PRED GRADOM SU KOSCI

GORAN ČOLAKHODŽIĆ

SADRŽAJ

Mjesta blijede i nestaju 1 .........................................................................................................

RAZLAZ 2 .................................................................................................................................

Gledaj sveučilišnu bolnicu 3 ....................................................................................................

The moon looks on them all 4 ..................................................................................................

U ime obitelji 6 .........................................................................................................................

Kolodvor 7 ................................................................................................................................

Šume su izgarale 9 ...................................................................................................................

00:00 10 ...................................................................................................................................

Kad su se spremali ostaviti grad 11 .........................................................................................

Krenuli smo hodnikom u najkasnije proljeće 12 ......................................................................

Gudalom dubi jamice 13 ..........................................................................................................

Na uzlasku, drvene daske je smijenio beton 14 .......................................................................

ZA KOPRIVAMA (I) 15 .............................................................................................................

Ovaj i takav dio grada jedini 16 ...............................................................................................

Amerika, zapeta puška 17 ........................................................................................................

Puno, puno kasnije, bez najave 18 ...........................................................................................

Otvaranje kompasa 20 .............................................................................................................

Još jednom 21 ...........................................................................................................................

POVIJEST PRAVA 22 ................................................................................................................

Ministarstvo obrane 23 ............................................................................................................

A što ako ovaj grad 24 ..............................................................................................................

Tih dana svijet Zemlje 25 .........................................................................................................

Nakanili smo se iskreno zgražati 26 ........................................................................................

Budimo se kao pali 27 ..............................................................................................................

Mene jednog Odbor za buđenje 28 ..........................................................................................

Time machine 29 ......................................................................................................................

Preko slike rijeke na vratima 30 ..............................................................................................

SJENA TORNJA 31 ...................................................................................................................

Jutra su još ličila na suživot 32 ................................................................................................

Manila 33 .................................................................................................................................

Noriljsk 34 ................................................................................................................................

Emley Moor 35 .........................................................................................................................

Moskva 37 ................................................................................................................................

Dobri vojak Semjonov 39 .........................................................................................................

Duga-1 41 .................................................................................................................................

Ekumenopolis 42 ......................................................................................................................

They came to a city 43 .............................................................................................................

Prvo smo vidjeli, kao staru topovnjaču 44 ...............................................................................

Gledamo prema jugozapadu 45 ...............................................................................................

ZA KOPRIVAMA (II) 46 ............................................................................................................

A Shropshire Lad 47 ................................................................................................................

Veliko stoljeće administracije 49 .............................................................................................

Prije kartografije 50 .................................................................................................................

Žive 51 .....................................................................................................................................

Hodat ćeš rezom tenkova kroz šumu 52 ..................................................................................

O duhu vremena 53 ..................................................................................................................

Usred svega ovog ili na rubu 55 ..............................................................................................

ZADNJA KOŠNJA 56 .................................................................................................................

Mamutica tame, mravinjak, monolit 57 ...................................................................................

Naglo pod rebra izlazim iz dvorca 58 ......................................................................................

Denge Marsh 59 .......................................................................................................................

Bruckner ex machina 61 ..........................................................................................................

Hrđava kugla i dalje se vrti 62 .................................................................................................

Kosci 63 ....................................................................................................................................

Uputim te: hodaj rubom 64 ......................................................................................................

Od jutra, od vjetra 65 ...............................................................................................................

O autoru 66 ..............................................................................................................................

Impresum 67 ............................................................................................................................

Mjesta blijede i nestaju prema svojstvenom uzorku. Povijest je najgušći razlog: vezana samouz namjenu dana, mjesta previše riskiraju. Ono što ponekad ostaje, to su imena. Plutajućioznačitelji neodoljivo privlače one koji dolaze kasnije. Imena A, B, C, na primjer, mogu bitiispunjena osjetom kamenih blokova i pravilnih grobova pod rukama, mirisom algi nazidovima, nečijim ugaslim svijestima koja su te prostore činila mjestima. Uživamo u svakomslovu i glasu imena, zabavljamo se anagramima, poviješću glasovnih promjena, onomastikomslabo dokumentiranih krajeva, sve u trudu da spasimo linearnu ili škrto razgranatu povijest inapunimo je sadržajem, da vratimo smisao. Taj je pothvat počeo prije nego što je osviještensvemir i potrajat će lebdeći dugo pošto prestanu prostor i vrijeme.

1

RAZLAZ

2

Gledaj sveučilišnu bolnicuna obodu grada koji je polakoširenjem u praznozatvara u cistu. Izrasla

uz rijeku kao tiha karantenasmeđi tok da bude prva crta obraneod nečega odande

Ili, naprotivnoćna nedovršenatvrđava nikada opsjednuta

Volim tamna mjesta sluhas kojih se, neizloženonadziru krajevi pod sjenom no

nijedan čuvar ne možeslušati sve prilaze

3

THE MOON LOOKS ON THEM ALL

Bilo je teško shvatiti opet značaj migracijaveličinu zakrivljene površine svijetai nužde da se, umirućiživi i dalje

Plakat ćemo malko svakog jutra uz paštetudok ne zagrizemo konačno žlundrukoja nas veže za svijet

Svatko svoj protestant, žedanneposredovanja, šalicā glazbelakih zora iznad ulicajasnih od posla i dana

Preuranjeni piknik na brijegu iznad gradapomiriti s množinom svijetazahtjevom sistema sudbinom planeta išaptati Noć je još mladakao da je klišej mir. Kao da je značaj tu

Kao da si ti tu. Kao da ćeš biti sveUđemo jedno drugom u tijela i onda

u četiri osam desetuglova svijeta. Te koje ćeš voljetikoje ću voljeti nećemo razumjetitako je lakše

A govor o dvoje ovakomorna opreka urliku izvanačisti je luksuz. Piknik uz jagode na brijegu

Iznad grada nižemo parole (nikadzapočeti prevrat): Dolje vladakao da to išta mijenja

4

kao da zastor od toga sporije pada

Uvijek seuvijek te vlade, glave i zemljejedino broje

5

U IME OBITELJI

Bila sam suhakrošnja domaćinstvaplodove mi pojela učmala blizinabila je jačai htjela ih je još još još

Dugo mi je mrtavjezik svih sobaodzvanjanja nema

U kući prateći majkuna izlasku kroz bolipodivljalog tijelanajviše sam sanjala

Pod otvorenimotrovanim nebom kažunema snova

A moji su biliod mojih prsa u nečijimnedječjim zubimaod žuđenih prstijuduboko usred usana

Jezik sam pregrizla

do samoga kraja govorilaono što stane u okvir fotografija

6

KOLODVOR

Tamo svi su nas drugi dan htjeliBila je sreća zvati se obiteljna cesti ka šumiu očima grada

Srećabiti poznat drugom do dna kao govormajke koji više ne trebaš trebašli to znanje?

