Pripovjedač

Razmatranja uz djelo Nikolaja Ljeskova

Pripovjedač - koJi;ko nam god imc zvučalo blisko - svojom nam živom djela!tnošću nipošto ruje dokraja pni>Sutan. On nam je nešto što se već udaljilo i što se još više udaljuj·e. Pn~kazati jednog Ljeskova1 kao prilpovjedača ne znači pribli·žiti ga, već, dapače, znači pove­ćati razmak prema njemu. Promatra l,i se on sa stanovit.: udaljenosti, počinju prevladavati veliike jednostavne crte koje tvore pr:i:povjedača. Bolje rečeno, one se očituju kao Šito se gledaocu kojemu se IS prave udaljenosti i pod i·sprav­nim kutom gledanja na nekoj sti!jeni može Ulkazat>i ljudska glava Hi kakvo ži~ot:njsko tijelo. Tu udaljenost ~ taj kut gk­danja nameće nam svakodnevno .~Sikustvo. Ono nam kaže cb se umjetnost pr:ipovi•jedanja bliži svome kraju. Sve je rjecli susret s ljudima koji znaju nešto pravo isrpr,j,povidedat=. Sw se češće oko ·stola ši:ri smetenosrt kad se oglasi želja za pri­čom. Kao da nam je oduzeta sposobnost koja nam se činil:! neotuđivom, naj.sigurn:ija među S&'gurnima. Naime, sposob­nost razmjene iskustava.

1 Nikolaj Ljeskov rođen je 1851. u gubernljl Orjol, a umro je Jan:.. u. Petrogradu. Svojim je građanskim interesima i simpatijama u sta no­VItom srodstvu s Tolstojem, a svojom religioznom orijentacijom s Dos lo­jevskim. Međutim, upravo spisi kojima to Izražava načelno i doktrimu·­no, romani iz ranog razdoblja, pokazali su se prolaznim dijelom Ljcs kov­ljeva djela. Ljeskovljevo je značenje u njegovim pripovijetkama a o n• · pripadaju kasnijem sloju njegova stvaralaštva. Nakon rata bilo 'je vhk pokušaja da se te pripovijesti učine poznatima na n]emačkom j ez i čn o " ' području.

166

Očigledan je jedan uzrdk toj pojavi: cijena 1skustva je pala. A izgleda da i dalje pada u bezdan. Svaild pogled u no­vine pokazuje da je postignut nov n :ski vodostaj, da je s li,ka ne samo vanj,skog nego i slika moralnog svijeta preko noći pretrpjela promjene koje n ikada nismo ·smatraLi mogućima. Svjetskim ra!tom počeo se očitovati proces koj,; se od onda nije smirio. Nije li se na kraiju rata zamijetilo da se ljudi s bojišta vraćaju zapravo nijem:? Ne bogatiji nego ·si:romašniji priopćivim j,s:kustvom. Ono što se potom, nakon deset godi­na, izLilo u buj'icu knj.iga o ratu, bi·lo }e sve drugo nego!,; i>s­kustvo koje ide od usta do usta. I to nije bilo neobično. Jer iskustva nikada ni,su bila natjerana u laž temelj,::tije nego što je pozicioni rat natjerao u laž strateška iskustva, ,inflacija privredna, borba materijala tjelesna, vlastodršci moraLna. Generaa:ja koja se još konjskim tramvajem vozi1la u školu, stajala je pod vedrim nebom u predjelu u koj·emu nij·e os­talo ništa nepromijenjeno osim oblalka i, pod njima, u polju sila razornih rijeka i eksplozija, si·ćušno, lomno ljudsko t'jelo.

II

Iskus•tvo što ide od usta do usta izvor je iz kojega su crpli svi pr.ipovjedači. A među on1ma koh su priče zap'isjvah veliki su oni čij-i se zapis ponaj,manje razlikuje od govora mnogih bezimenih pripovjedača. Uostalom, među ovima po­sljednjima postoje dvije skup:.ne koje se uzajamno v.išestru­ko prožimaju. I pripovjedačev Ji,k dobiva svoju punu tjele­snost samo za onoga tko ih opredmećuje obje. >>l'ko je pu­tovao ima što pričati«, kaže narod i za.rn:iš,Jja :prilpovjedača kao nekoga tko dolazi ,:zdaleka. AH ništa se maje rado ne sluša i onaj koji je, čestito se prehranjujući, ostao u zemlj.i pa poznaje njezine ;priče i predaje. ž-elimo li obje te skupine predočiti u nj~hov,im arhaičnim zastupnicima, tada je dedna utjelovljena u ·stalno nastanjenom zemljoradniku, a druga u pomorou koji se bavi t·rgovinom. Zapravo su oba ta život­na kruga u stanov:itoj mjeri proizvela svoje vlasti-to pleme pr.ipovjedača. Svako od tih plemena čuva vlastita svoj·stva ~ u kasnim stoljećima. Tako među novij:im njemačkim pri­puvjedačima Hebel i Gotthelf proizlaze iz prvog, Sealsf.ield i Gerstacker iz drugog. Uostalom, u tim dvama plemenima, rečeno je već, posrijedi su samo osnovni tirpovi. Stvarna ra­sprostranjenost područja pn:povjed3Ika u cijeloj njegovoj pov:ijesnoj ši:rini nezamisliva je bez naj:prisnije prožetosti t ih obaju arhaičnih tipova. Takvu prožetost stvorio je pogotovu

167

srednji vijek svojim obrtničkim uređenjem. Stalno nastanjen majstor i lutaJjući djetići radili rsu zajedno u istim komor a­ma; a 'Svaki je majstor bio lutajući djetić prije nego što sc nastanio u svojoj domovčni .ili u tuđini. Alko su seljaci .i po­morci bili star.i majstori pripovije danda, obrtničkjr je stalež bib njegova v;isoka škola. U nje mu se povezivalo znalaštva iz daljdna, što ga kući donos.i natko tko je mnogo putovao, sa znalaštvom iz prošlosti, kakvo se obično najradije povjerava staros j·ediocu.

III

Ljeskov je jednako kod kuće u daij,ini prostora i v·reme­na. P·r i.padao je pravoslavnoj crkv.i, ii to kao čovrjek ·i,slkreno zadkupljen religijom. Ali nije bio ništa manje isk·ren p:rotiv­nilk crkvene birokracije. Budući da isto ta·ko nije znao izla­ziti na kraj ni sa svjetovnim činovn' štvom, službeni položaji na koj:ima bi se zatekao nisu bili trajni. Mjesto, koje je kao ruski zastupn~k jedne velike engleske tvrtJke dugo zauzimao, za njegovo j·e .stvaralaštvo bilo od svih najrkorisnije . Po na­logu te tvrtke proputovao je Rusiju, .i ta su putovanja pri:do­nijela njegovru snalaženju u sv.ije tu koliko i poznavanje ru­s~:h pri;Litka. Na taj je način mogao upo2ll1ati sve u vezi sa sektama u zemlji. To je ostavilo traga u iprilpov,iljestima. U ruSikim je legendama Ljeskov vid.io saveznike u borbi što ju je vodio protiv pravoslavne birOI~racije. Ima u njega č.~tav n.irz pripovijesti, legendi , kojima je u središtu pravednik, ri­jetko kad asket, naJčešće jednostavan i djelatan čovjek ko~j i postaJe rsvetac nai2lgled na najpdrod.niji način na s\Cijetu. Ljeskovu nije svojrstvena mirstička egzaltacija. Kolilko mu je god pov·remeno bilo drago čudo, ipak je i u pobožnosti naj,radirje pristajao uz krŠillu narav. Uzor mu je čovjek koji se snalazi na zemlj,i, a da se ne vezuje previše uz nju. Odgo­varajući stav pokazao je i na svjetovnom području. Dobro se Uklapa u rtaj stav što je počeo pisati .ka·sno, naJime IS dva­deset i devet godrina. Bilo je to poslije njegovi.h trgovačkih putovanja. Prvi mu je objavljeni· rad Zašto su u Kijevu skupe knjige? Daljnj;i n~ napisa o radničkoj ·klasi, o pijanstvu, o poLicijskim liječnicima, o nezwposrlenim trgovcima preteče su n je&ovim pničama .

