privatizacija u republici hrvatskoj

8/13/2019 Privatizacija u Republici Hrvatskoj

1/24

1

PRAVNI FAKULTET SVEU ILI TA U ZAGREBU

KATEDRA ZA EKONOMSKU POLITIKU

SEMINARSKI RAD IZ EKONOMSKE POLITIKE:

PRIVATIZACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Voditelj seminara:

Nenad Rančić, asist.

Student:


2/24

2

SADR AJ:

UVOD………………………………………………………………………………...................3

1. TRANZICIJA PRIVATIZACIJA....……………………………………....…......................4

1.1. Općenito o tranziciji…………………………………………………………...............4

1.2. Proces privatizacije i njegova uloga u okviru tranzicije…………………………….5

2. CILJEVI I METODE PROCESA PRIVATIZACIJE U POSTSOCIJALISTIČKIM

ZEMLJAMA.................................................................................................................6

2.1. Ciljevi privatizacije……………..….............…………………………….. .................6

2.2. Strategija, tehnike i metode privatizacije………………………………………........7

3. PROCES PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ…..…………………..........11

3.1. Opće pretpostavke za privatizaciju……………………………………................. 11

3.2. Osnovni koncept privatizacije u Hrvatskoj……………………………….………...12

3.3. Tijek procesa u prve dvije i pol godine provedbe...……………....………....……13

3.4. Proces privatizacije od 1993. do danas …………………………………….........16

3.5. Osvrt na do sada ostvarene rezultate…………….…………………....................20

ZAKLJUČAK…………………………………………………………...................................21

SAŽETAK……………………………………………………………....................................23

POPIS LITERATURE………………………………………………………………...............24


3/24


4/24

4

1.TRANZICIJA I PRIVATIZACIJA 1

1.1 OPĆENITO O TRANZICIJI

Duboka kriza socijalističkih sustava u Europi rezultirala je konačnim padom komunizma i vraćanjem tih zemalja u kapitalistički sustav. Bila je to posljedica njihove rastuće neefikasnosti, posebno u odnosu na tržišne privrede zapada.

Tako su istočnoeuropske zemlje započele proces tranzicije ili prijelaza iz socijalističke, dirigirane, tehnološki zaostale privrede, temeljene pretežno na državnom/društvenom vlasništvu u tržišnu, otvorenu, mode rnu privredu temeljenu na privatnom vlasništvu, prijelaz iz planskog totalitarizma u tržišnu demokraciju.

Taj proces nije jednodimenzionalan, on podrazumjeva radikalne promjene na nekoliko razina, osnovne su:

1)tržište,

2)vlasništvo,

3)političko ustrojstvo i

4)makroekonomsko okruženje .

Dakle, ovaj proces predstavlja korjenitu promjenu, ne samo gospodarskog sustava nego i političkog ustrojstva tj. znači prijelaz iz komunističkog jednostranačja u demokratski pluralizam, te stoga obično i započinje prvo kao politički proces, da bi se zatim proširio i izvan političke sfere .

Kao ekonomska preobrazba, tranzicija podrazumijeva ne promjenu ekonomske politike unutar istog sustava nego radikalnu reformu čitavog gospodarskog sustava koja znači promjenu ponašanja svih

privrednih subjekata, promjenu institucija i organizacija unutar nacionalne ekonomije 3.

Iako postoji opći konsenzus oko teoretskih načela tranzicije (privatizacija, izgradnja tržišnih institucija i razvoj tržišne demokracije) njihova primjena u praksi ukazuje se kao složen, kompleksan, mukotrpan i dugogodišnji proces koji nema presedana u svjetskoj povijesti, a koji je uz ostalo potenciran i dominacijom

politike nad ekonomijom i činjenicomda politički motivi nisu uvijek konzistentni ekonomskim ciljevima koji se tranzicijom žele postići. Takav odnos politike i ekonomije samo je pojačao krizu u koju su ušle postsocijalističke zemlje započevši tranzicijski proces. Osnovna obilježja te “tranzicijske krize” su: smanjenje proizvodne aktivnosti i BDP-a , rast nezaposlenosti, pad standarda i kupovne moći stanovništa, uz visoku stopu inflacije. Ova kriza je bila pomalo i neočekivana za većinu zapadnih analitičara jer se vjerovalo daće potpuni prijelaz socijalističkih sustava u tržišnu privredu rezultirati njihovim ubrzanim razvojem, budući da su tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća te zemlje u svoje ekonomije uvodile neke tržišne elemente koji su povećavali njihovu efikasnost. Međutim raspad zajedničkog tržišta socijalističkih zemalja, njihovog planskog, klirinškog načina trgovanja, uz nizak stupanj njihove konkurentnosti u odnosu na stranu konkurenciju te restrukturiranje čitave privrede doveli su do navedenih poremećaja.

2

Privatizacija dolazi od lat. privatus, -a, -um ; osobni, lični , svoj, vlastit, povjerljiv, isključiv…; i inače se definira kao uzimanje pod svoje, shvaćanje da je neka funkcija privatna stvar pojedinca koji je obavlja ( B. Klaić, Riječnik stranih riječi, Zagreb, Školska knjiga, !989.), no u ekonomiji privatizacijom se uglavnom podrazumjeva proces transformacije vlasništva iz avnog/državnog/društvenog u privatno.

2I. Drutter i dr., Privatizacija, tržišna struktura i konkurencija, Zagreb 1992.. In: Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Hrvatske, sv. 5 / studeni, str. 46. 3M. Babić. Program privrednog razvoja Hrvatske, Zagreb 1992. In: Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1999, Pravni fakultet, str 4.

1


5/24

5

1.2. PROCES PRIVATIZACIJE I NJEGOVA ULOGA U OKVIRU TRANZICIJE

Suština tranzicije jest prijelaz iz manje efikasnog u efikasniji sustav . U tom smislu treba razmotriti i proces privatizacije koji je temeljni preduvjet povećanja efikasnosti i konkurentnosti nacionalnih ekonomija bivših socijalističkih zemalja.

Naime, osnovno obilježje socijalističkih sustava, uz nepostojanje slobodnog tržišta proizvoda i proizvodnih faktora te pratećih instrumenata i institucija, jest i sustav državnog (u bivšoj SFRJ društvenog), a ne privatnog vlasništva, koji se, i u tržišnom okruženju, pokazao deleko neefikasnijim od privatnovlasničkog. Odatle proizlazi i nužnost transformacije ili pretvorbe vlasničke strukture postsocijalističkih privreda u pravcu povećanja udjela privatnog sektora u stvaranju BDP-a.

Ovaj segment tranzicije obično se označava izrazom privatizacija, koji u ovom smislu uz pretvorbu vlasničke strukture podrazumjeva i ubrzano osnivanje novih privatnih poduzeća što treba voditi dinamiziranju gospodarskog razvoja i prevladavanju tranzicijske krize.

Država je uvijek bila loš vlasnik i još lošiji poduzetnik, pa i na zapadu. Tako je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, uslijed zaoštravanja konkurentske borbe na svjetskom tržištu, u mnogim kapitalističkim zemljama došlo do vala privatizacije javnih poduzeća (tj. poduzeća u državnom vlasništvu) radi povećanja njihove efikasnosti. Rezultati ove pretvorbe bili su uspješni, bolje rečeno ta su poduzeća privatizacijom

5 povećala svoju efikasnost .

Kolapsom socijalističkih sistema došlo je također do procesa privatizacije, no sada u posve izmjenjenim okolnostima. Dok u kapitalističkim zemljama privatizacija obuhvaća poduzeća koja djeluju na tržišnim načelima i u potpunom tržišnom okruženju sudjelujući u stvaranju društvenog proizvoda s udjelom, u pravilu manjim od 15%, u postsocijalističkim zemljama privatizacija obuhvaća gotovo cjelokupnu privredu, jer državna poduzeća sudjeluju u stvaranju društvenog proizvoda s udjelom većim od 80%, i to u uvjetima:

- nepostojanja tržišne strukture, mehnizama i institucija, - održavanja mekog budžetskog ograničenja sa stalnim pritiskom na rast cijena, - razvojno nepoticajne fiskalne i porezne politike, - nerazvijanja menadžerskog znanja i

6 - manjka kadrova .

Uslijed ovoga privatizacija je u postsocijalističkim zemljama mnogo složeniji, mukotrpniji i sporiji proces te se ne može vršiti na isti način kao u tržišnim privredama. U ovim zemljama taj proces ima sasvim drugačije značenje, on je “preduvjet raskida sa socijalističkim gospodarskim sustavom i preduvjet depolitizacije gospodarstva odnosno polazište za prelazak na tržišni

7 način privređivanja i povratak na demokratski sustav vrijednosti. ”

Složenost i značenje privatizacije u procesu tranzicije može se u potpunosti razumjeti samo ako se razmotri utjecaj i posljedice toga procesa na sve četiri razine globalnog gospodarskog sustava koje su

važne za privatizaciju, tranziciju i efikasno funkcioniranje tržišnog gospodarstva8: 1)Na razini nacionalnog gospodarstva i makroekonomskog okruženja provođenje tranzicije

uključujući i privatizaciju obuhvaća: li beralizaciju, deregulaciju i internacionalizaciju gospodarstva i zato radikalnu promjenu svih segmenata makroekonomske politike koji su određivali osnovne smjernice poslovanja državnih poduzeća i oslobađali ih odgovornosti i rizika za vlastito poslovanje, te se zato

4

. Rohatinski i dr. Pretvorba, odakle dolazomo… kamo idemo, Zagreb 1994., RIFIN, str 4. G. Nikić. Kako provesti privatizaciju društvenog vlasništva Pula , In: Znanstveni skup “Susreti na dragom kamenu” Fakultet

ekonomije i turizma, Pula 1992., str. 62. 6Isto, str 62 – 63. 7D. Kalogjera. Značenje privatizacije u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva, In: Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1999., Pravni fakultet, str. 127. 8Isto, str 128.

