P R A V D A I T I J E L O

Godina 1 / Broj 3 / 2018. ISSN 2566-4034

Mladen MiljanovićFuture, 2017.Granit, štake;Fotografija: Drago VejnovićLjubaznošću acb Gallery Budapest

DANIJELA MAJSTOROVIĆ

Između poezisa i penije ka zajedničkoj, pravednijoj političkoj budućnosti

Naslovna stranica: Tajana Dedić, Mad about You, 2018.

Pred vama se nalazi banjalučko izdanje nomaskog fanzina Revizor čija je tema odnos pravde i tijela, odnosno pravde kao svojevrsnog iscjeljenja. Potaknut je bio sopstvenim iskustvom i istraži-vanjem odnosa između kontinuuma, bolesnog (oboljelog) tijela/društva, i mogućnosti pravde kao njihovog izlječenja.U svom “Pismu mladoj doktorici”, koje citira i Tanja Šljivar, Johanna Hedva pravdu izjednačuje sa izlječenjem. Ona kaže da “ono što nas tla-či također izaziva traumu i prateće simptome. Potlačenost, dominacija i nasilje žive prvenstveno u našim tijelima. Iako su to ideološki sistemi, njihov uticaj je uvijek materijalan: osjetimo ga u mesu, kostima i krvi. Proces izlječenja je način ponovnog osmišljavanja političke budućnosti jed-nako kao što je i pronalazak načina da brinemo o i preživimo u našim krhkim pojedinačnim tijeli-ma (…) koja možemo dotaknuti, držati, unakaziti, a koja se mogu smijati i plesati i koja će na koncu strunuti.” Kontinuum je veoma šarolik, kako u smislu femi-nističkog povezivanja privatnog i javnog, tako i po odabiru tema, žanrova, pristupa. Krećući se nji-me, srela sam se sa brojnim sudionicima banja-lučke javne scene, nekima koji nisu iz Banjaluke, ali u njoj žive, kao i onima koji o Banjaluci pišu mada u njoj ne žive. Banjaluka figurira kao topos destrukcije, ali i rekonstrukcije kao mogućnosti pravednije političke budućnosti.

U najširem smislu, zanimale su me mogućnosti stvaranja (grč. poiesis) “uprkos” razaranju društve-nog tkiva na balkanskoj poluperiferiji i artikulisa-nje kritike postojećeg stanja poraća i postsocija-lizma nakon ratova 1990-ih u i oko Banjaluke kao

Locirajući mjesto ove razgradnje, cilj mi je bio dekolonizovati govor sa margine kroz vrstu minjolovske epistemičke neposlušnosti i skupiti na jednom mjestu glasove koji se protive sadaš-njoj nacionalističko-rođačkoj, patrijarhalnoj i eksploatatorskoj praksi postojećeg institucio-nalnog uređenja dejtonske Bosne i Hercegovine. Ovako kurirana materijalnost “kritičke” kulturne

centra različitih geografsko-političkih prostora: kao centra Bosanske Krajine, kao centra Republi-ke Srpske ili kao drugog najvećeg grada Bosne i Hercegovine.

Poezis vidim kao nužan čin stvaranja i održavanja radno sposobnih tijela koja treba da izdrže priti-sak neoliberalnog kapitalizma, nacionalizma, pa-trijarhata te njima pripadajuće depresije i nasilja koji su duboko upisani u vrijeme/prostor u kojem živimo. Analiziram ga u feminističko-marksistič-kom i dekolonijalnom ključu i upravo zato su me i zanimali odgovori na kontinuitet eksploatacije, razgradnje i destrukcije koji rezultiraju manjkom (grč. penia) koji može biti poguban za tijelo, ali može postati i nulta tačka ozdravljenja.

produkcije dolazi od različitih subjekata evropske periferije, klasno, rodno, tjelesno i etnički različi-tih i početni je korak u otkrivanju simptoma kroz progovaranje potlačenih/oboljelih bez obzira na spomenute dihotomije.

Tekstovi u ovom broju Revizora ne samo da detek-tuju posljedični manjak već su prekursori kako afektivnog “krika” pobune tako i “nijemog jauka” poraza. Takođe, brutalno ubistvo mladog Davida Dragičevića u martu 2018., što nije samo nedosta-tak već i zatiranje drugačije političke budućnosti, i to ne samo za njegovu porodicu već i za cijelo društvo, zlokobno odzvanja i intertekstualno se provlači kroz brojne priloge u ovom broju nago-vještavajući da je Pravda za Davida moguća pravda za sve nas.

ImpresumIzdavač: Fondacija Revizor, Bosanska 15, Bihać; www.fondacijarevizor.org / hello@fondacijarevizor.orgGlavni i odgovorni urednik: Irfan HošićUrednica ovoga broja: Danijela MajstorovićLikovno oblikovanje: Adnan SuljkanovićLektura: Hrvoje JurićBihać 2018.

Fanzin Revizor je nomadsko, eksperimen-talno glasilo čiji cilj je grupisanje nezavisnih mislilaca, umjetnika i dizajnera. Ovaj broj financiran je sredstvima Otvorenog društva Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu.

SadržajDanijela Majstorović, Između poezisa i penije ka zajedničkoj, pravednijoj političkoj budućnosti /3Ines Gverić Korkut, Sasvim običan dan /4Dragan Bursać, Moj praznik stočara /6Tanja Stupar Trifunović, Jesenji predizborni dnevnik u Kočićevom gradu /8Faruk Šehić, Stisnite pesti /10Aleksandar Ilić, Sok mašte /11Danijela Majstorović, Poezija i penija trombocita /12Tanja Šljivar, Neposlušna tijela opatica i narkomana /16Mirjana Tešanović, Nijemi jauk u tri skice /18

Dražana Lepir, O “Draži” iz Ravnogorske ulice ili Na shledanou! /22Irfan Hošić, Kritične tačke banjalučke umjetničke scene i pitanje migracija /24Zoran Vučkovac, Zades i Pravda ili o krizi političke reprezentacije tijela /27Gordana Katana, Slučaj Dragičević – voljom građana ozakonjena nepravda /30

Umjetnici-saradnici u ovom broju: Tajana Dedić, Mladen Miljanović, Miodrag Manojlović, Sandra Dukić, Marina Božić, Amer Kobašlija, Aida Šehović, Vladimir Šagadin, Radenko Milak, Aleksandar Trifunović, Aleksandra Marić i Irma Beširević

REVIZOR • Decembar 2018 • 4

“Fali k›o izvađeni zub, nikako se naviknuti”, baš tako je govorio otac njezine prijateljice u prvim mjesecima nakon rušenja Ferhat-pa-šine džamije. Nije bio jedini. U glavama mnogih, slika građevine teško je nestajala. Zato je grad brujao i brujao o onome što se dogodilo, u početku potiho, da netko ne čuje, a poslije sve smjelije. Pričalo se onoliko koli-ko je trebalo da riječi nadvladaju nevjericu.

Dolazak u grad bio joj je težak jer se trebalo suočiti s nedostatkom. Utrčala je u stan s ruksakom na leđima i bacila se mami u za-grljaj. Mirisalo je po pitama, a kroz otvoren prozor je ulazilo proljetno sunce. Bili su to dani kad proljeće dođe naglo, zrak postane topao, a hladnoća se lijeno povlači iz unu-trašnjosti kuća. Ubrzo nakon ručka rekla je mami da mora izaći jer ima dogovor.

Razmišljala je koji put izabrati. Mislila je da će joj biti lakše ako taj ranjeni dio grada

bude malo-pomalo ulazio u njezin vido-krug. Odlučila je doći iz pravca Šukrijine slastičarnice, jer je krivina na tom mjestu omogućavala polagani prilaz. Koračala je uzbuđeno gledajući ljude koji hodaju kao da je običan dan, auti voze, semafori rade. Dža-mija se nije pojavljivala i u njoj je rasla ne-lagoda. Usporila je korak da se navikne, po-gnula glavu nakratko, a onda ju je praznina osupnula. Rupa nakon vađenja zuba, dobro je čovjek rekao. Činilo joj se da svi vide što se u njoj događa. Nastojala je činiti što i drugi ljudi. Kad se upalilo zeleno svjetlo, prešla je preko zebre i sad je već bila na manje od 100 metara od cilja. Vidjelo se da su izrezbarenu ogradu zamijenile metalne ploče, složene jedna uz drugu. Kroz prosjeke među njima nazirala se unutrašnjost dvorišta. Kad se sa-svim približila, brzo je bacila pogled. Mogla je vidjeti gomilu kamenja iz šesnaestog sto-ljeća i ništa više. Sve drugo je bilo na dru-gom mjestu.

Do povratka kući već je imala plan u glavi. Nazvala je Luku s kojim se dogovorila naći navečer. Nakon što su se izgrlili i pretresli događaje od zadnjeg susreta, rekla je:

“Prošla sam danas pored džamije, jako je čudno...”

“Da, razumijem te. Svima je bilo čudno na po-četku, ali kako vrijeme ide, navikli smo se.”

“A kako se navikne na takvo nešto?”

Nije ništa odgovorio. Palcem je grebao rub etikete na pivskoj boci prateći očima prst kao da mu sudbina ovisi o grebanju tog ko-

Sasvim običan

danINES GVERIĆ KORKUT

mada papira. Kafić se polako praznio, a Geor-

ge Michael je sa zvučnika glasno izvikivao:

“Freedooom, freedooom...” Osjetila je krivnju

što je unijela nelagodu u razgovor. Skrenu-

la je priču na zajedničkog prijatelja i njegov

odlazak u inozemstvo. Opet su zašutjeli.

“Ti i ja smo prijatelji, jel’ tako?”, pitala je.

“Znaš da jesmo, čemu takvo pitanje?”, bio je

zbunjen. “I što si ti spreman učiniti za pri-

jatelja?”

“Ajde, pucaj, nemoj mi te filozofske uvode...”

“Sjećaš se onog turbeta uz džamiju, u čiju se

unutrašnjost moglo pogledati kroz prozor?

Unutra je bilo nekoliko grobova i jedan natpis...”

“Sjećam se i turbeta i natpisa...”

“E, pa ja imam jednu ideju”, polako je rekla

nakon što je otpila iz čaše. “Ispisala bih taj

natpis na jumbo-plakat i postavila bih ga na

ono malo kamenja što je ostalo od džamije.”

“Kao prvo, ideja ti je sjajna, nema šta. Hoćeš se

i potpisati ispod? A kao drugo, kakve to veze

ima s našim prijateljstvom?”, iznervirao se.

“Pa ne mogu to sama izvesti, treba mi kom-

panjon.”

“Ti se zajebavaš? Kakve su to fore, neka pjanska?”

“Nije pjanska, jer nisam pijana. Sasvim sam

ozbiljna. Jedna od uloga umjetnika u druš-

tvu je da reagiraju na vrijeme u kojem žive.

Tako ti je to”, mirno mu objasni.

“I koja je tvoja umjetnička poruka?”

“Nemam ja nikakvu poruku. Natpis sve go-

vori. Samo želim da se mi svi toga sjetimo.

Ljudi su skloni zaboravu u teškim vremeni-

ma, tako se lakše preživi.”

“A kako bi to izvela?”

“U zapadnom svijetu se za takve intervencije

traži odobrenje gradskih vlasti...”

“Ma daj ne seri, fakat ne seri!”, prekinuo ju je.

“Odobrenje gradskih vlasti! Rat je, hej! Rat

je!”, njegove zadnje riječi glasno su odjeknule

prostorom, jer je muzika baš tada utihnula.

“Onda nam preostaje ilegala, tako se to radi

u ratu”, šapnula je i nasmijala se.

Konobar je došao naplatiti, bili su zadnji

gosti.

Dok su hodali ulicama, nisu razgovarali.

Na križanju, gdje su im se putevi razilazili,

kratko je pitao: “U koje doba?”

“Onda kad je san najčvršći, a zora još nije na vidiku”, spremno je izgovorila i čvrsto ga za-grlila. “Hvala ti, znala sam da hoćeš.”

Pripremu je obavila sama: platno, sprej, dr-veni držači, ispis teksta. U podrumu, kao pravi ilegalac. Stvari su preko dana stavili u njegov auto i parkirali ga na mjesto od kojeg su mogli pješice brzo doći do džamije. Našli su se tamo u 4 sata naredne noći. Strategiju su razradili još za dana. Mjesto ulaza, način zabadanja i fiksiranja drvenih kolaca. Sve je išlo neočekivano glatko. Malo nakon pola 5 bila je u stanu. Slušajući kako mama laga-no otpuhuje iz druge sobe, tiho se uvukla u krevet.

S jutrom je na ruševinama džamije osvanuo transparent na kojem je crnim slovima bilo ispisano:

“Posmatraču moga groba jednaki smo skoro oba,ja sam jučer bio taki,ti ćeš sutra bit ovaki.”

Ljudi su hodali ulicama, neki su zagledali, neki skretali pogled, auti su prolazili, se-mafori radili. Činilo se da je to jedan sasvim običan dan.

* Ovaj tekst prvobitno je objavljen na portalu Knjižnica grada Zagreba te se uz saglasnost autorice ponovno objavljuje u ovom broju Revizora.

REVIZOR • Decembar 2018 • 6

Datumi su posve čudna stvar. Nemaju gotovo nikakav kosmički značaj. Npr. 10. oktobar ove i 10. oktobar prošle godine nisu ni u kakvom lunarnom srazu. Naši preci nisu poznavali on-tologiju brojanja kakvu mi znamo. Nisu imali nama poznatu sedmodnevnu nedjelju. Mjeseci su im bili opisnost prirodnih mijena, a tek dani u mjesecu... Ništa. Možda nekome nešto, ali to je bila mala intimna recka u kamenu, od Altamire do Podgrmeča.

Rat kao praksaNeko se rodio – pa šta? Jer dočim se čovjek rodio, grob mu se otvorio. U stočarskim zajednicama podno Grmeča uvijek je bilo tako. I baš zbog tog stočarstva, zbog svog silnog mesa i mlijeka zado-jeni smo onim barbarogenijem balkanskim. Ne, nema to toliko veze sa konzumiranjem protei-na životinjskog porijekla koliko sa društvenom praksom. Stočari, evo moji Bursaći, vjekovima nisu svijetu davali građevine, puteve, akvadukte i sve darove sjedećih ratarskih društava u poljo-dejstvenim civilizacijama. Imali su one krave, ovce, konje, pašnjake i katune. Malo je to da se impresionira aga, kajzer ili politički komesar. Ali imali su krv i slabije cijenjeno ljudstvo.

