitak
vode iz pokošene mase, odnosno dovoljno sušenje, od ključne je važnosti za uspješno
skladištenje jer se time sprečava kvarenje uslijed mikrobiološke aktivnosti spontane
mikroflore zatečene na površini biljnog materijala. Naime, ako nema dovoljno vlage za život i
razmnožavanje štetnih mikroorganizama, tada nema ni kvarenja (plijesni niti truljenja).
Suvišna vlaga sijena, osim kvarenja kvalitete, može prouzročiti i burnu mikrobiološku
aktivnost tokom skladištenja, povezanu sa samozagrijavanjem do samozapaljenja i nastanka
požara.
U suvremenim uvjetima, mehanizirana priprema sijena najčešće uključuje slijedeće operacije:
1. košnja. Košnja kosilicama se obično započinje kada se osuši rosa sa biljne mase.
Tradicionalna košnja travnjaka ručnom kosom započinjala bi dok je biljna masa
ipak rosna, radi lakšeg odsijecanja. Što se kasnije tokom dana započne košnja, to
će biti više šećera u pokošenoj biljnoj masi (što je povoljno), ali će i početno
sušenje (sušenje prvog dna) trajati kraće, a ukupno sušenje trajati duže, što je
nepovoljno sa stajališta brzine sušenja (duže sušenje je povezano s dužim
staničnim disanjem i potrošnjom šećera, te s povećanim rizikom kiše).
266
2. raširivanje ili razbacivanje otkosa (ako kosilica ostavlja masu u otkosima);
3. sušenje pokošene biljne mase na tlu do ciljane vlage (13-18%) ili suhe tvari (82-
87%), može trajati samo dva dana ljeti, ako je otkos tanak i vrijeme toplo i suho, a
može trajati i duže od 7 dana u proljeće, ako je zrak vlažan, vrijeme oblačno, a
otkos debeo;
4. prikupljanje sijena (tj. osušene biljne mase) u zbojeve, može i dva do tri puta ako
su prinosi mali (Slika 38.) – cilj je da završni zboj prije baliranja bude dovoljno
debeo kako bi balirka mogla biti visoko učinkovita u poslu podizanja i baliranja
sijena;
5. baliranje u pravokutne ili okrugle bale (Slika 39.), koje mogu biti niskotlačne ili
visokotlačne;
6. utovar bala sijena u transportno sredstvo (najčešće vučene traktorske prikolice).
Utovar malih bala obavlja se ručno, a velikih bala pomoću traktorskog ili
samohodnog utovarivača;
7. odvoz proizvedenog sijena na skladište. Odvoz se nastoji napraviti što prije kako
bi se oslobodila površina za neometani i brži ponovni porast.
Slika 38. Prikupljanje sijena u zbojeve traktorskim rotacijskim grabljama. Foto: Ranko
Gantner (2010.)
Slika 39. Livadno sijeno izbalirano u okrugle bale u Lici. Foto: Ranko Gantner (2020.)
267
Ponekad se farmeri odlučuju, nakon polovične prosušenosti, raširenu biljnu masu skupiti u
rahli zboj, da se biljna masa kao takva dalje suši. Cilj ovoga je smanjiti površinu sijena
izloženu sunčevom zračenju, kako bi se očuvala prirodna zelena boja i vitamini u sijenu.
Takvi zbojevi, kada dostignu ciljanu skladišnu vlagu, prikupljaju se u spojene zbojeve i potom
baliraju.
U slučaju da prosušena biljna masa malo pokisne, potrebno ju je pustiti da se ponovo suši, pa i
okrenuti kako bi se i donja strana bolje osušila. Ako je pokisao prikupljeni zboj, možda će ga
trebati raširiti kako bi se ubrzalo sušenje. Ako je jača kiša smočila skoro suhu biljnu masu, za
očekivati je velike gubitke kvalitete i količine, a sijeno se može toliko pokvariti da je
neupotrebljivo za hranidbu stoke. Takvo sijeno je obično tamnog izgleda i lošeg mirisa.
Potrebno je uložiti rad da se takvo sijeno makne s proizvodne parcele, a ipak ga se neće moći
koristiti u hranidbi, pa možda čak niti za stelju jer takvo sijeno nosi štetne mikroorganizme i
mnogo loše prašine. Dakle, priprema sijena na tlu nosi ulaganje dosta rada ljudi i strojeva, i
materijala (veziva za bale), ali bez potpune sigurnosti u ishod da će uloženo donijeti željeni
proizvod.
U uvjetima gdje su česte kiše tokom sušenja sijena (planinski predjeli, npr. europske Alpe),
manji farmeri se odlučuju sušiti pokošenu biljnu masu, ili dopola osušeno sijeno, na
napravama za sušenje. To su obično visoke i jednostavne konstrukcije slične ogradama, s
jačim prečkama koje mogu nositi teret sijena. Preko prečki se prebacuje pokošena ili
prosušena biljna masa, tako da ista visi s prečki. Iznad gornje prečke nalazi se krović koji štiti
gornji sloj sijena od kiše, a svaki niži sloj biva zaštićen od onog višljeg. Ručno prikupljeno
sijeno u rinfuzi (u rasutom stanju – ne u balama) skladišti se u stogovima ili natkrivenim
sjenicima, a balirano sijeno u natkrivenim sjenicima ili pokrivenim kamarama u polju ili na
livadi.
U niskotlačnim balama i stogovima sijeno može biti vlažnije - bliže gornjoj graničnoj
vlažnosti, a u visokotlačnim balama mora biti bliže donjoj granici vlažnosti (suhlje).
Prinosi sijena su uvijek niži od proizvodnog potencijala livade ili usjeva za sjenokošu. Naime,
pokošena biljna masa podliježe gubicima količine i kvalitete. Tako, prema Rotzu i Shinnersu
(2007.), pri košnji se gubi 1-3% suhe tvari, razbacivanjem se gubi 1-8% suhe tvari,
okretanjem se gubi 1-3% suhe tvari, skupljanjem u zbojeve se gubi 1-20% suhe tvari,
baliranjem se gubi 1-9% suhe tvari i skladištenjem se gubi 3-30% suhe tvari. Ako se cijeli
posao odradi pažljivo i po suhom vremenu, gubici su minimalni, a suprotnom mogu biti
maksimalni, pa čak i potpuni ako prosušena masa jače ili više puta pokisne.
Mehaničke kosilice mogu imati više izvedbi:
1. oscilatorna kosa s noževima koji se gibaju horizontalno po letvi i odsijecaju biljke
slično škarama;
2. kosilica s noževima na rotirajućim diskovima – može raditi većom brzinom ali
zahtijeva više energije za pogon, a pokošenu biljnu masu ostavlja u otkosima, pa je
potrebno razbacivanje poslije košnje;
3. kosilica s noževima na rotirajućim bubnjevima – nisu popularne jer trebaju znatno više
energije, a i mogu ostavljati nehomogene otkose, pa se biljna masa nejednoliko suši.
Novije generacije kosilica mogu imati ugrađene kondicionere:
1. valjke gnječilice između kojih prolazi pokošena masa, gdje međusobni pritisak valjaka
uzrokuje nagnječenje stabljike i otvaranje veće površine za isparavanje vode (dakle,
ubrzava se sušenje); i
2. lomilice, koje udarcima lome (ali ne prekidaju) stabljike, i na taj način također
povećavaju dodirnu površinu stabljika s okolnom atmosferom, i u konačnici brže
sušenje. Nisu povoljne za leguminoze jer oštećuju njihove široke listove.
268
Postoje i sušare za sijeno, u raznim izvedbama, ovisno o obliku bala koje se dopremaju na
sušenje. Sijeno se u njima može sušiti propuhivanjem hladnog ili grijanog zraka. Korištenjem
sušara može se s proizvodnih površina otpremiti vlažnije sijeno, i tako skratiti izloženost
otkosa riziku od kiše, te omogućiti bolja kvaliteta sijena jer biljna masa neće biti izložena
sunčevom zračenju tokom sušenja u sušari.
6.2. Silaža
Prema Brassley-u (1996.), silaža je tek nedavno preuzela primat sijenu kao najpopularnijoj
metodi konzervacije voluminozne krme, iako je proces siliranja bio poznat mnogo ranije. U
Velikoj Britaniji je u 1880.-im godinama započelo siliranje trave u iskopane rovove, tzv.
trench-silose. Spomenuto višegodišnje razdoblje bilo je poznato po kišnim ljetima, kada je
zaista bilo problem osušiti sijeno za sigurno skladištenje. Isti autor spominje siliranje i u
ranijim povijesnim izvorima, npr. siliranje zelene krme u Kartagi 1200 g. prije Krista, zatim
rimskog pisca Cato-a koji godine 100. a.d. spominje da su Teutonci skladištili zelenu krmu u
tlu i pokrivali je balegom, zatim da je provenuta trava u srednjem vijeku silirana u Italiji, a u
18.st. u Švedskoj i baltičkoj Rusiji. Prema Brassley-u (1996.), glavni motivi za siliranje bili su
neizvjestan uspjeh pripreme sijena zbog mogućih ili učestalih kiša tokom sušenja sijena, te
zbog želje da se sačuva kvaliteta i sočnost biljne mase u mjeri boljoj negoli se to može postići
pripremom sijena. Brassley (1996.) opisuje suštinu procesa siliranja: konzerviranje (tj.
sprečavanje kvarenja) biljnog materijala postiže se zakišeljavanjem u odsutnosti kisika (tj.
zraka). Bakterije porijeklom iz spontane mikroflore, s površine biljnog materijala, nakon
uspostavljanja anaerobnih uvjeta, fermentiraju šećere iz biljnog materijala, na taj način
oslobađajući mliječnu kiselinu i druge kiseline (octenu i dr.). U slučaju da u hrpi biljnog
materijala ostane zraka, ili se dopusti ulaz zraka, dolazi do kvarenja.
Pahlow i sur. (2003.) su opisali mikrobiologiju siliranja. Prema njima, unutar spontane
mikroflore na površini biljnih dijelova prevladavaju aerobni mikroorganzmi koji ne doprinose
siliranju, ali su uz njih zastupljeni i fakultativni anaerobi, od kojih bakterije mliječne kiseline i
enterobakterije, igraju značajnu ulogu u zakiseljavanju (Tablica 206.).
Tablica 206. Sastav spontane mikroflore na površini biljnih dijelova za pripremu silaže
(Pahlow i sur., 2003.)
Skupina mikroorganizama Populacija (broj jedinica za formiranje kolonija/g)
Ukupne aerobne bakterije > 107
Mliječno-kiselinske bakterije 101 – 106
Enterobakterije 103 – 106
Kvasci i slične gljivice 103 – 105
Plijesni 103 – 104
Clostridia sp. (endospore) 102 – 103
Bacilli (endospore) 102 – 103
Octeno-kiselinske bakterije 102 – 103
Propinosko-kiselinske bakterije 101 - 102
Nakon spremanja biljne mase u silos, te gaženja i pokrivanja, dolazi do promjena u brojnosti
mikroorganizama. Početna aerobna faza traje kratko nakon zatvaranja silosa, i tu su još uvijek
aktivne plijesni, kvasci i neke aerobne i fakultativne bakterije. Obično dolazi do blagog
zagrijavanja biljne mase zbog aerobnih procesa. Brzim punjenjem silosa, dobrim gaženjem i
brzim pokrivanjem nastoji se ova faza skratiti. Slijedeća faza nastupa uspostavom potpuno
anaerobnih uvjeta i uključuje glavnu fermentaciju, koja traje od jednog tjedna do više od
269
mjesec dana. Silaža tada ispušta plinove, iscjedak i smanjuje volumen. Za vrijeme ove faze
dominaciju preuzimaju bakterije mliječno-kiselinskog vrenja. Slijedeća faza naziva se
stabilnom fazom, kada prestaje mikrobiološka aktivnost, pod uvjetom da je silos dobro
zatvoren od pristupa zraka. Ova faza u praksi traje načešće do godinu dana. Faza korištenja
povezana je s otvaranjem silosa i izuzimanjem silaže. Tim radnjama se dopušta pristup zraka
do silo-mase, a kisik prodire do 1 m dubine u silažu, što je dovoljno da započne rast
mikroorganizama koji kvare silažu (kvasci i plijesni). Tada dolazi do smanjenja koncentracije
mliječne kiseline, podiže se pH i smanjuje nutritivna vrijednost silaže. U zoni pod utjecajem
zraka dnevno se gubi 3-5% ST spremljene silaže.
Očekivana kiselost silaže je najčešće oko pH 4. S obzirom da brzo zakiseljavanje doprinosi
suzbijanju aktivnosti nepoželjnih klostridija, poželjno je povećati početnu populaciju bakterija
mliječno-kiselinskog vrenja, što se postiže dodavanjem silažnih inokulanata – pripravaka sa
živim bakterijama. Za poželjni tok fermentacije potrebno je da biljna masa ima odgovarajući
sadržaj suhe tvari, koji je u rasponu od 30% do 40%. Kod nižeg sadržaja suhe tvari (<30%),
silaža je premokra, javlja se mnogo iscjetka i prevladava octena kiselina koja silaži daje
neugodan kiseli miris. Takvu silažu stoka slabije jede. Kod višeg sadržaja suhe tvari (>40%)
teško je istisnuti zrak jer se čestice biljne mase ne daju trajno priljubiti jedna uz drugu. Zbog
toga se fermentacija ne odvija u poželjnom intenzitetu, a u značajnijoj mjeri ostaju aktivni i
aerobni i fakultativno-aerobni mkroorganizmi koji uzrokuju kvarenje silaže, s negativnim
utjecajem na dobrovoljnu konzumaciju silaže i zdravlje životinja. U proizvodnoj praksi bilo je
slučajeva da se nadzemna masa kukuruza krene silirati u poodmakloj fazi zrelosti (>40%ST).
Tada su agronomi pokušali korigirati vlažnost biljne mase dodavanjem vode. Takva
intervencija nije pomogla jer se voda procijedila iz gornjih slojeva silosa u donje slojeve, tako
da su se gornji slojevi pokvarili zbog nedostatka vlage, a donji zbog suviška vlage. Možda bi
bolje rješenje za „spašavanje“ prezrele biljne mase moglo biti dodavanje svježe zelene mase
lucerne, djeteline ili trava za vrijeme siliranja, međutim, takav posao bi bio složen za provesti,
a k tome i neizvjestan (bez prethodne praktične provjere i bez garancije da će spasiti silažu).
Kvaliteta silaže često se ocjenjuje na temelju sadržaja organskih kiselina. Vrlo dobra silaža
ima visok udio mliječne kiseline, osrednji udio octene kiseline i nema maslačne kiseline. Ako
u silaži ima neznatan sadržaj maslačne kiseline i ne prevelik udio octene, takva silaža se još
uvijek može nazvati dobrom silažom. Lože silaže imaju malo mliječne kiseline, mnogo octene
i značajan sadržaj propionske kiseline. Loše silaže stoka odbija jesti ili ih slabo jede, a mogu
biti i štetne za zdravljhe stoke.
Danas se biljna masa najčešće silira u horizontalnim silosima. Dno silosa najčešće čini ravna
betonska ploča, koja može s lijeva i s desna imati paralelne vanjske zidove. Silos teba
izgraditi ili postaviti na ocjediti položaj terena. Za vrijeme siliranja, u silos se dovozi sjeckana
biljna masa gdje se simultano ushrpava i gazi (Slika 40.). Gaženje se provodi traktorima, a cilj
gaženja je priljubljivanje čestica biljne mase, radi istiskivanja zraka. Kada se silos napuni,
biljna masa se pokrije prvo prijanjajućom folijom, a potom zaštitnom folijom otpornom na
mehanička oštećenja. Nakon približno mjesec dana fermentacije silos se otvara i počinje
koristiti silaža.
270
Slika 40. Ushrpavanje i gaženje sjeckane biljne mase u horizontalnom silosu. Foto: Ranko
Gantner (2010.)
Kod odlučivanja o dobu dana kada će se kositi biljna masa za siliranje treba imati na umu da
je poslijepodne obično veća koncentracija šećera u živom biljnom materijalu, koji povećava
energetsku vrijednost krme i pospješuje dobru fermentaciju. Ne treba kositi pokislu ili rosnu
biljnu masu, jer tzv. vanstanična vlaga biljnog materijala nepovoljno djeluje na fermentaciju i
kvalitetu silaže.
6.3. Sjenaža
Biljni materijali poput nadzemne mase lucerne, djetelina i djetelinsko-travnih smjesa imaju
nizak sadržaj vodotopivih šećera i visok sadržaj bjelančevina. Mala količina šećera ne
omogućuje dovoljnu tvorbu kiselina za uspješno konzerviranje, a k tome se i prisutne biljne
bjelančevine ponašaju kao puferi – djelomično neutraliziraju oslobođene kiseline. U takvim
slučajevima je nemoguće postići ciljanu kiselost od pH 4. Radi doprinosa uspješnijem
konzerviranju upošljava se još jedan mehanizam konzervacije: smanjenje aktivnosti vode, tj
smanjenje dostupnosti vode za mikrobiološku aktivnost. Na sreću, poželjne bakterije
mliječno-kiselinskog vrenja dobro podnose smanjenu dostupnost vode, za razliku od većine
nepoželjnih mikroorganizama (slično kao kod kiseljenja kupusa s dodatkom soli koja
povećava osmotsku aktivnost otopine). Tehnički, smanjenje sadržaja vode u biljnoj masi
postiže se kratkotrajnim prosušivanjem ili provenjavanjem biljne mase na tlu, tamo gdje je
biljna masa bila pokošena (Slika 41.). Ciljani sadržaj suhe tvari za pripremu sjenaže je u
rasponu od 40% do 60%. Fermentacijom tako prosušene biljne mase dobiva se sjenaža (nešto
između silaže i sijena), a očekivana kiselost nakon završene fermentacije je oko pH 5,5. Stoka
obično bolje jede sjenažu negoli silažu, vjerojatno zbog manje kiselosti krme. Prednost u
odnosu na sjenokošu se dobiva skraćenjem vremena sušenja pokošene mase na tlu i većim
sadržajem vitamina. Najčešće je dovoljan jedan dan prosušivanja, a ponekad i manje, što
uvelike smanjuje rizik da nam otkos pokisne tokom sušenja na tlu. S bozirom da je biljna
masa ovdje suhlja negoli kod pripreme silaže, biljni materijal mora biti dovoljno nježan da bi
se čestice pod pritiskom mogle sljubiti i istisnuti zrak. Dakle, sjenažu ne možemo praviti od
kultura debele stabljike, poput kukuruza ili sirka, već samo od finih voluminoza, poput
djetelina, trava i lucerne. Sjenažu se često sprema u folijom omotane rol-bale, gdje
istiskivanje zraka odradi balirka presanjem biljne mase u oblikovanu balu. Dakle, sjenaža se
ne mora uvijek spremati u horizontalni silos. I u pripremi sjenaže može koristiti dodatak
silažnog inokulanta (Slika 42.), tj. bakterija mliječno-kiselinskog vrenja.