Budiš se tako. U isti časbako vi sjediteu sve užem prostoru dalekog domakoji mi bježi pod snijeg

Oko vas se stišće mrklinastišćete se vi u klupkovune na krilu

Igle vas ipak ne napuštaju jedinoone nas bodu dok držimoruku u ruci

Sve je to točno, rem acu tetigistiI što su vama oči što čovjekbez kuće i djece a namasu sve

I tu i tamo koja smrekabijela i samapred sivom srećom daljine

Sada smo sami. Tako ste htjelitako smo htjelida hoćete

7

Sada šutimo i mi i svjetlootvorenoplavotoči nam privid mladosti u pogled kroz kuhinjski prozordok ruke idu jedna k drugoj polakopolako asimptotski

Do drugog bismo kraja svih moraišli po sjajnozrno zadovoljstva s plaže

Jedno zrno srećepa da i zapne za zub

8

Šume su izgarale, mehanizmi pohlepe sadili su novetvornice papira, napretka i nacije

Bljuvali smo plastiku, svima je bilo lakšesve po starom: velike su rijekelizale beton i uzalud prale

naše crne štale

Savjest negdje noću lajeusred tišine jednoličnih plantažai u tome sva izgara –

jutro više ni na što ne zoveosim na sljedeće (milošću asfalta)

Kasno se u crijevima nadula misao:svaki je proces nezaustavljivrazum nema pojavu u tvarine ostavlja traga ni u kakvom voskujoš manje papiru –

samo sile stavljene u pogon:ponuda potražnja kaosi svih vrsta

9

00:00

Probudili smo se svatko od svogkošmarnog sna u konačnici sviiz iste hale užasapomalo već združeni stoljećimakoja su predstojala. Nitko ne znaiz koje županije mračne republikekrenuo je odjek niti tko se prvinakašljao krvavo, potrgao načetu tetivukoja je svima držala nadu za kosti

Jedan po jedan smo ustajalisuočeni s crvenim očima satova u mrakudjeca još samo taj put su iskočilaiz naših kreveta

Sljedeće pamtimourlik svih gradova nad morimaprvu recku smrti na beskrajnom uzglavljumȍre što se izvijaod pola do ekvatora

10

Kad su se spremali ostaviti grad,nije im bilo do govora o tomekako su ga i sami dokrajčili na ulicama,pod temeljima. Možda radi manje žaljenja,možda iz čistog užitka u već tako malo strašnomčinu razaranja.

Više se nije ni znalo odlažu liceremoniju odlaska iz želje ilegende, ili im smeta i posljednjikamen na kamenu, za odlet treba ravna i širomotvorena spržena ravnica.

11

Krenuli smo hodnikom u najkasnije proljećekao što se nekad sve zatvaralona kraju školske godine(rogovi mukli u sjeni stabala)

I dalje smo hodajući mučnorazmišljali je li prozor zatvorenjesmo li ugasili struju i plini druge potpore jastvaodavno nestale

Napuštajući grad, u nedostatku glasovaduboko smo studirali sintaksu drvoreda

otkrivali pravila koja su prethodilaprodoru šuma i polja u trgove:

kojim redom smjena žutih i zelenih tonovakojim ključem breze ili javori pred praznimoknima stubištā

one katalpe na visokim obalamarijeka koje očajne istječu iz kolodvora

12

Gudalom dubi jamiceAntun iz desetog sela kraj zvijezdapuni ih rosomod vrbova grožđa

Dubina plave bobe ko prazninanovog neba i slušaj– ne pjeva kit

Spremajte sjeme dok je još vrijemekad toliko željno zovete noć

Ja se penjem s mačkama na lijesku i odandegledam niz ceste

u zlatne peći istokaodakle se valjaju prozori i brajde

13

Na uzlasku, drvene daske je smijenio beton. U ilovaču stare močvare, iznad toplih arterijazemlje, položili smo korita. U igri: neka ih zagrije, te čiste kade u bedru divljine, srpanjskosunce ovog mirnog kraja pored susjedne države tišine, pa ćemo se bućkati. Ručnik i kokta,narukvice, sitniš, sve spremno za skeč rekonstrukcija mora. Lijepo je bilo osjećati vodu iležeran strah od dubine u mirisu vruće, pokošene trave, prašini zemlje, ljetu kontinenta.Umjesto lignji, crvene šljive zdrobljene po platnu mamine torbe. Umjesto šljunka, izmrvljenibeton; na pučini, kukuruz stasao i cvjeta. Kidala se, lagano, boja sa stijenki, probijala pirikastazama, svuda. U velikom bazenu javile se prve kopnice i leća. Najprije do ruba, uustajalom kutu, na kraju bližem šumi. A onda je sve to prodrlo dublje i kao što plijesan puštavriježe sve do jezgre jela, nije bilo dosta ispljunuti vrh, reći Ovo se makne i ostalo je naše,jer nije više bilo. Drvene daske smijenio je beton, beton su pojele ličinke muha. Bilo ga jepreviše pa se prevrnuo u valovima masne zemlje: kupalište krmom u ništa, kontejner unjedrima mora, okoštala kaverna lišena pluća. U vrućini ljetnog dana dječja se graja bešavnopretopila u kreket mladih žaba. Sve dok nismo došli bijesni i smrvili propali eksperiment,sravnili isturenu koloniju svijesti, kako djeca gaze izobličene kule utvrda od pijeska.

14

ZA KOPRIVAMA (I)

15

Vinkovićeva odozdo gore

Ovaj i takav dio grada jedinina potreban način filtrira prostori na svoj cjelosvodni dušnikizdiše natrag tajvišak neba, manjak zagušenja,bijele crte lampi strogih lica kaonožice koje pridržavaju zrak, uvijeksjevernjački iskošen suncem.

To što je meniovaj prostrti brijeg danas, ljetos, predsedam godina Zapadna Njemačka,dokaz je univerzalnosti prostora, njegoveplastičnosti, nekog dubljeg prelijevanja iskustva,opcije da ovo bude i Dojčland i Zagrebi da ne bude ništa.

Ovaj poligon, iskockan odmjerenim kućamakao zidovi holodeka sklopkama, postajelakom maketom nekog bijelogpredgrađa Bonna šezdeset i pete.I mada ondje nema ničeg sličnogi nitko mi ne bi shvatio pamet,ovo je Bonn i gotova priča,u uredu bujaju prvi kompjutori,na cesti bijele kacige, ne slutećiBaader-Meinhof, misle na maslac i Marlboro.