IV

Usmjerenost na zanimanje za ono praktično karaikter.i­stična je crta mnogih rođenih pripovjedača. U jednog Gotthel-

168

fa, na primjer, koji je svojJm seljaa:ma davao poljopr-ivred­ne savjete, prepoznajemo je jaJSnije nego u Ljeskova; nalazimo je u Nod:era, koj,i je proučavao opasnosti plinske rasvjete; u tom je nizu i Hebel, koji joe svojim čitaocima u »škrinjicu s blagom« ubacivao male prirodoslovne poduke. Sve to upućuje na okolnosti zajedrućke svakoj pravoj pr(či. Otvoreno ili skriveno, ona ,sobom donosi svoju ·svrhu. Ta se svrha jednom može sastojati u moralu, drugi put u praktič­noj uputi, treći put u ka!kvoj poslovici ~Li u životnom pravilu - u svakom slučaju pripovjedač je čovje·k koj;i zna savjeto­vati slušatelja. A to što »znati dati •savjet« našem uhu danas počinje zvučati staromodno, tome je ·~riva okolnost da se smanjuje prJopo:vost is kustva. Zbog toga ne znamo savjeto­vati ni sebe ni druge. 'Savjet nije rtoHiko odgovor na p itanje ~koliko prijedlog koji se odnosi na nastavak pr:iče (što se up­ravo odvija). Da bi se dobio nasta\'a'k valjalo bi ponajprije moći priču ,i!spričati. (Posve neovisno o tome što se čovjek savjetu otvara samo tolilko koli,ko se on tiče njegova položa­ja.) Savjet utkan u gradivo življena života jest mudrost. Um­jetnost pr;povijedanja ide svom kraju jer .izumire epsrka strana ,istine, mudrost . No to je proces koj;i dolazi i~daleka. J ne bi bilo ni;šta luđe nego u njemu vidjeti samo »pojavu p ropadan1a«, da ,j ne •spominjemo »modernu« . Dapače, to .ie samo. popratna pojava svjetovnih pov(je'Snih proizvodnih snaga, pojava koja je posve polako odgurnula priču iz pod­ručja živoga govora, a irStodobno dala osjetiti novu ljepotu u onome što nestaje.

v

Pojava romana početkom novoga vi:jeka naj.ranirj:i je znak procesa kojemu na kraju stoj;i propast pripovij-etke. Ono što roman dijeli od pripovijetke (i od epskog u užem smislu) njegova je bi,tna upućenost na knjigu. širenje roma­na postaje moguće tek pronalas,kom tknj,irgotiskaflskog umije­ća. Usmena predaja, blago epike, drugog je !sastava od ono~a što čini sastavni dio romana. Roman se od svekoL:Ikih drugih obl.iika proznog pjesništva - od bajke, sage, pa čak j novele - razlikuje upravo po tome što on ne dolazi iz usmene tra­dicije, ni:t; u nju uvire. Razlikuje se osobito od pripov,ijeda­nja. Ono što pnipovrijeda pripovjedač uzima iz i•skustva; iz vlastitog .ili 'saopćenog • i's~ustva. I ponovno ~a či:n·i is/kustvom onih, koji tu pripov.ijest slušaju. Romanopisac se izdvoj:io. Rađaonica romana jest 'irnd'i.v,:duum u svojoj osami, koj;i se

169

o svojoj najvažnijoj zaokupljenosti više ne može izrazi<ti eg­zemplarno, •sam je neupućen i ne zna dati ni•krukva savjeta. Pisati roman znači u prikazivan~u ljudskog života tjerati ono neizmjerlj.ivo do ·krajnosti. Usred obilja ž~vota i prikazujući to obilje, roman pokazuje duboku zbunjenost svega živoga. Prva veli•ka knjilga te vrste, Don Quijote, odmah poučava kako je duševna veličina, odvažnost, spremnost na :pomaga­njenje jednog od najotmjeni·jih - UIJ>ravo Don Quijotea -posvema lišena savjeta i ne posjeduju ni najmanju iskricu mudrosti. Kad se Wkom .stoljeća tu :i tamo- možda najdje­latrri:je u Putovanjima Wilhelma Meistera - pokušavala u roman uklopiti pouka, ti su pokušaji uvidek svršaval:i pro­mjenom 1same forme romana. Odgojni roman naprot:v ni na koji način ne odstupa od temeljne strukture romana. Time što društveni životni proces integrira u razvoj jedne osobe, omogućuJe nastajanje najikrhkijeg zamislivog opravdanja poredaka ·koji ga određuju. Njihovo legitim~ranjoe <Stoji ukrivo prema nj.ihovoj zbilJi . Nedostatnost upravo prožima odgojni roman.

VI

Pretvaranje epsih oblika valja zamišljati u r.itmov>.ima koje je moguće usporediti s ri•tmovima preobrazbe što ih je tokom stotina tisuća godina pretrpjela površina Zemlje. Te­ško da su se oblici ljudSJkog priopćavanda laganije stvarali, laganije gub:i:li. Roman, :kojega počeci sežu u sta:ni vijelk, tre­bao je stoti;ne godi,na pr.ije nego što je u na•stajućem građan­stvu naišao na elemente koji su pogodovali njegovu procvatu. S pojavom tih elemenata pripovijetka •Se posve pola:ko •stala povlačiti u arhaičnost; ona je, doduše, uvelike osvojila nov sadržaj, ali on je zrupravo nije određivao. S druge pak strane razabiremo kako je s prodorom vladavine građanstva, a među najvažnije >instrumente te vladavine u v.isokom kapita­l'iLZ:mu spada tis a<k, na poprište je stup'o jedan oblik pr,iopća­vanja koj.i, koLiko mu god daleko sezao početak, nikad pri:je toga nije utjecao na epski oblik tako da ga određuje. Sada , međutim, to čini A pokaz,uje se da se on pripovijesti javlja ništa manje tuđ negoli roman, ali zato opasniji od romana , koji ona uostalom ·sobom dovodi u !krizu. Taj novi oblik pri ­o·pćavanja jest informacija.

Villemessant, utemelj;itelj lista »Figaro«, okarakterizi.rao je bi:t informaa:je jednom slavnom fonmulom. »Mojim čita­teljima«, znao je reći, »važniji je požar krovišta u Quarti,er latinu nego neka revolucjja u Madridu.<< To odmah objašnja-

170

va da se na}radije ne s1uša vijest što dol~i izda1eka, već in­formacija koja daje upor1šte za ono najbliže. Vijest koja je dolazi,la dzdrule:ka - bilo iz prostorne dalj.ine tuđilh zemalja, bilo dz vremenskih daljina predaje - raspolagala je autori­tetom koji joj je pribavljao vri•jednost, pa i ondje gdje se ona nije podvrgavala kontroli. Inf011macija, međult.im, zahti­jeva brzu provjer.lji•vost. Tu je najvažnije da se ona pojavi >>za sebe ;i po sebi razumlj'ilva«. često nije egza:ktni:ja nego što je bila vijest pr.ijašnjih stoljeća. ALi dok je ova rado po­suđ.ivala od čuda, za infu!'maciju je neophodno da zvučj plau­z~bilno. Titme očituje nepom:x-ljivost s duhom prirpov.ijetke. Ako je umjetnost pripovijedanja postala rijetka, u tom je stanju stvari presudnog udjela imalo širenje .informacije.