A krv i slabije cijenjeno ljudstvo idealan su re-cept za novačenje. Kako su u Krajini ratovi stvar naslijednog prava – nije bitan ni povod, ni ideo-loška matrica, niti neki ozbiljniji razlog (ko, šta, kako?) – elem, u takvim situacijama nužnost je postala da gazda daje volove, a siromah sino-ve. Razumije se, i volovi i sinovi su upregnuti u ratne mašinerije ili domaće ratuljke. Nikad ili rijetko kad u tajmautima ratnim volovi su išli u pečalbu, a sinovi na fakultete.

Prva pričaPrije nego što nastavim, želim vam ispričati jednu priču o tom ratnom tajmautu i posljedi-cama:

Otac nas nikada nije tukao. Nije imao vremena. Bio je jedan od onih samozatajnih ljudi koji zapjevaju kad treba, podignu glas na vrijeme i spuste ton dok si rekao keks. On je, znate, bio elektrotehnički inženjer, koji slika. Nikad nisam pojmio ni jedno ni drugo.

Možda mu se zato i divim. Sjećam se, prije rata, napravio je plastične osigurače na visokonaponskim stubovima namjesto porculanskih. Uštede su bile milionske, govorio je. Čekao je neka bolja vremena da patentira izum. Kasni-je se jedan čovjek odselio u Ameriku i postao jako bogat, a sve od plastičnih osigurača. To sad nije važno.

Morao je da pogine, kao žrtveno jagnje u lokalnoj nacio-nalističkoj slagalici, e da bi gamadima uspjelo potpaliti rat, kao i u svakoj čaršijici.

Tri godine poslije njegove smrti, na njegov rođendan, mogao sam poginuti jedno pedesetak puta. U dječijem strahu, često sam pogledao put neba i sve mi se nekako činilo da sam vidio očev lik. Racionalizacija, šta li? Tek, preživjeh.

Možda ne znam slikati i ne razumijem se u superprovod-nike, ali mislim da bi stari bio ponosan na mene. Znam.

Danas bi Milorad Bursać napunio 68 godina, penzionerski proslavljao uz unučiće rođendan i učio ih da slikaju.

Moj praznik stočaraDRAGAN BURSAĆ

Naravno, narativ je simplificiran, pojednostavljen i prilagođen objavljivanju na društvenim mreža-ma, ali fakti su dosljedni i tačni. U natruhama, u obrisima ove priče krije se moja priča, koja je ite-kako preobrazila prije svega mene, a onda i ljude oko mene. Zapravo, da nije ove moje priče, ne bih bio u stanju napisati prvu priču. Čudan je to slijed u vrijeme-prostor odnosima, u kojima nas jedan budući akt tjera da osvijetlimo prošlost.

Neka treća pričaKo je pažljivije čitao našao je i (ili) izračunao datum. 10. oktobar 1995. godine. Moja četa na Mrkonjić Gradu. Re-gularna hrvatska vojska vrši tepih-granatiranje, pa ten-kovski juriš. Nešto zastrašujuće, na šta nas niko nikad nije mogao pripremiti. Nije znao. Pogotovo, ako ste bili na strani već razbijene Vojske Republike Srpske. Kao mlad vojnik nisam, razumije se, percipirao nešto što se zove odnos snaga ili geostrategija, ili neku sličnu tlapnju. Sje-ćam se da mi je u jednom trenutku prosvijetlilo, od grana-te, šta li – danas je tatin rođendan. Ne rođendan starog, ne oca, nego tate. Bitna stvar.

Jer otac koga nije bilo tri godine, pojavio se među kvaziživima kao tata. Kao imaginarni zaštitnik, kao moj Perun. Dabome, deskribujem to sadašnjim jezikom. Tada, tog kišnog oktobra, kada mi je poginulo 200 poznanika i drugova, a ja bio ranjen, samo sam znao za neku magijsku sreću. Znao sam da NEĆU poginuti i znao sam da je “tata tu da me spasi”.

Tako je i bilo.

Naravski, više zahvaljujući brzim nogama, za-hvaljujući spretnosti par oficira, koji su dosto-janstveno, uz povike “Jebo ovo”, pobacali puške i bili nam uzor u bježaniji, a ne zbog mog Peruna, tek preživjeh.

Znao sam da sam se spasio i zarobio odjedared.

Prije prve pričePTSP. PTSD.

“Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi, jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska krati-ca PTSD izgovara se pi-ti-es-di; pravi izgovor je pe-te-es-pe) oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim do-življajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava krajnje traumatično.”

Neću u semantiku. To su efemerne stvari. Ali nije efemernost kada ste jedan od prvih kojima je ova đavolja stvar dijagnostifikovana. Novi Sad ‘96. Počelo je sa trzajima. Trzao sam se na svaki jači zvuk. Sjećam se da nisam mogao prisustvo-vati predavanju u amfiteatru, jer me je nerviralo iščekivanje kad će neko zalupiti vrata. Ne, nije me nervirao zvuk vrata, nego moje iščekivanje. Istrčao sam negdje kad se pabirčila Aristotelo-va Delta-knjiga, u kojoj se objašnjavaju svojstva bića. Njegova bićevitost. Tada nisam shvatao niti da je riječ o životnoj ironiji. Ništa nisam shvatao. Neprekidan strah, koji je pojačavala panika, nesanica, agorafobija... Suicidalne misli i strah od smrti-odjednom.

Prvi psihijatar kaže da je “prolazna anksi-oznost”, propisuje mi bensedin od 5 miligrama, po potrebi.

Drugi psihijatar kaže da ima znakova, tada se to zvalo manična depresija, propisuje mi litijum, neke konjske tablete, ne sjećam se miligramaže. Išla je ka gramaži.

Treći psihijatar mi kaže, kao u definiciji, da je peee-teee-es-peeee, još lalinski otegnuto, mislio sam da je neki napjev. Objašnjava mi umjesto mene moje misli i znam – to je to. Jebi ga, sjeban sam, ali barem znam od čega. Upoznajem još mladih ljudi. Razgovaramo. Isti smo. Pričamo o okidačima. Siguran sam. Ne moram piti tablete i spavati. Ima smisla. I tako četri godine. Filozo-fija i razgovori su mi bili terapija.

Kako naivno!

Nije mi žao10. oktobra 2000. upoznajem čovjeka koji mi kaže da mu uopšte nije žao zbog smrti moga oca, jer ga ne poznaje, a nije mu žao niti zbog mene, jer sam sam sebi dozvolio upuštanje u jednu nezrelu avanturu kao što je rat. Ali, znaš, to je stvar tvog stočarskog mentaliteta, dodao je.

Kako sam ga mrzio! Mrzio sam ga toliko da sam ušao u sebe narednih godinu dana. A u sebi sam našao sljedeće: Da, ja jesam jedno dijete iz sto-čarske porodice. Da, ja zapravo mrzim oca, jer je do mojih godina uradio toliko stvari koliko je neću za tri života. Mrzim ga i što je napu-stio nas. Mene, brata, mamu. Mrzim ga i zato što bismo sa njim bili realizovani ljudi negdje u Americi, a bez njega smo tek seoska siročad puna kompleksa od sredine, znanja i zvanja, od porijekla, roda, poroda, od rodnog kraja do na-učnog beskraja. Izbjeglice.

Mrzio sam oca!

Trebalo mi je pet godina da zahvalim čovjeku koji me je šutnuo nogom u guzicu i izbacio iz zone samosažaljivog komfora i još deset godina da zavolim oca. Ne mogu reći “opet”, jer se ne sjećam da sam ga volio. Barem ne na način na koji normalno dijete voli svoga roditelja.

Mislim da je do PTSP-a, koji ždere emotivnu prošlost, ali i do odnosa oca i sina.

Jesam li se pretvorio u onoga čovjeka sa Vračara, koji me je šutnuo?

Jesam li sve ovo vrijeme radio da bih napojio ambicije mrtvog oca?

Jesam li se pretvorio u svog oca?

Jesam li zadovoljio seosku cikličnu magiju i želju da svi postanemo sopstveni Peruni?

Ne znam. Srećan sam. Danas je 10. oktobar. Moj praznik bićevitosti i stočara.

REVIZOR • Decembar 2018 • 8

Zaokupljenost pitanjem: kada je ovo mjesto postalo ovakvo? Ovaj svijet? Ovi ljudi? Potraga za dobrotom među lišćem, kamenjem, po obron-cima grada, u sudaru boja. Žuto i zeleno. Jesen. Na licima. Jesu li preumorna? Postoji li još nešto iza grča? Iza onih koji samo tumaraju, tražeći po policama marketa negdje ispuštenog sebe. Slogani koji lete s napola pokidanih plakata u lice. Kćer kaže: nisam znala da ovdje žive ovako ružni ljudi. Gledam zadrigla lica, iskežene gri-mase, podrugljive ili prazne oči. U pravu je. Ta ružnoća, ona ukazuje na odsustvo dobrote.

Idi dalje.

Hodaj po obroncima grada, obroncima nekadaš-njih ljudi, negdje daleko mora postojati još uvi-jek, makar u tragovima, dobrota koja može da gane i oživi umorno biće.

Dalje.

Sa televizijskog ekrana laži. Na brzinu smišlje-ne. Neubjedljive. Bacanje prašine u lice. U oči koje već plaču od trunja koje ste davno utrpa-li. Mi smo djeca iz izbjegličkih kolona, iz po-druma, oni koji su gubili djetinjstva, roditelje, gradove. Dok ste vi gradili sumnjive biznise za svoja buduća bogaćenja mi smo stjecali nesani-ce, nemire i depresije. Nemojte nam pričati iste priče. Siti smo ih onoliko koliko smo gladni nor-malnog života koji čekamo toliko dugo da smo prije stekli bore, dijagnoze, nervozu koja nas budi ujutro brže od jutarnje kafe. Mi smo oni što djecu uče da budu dobri đaci i idu odavde, jer ne želimo da proćerdaju svoj život kao što smo mi naš. U čekanju života. I u čekanju da se bar malo zasramite od tolikih laži. Ali ko da se zasrami?

Nekom je ovo samo još jedna predizborna kam-panja. Nekom kap koja prelijeva čašu, gura pasoš u džep i goni dalje. Ali kuda? Narod kao višestruki gubitnik i u ratu i u miru zagleda

svoje opore uspomene i cinizam s kojim ga se poučava da je sad, najzad i izdajnik samog sebe.

Možda. Izdajnik što je dao svoje godine ni za šta. Izdao sebe. Možda. Treba ići. Dalje. Previše težine savija i najjače kičme. Dalje. Ka lakšim gradovima.

Pred konzulatom redovi. Ovdje nas smatraju jeftinim ljudima tamo ćemo biti jeftina radna snaga. I ostanak i odlazak su tužni. To svjedoče lica. Lica koja ćute ipak puno govore. Gledajte ljudima lica. Toliko priča.

Sve je neprekidna priča. Tok. Jedno nemirno mrmoljenje. Komešanje. Ljudi i glasova. Oni se svađaju, mire, ljute, preziru, plaču. Oni traže.

Šta traže ljudi?

Istine. Male. Velike. Jednostavne i složene. Ali one su im potrebne da bi se osjećali ljudima.

Postoji li još takvo nešto za šta se možemo uhva-titi i reći kako u sebi nosi tragove, odbljeske bol-nih, nesavršenih ljudskih istina neophodnih našem biću da bismo u sebi moglo prepoznati čovjeka?

Plač oca koji danima oplakuje svoje dijete. Ba-hatost onih koji ne prezaju pred pulsiranjem tuđe otvorene rane. Unutra gurnu sol prijetnji, uvreda, ignorancije. Postoji dalje. Preko granica bola. Onkraj užasa. S jedne strane nesalomiva hrabrost ličnog bola, sa druge bestidno gaženje svega ljudskog. Dalje. Ima dalje.

Ovdje se, kao po nekoj navici, nekoj bolnoj, satiru-ćoj i nezaustavljivoj inerciji i u dobrom i u lošem činjenju ide predaleko. Dalje od zamislivog.

Dodiri ulice. Kiše na licu. Hladnoće. Kože tuđeg dlana. Možemo li još uvijek nešto dotaknuti jedni u drugima? Jesmo li sasvim utrnuli od ružnoće i bola. Postoji li ljepota? Među drvećem, pticama, u šumi, negdje dalje, dublje, unutra, u nama, mimo

straha, strepnje, neizvjesnosti, mimo planova koje pravimo godinama i koji propadaju. Mimo naših očekivanja koja se prebrzo smanjuju. Vlada li strah nad nama? Jesu li zvukovi sirena, meta-ka, granata i memla podruma dokusurili svaku vedrinu i hrabrost. Odustajemo li prelako od sebe, od drugih? Od ovog grada? Ponekad osjećam da iza kulisa, iza privida, iza ovih neubjedljivih lica koja se samodopadno smješkaju, nazirem nešto. Iza. U tom skrivenom, nesigurnom i nepozna-tom svijetu na ulici, na pijaci, po hodnicima škola zabljesne čovjeka toplina, dobrota, oči onih što u sebi još uvijek dotiču nepresušni izvor života koji stvara svijet. Onaj pravi svijet. Živi. Onaj što se iskreno smije i plače i zbog kojeg je sve mogu-će. Onaj svijet što još uvijek vjeruje u traganje za istinama, jer mimo takve avanture život postaje nemoguća laž. Da, bolje je ipak biti naivni traga-lac za neizvjesnim istinama nego lukavi podlac umotan u izvjesnost laži. Njena izvjesnost na kraju ipak ne vodi nikud. Suprotna je životu.

Na trgu stoji taj čovjek danima. Ubili su mu sina. Razumiješ. Ne razumiješ. To je bol koji srećom ne možeš razumjeti, jer kad kreneš da razumijevaš sasijecaš misli i osjećanja na pola, jer je užas koji te preplavljuje jači i ne možeš si priuštiti toliko bola. To razara.

