FILOZOFSKI FAKULTET Nikšić

SAVREMENI PRISTUP NASTAVI JEZIKA I NASTAVA GRAMATIKE

Dr Dušanka Popović Februar 2015.

Nastava jezika obuhvata: Čitanje i analizu neumjetničkih tekstova

(naučnopopularni, publicističi, tekstovi s praktičnom namjenom); kroz rad na tekstovima razvija sve četiri aktivnosti sporazumijevanja: govor, slušanje, čitanje i pisanje; razvija se vještina čitanja neumjetničkog teksta.

Usmeno i pisano stvaranje tekstova (kultura izražavanja).

Znanja iz oblasti gramatike i pravopisa (opisivanju sistema našeg jezika namijenjena je sporedna uloga).

Ishodi nastave jezika

učenik zna da:• čita, razumije i analizira neumjetnički tekst

(naučno-popularni, naučni, publicistički),• čita, razumije i analizira neumjetničke tekstove s

praktičnom namenom; • popuni uplatnicu, napiše telegram, službeno

pismo, pošalje e-mail, • vodi zvaničan i nezvaničan razgovor, • razumije propagandnu poruku; • razumije osnove jezika kao sistema.

Tradicionalna i savremena nastava jezika

Tradicionalna nastava nastavnik predaje o

jezičkim pojmovima, diktira;

obuhvata samo gramatiku i pravopis

učenik sluša, zapisuje, reprodukuje (gramatiziranje).

Savemena nastava jezika:- isključuje davanje znanja

putem predavanja i diktiranja,- učenik pojave uočava, shvata i

obrazlaže,- uočava ih u funkciji u pisanom

tekstu ili u živoj govornoj komunikaciji,

- u centru pažnje je funkcija i značenje jezičkih pojava, a forme njihovog ispoljavanja posmatraju se kao raznovrsnost njihovih funkcionalnih i značenjskih oblika.

Na kojoj vrsti tekstova proučavati gramatičke pojmove?

Lingvisti već dugo smatraju da je osnovna građa na kojoj treba proučavati jezičke zakonitosti i pojave neumjetnički tekst, dok je zadatak stilistike da se bavi jezikom dobrih pisaca.

Pored te primarne građe, u razmatranje treba uzeti i sveukupnu jezičku stvarnost, tj. jezik svakodnevne komunikacije i sve njegove manifestacije.

Proučavanje jezika doprinosi vaspitavanju učenikove ličnosti, razvijanju njegove misaonosti i sposobnosti apstraktnog mišljenja.

Jezik je u književnom djelu u službi ekspresije: nosilac je stvaralačke poruke.

Zbog specifičnosti uloge, pjesnički jezik odstupa od gramatičke norme i ta osobina je polazna činjenica koja se u savremenoj književnoj analizi koristi u interpretaciji djela.

Zastupnici lingvističko-stilističkog pristupa književnom djelu (Leo Špicer, Volfgang Kajzer i drugi) grade svoj sistem upravo na odstupanju pjesničkog jezika od gramatičke norme.

U ostalim funkcionalnim stilovima (naučni, poslovni, publicistički, razgovorni) jezik nije u službi ekspresije. On ima komunikacijsku funkciju – služi kao sredstvo saopštavanja podataka o spoljašnjem svijetu, o čovjekovom iskustvu i saznanjima.

Svaki taj stil, uključujući i književnoumjetnički, sadrži određene vrste riječi (imenice, zamjenice, pridjeve, glagole...), ali se njihova funkcija u pojedinim stilovima razlikuje. U književnoumjetničkom stilu one dobijaju afektivno obilježje, tj. obogaćuju se novim značenjima. A kad ih počinjemo posmatrati sa stanovišta njihove ekspresivnosti i impresivnosti, stižemo na područje stilistike.

Kompleksno zahvatanje jezičke materije u nastavnom procesu pospješiće lingvističko i književno obrazovanje i izgrađivanje učenikovog vlastitog usmenog i pisanog jezičkog izraza.

Učenik će savladati ortografsku i ortoepsku normu standardnog jezika, upoznaće njegove zakonitosti i izražajnu moć.