5 4


6/24

6

moraju zamijeniti onima koji jačaju samostalnost poduzeća, njihovu efikasnost i konkurentnost, a rizike i odgovornosti prenose na njih same.

2)Na razini industrijske organizacije posljedice privatizacije su: razvoj tržišne strukture i uspostava tržišnih institucija koje omogućuju funkcioniranje tržišta robe, rada i kapitala.

3)Na razini poduzeća privatizacija je pretpostavka za njihovo brzo i efikasno restrukturiranje tj. uvođenje takvih promjena u njihovu strukturu i organizaciju kojeće povećati njihovu efikasnost i produktivnost radi povećanja njihove konkurentnosti na tržištu. Uz to, na ovoj se razini privatizacijom definiraju osnovni subjekti poslovnog procesa: vlasnik, poduzetnik, menadžer i radnik i među njima novi, tržišni, međuodnosi i pravila ponašanja.

4)Na razini pojedinca privatizacijom se ponovno uvodi građanin, individualni vlasnik i poduzetnik kao osnovni nositelj vlasničkih prava.

Temeljem svega gore rečenog može se zaključiti kako je privatizacija temeljni preduvjet za tranziciju iz tržišnog u socijalistički sustav pričemu posebno važno značenje ima za razvoj tržišnih struktura koje povećavaju efikasnost i omogućuju konkurenciju.

2. CILJEVI I METODE PROCESA PRIVATIZACIJE U POSTSOCIJALISTIČKIM ZEMLJAMA

2.1. CILJEVI PRIVATIZACIJE

Određivanje cilja ovog procesa vrlo je važno za njegovcjelokupni tijek jer upravo prioritetni ciljevi koji se njome žele postići determiniraju izbor strategije, metoda i tehnika privatizacije.

Svaka od postsocijalističkih zemalja određuje ciljeve koje privatizacijom želi postići u skladu s postavljenim prioritetima i specifičnim okolnostima koje postoje u nacionalnoj ekonomiji i njenom političkom okruženju. Zbog toga se privatizaciji postavljeni ciljevi po zemljama donekle razlikuju što proizlazi i iz različitih formulacija u suštini istih ciljeva jer oko osnovnih ciljeva koji se privatizacijom žele

9 postići nema većih prijepora i nesuglasica te se oni u osnovi mogu svesti na sljedeće grupe :

1) Privatizacijom pokrenuti prijelaz na tržišnu ekonomiju i, naročito, razvoj financijskog tržišta i tržišta kapitala,

2) Privatizacijom stvoriti novu upravljačku strukturu i nove poduzetničke motive zasnovane na privatnom vlasništvu kapitala, maksimiziranju dobiti i tržišnoj konkurenciji,

3) Prodajom poduzeća privatnicima povećati prihode državnog proračuna,

4) Osigurati dodatna sredstva za saniranje i razvoj poduzeća, i

5) Osigurati demokraciju, vladavinu prava i političke slobode.

Unutar ovih ci ljeva pojedine zemlje posebno ističu npr.: podjelu dionica građanima i zaposlenima, održavanje razine zaposlenosti, stabilizaciju ekonomije i t d.

S obzirom na postavljene prioritetne ciljeve privatizacije moguće je uvjetno razlikovati dvije skupine 10

zemalja :

9 10

O ciljevima privatizacije v. Isto, str 129 – 130. . Z. Baletić. i dr., Makroekonomska reforma i politika privatizacije u srednjoj i istočnoj Europi, Zagreb 1994., IRMO, str.43.


7/24

7

a) Zemlje koje su za prioritetni cilj procesa postavile korijenitu promjenu vlasničke struktureu korist povećanja udjela privatnog sektora.

b) Zemlje koje su zbog velikog proračunskog deficita i prezaduženosti za prvenstveni cilj privatizacije postavile povećanje proračunskih prihodate usmjeravanje tih sredstava u restrukturiranje privrede.

Danas, međutim, postoji velika suglasnost teoretičara da povećanje proračunskih prihoda, iako vrlo važno za sve tranzicijske zemlje ne treba biti prioritet privatizacije. Ovo posebno potkrepljuje činjenicada je pretpostavka o mogućnosti značajnih prihoda od privatizacije bila u većini zemalja, i to posebno u početnim stadijima privatizacije, u velikoj mjeri pogrešna. Zbog toga većina analitičara danas smatra da dominantni cilj ovog procesa treba ipak biti radikalna promjena vlasničke strukture u korist privatnog sektora koji bi potakao ubrzanje gospodarskog razvoja puno efikasnije nego je to u stanju činitidržavni sektor.

U pogledu ciljeva privatizacije velike poteškoće stvara oprečnost i neusklađenost mnogih od njih. U tom smislu posebno treba razmotriti i problem naglog porasta nezaposlenosti što je jedno od osnovnih obilježja tranzicijske krize. Naime, iako privatizacija, ako se odvija u okviru uspješno vođene tranzicije, dugoročno dovodi do stvaranja novih radnih mjesta, ona kratkoročno neizbježno producira porast nezaposlenosti posebno ako se provodi metodom pojedinačne prodaje što dodatno usporava i otežava ovaj proces. S tim u vezi je i očit primjer oprečnosti ciljeva privatizacije. Naime, kako je osnovni cilj procesa privatizacije povećanje produktivnosti i efikasnosti poduzeća, novi vlasnikće produktivnost nastojati povećati prvenstveno smanjenjem viška zaposlenih do kojeg je dovela socijalistička organizacija privrede i nepoimanje rada kao troška kojeg treba minimizirati. S druge strane, povećanje nezaposlenosti ne samo da ne može biti cilj ekonomske politike jedne zemlje, nego predstavlja nešto što se nastoji pod svaku cijenu izbjeći posebno u uvjetima krize kakva je tranzicijska. Ako se, međutim, kao tehnika privatizacije primjenjuje prodaja državnog ili društvenog kapitala privatnicima i pri tome uvjetuje zadržavanje postojeće razine zaposlenih, tko će biti spreman kupiti takvo državno poduzeće plativši državi procijenjenu vrijednost, a zadržati višak zaposlenih i uložiti u modernizaciju i reorganizaciju?

Razmotrivši važnost postavljenih ciljeva privatizacije u pripremi i provedbi samog procesa trebana kraju istaći da oni moraju biti jasni, dosljedni i konzistentni kako bi omogućili ispravan odabir strategije i metoda 11 privatizacije, njihovo uspješno provođenje i valjane kriterije za vrednovanje ostvarenoga .

2.2. STRATEGIJA, TEHNIKE I METODE PRIVATIZACIJE

Strategija privatizacije podrazumijeva skup radnji i mjera predviđen za ostvarivanje postavljenih ciljeva privatizacije.

Dok oko ciljeva privatizacije, posebice dugoročnih, nema većih dvojbi, veliki su prijepori i razlike u odabiru 12

tehnika, metoda i strategije njihovog provođenja. Opća suglasnost postoji samo u dva stava : a) da je proces privatizacije mnogo složeniji i teži nego što je itko mogao očekivati, b) da još nije pronađena ni strategija ni model koji bi omogućio učinkovito ostvarivanje većine ciljeva

privatizacije.

S tim u vezi nameće se nekoliko pitanja na koja nema jasnog i nedvosmislenog odgovora:

1) treba li privatizaciju vršitiuz ili bez naknade?

2) Ako se privatizacija vrši uz naknadu, tj. prodajom, pod kojim uvjetima je obavljati, s ili bez popusta, uz ili bez poreza, obročno ili ne, preko kojih institucija; za što koristiti dobivena sredstva?

11 12

O oprečnosti ciljeva privatizacije v. Kalogjera, cit. rad, str. 130 – 131. Isto, str 131.


8/24

8

3) Treba li poći od načela da susvi kupci ravnopravni ili se mogu diferencirati kao fizičke ili pravne osobe po određenim kriterijima, ako da pod kojim?

4) Ako se državno vlasništvo dijeli bez naknadekome ga podijeliti, samo zaposlenicima poduzeća ili svim građanima, temeljem kojih kriterija, pod kojim uvjetima i kojom tehnikom raspodjele?

5) Treba li privatizaciju provoditi centralizirano tj. odlukama koje se donose u jednom središtu za cijelu privredu ili decentralizirano počevši od autonomne pretvorbe svakog poduzeća do veće ili manje regionalizacije odlučivanja?

6) Treba li privatizirati vlasničkim šokom tzv. “Big bangom” ili postupno kroz više godina?

7) Treba li privatizirati metodom “Case by case”tj. p oduzeće po poduzeće ili masovnom privatizacijom tzv. “Mass privatization” putem vouchera?

8) Treba li privatizaciju cjelokupne privrede vršiti po jednom modelu ili za različite skupine poduzeća klasificirana po određenim kriterijima (kojim?)koristit i različitetehnike privatizacije 13?

U daljem razmatranju mi ćemo se dotaknuti samo nekih od ovih pitanja.

U traženju odgovora na njih razvile su se različite metode privatizacije:

1) Javna prodaja dionica putem javne ponude, s il i bez popusta,

2) Privatna prodaja dionica unaprijed odabranom krugu kupaca, s ili bez popusta,

3) Prodaja imovine poduzeća,

4) Prodaja dijelova poduzeća (spinoff),

5) Dokapitalizacija privatnim kapitalom,

6) Otkup od strane menadžera i zaposlenih (menagement/employee buy-out tj. MEBO tehnika),

7) Podjela dionica menadžerima bez naknade, u cjelini ili djelomično,

8) Privatizacija putem vouchera, posebnih doznaka ili certifikata koji se daju svim građanima bez naknade,

9) Davanje menadžerima i zaposlenima poduzeća u zakup (leasing) . 14

Između ovih i drugih metoda privatizacije svaka je zemlja izabrala onu koja je u najvećoj mjeri usklađena s njezinim specifičnostima i postavljenim prioritetima u procesu privatizacije.