Predsjednik kaže – on misli da je frajer. To kaže predsjednik za čovjeka koji sjedi tu, spava tu. Na trgu. Jer traži istinu: ko mu je ubio dijete.

Taj čovjek jeste frajer. Predsjednik, ni da pobije-di na još deset izbora, nikad neće biti frajer.

Predsjednik ne zna ili ne želi da zna šta je bol, šta je čovjek, šta je iza uloge. Šta je iza lica. Šta je iza. Još dalje. Iza. Vlasti, moći. Iza svega što se strovaljuje u ništa su ljudske oči koje neko ima, a neko nema. Čak i iza tog užasnog bola su ljud-ske oči. Ili neljudske.

Jesenji predizbornidnevnik u Kočićevom graduTANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ

Jesenji predizbornidnevnik u Kočićevom gradu svega i svačega izgubićeš se ponekad, a ti hodaj

dok ne nađeš neke dobre ljudske oči koje će ti reći ko si. Kada nađeš sebe biće ti lakše hodati po svijetu i zagledati lica i tačno ćeš znati šta koje nosi.

Često se zapitaš otkud toliko mržnje među ovim brdima.

Od straha.

Sve zlo dolazi od straha.

Prestanite se bojati jedni drugih i zagledajte se u vaša ljudska lica. I ako nađete i trunke dobrote u očima onog drugog, strah će nestati.

Koćić se odvojio od kamenog postolja i hoda. Zagleda lica. Ima neprijatne oči pronicljivog i prozorljivog čovjeka. Te strašne oči koje gore žestokom vatrom. Osjećamo se golima i posramljenima. Navikli smo da se zaogrćemo u laži i sklanjamo pogled. Jazavci iskaču iz vreća i kradu kukuruze. Vazduh miriše na jesen. Ba-njaluka je jutrom sve hladnija i sivlja. Prolazni-ci se sašaptavaju kako ovako nije bilo ni poslije rata. Naš narod je navikao da o vlasti priča u pola glasa, jer sve se prenosi, prisluškuje, sve je beskrajni eho. Eho postaje bučniji. Nemirniji.

Kočić osjeća kako ga glas naroda boli u ušima. Ništa se ne mijenja. Osim imena vlastodržaca. Gleda taj isti poniženi svijet kako baulja po uli-cama, razvlači se po kafanama, bježi u Austriju i Njemačku, pa bježi i od tamo jer je svugdje ničiji i jadan.

Eno ga grmi i galami. Proziva poimenice one o kojima mi šapućemo.

Mi mislimo kako su njegovi zatvori i bolnice. Kako je dobar samo kad ćuti okamenjen u našoj svijesti jer niko od nas ne želi biti ni gladan ni prezren zbog slobode.

On gleda drsko u lica i ne može da vjeruje otkud ovoliko jazavaca po gradu.

Misli: mora da sam bolestan jer bolest je jedino pribježi-šte ovolikom bolu. Bolestan sam i grad mi je bolestan jer težina privida, obmane i straha pritiska ulice po kojima sam hodao i sanjao i pisao o slobodi. Svaki put moleći je da me njeno svjetlo ne napusti jer neslobodan čovjek lako se pretvori u jazavca.

Kočić nam drži svakodnevne radionice na trgu kako da ne postanemo jazavci.

Užasnije od ljudskih očiju ispunjenih bolom su neljudske oči.

U prirodi čovjeka je da traži susret sa drugim ljudskim očima. One mu potvrđuju da jeste. One mu odražavaju život. Sve te oči, svi ti odrazi i susreti. To je naš smisao.

Oči lišene ljudskosti i empatije su besmisao. Propast. Poraz čovjeka.

Uvijek kad hodaš. Kad se izgubiš. Kad ne znaš gdje si, traži ljudske oči, makar ispunjene bolom, ali ljudske. One će ti pomoći da nađeš čo-vjeka u sebi, jer u toj gužvi, buci, u tom šarenom izlogu punom laži, u zamamnim ulogama koje nude poslovi, brošure sa dobro obučenim ljudi-ma u skupim odjelima, reklame, u tom buvljaku

Hodajte i tražite dobrotu.

O čemu ti to pričaš? Stalno treba postavljati pi-tanja samom sebi. Lako je izgubiti se u gustom tkivu rečenica, lica, gradova, tuđih i sopstvenih zapretenih misli. Univerzalno se može ograni-čiti jednim mjestom. Prizorima. Trenom. Svijet je neumorni točak koji melje ponavlja-njem. Malo je toga novog. Osim ljudi. Treba ih stalno podsjećati da tragaju iznova za dobrotom u ljudskim očima.

Ustvari, ovo bi trebao biti dnevnik koji nasumič-no bilježi utiske dok hodaš gradom i osluškuješ život. To može biti grad u kojem Kočić stoji u parku i upire prstom, a njegovo lice kao da kaže:

nema ništa gore od ove paklene strasti u meni koja me goni da iz sveg svog bića govorim bolne, opore i teške isti-ne koje me pritišću kao okolna brda.

Dnevnik ne mora biti moj. Pitanje autorstva je irelevantno. Autor samo dopušta glasovima da govore kroz njega. Autor je oči i uši i ništa više. Pi-sati znači gledati svijet koji se sam od sebe kazuje.

REVIZOR • Decembar 2018 • 10

Stisnitepesti Ko je ubio moje dijete?Svi znaju a niko ništa ne možeLjevica u zraku, zlatna dunja u ruciNa sljepoočnici žila kucavica nalik znaku za visoki naponKao dijagonalna munja na licu Davida Bowieja

Ko je ubio moje dijete?Ko je ubio Davida?Viče otac kroteći tugu i bijes u vlastitom glasuU ovoj antičkoj drami publika je cijelo društvoTragični junak je jedan otacNepokolebljiv, bez straha, sam čovjek je najjačiHor prijatelja uzvikuje: Pravda za Davida!Stisnute pesnice rastuIpak, kad otac kaže:Ko je ubio moje dijete?To pitanje odzvanja, ne zaboravlja se lakoI pravi i krivi se savijaju pod njegovom težinom.To pitanje je ključ koji može otvoriti svačije srce.Osim srca ubicâ. Može se desiti, sasvim se može desiti da vas anđeo na Sudnjem danu bude pitao:Ko je ubio moje dijete?Zato pred anđelom gledajte u vrhove svojih cipela. Ovakvu bol nijedna pravda ne može izliječitiali za početak ona zemaljska će biti utjeha.Jer onaj ko sad ne kaže ništa neka šuti do vječnosti.Pravda za Davida!Snaga čistog srca, roditeljske ljubavii čovjek sam protiv svih.

* Ova poema prvobitno je objavljen na portalu Buka.com te se uz saglasnost autora ponovno objavljuje u ovom broju Revizora.

FARUK ŠEHIĆ

Miodrag ManojlovićA Moment Ago, 2012/14.Video animacija, zvuk; 7’20’’ (detalj)

Stisnitepesti Ko je ubio moje dijete?Svi znaju a niko ništa ne možeLjevica u zraku, zlatna dunja u ruciNa sljepoočnici žila kucavica nalik znaku za visoki naponKao dijagonalna munja na licu Davida Bowieja

Ko je ubio moje dijete?Ko je ubio Davida?Viče otac kroteći tugu i bijes u vlastitom glasuU ovoj antičkoj drami publika je cijelo društvoTragični junak je jedan otacNepokolebljiv, bez straha, sam čovjek je najjačiHor prijatelja uzvikuje: Pravda za Davida!Stisnute pesnice rastuIpak, kad otac kaže:Ko je ubio moje dijete?To pitanje odzvanja, ne zaboravlja se lakoI pravi i krivi se savijaju pod njegovom težinom.To pitanje je ključ koji može otvoriti svačije srce.Osim srca ubicâ. Može se desiti, sasvim se može desiti da vas anđeo na Sudnjem danu bude pitao:Ko je ubio moje dijete?Zato pred anđelom gledajte u vrhove svojih cipela. Ovakvu bol nijedna pravda ne može izliječitiali za početak ona zemaljska će biti utjeha.Jer onaj ko sad ne kaže ništa neka šuti do vječnosti.Pravda za Davida!Snaga čistog srca, roditeljske ljubavii čovjek sam protiv svih.

Sok mašte1Sok maštesrca našte...

3Između injana trepavicamakapaka gornjihi suzau koritancimakapaka donjih,vodom što je svjetlost točikupaju se sjajne oči...

10Ima onaj naum krajnji:ubiću te jer te volim,ili, za tvoje dobro ubiću te;ima i onaj naum trajni:guziću te jer te volim,ili, za tvoje dobro guziću te...

25Bliži se, bliži,sve dalja daljina,gdje se pare roditelji:Napor i Milina.

33Zavitlava mi želju onočega nikad nije dovoljno;želja zapravo ono ištečega nikad nije previše...

38Kičmom struji životnaizmjeničnostipada i uzleta,između polovapromjenljivih stanja,glave i dupeta,pjesme i stenjanja...

39Ručnu bušilicu u ruke,o njen kundak upri ramei svrdlaj po sebi rupe,viri u sebe, Aleksandre.

ALEKSANDAR ILIĆ

Miodrag ManojlovićA Moment Ago, 2012/14.Video animacija, zvuk; 7’20’’ (detalj)

REVIZOR • Decembar 2018 • 12

Poezis predstavlja vrhunski čin formalne prak-se proizvodnje izvana. Proizvode se institucije, umjetnost, politika, bogatstvo, protokoli i meto-de. Ipak, stvaranje se odvija i iznutra, u tijelima, npr. kroz poeziju hormona ili u koštanoj srži. Pošto nismo u stanju da stalno proizvodimo, penije su životna neminovnost, naročito ako smo predugo u modusu preživljavanja. Trauma samo što te nije zadesila, a osjećaj iščašenosti ne da ti ni da se raduješ ni da se opustiš, pa se bjesomučno naoružavaš. Samo otupjeti, izgu-biti osjećaj, misliš, a onda tijelo prestane da za-cjeljuje. Loze hematopoeze podivljaju i virusi se nakote. A onda se tijelo uroti samo protiv sebe. Izdijeli se na frakcije i počne da se napada.

Krajem jula ove godine, dok sam mislila da sam u stanju opšteg zdravlja, na dan-dva me je pokosila viroza sa temperaturom od 39 stepe-ni. Nakon 1500 mg ibuprofena, temperatura se povukla, a ja sam otišla da uradim krvnu sliku jer se bližio odlazak na more. Leukociti i eritro-citi su bili nešto niži, ali su pravi problem bili niski trombociti, njih 39.000, četiri do pet puta manje nego kod zdravih osoba. Porodična je doktorica rekla da su “u rangu onkološkog paci-jenta” i da zbog trombocitopenije “hitno trebam na hematologiju”.

Na svoju ruku otišla sam na Pelješac gdje su mi glavom prolazile brojne dijagnoze, ali su se trombociti sa banjalučkih 39.000 u korčulan-skoj ambulanti popeli na 46.000. Laborantkinja Marina Nadilo me je zabrinuto gledala i rekla mi da to nikako nije dobro. Međutim, osjećala sam se dobro, nisam imala ni jednu petehiju niti krvarenje, mada sam u maju i junu primije-tila da lakše dobivam modrice. Pripisivala sam ih smotanosti, nepažnji i životu sa aktivnim petogodišnjakom. U to vrijeme sam “bindžala” Sons of Anarchy i glas Katey Sagal u “Birds on a Wire” zvučao je kao “sravnjivanje računa” i “do-laženje bogu na istinu”:

Like a bird on the wire,Like a drunk in a midnight choirI have tried in my way to be free.

Šta mi se dešavalo? Zašto je moja ćelijska politika insistirala na ovakvoj preraspodjeli krvnih zrnaca? Kako to da su najviše stradali trombociti zaduženi za iscjeljivanje, zarastanje, kako to da moje tijelo više nije moglo da se zaliječi, nego mi je slalo signale da moram pre-stati, moram promijeniti, moram prihvatiti? Prestati šta, promijeniti šta, prihvatiti šta? In my own way I just tried to be free, rekla bi Katey, ali da li je ovo bila cijena bivanja slobodnom?

Have I asked for so much? Od povratka u Banjaluku 2014. godine, pokuša-vala sam balansirati društveni angažman u po-kretima vezanima za socijalnu pravdu, femini-zam, ratove 1990-ih i mogućnosti komunizma sa privatnim životom majke četvorogodišnjaka, vanredne univerzitetske profesorice čiji par-tner i saborac, kao i mnogi drugi, nije mogao da nađe normalan posao pa je radio 2-3 nenormal-na, prekarna. U protekloj godini Zoran je otišao

na doktorat u Njemačku i ja sam ostala sama sa djetetom koje je tražilo ljubav i pažnju. I da-vala sam je, ali je bilo dana kad sam se osjećala kao spartanka u vrtlogu socijalne reprodukcije: vrtić, posao, škola sport, igranje, ručak, kupa-nje, čitanje pred spavanje… Tješenje da će “data” brzo doći.

U svemu tome, započela je agonija izbora u zva-nje redovne profesorice, agonija koja će trajati četiri mjeseca i tokom koje će me natjerati da isključim pet naučnih radova iz konkursne do-kumentacije jer su upali u prostor između dva izbora. Završili su tako u klozetskoj šolji Univer-ziteta u Banjaluci. Na stranu to što sam imala sve uslove, izvedenu doktorandkinju, dvije au-torske knjige, od kojih je jednu objavila Bibliote-ka XX vek, a drugu Palgrave, i 13 naučnih radova od kojih više od pola na listama SSCI i AHCI.

Zamalo sam ostala bez posla. Pravna služba je slala jednu poruku, Senat drugu, a odluke su donosili treći koji o akademskim zaslugama nisu imali pojma. Četvrti su govorili da je to zato što se “previše bavim politikom”. Nakon silnih peripetija, neko je izgleda procijenio da bi veća šteta nastala da me ne izaberu nakon sedamnaest godina rada na Univerzitetu. 28. marta sam zvanično postala redovna profesori-ca anglistike na evropskoj periferiji postsocija-lističke, etno-kapitalističke akademske scene u apokaliptičnim trenucima sveopšteg raspada i odlaska studentarije sa ovih prostora jer je stopa nezaposlenosti mladih već premašivala 60%.