Odlazim dalje niz Ribnjak, obogaćen nečimšto zovem iskustvo. I makar i biloslobodna dramska seansa,izlazim iz nje spreman za drugo,spreman da isto, za sve.

16

AMERIKA, ZAPETA PUŠKA

U zaboravu Kansasa i Arkansasa mazimorijetke izbojke kraljevske pušine.

Kao iz lampe, lagano dimljeniizlaze dineri.

Blago sam oplakao, buržujskijeod vaza od mramoraAmeriku i Englesku i sve drugezemlje proleterske.

U mom vrtu naći ćete, ispod smokve,četiri stapke kraljevske pušine.

Ima taj ključ Amerike, napušteniz kojeg je se može iznova izgraditibilo kadsa svime što je najgorei što je prisno, kao svud.

Nekako se, atomarna, izmakla zlu.

17

Puno, puno kasnije, bez najave,došli su –predvorje i prilazmračnoj voćnoj šumi. Debele strunjače travedosegle visinu grmlja. U nekošenom miruslagale se dugo. Samojedna vijugava staza kuda je k smrtibježao zec.

Tu je mjesec paliozdružene štitove bazge; sitne, ali jake.Trebalo je brati – dok je pelud živ i dok titrabiti brži od buba. Ostavit im ipakvelik časni dio.

Na sjeveru, staza kućinije vodila.Smreke su je priječile u postojanom rastu,crno neranjive u krugu.

Ode li se jednom, vratiti se nije, osimpodzemnom vodom, letomšoštarovih krila, jašući u sedlimazelenih guštera, svepreko skrivenih mina lukovica luka,podmuklih poteznih vriježajagoda u travi.

Mogao sam samo daljekroz grmlje i stupiti u šumuizraslu cijelu tijekom moje kratke mladosti:ondje, u niši u zidu ili brdu,naći busen gljiva kao rast kristala.

Ispred, po suncu između lijeskitrči dječak s puškom hitriji od zeca,blago mi poznat s kraja prošlog vijeka.

18

I ništa za njim. Prah i tišina.

19

Otvaranje kompasa,kutijice s prstenom za zaručnika svijeta. Iglasretno levitira. Smjerovi imaju boje odiskonapušu, još danas, nezasluženim značajem.

Ponesi me na prsima popodne,kiša toči jamstvo sreće,izlet je pod munjom i gromom sasvim mek.

Rekli su,U kojem god smjeru otišli,dok smo svjesni nebeskograskrižja na zemlji, ići ćemo dobro.

Livadom. Bilo je vode pored plavog nasipaplitke i tople, rađala je žabena uske grliće kadulje.

Zamahom pogleda, pružanjemruke koja me usmjerava s nasiparavnicom, nicale su šume,opet ili prvi put.

S brda se borbeno spuštalo šibljesvuda sve više se grlilo drvlje iBrezje Bukovje Drenje BestovjeCerje Orešje JavorjeHrastinaVrbovec Višnjevec LipovecGrabarakDubrava

20

Još jednom,odavde gdje nasip nastavlja, krtica pod ulicom,k umrlim kućama u sjenama smreka. Leđa hladna od njih,prsa dotle jug, otvorenu blagim zavojima, kaokrajolik meandriran morenama koje nikad nisu stigle. Grije.

Da je ovdje stajati nekratko,do zamjene polova, nestanka bolova (nečegšto daje barem pola vječnosti), gledati bez-značajni puls: zeleno žuto zelenosmeđe lišće javora što putnika odvlače u polja,indigo svibanjskih kadulja, pamtim, poimence istihkao i onoga dana u početku.

21

POVIJEST PRAVA

22

MINISTARSTVO OBRANE

Tko je venuo za cijelimnikada nije došao do sreće

Živjeti jutros: čekati pričua samo rečenice držati za vlasi

Stvari su veće od naše mutne srećeduže od privida vječne prisutnostijače od veze od svijesti do svijesti

Za razliku od lijeskena platanu se ne može popeti:

ljuske se odvajaju i padašna prepukli asfalt pred ministarstvom

Parada tenkovazapravo ničime ne mijenja prostora najmanje vrijeme

U cijevi je budućnosti nekoliko prošlosti mesa –

pod čelikom čučipovratak na početaki kraj

Povijest se dijeli prolaskom brigada

od njihova maršane možemo preko

23

A što ako ovaj gradŠto ako ulice nasiljaSan ih je sazdao da budu dublje još ranjene, sadasu nazvane po neranjivoj slobodiApollinaireova. Nietzscheova

Mi tražimo stanZamisli, tražiti stan u gradu odraslijem i tvrđem od stvarnosti prijenekoga konačnog okršaja, njuši seUlice su spremne za borbeMi smo odustali, ali u snu se stječemobraniti dan

Maleno gnijezdo u uskomklancu iza bolniceGol, naježen od jeseni, mislit ćešDobro je i tamo nas možda nikad ne pronađu, prođupored mišje rupe kao u crtiću

A što ako ovaj gradŠto ako ulice predstojeu neko duboko ranjeno doba nama, koji smo odustaliali ćemo morati opet podići zastavekoje nemaju bliskosti, samokrvava koplja

Tad u tom gašenju karatastiskanju svih izbora

željet ću znati broj svjetala i sjenakoje preostaju svijetu

Najbolje jasnih na krhkoj topografijitvojega na ulicamaizgubljenog tijela

24

Tih dana svijet Zemljezatvoren u konačne mogućnostii povijest čovječanstvaizjednačili se

Neki je znalac pronašaokoliko točno imamo vremenaza ljetne praznike ljudskosti

i onda nam pravio recke na motkamakojima smo tražili mjesto u svijetu. Radisamokontrole

Jednog je jutra pogledao golozapešće kao na sat, onda u nebosivo od vrućine, rekao samo

Ništa, odsad kako hoćete

Motke su krčile klanceu bedrenim kostima

25

Nakanili smo se iskreno zgražatino priznajmo tijelo je vrhunska igračka

Kad pukne koža i provali mastje li još svjestan taj komad očajaza kog je kasno da ne umre

i onda kad zinu zubi ludila sklapa ih jedinopost-orgazam obreda, izgaranjedo zadnjeg živcarazlaz po kućama

Kad čovjeka bacaš na otpadje li važno ako se usput izubijaako mu otpadne pokoja nogaako mu izrežeš jeziki šutneš na lomaču

Jezik i tako beskoristanda opiše užas i bolda izgradi izlaz iz tijela prije no planeobjasni smisao takve okrutnosti

Nema ga: igra jetehnike s mesom Zatvaraj!

oči dok plamen pohotno juri potokom naftek licu (volio) leđima (bolio) štetašto boljet će daleko više i urlik tijela nećedati da prigrliš kraj

