procjena potencijalnih ekonomskih efekata nove …...institucija vlasti i procesa u bosni i...

KALMIJABARUHA 1/II, 71000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA;

TEL: 00 387 33 222 447; FAX: 00 387 33 223 829; WEBSITE: WWW.CID.SUNY.EDU

Projekt jačanja institucija vlasti i procesa u Bosni i Hercegovini

Пројекат јачањаинституција власти и процеса у Босни и Херцеговини

Strengthening Governing Institutions and Processes (SGIP) in Bosniaand Herzegovina

Procjena potencijalnih ekonomskih

efekata nove regulative javno-

privatnog partnerstva u Tuzlanskom

kantonu

2 USAID Strengthening Governing Institutions and Processes in Bosnia and Herzegovina (USAID-ov Projekt jačanja institucija vlasti i procesa u Bosni i Hercegovini) “Procjene ekonomskog uticaja pravne regulative u oblasti javno-privatnog partnerstva u tri kantona Federacije BiH“

SADRŽAJ Lista tabela ............................................................................................................................................ 3

Lista slika ............................................................................................................................................... 3

UVOD ..................................................................................................................................................... 5

1. ZNAČAJ ULAGANJA U JAVNU INFRASTRUKTURU .......................................................................... 7

1.1. Pojmovno određenje i tipovi infrastrukture ......................................................................... 7

1.2. Veza javne infrastrukture i ekonomskog rasta .................................................................... 11

1.2.1. Kanali uticaja instrastrukture na ekonomski rast ........................................................ 12

1.2.2. Konceptualni okvir istraživanja veze između infrastrukture i ekonomskog rasta ....... 14

1.2.3. Pregled rezultata empirijskih istraživanja ................................................................... 18

1.3. Određivanje optimalnog nivoa ulaganja u infrastrukturu ................................................... 23

1.4. Ulaganja u infrastrukturu u (F) BiH ...................................................................................... 28

2. JAVNO- PRIVATNA PARNERSTVA KAO MODEL „ISPORUKE“ JAVNE INFRASTRUKTURE/USLUGA 33

2.1. Pojmovno određenje i značaj javno-privatnog partnerstva .................................................... 34

2.2. Osnovni modeli i oblici realizacije javno-privatnog partnerstva ............................................. 38

2.3. Podjela rizika u javno-privatnom partnerstvu ..................................................................... 42

2.4. Prednosti i nedostaci javno-privatnog partnerstva ............................................................. 43

2.5. Uslovi za uspjeh javno-privatnog partnerstva ..................................................................... 44

2.6. Globalni JPP trendovi........................................................................................................... 46

2.7. Od čega zavise ekonomski efekti JPP projekata? ................................................................ 53

3. NOVA REGULATIVA JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA U TUZLANSKOM KANTONU –

PROCJENA POTENCIJALNIH EKONOMSKIH EFEKATA .......................................................................... 55

3.1. PREGLED ANALITIČKIIH TEHNIKA ZA PROCJENU EKONOMSKIH EFEKATA PRAVNE REGULATIVE

(PROPISA) ........................................................................................................................................ 56

3.2. Direktni, indirektni i inducirani efekti potencijalnih JPP projekata u Tuzlanskom kantonu .... 64

3.3. Vrijednost za novac u JPP projektima ................................................................................. 72

Zaključna razmatanja........................................................................................................................... 80

Literatura ............................................................................................................................................. 84

Prilog I Kvalitativna analiza vrijednosti za novac JPP modela............................................................. 88

Prilog II Ilustrativni primjer izračuna komparatora troškova javnog sektora ..................................... 91

Prilog III Teorijske osnove input – output modela ........................................................................... 100


Lista tabela

Tabela 1. Pregled empirijskih studija o uticaju ulaganja u infrastrukturu .......................................... 19

Tabela 2. Stopa društvenog povrata na ulaganja u infrastrukturu, 1960. – 2000.godina .................. 20

Tabela 3. Potrebni izdaci na ulaganja i održavanje infrastrukture...................................................... 25

Tabela 4. Različiti pristupi procjene potrebnih izdataka (ulaganja i održavanja) u infrastrukturu ..... 26

Tabela 5. Ukupna kapitalna ulaganja (hiljade KM) ............................................................................. 32

Tabela 6. Komparativni prikaz klasičnog modela javnog sektora i JPP-a ............................................ 35

Tabela 7. Osnovne karakteristike pojedinih oblika realizacije JPP ...................................................... 41

Tabela 8. Pregled analitičkih tehnika za procjenu ekonomskih efekata pravne regulative (propisa) 57

Tabela 9. Skraćena verzija IO tabele ................................................................................................... 63

Tabela 10. Potencijalni JPP projekti u tri kantona (u hiljadama KM) .................................................. 69

Tabela 11. Efekti potencijalnih JPP projekata na ukupnu proivodnju, dodanu vrijednost i plaće (u

hiljadama KM) ..................................................................................................................................... 69

Tabela 12. Relativni značaj realizacije potencijalnih JPP projekata u tri kantona .............................. 70

Tabela 13. Efikasnost JPP i tradicionanog modela nabavke javnih projekata ................................... 79

Lista slika

Slika 1. Tipologija infrastrukture – „hard“ i „soft“ infrastruktura ......................................................... 8

Slika 2. Sveobuhvatna tipologija infrastrukture .................................................................................. 11

Slika 3. Konceptualni okvir teorije endogenog rasta .......................................................................... 17

Slika 4. Odnos između nivoa infrastrukture (količine infrastrukturnih resursa) i ekonomskog rasta 24

Slika 5. Stope rasta realnog BDP-a BiH................................................................................................ 29

Slika 6. Kretanje ukupnih ulaganja u BiH (milioni KM) ........................................................................ 29

Slika 7. Kratanje investicija države (nivo BiH) ..................................................................................... 30

Slika 8 . Kretanje investicija države (nivo FBiH) .................................................................................. 31

Slika 9. JPP kao mehanizam prevazilaženja izazova vezanih za infrastrukturne projekte .................. 37

Slika 10. Osnovni oblici realizacije javno-privatnog partnerstva ....................................................... 40

Slika 11. Ukupna vrijednost i broj JPP projekata na europskom tržištu, ............................................ 47

Slika 12. Prosječna vrijednost JPP projekata (milioni EUR), 2008. – 2017. ......................................... 48

Slika 13. Vrijednost i broj JPP projekata u odabranim zemljama Europe, 2017. ............................... 49

Slika 14. Vrijednost i broj JPP projekata po pojedinim sektorima, 2017. ........................................... 50

Slika 15. Vrijednost JPP projekata po zemljama u Evropi, 2017., mlrd. EUR ...................................... 50

Slika 16. Ukupan broj JPP projekata po zemljama, 2013. – 2017. ...................................................... 51

Slika 17. Dinamika vrijednosti (mlrd. EUR) i broja JPP projekata u sektoru transporta, zdravstva i

obrazovanja, 2013. – 2017. ................................................................................................................. 52


Slika 18. Dinamika prosječne vrijednosti projekata u sektoru transporta, zdravstva i obrazovanja,

2013. – 2017. ....................................................................................................................................... 52

Slika 19. Sažetak ključnih nalaza o efektu JPP-a na ekonomski rast ................................................... 54

Slika 20. Pregled ekonomskih učinaka – direktni, indirektni, inducirani i katalitički .......................... 61

Slika 21. Djelatnosti najvše integrirane u privredu BiH....................................................................... 66

Slika 22. Djelatnosti sa najvišim proizvodnim multiplikatorima ......................................................... 67

Slika 23. Odnos komparatora troškova javnog sektora i JPP-a .......................................................... 78


UVOD

Kvalitetno institucionalno okruženje bitan je faktor ekonomskog razvoja u savremenim

tržišnim privredama. Ono podrazumijeva zakonodavstvo koje je fleksibilno i odgovara

potrebama ekonomije. Procjena učinaka propisa jedan je od alata za izradu boljih politika i

kvalitetnog pravnog sistema. Generalno, cilj donošenja propisa je uređenje određenog

područja s ciljem povećanja ukupnog društvenog blagostanja. Ekonomske procese

potrebno je regulirati zbog propusta tržišta, odnosno situacija kada tržišni mehanizmi

proizvode ishode koji ne maksimaliziraju nacionalno blagostanje.

Ukupne koristi od propisa moraju biti veće od troškova koji proističu iz njihovog donošenja.

S tim u vezi, procjena očekivanih ukupnih troškova i koristi prijedloga određenog propisa

pomaže donosiocima odluka u zaključivanju o učinku propisa na nacionalno blagostanje.

Pri izradi pojedinih propisa potrebno je voditi računa o troškovima njihove implementacije,

ne samo za državu, već i za poslovne subjekte i različite društvene skupine. Neodgovarajuća

institucionalna rješenja mogu nepotrebno povećati složenost sistema i povećati pravnu

nesigurnost što se može negativno odraziti na konkurentnost privrede i smanjiti potencijal

za ostvarenje nacionalnih ciljeva.

Opći cilj ove studije je procjena ekonomskog uticaja nove pravne regulative javno-privatnog

partnerstva (JPP) u Tuzlanskom kantonu. Sa makroekonomskog stajališta, ulaganja u JPP

predstavljaju dodatnu potražnju te priliku za domaće proizvođače da proizvode dobra i

usluge koje su povezane sa realizacijom JPP projekata, a što u konačnici povećava

cjelokupnu ekonomsku aktivnost. Osim direktnih efekata na bruto proizvodnju, bruto

dodanu vrijednost i zaposlenost preduzeća (privrednih sektora) koja su aktivno angažovana

u realizaciji JPP projekata, pozitivan efekat treba očekivati i na ona preduzeća (privredne

sektore) koja proizvode intermedijarna dobra i usluge za potrebe realizacije JPP projekata.

Indirektni efekti se definiraju kao povećanje bruto proizvodnje, bruto dodane vrijednosti i

zaposlenosti svih preduzeća koji su uključeni u proizvodni lanac, odnosno preduzeća koja

proizvode intermedijarna dobra za potrebe realizacije JPP projekta, a intenzitet indirektnih

efekata se rasprostire cijelom privredom u zavisnosti od dubine lanca dodane vrijednosti.

Direktan i indirektan porast dodane vrijednosti utiče i na nivo dohotka sektora

domaćinstava (uslijed porasta broja zaposlenih i mase plaća) te se time povećava lična

potrošnja. Porast potražnje za dobrima i uslugama namijenjenim ličnoj potrošnji ima

dodatni pozitivan efekat na ekonomsku aktivnost (inducirani efekat).

Svi navedeni efekti vezani su isključivo za izgradnju javne infrastrukture, ne i za njeno

održavanje i funkcionisanje, iako je ono u principu sastavni dio JPP projekata. Takođe, treba


voditi računa i o efektima vezanim za korištenje novoizgrađene javne infrastrukture, tzv.

katalitički ili sistemski efekti. Konačno, postoje i određene koristi eksplicitno vezane za JPP

kao model isporuke javne infrastrukture, uglavnom kao rezultat transferiranja dijela rizika

projekta na privatnog partnera.

Očekivani ishodi projekta su:

Pružiti uvid u efekte ulaganja potencijalnih JPP projekata u Tuzlanskom kantonu, a

koji će donositeljima političkih odluka, privatnom i javnom sektoru dati stručnu,

dosljednu i nepristranu procjenu mogućih efekata JPP-a na sveukupnu ekonomsku

aktivnost.

Unaprijediti kvalitet političkog odlučivanja i instrumenata poput zakona, regulacija i

investicijskih programa u oblasti javno-privatnog partnerstva.

Dvije ključne pretpostavke je bilo potrebno za uspješnu realizaciju studije: (1) dostupnost

relevantnih statističkih podataka za procjenu Input-Output tabele za Bosnu i Hercegovinu

(obračun brutom domaćeg proizvoda metodom proizvodnje i rashoda, podaci iz računa

stvaranja dohotka, podaci ankete potrošnje domaćinstava, itd.); (1) Dostupnost podataka o

broju potencijalnih JPP projekata u Tuzlanskom kantonu, njihovoj ukupnoj vrijednosti i po

sektorima.

Studija je organizovana kako slijedi. U poglavlju jedan naprije je obrađen pojam i značaj

javne infrastrukture. Identificirani su kanali kroz koje se ostvaruje veza između ulaganja u

javnu infrastrukturu i ekonomskog rasta, kao i rezultati empirijskih istraživanja u ovoj

oblasti. Elaborirano je i pitanje optimalnog nivoa ulaganja u javnu infrastrukturu te dat

osvrt na stanje u (F)BiH i Tuzlanskom kantonu.

U drugom poglavlju studije detaljno su analizirana javno-privatna partnerstva kao model

„isporuke“ javne infrastrukture. Ukazano je na specifičnosti javno-privatnog partnerstva u

odnosu na klasične javne nabavke. Predstvljeni su različiti modaliteti realizacije javno-

privantog partnerstva, njihove prednosti i nedostaci. Na kraju je ukazano i na ključne

trendove vezano za javno-privatna partnerstva.

U trećem dijelu studije analizirani su ekonomski efekti nove regulative javno-privatnog

partnerstva u Tuzlanskom kantonu. Efekti su analizrani u odnosu na ukupnu proizvodnju,

dodanu vrijednost, podršku novim radnim mjestima i prihode države. Osim efekata vezanih

za izgradnju javne infrastrukture, elaborirani su i efekti vezani za njeno korištenje. Posebno

je potencirana i vrijednost za novac u JPP projektima.


1. ZNAČAJ ULAGANJA U JAVNU INFRASTRUKTURU

1.1. Pojmovno određenje i tipovi infrastrukture

Infrastruktura obuhvata sisteme i objekte koji pružaju osnovne javne usluge koje

omogućuju i/ili podupiru odvijanje aktivnosti u primarnim, sekundarnim i tercijarnim

ekonomskim djelatnostima (Aralica, Račić i Šišinački, 2007). Pod javnim uslugama smatraju

se usluge koje javni sektor, barem dijelom, direktno pruža građanima te (su)finansira i/ili

reguliše njihovo pružanje od strane privatnog sektora. Temeljne funkcije infrastrukture su:

1. olakšavanje proizvodnje dobara i pružanja usluga;

2. distribucija gotovih proizvoda;

3. pružanje osnovnih socijalnih usluga (npr. obrazovanje i zdravstvo).

Podjela infrastrukture nije jedinstvena. Pojedini autori razlikuju dvije komponente

infrastrukture: (1) „hard“ komponenta i (2) „soft“ komponenta (Turner & Johnson, 2017;

Fourie, 2006). Primjera radi, Fourie (2006) pravi distinkciju između ekonomske (ili „hard“)

infrastrukture koja doprinosi realizaciji ekonomskih aktivnosti kao što su promet,

telekomunikacije i energija te socijalne (ili „soft“) infrastrukture koja obuhvata sektore koji

doprinose kvaliteti života ljudi kao što su sektor zdravstva, obrazovanja i kulture (škole,

biblioteke, univerziteti, bolnice, muzeji, sud, pozorište i objekti za rekreativne aktivnosti).

Ipak, potrebno je napomenuti da se ove dvije komponente infrastrukture mogu preklapati.

Sektori obrazovanja i zdravstva tako istovremeno doprinose i kvaliteti života i realizaciji

ekonomskih aktivnosti.

„Hard“ infrastruktura obuhvata sljedeće komponente (Turner i Johson, 2017):

komunikacijska infrastruktura - infrastruktura koja omogućuje prenos, procesuiranje

i distribuciju tokova kojima upravljaju ljudi kao što su promet i informacije;

društveno-tehnička infrastruktura - strukture koje omogućavaju iskorištavanje

prirodnih resursa kao što su energija i voda;

socijalna infrastruktura - fizička (opipljiva) imovina potrebna za pružanje socijalnih

usluga (npr. bolnice, škole, univerziteti, itd.)


Izvor: Turner i Johnson, 2017.

Slika 1. Tipologija infrastrukture – „hard“ i „soft“ infrastruktura

„Soft“ infrastruktura se odnosi na sljedeće komponente (Turner i Johson, 2017):

institucionalni okvir – način na koji je oblikovan sistem institucija koji podržava

nacionalni infrastrukturni sistem (eng. National Infrastructure System- NIS)

institucionalne sposobnosti – ljudski kapital unutar sistema institucija koji podržava

nacionalni infrastrukturni sistem;

institucionalni ciljevi – ciljevi institucija (posebno javne uprave/vlade) i njihov efekat

na nacionalni infrastrukturni sistem.

Drugim riječima, „hard“ infrastruktura predstavlja umreženu trajnu imovinu potrebnu za

funkcionisanje i razvoj nacionalne ekonomije. Sa druge strane, „soft“ infrastruktura

obuhvata institucije koje podržavaju ekonomski razvoj nacionalne ekonomije, a koje

pružaju usluge bez kojih proces reprodukcije ne bi bio moguć.

U akademskoj i stručnoj literaturi se kao komponente „hard“ infrastrukture najčešće

navode prometna (transportna) infrastruktura, energetska infrastruktura, infrastruktura za

upravljanje vodnim resursima, komunikaciona infrastruktura i infrastruktura za upravljanje

Komunikacijsk.

infrastruktura

Društveno-

tehnička

infrastruktura

Socijalna

infrastruktura

Institucionalni

okvir

Institucionalne

sposobnosti

Institucionalni

ciljevi

“HARD” INFRASTRUKTURA

“SOFT” INFRASTRUKTURA


čvrstim otpadom. Kada je riječ o „soft“ infrastrukturi, neophodno je istači da postoje brojni

aspekti ovog tipa infrastrukture. Romer (2001) dijeli „soft“ infrastrukturu u tri grupe. Prva

se odnosi na karakteristike vladine fiskalne politike kao što je npr. porezni tretman

investicija ili izbor vlade u alokaciji državne potrošnje između investicijskih projekata i

drugih oblika potrošnje, čime direktno utiče na ukupnu alokaciju između investicija i

potrošnje. Ako npr. vlada odredi previsoke porezne stope, nastaje poticaj traženju renti u

vidu porezne evazije ili rasta ‘sive’ ekonomije.

Druga grupa odnosi se na faktore (institucije i politike) koji oblikuju okruženje u kojem se

donose privatne odluke. Ako npr. u zemlji vladaju organizirani kriminal ili je visoka

neizvjesnost poticaji investicijama i ostalim aktivnostima koje povećavaju output biti će vrlo

niski. Isto vrijedi i u slučaju neefikasnog sudstva ili kad ne postoji adekvatno

antimonopolsko zakonodavstvo.

Posljednju skupinu politika koje tvore „socijalni“ infrastrukturu čine državne aktivnosti

usmjerene traženju rente kao što je npr. primanje mita od strane državnih službenika,

odnosno bilo kakvo zloupotrebljavanje vlasti za privatnu korist. Romerovo poimanje „soft“

infrastrukture blisko je pojmu javnog upravljanja. Osnovna ideja autora koji javno

upravljanje smatraju jednom od najvažnijih komponenti „soft“ infrastrukture je da država

provodi zakone te stvara okvir za ekonomske transakcije u nacionalnoj ekonomiji (Jones,

2002). Stvaranjem odgovarajućih institucija država smanjuje nesigurnost i transakcijske

troškove čime se potiču investicije u fizički i ljudski kapital te ideje. Iako je „soft“

infrastruktura izrazito heterogena, za potrebe ove studije korištena je podjela „soft“

infrastrukture na:

Javno upravljanje. Javno upravljanje odnosi se na način na koji država koristi vlast u

upravljanju institucionalnim okruženjem, čime utiče na akumulaciju faktora

ekonomskog rasta. Polazna pretpostavka je postojanje odgovarajućih pravila i

institucije koje oblikuju predvidljiv i transparentan okvir za poslovanje i investicije

predstavlja uslov za ekonomski rast. Fokus je prvenstveno na formalnim

institucijama, odnosno onima koje nastaju kroz zakonodavstvo, a koje se može

mijenjati političkim djelovanjem. Javno upravljanje uključuje: (1) proces putem kojeg

se vlade izabiru, nadziru i mijenjaju; (2) sposobnost vlade da efikasno formulira i

primijeni odgovarajuću politiku (3) poštovanje građana i države prema institucijama

koje regulišu ekonomske i društvene odnose među njima. Kvalitet javnog upravljanja

se najčešće ocjenjuje na temelju sljedećih elemenata: (1) odgovornost nosioca

politike i mogućnost participacije građana u izboru vlade; (2) politička stabilnost; (3)

efikasnost države; (4) administrativne prepreke; (5) vladavina prava; i (6) kontrola

nad korupcijom.

1

0

USAID Strengthening Governing Institutions and Processes in Bosnia and Herzegovina (USAID-ov Projekt jačanja institucija vlasti i procesa u Bosni i Hercegovini) “Procjene ekonomskog uticaja pravne regulative u oblasti javno-privatnog partnerstva u tri kantona Federacije BiH“

Ekonomska infrastruktura (finansijski sistem, infrastruktura za proizvodnju,

infrastruktura za poljoprivredu, lov i ribolov, ...)

Socijalna infrastruktura. Socijalna infrastruktura obuhvata: (1) zdravstveni sistemi,

uključujući bolnice, sistem finansiranja zdravstva, zdravstveno osiguranje,

obrazovanje budućih ljekara, javno praćenje kvaliteta pruženih usluga i koordinacija

tokom hitnih slučajeva (npr. epidemija); (2) obrazovni i istraživački sistemi,

uključujući škole, univerzitete, fakultete i druge institucije, sistem njihovog

finansiranja i proces akreditacije. (3) sistemi socijalne sigurnosti, uključujući

kolektivnu akciju društva, najčešće države, u održavanju ili nadoknadi dohotka

pojedinca u slučajevima kada ga on zbog određenih socijalnih razlika ne može sam

osigurati. U ostvarivanju socijalne sigurnosti ističe se važnost ne samo države nego i

drugih aktera (nevladine/neprofitne organizacije, dobrotvorne organizacije, vjerske

organizacije i sl.).

Infrastruktura za kulturu, sport i rekreativne aktivnosti.

Sveobuhvatna tipologija „hard“ i „soft“ infrastrukture predstavljena je Slikom 2.

1

1


Izvor: Elaboracija autora

Slika 2. Sveobuhvatna tipologija infrastrukture

1.2. Veza javne infrastrukture i ekonomskog rasta

Zdrav razum sugeriše da moderne ekonomije ne mogu funkcionisati bez infrastrukture i da

je infrastruktura kritičan sastaojak proizvodne funkcije bilo koje ekonomije. Međutim, iako

je infrastruktura neophodna za funkcionisanje modernih ekonomije, ne mora značiti da više

infrastrukture uvijek vodi većem rastu u svim fazama razvoja, ili da uopće vodi rastu. Možda

ograničenja razvoju leže negdje drugdje – na primjer, u lošim poticajima (eng. incentives) ili

nedostajućim tržištima.

"Hard" infrastruktura

Promet

Energija

Upravljanje vodenim resursima

Komunikacije

Upravljanje čvrstim otpadom

Praćenje Zemlje i mreže mjerenja

"Soft" infrastruktura

Javna uprava (vlada i pravna regulativa)

Ekonomska infrastruktura (finansijski sistem, infrastruktura za proizvodnju, infrastruktura za poljoprivredu, lov i ribolov, ...)

Socijalna infrastruktura (zdravstveni sistem, sistem obrazovanja i sistem socijalne zaštite)

Infrastruktura za kulturu, sport i rekreativne aktivnosti

1

2


1.2.1. Kanali uticaja instrastrukture na ekonomski rast

Ekonomska literatura naglašava tri “konvencionalna” kanala putem kojih javna

infrastruktura može uticati na ekonomski rast: (1) direktan efekat produktivnosti na

privatne proizvodne inpute; (2) komplementarni efekat privatnih ulaganja/investicija; i (3)

efekat istiskivanja (eng. crowding-out effect).

Direktni efekat na produktivnost privatnog sektora je argument koji se najčešće koristi kako

bi se objasnio uticaj javnog kapitala na ekonomski rast. U osnovi ovog argumenta je

pretpostavka da će veća akumulacija javnog kapitala u vidu infrastrukture dovesti do

povećanja produktivnosti drugih proizvodnih inputa, kao što su radna snaga i akumulacija

privatnog kapitala, a što će u konačnici rezultirati smanjenjem prosječnih ukupnih troškova

(troškova po jedinici proizvoda). Uslijed djelovanja opadajućih prinosa, veličina ovog efekta

zavisit će od početne akumulacije javnog kapitala. U razvijenim ekonomijama, direktni

efekat produktivnosti je znatno manji nego u zemljama u razvoju ili nerazvijenim zemljama.

S druge strane, povećanje produktivnosti privatnog kapitala dovodi do povećanja privatnih

ulaganja (s obzirom da je stopa povrata na privatni kapital viša), što u krajnjoj liniji potiče

ekonomski rast.

Drugi kanal putem kojeg javna ulaganja u infrastrukturu mogu pozitivno uticati na

ekonomiju jedne zemlje jeste komplementarni efekat rasta (eng. crowding in effect)

privatnih ulaganja. Kao što je ranije navedeno, javna infrastruktura povećava marginalnu

(graničnu) produktivnost privatnih inputa, te time povećava percipiranu stopu povrata na

privatna ulaganja. Viša stopa povrata na privatna ulaganja povećava potražnju privatnog

sektora za fizičkim kapitalom. Na primjer, stopa povrata na izgradnju tvornice vjerojatno će

biti mnogo veća ako je država već investirala sredstva u prometnu infrastrukturu,

energetsku infrastrukturu i informacionu-komunikacionu infrastrukturu.

Treći kanal putem kojeg akumulacija javnog kapitala u vidu infrastrukture može uticati na

ekonomski rast jeste efekat istiskivanja privatnih ulaganja (eng. crowding-out effect).

Efekat istiskivanja je pojam koji se obično veže uz postojanje budžetskog deficita, a

definira se kao smanjivanje privatnih investicija koje nastaje kao posljedica postojanja

deficita državnog budžeta. Kada država troši više nego što ubire prihoda od poreza, mora

posegnuti za sredstvima svojih stanovnika. Tako, ako javni sektor finansira ulaganja u

infrastrukturu putem povećanja poreskih stopa za očekivati je da će se smanjiti sklonost

privatnog sektora prema ulaganjima jer više poreske stope smanjuju očekivanu stopu

povrata na privatna ulaganja. Sličan, možda i štetniji efekat na privatna ulaganja može se

pojaviti u slučaju kada se povećanje javnih infrastrukturnih rashoda finansira

zaduživanjem države na domaćem finansijskom tržištu. Rast potražnje za kreditnim

1

3


sredstvima na domaćem finansijskom tržištu može rezultirati povećanjem kamatnih stopa

i strožijim zahtjevima/procedurama odobravanja kredita privatnom sektoru. Također, u

slučaju budžetskog deficita, država može posegnuti za izdavanjem državnih obveznica.

One na finansijskim tržištima konkurišu vrijednosnim papirima privatnih preduzeća za

raspoloživa novčana sredstva. Potražnja za novcem se povećava što, uz nepromijenjenu

ponudu novca, dovodi do rasta kamatnih stopa i posljedičnog smanjenja privatnih

investicija.

Pored navedena tri “konvencionalna” kanala uticaja infrastrukture na ekonomski rast,

nedavna istraživanja su identifikovala 4 nova kanala putem kojih javna infrastruktura može

uticati na rast, i to; (1) indirektni efekat na produktivnost rada; (2) efekat na troškove

prilagođavanja; (3) efekat na trajnost privatnog kapitala; i (4) efekat uvećanja ekonomskog

rasta putem obrazovanja i zdravstva.

Indirektni efekat na produktivnost rada. Nezavisno od direktnog efekta na marginalni

proizvod inputa u proizvodnom procesu, javna infrastruktura može imati i indirektan,

dodatni efekat na produktivnost rada. Primjera radi, sa boljim pristupom putevima i drugim

sredstvima javnog prevoza (kao što su željeznice), radnici mogu lakše doći do posla,

provesti manje vremena na putu od kuće do radnog mjesta ili tokom obilaska različitih

radnih lokacija. Sa većim pristupom električnoj energiji i telekomunikacijama, radnici mogu

brže obavljati određeni broj zadataka na radnom mjestu (kao što su provjera da li su oznake

cijena naznačene na svakom proizvodu na prodajnom mjestu) te obavljati dodatne zadatke

od kuće (kao što je provjera e-mailova od kuće). Posljedično, veća produktivnost rada

doprinosi postizanju ekonomskog rasta.

Efekat na troškove prilagođavanja. Proširenje prometne mreže (ceste, željeznice) ne samo

da smanjuje gužve u prometu te olakšava isporuku roba među regijama, već smanjuje i

troškove izgradnje nove tvornice ili troškove transporta opreme koju je potrebno koristiti

na geografski udaljenijim lokalitetima.

Efekat na trajnost privatnog kapitala. Postojanje dobre javne infrastrukture može pozitivno

uticati na ekonomski rast putem povećanja iskoristivosti ili trajnosti privatnog kapitala.

Ovaj efekat ima posebne implikacije na izdatke vezane za održavanje i kvalitet javnog

kapitala. Naime, nedovoljna izdvajanja za održavanje postojeće infrastrukture predstavlja

izazov s kojim se suočavaju mnoge zemlje u razvoju. Nedovoljna izdvajanja za održavanje

željezničkog prometa rezultirat će čestim kvarovima i zastojima, te time prouzrokovati

značajne štete za sve učesnike u sistemu željezničkog prometa. Ukoliko prometna

infrastruktura nije razvijena ili se adekvatno ne održava, vijek trajanja sredstava u vlasništvu

1

4


privatnog sektora (npr. kamioni, prikolice) se smanjuje te su privatni kapital usmjerava na

kupovinu novih ili zamjenu postojećih sredstava, čime se smanjuje fond privatnog kapitala

koji bi se mogao usmjeriti u alternativne svrhe (npr. istraživanje i razvoj).

Efekat uvećanja ekonomskog rasta putem obrazovanja i zdravstva. Ulaganjem u

infrastrukturu (npr. prometnu infrastrukturu) država ne samo da smanjuju transakcijske

troškove privatnog sektora i potiče privatna ulaganja, već doprinosi i poboljšanju ishoda u

oblasti obrazovanja i zdravstva. Uspostavljanje efikasnijih sistema obrazovanja i pružanja

zdravstvenih usluga unapređuje kvalitet života stanovništva te posljedično povećava

produktivnost rada. Također, ulaganja u javnu infrastrukturu poboljšavaju opće zdravlje

stanovništva, produžuje očekivani životni vijek, smanjuje neizvjesnost u pogledu

dugovječnosti i rizik od bolesti. Navedeni faktori povećavaju sklonost prema štednji, a što u

konačnici utiče na ekonomski rast.

1.2.2. Konceptualni okvir istraživanja veze između infrastrukture i

ekonomskog rasta

U traženju odgovora na pitanje koliko ulaganja u različite tipove infrastrukture utiču na

ekonomski rast mogu poslužiti standardni modeli ekonomskog rasta. Rasprave o modelima

ekonomskog rasta obično počinju sa Solowljevim model ekonomskog rasta odnosno

neoklasičnim modelom rasta. Solowljev model, kao i većina ekonomskih modela, je

pojednostavljen i u obzir uzima samo jedno homogeno dobro (output), pretpostavlja model

zatvorene nacionalne ekonomije (nacionalna ekonomija nije uključena u međunarodnu

trgovinu/razmjenu), zanemaruju se fluktuacije u zaposlenosti, proizvodna funkcija obuhvata

tri inputa (faktora proizvodnje), a stope štednje, amortizacije, rasta stanovništva i

tehnološkog napretka su konstantne. U nastavku slijedi kratako opis modela koji se temelje

na Solow (1956), Barro i Sala-i-Martin (2001) i Romer (2001).

Solowljev model ekonomskog rasta fokusiran je na četiri varijable: output (Y), kapital (K),

rad (L) i produktivnost rada odnosno „znanje“ ili nivo tehnologije (A). Funkcija proizvodnje

prema ovom modelu ima sljedeći oblik:

Y(t) = f(K(t), A(t), L(t))

gdje t označava vrijeme.

Temeljne pretpostavke modela su konstantni prinosi na obim s obzirom na efektivni rad i

kapital i opadajući prinosi na kapital. Početni nivoi kapitala, rada i znanje su zadati, pri čemu

1

5


rad i znanje rastu po konstantnim stopama (n i g) i to eksponencijalno. Proizvodna funkcija

je Cobb-Douglas oblika:

𝑌 = 𝑓 (𝐾, 𝐴𝐿) = 𝐾𝛼(𝐴𝐿)𝛽

gdjeY predstavlja bruto domaći proizvod (BDP), A zadati nivo tehnologije, K fizički kapital, a

L radnu snagu. Koeficijenti α i β predstavljaju elastičnosti proizvodnih faktora kapitala i rada

i ukazuju na osjetljivost bruto domaćeg proizvoda na relativne promjene u nivou

angažovanih proizvodnih faktora (kapitala i rada).

U Solowljevom modelu kratkoročni ekonomski rast može rezultirati iz akumulacije kapitala

ili tehnološkog napretka (porast A), ali u dugom roku rast outputa po radniku zavisi

isključivo od tehnološkog napretka. Kapital ne može biti dugoročna odrednica bruto

domaćeg proizvoda (BDO) zbog djelovanja opadajućih prinosa. Temeljni zaključaj

Sovowljevog modela je da razlike u količinama kapitala ne objašnjavaju razlike u BDP-a

između zemalja. Zemlje koje imaju veće stope štednje, a time i veči udio udio investicija u

BDP-u su u pravilu bogatije, ali to nije jedina odrednica razlika u BDP-u. Najveći problem

modela je što posmatra produktivnost rada (A) kao egzogeni faktor, a pritom ga

istovremeno identificira glavnim pokretačem rasta. Također, stopa štednje se posmatra kao

egzogeni faktor, čime se isključuje uticaj institucionalnih faktora na stopu štednju, a

posljedično i na stopu ekonomskog rasta. Nedostatak modela ogleda se u tome što model

ne precizira šta se podrazumijeva pod pojmom produktivnost rada, već taj izraz obuhvata

sve ostale faktore proizvodnje (osim rada i kapitala) koji utiču na output.

Međutim, pitanje koje je ostalo neriješeno u Solowljevom modelu rasta je zašto ljudi u

nekim zemljama investiraju više u fizički i ljudski kapital te zašto je produktivnost u nekim

zemljama veća, a samim time i bruto domaći proizvod. Temeljna hipoteza koja objašnjava

razlike u odrednicama bruto domaćeg proizvoda među zemljama odnosi se na tzv. „soft“

infrastrukturu. U literaturi je moguće nači tri grupe dokaza o postojanju kauzalnog odnosa

između „soft“ infrastrukture i BDP-a. Prva grupa dokaza se odnosi na studije temeljene na

analizi slučaja. Primjerice, parovi zemalja kao što su Zapadna i Istočna Njemačka, Sjeverna

i Južna Koreja, Kong Konga i Koreja zabilježile su značajne razlike u ostvarenom outputu po

radniku, iako su navedeni parovi zemalja imali slične odrednice bruto domaćeg proizvoda

(npr. prirodni resursi, početni nivo fizičkog i ljudskog kapitala, kulturološki stavovi prema

štednji, radu, poduzetništvu, i sl.). Druga grupa dokaza o značaju „soft“ infrastrukture

temelji se na ideji da zemlje koje imaju veće poticaje privatnim ulaganjima/investicijama

istovremeno imaju i veči udio kapitala u BDP-u, a posljedično bilježe i više stope

ekonomskog rasta. Treća grupa dokaza odnosi se empirijska istraživanja u kojima se

povezuju pojedine komponente „soft“ infrastrukture i bruto domaćeg proizvoda. Jedan od

1

6


glavnih problema utvrđivanja uticaja elemenata “soft” infrastructure na ekonomski rast je

činjenica da ne postoje razrađeni teorijski modeli rasta koji uključuje sve elemente ovog

tipa infrastrukture. Posljedično, izvođenje zaključaka o kauzalnom odnosu između “soft”

infrastrukture i ekonomskog rasta temelji se na intuiciji i historijskom iskustvu. Ipak,

prošireni Solowljev model moguće je dalje proširiti s varijablom I koja označava uticaj “soft”

infrastrukture infrastrukture na produktivnost inputa (Jones, 2002).