Svako nas jutro upućuje u novosti kugle zemaljSke. A ~~pak oskudijevamo u čudnovatim zgodama. To je zato što do nas više ne stiiŽe nijedan događaj koji već ne b.i bio prožet objašnjenjjma. Drugim riječima, gotovo niš·ta od onoga što se događa ne :ilde u prilog pri:povijesti, a gotovo sve ide in­foiimaciji. Naime, pola je umijeća pr~pov,ijedanja u tome da se u prrou pr~godom prepričavanja ne unose objašnjenja. U tomu •je Ljeskov majstor (sjetimo se djela kao što su Prije­vara, Bijeli orao). Ono ,izvanredno, čudesno, pnipovij-eda se s najvećom točnošću, ali se čitatelju ne nameće psihološka ve· za zbivanja. Ostavljeno mu je na volju da stvari· poslaže ka­ko ih razumije, pa time ono što je Jspripoviljedano postiže raspon titranja koj,i informac.:jj nedostaje.

VII

Ljeskov je išao u školu starima. Prvi pripovjedač u Grka bio je Herodot. U četrnaestom poglavlju treće knjige njego­v.ih Historija nal~i se priča ,jz koje se dade mnogo naučiti. RiJječ je o Psamenitu.

»Kad je egipatski kralj Psa:menit bio potučen od perzij­skog kralja Kambiza te zarobljen, Kamb.iz .je nastojao pon~­zilti zarobLjenika. Izdao je zapovijed da P<samenita postave na uliou kroz koju se dmala kretati perzij<Ska pobjednička povonka. Zat&:m je uredio da zarobljeni,]{ v.i:di svoju kćer ka­ko kao služavka polazi s vrčem po vodu. I dok su se svi Egi:pćani tuži·Li ,j jadah zbog tog pri.zora, -.;tajao je Psamenit sam bez r,iječi ,j nepomičan, očiju uprtih u tlo; i kad je malo zatim Viidio svog sina, kojega su u povorc;i vodih na stratište, ostao je jednako tako nepomičan. Međut.: m, kad je zatim u redovhila zarobljeniJka prepoznao jednoga od svojih slugu,

171

stara, osiromašena čovjeka, stao •se lupati šakama po glavi i pokazi:vati sve znakove najdublje žalosti.«

Iz te zgode može se vidjeti što je s pravom pripov,:jet­kom. Nagrada informaciJe izgubljena je onim trenutkom u kojemu je bila nova. Ona živi samo u tom trenutku, treba da mu se posve prepusti i objavi mu se ne gubeći vr~jeme. Drukčije je s p:r;ičom; ona se ne razdaje. Cuva svoju snagu sabranu ,i sposobna je za razvoj i nakon dugog vremena. Tako se Montaigne vratio toj priči o egipatskom kralju i sam se zap~.tao: Zašto on tuguje tek pr.i pogledu na slugu? Montaigne odgovara: »Budući da je već bio prepun žalosti, bio je potre­ban još 1samo malen dodatak, i žalost je provalila svoje na­sipe.« Tako Montaigne. No moglo bi se reći i.: »KTal~a ne di:ra sudbina onoga kraljevskog, jer je ona njegova vlastita.« Ill: »Na :pozornici smo ganuti mnogo čime što nas u ži·votu ne dira; taj je sluga kralju samo glumac.« IH: »Velilka se bol gomila te provaljuje 1ek ·S opuštanjem. Pogled na slugu bio je opuštanje.« - Herodot ne objašnjava ništa. N~egov je iz­vještaj najsuši. Zato ta priča iz starog Egipta .i nakon tisuć­ljeća može i~azva•t: čuđenje i potaknuti na razmi•šljanje. Na­lik je na sjemenj·e što je tisućljećima ležalo zatvoreno u zrakopraznom prostoru u komorama piramida, a snagu kli­janja sačuvalo je do dana današnjeg.

VIII

Nema ničega što bi zgode trajni.je preporučivalo sjećanju od one čedne zbitosti koja se krati p~t:hološkoj analirzi. I što priopovjedaču prirodnj~e usp.ij~va odustajati od psihološkog šati:ranja, to će s više prava očekivati mjesto u 1pamćenju slušatelja, to se potpu.ni~je usuglašuje njegovu vlastA)tom i,s.ku­stvu, to će ih on radije konačno jednoga dana, prije ili 'kasnj­je, ponovno pripovijedati. Tom procesu asimiladje, koji sc od'JI:ja u dubini, potrebno je stanje opuštenost.i, koje biva sve rjeđe i rjeđe. Ako je san vrhunac tjeleSiile opuštenosti, dosada je vrhunac duhovne. Dosada je ptica iz sna, koja ne­se jaje iskustva. šuškanje u lisnatoj šumj je plaši Njezina su gnijezda- djelatnosti ikoje se pr.isno vezuju uz dosadu -u gradovima već izumrla, a propadaju i na selu. Time se gubi dar osluškivanja, i nestaje zajedništvo onih koji osluškuju. Pr,ičati prJče uvijek je umijeće pr~povi.jedatć ih dalje, i ono se gub,i ako se priče više ne pamte. Ono se gubi jer se više ne tka i ne prede dok se slušađu. što je slušač spremni;ji na samozaborav, to mu se dublje uti:s;kuje ono što je čuo. Tamo

172

gdje ga je zahvatio ritam rada, on osluškuje pdče na takav način da mu da·r da ih pripovijeda dolazi sam od sebe. Tako je, dakle, sačinjena mreža u koju je utkan dar pripoviJeda­nja. I tako se ona para na swm krajev:ilma, pošto je prije tisućljeća bi.la :spletena u krugu naj•starijih obrtničkih ob­lika.

IX

Prilpovijetka, kakva je dugo uspijevala u krugu obrta -seljačkog, mar.itimnog pa onda gradskog -u sama je done­kle rukotvorni oblik pripovijedanja. Ona se ne usredotočuje na to da prenese ono čisto »po sebi« stvari, poput kakve in­formacije .i:li raporta. Ona uranja stvar u žirvot p:n:povjedača kako bi j•e iz njega ponovno izronila. Tatko na priči ostaje trag pripovjedača poput traga lončareve ruke na gLilllenoj posudi. Pripovjedao: 1su skloni započeti pr.iču pri1kazom alkol­nosti u kojima su sami doznali ono što sLijedi', ako jedno­stavno ne izlažu kao da •su to sami doživjeli. Prijevaru Lje­skov Z<l!počinje op:som putovanja vlakom, za vriljeme kojega je događaje što .ih zatim prepr.ičava čuo od jednog suputni­ka; ili mrsli na pokop Dostojevskoga, ka!ko smješta poznan­stvo s junakinjom priče U povodu Kreutzerove sonate; ili pri~:,va druženje u jednom čbtalačkom kružoku, u kojemu se govorilo o događaj,ima šro ·i:h iznosi u Zanimljivim muževi­ma. Tako mu se trag uvelike očituje u onome što se priča, ako već ne kao trag onoga koji do~:vlj.uje, onda bar kao iz­vjestiteljev trag.