Sa spaljenom krvi će oteći licei nitko ti u njega neće moći rećiništa, nikad zaboravljena igračkonavijena plačno i skičavo

26

Budimo se kao paliiz vagona u nekojistočnoj Europi zbrisanojlanjskim snijegom

Kroz pravilne žbiceodmičućeg vlakasivo svjetlo jutrabacalo bi sjene kaoprolazak bicikla

(Osim toga poznavali smo kaktuslijevo krevet, spuštanje roleta)

Ležimo upijajućivlagu sve većega svijeta

Otvaramo jedni drugima očipreko plahte leda

Na krevetu snijegaviše nematragova naših nogu

u snu nepolomljenihzdravih i lijepih

Tijela kao lijepog sjećaš li se još

I da je tvojemožda još mojei to je sve

27

Mene jednog Odbor za buđenjeposlao je natrag da istražim prvenavade i običaje:na jednom od četrnaest prilaza Zagrebubilježim povijest prvih smaknućaugodno razapet između teorija.

U svijetu koji više nema jedno ime ni okrugle obriseosim oblih trbuha kvašiorkor djece,povijest prava od primarne je važnosti.

Bilo je dosta da pognuta babaotme nekom izbojak korova višepa da taj isti kaže A što bi bilo ako.

Oni visoki i jaki, složeni u gumenufrancusku maskotu, umrli bi u milostikiselog gušenja; niskima je gorjelood peta pa gore, teško ćemo saznati kako seokolna gomila tješila od krikova

(osim ako prelistamo programsvih sedamnaest balkanskih ratova).

Bilo je nešto tako lako i logičnou aditivnom stilu te brzinske lomače.Grublja su braća odrastanje nježnijepaprila šalom o visini u mišlenima.

Tako je nastala kultura polja s gumama,čije crne tragove iskopavam uz rijeku.

Je li nestalakad je ponestalo guma, koje nitko više ne zna stvoritiili su ih šume, svegutajuće, drugačijim datostimapotakle da razviju nove finesegrupnih patologija?

28

TIME MACHINE

Bio sam tako smješten po svom dolasku u svijetda sam gledao baš jednu stranu amfiteatra. Praznina zorehladna je ovisno o kutu. I sve je to imalo veze,a ne posljedice. Ne znam značaj ravnomjernih prozoranizanih u neke hijerarhije od mraka pa do sljepila, gore,svrhu eliptičnih fanfara na suncu, lišenih onog što najavljuju.To što je zgrada zazvala neku privatnu dubinu i mjestona kojem se ravnovjesje srušilo, to si odnesikad te sve odnese dalje.

Ovo nije ono vrijeme. Tko vrijeme nije definirao, ne možeimati podršku roda, zvonika i rafalnih sudova. Dobit će samosudove rafalima. Put vodi kroz ocvali rasadniksvih mojih biljaka koje su propustile privinuti se k značenju,pustiti korijen u zemljane bunkere duha, izbjeći u pjesmu.Pa dugi zavoj oko urlika grada u sukobu,toj bitci od očajne, cikličke množine.

Od sivog Militärbürokrata zasjelogizmeđu portretā s cenzuriranim očima čut ćešSkok kroz vrijeme moguć je samo iz fazeu fazu beskrajno važnoga povijesnog razvoja države.

Sliježeš ramenima, opet na cesti,misliš: što treba prigrliti, Bibliju, Hegela, pušku,ili kartu za vagonski prijevoz, može sa slamom, bez prozora.

29

Preko slike rijeke na vratima Balkana vrijeme je položilo unedogled cijevi sve do na sjever,do korijena novoga tjesnaca, prepuklog duž kontinenta. Pokret, na zapad. Začudo, nitko neosniva mostobrane, otvoren je prijelaz i skeleti suhih stabljika divlje mrkve naviještaju vodu,kao i uvijek. Čudimo se zašto most nije srušen, ali nije, s onu stranu nitko ne zaustavlja, nitizove; samo iz odvoda nad rijekom visoko pljušte golemi slapovi prljave vode. I tako bezkraja, u dan, u noć. Rijetke kolone – danju šuljanje miševa, noću svi u nijemom nizu – prelazemost. Uveli vrbici; pod svjetlom mjeseca, čak je i magla od zagađene vode srebrna. Buka jezaglušna i oni koji vode drže za ruke svoje najbliže, koje ne čuju i jedva vide. Svake noći,odjednom, neko dijete pokazuje na odvratne slapove, na onaj jedan: pod svjetlom mjeseca,vidi, iz jedne se cijevi izlijevaju ribe, iz čiste vode čiste i glatke, žive i mlade i padaju, sjajnekao svježe iskovane britve, tiho na prljavu vodu i istog trenutka su mrtve. Načas svi zastanu.Neke se propinju u skoku, osmice beskonačnog umiranja u dan, u noć. Propinju se kao lososina povratku u izvore gdje su stvoreni, gdje će roditi pa umrijeti. Prvo plaču djeca, onda istarci. Šmrcanje, ako se javi, utapa zaglušni šum. I tako bez kraja, preko kontinenta, iz noćiu noć: nijemo prinošenje žrtve, na pozdrav, stalno kao napuštene papirnate molitve koje naTibetu okreće vjetar.

30

SJENA TORNJA

31

Jutra su još ličila na suživotčovjeka i ovog planeta: svitala ranoprobrani usjevi odmjereno cvali i hranilinepodivljale pčele

Popodne se prostrla velika ravnicanad njom su bez obzira rasli stupovi oblaka

otoci potpuno proizvoljnih poremećajaobećanih za sumrak, tajpovratak straha

Tišina duboka do zujanja

Osjećali smo kako ravnici ne dolaze u obzirgradovi ni sela

Navečer su goleme oluje obilazile predjeleiza ruba očiju, nogu i dana

Mi smo se rano zatvaralii spavali na smjene, svjesnida metalni šumovi kiše po raslinjulako prikrivaju korake kroz noć

32

MANILA

Svi su se tornjevi ovoga svijeta nazivali engleskim riječimada se razumije rad

Od tornja do tornja razapete mrežeda nas drže ispod vode

Što radite vi dok ste nerođeniŠto radite vi dok ste živi dok mrtviŠto živite vi dok se radicrvi u kamenu dana

Kad šutnemo ritmove ropstvapreko ruba Zemlje, odnedavno ravnejesmo li išta

Kad bude prolomengleske riječi će zgasnutijedna za drugom pasti u more

I što i štošto radi more dok se mi previremo ne radiništa

Ne radi ništa

33

NORILJSK

U krajoliku danom samo geologijikristalne forme provocirajukristalno rezanje rijekai šuma trasama tvornica