Dakle, model rasta koji uključuje i koncept “soft” infrastrukture moguće je predstaviti

obrascem:

𝑌(𝑡) = 𝐼𝐾(𝑡)𝛼 [𝐴(𝑡)𝐻(𝑡)]

1−𝛼

Gdje Y označava output, K je kapital, A efektivnost rada, H ukupnu količina proizvodnih

usluga koje nude radnici, odnosno ukupan doprinos proizvodnji radnika različitih nivoa

stručnosti (obuhvata prirođene i stečene vještine).

Iz prethodno navedenog izraza proizlazi da dvije nacionalne ekonomije mogu imati jednaku

količinu fizičkog i ljudskog kapitala, ali različit output jer se u tim ekonomijama razlikuje

okruženje u kojima se navedeni inputi koriste za proizvodnju outputa. Institucije utiču na

"efikasnost" ekonomije na način sličan tehnologiji: ekonomija s lošim institucijama je

neefikasna jer je potrebno više inputa za proizvodnju jednake količine outputa (Sala-i-

Martin, 2002). Problem s ovim modelom je što zanemaruje da “soft” infrastruktura utiče i

na veličinu K, A i H. Aron (2002) je integrirala Northov institucionalni okvir u Solowljev

model rasta uz početnu pretpostavku da slabe institucije smanjuju efikasnost investicija, što

predstavlja direktan uticaj na rast. U okruženju u kojem ne postoji adekvatna zaštita

vlasničkih prava dominantna će biti mala preduzeća koja koriste tehnologiju koja ne

zahtijeva puno kapitala. Indirektni uticaj se ogleda u samom smanjenju investicija zbog

većih transakcijskih troškova (traženje rente). Nažalost, njen opis ostaje samo na opisu –

nema modela. Postoji nekoliko modela koji se fokusiraju na alokaciju resursa između

proizvodnje i traženja rente čija poruka je jednostavna: porast broja pojedinaca koji se

ponašaju kao predatori (umjesto da su proizvođači) smanjuje odnos kapitala i outputa te

odnos kapitala i rada. Isto vrijedi i za ljudski kapital: kad je traženje rente prevladavajuća

aktivnost smanjuju se poticaji za akumulaciju ljudskog kapitala čime se opet smanjuje

proizvodni kapacitet ekonomije. Riječ je o modelima s dvostrukim ekvilibrijima; kad su

aktivnosti traženja rente niske onda je output visok, jer je visoka vjerovatnoća da će takvo

ponašanje biti kažnjeno. U drugoj tački ravnoteže output je nizak jer je traženje rente jako

izraženo, a vjerojovatnoća da će takvo ponašanje biti kažnjeno niska.

Konceptualni okvir koji može poslužiti za razumijevanje kauzanog odnosa između “soft”

infrastrukture i ekonomskog rasta su endogeni modeli rasta. Navedeni modeli izvor rasta

1

7


vide u tehnološkom napretku, koji zavisi od ulaganja u fizički i/ili ljudski kapital i

institucionalnog okruženja. Slika 3. prikazuje konceptualni okvir teorija endogenog rasta koji

obuhvata sve elemente društveno-ekonomskog sistema koji utiču na ekonomski rast.

Zagovornici teorija endogenog rasta ukazuju na značaj pozitivnih eksternalija i efekata

prelijevanja (eng. spillover effects) u ekonomijama temeljenim na znanju koje dalje vode ka

ekonomskom rastu.

Izvor: McMahhon, 2002. str. 11.

Slika 3. Konceptualni okvir teorije endogenog rasta

Model endogenog rasta proširuje Cobb-Douglasovu proizvodnju funkciju (𝑌 = 𝐴 𝐾𝛼𝐿𝛽)

tako što uključuje i ljudski kapital u funkciju proizvodnje, koja tada glasi:

𝑌 = 𝐴 𝐾𝛼𝐻𝛽𝐿1−𝛼−𝛽 , α > 0, β< 1; α + β <1 (5),

gdjeH predstavlja ljudski kapital (ljudski kapital je endogena promjenjiva i akumulira se

vremenom).

Uslijed nepostojanja jedinstvene definicije ljudskog kapitala, u dosadašnjim empirijskim

istraživanjima su primijenjeni različiti pristupi mjerenju ljudskog kapitala pa je gotovo

nemoguće izvesti univerzalne zaključke o intenzitetu uticaja ljudskog kapitala na ekonomski

rast. Općenito, u akademskoj i stručnoj literaturi dominantna su dva pristupa mjerenju

ljudskog kapitala: (1) pristup koji se temelji na kvalitativnim i kvantitativnim pokazateljima; i

(2) monetarni pristup koji je usmjeren na mjerenje ulaganja različitih aktera (pojedinci,

domaćinstva, poslodavci, država) u ljudski kapital, procjenu očekivanih prihoda od ulaganja

Okvir endogenog

rasta

Stanovništvo i zdravlje

Demokratizacija i ljudska prava

Smanjenjesiromaštva i nejednakosti

OkolišKriminal i

zloupotreba droga

Učešćeradne snage

Obrazovanje(stopa upisa u

primarno, sekundarno i

tercijarno obrazovanje

1

8


u ljudski kapital te mjerenju tzv. reziduala odnosno razlike između ukupnog bogatstva i

prirodnog i proizvedenog kapitala.

1.2.3. Pregled rezultata empirijskih istraživanja

U ovom dijelu predstavljeni su ključni nalazi dosadašnjih empirijskih istraživanja koja su se

fokusirala na ispitivanje kauzalnog odnosa između infrastrukture i ekonomskog rasta.

Pažljivi pregled ove literature ukazuje na rastući konsenzus o značaju infrastrukture za

ekonomski rast i troškove proizvodnje, prije svega u zemljama u razvoju. Ipak, i u ovim

zemljama nalazimo dosta različite rezultate u pogledu veličine efekata. Ovo svakako otežava

izgradnju čvrstih argumenta „za ili protiv“ većih ulaganja u infrastrukturu.

Istaživači su identificirali nekoliko faktora koji ovo objašnjavaju. Jedan od najvažnijih je

svakako vezan za problem endogenosti, odnosno dvosmjerna relacija između infrastrukture

i ekonomskog rasta. Infrastruktura utiče na ekonomski rast, ali i ekonomski rast utiče na

infrastrukturu. Drugo objašnjenje vezano je za fenomen mrežnih eksternalija, tj.činjenicu da

efekti ulaganja u infrastrukturu (putnu, energetsku, telekomunikacionu, itd.) zavise od

ukupnog stanja i veličine postojeće mreže. Nejveće efekte ulaganja nalazimo onda kada je

dostignut određeni nivo u razvoju mreže, ali ona još uvijek nije gotova. Pored toga, efekti

infrastrukture mogu varirati tokom vremena obzirom da druge promjene u ekonomiji utiču

na sposobnosti firmi da iskoriste njene prednosti.

Tu je i stalno prisutno pitanje: Da li je svaki infrastrukturni projekat poseban? Naime,

nemoguće je a priori znati da li je izgrađena „prava“ infrastruktura, „u pravo vrijeme“ i „na

pravom mjestu“. S tim u vezi, neophodno je očekivati različite stope povrata na ulaganja u

različite infrastrukturne projekte. Konačno, ne smije se zaboraviti da je jedan dio

infrastrukturnih projekata prije svega politički motivisan. Ovi projekti će vjerovatno pokazati

niske (ili niže) stope povrata jer su njihovi ciljevi da donesu glasove, a ne da maksimiziraju

rast. To sigurno nije ograničeno samo na zemlje u razvoju.1

Jedna od prvih empirijskih studija koja se bavi istraživanjem uticaja infrastrukture na

ekonomski provedena je u Sjedinjenim Američkim Državama (Aschauera, 1989). Rezultati

ove studije potvrdili su postojanje statistički značajne relacije između ulaganja u

infrastrukturu i ekonomskog rasta. Ipak, treba istaći da su ovi nalazi bili predmet ozbiljnih

1Primjera radi, detaljna analiza načina na koji su donošene odluke o infrastrukturnim ulaganjima u Francuskoj zaključila je da "putevi i željeznice nisu izgrađeni da smanjite saobraćajne gužve; oni su sasvim sagrađeni da bi se izabrali političari "(Cadot et al., 2006, str. 1151).

1

9


kritika (vidjeti Egert et al., 2009), prevashodno zbog korištenja javnih kapitalnih ulaganja kao

aproksimitativne mjere za javna ulaganja u infrastrukturu. Prvi problem sa ovim pristupom

je što javna kapitalna ulaganja obuhvataju ukupna ulaganja države. Dakle, ulaganja u sve

javne objekte, ne samo infrastrukturne. Drugi problem je taj što se veliki dio infrastrukturne

potrošnje realizuje kroz nefinansijska javna preduzeća, vanbudžetske fondove, ali i od strane

nižih nivoa vlasti (regionalni i lokalni nivo).

Straub (2008), na temelju meta-analize 64 empirijske studije i 140 specificiranih modela,

izvodi zaključak da je u većini studija potvrđeno postojanje pozitivnog i statistički

signifikantnog uticaja infrastrukture na ekonomski rast. Ipak, autor navodi da postoje i

studije koje nisu potvrdile statistički značajan uticaj infrastrukture na ekonomki rast

(neutralan efekat), odnosno da čak postoje i studije koje su potvrdile postojanje statistički

signifikantnog negativnog uticaja infrastrukture na ekonomski rast.

Tabela 1. Pregled empirijskih studija o uticaju ulaganja u infrastrukturu na produktivnost i rast

Geografsko područje Broj studiija % studija u kojima je potvrđen stat.signif.

pozitivan uticaj

% studija u kojima nije potvrđen stat.

signif. uticaj

% studija u kojima je potvrđen stat. signif. negativan

uticaj

Više zemalja 30 40% 50% 10%

Sjedinjene Američke Države

41 41% 54% 5%

Španija 19 74% 26% 0%

Zemlje u razvoju 12 100% 0% 0%

UKUPNO 102 53% 42% 5%

Izvor: Straub, 2008.

Podaci predstavljeni u Tabeli 1. ukazuju da nalazi svih dosadašnjih studija ukazuju da postoji

pozitivna i statistički signifikatna relacija između ulaganja u infrastrukturu i ekonomskog

rasta zemalja u razvoju. Negativan uticaj ulaganja u infrastrukturu i ekonomskog rasta

zabilježen je recimo u slučaju Sjedinjenih Američkih Država. Navedeni rezultati se, između

ostalog, mogu objasniti djelovanjem opadajućih prinosa ili postojanjem negativnih

eksternalija. Ilustracje radi, novi prometni projekat može dovesti do migracija stanovništva

i industrija iz jednog dijela države u drugi. Na temelju rezultata dosadašnjih studija može se

zaključiti da su stope povrata na ulaganje u infrastrukturu više što se zemlja nalazi na nižem

nivou ekonomskog razvoja.

2

0


Estache (2006) navodi da se za procjenu značaja javnih ulaganja u infrastrukturu na

ekonomski rast najčešće koriste dva pristupa: procjena društvenih i ekonomskih stopa

povrata na ulaganja u infrastrukturu i procjena efekata ulaganja u infrastrukturu na temelju

proizvodne funkcije. Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju da stope ekonomskog

povrata na ulaganja u infrastrukturu iznose u prosjeku 30-40 posto za telekomunikacije,

više od 40 posto za proizvodnju električne energije i više od 80 posto za ceste (Dintilhac,

Ruiz-Nuñez i Wei, 2015). Također, rezultati ukazuju da su stope ekonomskog povrata na

ulaganja u infrastrukturu više u zemljama sa nižim dohotkom nego u zemljama sa srednjih

dohotkom. Canning i drugi. (2000), na temelju analize podataka za 123 zemlje svijeta za

period od 1960-1990 su utvrdili su stope društvenog povrata na ulaganja u infrastrukturu

najviše u za prometnu infrastrukturu u zemljama sa srednjim nivoom dohotka, dok su u

zemljama sa najnižim nivoom dohotka najviše stope društvenog povrata na ulaganja u

energetski sektor.

Briceño, Estache i Shafik (2004) koristili podatke o socijalnoj stopi povrata iz

infrastrukturnih projekata Svjetske banke za period od 1960. do 2000. godine.

Neponderisane prosječne stope društvenog povrata na ulaganja u infrastrukturu po

pojedinim sektorima dana su u Tabeli ispod.

Tabela 2. Stopa društvenog povrata na ulaganja u infrastrukturu, 1960. – 2000.godina

Region Energija/Rudarstvo Informacije i komunikacije

Promet Upravljanje vodenim resursima

Afrika 14,1 20,6 25,5 7,5

Istočna Azija 18,3 19,5 24,8 10,5

Istočna Europa 30,9 31,1 25,8 9,8

Latinska Amerika 12,8 16,6 22,4 11,0

Bliski Istok 12,3 26,9 25,1 7,8

Južna Azija 23,2 22,0 24,1 9,8

Zemlje u razvoju 18,4 21,5 25,4 9,2

Izvor: Briceno, Cecilia, Antonio. Estache and N. Shafik, 2004., str. 8.

Na temelju podataka predstavljenih u Tabeli 2. moguće je uočiti razlike u stopama

društvenog povrata na ulaganja u infrastrukturu među pojedinim regionima. Primjera radi,

stope društvenog povrata od ulaganja u infrastrukturu su najviše u zemljama Istočne

Europe, a najniže u zemljama Latinske Amerike (osim za sektor upravljanja vodnim

resursima). Također, moguće je uočiti da informaciono-komunikacionu infrastrukturu i

prometnu infrastrukturu karakterišu najviše stope društvenog povrata na infrastrukturna

ulaganja.

2

1


Calderon, Moral-Benito i Serven (2011) , na temelju podataka prikupljenh za 88 zemalja u u

periodu od 1960. do 2000., procijenili su da vrijednost koeficijenta elastičnosti BDP-a na

količinu infrastrukturnih iznosi 0,08. To znači da ako se ukupna infrastruktura povećava za

10%, očekuje se povećanje BDP-a za 0,8% godišnje. U ovoj studiji, autori su definirali

sintetičku mjeru infrastrukture koja je uključivala infrastrukturne resurse u sektoru

prometa, energije i telekomunikacija.

Estache i Garsous (2011) tvrde da kauzalni odnos između infrastrukture i ekonomskog rasta

zavisi od: (1) faze razvoja zemalja; (2) vremenskog perioda tokom kojeg se procjenjuje uticaj

infrastrukture na ekonomski rast; (3) vrste infrastrukture. Primjera radi, uticaj ulaganja u

prometnu infrastrukturu na ekonomski rast teško objasniti u uslovima savremenih tržišnih

ekonomija. Naime, ključni faktor konkurentnosti ovih ekonomija sve više postaje znanj i

informacije. Njihov rast sve manje zavisi od klasične prometne infrastrukture. Da bi

prometna infrastruktura imala pozitivan uticaj na ekonomski rast, ona treba biti usklađena

sa postojećim regionalnim poslovnim potencijalima u koje spadaju: kvalifikovana radna

snaga, inovacije, sektorska specijalizacija lokalne ekonomije, geografski položaj,

aglomeracijski procesi i sl. (Fagerber, Verspagen i Caniëls, 1997).

Unatoč određenim dilemama oko smjera i intenziteta povezanosti između prometne

infrastrukture i ekonomskog rasta, saglasnost postoji oko činjenice da nedovoljno razvijene

regije, koje posjeduju određene razvojne potencijale, imaju značajne koristi od ulaganja u

prometnu infrastrukturu (Jiwattanakulpaisarn i drugi, 2009).2 Na primjeru španjolskih regija

Cantos i drugi (2005) procjenjuju da je porast ulaganja u prometnu infrastrukturu od 10%

doveo do porasta vrijednosti proizvodnje privatnog sektora od oko 0,38-0,42%.

Diferencirajući između različitih vrsta prometa (transporta) zaključili su da ulaganja u ceste

imaju najveći uticaj za rast produktivnosti. S obzirom na ekonomske djelatnosti, najveću

korist od ulaganja u prometnu infrastrukturu imale su djelatnosti pretežno orijentisane na

nacionalno tržište, dok se položaj regionalno orijentisanih djelatnosti (preduzeća) pogoršao.

Energetski sektor ima vrlo važnu ulogu za ekonomiju svake zemlje, direktno kroz

novostvorenu vrijednost te indirektno putem uticaja na cijene energenata i ukupnu

ekonomsku aktivnost. Objavljen je veliki broj radova koji analiziraju vezu između potrošnje

energije i ekonomskog rasta. Posebno je interesantno istraživanje koje se proveli

Chontanawati drugi (2006), jer analizira kauzalnu povezanost između potrošnje energije i

BDP-a na velikom uzorku zemalja koji obuhvata članice (30 zemalja) i nečlanice OECD-a (78

2 Treba, međutim, istaći da zbog većih konkurentskih pritisaka unaprjeđenje prometne infrastrukture može

voditi daljem zaostajanju manje razvijenih regija kod kojih nije došlo do odgovarajućeg razvoja ekonomskih

djelatnosti.

2

2


zemalja) u periodu od 1971. do 2000. godine. Prema rezultatima njihovog istraživanja u

zemljama članicama OECD-a dominira smjer kauzalnosti koji ide od potrošnje energije

prema BDP-u (Energija → BDP) za razliku od nečlanica OECD-a kod kojih je utvrđen obrnuti

smjer kauzalne veze (BDP→ Energija). Bitno je istaći da u ovom istraživanju nije pravljena

razlika između pojedinih oblika energije (manje ili više kvalitetna govira, obnovljivi i

neobnovljivi izvori energije, itd.).

Sari i Soytas (2004) istražuju u kojoj mjeri ukupna potrošnja energije pridonosi varijabilnosti

BDP-a Turske, u periodu od 1969. do 1999. godine i dolaze do zaključka da ukupna

potrošnja energije objašnjava 21% varijanse BDP-a, odnosno da je potrošnja energije

podjednako važan proizvodni input kao i nivo zaposlenosti koja objašnjava 24% varijanse

Okvir 1. „Soft“ infrastruktura i ekonomski rast

Empirijske studije koje se bave izučavanjem kauzalnim odnosom između „soft“ infrastrukture i ekonomskog rasta, pretežno su se fokusirale na utvrđivanje odnosa između obrazovanja (obrazovnih sistema kao komponente socijalne infrastrukture) i ekonomskog rasta. Naučna i stručna literatura ukazuje da postoje najmanje tri mehanizma putem kojih obrazovanje može uticati na ekonomski rast. Prvo, obrazovanje povećava ljudski kapital, što povećava produktivnost rada te rezultira višim ravnotežnim nivoom outputa. Povećanje ljudskog kapitala, mjereno povećanjem kognitivnih vještina, jedan je od značajnijih faktora u poboljšanju dugoročnog blagostanja nacionalne ekonomije (Hanushek i Wößmann, 2010). Drugo, obrazovanje može povećati inovacije u ekonomiji, a to ''novo znanje“ o novim tehnologijama, proizvodima i procesima povećava ekonomski rast. Treće, obrazovanje promiče znanje potrebno za razumijevanje i implementiranje novih tehnologija i procesa što u konačnici također povećava ekonomski rast.

Bassu i Bhattarai (2009) su proveli istraživanje na 47 zemalja u periodu od 1960. do 2007. godine, koje je pokazalo kako je u bogatijim zemljama ekonomski rast pozitivno povezan s ulaganjem u obrazovanje, dok je ta veza negativna u zemljama s nižim ulaganjima u obrazovanje.

Pojedini autori su eksplicitno istraživali uticaj javnog upravljanja (dio socijalne infrastrukture) na ekonomski rast. Hall i Jones (1999), u nastojanju da objasne razlike u produktivnosti između zemalja, kreirali su indeks socijalne infrastrukture koji se sastoji od dvije mjere pogodnosti ekonomskog okruženja za investiranje. Prva mjera je indeks državnih politika koje potiču proizvodnju a ne traženje renti, a druga mjera je udio godina od 1950. u kojima je zemlja bila klasificirana kao otvorena ekonomija Koristili su subjektivne mjere javnog upravljanja (socijalne infrastrukture) kao što su vladavina prava, korupcija, kvalitet birokratije, rizik od eksproprijacije i nepriznavanje ugovora od strane države (ICRG podaci) te radili cross-section analizu za 127 zemalja. Pokazali su da zemlje s boljom socijalnom infrastrukturom imaju veće stope investicija i u fizički i u ljudski kapital te veću produktivnost te stoga i veći output po radniku u dugom roku

Jedno od najpoznatijih istraživanja na temu javnog upravljanja je ono koje su proveli stručnjaci Svjetske banke. Kaufmann, Kraay i Zoido-Lobaton (1999a, 1999b) su sintetizirali sve pokazatelje javnog upravljanja koji su im bili na raspolaganju (nekoliko stotina pokazatelja iz 25 različitih izvora) i kontruisali su agregatne pokazatelje javnog upravljanja za oko 200 zemalja. Ti pokazatelji su: (1) odgovornost nosioca politike i mogućnost participacije građana u izboru vlade, (2) politička stabilnost, (3) djelotvornost države, (4) administrativne prepreke, (5) vladavina prava, i (6) kontrola nad korupcijom. Prema rezultatima ovog istraživanja, porast bilo kojeg pokazalja dobrog upravljanja za jednu standardnu devijaciju dovodi do porasta BDP-a per capita za 2,5 do 4 puta.

2

3


BDP-a Turske. Analizirajući 6 zemalja u razvoju (Indonezija, Iran, Malezija, Pakistan,

Singapur i Tunis), Sari i Soytas (2007) dolaze do zaključka da je potrošnja energije u nekim

zemljama (Iran, Pakistan i Singapur) važniji proizvodni input od rada i/ili kapitala.

Više je istraživanja koja naglašavaju značaj ulaganja u telekomunikacionu infastrukturu.

Tako je, na primjer, na temelju analize podataka iz 1980-ih i 1990-ih godina na uzorku OECD

zemalja, ustanovljeno je da se čak do jedne trećine stope realnog ekonomskog rasta u

periodu 1980. – 1992. može pripisati investicijama u fiksnu telefoniju (Röller i Wavermann,

2001). Jorgenson i drugi (2008) su, na temelju analize uticaja ICT na rast produktivnosti u

SAD u periodu od 1995. do 2005. godine, zaključili da se čak 59% rasta produktivnosti u

periodu 1995.-2000., kao i 33% rasta produktivnosti u periodu 2000.-2005. može pripisati

upravo ulaganjima u ICT. Del Bo i Florio (2008) na uzorku od 261 regiona Evropske unije

ukazuju da jednoprocentni rast investicija u telekomunikacionu infrastrukturu doprinosi

povećanju ekonomskog rasta za 0,44 procentna poena.

Czernich i drugi (2009) su na primjeru 25 OECD zemalja pokazali da je rast investicija u

širokopojasne tehnologije od 10% rezultirao povećanjem stope rasta bruto domaćeg

proizvoda za od 0,9 do 1,5 procentnih poena u periodu od 1996. do 2007. godine Quiang

(2009) je također kvantifikovala uticaj investicija u širokopojasne tehnologije na ekonomski

rast, i to na uzorku od 120 zemalja. Nalazi ove studije pokazali su da povećanje ulaganja u

širokopojasne tehnologije od 10% rezultiraju povećanjem stope rasta bruto domaćeg

proizvoda za 1,38 procentnih poena u zemljama s niskim i srednjim nivoom dohotka

odnosno za 1,21 procentni poen u zemljama s visokim dohotkom.

1.3. Određivanje optimalnog nivoa ulaganja u infrastrukturu

Budući da je malo vjerovatno da će tržište ili država automatski osigurati optimalni nivo

infrastrukture, ključno pitanje na koje treba pronaći odgovor glasi: kako izmjeriti optimalni

nivo infrastrukture. U akademskoj i stručnoj literaturi se najčešće koriste sljedeći pristupi za

određivanje optimalnog nivoa infrastrukture:

1. Mjerenje stope povrata na ulaganje u infrastrukturu. Rezultati dosadašnjih studija

ukazuju da stopa povrata na ulaganje u infrastrukturu može biti negativna, jednaka nuli

ili pozitivna. Na temelju vrijednosti stope povrata na ulaganja u infrastrukturu moguće je

izvesti sljedeće zaključke:

ako je stopa povrata na infrastrukturu negativna, država ulaže previše u

infrastrukturu (iznadoptimalna količina infrastrukturnih resursa);

2

4


ako stopa povrata na infrastrukturu jednaka nuli, država optimalno ulaže u

infrastrukturu (optimalna količina infrastrukturnih resursa);

ako je stopa povrata na infrastrukturu pozitivna, država ne ulaže dovoljno u

infrastrukturu (ispodoptimalna količina infrastrukturnih resursa).

Navedeni zaključci impliciraju da se veza između nivoa infrastrukture (količine

infrastrukturnih resursa) i ekonomskog rasta može predstaviti krivom koja ima tzv. oblik

obrnutog slova U. Na osi x je predstavljen nivo infrastrukture (količina infrastrukturnih

resursa), a na Y-osi ekonomski rast, mjeren stopom rasta bruto domaćeg proizvoda.

Rezultati dosadašnjih studija ukazuju da se većina zemalja nalazi na rastućem dijelu krive tj.

da je količina infrastrukturnih resursa manja od optimalne (npr. Boughea, Demetriades i

Mamuneas, 2000; Esfahani i Ramirez, 2003).

Slika 4. Odnos između nivoa infrastrukture (količine infrastrukturnih resursa) i ekonomskog rasta

2. Metoda određivanja željenog (ciljnog) nivoa infrastrukture. Ovaj pristup temelji se na

procjeni iznosa ulaganja u infrastrukturu koji je potreban da bi se zadovoljila potražnja

firmi i domaćinstava za infrastrukturnim resursima. Model polazi od pretpostavke da je

potražnja za infrastrukturnim resursima rezultat projicirane stope rasta bruto domaćeg

proizvoda (Fay i Yepes 2003). Navedena metoda procjenjuje potreban nivo

infrastrukture na temelju ekstrapolacije historijskih podataka o potražnji za

infrastrukturnim resursima i bruto domaćem proizvodu za određenu zemlju ili regiju.

Ipak, pojedini autori smatraju da historijski podaci o potražnji za infrastrukturnim

resursima nisu pouzdani i valjani za procjenu buduće potražnje za infrastrukturnim

resursima. Naime, potražnja za infrastrukturnim resursima zavisi od politike javne

potrošnje odnosno od budžetske politike. Posljedično, historijski podaci o ulaganjima u

Iznadoptimalni nivo Infrastrukture

Ek.rast (g)

Ispodoptimalni nivo Infrastrrukture

I*

g*

2

5


infrastrukturu uz restriktivnu budžetsku politiku ne mogu biti valjani za procjenu

ulaganja u infrastrukturu u budućem periodu u kojem se namjerava implementirati

nerestriktivna budžetska politika.

3. Metoda „benchmarkinga“ sa usporednim zemljama. Fay i Yepes (2003) su procijenili

tražnju za infrastrukturnim resursima za period od 2000. do 2010. godine na temelju

modela koji povezuje potražnju za infrastrukturnim resursima sa strukturnim

promjenama i rastom dohotka. Autori su također procijenili izdatke vezane za ulaganje

te troškove investicionog održavanja i na temelju toga utvrdili tokove resursa koji su

potrebni za zadovoljenje potreba za novom infrastrukturom i održavanjem postojeće

infrastrukture. U tabeli 3 je dat prikaz potrebnih izdataka za ulaganje u infrastrukturu i

investiciono održavanje infrastrukture prema pojedinim grupama zemalja.

Tabela 3. Potrebni izdaci na ulaganja i održavanje infrastrukture (prosječne vrijednosti 2005. – 2015.)

Grupa zemalja GNI per capita Ulaganja

(% BDP-a)

Troškovi investicionog

održavanja

(% BDP-a)

Ukupno

(% BDP-a)

Nizak dohodak <$1,005 4,2 3,3 7,5

Niži srednji dohodak $1,006 - $3,955 3,8 2,5 6,3

Viši srednji dohodak $3,956 - $12,235 1,7 1,4 3,1

Izvor: Prilagođeno prema Estache i Fay, 2009., str. 21

Upotreba podataka iz Tabele 3. u svrhu provođenja 'benchmarking-a' za usporednim

zemljama, treba pristupiti oprezom, jer se procjene temelje na standardiziranim troškovima

po jedinici i ne uzimaju u obzir specifičnosti pojedine zemlje ili regije. Posljedično,

preporuka je da se prilikom procjene potrebnog nivoa infrastrukture koriste i drugi

komplementarni pristupi u svrhu postizanja „triangulacije“ . Prije procjene potrebnog nivoa

infrastrukture (količine infrastrukturnih resursa) neophodno je definisati set ciljeva koji će

se ostvariti realizacijom različitih infrastrukturnih projekata. Navedeni ciljevi svoj temelj

mogu imati u ekonomskoj ili socijalnoj politici nacionalne ekonomije. Primjeri potencijalnih

ciljeva i načina procjene potrebne infrastrukture dati su u Tabeli 4.

2

6


Tabela 4. Različiti pristupi procjene potrebnih izdataka (ulaganja i održavanja) u infrastrukturu

'Benchmarking' Definiranje cilja

Analiza

troškova

Primjer:

Željeni (ciljni) nivo infrastrukture: Koliko bi

iznosili izdaci na infrastrukturu (per capita, po

jedinici BDP-a, po km2) u zemlji X kako bi

razvijenost infrastrukture u zemlji X dostigla

nivo razvijenosti infrastrukture u zemlji Y koja

je lider na području Centralne Europe?

Željeni (ciljni) izdaci na infrastrukturu: Koliki

su izdaci na infrastrukturu u zemlji X u

usporedbi sa zemljama Centralne Europe?

Primjer:

Koliki bi iznosili troškovi osiguranja

univerzalnog pristupa javnim uslugama (voda i

kanalizacija, električna energija i prometna

povezanost) u zemlji X?

Model Tehnike ekonometrijske analize:

Ekonomski rast: Koji nivo infrastrukture

(količina infrastrukturnih resursa) je potrebna

da bi se ostvario rast od x procenata i

smanjilo nejednakost za z procenata?

Potražnja: Kolika je potražnja za

infrastrukturom domaćinstava i firmi za datu

projiciranu stopu rasta?

Inženjersko-ekonomski modeli:

Definirani ciljevi se vezuju za pokrivenost

stanovništva javnom ulogom i kvalitetom javne

usluge, pri čemu se kvalitet ocjenjuje na

temelju inženjersko-ekonomskog modela.

Voda i kanalizacija– finansijski model procjene

potrebnih ulaganja za postizanje ciljeva

definiranih u okviru nacionalne politike (npr.

strategija upravljanja vodama)

Prometna infrastruktura – finansijski model

procjene potrebnih izdataka (ulaganje i

održavanje) za postizanje ciljeva definiranih u

okviru nacionalne politike (npr. strategija

prometnog razvoja)

Izvor: Estache i Fay, 2009., str. 22.

4. Provođenje sektorskih studija na mikro nivou. Pristupi i metodologije provođenja

sektorskih studija se razlikuju među različitim sektorima. Primjerice, u slučaju električne

energije, sofisticirani modeli ekonomskog inženjerstva mogu se koristiti za procjenu

investicija potrebnih za održavanje integriteta mreže koja se suočava sa povećanjem

potražnje za električnom energijom. Ovi modeli omogućavaju stručnjacima sektora da

pružaju različite skupove procjena u zavisnosti od toga da li je cilj osigurati pouzdanost

sistema ili je cilj visoka kvaliteta i pouzdanost usluge isporuke električne energije. U

sektoru prometa, najčešće se primjenjuje ad hoc pristup koji se temelji na kombinaciji

procjena specijalista sektora i detaljnim studijama (posebno o potrebama za

2

7


nadogradnjama ili proširenjem postojeće prometne mreže). Međutim, potrebno je

napomenuti da se i rezultati sofisticiranih sektorskih studija mogu pretvoriti u nerealnu

'listu želja'. Stoga je korisno napraviti nekoliko jednostavnih benchmarkinga. Prilikom

provođenja benchmarkinga za usporedbu se mogu uzeti zemlje sa približno istim

obilježjima (npr. približno isti nivo BDP-a) ili zemlje koje se koriste kao primjeri najbolje

prakse. Poređenje može biti temeljeno na indikatorima kao što su pokrivenost

infrastrukturom ili izdaci na ulaganje u infrastrukturu.

Izazov s kojim se ekonomski analitičari suočavaju prilikom primjene navedenih pristupa

određivanja optimalnog nivoa infrastrukture (količine infrastrukturnih resursa) ogleda se u

postojanju veze između ulaganja u infrastrukturu i politike javne potrošnje tj. budžetske

politike. Dodatno, neophodno je uzeti u obzir i postojanje 'trade-off'-a između povećanja

ulaganja u infrastrukturu i povećanja poreza. Dakle, osnovno pitanje s kojim se ekonomisti

analitičari suočavaju glasi: Uvažavajući širok spektar potreba koje se zadovoljavaju javnom

potrošnjom, fiskalna ograničenja te ograničenu mogućnost naplate javnih usluga od krajnjih

korisnika, koliko država treba da troši na infrastrukturu?

Odgovor na navedeno pitanje moguće je dobiti razvijanjem tzv. općeg modela ravnoteže

(eng. General Equilibrium Model). Primjera radi, Rioja (2001) je razvio opći model ravnoteže

male otvorene ekonomije s ciljem utvrđivanja efekata infrastrukture na output

(proizvodnju), privatne investicije i sveukupno blagostanje. Na temelju analize 3 ekonomije

u razvoju (Brazil, Meksiko i Peru), utvrđeno je da 1 postotno i 5 postotno povećanje javnih

ulaganja u infrastrukturu ima pozitivan efekat na proizvodnju, privatne investicije i

sveukupno blagostanje. Međutim, porast ulaganja u infrastrukturu za 10% ima negativan

efekat na privatne investicije i sveukupno bogatstvo (Brazil i Meksiko). Prema tome, autor

izvodi zaključak da je veza između ulaganja u infrastrukturu i privatnih investicija te

sveukupnog blagostanja nelinearna (oblik obrnutog slova U). Obrazloženje za postojanje

nelinearne veze između ulaganja u infrastrukturu i privatnih investicija te sveukupnog

blagostanja je intuitivno. Naime, svako povećanje ulaganja u infrastrukturu ima dvije strane

medalje: (1) troškovi resursa; I (2) koristi od resursa. U slučaju da su troškovi resursa

(povećanje poreskih stopa u cilju prikupljanja prihoda za javno finansiranje infrastrukturnih

projekata) veći od koristi od resursa, ulaganja u infrastrukturu su nedjelotvorna i neefikasna

(iznadoptimalni nivo infrastrukture).

Pojedini autori koriste Harrod-Domar-ovo model rasta kako bi utvrdili potrebni nivo

infrastrukture (Estache i Munoz, 2007). Prema Harrod-Domarovom modelu rasta, stopa

ekonomskog rasta je funkcija odnosa između stope štednje i kapitalnog koeficijenta (odnos

kapitala i outputa). Implicitna pretpostavka Harrod-Domar-ovog modela rasta je da nema

2

8


fenomena opadajućih ni rastućih prinosa na kapital, odnosno da je granični prinos kapitala

konstantan i jednak prosječnom prinosu kapitala. Tako je prema Harrodu i Domaru kapitalni

koeficijent jednak marginalnom ili inkrementalnom odnosu kapitala i outputa (eng.

incremental capital putput ratio – ICOR) odnosno recipročnoj vrijednosti graničnog prinosa

kapitala. ICOR je, prema definiciji, odnos između stope bruto investicija (udio bruto

investicija u BDP i stope rasta realnog BDP-a).

𝐼𝐶𝑂𝑅 =𝑈𝑑𝑖𝑜 𝑏𝑟𝑢𝑡𝑜 𝑖𝑛𝑣𝑒𝑠𝑡𝑖𝑐𝑖𝑗𝑎 𝑢 𝑓𝑖𝑘𝑠𝑛𝑖 𝑘𝑎𝑝𝑖𝑡𝑎𝑙 𝑢 𝐵𝐷𝑃 − 𝑢

𝑆𝑡𝑜𝑝𝑎 𝑟𝑎𝑠𝑡𝑎 𝑟𝑒𝑎𝑙𝑛𝑜𝑔 𝐵𝐷𝑃 − 𝑎

Dakle, ICOR mjeri potrebno postotno povećanje udjela investicija u BDP da bi se ostvario

porast stope rasta realnog BDP-a za 1%, uz datu efikasnost investicija, pri čemu se

efikasnost investicija mjeri ICOR-om. Viša vrijednost ICOR-a znači nižu efIkasnost

investiranja zato što je za istu stopu rasta realnog BDP potrebno imati veći udio investicija u

BDP. Vrijedi i obrnuto, niža vrijednost ICOR-a znači višu efikasnost investiranja.