Za ilustraciju evo tabličnog prikaza korištenih tehnika i metoda privatizacije u četirisrednjoeuropske zemlje uz napomenu da ćemo se procesom privatizacije i korištenim metodama u Hrvatskoj podrobnije zabaviti nešto kasnije.

(Tablični prikaz na sljedećoj stranici)

13 14

. Nikić, cit. rad, str. 63. Metode i tehnike privatizacije prema: Kalogjera, cit. rad, str. 132.


9/24

9

Tablični prikaz korištenih metoda privatizacije do kraja 1994. godine u Hrvatskoj,eškoj Slovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj:

ZEMLJA

TEHNIKA

Emisija Dionica

i prodaja X X – X X X GLAVNA

HRVATSKA

Koristili Namjerav ali Koristiti

E KAI SLOVAČKA


POLJSKA


MAĐARSKA

Koristili

Javna dražba – X X X – X –

Besplatna raspodjela dionica zaposlenima

– – – – – X –

Prodaja dionica popustom zaposlenima

s GLAVNA GLAVNA – X X GLAVNA X

Besplatna raspodjela dionicaodraslim građanima

– X – – – – –

X Menagement buy-out

X – X X – –

X Ostale*

– GLAVNA X X X –

* eška i Slovačka: metoda vouchera, restitucije, prodaja stranim investitorima Poljska: privatizacija likvidacijom, zajednička ulaganja, davanje u najam zaposlenima i

menadžerima, prijenos imovine općinama Hrvatska: transfer neprodanih dionica trima državnim fondovima bezkompenzacije

Izvor: Institut za razvoj i međunarodne odnose , Zagreb, 1994. 15

Konačno sve ove tehnike mogu se u osnovi svesti na dvije osnovne tehnike pretvorbe državnog/društvenog kapitala, a to su privatizacija prodajom dionica i privatizacija raspodjelom dionica

bez naknade. Izbor između ove dvije osnovne tehnike ovisi o prioritetu privatizacije postavljenom u pojedinoj zemlji. Zemlje u kojima je kao prioritet određena transformacija društvenog kapitala u privatni naglasak su stavljale na raspodjelu dionica građanima ili zaposlenima (Češka i Slovačka). Većina zemalja ipak je odabrala prodaju kao temeljnu tehniku s čime je bila suglasna i većina teoretičara. Kao glavni razlog ovakvome izboru navodilo se da zemlje koje imaju proračunski deficit i visok vanjski dug, a takva je većina tranzicijskih zemalja, ne bi trebale poklanjati imovinu bez naklade jer time ne samo da bi izostalo prijeko potrebno povećanje proračunskih prihoda nego i dodatni svježi ka pital toliko

15 Iz Baletić i dr., cit. rad, str. 96.


10/24

10

potreban za restrukturiranje cjelokupne privrede, a sredstva uskog kruga potencijalnih ulagača otišla bi 16

time u potrošnju ili inozemstvo . Primjena ove metode uvelike se temeljila na pretpostavci velike zainteresiranosti stranog kapitala za kupnju socijalističkih poduzeća, međutim ona se uz rijetke izuzetke pokazala uvelike pogrešnom tako da su značajnija sredstva za privatizaciju mogla doći samo iz domaćih izvora koji su bili vrlo ograničeni jer je vrijednost štednje i ukupnog novčanog kapitala u tranzicijskim zemljama puno manja od vrijednosti kapitala namijenjenog privatizaciji. Zato je i primjena ove metode kao osnovne dovela do zastoja u procesu uz zadržavanje neprivatiziranog kapitala u državnom vlasništvu sa svim negativnim posljedicama koje to ima za proces tranzicije.

S druge strane rijet ke zemlje su se opredijelile za masovnu privatizaciju podjelom vaučera za kupnju dionica svim građanima (prvotno samoČeška i Slovačka, kasnije i neke druge), kao tehniku privatizacije većeg djela državnog kapitala. Osnovne prednosti ove privatizacijske tehnike su:

a) kompenziran nedostatak kapitala,

b) preko noći mijenja vlasničku strukturu privrede stvarajući milijune novih vlasnika,

c) omogućuje veliki udjel domaćih građana u privatizaciji,

d) stvara preduvjete za organiziranje i ubrzani razvoj tržišta kapitala i vrijednosnih papira što je osnovica moderne tržišne privrede.

Osnovni nedostatak, uz izostanak dodatnih povećanja proračunskih prihoda i priljeva svježeg kapitala, est usitnjena vlasnička struktura koja stvara problem upravljanja takvim poduzećima i povećanja njihove

17 efikasnosti, sve dok u relativno dužem periodu ne dođe do koncentracije vlasništva .

Primjena ove metode pokazala se, međutim, vrlo uspješnom posebno u privatizaciji velikih i srednjih državnih poduzeća za koja je i inače teško naći kupca. Ključ toga uspjeha vjerojatno ječinjenicada ova tehnika unatoč rečenim nedostacima ipak omogućuje da proces teče, ujedno donoseći navedene pozitivne učinke vrlo značajne za odvijanje tranzicije, za razliku od tehnike prodaje koja u istim

okolnostima dovodi do zastoja.

Na kraju možemo zaključiti da su, iako postoji velika suglasnost da bi, gdje je god to moguće u privatizaciji trebalo koristiti tehn iku prodaje, iskustva pokazala kako je potrebna određena fleksibilnost u primjeni raznih metoda privatizacije, a ne držanje i traženje jedne jedinstvene metode za cijelu privredu jer e to u većini slučajeva kontraproduktivno uslijed heterogene strukture same privrede. Zbog toga je dobro

segmentirati državna odnosno društvena poduzeća po određenim kriterijima (npr. po uspješnosti, tržišnoj poziciji, veličini, kapitalnoj intenzivnosti…) i na svaku skupinu primijeniti tehniku koja u njenom slučaju i s

18 obzirom na njena obilježja omogućuje učinkovito ostvarenje privatizaciji postavljenih ciljeva , pričemu je dobro poticati decentralizirano i autonomno odlučivanje o izboru tehnike provođenja procesa.

Nikić, cit. rad, str. 66. O prednostima i nedostacima metode masovne privatizacije putem vaučera v.: Kalogjera, cit. rad, str. 136 – 137. i Baletić i dr.,

cit. rad, str 119 – 120. 18v. Nikić, cit. rad, str. 63 – 65.

17 16


11/24

11

3. PROCES PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

3.1. OPĆE PRETPOSTAVKE ZA PRIVATIZACIJU

Na prvim demokratskim višestranačkim izborima održanim 1990. godine velika većina hrvatskih bira ča poduprla je opciju koja je, u skladu s tada općim tendencijama u Europi, podrazumijevala konačno odbacivanje komunističkog sustava i prijelaz u tržišnu demokraciju. Tako je novoizabrana hrvatska vlast, oš u sklopu bivše SFRJ, započela proces tranzicije što je naravno podrazumijevalo i sveobuhvatnu

transformaciju vlasničke strukture.

Pri tom je startna pozicija Hrvatske (kao i drugih republika bivše SFRJ) u tranziciji i privatizaciji bila nešto povoljnija od pozicije drugih postsocijalističkih zemalja, što je proizlazilo iz strukture i gospodarskog sustava naslijeđenog iz bivše države, a koji se umnogome razlikovao od centralnoplanskog socijalizma sovjetskog tipa kakav je postojao u istočnoeuropskim zemljama.

Karakteristike ove strukture relevantne za privatizaciju su: a) decentralizirani sustav nacionalne ekonomije, u okviru kojeg su poduzeća imala, za razliku od

onih u centralnoplanskom sustavu, nešto veću samostalnost u vođenju poslovne i razvojne politike, a njihov položaj nije ovisio samo o financijskom i privrednom okruženju nego i o njihovom uspjehu na tržištu roba i usluga, pričemu su imali pravo zadržati određeni dio dobiti. Zbog toga je u poslovanju poduzeća bilo mnogo više tržišnih elemenata nego u drugim socijalističkim zemljama te nisu u potpunosti bila oslobođena rizika i odgovornosti poslovanja. Tržište proizvodnih faktora nije međutim postojalo što je onemogućavalo mobilnost kapitala i racionalnu alokaciju resursa. Bila je to, za razliku od centralno planskih komandnih,

polukomandna ekonomija.

b) Ovaj gospodarski sustav nije se temeljio na privatnom, ali ni na državnom vlasništvu,nego na nekom nevlasničkom principu kojega je osnova bio rad, a ne kapital. To vlasništvo ili bolje reći nevlasništvo nazvano je društvenim i značajno se razlikovalo i od privatnog i od državnog.

c) Postojala je participacija radnika u upravljanju poduzećem. Ta njihova “samoupravljačka prava” proizlazila su iz formulacije o pravu radnika da raspolažu cjelokupnim sustavom društvene reprodukcije, ukupnim svojim radom kojeg slobodno razmjenjuju i udružuju, što je kod njih kroz desetljeća stvorio osjećaj kvazivlasnika. Zbog toga je kod zaposlenih postojao mnogo veći stupanj identifikacije s privrednom organizacijom i rezultatima rada čime je i motiviranost za učinkovitiji rad bila mnogo veća. No s druge strane rezultiralo je to većim stupnjem institucionalne solidarnosti što je negativno utjecalo na kvalitetu i disciplinu.

d) Postojala je i stanovita samostalnost poduzeća u poslovnim odnosima s inozemstvom što je imalo nekoliko pozitivnih učinaka: unošenje međunarodnih standarda, poboljšanje menadžerskog

19 znanja i kvalitete poslovanja .