Sve je izgledalo apokaliptično prije i nakon 40. rođendana – prijatelji su znali nazvati i reći

“hoćemol’ po pivu“? Da se pregura dan. A dani su u Banjaluci, sa sve većim polarizacijama iz-među onih koji se “bore za srpsku stvar” i “so-roševaca”, između dolazećih bliskoistočnih migranata, odlazećih bosanskohercegovačkih emigranata i onih koji su se skupljali na trgu

Poezija i penija trombocita Trombocitopoesis: ili o iscrpljivanju tijela da izdrži pritisak zarad pravde

DANIJELA MAJSTOROVIĆ

da traže pravdu, postajali sve neizvjesniji. Znali smo istinu, istina se izlizala. Veće pitanje je bilo: sve i ako se istina sazna, da li će pravda biti dostupna? Uz to sve, uhvatila sam se zahtjevnog posla da pro bono prevedem obdukcijske nalaze Davida Dragičevića, što mi je možda i najteži prevod u više od dvadeset godina prevodilačkog staža. Taj slučaj ponajviše govori o truleži si-stema u kojem živimo, a njegovo razrješenje je jednako tako možda jedina šansa da Banjaluka ponovo pronađe sebe u decenijama poricanja svega što se dešavalo devedesetih.

U mjesecima protesta, nadljudski je djelovala snaga čovjeka, radnika, koji je izgubio sina pa više nije imao ništa da izgubi, nije imao buduć-nosti kojoj bi se radovao. Država i institucije su slučaj ignorisale, jer su pojedinci u državi i in-stitucijama bili upravo oni koji su u Davidovom ubistvu okrvavili ruke. Svi smo se na trenutak osjećali kao Davor – gubitkom rođenog sina kao tragedijom par excellence, predstavljao je epitom stradalnika bez sutrašnjice, ali bio je i bastion snage i hrabrosti kao pojedinac koji se, zajedno sa grupom Pravda za Davida, uprkos tome herojski suprotstavljao establišmentu tra-žeći istinu i pravdu.

Okovima od zlata, rukama oko vrata7. avgusta stigla je poruka od doktorice Sanje:

“Danijela, nema nekih akutnih zbivanja u krv-nom razmazu, moguće je lako da je ta trom-bocitopenija od ranije, trebalo bi hematološko ispitivanje.” Po povratku s mora, 13. avgusta, na petogodišnjakov rođendan, primljena sam u dnevnu hematološku bolnicu. Krvi sam izva-dila barem pola litre i svaki put je situacija bila manje više ista, trombociti su išli najviše do 37, a nivo leukocita i eritrocita se mijenjao s obzirom na to koji bi me virus zakačio, počev od stomač-nog virusa na moru do Coxsackie virusa i bolesti usta, šaka i stopala. Doktorica Sanja je po svaku cijenu nastojala isključiti akutnu mijeloidnu leukemiju – najgori usud koji je ovakva krvna slika nagovještavala. 14. avgusta sam podvrg-nuta sternalnoj punkciji uz aspiraciju koštane srži. Najprije višesatno čekanje, a potom poruka:

“Danijela, možemo isključiti najružnije. ☺ Krat-ko sam pogledala. Dođite sutra u 9 da uradimo koncentraciju vitamina B12.”

17. avgusta trombociti su opet pali na 30. Dokto-rica je odlučila da me ipak pošalju na nuklearni panel na AML u Tuzlu kod doktora Amira, jed-nog od najstručnijih biologa u Bosni i Hercego-vini. 18. avgusta, na porodičnom vjenčanju, pila sam sok od aronije i tetka Snježa, čiji je sin pre-živio leukemiju kao klinac, rekla mi je da tre-bam cijediti cveklu, mrkvu i jabuku i to ujutru piti kao sok. “Ja sam to djeci cijedila i vadila ih iz mrtvih, moraš se vezati za nešto i vjerovati da će to uspjeti.” U četvrtak, 23. avgusta, otišli smo za Tuzlu gdje mi je na uzorku krvi rađen nu-klearni panel na AML, a u ponedjeljak je stigao pdf-dokument: “Primjenom RT-PCR metode, u ispitivanom uzorku periferne krvi, nije utvr-đeno prisustvo AML-ETO (t 8; 21), PML; RAR (t 15;17) i CBFB-MYH11 (i16) fuzionih gena. Primje-nom RFLP PCR metode, nije utvrđeno prisustvo

Poezija i penija trombocita Trombocitopoesis: ili o iscrpljivanju tijela da izdrži pritisak zarad pravde

REVIZOR • Decembar 2018 • 14

mutacije u FLT3 genu (ITD, D835).” To veče smo otišli do socijalnog centra i slavili s prijateljima.

Sve to vrijeme razbijala me je količina ljubavi oko mene. Roditelji su mi donosili svježe povrće, organski uzgojeno u njihovoj bašti, stari bi dono-sio ribu upecanu u gornjem toku Vrbasa, Zoran je bio tu kao saputnik, postojan “kano klisurine”. U danima koji su dolazili rendao je kilograme cvekle i mrkve, a ruke su mu bile crvene kao krv, kao ljubav. Mali Kuki kao energetski rezervoar, mekoća, dijete koje želi “moju ruku”, dijete rođe-no kontra svih očekivanja u hladnim kanadskim prerijama dok smo bili pod invazijom stjenica i sa 30 KM na bankovnom računu, i slušali Rodri-guezov Cause. Bili smo vezani okovima od zlata, a budili smo se sa rukama oko vrata. I ja sam se plašila da ću biti kriva ako to sve izgubim jer bolest, jer stres, jer moja želja da istjeram pravdu već godinama su me kontinuirano i punili i pra-znili dok se nije ispraznila i krv.

Duh je kost ili “Tvrde su Vam kosti, gospođo”Nisu nikako mogli da nađu okidač: citogeneti-ka i protočna citometrija došle su i bile su OK, a isto tako i nalazi sa infektivnog na hepatitis, HIV, CMV, Parvo B19 i Epstein Barr. Doktorica Sanja je za utorak 28. avgusta zakazala biopsiju. Dan prije sam se osula od Coxsackie virusa i sva u plikovima otišla na punkciju na Univerzitet-ski klinički centar, koja ni nakon dva pokušaja

bodenja ogromnom iglom nije uspjela. “Tvrde su Vam kosti, gospođo, dešava se”, rekla je dok-torica koja je izvršila zahvat.

Dva dana kasnije išla sam na zakazani CT, a onda 350 kilometara dalje u Beograd na još jednu punkciju koja je trebalo da dā odgovore. Napravili smo predah u Cveću zla, odakle sam pokupila malvaziju neru radi “krvne slike”, a na meniju ove hipsterske beogradske kafane, gdje su služili konobari u šlafrocima, stajala je i “ko-štana srž”. Parking od 48 dinara platio nam je neki beogradski brica, jer nismo imali dinare, i u tišini, klecajućih koljena odvezli smo se na Voždovac.

Doktorica Cvetković je djelovala kao poštena žena, Sremica, koja je znala šta radi i kojoj se, prema riječima sestre, “do sad još nije otelo”. Vještom i laganom rukom punktirala je crvića koštane srži dužine 2,5 centimetra i rekla da iz ovog mora nešto da se iščita. Budući da sam došla na operacijski sto sa minimumom toleran-cije na bol, ona je rekla da mogu i da joj psujem majku samo da se ne pomjeram i da sarađujem kako ne bih ponovo morala na punkciju. Tokom rata u Bosni i ludila kroz koje smo prolazili, u svojim tinejdžerskim godinama, jedno vrijeme sam bila u Hare Krišna pokretu, hinduističkoj kontri institucionalizovanim religijama pra-voslavlja, islama i katoličanstva, te brato- i se-stroubilačkim namjerama ratova Srba, Bošnja-ka i Hrvata. U svojoj glavi u kojoj su se miješale vjera i klasna svijest, bol i feminizam, želja da

se izađe iz vanrednog stanja i uđe u bilo kakvo normalno stanje, počela sam izgovarati: “Dragi Krišna, nemoj da me boli zbog moga sina Vuka.”

Kao neko ko analizira diskurse, poslije sam pokušala smisliti zašto sam baš ovu molitvu izgovorila i onda shvatila da sam se molila da me ne boli sad, ali i da sve bude dobro u danima koji dolaze – moj sin je bio budućnost kojoj sam se radovala. Da li zbog četiri ampule lokalne anestezije, pola bensendina, lake ruke doktorice Cvetković ili molitve ili kombinacije svega toga

– ne znam, tek punkcija je prošla i ništa me nije boljelo za razliku od prvog puta kad je bilo strašno. Padala je noć i grmjelo je dok smo već isto veče Zoran i ja šinjali za Banjaluku dužim putem, preko “koridora”, zbog gužve i višesat-nog čekanja na Batrovcima.

Sutradan, 31. avgusta, zapalili smo za Rijeku gdje su nas čekali moja sestra, zet i njihova klin-ka koju posebno volim. To veče smo s pogledom na vrata Kvarnera u ogromnom stanu Dekije-vog prijatelja, pomorca koji je tu rijetko dolazio, pili malvaziju neru i nadali se najboljem. Nana je rekla da moja struktura ne dozvoljava gubi-tak kontrole i da moram usporiti. Kupali smo se na Kostreni, lutali fijumanskim i sušačkim ulicama, a Dekija su lupali duhovi prošlosti dok smo obilazili Torpedo i 3. maj – mjesta odrastanja klinca iz radničke familije, koji je morao napu-stiti svoj grad kao i mnogi drugi u mnogim dru-gim gradovima SFRJ.

Frankfurtska hipoplazija hematopoeze 3. septembra sam opet vadila krv i bilo je još gore, eritrociti nikad niže, 1,77, a trombociti na stabilnih 31. Saznala sam i za promjenu od 3 milimetra na pankreasu, za koju je trebalo da radim magnetnu rezonancu, ali nije bilo šanse da uganjam termin, a sutradan smo već treba-li da se na godinu dana preselimo u Frankfurt. To popodne mi đavo nije dao mira i otišla sam načelniku radiologije da mi očita nalaz CT-a, da vidim da li je magnet neophodan i da li je ta promjena možda uzrok pancitopenije. Dočekao me je doktor Vujnović, načelnik Zavoda za radio-logiju, čovjek bez ruke, duže kose, u sakou, koji je više ličio na dirigenta nego na doktora. Pogle-dao je nalaz i povlačio neke linije na računaru mjereći promjene u mom pankreasu. Rekao da se ovdje najvjerovatnije radi o cisti koju moram pratiti, ali da ovo nije uzrok moje citopenije.

4. septembra sjeli smo na avion za Frankfurt. Prespavala sam let. Sletivši, konektovala sam se na mrežu i skinula e-mail od Bel Medica. PH nalaz je treperio na zaslonu i pročitala sam:

“Morfološka slika, uz imunohistemijsko ispitiva-nje, odgovara umjerenoj hipoplaziji hematopo-eze. U dostavljenim uzorcima nema elemenata za dijagnozu mijeloproliferativnog ili lim-foproliferativnog oboljenja. Nema elemenata za aplastičnu anemiju.”

U životu gdje je nasilje svakodnevno, tijelo se brani. Tijelo želi pravdu, prima udarce, a imuni sistem mu omogućava da ih izdrži. Mislimo da

možemo do kraja, mislimo da možemo i treba-mo biti nesebični i davati se. O sebi sam odu-vijek mislila kao o nekoj partizanki koja vodi bitke protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Trombo-citi su i dalje nisko, više ne znam šta je bolest, a šta zdravlje, ali dijagnoza obećava. Dijagnoza koja je iskakala kao sunce u tarotu u očajničkim trenucima čekanja, kad više nisam mogla čitati članke o podvrstama leukemije. Nakon četrde-sete ćemo vjerovatno uglavnom čekati neke na-laze i živjeti i umirati između tog čekanja. Moje tijelo je u jednom momentu prestalo zacjeljivati, iako je kapacitet za hematopoezu bio netaknut. Biti zdravom značilo je povratiti mogućnost tijela da proizvede dovoljno krvnih zrnaca i ne uništi ih u nekom suludom autoimunom plesu. Zdravlje je bilo tek mogućnost, nikako konač-nost, a zar to isto nije vrijedilo i za bolest?

Kako se boriti, kako istrajavati, ići do kraja? Mora drugačije i mora pametno, jer kajaće se i ko uzme i ko ne uzme od ovog kamenja. Katey bi rekla:

I saw a beggar leaning on his wooden crutch,He said to me, ‘You must not ask for so much’,And a pretty woman leaning in her darkened door,She cried to me, ‘Hey, why not ask for more?’

Raskršće je nudilo nesigurnost zbjega, nestal-nost viznih režima, protokola, nenalazak posla. Ostanak je nudio nezadovoljstvo i iscrpljivanje u bar narednoj životnoj dekadi, a od pedesete bih već svakako bila stara za bilo kakav novi poče-tak. Podsvijest u momentima nahajcanog intim-nog ludila nosila je mogućnost grčke tragedi-je neslućenih razmjera u vidu prerane bolesti i smrti, a upravo na trgu, svako veče s početkom u 18 časova, u prenosu uživo momenata kolek-tivnog žalovanja, nazirala se mogućnost pravde i zajedništva. U kakofoniji unutrašnjih i vanj-skih glasova, čulo se: Iscrpljena. Tijela. Zbjeg. Mora. Otpočinuti. Tiranija. Periferija. Smrt. Ubistvo. Laž. Krenuti. Kćeri. Sinovi. Borba.

Neka bude borba neprestana.

Hrabrost. Istina. Živjeti. Umrijeti. Zajedno. Ti-ranija. Mogućnost. Ljubav. Budućnost. Pravda. Lijek. Otrov. Bolest. Snaga. Tijela. Slabost. Tijela. Snaga. Tiranija. Stop. Pravda. Istina. Novo. Stva-ranje. Mora. Zajedno.

Tijela (se) stvaraju. Tijela (se) proizvode i troše. Stvoriti pravdu iznova možemo samo zajedno.

REVIZOR • Decembar 2018 • 16

1. U knjizi King Kong Theory Virginie Despentes piše: “Oko moje tridesete godine, kad sam pre-stala da pijem, počela sam da viđam terapeute, iscjelitelje, i ostale mudrace. Nisu imali mnogo toga zajedničkog, osim što su svi oni ponavljali: Moraš se pomiriti sa sopstvenom ženstveno-šću.” (Despentes, 2006.)