Zemlja si je samakriva što brdaleže među odvodima kao leđa podmornica

Gdje je planet lijevao bazalt lijevajmo mazutmrtvo na mrtvokroz crne cijevi zatvorenog gradapod brojem

Unatoč namarijeke su točnije ceste: iza uglabijeli pijesak pod nogama jelki

Nizbrdo mjestobeznačajno, nezaboravnokao idealni znak upozorenja

34

EMLEY MOOR

„Tko stoji na strmini lijevo od prevodnice, na mokroj cesti,u izgaženoj travi, pod sobom vidiispiraonice puste, odsječke tračnica zarivenih u šumuindustriju već u komi“

Englesko bacila si mrežu preko morai zasjela u oko na samome rubu odaklepotezala si konce slabašnimtrzajima pauka

Krvava tišina sutona pod tornjemlišenim carstva

„Snopovi svjetla tvojega auta možda će presjećizidove spavaće sobe nikoganeće probuditi“

Izlazi mjesec. Iz kuće pod tornjemodavno razbivši zrcalaizlaze čovjek i jež

„možda čut ćeš vjetar što stiže gonjens mora koje ništa ne znada se rani o okno, o koru brijestakojom, nezačuđen, diže se sok, budući proljeće“

Poslije njih, ulazim –u Vrtu svijeta, iza grada od ugljenaizvezeni zastori s dezenom plavih paunova:pipam željnokao da ću naći majku

„Trećega dana mimoiđe nas ratni brodploveći na sjever, na palubama hrpe leševa“

35

Slušaj, večer poezije gore na vrhuvječnoga mlaza betona, ustalog u znak

nečega jednako teško razumljivogjednako nemoćnog skrenuti mrak

„Onda ništa. Radio nijem“

Do jutra. Tadameka himna prošlosti i morunejasna, najdraža onimakoji još imaju nade u san

„Forties; Viking; North Utsire: northeasterly gale force 10 expected later.Slight or moderate, becoming rough.Fair.Good.“

36

MOSKVA

Nasipe su izračunalizaobljenim lijepim jednadžbamatako da su uglovi dobiligotovo prave obrise bregova

Prijevojimavodila nas je za ruku ženaod zemljopisa, avatar zemljeposlan da pojasni

Kraj nje dijete moraš biti

Obronci nasipa uredno mekiod tepiha traveuvečer toplih

Nama su crna jezeras one druge strane imala značajsamo dubinevremena pa nitkonije potražio grad

Kad se jedne već kasnegodine sušepokazao vršaktornja Ostankino

ona nije našla riječ

A trebala je izreći jeziko vremenu, povijestiovog komešanja(pretkraj kojeg danasjoš ne smišljamo spasenja)

37

Zašto i krenuti dalje od kravaako je topla trava nasipau većini večeri

nešto sasvim dovoljnoširokovječno

infinitiv

38

DOBRI VOJAK SEMJONOV

Neki su rekli okus metala drugiigle po licu no ništa to samomalo topline od straha i zadnjihostataka brige za sebetog kukavičluka

U vodama blještavim zelenoplavimdok ronimo van grgljam:

Imam dvadeset godina meni se ne umiremeni se ne umirea netko te mora spasiti netkomora zaglaviti u vječnostipa i kao pljevau zupčaniku

Goleme države prave male ljudeprave ljudea onda ih šalju u vječnost ili ništa:

moj je put donde kroz zavrelu vodupod reaktorom u mraku pipatigdje su ventili grčevitohvataj hladne polugekao ruke skorog kraja i stisni

Rekohkroz propali krov se nad Kolomvidjelo polarno svjetlo stigohu vječnost ili ništa i tijoš danas meni zdesna

Golemi ljudi prave male državejer znaju, i jedne i druge

39

progutaju šume ili onoza što je šuma bila riječ

40

DUGA-1

Smijurija susretas radarom nad šumama, onimkoji hoće da se pozna iza obzorakao da je globus tamo nov

Iz šume, iz radarazadnja bolest svijesti nestaje –daleko bačene zrakeodbijaju se samo od vlastitih leđa

Ostajuvisoke čelične stepenice dogore, jalovekao zemlja pod sprženim smrekama no

po njima uzlazi loza:prilazeći izdalekana nebu nemilosrdnonazire se grožđe

Taj grozd, ta zelenajedina posuda vodei šećera visi nad stepama

To sunce

41

EKUMENOPOLIS

Talozi prethodnih gradova, zapravo ljudskihuspona i padova svudapod nama

Gore na stotračnimzračnim cestama ovješenimnad klance odiskonaležimo bez šatora

Sanjamo ljude starinekoji, meki kao sjeme strička što još nekad doletigovore riječ pojedinac

Tko se mlad ne prevrne s cestedolje do mraka bez povratkataj što više spava

i o snu ne govori, čuvato jedino vlastito

Neki kažu: kad bismo zinuliod vrućih muka iskidanogsjećanja na Svijet

mogli bismo opet podićiono nešto s kupolomčemu više nema imena

I pjevati

42

THEY CAME TO A CITY

Kako su planine rasle i padale svojimorganskim životom, ljuskom svoje kožezatvarale su usta tunelimana dugom ulazu u grad.Kad su do njih stiglikroz usku se pukotinu vidio ocean

Drugi su u šumi pronašli oknokroz koje je jedva još strujao zrak, i daždevnjacii u dubini su vidjeli zlato

Treći, a njih jebila većina, od užasa ćulili ušii slušali hujanje vjetra u dubini

Tada netko, dovoljnopolubog, u mraku je nazreo sreću

Stajali smo dugo pored stijenau napetoj tišininjezine blizine. Sve dok nijenabujao jecaj

Kaverne sreće nismo otvoriliOtišli smo dalje da bismo jenegdjemogli naći opet

43

„Burno je more!Mliječni Put seže dootoka Sado.“

Prvo smo vidjeli, kao staru topovnjačuantene i dimnjake na nepomičnom hrptu.Onda smo stigli u Japan.Nasmiješeni vodič nas je poveouskom stazom između havarijana greben Fukushime.– Ove smo godine jedan više,imamo nadu makar kaohanami, kojega odavno nema.– Mjesec?– Nešto je ostalo neupropastivo, onje bar oduvijek prelijepo mrtav.– Miran za san.– Sivo svjetlo na pijesku ili snijegu…– Pusta rotacija tišine. Odrazmrtvog svijeta u večernjem spotlightu.Big in Japan. Kad izlazi na istoku, kažemoeno Judy Garland uzlazi na Broadway.– Znači, pamtite.– Pamtimo.– Onda ga čuvate?– Da ga ne pojede lisica,smiješio se, klanjao, nudiotrostruku jabuku,kockastu lubenicu, mi smošutjeli uz bačvu čije svjetloskriva galaktiku nad otokom Sado.