Navedene predno sti samoupravnog u odnosu na centralnoplanski socijalizam stvorile su u bivšoj SFRJ mnogo bolje pretpostavke za brzu i uspješnu tranziciju i privatizaciju nego što je to slučaj u drugim postsocijalističkim zemljama. Međutim, vlasnička transformacija društvenih poduzeća pokazala se jednako složenom ako ne i složenijom od pretvorbe državnih poduzeća.

19 O karkteristikama naslijeđene strukture v. Kalogjera, cit. rad, str. 133 – 134.


12/24

12

3.2. OSNOVNI KONCEPT PRIVATIZACIJE U HRVATSKOJ

U travnju 1991. godine Sabor Republike Hrvatske je usvojio Zakon o pretvorbi poduzeća u društvenom vlasništvučime je Hrvatska, kao jedna od prvih postsocijalističkih zemalja, formalno započela

proces privatizaci je. U isto vrijeme odgovarajućim zakonima su osnovane glavne vladine institucije za provedbu privatizacije: Agencija za restrukturiranje i razvoj i Hrvatski fond za razvoj.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća predstavljao je prvi i osnovni koncept po kojem se trebao vršiti proces privatizacije u Hrvatskoj. On polazi od stava da je država početni titular društvenoga vlasništva jer je ona sljednik prošloga društva odnosno sustava.

Temeljne odrednice zakona su: a) U dilemi vršiti centraliziranu ili decentraliziranu privatizaciju, zakon usvaja više manje

kompromisno rješenje u oblikukontrolirano decentralizirane privatizacije koja se naziva još i autonomnom privatizacijom a koja podrazumijeva da inicijativa i sugestije za provođenje privatizacije pripadaju samim poduzećima tj. ona sama donose programe svoje pretvorbe, no njih mora potvrditi Agencija za restrukturiranje i razvoj koja odlučuje o svim bitnim elementima

privatizacije tj. uvjetima prodaje, cijeni, izbo ru kupca itd., te zaključuje ugovor o prodaji društvenog poduzeća. Potpuna autonomija prepuštena je jedino malim poduzećima (tj. vrijednosti manje od

5.000.000,00 DM) čije rukovodstvo može izravno ugovarati prodaju sa zainteresiranim kupcima. b) U dv ojbi prodati ili besplatno podijeliti društveno vlasništvo zakon je ipak odredio da se pretvorba

društvenog vlasništva vrši prodajomu čemu država sudjeluje kao posrednik kako bi se postigli što veći prihodi od privatizacije. Jedan od najvažnijih razloga ovom izboru bila je potreba povećanja izvora proračunskih prihoda uslijed velikog deficita, pri čemu su izgledi za uspješnu pretvorbu bili vrlo dobri a metoda prodaje činilase najoptimalnijom. Prema zakonu pretvorba društvenih poduzeća mogla se vršiti pomoću četirimetode:

1) Prodaja poduzeća ili idealnog dijela poduzeća uz preferencijalni tretman i popust zaposlenima;

2) dobivanje odgovarajućeg udjela u vlasništvu poduzećadokapitalizacijom;

3) zamjena potraživanja prema poduzeću za odgovarajući udio u njegovu vlasništvu;

4) prijenos svih dionica bez naknade na tri državna fonda:Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika, Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih

poljoprivrednika i Hrvatski fond za razvoj.

Besplatna podjela dionica zaposlenima predviđena je u zakonu samo kao mogućnost, ali selektivno, prema diskrecijskoj ocjeni Hrvatskog fonda za razvoj i nakon odobrenja vlade.

c) U dilemi “brza ili postupna privatizacija” odlučilo se za brzu pretvorbu te je zakonom određen 30.06.1992. godine kao krajnji rok do kojega su sva društvena poduzeća trebala podnijeti programe svoje pretvorbe u okviru “autonomne privatizacije”, odnosno do kada su trebala biti

pretvorena u dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću s jasnom vlasničkom strukturom. Međutim ovo rješenje je bilo preambiciozno i nerealno jer je predvidjelo samo 15 mjeseci za pretvorbu svih poduzeća u društvenom vlasništvu., tim više što je dva mjeseca po usvajanju zakona izbila otvorena agresija na Republiku Hrvatsku, a koja je dodatno usporila i

20 otežala provođenje procesa privatizacije .

20 O osnvnom konceptu privatizacije u Hrv atskoj v. Baletić i dr., cit. rad, str. 69 – 74.


13/24

13

3.3 TIJEK PROCESA U PRVE DVIJE I POL GODINE PROVEDBE

Temeljem zakona o pretvorbi društvena su poduzeća počela Agenciji za restrukturiranje i razvoj podnositi prijedloge za vlasničku pretvorbu, no rat je dodatno usporio proces autonomne privatizacije te su mu poduzeća masovnije pristupila tek kada se približio krajnji rok do kada su to mogla učiniti, tj. 30.06.1992 godine, Istekom toga roka završena je prva faza pretvorbe poduzeća u društvenom vlasništvu i to s vrlo skromnim rezultatima. Od ukupnog broja poduzeća u društvenom vlasništvu (tada ih je 3619) njih oko dvije trećine je podnijelo

program autonomne privatizacije od čega je Agencija uspjela procesirati samo 119 zahtjeva, a svega 60 21

poduzeća je završilo pretvorbu istekom toga roka , zbogčega će Agencija nastaviti primati programe autonomne privatizacije sve do konca 1993. godine.

Rezultat ovakvoga razvoja bio je da se većina društvenih poduzeća našla u vlasništvu države tj. u portfelju tri državna fonda (tj. dva mirovinska i fonda za razvoj). Vlada je zbog toga nastojala ubrzati prodaju dionica iz portfelja Hrvatskog fonda za razvoj prikupljanjem avnih ponuda i prodajom dionica na burzi, uključujući i prodaju za staru deviznu štednju. Tako se od

konca kolovoza 1992. godine vrši prodaja tih dionica na Zagrebačkoj burzi, ali ona tada pokazuje vrlo 22 skromne rezultate .

U okolnostima rata i ratnih razaranja strani je kapital pokazao zanemariv interes, pa su jedini ozbiljni potencijalni kupci dionica bivših društvenih poduzeća bili građani Hrvatske, među njima posebno sadašnji i bivši zaposlenici i menadžeri poduzeća kojima je zakonom o pretvorbi odobren preferencijalni tretman pri kupnji poduzeća i popust od 20% (plus dodatni popust od 1% za svaku navršenu godinu radnog staža) za kupnju dionica u nominalnoj vrijednosti od 20.000,00 DM pri čemu im je omogućeno obročno plaćanje s rokom otplate od 5 godina (kasnije povećanim načak 20 godina).

Do kraja 1993. godine menadžeri i zaposlenici su sudjelovali u kupnji dionica bivših društvenih poduzeća 23

s udjelom većim od 70% i to pri kupnji malih poduzeća s udjelom od 70%, a velikih s oko 30% .

Do danas je ugovore o kupnji dionica uz popust sklopilo 641.152 bivša i sadašnja zaposlenika nekadašnjih društvenih poduzeća koji su time stekli položaj «malih dioničara» te je tako stvoren sustav 24

»malog dioničarstva»kao posebnost hrvatskog modela privatizacije .

U studenom 1992. godine Sabor je usvojio Amandmane na zakon o pretvorbi društvenog vlasništva kojima je precizirao neke, ne sasvim jasne odredbe osnovnog zakona.

25

Amandmani su:: - odredili povećanje ionako velikih ovlasti Hrvatskog fonda za razvojte da je on vlasnik ugovorenog, a neotplaćenog dijela dionica malih dioničara, pa oni ne mogu odlučivati i raspolagati profitom i dividendama na te dionice nego to može samo Fond, iako i nad njima imaju neka upravljačka prava. -kako bi se ubrzao proces uveli su dodatni popust onima koji ubrzaju otplatu upisanih dionica: ako

se cijela vrijednost upisanih dionica otplati u prvoj godini njihova cijena sa smanjuje za 35%, u drugoj godini taj popust iznosi 20%, u trećoj 15%, a učetvrtoj10% na početnu cijenu dionica.*(IRMO).

-odredili spajanje Agencije za restrukturiranje i razvoj i Hrvatskog fonda za razvoj u jednu instituciju: Hrvatski fond za privatizaciju čije su ovlasti i ustrojstvo uređeni posebnim zakonom (Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju).

-uslijed visoke inflacije predvidjeli godišnju revalorizaciju vrijednosti otplateza sve dionice kupljene uz popust i na otplatu, čime je ona dodatno otežana.

21 22 Isto, str 75. Isto, str, 72. 23Isto, str 77. , i Kalogjera, cit. rad, str. 135. 24www.hfp.hr; web stranica Hrvatskog fonda za privatizaciju, ožujak 2002. 25Baletić i dr., cit. rad, str. 72.


14/24

14

Uz to uredbom vlade u veljači 1993. godine zabranjeno je da zaposleni pri kupnji dionica poduzeća imaju preferencijalni tretman za kupovinu iznad 50% vrijednosti poduzeća.

Tijekom 1993. godine priličan broj malih dioničara je odustao od otplate preostalih neotplaćenih dionic a uslijed značajnog smanjenja njihovih primanja te je i početni interes za kupnju dionica uz popust opao. Zbog toga su krajem 1993. godine donesene nove izmjene i dopune Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća26, i to :

-u listopadu 1993. doneseni je dopuna toga zakona kojom je dopušteno trgovanje neotplaćenim dionicama;

-u prosincu 1993. doneseni su novi amandmani na osnovni zakon po kojima mali dioničari odmah postaju vlasnici dionica u visini ukupnog popusta te stječu pravo participirati u ukupnoj dobitikoja je do sada za neotplaćene dionice pripadala Hrvatskom fondu za privatizaciju.. Kako su bivši i sadašnji zaposleni imali pravo na popust pri kupnji dionica u nominalnoj vrijednosti od 20.000,00 DM te kako je prosječni popust iznosio 35% svaki je takav mali dioničar imao pravo raspolagati dionicama poduzeća u nominalnoj vrijednosti od 7.000,00 DM.