271
Slika 41. Podizanje provenute lucerne silo-kombajnom, sjeckanje u bubnju silokombajna i
prebacivanje u prikolicu. Foto: Ranko Gantner (2010.)
Slika 42. Uređaj za dodavanje bakterijskog pripravka na biljnu masu za siliranje (crveno
obojeno). Foto: Ranko Gantner (2010.)
Kod odlučivanja o dobu dana kada će se kositi biljna masa za pripremu sjenaže treba imati na
umu da je poslijepodne obično veća koncentracija šećera u živom biljnom materijalu, koji
povećava energetsku vrijednost krme i pospješuje dobru fermentaciju.
272
7. STAJNJAK – PROIZVODNJA I KORIŠTENJE
Stajnjak ili stajski gnoj je najčešće mješavina životinjskih izlučevina (fecesa i urina) i stelje,
koja je podlegla većoj ili manjoj mikrobiološkoj razgradnji tokom skladištenja i ciljanog
zrenja stajnjaka. Zrenje stajnjaka na gnojištu najčešće traje oko 6 mjeseci, nakon čega se
dobiva kvalitetno organsko gnojivo. Mihalić (1985.) je prikazao računski izraz za procjenu
proizvodnje suhe tvari stajnjaka:
Masa proizvedene ST stajnjaka = konzumirana ST krme/2 + suha tvar stelje
Prema istom izvoru, uslijed mikrobioloških procesa tokom zrenja i skladišenja stajnjaka,
izgubi se oko ¼ od početne suhe tvari stajnjaka. Zreli stajnjak sadrži najčešće oko ¼ suhe
tvari i oko ¾ vode. Takav zreli stajski gnoj, u masi takvoj kakva jeste, najčešće sadrži oko
0,6% N, 0,3% P2O5, 0,7% K2O, 0,6% CaO, 0,2% MgO i mikroelemente. To znači da jedno
uvjetno grlo, koje dnevno prosječno konzumira 3% od tjelesne mase suhe tvari krmiva i na
koje se slame troši 4 kgST/UG/dan, godišnje proizvede blizu 13 tona zrelog stajnjaka (Tablica
207.).
Tablica 207. Projekcija proizvodnje stajnjaka (t/UG/god.) i biljnih hraniva (N, P, K) uz
dnevnu konzumaciju ST krmiva 3% od tjelesne mase i utrošak slame 4 kgST/UG/dan.
Konzumacija krme (tST/UG/god.) 5,50
Potrošnja slame (tST/UG/god.) 1,50
Proizvodnja svježeg stajnjaka (tST/UG/god.) 4,25
Proizvodnja svježeg stajnjaka (t/UG/god.) 17,00
Proizvodnja zrelog stajnjaka (tST/UG/god.) 3,19
Proizvodnja zrelog stajnjaka (t/UG/god.) 12,75
Proizvodnja N, P2O5 i K2O u zrelom stajnjaku
(kg/UG/god.)
76,5 kgN; 38,3 kg P2O5; 89,3 kg K2O
Uz pretpostavku da farma ima odnos zaposjedanja 1UG/ha, tada je očekivana prosječna
proizvodnja stajnjaka oko 13t/ha. Kod gnojidbe stajnjakom, puna doza je načešće oko 30 t/ha
(za visokoprinosne i zahtjevne kulture), a polovična oko 15 t/ha. Očito je da uz odnos
zaposjedanja 1UG/ha farma ne može svake godine pognojiti sve svoje površine s punom
dozom stajnjaka.
Slijedećom projekcijom nastojat će se prikazati bilanca između odnošenja hraniva iz tla
prinosom i povrata stajskim gnojem. Ako je prosječni sadržaj sirovih bjelančevina u dnevnom
obroku oko 15% u ST, tada je sadržaj dušika u dnevnom obroku oko 2,5% u ST, a sadržaj
P2O5 bi mogao biti blizu 1/3 od sadržaja dušika (odnosno oko 0,8% u ST) i sadržaj K2O sličan
sadržaju dušika (oko 2,5% u ST). U takvom slučaju bi godišnja konzumacija minerala biljne
ishrane bila oko 137 kgN/UG/god., 46 kgP2O5/UG/god. i 137 kg K2O/UG/god. Iz navedene
projekcije naslućuje se da je godišnje odnošenje minerala biljne ishrane veće od vraćanja u tlo
stajnjakom. Razlika se može nadoknađivati kupovnim mineralnim gnojivima, što najčešće
nije potrebno jer se dušik lako može dopuniti snabdijevanjem iz izvorne ponude tla (iz sume
mineralizacije organske tvair tla, nesimbiotske fiksacije atmosferskog dušika od strane
skobodnoživućih fiksatora u tlu i atmosferskog taloga) i simbiotske fiksacije atmosferskog
dušika mahunarkama (lucerna, djeteline i druge), a fosfor i kalij iz podoraničnog sloja tla gdje
prodire dubinsko korijenje krmnih kultura.
Iz projekcije proizvodnje i potrošnje stajnjaka, te bilance biljnih hraniva, vidljivo je da je
stajnjak ograničeni resurs te da u njegovoj potrošnji treba odrediti prioritete: koje kulture će se
273
prvo pognojiti. Autori predlažu da se stajnjak u punim dozama (oko 30 t/ha) prvenstveno
rasporedi na visokoprinosne kulture koje usvajaju velike količine biljnih hraniva (silažni
kukuruz i kukuruz za zrno), zatim na zahtjevnije neleguminozne kulture (višegodišnje trave,
strne žitarice, repe, krmni kelj), a potom na leguminozne usjeve (lucernu, djeteline, grašak,
soju) i djetelinsko-travne smjese. Ako farma raspolaže tlima niže plodnosti, tada će i
leguminoze i djetelinsko-travne smjese dobro reagirati na gnojidbu stajnjakom, što farmer
treba uvažiti pri odlučivanju o prioritetima raspodjele stajskog gnoja.
Stajski gnoj se može prikupljati i bez upotrebe stelje (bez slame), tamo gdje se stoka drži na
podovima s automatiziranim izgnojavanjem pomoću tzv. scraper-a. Proizvedena masa
stajnjaka je tada manja negoli sa steljom, ali je stajnjak bogatiji biljnim hranivima. Takav
stajnjak može bti i razdvojen na krutu fazu (tzv. separat) i žitku (tekuću fazu).
274
8. PLANIRANJE PROIZVODNJE KRMNOG BILJA
Proizvodnja krmnog bilja jest u službi hranidbe domaćih životinja te zbog toga njeno
planiranje treba poći od godišnjeg plana potreba za pojedinim krmivima. Godišnji plan
potreba za krmivima sastavlja osoba odgovorna za hranidbu životinja na farmi, i to na temelju
sume potreba za svaki hranidbeni dan svake životinje na farmi. Izbor krmiva (unutar plana
hranidbe) treba biti dogovoren između osobe odgovorne za hranidbu i osobe odgovorne za
proizvodnju krmiva, jer je za prikladan izbor potrebno znati ne samo upotrebu krmiva u
hranidbi, već i prilagođenost krmne kulture raspoloživim zemljišnim resursima (tj. kvaliteti
tla) i klimatskim prilikama u kojima se farma nalazi. Zbog toga će farma koja se nalazi u
slabije pristupačnom planinskom području najvećim dijelom koristiti voluminozna krmiva s
trajnih travnjaka (ispašu i sijeno, eventualno sjenažu), dok će farma smještena na dubokim,
plodnim oraničnim tlima vjerojatno koristiti silažu nadzemne mase kukuruza, sijeno ili
sjenažu lucerne i visok udio koncentriranih krmiva (zrna kukuruza, graška ili soje). Farma na
kiselim tlima slabije plodnosti, uz dovoljno kiše, vjerojatno će kao nazastupljeniju
voluminozu imati sjenažu djetelinsko-travnih smjesa crvene djeteline i talijanskog lulja, a
farma u sušnim predjelima vjerojatno će umjesto kukuruza koristiti sirak, a ako je tlo
kvalitetno i lucernu - jednu od na sušu najotpornijih kultura. Osim plana potreba za krmivima,
potrebno je odrediti i godišnje potrebe za steljom, jer se ista najčešće proizvodi uzgojem
strnih žitarica (pšenica, ječam, zob, tritikale). Tamo gdje se stoka drži u štali, na stelji od
slame, obično je minimalni utrošak slame 3-4 kg/UG/dan.
Nakon izbora krmiva i određivanja plana godišnje potrošnje krmiva, izrađuje se plan
proizvodnje krmiva, koji sadrži: plan potrebnih proizvodnih površina pod pojedinim krmnim
kulturama, plan potrebnog repormaterijala (sjeme, kupovna gnojiva, sredstva za zaštitu bilja),
plan potrebne poljoprivredne mehanizacije (broj i snaga traktora, vrste i kapacitet priključnih
strojeva – kosilice, okretači, balirke, utovarivači, silo-kombajn, prikolice za transport,
utovarivači, razbacivač stajnjaka, sijačice, međuredni kultivatori, sjetvospremači, tanjurače,
plugovi), plan potreba za ljudskim resursima – brojem zaposlenika i kvalifikacije zaposlenika,
kalendar aktivnosti u polju i na travnjacima, te plan utroška goriva i maziva.
Ukupno potrebne proizvodne površine obično su veće od jednostavnog zbroja potrebnih
površina za proizvodnju pojedinih krmiva jer se je u biljnoj proizvodnji potrebno pridržavati
plodoreda (ne bi trebalo biti godinu za godinom ponovljene sjetve istih ili srodnih kultura). U
slučaju nedostatka površina za raznolik plodored, ubacivanje pokrovnih međuusjeva između
glavnih usjeva može poboljšati plodored, pa se tako preko ljeta može ubaciti rauola, a preko
jeseni i zime uljana repica ili gorušica (sve su iz porodice kupusnjača, što je važno da bude
raznorodno u odnosu na mahunarke i žitarice-trave). Prije konačnog definiranja potrebnih
površina potrebno je prostorno skicirati razmještaj krmnih kultura i njihov vremenski slijed za
više godina unaprijed (npr. za narednih 7 godina), kako bi se predividio raspored nakon
razoravanja višegodišnjih krmnih kultura kao što su lucerna i djetelinsko-travne smjese (vijek
korištenja najčešće 5 godina).
Prema mišljenju autora, bilo bi korisno uvesti i pojam „dizajniranje krmnog sustava“ jer
podrazumijeva usklađivanje svih komponenti krmnog sustava. Dizajniranje krmnog sustava
može imati za cilj maksimaliziranje proizvodnje po grlu stoke i po jedinici zemljišne
površine. U takvom sustavu se proizvode visokoprinosne oranične krmne kulture uz velik
utrošak energije za agrotehničke operacije, uz nabavu hibridnog sjemena, najčešće uz
primjenu pesticida, te uz skuplju ratarsku i stočarsku opremu i objekte. Ovdje se najčešće
životinje drže u stajama i hrane dnevnim obrocima s visokim udjelom koncentriranih krmiva,
što im omogućuje visoku proizvodnost. Pri dizajniranju krmnog sustava može se ciljati i na
suprotno: minimalan utrošak energenata za agrotehničke mjere, minimalnu upotrebu pesticida
275
i repromaterijala porijeklom izvan farme, što jeftiniju opremu i objekte, maksimalnu dobrobit
životinja, unaprjeđenje bioraznolikosti u ekosustavu, ljepotu krajolika i obnovu plodnosti tla.
Takav sustav uključuje napasivanje stoke i obično nudi manju proizvodnost po grlu stoke i
jedinici zemljišne površine, i sličan je tzv. ekstenzivnom stočarstvu. Osim navedenih
odrednica, pri dizajniranju krmnog sustava može biti korisno uvažavati i zahtjeve kupaca.
Naime, u posljednjih dvadesetak godina raste potražnja za tzv. grass-fed mesom i mlijekom,
što podrazumijeva da je stoka hranjena pretežno na paši bez upotrebe koncentriranih krmiva.
Razlozi povećanja interesa za grass-fed proizvodima jesu stavovi kupaca da takvi proizvodi
sadrže više vitamina A, D i E, bolji omjer Ω-3 i Ω-6 masnih kiselina, više polinezasićenih
masnih kiselina i manje rezidua antibiotika i pesticida, te da takva proizvodnja doprinosi
očuvanju i unaprjeđenju okoliša. O prikladnosti grass-fed krmnog sustava ne treba imati
predrasuda čak niti ako se poduzetnik nalazi u ravničarskom području na oraničnim tlima.
Naime, prosječan prinos oraničnih krmnih kultura za sastavljanje obroka bogatog
koncentriranim krmivima (tzv. TMR-obroka) nije mnogo veći od prinos oranične djetelinsko-
travne smjese za napasivanje. Manja proizvodnost po grlu stoke ekonomski se lako
kompenzira manjim troškovima hranidbe jer su popašena krmiva najčešće najjeftinija krmiva.
276
9. PLANIRANJE TRANSPORTA I SKLADIŠTENJA KRMNOG BILJA
Opremljenost transportnim sredstvima je izuzetno važna jer je sijeno ili biljnu masu za
siliranje, potrebno bez odlaganja odvesti do skladišta. Masena gustoća sijena u rinfuzi ili
niskotlačnim balama, ili sjeckane nadzemne mase kukuurza za siliranje je mala, tako da će
biti potrebne prikolice velikog volumena. Sijeno i sjenaža presana u visokotlačne bale ima
veću masenu gustoću, tj. veću masu spakovanu u manji volumen. Prema očkivanoj
proizvodnji (t/godišnje ili t/otkosu) potrebno je projicirati količinu transporta (broj prijevoza
prikolicama) te tako odrediti dovoljan broj prikolica i traktora za brz transport.
Horizontalni silosi kao skladišta za silaže i sjenaže trebaju biti dovoljnog kapaciteta, odnosno
dovoljnog volumena. Volumen silosa (V) se izračunava na temelju godišnje mase robe koju
treba uskladištiti (m) i masene gustoće (ꝭ) prema izrazu: V [m3] = m [t/god.] : ꝭ [t/m3].
Površina silosa (A) se izračunava iz volumena (V) i prosječne visine punjenja (h) prema
izrazu: A [m2] = V [m3] : h [m]. Slično se izračunava i volumen i površina skladišta za sijeno
u kvadratnim balama, a kod skladištenja u okruglim balama, treba uračunati i nepopunjen
prostor između bala. Balirano sijeno se može skladištiti i na otvorenom (kamare sijena), s tim
što bale trebaju biti odvojene od tla pomoću sloja stare slame, ili drvenih paleta, te zaštićeno
od kiše i vjetra (pokriveno folijom s utezima). Kod tradicionalnog skladištenja sijena u
stogove (Slika 43.), volumen stoga se može izračunavati kao volumen stožca, s masena
gustoća sijena u stogu se pretpostavlja da je oko 500 kg/m3, uz veliko variranje ovisno o
nabijenosti stoga. Sijeno se slaže u stog uokolo prethodno (u tlo) zabijenog visokog kolca
(tzv. stožina, visine 2-3 m iznad tla) koji stogu daje stabilnost.
Slika 43. Slama spremljena u stogove. Foto: Marija Vidić (2020.)
277
10. Popis korištene literature
Abberton, M. T., Marshall, A. H. (2010.): White clover. In: Boller, B., Posselt, U. K.,
Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses. Handbook of Plant
Breeding. Springer Sceince+Business Media LLC. London.
Abraha, A. B., Truter, W. F., Annandale, J. G., Fessehazion, M. K. (2015.): Forage yield and
quality response of annual ryegrass (Lolium multiflorum) to different water and
nitrogen levels. African Journal of Range & Forage Science, 32(2):125-131.
Adesogan, A. T., Salawu, M. B., Deaville, E. R. (2002.): The effect on voluntary feed intake,
in vivo digestibility and nitrogen balance in sheep of feeding grass silage or pea–wheat
intercrops differing in pea to wheat ratio and maturity. Animal Feed Science and
Technology 96:161–173.
Acharya, S., Sottie, E., Coulman, B., Iwaasa, A., McAllister, T., Wang, Y., Liu, J. (2013.):
New Sainfoin Populations for Bloat-free Alfalfa Pasture Mixtures in Western Canada.
Crop Science 53:2283-2293.
Acharya, S. N. (2014.): Reduce alfalfa pasture bloat with sainfoin. Progressive Forage
journal. Progressive Publishing. Jerome, Idaho, USA.
http://www.progressiveforage.com/forage-types/alfalfa/reduce-alfalfa-pasture-bloat-
with-sainfoin posjećeno 23.1.2017. u 12h.
Adewakun, L. O., Famuyiwa, A. O., Felix, A., Omole, T. A. (1989.): Growth performance,
feed intake and nutrient digestibility by beef calves fed sweet sorghum silage, corn
silage and fescue hay. Journal of Animal Sciences 67:1341-1349.
Aerts, R. J., Barry, T. N., McNabb, W. C. (1999.): Polyphenols and agriculture: beneficial
effects of proanthocyanidins in forages. Agriculture, Ecosystems and Environment
75:1–12.
Agabriel, C., Cornu, A., Jounral, C., Sibra, C., Groller, P., Martin, B. (2007.): Tanker Milk
Variability According to Farm Feeding Practices: Vitamins A and E, Carotenoids,
Color, and Terpenoids. Journal of Dairy Science 90:4884–4896.
Aguerre, M., Cajarville, C., Kozloski, G. V., Repetto, J. L. (2013.): Intake and digestive
responses by ruminants fed fresh temperate pasture supplemented with increased
levels of sorghum grain: A comparison between cattle and sheep. Animal Feed
Science and Technology 186 (2013) 12– 19.
Ajayi, A. E., Horn, R. (2016.): Transformation of ex-arable land to permanent grassland
promotespore rigidity and mechanical soil resilience. Ecological Engineering 94:592–
598.
Albayrak, S., Turk, M. (2013.): Changes in the forage yield and quality of legume–grass
mixtures throughout a vegetation period. Turkish Journal of Agriculture and Forestry
37:139-147.
Alcoz, M. M., Hons, F. M., Haby, V. A. (1993.): Nitrogen Fertilization Timing Effect on
Wheat Production, Nitrogen Uptake Efficiency, and Residual Soil Nitrogen.
Agronomy Journal 85:1198-1203.
Allen, V.G, Batello, C., Berretta, E. J., Hodgson, J., Kothmann, M., Li, X., McIvor, J., Milne,
J., Morris, C., Peeters, A., Sanderson, M. (2011.): An international terminology for
grazing lands and grazing animals. Grass and Forage Science 66:2–28.
Anderson, B., Ward, J. K., Vogel, K. P., Ward, M. G., Gorz, H. J., Haskins, F. A. (1988.):
Forage Quality and Performance of Yearlings Grazing Switchgrass Strains Selected
for Differing Digestibility. Journal of Animal Science 66:2239-2244.
Anderson, B. (2010.): Grass-alfalfa Mixtures Instead of Pure Alfalfa. University of Nebraska.