1.4. Ulaganja u infrastrukturu u (F) BiH

Prema prvim preliminarnim procjenama BDP Bosne i Hercegovine je u 2017. godini

dostigao iznos od oko 31,5 milijardi KM. U posljednje tri godine (2015.-2017.) Bosna i

Hercegovina bilježi stope rasta realnog BDP-a od oko 3% (pogledati sliku ispod). Iako ovi

rezultati predstavljaju napredak u odosu na period 2009.-2014., oni su još uvijek značajno

ispod neophodinh 5-7% (stope zabillježene u periodu 2006-2008. godina). 2,5 do 3%

godišnje je potrebno kako bi se rješavao problem visoke nezaposlenosti (20,5% prema

anketi o radnoj snazi iz 2017.) i neaktivnosti stanovništva (oko 900 hiljada ljudi). Preostalih

2,5-3% trebalo bi doći kao rezultat rasta produktivnosti čime bi se omogućo rast životnog

stenarda građana u BiH.

2

9


Izvor: Agencija za statistiku BiH

Slika 5. Stope rasta realnog BDP-a BiH

Jedan od bitnih preduslova za podizanje stope rasta BDP-a je povećanje učešća investicija u

BDP-u. Na slici ispod se može vidjeti da su ukupne investicije u BiH (privatne i javne) u 2016.

godini nominalno još uvijek bile za jednu milijardu KM ispod nivoa iz 2008. godine

(pogledati sliku ispod). Učešće ukupnih investicija u BDP smanjilo se sa 26,4% u 2008. godini

na 19,5% u 2016. godini.3

Izvor: Agencija za statistiku biH

Slika 6. Kretanje ukupnih ulaganja u BiH (milioni KM)

3 BDP BiH u posljednjih nekoliko godina raste prije svega kao rezultat bržeg rasta izvoza u odnosu na uvoz, što

je rezultiralo rastom pokrivenosti uvoza izvozom koja je u 2016. godini iznosila nešto preko 61 posto.

5,45,9

5,4

-3,0

0,9 1,0

-0,8

2,4

1,2

3,1 3,1 3,0

-4,0

-3,0

-2,0

-1,0

0,0

1,0

2,0

3,0

4,0

5,0

6,0

7,0

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016. 2017.

24,726,4

18,9

15,918,3 18,3

17,118,4 17,9

19,0

0

5

10

15

20

25

30

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

7.000

8.000

2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016

Bruto investicije u stalna sredstva Bruto investicije u stalna sredstva (% BDP-a)

3

0


Raspoloživi statistički podaci u BiH ne daju mogućnost direktnog uvida u kretanje investicija

u javnu infrastrukturu. Njih je moguće indirektno procijeniti koristeći izvještaje Centralne

Banke BiH i statističkih agancija na državnom i entitetskom nivou.

U skladu sa odgovarajućim priručnikm Međunarodnog monetarnog fonda, Centralna banka

Bosne i Hercegovine kompilira statistiku državnih finansija. Analizirajući ove podatke

moguće je utvrditi veličinu ukupnih kapitalnih ulaganja unutar sektora države koji uključuje

različite nivoe vlasti (općine i gradovi, kantoni, entiteti i Brčko distrikt), kao i javne fondove

(penzioni, zdravstveni, osiguranje od nezaposlenosti, cesta, autocesta, itd.). Ovi podaci

pokazuju ukupna ulaganja, ne samo ulaganja u infrastrukturu. Sa druge strane, oni ne

uključuju ulaganja javnih preduzeća (iz domena proizvodnje i distribucije energije,

komunalne privrede, itd.) koja su realizovana mimo budžeta različitih nivoa vlasti. Kretanje

ovih ulaganja konsolidovano na nivou BiH prikazano je na slici ispod.

Izvor: Centralna Banka BiH

Slika 7. Kratanje investicija države (nivo BiH)

Možemo vidjeti da su ukupna kapitalna ulaganja sektora država u 2015. i 2016. godini

značajno smanjena (ispod 2% BDP-a). Nominalno su bila čak niža u odnosu na ista

zabilježenja u 2007. i 2008. godini. Ukoliko analiziramo strukturu ovih ulaganja po

entitetima vidjet ćemo da su ona čak nešto niža u Federaciji BiH u odnosu na Republiku

Srpsku. Iako je odnos ekonomskih parametara entiteta u BiH otprilike 2 naprama 1 u korist

Federacije BiH, u slučaju ukupnih ulaganja u sektoru države ovaj odnos je u posljednjih

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

4

4,5

0

200

400

600

800

1000

1200

1400

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016.

Bruto investicije države u fiksni kapital

Bruto investicije u sektoru države (% BDP-a)

3

1


deset godina bio 1 naprema 1. Kretanje investicija u sektoru država konsolidovano na nivou

Federacije BiH dato je na slici ispod.

Izvor: Centralna Banka BiH

Slika 8. Kretanje investicija države (nivo FBiH)

Ukoliko opet posmatramo strukturu ovih investicija u FBiH, možemo primijetiti da su one

niže na nivou kantonu u odnosu na federalni ili lokalni nivo.

Iznad prezentirani podaci Centralne banke BiH ne daju mogućnost analize pojedinačno na

nivou kantona. Iz toga razloga, kako bismo napravili ocjenu ulaganja u Tuzlanskom kantonu,

konsultirali smo podatke u ukupnim investicijama (privatnim i javnim) Federalnog zavoda za

statistiku. Analizirali smo period 2014.-2016. godina. U obzirom smo uzali samo ukupne

investicije u djelatnostima u kojima dominira javni sektor, kao što su javna uprava,

obarazovanje, zdravstvo, itd. Podaci su predstavljeni u tabeli ispod. Data je komparacija sa

Zeničiko-dobojskim i Srednjobosanskim kantonon, kao i sa ukupnim investicijama u

Federaciji BiH i Republici Srpskoj.

0

0,5

1

1,5

2

2,5

3

3,5

4

4,5

0

100

200

300

400

500

600

700

800

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016.

Bruto investicije FBiH u stalna sredstva Bruto investicije (% BDP-a)

3

2


Područje djelatnosti ZDK TK SBK FBiH RS

Proizvodnja i snabdijevanje električnom energijom, plinom, parom

32.005 38.553 11.648 169.799 209.301

Snabdijevanje/opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, upravljanje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša

5.986 7.872 1.711 57.526 13.590

Javna uprava i odbrana/obrana; obavezno/obvezno socijalno osiguranje

6.599 5.672 3.322 146.744 402.742

Obrazovanje 3.944 4.193 4.189 43.702 29.120

Djelatnosti zdravstvene i socijalne zaštite/skrbi

5.601 6.504 6.052 89.942 41.822

UKUPNO 54.135 62.794 26.921 507.713 696.575

Bez električne energije 22.130 24.241 15.273 337.914 487.274

Izvor: Federalni zavod za statistku 2014.-2016.

Tabela 5. Ukupna kapitalna ulaganja (hiljade KM)

Možemo vidjeti da su prosječna ukupna ulaganja u analiziranom periodu u Tuzlanskom

kantonu iznosila svega 24 miliona KM. Na ulaganja u Tuzlanskom kantonu otpada oko 7%

ukupnih ulaganja u FBiH, iako na području ovog kantona živi oko 20% stanovništva ovog

entiteta. Ponovo se da primijetiti da su ulaganja u FBiH niža u odnosu na ista u Republici

Srpskoj.

3

3


2. JAVNO- PRIVATNA PARNERSTVA KAO MODEL „ISPORUKE“

JAVNE INFRASTRUKTURE/USLUGA

U poglavlju 1. je istaknuto da infrastruktura („hard“ i „soft“ ) predstavlja bitan preduslov

ekonomskog rasta, kreiranja novih radnih mjesta, ublažavanja dispariteta razvoja između

regija te smanjenja siromaštva i nejednakosti. Ključna obilježja ulaganja u infrastrukturu su

visoki društveni povrati te povećanje sveukupnog društvenog blagostanja. Posljedično,

neadekvatna infrastruktura ograničava ekonomski rast i nepovoljno utiče na kvalitetu života

stanovništva. Situacije u kojima potražnja za javnim uslugama (uslugama koje se pružaju na

temelju javne infrastrukture) prevazilazi ponudu se nepovoljno održavaju na društvo u

cjelini, jer često vode vladinim mjerama usmjerenim na racionalizaciju pružanja javnih

usluga, smanjenje kvaliteta pruženih javnih usluga, odsustvo pružanja određenih javnih

usluga i sl.

Za finansiranje nove i održavanje postojeće javne infrastrukture/usluga mogu se koristiti tri

temeljna modela. To su javno (državno) finansiranje, privatno finansiranje i mješovito

finansiranje (partnerstvo javnog i privatnog sektora).

U modelu javnog finansiranja dominantnu ulogu u regulisanju proizvodnje i/ili ponude

infrastrukture ima javni sektor (središnja država, lokalna i regionalna samouprava, javna

poduzeća i agencije). Država direktno finansira izgradnju javne infrastrukturne i izvodi

radove te upravlja infrastrukturom. Finansiranje se obavlja korištenjem domaćih izvora

finansiranja (budžet države i nižih nivoa vlasti, javna poduzeća, infrastrukturne banke i

fondovi) i stranih izvora finansiranja (dugoročni krediti i zajednička ulaganja). Model

privatnog finansiranja baziran je isključivo na korištenju privatnog kapitala koji je privučen

projektima koji osiguravaju povrat sredstava i ostvarenje zadovoljavajućeg profita.

Prednosti modela privatnog finansiranja ogledaju se u rasterećenju budžeta države i drugih

nivoa vlasti, smanjenju rizika za javni sektor, većem stepenu inovativnosti i efikasnosti u

izgradnji i upravljanju, dodatnom izvoru finansiranja i slično. Partnerstvo privatnog i javnog

sektora (JPP) zasniva se nasporazumu između državnih subjekata i privatnog investitora

kojim je privatnom partneru povjereno obavljanje pojedinih funkcija u realizaciji projekta

(projektiranje i planiranje, izgradnja, finansiranje, upravljanje i održavanje, naplata

prihoda). U ovom dijelu studije detaljno se bavimo ovim modelom osiguranja javne

infrastrukture, koji je do sada bio praktično ignorisan u Bosni i Hercegovini.

3

4


2.1. Pojmovno određenje i značaj javno-privatnog partnerstva

U literaturi ne postoji jedinstvena definicija pojma javno-privatnog partnerstva (engl.

Public-Private Partnership - PPP). Smjernice Europske Unije za uspješna javno-privatna

partnerstva, definišu javno-privatno partnerstvo (u daljem tekstu JPP) kao saradnju između

javnog i privatnog sektora s ciljem da se osigura finansiranje, izgradnja, obnavljanje i

upravljanje infrastrukturnim objektima i sektorom usluga, tj. finansiranje projekata i usluga

koje tradicionalno obezbjeđuje javni sektor. Osnovna karakteristika JPP-a sastoji se u tome

da javni i privatni nosioci projekta sarađuju i dijele rizik radi ostvarenja zajedničkog interesa.

Cilj takve saradnje je da se sredstva i znanje privatnog sektora stave na raspolaganje

javnom sektoru i da se time ostvari doprinos privatnog sektora infrastrukturnoj i uslužnoj

ponudi javnog sektora. Javna vlast određuje ciljeve zajedničkih projekata vodeći računa o

javnom interesu i kvaliteti usluga, a privatni partner zatvara financijsku konstrukciju,

projektira i gradi. Svoj interes privatni partner vidi u naplati usluga od korisnika objekata

kroz koncesiju ili neki drugi oblik dogovorene naplate.

Ključne razlike između klasičnog modela javnog sektora (model državnog finansiranja) i

partnerstva između privatnog i javnog sektora dat je u Tabeli 6.

3

5


Tabela 6. Komparativni prikaz klasičnog modela javnog sektora i JPP-a

KLASIČNI MODEL JAVNOG SEKTORA PARTNERSTVO JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA

Ciljevi

programske

politike

Odgovornost (djelotvornost i efikasnost

pružanja javnih usluga)

Optimalno korištenje finansijskih sredstava

(efikasnost, preuzimanje rizika)

Fokus Finansiranje kapitalnih troškova Puno finansiranje kapitalnih i operativnih

troškova

Finansiranje Javno: vlastiti prihodi, ustupljeni

prihodi, dotacije i zaduživanje javnog

sektora

Javni i privatni fondovi, krediti, takse koje

se naplaćuju korisnicima i drugi javno

kontrolisani prihodi

Vlasništvo JavnO vlasništvo, sa ograničenim

uticajem izvođača

Obično mješovito vlasništvo

Vremensko

određenje

Kratkoročno (izborni ciklus) Dugoročno (povrat tokom životnog ciklusa

projekta)

Postupak Relativno jednostavan Složen: moraju se poštivati javne

procedure i pravila koja važe u privatnom

sektoru; Transparentnost je najviši prioritet

Kapacitet Eksterni: planiranje, izgradnja,

upravljanje, nadzor

Interni: pregovaranje, saradnja, kontrola/

revizija

Izvor: Peteri, 2010., str. 12.

Kod javnih projekata programski ciljevi su određeni potrebama i efikasnošću usluga, dok je

kod JPP modela glavni zadatak efikasno korištenje javnih i privatnih sredstava. Posljedično,

kod JPP fokus je na ukupnim troškovima pružanja usluga, dok su u javnom sektoru odluke o

kapitalnom budžetu i tekućem budžetu obično razdvojene. Kod JPP izvori finansiranja su

raznovrsniji i mišljenje privatnih vlasnika ima veću težinu. Trajanje projekata kod JPP

premašuje izborni ciklus – oni se ocjenjuju dugoročno, tokom životnog ciklusa projekta.

Postupak odlučivanja je relativno jednostavniji u javnom sektoru, a uključenje privatnog

sektora zahtjeva poštivanje novih pravila. Kapacitet za upravljanje JPP-om mora da se

razvija interno, jer javni sektor obično ne posjeduje potrebne vještine za pregovaranje,

kontrolu i saradnju. Kod projekata koje finansira javni sektor, tehnička ekspertiza iz oblasti

planiranja, izgradnje, upravljanja i nadzora se pribavlja eksterno (outsourcing).

Neki od ključnih izazova s kojima se suočava javna vlast prilikom primjene klasičnog modela

realizacije infrastrukturnih projekata su:

Postojanje agencijskog problema ili principal-agent problema koji nastaje zbog

međusobno suprotstavljenih interesa strana uključenih u infrastrukturne projekte. S

obzirom na relativno visoku vrijednost infrastrukturnih projekata, proces odabira i

implementacije infrastrukturnih projekata je često podložan korupciji i prijevarama. Na

primjer, političari i državni službenici, koji djeluju kao agenti poreskih obveznika i

3

6


građana/korisnika javnih usluga, donose odluke vezane za odabir i implementaciju

infrastrukturnih projekata. U nastojanju da osiguraju što veći broj glasova građana na

državnim/lokalnim izborima, političari veoma često obećanja o izgradnji nove i

unapređenju postojeće infrastrukture „ugrađuju“ u izborne strategije, pa čak i ako

realizacija tih projekata zahtjeva provođenje neodrživih mjera fiskalne politike.

Nepostojanje adekvatnih mehanizama kojima bi se regulisao agencijski problem tokom

cijelog projektnog ciklusa, glavni su razlog zašto infrastrukturni projekti često ne

ispunjavaju svoje vremenske rokove, budžete i ugovoreno vrijeme isporuke usluge.

Nedostatak javnih sredstava za finansiranje izgradnje nove i unapređenje postojeće

infrastrukture predstavlja limitirajući faktor na putu ka ostvarenju 17 ciljeva održivog

razvoja4 , a koji su definisani UN Programom održivog razvoja do 2030. godine. Pored

toga, isporučeni kvalitet infrastrukture je često ispod očekivanog - stvarni troškovi

izgradnja nove infrastrukture su veći od planiranih, loš kvalitet izgrađene infrastrukture

i nepoštivanje vremenskog roka za izgradnju nove infrastrukture. Dodatno, izgrađena

nova infrastruktura se često loše održava, a što posljedično povećava troškove i

smanjuje koristi za društvo u cjelini.

Slika 9. ukazuje na mehanizam putem kojeg JPP može pomoći u prevazilaženju ključnih

izazova vezanih za izgradnju nove i unapređenje postojeće infrastrukture.

4 1. Svijet bez siromaštva; 2. Svijet bez gladi; 3. Zdravlje i blagostanje; 4. Kvalitetno obrazovanje; 5. Rodna

ravnopravnost; 6. Čista voda i sanitarni uslovi; 7. Pristupačna energija iz različitih izv ora; 8. Dostojanstven rad i

ekonomski rast; 9. Industrija, inovacije i infrastruktura; 10. Smanjenje nejednakosti; 11. Održivi gradovi i

zajednice; 12. Odgovorna potrošnja i proizvodnja; 13. Očuvanje klime; 14. Očuvanje vodenog svijeta; 15.

Očuvanje života na Zemlji; 16. Mir, pravda i snažne institucije; i 17. Partnerstvo do ciljeva.

3

7


Izvor: PPPKnowledgeLab

Slika 9. JPP kao mehanizam prevazilaženja izazova vezanih za infrastrukturne projekte

Ključni mehanizmi putem kojih JPP može doprinijeti prevazilaženju izazova vezanih za

infrastrukturne projekte su sljedeći:

JPP osigurava dodatne izvore za finansiranje projekata vezanih za izgradnju nove i/ili

unapređenje postojeće infrastrukture;

JPP osigurava brzu i troškovno efikasni pripremu i dodjelu projekata, te doprinosi

boljem odnosu vrijednosti za novac (eng. value for money) za poreznog obveznika,

optimalnoj raspodjelu rizika i boljem upravljanju rizikom, stvaranju dodane

vrijednosti kroz saradnju javnih vlasti i privatnog sektora (putem međusobne

razmjene vještina i znanja), stvaranju dodatnih razvojnih mogućnosti za nacionalnu

ekonomiju (otvaranje novih tržišnih niša i novih mogućnosti ulaganja) te boljoj

konkurentskoj poziciji nacionalne ekonomije (veći broj investitora i privatnih

partnera u implementaciji JPP projekata);

JPP doprinosi podizanju kvalitete pruženih javnih usluga na viši nivo, te efikasnijem

korištenju budžetskih sredstava i javne imovine za dobro svih korisnika javnih

usluga.

Perspektiva dugoročnog

ulaganja u infrastrukturu

Nizak stepen pokrivenosti stanovništva javnim uslugama Nizak nivo kvaliteta javnih usluga Nizak stepen pouzdanosti javnih usluga

Nedovoljno javnih sredstava za finansiranje

Loš proces planiranja i

odabira infrastrukturnih

projekata

Nedjelotvorna i neefikasna

realizacija infrastrukturnih

projekata

Neadekvatno održavanje

infrastrukture

KAKO JPP MOŽE POMOĆI U

PREVAZILAŽENJU IZAZOVA

Dodatni izvori finansiranja

Znanje privatnog sektora u

oblasti planiranja

Inovacije

Bolja alokacija budžetskih

sredstava

Poljošanje kapaciteta

javnog sektora i javnog

upravljanja

KOMPLEMENTARNE AKCIJE INFRASTRUKTURNI IZAZOVI

3

8


2.2. Osnovni modeli i oblici realizacije javno-privatnog partnerstva

JPP može imati dva oblika: jednostavno ugovorno partnerstvo, kod koga je privatni sektor

uključen u projektovanje, finansiranje i upravljanje uslugom; ili institucionalno JPP, kod

koga se osniva novo pravno lice, u zajedničkom vlasništvu dva partnera (Zelena knjiga

2004). U zavisnosti od stepena uključenosti javnog i privatnog sektora u projektiranje,

izgradnju, održavanje, finansiranje, operacionalizaciju, upravljanje, kao i alokaciju rizika kod

pružanja javnih usluga i/ili izgradnje javne infrastrukture, JPP obuhvata sljedeće modele:

1. Privatno-Finansiranje (engl. Finance Only - FO). Privatni sektor, najčešće banke i

fondovi, direktno finansiraju izgradnju javne infrastrukture. Svi troškovi finansiranja

idu na teret javnog sektora, koji snosi i sve rizike izgradnje i eksploatacije.

2. Projektiraj-Pobjedi u nadmetanju-Izgradi (engl. Design-Bid-Build - DBB). Javni

partner određuje zahtjeve projekta, osigurava njegovo finansiranje i projektovanje.

Postupkom javne nabavke odabire se najpovoljniji privatni ponuđač, koji je

odgovoran za izgradnju. Javni partner pruža uslugu, održava objekat i vlasnik je

izgrađenog objekta.

3. Projektiraj-Izgradi-Održavaj (engl. Design-Build-Maintain - DBM). Privatni sektor,

po zahtjevima i specifikacijama javnog sektora, projektuje, gradi i održava

infrastrukturu, najčešće uz unaprijed ugovorenu fiksnu cijenu, čime se troškovni rizik

i rizik kvalitete i održavanja izgrađenog, prenosi na privatni sektor.

4. Izvedi-Održavaj (engl. Operate-Maintain - OM). Privatni sektor temeljem

ugovorenih uslova pruža uslugu koristeći javna dobra ili javnu imovinu, pri čemu

vlasništvo ostaje u rukama javnog sektora. Po svojoj prirodi, OM modeli

predstavljaju tzv. outsourcing ugovore.

5. Operativna licenca (engl. Operation License- OL). Privatni sektor dobiva dozvolu

od javnog sektora da pruža javnu uslugu, najčešće ograničenog trajanja.

6. Projektiraj-Izgradi-Izvedi (engl. Design-Build-Operate - DBO). Privatni sektor, po

zahtjevima i specifikacijama javnog sektora, projektuje i gradi javno dobro, najčešće

po fiksnoj cijeni, a finansiranje i troškove finansiranja snosi javni sektor. Po

završetku gradnje, privatni partner uzima objekat u dugoročan zakup i koristeći ga

pruža uslugu.

7. Izgradi-Izvedi-Prenesi (engl. Build-Operate-Transfer - BOT). Privatni sektor, po

projektima javnog sektora, gradi javno dobro i koristeći ga pruža uslugu. Privatni

3

9


partner kao pružatelj usluge (pod kontrolom javnog sektora) naknadu za pruženu

uslugu naplaćuje od javnog sektora i/ili krajnjih korisnika. Istekom višegodišnjeg

zakupa, javno se dobro vraća javnom partneru.

8. Projektiraj-Izgradi-Financiraj-Izvedi (engl. Design-Build-Finance-Operate - DBFO).

Privatni sektor projektuje, osmišljava, gradi i finansira realizaciju javnog dobra i

uzima ga u dugoročan najam. Privatni partner upravlja pružanjem usluge i koristi

javno dobro tokom ugovorenog broja godina.

9. Izgradi-Posjeduj-Izvedi-Prenesi (engl. Build-Own-Operate-Transfer - BOOT).

Privatni sektor, po projektima javnog sektora, gradi javno dobro, zadržava ga u

vlasništvu i posjedu za ugovoreno vrijeme trajanja aranžmana i koristeći ga pruža

uslugu. Privatni partner kao pružatelj usluge naknadu za pruženu uslugu naplaćuje

od javnog sektora i/ili krajnjih korisnika. Istekom ugovorenog roka, vlasništvo nad

javnim dobrom se prenosi javnom partneru bez naknade.

10. Zakupi-Razvij-Izvedi (engl. Lease-Develop-Operate - LDO). Privatni partner javno

dobro uzima u zakup, tehnološki i funkcionalno ga razvija i unapređuje, i upravlja

njegovim korištenjem.

11. Izgradi-Zakupi-Izvedi-Prenesi (engl. Build-Lease-Operate-Transfer – BLOT).

Privatni partner gradi javno dobro i uzima ga u zakup. Vlasništvo ostaje u javnom

sektoru, a privatni sektor koristeći zakupljeni javni objekt pruža uslugu. Istekom

ugovorenog roka, posjed nad javnim dobrom se vraća javnom partneru

Međusobna razlika među prezentiranim modelima partnerstva proizlazi kako iz različite

obuhvatnosti podjele uloga javnog i privatnog partnera u realizaciji projekata, tako i iz

ugovorenog načina finansiranja, upravljanja, održavanja, alokacije rizika i vlasničkog statusa

izgrađene ili modernizirane infrastrukture ili javnog objekta. Iz navedenog je moguće uočiti

da ne postoji univerzalni model ili standard podoban za JPP. Svako JPP je posebno,

specifično, u kojem je potrebno uzeti u obzir brojne faktore i parametre. Jedanaest gore

prezentiranih oblika JPP moguće je grupisati u nekoliko temeljnih oblika realizacije

partnerstva javnog i privatnog sektora (Slika 10.).

4

0


Izvor: https://pppknowledgelab.org

Slika 10. Osnovni oblici realizacije javno-privatnog partnerstva

Ugovori o upravljanju (engl. management contracts) i ugovori o pružanju usluga (engl.

service contracts), kojima privatni sektor preuzima pružanje neke usluge u ime ili za račun

javnog sektora.

Ugovori o najmu/zakupu javnih dobara (engl. lease agreements), kojima javni sektor daje

javnu imovinu privatnom partneru na korištenje. Privatni partner unajmljenu/zakupljenu

imovinu koristi i najčešće je tehnološki i funkcionalno razvija.

Ugovori o zajedničkom ulaganju (engl. joint venture agreements), kojima javni i privatni

sektor osnivaju zajednički poslovni subjekt radi realizacije nekog projekta, a visina i način

ulaganja i raspodjela rizika se definiraju ugovorom.

Koncesijski ugovor (engl. Build-Operate-Transfer- BOT) kojim javni sektor dio svojih prava ili

obavljanje određene djelatnosti prenosi, na ugovoreni rok, u sferu odgovornosti privatnog

partnera.

Privatna finansijska inicijativa (engl. Private Finance Initiative- PFI) predstavlja oblik JPP koji

po svojim karakteristikama pripada u DBFO (engl. Design-Build-Finance-Operate) tip

ugovora. Pod ovim oblikom partnerstva poznati su još i, prethodno spomenuti, modeli kao

npr. BOOT (Build-Own-Operate-Transfer), DBFOOT (Design-Build-Finance-Own-Operate-

Transfer) i dr. Javni sektor putem ugovora iz domene PFI iznajmljuje ili kupuje tačno

određenu vrstu javnih dobara ili javnih usluga, koje mu pruža privatni partner.

Ugovori BOO (engl. Build-Own-Operate) i BBO (engl. Buy-Build-Operate), kojima privatni

partner kupuje, gradi, održava i upravlja imovinom koja je njegovo isključivo vlasništvo i

I*

Inf

Ugovori o najmu/zakupu

Ugovori BOO i

BBO

Ugovori o zajedničkom

ulaganju

Privatna finansijska

inicijativa

Koncesijski ugovori

Ugovo

Ugovo

Privat

Konce

Ugovori o upravljanju

https://pppknowledgelab.org/

4

1


čijim upravljanjem privatni partner snosi sve rizike, ali i sve koristi od pružanja ugovorene

javne usluge.

Pregled ključnih karakteristika pojedinih oblika realizacije JPP dat je u Tabeli 7.

Tabela 7. Osnovne karakteristike pojedinih oblika realizacije JPP

Oblik JPP Vlasništvo Realizacija i održavanja

Kapitalna ulaganja

Komercijalni rizici

Trajanje

Ugovori o upravljanju i pružanju usluga

Javno Privatno Javna Javni 3-5 godina

Ugovori o najmu/zakupu

Javno Privatno Privatna Privatni 7-15 godina

Ugovori o zajedničkom ulaganju

Podijeljeno: javno/privatno

Privatno Podijeljeno:

javno/privatno Podijeljeno:

javno/privatno 20 i više godina

Koncesijski ugovori Javno Privatno Privatna Privatni 25 – 30 godina

PFI, BOOT i DBFOOT Privatno/javno Privatno Privatna Privatni 25 – 50 godina

Ugovori BOO i BBO Privatno Privatno Privatna Privatni 30 – 50 i više

godina

Izvor: Kačer, Kružić i Perković, 2008. str. 613.

Iz navedenog pregleda moguće je uočiti različitu poziciju javnog i privatnog partnera a

obzirom na vlasništvo, realizaciju - pružanje usluge i njeno održavanje, kapitalna ulaganja,

komercijalne rizike i vrijeme trajanja partnerskog odnosa. Suština JPP ogleda se u postizanju

ravnoteže/balansa između interesa javnog i privatnog partnera, a vezano uz status

vlasništva, finansiranja I alokaciju rizika. Za uspjeh u realizaciji JPP važno je u partnera

utvrditi sve rizike (financijske rizike, rizike koji nastaju u projektiranju i izgradnji objekata,

rizike upotrebe i upravljanja, rizike održavanja, tehnološke rizike, političke rizike, rizike

zaštite okoliša) povezane sa svakom od faza realizacije projekta, alocirati ih tako da

ravnoteža osigura zainteresiranost partnera, koji preuzimanjem rizika razvijaju svoje

strategije upravljanja rizicima, nastojeći minimalizirati ukupne troškove.

4

2


2.3. Podjela rizika u javno-privatnom partnerstvu

Jedno od bitnih karakteristika JPP-a i tehnike projektnog finansiranja jest da pri udruživanju

svaki sektor preuzima one rizike kojima najbolje upravlja. Priprema projekta značajnim se

dijelom odnosi na identifikaciju i analizu rizika koji su svojstveni svakom projektu. Osnovno

polazište pri podjeli rizika mora biti da će se na privatni sektor prebaciti samo oni rizici

kojima on može bolje upravljati. Rizici vezani za JPP projekte se mogu klasificirati u sljedeće

grupe:

Rizici lokacije (položaja) – rizici povezani s vlasništvom, pristupom, prikladnosti

položaja (uključujući položajne uslove zemljišta, okruženje, vrstu vlasništva,

nasljedstvo i planske uslove). Dodjela rizika općenito će zavisiti od vlasništva mjesta,

procesa izbora i od pristupa relevantnih stranaka informacijama.

Rizik projektovanja, izgradnje i dodjele vođenja posla (operative) – rizici da

projektovanje i izgradnja infrastrukture ne postignu ciljeve, da dođe do kašnjenja

(zbog nestručnosti, vremenskih prilika, obustave rada i slično) ili da stvarni troškovi

projektovanja i izgradnje budu veći od planiranih troškova. Najveći broj tih rizika

dodjeljuje se privatnom sektoru pomoću mehanizama kao što su specifikacija

proizvoda i način da se plaćaju završni radovi. Rizik operative i održavanja odnosi se

na rizike da operativa (vođenje posla) i održavanje infrastrukture koštaju više ili da

su poslovi teži od planiranih (primjerice zbog problema s inputima, izgradnjom,

stručnim znanjem ili s načinom korištenja) i ovdje se većina tih rizika prenosi na

privatni sektor kroz instrumente specifikacije proizvoda i način plaćanja izvršenih

radova.

Finansijski rizici – rizik od povećanja kamatnih stopa, inflacije i poreza. Rizike vezane

za finansiranje i poreze obično snosi privatni sektor, uz sugestiju da se rizik od

inflacije za dugoročne projekte snosi zajednički.

Rizici vezani za interes/sponzorstvo odnose se na rizike koji imaju veze s tržištem,

konkurencijom i načinom korištenja infrastrukturom. Ko će snositi te rizike, zavisit

će o odabranom obliku realizacije JPP-a (npr. privatni sektor kod BOOT, a javni

sektor kod DBFO).

Rizici zbog više sile odnosno rizici zbog velikih vremenskih neprilika ili drugih

događaja koji uzrokuju materijalni gubitak ili štetu imovini ili na drugi način

sprečavaju izvršavanje posla. Ti se rizici uglavnom snose zajednički jer su izvan

kontrole obiju stranaka.

4

3


Rizici vezani za zakonodavstvo uključuju rizike od promjene zakona što uzrokuje

porast troškova izgradnje i operative projekta JPP ili sprečavanje izvršavanja

projekta. Ti se rizici najčešće snose zajednički.

2.4. Prednosti i nedostaci javno-privatnog partnerstva

Svaki oblik finansiranja ima prednosti i nedostatke obzirom na interesne odnose kreditora,

investitora i javnoga sektora, zakonitosti funkcionisanja poslovnog sistena i njegove

specifičnosti u odnosu na druge poslovne sisteme u pogledu strukture izvora finansiranja

te roka povrata ulaganja, i sl. Kroz JPP postiže se efikasnije upravljanje, kvalitetnija

izgradnja i u konačnici djelotvornije pružanje javnih usluga. U Smjernicama za primjenu

JPP-a Europska komisija navodi sljedeće pozitivne efekte odnosno prednosti JPP-a:

Ubrzanje izgradnje infrastrukture. Dodjela odgovornosti privatnom sektoru za

projektovanje i izgradnju, u kombinaciji s plaćanjem na temelju izvršenih usluga,

omogućuje privatnom sektoru da isporučuje kapitalne projekte u kraćim rokovima

izgradnje.

Smanjenje troškova ukupnog vijeka projekta. JPP projekti daju privatnom sektoru

snažnu inicijativu za smanjenje troškova u životnom ciklusu projekta, što je teško

postići kod tradicionalnog budžetskog finansiranja.

Bolja podjela rizika. U svakom JPP projektu rizici trebaju biti dodijeljeni partnerima

koji njima najbolje upravljaju uz najniže troškove.

Bolji podsticaji za realizaciju projekta. Dodjela rizika realizacije projekta privatnom

sektoru treba stimulirati privatnog izvođača da poboljša upravljanje i realizaciju

svakog dobivenog projekta.

Poboljšanje kvaliteta usluga. Dosadašnje iskustvo potvrđuje da kvaliteta usluge koja

se postiže u okviru JPP bolja nego kad se isporučuje tradicionalnim načinom

nabavke.

Stvaranje dodatnih prihoda. Privatni sektor ima mogućnost stvaranja dodatnih

prihoda od trećih strana korištenjem slobodnim kapacitetima projekta.

Proširenje javnog upravljanja. Prebacivanjem odgovornosti za pružanje javnih usluga

na privatni sektor, pri čemu javni sektor djeluje kao regulator, javna uprava ima

mogućnost da svoje kapacitete usmjerava na planiranje usluga i praćenje realizacije.

Pored prednosti JPP-a, potrebno je ukazati na određene negativne efekte od koji su

najznačajniji sljedeći:

4

4


Spora priprema pojedinačnih JPP projekata, koji za projekte visokih standarda može

trajati i do dvije godine;

Nedostatak statističkih podataka na temelju kojih se izrađuje preliminarna uporedba

JPP projekta s tradicionalnim načinom ostvarivanja javnih usluga, a u smislu

optimizacije troškova javne uprave;

Nedovoljan kapacitet administracije za izvještavanje i interakciju s privatnim

partnerom, kako u definisnju odgovarajuće ugovorne obveze tako i u praćenju

izvršenja ugovora;

Preveliko povjerenje u JPP kao rješenje za nedovoljna budžetska sredstva; Koristeći se privatnim kapitalom javna uprava ne ulazi u nova direktna zaduženja, ali

ipak dolazi do ugovorenih isplata u korist privatnog partnera što se reflektira na

građane/društvo jednako kao novo zaduženje;

Kompleksne ugovorne i organizacijske strukture s cijelim nizom detalja zahtijevaju

od javne uprave posebne kompetencije, a sama kompleksnost ugovora u znatnoj

mjeri smanjuje transparentnost javne uprave;

Stvarni efekti JPP-a postaju vidljivi tek u dugom roku te se svaki oblik intervencije

poduzet s ciljem eliminiranja ili minimiziranja negativnih efekata javlja sa

zakašnjenjem;

Pravna regulativa koja bi propisala način upravljanja projektima JPP-a je definirana ,

ali nije zakonom propisa na kao obavezna što otvara prostor za moguće špekulacije;

Nekorektno ponašanje privatnog partnera teško je moguće sanksionisati bez

posebnih mehanizama kontrole i nadzora što izaziva transakcijske ili agencijske

troškove;

Projekti JPP-a zahtijevaju od javne uprave dugoročnu pripremu što izaziva visoke

transakcijske troškove.