Nakon dvije i pol godine provedbe procesa rezultati su bili sljedeći: 2.868 poduzeća podnijelo je programe autonomne pretvorbe odčega je povoljno riješeno 2.110 zahtjeva, a pretvorbu je do kraja studenog 1993. obavilo 1.805 poduzeća.

po sektorima to izgleda ovako:

Tablični prikaz: poduzeća u procesu pretvorbe (po djelatnostima)

Grana Primljeno Riješeno %

Industrija

Poljoprivreda i ribarstvo

Šumarstvo

Gra đevinarstv o

Promet i veze

Trgovina

Ugostiteljstvo i turizam ObrtništvoI osobne usluge Stambeno- komunalne djelat. Financijske, tehničkei

poslovne usluge

26

808

236

1

289

669

174

1

243

82,8

73,7

100,0

84,1

91

435

222

191

37

55

348

117

167

29

61,4

80,0

52,7

87,4

78,4

272 284 76,1

Isto, str. 73.


15/24

15

Obrazovanje, znanost, kulturai informatika Zdravstvena i socijalna zaštita

Ostalo

UKUPNO

102 72 70,6

15 11 73,3

68

2868

27

40

100.0

58,8

77,0

Izvor: Hrvatski fond za privatizaciju, prosinac 1993.

Pri tome su dionice najvećeg broja poduzeća prenesene bez naknade na tri državna fondačijiudio u vlasništvu nad bivšim društvenim kapitalom iznosi oko 61% (Hrvatskog fonda za privatizaciju 42,1%, a

28 mirovinskih fondova 18,9%) Tako je ova faza pretvorbe završila podržavljenjem većine društvenih poduzeća umjesto njihovom privatizacijom, a Hrvatska je, iako zemlja koja je usvojivši potrebnu legislativu među prvim postsocijalističkih zemljama pokrenula proces privatizacije i unatoč tome što je po naslijeđenoj gospodarskoj strukturi imala nešto bolje perspektive u tom procesu, značajnije zaostala za nekim srednjoeuropskim tranzicijskim zemljama (Mađarska,Češka, Slovačka i Poljska), što je i razumljivo s obzirom na brojne teškoće od kojih neke nisu postojale u drugim zemljama, a najvažnije su:

1) rat i ratna razaranja, koja ne samo da su dovela do uništavanja imovine gospodarskih subjekata, obustavljanja proizvodne djelatnosti nego su mobilizirala čitavu privredu u sasvim drugom pravcu postavivši problem tranzicije u drugi plan iza potrebe obrane zemlje i saniranja posljedica rata, te gotovo potpuno odvratili strane investitore od ulaganja u Hrvatsku što je možda i najvažnije ograničenje.

2) U takvim okolnostima primjena metode prodaje case by case kao prevladavajuće tehnike privatizacije.

3) Nestimulativna porezna i fiskalna politika kao posljedica ovakvog političkog okruženja što ne samo da e imalo nepovoljan utjecaj na jačanje privatnog sektora i osnivanje novih privatnih poduzeća nego je

dovelo i do zatvaranja već postojećih malih privatnih poduzeća.

4) Kapacitet Hrvatskog fonda za privatizaciju koji nije imao dovoljan broj zaposlenih da bi mogao pregledati, ocijeniti i odobriti zaprimljene zahtjeve za autonomnom privatizacijom u razumnom roku.

5) Pooštrenje uvjeta otplate i pad životnog standarda tijekom 1993. značajno je usporilo proces prodaje dionica uz popust malim dioničarima.

6) Nepr imjerene i nepouzdane metode procjene vrijednosti poduzeća.

7) Nedovoljno razvijeno financijsko tržište i bankarski sektor. 8) Izostanak sustavnog i institucionalnog poticanja razvoja malog poduzetništva;

29 i drugo .

Uz sve to proces su otežale i česte promjene regulative i nepostojanje nekih zakona potrebnih za učinkovito funkcioniranje slobodnog tržišta, te mnoge nezakonite aktivnosti s ciljem protupravnog prigrabljivanja bivšeg društvenog kapitala.

27 28 Isto, str 76. Isto. 29Isto, str. 75.


16/24

16

Uslijed velikog nezadovoljstva u javnosti sporom provedbom procesa, tijekom 1993. sve su veći pritisci na vladu iz stručnih krugova da radi ubrzanja procesa privatizacije izvrši besplatnu raspodjelu dijela neprivatiziranog podržavljenog kapitala. Unatoč tome što je vlada inzistirala prodaji poduzeća case by case ipak je izvršila besplatnu podjelu dionica invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja do iznosa od 20.000,00 DM nominalne vrijednosti.

3.4. PROCES PRIVATIZACIJE OD 1993. DO DANAS

Od početka 1994. godine do danas proces privatizacije se nastavio nešto sporijim tempom pričemu e vlada upotpunjavala zakonodavni okvir potreban za funkcioniranje slobod nog tržišta, a završetkom rata

stvorene su mnogo bolje perspektive za nastavak privatizacije dionica iz državnog portfelja.

1996. godine donesen je novi zakon o privatizaciji: jedan masovni program privatizacije temeljen na besplatnoj podjeli kupona ( vaučera) za kupnju dionica socijalno najugroženijem i ratom najviše pogođenim skupinama stanovništva (prognanicima, izbjeglicama, obiteljima poginulih i nestalih branitelja, ratnim i civilnim invalidima, političkim zatvorenicima itd.) te stoga nazvankuponskom privatizacijom. Tako je oko 226.000 građana steklo pravo licitirati dionice 471 dioničkog društva. Vaučeri su se mogli zamijeniti za dionice tih društava na javnim dražbama koje je HFP organizirao na Zagrebačkoj burzi ili uložiti u za tu svrhu osnovane privatizacijsko-investicijske fondove tzv. PIF-ove koji su onda u ime imatelja vaučera ulagali u određene dionice pričemu su oni postajali dioničarima određenog PIF-a, a ne poduzeća. Kuponska privatizacija se odvijala u četirikruga:

- nulti krug koji se odnosio na društva s područja oslobođena operacijom Bljesak, za koja su se mogli natjecati samo imatelji vaučera, ne i PIF-ovi u njihovo ime, i

- tri dražbovna kruga u kojima su uz imatelje vaučera mogli sudjelovati i PIF-ovi u njihovo ime i za njihov račun.

Na taj je način, do danas, dodijeljeno dionica u vrijednosti 12,25 milijardi kuna30.

Uzevši u obzir slabe financijske mogućnosti stanovništvaZakon o privatizaciji iz 1996. također je produžio rokove otplate dionica do čak dvadeset godina, što su mnogi analitičari ocijenili negativnim jer se tako odgađa konačna uspostava vlasničke strukture u mnogim poduzećima što nije u funkciji razvojne politike, te se založili za svakako skraćenje toga roka u uvjetima zadržavanja životnog standarda na

31 postojećoj razini .

Rezultati privatizacije s godinom 1996. bili su sljedeći: - U prvom krugu pretvorbe prodano je 41,84% dionica u nominalnoj vrijednosti od 34.077,41

milijuna kuna. - U drugom krugu koji obuhvaća prodaju iz portfelja tj. prodaju na burzi, prodaju prikupljanjem

javnih ponuda i za staru deviznu štednju, prodano je dionica u vrijednosti 2.479,8 milijuna kuna. - Na HFP je preneseno dionica u vrijednosti 24.936,04 milijuna kuna, a na MIO u vrijednosti

12.077,41 milijuna kuna. - Od ukupno 671.548 sklopljenih ugovora na ugovore s popustom i ugovore sklopljene i otplaćene do 02. veljače 1993. godine (od kada se primjenjuje valutna klauzula) otpada 595.102 ugovora ili

93%. - Od ukupnog broja sklopljenih ugovora njih 109.203 njih ili 16% je otplaćeno do 30.rujna 1996.

godine. - Ostvareni priljev sredstava od privatizacije do 30. rujna 1996. iznosi 9 .246,9 milijuna kuna ili od

čega na staru deviznu štednju otpada 6.613,60 milijuna kuna ili 71%, na osnovučega se može reći kako privatizacijom do tada još nije došlo do značajnijeg priljeva kapitala i povećanja proračunskih prihoda.

30 31

. www.hfp.hr I. Teodorović. Privatizacija i razvitak financijskog tržišta, Zagreb1997. In Ekonomski pregled /studeni str . 754.


17/24

17

- 1996. godine privatni je sektor participirao u stvaranju BDP-a s oko 50% po čemu Hrvatska zauzima sredinu ljestvice od 25 zemalja u tranziciji, dok je samo u odnosu na srednjoeuropske

32 zemlje Hrvatska u donjem dijelu ljestvice .

Tijek procesa privatizacije s 1996 pokazao je i neke nove poteškoće:

1)Vlasnička struktura privatiziranih poduzeća ostala je usitnjena na veliki broj malih dioničara kojima je prvenstveni cilj bio sačuvati postojeća radna mjesta i povećati primanja, a ne sama investicijska motivacija. Problem upravljanja tim tvrtkama dugoročno bi se mogao otkloniti neometanim formiranjem vlasničke strukture i stvaranjem odgovarajućeg tržišta vrijednosnih papira.

Sekundarno trženje dionicama ostalo je ograničeno. Od ukupnog br oja sklopljenih ugovora o kupnji dionica sama 10% je njih transferirano drugim dioničarima s prvim tromjesječjem 1996. godine. Ograničavajući faktori sekundarnog trženja dionicama su: nedostaci u registraciji prava vlasnika, prevladavajući udio ročnih uplata, status nepotpuno uplaćenih dionica, precjenjenost dionica, manjkava i nepotpuno izgrađena zakonodavna regulativa tržišta vrijednosnica.