Tu rukotvornu umjetnost, pripovijedanje, sam je Lje­skov poimao kao obrt. »Spisateljstvo«, veLi u jednom svom pilsmu, »nije za mene n:itkakva slobodna umjetnos1, nego obrt.« Ne .iznenađuje što ·se osjećao povezan s obrtom, a tuđ industrijskoj tehnia:. Tolstoj, koji je za to morao imati razu­mijevanja, dotiče se prigodice tog nerva u Ljeskovljevu pri­opovjedaokom daru kad govor.i o njemu kao o prvom »koji je uputio na nedostatnost ekonomskog napretka ... Neobično je da se toliko či,ta Dostojevskt: ... I jednostawto ne shvaćam zašto se LJeskova ne čita. On je istinoljubljiv pisac.« U pre­predenoj i obijesnoj priči Celična buha, koja je u sredini [z­među kazne i pošalice, Ljeskov je uzvisio domaći obrt u ko­vačima srebra iz Tule. Nihovo remek-djelo, četi:čna buha, dolazi pred Petra Ve1i:kog i uvj-eri ga da se Rusi nemaju čega sramiti pred Englezima

Duhovna slika one zanatske sfere iz koje potječe pripo­vjedač nije možda n:tkad bi,Ja opisana na tako značajan način

173

kao u Pawa Valeryja. >>Ori govori o savršenim swarima u prirodi, o bj1serima bez mane, o punim, dozrelim vinima, o doista obrazovanim stvorenjt;.ma te ;ih na2llva 'dragocje:n:im djelom dugog lanca sličnih uzroka'.« Međutim, nagomilava­nje takvih uzroka ima svoje vremenske granice samo u savr­šenosti. >>To strpljivo postupanje pdrode«, nastavlja Paul Va­lery, >>ljudi su nekoć opona·šali. M;nijature, .sarvršeno izrađe­ne rezbarije u bjelokosti, savršena po1itura i iskorv kamenja, radovi u lalw ili slike u kojiima >Se niz tankih, proz~mih na­maza slaže jedan na drugi ... - svi ti rezultaJti ustrajnog, samozatajnog truda nestaju, i prošlo je vrijeme u kojemu nekome nJije do vremena. Današnji čovje!k više ne radi na onome što nije moguće skratiti.«

Zapravo mu je uspjelo ,s;krat1ti ;i samu priču. Dožirvjeli smo postanak ·kratke priče (short story), koja· se i~vukla iz usmene tradioi.je te više ne dopušta ono polagano međusob­no prekrivanje tankli'h ,j prozirin.ih 1slojeva, što daje naj[po­godniju sliilw načina na koji se iz slojeva mt11ogovrsnih pre­pničavanja rađa savršena pripov.ijetlka.

X

Svoje razmaJtranje Va;lery završava rečenicom: >>Gotovo kao da se nestanak misLi vječnosti podudara sa sve većom nesklonošću prema dugotranju radu.« Milsao vječnosti odu­vijek je imala na:jsnažnijo1 izvor u smrti. Gubi ~i se ta milsao, zaključujemo, Hce smrlli mora da je postalo drugo. Pokazuje se da je ta promjena ona ,isJta ,koja je priopćivost i>sJkustva smanj:i1la onohi,ko kolilko je umjetnost pripovijedanja poš·la svom kraju.

Već je ni~ stoljeća moguće pratiti kako mi·sao ·Smrti u općoj svijesti trpi gubitke u svepnisutnosti ii zornosti. U svo­j,:m se pos1jednjliim etapama taj proces odvti!ja ubrzano. A tokom devetnaestog stoljeća građansko je društvo higijen­skim i socijalnim, privatnim i javnim priredbama proizvela jedan sporedan efelkt, kojti. mu je možda bio podsvjesnom glavnom svrhom: omoguć~ti ljudima da se uklone pogledu umirućih. Umiranj-e, nekoć javni događaj u životu pojedinca i kra~jnje u.Zoran (prisjetimo se slika iiz >srednjega vijeka na kojima se odar pretvara u priJestolje oko kojega se kroz š:­rom otvorena vrata kuće smrti nati.skuje narod) - um:iTanje se tokom novoga vijeka sve više i·stiskuj.e iz opažajnog sv.iJe­ta ž1vih. Pr.ije IIt:je bilo · kuće, gotovo ni sobe, u kojoj ne·tJko jednom već nije umro. (Srednjovjekovlje je .i prostorno os-

174

jećalo ono što je kao osjećaj vremena učinrlo tako značajnim onaj natpi•s na sunčanom satu iz Ibize: Ultima multis.) Danas su građani u proston:ma koj1i •su ostali č·1sti od umiranja su­hozemci vječnosti, i kad budu i·šH svom kraju, nasljednici će ih potrpati u sanatorije i1li bolnice. Stvar je u tome da ne samo možda znanje ,;Ii mudrost čoVIjeka nego prije svega njegov živ1jen:i život - a to je gradivo od kojega nastaju priče- na samrtn:iku pqprima svoj nasljedni oblik. Kao što se u čovjekovoj nutnini tokom života stavlja u pokret niz slika - a on se sasto): od nazora vlasti>te osobe, među ko­jima je on, a da toga nije SVIjestan, sreo samoga sebe- tako u jedan mah u njegovim licima ii pogleilima sv.iće ono neza­boravno i svemu što ga je pogodilo daje autoritet što ga za žive oko sebe na samrti posjeduje 1i najbjedniji jadnik. Taj autoritet stoji na .iskonu pripovijedanja.

XI

Smvt je sanJkcija svemu o čemu pripovjedač može i~vije­stiti. Od smrti je posud:o autoritet. Drugim riječima: nje­gove pripovijesti upućuju unatrag na povijest ,pdrode. U uzornom se obli•ku to izražava u jednoj od najljepših priiPO­vijedalka što ih imamo od nenadmašivog Johanna Petera He­bela. Nalazi se u $krinjici rajnskog domaćeg prijatelja, zove se I z nenadan ponovni susret, a započinj<e zarukama mladog momka koj;i radi, u rudnicima .kod Fa1luna. Večer prije svad­be zatekne ga u dubini ()kna rudars!ka s mrt. Njegova mu je za­ručnica ostala vjema i nakon smrti, a ži'Vjela je dovoljno du­go da, kad su iz zasutog okna na svjetlo dana :iznijeH leš što se, zasićen zelenom gal:icom bio očuvao od raspada, kao pra­stara ba.ki.~a prepo.zna svog zaručni,ka. Nakon tog ponovnog susreta 1 nJu pozove smrt. Kad se sad Hebel tokom pr(če na­šao pred neophodnošću da predoči dugi niz godina, učin;io Je to ovom rečenicom: >>U među'Vremenu j'e u Portugalu po­tres razrušio grad Lisabon, i prošao je sedmogodi·šnji rat, 1 umro je car Franjo Prvi, i ukinut je bio isusovački red, i raz­dijeljena je Poljska, :i umrla je car:i'Ca MariJa Terezija, i smak­nut je Strunensee. Oslobođena :je Amerika, a sjedinjena francuska i španjolska sila nisu mogle osvojiti Gibraltar. Turci su generala Steina zatvorili u Veteransku pećinu u Mađarskoj, a umro je i car Jos.ip. Svedski kralj Gus.tav osvo­jio je rusku F:insku, :i započela je franousJka revolucija i du­gi rat, : car Leopold Dmgi je također pokopan. Napole.on je osvojio Prusku, Englezi su bombardirali Kopenhagen, a se-

175

ljac.i su sijali i žeH. Mlinar je mljeo, :i kovači su kovali, u ru­dari su kopajući tražiH žile kov.:na u svojoj podzemnoj. ra­dionici. A kad su rudari u Falunu godi.ne 1809 ... «

Nikad ni'jedan pr,ipovjedač nije dublje smjest;o svoj iz­vještaj u povijest prirode nego što to čini Hebel u svojoj kronolog1jli. Samo, proćLta:jmo je točno: smrt u njoj dolazi u toliko pravilnom turnusu .kao da je to kosac u procesija­ma koje o podne obilaze oko crkvenog sata.

XII

Svako istraživanje određenog epskog obl~ka bavi se od­nosom tog oblika prema p:sanju pov,ijesti. Može se, dapače, poći i dalje te zapi.tati ne predstavlja li p:i'sanje povijesti točku stvaralač!ke indiferentnosti između svih obEika epiike. P,isana bi se povi:jest tad prema epskim oblicima odnosi:la kao bijelo svjetlo prema bojama spektra. Bilo kako bOo, među svJm oblicima epike nema nijednoga •kojega b:i nalaže­nje u čistom, bezbojnom svjetlu pisane povijesti bilo nedvoj­benije od kron.::ke. A na širokoj vrpci kronike 1stupnjuju se vrste u kojima se može pripovijedati, poput šatliranja jedne te iste boje. Kron:i•čar je pripovjedač povijesti. Sjetimo sc mjesta iz Hebela koje ima sasvim intonaciju kronike, pa bez muke izmjerimo razliku :između onoga koH piše povijest, historičara, i onoga koj,i je pr.ipo\l:jeda, kroničara. Hilstori­čar se drži toga da događaje kojima se bavj na ovaj ili onaj način objašnjava; on se ni pod .koj<i:m uvjetima ne može za­dovoljW time da ih prikazuje kao uzorke toka svijeta. A up­ravo to čini kroničar, osobito pak izrazito u •svojlim klasič­nim reprezentant ima, u srednjovjekovnim kroničar,ima, koj,i su bili prethodnici novijih pisaca povijesti. Time što pripovi­jedanje povijesti •temelje na božanskom planu spasa, koji je neistraživ, već ·su unaprijed sa sebe zbacili teret dckaznog objašnjenja. Umjesto njega ja•vlja se iz·laganje, koje se ne bav:i točn1m ulančavanjem određenih događaja, nego nači­nom njJihova uklapanja u velik.; nei·straživi hod svijeta.