2. Na mom lijevom jajniku je endometriotična “čokoladna” cista, desni je policističan, na ma-ternici imam miom, a migrenozne glavobolje dolaze gotovo uz svaku menstruaciju, ponekad i uz sve rjeđe ovulacije, i sve ovo je počelo da se dešava još u mojoj dvadeset petoj godini.

3. Kada sam napokon imala malo vremena i novca da se posvetim svom zdravstvenom sta-nju, što će reći kada sam se vratila u Beograd iz Njemačke, završila dva mastera, i uložila zara-đen novac od višegodišnjeg pisanja u privatni zdravstveni sistem u Srbiji, počela sam da posje-ćujem razne stručnjakinje i stručnjake zvanične i alternativne medicine, čiji su glasovi bili uni-soni i govorili su “Ovako izgledaju jajnici žene koja piše doktorat, nema muža i nije rađala”, ili “Da li si udata?”, ili “Šta više čekaš sa djetetom?” Navodna razlika u pristupima ova dva pravca liječenja brisala se pod izgovorima i logikama inherentnim jednom i drugom sistemu. Zva-nična medicina je imala uvijek i samo “biološ-ki” argument – tijelo je u najboljim reproduk-tivnim godinama, a oni mu svojim metodama mogu još plodnost dodatno potaći – kljukanjem ženskog tijela ogromnim dozama hormona, te odstranjivanjem bespotrebnih organa nakon što je reproduktivna misija završena. Holistički pristup, pristup new age i kineske medicine nije bio tako eksplicitan u smislu prislanjanja mi na uvo sopstvenog biološkog sata koji otkucava i prijeti da se kao bomba raspukne i raznese sve pred sobom, uključujući i mene samu, ukoliko ne rodim, “na vrijeme” ili, nedajbože, uopšte, već se zadovoljavao insinuacijama da bi se ener-gija, kojoj slobodni protok ja sama, i ništa drugo, svojim psihofizičkim djelovanjem onemoguća-vam, rođenjem djeteta stabilizirala, te da bi se tim činom njen tok kroz moje tijelo / um / psihu / dušu / svemir nadalje nesmetano odvijao. Pla-kala bi Susan Sontag na ovo sve.

4. Kontrolu države nad mojom maternicom, kao i pokušaj i održavanje bilo kakve stalne veze sa

heteromuškarcem pokušavam izvrdati stalnim selidbama. No, ni ta strategija nije do kraja djelo-tvorna. Noć kada sam završila pisanje svoje ma-ster teze na Institutu za primijenjenu pozorišnu teatrologiju u Giessenu bila sam u Banjaluci, u gradu u kom je moja majka mene rodila i tako na neki način dala tadašnjoj državi na raspolaga-nje šta je u utrobi imala, a ta se država vrlo brzo raspala, pa je ona koja je bila u nastajanju stavi-la mog tatu pod kontrolu i tražila njegovo cijelo tijelo u vojničkoj uniformi, a ne pojedinačne or-gane, kao od mene i moje mame. Sjedila sam, sa podočnjacima do koljena, izblijedjela, neispavana i omršavjela (i kapital koji prolazi kroz njemačke univerzitete želio je iscrpiti moje tijelo, kao mi-nimalnu naknadu za stipendiju koju sam tamo skoro tri godine primala), u kafiću, prekoputa dvojice profesora sa banjalučke Akademije umjet-nosti, koji su sve vrijeme mukotrpnog i ne-uspješnog procesa prijavljivanja bili uz mene. Oni su me satima ubjeđivali da moram neizostavno još jednom da se prijavim na konkurs za mjesto docentice na Katedri za dramaturgiju.

5. Prijavila sam se još jednom. Završilo je loše. I po mene i po moje tijelo. (Moja geštalt-terapeut-kinja kaže da ne smijem više ovo dvoje odvajati kao koncepte.) Sporo usvajam savjete.

6. Dok smo sjedili u tom kafiću, dok ja nisam imala vremena osjećati olakšanje zbog toga što sam napisala, i preporučenom poštom iz Banja-luke u Giessen, u tvrdom koričenju master tezu napokon i poslala, jer sam paralelno bila u žiriju festivala Zaplet u Gradskom pozorištu Jazavac, i jer se od mene očigledno očekivalo da se, po-sljednjeg dana kada je to zakonski još uvijek bilo moguće, prijavim za posao u akademskoj sredini koja je bila, bez ikakvog pretjerivanja, neprijatelj-ski-toksično raspoložena prema meni, ja sam kao posljednji i ključni kontraargument mom ponov-nom prijavljivanju, nakon pizdarije prvobitnog obaranja konkursa, potegnula baš moj hormonal-ni disbalans i stanje mog tijela. Rekla sam dvojici muškaraca: “Evo, ja sam upravo predala ovu tezu. Skoro dvije sedmice mi kasni menstruacija. Ja se stvarno moram odmoriti. A taj posao mi to neće omogućiti.” Muškarci me nisu razumjeli.

7. Mart 2017.: treći dan ciklusa, folikularna faza, laboratorijski rezulatati: estradiol: 5.0 (referen-tne vrijednosti: 12-233), progesteron: 0.6 (referen-

Neposlušna tijelaTANJA ŠLJIVAR

Sandra DukićKuharice manje zbori da ti ručak ne zagori, 2014.Tekstilni kolaž; 30 × 23 cmLjubaznošću umjetnice

tne vrijednosti 0.2-1.5). U tom trenutku, ja u ti-jelu imam manje estrogena i progesterona nego prosječan muškarac.

8. Paul Preciado (Virginien dugogodišnji, sada bivši, partner i partnerka) mi je u knjizi Testo Junkie objasnio da je i (biološki) pol izvedba, kao što je to Judith Butler pokazala za društveni rod. Moji laboratorijski nalazi su mi isto to pokazi-vali – šta je to tijelo u kom štitna žlijezda radi šta hoće, jajnici rade šta hoće, jetra radi šta hoće – koordinisano i divlje istovremeno – i prave od njega nešto svojstveno – ja, naime, imam ono što razumijemo kao primarne i sekundarne karak-teristike žene, ali bazična krvna analiza na neki način pokazuje da ja žena ipak nisam.

9. Novembar 2017.: dvadeset prvi dan ciklusa, lutealna faza: estradiol: 182 (referentne vrijed-nosti: 99-903), progesteron: 32.4 (referentne vri-jednosti: 0.7-84.6). Ostvarila sam takozvani pro-gesteronski skok, što će reći ovulirala sam tog mjeseca, što će reći hormoni su potpomognuti Euthyroxom, kapima od virka i konopljike, aku-punkturom, došli negdje gdje bi trebalo da me učine više ženom.

10. Veza muškog tijela i države, ostvaruje se, ali se ne iscrpljuje u služenju vojnog roka i odzivu na ratnu regrutaciju. Profesionalizacija vojski u regionu ipak ostavlja kao mogućnosti dobro-voljno služenje vojnog roka i tu pretpostavlja poslušnost muških tijela. U vezi sa Vučićevim i Đorđevićevim najavama o ponovnom uvođenju redovnog vojnog roka u Srbiji, penzionisani ge-neral Petar Radojičić kaže: “Neretko se ističe da odziv za dobrovoljno služenje vojnog roka zado-voljava potrebe Vojske Srbije. Ako je tako, čemu primoravanje regruta koji to ne žele?” (Vreme, br. 1443, 2018.) Koliko su puta u istoriji muškarci protestovali protiv prinudnih regrutacija, a koli-ko puta žene za svoja reproduktivna prava?

11. Da li su u vezi i, ako jesu, koja je priroda veze između nivoa polnih hormona u mojoj krvi i grada u kom sam rođena i odrasla? U Banjaluci sam sa 18 prvi put uredno i bez ikakvih proble-ma na jednostavan upit dobila u privatnoj (sku-poj i poznatoj) ginekološkoj ordinaciji kutijicu kontracepcijskih pilula – kojima je istekao rok, što sam tek po dolasku kući utvrdila. U Banja-luci je započeo moj prvi talas migrena, nakon što sam se nakon desetomjesečne konzumacije kontracepcijskih pilula, sa njih jednom i ko-načno skinula. U Banjaluci sam pisala tekst o porođajnim praksama i nasilju na porođaju u bolnici na Paprikovcu, u kojoj sam i sama rođe-na. U Banjaluci administratorke Facebook-stra-nice Iskustvo porođaja u Banjaluci, zbog prijetnji sa Kliničkog centra, moraju ostati anonimne. U Banjaluci nikad nije izvedena ni jedna moja drama. U Banjaluci, isključivo iz ideoloških ra-zloga, nisam dobila posao za koji sam bila kvali-fikovana i jedina kandidatkinja.

12. Da li su i u kakvoj vezi izlječenje i pravda? Jo-hanna Hedva u eseju Letter to a Young Doctor ovako to objašnjava: “Imati uvijek na umu činjeni-cu – da bi pravda i iscjeljenje mogli biti isto – je jedan od načina da se odgovori na tvoje pitanje. Za neke od nas postoji veza između iscjeljenja i pravde, jer ono što nas tlači je i izazvalo traumu

opatica inarkomana

i pripadajuće joj simptome. Tlačenje, dominaci-ja i naslije žive prevashodno u našim tijelima.” (Hedva, 2017.)

13. Šta bi u slučaju mene&Akademije bila prav-da, a šta pravo? Da li bih preferirala presudu u upravnom sporu u sopstvenu korist? Ili bih pre-ferirala da ozdravim? Zašto su baš moji, ženski reproduktivni organi oni prvi koji su pod repre-sijom oboljeli? Univerzitetu je garantovana au-tonomija, pa čak i da presudom bude naloženo ponovno glasanje Senata, oni navodno slobodni, a zapravo instruirani, mogu glasati opet protiv mog izbora u zvanje.

14. Moskri, frontmen benda Prti Bee Gee, upravo je na služenju vojnog roka u Pljevljima smislio naziv za svoj bend, kada mu je neki drugi vojnik iznerviran njegovom hiperaktivnošću rekao: “‘Aj prti Be Ge”, što bi trebalo da znači: “Pali, Beo-građanine”. Moskri se u vojsci nije zadržao ni tri nedelje, njegovo tijelo narkomansko nikad nije pripadalo nikome – vojsci, crkvi, državi, ženi, muškarcu, majci, ocu, policiji. U ranoj mlado-sti bio je profesionalni teniser, malo kasnije i na korak do trenerske diplome, a ja prostom mate-rijalističkom analizom ne dobijam ipak odgo-vor na pitanje: da li je stvar klase ili hedonizma mladosti i odbijanja revolucionarnog tijela da se

pokori rigidnosti profesionalnog sporta to što on nije postao neki Đoković nego najtalentovaniji srpski MC i pajdoman koji je overdozirao u dva-deset sedmoj godini? (I koji je to malograđanski, provincijski, pokvareni mentalitet koji u slučaju Davida Dragičevića kao prvi argument u raspravi izvlači mladićevu navodnu ovisnost o drogama?)

15. Natalna karta je još jedan od metoda za kojim sam u procesu izlječenja, taj put stvarno iz zabave, posegnula. Radila mi ju je glumi-ca Nataša Tapušković. I rekla je da su svi moji aspekti raspoređeni u kući prijateljstva i kući pozorišta – ali da se kojim slučajem ne bavim pozorištem, bila bih ili opatica ili narkoman-ka. Radikalno u krajnjim opcijama kako i zvuči, ipak mi se čini da bih sa ove druge dvije opcije moje tijelo manje bilo u službi patrijarhata i ka-pitalizma, nego što je to u ovoj realnosti u kojoj sam dramska spisateljica. Despentes dalje kaže: “Žene mojih godina su prve koje imaju moguć-nost života u celibatu, a da ne moraju da posta-nu opatice.“ (Despentes, 2006.) Virginie i ja smo rođene istog datuma. Da li je i njena natalna karta sačinjena iz trajektorija umjetnica (luda kur-va)-opatica-narkomanka?

16. Moskri u Banjaluci ima svoj grafit. Ima ga i David Dragičević. Urbicid u našem gradu ipak nije konačan i u potpunosti sproveden.

Sandra DukićKo nije tučen nije ni naučen, 2013.Tekstilni kolaž; 130 × 160 cmLjubaznošću umjetnice i Muzeja Mediterana u Marseju, Francuska

REVIZOR • Decembar 2018 • 18

Bilo me je svaki djelić tijela. Povlačili smo se pred neprijateljem negdje u bespućima dalma-tinskog krša, a ja sam imala prevelike cokule. Zapravo, mislim da uopšte ne postoje coku-le broj 35. Tako sam pala, zbog tih prevelikih cokula. Nešto mi je kvrcnulo u krstima. Bol je bila jeziva, ali nije bilo vremena za stajanje. Neki drug me u trku podigao. Nastavili smo sa povlačenjem, negdje u dalmatinskom kršu te 1944. godine. Grizla sam usne i mislila na onu noć kada sam u zatvoru zloglasne ustaške Crne kuće u Banjaluci slušala jauke drugarice Zdra-ve Korde. Zabijali su joj eksere pod nokte. Nije rekla ni riječi, ni jedno ime, nije izdala druga-rice i drugove. Umrla je u strašnim mukama, a ja sam pala, zbog velikih cokula. Sramota bi bila da jaučem.

Bol me je pratio i nakon rata. Bila sam češće na bolovanju nego na poslu. Jedan stariji drug rekao mi je da odem na invalidsku komisiju. Ali ja sam imala i ruke i noge, kako bih mogla biti invalid. Onda me je na tu komisuju odvukao. Nakon svih tih pregleda i nalaza komisija je izrekla “presudu” – 100% invalid II grupe. Posla-li su me u penziju. Još nisam imala 30 godina.

Kičmeni pršljenovi su polako okoštavali. Moje tijelo će se vremenom deformisati, ali je bol uminula. Rodila sam sina. Doktori su rekli da više ne smijem ni pomišljati na trudnoću. Ja sam pomišljala na djevojčicu. Imala sam taj dar da ubijedim ljude u ono u šta sam vjerovala. Ro-dila sam kćer. Bilo je nevjerovatno lako, i trud-noća i porod. Zvala sam je – moja pećica. Kada bih poslije ručka malo prilegla, ona bi se uvukla iza mojih leđa i grijala ih.