Lincoln. http://beef.unl.edu/cattleproduction/grassalfalfa2010 posjećeno 30.6.2016. 9h
278
Anderson, T., Hoffman, P. (2006.): Nutrient Composition of Straw Used in Dairy Cattle
Diets. Focus on Forage 8(1):1-3. University of Wisconsin, Madison.
Anderson-hay web-site (2018.): Timothy Hay for Horses. https://www.anderson-
hay.com/timothy-hay-for-horses (posjećeno 14.5.2018. u 12h)
Andreata-Koren, M., Čvek, M., Augustinović, Z., Ivanek-Martinčić, M., Sikora, S. (2015.):
Utjecaj bakterizacije sjemena na prinos voluminozne mase i bjelančevina lucerne
(Medicago sativa L.). Proceedings of the 50th Croatian and 10th International
Symposium on Agriculture. Opatija. Croatia. University of Zagreb, Faculty of
Agronomy. Pages:354–358.
Andreata-Koren, M., Knežević, M., Leto, J., Safner, T., Ivanek-Martinčić, M., Augustinović,
Z. (2009.): Reakcija klupčaste oštrice (Dactylis glomerata L.) u travno-djetelinskoj
smjesi na gnojidbu dušikom i napasivanje. Mljekarstvo 59(3):254-261.
Anil, L., Park, J., Phipps, R. H., Miller, F. A. (1998.): Temperate intercropping of cereals for
forage: a review of the potential for growth and utilization with particular reference to
the UK. Grass and Forage Science 53:301-317.
Anil, L., Park, J., Phipps, R. H. (2000.): The potential of forage–maize intercrops in ruminant
nutrition. Animal Feed Science and Technology 86(3–4):157–164.
Animut, G., Goetsch, A. L., Aiken, G. E., Puchala, R., Detweiler, G., Krehbiel, C. R., Merkel,
R. C., Sahlu, T., Dawson, L. J., Johnson, Z. B., Gipson, T. A. (2005.): Performance
and forage selectivity of sheep and goats co-grazing grass/forb pastures at three
stocking rates. Small Ruminant Research 59:203–215.
Astier, M., Maass, J. M., Etchevers-Barra, J. D., Pena, J. J., de Leon Gonzalez, F. (2006.):
Short-term green manure and tillage management effects on maize yield and soil
quality in an Andisol. Soil & Tillage Research 88(2006):153–159.
Ayala, W. (2001.): Defoliation management of birdsfoot trefoil (Lotus corniculatus L.).
Doktorska disertacija. Massey University. Institute of Natural Resources. Auckland,
New Zaland.
Baker, R. D., Alvarez, F., Le Du, L. P. (1981.): The effect of herbage allowance upon the
herbage intake and performance of suckler cows and calves. Grass and Forage Science
36:189-199.
Bal, M. A., Coors, J. G., Shaver, R. D. (1997.): Impact of the Maturity of Corn for Use as
Silage in the Diets of Dairy Cows on Intake, Digestion, and Milk Production. Journal
of Dairy Science 80:2497-2503.
Barnes, R. F., Nelson, J. C. (2003.): Forages and Grasslands in a Changing World. In: Forages
– an introduction to grassland agriculture. Editors: Barnes, F. R., Nelson, J. C.,
Collins, M., Moore, K. J. Published by Iowa State Press, a Blackwell Publishing
Company. Ames, Iowa, USA.
Barnhart, S. K. (1994.): Warm-Season Grasses for Hay and Pasture. Iowa State University,
University Extension. Ames.
Basso, B., Ritchie, J. T. (2005.): Impact of compost, manure and inorganic fertilizer on nitrate
leaching and yield for a 6-year maize–alfalfa rotation in Michigan. Agriculture,
Ecosystems and Environment 108 (2005) 329–341.
Baudracco, J., Lopez-Villalobos, N., Romero, L. A., Scandolo, D., Maciel, M., Comeron, E.
A., Holmes, C. W., Barry, T. N. (2011.): Effects of stocking rate on pasture
production, milk production and reproduction of supplemented crossbred Holstein–
Jersey dairy cows grazing lucerne pasture. Animal Feed Science and Technology
168:131– 143.
Bax, J. A., Schils, R. L. M. (1999.): Animal responses to white clover. U: White Clover in
Europe: State of the Art… FAO Regional Office for Europe. FAO Corporate
279
Document Repository. http://www.fao.org/docrep/v2350e/v2350e02.htm Posjećeno
16.12.2016. u 12h.
Bc Institut (2016.): Hibridi kukuruza za 2016. godinu. Bc Institut. Rugvica.
Beckingham, C. (2007.): Commodity growing guides – Sweet corn. NSW Government
Primary Industries – Agriculture. http://www.dpi.nsw.gov.au/content/agriculture
/horticulture/vegetables/commodity/sweet-corn (posjećeno 20.06.2016. u 11 h)
Benever, L. (2015.): Managing clover for Better Returns. Beef and Sheep BRP Manual 4.
Ibers Aberystwyth Institute of Biological, Environmental and Rural Sciences.
Warwickshire, UK.
Berg, B. P., Majak, W., McAllister, T. A., Hall, J. W., McCartney, D., Coulman, B. E.,
Goplen, B. P., Acharya, S. N., Tait, R. M., Cheng, K. J. (2000.): Bloat in cattle grazing
alfalfa cultivars selected for a low initial rate of digestion: A review. Canadian Journal
of Plant Sciences 80:493–502.
Berone, G. D., Sardina, M. C., Moot, D. J. (2020.): Animal and forage responses on lucerne
(Medicago sativa L.) pastures under contrasting grazing managements in a temperate
climate. Grass Forage Science 2020;00:1–14.
Bertelsen, B. S., Faulkner, D. B., Buskrik, D. D., Castree, J. W. (1993.): cattle performance
and forage characteristics of continuous, 6-paddock, and 11-paddock grazing systems.
Journal of Animal Science 71:1381-1389.
Belyea, R. L., Martz, F. A., Ricketts, R. E., Ruehlow, R. R., Bennet, R. C. (1978.): In vitro
dry matter digestibility, detergent fiber, protein and mineral content of wheat forage as
a dairy cattle feed. Journal of Animal Science 46(4):873-877.
Bensa, A., Sever-Štrukil, Z., Rubinić, V., Ninčević, T. (2012.): Ispiranje nitrata pri gnojidbi
kukuruza različitim dozama dušika. Proceedings of the 47th Croatian and 7th
International Symposium on Agriculture. Opatija. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski
fakultet. Zagreb. str. 35-39.
Beretta, V., Simeone, A., Elizalde, J. C., Baldi, F. (2006.): Performance of growing cattle
grazing moderate quality legume–grass temperate pastures when offered varying
forage allowance with or without grain supplementation. Australian Journal of
Experimental Agriculture 46:793–797.
Bergmann, W. (1983.): Ernaehrungsstoerungen bei Kulturpflanzen. Web Gustav Fischer
Verlag. Jena.
Bicudo, J. R. (2002.): Water Consumption, Air and Water Temperature Issues Related to
Portable Water Systems for Grazing Cattle. 2002 ASAE Annual International Meeting
/ CIGR XVth World Congress. Chicago, Illinois, USA. July 28-July 31, 2002. Paper
number 024052.
Bijelić, Z., Tomić, Z., Ružić-Muslić, D., Mandić, V., Simić, A., Vučković, S. (2013.): Yield
potential and quality of forage mixtures of alfalfa with cocksfoot and tall fescue
depending on the nitrogen fertilization. Biotechnology in Animal Husbandry 29 (4), p
695-704.
Blackwood, I. (2007.): Mineral content of common ruminant stockfeeds, crops and pastures.
New South Wales Department of Primary Industries Feed Library, Feed Evaluation
Service. str. 7.
Blanco, M., Casasús, I., Ripoll, G, Panea, B., Albertí, P., Joy, M. (2010.): Lucerne grazing
compared with concentrate-feeding slightly modifies carcase and meat quality of
young bulls. Meat Science 84:545–552.
Blasi, D. A., Ward, J. K., Klopfenstein, T. J., Britton, R. A. (1991.): Escape protein for beef
cows: III. Performance of lactating beef cows grazing smooth brome or big bluestem.
Journal of Animal Science 69:2294-2302.
280
Blažinkov, M., Uher, D., Redžepović, S., Maćešić, D., Čolo, J., Štafa, Z., Sikora, S. (2012.):
Učinkovitost primjene bakterizacije u uzgoju lucerne na području Bjelovarsko-
bilogorske županije. Mljekarstvo 62(3):200-206.
Boller, B. C., Nosberger, J. (1987.): Symbiotically fixed nitrogen from field- grown white and
red clover mixed with ryegrasses at low levels of lSN-fertilization. Plant and Soil
104:219-226.
Boom, C. (2014.): Growing cattle fast on pasture. Beef + Lamb New Zealand publication.
http://www.beeflambnz.com/Documents/Farm/Growing%20cattle%20fast%20on%20
pasture.pdf (posjećeno 6.6.2017. u 9h)
Bosing, B. M., Susenbeth, A., Hao, J., Ahnert, S., Ohm, M., Dickhoefer, U. (2014.): Effect of
concentrate supplementation on herbage intake and liveweight gain of sheep grazing a
semi-arid grassland steppe of North-Eastern Asia in response to different grazing
management systems and intensities. Livestock Science 165:157–166.
Bosworth, S., Stringer, W. C., Hall, M. H., Fales, S. L., Jung, J. A. (1992.): Cutting
Management of Alfalfa, Red Clover, and Birdsfoot Trefoil. Agronomy Facts 7. Penn
State Extension. Pennsylvania State University. http://extension.psu.edu/
plants/crops/forages/hay-and-silage/harvest-management/cutting-management-of-
alfalfa-red-clover-and-birdsfoot-trefoil/extension_publication_file posjećeno
28.6.2016. u 9h.
Bošnjak, D., Stjepanović, M., Popović, S., Zorić, J. (1988.): Proizvodni potencijal domaćih
sorti lucerne. Agronomski glasnik 1/88:57-62.
Bošnjak, K., Leto, J., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H. (2009.): Reakcija bijele djeteline
(Trifolium repens L.) na gnojidbu dušikom i pašno opterećenje u poluprirodnom
travnjaku. Mljekarstvo 59(3):244-253.
Bošnjak, K., Vranić, M., Čačić, I., Uher, D., Vodopija, M. (2018.): Produktivnost i kvaliteta
talijanskog ljulja kao ozime krmne međukulture. Zbornik radova 53. hrvatski i 13.
međunarodni simpozij agronoma. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku,
Poljpoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek. Stranice 270-274.
Bouton, J. H., Latch, G. C. M., Hill, N. S., Hoveland, C. S., McCann, M. A., Watson, R. H.,
Parish, J. A., Hawkins, L. L., Thopson, F. N. (2002.): Reinfection of Tall Fescue
Cultivars with Non-Ergot Alkaloid–Producing Endophytes. Agronomy Journal
94:567-574.
Brassley, P. (1996.): Silage in Britain, I88o-I99o: The Delayed Adoption of an Innovation.
Agricultural History Review 44(1):63-87.
Bredenkapm, G. J., Spada, F., Kazmierczak, E. (2002.): On the origin of northern and
southern hemisphere grasslands. Plant Ecology 163:209-229.
Brink, G. E., Casler, M. D., Martin, N. P. (2010.): Meadow Fescue, Tall Fescue, and
Orchardgrass Response to Defoliation Management. Agronomy Journal 102:667-674.
Briske, D. D., Derner, J. D., Brown, J. R., Fuhlendorf, S. D., Teague, W. R., Havstad, K. M.,
Gillen, R. L., Ash, A. J., Willms, W. D. (2008.): Rotational Grazing on Rangelands:
Reconciliation of Perception and Experimental Evidence. Rangeland Ecology &
Management 61(1):3-17.
Broderick, G. A., Walgenbac, R. P., Sterrenburg, E. (2000.): Performance of Lactating Dairy
Cows Fed Alfalfa or Red Clover Silage as the Sole Forage. Journal of Dairy Science
83:1543-1551.
Brown, C. D., Green, R. B. (2003.): The challenges facing legumes in a dryland environment
- a consultant's view. Legumes for dryland pastures. Proceedings of a New Zealand
Grassland Association (Inc.) Symposium held at Lincoln University, 18-19 November,
2003 pp. 7-12.
281
Brown, H. E., Moot, D. J., Pollock, K. M. (2003.): Long term growth rates and water
extraction patterns of dryland chicory, lucerne and red clover. U: Proceedings of the
Meeting: Legumes for Dryland Pastures. 18.-19. studeni 2003. Lincoln University.
Urednik: D.J. Moot .Stranice 91-100.
Bukvić, G., Stjepanović, M., Popović, S., Grljušić, S., Lončarić, Z. (1997.): Utjecaj nekih
agroekoloških čimbenika na prinos i kakvoću lucerne. Poljoprivreda 3(2):1-10.
Bullock, D. G. (1992.): Crop rotation. Critical Reviews in Plant Science 11(4): 309-326.
Camlin, M. S., Stewart, R. H. (1975.): Reaction of italina ryegrass cultivars under grazing as
compared with cutting. Journal of British Grassland Society 30:121-129.
Campling, R. C., Holmes, W. (1958.): Winter feeding of dairy cows: V. A comparison of the
relative value for milk production of artificially dried cocksfoot and a
timothy/meadow-fescue mixture grown both in spring and in autumn. Journal of Dairy
Research 25(2)147-153.
Canevari, M. W., Putnam, D. H., Lanini, T. W., Long, R. F., Orloff, S. B., Reed, B. A.,
Vargas, R. V. (2000.): Overseeding and Companion Cropping in Alfalfa. University
textbook. University of California, Agriculture & Natural Resources Publication
21594. Stranice 21-22.
Carmi, A., Aharoni, Y., Edelstein, M., Umiel, N., Hagiladi, A., Yosef, E., Nikbachat, M.,
Zenou, A., Miron, J. (2006.): Effects of irrigation and plant density on yield,
composition and in vitro digestibility of a new forage sorghum variety, Tal, at two
maturity stages. Animal Feed Science and Technology 131:120–132.
Casler, M., Albrecht, K., Lehmkuhler, J., Brink, G., Combs, D. (2008.): Forage Fescues in the
Northern USA. University of Wisconsin-Madison Center for Integrated Agricultural
Systems. Madison. https://www.cias.wisc.edu/wp-
content/uploads/2008/10/fescuefinalweb.pdf Posjećeno 9.5.2018. u 11 h.
Cestar, D. (2015.): Mogućnosti nekemijske zaštite od korova u krmnom bilju. Diplomski rad.
Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Voditelj: Gantner, Ranko
Cherney, D. J. R., Cherney, J. H., Mikhailova, E. A. (2002.): Orchardgrass and Tall Fescue
Utilization of Nitrogen from Dairy Manure and Commercial Fertilizer. Agronomy
Journal 94:405-412.
Cherney, D. J. R., Cherney, J. H., Chase, L. E. (2004.): Lactation Performance of Holstein
Cows Fed Fescue, Orchardgrass, or Alfalfa Silage. Journal of Dairy Science 87:2268-
2276.
Cherney, J. H., Kallenbach, R. L. (2007.): Forage Systems for Temperate Humid Areas. In:
Barnes, R. F., Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – the science of
grassland agriculture. Blackwell Publishing, Ames, Iowa, USA.
Cherney, J. H., Cherney, D. J. R., Paddock, K. M. (2016.): Alfalfa-Meadow Fescue –
Something to Consider. Cornell University. What’s Cropping Up? Blog.
http://blogs.cornell.edu/whatscroppingup/2016/07/22/alfalfa-meadow-fescue-
mixtures-something-to-consider/ Posjećeno 9.5.2018. u 10:30h.
Chevrette, J. E., Folkins, L. P., Gauthier, F. M., Greenshields, J. E. R. (1959.): Evaluation of
Bordsfoot Trefoil: I. Compatibility of Lotus corniculatus L. with other legumes and
grasses. Canadian Journal of Plant Science 40:259-267.
Chobotova, M., Babić, D. (2013.): KWS hibridni sirak – karakteristike hibrida i tehnologija
proizvodnje. Proizvođački katalog. KWS Sjeme d.o.o. Požega.
https://www.kws.hr/aw/KWS/croatia/~dwaj/Sirak/ posjećeno 1.5.2015.
Clarke, J. M., Campbell, C. A., Cutforth, H. W., DePauw, R. M., Winkleman, G. E. (1990.):
Nitrogen and phosphorus uptake, translocation,, and utilization efficiency of wheat in
282
relation to environment and cultivar yield and protein levels. Canadian Journal of
Plant Science 71:965-977.
Collino, D. J., Dardanelli, J. L., De Luca, M. J., Racca, R. W. (2005.): Temperature and water
availability effects on radiation and water use efficiencies in alfalfa. (Medicago sativa
L.). Australian Journal of Experimental Agriculture 45:383–390.
Collins, M. (1991.): Nitrogen Effects on Yield and Forage Quality of Perennial Ryegrass and
Tall Fescue. Agronomy Journal 83:588-595.
Contreras-Govea, F. E., Muck, R. E., Armstrong, K. L., Albrecht, K. A. (2009.): Nutritive
value of corn silage in mixture with climbing beans. Animal Feed Science and
Technology 150:1–8.
Cooke, K. M., Bernard, J. K., West, J. W. (2008.): Performance of Dairy Cows Fed Annual
Ryegrass Silage and Corn Silage with Steam-Flaked or Ground Corn. Journal of Dairy
Science 91:2417-2422.
Cooper, C.S (1972) Establishment, hay yield, and persistence of two sainfoin Growth types
seeded alone and with low-growing grasses and legumes. Agronomy Journal.
64(2):379-381
Corriher, V. A., Hill, G. M., Bernard, J. K., Mullinix, B. G. Jr. (2010.): Performance of
Finishing Steers on Corn Silage or Forage Sorghum Silage with Corn Oil
Supplementation. The Professional Animal Scientist 26:387–392.
Coruh, I., Tan, M. (2008.): Lucerne persistence, yield and quality as influenced by stand
aging. New Zealand Journal of Agricultural Research 51:39-43.
Cox, W. J., Hanchar, J. J., Knoblauch, W. A., Cherney, J. H. (2006.): Growth, Yield, Quality,
and Economics of Corn Silage under Different Row Spacings. Agronomy Journal
98:163-167.
Crookston, R. K., Kurle, J. E., Copeland, P. J., Ford, J. H., Lueschen, W. E. (1991.):
Rotational cropping sequence affects yield of corn and soybean. Agronomy Journal
83: 108-113.
Cui, Z., Zhang, F., Chen, X., Miao, Y., Li, J., Shi, L., Xu, J., Ye, Y., Liu, C., Yang, Z., Zhang,
Q., Huang, S., Bao, D. (2008.): On-farm estimation of indigenous nitrogen supply for
site-specific nitrogen management in the North China plain. Nutrient Cycling in
Agorecosystems 81:37-47.
Cullen, N. A. (1960.): Lucerne grass mixtures. Proceeding of the. 22nd Conference of the
N.Z. Grassland Association. pp. 122-9.