FUNKCIONALNI POSTUPCI U NASTAVI GRAMATIKE (M. Nikolić, 2009, 633)

Svjesna aktivnost i misaono osamostaljivanje učenika Izbjegavanje nemotivisanih i formalističkih primjera Suzbijanje misaone inercije i imitatorskih sklonosti Težište nastave zasnovati na suštinskim vrijednostima Uvažavanje situacionu uslovljenost jezičkih izraza;

životne situacije Sagledavanje jezika kao akcije usmjerene ka praktičnim

ciljevima Usmena i sistematska vježbanja Prevazilaženje prepoznavanja i njegovanje viših oblika

znanja Njegovanje primijene znanja i vještina Otkrivanje stilske funkcije (izražajnosti) jezičkih pojava Pravopisne i stilske vježbe

Samosaznavanje sopstvenog jezičkog iskustva Nastava gramatike treba, u načelu, da polazi od

razvijenog jezičkog osjećanja učenika, od onoga što oni umiju i spontano primjenuju u svome govoru.

Pri tome se podrazumijevaju jezičke ispravke, ali se učenicima priznaje uloga autentičnih govornih predstavnika.

Suština nastave maternjeg jezika jeste da učenici saznaju pravila i principe koje su već usvojili i po koijma sponatno postupaju.

Gramatika im je samo racionalno susretanje sa vlastitim govornim umijećem i sistematsko saznavanje onoga što već umiju i čine.

Osnovni cilj jeste dalji razvoj, primjena i usavršavanje govornog umjieća.

NAČINI SAZNAVANJA JEZIČKIH POJAVAOd pravila ka primjerima (dedukcija) prepoznavanje primjera na novom tekstu (nivo

prepoznavanja), svjesno navođenje definicija i potkrepljivanje sopstvenim

primjerima, primjena znanja (npr.: izvođenje pridjeva od imenica), upotreba (npr. pridjeva u govornoj vježbi ili pismenom

sastavu) Učenici treba da dostignu gramatički i stilski nivo

poznavanja određenje jezičke pojave. Kada ostvare određeni gramatički nivo, analizira se

stiska funkcija određene jezičke pojave.

Induktivno-deduktivno postupanje u saznavanju određene jezičke pojave

Učenici: uočavaju i izdvajaju primjere (na tekstu) analiziraju ih međusobno ih porede i razvrstavaju sve to rade na konkretnim primjerima pristupaju sintetizovanju naučenog na primjerima apstrahuju (odvajaju od konkretnog funkciju i značenje

pridjeva) samostalno zapisuju zaključak do kojeg su došli; provjera

zapisa omogućava nastavniku da uoči ko je i kako razumio jezičku pojavu o kojoj je riječ.

Organizacija časa

1. Razgovor o čitanom tekstu ili govornoj situaciji

2. Obnavaljanje znanja o prethodno naučenoj jezičkoj građi

3. Uočavanje nove jezičke pojave koju treba izučavati

4. Izdvajanje iz teksta i analiza primjera u kojima je ona situirana

5. Izvođenje zaključaka o njenom značenju i funkciji

6. Praktična primjena stečenih znanja

Struktura nastavnog časa u nastavi gramatike (M. Nikolić, 2009, str. 695)

Korišćenje pogodnog polaznog teksta na kome se uviđa i objašnjava odgovarajuća jezička pojava (naučno-popularni i publicistički tekstovi, primjeri iz učeničkih radova i sl.).

Korišćenje iskaza (primjera) iz prigodnih, tekućih ili zapamćenih govornih situacija.

Podsticanje učenika da polazni tekst dožive i razumiju u cjelini i pojedinostima.

Uviđanje i obnavljanje poznatih jezičkih pojava i pojmova koji neposredno doprinose boljem i lakšem shvatanju novih pojava.

Upućivanje učenika da u tekstu, odnosno zapisanom iskazu iz govorne prakse, uočavaju primjere jezičke pojave koja je predmet saznavanja.

Najavljivanje i bilježenje novog cilja i podsticanje učenika da zapaženu jezičku pojavu istraživački sagledaju.

Saznavanje bitnih svojstava jezičke pojave (oblika, značenja, funkcije, promjene, izražajnih mogućnosti...).

Sagledavanje jezičkih činjenica (primjera) sa raznih stanovišta, njihovo upoređivanje, opisivanje i klasifikovanje.

Ilustrovanje i grafičko predstavljanje jezičkih pojava i njihovih odnosa.

Definisanje jezičkog pojma: isticanje svojstava jezičke pojave i uočenih zakonitosti i pravilnosti.