2.5. Uslovi za uspjeh javno-privatnog partnerstva

JPP se ugovara u okviru složenih sistema vlasti i na njega utiču specifičnosti društvenog i

političkog okruženja. Obim i forma decentralizacije utiču na to koliko će aktivno lokalne

samouprave moći da učestvuju u koristima od JPP. Na stepen prihvaćenosti JPP-a utiču i

promjene u stavu javnosti prema privatizaciji i učešću privatnog sektora. Dodatno,

uspostavljanje djelotvornog okvira za realizaciju JPP-a od ključnog je značaja za učešće

privatnog sektora u javno-privatnim partnerstvima. Uspostavljanje djelotvornog okvira za

realizaciju JPP-a obuhvata sljedeće komponente:

4

5


Definisanje politike u oblasti javno-privatnog partnerstva. Politika u oblasti JPP-a treba jasno

definisati razloge zbog kojih javna vlast slijedi JPP model (osnovna svrha i ciljevi JPP-a) kao i

tipove infrastrukture koji će imati prioritet pri realizaciji JPP projekata (obuhvat JPP-a).

Prilikom oblikovanja politike u oblasti JPP-a, javne vlasti obično artikuliraju sljedeće ciljeve

primjene JPP modela:

povećanje ulaganja u infrastrukturu putem privlačenja dodatnih izvora finansiranja iz

privatnog sektora;

podsticanje dugoročnog pristupa u oblasti izgradnje infrastrukture (povrat tokom

životnog ciklusa infrastrukturnog projekta);

pružanje kvalitetnijih javnih usluga krajnjim korisnicima;

pristup dodatnim kapacitetima u oblasti upravljanja infrastrukturom (transfer

tehničkih znanja I vještina između privatnog I javnog sektora);

veća odgovornost javnih vlasti u oblasti pružanja javnih usluga (ekonomska I

socijalna infrastruktura);

ostvarenje „vrijednosti za novac“ u oblasti pružanja javnih usluga;

unapređenje efikasnosti i inovacija u oblasti pružanja javnih usluga i

podsticaja ekonomskog rasta te ekonomskog I društvenog razvoja nacionalne

ekonomije

Prilikom definiranja obuhvata JPP-a, javne vlasti obično određuju sljedeće elemente JPP-a:

Vrsta JPP ugovoranja – pojedine države politikom JPP-a odrede koji su oblici

realizacije JPP-a (ugovori o upravljanju, ugovori o najmu/zakupu, ugovori o

zajedničkom ulaganju, privatna finansijska inicijativa, BOOT, DFBO ugovori i sl.)

mogući unutar nacionalnih okvira.

Prioritetni sektori za realizaciju JPP modela –program JPP-a može biti ograničen na

sektore kojima je najpotrebnija investicija ili poboljšanja u pružanju javnih usluga, ili

one za koje se, na temelju dobre prakse JPP-a u drugim zemljama, očekuje da će biti

najprikladniji za primjenu JPP modela. Pojedine države isključuju mogućnost

primjene JPP-a u sektorima kao što su obrazovanje, zdravstvo i opskrba vodom.

Vrijednost projekta – programom JPP-a javne vlasti obično definišu minimalnu

vrijednost projekta koji se može realizirati putem različitih oblika JPP-a.

Izgradnja i jačanje zakonodavno-institucionalnog okvira u oblasti javno-privatnog

partnerstva. Zakonodavstvo pojedine države daje mjerodavni pravni okvir za primjenu JPP

modela unutar države i predstavlja pravo najvišeg ranga koje treba zadovoljiti pri realizaciji

JPP projekata. Pored zakonodavstva, bitno je razmotriti i obilježja institucionalnog okvira

pojedine zemlje u oblasti JPP-a. Razlike u zakonodavno-institucionalnom okviru u oblasti

JPP-a među pojedinim državama posljedica su razlika u sistemu javne uprave te

4

6


zakonodavno-institucionalnog okvira pojedinih država, ali i relativno kratke historije

primjene JPP modela. Posljedično, praksa realizacije raznih oblika JPP-a značajno se

razlikuje od države do države i po zastupljenosti pojedinih oblika, njihovim varijacijama,

sektorskoj strukturi izabranih infrastrukturnih projekata, i sl. Prilikom definisanja

zakonodavnog okvira u oblasti JPP-a države se opredjeljuju za jedan od tri moguća

pristupa : (1) uređenje JPP-a posebnim zakonodavstvom (npr. Hrvatska, Slovenija, Njemačka,

Grčka, Poljska, Bugarska); (2) uređenje JPP-a unutar postojećeg zakonodavstva iz područja

javne nabavke (npr. Italija, Francuska, Danska); i (3) uređenje PP-a u okviru sektorskih

propisa ili donošenjem jednokratnih odluka. Bez obzira koji pristup prema JPP-u pojedine

države odaberu, potrebno je obratiti pažnju i na ostala zakonodavna područja kao što su

koncesije, javna nabavka, obligacioni odnosi, vlasništvo, nekretnine, građenje, trgovačko

pravo, izvršenje budžeta javne vlasti, poreska politika, i dr.

Odabir pristupa upravljanja javnim finansijama u oblasti JPP –a. Neophodno je jasno

definisati na koji način će se fiskalne obaveze u okviru JPP-a kontrolisati, prijavljivati I

budžetirati. Jasno utvrđeni principi upravljanja javnih finansija obezbjeđuju isporuku

“vrijednosti za novac” te olakšavaju upravljanje finansijskim rizicima koji su povezani sa JPP

projektima.

Drugi aranžmani. Ovim aranžmanima neophodno je definisati prava i obaveze drugih

subjekata kao što su subjekti revizije, zakonodavci i javnost koji učestvuju u JPP projektu

2.6. Globalni JPP trendovi

Prema istraživanju koje je objavio McKinsey Global Institute u 2016.godini, svijet je u 2013.

godine investirao oko 2,5 triliona američkih dolara, ili u prosjeku 3,5 posto BDP-a, u

transportne, energetske, vodne i telekomunikacijske sisteme od kojih zavise biznisi i

stanovništvo. Ipak, ovaj iznos kontinurano je ispod rastućih svjetskih potreba, što rezultira

nižim nivoom ekonomskog rasta i uskraćuje esencijalne usluge građanima. Prema istom

istraživanju, od 2016. do 2030. godine svijet treba investirati oko 3,8 posto BDP-a, ili u

prosjeku 3,3 triliona dolara godišnje u ekonomsku infrastrukturu samo da bi podržao

očekivane stope rasta. Najveći dio ovih ulaganja odnose se na zemlje u razvoju. Procjena je

da će, ukoliko se nastavi trenutni trend nedovoljnih iznosa investicija, godišnji jaz potrebnih

ulaganja biti na nivou 11 posto, ili 350 milijardi godišnje. Veličina jaza se utrostručuje

ukoliko se u obzir uzmu dodatne investicije koje zahtijevaju novi UN ciljevi održivog razvoja.

4

7


Iako akademska i stručna literatura ukazuje da JPP može značajno doprinijeti zatvaranju

infrastrukturnog jaza (gapa), udio JPP–a u ukupnim ulaganjima u infrastrukturu u razvijenim

zemljama je još uvijek relativno skroman (u odnosu na javno i privatno finansiranje) i kreće

se u rasponu od 5% do 10%.

Prema podacima iz 2017. godine, ukupna vrijednost JPP projekata na europskom tržištu5

iznosila je 14,4 milijarde EUR. Posmatrajući dinamiku kretanja ukupne vrijednosti JPP

projekata na europskom tržištu u periodu od 2008. do 2017. godine (Slika 7.), možemo

zaključiti da je ukupna vrijednost JPP projekata u 2017. godini iznosila 9,191 milijardi EUR

manje u odnosu na 2008. godini (smanjenje od 38,39%). U istom periodu, broj JPP

projekata je smanjen sa 112 projekata u 2008. godini na 42 projekta u 2017. godini. Iako je

u posmatranom periodu (2008. – 2017.) zabilježeno smanjenje ukupne vrijednosti JPP

projekata i broja JPP projekata, potrebno je napomenuti da je u navedenom periodu došlo

do povećanja prosječne vrijednosti JPP projekata. Naime, u 2008. godini prosječna

vrijednost JPP projekta iznosila je 210 miliona EUR, dok je u 2017. godini zabilježena

prosječna vrijednost od 350 miliona EUR (Slika 11).

Izvor: http://data.eib.org/epec

Slika 11. Ukupna vrijednost i broj JPP projekata na europskom tržištu, 2008. – 2017., milijarde EUR-a

5 EU 28 , uključujući i zemlje Zapadnog Balkana i Tursku

2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 2017

Vrijednost 23,943 15,182 18,22 17,165 12,144 20,784 16,377 15,531 11,846 14,752

Broj projekata 112 103 105 82 62 79 79 49 68 42

0

20

40

60

80

100

120

0

5

10

15

20

25

30

4

8



Slika 12. Prosječna vrijednost JPP projekata (milioni EUR), 2008. – 2017.

Zabilježeno povećanje prosječne vrijednosti JPP projekata prvenstveno je rezultat činjenice

da je tokom 2017. godine zaključeno 8 JPP projekata velike vrijednosti6, a čija ukupna

vrijednost iznosi 10,2 milijardi EUR.

Kao što se može vidjeti na Slici 12. prema kriteriju ukupne vrijednosti JPP projekata u 2017.

godini, Turska je najveće tržište JPP-a u Europi (6.017 milijardi EUR). Prema ukupnoj

vrijednosti JPP projekata u 2017. godini, Italija je na drugoj poziciji, sa ukupnom vrijednošću

JPP projekata od 3,067 milijardu EUR. Međutim, 90% ukupne vrijednosti JPP projekata u

Italiji odnosi se na jedan veliki JPP (projekat izgradnje autoceste Pedemontana Veneta).

Prema kriteriju broja JPP projekata u 2017. godini, najveće tržište je Velika Britanija (12

projekata), a potom slijede Turska (7 projekata) i Francuska (7 projekata).

6 JPP projekti velike vrijednosti odnose se na projekte čija je vrijednost veća od 500 miliona EUR. 8 JPP

projekata velike vrijednosti uključuju: Pedemontana Veneta autocesta u Italiji (EUR 2.8 milijardi); Marmara

brza cesta (Kurtköy-Akyazı dionica), Turska (EUR 1.8 milijardi); Istanbul Ikitelli zdravstveni centar, Turska (EUR

1.1 milijardi), Grand Est mreža širokopojasnog pristupa, Francuska (EUR 1.1 milijardi); Marmara brza cesta

(Kınalı-Odayeri dionica), Turska (EUR 1.1 milijardi). West Midlands željeznica, Velika Britanija (EUR 896 Izmir

Bayrakli integrisani zdravstveni centar, Turska (EUR 717 milliona) i Gaziantep integrisani zdravstveni centar,

Turska (EUR 685 milliona).

210

150 170

210 200

260

210

320

170

350

0

50

100

150

200

250

300

350

400

2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 2017

4

9



Slika 13. Vrijednost i broj JPP projekata u odabranim zemljama Europe, 2017.

Posmatrano po sektorima, najveća vrijednost JPP projekata tokom 2017. godine zabilježena

je u sektoru transporta (7,6 milijardi EUR), a potom slijedi sektor zdravstva (3,8 milijardi

EUR) te sektor telekomunikacija (1,7 milijardi EUR). Najveći broj projekata zabilježen je u

sektoru transporta (10 projekata), zdravstva (10 projekata) i obrazovanja (9 projekata).

0 2 4 6 8 10 12

Litvanija

Austrija

Holandija

Belgija

Poljska

Grčka

Španija

Njemačka

Francuska

Velika Britanija

Italija

Turska

Broj JPP projekata

0 2 4 6

Litvanija

Austrija

Holandija

Belgija

Poljska

Grčka

Španija

Njemačka

Francuska

Velika Britanija

Italija

Turska

Ukupna vrijednost JPP projekata(u milijardama EUR)

5

0



Slika 14. Vrijednost i broj JPP projekata po pojedinim sektorima, 2017.

Posmatrano prema kriteriju ukupne vrijednosti JPP projekata koji su zaključeni u posljednjih

pet godina (2013. – 2017.), TOP 5 zemalja na europskom tržištu su Turska, Velika Britanija,

Italija, Francuska i Holandija (Slika 15.).


Slika 15. Vrijednost JPP projekata po zemljama u Evropi, 2017., mlrd. EUR

0 2 4 6 8

Opće javne usluge

Rekreacija i kultura

Javni red i sugurnost

Okoliš

Obrazovanje

Telekomunikacije

Zdravstvo

Transport

0,021

0,094

0,115

0,462

0,959

1,744

3,791

7,566

Vrijednost projekata

(mlrd. EUR)

0 10

Opće javne usluge

Javni red i sugurnost

Rekreacija i kultura

Telekomunikacije

Okoliš

Zdravstvo

Transport

Obrazovanje

1

1

3

4

4

9

10

10

Broj JPP projekata

0

5

10

15

20

25 22,5 21,3

8,67,5

4,74 2,4

2 1,9 1 1 0,8 0,6 0,3 0,3 0,3 0,04

5

1


Prema kriteriju ukupnog broja JPP projekata u posljednjih 5 godina (2013. – 2017.), Velika

Britanija, Francuska, Njemačka, Turska i Holandija se ubrajaju među TOP 5 zemalja na

europskom tržištu JPP projekata (Slika 16.).


Slika 16. Ukupan broj JPP projekata po zemljama, 2013. – 2017.

Kada se posmatra ukupna vrijednost JPP projekata u tri ključna sektora (transport,

zdravstvo i obrazovanje u periodu od 2013. – 2017. godine, može se uočiti trend smanjenja

vrijednosti JPP projekata koji se realiziraju u sektoru transporta, povećanje vrijednosti JPP

projekata koji se realiziraju u sektoru zdravstva te nepromijenjena vrijednost JPP projekata

u sektoru obrazovanja. Primjerice, ukupna vrijednost JPP projekata u sektoru transporta u

2013. godini iznosila je 13,846 milijardi EUR, dok je u 2017. godini zabilježena vrijednost od

7,566 milijardi EUR. U istom periodu, vrijednost JPP projekata u sektoru zdravstva se

povećala sa 1,398 milijardi EUR (2013. godina) na 3,791 milijardi EUR (2017. godina). U

posmatranom periodu (2013. – 2017.), vrijednost JPP projekata u sektoru obrazovanja

iznosila je oko 1 milijardu EUR, godišnje.

115

57

31

21 20 12 12 129 9 9

6 4 3 1 1 10

20

40

60

80

100

120

140

5

2



Slika 17. Dinamika vrijednosti (mlrd. EUR) i broja JPP projekata u sektoru transporta, zdravstva i obrazovanja, 2013. – 2017.


Slika 18. Dinamika prosječne vrijednosti projekata u sektoru transporta, zdravstva i obrazovanja, 2013. – 2017.

U posmatranom periodu (2013. – 2017.) zabilježen je trend smanjenja broja JPP projekata

u sva tri sektora. Međutim, kada se posmatra prosječna vrijednost JPP projekta po

pojedinim sektorima u periodu od 2013. – 2017. godine, može se uočiti da je prosječna

vrijednost JPP projekata u sektoru zdravstva i obrazovanja veća u 2017. godini u odnosu na

0

2

4

6

8

10

12

14

2013 2014 2015 2016 2017

Vrijednost JPP projekata

Obrazovanje Zdravstvo Transport

0

5

10

15

20

25

30

2013 2014 2015 2016 2017


0

100

200

300

400

500

600

700

800

900

2013 2014 2015 2016 2017


5

3


2013. godinu. Primjerice, u sektoru obrazovanja prosječna vrijednost JPP projekta iznosila je

60 miliona EUR u 2013. godini, dok je u 2017. godini iznosila 95 miliona EUR. Također, u

sektoru zdravstva prosječna vrijednost JPP projekata je u 2017. godini gotovo 4 puta bila

veća u odnosu na 2013. godinu (116 miliona EUR u 2013. i 421 milion EUR u 2017.)

U pogledu odabranog modela finansiranja, od ukupno 42 JPP projekta za koje je

“zatvorena” finansijska konstrukcija u 2017. godini, 13 JPP projekata je finansirano iz tuđih

izvora finansiranja odnosno osiguranjem sredstava od institucionalnih investitora (npr.

osiguravajuća društva, penzioni fondovi). Pored institucionalnih investitora, izvori

finansiranja osigurani su iz budžetskih sredstava te od javnih finansijskih institucija

(nacionalni i međunarodni). Primjerice, pojedini projekti kao što su Campus Berresgasse

(Austrija), Treviso bolnica (Italija) i regionalni projekat izgradnje aerodroma u Grčkoj

realizirani su uz podršku Europskog fonda za strateške investicije (EFSI). Također, Europska

investiciona banka (EIB) finansirala je 7 od ukupno 42 JPP projekta, u ukupnom iznosu od 7

milijardi EUR. Nekoliko međunarodnih finansijskih institucija (npr. Europska banka za

obnovu i razvoj – EBRD, Međunarodna finansijska korporacija) uključeni su u finansiranje

velikih JPP projekata (naročito JPP projekata u sektoru zdravstva u Turskoj).

2.7. Od čega zavise ekonomski efekti JPP projekata?

Da li će i u kojoj mjeri realizacija JPP projekta uticati na ekonomski rast nacionalne

ekonomije zavisi od nekoliko faktora. Najvažniji od njih su: broj JPP projekata, vrijednost JPP

projekata, oblik realizacije JPP-a i zakonodavno-institucionalni okvir (Slika 19).

Broj JPP projekata. Iskustva pokazuju da postoji direktna kauzalna veza između broja JPP

projekata koji se realiziraju unutar nacionalne ekonomije i bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Rezultati dosadašnjih studija pokazuju da su nacionalne ekonomije sa 70 i više JPP

infrastrukturnih projekata zabilježile 25% veću stopu rasta BDP-a u period od 1990 do 2003.

godine.

5

4


Izvor: Shediac, Abouchakra, Hammam i Najja, 2008.

Slika 19. Sažetak ključnih nalaza o efektu JPP-a na ekonomski rast

Vrijednost JPP projekata. Iskustva pokazuju da postoji direktna kauzalna veza između

vrijednsti JPP projekta koji se realizira unutar nacionalne ekonomije i bruto domaćeg

proizvoda (BDP). Budući da su infrastrukturni projekti značajne vrijednosti, JPP omogućava

da javna uprava budžetska srestva namijenjena za izgradnju infrastrukture preusmjeri na

druge javne sektore kao što su primjera radi obrazovanje i zdravstvo. Nalazi dosadašnjih

studija pokazuju da porast JPP investicija za 1% rezultira povećanjem BDP per capita za

0.3%. Iako je doprinos JPP ulaganja BDP-u relativno nizak u kratkom roku, JPP ulaganja

imaju značajan kumulativni efekat na ekonomski rast u dugom roku.

Oblik realizacije JPP-a. Dosadašnje studije potvrđuju da oblik realizacije JPP-a ima najveći

uticaj na ekonomski rast. Što je veća uključenost privatnog sektora u JPP, to je veći

nivokvaliteta realizacije projekta i viši stepen transfera znanja.

Broj JPP projekata Vrijednost JPP

projekta

Oblik realizacije

JPP -a

Uticaj na ekonomski rast

√ √ √

Relativni uticaj na

ekonomski rast ●● ● ●●●

Mehanizam putem kojeg JPP utiče na

ekonomski rast

Veći broj JPP

projekta doprinosi

kreiranju većeg

broja radnih mjesta

Veća vrijednost JPP

projekta ima veće

multiplikativne efekte

na ekonomiju

Oblici JPP-a u kojima

privatni sektor ima

veću finansijski u

tehniču odgovornost

ima veći uticaj

naekonomski rast

JPP ulaganja utiču na ličnu potrošnju, zaposlenost i društveno blagostanje

Adekvatna politika i insstitucionalni

okvir

5

5


3. NOVA REGULATIVA JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA U

TUZLANSKOM KANTONU – PROCJENA POTENCIJALNIH

EKONOMSKIH EFEKATA

U Službenim novinama Tuzlanskog kantonu br. 19 od 30.12.2017. godine objavljen je novi

Zakon o javno-privatnom partnerstvu. Ovim zakonom uređeni su predmet javno-privatnog

partnerstva, obilježja, načela, modeli JPP-a, ostupak dodjele ugovora o JPP-u, provođenje

zakona, pravna zaštita i kaznene odredbe, kao i druga pitanja od značaja za JPP iz

nadležnosti Tuzlanskog kantona i jedinica lokalne samouprave sa područja Kantona.

Ovim zakonom javno-privatno partnerstvo definisano je kao dugoročan ugovorni odnos

između javnog i privatnog partnera sa ciljem pružanja javnih usluga iz nadležnosti javnog

partnera korištenjem upravljačkih, tehničkih, finansijskih i inovacijskih sposobnosti

privatnog partnera, kao i razmjenom umijeća i znanja između javnog i privatnog partnera.

Predmet projekata JPP može biti građenje i/ili rekonstrukcija i održavanje i/ili upravljanje

javne infrastrukture i/ili javnih infrastrukturnih objekata s ciljem pružanja javne usluge iz

nadležnosti javnog partnera. Naglašeno je da predmet JPP-a ne može biti isključivo isporuka

robe i pružanje javnih usluga, kao ni isključivo koncesija za korištenje općeg ili drugog dobra

u svrhu privrednih aktivnosti.

Ovim zakonom utvrđena su i osnovna obilježja JPP i to kako slijedi:

a) Privatni partner od javnog partnera preuzima obavezu i rizike građenja i/ili

rekonstrukcije i održavanja i/ili upravljanja javne infrastrukture i/ili javnih infrastrukturnih

objekata, preuzimajući pri tome najmanje jedan od sljedeća dva rizika: rizik raspoloživosti i

rizik potražnje;

b) U svrhu realizacije ugovora o JPP, javni partner može prenijeti na privatnog partnera

pravo građenja i/ili privatnom partneru može dodijeliti koncesiju;

c) Sva pitanja vezana za zasnivanje i prijenos prava građenja, kao i koncesiju,

uključujući i visinu naknade, javni i privatni partner uređuju ugovorom o javno-privatnom

partnerstvu;

d) Javni partner može privatnom partneru, u skladu sa svrhom projekta JPP-a, dopustiti

i obavljanje komercijalnih djelatnosti sa ciljem naplate prihoda od trećih lica na tržištu;

5

6


e) Ugovori o JPP ne mogu biti osnov za promjenu vlasništva na postojećim niti budućim

javnim ili općim dobrima, odnosno javna imovina ostaje u javnom vlasništvu i nakon isteka

ugovora o JPP-u.

Javno-privatno partnerstvo se u smislu ovog zakona provodi po jednom od sljedećih

modela:

1. Osnovni model, po kojem se plaćanje naknade privatnom partneru u potpunosti ili

većim dijelom vrši iz budžeta javnog tijela na osnovu raspoloživosti javne usluge prema

ugovorenim standardima;

2. Posebni model, po kojem se plaćanje naknade privatnom partneru u potpunosti ili

većim dijelom vrši od krajnjih korisnika, na osnovu korištenja javne usluge prema

ugovorenim standardima.

Pored Zakona o javno-privatnom partnerstvu, u Tuzlanskom kantonu je usvojena i Uredba o

identifikaciji, pripremi, ugovaranju i praćenju implementacije projekata javno-privatnog

partnerstva , kojom su detaljnije uređeni kriteriji za odabir potencijalnog projekta JPP-a,

postupak i sadržaj obrazaca na kojima se pripremaju godišnji i srednjoročni planovi

potencijalnih JPP projekata te obrazac za kratak opis potencijalnog JPP projekta, postupak

za učešće privatnog sektora u pripremi prijedloga JPP projekta, postupak i kriteriji za izbor

radnog tijela i konsultanata, prava i obveze članova radnog tijela, sadržaj studije

opravdanosti JPP projekta, postupak i kriteriji za izbor privatnog partnera, dodatni sadržaj

ugovora o JPP-u, registriranje ugovora o JPP-u, te nadzor i izvještavanje o provođenju

ugovora o JPP-u.

Konačno, usvojen je i Pravilnik o uspostavljanju i vođenju Registra ugovora o javno-

privatnom partnerstvu. U toku su i aktivnosti na izradi Kataloga projekata JPP u Tuzlanskom

kantonu. Cilj ovog dijela studije je kvantificirati ekonomske efekte realizacije potencijalnih

JPP projekta u Tuzlanskom kantonu. U tom smislu, najprije ćemo dati svrt na različite

tehnike i alate koje se koriste za tu namjenu. Nakon toga će izabrani alati biti primijenjeni

na slučaju Tuzlanskog kantona.

3.1. PREGLED ANALITIČKIIH TEHNIKA ZA PROCJENU EKONOMSKIH

EFEKATA PRAVNE REGULATIVE (PROPISA)

Na osnovu analize dostupne naučne i stručne literature, u ovome dijelu studije opisat ćemo

nekoliko standardnih analitičkih tehnika za empirijsku procjenu očekivanih efekata izmjene

pravne regulative na ekonomske varijable poput proizvodnje, bruto društvenog proizvoda -

5

7


BDP, zaposlenosti i poreznih prihoda. Pojedini modeli primjenjuju se za identifikaciju

parcijalnih efekata, odnosno efekata na samo jednu varijablu, dok neki složeniji modeli

rezultiraju simultanom procjenom svih varijabli od interesa (BDP, zaposlenost, porezni

prihodi). U slučaju značajnijih efekata svakako je poželjno koristiti složenije modele. Pregled

analitičkih tehnika koje se mogu koristiti za procjenu ekonomskih efekata pravne regulative

odnosno propisa dat je u Tabeli 8.

Tabela 8. Pregled analitičkih tehnika za procjenu ekonomskih efekata pravne regulative (propisa)

Očekivani

troškovi i

koristi

Očekivani

indirektni

efekti na

ekonomiju

Stepen

složenosti

analitičke

tehnike

Preporučena analitička tehnika

Nisu značajni

Ne Jednostavna Analiza literature Mišljenje eksperata

Umjereni

Ne Manje složena

Analiza elastičnosti Finansijsko programiranje Manje složene ekonometrijske tehnike vremenskih serija

(naivni model, deterministički i stohastički modeli s trendom, ARMA i ARIMA modeli

Da Vrlo složena Strukturni modeli (RBC i DSGE modeli) Input-output analiza

Značajni

Ne Manje složena

Složenije ekonometrijske tehnike vremenskih serija (VAR modeli, kointegracija, modeli dinamičkih faktora)

Mikroekonometrijske tehnike (analiza tretmana i učinka)

Da Vrlo složena Strukturni modeli (RBC i DSGE modeli) Input-output analiza

Izvor: Ekonomski institut Zagreb, 2014., str. 57.

Kod onih propisa za koje se temeljem preliminarne analize utvrdi da nemaju značajne

očekivane koristi i troškove na nivou ukupne privrede jedne zemlje ili regije, ili je njihov

efekat ograničen na uži segment jedinica (određenu manje značajnu djelatnost ili mali dio

populacije), odnosno za koje se očekuju manji indirektni efekti na ostatak privrede,

dovoljno je primijeniti jednostavne analitičke tehnike. Prije svega misli se na analizu

domaće i strane literature koja prikazuje dosadašnja saznanja o efektima promjene

posmatranih varijabli na, primjera radi, BDP, porezne prihode, zaposlenost. Pored toga

sugeriše se i korištenje mišljenja eksperata iz navedenog područja koji svoju ocjenu temelje

na prethodnom iskustvu, a ne primjeni ciljanih kvantitativnih metoda.

5

8


Ukoliko su očekivani makroekonomski efekti umjereni, procjena efekata zahtijeva primjenu

manje složenih tehnika analize poput empirijskog utvrđivanja elastičnosti promjena

makroekonomskih varijabli na kretanje varijabli na koje utiče prijedlog novog propisa,

finansijsko programiranje ili primjenu jednostavnijih ekonometrijskih tehnika vremenskih

serija.

Unutar ove grupe analitičkih tehnika najširu primjenu ima analiza elastičnosti. U ekonomiji,

elastičnost se definiše kao mjera osjetljivosti jedne ekonomske varijable na drugu i koristi se

za mjerenje efekata promjene cijene proizvoda/usluge na prihode od prodaje preduzeća,

mjerenje efekata indirektnog oporezivanja, analizu poreznog opterećenje potrošačevog i

proizvođačevog viška, i sl. Primjer primjene analize elastičnosti dat je u tekst okviru 2.

U slučaju kad preliminarna analiza ukaže na značajne očekivane efekte propisa (značajni

troškovi ili koristi za širu skupinu jedinica) ili značajne indirektne efekte na ukupnu privredu,

trebalo bi primijeniti složenije mikroekonometrijske analitičke tehnike i ekonometrijske

tehnike vremenskih serija, kao i složene strukturne makroekonomske modele. Također,

poželjno je procijeniti indirektne efekte putem cost benefit analize temeljene na input-

output analizi koja omogućava kvantifikaciju direktnih, indirektnih i induciranih efekata.

5

9


6

0


Općenito se može zaključiti da bi kod ove kategorije propisa koji zahtijevaju primjenu

složenih ekonometrijskih tehnika bilo uputno angažirati vanjske eksperte u slučaju da

institucija zadužena za izradu propisa nema dovoljno kadrova s odgovarajućom nivoom

predznanja iz ekonomskog modeliranja. U slučaju propisa koji imaju značajne efekte na

privredu, niveliranje prijedloga propisa u skladu sa očekivanim troškovima i koristima

opravdava eventualne dodatne troškove povezane s angažiranjem eksperata s potrebnim

analitičkim znanjima.

Najčešće korištene složene analitičke tehnike su strukturni ekonometrijski model i Input-

Output (IO) analiza.

Strukturni ekonometrijski modeli su najkompleksniji modeli za makroekonomsku analizu,

prognostiku i mjerenje efekata propisa ili promjene zakona. Iz ove skupine tehnika

rasprostrajnjenu primjenu imaju tzv. komputabilni modeli opće ravnoteže (engl.

Computable General Equilibrium ili CGE) koji podrazumijevaju da su resursi alocirani

efikasno i da su sva tržišta u ravnoteži. Parametri CGE modela se ne ocjenjuju kao što je to

slučaj kod ekonometrijskih modela, već se kalibriraju matematičkim metodama. Mogu biti

statički i dinamički, tako da ili omogućavaju uspoređivanje rezultata u dva različita

vremenska perioda, ili pokazuju razvoj od određenog vremenskog perioda do drugog. Snaga

CGE modela proizlazi iz njihove unutrašnje konzistentnosti što znači da je komparativna

analiza različitih scenarija ekonomske politike konzistentna jer je ekonomski sistem u općoj

ravnoteži u svim scenarijima. Ovi modeli su vrlo korisni kod evaluacije efekata distribucije,

javnih finansija, oporezivanja, socijalne politike te kod mjerenja uticaja strukturnih

promjena.

Input-Output analiza u principu kvantificira međuzavisnost industrija u ekonomiji. S tim u

vezi, ona omogućava detaljan prikaz multiplikativnog uticaja investicija u jednom sektoru na

cjelokupnu ekonomiju. Dakle, ne samo na taj sektor, nego i na druge direktno ili indirektno

povezane sektore. Input-output analiza se posebno primjenjuje u zemljama u razvoju za

koje je korištenje IO analiza, i na bazi njih izvedenih multiplikatora, u principu neizostavno i

konceptualno najprimjerenije.

Input-Output analiza omogućava ocjenu tri kategorije ekonomskih efekata određenih

egzogenih promjena (npr. novih investicija). To su:

(1) Direktni efekti - direktan uticaj investicije ili projekta na posmatrani sektor;

(2) Indirektni efekti - zbirni uticaj investicije ili projekta jednog sektora na sve direktno ili

indirektno povezane industrije – dobavljači/kupci prve, druge i svake naredne runde;

6

1


(3) Inducirani efekti - efekti dodatne potrošnje nastale usljed povećanja zarade

inducirane investicijom ili projektom (Slika 20).

Navedene tri kategorije efekata se procjenjuju na godišnjem nivou, te se mogu i prostorno

dezagregirati u cilju identifikacije regionalnih i lokalnih efekata.

Kada se egzogena promjena dogodi (egzogena na ekonomsku ravnotežu na kojoj je baziran

IO model) kao konsekvenca samo jedne aktivnosti (ili malog broja povezanih događaja) i

kada se promjene događaju u kratkom periodu (npr. promjene do godine dana), ovakva

vrsta analize se obično naziva ekonomska analiza uticaja.

Izvor: InterVISTAS (2014)

Slika 20. Pregled ekonomskih učinaka – direktni, indirektni, inducirani i katalitički

Kvantificiranje ekonomskog uticaja primjenom IO modela bazirano je na multiplikatorima

koji se izvode iz Input-Output tabela. Sam pojam multiplikatora počiva na razlici između

početnog efekta egzogene promjene i ukupnog efekta promjene. Input-Output

multiplikatori se mogu definirati kao sumarne mjere za predviđanje ukupnog uticaja na sve

Učinci povezani sa kapitalnim troškovima,

održavanjem i/ili operativnim

troškovima, i ukupna vrijednost za novac infrastrukturnih JPP

projekata

Učinci povezani sa industrijama dobavljačima

Suma direktnih, indirektnih i induciranih

učinaka

Učinci povezani sa trošenjem dohotka

direktnih i indirektnih radnika

uposlenika

Povećan BDP zbog veće konkurentnosti

regionalnih industrija uslijed

infrastrukturnih JPP projekata

Direktni

učinci

Indirektni

učinci

Inducirani

učinci

Ukupni

učinci

Katalitički

učinci

6

2


industrije u ekonomiji uzorokovane promjenom u potražnji za proizvode bilo koje

industrije.7 Input-Output multiplikatori se najčešće koriste za ocjenu ekonomske efikasnosti

pokretanja nove industrije ili ukidanje postojeće, poređenja industrija prema ekonomskim

efektima ulaganja, i uticaja novih investicija na, između ostalog, dohodak, zapošljavanje,

dodatnu vrijednost i porezne prihode.

Ovdje je bitno naglasiti da su gore elaborirani ekonomski efekti prevashodno vezani za

izgradnju javne infrastrukture, ne i za njeno korištenje. Kako bi se obuhvatili i ovi tzv.

katalitički ili sistemski efekti u posljednje su vrijeme razvijeni sofisticirani modeli (Smetanin i

Yusuf, 2016) koji takođe inkorporiraju: (1) potrošnju javne infrastrukture od strane

industrije kao jedan od inputa za proizvodnju roba i usluga, kao i za njihov transport, (2)

indirektnu potrošnju javne infrastrukture od strane industrije i državnih organa za kretanje

njihovih zaposlenika, kao i (3) indirektnu potrošnju javne infrastrukture od strane industrije

i vlasti a u kontekstu poboljšanja nivoa zdravlja i vještina njihovih zaposlenika. Sve su ovo

faktori koji u konačnici utiču na povećanje konkurentnosti i BDP-a jedne zemlje ili regije.8

Pojednostavljen prikaz Input-Output tabele dat je na slici ispod. Može se uočiti da se ova

tabela sastoji se od tri osnovna bloka: I blok - matrica međusektorskih potrošnji; II blok -

blok finalne potražnje ; III blok – blok bruto dodane vrijednosti i uvoza.

Osnovne informacije koje su potrebne pri konstrukciji IO modela odnose se na tokove

proizvoda iz svake industrije, posmatrane kao proizvođača, ka ostalim industrijama (i sebi)

kao potrošačima. Ovi podaci su sadržani u prvom bloku, u tzv. međusektorskoj

transakcionoj tabeli (I blok u tabeli 9). Redovi u ovoj tabeli pokazuju distribuciju

proizvođačevog outputa kroz ekonomiju, dok kolone opisuju sastav inputa potrebnih da bi

sektor proizveo svoj output.

7 Oni opisuju prosječne efekte (ne marginalne efekte) te tako ne uzimaju u obzir ekonomiju obima, nivo

neiskorištenih kapaciteta ili tehnološke promjene. 8 Nažalost, podaci potreni za razvoj ovih modela nisu dostupni za BiH.

6

3


Tabela 9. Skraćena verzija IO tabele

PROIZVOĐAČI I POTROŠAČI FINALNA POTRAŽNJA

Poljop. Rudar. Građev. Trgov. Transp. Usluge Druge

Izdaci za finalnu

potrošnju

domaćinstava

Bruto

privatne

domaće

investicije

Državne

kupovine

dobara i

usluga

Neto izvoz

dobara i

usluga

PR

OIZ

VO

ĐA

ĆI

Poljoprivreda

Rudarstvo

Građevinarstvo I BLOK

II BLOK

Trgovina

Transport

Usluge

Druge industrije

DO

DA

NA

VR

IJED

NO

ST

Kompenzacije

zaposlenih

BRUTO DOMAĆI PROIZVOD Indirektni

porezi III BLOK

Dohodak

vlasnika

kapitala

Izvor: Vlastita elaboracija

Dodatne kolone u tabeli 9 predstavljaju blok finalne potražnje (II blok) u kojem se evidentira

finalna prodaja proizvoda svakog sektora na tržištu. Čine ga izdaci domaćinstava za krajnju

potrošnju, izdaci države na potrošnju roba i usluga, bruto investicije i neto izvoz dobara i

usluga. Dodatni redovi u tabeli 9. predstavljaju blok bruto dodane vrijednosti (blok III) i blok

uvoza. U njima se evidentira učešće rada i kapitala u novostvorenoj vrijednosti, zatim

amortizacija, indirektni porezi i uvoz.