Ne čini ni:kaikvu razliku je li taj hod svijeta uvjetovan metafi,zčki Hi je prirodan. U pripovjedaču se održao kron:­čar u preobraženu, gotovo sekulariziranu l:ilku. Ljeskov pri­pada onema kojih djelo osobito jasno svjedoči o takvu sta­nju stvar.i. Kron1ičar sa svojom usmjerenošću prema metafi­zici, pripovjedač s usmjerenošću profanom, u tom djelu ima­ju toliko udjela da prema mnogim pričama gotovo nije mo­guće presudi t i je li podloga tkanja na kojoj se pojavljuju

176

zlatna potlka re]Qgioznog ili šarena potka svjetovnog nazira­nja na tok stvari.

Pr.ilsjeti.mo se priče Aleksandrit, Ikoja čitaoca premješta »U ona stara vremena kad se za sudbinu ljudi brinulo još kamenje u zemljJnu krilu li planeti na nebeskoj vilis.ini, a ne kao danas kad su tSVi .i na nebesima i pod zemljom postali ravnodušni prema sudbini sinova čovječjili te dm niotkuda \'liše nikakav glas ne govor.i. nirti ih čak sluša. Svi t± novo­otkdveni. planeti nemaju više nikakve uloge u horoskO[Jima, a ima i mnoštvo novog kamenja, .izmjerenog i izvaganog, iJS­pitane specifične težine i gu:stoće, ali nam više ništa ne objavljuje i ne donoSii nam nikakve koristi. Nj:ihovo vrijeme da govore s ljudima je prošlo.«

Gotovo da, kao što VGdimo, nije moguće hod svijeta oz­načiti jednoznačnije nego što ga ilustr.iJra ova Ljeskovljeva pdča. Određuje Li ga metafizika ili povij,esrt prirode? Sigur­no je samo da baš kao ri hod svijeta stoji izvan 1sv.i.h zapravo historijskih kategorija. Prošlo je razdoblje, veli Ljeskov, u kojemu je čovjek mogao vjerovati da je u suglasju s priro­dom. Schiller je to svjetsko razdoblje nazvao dobom naivnog pjesništva . . Pripovjedač mu ostaje vjeran i ne odvraća po­gled. od brojčanika pred koj:im se kreće povorka kreatura, u kojoj, već prema tome, smrt zaprema mjesto b.!lo čelnog bilo posljednjega tužnog začelnika.

XIII

Rijetko ·se kada što reklo o tome da u naivnom odnosu slušatelja prema pripovjedaou vlada interes da se ispmpo­vijedano zapamti. Središnja je težnda nepriiStrana slušatelja osigurati sebi mogućnost reproduo:ranja. Pamćenje je epska sposobnost prije svih dmgih. Samo zahvaljujući obuhvatnu pamćenju može ekipa s jedne strane posvojdti, hod stvar.i, a s druge se strane pomirit:U s njiihovim nestajanjem, sa si:lom smrti. Nije nimalo čudno što jednostav:Qom čovjeku jz na­roda, kakvog je jednoga dana jzmiiSlio Ljeskov, car, glava sfere u kojoj se zbivaju njegove priče, raspolaže sveobuhvat­nim pamćenjem. »Naš car<<, tu se navodi »~. cijela njegova obitelj, posjeduju zapravo čudo od pamćenja.«

Mnemozina, ona koja pamti, bHa je u Gr1ka muza eps­:koga. To lime prati: promatrača unatrag do jednog svjetsko­pov1jesnog razmeđa. Ako, naime, ono što je zabli-lježil'o pam­ćenje - pisanje povčjesti - predstavlja stvamlačku indife­rentnost različitih epskih oblika (kao što veli,ka proza pred•

12 - Es tetički ogledi 177

stavlja stvaralačku ,indiferentnost među različitim mjerama stiha), onda nje:i'i:n naj.stari.Jji oblik, ep, zahvaljujući• nekoj vrsti indiferentnosti, uključuje pripovijest J roman. Kad je zatim tokom niza stoljeća roman počeo izlaziti čz krHa epa, pokazalo se da u njemu muzični, element epskoga, dakle pamćenje, izlazi na v.idje lo u posve drugom lilku nego u pri'ai.

Sjećanje zasniva lanac tradicije, kodi ono što se zbi<lo vodi dalje od naraštaja do naraštaja. Ono je ta muzičnost u epici u širem smislu, te obuhvaća posebne muzične vrste epskoga. Među nj~ma j·e na prvom mjestu ona koju utjelov­ljude pripovjedač. Ona uspostavlja mrežu koja na kraju me­đusobno vezuje sve pri'če . Jedna se nadovezuje na drugu, kako su to uv:ijek rado pokazivali vetik1 pr.iJPovjedači, oso­bito orijentalni. U svakom od nj.ih živi tpo jedna šeherezada, koja se na svakom mj-estu svog pdčanja 'sjeti nove pniče. To je epsko pamćenje ·i ono muz~čno u pdpovijesti. No nje­mu valja suprot•staviti jedno drugo načelo, također muzično u užem smislu, koje je muzičnost romana, isprva još skri­vena u epu, a to znači još nepodijeljena od muzičnosti pri­če. U svakom slučaju još se može povremeno nasluti.ti u epov.ima. Ponajprije je to na svečanim mjestima homerskih epova, poput zaziva Muze na rpočetku. Na tim nam se mjes­t1ma objavljuje upravo ovjekovječujuće sjećanje romano­pisca, u opreci s kratkoročnim pripovjedača. Prvo je posve­ćeno jednom junaku, jednom lutanju iLi jednoj borbi; drugo mnogim rasutim događajjma. Drugim riječima, prisjećanje koje kao muzičnost romana staje uz bok sjećanju kao onome muzi·čnom pdpovijetke, pošto •se raspadom epa razdvojilo jedinstvo njezina iskona u pamćenju .

XlV

>>Ni,tko«, veli Pascal, >>ne umire tako siromašan da ma­kar nešto ne ostavi za sobom.« Jamačno i nešto uspomena - samo što one ne nalaze uvijek nasljednika. Romanopisac pn:hvaća to nasljeđe, malo kad bez duboke melankolije. Jer kako se to u jednom romanu Arnolda Benetta govori o po­kojnici, >>ona uopće nije imala ništa od stvarnoga života«, tako to obično stoj,i s ukupnom ostavštinom što je prihvaća romanopisac. Najvažnije objašnjenje o tome dugujemo Ge­orgu Lukacsu, koji je u romanu v1:d:io >>Oblik transcendentalnc neudomlj.enosti«. Istodobno je roman, prema Lulkacsu, jedini oblik koj.i vrijeme uključuje u niz svojih konstitutivnih na­čela.