Prepoznavanje, objašnjavanje i primjena saznatog gradiva u novim okolnostima i u primjerima koje navode sami učenici (neposredna dedukcija i prvo vježbanje).

Utvrđivanje, obnavljanje i primjena stečenog znanja i vještina (dalja vježbanja u školi i kod kuće).

Navedene metodičke radnje međusobno se dopunjavaju i prepliću.

Poželjno je da tekst na kojem se obrađuju ciljevi iz oblasti gramatike, posebno ukoliko je duži, bude učenicima poznat.

Ilustrovanje i grafičko predstavljanje jezičkih pojava primjenjuje se samo kada je izrazito funkcionalno.

Logičke operacije: zapažanje, upoređivanje, zaključivanje, dokazivanje, definisanje i navođenje novih primjera obično su u združenoj postavci pa teku paralelno.

Ilustracije u nastavi gramatike (vidjeti Nikolića) Gramatika je učenicima najteže područje nastave

maternjeg jezika, što je i logično ako se ima u vidu apstraktnost gramatičkih sadržaja.

Crteži, grafikoni i slike naročito su potrebni onim nastavnim područjima koja su po sadržaju racionalna i po prirodi verbalna te iziskuju posebnu misaonu koncentraciju i brzo zamaraju učenika.

U nastavnoj praksi često se koriste krede u boji – što prelazi u steretipno sredstvo, koje, pod uslovom učestalosti, može da naginje misaonoj regresiji.

Ilustracije teksta u udžbeniku jezika mogu da budu pravdane estetskim razlozima, jer nijesu direktno u funkciji tumačenja jezičkih pojava.

U lingvističkim naukama, pored algoritma, sve više se koriste slikoviti simboli i grafički pokazatelji koji prerastaju u slike i pojačavaju egzaktnost i komunikativnost naučnog teksta.

Ilustracije su samo pomoćno sredstvo i ne smiju da potisnu i zamijene jezički materijal, tekstove i govornu situaciju.

Slika treba da podstakne jezičke primjere, da im se pridruži, da ih proprati, a ne da se nametne iznad njih.

Znanje stečeno usmenom i odmjerenom primjenom ilustracija potpunije je i trajnije, jer se učenici na još jedan, i to originalno ponovljen način, susreću sa jezičkim pojmovima i odnosima.

Slika kao podsticaj u govornoj situaciji

Suzbijati misaonu inerciju i imitatorske sklonosti – podražavanje nastavnikovih “usamljenih” primjera biće reakcija učenika, pa je tako, formalističkim nastavnim postupkom spriječena svjesna aktivnost učenika, a podstaknuta njihova misaona inertnost.

Npr. uzvične rečenice “iščupane” iz konteksta (Uh, što me bili glava! Hej, vidi oblak!) učenici ne mogu da dožive kao spontani odraz ljudskih emocija, već kao vrstu rečenica koje počinju sa uh, ah, hej i sl. Kada od njih tražite da daju svoje primjere onda će učenici varirati nastavnikovu rečenicu imitirajući primjere: Uh, što me boli zub! Hej, vidi dugu!

Funkcionalni postupci u nastavi gramatike

Podsticati svjesnu aktivnost i misaono osamostaljivanje učenika – koristiti postupke koji otklanjaju misaonu inertnost i razvijaju kod učenika radoznalost i samostalnost, te pojačavaju istraživački i stvaralački odnos prema jeziku.

Izbjegavati nemotivisane i formalističke primjere (npr. izolovane rečenice obično nemaju motivisanih sadržaja, pa gube razlog svog postojanja, te su samo mrtvi modeli koji se mogu formalno kopirati, pamtiti i reprodukovati).

Težište nastave zasnovati na suštinskim vrijednostima

Za dobru obradu jezičke pojave važno je uočavanje njene suštine.

Težište obrade treba da bude na bitnim svojstvima i stilskim funkcijama te pojave, a ne na njihovim formalnim i sporednim obilježjima.

Npr. uzvičnim rečenicama treba prići kao emocionalnim iskazima, kao rečenicama pomoću kojima se iskazuju jaka osjećanja i koje izričemo u uzbuđenju.

Pripremu za čas, primjere i postupke treba prilagoditi afektivnom svojstvu uzvičnih rečenica, njihovoj situacionoj uslovljenosti i uzbuđenosti ličnosti koje ih kazuju.