Cullen, N. A. (1965.): A comparison of the yield and composition of various mixtures of
lucerne and grass sown in alternate rows with lucerne sown as a pure stand. New
Zealand Journal of Agricultural Research 8(3):613-624.
Culleton, N., Fleming, G. A. (1983.): Mineral compostition of ryegrass cultivars. Irish Journal
of Agricultural Research 22:21-29.
Curran, J., Delaby, L., Kennedy, E., Murphy, J. P., Boland, T. M., O’Donovan, M. (2010.):
Sward characteristics, grass dry matter intake and milk production performance are
affected by pre-grazing herbage mass and pasture allowance. Livestock Science
127:144–154.
Curry, J. P., Boyle, K. E. (1987.): Growth rates, establishment, and effects on herbage yield of
introduced earthworms in grassland on reclaimed cutover peat. Biology and Fertility
of Soils 3:95-98.
Cusicanqui, J. A., Lauer, J. G. (1999.): Plant Density and Hybrid Influence on Corn Forage
Yield and Quality. Agronomy Journal 91:911-915.
Cvjetković, S., Gantner, R., Spajić, R., Kundih, K., Bukvić, G., Stanisavljević, A. (2014.):
Sadržaj biljnih hraniva u goveđem stajskom gnoju i svinjskoj gnojovci. 49. hrvatski I 9
283
međunarodni Simpozij Agronoma zbornik radova. Poljoprivredni fakultet Sveučilišta
J. J. Strossmayera u Osijeku. Osijek. stranice: 347-351.
Čižek, J. (1970.): Proizvodnja krmnog bilja. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.
Čunko, I. (2015.): Proizvodnja krme za tov junadi na OPG-u Ljiljana Čunko iz Velikog
Rastovca. Diplomski rad. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u
Osijeku. Osijek.
Čupić, T., Popović, S., Gantner, R., Tucak, M., Sudar, R. (2010): Nutritive value assesment of
whole semi-leafless plant of forage type pea in milk production. (In
Croatian). Mljekarstvo 60(4):266-272.
Ćupić, Ž, Mihaljev, Ž., Veselinović, S., Živkov-Baloš, M., Ivančev, A. (2006.): Sadržaj
mineral u uzorcima lucerke sa područja Vojvodine. Savremena poljoprivreda 55(3-
4):71-74.
D’Alexis, S., Sauvant, D., Boval, M. (2014.): Mixed grazing systems of sheep and cattle to
improve liveweight gain: a quantitative review. Journal of Agricultural Science
(2014), 152, 655–665.
Daley, C. A., Abbott, A., Doyle, P. S., Nader, G. A., Larson, S. (2010.): A review of fatty acid
profiles and antioxidant content in grass-fed and grain-fed beef. Nutrition Journal
9:10.
Darby, H. M., Lauer, J. G. (2002.): Planting Date and Hybrid Influence on Corn Forage Yield
and Quality. Agronomy Journal 94:281-289.
Davies, D. A., Morgan, T. E. H. (1982.): Performance of ewes and lambs on perennial
ryegrass, cocksfoot, tall fescue and timothy pastures under upland conditions. The
Journal of Agricultural Science 99(1):145-151.
Davis, R. R., Bell, D. S. (1957.): A Comparison of Birdsfoot Trefoil-Bluegrass and Ladino
Clover-Bluegrass for Pasture: I. Response of Lambs. Agronomy Journal 49(8):436-
440.
de Oliviera, W. S., Anchao Oliviera, P. P., Corsi, M., Sanches Duarte, F. R., Tsai, S. M.
(2004.): Alfalfa yield and quality as function of nitrogen fertilization and symbiosis
with Sinorhizobium meliloti. Scielo Agricolture 61(4):433-438.
De Falco E., Landi G., Basso F. (2000.): Production and quality of the sainfoin forage
(Onobrychis viaiaefolia Scop.) as affected by cutting regime in a hilly area of southern
Italy. In : Sulas L. (ed.). Legumes for Mediterranean forage crops, pastures and
alternative uses . Zaragoza : CIHEAM, 2000. p. 275-279. (Cahiers Options
Méditerranéennes; n. 45). 10. Meeting of the Mediterranean Sub-Network of the FAO-
CIHEAM Inter-Regional Cooperative Research and Development Network on
Pastures and Fodder Crops, 2000/04/04-09, Sassari (Italy)
DEFRA (2010.): Fertiliser Manual (RB209). 8th Edition. Department for Environment, Food
and Rural Affairs. Norwich, TSO.
https://www.rothamsted.ac.uk/sites/default/files/rb209-fertiliser-manual-110412.pdf
Posjećeno 26.10.2018. u 9 h.
Del Gatto, A., Mangoni, L., Pieri, S. (2013.): Evaluation of biomass sorghum genotypes
during three harvesting dates in East Central Italy. Proceedings of the VII Congreso
Iberico de Agroingeneria y Cicencias Horticolas, Madrid, 26-29 August 2013.
Denison, R. F., Perry, H. D. (1990.): Seasonal Growth Rate Patterns fo Orchardgrass and Tall
Fescue on the Appalachian Plateau. Agronomy Journal 82:869-873.
Ditch, D. C., Bitzer, M. J. (1995.): Managing Small Grains for Livestock Forage. University
of Kentucky, College of Agriculture, Cooperative Extension Service.
http://www2.ca.uky.edu/agc/pubs/agr/agr160/agr160.pdf (stranice 5-6).
284
DLG (1997.): Futterwerttabellen Wiederkauer. Universitat Hohenheim Dokumentationsstelle.
Frankfurt am Main: DLG - Verlags GmbH
Dobson, J. W., Beaty, E. R., Fisher, C. D. (1978.): Tall Fescue Yield, Tillering, and Invaders
as Related to Management1. Agronomy Journal 70:662-666.
Domaćinović, M. (1999.): Praktikum vježbi hranidbe domaćih životinja. Sveučilište J. J.
Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet Osijek. Osijek.
Dougherty, C. T., Collins, M. (2013.): Forage Utilization. In: Barnes, R. F., Nelson, C. J.,
Collin, M., Moore, K. J. (2013.): Forages – an introduction to grassland agriculture.
Iowa State Press. Ames. Iowa.
Douglas, J. A., Kinder, J. W. (1973.): Production and composition of various lucerne and
grass mixtures in a semi-arid environment. New Zealand Journal of Experimental
Agriculture 1(1):23-27.
Douglas, G. B., Wang, Y., Waghorn, G. C., Barry, T. N., Purchas, R. W., Foote, A. G.,
Wilson, G. F. (1995.): Liveweight gain and wool production of sheep grazing Lotus
corniculatus and lucerne (Medicago sativa). New Zealand Journal of Agricultural
Research (38):95-104.
Dubljević, R., Mitrović, D. (2013.): Influence of development phase on production
characteristics of lucerne in Zetsko-Bjelopavlička valley’s agro-environemntal
conditions. Agriculture & Forestry 59(3):175-181.
Dujmović-Purgar, D., Koraca, K., Bertoša, J., Bolarić, S. (2009.): Rasprostranjenost crvene
djeteline (Trifolium pretense L.) u Hrvatskoj. Agronomski glasnik 3:225-236.
DZS (2003.): Statistički ljetopis 2003. Državni zavod za statistiku. Zagreb.
DZS (2009.): Poljoprivredna proizvodnja u 2008. Republika Hrvatska, Državni zavod za
statistiku. Zagreb.
DZS (2015.): Statistički ljetopis Republike Hrvatske. Državni zavod za statistiku Republike
Hrvatske. Zagreb.
Easton, H. S., Baird, D. B., Cameron, N. E., Kerr, G. A., Norris, M., Stewart, A. V. (2001.):
Perennial ryegrass cultivars: herbage yield in multi-site plot trials. Proceedings of the
New Zealand Grassland Association 63: 183–188
Eghball, B., Power, J. F. (1999.): Phosphorus- and Nitrogen-Based Manure and Compost
Applications: Corn Production and Soil Phosphorus. Soil Science of America Journal
63:895-901.
Elgersma, A. (2015.): Grazing increases the unsaturated fatty acid concentration of milk from
grass-fedcows: A review of the contributing factors, challenges and future
perspectives. European Journal of Lipid Science and Technology 177:1345-1369.
Elzinga, G. (2016.): GMO, Glyphosate Residue in Grass Fed Beef, and You. Alderspring
Ranch web-site: http://www.alderspring.com/organic-beef-matters/glyphosate-residue-
grass-fed-beef/ Posjećeno 8. lipnja 2016. u 13:00 h.
Endres, G., Forster, S., Kandel, H., Pasche, J., Wunsch, M., Knodel, J., Hellevang, K. (2016.):
Field Pea Production. North Dakota State University Extension Service. Fargo.
Erić, P., Ćupina, B. (2001.): Uticaj primene različitih doza azota na prinos i komponente
prinosa krmnog sirka. Arhiv za poljoprivredne nauke, Savez poljoprivrednih inžinjera
i tehničara Jugoslavije, Beograd 62(220):143-150.
Erić, P., Mihailović, V., Ćupina, B., Gatarić, Đ. (2004.): Krmne okopavine. Monografija.
Naučni institut za ratarstvo i povrtarstvo. Novi Sad. Srbija.
Erić, P., Mihailović, V., Ćupina, B., Mikić, A. (2007.): Jednogodišnje krmne mahunarke.
Monografija. Institut za ratarstvo i povtarstvo, Novi Sad.
Ettle, T., Schwarz, F. J. (2003.): Effect of maize variety harvested at different maturity stages
on feeding value and performance of dairy cows. Animal Research 52:337-349.
285
Evans, P. S. (1978.): Plant root distribution and water use patterns of some pasture and crop
species. New Zealand Journal of Agricultural Research 21(1):261-266.
Evans, J., D'Souza, G., Collins, A., Cheryl, B., Sperow, M. (2011.): Determining Consumer
Perceptions of and Willingness to Pay for Appalachian Grass-Fed Beef: An
Experimental Economics Approach. Agricultural and Resource Economics Review,
40(2), 233-250.
Fairey, N. A., Lefkovitch, B. E., Coulman, B. E., Fairey, D. T., Kunelius, T., McKenzie, D.
B., Michaud, R. (2000.): Cross-Canada comparison of the productivity of fodder
galega (Galega orientalis Lam.) with traditional herbage legumes. Canadian Journal of
Plant Science 80(4):793-800.
Fazeali, H., Golmohhammadi, H. A., Al-Moddarres, A., Mosharraf, S., Shoaei, A. A. (2006.):
Comparing the performace of Sorghum Silage with Maize Silage in Feedlot Calves.
Pakistan Journal of Biological Sciences 9(13):2450-2455.
Fincher, G.T., 1973. Dung beetles as biological control agents for gastrointestinal parasites of
livestock. Journal of Parasitology 59:396–399.
Fisher, L. J., Bittman, S., Mir, Z., Shelford, J. A. (1993.): Nutritional evaluation of ensilage
made from intercropped corn and sunflowers. Canadian Journal of Animal Science
73:539-545.
Fletcher, L. R. (1999.): “Non-toxic” endophytes in ryegrass and their effect on livestock
health and production. Grassland Research and Practice 7:133-139.
Fonseca, A. J. M., Cabrita, A. R. J., Nogueira, C. S. S., Melo, D. S. P., Lopes, Z. M. C.,
Abreu, J. M. F. (2005.): Lactation responses of dairy cows to whole-crop wheat or
ryegrass silages. Animal Feed Science and Technology 118(1–2):153–160.
Fouts, J. D. (2008.): Draft Horse Handbook. Washington State University Extension.
Pullman, USA.
Frame, J. (1991.): Herbage production and quality of a range of secondary grass species at
five rates of fertilizer nitrogen application. Grass and Forage Science 46:139-151.
Fraser, M. D., Speijers, M. H. M., Theobald, V. J., Fychan, R., Jones, R. (2004.): Production
performance and meat quality of grazing lambs finished on red clover, lucerne or
perennial ryegrass swards. Grass and Forage Science 59:345–356.
Fribourg, H. A., Hannaway, D. B., West, C. P. (2009.): Tall Fescue for the Twenty-first
Century. Agron. Monog. 53. ASA, CSSA, SSSA. Madison, WI.
http://forages.oregonstate.edu/tallfescuemonograph (posjećeno 24.4.2018. u 12h)
Gadberry, S. (2000.): Part 3: Nutrition Requirement Tables. In: Beef Cattle Nutrition Series.
University of Arkansas, Division of Agriculture. Little Rock, Arkansas, USA.
Gadberry, S., Beck, P. (2010.): Dual-Purpose Wheat Systems for Grazing and Grain or Hay
Production in Arkansas. University of Arkansas, Division of Agriculture. Agriculture
and Natural Resources publication FSA3130. http://www.uaex.edu
Gaile, Z. (2008.): Harvest time effect on yield and quality of maize (Zea mays L.) grown for
silage. Latvian Journal of Agronomy 10:104-111.
Gantner, R., Stjepanović, M., Gantner, V. (2008.): Precipitation and temperature effects upon
grain yield of field pea. Cereal Research Communicatons 36 (Suppl.):1503-1506.
Gantner, R., Stjepanović, M., Čupić, T., Popović, S., Tucak, M. (2009.): Doprinos graška
ekološkoj proizvodnji krme i zrna. Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša, Zbornik
radova s međunarodnog znanstveno-stručnog skupa. Urednici: Jug, D., Sorić, R.
Izdavač: Osječki list d.o.o., 2009. stranice: 79-83.
Gantner, R., Stjepanović, M., Zovko, M., Rebić, B. (2010.): Utjecaj visine košnje na prinos
silažnog kukuruza. Zbornik radova 45. hrvatskog i 5. međunarodnog simpozija
Agronoma. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Zagreb. str.:717-721.
286
Gantner, R., Kralik, D., Popović, B., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Prgić, T. (2015.): Prinos
biomase sirka u različitim okolišima. Zbornik sažetaka 50. hrvatskog i 10.
međunarodnog simpozija agronoma. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.
Gantner, R, Kralik, D., Popović, B., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Spajić, R. (2015.a): Utjecaj
sorte i okoliša na prinos i krmnu vrijednost sirka. Zbornik sažetaka 22. međunarodnog
savjetovanja Krmiva 2015 / Lulić, Slavko (ur.). - Zagreb : Krmiva d.o.o.
Gantner, R., Bukvić, G., Steiner, Z., Domaćinović, M., Čupić, T., Stanisavljević, A., Zimmer,
D., Dokić, N., Koričić, Z. (2016.): Utjeaj omjera sjetve graška i žitarice, genotipa
graška i vrste žitarice na prinos suhe tvari i kvalitetu ozime krmne smjese. Zbornik
radova 9th international scientific/professional conference Agriculture in Nature and
Environment Protection. Urednici Sanda Rašić i Pero Mijić. Izdavač: Glas Slavonije
d.d. Osijek. Stranice 125-130.
Gantner, R., Bukvić, G., Steiner, Z., Gantner, V., Ronta, M., Zimmer, D., Milošević, A.,
Nikolić, J. (2017.): Prinos i kvaliteta voluminozne krme raznih smjesa ozimih žitarica
i mahunarki. Zbornik radova 52nd CROATIAN AND 12th INTERNATIONAL
SYMPOSIUM ON AGRICULTURE. Urednici Sonja Vila i Zvonko Antunović.
Izdavač: Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Stranice 332-
336.
Geenty, K. G., Sykes, A. R. (1986.): Effect of herbage allowance during pregnancy and
lactation on feed intake, milk production, body composition and energy utilization of
ewes at pasture. Journal of Agricultural Science Cambridge 106:351-367.
Geren, H., Avcioglu, R., Soya, H., Kir, B. (2008.): Intercropping of corn with cowpea and
bean: Biomass yield and silage quality. African Journal of Biotechnology 7(22):4100-
4104.
Gibb, M. J., Treacher, T. T. (1978.): The effect of herbage allowance on herbage intake and
performance of ewes and their twin lambs grazing perennial ryegrass. Journal of
Agricultural Sciences, Cambridge 90: 139-147.
Głąb, T. (2008.): Effects of tractor wheeling on root morphology and yield of lucerne
(Medicago sativa L.). Grass and Forage Science 63:398–406.
Goff, B. M., Aiken, G. E., Witt, W. W., Burch, P. L., Schrick, F. N. (2015.): Forage nutritive
value and steer responses to grazing intensity and seed-head suppression of
endophyte-free tall fescue in mixed pastures. The Professional Animal Scientist
31(2):120-129.
Godsey, C. B., Linneman, J., Bellmer, D., Huhnke, R. (2012.): Developing Row Spacing and
Planting Density Recommendations for Rainfed Sweet Sorghum Production in the
Southern Plains. Agronomy Journal (104):280–286.
Gomez-Cortes, P, Frutos, P., Mantecon, A. R., Juarez, M., de la Fuente, M. A., Hervas, G.
(2009.): Effect of supplementation of grazing dairy ewes with a cereal concentrate on
animal performance and milk fatty acid profile. Journal of Dairy Science 92:3964-
3972.
Goplen B.P., Richards, K.W. and Moyer J.R. (1991) Sainfoin for Western Canada.
Agriculture Canada Publication 1470/E.
Gramshaw, D., Lowe, K. F., Lloyd, D. L. (1993.): Effect of cutting interval and winter
dormancy on yield, persistence, nitrogen concentration, and root reserves of irrigated
lucerne in the Queensland subtropics. Australian Journal of Experimental Agriculture
33(7) 847 – 854.
Greenall, R., Graham, J. (1997.): Controlling Bloat in Dairy Cows. Information note of
Agriculture Victoria web-site: http://agriculture.vic.gov.au/agriculture/pests-diseases-
287
and-weeds/animal-diseases/beef-and-dairy-cows/controlling-bloat-in-dairy-cows
(posjećeno 4.5.2016. u 12:48h)
Greenhalgh, J. F. D., Reid, G. W., Aitken, J. N., Florence, E. (1966.): The effects of grazing
intensity on herbage consumption and animal production. Journal of agricultural
Sciences Cambridge 67:13-23.
Grunes, D. L., Welch, R. M. (1989.): Plant contents of magnesium, calcium and potassium in
relation to ruminant nutrition. Journal of Animal Science 67(12):3485-3494.
Hackling, C. (2008.): Dual purpose cereal variety evaluation – Bairnsdale, Victoria. Grain and
Graze, National Landcare Program (NLP), Victoria, Australia.
http://www.ccmaknowledgebase.vic.gov.au/resources/9.pdf
Hakl, J., Brant, V., Maškova, K., Neckar, K., Pivec, J. (2011): The forage utilization of winter
pea-cereal mixture in agriculture low-input system. Acta Universitatis Agriculturae et
Silviculturae Mendelianae Brunensis 59(5):47-52.
Hakl, J., Kunzova, E., Konečna, J. (2016.): Impact of long-term organic and mineral
fertilization on lucerne forage yield over an 8-year period. Plant Soil and Environment
62(1):36-41.
Halagić, S., Gašperov, S., Korić, B. (1992.): Uzroci brzog propadanja lucerišta u našim
agroekološkim uvjetima. Agronomski glasnik 5/1992:367-374.