44

Gledamo prema jugozapadu. Slijeva, sjena zgrada više se osjeti no vidi, ali ipak, mi smo unjima. Sada kroz njih, bez njih trg – miran i prazan, topao, narančast, ljubičast, boje nebauvečer spustile se nekako na ploče i u cigle kojima je definiran. Nema nikoga. Nikad nikognije bilo, tako se čini, trg je nastao sam, izlučio ga je grad na jednom od svojih rubova. Nemani praha ni prašine, iako je kraj ljetnog dana, očito, vani toplo baš koliko treba, ali nitko utome ne uživa, možda je bio nekad – iz daljine – vika igre, topot lopte. Zid – to prema sutonu,dug i pust i ravan, možda od cigle, možda od kamena, ne zna se u boji zalaska. A iza njegakolosijeci, tihi kao i trg; je li ondje ikad bio koji vlak, nema sad veze. Iza tih tračnica širi senebo, sve je ravno i okruglo – odande ljubičasta izvire i ulijeva se pomalo u svijest. Tu nešto imiriše, ne zna se što – mješavina noći, komorača, maziva za željezničke pragove, vlage izcrkve bez imena i oblika koja je zadnja stvarnost prije zida i kraja tog svijeta. Odande, izzalaska, možda nešto ili netko stiže iz planina koje sa sjevera sjenom zatvaraju ravnicu. Iztoga što vidim i pišem, shvaćam da se uobličuje Italija: daleki vrhunci, obasjani prijevoj,granica, tvrđava, Tatarska pustinja. Ne, to je Slovenija. Sjene preko trga – duge noge sjena –vodotoranj strši nad zidom i njegov zatvoreni mrak pada preko trga, prazne fontane (nikadznale vodu), vrijeme kao i obično stoji ili ne postoji, radnje nema, drame ne, likoviasimptotski prilaze ka sceni, sve samo čeka – ali ne valja ni ta riječ, jer da bi nešto čekalomoralo bi biti svjesno i raditi, truditi se: ovo samo biva i stoji, kao predmeti naslagani napolici nasuprot prozora u bakinoj sobi koja gleda na ulicu ravnoga sela (je li ipak Slavonijakakvu smo davno upoznali?) i to sunce još ugrijava figurice i pokrivače, mi se, unutra,možemo veseliti noći i jutru, jer sutra smo opet slobodni, mali i mladi, a ovo je sve izvjesno –taj trg, on je siguran, to je barem jasno, neće nitko doći, ali će biti slika i prostor i zaklon isusret, jedan od brojnih, još samo jedan od krajeva svijeta da se pridoda onima koje smoslutili kao djeca na nepoznatim okrajcima rodnoga grada. Velesajam, rubom. Vinkovićeva,odozdo gore. I onaj zeleni predjel odrastanja, u kojem svi šumarci u dnu završavajunogometnim klubom, preko polja; udaljene bijele figure; popodnevni zvižduk – leđa ormara,običnog ormara koji te neće odvesti nikamo.

45

ZA KOPRIVAMA (II)

46

A SHROPSHIRE LAD

Tok kad je ravan on samo trujeno tu ionako nema života

Znali smo to razgraničenjedok su još maleni gradovi bili sasvim iskreniu pogledu svojegotvorenog crijeva –

kolektor tone u sjever sivozelenoi nitko ga ne zna ako ne želivisoka kupina pomaže

I baš je tu most. Tko njime morai dovoljno dugo gleda nizgovnobijelo od subotnjeg pranja

vjetar mu zatitra mrežnice: iz crnihzareza šume izrastajuogoljele

Prljavi kanal oplakuje johe:nešto za čije ime ne marimodok nam ne usfali

Oni koji brane svoja poljasvoje šume i livade brane mislimnešto puno prejasno

Kad su došle haubice susjedne državeovaj je odvod postao granica. Nekako prikladno

smrad nas je jedini dijelio. Ne zadugojer kloaka grada stisla se od strahaonda mu i vodom zavrnulikao vratom

47

Stajao sam modar s kacigom na glaviprvom cigaretom među dva zadnja zuba

a ona bezbrižna trešnja tu blizu nad vratimamog locus amoenusa

cvala u inat mirisnije

48

Veliko stoljeće administracijeprimaklo se kraju. U zrakubilo je nešto svečano. Izvučeni suskupi restorani; još skuplji avionipovlačili su nebom crte u tri boje.A dan je bio prelijep. Na livadamaiza državne televizije kao u CambridgeuThe Backs: flora, nošnja, opuštena vesla,udaljena pjesma i košnja. Krošnjatužne vrbe, odavde gdje jesmo, koči seko gljiva nad gradom. Hladomprolaze konvoji na putu za lubenice:praznik. I od raznih borbikoje smo mogli dobiti i rukukoje smo mogli nemati mi zdravinemamo nijednu: iz trave motrimooblake u predugom premještanjui nemamo čime činiti. Na sjeverunebo se topi i sante bijele parenapreduju danima velebno u muk.Ledohod nebeskih rijekaizmeđu zima zvanih država. Dubokagrmljavina dolje, preko ljetnih polja,idila već znana iz djetinjstva. Vlagajutra u parku; pusto sunce kolovoza;svjetlo, kako pada kroz rešetkumosta na Savi. Konvoji su prošli.Košenice uz rijeku, bubnjevi sijena,sjene kotača. Tri crte ne blijede,mada avion neprekidno pada: paradapromiče i zavoj bude razrovankako ništa ne bi moglo natrag.Onda je tišina. Onda ljeto dalje.Država je nakratko otišla na jug.

49

PRIJE KARTOGRAFIJE

Dvostruke živice nikad nismo pitaliniti smo tražili prozore kroz ogradeali krajem ljeta same se razotkrilekuće gdje su sjenila žutila crvenila

U hodnicima popločanim slovenskom keramikommiriše na krumpir i tuđe rane ručkoveKod drugih su ljudi stubišta praznijai predvorja odzvanjaju slatkim zujem hladnjaka

Na stolu punom štofova i kutijica s gumbimaležale su haljine besmrtnih susjedaIznad naših obrva kazetirani stropovii prozori u voćnjake produbljene rujnom

Sada treba mijesiti gaziti i toptatioko tuđih prozora matičnjak i metvicuu podnevnom trudu da se opet rastvoreslučajno u praskozorje otvoreni prostori

50

ŽIVE

ruke u snumiješale bordoškubijelu u tluiskopan kotaoi one do laktau tom pojilunijemi prsten košuta

Modri u snumračili trsovicrnu u tlusisali srčikuukupnih jesenikako bi iz njihrodili iduću