Djeca su voljela da im pričam priče, jutrom, uz doručak. Smijali su se pričama iz partizanskih dana. Za njih su to bile samo bajke kao i sve druge koje sam im pričala. Smijali su mi se i što nisam voljela da gledam partizanske filmove, jer bih se rasplakala. Govorili su: “Mama, pa to je samo film”. Vjerovala sam da je baš to ono za šta sam se borila. Ta jednakost i pravda za sve,

ta bolja i svijetla budućnost. Kada rat postane samo priča iz davnina, bajka.

Posljednje što sam vidjela bile su bademaste oči moje djevojčice koju sam rodila uprkos svim rizicima. Moja pećica. Pokušavala mi je udah-nuti život, a ja, ja sam pokušavala prvi put da jauknem od bola. Za sve one godine što sam ću-tala i grizla usne, za Zdravu Kordu i sve drugove i drugarice što su svoje živote dali za slobodu. Sve u meni je vrištalo, a ništa se čulo nije. Kakav to svijet ostavljam svojoj pećici, svojoj djevojčici bademastih očiju? Sahranila me je na starom partizanskom groblju Lav, sa petokrakom iznad imena. Bio je oktobar 1992.

* * *

Od kada sam se rodila moja mama je bila invalid. Kada sam upisivala gimnaziju, pa su me pitali šta mi je majka po zanimanju, rekla sam invalid.

Znala sam da me je rodila i pored toga što su joj to doktori zabranili. Voljela sam to vrijeme po-slije ručka kada bi se zavukla iza njenih leđa i grijala ih. Zvala me je svojom pećicom.

Voljeli smo kada nam je mama jutrom, za do-ručkom, pričala priče. Brat i ja smijali smo se njenim pričama iz partizanskih dana, posebno onoj o velikim cokulama. Brat je govorio da je metak nije mogao pogoditi jer niko ne cilja tako nisko, na metar i 56 visokog vojnika. Bilo nam je to strašno smiješno. Kad smo porodično išli u kino da gledamo film “Valter brani Sarajevo”, mama je prvo počela da plače, a onda je izašla iz kina. I mi smo za njom. Brat joj je objašnjavao kako je to samo film.

Bili smo sretna porodica u kojoj je bilo mnogo smijeha. Živjeli smo u nekom lijepom vremenu i mislili da je taj rat o kome je mama pričala priče bio jako, jako davno. Mislili smo i da sve to malo preuveličava, zbog priča, da bi bile zanimljivije.

Posljednje što sam vidjela bile su plave oči moje majke kako me gledaju kao da mi žele nešto

Nijemi jauku tri skiceMIRJANA TEŠANOVIĆ

reći. Pokušavala sam joj udahnuti život. U jed-nom trenutku oči su joj zasjale tako kao da vri-šte, a onda se sjaj ugasio.

Sahranila sam je na starom partizanskom gro-blju Lav sa petokrakom iznad njenog imena. Bol mi je trgao utrobu. A onda sam jauknula, jače od oružja, dalje od stvarnosti. Sve do Zdrave Korde, čije tijelo je slomilo mučenje, a usta su joj osta-la nijema. I još dalje od toga... do prvog nijemog jauka zdrobljenog ženskog tijela.

* * *

Neobično topao je bio ovaj 5. oktobar, ali se osje-ćala neka studen, ona što vas obuzme kada vidi-te smrt. I poslije toliko godina je osjećam, uvuče se u dušu, pritaji i samo vreba trenutak. Viđala sam Suzanu, majku ubijenog mladića Davida na Trgu u Banjaluci, ali sam je izbjegavala. Njen pogled posebno. Zbog one studeni. Ali taj dan sam joj prišla. Sjedila je na zidiću kao uplašena djevojčica. Zagrlile smo se. Ja sam se tresla od te studeni, i plakala sam. Ona je bila kao pau-čina, lagana, prozračna, gotovo nestvarna. Oči su joj bile suhe i blijede, bez sjaja. Ponovo je sjela na zidić na kojem sam je zatekla, držeći me za ruku, pogleda uperenog u bezdan. Onda je stisla moju ruku, nekom nedokučivom snagom, kao da želi reći: ja živim da se borim, za svoje dijete.

Otišla sam, što dalje od nje, od studeni, od snage što se bori za život kojeg više nema. Ili ga ima, za nju, sigurno. Još su posve živi zagrljaji i po-ljupci, osmijesi, mirisi... Može da ih osjeti, čuje... prošla sam to, ostalo je utisnuto u meni.

Sjedile smo na klupi, kolegica i ja, pokušavajući da razradimo plan za taj veliki događaj. Uosta-lom, bile smo tu poslom, da prenesemo svijetu priču o dvadesetjednogodišnjem Davidu Dragi-čeviću, ubijenom mladiću čiji roditelji mjeseci-ma svakodnevno na Trgu Krajine u Banjaluci traže istinu i pravdu. O ljudima koji ih podrža-vaju i koji se tog 5. oktobra, na velikom skupu, polako okupljaju.

A onda smo vidjele Davora, Davidovog oca. Kre-nuo je prema obljižnjoj raskrsnici. Koračao je tako brzo i odlučno da smo ga jedva stizale trčeći. U podignutoj ruci držao je dunju. Posadio ju je sa svojim sinom. Eto, već je rodila, a sina više nema. Jedan otac koračao je kao cijela vojska, a oružje mu bijaše dunja, taj prekrasni miris jeseni što su ih naše bake stavljale na ormare. Bijaše još zima kada su našli beživotno tijelo njegovog sina.

Davor je krenuo dalje, ka tranzitu. Kao cijela vojska koračao je jedan otac koji traži pravdu. Ja sam otišla kući. Neko će drugi pokazati svijetu šta se dešavalo tog 5. oktobra. Ja sam morala da jauknem. Negdje gdje me niko neće čuti. Za sve nepravde, bol i suze. Za sve poraze i sva padanja što nam ih život donese. I za svako novo ustaja-nje sa podignutom šakom. Ne, nije pravo pitanje ima li pravde. Ima. Pravo je pitanje ima li ko da se za pravdu bori. Iz daljine se čulo kako 40.000 duša kliče: “Pravda za Davida!”

Mirno spavaj, mama, tvoja Banjaluka se polako budi.

REVIZOR • Decembar 2018 • 20

Marina Božić / Balet za Muzej / 2018. (u sklopu izložbe Mi, Punktumi u MSURS, Banja Luka)

U performansu Balet za Muzej umjetnica koristi slobodu tjelesnog pokreta kao osnovu umjetničkog izraza. Gibanjem, Marina Božić teži uspostaviti svojevrsni dijalog sa prostorom, i praksom eksperimentalnog plesa istražiti njegove specifičnosti. Pritom se umjetnica referira na konceptualne prakse Gorana Trbuljaka i umjetničke grupe Zero. “Činjenica da je nekome data prilika da izlaže, važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano” (Trbuljak, 1973.).

REVIZOR • Decembar 2018 • 22

Napisati ličan, a političan tekst nije nima-lo lako, pogotovo ako vam je život konstantna borba. Moja borba je krenula još od ranog djetinj-stva i čini se da još traje. Svako od nas ima nešto što nas čini neprikladnim drugima koji, eto, misle da su bolji, da im baš vi niste najpodobniji da se nađete u njihovoj blizini ili da se družite sa njihovom djecom, jer imate previše povišen ton dok govorite ili loše patike, pa vas treba izbjega-vati. Odrastanje nije lagan proces i borba za svoje mjesto u društvu počinje vrlo rano. Svako od nas se suoči sa različitim preprekama ili očekivanji-ma koja treba ispuniti. Razlike među klincima postoje i ogromne su, ne startamo svi sa istih pozicija i nemamo svi iste privilegije.

Iz djetinjstva nosim jedan strah, jedan neprija-tan osjećaj da ću nekome postati briga, “jer moji roditelji mogu svakog časa umrijeti”. Ovo je iz ra-zloga što sam dijete starijih roditelja: mama me je rodila u 45. godini, dok je tata u tom momentu imao 58 godina. Kao dijete slušala sam komšije i porodicu kako govore da ću rano ostati bez rodi-telja, jer im se nešto može desiti, i ja ću biti siro-če. Mamu bi tad pitali: “Ko će brinuti o Dražani?” Mama nije odgovarala, niti je ikad poklekla, već je samo nastavljala da ide naprijed. Tako i ja to vidim: u životu nema pravila, niti možemo ljude zbog svojih strahova, nerazumijevanja, umišlje-nih ili stvarnih privilegija ograničiti ili im odre-diti put. Još u tom ranom djetinjstvu, od roditelja sam naučena na odlučnost i nepokolebljivost, odnosno da treba pokušati i vidjeti šta će biti.

Rođena sam 1981. godine u Banjaluci, u kojoj tokom rata nije bilo borbenih dejstava i nisam morala da napustim svoj dom, za razliku od većine stanovništva. Odgajana sam u duhu jednakosti, bratstva i jedinstva, svi za jednog – jedan za sve. Sve je prekinuo rat koji, kao dijete, nisam mogla razumjeti. Osjetila sam da nismo svi jednaki, da smo pohlepni i nadala sam se da će kraj rata sve da razriješi, svu nepravdu, odla-zak i protjerivanje ljudi. Nemam jasno sjećanje na rat, pamtim samo odlazak prijatelja i to da je svako ko nije bio Srbin ili nije imao nekog na ratištu gubio sva prava. Moj tata, koji je učestvo-vao u Drugom svjetskom ratu, bio je prestar za ovaj posljednji rat. Sjećam se da nije dobijao pen-ziju, da je skupljao granje pored rijeke Vrbanje i zajedno sa nekim drugom pravio kosture za suze (vijence cvijeća koji se nose na sahrane i polažu na grob preminule osobe), koje su prodavali cvje-ćarama. Mama je dobila otkaz i jedva je uspjela nakon dvije godine borbe da se vrati na posao. Sjećam se i toga da se nekoliko nas, iz naselja,

organizovalo, pa smo prikupljali pomoć za izbje-glice. Ulica u kojoj sam rođena, Antuna Gustava Matoša, preimenovana je u Ravnogorsku ulicu.

Na mene je velik utisak ostavila ta zgrada u kojoj sam živjela od rođenja. Na tom primjeru sam počela da uviđam do koje mjere okolnosti mijenjaju ljude. Tokom rata neke komšije su se bez zadrške selile u veće stanove, iz koji su ljudi koji nisu srpske nacionalnosti protjerivani, pa su se nakon rata morali vratiti u svoje “manje” stanove. Pošto sam bila dijete za vrijeme rata, moja zapažanja iz tog perioda su bila naivna, ali osjećaj neimaštine, bespomoćnosti, neprav-de, patnje, gladi i nepripadanja ne mogu i nikad neću moći zaboraviti. Dugo vremena mi je tre-balo da počnem da procesuiram rat, svoju naci-onalnost koju sam otkrila tokom rata ili, bolje reći, koja mi je tad nametnuta. Nakon rata sve se promijenilo. Niko više nije pričao o zajedniš-tvu i tako je sve do danas.

Kada je došlo vrijeme studija, željela sam otići iz Banjaluke, ali sam na kraju ostala tu. Upisa-la sam filozofiju i sociologiju i od tada, za mene, kreće lično propitivanje. Na samom početku ra-zočarala sam se u fakultet kao visokoškolsku ustanovu. U jednom momentu sam željela da napustim sve, ali sam umjesto toga odlučila da radim jednu turističku sezonu u Crnoj Gori, na moru. Bilo mi je potrebno da vidim šta je alter-nativa, jer sam shvatila da sa ovom profesijom neću moći naći zaposlenje. Otišla sam raditi kao higijeničarka u jednom hotelu. Nakon tog isku-stva sam odlučila da ću završiti fakultet i poku-šati obezbjediti sebi egzistenciju bez veza ili par-tijske pripadnosti. Uz sav moj trud, shvatila sam da, ako nećeš biti podanik ili pripadnik određene političke strukture ili elite, nemaš budućnosti.

Tokom ovog perioda dodatno sam učila kroz razne seminare, škole omladinske politike i

razne druge vidove neformalnog obrazova-nja. Ovo iskustvo mi je pomoglo da dodatno upoznam način funkcionisanja države Bosne i Hercegovine, kao i sam rad u nevladinim or-ganizacijama. Željela sam naučiti kako se može djelovati i kako se boriti za sopstvena prava i prava drugih. Izgledalo mi je tada da je po-trebno djelovati i ukazivati na koruptivni i kri-minalni sistem u kom je političko-tajkunska elita, koristeći se etno-nacionalnim podjelama, uspjela da ubijedi ljude da je važnija jedna teri-torija/entitet nego naši životi na toj teritoriji.

Pored toga, nova politička struktura, koja je for-mirana tokom rata, pustila je svoje korijenje i nama na ovim prostorima nije ostavljeno puno mogućnosti za razvijanje političke svijesti. Kon-stantno smo ucijenjeni golom egzistencijom, asfaltnim putem, vodovodom, kulturnim festi-valima, svim onim što treba da bude normalni dio svakodnevnice u kojoj mi možemo da bude-mo i politički subjekti. Uraditi nešto, ukazati na nepravdu, neregularnost, ostavljeno je pojedin-cima i određenim grupama koje su pokušavale različitim metodama da javno ukažu na sistem koji se neće sam od sebe promijeniti.

U tom periodu u Bosni i Hercegovini je posto-jao pokret Dosta, koji je odudarao od klasičnih nevladinih priča: organizovali su ulične akcije, proteste, imali su svoje ćelije/ogranke u dru-gim gradovima BiH. Jedna poznanica je otišla na njihov sastanak/predstavljanje u Banjaluci.

O “Draži” iz Ravnogorske ulice ili Na shledanou!