2)Iskustva u svim tranzicijskim zemljama su pokazala da je, s obzirom na veličinu poduzeća, puno složeniji i sporiji proces privatizacija velikih poduzeća, među ostalim i zato što država nastoji zadržati kontrolu nad njima jer predstavljaju strateške gospodarske subjekte i zapošljavaju najveći broj radnika. Što je tranzicija uspješnija to je ova tendencija slabija. U Hrvatskoj je upravo odnos prema

33 velikim poduzećima jedna od najdiskutabilnijih uloga koje je država odigrala .Velika su poduzeća u Hrvatskoj bila izložena komercijalizacij te je većina njih proglašena javnim poduzećima i tako dospjela u izravno državno vlasništvo. Njihova komercijalizacija do 1996. godine nije potpuno dovršena jer su ta poduzeća uglavnom gubitaši, pa su ona svojim položajem uz izloženost stranoj konkurenciji, skupe proizvodne faktore, odljev kadrova i nepostojanje strategije njihova razvoja samo otežavala proces tranzicije i gospodarski rast.

S druge strane odnos vlade prema velikim poduzećima nije vodio transparentnosti i povećanju efikasnosti njihova poslovanja. Nadzor, kontrola i druge analitičke radnje bile su u najmanju ruku nedostatne što je u mnogim slučajevima dovelo do dekapitalizacije poduzeća od nepoštenog ili nesposobnog poslovodstva te omogućilo održavanje mekih budžetskih ograničenja za aktivnosti koje su stvarale gubitke umjesto da se ta poduzeća restrukturiraju, uz pomoć financijskog tržišta, valjano vrednuju, pristupi njihovoj privatizaciji, te tako pridonese stvaranju poticajnog poslovnog okruženja, ili ako se restrukturiranjem ne postignu nikakvi tezultati, ili pak ako za uspješno restrukturiranje nema perspektive da se pristupi njihovoj likvidaciji. Izbjegavanje i odugovlačenje provedbe takvih mjera objašnjava relativan zaostatak u rastu i

34 razvitku jednog dijela zemalja u tranziciji. među koje, na žalost spada i Hrvatska.

3)Uz ove poteškoće koje su stvorila, državna su poduzeća i jedan od krivaca teškom stanju u bankarskom sektoru, njegove nelikvidnosti i n eprihvatljivo velikih raspona između aktivnih i

pasivnih kamata, čemu je posebno pridonio i položaj banaka u kojem su njihovi najveći dužnici –državna 35

poduzeća- istovremeno i njihovi većinski vlasnici.

Možda je glavni uzrok ovakvom stanju bila prvenstveno politički motivirana provedba procesa privatizacije dok su njegovi gospodarski i financijski ciljevi gurnuti u drugi plan.

Sličan se razvoj nastavio sve do početka 2000. godine.

U ovome se razdoblju konačno ustalilo mirno okruženje, no Hrvatska se uskoro našla u, politički, poluizoliranom položaju jer je međunarodna zajednica politiku hrvatske vlade smatrala ekstremno nacionalističkom te je zbog toga izostalo i institucionalno vezivanje za Europsku Uniju, u čemu je Hrvatska već znatno zaostajala za drugim srednjoeuropskim zemljama, te uključivanje u regionalne i

32 33 O rezultetima privatizacije 1996. v. Isto, str. 754 – 755. v. Isto, str. 755. 34Isto, str. 757 35Isto, str. 755 – 757.


18/24

18

međunarodne trgovačke i financijske organizacije što je bilo ograničavajući faktor za ionako slab priljev stranih investicija.

Proces privatizacije je nastavljen nešto sporije tako da se udio privatnog sektora u stvaranju BDP-a povećao za samo 10% (sa 50% na 60%). Tijekom procesa nerijetko su se događale razne neregularnosti i kriminalne djelatnosti moćnih pojedinaca,često povezanih s vladajućom garniturom, mnoge od njih izašle su na vidjelo tek nakon parlamentarnih izbora 2000. godine. 1996. pokrenuta je tzv. Kuponska privatizacija kojom je konačno ispunjeno obećanje vlade daće se određeni dio dionica iz državnog portfelja podijeliti socijalno najugroženijem i ratom najviše pogođenom dijelu stanovni štva. Provedbom ovog programa značajno se smanjla vrijednost kapitala u državnom portfelju što je potaklo ocjene državnog vodstva kako je pretvorba društvenog vlasništva uglavnom završena.

Uslijed povećanja javne potrošnje i proračunskog deficita te povećanja neefikasnosti poslovanja velikih državnih poduzeća vlada je konačno odlučnije krenula u pripremu tih tvrtki za privatizaciju donoseći programe njihova restrukturiranja i sanacije. U nekim su slučajevima ti programi uspješno provedeni, a u nekima ne, pri čemu je vlada, kako bi izbjegla povećanje ionako visoke stope nezaposlenosti, izbjegavala radikalnije pristupiti likvidaciji velikih kroničnih gubitaša. Među javnim poduzećima koja su restrukturiranjem pripremljena za privatizaciju bile su i Hrvatske

Tel ekomunikacije, možda najprofitabilnije poduzeće u državnom portfelju. 1999. godine ugovorena je prodaja kontrolnog paketa dionica ovog poduzeća njemačkoj tvrtki Deutsche Telekom što je dovelo do prvog većeg proračunskog prihoda od privatizacije.

Položaj u koji je bankarski sektor stavljen u prošlom razdoblju rezultirao je produbljenjem krize, što je rezultiralo likvidacijom mnogih manjih banaka dok su neke veće banke nakon uspješne sanacije privatizirane, te je do 2000. godine privatiziran značajan dio bankarskog sektora, a takav je razvoj nastavljen i nakon promjene vlasti nakon izbora u siječnju 2000. godine, što je rezultiralo ozdravljenjem bankarskog sektora, ali i pretežno stranim vlasništvom nad najvećim hrvatskim bankama. U odnosu prema privatiza ciji javnog sektora, velikih državnih poduzeća i ostatka državog portfelja nova je vlada radikalno krenula u likvidaciju gubitaša i sanaciju strateški važnih poljoprivrednog i brodograditeljskog sektora. Radi se i na ubrzanoj privatizaciji ostatka državnog portfelja kojeg danas čine dionice i poslovni udjeli čijisu imatelji:

Hrvatski fond za privatizaciju,

Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB),

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO),

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), te

avna poduzeća, ustanove i trgovačka društva kojih je osnivač Republika Hrvatska. 36

Prema zakonu o privatizaciji iz 1996., odnosno njegovim izmjenama iz 2000. godine, dionicama i poslovnim udjelima iz dr žavnog portfelja upravlja Hrvatski fond za privatizaciju na temelju ugovora kojeg

prethodno sklapa s imateljem dionica.

Tijek procesa privatizacije dionica i poslovnih udjela u državnom pottfelju možemo ilustrirati sljedećim grafikonom:

(Grafički prikaz broja društava u državnom portfelju na sljedećoj stranici)

36 www.hfp.hr


19/24

19

Broj društava u državnom portfelju; svibanj 2000.-veljača 2001.

1200

1000

800

roj društava

1141 1003

600

400

200

0

504 492

293 211

367 223

123

50-100%

veljača 2001.

0-25%

svibanj 2000. 37

25-50%

studeni 2000. Izvor : Hrvatski fond za privatizaciju, ožujak 2002. godine

Iz priloženog grafikona proizlazi da je u najvećem broju poduzećačije su dionice u državnom portfelju država zadržala manjinski udijel (tj. manje od 25%), a u relativno najmanjem broju takvih društava ima većinsko vlasništvo. Iz priloženog se može također vidjeti ubrzano smanjenje broja društavačije su dionice u državnom portfelju što ukazuje na ubrzanje procesa privatizacije u odnosu na prethodno razdoblje.

Najnoviji potez vlasti u ovom pocesu je donošenje zakona o privatizaciji velikih javnih poduzeća: INA-e i HEP- a u ožujku ove (2002.) godine. Zakoni, inače predviđaju daće država zadržati 25% plus jednu dionicu INA-e (od koje će se prethodno odvojiti dva dijela i osnovati nova društva: Janaf i Plinacro kojaće se privatizirati kasnije), te 51% plus ednu dionicu HEP-a do ulaska Hrvatske u EU, dok će se ostale dionice privatizirati tako da će po 15%

dionica oba poduzeća ići u javnu podaju, 7% dionica svakog poduzeća prenijetće se bez naknade braniteljima i njihovim obiteljima, te 7% bivšim i sadašnjim zaposlenicima poduzeća, 25 % plus jedna dionica INA-e prodat će se strateškom ulagaču,dok će se privatizacija preostalih dionica HEP-a urediti

posebnim zakonom..

U gospodarskoj strategiji sadašnje vlade ubrzani nastavak procesa privatizacije jedan je od prioriteta ekonomske politike u nadolazećem periodu, pričemu se posebna pažnja posvećuje nastavku privatizacije avnih poduzeća, velikih industrijskih poduzeća u državnom vlasništvu, turističkog, bankarskog i

osiguravateljskog sektora pri čemu se naglasak stavlja i na reviziju i procesuiranje svih neregularnosti i kriminalnih djelatnosti počinjenih u procesu privatizacije.