Ruke u snuzasjele sveukrugbijele na tlutrgale kruhovesve se grlileu zemlju utonulekao duge ličinke

51

Hodat ćeš rezom tenkova kroz šumupo zbijenom snijegu čije će se licemrviti u prvotno jezero toplineHodam po snijegu, hodam pod šumomljuske prošlih pupova posute po onomšto je krivnja čovjeka, što je njegov sanČekat ćeš listanje prekasnih bukavanjušiti topljenje zemlje i oblaka, tikoji si ovuda puzao za mnom, tkao se tuVodi me nasip, majka svih brdamočvara, livada, svih soba podnebljasvaki je korak sretan kao smrtTo ti je najava tolikih godina, malo ihpuno ih, koliko god. Samo je jedanprvi dan buđenja, došao onda, ostao sve

Puckanje posljednjim pokrovom zime, moj korakotapa tlo. Dok hodom oslobađam poznate šumesamo tražim dom. I lomleda s tamnog granja, udari sunca, toslijedi iz sna. Kiša od špranja, klikeri vode ilogikom korakalogikom dva lišće se izvijak ljetu u kojem zauvijek je moje

52

O DUHU VREMENA

Ići ću u proljeće jednako ovako (polažem u to)cestama kroz polja površinski neštookaljana starošću. Malo manje sveta i dalekaali, kao proljeće, ravnodušno novapovratna bez obzira.Jednom cestom – polja, hrbat od zelenog travnja,nasip do mladosti, drugom – selasvjetleća i mračna. Plest će se brzo kao dvije kičmetravnatih zmija: uličice, radnje,gola koža i vrućina, ruke i papci životinja i ljudi; dugipogledi niz nasip, zenitna zelen, svečeg sam svijest. Birat ću po sebi.

Zađem li u šume, potoci kročekroz tamne kuloare i kratere bombipod lišćem. Zvončići uz nasip toliko davnida puštaju korijenje: naviru natrag i oni,žuđeni rano. Na koncu se šume

izlijevaju u ceste i nastavljaju daljebez šava. Tu je neka mlaka gdje tražimzametke žaba (garancije tijeka, rijeka), osunčanakoso. Obalom stolci malog restorana i riba na stoluSebastiana Bachai jedne od njegovih nezapisanih kćeri. Svađa. Ne znamje li nju, Bacha – u njegovom licu moja majka – i trpjela više,no ja sam mu svrnuo pogled. I kaže,Ta tvoja polja dobra, moj dom još od ondakada sam prestao svirati Staljinove orgulje, došaou šume. Šutnja. I mislim, šansa je, moram mu reći:

Vrijeme je glazba, no toliko gustada se ne čuje ko glazba, da je zbroj tišina.

53

– Točno. I k tomepolifona,migne, shvatim, sinemo od strasti.

54

Usred svega ovog ili na rubu, drvena topla kocka praznine. Prostor oslobođen imena.Predvorje nepregledno dugog popodneva. Plišem presvučeno predsoblje, tiha čekaonica izakoje mogu biti: zoološki vrt u predvečerje najdužeg dana u godini, merkati na suncu;povratak na staro; treći razred škole; duge i bijele stepenice izlivene glazbom, uz koje sepenje do stratosfere i onda se prvom klasom nastavlja dalje, po želji. Samo kocka prostora,izvučenog prije promjena. Ipak, ime mu nije uljuljkanost. Spavanje nije. On nema imena. Tekje jezgra tišine koju preziru, ili za njom tragaju. Odande se ne vidi površina svijeta, nijednagora, nijedan toranj nisu dovoljno visoki da svojom sjenom razbiju prozor. Visoko gore, tikuza svod, široki blagi prozori opasuju ovu dvoranu od hrasta. Pratiti promjene svjetla i to jesve. Sve što bježi, pronaći. Sada je tu. Samo trak svjetla sa zapada prosijeca prašinu. Sporokao topljenje dalekih kapa, mijenja se lice vedroga neba. Umiru diljem. Zvukova nema.Nesagledivo dugo popodne. Samo nebo: ova kocka, anti-Aleph. Nebo, koje može biti:izmišljena brda renesansnih slika čija je svrha da streme u točku; polje mira u koje se gledadok boli, dok brine sitna briga djetinjstva; odredište nade. Možda se primiče večer.Smrzavaju se slojevi neudahnutog zraka. Hladne leće te visine prikazuju prve planete.Njihova pojava u praznini sobe generira, ni iz čeg, radost. Netko da uđe našao bi zasadbesmislen zagrljaj u zraku. Polovicu geste. No gola zemlja nije tako tužna. U lagano tekućemvremenu pluta, kao u jeziku, druga ruka, dovršetak kretnje.

55

ZADNJA KOŠNJA

56

Mamutica tame, mravinjak, monolit,maglovita palača stršljena, toliko prepunada nitko ne susreće nikoga. Pčelicu Majuod jedne do druge učionice navlače čuvari,kroz prozore gimnazije: prijevoji, točila,vrhovi, padine, sve to na drugi pogledotkriva da je beton i bedem. U dubinijablani, ljuljačke, upali prozori sjećat ćena imena voljenih, zabranjene gradove.S ove visine, prvi reaktori palucaju u tamidolje, kao mamci riba udičarki,sputani mrakom koji nisu rasvijetlili.A ti se sad umij prljavim vodamasabranim iz zraka mrtvoga planeta (ustati se pune okusom pepela), pa gledajbeskrajne blokove od prozora do prozora:tvoj pogled pali svjetla u jednom pa drugom.Između tebe i najbližih prizora onaj je trg.Sve je opet narančasto. U svakom se osvjetljavajedna tvoja pjesma, jedan zanos, propast,peep-show rasječenih udova suštine. Iz daljinenetko stiže i ti bi stajao godinama ovdjei čekao, samo kad bi znao da ćeš iz dubinemoći čuti povik koji mora biti znak

57

Naglo pod rebra izlazim iz dvorcaOstala je jedino kadencapulsiranje pjesme pjevane u mrakuu kojem se budim a grlo još vrelood jedinstva

Zbor nijemih spava po čeliku tornjau osvit, siv kao sutrai može biti zazvan, samo

da je mukati, mukati mučnokao da su krave zapele u krošnjama

U desetom selu iza centralenešto još vrti kotačić antenenešto je stalo na prozor da čuje

Zbore gluhih pjevajmuči dodiruj mi ruke da ti dodam notei onda! –

po stubama u glavamaustrčat će se snovi kao novinoževi čežnje

Iz njihduboki hrastovi korali:po drvenim dvoranama staroga Svijetašake po stolu tunike po plećima

raspjevane ribe bez sjećanja svekao prva zoras prvim zadnjim zvijezdama u očima

58

DENGE MARSH

„Red trombona, red tromblona.“

Ovo je mjesto s kojeg se sve čujetitraj čistih formi u vjetru:

u šljunčanoj močvari goleme školjkeleže na svojem kraljevskom grobljuiskopanom davno u granitukoji su divovski ratovi dubli