Hall, M. H., Vough, L. R. (2007.): Forage Establishment and Renovation. In: Barnes, R. F.,
Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – The Science of Grassland
Agriculture. Blackwell Publishing. Oxford. 6. izdanje.
Hall, M. H. (2008.): Orchardgrass. Agronomy Facts 25. Pennsylvania State University.
Humphreys, M., Feuerstein, U., Vandewalle, M., Baert, J. (2010.): Ryegrasses. In: Boller, B.,
Posselt, U. K., Veronesi, F. (editors): Fodder Crops and Amenity Grasses – Handbook
of Plant Breeding. Springer Science+Business Media, LLC. New York, USA.
Hannaway, D. B., McGuire, W. S. (1981.): Growing Perennial Ryegrass for Forage. Fact
sheet 262, June 1981. Oregon State University, Extension Service. Corvallis. USA.
http://extension.oregonstate.edu/douglas/sites/default/files/documents/lf/perennialrye.p
df (posjećeno 02.10.2017. u 9h.)
Harris, S. L., Clark, D. A., Auldist, M. J., Waugh, C. D., Laboyrie, P. G. (1997.): Optimum
white clover content for dairy pastures. Proceedings of the New Zealand Grassland
Association 59:29-33.
Hay, R. J. M., Ryan, D. L. (1989.): A Review of 10 Years Research with Red Clovers Under
Grazing in Southland. Proceedings of the New Zealand Grassland Association 50:181-
187.
Hayot Carbonero, C., Mueller-Harvey, I., Brown, T. A:, Smith, L. (2011.): Sainfoin
(Onobrychis viciifolia): a beneficial forage legume. Plant Genetic Resources:
Characterization and Utilization 9(1):70–85.
Heffer, G., Gantner, R., Kraljević, D., Bukvić, G., Tolić, S., Ismić, E. (2012.): Agrotehnika u
suzbijanju korova u ekološkom krmnom bilju. Zbornik radova s 5. međunarodnog
znanstveno-stručnog skupa “Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša”. Glas Slavonije
d.d. Osijek. Stranice 174-179.
Hejcman, M., Hejcmanova, P., Pavlu, V., Beneš, J. (2013.): Origin and history of grasslands
in Central Europe – a review. Grass and Forage Science 68:345–363.
Herbert, S. J., Putnam, D. H., Poos-Floyd, M. I., Vargas, A., Creighton, J. F. (1984.): Forage
Yield of Intercopped Corn and Soybean in Various Planting Patterns. Agronomy
Journal 76(4):507-510.
288
Heuzé V., Tran G., Hassoun P., Sauvant D. (2015.): Pearl millet (Pennisetum glaucum),
forage. Feedipedia, a programme by INRA, CIRAD, AFZ and FAO.
http://www.feedipedia.org/node/399 Last updated on September 30, 2015, 14:02
Heuzé V., Tran G., Sauvant D. (2015.a): Foxtail millet (Setaria italica), forage. Feedipedia, a
programme by INRA, CIRAD, AFZ and FAO. http://www.feedipedia.org/node/382
Last updated on May 11, 2015, 14:30
Heuzé, V., Tran, G., Boval, M., Noblet, J., Renaudeau, D., Lessire, M., Lebas, F. (2016.):
Alfalfa (Medicago sativa). Feedipedia, a programme by INRA, CIRAD, AFZ and
FAO. http://www.feedipedia.org/node/275 Last updated on May 25, 2016, 17:12
Hibbard, C. A., Thrift, T. A. (1992.): Supplementation of Forage-Based Diets: Are Results
Predictable? Journal of Animal Science 70 (Suppl. 1):181. (Abstr.)
Hickey, M. J., Hume, D E. (1994.): Evaluation of seven Italian and hybrid ryegrasses under
sheep grazing in Southland, New Zealand, New Zealand Journal of Agricultural
Research, 37(4):495-508.
Hilton, M. W. (2008.): Preventing pasture bloat. Beef magazine. Minneapolis, Minnesota,
USA. http://beefmagazine.com/health/vets-opinion/0601-preventing-pasture-bloat
posjećeno 4.7.2016. u 12h
Hintz, R. L., Harmoney, K. R., Moore, K. J., George, R. J., Brummer, E. C. (1998.):
Establishment of Switchgrass and Big Bluestem in Corn with Atrazine. Agronomy
Journal 90:591-596.
Hoffman, P. C., Combs, D. K., Brehm, N. M., Welch, D. A. (1997.): Performance of
Lactating Dairy Cows Fed Red Clover or Alfalfa Silage. Journal of Dairy Science
80:3308-3315.
Hoffman, P. C., Combs, D. K., Casler, M. D. (1998.): Performance of Lactating Dairy Cows
Fed Alfalfa Silage or Perennial Ryegrass Silage. Journal of Dairy Science 81:162-168.
Holechek, J. L., Gomez, H., Molinar, F., Galt, D. (1999.): Grazing Studies: What We’ve
Learned. Rangelands 21(2): 12-16.
Holechek, J. L., Gomes, H., Molinar, F., Galt, D., Valdez, R. (2000.): Short-Duration
Grazing: The Facts in 1999. Rangelands 22(1): 18-22.
Hoveland, C.S., Schmidt, S.P., King, Jr., C.C., Odom, J.W., Clark, E.M., McGuire, J.A.,
Smith, L.A., Grimes, H.W., Holliman, J.L. (1983): Steer performance and association
of Acremonium coenophialum fungal endophyte on tall fescue pasture. Agronomy
Journal 75:821-826.
Huguenin-Elie, O., Gago, R., Stutz, C., Luscher, A., Kessler, W. (2006.): Long-term effects of
fertilization on herbage compostion, yield and quality of an Arrhenatherion-type
meadow. Sustainable Grassland Productivity. Proceedings of the 21st General Meeting
of the European Grassland Federation. Badajoz, Spain. 3.-6. April 2006. Published by
Organizing Committee of the 21st General Meeting of the European Grassland
Federation. Sociedad Española para el Estudio de los Pastos (S.E.E.P.), Apartado
8.111, 28080 Madrid, Spain. Stranice 550-552.
Humphreys, M., Feuerstein, U., Vandewalle, M., Baert J. (2010.): Ryegrasses. In: Boller, B.,
Posselt, U. K., Veronesi, F. (2010.): Hanbook of Plant Breeding - Fodder Crops and
Amenity Grasses.Springer Science+Business Media LLC, New York.
Isselstein, J., Griffith, B. A., Pradel, P., Venerus, S. (2007.): Effects of livestock breed and
grazing intensity on biodiversity and production in grazing systems. 1. Nutritive value
of herbage and livestock performance. Grass and Forage Science 62:145–158.
Ivanek, V. (1988.): Utjecaj gnojidbe na produktivnost i kvalitetu travnjaka. Agronomski
glasnik 1/88: 45-53.
289
Jagusch, K. T., Gumbrell, R. C., Dellow, D. W. (1976.): Red gut in lamb lucerne grazing
trials at Lincoln. Proceedings of the New Zealand Society of Animal Production
36:190-197. (January 1976).
Jamieson, W. S., Hodgson, J. (1979.): The effect of daily herbage allowance and sward
characteristics upon the ingestive behaviour and herbage intake of calves under strip-
grazing management. Grass and forage Science 34:261-271.
Janson, C.G. (1975.): Lucerne management for the critical spring period under light land
grazing. Proceedings N.Z. Grassland Association 36: 66-12.
Jayasundara, S., Wagner-Riddle, C., Parkin, G., von Bertoldi, Peter, Warland, J., Kay, B.,
Voroney, P. (2007.): Minimizing nitrogen losses from a corn–soybean–winter wheat
rotation with best management practices. Nutrients Cycling in Agroecosystems
79:141-159.
Jenkinson, D. S., Fox, R. H., Rayner, J. H. (1985.): Interactions between fertilizer nitrogen
and soil nitrogen—the so-called ‘priming’ effect. European Journal of Soil Science
36(3):425-444.
Jerenyama, P., Garcia, A. D. (2004.): Understanding Relative Feed Value (RFV) and Relative
Forage Quality (RFQ). ExtensionExtra Fact Sheet no.8149. South Dakonta State
University, Cooperative Extension Service. Brookings, South Dakota, USA.
http://www.southdakotaagriculturallaboratories.com/uploads/1/3/5/2/13521518/exex8
149_understanding_rfv_and_rfq.pdf (posjećeno 5.10.2017. u 12h)
Johnson, K. A., Busdieker-Jesse, N., McClain, W. E., Lancaster, P. A. (2019.): Feeding
strategies and shade type for growing cattle grazing endophyte-infected tall fescue.
Livestock Science 230.
Jokela, W. E. (1992.): Nitrogen fertilizer and dairy manure effects on corn yield and soil
nitrate. Soil Science of America Journal 56:148-154.
Jones-Endsley, J. M., Cecava, M. J., Johnson, T. R. (1997.): Effects of Dietary
Supplementation on Nutrient Digestion and the Milk Yield of Intensively Grazed
Lactating Dairy Cows. Journal of Dairy Science 80:3283-3292.
Jug, D., Stipešević, B., Jug, I., Stošić, M., Kopas, G. (2006.): Prinos kukuruza (Zea mays L.)
na različitim varijantama obrade tla. Poljoprivreda 12(2):5-10.
Jug, D., Jug, I., Šimić, M., Stošić, M., Brozović, B., Šeput, M., Markasović-Hasanec, J.,
Dumanović, Z. (2010.): Utjecaj reducirane obrade tla i gnojidbe dušikom na urod i
komponente uroda ozime pšenice. Proceedings of the scientific/profesionell
conference Agriculture in nature and environment protectiom. Danijel Jug, Roberta
Sorić (ur.). Osječki list d.o.o. Osijek. str.:123-128.
Juniper, D. T., Browne, E. M., Fisher, A. V., Bryant, M. J., Nute, G. R., Beever, D. E.
(2005.): Intake, growth and meat quality of steers given diets based on varying
proportions of maize silage and grass silage. Animal Science 81:195-170.
Kaiser, A. G., Piltz, J. W. (1998.): Mineral content of maize crops grown for silage
production. Animal Production in Australia 22:352. str.
Kallenbach, R. L., Bishop-Hurley, G. J., Massie, M. D., Rottinghaus, G. E., West, C. P.
(2003.): Herbage Mass, Nutritive Value, and Ergovaline Concentration of Stockpiled
Tall Fescue Contribution of the Missouri Agricultural Experiment Station and the
Arkansas Agricultural Experiment Station. Crop Science 43:1001-1005.
Kanneganti, V. R., Klausner, S. D. (1994.): Nitrogen recovery by orchardgrass from dairy
manure applied with or without fertilizer nitrogen, Communications in Soil Science
and Plant Analysis 25:(15-16):2771-2783.
290
Karagić, Đ., Vasiljević, S., Katić, S., Mikić, A., Milić, D., Milošević, B., Dušanić, N. (2011.):
Yield and quality of winter common vetch (Vicia sativa L.) haylage depending on
sowing method. Biotechnology in Animal Husbandry 27 (4):1585-1594.
Karsten, H. D., MacAdam, J. W. (2001.): Effect of Drought on Growth, Carbohydrates, and
Soil Water Use by Perennial Ryegrass, Tall Fescue, and White Clover. Crop Science
41:156-166.
Karsten, H. D., Roth, G. W., Muller, L. D. (2003.): Evaluation of Corn Hybrids at Two Stages
of Development for Grazing Heifers. Agronomy Journal 95:870-877.
Katić, S., Vasiljević, S., Milić, D., Lazarević, B., Dugalić, G. (2006.): Mogućnost gajenja
lucerke i crvene dateline na pseudogleju uz primenu krečnjaka i rizobiuma. Naučni
institut za ratarstvo i povrtarstvo Zbornik radova 42:31-39.
Keady, T. W. J., Murphy, J. J., Harrington, D. (1995.): The effects of ensiling on dry-matter
intake and milk production by lactating dairy cattle given forage as the sole feed.
Grass and Forage Science 51:131-141. Keady, T. W. J., Lively, F. O., Kilpatrick, D. J., Moss, B. W. (2007.): Effects of replacing grass silage
with either maize or whole-crop wheat silages on the performance and meat quality of beef cattle offered two levels of concentrates. Animal 1:613-623.
Keady, T. W. J., Kilpatrick, D. J., Mayne, C. S., Gordon, F. J. (2008.): Effects of replacing grass silage
with maize silages, differing in maturity, on performance and potential concentrate sparing effect of dairy cows offered two feed value grass silages. Livestock Science 119:1–11.
Kennedy, E., O’Donovan, M., Delaby, L., O’Mara, F. P. (2008.): Effect of herbage allowance and
concentrate supplementation on dry matter intake, milk production and energy balance of early lactating dairy cows. Livestock Science 117:275–286.
Kennington, L. R., Hunt, C. W., Szasz, J. I., Grove, A. V., Kezar, W. (2005.): Effect of cutting height
and genetics on composition, intake, and digestibility of corn silage by beef heifers. Journal of
Animal Science 83:1445-1454.
Kerley, M. S., Lardy, G. P. (2007.): Grazing Animal Nutrition. In: Barnes, R. F., Nelson, J.
C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – the Science of Grassland Farming.
Blackwell Publishing. Ames, Iowa, USA. Keyser, P., Harper, C., Bates, G., Waller, J., Doxon, E. (2015.): Native Warm-Season Grasses for
Mid-South Forage Production. Beef & Forage Center of the Institute of Agriculture, the
University of Tennessee. https://extension.tennessee.edu/publications/Documents/SP731-
A.pdf (posjećeno 27.9.2017. u 9h)
Kintzell, U. (2010.): The „perfect“ sheep pasture. Farming Magazine Fall 2010 issue. Friends of the Agrarians, Mt. Hope, Ohio, USA. http://smallfarms.cornell.edu/2012/04/02/the-
%E2%80%9Cperfect%E2%80%9D-sheep-pasture/ posjećeno 15.5.2015. u 12h
Koc, A., Gokkus, A., Tan, A., Comakli, B., Serin, Y. (2004.): Performance of tall fescue and lucerne-tall fescue mixtures in highlands of Turkey. New Zealand Journal of Agricultural Research
47:61-65.
Kolver, E., S., Muller, L. D. (1998.): Performance and Nutrient Intake of High Producing Holstein
Cows Consuming Pasture or a Total Mixed Ration. Journal of Dairy Science 81:14031411. Kovačević, V., Šeput, M., Iljkić, D., Stojić, B., Pribanić, M. (2012.): Response of maize and wheat to
increasing rates of NPK-fertilization. Poljoprivreda 18(2):12-17.
Kovačević, V., Rastija, M. (2015.): Žitarice. Udžbenik Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Poljoprivredni fakultet. Osijek.
Kralik, D., Gantner, R., Bogut, I., Jovičić, D., Kovačić, Đ., Spajić, R. (2015.): Effects of variety and
environment on yield and feed value of sorghum and anaerobic codigestion with cattle manure.
Kramberger, B., Gselman, A., Kapun, S., Kaligaric, M. (2007.): Effect of Sowing Rate of Italian
Ryegrass Drilled into Pea Stubble on Removal of Soil Mineral Nitrogen and Autumn Nitrogen
Accumulation by Herbage Yield. Polish Journal of Environmental Studies 16(5):705-713.
291
Kuehn, C. S., Linn, J. G., Johnson, D. G., Jung, H. G., Endres, M. I. (1999.): Effect of Feeding Silages
from Corn Hybrids Selected for Leafiness or Grain to Lactating Dairy Cattle. Journal of Dairy Science 82:2746-2755.
Kunelius, H. T., McRae, K. B. (1999.): Forage chicory persists in combination with cool season
grasses and legumes. Canadian Journal of Plant Science 79(2):197-200. Kunelius, H. T., Narasimhalu, P. (1983.) Yields and quality of Italian ryegrass and westerwolds
ryegrass, red clover, alfalfa, birdsfoot trefoil, and Persian clover grown in monocultures and
ryegrass-legume mixtures. Canadian Journal of Plant Sciences 63:437-442.
Kunelius, T., Boswall, P. (2017.): Producing annual ryegrasses for pasture, silage and seed. Publication of Agriculture and Forestry Farm Extension Services. Agriculture and Agri-Food
Canada.
http://www1.foragebeef.ca/$foragebeef/frgebeef.nsf/all/frg109/$FILE/annualryegrass.pdf (posjećeno 11.04.2018. u 15h).
Kutnjak, H., Knežević, M., Leto, J., Bošnjak, K., Perčulija, G., Vranić, M. (2010.): Razlike u brojnosti
biljnih vrsta i prinosu travnjaka prihranjivanih mineralnim i stajskim gnojem. Zbornik radova 45. hrvatski i 5. međunarodni simpozij agronoma. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera,
Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Str.:95-99.
Kuusela, E., Khalili, H. (2002.): Effect of grazing method and herbage allowance on the grazing
efficiency of milk production in organic farming. Animal Feed Science and Technology 98:87-101.
Kuzyakov, Y., Friedel, J. K., Stahr, K. (2000.): Review of mechanisms and quantification of priming
effects. Soil Biology & Biochemistry 32:1485-1498. Labreveux, M., Sanderson, M. A., Hall, M. H. (2006.): Forage Chicory and Plantain: Nutritive Value
of Herbage at Variable Grazing Frequencies and Intensities. Agronomy Journal 98:231-237.
Lacefield, G. D., Henning, J. C., Phillips, T, D., Rasnake, M. (2000.): Timothy. University of
Kentucky – College of Agriculture Cooperative Extension Service. http://www2.ca.uky.edu/agcomm/pubs/agr/agr84/agr84.pdf (posjećeno 14.5.2018. u 12h)
Lafreniere, C., Drapeau, R. (2011.): Seeding patterns and companion grasses affect total forage yield
and components of binary red clover grass mixtures. Canadian Journal of Plant Science 91:91-97.
Lalman, D., Richards, C. (2014.): Nutrient Requirements of Beef Cattle. Department of Animal
Science, Oklahoma Cooperative Service Division of Agricultural Sciences and Natural Resources, Oklahoma State University.
http://pods.dasnr.okstate.edu/docushare/dsweb/Get/Document-1921/E-974web.pdf (posjećeno
4.10.2017. u 9h)
Lang, B. (2001.): Sudan/Sorghum Forage Management. Iowa State University, University Extention. Lawrence, J. R., Ketterings, Q. M., Cherney, J. H. (2008.): Effect of Nitrogen Application on Yield
and Quality of Silage Corn after Forage Legume-Grass. Agronomy Journal 100:73-79.
Lawrence, O. G., Undersander, D. J., Gratton, C., Bell, M. M., Jackson, R. D. (2011.): Management-Intensive Rotational Grazing Enhances Forage Production and Quality of Subhumid Cool-
Season Pastures. Crop Science 51:892-901.
Le Gouis, J., Beghin, D., Heumez, E., Pluchard, P. (2000.): Genetic differences for nitrogen uptake and nitrogen utilisation efficiencies in winter wheat. European Journal of Agronomy 12:163–
173.