178

>>Vr:ijeme«, veli on u Teoriji romana, >>može postati kons­titutivno 1tek onda kad je prestala povezanost IS transcenden­talnom domovinom. Samo se u romanu dijeli smisao od ži­vota; a time ;i ono bitno od vremenitoga; gotovo je moguće reći da ·sveko~:1ka unutrašnja radnja romana nije drugo doli borba proti'V moći vremena ... A j•z nje . . . se rađaju prav.i epSki doživljaji vremena: nada i sjećanje ... Samo :se u ro­manu . .. javlja stvaralaoko sjećanje koje pogađa predmet i mijenja ga . . . Dvojnost unutrašnjost~ i izvanjlskog S"~Aijeta može •Se iS'l.llbjektu ukinuti 'samo' onda kad ... jedi]]stvo cije­loga njegovog života ugleda ... iz protekle struje života što se stjesnila u sjećanju ... uvid koji po:ma to jedinstvo ... po­staje sluteće-intuilmvno poimanje nedohvatnog ± zato neiz­govorivog smi·sla života.«

>>SmJilsao života« dQ:sta je središte oko kojega se kreće roman. Pitanje o njemu, međutim, .nije drugo doH pristupn.j izraz zbunjenosti preko koje se čitatelj v.idi postavljen baš u taj književno obtkovan život. Ovdje >>Smisao žjvol!:a<< - on­dje »moral priče«: tim se lozinikama sučeljuju roman i pri­ča, i na nj.ima 1·e moguće očitati posve različite powjesne indekse stanja t.:h umjetničkih oblika. - Alko je naj.ranij1i savršeni uzorak romana Don Quijote, posljednjd je moMa Sentimentalni odgoj.

U posljednjim se riječima tog romana smi'sao, što ga građansko doba na počet·ku svog zalaza zatječe u svom na­činu života, spustio poput .kvasa u vrču života. Frederic i Deslauniers, pri0atelji :iJZ mladosh, razm:i•šljaju unatrag o svom prijateljstvu. Bila je tu jedna mala priča: kaiko su se jednog dana, ;potajno i u tjeskobi, pojavili u javnoj ;kući rodnoga grada, ne čineći niMa astm što su gazdarici predali kitu cv,ijeća što su je ubrali u vrtu svoje kuće. >>0 toj je priči bilo govora još trli godine. I sad su je opŠ!i-mo pdpo­vij,edali jedan drugome, svaki, nad~unjujući sjećanje .dru­goga. 'Možda je to', reče Fredet1ic kad su bili. gotovi, 'bilo najlJepše u našem ~ivotu'. 'Da, možda imaš pravo', reče Des­lauriers, 'to je možda bilo najljepše u našem životu'.«

Talkvom spoznajom roman je na kraju, koji mu je svoj­stven u strožem smislu nego u b11o kojoj priči. I zapravo nema n:i1jedne pripovijetke u kojoj se ne bi moglo postavW pitanje: A što je bilo dalje? Roman se naprotiv ne može nadati ni najmanjem koraku preko one granke na kojoj či­tatelja, ne bi li 01l u s1utnj:i sebi predočio smi·sao života, poxirva time što ispod stranice napiše >>Kraj«.

179

xv

Tko sluša pncu u društvu je pri:povj.edača; čruk d tko čita u tom je društvu. Citatelj je romana, međutim, osam­ljen. On je to vitše od sva:kog drugog čitatelja. (Jer čak i tko čita pjesmu spreman je r:iječima radi onih kojti. slušaju po­sudi.ti glas.) U toj svojoj osamljenosti čitač romana usvaja njegovo gradivo ljubomorni-je od svakoga drugog. Spreman je usvoj-iti ga bez ostat!ka, donekle ga progutat.i. Da, on uni­štava, guta građu kao vatra cjepanicu u kaminu. Napetost koja prožima roman veoma je na-tik na prO!puh koj'i, poti6e plamen u kami.nu te oživ1juje njegovu .:gru.

Materijal, kojemu se !Priblti.žuje gorljti.vo čitateljevo zani­manje, suh je. - što to znači? »Čovjek :koji umire u triJde­set i petoj << , rekao je jednom Moliitz HĐimann, » u svakoj je točki svoga života čovjek koj:i umire u tr~deset li petoj.« Ništa nij.e dvojbenije od te rečenice. Ali jedino i islključivo zato što se ogriješJ.la o vrijeme, tempus. čovje&, g1as:i i•stina, na kojega se <YVdje mislilo, a umro je s trideset i pet godina, pojavit će se u pamćenju na svakoj točki: svoga života kao čovjek .koji umire -u trideset i· petoj. Drugim 11iječ~ma, reče­nica koja u zbiljskom ~:v01tu nema sn-risla ·neosporna je za život u sjećanju. Nemoguće je bit lika romana prikazati bolje nego što se to u njemu zb.iva. On kaže da se >>smi saO<< nje­gova života, života tog liJka, otvara tek iz smrti. Međutim, či­tateLj romana doista traži ljude iz koj1h oči'tava »srnlisao ži· vota<<. Zato mora, na ovaj ,ili onaj nao:n, biti unaprijed s i­gura n da će proži·vjet:i njihovu smrt. Za nevolju j, prene­seno: kraj romana. No ipalk bolje pravu. Kako mu daju na znanj•e da ·smrt na nj:ilh već čeka, i to posve određena, i na posve određenom mjestu? To je _pitanje kojti.m se hrani potreba oitatel•jeva zanimanja za zb.ivanje u romanu.

Roman dakle rri.je značajan zato što nam možda poučno prikazuje tuđu sudbinu, nego zato što ta tuđa sudbdna, za­hvaljujući plamenu koji je proždire, zrači toplinom koju sami nika:d ne dobivamo iz vla:stHe. To što či,tatelja privlači romanu jest nada da će se vlastiti zimogrozni ži.vot ogrijat i na 1smrti o tkojoj čita .

XVI

»LjeskoV«, p1se Gorki , »pi·sac je ... najdublje ukorije­njen u narodu i netaJknut od bilo kojeg stranog utjecaja.« Veliki će se pripovjedač uvijek korjeniti u narodu, osobito

180

u obrtničk:im slojev-ima. Kako to, međutim obuhvaća se­ljaoki, P?morski i. gradsk,i element u različiti~ stadijima nji­hova pnvrednog i tehničkog stupnja razvoja, taiko se raz­noli:ko stupnjuju i pojmov.i u kojima se za nas rtaloži isku­~tveno blago. (Da i ne sporn:njemo nijpOš:to skroman udio sto su. ga trg~vci !imali u umijeću pr,ipovjjedanja; ni>su toLi/ko morali umnozavati poučni sadržaj koliiko n•stančavati lukav­štine .kojima se privlači pažnja onih ·koj,i osluškuju. Ostavili su dubok trag u ·krugu priča nz Tisuću i jedne noći.) Uikrat­~?· us~rk~s v elementar~10j ulozi koju pripov:ijedanje .jma u zr~otu -~OVJecanstva, poJmov.i u koje se dade pohranirt:i pr.inos prlipm:~Jest:i, .n~j"~Ti·šestr~~ij.i ~u. Ono što je u Ljesfkova naj­zgodmJ•e poJ>mrti u reL1grozmm pojmov.ima, kao da se u He­~ela . samo od •sebe uklapa u pedagoš•ke perspektive prosvje­titeljstva, dok se u Poea pojavljuje 1kao hermetična baštlina a J?OSlje~nje utočište nalazi u Kipl.inga u životnom prosto~ bn1anskrh pomoraca :i kolonijaln:ih vojnika. Pn; tome je svim veli~im pripovjedačima zajednička neopterećenost kojom sc ~recu g~re-dol~e ~o iz~ancima svog uskustva kao po •ljest­vama. Ljestv~, koJe. sezu sv.e do _unutrašnjosti Zemlje te se g~be. u ob!:'l~rma, shka su kolek tr vnog iskustva, kojemu čak m naJ•du~lJI sok ·svakog individualnog iskustva, smrt, ne pred­stavlja mkakvu sablazan ni ogradu.