Analizirajući dostupnu literaturu iz oblasti JPP, mišljenje eksperata i vrijednost potencijalnih

JPP projekata u Zeničko-Dobojskom kantonu (oko 270 miliona KM)9, zaključak projektnog

tima EIS je da bi adekvatno dizajnirana i implementirana pravna regulativa iz domena JPP u

analizirana tri kantona mogla imati značajne efekte na ekonomiju. S tim u vezi,

9 Katalog pontencijalnih JPP projekata je bio pripremljen u momentu pisanja ovog izvještaja i stavljen na

raspolaganje projektnom timu Ekonomskog instituta u Sarajevu.

6

4


opredjeljenje je da se za potrebe realizacije ovog projekta, tj. ocjenu potencijalnih

ekonomskih efekata JPP regulative primijeni međusektorska analiza bazirana na Input-

Output tabeli koja će biti razvijena tj. dorađena za potrebe izrade multiplikatora koji

omogućavaju procjenu direktnih, indirektnih i induciranih efekata na proizvodnju, bruto

društveni proizvod, radna mjesta i poreske prihode.

3.2. Direktni, indirektni i inducirani efekti potencijalnih JPP projekata

u Tuzlanskom kantonu

Kako bismo procijenili efekte nove regulative javno-privatnog partnerstva u Tuzlanskom

kantonu primjenom input-output okvira neophodno je bilo uraditi dva prethodna koraka

koraka:

1. Procijeniti Input-Output tabelu za Bosnu i Hercegovinu i izračunati multiplikatore

(proizvodnje, dodane vrijednosti, plaća) po pojedinim djelatnostima;

2. Identificirati potencijalne JPP projekte - njihovu ukupnu vrijednost i raspored po

industrijama.

Nakon toga možemo pristupiti izračunu ekonomskih efekata potencijalnih JPP projekta.

Kako je ranije naglašeno, radi se o efektima vezanim za izgradnju kapaciteta za pružanje

javnih usluga. Pored navedenih tu su i određeni dodatni efekti koji nastaju kao rezultat

prednosti JPP modela u odnosu na klasičnu javnu nabavku koji se iskazuju kroz „vrijednost

za novac“, o čemu će više riječi biti u narednom poglavlju.

Za razliku od većine drugih zemalja, statističke agencije u Bosni i Hercegovini ne pripremaju

Input-Output tabelu. Kako bi riješio ovaj problem tim eksperata Ekonomskog instituta

Sarajevo je pristupio izradi iste kombinirajući metod procjene i statistički metod sa

direktnim istraživanjem. Kao ulazni podaci pri procjeni Input-Output tabele BiH korišteni su

tehnički koeficijenti iz dostupne IO tabele BiH za 1990. godinu, zatim rezultati sličnog

istraživanja provedenog od strane Ekonomskog instituta iz 2014. godine, kao i rezultati istih

ili sličnih istraživanja u drugim zemljama komparatorima. Kako bi se dodatno unaprijedio

kvalitet podataka, napravljeno je i direktno istraživanje (anketiranje kompanija) kroz koje su

prikupljene informacije o strukturi nabavki i isporuka kompanija u građevinskom sektoru u

BiH.10 Na ovaj način finalizrana je matrica tehničkih koeficijenata. Da bi se kompletirao

Input-Output okvir (II i III kvadrant tabele) iskorištena je sva raspoloživa statistička i druga

10 Ovo iz razloga što je građevinska komponenta posebno izražena u većini identificiranih potencijalnih JPP

projekata.

6

5


građa (objavljenja ili u formi internih materijala ovlaštenih institucija), potrebna bi se

moglo izvršiti ažuriranje matrice reprodukcione potrošnje.

Osnovni izvori podataka su bili sljedeći:

Bruto domaći proizvod prema proizvodnom pristupu 2016. koji kompilira i publikuje

Agencija za statistiku BiH;

Bruto domaći proizvod prema dohodovnom pristupu 2016. koji kompilira i publikuje


Bruto domaći proizvod prema rashodovnom pristupu 2016. koji kompilira i publikuje


Robna razmjena BiH sa inostranstvom za 2016. godinu prema NACE i HS klasifikaciji

koju kompilira i publikuje Agencija za statistiku BiH;

Statistika platnog bilansa BiH za 2016. godinu koju kompilira i publikuje Centralna

Banka Bosne i Hercegovine;

Podaci o realizovanim investcijama za FBiH i RS objavljeni u Statističkom godišnjaku

FBiH za 2016. godinu i Statističkom biltenu RS za 2016. godinu;

Disagregirani rezultati ankete o potrošnji domaćinstava u BiH za 2014. godinu prema

COICOP klasifikaciji;

Statistika državnih finansija za 2016. godinu koju kompilira i objavljuje Centralna

Banka Bosne i Hercegovine

Podaci o potrošnji države Ministarstva finansija u FBiH i RS za 2016. godinu prema

ekonomskoj i funkcionalnoj klasifikaciji;

Brojna statistička istraživanja iz područja koja su relevantna za ovaj rad, kao što su

statistike vanjske trgovine, prometa na malo i veliko, proizvodnje i prometa

individualnog sektora, prevoza, opšte i zajedničke potrošnje i dr.

Obzirom da su navedena istraživanja obavljena za različite namjene i da nisu u potpunosti

metodološki usklađena, prvi zadatak nakon prikupljanja podataka bio je svođenje

prikupljanih podataka na zajedničku metodološku osnovu, koliko je to bilo moguće, a tek

nakon toga obrada tih podataka u cilju konačne izrade međusektorske tabele i na njoj

zasnovanog modela.

Prikupljeni podaci su uključeni u procjenjenu IO tabelu nakon ćega je apliciran tzv. hibridni

RAS metod. U pitanju je metod koji se najčešće koristi pri ažuriranju “stare” matrice

tehničkih koeficijenata s novim dostupnim podacima. Kao podloga za formiranje modela, ali

i za potrebe dalje analize, izračunate su matrice tehničkih koeficijenata, koeficijenata

isporuka, te matrica sektorskih multiplikatora.

6

6


Naravno, treba istaći da na ovaj način pripremljena Input-Output tabela ima određenih

nedostataka, ali bez sumnje ista osigurava osnovu za razumijevanje procesa i učinaka

integriranja. Takođe, ona predstavlja preduslov za dalja unapređenja i povećanje

pouzdanosti inkorporiranjem rezultata primarnih istraživanja u drugim industrijama.

Matrica tehničkih i koeficijenata nam je omogućila sagledavanje aspekata tehnološke

međuzavisnosti različitih djelatnosti i to sa aspekta potrošnje reprodukcionih dobara unutar

privrede BiH. Sektori kod kojih je utvrđeno da preko 50% potrošnje čini intermadijalna

potrošnja proizvoda iz BiH su: Građevinarstvo; Proizvodnja koksa i goriva; Proizvodnja

proizvoda od drveta; Proizvodnja baznih metala; Ostala prerađivačka industrija; Vađenje

ruda kamena osim energetskih sirovina.

S druge strane, sa stanovišta isporuka, djelatnosti koje pokazuju najveći stepen

integrisanosti su: Građevinarstvo; Proizvodnja saobraćajnih sredstava; Proizvodnje ostalih

proizvoda od nemetalnih minerala; Proizvodnja proizvoda od gume i plastičnih masa;

Proizvodnja koksa i der. nafte; Vađenje ruda kamena osim energetskih sirovina.

Sintetička mjera integrisanosti služi za zbirno posmatranje proizvodne povezanosti

djelatnosti kao isporučioca i potrošača reprodukcionih dobara. Ova mjera predstavlja

aritmetičku sredinu tehničkih koeficijenata i koeficijenta realizacije. Primjera radi, za sektor

građevinarstvo iznosi: 0,8126 što znači da je ovaj sektor preko 80% svojih isporuka i nabavki

realizuje u privredi BiH. Pregled djelatnosti sa najvećim stepenom inegriranosti dat je na

slici ispod.

Izvor: Vlastiti izračun

Slika 21 . Djelatnosti najvše integrirane u privredu BiH

0,81

0,68

0,61

0,59

0,57

0,55

0,55

Građevinarstvo

Proizvodnja koksa, der. nafte i nukl gor

Vađenje ruda kamena osim energetskihsirovina

Proizv ostalih proizvoda od nemetalnihminerala

Proizvodnja drveta i proizvoda od drveta

Proizvodnja proizvoda od gume i plastmasa

Proizvodnja baznih metala i metalnihproizvoda

6

7


Na osnovu matrice sektorskih multiplikatora izračunati su ukupni multiplikatori po

djelatnostima koji uključuju direktne, indirektne i inducirane efekte, koje finalna potrošnja

proizvoda sektora 𝑗 stvara u kompletnom proizvodnom sistemu. Djelatnosti sa najvećim

multiplikatorima proizvodnje razloženi na direktne, indirektne i inducirane efekte su dati

na slici ispod.


Slika 22. Djelatnosti sa najvišim proizvodnim multiplikatorima

Možemo primijetiti da je prema vrijednosti ukupnog proizvodnog multiplikatora djelatnost

građevinarstva rangirana kao prva. Vrijednost ukupnog multiplikatora za ovu djelatnosti

iznosi 2,984 i to prema sljedećoj strukturi:

Ukupni multiplikator proizvodnje = 1 + 1,2155526 + 0,768817 = 2,984371

Pri ćemu su 1 direktni efekti, 1,215 ukupni indirektni efekti, a 0,768 ukupni inducirani efekti.

Ovo praktično znači da ukupne investicije od recimo 100 miliona KM u građevinske radove

rezultiraju povećanjem ukupne proizvodnje svih sektora za 298,44 miliona KM, od čega je:

100 miliona KM direktna dodatna potrošnja ili investicije u građevinskom sektoru

(direktni efekti),

1 1 1 1 1

1,21560,9992

1,2168

0,4558

1,1605

0,76880,9105 0,6684

1,3049

0,5117

Građevinarstvo Vađenje rudakamena osim

energetskih sirovina

Proizv. drveta iproizv. od drveta

Državna uprava iodbrana, obaveznosocijalno osiguranje

Proizv. baznihmetala i metalnih

proizv.

Inicijalni efekti Indirektni efekti Inducirani efekti

6

8


121,55 miliona KM povećanje potrošnje svih direktno ili indirektno povezanih

sektora (dobavljači prve, druge i svake naredne runde) potrebnih da bi se ostvarila

dodatna proizvodnja ili investicije u građevinskom sektoru (indirektni efekti), i

76,88 miliona KM dodatna proizvodnja potrebna da bi se zadovoljila povećana

potrošnja stanovništva kao rezultat većeg dohotka (inducirani efekti).

Jedna od bitnih komponenti međusektorske analize je i analiza društvenog proizvoda

(dodane vrijednosti) i njegovih komponenti. Učešće dodane vrijednosti u ukupno ostvarenoj

proizvodnji predstavlja direktne koeficijente dodane vrijednosti tj. društvenog proizvoda.

Prosti multiplikatori dodane vrijednosti nam daju informaciju koliko se poveća ukupna

dodana vrijednost ako se finalna isporuka nekog sektora poveća za 1. Prema vrijednosti

ovog multiplikatora (ukupni multiplikator = 1,06), građevinarstvo se nalazi na osmom

mjestu. Međutim, potrebno je istaći da djelatnost građevinarstva ima najveće indirektne I

inducirane efekte. Drugim riječima, jedinično povećanje dodane vrijednosti u djelatnosti

građevinarstva donosi najveći multiplikativni efekat (u iznosu od 2,34).

Konačno, moguće je izračunati i efekte realizovane potrošnje/investicija u građevinarstu na

isplaćene plaće u BiH - multiplikatori plaća. Prema ovomu tipu efekata, sektor

građevinarstva je rangiran kao šesti. Međutim, primjetno je da su indirektni i inducirani

efekti u građevinarstvu puno veći nego kod ostalih djelatnosti (omjer indirektnih i

induciranih prema direktnim efektima je 2,04).

Nakon što smo procijenili Input-Output tabelu za BiH za 2016. godinu, pristupili smo

utvrđivanju vrijednosti (ukupno i po djelatnostima) potencijalnih JPP projekata u

Tuzlanskom Kantonu. Ova aktivnost je trebala biti obavljena uz podršku konsultanata USAID

SGIP projekta, a u sklapu pripreme kataloga potencijalnih JPP projekata za 2018., odnosno

za period 2018-2020. godina. Nažalost, do momenta finaliziranja ovog izvještaja još uvijek

nisu prikupljeni i sistematizirani podaci o potencijalnim JPP projektima na području

Tuzlanskog kantona. Kako bi riješio ovaj problem tim Ekonomskog instituta ja analizrao

projekte iz Programa javnih investicija Tuzlanskog kantona za period 2018-2020. godina.

Identificirani su projekti čija realizacija još uvijek nije započeta. U pitanju su projekti ukupne

vrijednosti 124,4 miliona KM. Raspored projekata po sektorima dat je u tabeli ispod. U

tabeli je takođe data i komparacija projekta (ukupno i po strukturi) u Tuzlanskom kantonu

sa Zeničko-dobojskim i Srednjobosanskim kantonom. Može se vidjeti značajno veći broj

identificiranih projekta u Zeničko-dobojskom kantonu u kojem je finalizirana aktivnosti na

izradi kataloga projekata i u kojem se trenutno radi na njenom revidiranju.

6

9


Tabela 10. Potencijalni JPP projekti u tri kantona (u hiljadama KM)

Sektor Zeničko-dobojski kanton

Tuzlanski kanton Srednjobosanski kanton

Zdravstvo 75.000 480 11.939

Proizvodnja i snadbijevanje energijom 72.400 15.880 -

Vodosnadbijevanje i sanitacija 47.200 11.687 48.928

Ostale usluga i socijalna infrastruktura 49.420 8.313

Obrazovanje - 2.564 -

Turizam 30.310 14.000 -

Transport i skladištenje - 79.106 7.851

Vladin sektor i civilna društvo - - 2.150

UKUPNO 274.330 124.430 79.182

Izvor: Katalog JPP projekta ZDK, Program javnih investicija Tuzlanskog i Srednjobosanskog kantona

Kada su identificirani potencijalni JPP projekti, a na osnovu utvrđenih multiplikatora,

pristupilo se utvrđivanju očekivanih ekonomskih efekata njihove realizacije. Obzirom da

većina identificiranih projekata ima izraženu komponentu građevinskih radova, za procjenu

efekata korišteni su multiplikatori u ovoj djelatnosti. Rezultati su prezentirani u tabeli ispod.

Tabela 11. Efekti potencijalnih JPP projekata na ukupnu proivodnju, dodanu vrijednost i plaće (u hiljadama KM)

Zeničko-dobojski kanton

Tuzlanski kanton

Srednjobosanski kanton

UKUPNO

UKUPNO INVESTICIJE 274.330 124.430 79.182 477.942

Efekti na ukupnu proizvodnju

818.710 371.348 236.310 1.426.370

Efekti na dodanu vrijednost

290.789 131.895 83.932 506.618

Efekti na plaće 159.111 72.169 45.925 277.206


Vidimo da su efekti vrlo značajni i da su veći što je veća vrijednost realizaovanih projekata.

Uz pretpostavku da se realiziraju identificirani potencijalni projekti u Tuzlanskom kantonu

(124,4 miliona KM), očekivani efekti na ukupnu proizvodnju bi bili oko 370 miliona KM. Od

ovog iznosa 124,4 milona KM predstavljaju direktne efekte kao rezultat većeg angažmana

građevinskog sektora, 151,2 miliona KM predstavljaju indirektne efekte, dok su inducirani

efekti procijenjeni na 95,6 miliona KM.

7

0


Takođe, vidimo da su očekivani efekti na isplaćene plaće i druge naknade zaposlenih

procijenjeni na oko 72 miliona KM. Ako ovu vrijednost stavimo u odnos prema prosječnoj

bruto plaći, možemo zaključiti da bi za vrijeme realizacije navedenih projekata bilo

podržano (direktno i indirektno) 5.327 radnik godina.

Mnogo bolju sliku o značaju potencijalnih JPP projekata za privredu Tuzlanskog katona

dobit ćemo ako u odnos stavimo iznad identificirane efekte i ukupne vrijednosti ostvarene

proizvodnje, dodane vrijednosti i isplaćenih plaća i drugih naknada zaposlenih u ovom

kantonu. Navedeni odnosi dati su u tabeli ispod.

Tabela 12. Relativni značaj realizacije potencijalnih JPP projekata u tri kantona

Indikatori

Zeničko-

dobojski

katnon

Tuzlanski

kanton

Srednjobosanski

kanton

Ukupna proizvodnja (milioni KM)* 4.641,4 5.559,0 2.599,0

Ukupna dodana vrijednost (BDP) (milioni KM)* 2.220,9 2.660,0 1.243,6

Ukupna izdvajanja na plaće i druge naknade (milioni KM)

1.298,9 1.555,7 727,4

Očekivani doprinos potencijalnih JPP projekata ukupno ostvarenoj proizvodnji (%)

17,64 6,68 9,09

Očekivani doprinos potencijalnih JPP projekata ukupnoj dodanoj vrijednosti (%)

13,09 4,96 6,75

Očekivani doprinos potencijalnih JPP projekata ukupno isplaćenim plaćama i drugim naknadama zaposlenih (%)

12,25 4,64 6,31

Broj podržanih radnih mjesta (radnik/godina) 11.999 5.327 3.759

*Procjena za 2016. Godinu na bazi učešća kantona u ukupnoj zaposlenosti i prosjećne place u kantonu. ** Vrijednost bez poreza Izvor: Vlastiti izračun na bazi podataka Federalnog zavoda za statistiku

Na osnovu podataka iz tabele da se zaključiti da bi doprinos potencijalnih JPP projekata u

Tuzlanskom kantonu bio značajan. Prema parametrima iz 2016. godine kretao bi se od

4,64% godišnje isplaćenim plaćama i drugim naknadama zaposlenih u ovom kantonu, do

6,68% ukupne godišnje ostvarene proizvodnje.

Dostupni statistički podaci nude i mogućnost procjene efekata potencijalnih JPP projekata

na ukupne prihode države11. Prema podacima Centralne banke BiH u 2016. godini ukupni

prihodi sektora države konsolidovano na nivou BiH iznosili nešto preko 12,8 milijardi KM.

Isti su prikupljeni temeljem ukupno registrovane proizvodnje od oko 46,6 milijardi KM (bez

11 Svi nivoi vlasti (općine, kantoni, entiteti i državni nivo) i sve kategorije prihoda (porezi, doprinosi, itd.)

7

1


direktno procjenjene vrijednosti sive ekonomije – oko 10%). Obzirom da su efekti

potecijalnih JPP projekata u Tuzlanskom kantonu na ukupnu proizvodnju procjenjeni na 371

milion KM, uz pretpostavku istog omjera registrovane proizvodnje i ostvarenih prihoda

države, dolazimo do zaključka da bi efekti na prihode države iznosili oko 101 milion KM.

Radi se o vrlo značajnom izvorima prihoda koji čine oko 0,8% ukupno ostvarenih

konsolidovanih prihoda na nivou BiH. Ako ove prihode stavimo u odnos prema ukupnoj

vrijednosti JPP projekata u Tuzlanskom kantonu (124 miliona KM), dolazimo do zaključka da

bi se po raznim osnovama oko 80 posto realizovanih sredstava vratilo u budžete na svim

nivoima tokom perioda realizacije projekata.

Na kraju ovog dijela studije potrebno je ukazati na još nekoliko momenata. Prvo,

procjenjeni efekti u tekstu iznad odnose se samo na period izgradnje javne infrastrukture. U

kalkulaciju nisu uključeni troškovi njenog održavanja i funkcionisanja koji su u princiupu

sastavni dio JPP projekata.

Drugo, u iznad prezentiranu analizu nisu uključeni ekonomski efekti vezani za korištenje

javne infrastrukture, tzv. katalitički ili sistemski efekti. Kako smo ranije naveli, ovi efekti

takođe inkorporiraju: (1) potrošnju javne infrastrukture od strane industrije kao jedan od

inputa za proizvodnju roba i usluga, kao i za njihov transport, (2) indirektnu potrošnju javne

infrastrukture od strane industrije i državnih organa za kretanje njihovih zaposlenika, kao i

(3) indirektnu potrošnju javne infrastrukture od strane industrije i državnih organa, a u

kontekstu poboljšanja nivoa zdravlja i vještina zaposlenika. Sve su ovo faktori koji u

konačnici utiču na povećanje konkurentnosti i BDP-a jedne zemlje ili regije. Međutim, za

njihovu procjenu neophodno je razviti vrlo sofisticirane modele za koje u BiH ne

raspolažemo neophodnim podacima.

Primjera radi, Kanadski centar za ekonomske analize (2016) procjenjuju ekonomske efekte

JPP projekata u Kanadi dodajući u kalkulaciju i sistemske efekte. Kao rezultat, dolazi do

značajnog porasta ukupnih multiplikatora, koji u slučaju nekih pokrajina dostižu vrijednost

4. Sistemski efekti su najviši u zemljama/regijama gdje je identificiran nedostatak

odgovarajuće infrastrukture i gdje ona predstavlja ograničenje rastu. U slučaju Kanade,

najviše vrijednosti sistemskih efekata utvrđene su kod JPP projekata u oblastima

transporata, javnih komunalnih djelatnosti i zdravstva gdje čine od 20 do 30 posto ukupnih

efekata. Dodatno, prema rezultatima iste studije, kao indirektan rezultat povećanja javnih

investicija od 1$ došlo je do porasta privatnih ulaganja od 0,5 do 1,9$, zavisno od

pokrajine.12

12 Radi se o tzv. „crowding in“ efektima privatnih investicija. O ovome je bilo riječi u prvom poglavlju rada.

7

2


Konačno, većina iznad prezentiranih ekonomskih efekata prisutna je neovisno da li se radi o

JPP ili klasičnim javnim nabavkama (za situaciju da ne postoje budžetska ograničenja, što je

vrlo često slučaj). Ipak, postoje i određene koristi eksplicitno vezane za JPP kao model

isporuke javne infrastrukture. O njima će više biti riječi u nastavku studije.

3.3. Vrijednost za novac u JPP projektima

JPP projekti u principu podrazumijavaju rizike za privatne kompanije (konzoricije) koje oni

ne snose u slučaju tradicionalnih nabavki. Viši troškovi u odnosu na inicijalno planirane i

prekoračenje rokova realizacije projekata karakteristični su za velike infrastrukturne

projekte. Transferiranje nekih od ovih rizika na privatni sektor stvara poticaj kod privatnog

sektora da identificira i upravlja rizicima po njihov kapital. Naravno, transferiranje rizika na

privatni sektor podrazumijeva i plaćanje odgovarajuće „premije rizika“. Otuda je na

privatnog partnera optimalno prenijeti one rizike kojima može efektivno upravljati kako

„premija rizika“ ne bi bila previsoka.

Tradicionalna nabavka infrastrukture primarno je bazirana na dizajniraj-ponudi-izgradi

metodu (engl. design-bid-build) prema kojem javni sektor definira detaljne specifikacije

projekta, kao i dizajn imovine. Privatne organizacije se onda takmiče za priliku da izgrade

datu imovinu, koju postupno plaća javni sektor. Iako se generalno koriste ugovori sa

unaprijed utvrđenom cijenom, prekoraćenje troškova i probijanje rokova česta su pojava

kao rezultat brojnih riziko faktora, uključujući izmjene dizajna – koje su vrlo vjerovatne

budući da u principu različiti timovi rade na dizajnu i izgradnji objekata. Dalje, budući da su

garantni periodi često vrlo kratki (npr. jedna do tri godine) javni sektor mora snositi

dugoročnu odgovornost za funkcionisanje imovine. U tom kontekstu, javni sektor često

ulazi u nove ugovore vezana za njeno održavanje i korištenje.

Suprotno ovome, JPP projekti uglavnom sadrže na outputima bazirane specifikacije koje

definiraju koje kriterije određena imovina mora zadovoljiti – pri čemu je privatnom

ponuđaču ostavljena odluka o tome kako će se to napraviti. Ovo zbog toga što bi se uspjeh

nekog infrastrukturnog projekta trebao mjeriti standardom usluge bazirane na određenoj

imovini, a ne na samim inputima. Time se osigurava idealno okruženje za ponuđače da

predlože inovativan dizajn i rješenja u vezi isporuke.

Konačno, jedna velika (izvjesna) korist mnogih JPP projekata, posebno onih koja uključuju

komponentu održavanja – jeste osiguranje efektivnog planiranja i upravljanja imovinom

tokom cijelog njenog životnog ciklusa, što često nedostaje kod imovine kojom upravlja javni

7

3


sektor. Kada je privatni partner (ili konzorcijum) koji projektuje i gradi imovinu takođe

odgovoran i za njeno dugoročno održavanje, on ima izražen motiv da je naprije dizajnira i

izgradi kvalitetno, a zatim i da poduzima redovne preventivne mjere kako bi ista uredno

funkcionisala tokom cijelog njenog životnog ciklusa. Drugim riječima, ako privatni partner

nije odgovoran na bilo koji način za dugoročno održavanje objekta, on nema mnogo

podsticaja da je "izgradi kako bi trajala".

Kako je ranije navedeno, JPP projekti su finansirani (u cjelini ili dijelom) od strane privatnog

sektora koji sredstva posuđuje po stopama koje su dostupne privatnim kompanijama, ali

koji su u konačnici plaćeni od strane javnog sektora. Jedna od ključnih razlika u odnosu na

tradicionalne nabavke je ta da su plaćanja javnog sektora zadržana do momenta dok

projekat nije u značajnoj mjeri završen. Pored toga, u projektima u kojima su uključeni

održavanje (ili funkcionisanje), plaćanja za te dijelove se vrše kroz regularna plaćanja usluga

tokom ugovornog perioda koji je često i nekoliko decenija.

Finansijski analitičari upozoravaju da su kamatne stope često više za privatni sektor u

odnosu na državu.13 Naravno, ovo ne mora biti uvijek slučaj, posebno ako se radi o nižim

nivoima vlasti ili u slučaju velike zaduženosti države. Dalje, treba imati u vidu da

prebacivanje određenih rizika na privatnog partnera ohrabruje veći prethodni due diligence

kreditora u vezi njegove sposobnosti da isporuči očekivane specifikacije outputa, kao i veći

nadzor u toku same realizacije projekta. Dodatno, privatne organizacije mogu odbiti

kamate, umanjujući poresko opterećenje, prenoseći na taj način dio troškova premije rizika

za neizvršenje ugovora nazad na državu.

Istraživači takođe ukazuju na više transakcijske troškove JPP projekata (npr. pravni troškovi,

upravljanje projektom) koji nastaju zbog kompleksnosti projekata (npr. broj kompanija

uključenih u konzorcij). Ipak, ovdje treba imati u vidu da postoji vremenska neusklađenost

JPP u odnosu na klasičnu nabavku. Naime, mnogi troškovi vezani za planiranje i upravljanje

koji nastaju u kasnijim fazama u slučaju konvencionalnih javnih nabavki iskazani su

unaprijed u JPP projektima.

Većina gore navedenih faktora kvantificira se kroz procjene vrijednosti za novac (engl. value

for money – VfM) koje često prave specijalizirani konsultanti za račun javnih organa

(ministarstva, agencije, lokalne zajednice) prije nege se donese odluka da će se ići u JPP.

Ove procjene često uključuju organizaciju radnih sastanaka na kojima su prisutne ključne

zainteresove strane i eksperti iz date oblasti koji pomažu da se izračunaju riziko-prilagođeni

troškovi realizacije JPP projekta u odnosu na komparator javnog sektora (engl. public sector

13 Obzirom na niži rizik posuđivanja budući da država ima mogućnost oporezivanja ili printanja novca.

7

4


comparator) – u principu isti projekat isporučen na tradicionalni način. U situacijama gdje

koristi prevazilaze troškove, preporuka je da se ide sa JPP modelom.

U diskusijama o metodu nabavke važno je primijetiti da vrijednost nije jednaka troškovima.

JPP projekti su rijetno najjeftinija varijanta ukoliko se u obzir uzmu samo bazični troškovi

izgradnje, finansiranja i transakcioni troškovi. Međutim, zaključak se često mijenja kada se u

obzir uzme čitav spektar povezanih rizika u toku životnog ciklusa projekta.

Obzirom na njen značaj, mnoge zemlje su razvile detaljne metodologije procjene vrijednosti

za novac. Burger i Hawkesworth (2011) nalaze da se u 19 od 20 analiziranih OECD zamalja

primjenjuje ex-ante procjena vrijednosti za novac.

Analizirajući iskustva ovih zemalja primjećujemo da procjena vrijednosti za novac sadrži

dvije vrste analize:

kvalitativnu analizu koja obuhvata sve faktore koji se teško mogu kvantificirati

odnosno iskazati u monetarnoj vrijednosti (npr. brzina realizacije projekta, kvalitet

usluge, i dr.), i

kvantitativnu odnosno monetarnu analizu koja obuhvata uporedbu ukupnih životnih

troškova realizacije projekta po JPP modelu i na tradicionalni način putem izračuna

neto sadašnje vrijednosti - NSV (eng. Net Present Value - NPV).

Prvo je potrebno provesti kvalitativnu analizu projekta u svrhu ocjene održivosti, poželjnosti

i izvodljivosti JPP modela. Tek ukoliko kvalitativni uslovi budu zadovoljeni pristupa se

kvantitativnoj analizi primjenom komparatora troškova javnog sektora (Ismail i Pendlebury,

2006).

U tabelama u Prilogu 1 dat je set potencijalnih pitanja na koje je potrebno pronaći odgovor

u fazi kvalitativne analize projekta. U principu, da bi JPP projekat bio održiv, investicijski

ciljevi i željeni ishodi trebaju biti oblikovani u rezultate koji će predstavljati osnovu za

definisanje ugovora i mehanizma plaćanja. Drugim riječima kazano, kvalitet i kvantitet

outputa moraju biti jasno definisani i mjerljivi. Svrha procjene poželjnosti JPP-a ogleda se u

razmatranju da li prednosti JPP-a nadmašuju dodatne troškove koji nastaju primjenom JPP-

a kao i potencijalne nedostatke JPP-a. Vezano za izvodljivost projekta procjenjuje se da li

postoji značajno tržište za ove usluge u privatnom sektoru, kao i da li privatni sektor ima

dovoljno kapaciteta da isporuči zahtijevanu uslugu. Potrebno je osigurati snažan

konkurentski pritisak kako bi JPP u potpunosti isporučio svoje prednosti.

Nakon što se na temelju kvalitativne analize utvrdi da JPP projekat ispunjava kriterij

održivosti, poželjnosti i izvodljivosti, pristupa se kvantitativnoj odnosno monetarnoj analizi

7

5


VfM. Cilj kvantitativne analize jeste testirati troškovnu efikasnost JPP projekata u odnosu na

tradicionalni način realizacije projekata. Metodologija testiranja troškovne efikasnosti JPP

projekata se zasniva se na izračunu tzv. „komparatora troškova javnog sektora“ sa kojim se

upoređuju ponude privatnog sektora14. Komparator troškova javnog sektora predstavlja

uporedbu neto sadašnje vrijednosti ukupnih životnih troškova u ugovorenom razdoblju

projekta po tradicionalnom budžetskom modelu finansiranja u odnosu na isti proveden po

modelu JPP-a. Komparator troškova javnog sektora uključuje i izračun naknade u novcu

potrebne za namirenje ukupnih troškova, rashoda i ciljeva projekta, alokaciju rizika između

ugovornih strana, te kvantifikaciju alociranih rizika. Za projekte je potrebno izračunati neto

sadašnju vrijednost koja se odnosi na diskontirani tok novca u ugovorenom roku trajanja

projekta JPP-a. Za izračun neto sadašnje vrijednosti (NSV) projekta JPP-a primjenjuje se

diskontna stopa. Javno tijelo koje pokreće postupak javne nabavke za izbor privatnog

partnera u dokumentaciji za nadmetanje određuje diskontnu stopu koju su ponuđači dužni

koristiti kod izračunavanja NSV-a u tom postupku.15

Elaboracija elemenata neopohodnih za izračun komparatora komparatora javnog sektora

data je u tekst okviru 3.

14 Svrha komparatora javnog sektora ogleda se u sljedećem: (1) utvrđivanje isplativosti projekta u ranim

fazama pripreme projekta; (2) testiranje „vrijednosti za novac“ određenog projekta; (3) obezbjeđenje veće

pouzdanosti u procesu nabavke; i (4) efikasnija komunikaciju sa partnerima. 15 U zavisnosti od kompleksnosti projekta, veličine investicije, nivoa rizika koji se zadržava i transferiše,

prethodnog iskustva u vezi sa planiranom nabavkom/investicijom, komparator javnog sektora priprema na

onom nivou detaljnosti koji će omogućiti senzitivniju analizu u kasnijim fazama pripreme projekta. Za veće

projekte, izračun komparatora javnog sektora može trajati i po nekoliko mjeseci.

7

6


Okvir 3. Osnovni elementi potrebni za izračun komparatora troškova javnog sektora

Za izračun komparatora javnog sektora neophodno je raspolagati podacima o sljedećim elementima projekta: troškovi (direktni i indirektni) tokom životnog vijeka projekta, rizici i matrica alokalcije rizika, diskontna stopa koja se koristi za izračun neto sadašnje vrijednosti ukupnih troškova projekata tokom životnog vijeka projekta.

Direktni i indirektni troškovi Kalkulacija komparatora javnog sektora zasniva se na izračunu neto sadašnje vrijednosti očekivanih troškova javnog sektora tokom životnog vijeka nekog projekta, definisanog specifikacijom projekta, koja daje detaljan opis u pogledu dizajna, izgradnje, funkcionisanja i održavanja. Komparator javnog sektora obuhvata sve hipotetičke troškove, koje bi javni sektor morao da snosi (direktni i indirektni), za navedene elemente (dizajn, izgradnja, funkcionisanje i održavanje), u toku trajanja projekta, ukoliko bi projekat realizovao samostalno, bez partnerstva sa privatnim sektorom. Zbrajanjem direktnih i indirektnih troškova za svaku godinu, u pretpostavljenom životnom vijeku projekta, i njihovim diskontovanjem, dobija se neto sadašnja vrijednost očekivanih ukupnih troškova projekta. Na ovaj način, dobija se komparator javnog sektora, koji služi kao osnova za evaluaciju finansijskih ponuda privatnih partnera, u toku procesa nabavke.

Direktni troškovi su oni koji mogu biti pripisani, odnosno alocirani na pojedinačne elemente projekta. Direktni troškovi se mogu podijeliti na direktne kapitalne i direktne operativne troškove. Direktni kapitalni troškovi obuhvataju sve troškove izgradnje i kasnijih rekonstrukcija. Ova grupa troškova uobičajeno uključuje troškove za: dizajn, zemljište, izgradnju, materijal, postrojenja i opremu, pribavljanje dozvola, eksterne usluge, inspekciju i druge vrste transakcijskih troškova. Procijenjena rezidulana vrijednost objekta na kraju perioda projekta, treba biti oduzeta od direktnih kapitalnih troškova.

Direktni operativni troškovi su oni koji su neophodni za funkcionisanje i održavanje objekta, u skladu sa odgovarajućim standardima izvršenja, definisanim u specifikaciji projekta i u ugovoru. Također, važno je previdjeti moguće izmjene u spektru usluga tokom perioda projekta, s obzirom da je u pitanju period, obično ne kraći od 20 godina. Direktni operativni troškovi uključuju troškove zarada., materijala, alata i opreme, zakupa, komunalnih usluga, održavanja i popravke, osiguranja, revizije i sl.