Leach, G. J. (1983.): Influence of rest interval, grazing duration and mowing on the growth, mineral
content and utilization of a Lucerne pasture in a subtropical environment. Cambridge Journal of Agricultural Sciences 101:169-183.
Ledgard, S. F., Sprosen, M. S., Penno, J. W., Rajendram, G. S. (2001.): Nitrogen fixation by white
clover in pastures grazed by dairy cows: Temporal variation and effects of nitrogen fertilization. Plant and Soil 229:177–187.
Lemus, R. (2015.): Pasture Management and Grazing Guide for Livestock Producers. Mississippi
State University Extension.
292
Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H. (2005.): Utjecaj dušične
gnojidbe i zrelosti tratine na prinos i grupni floristički sastav travnjaka. Mljekarstvo 55 (3) 185-202.
Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Vranić, M., Perčulija, G., Matić, I., Kutnjak, H., Miljanić, Ž.
(2006.): Produktivnost, kemijski sastav i održivost lucerne na umjereno kiselom planinskom tlu. Mljekarstvo 56(3):269-283.
Leto, J., Bošnjak, K., Knežević, M., Andreata-Koren, M., Perčulija, G., Vranić, M., Kutnjak, H.,
Gambiroža, K. (2008.): Regenerativna sposobnost bijele djeteline pod utjecajem napasivanja
govedima i ovcama i gnojidbe dušikom. Mljekarstvo 58(4):341-355. Leto, J., Knežević, M., Bošnjak, K., Vranić, M., Gunjača, J. (2008.): Changes in grassland yield and
botanical composition under contrasting managements. Proceedings of the VII Alps-Adria
Scientific Workshop. Cereal Research Communications 36, Supplement 5, Part 2:867-870. Leto, J., Perčulija, G., Bošnjak, K., Kutnjak, H., Vranić, M., Čačić, M. (2013.): Utjecaj bakterizacije,
kultivara i stadija zrelosti na prinos i kemijski sastav crvene djeteline. Mljekarstvo 63(2):98-
108. Leto, J. (2016.): Pregonskim napasivanjem do profita. Osamnaesto savjetovanje uzgajivača ovaca i
koza u Republici Hrvatskoj, i Sedamnaesta izložba hrvatskih ovčjih i kozjih sireva. Hrvatska
poljoprivredna agencija i Hrvatski savez uzgajivača ovaca i koza. Novalja, 24. i 15. Listopad
2016. Hrvatska poljoprivredna agencija. Križevci. Stranice: 38-53. Lewis, A. L., Cox, W. J., Cherney, J. H. (2004.): Hybrid, Maturity, and Cutting Height Interactions on
Corn Forage Yield and Quality. Agronomy Journal 96:267-274.
Li Y-G, Tanner G and Larkin P (1996.): The DMACA-HCl protocol and the threshold proanthocyanidin content for bloat safety in forage legumes. Journal of the Science of Food
and Agriculture 70: 89–101.
Li, G. D., Kemp, P. D., Hodgson, J. (1997.): Herbage production and persistence of Puna chicory
(Cichorium intybus L.) under grazing management over 4 years. New Zealand Journal of Agricultural Research 40:51-56.
Lithourgidis, A.S., Vlachostergios, D.N., Dordas, C.A., Damalas, C.A. (2011): Dry matter
yield, nitrogen content, and competition in pea–cereal intercropping systems.
European Journal of Agronomy 34:287-294. DOI: 10.1016/j.eja.2011.02.007
Liu, Z. (2006.): Developing a modern agronomy for sainfoin (Onobrychis viciifolia Scop.)
Doktorska disertacija. Coventry University u suradnji s Royal Agriculture College.
Coventry, UK.
Lloveras, J., Ferran, J., Alvarez, A., Torres, L. (1998.): Harvest management effects on alfalfa
(Medicago sativa L.) production and quality in Mediterranean areas. Grass and Forage
Science 53:88–92.
Lončarić, A. (2014.): Proizvodnja krme za ovce na OPG-u Lončarić iz Brodskog Stupnika.
Diplomski rad. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Sveučilište J. J. Strossmayera u
Osijeku.
Lyon, D. J., Baltensperger, D. D., Siles, M. (2001.): Wheat Grain and Forage Yields are
Affected by Planting and Harvest Dates in the Central Great Plains. Crop Science
41:488-492.
Ma, B. L., Dwyer, L. M., Gregorich, E. G. (1999.): Soil Nitrogen Amendment Effects on
Seasonal Nitrogen Mineralization and Nitrogen Cycling in Maize Production.
Agronomy Journal 91:1003-1009.
Ma, B. L., Dwyer, L. M. (2012.): Changes in kernel characteristics during grain filling in
silage-specific and dual-purpose corn hybrids," Canadian Journal of Plant Science
92(3):427-439.
Maher, J., Stakelum, G., Rath, M. (2003.): Effect of daily herbage allowance on the
performance of spring-calving dairy cows. Irish Journal of Agricultural and Food
Research 42:229-241.
293
Mahmood, A., Ullah, H., Ijaz, M., Javaid, M. M., Shahzad, A. N., Honermeierm B. (2013.):
Evaluation of sorghum hybrids for biomass and biogas production. Australian Journal
of Crop Science 7(10):1456-1462.
Majak, W., Hall, J. W., McCaughey, W. P. (1995.): Pasture Management Strategies for
Reducing the Risk of Legume Bloat in Cattle. Journal of Animal Sciences 73:1493-
1498.
Majić, J. (2016.): Sudanska trava za proizvodnju voluminozne krme. Diplomski rad.
Sveučilište J. J. Strossmajera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek.
Malhi, S. S., Loeppky, H., Coulman, B., Gill, K.S., Curry, P., Plews, T. (2004.): Fertilizer
Nitrogen, Phosphorus, Potassium, and Sulphur Effects on Forage Yield and Quality of
Timothy Hay in the Parkland Region of Saskatchewan, Canada. Journal of Plant
Nutrition. 27(8):1341-1360.
Mallarino, A. P., Barker, D. W., Borges, R., North, J. C. (1998.): Tillage and fertilizer
placement for the corn-soybean rotation. Proceedings of The Integrated Crop
Management Conference. Nov. 17-18, 1998. Iowa State Univ. Extension. Ames.
Stranice 231-237.
Mandekić, V. (1959.): Livadarstvo. Seljačka sloga. Zagreb.
Marley, C. L., Fychan, R., Fraser, M. D., Winters, A., Jones, R. (2003.): Effect of sowing
ratio and stage of maturity at harvest on yield, persistency and chemical composition
of fresh and ensiled red clover/lucerne bi-crops. Grass and Forage Science 58:397–
406.
Marley, C. L., Fychan, R., Jones, R. (2006.): Yield, persistency and chemical composition of
Lotus species and varieties (birdsfoot trefoil and greater birdsfoot trefoil) when
harvested for silage in the UK. Grass and Forage Science 61:134–145.
Marsalis, M. A., Angadi, S. V., Contreras-Govea, F. E. (2010.): Dry matter yield and nutritive
value of corn, forage sorghum, and BMR forage sorghum at different plant
populations and nitrogen rates. Field Crops Research 116:52–57.
Martineau, Y., Leroux, G. D., Seoane, J. R. (1994.): Forage quality, productivity and feeding
value to beef cattle of quackgrass (Elytrigia repens (L.) Nevski. ) compared with
timothy (Phleum pretense L.). Animal Feed Science and Technology 47:53-60.
Mason, W., Lachance, L. (1983.): Effects of initial harvest date on dry matter yield, in vitro
dry matter digestibility and protein in timothy, tall fescue, reed canarygrass and
Kentucky bluegrass. Canadian Journal of Plant Science 63:675-685. Maynard, L. A. (1953.): Total digestible nutrients as a measure of feed energy. Journal of Nutrition
51:15-21.
McCarthy, S., Wims, C., Lee, J., Donaghy, D. (2017.): Perennial ryegrass management in spring. Paddock guide. DairyNZ. https://www.dairynz.co.nz/media/2634153/perennial-ryegrass-
grazing-guide-web.pdf (posjećeno 13.04.2018. u 14 h)
McCartney, D., Fraser, J., Ohama, A. (2008.): Annual cool season crops for grazing by beef cattle. A Canadian Review. Canadian Journal of Animal Science 88:517-533.
McClure, K. E., Van Keuren, R. W., Althouse, P. G. (1994.): Performance and Carcass Characteristics
of Weaned Lambs Either Grazed on Orchardgrass, Ryegrass, or Alfalfa or Fed All-
Concentrate Diets in Drylot. Journal of Animal Science 72:3230-3237. McEvoy, M., O’Donovan, M. O., Kennedy, E., Murphy, J. P., Delaby, L., Boland, T. M. (2009.):
Effect of pregrazing herbage mass and pasture allowance on the lactation performance of
Holstein-Friesian dairy cows. Journal of Dairy Science 92:414-422. McLaren, J. B., Carlisle, R. J., Fribourg, H. A., Bryan, J. M. (1983.): Bermudagrass, Tall Fescue, and
Orchardgrass Pasture Combinations with Clover or N Fertilization for Grazing Steers. I.
Forage Growth and Consumption, and Animal Performance 1,2. Agronomy Journal 75:587-
592.
294
Mesić, M., Bašić, F., Kisić, I., Butorac, A., Gašpar, I. (2003.): Učinkovitost mineralnog dušika u
gnojidbi kukuruza i gubici dušika ispiranjem s vodom iz lizimetara. Priopćenja, XXXVIII ZNANSTVENI SKUP HRVATSKIH AGRONOMA / Žimbrek, Tito (ur.). Agronomski
fakultet. Zagreb. str.:315-318.
Mette Dahl Jensen, A., Roulund, N. (2004.): Occurrence of Neotyphodium endophytes in permanent grassland with perennial ryegrass (Lolium perenne) in Denmark. Agriculture, Ecosystems and
Environment 104:419–427.
Miguel, M. F., Ribeiro Filho, H. M. N., Crestani, S., da Rocha Ramos, F., Moraes Genro, T. C.
(2012.): Pasture characteristics of Italian ryegrass and milk production under different management strategies. Pesquisa Agropecuaria Brasiliera 47(6):863-868.
Mihalić, V. (1985.): Opća proizvodnja bilja. Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu. Školska knjiga. Zagreb.
Milić, D., Katić, S., Katanski, S., Dugalić, G., Bokan, N., Vasiljević, S. (2014.): Effect of Genotype and Applied Management on Alfalfa Yield and Quality. Ratarstvo i Povrtarstvo 51(2):91-99.
Miller, L. A., Moorby, J. M., Davies, D. R., Humphreys, M. O., Scollan, N. D., MacRae, J. C.,
Theodorou, M. K. (2001.): Increased concentration of water-soluble carbohydrate in perennial ryegrass (Lolium perenne L.): milk production from late-lactation dairy cows. Grass and
Forage Science 56:383-394.
Milne, J. A., Maxwell, T. J., Souter, W. (1981.): Effect of supplementary feeding and herbage mass on
the intake and performance of grazing ewes in early lactation. Animal Production 32(02):185 – 195.
Milne, G. D., Shaw, R., Powell, R., Pirie, B., Pirie, J. (1997.): Tall fescue use on dairy farms.
Proceedings of the New Zealand Grassland Association 59:163–167. Min, D.H., Islam, K. R., Vough, L. R., Weil, R. R. (2003.): Dairy Manure Effects on Soil Quality
Properties and Carbon Sequestration in Alfalfa–Orchardgrass Systems. Communications in
Soil Science and Plant Analysis, 34:5-6, 781-799
Mina, B. R., Barry, T. N., Attwood, G. T., McNabb, W. C. (2003.): The effect of condensed tannins on the nutrition and health of ruminants fed fresh temperate forages: a review. Animal Feed
Science and Technology 106(1–4):3–19.
Mislevy, P., Washko, J. B., Harrington, J.D. (1977.): Influence of Plant Stage at Initial Harvest and Height of Regrowth at Cutting on Forage Yield and Quality of Timothy and Orchardgrass1.
Agronomy Journal 69:353-356.
Mitchell, C. C., Westerman, R. L., Brown, J. R., Peck, T. R. (1991.): Overview of long-term agronomic research. Agronomy Journal 83: 24-29.
Moore, C. A., Kennedy, S. J., Laidlaw, A. S. (1992.): Guidelines for cattle grazing grass-white clover
swards. U: Hopkins, A. (urednik) Grass on the Move. Occasional Symposium of the British
Grassland Society. No 26, pp. 179-182. Moot, D. J., Mills, A. M., Roux, M. M., Smith, M. C. (2016.): Liveweight production of ewes and
lambs grazing a dryland lucerne monoculture with or without barley grain supplementation.
Journal of New Zealand Grasslands 78:35-40. Morris, S. T., McCutcheon, S. N., Parker, W. J., Blair, H. T. (1994.): Effect of sward surface height on
herbage intake and performance of lactating ewes lambed in winter and continuously stocked
on pasture. Journal of Agricultural Science, Cambridge 122:471-482. Morrison, J., Jackson, M. V., Sparrow, P. E. (1980.): The response of perennial ryegrass to fertilizer
nitrogen in relation to climate and soil. Report of the joint ADAS/GRI grassland manuring
trial - GM.20. https://www.cabdirect.org/cabdirect/abstract/19800702682 (posjećeno
11.09.2017. u 10h) Morrison, L. (2013.): Is conventional Corn Worth Considering? Corn+Soybean Digest 2013-April-
12th. Minneapolis. http://cornandsoybeandigest.com/corn/conventional-corn-worth-
considering web-stranica posjećena 22. veljače 2016. Muratović, S., Čengić, S., Džomba, E., Crnkić, Ć. (2001.): Sadržaj makro i mikroelemenata u lucerni s
različitih lokaliteta Bosne i Hercegovine. Krmiva 43(4):191-194.
Mušac I., Jurić I., Kovačević V., Žugec I., Skender M. (1976.): Određivanje potrebe hraniva za
ratarske kulture na osnovu kemijskih analiza biljaka. Privreda br. 5, Osijek.
295
Negesse, T., Funte, S., Tolera, A. (2010.): Forage Dry Matter Yield and Nutritive Value of the Natural
Pasture of Umbulo Wacho Watershed, Southern Ethiopia. East African Journal of Sciences 4(1):1-10.
Nešić, Z., Tomić, Z., Vučković, S., Ružić-Muslić, D. (2007.): Prinos travno-leguminoznih smeša u
zavisnosti od botaničkog sastava I djubrenja azotom. Zbornik radova Instituta za ratarstvo i povtarstvo, Novi Sad (44):375-379.
Nevens, F., Reheul, D. (2001.): Crop rotation versus monoculture; yield, N yield and ear fraction of
silage maize at different levels of mineral N fertilization. Netherlands Journal of Agricultural
Science 49:405-425. Nevens, F., Reheul, D. (2001.a): The nitrogen- and non-nitrogen contribution effect of ploughed three
year old grazed grass leys on the following arable crops: determination and optimum use.
European Journal of Agronomy 16:57-74. Nevens, F., Rehaul, D. (2003.): Permanent grassland and 3-year leys alternating with 3 years of arable
land: 31 years of comparison. European Journal of Agronomy 19:77-90.
Nichols, E., Spector, S., Louzada, J., Larsen, T., Amezquita, S., Favila, M. E. (2008.): Ecological functions and ecosystem services provided by Scarabaeinae dung beetles. Biological
Conservation 141:1461-1474.
Nielsen, D. B. (1997.): Observations on Pasture Management and Grazing. Archived Agriculture
Publications. Paper 6. ent and Grazing" (1997). Archived Agriculture Publications. Paper 6. https://digitalcommons.usu.edu/extension_histag/6
Niemeläinen, O, Jauhainen, L., Miettinen, E. (2008.): Yield profile of tall fescue (Festuca arundinacea)
in comparison with meadow fescue (F. pratensis) in Finland. Grass and Forage Science 56(3):249-258.
Nolan, T., Connoly, J. (1989.): Mixed v. mono-grazing by steers and sheep. Animal Production
48(3):519-533. Cambridge University Press.
Nolan, T., Connolly, J., Wachendorf, M. (2001.): Mixed Grazing and Climatic Determinants of White Clover (Trifolium repens L.) Content in a Permanent Pasture. Annals of Botany 88 (Special
Issue): 713-724.
Nordborg, M. (2016.): Holistic Management – a critical review of Allan Savory’s grazing method. Swedish University of Agricultural Sciences & Chalmers. Uppsala, Sweden.
NRC (1985.): Nutrient Requirements for Sheep. National Reseach Council. National Academy Press,
Washington, D.C. NRC (1996.): Nutrient Requirements of Beef Cattle, 7th revised ed. National Academy Press.
Washington, D.C.
NRC (2000.): Nutrient Requirements of Beef Cattle: Seventh Revised Edition: Update 2000. National
Research Council. The National Academies of Sciences, Engeneering and Medicine. Washington.
NRC (2001.): Nutrient Requirements of Dairy Cattle. Seventh Revised Edition. NATIONAL
ACADEMY PRESS. Washington, D.C. Oates, L. G., Undersander, D. J., Gatton, C., Bell, M. M., Jackson, R. D. (2011.): Management-
Intensive Rotational Grazing Enhances Forage Production and Quality of Subhumid Cool-
Season Pastures. Crop Science 51:892-901. O’Donovan, M., Delaby, L. (2005.): A comparison of perennial ryegrass cultivars differing in heading
date and grass ploidy with spring calving dairy cows grazed at two different stocking rates.
Animal Resources 54:337-350.
O’Neill, B. F., Deighton, M. H., O’Loughlin, B. M., Mulligan, F. J., Boland, T. M., O’Donovan, M., Lewis, E. (2011.): Effects of a perennial ryegrass diet or total mixed ration diet offered to
spring-calving Holstein-Friesian dairy cows on methane emissions, dry matter intake, and
milk production. Journal of Dairy Science 94:1941-1951. Oblačić, J., Gantner, R., Brozović, B., Stipešević, B., Bukvić, G., Tolić, S. (2012.): Malčevi u
suzbijanju korova u ekološkom krmnom bilju. Zbornik radova s 5. međunarodnog znanstveno-
stručnog skupa “Poljoprivreda u zaštiti prirode i okoliša”. Glas Slavonije d.d. Osijek. Stranice
169-173.
296
Oldenburg, E., Hoppner, F. (2003.): Fusarium Mycotoxins in Forage Maize - Occurrence, Risk
Assessment, Minimization. Mycotoxin Research (19):43-50. O'Mara, F. P., Fitzgerald, J. J., Murphy, J. J., Rath, M. (1998.): The effect on milk production of
replacing grass silage with maize silage in the diet of dairy cows. Livestock Production
Science 55:79–87. Ordonez, A., Matthew, C., Miller, R. D., Parkinson, T., Holmes, C. W., Lopez-Villalobos, N. (2004.):
Does spring application of fertiliser urea reduce dairy cow performance? Proceedings of the
New Zealand Grassland Association 66: 239–244
Oswald, D. (2010.): More Than Double your Acre-Yields! Managed Grazing Boosts Productivity, Cuts Labor. Sheep! Magazine 31(3):34-42. Countryside Publications, Ltd., Wisconsin.
http://www.sheepmagazine.com/31-3/more_than_double_your_acre-yields/
Owensby, C. E., Cochran, R. C., Brandt, R. T., Vanzant, E. S., Auen, L. M., Clary, E. M. (1995.): Grain supplementation on bluestem range for intensive-early stocked steers. Journal of Range
Management 48:246-250.