Nakon tog sastanka, nekolicini nas je prepri-čala svoje utiske. Sad se više ne sjećam tačno, ali znam da je nas nekoliko odlučilo da se orga-nizuje. U tim prvim koracima pomogli su nam drugari/ce iz UNSA Geto iz Banjaluke. Glavni motiv našeg okupljanja bilo je najavljeno poskup-ljenje osnovnih životnih namirnica i komunal-nih usluga. Bilo je to krajem decembra 2009. godine i grad je bio okićen novogodišnjim ukra-sima. Željeli smo da ukažemo na to da nemamo razloga za slavlje i da je svake godine potrošač-ka korpa sve skuplja u odnosu na osnovna pri-manja. Odlučili smo da naziv naše neformalne grupe bude Oštra Nula, a naša prva akcija održa-na je 26. decembra 2009. godine.

U pitanju je jedan tekst koji je objavila Srpska novinska agencija (SRNA) pod naslovom “Smeta im stanje u RS, a ne smeta im sarajevska pred-stava rata u BiH”. Ne želim navoditi šta je na-pisano u tom tekstu, ali ovaj naslov, po meni, sumira protiv čega se mi borimo i šta ne može-mo da “pobijedimo”. Tekst je napisan 17. marta 2011. godine, u namjeri da diskredituje rad naše organizacije, kao i pojedince iz te organizacije. Objavljen je dan prije protesta koje smo orga-nizovali sa Glasom naroda, a koji su bili nasta-vak protesta održanih 5. februara 2011. godine. Povod za te proteste bila je izjava tadašnjeg pre-mijera Republike Srpske “da će ukinuti boračke dodatke, ukoliko veterani izađu na ulice i bloki-

O “Draži” iz Ravnogorske ulice ili Na shledanou! DRAŽANA (DRAŽA) LEPIR

odnosila se na sve nas u organizaciji i sve je to uticalo na naše lične živote i odnose među nama. Veliki su to stresovi i najteže je izboriti se sa svo-jom najužom okolinom. U takvim okolnostima, teško je bilo zadržati energiju i posvećenost koju zahtijeva jedan ovakav angažman.

Za ovih 37 godina života, veliku podršku sam imala od svojih roditelja koji su ove godine pre-minuli u razmaku od par mjeseci. Sada, nakon skoro decenije aktivizma i društveno odgovor-nog rada, srećna sam jer sam imala priliku upo-znati mnogo ljudi te nadograditi svoja znanja onako kako to nikad ne bih mogla kroz obrazov-ni sistem. Uz to, pronašla sam i jednu zajednicu, jednu grupu ljudi u kojoj solidarnost nije samo

raju saobraćaj”. Niko od nas nije imao iskustva u organizovanju protesta, a par sati prije protesta smo se našli da napravimo transparente na ko-jima je pisalo: “Dišem, ukini me!”, “Ja samo ne želim da odem odavde!”, “Ovo je i moja kuća”. Taj tekst mi je pokazao da politička elita na vlasti neće dozvoliti nikome da uzurpira ili propituje njihovu poziciju, kritikuje njihov nerad, baha-tost i kriminalni apsolutizam, te da će upotrije-biti sva moguća sredstva, laži i dezinformacije da nas i nama slične spriječi u djelovanju.

Nakon ovog iskustva uslijedilo je još mnogo tekstova koji su nas etiketirali kao “antisrbe”, “izdajnike svog naroda”, “strane plaćenike”, “te-roriste” i našli smo se na meti državnih medija i raznih “analitičara”, a nismo bili ni prvi ni posljednji koji su bili na ovaj način etiketirani. Pored toga, suočili smo se i sa prekršajnim prija-vama i novčanim kaznama, a još uvijek čekamo ishod tužbe za klevetu koju smo u aprilu 2014. godine podnijeli protiv Glasa Srpske.

Puno toga je stalo u devet godina djelovanja i rada u Oštroj Nuli. Ljudi koji su dolazili i odlazili iz organizacije, iz života, gubitak samopouzdanja, razne krize i premošćavanje tih kriza. Sjećam se kad je na moju adresu stigla prva prekršajna pri-java. Mama me je nazvala i rekla da nije htjela da je potpiše, ali da ne brinem jer “jebeš život, ako bar jednom ne završiš na sudu”. Većina negativ-nih reakcija na aktivnosti koje smo organizovali

Na početku smo sami finansirali svoje aktivno-sti, koje su uglavnom bile ulični performansi i javne debate. Svojim aktivnostima željeli smo ukazati na različite probleme u našem društvu, kao i na odgovornost postojećih institucija koje treba da rade u korist naroda, a ne u svoju ličnu korist. Trudili smo se da naše aktivnosti budu kreativne i za svaku akciju tražili smo infor-macije od relevantne institucije ili organizaci-je. Ubrzo nam je postalo jasno da nas nadležne institucije ne shvataju ozbiljno, odnosno da smatraju da nam ne moraju odgovoriti na naše upite. Jednom prilikom nam je direktorica Cen-tra za socijalni rad u Banjaluci rekla: “Morate imati nekoga iza sebe, pojedinca ili instituciju. Vi ne igrate po pravilima igre!”

Tokom 2010. godine počela sam da volonterski radim u Narodnoj biblioteci Republike Srpske, što je trajalo dvije i po godine. U nekoliko navrata imala sam dobronamjeran razgovor sa direktori-com te ustanove, koja me je, uz propratni komen-tar da u Republici Srpskoj nije toliko loša situacija, posavjetovala da prekinem sa djelovanjem u Oštroj Nuli, jer bi mogla “završiti modrih bubrega”. Ista osoba, kad su odlučili da me ipak neće zaposliti, rekla je: “Ne može te hraniti ruka koju kritikuješ”.

Izdvojila bih jedan momenat u našem djelova-nju, za koji mislim da je bio i prekretnica, kako u daljnjem djolovanju naše organizacije, tako i u mom ličnom shvatanju sistema u kome živim.

riječ. Ipak , u ovom dijelu mog života, za mene je postala nepodnošljiva realnost u kojoj smo pri-siljeni trpjeti frustraciju i nepravde dok nam ži-voti prolaze i propadaju, uskraćeni za bilo kakvu perspektivu i svedeni na golo preživljavanje.

Trenutno, u Banjaluci, jedan otac se bori za prav-du i istinu za svog ubijenog sina, Davida Dragi-čevića. Davor Dragičević, zajedno sa prijateljima svog sina, preko dvjesto dana na Trgu Krajine traži da se pronađu i kazne ubice i nalogodavci koji su počinili ovaj monstruozni zločin. Kažu: “Ne idemo nikuda”. Davidova smrt je od privatne tragedije načinila društveni pokret koji svako-dnevno raskrinkava institucionalne i klasne ne-pravde u Republici Srspkoj na afektivan, emotivan način koji ogoljava upravo trulež tih istih institu-cija koje služe isključivo interesima moćnih.

Na Facebooku mi iskače slika: dva oca, Davor Dra-gičević i Muriz Memić bore se za istinu i pravdu za njihove ubijene sinove. U tom trenutku shva-tam: možda je ipak kucnuo čas za borbu protiv ubica, kriminalaca i ratnih profitera kojima naši životi nisu vrijedni od početka devedesetih do danas. Ipak, više nemam snage, shvatam dok okrećem stranicu sveske iz koje učim češki jezik i gledam oglase za posao. Suprug i ja poslije dugo vremena, rasterećeni od dnevno-političke realnosti u BiH, igramo se sa svojom kćerkom i osjećam napokon veliko olakšanje – više nisam u Banjaluci.

REVIZOR • Decembar 2018 • 24

scene i

Još od prodora ideja modernizma, banjalučka umjetnička scena profilirala se kao kulturna pojava koja bi se mogla analizirati iz više per-spektiva. U vremenskom rasponu dugačkom nepunih stotinu i pedeset godina, njenu fizio-nomiju određivali su različiti društveni i poli-tički događaji, ali i prirodne i ratne katastrofe. Kada je riječ o bosanskohercegovačkom kultur-nom i umjetničkom kontekstu u historijskoj perspektivi, o banjalučkoj umjetničkoj sceni moglo bi se govoriti kao o iznimno dinamičnoj i u određenim trenucima naprednijoj sredini od znatno većeg Sarajeva. Razlog zašto je to tako vjerovatno leži u geografskoj pozicioniranosti, tj. ozračju srednjoevropskih kulturnih stre-mljenja. U novijem vremenu, a kao zalog njene propulzivnosti, korisno je svakako navesti osni-vanje Akademije umjetnosti pri Univerzitetu u Banjaluci 1998. godine, osnivanje Muzeja savre-mene umjetnosti Republike Srpske 2004. godi-ne, održavanje nekoliko izložbi Spaport u organi-zaciji već zaboravljene platforme Protok 2008. i 2010. godine, inicijativu predstavljanja zemlje na Bijenalu u Veneciji 2013. godine, kao i apli-kaciju Banjaluke da bude domaćinom Evropske

prijestolnice kulture 2024. godine. Osobito je Akademija umjetnosti uspjela, kao malo koja institucija u Bosni i Hercegovini, opravdati svoj nastanak i generirati značajan umjetnički obrat u zemlji, te kroz prakse idejne i programske svježine artikulirati svojevrsni kontrapunkt već postojećim i tradicijom opterećenim obrascima. Ona je bila zalog novih obrazovnih paradigmi koje su već iznjedrile nekoliko generacija druš-tveno odgovornih i proaktivnih umjetnika i umjetnica, koji su suvereno i bez suzdržavanja od Banjaluke napravili umjetnički centar vrije-dan pažnje na svim nivoima – lokalnom, regio-nalnom i šire. U tom smislu korisno je istaknuti i važnost drugih institucija kao što je Muzej savremene umjetnosti koji praksama izvrsnosti i stručnosti radi na afirmaciji savremene um-jetnosti, te kao neizostavna tačka na gradskoj karti proizvodi sadržaje koji gradu opterećenom prošlošću daje posve novo lice.

No, sa punim pravom postavlja se set kritičkih pitanja o dominaciji etnonacionalnih obrazaca u vodećim banjalučkim kulturnim institucija-ma i ignoriranju povijesnih činjenica i njihovih posljedica danas. Donekle je razumljivo ispoliti-zirano tumačenje ratne prošlosti iz “banjalučke perspektive”, ali ignorisanje činjenice o postoja-nju liste umjetnika i umjetnica koji su bili prisi-ljeni napustiti grad 1990-ih, sa zamahom politi-ke etničkog čišćenja danas već osuđenih ratnih zločinaca, naprosto zabrinjava. Ta lista dovoljno je duga da se pitanje nasilnih migracija istakne kao svojevrsni fenomen ovoga grada i kao kritič-na tačka – neka vrsta društvenog loma, gdje se može (ali i mora) pomno izvršiti vivisekcija prili-ka koje su do toga dovele. Radi se o umjetnicima i umjetnicama koji su uslijed prisilnog napušta-nja Banjaluke bili primorani svoj život relocirati negdje drugdje – Amer Kobašlija i Aida Šehović u New York, Irma Markulin u Berlin, Margare-ta Kern u London, Ivana Pegan Baće u Dubrov-nik, Damir Avdagić u Oslo, Zlatan Vehabović i Alem Korkut u Zagreb, itd. Iza imena pomenutih umjetnika kriju se zavidne umjetničke karijere sa međunarodnom reputacijom, što ih čini rele-vantnim predmetom ove i sličnih analiza. Veći-na njih svoje migracijsko iskustvo ne koristi kao temu umjetničkog izražaja, ali ovdje se ne radi

Kritične tačkebanjalučkeumjetničke

IRFAN HOŠIĆ

Amer KobašlijaRođendansko slavlje, 2002.Ulje na drvenom panelu; 180 × 240 cmLjubaznošću umjetnika i George Adams Gallery, New York

pitanje migracija

Angeline Jolie U zemlji krvi i meda i njegove nez-vanične cenzure u Republici Srpskoj. Tek spo-radični glasovi pojedinih aktivista zagovarali su pravo na umjetničku slobodu, i to ne u Ba-njaluci nego u Prijedoru. U takvom ambijentu umjetnik koji je najdalje otišao u propitivanju genocidnog naslijeđa u svojoj sredini jeste Ra-denko Milak. Njegov ciklus A šta ste još vidjeli?

– Nisam mogao vidjeti sve iz 2010. godine referira se na ikonične fotografije Rona Haviva na ko-jima je prikazano beskrupulozno nasilje Arka-novih dobrovoljaca iz Srbije u Bijeljini 1992. go-dine. Sa druge strane, u smislu samog povratka

“banjalučkih” umjetnika koji su označeni kao “drugi”, a u okviru kustoskih praksi, nije uči-njeno mnogo. Izložba MicroStories. Konteksti ženske umjetničke prakse nakon dvijehiljaditih kustosice Sarite Vujković iz 2012. godine uklju-čila je tek dvije takve pozicije – Irmu Markulin i Margaretu Kern, ne posvetivši fenomenu “od-lazaka” i njihovim traumatičnim iskustvima nimalo prostora.

A ta traumatična iskustva tema su prognanih umjetnika i umjetnica Aide Šehović i Amera Ko-bašlije. Iako je razvio opulentan slikarski opus koji je dobrim dijelom zasnovan na iskustvu nasilnog izmještanja, Kobašlija na slici ma-njeg formata Birthday Party iz 2002. godine kroz jednu posve intimnu priču sažima traumatične slojeve nasilnog odlaska, odvojenosti i ispreki-danog sjećanja. Porodična fotografija sa prosla-ve drugog rođendana njegove sestre dospjela je

do umjetnika posredstvom rodbine i poznanika mnogo godina nakon njegovog napuštanja Ba-njaluke u aprilu 1993. godine. Ta izdvojena foto-grafija, prvo konvertirana u digitalni (jpg) for-mat slabe kvalitete, postala je vizuelni oslonac i anker umjetnikove osobne memorije. Potreba da se taj događaj reinterpretira kroz medij sli-karstva ukazuje na emotivnu urgentnost čuva-nja sjećanja na grad i zemlju koji više ne postoje. Proces reinterpretacije ovdje je znakovit. Priča govori o bistrim i zamućenim sjećanjima, o osjećaju odvojenosti od izvora i bliskosti trenut-ku koji vremenski ne postoji.