37 Isto.


20/24

20

3.5. OSVRT NA DO SADA OSTVARENE REZULTATE

Prema podacima Hrvatskog fonda za privatizaciju proces privatizacije od 1991. do konca 1999. godine obuhvatio je 2650 društvenih poduzeća odčega 667 industrijskih. Od ukupno 86 milijardi kuna vrijednosti kapitala u procesu privatizacije, prvih deset godina provedbe procesa završeno je s 3,8 milijardi kuna vrijednosti neprivatiziranog portfelja. Privatni sektor s 1999. godinom sudjeluje u stvaranju BDP-a s udjelom od 60% po čemu Hrvatska znatno zaostaje za najnaprednijim tranzicijskim zemljama (Mađarska,Češka, Poljska, Estonija, Slovačka) u kojima je udio privatnog sektora 65% - 75% BDP-a. U tim je zemljama privatizacijska politika do kraja deve desetih obavila svoju glavnu zadaću u okviru procesa tranzicije i uspjela dirigirane planske privrede pretvoriti u tržišna gospodarstva s konkurentnim privatnim sektorom dominantnim u stvaranju BDP- a što u Hrvatskoj nije bio slučaj. Naša je zemlja unatoč početnim prednostima taj proces provodila mnogo sporijim tempom od očekivanog pa je prvo desetljeće provođenja tranzicije i privatizacije završila s rezultatima daleko ispod očekivanih te uglavnom nije uspjela ostvariti željene gospodarske učinke procesa pr ivatizacije koji je uz sve to bio praćen mnogim neželjenim učincima i neregularnostima. Osnovni uzroci ovakvom stanju mogu se potražiti u:

1) Ratnim i poratnim okolnostima koje su dovele do uništavanja imovine i obustave rada mnogih gospodarskih subjeka ta te stvorile nepoticajno okruženje za strana i domaća ulaganja gurnuvši kompleks tranzicije i privatizacije u drugi plan.

2) Za razvoj privatnog sektora nestimulativna i porezna i fiskalna politika koja je prvenstveno bila u službi obrane i krpanja proračunskog deficita.

3) Inzistiranje vlade na metodi prodaje case-by-case u provođenju privatizacije što je u postojećim okolnostima ratnih i poratnih rizika, niske štednje i kupovne moći stanovništva uzrokovalo sporo provođenje procesa.

4) Nespremnost vlade da šire primijeni metodu raspodijele dionica bez naknade, što bi u postojećim okolnostima, a kako su pokazala iskustva drugih zemalja značajno ubrzalo proces i proizvelo pozitivne učinke za razvoj slobodnog tržišta, posebice financijskog kao osnovice moderne tržišne privrede.

5) Netransparentnost i česte promjene zakonodavnog okvira privatizacije, njegova manjkavost, nepreciznost i nepotpunost, što je omogućilo proizvoljna tumačenja i mnoge neregularnosti pa i kriminalna djela u proces u, te tako negativno utjecalo na odluku stranih ulagača o sudjelovanju u hrvatskoj

privatizaciji, a u javnosti stvorilo sliku privatizacije kao nezakonite i nemoralne djelatnosti.

6) Politička izolacija od strane međunarodne zajednice zbogčega je izostalo institucionalno vezivanje Hrvatske sa Europskom Unijom te nekim međunarodnim financijskijm i trgovačkim organizacijama što je negativno utjecalo na priljev stranih investicija te dovelo do zaostajanja u demonopolizaciji tržišta i razvitka slobodne kon kurencije jer je izostao imperativ usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s politikom konkurencije tih asocijacija, posebno Europske Unije.

7) Disperzirano upravljanje dionicama u državnom portfelju, jer je svaki imatelj dionica vodio samostalnu poslovnu politiku što je rezultiralo bitnim smanjenjem efikasnosti poslovanja tih poduzeća.

8) Izostanak međusobnog poticanja privatizacije i razvitka učinkovitog financijskog tržišta.

9) Prvenstveno politička a ne gospodarska motivacija procesa privatizacije.

Uslijed ovih okolnosti Hrvatska je anulirala početne prednosti koje je u procesu tranzicije imala u odnosu na druge postsocijalističke zemlje i prilično zaostala za nekima od njih. Međutim nijedna od tih zemalja nije bila suočena sa sveopćom agresijom, okupacijom gotovo trećine državnog teritorija, ratnim okolnostima u susjednim zemljama… kao ni većina onih od kojih je Hrvatska u procesu tranzicije i privatizacije postigla mnogo bolje rezultate, što ne znači da ti rezultati i unatoč objektivno otežavajućim okolnostima nisu mogli biti i puno bolji.


21/24

21

ZAKLJUČAK

U prethodnom izlaganju razmotreni su neki najvažniji aspekti procesa privatizacije u postsocijalističkim zemljama s posebnim osvrtom na njegovu provedbu u Republici Hrvatskoj.

U ovim zemljama, za razliku od zemalja kapitalističkog sustava, privatizacija obuhvaća gotovočitavo gospodarstvo te je preduvjet prelaska na modernu tržišnu privredu pričemu poseb no veliku važnost ima za povećanje efikasnosti i konkurentnostičitave nacionalne ekonomije, uslijed čega je nelogično privatizaciju u postsocijalističkim zemljama provoditi na isti način kao i u kapitalističkim zemljama zapada.

Za provedbu ovog proces a vrlo su važni postavljeni ciljevi koji se njime žele postići jerće oni, zajedno sa specifičnostima nacionalnog gospodarstva, determinirati izbor metoda i tehnika privatizacije, stoga moraju biti jasni i kozistentni kako bi omogućili izbor najoptimalnije metode privatizacije u postojećim okolnostima, i pružili valjane kriterije vrednovanja ostvarenog.

Dok oko ciljeva koji bi se privatizacijom trebali postići u osnovi nema dvojbi, oko izbora strategije i metoda privatizacije velike su nesuglasice i razlike po pojedinim zemljama. U osnovi sve se metode

privatizacije mogu svesti na dvije osnovne: privatizacija prodajom i privatizacija raspodjelom bez naknade, pri čemu su na prvoj inzistirale zemlje koje su za prioritet privatizacije postavi le povećanje proračunskih prihoda i njihovo usmjeravanje u saniranje proračunskog deficita i restrukturiranje privrede, a na drugoj zemlje koje su za prioritet privatizacije postavile ubrzanu promjenu vlasničke strukture kojaće dinamizirati razvoj tržišta posebice financijskog, povećati efikasnost i konkurentnostčitave privrede, te omogućiti što brži završetak procesa tranzicije i ublažavanje posljedica tranzicijske krize. U izboru između ova dva prioritetna cilja privatizacije mnogo je bolja druga opcija, s čime je suglasna većina teoretičara, jer ne samo da u većini zemalja nije, posebno u prvih nekoliko godina provedbe procesa, došlo do značajnijeg povećanja proračunskih prihoda prodajom državnih poduzeća privatnicima, nego su neizravne koristi suprotno g pristupa, dakle ubrzane promjene vlasničke strukture kao prioriteta privatizacije, mnogo veće za čitavo gospodarstvo, pa u krajnjoj liniji i za državni proračun. Logično je da privatizaciju treba vršiti uz naknadu gdje je god to moguće jerće u suprotnom novac potencijalnih ulagača završiti u potrošnji ili izvan zemlje. No postavlja se pitanje: ako su strani ulagači u inicijalnoj fazi procesa pokazali slab interes za kupnju socijalističkih poduzeća, a s druge strane razina domaće štednje i kupovne moći stanovništva nije bila ni približno dostatna za dinamiziranje procesa prodajom, koliko je bilo mudro inzistirati na metodi prodaje kada je ona u postojećim okolnostima značila zastoj procesa i daljnju dominaciju državnog vlasništva sa svim negativnim posljedicama koje to nosi? Iz ovoga proizlazi, a na što su od početka upozoravali stručnjaci, da se vlasnička transformacija nikako ne bi trebala provoditi jednom jedinstvenom metodom za cIjelu privredu nego je potrebna određena fleksibilnost u primjeni raznih tehnika privatizacije pri čemu je dobro privredne subjekte klasificirati po određenim kriterijima i na svaku skupinu primjeniti s obzirom na njene specifičnosti i postojeće okolnosti najoptimalniju tehniku, jer se s obzirom na heterogenost gospodarstva s amo tako mogu postići optimalni rezultati privatizacije. Taku su, primjerice najbolje rezultate u ovom procesu postigle zemlje koje su u uvjetima slabe zainteresiranosti stranog kapitala i niske kupovne moći domaćeg stanovništva, privatizaciju velikih državnih poduzeća, za koja je inače teško naći kupca, provodile metodom raspodjele bez naknade, dok su se mala i srednja profitabilna poduzeća lako prodala domaćim menadžerima i zaposlenicima poduzeća,čime je omogućena ubrzana promjena vlasničke strukture sa svim povoljnim učincima koje to ima za proces tranzicije, pa su te zemlje krajem devedesetih godina uglavnom uspjele ostvariti većinu privatizaciji postavljenih ciljeva i preobraziti dirigirane planske privrede u tržišna gospodarstva s dominantnim privatnim sektorom.

Hrvatska je u tranziciji po naslijeđenoj strukturi samoupravnog socijalizma imala značajne prednosti pred drugim socijalističkim centralnoplanskim sustavima, međutim te su prednosti tijekom procesa anulirane, što uslijed rata i ratnih razaranja, što uslijed vladine privatizacijske politike. Naime, vlada se odlučila za model tzv. ”autonomne privatizacije” prema kojem su poduzeća sama Agenciji za restrukturiranje i razvoj podnosila programe vlastite pretvorbe, za što su imalarok od petnaest mjeseci od donošenja Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva, a koji se rok pokazao nerealnim posebice nakon početka ratnih zbivanja. Pri tome je osnovnom tehnikom privatizacije određena prodaja bivšeg društvenog kapitala uz

preferencijaln i tretman i popust zaposlenima. Dok je takav pristup prije početka ratnih zbivanja imao


22/24

22

određene izglede, nakon početka rata on je značio zastoj u procesu i podržavljenje bivših društvenih poduzeća što se upravo i dogodilo jer je vlada nastavila inzistirati na metodi prodaje case by case i postavljenom roku za prijavu pa je bivša društvena imovina većinom transferirana bez naknade na tri državna fonda.