Pahlow, G., Muck, R. E., Driehuis, F., Oude Elferink, S., Spoelstra, S. F. (2003.): Microbilogy of Ensiling. Silage Science and Technology, Agronomy Monograph no. 42. American Society of
Agronomy, Crop Science Society of America, Soil Science Society of America, 677 S. Segoe
Rd., Madison, WI 53711, USA.
Palmer, T. P., Wynn-Williams, R. B. (1976.): Relationships between density and yield of lucerne. N.Z. Journal of Experimental Agriculture 4:71-77.
Papadopoulos, Y. A., Charmley, E., McRae, K. B., Farid, A. and Price, M. A. (2001.): Addition of
white clover to orchardgrass pasture improves the performance of grazing lambs, but not herbage production. Canadian Journal of Animal Science 81: 517–523.
Pecetti, L., Romani, M., De Rosa, L., Piano, E. (2008.): Selection of grazing-tolerant lucerne cultivars.
Grass and Forage Science 63:360–368.
Pecetti, L., Annicchiarico, P., Battini, F., Cappelli, S. (2008.a): Adaptation of forage legume species and cultivars under grazing in two extensive livestock systems in Italy. European Journal of
Agronomy 30:199-204.
Peel, M. D., Asay, K. H., Johnson, D. A., Waldron, B. L. (2004.): Forage Production of Sainfoin across an Irrigation Gradient. Crop Science 44:614-619.
Pelletier, G., Donefer, E., Darisse, J. P. F (1976.): Effects of dates of seeding and levels of N
fertilization on yields, chemical compostion and in vitro digestibility of forage kale. Canadian Journal of Plant Sciences 56:63-70.
Penning, P. D., Hooper, G. E., Treacher, T. T. (1986.): The effect of herbage allowance on intake and
performance of ewes suckling twin lambs. Grass and Forage Science 41:199-208.
Peri, P. L., Varella, A. C., Lucas, R. J., Moot, D. J. (2001.): Cocksfoot and lucerne productivity in a Pinus radiata silvopastoral system: a grazed comparison. Proceedings of the New Zealand
Grassland Association 63: 139–147.
Peterson, P. (2016.): Seeding grasses with alfalfa: This old idea makes cents today. University of Minnesota Extension. http://www.extension.umn.edu/agriculture/dairy/forages/seeding-
grasses-with-alfalfa/ posjećeno 30.6.2016. u 12h.
Petričević, M. (2015.): Proizvodnja krme za mliječna goveda na OPG-u Mato Petričević iz Babine Grede. Diplomski rad. Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u
Osijeku. Osijek.
Petritz, D. C., Lechtenberg, V. L., Smith, W. H. (1979.): Performance and Economic Returns of Beef
Cows and Calves Grazing Grass-Legume Herbage. Agronomy Journal 72(4):581-584. Phelan, P., Casey, I. A., Humphreys, J. (2013.): The effect of target postgrazing height on sward
clover content, herbage yield, and dairy production from grass-white clover pasture. Journal of
Dairy Science 96:1598-1611. Phelan, P., O’Riordan, E., Humphreys, J. (2014.): White clover for beef systems. Beef 2014 Grange.
TEAGASC Agriculture and Food Development Authority. Dunsany. UK.
PIO (2016.): OS hibridi kukuruza Katalog 2016. Poljoprivredni institut Osijek. Osijek
297
Pitta, C. S. R., Soares, A. B., Assmann, T. S., Adami, P. F., Sartor, L. R., Migliorini, F.,
Sollenberger, L. E., Assmann, A. L. (2011.): Dual purpose wheat grain and animal
production under different grazing periods. Pesq. agropec. bras., Brasília 46(10):1385-
1391 Plavšić, H., Josipović, M., Andrić, L., Jambrović, A., Beraković, I., Đurkić, H. (2009.): Reakcija
hibrida kukuruza na gnojidbu dušikom. Zbornik radova 44. hrvatski i 4. međunarodni simpozij agronoma. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, stranice 619-623.
Ponnampalam, E. N., Mann, N. J., Sinclair, A. J. (2006.): Effect of feeding systems on omega-3 fatty
acids, conjugated linoleic acid and trans fatty acids in Australian beef cuts: potential impact on human health. Asia Pacific Journal of Clinical Nutrition 15(1)21-29.
Popović, B. (2009.): Usporedba metoda za određivanje pristupačnosti fosfora u tlu. Doktorska
disertacija. Sveučilište J. J. Strossmaera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku.
Popović, S., Tucak, M., Čupić, T., Kovačević, V. (2009.): Influences of Liming on Yields of Alfalfa Hay. Poljoprivreda 15(1):29-32.
Popović, S., Tucak, M., Čupić, T. (2011.): Viva – nova sorta crvene djeteline. Sjemenarstvo 28:3-4.
Popović, S. (2012.): OS KRMNO BILJE: Lucerna, Ozimi grašak, Jari grašak i Crvena djetelina. Katalog 2012. Poljoprivredni institut Osijek. http://www.poljinos.hr/pdf/katalogOKB2012.pdf
posjećeno 27.6.2016. u 14h.
Popp, J. D., McCaughey, W. P., Cohen, R. D. H. (1997.): Grazing system and stocking rate effects on the productivity, botanical composition and soil surface characteristics of alfalfa-grass
pastures. Canadian Journal of Animal Science 77(4):669-676.
Popp, J. D., McCaughey, W. P., Cohen, R. D. H., McAllister, T. A., Majak, W. (2000.): Enhancing
pasture productivity with alfalfa: A review. Canadian Journal of Plant Sciences 80:513-519. Prache, S., Bechet, G., Theriez, M. (1990.): Effects of concentrate supplementation and herbage
allowance on the performance of grazing suckling lambs. Grass and Forage Science 45:423-
429. Purves, R. G., Wynn-Williams, R. B. (1989.): Lucerne – a fresh look. Proceedings Agronomy Society
NZ 19:95-102.
Rankins, D. L., Bransby, D. I. (1995.): Performance, dry matter intake, digesta kinetics, and ruminal fermentation of steers grazing Sorghum halepense at three stocking rates. Tropical Grasslands
29:102-110.
Rattray, P. V., Joyce, J. P. (1974.): Nutritive value of white clover and perennial ryegrass. New
Zealand Journal of Agricultural Research 17:401-406. Raun, W. R., Johnson, G. V., Phillips, S. B., Thomason, W. E., Dennis, J. L., Cossey, D. A. (1999.):
Alfalfa Yield Response to Nitrogen Applied After Each Cutting. Soil Science Society of
America Journal 63:1237-1243. Redfearn, D. D., Venuto, B. C., Pitman, W. D., Blouin, D. C., Alison, M. W. (2005.): Multilocation
Annual Ryegrass Cultivar Performance over a Twelve-Year Period. Crop Science 45:2388-
2393.
Redmon, L. A., McCollum, T. F., Horn, G. W., Cravey, M. D., Gunter, S. A., Beck, P. A.,
Mieres,, J. M., San Julian, R. (1995.): Forage intake by beef steers grazing winter
wheat with varied herbage allowances. Journal of Range Management 48:198-201.
Reheul, D., Ce Cauwer, B., Cougnon, M. (2010.): The role of forage crops in multifunctional
agriculture. U: : Boller, B., Posselt. U. K., Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and
Amenity Grasses Handbook of Plant Breeding. Springer Science+Business Media,
LLC. New York.
Reis, R. B., Combs, D. K. (2000.): Effects of Increasing Levels of Grain Supplementation on
Rumen Environment and Lactation Performance of Dairy Cows Grazing Grass-
Legume Pasture. Journal of Dairy Science 83:2888-2898.
Retallack, G. J. (2001.): Cenozoic Expansion of Grasslands and Climatic Cooling. The
Journal of Geology 109:407–426.
298
Ribeiro Filho, H. M. N., Delagarde, R., Peyraud, J. L. (2005.): Herbage intake and milk yield
of dairy cows grazing perennial ryegrass swards or white clover/perennial ryegrass
swards at low- and medium-herbage allowances. Animal Feed Science and
Technology 119:13–27.
Robertson, S. M., Clayton, E. H., Friend, M. A. (2015.): Reproductive performance of ewes
grazing lucerne during different periods around mating. Animal Reproduction Science
162:62-72.
Roca-Fernandez, A. I., O’Donovan, M. A., Curran, J., Gonzalez-Rodriguez A. (2011.): Effect
of pre-grazing herbage mass and daily herbage allowance on perennial ryegrass
swards structure, pasture dry matter intake and milk performance of Holstein-Friesian
dairy cows. Spanish Journal of Agricultural Research 9(1):86-99.
Rode, L. M., Pringle, W.L. (1986.): Growth, digestibility, and voluntary intake by yearling
steers grazing timothy (Phleum pratense) or meadow foxtail (Alopecurus pratensis)
pastures. Canadian Journal of Animal Science 66:463-472.
Rognli, O. A., Saha, M. C., Bhamidimarri, S., van der Heijden, S. (2010.): Fescues. In: Boller,
B., Posselt. U. K., Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses Handbook
of Plant Breeding. Springer Science+Business Media, LLC. New York.
Rogošić, J. (2000.): Gospodarenje mediteranskim prirodnim resursima. Školska naklada d.o.o.
Mostar.
Roth, G. W., Ayers, J. E., Haas, W. R., Harkcom, W. S. (2003.): 2003 Pennsylvania Corn
Silage Hybrid Evaluation Report. Pennsilvania State University. College of
Agricultural Sciences. Agricultural Research and Cooperative Extension.
Rotz, A. C., Shinners, K. J. (2007.): Hay Harvest and Technology. In: Barnes, R. F., Nelson,
J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages. The Science of Grassland
Agriculture. Blackwell Publishing. Ames, Iowa, USA.
Russelle, M. P., McGraw, R. L., Leep, R. H. (1991.): Birdsfoot Trefoil Response to
Phosphorus and Potassium. Journal of Production Agriculture 4:114-120.
Rutherford, B. (2015.): 7 tools to win the war against cattle flies. Beef Magazine. Issuse May
2015. https://www.beefmagazine.com/parasites/7-tools-win-war-against-cattle-
flies?intlink=rceoc
Ryan, M. H., Derrick, J. W., Dann, P. R. (2004.): Grain mineral concentrations and yield of
wheat grown under organic and conventional management. Journal of the Science of
Food and Agriculture 84:207-216.
Salawu, M. B., Adesogan, A. T., Weston, C. N., Williams, S. P. (2001.): Dry matter yield and
nutritive value of pea/wheat bi-crops differing in maturity at harvest, pea to wheat
ratio and pea variety. Animal Feed Science and Technology 94:77-87. DOI:
10.1016/S0377-8401(01)00280-2
Salawu, M. B., Adesogan, A. T., Dewhurst, R. J. (2002.): Forage Intake, Meal Patterns, and
Milk Production of Lactating Dairy Cows Fed Grass Silage or Pea-Wheat Bi-Crop
Silages. Journal of Dariy Science 85:3035-3044.
Sanada, Y., Gras, M. C., van Santen, E. (2010.): Cocksfoot. In: Boller, B., Posselt, U. K.,
Veronesi, F. (2010.): Fodder Crops and Amenity Grasses Handbook of Plant
Breeding. Springer Science+Bussiness Media LLC. New York.
Sanderson, M. A., Read, J. C., Reed, R. L. (1999.): Harvest Management of Switchgrass for
Biomass Feedstock and Forage Production. Agronomy Journal 91:5-10.
Sanjari, G., Ghadiri, H., Ciesiolka, C. A. A., Yu, B. (2008.): Comparing the effects of
continuous and time-controlled grazing systems on soil characteristics in Southeast
Queensland. Soil Research 46:348-358.
299
Sareen, S. (2003.): Variability in white clover from the Indian Himalaya. Regional Research
Centre. Indian Grassland, Fodder and Agroforestry Research Institute. Palampur.
India. http://www.fao.org/ag/agp/agpc/doc/bulletin/whiteclover.htm (posjećeno
02.12.2016. u 12h)
Sayar, M. S., Han, Y., Yolcu, H., Yucel, H. (2014.): Yield and quality traits of some perennial
forages as both sole crops and intercropping mixtures under irrigated conditions.
Turkish Journal of Field Crops 19(1):59-65.
Shaeffer, C. C., Orf, J. H., Devine, T. E., Grimsbo Jewett, J. (2001.): Yield and Quality of
Forage Soybean. Agronomy Journal 93:99-106.
Shaeffer, C. C., Evers, G. W. (2007.): Cool-season Legumes for Humid Areas. In: Barnes, R.
F., Nelson, J. C., Moore, K. J., Collins, M. (2007.): Forages – The Science of
Grassland Agriculture. Blackwell Publishing. Oxford. 6. izdanje.
Schaeffer, M. R., Albrecht, K. A., Schaefer, D. (2014.): Stocker Steer Performance on Tall
Fescue or Meadow Fescue Alone or in Binary Mixture with White Clover. Agronomy
Journal 106:1902-1910.
Schaller, F. W., Wedin, W. F., Carlson, I. T. (1997.): Birdsfoot Trefoil For Pasture. Iowa
State University, University Extension, Ames, Iowa, USA.
Schils, R. L. M., Vellinga, Th. V., Kraak, T. (1999.): Dry-matter yield and herbage quality of
a perennial ryegrass/white clover sward in a rotational grazing and cutting system.
Grass and Forage Science 54:19-29.
Schils, R. L. M., Boxem, TJ., Sikkema, K., Andre, G. (2000.a): The performance of a white
clover based dairy system in comparison with a grass/fertiliser-N system. I. Botanical
composition and sward utilization. Netherlands Journal of Agricultural Science
48:291-303.
Schils, R. L. M., Boxem, TJ., Jagtenberg, C. J., Verboon, M. C. (2000.b): The performance of
a white clover based dairy system in comparison with a grass/fertiliser-N system. II.
Animal production, economics and environment. Netherlands Journal of Agricultural
Science 48:305-318.
Schmidt, S. P., Hoveland, C. S., Clark, E. M., Davis, N. D., Aubrey Smith, L., Grimes, H.,
Holliman, J. L. (1982.): Association of an Endophytic Fungus with Fescue Toxicosis
in Steers fed Kentucky 31 Tall Fescue Seed or Hay. Journal of Animal Science
55(6):1259-1263.
Schmidt, S. P., Osborn, T. G. (1993.): Effects of endophyte-infected tall fescue on animal
performance. Agriculture, Ecosystems and Environment 44:233-262.
Sheehy, J. E. (1982.): govor na GRI konferenciji. Citirano u doktoratu Liu (2006.).
Singer, J. W., Chase, C. A., Karlen, D. L. (2003.): Profitability of Various Corn, Soybean,
Wheat, and Alfalfa Cropping Systems. Online. Crop Management doi:10.1094/CM-
2003-0130-01-RS. http://naldc.nal.usda.gov/download/11875/PDF
Singer, J. W., Casler, M. D., Kohler, K. (2006.): Wheat Effect on Frost-Seeded Red Clover
Cultivar Establishment and Yield. Agronomy Journal 98:265-269.
Skrijka, P. (1987.): Investigations of the fertilizer value of sheep excrements left on pasture.
In: Van Der Meer H.G., Unwin R.J., Van Dijk T.A., Ennik G.C. (eds) Animal Manure
on Grassland and Fodder Crops. Fertilizer or Waste?. Developments in Plant and Soil
Sciences, vol 30. Springer, Dordrecht
Smallfield, B. M., White, J. G. H., Penman, D. R. (1980.): Effect of cool-season grazing on
lucerne production and aphid populations. Proceedings N.Z. Grassland Association
41:41-49.
Smith, L. (2006.): Healthy Hay; the re-invention of sainfoin, a novel resource for sustainable
agriculture. NIAB international centre for plant research, crop evaluation and
300
agronomy. Cambridge, UK. http://www.niab.com/pages/id/172/Healthy_Hay
posjećeno 23.1.2017. u 10h.
Soder, K. J., Sanderson, M. A., Stack, J. L., Muller, L. D. (2006.): Intake and Performance of
Lactating Cows Grazing Diverse Forage Mixtures. Journal of Dairy Science 89:2158-
2167.
Soderlund, S., Owens, F. N., Fagan, C. (2014.): Development of and field experience with
drought-tolerant maize. Journal of Animal Science 92:2823-2831.
Sounders, W., M., H. (1984.): Mineral composition of soil and pasture from areas of grazed
paddocks, affected and unaffected by dung and urine. New Zealand Journal of
Agricultural Research 27:405-412.
Sowinski, J., Szydelko, E. (2011.): Growth rate and yields of a sorghum-sudangrass hybrid
variety grown on a light and a medium-heavy soil as affected by cutting management
and seeding rate. Polish Journal of Agronomy 4:23–28.
Springer, T. L., Aiken, G. E., McNew, R. W. (2001.): Combining Ability of Binary Mixtures
of Native, Warm-Season Grasses and Legumes. Crop Science 41:818-823.
Staggenborg, S. A., Dhuyvetter, K. C., Gordon, W. B. (2008.): Grain Sorghum and Corn
Comparisons: Yield, Economic, and Environmental Responses. Agronomy Journal
100:1600-1604.
Stakelum, G. (1986.): Herbage Intake of Grazing Cows. Irish Journal of Agricultural
Research 25:31-40.
Stakelum, G. (1986.a): Herbage Intake of Grazing Dairy Cows. Irish Journal of Agricultural
Research 25:41-51.
Steen, R. W. J. (1992.): The performance of beef cattle given silages made from perennial
ryegrasses of different maturity groups, cut on different dates. Grass and Forage
Science 47:239-248.
Steen, R. W. J., Lavery, N. P., Kilpatrick, D. J., Porter, M. G. (2003.): Effects of pasture and
high-concentrate diets on the performance of beef cattle, carcass composition at equal
growth rates, and the fatty acid composition of beef. New Zealand Journal of
Agricultural Research 46:69-81.
Stevens, D. R., Thompson, B. R., Carruthers, A., Wall, A. J., Casey, M. J., Phiskie, R.,
Young, P., Moot, D. J. (2012.): Understanding the role of spring grazing of lucerne in
the Central Otago environment. Proceedings of the New Zealand Grassland
Association 74:69-76.
Stjepanović, M., Steiner, Z., Domaćinović, M., Buvkić, G. (2002.): Konzerviranje i korištenje
krme. Agroekološko društvo Osijek. Osijek.
Stjepanović, M., Gantner, R., Popović, S., Čupić, T., Knežević, M., Vranić, M. (2008.):
Forage value of winter pea/wheat mixture at different cutting terms. Krmiva 50(1):11-
17.