Vode oplakujutrski prste

Kad saslušaš si lice u zvučnom ogledalunešto zabruji na granicipamćenja i očaja Prasak

prošlosti nad obzorom i ušipune se ratom: jošzveči kao čeličneploče nad morem

Stani u svijeni zaklon klečidok te ne poklopi betonski val

U sumrakpalimo vatre, sjene se ugljeneizvijaju čudnokao u pećini davnopričama pred spavanje basove dodajetutnjanje bivših minobacača

Vode oplakuju

59

Zemlji ljude

Zadnje mlade majke zaspale u centru(biseri u školjke). Toranj stubište Prasak

plača kad šumovi u noćipoprijeko svijeta progovore rogom

60

BRUCKNER EX MACHINA

grad katedrala grad preko rijekeotvara vrata svoje prazne ljuskeu crkvi je pucanje praskanje šapatod jednog do drugog se bočnog oltararahitično križaju ruke mrtvacau sumrak u završnom ophodu tamjanviše ne lebdi u zraku lebde samo stupovisvetišta. po pragovima šupljihdomova gore u brdima kapaju zvijezdei kroz mrtvo granje šume tiho se žarezajedno zalaz i najava milosti prodornei dokone. po pragovima praznog kolodvorazvoni mesing tri do četiri vijeka neštose svira a onda se bedemu hrama u mrakudodaju zvonik orgulje i zvona crvena i crnai rogovi žestokih lovaca u noćistresaju treštanjem paroške s jelena onikopaju puteve petama lovci ludi od vjereu nastavak svijesti u izljeve smrti i vinai ona se suluda objava ljubavi gradisvuda pod svodovljem zemlje i zoreu stijene i stupove urasta oštro neumoljivapoput božje milosti grmi u svitanjevalja niz timpane sreću niz litice gradove

61

Hrđava kugla i dalje se vrti

Ribe su nijemei kušaju uhom kako zrnca soliispunjaju ušća: svoju ikru u bolisade u vrtove dnagdje bobe metanapolaze gore

U novom se mraku mrak grabi loncemrashladnog tornja kraj mora:

unutra huči i mršavu djecupritisak blago odvlači goreda vide prije smrtipreko mora

Tako sada dolazi zora –mrtvoj se žabi otvara oko

U desetom selu budi se odredkosaca poviješću potpuno poništen:

sjaje ko nekad antene nad brijegom akad na žito idu

zimski im mimohod škrguće strništem

62

KOSCI

Bili su:rijeka nasip stadionpropala plavetna bolnica travaprije svega a tko ju je kosio?Stoljeće prošlo pokosilo sve.Pljeva je ostalanošena kružno od Južnogdo Sjevernog križa u glavama po stranamasvetoga svijetaod plastičnog mora do gorja od smeća.Na povratku:bezglasno siktanje kosapaluca u mraku.Trojica iz desetog selaizašla nad brijeg. Slušano s nasipazadnji tihi ah planeta:želi su polako, bez mesa u licuAlnilam Alnitak Mintaka trojicablještavoplavih i pjesmadrhtava kao kroz žicudalekovoda:kose u posljednjim narodnim nošnjamalipanjski vjetar im klepeće mošnjamasve vam je to samo povratak ciklusai košnja i krave u krošnjama

63

Uputim te: hodaj rubomi ne diraj pejzaž, zasad je dosta,vidjet ćeš sve.Ledena magla se razišla samaod sjene. Po sitnoj toplini znao sam tu sino bitan nisi bio: bljesnulo je nebo.Pucao je snijeg, pucao ravnokao volja svemira, gore su se davnorasule zvijezde, slika onog što je bilo što će biti –pramenje, pramenje stvarnosti u noćismrznuto u svijetlim poljanama mraka.Svako nebo odjednombilo je nad nama. Svakim svijetomhodali isti. Gledao sam sebe pod svjetlom gdjegledam svjetlo iznad sebeLovca i Lava, Labuda i Rijeku.Prštale su staze,ježevi u tami pulsirali pod snijegom.Svi smo znali biti svei tama je to, svjetlo je to za nas htjelosad.

64

Od jutra, od vjetrasmrzavali se slojevi nebaneudahnutog zraka

U sumrakpostali su lećebrušene ljuske od stakla

Venera velika bliješti kroz vjetarsunce slabog siječnjajedva je skriva

Kroz tanki zastor ljubičastozažarenog ledaupada u prvu večer

Svemir prodire lakše u prozirnujabučicu Zemljuizbuljenu strahom i skučenu u mraku

U dnu mulja noći ono jedno žablje oko

65

Goran Čolakhodžić

Rođen 1990. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao anglistiku irumunjski jezik i književnost. Aktivno se bavi književnim prevođenjem. Njegov pjesničkirukopis Na kraju taj vrt nagrađen je 2015. Goranom za mlade pjesnike, a 2017.međunarodnom nagradom Mostovi Struge za najbolji prvijenac. Nagrada SFera za najboljuknjiževnu minijaturu spekulativne/SF tematike objavljenu u prethodnoj godini dodijeljenamu je 2018. Pjesme objavio na većem broju književnih portala iz Hrvatske i regije te učasopisima, uvršten u nekoliko antologija. Od 2016. sudionik međunarodnog projektaVersopolis. Član Hrvatskog društva pisaca. Živi u Zagrebu.

Objavio: Na kraju taj vrt (poezija, 2015), Pred gradom su kosci (poezija, 2018).

66

Biblioteka Onlineknjiga 194

Goran ČolakhodžićPRED GRADOM SU KOSCI

drugo, izmijenjeno izdanje

© 2021 Goran Čolakhodžić© za elektroničko izdanje: Društvo za promicanje književnostina novim medijima, 2021

IzdavačDruštvo za promicanje književnostina novim medijima, Zagreb

Za izdavačaKrešimir Pintarić

UrednikKrešimir Pintarić

Fotografijabalajisrinivasan / Pixabay.com

Objavljeno26. svibnja 2021.

ISBN 978-953-345-881-6 (HTML)ISBN 978-953-345-882-3 (EPUB bez DRM)ISBN 978-953-345-883-0 (PDF)ISBN 978-953-345-884-7 (MOBI)

Prvo izdanjeHrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018.

67

Knjiga je objavljena uz financijsku potporuGrada Zagreba i Ministarstva kulture i medijaRepublike Hrvatske.

68