. >>~a .a~o. nisu umrli, žive još :i danas<< , veli bajka. Bajlka, k?ja Je ~os 1 dana~ prvi ~avjetodavac djeci jer je to nekoć hrla covječan1stvu, 1 nadalje potajice živi u priči. Prvi ristinit p:ipov~edač jest i <?staje pripovjedač bajki. Gdje je drago­Cj_en br? d_obar ~avj~t,. znala ga je bajika, i gdje je nevolja b~Ia najve~a, t~ Je nj~zma pomoć bila najbliža. Ta je nevolja b :la nevolja mrta. BaJka nas obavještava o najranij im ured­bama s kojima se suočilo čovječanstvo kako bi streslo mo­ru koju mu je mit položio na pr·sa. U liiku lude pokazuje na_m ka:ko se čovječanstvo prema mitu »pravi ludo<<; u Liku ':'ajmlađeg brata pokazuje nam kako mu izgledi rastu za­Ject;?~ s u.~aljenoš6u od mitskog pravremena: u liku onoga ko,J1 je _otusao da bi se naučio bojati se pokazuje nam kako su proz1·rne stvari •kojoih nas je strah; u Htku mudra pokazuje nam da su pitanja što ih postavlja mit prijprosta baš kao što ~je pitanje Sfilnge; u ·li/ku životinja, koje dijetet·~ [z baj•ke dolaze upomoć, ~okazuje nam da se prill"oda ne osjeća oba­~-e2l~l.Om sa~o ~t~, nego da se mnogo radije okuplja oko COVJeka. NaJbotJe Je, poučavala je baj.ka čovječanstvo prije ~nnogo ;rremena, . a djecu uči još i danas , si•le mitskog svi­jeta docekat:i lUtkavstvom .j obi1ešću. (Tako bajtka polari~ira

181

srčanost, naime dijalektički: Untermut [•tj. lukavost] i Vber­mut [obijest].) Oslobodilačka čarolija ·kojom raspolaže bajka ne uvodi prirodu u i.gru na mitskJi naćin, nego ona jest upu­o:vanje na njezino drugovanje s oslobođendm čovjekom. To drugarstvo zreo čovjek osJeća san1o ponekad, naime u s·reći; djetetu, međutim, ono izlazi u susret n<~~jprije u bajci, i čini ga sretnim.

XVII

Malo je pripovjedača izišlo u :sllliSret duhu bajke s to­Hiko duboke srodnosti kao ~eskov. Pri tome je riječ o ten­dencijama što Jh je rpoticala dogmatika grkokatolićke cr1kve. U toj dogmatici, kao što je poznato, značajnu ulogu ima Ori­genova razmatranje o apokatastaJJi - o ulasku svi.h duša u raj - što je rimska cr.kva odbacirla. Origen de uvelirke utje­cao na Ljeskova. Namjeravao je prevesti njegovo djelo O po­čelima. Nastav.~jaj.ući na ruSJko pučko vjerovanje, uskrsnuće je tumačit> ne toLi/ko kao preobraženje koliko kao skidanje čari (u smiiSlu sldčnu bajci). Na (takvu tumačen~u Origena temelji se Začarani hodočasnik. Kao i u mnogim drugim Ljeskovljevim pJi.čama, i tu je riječ o mješavmi bajke i legende, što se ne razl!irkuje mnogo od mješavine ba:jtke J kaze o koJoj govori Ernst Bloch u :konteks.tu u kojemu je na svoj način usvojio našu razli'ku iizmeđu mita i bajlke.

»Mješavina bajke i kaze«, tako tu .piše, »jest ono što je u njoj nepravo mitsko, ono mitsko koje djeluje dokraja za­klinjući ], stati-čno, a unartoč tomu ni~e :izvan ljudi. Na taj su način 'mitski' u kazi taoistički likovi, osobito oni vrlo stari. Par Filemon i Baulktda, na primjer: iznikli 1kao iz baj­ke, premda ulklopljenri u pn:rodu. A nedvojbeno je isti odnos i u mnogo neznatnijem Gotthelfovom taou; on :i,z kaze mjes­t1mice uklanja lokalitet uklettosti,, spašava svjetlost života, svjetlost života svojstvenu ljudsikosti, šrto mirno gori unutra i vani.«

»Iznitkli kao ~ ba~;ke« jesu stvorenja koja vode povorku Ljeskovljevih kreatura: pravednici. Pavlin, Lilk, V.lasuljar, Cu­var Medvjeda, požrtvovni St·ražar - svi oni ikoji utjelovljuju mudrost, dobrotu, Ultjehu sVIijeta, natiskuju se oko pr~poVlje­dača. Nije moguće poreći da su prožet], imagom njegove majtke.

»Bila ~e«, opisuje je Ljeskov, »dobra kao duša, tako da nije mogla nijednom čovjeku nanijeti ka1kvo zlo, pa ni :lJi­votinjama. Nije jela ni mesa ni ribe, jer je osjećala tol;i:ku sućut prema :lJivim stvorenjima. Moj joj je otac znao zbog

182

toga ponekad !Prigovarati ... No ona bi odgovara-la: 'Sama sam uzgoj.ila te životinjice, to su mi kao djeca. Ne mogu jesti vlastitu djecu!' Ni u susjeda ne bi jela mesa. 'Vidjela sam ih', rekrla bi, 'žive; oni su moji znanci. Neću valJda jesti svoje znance'.« ·

Pravednik je zagovornik stvorenja i istodobno njegovo najvtiše utjelov·ljenje. U Ljeskova on nosi maj6nski element koji povremeno izrasta u nešto mitsko (i tilme namvno u­grožava bajlkovirtu čistoću). Karakterističan je za to glavni lik njegove pripovijetke Katin, hranitelj i Platonida. Taj je gl'av­ni li.k, seljak, P.izonski, dvospolac. Dvanaest ga je god'ina maj1ka odgajala kao djevojčicu. Istodobno s njegoVIim muš­kim dijelom zrio je u njemu i ženski, i njegova ,je dvospol­nost >>postala simbol bogočovjeka«.

Ljeskav vidi u tome dosegnut vrhunac stvorenja i isto­dobno uspostavlJen most j .zmeđu zemalj1s1kog i nadzemalj­skog svijeta. Jer ti zemaljski snažni, majčirnski lirkovi muš­karca, .koji neprestance zagospodaruju Ljes:kovljevim umije­ćem fabuliranja, bili su daleko od pokornosti 51polnom na­gonu u cvartu nj,:hove snage. U tome, međutim, ne utjelov­ljuju asketslk:i ideal; naprotJiv, suzdržanost tog pravednika ima tol~lko malo privrutn.i karakter da postaj.e elementarnom oprekom raspojasanoj pohoti, koju je pr1povjedač utjelo­vio u Lady Machbeth iz Mcenskog okruga. Ako raspon izme­đu Pavlina •i te trgovčeve žene odmjerava šininu tjelesnog svijeta, tada Ljeskav u hijerarhiJi svoj.ih stvoreotia nirje ni.šta manj.e izmjerio njegovu dubinu.