Stjepanović, M., Štafa, Z., Bukvić, G. (2008.): Trave za proizvodnju krme i sjemena.
Sveučilišni udžbenik. Hrvatska mljekarska udruga. Zagreb.
Stjepanović, M., Zimmer, R., Tucak, M., Bukvić, G., Popović, S., Štafa, Z. (2009.): Lucerna.
Sveučilišni udžbenik. Poljoprivredni fakultet u Osijeku i Poljoprivredni institut Osijek.
Osijek.
Strahan, S. R., Hemken, R. W., Jackson, J. A. JR., Buckner, R. C., Bush, L. P., Siegel, M. R.
(1987.): Performance of Lactating Dairy Cows Fed Tall Fescue Forage. Journal of
Dairy Science 70:1228-1234.
Subedi, K. D., Ma, B. L., Smith, D. L. (2006.): Response of a Leafy and Non-Leafy Maize
Hybrid to Population Densities and Fertilizer Nitrogen Levels. Crop Science 46:1860–
1869.
301
Svečnjak, Z., Varga, B., Grbeša, D., Štafa, Z., Uher, D. (2007.): Prinos i kvaliteta vlažnog
zrna i klipa kukuruza u optimalnim i naknadnim rokovima sjetve. Mljekarstvo
57(4):321-335.
Šoštarić-Pisačić, K., Kovačević, J. (1968.): Travnjačka flora i njena poljoprivredna vrijednost.
Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu. Nakladni zavod Znanje. Zagreb.
Štafa, Z., Uher, D., Maćešić, D., Jantol, Z., Mužinić, G. (2002): Importance of winter cereals
with winter pea mixtures on family farms in Croatia. Mljekarstvo 52(4):315-332.
Tabacco, E., Borreani, G., Odoardi, M., Reyneri, A. (2002.): Effect of Cutting Frequency on
Dry Matter Yield and Quality of Lucerne (Medicago sativa L.) in the Po Valley.
Italian Journal of Agronomy 6(1):27-33.
Tae Jeon, B., Moo Lee, S. (2005.): Effect of Cutting Times according to Growth Stage in
Sorghum×Sudangrass Hybrid on Frequence of Use, Growth Characteristics, Forage
Production and Crude Protein Yield. Journal of Korean Grassland Science 25(1):33-
42.
Taweel, H. Z., Tas, B. M., Smit, H. J., Elgersma, A., Dijkstra, J., Tamminga, S. (2005.):
Effects of feeding perennial ryegrass with an elevated concentration of water-soluble
carbohydrates on intake, rumen function and performance of dairy cows. Animal Feed
Science and Technology 121:243–256.
Tavlas, A., Yolcu, H., Tan, M. (2009.): Yields and qualities of some red clover (Trifolium
pratense L.) genotypes in crop improvement systems as livestock feed. African
Journal of Agricultural Research 4(7):633-641.
Teague, W. R., Dowhower, S. L. (2003.): Patch dynamics under rotational and continuous
grazing management in large, heterogeneous paddocks. Journal of Arid Environments
53: 211–229.
Teague, W. R., Dowhower, S. L., Baker, S. A., Haile, N., DeLaune, P. B., Conover, D. M.
(2011.): Grazing management impacts on vegetation, soil biota and soil chemical,
physical and hydrological properties in tall grass prairie. Agriculture, Ecosystems and
Environment 141:310– 322.
Tekeli, A. S., Ates, E. (2005.): Yield potential and mineral composition of white clover
(Trifolium repens L.) – tall fescue (Festuca arundinacea Schreb.) mixtures. Central
European Journal of Agriculture 6(1):27-34.
Tešija, I. (2020.): Ekstenzivni uzgoj stoke – trend u svijetu. Gospodarski list 13/14 od
20.07.2020. Zagreb.
Tine, M. A., McLeod, K. R., Erdman, R. A., Baldwin, R. L. (2001.): Effects of Brown Midrib
Corn Silage on the Energy Balance of Dairy Cattle. Journal of Dairy Science 84:885-
895. Todorić, I., Gračan, R. (1987.): Specijalno Ratarstvo. Udžbenik za srednje
poljoprivredne škole. Školska knjiga. Zagreb.
Tomić, Z., Sokolović, D., Lugić, Z., Radović, J., Nešić, Z., Marinkov, G. (2007.): Nove
domaće sorte višegodišnjih trava za stočnu hranu. Biotechnology in Animal
Husbandry 23:81-88.
Tomić, D., Stevović, V., Đurović, D., Lazarević, Đ. (2013.): Effect of nitrogen rate on the
productivity of grassland types Agrostietum vulgaris. Proceedings of the 48th Croatian
& 8th International Symposium on Agriculture, Dubrovnik, Croatia. Izdavač
Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Osijek. Stranice 561-566.
Torell, R., Riggs, W., Bruce, B., Kvasnicka, B. (2014.a): Wheat pasture grazing: agronomic,
cultural and livestock management practices. Fact Sheet 99-39, University of Nevada,
Cooperative Extension.
https://www.unce.unr.edu/publications/files/ag/other/fs9939.pdf
302
Tran, G. (2015.): Proso millet (Panicum miliaceum), forage. Feedipedia, a programme by
INRA, CIRAD, AFZ and FAO. http://www.feedipedia.org/node/409 Last updated on
October 2, 2015, 15:33
Tran, G. (2016.): Carrot (Daucus carota). Feedipedia, a progamme by INRA, CIRAD, AFZ
and FAO. https://www.feedipedia.org/node/539 Last updated on April 7, 2016, 18:42
Tucak, M., Popović, S., Čupić, T., Grljušić, S., Stjepanović, M., Kozumplik, V. (2007.):
Utjecaj tipa tla na prinos i kakvoću lucerne. Krmiva 49(5):265-271.
Tucak, M., Popović, S., Čupić. T. (2012.): Prinos i kvaliteta biomase sorti i populacija lucerne
(Medicago sativa L.). Proceedings . 47th Croatian and 7th International Symposium
on Agriculture. Opatija. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet. Stranice: 347–
351.
Tucker, W. B., Rude, B. J., Wittayakun, S. (2001.): Performance and Economics of Dairy
Cows Fed a Corn Silage-Based Total Mixed Ration or Grazing Annual Ryegrass
During Mid to Late Lactation. The Professional Animal Scientist 17:195-201.
Tull, J. (1762.): Horse-hoeing husbandry. 4th edition. Boston Public Library.
Turgut, I., Duman, A., Bilgili, U., Acikgoz, E. (2005.): Alternate Row Spacing and Plant
Density Effects on Forage and Dry Matter Yield. of Corn Hybrids (Zea mays L.).
Journa of Agronomy & Crop Science 191:146—151.
Uher, D., Štafa, Z., Konjačić, M., Komesarović, M., Gršić, K., Županac, G. (2009.): Utjecaj
roka košnje na gospodarska svojstva krmnog sirka Grazer N. Mljekarstvo 59(1):56-64.
Undersander, D., Smith, R. R., Kelling, K., Doll, J., Worf, G., Wedberg, J., Peters, J.,
Hoffman, P., Shaver, R. (1990.): Red Clover Establishment, Management and
Utilization. University of Wisconsin – Extension, Cooperative Extension.
http://learningstore.uwex.edu/assets/pdfs/A3492.pdf (posjećeno 27.6.2016.)
Undersander, D., Greub, L., Leep, R., Beuselinck, P., Wedberg, J., Smith, D., kelling, , Doll,
J., Cosgrove, D., Grau, C., Peterson, S., Wipfli, M., English, J. (1993.): Birdsfoot
trefoil for grazing and harvested forage. Cooperative Extension Publications.
University of Wisconsin. Madison.
Undersander, D., Lane, W. (2001.): Sorghums, sudangrasses, and sorghum-sudangrass
hybrids For Forage. University of Wisconsin, Extension Cooperative Extension.
http://www.uwex.edu/ces/forage/pubs/sorghum.htm (posjećeno 5. travnja 2016. u
10:00h).
Undersander, D., Casler, M. (2014.): Ryegrass Types for Pasture and Hay. University of
Wisconsin Extension Fact Sheet. https://fyi.uwex.edu/forage/ryegrass-types-for-
pasture-and-hay/ (posjećeno 27.9.2017. u 8 h)
Undersander, D. (2016.): Alfalfa Grass Mixtures in Dairy Rations. University of Wisconsin
Extension. http://www.uwex.edu/ces/forage/pubs/mixtures_in_rations.pdf posjećeno
30.6.2016. u 12:15h
Unger, P. W., Baumhardt, R. L. (1999.): Factors Related to Dryland Grain Sorghum Yield
Increases: 1939 through 1997. Agronomy Journal 91:870-875.
Vanzant, E.S., Cochran, R. C. (1994.): Performance and forage utilization by beef cattle
receiving increasing amounts of alfalfa hay as a supplement to low-quality, tallgrass-
prairie forage. Journal of Animal Science 72:1059-1067.
Ventroni, L. M., Volenec, J. J., Cangiano, C. A. (2010.): Fall dormancy and cutting frequency
impact on alfalfa yield and yield components. Field Crops Research 119:252–259.
Venuto, B., Kindiger, B. (2008.): Forage and biomass feedstock production from hybrid
forage sorghum and sorghum–sudangrass hybrids. Grassland Science 54:189–196.
Verwer, C., Lenssick, F., Van Schooten, H., Philipsen, A. P., Van Eekeren, N. (2015.): Effect
of harrowing and watering on disappearance of dung pats in pastures. Grassland
303
Science in Europe, Vol. 20 – Grassland and forages in high output dairy farming
systems. Proceedings of the 2015 European Grassland Federation Symposium, 15-17.
June 2015., the Netherlands. Pages: 490-492.
Villeneuve, M. P., Lebeuf, Y., Gervais, R., Tremblay, G. F., Vuillemard, J. C., Fortin, J.,
Chouinard, P.Y. (2013.): Milk volatile organic compounds and fatty acid profile in
cows fed timothy as hay, pasture or silage. Journal of Dairy Science 96:7181-7194.
Vitasović Kosić, I., Tardella, F. M., Grbeša, D., Škvorc, Ž., Catorci, A. (2014.): Effects of
abandonment on the functional compostiton and forage nutritive value of a north
Adriatic dry grassland community (Ćićarija, Croatia). Applied Ecology and
Environmental Research 12(1):285-299.
Volenec, J., Johnson, K. (2004.): Managing Alfalfa Autotoxicity. Agronomy Guide AY-324-
W. Purdue University Cooperative Extension Service. West Lafayette, Indiana, USA.
Vučković, S. (1999.): Krmno bilje. Monografija. Institut za istraživanja u poljoprivredi Srbija.
Beograd.
Vratarić, M., Sudarić, A. (2007.): Tehnologija proizvodnje soje. Monografija. Poljoprivredni
institut Osijek.
Vukadinović, V. (2003.): Ekspertni sustav za racionalizaciju gnojidbe. Završno izvješće
primijenjenog istraživanja u poljoprivredi. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva RH.
http:/www.mps.hr
Vukadinović, V., Vukadinović, V. (2011.): Ishrana bilja. Sveučilišni udžbenik. Sveučilište J.J.
Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Osijek.
Vukadinović, V., Bertić, B. (2013.): Filozofija gnojidbe. Autorska naklada. Poljoprivredni
fakultet u Osijeku.
Vuković, I., Mesić, M., Zgorelec, Ž., Jurišić, A., Sajko, K. (2008.): Nitrogen use efficiency in
winter wheat. Proceedings of the VII Alps-Adria Scientific Workshop. Cereal
Research Communications 36(2008) Part 2 Suppl. 5:1199-1202.
Waghorn, G. C., Jones, W. T. (1989.): Bloat in cattle 46. Potential of dock (Rumex
obtusifolius) as an antibloat agent for cattle. New Zealand Journal of Agricultural
Research 32:227-235.
Waghorn, G. C., Douglas, G. B., Niezen, J. H., McNabb, W. C., Foote, A. G. (1998.): Forages
with condensed tannins – their management and nutritive value for ruminants.
Proceedings of the New Zealand Grassland Association 60: 89–98.
Walton, P. D., Martinez, R., Bailey, A. W. (1981.): A Comparison of Continuous and
Rotational Grazing. Journal of Range Management 34(1):19-21.
Ward, R., de Ondarza, M. B. (2008.): Relative Feed Value (RFV) vs. Relative Forage Quality
(RFQ). CVAS Laboratory. Waynesboro, Pennsylvania, USA. Forage Lab web-site:
https://www.foragelab.com/Media/RFV_vs_RFQ-CVAS%20Perspective.pdf
Pristupljeno 26.06.2020. u 11:39h.
Warren, F. S. (1980.): Forage production of corn and sunflower mixtures. Canadian Journal of
Plant Sciences 60:1377-1382.
Watson, R. H., McCann, M. A., Parish, J. A., Hoveland, C. S., Thompson, F. N., Bouton, J.
H. (2004.): Productivity of cow–calf pairs grazing tall fescue pastures infected with
either the wild-type endophyte or a nonergot alkaloid-producing endophyte strain,
AR542. Journal of Animal Science 82:3388-3393.
Weber, K. T., Gokhale, B. S. (2011.): Effect of grazing on soil-water content in semiarid
rangelands of southeast Idaho. Journal of Arid Environments 75:464-470.
Weeda, W. C. (1967.): The effect of cattle dung patches on pasture growth,
botanical composition, and pasture utilisation, New Zealand Journal of Agricultural Research
10(1):150-159.
304
Wen, L., Kallenbach, R. L., Williams, J. E., Roberts, C. A., Bauselinck, P. R., McGraw, R. L.,
Benedict, H. R. (2002.): Performance of steers grazing rhizomatous and
nonrhizomatous birdsfoot trefoil in pure stands and in tall fescue mixtures. Journal of
Animal Science 80:1970-1976.
Westerman, R. L., Kurtz, L. T. (1973.): Priming Effect of 15N-Labeled Fertilizers on Soil
Nitrogen in Field Experiments. Soil Science Society of America Proceedings 37:725-
727.
Wheeler, B. (1996.): Wheeler, B. (1996.): Guidelines for Feeding Dairy Cows. Government
of Ontario, Canda, Agricultural and rural division.
http://www.fao.org/prods/gap/database/gap/files/1334_GUIDELINES_FOR_FEEDIN
G_DAIRY_COWS.HTM (posjećeno 1.7.2015. u 9h)
White, J. G. H. (1982.): Lucerne grazing management for the 80's. Agronomy Society of New
Zealand special publication “LUCERNE FOR THE 80’s”:111-114.
White, S. L., Benson, G. A., Washburn, S. P., Green, J. T. (2002.): Milk Production and
Economic Measures in Confinement or Pasture Systems Using Seasonally Calved
Holstein and Jersey Cows. Journal of Dairy Science 85:95-104.
Whitetaker, F. D., Heinemann, H. G., Larson, W. E. (1969.): Plant population and row
spacing influence corn yield. Mo. Agric. Exp. Stn Res. Bull. 961.
Wiersma, D. W., Carter, P. R., Albrecht, K. A., Coors, J. G. (1993.): Kernel Milkline Stage
and Corn Forage Yield, Quality, and Dry Matter Content. Journal of Production
Agriculture 6(1):94-99.
Wiersma, D., Bertam, M., Wiederholt, R., Schenider, N. (2007.): The Long and Short of
Alfalfa Cutting Height. Focus on Forage 1(1):1-4. University of Wisconsin Board of
Regents.
Wilkinson, J. M., Lw Du, Y. L. P., Cook, J. E., Baker, R. D. (1982.): The intake and feeding
value for young beef cattle of two cultivars of tetraploid Italian ryegrass when grazed
or conserved by artificial dehydration or ensilage. Grass and Forage Science 37:29-38.
Wilman, D. (1975.): Nitrogen and Italian Ryegrass: 1. Growth up to 14 weeks: Dry-Matter
Yield and Digestibility. Journal of British Grassland Society 30:141-147.
Wolf, D. D., Starner, D. E., DiPaola, L. G. (1994.): No-Till Alfalfa Production: Limestone
Amendment for Acid Soil. J. Prod. Agric. 7:490-494. doi:10.2134/jpa1994.0490
Worrell, M. A., Clanton, D. C., Stroup, W. W., Nichols, J. T. (1986.): Effect of harvest date
on meadow hay quality. I. Nutritional attributes, voluntary intake and rate of passage
in growing cattle. Journal of Animal Science 63:1527-1537.
Worker, G. F., Marble, Verm, L. (1968.): Comparison of Growth Stages of Sorghum Forage
Types 1as to Yield and Chemical Composition. Agronomy Journal 60:669-672.
Wright, I. A., Jones, J. R., Parsons, A.J. (1992.): Performance of weaned lambs on
grass/clover swards previously grazed by cattle or sheep. Third Research Conference.
The British Grassland Society. Greenmount. Northern Ireland, pp 61-62.
Wright, I. A., Jones, J. R., Davies, D. A., Davidson, G. R. (2006.): The effect of sward surface
height on the response to mixed grazing by cattle and sheep. Animal Science, 82(2),
271-276.
Wu, T. Y., Ma, B. L., Liang, B. C. (2008.): Quantification of seasonal soil nitrogen
mineralization for corn production in eastern Canada. Nutrient Cycling in
Agroecosystems 81:279-290.
Xie, K., Li, X., He, F., Zhang, Y., Wan, L., Hannaway David, B., Wang, D., Qin, Y., Fadul
Gamal, M. A. (2015.): Effect of nitrogen fertilization on yield, N content, and nitrogen
fixation of alfalfa and smooth bromegrass grown alone or in mixture in greenhouse
pots. Journal of Integrative Agriculture 14(9):1864–1876.
305
Yarrow, N. H., Penning, P. D. (2001.): The liveweight gain of Limousin × Friesian heifers
grazing perennial ryegrass/white clover swards of different clover content and the
effects of their grazing on sward botanical composition. Grass and Forage Science
(56):238-248.
Yolcu, H., Dasci, M., Turan, M. (2008.): Mineral Content of Some Lucerne Cultivars for
Livestock. Asian Journal of Chemistry 20(5):3919-3925.
Yolcu, H., Serin, Y., Tan, M. (2010.): The effects of seeding patterns, nitrogen and
phosphorus fertilizations on production and botanical composition in lucerne-smooth
bromegrass mixtures. Bulgarian Journal of Agricultural Science 16:719-727.
Yost, M. A., Coulter, J. A., Russelle, M. (2013.): First-Year Corn after Alfalfa Showed No
Response to Fertilizer Nitrogen under No-Tillage. Agronomy Journal 105:208-214.
Younee, D. (2012.): Grassland Management for Organic Farmers. The Crowood Press Ltd.
Marlborough, UK.
Zebec, V., Lončarić, Z., Zimmer, R., Jug, D., Kufner, M., Radaković, U. (2009.): Utjecaj
gnojidbe dušikom i obrade tla na prinos pšenice. Zbornik radova 44. hrvatski i 4.
međunarodni simpozij Agronoma. Sveučilište u Zagrebu, Agronomski faultet. Zagreb.
str. 671-675.