Indirektni troškovi su oni koji nisu u neposrednoj vezi sa pružanjem usluga. Indirektni troškovi obuhvataju: administrativne troškove (IT podrška, računovodstvo, služba ljudskih resursa, služba za projektovanje, menadžment i troškovi drugih zajedničkih usluga), pretpostavljene/skrivene troškove (troškovi opreme koju javni sektor obezbjeđuje privatnom sektoru po nižoj cijeni od tržišne; troškovi osiguranja za imovinu koju obično javni sektor ne osigurava; obezbjeđivanje usluga od drugih javnih službi po nižoj cijeni, nego što bi to mogao privatni sektor i dr.), troškove rizika (rizi izgradnje, rizik tražnje, rizik dizajna itd.), kao i očekivane prihode od trećih lica (komplementarne usluge koje se nude na datoj lokaciji – prihodi od zakupa dodatnog prostora, itd).

Troškovi rizika Prilikom kalkulacije komparatora javnog sektora, u njegovu vrijednost uključuju se i troškovi rizika. Može se kazati da se suština JPP ogleda u raspodjeli (alokaciji) rizika. Za uspjeh projekta, važno je pravilno utvrditi rizike povezane sa svakim elementom i fazom projekta i pravilno ih raspodijeliti, kako bi se minimizirali ukupni troškovi i maksimizirala vrijednost projekta. Izrada matrice rizika je od fundamentalnog značaja u postupku definisanja projekta JPP. Izrada matrice rizika obično obuhvata sljedeće korake: (1) identifikacija rizika vezanih za projekat; (2) analiza finansijskog efekta rizika; (3) procjena vjerovatnoće rizika; i (4) alokacija rizika.

7

7


Slika 23. predstavlja pojednostavljen grafički prikaz uporedbe troškova javnog sektora i

troškova JPP modela. Sa slike se može vidjeti kako bi u teoriji trebalo biti bazirano

odlučivanje da li određeni projekat finansirati putem modela JPP ili na tradicionalni način.

Prema ovom pristupu rizici se alociraju između javnog i privatnog partnera u projektu i na

taj način utvrđuje neto sadašnja vrijednost projekta. Osnovni komparator troškova javnog

sektora (osnovni PSC) predstavlja troškove kapitalnog ulaganja i zbirne troškove

operativnih troškova za predviđeni period trajanja ugovora. Kompetitivna neutralnost

predstavlja izdatke koje bi imao javni partner u realizaciji projekta po tradicionalnom

modelu javne nabavke. To su troškovi koji se ne pojavljuju u JPP modelu i ne mogu se

odnositi na privatne partnere, koje proizlaze iz vlasništva javnog sektora (iznose koje treba

dodati komparatoru javnog sektora) i uključuju izuzeće od nameta, rente koje naplaćuje

U okviru koraka Identifikacija rizika vezanih za projekat, neophodno je izraditi listu svih potencijalnih rizika koji bi mogli biti relevantni za projekat (rizik izgradnje, rizik tražnje, rizik dizajna, rizik, negativnog uticaja na životnu sredinu, finansijski rizik, rizik više sile, rizik regulative, rizik održavanja, politički rizik, makroekonomski rizik, rizik tehnologije, ...).

U koraku Analiza finansijskog efekta rizika neophodno je procijeniti finansijski efekat identifikovanih rizika koji su relevantni za projekat. Finansijski efekat rizika može biti izražen ili kao povećanje troškova ili umanjenje prihoda. Vrijednost koja se pridaje riziku je u stvari očekivani trošak, koji bi država morala da snosi, ukoliko bi projekat bio realizovan u okviru tradicionalne javne nabavke. U isto vrijeme, ta vrijednost predstavlja procijenjeni iznos koji je država voljna da plati da bi transferisala rizik na privatni sektor. U tom smislu, treba praviti razliku između rizika koji se transferišu privatnom sektoru i rizika koje javni sektor zadržava.

U trećem koraku Procjena vjerovatnoće rizika neophodno je procijeniti i vjerovatnoću dešavanja pojedinog rizika. Idelani izvor informacija za takvu procjenu, bila bi baza podataka sa troškovima i rizicima nekog sličnog projekta. Međutim, u većini slučajeva, takve visoko kvalitetne informacije ne postoje, te se ove procjene najčešće zasnivaju na znanju i procjenama eksternih eksperata.

U četvrtom koraku Alokacija rizika neophodno je odlučiti koji će rizici biti transferisani privatnom partneru, a koje će javni sektor zadržati. U tom smislu, svi rizici se grupišu na transferisane i zadržane. Cilj je da se postigne optimalna alokacija rizika. Prema istraživanjima Britanskog Trezora, efikasna alokacija rizika osigurava oko 60% svih ušteda na projektima JPP-a. Opći princip kod alokacije rizika je da se rizik alocira na onu ugovornu stranu koja može da upravlja tim rizikom po najnižem trošku, vodeći računa i o javnom interesu. Drugim riječima kazano, ugovorna strana koja će najbolje upravljati datim rizikom je ona koja je najsposobnija da smanji verovatnoću da će se rizik desiti i da, ukoliko se desi, minimizira njegove posljedice.

Test vrijednosti za novac Zbrajanjem direktnih i indirektnih troškova za svaku godinu, u pretpostavljenom životnom vijeku projekta, i njihovim diskontovanjem, dobija se neto sadašnja vrijednost očekivanih ukupnih troškova projekta. Na ovaj način se dobija komparator javnog sektora, koji služi kao osnova za evaluaciju finansijskih ponuda privatnih partnera, u toku procesa nabavke. Pod pretpostavkom zanemarivanja drugih (kvalitativnih) faktora prilikom poređenja ponuda privatnih partnera sa komparatorom javnog sektora, može se kazati da je „vrijednost za novac“ JPP projekta postignuta, ukoliko iz najbolje ponude privatnih partnera proizlazi da bi se projekat mogao realizovati za manji iznos od vrijednosti komparatora javnog sektora.

7

8


država, poreza, obaveza, naknada, troška zakonodavstva/regulative itd. Zadržani rizik je

onaj rizik koji se pojavljuje u obje varijante realizacije projekta, i po klasičnom modelu (PSC)

ili na temelju JPP-a. Trošak usluge predstavlja iznos koji bi javno tijelo plaćalo privatnom

partneru u JPP modelu. Prednost se daje onoj opciji čija je neto sadašnja vrijednost životnih

troškova niža.

Izvor: Dewulf, G., Blanken, A. i Bult. Spiering, M. (2012), Strategic issue in Public-Private Partnership

Slika 23. Odnos komparatora troškova javnog sektora i JPP-a

Ilustrativni primjer izračuna komparatora troškova javnog sektora dat je u Prilogu 2.

Potrebno je napomenuti da se (kvantitativna) procjena vrijednosti za novac može sprovoditi

u formi ex-ante ili ex-post analize. Ex-ante, procjena se provodi u fazi pripreme projekta,

prilikom izrade studije izvodljivosti projekta. Njen tržišni test sprovodi se kroz postupak

javne nabavke kako bi se odabrao najpovoljniji privatni partner. Ex-post analiza analiza

vrijednosti za novac se provodi u toku ili nakon realizacije JPP projekta i to na tri nivoa. Prvi

nivo uključuje direktno mjerenje isporučenih standarda usluga koju provodi javni partner

kontinuirano za vrijeme trajanja ugovora. Drugi nivo procjene odnosi se na kontrolu

ugovorene, usklađene i plaćene naknade kao i stanje sporova po ugovoru. Teći nivo analize

odnosi se na povremenu analizu konkretnih projekata od strane vladinog tijela za reviziju.

NSV osnovnog

komparatora

troškova javnog

sektora (PSC)

Dis

kon

tova

ni z

a sv

aku

go

din

u i

sab

ran

i

Tradicionalni model (PSC) JPP model

NSV kompetitivne

neutralnosti

NSV prenosivog

rizika

NSV zadržanog rizika

NSV

Troška usluge

NSV zadržanog rizika

Ušteda

7

9


Naravno, najpreciznije procjene su one koje se provode u okviru ex-post analize. Kako se

povećava broj pokrenutih ili realizovanih JPP projekata širom svijeta, sve je više analiza

ovog tipa. Treba primijetiti da su rezultati provedenih analiza različiti. U velikoj većini

studija utvrđeno je da JPP projekti rezultiraju većom vrijednošću za novac nego

tradicionalni modeli nabavke javne infrastrukture. Prikaz odabranih studija o efikasnosti

alternativnih modela nabavke javnih projekata dat je u tabeli ispod.

Tabela 13. Efikasnost JPP i tradicionanog modela nabavke javnih projekata

Studija Broj analiziranih JPP projekata, država

Sektor(i) Stopa uštede u odnosu na

konvencionalni model

NAO, 1998 4 projekta DFBO, Velika Britanija

Cestogradnja Prosječna stopa uštede od 13%*

LSE/Arthur Anderson, 2000 29 JPP projekata, Velika Britanija

Na Prosječna stopa uštede od 17%

NAO, 2001 15 JPP projekata, Velika Britanija

Na Prosječna stopa uštede od 20%

Parker i Hartley (2003) n/a, Velika Britanija Nacionalna

odbrana Prosječna stopa uštede u rasponu od 5% do 40%

Fitzgerald, 2004 8 JPP projekata, Australija

Građevinarstvo

Komunikacije

Ponderisana stopa uštede od 9%

IPA (Infrastruucture Partnership Australia), 2007

Australija N/A Prosječna stopa uštede od 11,5%

CANCEA Kanada, 130 projekata Prosječna ponderisana stopa uštede od 24%

Juričić i Marenjak, 2017 10 JPP projekata, Hrvatska

Sport

Obrazovanje Prosječna stopa uštede od 9,5%

* Prosječna ušteda odnosi se na prosječnu razliku između komparatora troškova javnog sektora (PSC model) i JPP modela

Izvor: Prilagođeno prema Grimsey, D. i Lewis, N. (2007), Public Private Partnerships and Public Procurement. Agensa, Vol. 14 No.2, pp. 171-188.

Na osnovu prezentiranih podataka možemo zaključiti da je prosječna stopa uštede u

principu veća od 10%, tj. između 10 i 20%. Uz pretpostavku da se isti očekivani rezultat

postigne u projektima u Tuzlanskom kantonu, a imajući u vidu vrijednost potencijalnih

projekata od oko 125 miliona KM, vrijednost za novac možemo procijeniti između 12 i 18

miliona KM.

8

0


ZAKLJUČNA RAZMATANJA

Primarni zadatak ove studije bila je procjena ekonomskih efekata nove pravne regulative

javno-privatnog partnerstva u Tuzlanskom kantonu, a sve kako bi se unaprijedio kvalitet

političkog odlučivanja i instrumenata poput zakona, regulacija i investicijskih programa u

oblasti javno-privatnog partnerstva. Predmet projekta JPP-a je građenje i/ili rekonstrukcija i

održavanje i/ili upravljanje javne infrastrukture i/ili javnih infrastrukturnih objekata s ciljem

pružanja javne usluge iz nadležnosti javnog partnera. Javna infrastruktura obuhvata sisteme

i objekte koji pružaju osnovne javne usluge koje omogućuju i/ili podupiru odvijanje

aktivnosti u primarnim, sekundarnim i tercijarnim ekonomskim djelatnostima. Javna

infrastruktura se može podijelit na „hard“ i „soft“ infrastrukturu. Prva obuhvata promet,

telekomunikacije i energiju, dok se druga odnosi na sektore zdravstva, obrazovanja i

kulture. Pod javnim uslugama smatraju se usluge koje javni sektor, barem dijelom, direktno

pruža građanima te (su)finansira i/ili reguliše njihovo pružanje od strane privatnog sektora.

Kada je u pitanju veza između javne infrastrukture i ekonomskgo rasta, ekonomska

literatura naglašava tri “konvencionalna” kanala putem kojih ona realizira. To su: (1)

direktan efekat produktivnosti na privatne proizvodne inpute; (2) komplementarni efekat

privatnih ulaganja/investicija; i (3) efekat istiskivanja (eng. crowding-out effect). Pored

navedenih tu su još i četiri dodatna kanala putem kojih javna infrastruktura može uticati na

rast, i to; (1) indirektni efekat na produktivnost rada; (2) efekat na troškove prilagođavanja;

(3) efekat na trajnost privatnog kapitala; i (4) efekat uvećanja ekonomskog rasta putem

obrazovanja i zdravstva.

Pažljivi pregled empirijskih istraživanja veze između ulaganja u javnu infrastrukturu i

ekonomskog rasta ukazuje na rastući konsenzus o značaju infrastrukture za ekonomski rast i

troškove proizvodnje, prije svega u zemljama u razvoju. Ipak, i u ovim zemljama nalazimo

dosta različite rezultate u pogledu veličine efekata. Nekoliko je faktora koji ovo

objašnjavaju. Jedan od najvažnijih je svakako vezan za problem endogenosti, odnosno

dvosmjerna relacija između infrastrukture i ekonomskog rasta. Infrastruktura utiče na

ekonomski rast, ali i ekonomski rast utiče na infrastrukturu. Drugo objašnjenje vezano je za

fenomen mrežnih eksternalija, tj. činjenicu da efekti ulaganja u infrastrukturu (putnu,

energetsku, telekomunikacionu, itd.) zavise od ukupnog stanja i veličine postojeće mreže.

Nejveće efekte ulaganja nalazimo onda kada je dostignut određeni nivo u razvoju mreže, ali

ona još uvijek nije gotova. Pored toga, efekti infrastrukture mogu varirati tokom vremena

8

1


obzirom da druge promjene u ekonomiji utiču na sposobnosti firmi da iskoriste njene

prednosti.

Tu je i stalno prisutno pitanje: Da li je svaki infrastrukturni projekat poseban? Naime,

nemoguće je a priori znati da li je izgrađena „prava“ infrastruktura, „u pravo vrijeme“ i „na

pravom mjestu“. S tim u vezi, neophodno je očekivati različite stope povrata na ulaganja u

različite infrastrukturne projekte. Konačno, ne smije se zaboraviti da je jedan dio

infrastrukturnih projekata prije svega politički motivisan. Ovi projekti će vjerovatno

pokazati niske (ili niže) stope povrata jer su njihovi ciljevi da donesu glasove, a ne da

maksimiziraju rast.

Analizirajući dostupne podatke za BiH, možemo konstatovati da su ulaganja u javnu

infrastrukturu na dosta niskom nivou. Ovo se posebno odnosi na Federaciju BiH. Unutar

Federacije BiH, ova ulaganja su posebno niska na nivou kantona. Ulaganja u Tuzlanskom

kantonu su značajno manja u odnosu na broj stanovnika koji živi u ovom kantonu.

Za finansiranje nove i održavanje postojeće javne infrastrukture/usluga mogu se koristiti tri

temeljna modela. To su javno (državno) finansiranje, privatno finansiranje i mješovito

finansiranje (partnerstvo javnog i privatnog sektora). U modelu javnog finansiranja

dominantnu ulogu u regulisanju proizvodnje i/ili ponude infrastrukture ima javni sektor.

Model privatnog finansiranja baziran je isključivo na korištenju privatnog kapitala koji je

privučen projektima koji osiguravaju povrat sredstava i ostvarenje zadovoljavajućeg profita.

Partnerstvo privatnog i javnog sektora zasniva se na dugoročnom sporazumu između

državnih subjekata i privatnog investitora kojim je privatnom partneru povjereno obavljanje

pojedinih funkcija u realizaciji projekta (projektiranje i planiranje, izgradnja, finansiranje,

upravljanje i održavanje, naplata prihoda).

Osnovna karakteristika JPP-a sastoji se u tome da javni i privatni nosioci projekta sarađuju i

dijele rizik radi ostvarenja zajedničkog interesa. Cilj takve saradnje je da se sredstva i znanje

privatnog sektora stave na raspolaganje javnom sektoru i da se time ostvari doprinos

privatnog sektora infrastrukturnoj i uslužnoj ponudi javnog sektora. Javna vlast određuje

ciljeve zajedničkih projekata vodeći računa o javnom interesu i kvaliteti usluga, a privatni

partner zatvara financijsku konstrukciju, projektira i gradi. Svoj interes privatni partner vidi

u naplati usluga od korisnika objekata kroz koncesiju ili neki drugi oblik dogovorene

naplate.

Kao ključne prednosti JPP u odnosu na klasičnu javnu nabavku navode se: ubrzanje

izgradnje infrastrukture, smanjenje troškova ukupnog životnog vijeka projekta, bolja

8

2


podjela rizika, bolji podsticaji za realizaciju projekta, poboljšanje kvaliteta usluga, stvaranje

dodatnih prihoda i proširenje javnog upravljanja.

Udio JPP–a u ukupnim ulaganjima u infrastrukturu u razvijenim zemljama je još uvijek

relativno skroman (u odnosu na javno i privatno finansiranje) i kreće se u rasponu od 5% do

10%. Prema podacima iz 2017. godine, ukupna vrijednost JPP projekata na europskom

tržištu iznosila je 14,4 milijarde EUR. Prosječna vrijednost JPP projekata u istoj godini bila je

oko 350 miliona EUR. Prema kriteriju ukupne vrijednosti JPP projekata u 2017. godini,

Turska je najveće tržište JPP-a u Europi (6.017 milijardi EUR).

Posmatrano po sektorima, najveća vrijednost JPP projekata tokom 2017. godine zabilježena

je u sektoru transporta (7,6 milijardi EUR), a potom slijedi sektor zdravstva (3,8 milijardi

EUR) te sektor telekomunikacija (1,7 milijardi EUR). Najveći broj projekata zabilježen je u

sektoru transporta (10 projekata), zdravstva (10 projekata) i obrazovanja (9 projekata).

Tuzlanski kanton je pred kraj 2017. godine usvojio novi Zakon o javno-privatnom

partnerstvu. Ovim zakonom uređeni su predmet javno-privatnog partnerstva, obilježja,

načela, modeli JPP-a, ostupak dodjele ugovora o JPP-u, provođenje zakona, pravna zaštita i

kaznene odredbe, kao i druga pitanja od značaja za JPP iz nadležnosti Tuzlanskog kantona i

jedinica lokalne samouprave sa područja Kantona. Pored Zakona, usvojena je i Uredba o

identifikaciji, pripremi, ugovaranju i praćenju implementacije projekata javno-privatnog

partnerstva, kao i Pravilnik o uspostavljanju i vođenju Registra ugovora o javno-privatnom

partnerstvu. U toku su i aktivnosti na izradi Kataloga projekata JPP u Tuzlanskom kantonu.

Kako bismo procijenili efekte nove regulative javno-privatnog partnerstva u Tuzlanskom

kantonu na ekonomske varijable kao što je ukupna proizvodnja, dodana vrijednost,

zaposlenost ili porezi neophodno je bilo prethodno procijeniti Input-Output tabelu za Bosnu

i Hercegovinu i izračunati multiplikatore po pojedinim djelatnostima. Takođe, potrebno je

bilo i identificirati potencijalne JPP projekte - njihovu ukupnu vrijednost i raspored po

industrijama.

Ukupna vrijednost potencijalnih projekata procijenjena je na oko 124 milona KM. Obzirom

da u većini identificiranih projekata dominira građevinska dimenzija, za izračun ekonomskih

efekata korišteni su multiplikatori u ovoj djelantost. Multiplikator proizvodnje za oblast

građevinarstva je najviši u odnosu na sve druge djelatnosti i iznosi 2,984. Od toga su 1

direktni efekti, 1,215 ukupni indirektni efekti, a 0,768 ukupni inducirani efekti.

Direktni efekti su vezani za aktivnost privrednih sektora (ili kompanija) koji su aktivno

angažovani na realizaciji projekata - direktna dodatna potrošnja ili investicije u

građevinskom sektoru. Indirektni efekti su vezani za povećanje potrošnje svih indirektno

povezanih sektora (dobavljači prve, druge i svake naredne runde) potrebnih da bi se

8

3


ostvarila dodatna proizvodnja ili investicije u građevinskom sektoru. Inducirani efekti

odnose se na dodatnu proizvodnju potrebnu da bi se zadovoljila povećana potrošnja

stanovništva kao rezultat većeg dohotka kojeg ostvaruju direktno ili indirektno angažovani

radnici.

Uz pretpostavku da se realiziraju identificirani potencijalni projekti u Tuzlanskom kantonu

(124,4 miliona KM), očekivani efekti na ukupnu proizvodnju bi bili oko 370 miliona KM.

Očekivani efekti na isplaćene plaće i druge naknade zaposlenih procijenjeni na oko 72

miliona KM. Ako ovu vrijednost stavimo u odnos prema prosječnoj bruto plaći, možemo

zaključiti da bi za vrijeme realizacije navedenih projekata bilo podržano (direktno i

indirektno) 5.327 radnik godina.

Doprinos potencijalnih JPP projekata u Tuzlanskom kantonu bio značajan. Prema

parametrima iz 2016. godine kretao bi se od 4,64% godišnje isplaćenim plaćama i drugim

naknadama zaposlenih u ovom kantonu, do 6,68% ukupne godišnje ostvarene proizvodnje.

Svi navedeni efekti vezani su isključivo za izgradnju javne infrastrukture, ne i za njeno

održavanje i funkcionisanje, iako je ono u principu sastavni dio JPP projekata. Takođe, treba

voditi računa i o efektima vezanim za korištenje novoizgrađene javne infrastrukture, tzv.

katalitički ili sistemski efekti. Ovi efekti su najviši u zemljama/regijama gdje je identificiran

nedostatak odgovarajuće infrastrukture i gdje ona predstavlja ograničenje rastu. U slučaju

Kanade, najviše vrijednosti sistemskih efekata utvrđene su kod JPP projekata u oblastima

transporata, javnih komunalnih djelatnosti i zdravstva gdje čine od 20 do 30 posto ukupnih

efekata. Dodatno, kao indirektan rezultat povećanja javnih investicija od 1 dolara u Kanadi

je došlo je do porasta privatnih ulaganja od 0,5 do 1,9 dolara, zavisno od pokrajine

Konačno, postoje i određene koristi eksplicitno vezane za JPP kao model isporuke javne

infrastrukture, u principu kao rezultat transferiranja dijela rizika projekta na privatnog

partnera. U pitanju je vrijednost za novac JPP projekta koja je u ex-post istraživanjima

procijenjena uglavnom između 10 i 20 posto u odnosu na vrijednost realizovanih projekata.

8

4


Literatura

1. Aralica, Z., Račić, D. & Šišinački, J. (2007). Projektno financiranje infrastrukture,

Privredna kretanja i ekonomska politika, 17(122), 52-87.

2. Aschauer, D.A. (1989). Is Public expenditure Productive? Journal of Monetary

Economics 23(2), 177–200.

3. Banister, D. & Barechman, J. (2000). Transport Investment and Economic Development,

Routledge.

4. Barro & Sala-i-Martin (2001). Infrastructure, economic growth and development

5. Binswanger H. P., Khandker, S. R. & Rosenzweig, M. R. (1993). How Infrastructure and

Financial Institutions Affect Agricultural Output and Investment in India. Journal of

Development Economics, 41, 337-366

6. Bougheas, S., P. O. Demetriades and T. Mamuneas, “Infrastructure, Specialisation and

Economic Growth.” Canadian Journal of Economics, forthcoming, 2000.

7. Briceño-Garmendia, Cecilia; Estache, Antonio; Shafik, Nemat. 2004. Infrastructure

Services in Developing Countries : Access, Quality, Costs and Policy Reform. Policy

Research Working Paper;No.3468. World Bank, Washington, D.C.

8. Cadot, Olivier, Céline Carrère and Christopher Grigoriou, 2006, “Landlockedness,

Infrastructure and Trade in Central Asia”, Mimeo.

9. Calderon, C. (2009). Infrastructure and Growth in Africa , World Bank, Working Paper

Series 4914.

10. Canadian Centre for Economic Analysis (CANCEA). Public Infrastructure Investment in

Ontario: The Importance of Staying the Course, Toronto: CANCEA, 2011.

11. Canadian Centre for Economic Analysis (CANCEA). The economic impact of Canadian P3

projects: Why building infrastructure on time matters. Toronto: CANCEA. 2016.

12. Canning et al. (2000). The Social Rate of Return on Infrastructure Investment.

13. Cantos, P., Gumbau- Albert, M., Maudos, J., (2005.), Transport Infrastructures, Spillover

Effects and Regional Growth: Evidence of the Spanish Cas, Transport reviews, 25(1), str.

25-50.

14. Chiara DEL BO & Massimo FLORIO, 2008. "Infrastructure and growth in the European

Union: an empirical analysis at the regional level in a spatial framework," Departmental

Working Papers 2008-37, Department of Economics, Management and Quantitative

Methods at Università degli Studi di Milano.

15. Chontanawat, J., Hunt, L. C., and Pierse, R. (2008). Does energy consumption cause

economic growth?: Evidence from a systematic study of over 100 countries. Journal of

Policy Modeling, 30 , 209-220

8

5


16. Chontanawat, J., Hunt, L.C., Pierse, R. (2006). Causality between Energy Consumption

and GDP: Evidence from 30 OECD and 78 Non-OECD Countries. Surrey Energy

Economics Discussion Paper Series, 1-50.

17. Crescenzi, R., Rodríguez-Pose, A., (2008.), Infrastructure Endo wment and Investment

as Determinants of Regional Growth in the European Union, EIB Papers, vol. 13

No.2, pp. 62-101.

18. Czernich N, Falck O, Kretschmer T, Woessmann L (2011). "Broadband Infrastructure and

Economic Growth”. The Economic Journal 121(May): 505-532.

19. Dintilhac, C., Ruiz-Nuñez, F. & Wei, Z. (2015). The Economic Impact of Infrastructure

and Public-Private Partnerships: Literature Review (Draft) World Bank Group

https://library.pppknowledgelab.org/documents/2384

20. Ekonomski institut Zagreb. (2014). Metodološki priručnik za procjenu učinaka propisa

na određene makroekonomske varijable.

21. Égert, B., T. Kozluk and D. Sutherland (2009). “Infrastructure and Growth: Empirical

Evidence”, OECD

22. Economics Department Working Papers, No. 685, OECD

23. Esfahani i Ramirez, 2003. Institutions, infrastructure, and economic growth. Journal of

Development Economics, 2003, vol. 70, issue 2, 443-477

24. Estache, A., Speciale, B. & Veredas, D. (2005). How much does infrastructure matter to

growth in Sub-Saharan Africa. European Center for Advanced Research in Economics

Working Paper.

25. Fagerberg, J., Verspagen, B. &Caniëls,M.(1997) Technology, growth and unemployment

across European regions, Regional Studies 31, 457-466.

26. Fay, Marianne; Yepes, Tito. 2003. Investing in infrastructure : What is Needed from

2000 to 2010?. Policy Research Working Paper;No. 3102. World Bank, Washington, DC.

© World Bank.

27. Felix K. Rioja, 2001. "Growth, Welfare, and Public Infrastructure: A General Equilibrium

Analysis of Latin American Economies," Journal of Economic Development, Chung-Ang

Unviersity, Department of Economics, vol. 26(2), pages 119-130, December.

28. Gabor Peteri, 2010, "Public-Private Partnerships:The Good and the Bad; In Dušan

Damjanovic, Tatijana Pavlovic-Križanic & Gábor Péteri

29. (2010) Public-Private Partnerships Successes and Failures in Central and South Eastern

Europe ," Budapest.

30. Ghali, K.H. and El-Sakka, M.I.T. (2004) Energy Consumption and Output Growth in

Canada: A Multivariate Co-Integration Analysis. Energy Economics, 26(2), 225-238.

31. Guy R. West (1995): Comparison of Input–Output, Input–Output +Econometric and

Computable General Equilibrium Impact Models at the Regional Level,Economic

Systems Research, 7:2, 209-227

8

6


32. Jiwattanakulpaisarn, P. Noland, R. B., Graham, D. J. & Polak, J. (2009). Highway

Infrastructure Investment and County Employment Growth: A Dynamic Panel

Regression Analysis (2008-04). Journal of Regional Science, 49(2) pp. 263-286

33. Johan Fourie (2006). Economic infrastructure: A review of definitions, theory and

empirics. South African Journal of Economics 74(3):530-556

34. Jones, Charles I. (2002). “Sources of U.S. Economic Growth in a World of Ideas,”

American Economic Review, March 2002, 92 (1), 220–239.

35. Jorgenson, Dale, W., Mun S. Ho, and Kevin J. Stiroh. 2008."A Retrospective Look at the

U.S. Productivity Growth Resurgence."Journal of Economic Perspectives, 22(1): 3-24

36. Kačer, H. Kružić, D. & Perković, A. (2008). Javno - privatno partnerstvo: Atraktivnost

DBFOOT modela. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 45(3), pp. 603-640.

37. Kraft, J. & Kraft, A.. (1978). On the Relationship between Energy and GNP. Journal of

Energy and Development 3, 401-403.

38. McMahhon, W. W. (2002). Education and Development: Measuring Social Benefits,

Oxford University Press,

39. Munnell, A.H. (1990). Policy Watch - Infrastructure Investment and Economic Growth.

Journal of Economic Perspectives, 6(4), 189-198.

40. OECD (2008). Building an Institutional Framework for Regulatory Impact Analysis (RIA):

Guidance for Policy Makers http://www.oecd.org/gov/regulatory-policy/40984990.pdf

41. Ostrom, E. (2007b) A diagnostic approach for going beyond panaceas. Proceedings of

the National Academy of Sciences 104(39): 15181– 15187.

42. Pârvu, D. &Voicu-Olteanu, C. (2009). Advantages and limitations of the public private

partnerships and the possibility of using them in Romania. Transylvanian Review of

Administrative Sciences, (27 E), 189–198.

43. Roller, L. H. & Waverman., L. (2001). Telecommunications Infrastructure and Economic

Development: A Simultaneous Approach.American Economic Review, 91(4): 909-923.

44. Sari,R. & Soytas,U. (2004). Disaggregate energy consumption, employment and income

in Turkey. Energy Economics, 26, 335-344.

45. Sari,R. & Soytas,U. (2007). The growth of income and energy consumption in six

developing countries. Energy Policy, 35(2), 889-898.

46. Shediac, R.,Abouchakra, R., Hammam, M. & Najjar, M. R. (2008). “Public–Private

Partnerships A New Catalyst for Economic Growth” Booz & Co.

47. Solow, Robert M., “A Contribution to the Theory of Economic Growth,” Quarterly

Journal of

48. Economics, February 1956, 70 (1), 65–94

49. Straub, Stephane, 2008. "Infrastructure and growth in developing countries : recent

advances and research challenges," Policy Research Working Paper Series 4460, The

World Bank.

8

7


50. Tokarski, S. & iMayhew, A. (2000). Impact Assessment and European Integration policy,

Sussex European Institute, Warsaw.

51. Turner & Johnson (2017). Global Infrastructure Networks: The Trans-national Strategy

and Policy Interface. Edward Elgar Publishing Inc.

52. Quiang (2009). Broadband Infrastructure Investment in Stimulus Packages:

53. Relevance for Developing Countries

Ostali izvori (web stranice):

1. Projekt "Javno privatno partnerstvohttp://www.jpp.ba/site/Default.aspx

2. Europski centar znanja za javno-privatno partnerstvo (European PPP Expertise Center)

http://www.eib.org/epec/

3. PPP Knowledge Lab https://pppknowledgelab.org/guide/sections/83-what-is-the-ppp-

reference-guide

4. http://ppi.worldbank.org/data

5. http://data.eib.org/epec

8

8


Prilog I Kvalitativna analiza vrijednosti za novac JPP modela

ODRŽIVOST PROGRAMA/PROJEKTA

Da bi JPP projekat bio održiv, investicijski ciljevi i željeni ishodi trebaju biti oblikovani u rezultate

koji će predstavljati osnovu za definisanje ugovora i mehanizma plaćanja. Drugim riječima kazano,

kvalitet i kvantitet outputa moraju biti jasno definisani i mjerljivi.

Područje Pitanja (primjeri)

Ciljevi i outputi na

nivou programa

Da li je ugovorne rezultate moguće definisati i tako da mogu biti objektivno mjerljivi?

Da li je zahtijevanu uslugu moguće isporučiti u formi dugoročnog ugovornog aranžmana?

Da li je moguće ugovorom definisati standarde pružanja usluga i ciljeve, koji su objektivni i mjerljivi?

Da li je moguće objektivno i nezavisno procijeniti kvalitetu ugovorene usluge?

Da li postoji dobra usklađenost između potreba i ugovorenih ishoda?

Da li se ugovor može sastaviti tako da se izbjegnu neželjeni poticaji i osigura isporuka kvalitetne usluge?

Da li će doći do značajnih ulaganja u novu kapitalnu opremu?

Ukoliko postoje „preklapanja“ sa drugim projektima, da li su „preklapanja“ jasno identifikovana i da li je uspostavljen adekvatan mehanizam upravljanja projektima koji se „preklapaju“?

„Soft“ usluge

Postoje li opravdani strateški razlozi da se pružanje „soft“ usluga realizuje u kući (in-house) npr. dugoročne implikacije transfera vještina?

Koje su relativne prednosti i nedostaci? Da li je postignuta optimalna alokacija rizika?

Operativna

fleksibilnost

Koja je vjerovatnoća da će biti potrebne izmjene u ugovoru tokom životnog vijeka projekta?

Postoji li ravnoteža između željene stope operativne fleksibilnosti i dugoročnog ugovaranja?

Pravednost,

efikasnost i Da li je iz perspektive pravednosti, efikasnosti i odgovornosti poželjnije da se isporuka usluge realizira putem tradicionalnog modela, a ne JPP-a?

8

9


odgovornost Postoje li regulatorna ili zakonska ograničenja koja zahtijevaju da se usluga isporuči putem tradicionalnog modela?

POŽELJNOST PROGRAMA/PROJEKTA

JPP može pružiti bolje upravljanje rizicima i kreirati poticaje za razvoj inovativnih pristupa u pružanju usluga. Pružanje visoko kvalitetnih usluga može se poticati putem mehanizama plaćanja. Svrha procjene poželjnosti JPP-a ogleda se u razmatranju da li prednosti JPP-a nadmašuju dodatne troškove koji nastaju primjenom JPP-a kao i potencijalne nedostatke JPP-a

Područje Pitanja (primjeri)

Upravljanje rizikom

Koliko je vjerovatno da je privatni sektor u mogućnosti upravljati generičkim rizicima povezanim s programom/projektom efikasnije od javnog sektora?

Imajući u vidu relevantne rizike programa/projekta kojima je potrebno upravljati, koji je nivo sposobnosti privatnog sektora da procijeni i upravlja tim rizicima?

Može li mehanizam plaćanja i uslovi ugovora poticati dobro upravljanje rizikom?

Inovacije

Postoji li mogućnost za inovacijom bilo u dizajnu rješenja ili pružanju usluge?

Postoji li određeni nivo fleksibilnosti u prirodi tehničkog rješenja/usluge i/ili obimu projekta?

Da li preliminarna procjena projekta ukazuje da program/projekat uključuje određenu inovaciju?

Trajanje ugovora i rezidualna vrijednost

Za koji vremenski period u budućnosti je opravdano izraditi projekcije/predviđanja potražnje za uslugom koja se isporučuje?

Koji je očekivani životni vijek imovine?

Koji su nedostaci dugoročnih ugovora?

Postoje li određena ograničenja na status imovine nakon što JPP ugovor istekne?

Inicijative i monitoring

Mogu li se ishodi ili rezultati investicijskog programa/projekta opisati ugovornim terminima koji bi bili objektivni, specifični i mjerljivi?

Da li je moguće isporučenu uslugu nezavisno procijeniti?

Da li je moguće ugovorenim mehanizmom plaćanja unaprijediti kvalitet

9

0


isporučene usluge ?

Troškovi životnog vijeka

Da li je moguće integrisati dizjan, izgradnju i izvođenje programa/projekta?

Postoje li značajni troškovi održavanja?

Da li su troškovi održavanja osjetljivi na vrstu modela izgradnje (JPP nasuprot tradicionalni model)?

IZVODLJIVOST PROGRAMA/PROJEKTA

Iako JPP može omogućiti efektivnije i efikasnije korištenje vještina javnog i privatnog sektora, utvrđivanje pravila kojima će se regulisati odnos između ova dva sektora rezultira značajnim transakcijskim troškovima. Konkretno, proces nabavke može biti složen i zahtijevati značajne resurse. Kapacitet i sposobnosti vlasti i privatnog sektora imaju direktne efekte na vrijeme realizacije procesa nabavke te na kvantitet i kvalitet tržišnog interesa. JPP treba biti snažan konkurentni proces kako bi u potpunosti isporučio svoje prednosti.

Područje Pitanja

Tržišni interes

Da li postoji dokaz da je privatni sektor sposoban da isporuči željeni (zahtijevani) ishod?

Da li postoji značajno tržište za ove usluge u privatnom sektoru? Da li privatni sektor ima dovoljno kapaciteta da isporuči zahtijevanu uslugu?