Pri tome će uzgredno i neobavezno svojstvo uzvičnih rečenica (da se kazuju pojačanim glasom, tj. uzvikuju) imati sekundarni značaj.

Uvažavati situacionu uslovljenost jezičkih izraza; životne situacije – korišćenje pogodnih tekstova i govornih situacija u kojima određenu jezičku pojavu sagledavamo u kontekstu.

Suština uzvičnih rečenica zahtijeva da ih pred učenicima uvjerljivo motivišemo izvornim situacijama.

To se može učiniti jedino ako ih posmatramo u životnim i jezičkim okolnostima koje su uslovile njihovo značenje i njihovu emocionalnost: primjeri iz kolokvijalnog govora, svakodnevne situacije, posebna izražajna mjesta u književnim djelima.

Lingvometodički tekst treba da bude učenicima poznat, a ukoliko nije, naša je obaveza da ih upoznamo sa njim.

Sagledati jezik kao akciju usmjerenu praktičnim ciljevima – u lingvometodičkom tekstu na kojem upoznajemo određenu jezičku pojavu treba analizirati povod za njenu upotrebu; na taj način učenici shvataju da je jezik oruđe, proizvod ljudske potrebe da se što bolje sporazumijemo, a ne puki sistem znakova i pravila nametnut negdje “odozgo”.

Usmena i sistematska vježbanja (dio časova obrade, ponavljanja, sistematizacije).

Prevazilaženje prepoznavanja i njegovanje viših oblika znanja – primjenljivost i stvaralaštvo.

Njegovati primijenjeno znanje i umijenje – stilska funkcija određene jezičke pojave u neumjetničkom i umjetničkom tekstu (znanje iz gramatike u funkciji tumačenja teksta).

Pravopisne i stilske vježbe – vježbanja zasnovana na zapažanju govornog ponašanja i na korišćenju primjera iz neposredne govorne prakse približavaju nastavu gramatike govornim potrebama, u kojima se govorni jezik pojavljuje kao svestrano motivisana ljudska aktivnost.

Na primjer: Zabilježite nekoliko uzvičnih rečenica koje ste čuli u govoru ljudi u vašoj okolini. U kakvim situacijama su izgovorene? Kakva osjećanja odslikavaju?

Metodički sistemi u nastavi jezika

1. Sistem zasnovan na primjeni induktivno-deduktivnih postupaka

2. Sistem problemske nastave jezika

3. Sistem programirane nastave jezika

4. Kombinovanje metodičkih sistema u nastavi jezika

1. Sistem zasnovan na primjeni induktivno-deduktivnih postupaka

Podrazumijeva kretanje od pojedinačnih primjera ka formulisanju pravila, a zatim od pravila ka njegovom potkrepljivanju novim primjerima.

Na taj način znanja u svijest učenika dopiru postupno, sistematično i uz umno angažovanje koje prema konačnom cilju usmjerava nastavnik.

Nastavne metode: dijaloška, tekst-metoda, demonstracije...

Logičke metode: kompariranje, analiza i sinteza, konkretizacija i apstrakcija, indukcija i dedukcija.

Jezičke pojave se izučavaju na jezičkim modelima realizovanim u tekstu, ili u živoj jezičkoj komunikaciji.

Pošto je to jezik u njegovoj praktičnoj upotrebi učenici osjećaju i smisao i potrebu saznavanja različitih vidova njegove upotrebe.

Razmatra se ono što je kazano, a zatim ČIME i KAKO je kazano.

Učenici treba da dostignu gramatički i stilski nivo poznavanja određenje jezičke pojave.

Kada ostvare određeni gramatički nivo, analizira se stiska funkcija određene jezičke pojave.

Na primjer: Aorist je glagolski oblik kojim se u tekstu označavaju prošle radnje koje su kratko trajale. Upotrebom aorista postiže se prostorna i vremenska neposrednost, dinamičnost događaja. Stvaralačka upotreba – stvaranje teksta.

2. Sistem problemske nastave jezika

Stepen učeničke samostalnosti je veći, pa i mogućnost za individualni i kreativni rad učenika.

Problemska situacija u nastavi jezika najčešće nastaje iz nedoumica vezanih za upotrebu jezičkih znanja.

Izvorišta problemskih situacija treba tražiti u svakodnevnoj govornoj praksi učenika i u njihovom pismenom izražavanju, zatim u govoru koji se čuje na radiju, televiziji, u napisima u dnevnoj štampi i sl.