XVIII

Hijerarhija SVIijeta stvorenja, koja u pravedniku ima svoj najviši vrh, seže u v:i·šestrukom stup~evanju do po­nora neživoga. Prj tome valja misliti na posebnu okolnost. Cijeli taj svijet stvorenja oglašava se za Ljeskova ne samo ljudsrklim glasom, nego i ondm što bi1smo ga mogli nazvati po naslovu jedne od nj-egovih najsadržajnij,irh pripovijedaka ,·.gla•som pdrode« . ·

Pripovi~etka prirča o malom činovniku Fiilipu Fllipov:iču, :koji pokreće sva sredstva kako bi nekog maršala koji se našao na proputovanju kroz grad:i'ć mogao primi't: u goste. To mu i uspijeva. Gost, kojega ,i,sprva čudi usr,dni, poziv činovni·ka, počinje s vremenom vjerovati da u njemu prepo­znaje nekoga koga je već prUe morao sresti. Međutim ne može se sjetiti koga. Cudno je pak da se domaćin ne želi

183

razotk11itd. On naprotiv iz dana u dan otpravlja visokog gosta riječima ikako »glas prirode« neće propUJStiti da mu jednoga dana razgovjetno progovor.i. To ide taiko daleko sve dok na­pdkon goS/t, tilk pred nastavak putovanja, n:ije morao doma­ćinu udijeliti dopuštenje, što ga je javno d~mol(o ovaj drugi, da dopusti da se oglasi »glas prirode«. Na to žena domaćina iziđe. »VratHa se s vefl.kim, blrilstavo usjajeruim baikrenim šumskim rogom i: predala ga svome mužu. Ovaj ~e rog, stavi: ga na usne i istoga se trenutka gotovo preobrazi. Ne­tom je naduo obraze li. proizveo prni ton, moćan poput ko­trljanja groma, maršal poVIiče: 'Stoj, znam sad, brate, po tome te odmah prepoznajem! T~ si muzičar lovačke regi­mente, koga sam zbog njegova /poštenja poslao u ·inspekciju lupeškom činovniku u mtendanturi.' - 'Tako je, Vaša svje­tlosti', uzvrati domaćin. 'Sam Vas n:isam htio na to podsje­titi već sam pustio da progovori glas prirode.'« To kako se dubina te pripovijetke sikr.iva iza njeZJine šašavosti, pruža predodžbu o LjeskoVlljevu veiičanstvenom humoru.

Taj se humor u istoj pdpov~jet~; potvrđuje na još dublJi način. Culi smo da je mali Člimovnik »zbog svog poštenja·< bio delegiran >>U inspekciju lupeškom činovni!ku !intendantu­re«. Tako to stoji na kraju, u sceni prepoz.navanja. Međutim, odmah na početku ,priče čujemo o domaćinu: »Sv:i ·SU sta­novnici mjesta poznavali tog čovjeka i znali da ne zauzima visok položaj, jer nije bio rui državni ni vojni službenik, već samo nadgledničić male prehrambene službe, gdije je za­jedno sa štakorima glodao državni dvopek ti potpla1e na čizmama, te je 1s vremenom . .. naglodao zgodnu drvenu !ku­ćicu.« Vidimo, u toj priči izlazi na vidjelo tradicionalna pri­povjedačeva s~mpatija za lopove i razbojnilk:e. O tome svje­doči svekoLilka knj.iževnost pošalice. Ne skriva se Illi na vrhun­cima umjetnosti: Hebela su među svim njegowm likovima naJvjernije pratili Zundelfmeder i crveni Dieter. A ipak je i Hebelu pravednik glavna uloga na popr-ištu ikoje je theatrum mundi. Buduć.i da toj ulozi Z<l!Pravo ni1tko nije dorastao, pu­tuje od jednoga db drugoga. Ca..c; je to vuaibatima, čas židov torbar, čas priglupak, koj:i uskače da b,i izveo tu dionricu. Uvijek Je to gostovanje, od slučaja do s.Iučaja, moralna im­provizacija. Hebel je kazui:st. Ni po koju se cijenu ne so­lidarizira s kakvim načelom, ali n 'jedno li ne odbacuje, jer svatko može jednom postati instrument Pravedniika. Uspo­redimo Ljeskov1jev ·stav. »Svjestan sam«, piše u pripovijetki U povodu Kreutzerove sonate, >>da •se moja razmrišljanja te­melje mnogo pnije na praktičnom •shvaćanju života negoli' na

184

apstraktnoj filozofiji i'li na visokom moralu, ali zato ništa manje nisam sklon razmišljati na način na koji to upravo činrl.m.« Uostalom, moralne katastrofe koje se pojavljuju u Ljeskovljevu svijetu odnose se u svaikom slučaju prema moralnim ispadima u svijetu Hebelovu kao veliik šutljli.vi tok Volge ,prema žuboravu h:itru vodellličnom potoku. Među Ljes­kovljevilm hdJstoni~ tskim pripovijetkama ;ima više takvih u Iko­jima strasti djeluju uni6tavajuće poput Ahlilejeva bri1jesa ili Hagenove mržnje. Zapanjuje u kojoj se zastrašujućoj m~eri svijet tog autora može pomračiti ·i kojom majestetriOlošću zlo u njemu zna podići svoje žezlo. Ljeskov je - to bi mo­gla biti jedna od rijct.kih crta u kojoj se dodiruje s Do­stojev>skim - očito ~poznavao ra!spoloženja u kojima je bio blizak antinomij:skoj etici. Elementarne naravi njegovih Pri­povijesti iz starih vremena Jdu u svojoj bezobzirnoj strasti do kraja. A taj se kraj baš misticima rado pričinjao kao ona točka u kojoj se prava izopačenost preobraća u svetost.

XIX

što se Ljesikov mze spušta na ljestvici stvorenja, to se očitije njegov naćin gledanja pmbhlžuje mističnome. Uosta­lom, mnogo što, kako će se pokazati, govori u p:dlog tome da se i tu odsl~kava jedna crta koja leži u naravi ·samog pripovjedača. Malo se njih pak odvaŽlilo put dubitne neil'voga, te u noVlijoj prilipovijednoj književnosti nema mnogo toga gdje bi glas bezimena pripovjedača, !koji je hto pri'je sve­koltilke pismenosti, suzvučao taJko raspoznatljiva kao u Ljes­kovljevoj pr1pov.iljetkli. Aleksandrit. Govoni: o kamenu, o p'­ropu. Najdonji s·loj stvorenja je kameni•t. Prilpovjedaču se on, međutim, nastavlja neposredno na najgornj.i. Dano mu je da u tom poludragul:ju, piropu, ugleda prirodno proroštvo okamenjene, neoživlđene pltrode povi'jesnom ·sw'je1u u koje­mu sam živi. Svijet je to Aleksandra II. Pripovjedač - ili prije čovjek kojemu on pripisuje vlasti.to znanje - jest ka­menorezac, kojii je u svom obrtu dopro do nezami1s'tve um­jetnostd. Moguće ga je staviti uz bolk kovaču srebra i,z Tule te reći - u LjestkoVIljevu smislu - da savršen obrtnik ima pristupa u najunutarnjiju komoru u canstvu stvorenja. On je inkarnacija pobožnosti . O tom lkamenorescu piše: »Zgrabio mi je iznenada ruku na kojoj je bio pnsten s aleksandritom, koji, kao što je poznato, prJ umjetnom svjet·lu is·kri crven­kasto, te povikao: ... 'Gledajte, evo ga, proroč:koga ruskog ka­mena ... ! O, lukav~ Sibirac! U\'li1jek je bio zelen kao nada i

185

PODACI O TEKSTU

Walter Benjamin, „Pripovjedač: Razmatranja uz djelo Nikolaja Ljeskova“, Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986, urednik Viktor Žmegač, prevela Truda Stamać (uz jedan prevod Snješke Knežević), str. 166–187.

Walter Benjamin, „Der Erzähler. Betrachtungen zum Werk Michail Lesskows“, Orient und Occident (oktobar 1936), str. 16–33; Gesammelte Schriften, II, str. 438–465.

U prevodu i originalu nisu navedeni nikakvi bibliografski podaci, ali oni se uglavnom mogu prepoznati. Među dužim citatima, neka bliža odrednica nedostaje možda samo u slučaju Valerija:

Paul Valéry, „Les broderies de Marie Monnier“, Oeuvres, vol. 2 (Paris, 1960), str. 1244 („Pieces sur l’art“, treći tekst); eng., „Embroideries by Marie Monnier“, Paul Valéry, Degas, Manet, Morisot, trans. David Paul (Princeton University Press, 1989) , str. 173.

Povezani tekst: Valter Benjamin, „Iskustvo i siromaštvo“ (Erfahrung und Armut, 1933), http://anarhija-blok45.net ili http://anarhisticka-biblioteka.net/library/walter-benjamin-iskustvo-i-siromastvo

AG, 2016.