Da li su slični programi/projekti ponuđeni na tržište?

Da li na tržištu postoji dokazi o neuspjehu sličnih projekata?

Ostala područja

Da li je nabavka izvodljiva u traženom vremenskom roku?

Ima li dovoljno vremena za rješavanje problema koji mogu nastati u procesu nabavke?

Da li je ukupna vrijednost ugovora značajna (dovoljna za javni i privatni sektor da opravdati svoje transakcijske troškove?)

Da li priroda ugovora i / ili strateški značaj projekta i / šalje tržišni signal da je projekat potencijalno profitabilan poduhvat?

Da li ugovorni organ za postupke javne nabavke posjeduje vještine i resurse za definisanje, pružanje i podršku tokom provođenja nabavke i isporuke usluge?

Izvor: HM Treasury, Value for Money Assessment Guidance, 2006, str. 23 -25.

9

1


Prilog II Ilustrativni primjer izračuna komparatora troškova

javnog sektora

Projekat modernizacije dijela sistema javne rasvjete Općine putem javno-privatnog partnerstva16

Opis projekta

Predmet JPP-a jeste sprovođenje mjera poboljšanja energetske efikasnosti dijela sistema javne rasvjete s ciljem efikasnijeg korištenja energije i odgovarajućeg smanjenja emisije CO2, kao i smanjenja operativnih troškova dijela sistema javne rasvjete. Privatni partner se obavezuje da takve mjere energetske efikasnosti s kojima će obezbjediti finansijske uštede dijela sistema javne rasvjete u periodu garantovanja (6 godina). Shodno tome, privatnom partneru se povjeravaju poslovi rekonstrukcije, finansiranja i održavanja dijela sistema javne rasvjete u Općini, uz preuzimanje rizika postizanja finansijske uštede tokom funkcionisanja rekonstruisanog dijela sistema javne rasvjete.

Osnovni ciljevi dodjele javnog ugovora o JPP su:

povećanje investicionih ulaganja u komunalnu djelatnost javne rasvjete

angažovanjem privatnog kapitala i korištenjem budžetskih prihoda i primanja Općine

za finansiranje drugih kapitalnih projekata sa višim nivoom hitnosti i prioriteta za

građane,

poboljšanje komunalne djelatnosti javne rasvjete na dijelu teritorije Općine

povećanjem kvaliteta usluge građanima u skladu sa propisanim standardima,

primjena mjera energetske efikasnosti na dijelu sistema javne rasvjete, uz uštede

tekućih rashoda budžeta za električnu energiju i održavanje dijela sistema javne

rasvjete.

Ugovorom o JPP biće predviđene sljedeće faze izvršenja ugovornih obaveza različitog

trajanja:

Pripremni period je period obavljanja pripremne aktivnosti, i traje od započinjanja

ugovornog perioda do potvrde potpisom i pečatom Dnevnika aktivnosti od strane

ugovornih strana;

16 Prijedlog projekta javno-privatnog partnerstva: Projekat rekonstrukcije dijela sistema javnog osvjetljenja,

juni 2015.

Dostupno na http://varvarin.org.rs/wp-content/uploads/2015/11/Predlog-JPP_VARVARIN_JO_ESCO-1.pdf

http://varvarin.org.rs/wp-content/uploads/2015/11/Predlog-JPP_VARVARIN_JO_ESCO-1.pdf

9

2


Period implementacije jeste period sprovođenja mjera energetske efikasnosti koji

počinje od datuma završetka pripremnog perioda i završava se kada ugovorne strane

potvrde potpisom i pečatom Dnevnik aktivnosti u periodu implementacije;

Period garantovanja jeste period korištenja potencijala uštede u toku kojeg se

ostvaruje finansijska ušteda na osnovu sprovedenih mjera energetske efikasnosti.

Traje od završetka perioda implementacije do kraja ugovornog perioda.

Predviđeno je da rok trajanja pripremnog perioda i perioda implementacije ne bude duži od

6 mjeseci, a najduži rok trajanja perioda garantovanja iznosi 6 godina

Komparator troškova javnog sektora (PSC)

Osnovni koraci u toku izrade komparatora troškova javnog sektora su:

obračun osnovnih troškova rekonstrukcije, upravljanja i održavanja dijela sistema

javne rasvjete u okviru komparatora troškova javnog sektora, kada Općina sprovodi

projekat putem javne nabavke radova, dobara i usluga, finansiranih iz kredita i

prihoda budžeta;

obračun osnovnih troškova Općine u okviru JPP, kada privatni partner vrši

rekonstrukciju, upravljanje i održavanje dijela sistema javne rasvjete iz privatnih

sredstava (kapitala i kredita),

identifikovanje, vrednovanje i raspodjela rizika između Općine i privatnog partnera u

toku sprovođenja projekta po modelu JPP,

obračun neto sadašnje vrijednosti ukupnih troškova Općine u okviru komparatora

troškova javnog sektora i JPP diskontovanjem novčanog toka ukupnih osnovnih

troškova projekta i troškova zadržanih rizika i transferiranih rizika na privatnog

partnera, uz primjenu diskontne stope od 7.25% ;

obračun vrijednosti na uloženi novac.

Osnovni troškovi projekta u okviru komparatora troškova javnog sektora

U tabeli ispod prikazana je neto sadašnja vrijednost ukupnih osnovnih troškova projekta,

koja je obračunata diskontovanjem novčanog toka ukupnih rashoda projekta u toku perioda

pripreme i implementacije i perioda garantovanja od 6 godina, po diskontnoj stopi od

7.25%.

9

3


Tabela II 1. Sažetak osnovnih troškova projekta (PSC)

Trošak Neto sadašnja vrijednost (NSV)

Osnovni kapitalni troškovi 345,256.84

Troškovi javne nabavke 45,526.84

Troškovi pripreme i verifikacije projekta 12,800.00

Troškovi opreme i montaže 286,930.00

Osnovni operativni troškovi 378,808.39

Troškovi za električnu energiju 282,519.79

Troškovi održavanja javne rasvjete 96,288.60

Osnovni troškovi finansiranja 31,601.85

Troškovi finansiranja 31,601.85

Ukupno 755,667.08

Neto sadašnja vrijednost ukupnih osnovnih troškova projekta iznosi 755,667.08 EUR i

predstavlja zbir neto sadašnjih vrijednosti osnovnih kapitalnih, osnovnih operativnih i

osnovnih troškova finansiranja projekta iz kredita.

Osnovni troškovi Općine u okviru JPP-a

U Tabeli ispod prikazana je neto sadašnja vrijednost ukupnih osnovnih troškova Općine u

toku JPP, koji su obračunati diskontovanjem novčanog toka ukupnih rashoda Općine u toku

perioda pripreme i implementacije i perioda garantovanja od 6 godina, po diskontnoj stopi

od 7.25%.

9

4


Tabela II 2. Sažetak osnovnih troška javnog partnera u JPP modelu



Troškovi javne nabavke 22,763.42

Troškovi pripreme projekta 2,300.00


Troškovi za električnu energiju 282,519.79

Naknade privatnom partneru iz finansijskih ušteda 323,011.14

Naknade privatnom partneru za održavanje javne rasvjete

67,402.02

Osnovni troškovi finansiranja 0.00

Troškovi finansiranja 0.00

Ukupno 697,996.37

Neto sadašnja vrijednost osnovnih troškova Općine u toku JPP iznosi 697,996.37 EUR i

predstavlja zbir sadašnje vrijednosti osnovnih kapitalnih i sadašnje vrijednosti osnovnih

operativnih troškova projekta.

Identifikovanje, vrednovanje i raspodjela rizika između Opčine i privatnog partnera u toku

sprovođenja projekta po modelu JPP

U tabeli ispod prikazani su rizici koji su identifikovani u fazama pripreme, realizacije i

korištenja projekta, kao i njihova podjela između ugovornih strana u okviru PSC i JPP.

9

5


Tabela II 3. Identifikacija rizika vezanih uz projekat

Kategorija

rizika

Opis rizika Ritici

javnog

partnera

u PSC

Podjela

rizika u

okviru

JPP

Vjerovatno

ća rizika

Osnovni trošak

projekta

Rizik pripreme projekta (faza pripreme projekta)

Rizik projektovanja

Projekat energetskih usluga nije adekvatan zbog grešaka u historijskim podacima i tehničkoj specifikaciji

JP JP 50% Trošak projektovanja

Greška izvođača u izradi Projekta energetskih usluga

JP PP 5% Trošak projektovanja

Izmjena Projekta energetskih usluga na zahtjev JP nakon zaključenja ugovora

JP JP 10% Trošak projektovanja

Nisu pribavljene dozvole za sprovođenje Projekta energetskih usluga

JP PP 5% Trošak projektovanja i javne nabavke

JP ne odobrava Projekat energetskih usluga (ili kasni)

JP JP 10% Godišnja ušteda troškova javne rasvjete

Rizik nabavke i montaže opreme (faza implementacije projekta)

Rizik nabavke

Rizik kašnjenja isporuke opreme JP PP 5% Vrijednost nabavke opreme

Rizik lokacije

Otežan pristup ili bezbjednost dijela sistema javne rasvjete

JP JP 10% Godišnja ušteda troškova javne rasvjete

Rizik demontaže i odlaganja

Prekoračenje troškova zbog problema tokom demontaže dijela javne rasvjete (svetiljki i/ili instalacija)

JP PP 5% Troškovi montaže

Prekoračenje troškova zbog problema tokom montaže JO


Prekoračenje troškova zbog kašnjenja montaže


Kašnjenje podugovarača JP PP 5% Troškovi montaže

Rizik finansiranja (faza implementacije projekta)

Rizik finansiranja

Sredstva za finansiranje projekta nisu obezbjeđena

JP PP 30% Troškovi projektovanja i javne nabavke

Rast kamatne stope i kursa prije JP PP 30% Troškovi

9

6


zaključenja ugovora o kreditu finansiranja

Rast kamatne stope i kursa u toku korištenja i otplate kredita

JP PP 100% Troškovi finansiranja i otplate duga

Rizik puštanja u rad (faza implementacije projekta)

Rizik puštanja u rad/primopredaje javne rasvjete

Neispunjavanje kriterijuma za puštanje u rad i primopredaje novog sistema javne rasvjete i odlaganje početka garantnog perioda

JP PP 10% Ukupni troškovi investicija

Rizik funkcionisanja dijela sistema javne rasvjete

Prekoračenje operativnih troškova zbog tržišnih okolnosti (dostupnost rada, opreme, rad podizvođača, oštećenja imovine, vandalizam

JP PP 50% Troškovi održavanja

Rizik tehnologije

Rizik ispunjavanja izmijenjenih zahtjeva i uslova

JP PP 5% Ukupne finansijske uštede

Politički rizik Rizik da JP odustane od realizacije projekta

JP PP 50% Ukupne finansijske uštede

U okviru PSC javni partner je nosilac svih identifikovanih rizika. U okviru JPP javni partner

planira prijenos na privatnog partnera svih onih rizika kojima on može efikasno da upravlja i

za to je spreman da vrši plaćanje naknade u skladu sa modelom ugovora o JPP. Javni

partner zadržava upravljanje sa sljedećim rizicima: dijelom rizika pripreme projekta u

Pripremnom periodu koji se odnose na kvalitet historijskih podataka o funkcionisanju dijela

sistema javne rasvjete, izmjenu Projekta energetskih usluga nakon zaključenja ugovora na

sopstveni zahtjev i odobravanje Projekta energetskih usluga koji je uređen u skladu sa

zakonom, ponudom i ugovorom, rizikom lokacije u Periodu implementacije projekta i

rizikom promjene cijene električne energije u Periodu garantovanja, koji ne može da se

vrednuje iz razloga što očekivano povećanje cijene električne energije neće proizvesti

dodatni trošak za projekat, već povećanje finansijskih ušteda javnog partnera.

U Tabeli ispod prikazan je obračun vrijednosti rizika na osnovu: vjerovatnoće rizika,

procjene uticaja rizika na troškove projekta i sadašnje vrijednosti osnovnog troška projekta.

9

7


Tabela II 4. Vrijednost rizika vezanih uz projekat

Vrijednost rizika Ukupni PSC Prenijeti na PP u okviru JPP

Ukupna vrijednost rizika kapitalnog troška u Pripremnom period i Periodu implementacije

9,020.42 4,390.14

- vrijednost zadržanog rizika JP u okviru JPP 4,630.28

Ukupna vrijednost rizika finansiranja u Periodu implementacije 27,018.88 27,018.88

- vrijednost zadržanog rizika JP u okviru JPP 0.00

Ukupna vrijednost rizika operativnog troška u Periodu garantovanja

11,200.35 11,200.35

- vrijednost zadržanog rizika JP u okviru JPP 0.00

Ukupni troškovi u okviru komparatora troškova javnog sektora i u okviru JPP

Nakon vrednovanja rizika utvrđena je sadašnja vrijednost ukupnih troškova PSC i ukupnih

troškova javnog partnera u okviru JPP. Diskontovanjem novčanog toka ukupnih troškova

projekta u toku pripreme, implementacije i 6 godina korištenja, kao i procijenjenih troškova

rizika, obračunata je neto sadašnja vrijednost ukupnih troškova za PSC projekta

rekonstrukcije dijela sistema javne rasvjete u visini od 802,906.73 EUR.

Tabela II 5. Neto sadašnja vrijednost projekta



Rizici 4,630.28

Ukupno (I) 29,693.69


Rizici 0.00

Ukupno (II) 672,932.95

Osnovni troškovi finansiranja 0.00

Rizici 0.00

Ukupno (III) 0.00

UKUPNO 702,626.65

9

8


Vrijednost za novac

U tabeli ispod prikazan je obračun vrijednosti u odnosu na uložena sredstva/vrijednost za

novac (VfM) projekta rekonstrukcije dijela sistema javne rasvjete dodjelom ugovora o JPP.

Vrijednost u odnosu na uložena sredstva iznosi 100,280.08 EUR i predstavlja razliku između

sadašnje vrijednosti ukupnih troškova PSC i sadašnje vrijednosti ukupnih troškova Općine u

okviru JPP.

Tabela II 6. Vrijednost za novac projekta

Trošak PSC JPP VfM

1 2 (1-2)

I

Osnovni kapitalni troškovi

345,256.84 25,063.42 320,193.42

Rizici 9,020.42 4,630.28 4,390.14

Ukupno (I) 354,277.26 29,693.69 324,583.56

II

Osnovni operativni troškovi

378,808.39 672,932.95 -294,124.56

Rizici 27,018.88 0.00 27,018.88

Ukupno (II) 405,827.27 672,932.95 -267,105.68

III

Osnovni troškovi finansiranja

31,601.85 0.00 31,601.85

Rizici 11,200.35 0.00 11,200.35

Ukupno (III) 42,802.20 0.00 42,802.20

UKUPNO (I+II+III) 802,906.73 702,626.65 100,280.08

Pozitivna i visoka vrijednost VfM (100,280.08 EUR) potvrđuje opravdanost dodjele javnog

ugovora o JPP privatnom partneru za sprovođenje projekta rekonstrukcije dijela sistema

javne rasvjete. Obračunata vrijednost PSC (802,906.73 EUR) će biti korištena kao osnova za

ocjenu privatnih partnera u toku dodjele javnog ugovora o JPP kroz postupak javne

nabavke.

9

9


Slika II 1. Grafički prikaz uporedbe PSC i JPP

0,00

100000,00

200000,00

300000,00

400000,00

500000,00

600000,00

700000,00

800000,00

900000,00

PSC JPP

Osnovni kapitalni troškovi Osnovni operativni troškovi

Osnovni troškovi finansiranja Zadržani rizici

1

0

0


Prilog III Teorijske osnove input – output modela

U svom najosnovnijem obliku, IO model se sastoji od sistema linearnih jednačina, pri čemu

svaka opisuje distribuciju industrijskih proizvoda u ekonomiji. Razvijaju se i brojna

proširenja modela ugradnjom dodatnih informacija vezanih za ekonomske aktivnosti,

vrijeme i prostor. Radi bolje preglednosti podaci su smješteni u tabele tzv. IO tabele. IO

model se formira posmatrajući ekonomske podatke za specifičan region u određenom

vremenskom periodu (najčešće jedna godina).

Predmet posmatranja je otvoreni proizvodni sistem kojeg sačinjavaju proizvodni sektori

povezani međusobnim isporukama i nabavkama sirovina, poluproizvoda, energije i

proizvodnih usluga u samom sistemu, ali i nabavkama izvana. Proizvodni sistem je, dakle,

povezan sa okruženjem putem finalnih isporuka i nabave dobara izvana, za proizvodnu

potrošnju. Međusobnim isporukama sektora unutar samog proizvodnog sistema ostvaruju

se proizvodne veze koje uzrokuju promjene proizvodnje putem direktnih nabava i isporuka

ili indirektno putem nabava i isporuka drugih sektora.

Proizvodni sektor mora predstavljati zaokruženu tehnološko - ekonomsku cjelinu koja

proizvodi samo jedan tip proizvoda. Svaki tip proizvoda se klasificira u samo jedan

proizvodni sektor. Prva pretpostavka implicira potpunu homogenost proizvodnih sektora, a

druga potpunu jednoznačnost klasifikacije proizvoda koje oni proizvode.

U praksi se ove dvije pretpostavke ne mogu uvijek ostvariti, što utiče na pouzdanost

analitičkih rezultata dobivenih primjenom IO modela. Kako bi se dobili pouzdaniji analitički

rezultati i zadovoljile pretpostavke homogenosti i jednoznačnosti proizvoda, proizvodni

sistem se dezagregira na veći broj proizvodnih sektora. Trošak izrade IO tabele

proporcionalan je s njenom veličinom. Za kvalitetnu i podrobnu IO tabelu potrebna su

obuhvatna statistička istraživanja o strukturi intermedijarne i finalne potrošnje. „Nerijetko

se sastavljači i korisnici input-output tabela nađu pred dilemom: imati što podrobnije tabele

ali skuplje ili obratno“.

Proizvodni sistem, sa stanovišta korištenja metoda IO analize može biti privreda jedne

zemlje ili regije kao i preduzeće. U prvom slučaju se radi o primjeni input-output analize na

makronivou, a u drugom o primjeni na mikronivou. Na makronivou input – output tabele

predstavljaju sastavni dio Sistema nacionalnih računa (SNA).

Input-output tabela sastoji se od tri osnovna bloka (naredna tabela): I blok - matrica

međusektorskih potrošnji; II blok - blok finalnih potrošnji; III blok – blok bruto dodane

vrijednosti i uvoza.

1

0

1


Tabela III 1. Transakciona IO tabela

PROIZVOĐAČI I POTROŠAČI FINALNA POTRAŽNJA

Poljop. Rudarst. Građev. Trgov. Transp. Usluge Druge

Izdaci za finalnu

potrošnju

domaćinstava

Bruto

privatne

domaće

investicije

Državne

kupovine

dobara i

usluga

Neto izvoz

dobara i

usluga

PR

OIZ

VO

ĐA

ĆI

Poljoprivreda

Rudarstvo

Građevinarstvo I BLOK

II BLOK

Trgovina

Transport

Usluge

Druge industrije

VA

LUE

AD

DED

Zaposlenici Kompenzacije zaposlenih

BRUTO DOMAĆI PROIZVOD Vlasnici

kompanija i

kapitala

Dohodak u vidu profita i

naknade za korištenje kapitala III BLOK

Država Indirektni porezi

Osnovne informacije koje su potrebne pri konstrukciji IO modela se odnose na tokove

proizvoda iz svakog industrijskog sektora, posmatranog kao proizvođača, ka ostalim

sektorima (i sebi) kao potrošačima. Ovi podaci su sadržani u prvom bloku, u tzv.

međusektorskoj transakcionoj tabeli (I blok u tabeli 5). Redovi u ovoj tabeli pokazuju

distribuciju proizvođačevog outputa kroz ekonomiju, dok kolone opisuju sastav inputa

potrebnih da bi sektor proizveo svoj output.

Dodatne kolone u tabeli 5 predstavljaju blok finalnih potrošnji (II blok) u kojima se

evidentira prodaja proizvoda svakog sektora na vanjskom tržištu, kao što je kupovina

proizvoda za ličnu potrošnju, prodaja proizvoda za potrebe države, prodaja van

posmatranog sistema. Blok finalnih potrošnji se može raščaniti na vektor lične potrošnje,

vektor državne potrošnje, vektor bruto investicija i vektor neto izvoza dobara i usluga.

Dodatni redovi u tabeli 5. predstavljaju blok bruto dodane vrijednosti (blok III) i blok uvoza.

U njima se evidentiraju vrijednosti za ostale inpute proizvodnje, kao što su rad,

amortizacija, indirektni porezi i uvoz. Blok dodane vrijednosti se najčešće i raščlanjuje na

vektore bruto naknade zaposlenima, poreze, amortizaciju i poslovni višak.

Input – Output tabela: notacija i osnovne relacije

Razmjena robe među sektorima predstavlja kupovinu i prodaju fizičkih jedinica a IO model

se može koristiti u dvije forme, formi kojom se vrši obračun fizičkih jedinica ili u novčanom

iskazu. Novčani iskaz je puno lakši za praćenje i evidentiranje jer se zbog praktičnih razloga

1

0

2


veličina IO tabele ograničava, pa često imamo sektore koji prodaju više od jednog dobra i

novčani iskaz nam omogućava prilagođavanje ovih veličina. S druge strane treba primjetiti

da promjene cijena mogu uputiti na zaključak o promjenama koeficijenata u IO tabeli, iako

u stvarnosti nije došlo do promjene korištenja fizičkih dobara. U nastavku ćemo prezentirati

transakcionu IO tabelu, prikazanu u tabeli III 2.

Posmatra se proizvodni sistem sastavljen od n proizvodnih sektora: 1, 2, ..., n. Dio

proizvoda svakog proizvođača se koristi u proizvodnoj tj. reprodukcionoj potrošnji17 tog i

ostalih proizvođača kao interni input, a dio se troši izvan proizvodnog sistema kao finalne

potrošnje (finalne isporuke ili neto proizvodnje).18

Tabela III 2. Dijelovi transakcione input – output tabele

Sektori kao potrošači Finalna potrošnja

Uku

pn

a

pro

izvo

dn

ja

1 2 3 ... N ∑ Lična

potrošnja

C

Državna

potrošnja

G

Inves

ticije

I

Izvoz

E ∑

Y

Sekt

ori

1 z11 z12 z13 ... z1n ∑z1j c1 g1 i1 e1 x1

2 z21 z22 z23 ... z2n ∑z2j c2 g2 i2 e2 x2

3 z31 z32 z33 ... z3n ∑z3j c3 g3 i3 e3 x3

... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

n zn1 zn2 zn3 ... znn ∑znj cn gn in en xn

Do

dan

a

vrije

dn

ost

Rad D1 D2 D3 ... Dn ∑Dj

Višak,

porezi

N1 N2 N3 ... Nn ∑Nj

Uvoz M1 M2 M3 ... Mn ∑Mj

Vrijednost

proizvodnje

x1 x2 x3 ... xn ∑xj

Veličina proizvodnje (ukupna proizvodnja, output) sektora 𝒊 će se označavati sa 𝒙𝒊, gdje 𝒊 uzima

vrijednost od 1 do 𝒏 ni ,...,1 , a kolona koja sadrži informacije o ukupnoj proizvodnji svih

sektora predstavlja vektor 1nX .

17 Termini proizvodna potrošnja, reprodukciona potrošnja i intermedijarna potrošnja će se u tekstu

upotrebljavati kao sinonimi. 18 Termini finalna potrošnja, finalna isporuka, neto proizvodnja, izvoz će se u tekstu upotrebljavati kao

sinonimi.

1

0

3


n

n

x

x

x

X...

2

1

1

Označimo sa 𝒛𝒊𝒋 transakciju između sektora 𝑖 i 𝑗 (isporuku intermedijalnih proizvoda

sektora 𝑖 sektoru 𝑗 odnosno utrošak proizvoda sektora 𝑖 u sektoru 𝑗) njni ,...,1;,...,1

. Matrica Z je matrica intermedijalnih isporuka i ona je dimenzije 𝑛 × 𝑛.

nnnn

n

n

nn

zzz

zzz

zzz

Z

.

....

.

.

21

22221

11211

Proizvodi koji se ne koriste kao inputi sektora u proizvodnom sistemu čine finalnu

potrošnju. Finalna potrošnja sektora i će biti označena sa Yi ni ,...,1 gdje pod finalnom

potrošnjom podrazumjevamo sve proizvode sektora i koji nisu iskorišteni u reprodukcionoj

potrošnji sistema. Vektor finalne potrošnje 1nY sadrži informacije o finalnoj potrošnji svih

sektora i predstavlja zbir vektora lične potrošnje, vektora državne potrošnje, vektora bruto

investicija i vektora neto izvoza.

n

n

Y

Y

Y

Y...

2

1

1

Način na koji sektor 𝒊 distribuira svoj output, kroz prodaju drugim sektorima i kroz finalnu

potrošnju se može iskazati linearnom jednačinom 2. 2. 1,

𝑥𝑖 = 𝑧𝑖1 + 𝑧𝑖2 + ⋯ + 𝑧𝑖𝑛 + 𝑦𝑖 (2. 2.1.)

dok se raspodjela outputa za sve sektora unutar sistema može prikazati sljedećim sistemom

linearnih jednačina:

𝑥1 = 𝑧11 + 𝑧12 + ⋯ + 𝑧1𝑛 + 𝑦1 = ∑ 𝑧1𝑗

𝑛

𝑗=1

+ 𝑦1

1

0

4


𝑥2 = 𝑧21 + 𝑧22 + ⋯ + 𝑧2𝑛 + 𝑦2 = ∑ 𝑧2𝑗

𝑛

𝑗=1

+ 𝑦2 (2. 2. 2)

. . .

𝑥𝑛 = 𝑧𝑛1 + 𝑧𝑛2 + ⋯ + 𝑧𝑛𝑛 + 𝑦𝑛 = ∑ 𝑧𝑛𝑗

𝑛

𝑗=1

+ 𝑦𝑛

Ili kraće,

𝑥𝑖 = ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑗=1

+ 𝑦𝑖; 𝑖 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅ (2. 2. 2′)

Sistem jednačina 2. 2. 2' predstavlja jednačine namjenske raspodjela proizvoda sektora

𝑖 (𝑖 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅). Matrični zapis sistema 2. 2. 2 je oblika 2. 2. 3, gdje smo sa 1n označili vektor

dimenzije 1Xn koji sadrži jedinice.

𝑋 = 𝑍 ∙ 1𝑛 + 𝑌 (2. 2. 3)

Ličnu potrošnju proizvoda sektora 𝑖 ćemo označiti sa ci ni ,...,1 , a odgovarajući vektor sa

𝐶𝑛×1. Državnu potrošnju sektora 𝑖 označit ćemo sa gi a odgovarajući vektor sa 𝐺𝑛×1. Bruto

investicije sektora 𝑖 označit ćemo sa 𝑖𝑖 a odgovarajući vektor sa 𝐼𝑛×1. Izvoz sektora 𝑖 označit

ćemo sa 𝑒𝑖 a odgovarajući vektor sa 𝐸𝑛×1.

n

n

c

c

c

C...

2

1

1

n

n

g

g

g

G...

2

1

1

n

n

i

i

i

I...

2

1

1

n

n

e

e

e

E...

2

1

1

Ukupnu ličnu potrošnju označimo sa 𝐶(𝐶 = ∑ 𝑐𝑖𝑛𝑖=1 ), ukupnu potrošnju vlade sa

𝐺(𝐺 = ∑ 𝑔𝑖𝑛𝑖=1 ), ukupne unvesticije svih sektora sa 𝐼(𝐼 = ∑ 𝑖𝑖

𝑛𝑖=1 ), te ukupan izvoz sa

𝐸(𝐸 = ∑ 𝑒𝑖𝑛𝑖=1 ). Sada možemo zapisati da vrijedi sljedeća relacija za vektor finalne

potrošnje:

𝑌 = 𝐶 + 𝐺 + 𝐼 + 𝐸 (2. 2. 4)

Razmotrimo informacije koje nam daje kolona 𝑗 matrice 𝑍,

1

0

5


jn

j

j

z

z

z

...

2

1

Ovo su elementi prodaje sektoru 𝑗, odnosno sektor 𝑗 kupuje od ostalih sektora potrebne

resurse za vlastitu proizvodnju. Dakle, ova kolona predstavlja izvore i količinu internih

inputa za proizvodnju sektora 𝑗. Matrica intermedijalnih isporuka Z, dakle daje prikaz

outputa sektora 𝑖 ali i prikaz inputa za sektore 𝑗, odatle i naziv input – output tabela.

Ukupna vrijednost internog inputa za sektor 𝑗 iznosi:

∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

(2. 2. 5)

Naravno sektor 𝑗 koristi i ostale inpute osim inputa iz sistema, kao na primjer rad, kapital,

zalihe ali i inpute iz uvoza. Ovi inputi se mogu grupisati i predstavljaju sektore isplata.

Generalno u sektor isplata spadaju uvoz i dodana vrijednost, pri čemu dodanu vrijednost

sačinjavaju: naknade zaposlenima, isplate poreza, kamate, isplate najma, profit,

amortizacija .

Neka je 𝑉1×𝑛 vektor – red koji predstavlja dodanu vrijednost za sektor 𝑗 i njegovi elementi

su označeni sa 𝑉𝑗. Vektor dodane vrijednosti je u tabeli 2 razdvojen na vektor rada 𝐷1×𝑛 sa

elementima 𝐷𝑗 i vektor ostalih isplata 𝑁1×𝑛 sa elementima 𝑁𝑗.

[𝑉]1×𝑛 = [𝑉1 𝑉2 … 𝑉𝑛]

[𝐷]1×𝑛 = [𝐷1 𝐷2 … 𝐷𝑛]

[𝑁]1×𝑛 = [𝑁1 𝑁2 … 𝑁𝑛]

Ukupnu dodanu vrijednost sistema označimo sa 𝑉 = ∑ 𝑣𝑖𝑛𝑖=1 , ukupne isplate za rad

označimo sa 𝐷 = ∑ 𝑑𝑖𝑛𝑖=1 te isplate za ostale kategorije sa 𝑁 = ∑ 𝑛𝑖

𝑛𝑖=1

Vrijedi relacija

𝑉 = 𝐷 + 𝑁

Prilikom sastavljanja međusektorske tabele, pojavljuje se problem kako u nju uključiti

uvozne tokove. Primjenjuju se dva osnovna postupka:

1

0

6


a) Po jednom postupku uvozni tokovi se iskazuju odvojeno, razvrstani po sektorima

porijekla (u odvojenim redovima) raspoređuju se na reprodukcionu potrošnju

pojedinih sektora i na pojedine komponente finalne potrošnje. Na taj se način dobija

matrica uvoznih tokova.

b) Po drugom postupku, uvozni tokovi se agregiraju sa domaćim tokovima, kao što je

prikazano u tabeli 2. Svi se uvozni proizvodi razvrstavaju po sektorima porijekla i

pribrajaju se domaćoj proizvodnji odgovarajućih sektora. Tako se dobije raspoloživa

količina proizvoda pojedinih sektora, koja se u odgovarajućim redovima tabele

raspodjeljuje na reprodukcionu potrošnju i na pojedine komponente finalne

potrošnje.

Evidentiranje na prvi način daje mnogo više informacija, i pruža mnogo više mogućnosti u

formulaciji i kasnijoj analizi medjusktorskog modela. Obzirom da ovaj način zahtijeva

mnogo veći obim primarnih statističkih podataka i samim tim uzrokuje i veće troškove

izrade međusektorske tabele, u praksi postoje i medjuvarijante, od kojih spominjemo

model retka koeficijenata, pri čemu se tokovi vanjskih nabavki prikazuju odvojeno od

domaćih tokova, ali se ne dezagregiraju po sektorima porijekla, nego samo po sektorima

nabavljačima, u vidu retka - vrste u međusektorskoj tabeli. Mi ćemo u našim prikazima

koristiti upravo ovaj oblik međusektorske tabele.

Označimo sa [𝑀]1×𝑛 vektor uvoznih inputa, pri čemu njegovi elementi 𝑀𝑗 predstavljaju

ukupnu vrijednost uvoznih inputa za sektor 𝑗.

[𝑀]1×𝑛 = [𝑀1 𝑀2 … 𝑀𝑛]

Detaljnija struktura uvoza se može dobiti ukoliko se uvoz prikazuje po sektorima onda bi

smo imali matricu uvoza

pnpp

n

n

np

MMM

MMM

MMM

M

.

....

.

.

21

22221

11211

Ukupna vrijednost inputa van sistema za sektor 𝑗 iznosi:

𝑣𝑗 + 𝑀𝑗 = 𝑙𝑗 + 𝑛𝑗 + 𝑀𝑗 = 𝑙𝑗 + 𝑛𝑗 + ∑ 𝑀𝑖𝑗

𝑝

𝑖=1

(2. 2. 6)

Ukupnu vrijednost uvoza u cijeli sistem označimo sa 𝑴 = ∑ 𝑀𝑖𝑛𝑖=1

1

0

7


Jednačina vrijednosne strukture proizvoda sektora 𝑗 se dobija sabiranjem ukupne

vrijednosti internih inputa (2. 2. 5) i vrijednosti inputa van sistema (2. 2. 6)

𝑥𝑗 = ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

+ 𝑣𝑗 + 𝑀𝑗 (𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅) (2. 2. 7)

Jednačine (2. 2. 2') i (2. 2. 7) opisuju namjensku raspodjelu odnosno vrijednosnu strukturu

proizvodnje sektora𝑖 (𝑖 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅)i sektora 𝑗 (𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅), respektivno.

Ako saberemo jednačine namjenske raspodjele svih sektora u sistemu 2. 2. 2, dobit ćemo

jednačinu namjenske raspodjele cjelokupne privrede:

∑ 𝑥𝑖

𝑛

𝑖=1

= ∑ ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑗=1

𝑛

𝑖=1

+ ∑ 𝑦𝑖

𝑛

𝑖=1

(2. 2. 8)

Isto tako ako saberemo jednačine vrijednosne strukture 2. 2. 7 po indeksu 𝑗, dobit ćemo

vrijednosnu strukturu proizvoda sistema.

∑ 𝑥𝑗

𝑛

𝑗=1

= ∑ ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

𝑛

𝑗=1

+ ∑ 𝑣𝑗

𝑛

𝑗=1

+ ∑ 𝑀𝑗

𝑛

𝑗=1

(2. 2. 9)

Lijeve strane jednačina 2. 2. 8 i 2. 2. 9 su jednake a ukupna intermedijalna potrošnja se

pojavljuje na desnim stranama u obje jednačine ( ∑ ∑ 𝑧𝑖𝑗𝑛𝑖=1

𝑛𝑗=1 ), pa izjednačavanjem desnih

strana i oduzimanjem intermedijalne potrošnje imamo relaciju:

∑ 𝑦𝑖

𝑛

𝑖=1

= ∑ 𝑣𝑗

𝑛

𝑗=1

+ ∑ 𝑀𝑗

𝑛

𝑗=1

(2. 2. 10)

Odnosno,

𝑌 = 𝑉 + 𝑀

Ova relacija nam govori da su finalne isporuke sistema jednake zbiru nabavki izvana i

dodane vrijednosti sistema. Ako izvršimo rasčlanjivanje finalnih isporuka na osnovne

dijelove te dodane vrijednosti na plaće i ostalo, jednačina 2. 2. 10 poprima oblik:

𝐶 + 𝐼 + 𝐺 + 𝐸 = 𝐷 + 𝑀 + 𝑁

odnosno

𝐷 + 𝑁 = 𝐶 + 𝐼 + 𝐺 + (𝐸 − 𝑀) (2. 2. 11)

1

0

8


Lijeva strana predstavlja bruto nacionalni dohodak (isplate u ekonomiji) a desna strana

bruto nacionalni proizvod (potrošnja, investicije i neti vrijednost izvoza). Navedena

jednačina pokazuje upotrebu IO u sistemu nacionalnih računa.

Proizvodni sistem od 𝑛 sektora ima 𝑛 jednačina namjenske raspodjele proizvodnje.