Pri kupnji dionica bivših društvenih poduzeća najzastupljeniji su bili zaposleni i menadžeri poduzeća dok e strani kapital pokazao zanemariv interes, te nije došlo do značajnijeg povećanja proračunskih prihoda

od privatizacije jer su većina dionica do 1996. godine prodane na otplatu i za staru deviznu štednju. Iako je to dovelo u pitanje ostvarenje jednog od glavnih ciljeva privatizacije tj. priljev svježeg kapitala vlada je i dalje inzistirala na metodi case by case kao glavnoj metodi privatizacije za čitavu privredu što je dovelo do više-manje održavanja statusa quo i značajnog zaostajanja Hrvatske za naprednijim tranzicijskim zemljama. Zbog toga su bili sve veći pritisci na vladu da primjeni određenu tehniku podjele dionica iz državnog portfelja što je vlada konačno od 1996. i provela u oblikukuponske privatizacije. Međutim kuponska je privatizacija bila ograničena samo na socijalno najugroženije i ratom najviše pogođene skupine stanovništva, ali je i prilično smanjila vrijednost dionica u državnom portfelju. Da je hrvatsko vodstvo od početka procesa bilo fleksibilnije u primjeni raznih metoda privatizacije za različite skupine privrednih subjekata i odlučnije u široj primjeni metode raspodjele kojom se mogao anulirati nedostatak svježeg kapitala dok bi učinak za državni proračun povećanjem efikasnosti privatiziranih poduzeća bio približno isti, sigurno je da bi proces privatizacije od početka dao bolje rezultate.

Proces je otežavala i netransparentnost, nepreciznost, manjkavost i nepotpunost zakonodavnog okvira privatizacije što je omogućilo proizvoljno tumačenje nekih odredbi i mnoge neregularnosti i kriminalna dijela s kojima se vlada nije imala snage niti volje potpuno obračunati, tečesto mjenjanje tog zakonodavstva, a sve je to u konačnici rezultiralo negativnom odlukom stranih ulagača o sudjelovanju u

privatizaciji u Hrvatskoj, a u javnosti stvorilo sliku o privatizaciji kao o kriminalnoj aktivnosti. Vladin odnos prema velikim poduzećima u državnom vlasništvu također nije pridonosio ubrzanju procesa privatizacije jer je država stalno odgađala restrukturiranje, a time i privatizaciju tih poduzeća, te likvidaciju kroničnih gubitaša održavajući meka budžetska ograničenja za aktivnosti koje su stvarale gubitke.

Uslijed svega toga Hrvatska je u drugo tranzicijsko desetljeće ušla s udjelom privatnog sektora u stvaranju BDP-a od oko 60%, po čemu znatno zaostaje za najnaprednijim tranzicijskim zemljama, i s rezultatima daleko ispod očekivanih te ju stoga u tom procesučeka još mnogo posla.

Nova vlada ustrojena nakon parlamentarnih izbora 2000. godine opredjelila se za ubrzani nastavak privatizacije i obračun sa svim neregularnostima počinjenim u dosadašnjem procesu, hoće li u tome imati više uspjeha od prethodne vlade tek je ostalo da vidimo, možemo se samo nadati daće, uvidjevši njegovo značenje za cjelokupni gospodarski razvoj, i koristivši se svim dosadašnjim iskustvima izbjegavajući počinjene greške, ubrzano nastaviti ovaj proces u interesu boljitka svih građana Republike Hrvatske.


23/24

23

SAŽETAK

Duboka kriza socijalističkih sustava u Europi krajem 80-ih godina prošlog stoljeća završila je njihovim kolapsom te prijelazom ili tranzicijom iz dirigirane, planske privrede temeljene pretežno na državnom

vlasništvu u kapitalistički sustav slobodnog tržišta temeljen pretežno na privatnom vlasništvu. Važan segment tranzicije je proces privatizacije koji podrazumjeva vlasničku transformaciju državnih poduzeća u privatna, ali i osnivanje novih privatnih poduzeća koja će dinamizirati gospodarski rast. Bit privatizacije je povećati efikasnost i produktivnost privrednih subjekata i cjelokupne nacionalne ekonomije, jer se do sada najefikasnijim oblikom vlasništva pokazalo upravo privatno. Privatizacija je temeljni pr eduvjet za tranziciju iz socijalističkog u kapitalistički sustav pričemu posebnu važnost ima za razvoj tržišnih struktura koje povećavaju efikasnost i omogućuju konkurenciju. Za taj su proces vrlo važni ciljevi koji se njime žele postići jer oni utječu ina odabir metode privatizacije. Danas oko ciljeva privatizacije nema većih prijepora (pokrenuti prijelaz na tržišnu ekonomiju, povećati prihode državnog proračuna, osigurati dodatna sredstva za dokapitalizaciju, osigurati demokraciju, vladavinu prava i političke slobode) no oko načina i metoda njihova ostvarenja velike su dvojbe, te su se tako razvile različite metode i tehnike privatizacije koje se sve u suštini mogu svesti na dvije osnovne: podjela ili prodaja državnog/društvenog vlasništva pričemu su na prvoj više inzistirale zemlje koje su za prioritet privatizacije postavile brzu promjenu vlasničke strukture, a na drugoj zemlje koje su za prioritet privatizacije postavile saniranje proračunskog deficita i priljev svježeg kapitala.Kako je strani kapital, posebno u početnoj fazi, pokazao slab interes za kupnju bivših socijalističkih poduzeća primjena prve metode se pokazala mnogo uspješnijom. Iskustvu su, međutim pokazala kako je pri izboru metode privatizacije najbolje kombinirati različite tehnike i metode koje u danim okolnostima mogu omogućiti što učinkovitije ostvarivanje privatizaciji postavljenih ciljeva, koji stoga moraju biti jasni i konzistentni kako bi omogućili izbor najoptimalnijih metoda

privatizacije i dali valjane kriterije vrednovanja ostvarenog.

Hrvatska je početkom 90-ih godina 20. stoljeća tkđ. započela proces tranzicije i privatizacije učemu e po naslijeđenoj strukturi samoupravnog socijalizma (sustav društvenog, a ne državnog vlasništva,

autonomija poduzeća pri čemu snose određeni dio rizika i odgovornosti za vlastito poslovanje, ograničeno tržište – samo roba i usluga, ne i proizvodnih faktora, samoupravljačka prava radnika poduzeća) imala stanovite prednosti pred drugim, centralnoplanskim, socijalističkim privredama. Osnovni koncept privatizacije u Hrvatskoj određen je Zakonom o pretvorbi društvenog vlasništva, koji je odredio da je država početni titular bivšeg društvenog vlasništva te daće se ono privatizirati metodom

prodaje case by case uz preferencija lni tretman i popust zaposlenima i poslovodstvu poduzeća, a društvenim je poduzećima određen konac lipnja 1992. godine kao krajnji rok za predaju programa

privatizacije Agenciji za restrukturiranje koja ih treba odobriti, zbog čega se model privatizacije u Hrvatskoj naziva modelom “autonomne privatizacije”.

Uslijed izbijanja rata i odatle proizašlih rizika i nesigurnosti program autonomne privatizacije se nije provodio predviđenom brzinom te je istekom zakonom predviđenog roka završio podržavljenjem bivših društvenih poduzeća. Pri kupnji dionica bivših društvenih poduzeća glavni su kupci bili građani Hrvatske među njima posebno menadžeri i zaposleni poduzeća koji su postajali njihovi “mali dioničari”, te se tako stvorio sustav “malog dioničarstva” kao posebnost hrvatskog modela privatizacije. Budući da je vlada i u idućem periodu inzistirala na prodaji case by case, a uslijed ratnih i poratnih okolnosti, nezaintersiranosti stranih ulagača, nestimulativne fiskalne i porezne politike za razvoj privatnog sektora, netransparentnosti zakonodavnog okvira privatizacije koji je često mijenjan ovaj se proces u Hrvatskoj vodio sporije nego u drugim zemljama. Od 1996. godine krenuo je program tzv. “kuponske privatizacije” kao jedan ograničen oblik masovne

privatizacije p utem podjele kupona (vaučera) za kupovinu dionica poduzeća iz državnog portfelja dijelu stanovništva koji je najviše pogođen ratom, te je tako privatizirano dionica u vrijednosti 12,25 milijardi kuna, što je u odnosu na druge tranzicijske zemlje koje su koristile neku od ovih metoda ispodprosječno. Hrvatska je stoga u drugo tranzicijsko desetljeće ušla s 60% udjela privatnog sektora u stvaranju BDP-a

po čemu znatno zaostaje za većinom srednjoeuropskih tranzicijskih zemalja u kojima se taj udio kreće 60 – 75%, i s rezultatima daleko ispod očekivanih, te do sada u većoj mjeri nije uspjela ostvariti željene gospodarske učinke procesa privatizacije.


24/24

24

POPIS LITERATURE

Babić M., Program privrednog razvoja Hr vatske, Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb, Pravni fakultet, 1999., str. 3 - 13

Baletić Z., i dr., Makroekonomska reforma i politika privatizacije u srednjoj i istočnoj Europi, Zagreb, IRMO, 1994.

Drutter I. i dr., Privatizacija, tržišna struktura i konkurencija, Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Hrvatske 5/1992, str. 45 - 65

Kalogjera D., Značenje privatizacije u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva, Ekonomska politika u Republici Hrvatskoj, Zagreb, Pravni fakultet, 1999., str. 127 – 138

Nikić G., Kako provesti privatizaciju društvenog vlasništva, Znanstveni skup “Susreti na dragom kamenu”, 1992., Fakultet ekonomije i turizma, Pula

Rohatinski ., Santini G., Pretvorba, odakle dolazimo… kamo idemo, Zagreb, RIFIN, 1994.

Teodorović I., Privatizacija i razvitak financijskog tržišta, Ekonomski pregled, br. 11/1997, str 751 – 767

www.hfp.hr,

privatizacija u republici hrvatskoj

Documents