Napišimo sistem 2. 2. 2 ponovo:

{

𝑥1 = 𝑧11 + 𝑧12 + ⋯ + 𝑧1𝑛 + 𝑦1

𝑥2 = 𝑧21 + 𝑧22 + ⋯ + 𝑧2𝑛 + 𝑦2

…𝑥𝑛 = 𝑧𝑛1 + 𝑧𝑛2 + ⋯ + 𝑧𝑛𝑛 + 𝑦𝑛

Posmatrani sistem ima 𝑛 jednačina sa 2𝑛 + 𝑛2 varijabli, i to 𝑛 promjenljivih 𝑥𝑖 , 𝑛

promjenljivih 𝑦𝑖 i 𝑛2 promjenljivih oblika 𝑧𝑖𝑗. Takav sistem nema jednoznačno rješenje, što

rezultira zaključkom da na odredjen način moramo eliminisati 𝑛 + 𝑛2 promjenljivih da

bismo prišli rješavanju modela.

Tehnički koeficijenti

Intermedijalne raspodjele 𝑧𝑖𝑗 nam daju informaciju koliki je input sektora 𝑖 utrošen pri

proizvodnji ukupnog outputa 𝑥𝑗 sektora 𝑗. Iznos inputa iz sektora 𝑖 utrošen pri proizvodnji

jedinice outputa sektora 𝑗 se može odrediti kao količnik 𝑧𝑖𝑗

𝑥𝑗. Ova veličina se naziva

koeficijent direktnih utrošaka ili tehnički koeficijent i označit ćemo je sa 𝑎𝑖𝑗. Naziv tehnički

koeficijent potiče jer se ovim količnikom izražava tehnologija proizvodnje sistema - koristi

se pretpostavka da sektor koristi inpute u fiksnoj proporciji. Dakle, relacija kojom

definišemo 𝑛2 tehničkih koeficijenata je

𝑎𝑖𝑗 =𝑧𝑖𝑗

𝑥𝑗; 𝑖, 𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅ (2. 2. 11)

odnosno,

𝑧𝑖𝑗 = 𝑎𝑖𝑗 ∙ 𝑥𝑗; 𝑖, 𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅ (2. 2. 11′)

Matrica tehničkih koeficijenata se označava sa 𝐴 i u pitanju je kvadratna matrica dimenzije

𝑛 × 𝑛. Kolone ove matrice daju informaciju o strukturi inputa potrebnih za jedinicu

outputa.

1

0

9


𝐴 = [

𝑎11

𝑎21

𝑎12

𝑎22

⋯…

𝑎1𝑛

𝑎2𝑛

⋮𝑎𝑛1

⋮𝑎𝑛2

⋮⋯

⋮𝑎𝑛𝑛

]

Napominjemo da je najčešće u upotrebi vrijednosna interpretacija pa nam kolone matrice 𝐴

daju informaciju o vrijednosnoj strukturi inputa potrebnih za proizvodnju outputa u

vrijednosti jedne novčane jedinice. Veličine u matrici 𝐴 su sastavljene od količinske i

cjenovne komponente. Ovo ima značajne implikacije u nestabilnim privredama sa visokom

stopama promjena relativnih cijena. O stabilnosti tehničkih koeficijenata će biti govora u

nastavku.

Sistem jednačina 2. 2. 2 će uvođenjem tehničkih koeficijenata poprimiti oblik 2. 2. 12. To je

sistem linearnih jednačina u kojem je proizvodnja svakog sektora 𝑖 izražena kao funkcija

proizvodnje svih sektora i finalnih isporuka sektora 𝑖.

{

𝑥1 = 𝑎11 ∙ 𝑥1 + 𝑎12 ∙ 𝑥2 + ⋯ + 𝑎1𝑛 ∙ 𝑥𝑛 + 𝑦1

𝑥2 = 𝑎21 ∙ 𝑥1 + 𝑎22 ∙ 𝑥2 + ⋯ + 𝑎2𝑛 ∙ 𝑥𝑛 + 𝑦2

…𝑥𝑛 = 𝑎𝑛1 ∙ 𝑥1 + 𝑎𝑛2 ∙ 𝑥2 + ⋯ + 𝑎𝑛𝑛 ∙ 𝑥𝑛 + 𝑦𝑛

(2. 2. 12)

Matrična interpretacija modela 2. 2. 12 ima oblik:

𝑋 = 𝐴𝑋 + 𝑌 (2. 2.12′)

Ako su nam poznati tehnički koeficijenti onda ovaj sistem ima 2𝑛 varijabli: 𝑛 varijabli 𝑥𝑖

i 𝑛 varijabli 𝑦𝑖, odnosno posmatrani sistem ima 𝑛 stepena slobode. Ovim se osigurava

velika fleksibilnost modela, jer polovinu varijabli možemo egzogeno odrediti, npr. za

poznatu potražnju Y koliki bi trebao biti output za svaki sektor da bi se zadovoljila

predviđena potražnja ili koliki se očekuje uvoz.

Model 2. 2. 12' nam omogućava analizu međuzavisnosti proizvodnje i finalnih isporuka,

analizu odnosa vanjskih nabavki i proizvodnje sistema, analizu dodane vrijednosti i analizu

vrijednosti strukture proizvodnje.

Analiza zavisnosti proizvodnje i finalnih isporuka – sektorski multiplikatori

Ako je poznata proizvodnja svakog sektora, tj. poznat vektor X, model 3. 2. 2. nam

omogućuje da jednoznačno odredimo vrijednosti finalne isporuke svakog sektora.

𝑋 = 𝐴𝑋 + 𝑌 ⟹ 𝑌 = 𝑋 − 𝐴𝑋 ⟹

1

1

0


𝑌 = (𝐼 − 𝐴)𝑋 (2. 2 . 13)

gdje je 𝐼 jedinična matrica dimenzije 𝑛 × 𝑛.

Za analizu je značajnije kad su poznate finalne isporuke, 𝑌. Tad model treba da omogući

određivanje veličina proizvodnje da bi se zadovoljila potražnja 𝑌.

Odgovor na ovo pitanje ćemo dobiti ako riješimo matričnu jednačinu 2.2.13 po vektoru 𝑌.

Jedinstveno rješenje ove jednačine postoji ako kvadratna matrica (𝐼 − 𝐴) nije singularna

odnosno ako je det (𝐼 − 𝐴) ≠ 0. Dakle, ako je det (𝐼 − 𝐴) ≠ 0 onda postoji (𝐼 − 𝐴)−1 pa

množenjem 2.2.13 sa lijeve strane sa (𝐼 − 𝐴)−1 dobijamo rješenje:

𝑋 = (𝐼 − 𝐴)−1𝑌 (2. 2. 14)

Matrica (𝐼 − 𝐴)−1 se naziva Leontieva inverza matrica ili matrica sektorskih multiplikatora.

Za element 𝑖, 𝑗 matrice (𝐼 − 𝐴)−1 uvedimo oznaku 𝑙𝑖𝑗, tada se 2. 2. 14 u razvijenom obliku

može zapisati kao sistem 2. 2. 15. čime je jasno vidljiva zavisnost ukupnog outputa svakog

sektora od finalnih potražnji svih ostalih sektora.

{

𝑥1 = 𝑙11 ∙ 𝑦1 + 𝑙12 ∙ 𝑦2 + ⋯ + 𝑙1𝑛 ∙ 𝑦𝑛

𝑥2 = 𝑙21 ∙ 𝑦1 + 𝑙22 ∙ 𝑦2 + ⋯ + 𝑙2𝑛 ∙ 𝑦𝑛

…𝑥𝑛 = 𝑙𝑛1 ∙ 𝑦1 + 𝑙𝑛2 ∙ 𝑦2 + ⋯ + 𝑙𝑛𝑛 ∙ 𝑦𝑛

(2. 2. 15)

Objašnjenje značenja sektorskog multiplikatora možemo dobiti ako odredimo parcijalna

derivacija jednačine 𝑥𝑖 po varijabli 𝑦𝑗, ova derivacija će nam dati vrijednost koeficijenta 𝑙𝑖𝑗.

𝑙𝑖𝑗 =𝜕𝑥𝑖

𝜕𝑦𝑗

Sektorski multiplikator nam pokazuje proizvodnju sektora 𝑖 koja je uzrokovana jedinicom

finalnih isporuka sektora 𝑗, odnosno uticaj finalne potrošnje sektora 𝑗 na ukupnu

proizvodnju sektora 𝑖. Dakle, u sektorskom multiplikatoru 𝑙𝑖𝑗 je sadržan ukupni efekat što

ga na proizvodnju sektora 𝑖 putem složenog sistema proizvodnih veza čini jedinica finalnih

isporuka sektora j. On se sastoji iz direktnih i indirektnih efekata.

Direktni efekat je određen koeficijentom 𝑎𝑖𝑗, što znači da veličinu indirektnih efekata

pretstavlja razlika 𝑙𝑖𝑗 − 𝑎𝑖𝑗 𝑧𝑎 𝑖 ≠ 𝑗 ili 𝑙𝑖𝑗 − (𝑎𝑖𝑗 + 1) 𝑧𝑎 𝑖 = 𝑗. Slijedi obrazloženje.

Na osnovu jednačine YAXX množeći posljednju jednačinu s lijeva matricama I, A, A2,

A3, … , redom , slijedi beskonačan niz matričnih jednačina:

1

1

1


...............................

343

232

2

YAXAXA

YAXAXA

YAXAXA

YIXAXI

Sabirajući gornje jednačine (poslije poništavanja na lijevoj strani) dobiva se matrična

funkcija:

YAAAIX ..)( 32

Uspoređujući ovu jednačinu sa jednačinom (2. 2.14), zaključujemo da bi ovaj bekonačan red

mogao predstavljati aproksimaciju inverzne matrice (𝐼 − 𝐴)−1.

...321

AAAIAI .

Zaista kako vrijedi, (𝐼 − 𝐴) ∙ (𝐼 − 𝐴)−1 = 𝐼, pogledajmo proizvod (𝐼 − 𝐴) ∙ (𝐼 + 𝐴 + 𝐴2 +

𝐴3 + ⋯ + 𝐴𝑆) = 𝐼 + 𝐴 + 𝐴2 + 𝐴3 + ⋯ + 𝐴𝑆 − 𝐴 − 𝐴2 − 𝐴3 − ⋯ − 𝐴𝑆+1 = 𝐼 − 𝐴𝑆+1

Ako vrijedi 𝐴𝑆+1 → 0 𝑧𝑎𝑆 → ∞ onda je ova aproksimacija dobra.19

Kako je proizvod nenegativnih matrica nenegativna matrica, to su elementi matrica As

nenegativni pa se za elemente matrice (𝐼 − 𝐴)−1 dobija da su njene vrijednosti na glavnoj

dijagonali veće ili jednake 1 a ostale vrijednosti su pozitivne.

0)0(;

1)1(;

s

s

jijiji

s

s

iiiiii

aalji

aalji

.

Kada smo govorili o direktnim proizvodnim međuzavisnostima, rekli smo da tehnički

koeficijent 𝑎𝑖𝑗 pokazuje direktnu proizvodnu međuzavisnost sektora 𝑖 i sektora 𝑗 tj. tehnički

koeficijent 𝑎𝑖𝑗 smo definisali kao tehničku relaciju koja pokazuje veličinu proizvodnje

sektora 𝑖 koja se troši kao interni input u proizvodnji sektora 𝑗. Zbir elemenata u 𝑗 -toj

koloni matrice tehničkih koeficijenata 𝐴, ∑ 𝑎𝑖𝑗𝑛𝑖=1 ; (𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅) pokazuje udio internih inputa

cijelog proizvodnog sistema u jedinici proizvodnje sektora 𝑗. Međutim, uticaj povećanja

proizvodnje j-tog sektora, namijenjenog finalnim isporukama ne iscrpljuje se samo tim

direktnim efektima. 19Definišimo normu N(A) matrice kao maksimalnu sumu elemenata u koloni matrice. Kako je matrica A

matriica tehničkih koeficijenata to se u koloni nalaze informacije o vrijednosti inputa sadržanih u jednoj jedinici

outputa,pa zaključujemo da je 𝑁(𝐴) ≤ 1. Na osnovu teorema iz matrične algebre, proizvod normi nije manji

od norme proizvoda imamo 𝑁(𝐴𝑛) ≤ 𝑁(𝐴)𝑛 , pa kako je 𝑁(𝐴) ≤ 1 to 𝑁(𝐴)𝑛 → 0, 𝑛 → ∞.

1

1

2


Razlika ijij al predstavlja sumu svih indirektnih efekata jediničnog povećanja finalnih

isporuka sektora j na nivo proizvodnje sektora 𝑖. Sumu svih indirektnih efekata jediničnog

povećanja finalnih isporuka sektora 𝑖 na nivo njegove proizvodnje, naći ćemo tako da od

ukupnog efekta tog povećanja iil oduzmemo 1+ iia . Naime da bi sektor 𝑖 proizveo jedinicu

svoje proizvodnje za finalne isporuke, mora osim te jedinice proizvesti i reprodukcioni

materijal za vlastitu potrošnju u veličini koeficijenta iia . Prema tome, direktni efekt jedinice

finalnih isporuka tog sektora je iia1 . Razlika )1( iiii al predstavlja sumu njegovih

indirektnih efekata. Zato su elementi na glavnoj dijagonali matrice (𝐼 − 𝐴)−1, 1iil , a svi

ostali vandijagonalni 0ijl .

Efekt jedinice povećanja finalnih isporuka sektora 𝑗 na ukupnu proizvodnju sistema je

∑ 𝑙𝑖𝑗𝑛𝑖=1 . Pošto je direktni efekt jedinice finalnih isporuka sektora 𝑗 na proizvodnju čitavog

sistema 1 + ∑ 𝑎𝑖𝑗𝑛𝑖=1 , to je suma indirektnih efekata ∑ 𝑙𝑖𝑗

𝑛𝑖=1 − (1 + ∑ 𝑎𝑖𝑗

𝑛𝑖=1 ).

Objašnjenje koje smo dali za značenje elemenata matrice (𝐼 − 𝐴)−1 primjenjuje sei za

svaku dodanu jedinicu povećanja finalne potrošnje 𝑗-tog sektora pa vrijedi relacija:

niYlXn

j

jiji ,...,1;1

.

Analiza odnosa vanjskih nabavki i proizvodnje sistema – multiplikatori uvoza

Utvrđivanje zavisnosti proizvodnog sistema o nabavama dobara izvana za proizvodnu

potrošnju je sljedeće bitno područje u analizi strukture proizvodnog sistema.

Pretpostavimo da je potrebna veličina nabavki izvana direktno proporcionalna sa veličinom

proizvodnje, pa taj koeficijent proporcionalnosti označimo sa 𝑚𝑗.

𝑚𝑗 =𝑀𝑗

𝑥𝑗

Koeficijent 𝑚𝑗 se naziva direktni koeficijent vanjskih nabavki i on pokazuje koliki je utrošak

vanjskih dobara proizvodne potrošnje po jedinici proizvodnje sektora 𝑗.

Izračunavanjem direktnih koeficijenata vanjskih nabavki za svaki sektor dobijamo vektor

direktnih koeficijenata vanjskih nabavki.20

20Ako su uvozi specificirani po sektorima porijakla, onda se dobija matrica direktnih koeficijenata vanjskih

nabavki.

1

1

3


𝑚 = (𝑚1 𝑚2 ⋯ 𝑚𝑛)

Ukupne vanjske nabavke se mogu izraziti jednačinom 𝑀 = 𝑚1𝑥1 + 𝑚2𝑥2 + ⋯ + 𝑚𝑛𝑥𝑛,

odnosno

𝑚𝑋 = 𝑀 (2. 2. 16)

Jednačina 2. 2. 16 nam daje zavisnost vanjskih nabavki i proizvodnje sistema. Sada možemo,

koristeći relaciju 2. 2. 14 odrediti zavisnost vanjskih nabavki i finalnih isporuka. Zamjenom

𝑋 = (𝐼 − 𝐴)−1𝑌 u 2. 2. 16 dobijamo relaciju koja izražava nabavke izvana kao funkciju

finalnih isporuka.

𝑚(𝐼 − 𝐴)−1𝑌 = 𝑀 (2. 2.17)

Vektor 𝑚(𝐼 − 𝐴)−1 je vektor ukupnih koeficijenata vanjskih nabavki i omogućava nam

izračun efekata finalnih isporuka na potrebe vanjskih nabavki.

Opšti član rezultirajućeg vektora je

𝑚𝑗∗ = ∑ 𝑚𝑖𝑙𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

pa se jednačina 2. 2. 17. može napisati kao

𝑀 = 𝑚1∗𝑦1 + 𝑚2

∗𝑦2 + ⋯ + 𝑚𝑛∗𝑦𝑛

a odavde vidimo da vrijedi

𝑚𝑗∗ =

𝜕𝑀

𝜕𝑦𝑗

Dakle, koeficijent 𝑚𝑗∗ pokazuje promjenu ukupnog uvoza (uvoz svih sektora sistema)

uzrokovanu jedinicom finalne isporuke sektora 𝑗. Osim toga, jedan sabirak u koeficijentu

𝑚𝑗∗, na primjer član 𝑚𝑘𝑙𝑘𝑗 pokazuje potrebe vanjske nabavke koje su utrošene u

proizvodnji sektora 𝑘 a uzrokovane su jedinicom finalnih isporuka sektora 𝑗.

Analiza dodane vrijednosti – multiplikatori dodane vrijednosti

U vrijednosti proizvodnje svakog sektora je sadržana i dodana vrijednost. U Input output

tabeli dadana vrijednost se zapisuje u redovima tabele i prema ranije uvedenoj notaciji,

dodanu vrijednost sektora 𝑗 označavat ćemo sa 𝑉𝑗. Kao što smo i ranije napomenuli dodana

1

1

4


vrijednost se može razdvojiti na svoje sastavne komponente, kao što su iznos plaće, višak

proizvoda, porezi, amortizacija, ...

Ako dodanu vrijednost posmatramo samo kao jedan red u tabeli (koji sadrži agregirane sve

sastavne dijelove dodane vrijednosti) onda imamo vektor dodane vrijednosti 𝑉 =

(𝑉1 𝑉2 ⋯ 𝑉𝑛). Dodanu vrijednost po jedinici proizvoda označit ćemo 𝑣𝑗 i ona se računa

djeljenjem dodane vrijednosti sektora 𝑗 sa vrijednosti proizvodnje sektora 𝑗.

𝑣𝑗 =𝑉𝑗

𝑥𝑗

Ovaj koeficijent pokazuje veličinu dodane vrijednosti sektora 𝑗 koji se formira u jedinici

njegove proizvodnje i naziva se direktni koeficijent dodane vrijednosti. Izračunavanjem

direktnih koeficijenata dodane vrijednosti za svaki sektor dobijamo vektor direktnih

koeficijenata dodane vrijednosti.

𝑣 = (𝑣1 𝑣2 ⋯ 𝑣𝑛)

Ukupna dodana vrijednost sistema se može izraziti jednačinom 𝑉 = 𝑣1𝑥1 + 𝑣2𝑥2 + ⋯ +

𝑣𝑛𝑥𝑛 odnosno

𝑣𝑋 = 𝑉 (2. 2. 18)

Analogno, kao i kod vanjskih nabavki, koristeći relaciju 2. 2. 14 možemo odrediti zavisnost

dodane vrijednosti i finalnih isporuka. Zamjenom 𝑋 = (𝐼 − 𝐴)−1𝑌 u 2. 2. 18 dobijamo

relaciju koja izražava dodanu vrijednost kao funkciju finalnih isporuka.

𝑣(𝐼 − 𝐴)−1𝑌 = 𝑉 (2. 2.19)

Vektor 𝑣(𝐼 − 𝐴)−1 je vektor ukupnih koeficijenata dodane vrijednosti i omogućava nam

izračun efekata finalnih isporuka na dodanu vrijednost sistema.

Ukupni koeficijent dodane vrijednosti je

𝑣𝑗∗ = ∑ 𝑣𝑖𝑙𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

(2. 2.20)

i pokazuje dodanu vrijednost formiranu u svim sektorima sistema koja je sadržana u jedinici

finalnih isporuka sektora 𝑗 . Osim toga, jedan sabirak u koeficijentu 𝑣𝑗∗, na primjer član 𝑣𝑖𝑙𝑖𝑗

izražava dodanu vrijednost formiranu u sektoru 𝑖 koja je sadržana u jedinici finalnih

isporuka sektora 𝑗.

1

1

5


Analogno kao i za vektor dodane vrijednosti možemo odrediti direktne koeficijente rada i

direktne koeficijente ostalih isplata, navedene zasebno u redovima tabele 2.

𝑑𝑗 =𝐷𝑗

𝑥𝑗; 𝑛𝑗 =

𝑁𝑗

𝑥𝑗

Vektori direktnih koeficijenata plaća i ostalih isplata

𝑑 = (𝑑1 𝑑2 ⋯ 𝑑𝑛); 𝑛 = (𝑛1 𝑛2 ⋯ 𝑛𝑛)

Kako vrijedi

𝑑𝑋 = 𝐷 𝑖 𝑛𝑋 = 𝑁

to koristeći relaciju 2. 2. 14 dobijamo plaću kao funkciju finalnih isporuka i ostale isplate

kao funkciju finalnih isporuka.

𝑑(𝐼 − 𝐴)−1𝑌 = 𝐷; 𝑛(𝐼 − 𝐴)−1𝑌 = 𝑁; (2. 2. 21)

Analogno, dobijamo i vektore 𝑙(𝐼 − 𝐴)−1 kao vektor ukupnih koeficijenata plaća i

𝑛(𝐼 − 𝐴)−1 kao vektor ukupnih koeficijenata ostalih isplata i ovi vektori nam omogućavaju

izračun efekata finalnih isporuka na ove komponente dodane vrijednosti sistema.

Ukupni koeficijent plaća sektora 𝑗 je

𝑑𝑗∗ = ∑ 𝑑𝑖𝑙𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

(2. 2.22)

a ukupni koeficijent ostalih isplata sektora 𝑗 je

𝑛𝑗∗ = ∑ 𝑛𝑖𝑙𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

(2. 2. 23)

Ovi koeficijenti pokazuju pomenute dijelove dodane vrijednosti formirane u svim sektorima

sistema koja je sadržana u jedinici finalnih isporuka sektora . Sabirak 𝑑𝑖𝑙𝑖𝑗 izražava plaću

formiranu u sektoru 𝑖 koja je sadržana u jedinici finalnih isporuka sektora 𝑗 i sabirak 𝑛𝑖𝑙𝑖𝑗

izražava ostale isplate formirane u sektoru 𝑖 koje su sadržane u jedinici finalnih isporuka

sektora 𝑗.

Analiza vrijednosti strukture proizvodnje

1

1

6


U kolonama IO tabele prikazana je struktura vrijednosti proizvodnje za svaki proizvodni

sektor.

.,...,1;1

njVMzx jj

n

i

ijj

(2. 2. 24)

Ako jednačinu 2. 2. 24 podijelimo sa 𝑥𝑗 dobićemo strukturu vrijednosti jedinice proizvodnje

sektora 𝑗.

1 = ∑ 𝑎𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

+ 𝑚𝑗 + 𝑣𝑗𝑗 = 1, 𝑛̅̅ ̅̅ ̅ (2. 2. 25)

Obzirom da jednačina 2. 2. 25 vrijedi za svaki sektor to se ova jednačina može zapisati i u

matričnoj notaciji

𝑖 = 𝑖𝐴 + 𝑚 + 𝑣 (2. 2.26)

gdje je 𝑖 = (1 1 ⋯ 1). Ova relacija izražava polaznu strukturu vrijednosti proizvodnje.

Odgovarajućom transformacijom („prebacivanjem“ 𝑖𝐴 na lijevu stranu, izdvajanjem faktora

𝑖 te množenjem sa (𝐼 − 𝐴)−1 dobijamo izraz

𝑖 = 𝑚(𝐼 − 𝐴)−1 + 𝑣(𝐼 − 𝐴)−1 (2. 2.27)

koji takođe pokazuje strukturu vrijednosti proizvodnje sektora. Razlika je u tome što prva

izražava strukturu kao zbir direktnih koeficijenata a druga na zbir ukupnih koeficijenata

vanjskih nabavki i ukupnih koeficijenata dodane vrijednosti. Druga relacija ne sadrži vlastitu

proizvodnu potrošnju sistema, već je vrijednost proizvodnje svakog sektora potpuno

dekomponirana na proizvodnu potrošnju dobara iz uvoza i na dodanu vrijednost formiranu

u proizvodnom sistemu.

Analiza uticaja finalne potrošnje

Posmatrano uz drugog ugla, možemo analizirati uticaj ukupne finalne potrošnje i pojedinih

njenih komponenti na proizvodnju cijele privrede. Ukupna potrošnja determiniše

proizvodnju proizvodnog sistema po obrascu 𝑋 = (𝐼 − 𝐴)−1𝑌 dok se indirektni efekti

utvrdjuju odbijanjem finalne potrošnje od gornjeg izraza, što predstavlja reprodukcionu

potrošnju proizvodnog sistema:

𝑋 − 𝑌 = (𝐼 − 𝐴)−1𝑌 − 𝑌 = ((𝐼 − 𝐴)−1 − 𝐼)𝑌

1

1

7


Efekte finalne potrošnje na proizvodnju moguće je dekomponovati na pojedine

komponente finalne potrošnje, tako da bi ukupni efekti pojedinih komponenti finalne

potrošnje na proizvodnju privrede bili:

𝑋 = (𝐼 − 𝐴)−1(𝐶 + 𝐼𝑛𝑣 + 𝐺 + 𝐸)

pri čemu je, naravno, potrebno izračunati sve podsabirke. Indirektni efekti svake

komponente na proizvodnju dobijaju se analogno indirektnim efektima ukupne finalne

potrošnje, odbijanjem konkretne komponente finalne potrošnje od ukupne proizvodnje

uvjetovane tom komponentom finalne potrošnje. Možemo posmatrati i odnos ukupnih i

indirektnih efekata komponenti finalne potrošnje na proizvodnju. Kod sektora koji manje ili

nikako ne isporučuju robe za finalnu potrošnju, biti će zabilježeno veće učešće indirektnih

efekata. Međusektorski model pokazuje da svi sektori, direktno ili indirektno učestvuju u

proizvodnji roba namijenjenih finalnoj potrošnji, što je i logično, obzirom da je osnovni cilj

proizvodnje, finalna potrošnja proizvedenih roba.

RAS metod i Hibridni metod

Problem stabilnosti tehničkih koeficijenata je jedan od najosjetljivijih prilikom korištenja

input output modela za potrebe projiciranja. Razloga za ovakvu konstataciju ima više.

Obzirom da je tehnički koeficijent definisan kao količnik vrijednosti utroška proizvoda

sektora 𝑖 i vrijednosti proizvodnje sektora 𝑗, slijedi da do promjene tehničkih koeficijenata

može doći iz sljedećih osnovnih razloga:

a) zbog promjene količinskih utrošaka proizvoda sektora 𝑖 u proizvodnji sektora 𝑗

b) zbog promjene relativnih cijena proizvoda sektora 𝑖 i 𝑗.

Slijedeći tu logiku, dalje možemo konstatovati da do promjene količinskih utrošaka (slučaj

pod a)) može doći zbog:

- tehničkog napretka u sektoru 𝑖 i/ili u sektoru 𝑗,

- promjena u produktivnosti proizvodnih faktora,

- promjena u ekonomičnosti poslovanja sektora 𝑗.

Do promjene relativnih cijena može doći zbog brojnih razloga, od kojih su neki identični sa

uzrocima promjene količinskih utrošaka, a pored ovih javljaju se i brojni drugi od kojih

spominjemo: promjene u režimu cijena, promjene u spoljnotrgovinskom režimu,

elastičnosti ponude i potražnje i dr.

1

1

8


Iz izloženog je jasno da je teško, odnosno u praksi nemoguće, kvantificirati sve ove faktore.

Dakle, postoji potreba za metodama ažuriranja tehičknih koeficijenata koje će udovoljiti

kontradiktornim ciljevima, što veće preciznosti i praktične upotrebljivosti, ekonomičnosti i

racionalnosti.

U praksi se primjenjuje dosta veliki broj metoda kao što su metodi ekstrapolacije trenda

tehničkih koeficijenata, evaulacijom uticaja konkretnih velikih investicionih projekata na

promjene koeficijenata, primjenom koncepta graničnih kapitalnih koeficijenata oblika:

𝛼𝑖𝑗 =𝑑𝑧𝑖𝑗,𝑡

𝑑𝑥𝑗

koji proizilaze iz početne formulacije osnovne regresione jednačine

𝑧𝑖𝑗,𝑡 = 𝛼𝑖𝑗𝑥𝑗 + 𝛽𝑖𝑗

Primjena metode podrazumjeva testiranje hipoteze da je 𝛽𝑖𝑗 = 0 što bi odgovaralo hipotezi

o jednakosti graničnih i prosječnih tehničkih koeficijenata21. U praksi najčešće

upotrebljavana metoda je biproporcionalna RAS metoda22, koja se zasniva na

ravnomjernom rasprostiranju efekta supstitucije i efekta fabrikacije

RAS metoda je metoda ažuriranja matrice tehničkih koeficijenata (intermedijarne potrošnje) iz nekog baznog razdoblja, informacijama izrađenih na osnovi tekućih podataka (statističkih istraživanja, anketa itd.). Ona pripada skupini biproporcionalnih metoda, a to znači da se njome istovremeno korigiraju i kolone i redovi bazne matrice. Ažuriranje već postojeće, stare input-output tablele je osnovni razlog primjene ove metode i to zato što je potrebno dvije do pet godina nakon završetka referentne godine da bi se iz prikupljenih podataka napravila i publicirala nova input-output tablica za tu godinu, a ona je već tada prilično zastarjela.

Osnovna pretpostavka RAS metode jest da je promjena svakog tehničkog koeficijenta u toku vremena rezultanta uticaja dva efekta, i to “efekta supstitucije” i “efekta fabrikacije”.

Efekat supstitucije je prouzrokovan najčešće promjenom relativnih cijena i tehničkim

progresom. Uticaj ovog efekta kvantificira se parametrom r, kojim se množe redovi bazne

matrice tehničkih koeficijenata.

21 A.J. Middlehoeck: Tests of the Marginal Stability of Input-Output Coefficients u : A.P.Carter i A.Brody:

Applications of Input-Output Analysis Nort Holand Amsterdam 1969 22 Autori ovog metoda su R.Stone i A.Brown: A Computable Model of Economic Growth ( A Programe for

Growth, 1), Chapman & Hall London, 1962. Metoda je razvijena prilikom konstrukcije modela privrednog rasta

Velike Britanije.

1

1

9


Efekat fabrikacije, prouzrokovan je najčešće tehničkim progresom i kvantificira se

parametrom s, kojim se množe stupci bazne matrice.

Osnovni elementi (informacije) potrebni za primjenu RAS metode su :

a) Matrice tehničkih koeficijenata za neko prijašnje (bazno) razdoblje𝐴0, ovu matricu

želimo ažurirati na sadašnji period i tako dobiti novu matricu tehničkih koeficijenata

za koju pretpostavljamo da leži u osnovi međusektorskih odnosa koji su se formirali

u sadašnjem periodu ;

b) Vektor ukupne proizvodnje 𝑋 u sadašnjem periodu za koji procjenjujemo matricu 𝐴;

c) Vektor ukupne proizvodnje intermedijanih proizvoda u sadašnjem periodu 𝑢, koji

dobijamo ako od vektora ukupne proizvodnje 𝑋odbijemo vektor finalne potrošnje;

d) Vektor ukupne potrošnje intermedijalnih proizvoda 𝑣 u sadašnjem periodu koji

možemo dobiti ako od vektora ukupne proizvodnje 𝑋 odbijemo vektor dodane

vrijednosti.

Oznake za vektore 𝑢 i 𝑣 su oubičajene u literaturi i zbog toga su i ovdje navedene u

izvornom obliku. Da ne bi došlo do zabune zbog preklapanja sa oznakama koje smo ranije

uveli a vezane za notaciju u IO modelu, daćemo i formalnu matematsku definiciju

komponenti vektora 𝑢 i 𝑣.

𝑢𝑖 = ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑗=1

𝑣𝑗 = ∑ 𝑧𝑖𝑗

𝑛

𝑖=1

Dakle, da bismo izvršili procjenu tehnološke matrice potrebni su nam podaci ukupnih

intermedijarnih isporuka i ukupnih intermedijarnih nabavki, kao i bazna tehnološka

matrica.

Prema vezama koje postoje između matrica 𝐴, 𝑢, 𝑣, 𝑋 vidimo da se zadatak svodi na

rješavanje sistema jednačina datih u matričnom obliku:

𝑢 = 𝐴𝑋 (2. 3. 1)

𝑣 = 𝑖𝐴�̂� (2. 3. 2)

gdje je �̂� dijagonalna matrica sa elementima 𝑋𝑖 na glavnoj dijagonali.

1

2

0


U ovom sistemu nepoznata je matrica A, što znači da imamo 2𝑛 jednačina sa 𝑛2

nepoznatih. Da bi se mogao riješiti ovaj sistem uvode se i dodatne pretpostavke,

pretpostavke o uniformnosti djelovanja pomenutih efekata. To ustvari znači da je efekat

supstitucije isti za sve potrošače tog proizvoda, tj. da se cijeli red 𝑖 množi sa istim faktorom

efekta supstitucije 𝑟𝑖 i da je efekat fabrikacije sektora 𝑗 jednak u svim inputima tog sektora,

tj. da se cijela kolona množi sa istim faktorom efekta fabrikacije 𝑠𝑗.

Na ovaj način se procjena matrice 𝐴 sastoji od utvrđivanja 𝑛 faktora efekata supstitucije i 𝑛

faktora efekata fabrikacije, pri čemu na procjenu svakog elementa matrice 𝐴 utiče i 𝑟𝑖 i 𝑠𝑗.

𝑎𝑖𝑗 = 𝑟𝑖𝑎𝑖𝑗0 𝑠𝑗

Ili za čitavu matricu tehničkih koeficijenata

𝐴 = �̂�𝐴0�̂� (2. 3.3)

gdje su �̂� i �̂� dijagonalne matrice sa elementima 𝑟𝑖 i 𝑠𝑗 na glavnoj dijagonali.

Postupak procjene se može formulirati na sljedeći način:

Na osnovu 2. 3. 1 i 2. 3. 3 imamo

𝑢 = 𝐴𝑋 = �̂�𝐴0�̂�𝑋 = �̂�𝐴0�̂�𝑠 (2. 3.4)

Dalje iz 2. 3. 2 i 2. 3. 3 imamo

𝑣 = 𝑖𝐴�̂� = 𝑖�̂�𝐴0�̂��̂� = 𝑟𝐴0�̂��̂� (2. 3.5)

jer je 𝑖�̂� = 𝑟 , �̂�𝑋 = �̂�𝑠 i �̂��̂� = �̂��̂�.

Jednačine 2. 3. 4 i 2. 3. 5 predstavljaju sistem od 2𝑛 jednačina sa 2𝑛 nepoznatih i

rješavanjem sistema dobićemo faktore efekta supstitucije 𝑟1, 𝑟2, … , 𝑟𝑛 i faktore efekta

fabrikacije 𝑠1, 𝑠2, … , 𝑠𝑛

Postupak procjene parametara 𝑟𝑖 i 𝑠𝑗 je iterativan i sastoji se u naizmjeničnom

izračunavanju korekcionih vrijednosti parametara 𝑟𝑖 i 𝑠𝑗.

Praktična iskustva pokazuju da je konvergencija sume korekcionih parametara prema broju

𝑛 (broj sektora), pa time i konvergencija vektora 𝑢𝑡 𝑖 𝑣𝑡 prema vektorima 𝑢 𝑖 𝑣 dosta brza,

te se ova metoda dosta često primjenjuje, pri čemu je veliki značaj u primjeni odigrao

napredak računarske tehnike.

1

2

1


Modificirana ili hibridna RAS metoda polazi od istog koncepta, sa tom razlikom što se ne

izračunavaju svi koeficijenti, jer se ova varijanta metode primjenjuje u slučaju da nam je

jedan broj koeficijenata poznat. Ostvaruje se nešto brža konvergencija.

Ažuriranje ostalih elemenata međusektorske tabele vrši se u praksi odredjenom

kombinacijom direktnih statističkih snimanja i djelimičnih primjena nekih metoda za

procjenu - aproksimiranje nedostajućih elemenata tabele.

Iako, veoma ekonomičan, RAS postupak ima veoma velike manjkavosti suštinske prirode,

koji proizilaze iz činjenice, da ne postoji teoretska fundiranost pretpostavke o

ravnomjernom rasprostiranju promjena u odnosu na baznu tabelu na kvadrante finalne

potrošnje i dodane vrijednosti.

procjena potencijalnih ekonomskih efekata nove …...institucija vlasti i procesa u bosni i...

Documents