U video radu Apartman iz 2015. godine umjet-nica Aida Šehović dokumentira proces prisjeća-nja kao svojevrsnu psihoanalitičku sesiju. Njeni roditelji sjede za stolom u novom američkom domu sa olovkom i papirom, te rekonstruišu tlocrtnu osnovu njihovog obiteljskog stana u kojem su doživjeli najsretnije životne trenutke dok nisu protjerani. Intonacija i metrika rada obavijeni su osjećajem nostalgije i melankolije. Rad govori o “nevidljivim” posljedicama etnič-kog čišćenja, o osobnim memorijama i lomovi-ma. U jednom privatnom razgovoru umjetnica navodi: “Ovo su za nas vrlo ozbiljne rane koje ne prolaze već su samo duboko potisnute” (Še-hović, 2018). Gotovo je neobjašnjivo da takav umjetnički dokument ostaje ignorisan u vre-menu dinamiziranja banjalučkih umjetničkih prilika na estetskoj i na diskurzivnoj razini, tj. kada se Banjaluka može pohvaliti da je u zadnja dva navrata bila nosiocem predstavljanja Bosne i Hercegovine na Bijenalu u Veneciji i da aktiv-no radi na aplikaciji za Evropsku prijestolnicu kulture. No, pomenuti radovi Amera Kobašlije i Aide Šehović lako se smještaju u širi kontekst konzekventnog promišljanja nasilnih migracija

– od Arshilea Gorkog s početka 20. vijeka do Yael Bartane i Emily Jacir s početka 21. vijeka.

Na tragu navedenoga, ovaj tekst ima namjeru da ukaže na ispolitiziranost kulture i umjet-nosti u Banjaluci i njenim vodećim kulturnim institucijama; na nedostatak programskih kapaciteta njenih protagonista da se suoče sa kritičnim momentima neposredne prošlosti; na supstancijalno nerazumijevanje angažova-nog socijalnog diskursa u okvirima savreme-nih umjetničkih praksi; na ignorantski odnos spram pitanja lokalnih migracijskih iskustava. Na koncu, ovaj tekst ukazuje na naslijeđe naci-onalističke politike u Bosni i Hercegovini, koja još uvijek vrlo uspješno, i to na svim društvenim poljima, definira raspoloženje građana i gra-đanki.

“To je sve itekako zabrinjavajuće baš i zbog uspjeha banjalučke kulturne scene i ako se tako nastavi biće na kraju kao da mi koji smo protje-rani iz Banjaluke nikada tamo nismo ni živjeli ili da smo sami izabrali da živimo negdje drugo” (Šehović, 2018). Tim slijedom postavlja se logič-no pitanje – mogu li ključni akteri na banjaluč-koj umjetničkoj sceni biti agensom uvlačenja navedenih umjetnika (njihovih tijela!) i njiho-vih djela u lokalni umjetnički diskurs, u smislu suočavanja i eventualnog prebolijevanja ovoga nedostatka, pa da se, barem na razini kulturnog dijaloga, a tamo gdje je prethodno bilo poricanje, ali i svojevrsna čežnja, oni vrate “svojoj kući”?

o žanrovskom problemu. Riječ je o ideološkom i konceptualnom modelu lokalne kulturne politi-ke u bosanskohercegovačkom entitetu Republi-ka Srpska, tj. ignoranciji njenih kulturno-umjet-ničkih protagonista i nespremnosti da navedeni problem detektiraju kao kulturni lom koji po-sjeduje svoju genezu, fizionomiju i patologiju. A umjetnost, kao univerzalni komunikacijski alat, posjeduje nužni legitimitet da bude pokretač i inicijator takvih diskusija. Štaviše, to je sukus njene misije u vremenu u kojem živimo.

Bilo bi nepravedno izostaviti na ovome mjestu one tendencije sa banjalučke umjetničke scene iz zadnjih par godina koje se tiču “druge linije” i otklona od etnonacionalnog diktata. Radi se o već pomenutoj izložbi Spaport iz 2010. godine (Exposures), koju su kurirale Ivana Bago i Antonia Majača, a na kojoj je prikazano nekoliko “kritič-nih” sadržaja. Spaport je vaninstitucionalni do-gađaj koji je pokušao skrenuti pažnju na traume iz devedesetih i “pitanje suradnje, suučesništva, artikulacije traume, pitanje egzila i povratka, politike sjećanja, politike jezika, politizacije umjetnosti naspram kulturalizacije politike” (Bago i Majača, 2010). Sa tom izložbom iniciran je niz urgentnih pitanja lokalne zajednice i ona se smatra kvalitativnim obratom koji je označio novo vrijeme na banjalučkoj umjetničkoj sceni. Dodatni test za ovu sredinu i njenu kulturnu zatvorenost uzrokovanu isključivom etnonacio-nalnom politikom desio se dvije godine kasnije u kontekstu prikazivanja intrigantnog filma

Aida ŠehovićApartman, 2017.Dvokanalna HD video instalacija; 11’Jezik: Bosanski i Engleski

REVIZOR • Decembar 2018 • 26

Vladimir Šagadin, 2018.

Ilustracija:

Slika prva: Narkoman, kradljivac i zadesKrajem marta izborne 2018. godine, u gradu na Vrbasu, pronađeno je tijelo dvadesetjedno-godišnjeg mladića u kanalizacionom tunelu. Press-konferencija policije nas uvodi u slučaj. Mladićevo kretanje predstavljeno detaljno do momenta kad mu se gubi svaki trag. Policijski moza(i)k skraćenom procedurom posthumno oblikuje mladićev karakter u ono što svakog od nas može da zadesi zadesnom smrću – narko-man i sitni kriminalac. Potukao se u Meti, pojeo burek, obio kuću, te drogiran i pijan završio u poslovičnoj Crkvenoj. Patolog u obdukcionom nalazu tvrdi da je smrt nastupila u večeri ne-stanka. Druga obdukcija smrt pomjera za neko-liko dana. Prvi patolog nepostojećim aparatima u tijelu pronalazi tragove LSD-a, THC-a i alko-hola. Ne nalazi tragove nasilne smrti i zaklju-čuje zades. Istovremeno ekipa sa klupe u tužilaš-tvu protiv zadesno stradalog diže optužnicu za incident iz prethodne godine, pa je povlači. Sva-kom se omakne greška. Ili desetak greškica.

Slika druga: Viber i gaće Paralelno sa policijskom istragom, savjesni g.Ra-đen(in) vodi Crime Scene Investigation sa komšijama,

istragu koju policijski inspektori nadziru vi-ber-komunikacijom. U pitanju je navodna krađa laptopa, 180 KM, USB-sticka i švajcarskog noža. Komšijski uno, kasnije duo, radi kopi-pejst fajlo-va video-nadzora, na kojim se vidi šta je veče-rao mladić, u više navrata policiji predaje isječ-ke nadzora zbog kojih IT-tehničar kasnije biva uhapšen. Izjava koju daje IT-ovac pokazuje da policija i tužilaštvo ne samo da nisu vodili istra-gu nego nisu u dosluhu čak ni sa fenomenom cut/copy/paste, starim koliko i komercijalni raču-nar. Iste kamere pokazuju i policijski uviđaj u slučaju krađe: nakon što porazgovaraju sa ošte-ćenim, jedan od policajaca “prošnjuca” po dvo-rištu, pokupi nešto sa trave te se zajedno odvoze u radno jutro. Viberom se šire informacije među tehničarima tokom obdukcije, utvrđuju i potvr-đuju dokazi i na daljinu rješava slučaj Zades. In-spektor tokom obdukcije baca donji veš mladića uz opasku: “Jebeš gaće, svi znaju da je im’o gaće”. Za gubljenje dokaznog materijala Tužilac krivi

dva druga inspektora koji zatim optužuju ovog prvog, ujedno i ključnog svjedoka protiv njih. Ova blogstreamovana kriminovela je skoro doživjela i mali obrt kada je sud konačno upitao zašto se inistira na tome da je mladić stradao kod Crkve-ne, kad nije dokazano – čak ni kriminalno pri-bavljenim dokazima – da je uopšte tu bio.

Zades i Pravdaili o krizi političke reprezentacije tijela ZORAN VUČKOVAC

Slika treća: Četiri procesaU međuvremenu se odmotavaju tri istražna i jedan difamacijski proces. Prvi proces od po-menute press-konferencije na ovamo vodi tuži-laštvo uz pomoć policije. Namjerno ili zadesno aljkavo. Drugi istražni proces vodi parlamentar-

ni anketni odbor koji na prijedlog odbornika u vlasti sprovodi obezglavljena opozicija. U njemu saslušavaju između ostalog Patologa, glavnog Policajaca, Tužioca i Ministra policije da bi vo-ljom vlasti bio i ugašen. Treći vode dva blogera, freelance-novinar i inspektor pod suspenzijom, i čini se smislenijim od prva dva. Ćaća sve vrije-me stoji na trgu. U međuvremenu u domenu di-famacije, Ministar okupiranje trga naziva per-formansom, prijeti prijavama ćaći i blogerima, komentariše ukradeni dokazni materijal kon-trapitanjem: “Jeste li vi ikada u životu išta izgu-bili?”. Tužilac tvrdi da “dura” pritisak javnosti, ali i pritisak Ministra koji ga požuruje da done-se odluku o nesprovođenju istrage (ATV). Tuži-lac je, kao sudija, sudio Patologu zbog nemara. Prvi bloger iskopava slučaj “Nerac”, u kojem Tu-žilac fingira prisustvo optuženog dok isti leži u zatvoru u Versaju. U prevodu, svi su dio Procesa dok vrijeme-prostor bivaju sabijeni u toliko puta ponovljenom pitanju: “Ko je ubio Davida?”

REVIZOR • Decembar 2018 • 28

Slika četvrta: Politika na čaršijski načinNepostojeći ujak na sahrani zadesno strada-log tadašnjem Predsjedniku entiteta došaptava da je mladić koristio i “nešto jače”, što sadašnja trećina Predsjednika države prepričava u petpa-račkoj emisiji Ćirilica. Komentariše Predsjednik

mogućnost da Ćaća nikada nije ni slavio slavu za koju tvrdi da mu je ugašena. Ministar kaže da je LSD u čaršiji jeftin. Gradonačelnik organizuje fudbalski turnir za djecu ispred Ćaćinog šato-ra. Javna televizija istim tragom prvo potpuno ignoriše slučaj Zades pa na pola puta mijenja ploču i preuzima čaršijski metod. Najavljuje ne-rede, slika obojenu revoluciju, pazi na higijenu, štiti samoubijenu djecu od njihovih roditelja čak i onda kad, 150 dana od smrti mladića, Tužilac precrtava zades i dopisuje: ubistvo. Tužilac nala-zi svjedokinju koja se sjeća da je preskočila post zbog dešavanja kobne večeri. Buka, galama, dvo-jica ili trojica. Pad. Nije zades, ali nije ni da nije.

Slika peta: Imal’ Bosne?

Protesti koji traju mjesecima privlače najrazli-čitije ljude. Bosna se javi kroz identifikacione dokumente neophodne za odlazak i gromko “ostajmo ovdje”, kao da “ovdje” ne znači tri arhi-tipne etnije i kamaru za Ostale. Efemerna kao tvit Rajka Vasića. Javni mediji i pokoji privatni ih sve zajedno zovu uvezenim mikro-prijetnjama, federalcima, izdajnicima i dijasporcima spre-mnim da do kraja loadiraju projekat izvikane obojene revolucije. Veterani Armije BiH podrža-vaju veterana VRS. Analitičari na baterije ekavi-com postvaruju prijetnje. Politika i pravda nisu

kongruentni u Bosni. Dok se etnije bore za zaga-rantovane pozicije, nepostavljeno pitanje odzva-nja: ko predstavlja obespravljene, svojom klasom od politike otuđene, a na izbor(e) pozvane. Izbori čaršiju uvijek vraćaju u primordijalnu crvotoči-nu. Može li jedan mrtvi dječak ispraviti krivulju vremena u tamnom vilajetu? Može li otac ostati priseban u borbi protiv troglave nemani, čak i kad se ona svede na jednu? Može li revolucionar-ni politički subjekt da se nataloži čekanjem?

Slika posljednja: Kvadratura kruga

Krenimo ponovo od slike. Uzdignute lijeve pe-snice i sažvakane slike svog sina, Davor Dragi-čević stoji naspram tužioca Lepira koji vodi slu-čaj Davidovog ubistva. Iza Davora stoje građani koji ga podržavaju, a na stepeniku iznad njega, okružen četvoricom policajaca, stoji tužilac skraj-nuta pogleda. Ova fotografija najbolje predstavlja šta se to dešavalo ove godine u Banjoj Luci: baha-tost i disfunkcionalnost institucija i nemoć da se suoče sa plodovima svog nerada. Od marta 2018., što znači već sedam mjeseci, Davor Dragičević na banjalučkom glavnom trgu javno pita ko je ubio Davida, njegovog 21-godišnjeg sina. Oko njega i Davidovih drugara se do sada okupilo preko 300 hiljada članova FB-grupe i desetine hiljade ljudi koji su tokom tri velika skupa javno žalovali Davi-da i pružali podršku Davoru u potrazi za “istinom i pravdom”. Pravda za Davida, pravda za našu djecu, pravda za sve nas – odjekuje banjalučkim trgom preko 200 dana. Materijalne pogreške pri-padnika MUP-a, a i Tužilaštva Republike Srpske, u slučaju stradalog Davida, kao i MUP-a i Tuži-laštva Federacije BiH u slučaju Dženana Memića, bilo slučajne ili po nalogu, tjeraju nas da krenemo od jednostavnih pitanja, sad već opštih mjesta.

Protest je pritom ponajbolje ogolio posljedice mira u BiH, sistemske nelogičnosti u funkcioni-sanju kako države cijele tako i njenih sastavnih dijelova, koje su posljednjim izborima samo po-tvrđene. Izbori u Bosni nisu rezultirali nikakvim političkim spektaklom, oni su donijeli varijaciju starog stanja, samo su za nijansu jasnije pukotine u tehnologiji vladanja čiji je možda i ključni dio izborni proces sa pratećom zakonskom regulati-vom. Slučaj ubistva Davida Dragičevića je ogolio odnose pojedinca i nakaradnog sistema i pokre-nuo lavinu pitanja među kojima, pored tražene istine o stradanju 21-godišnjeg mladića, svakako jeste kakva je to pravda koju želimo i za koga.

Slogani zazivani na trgu prokazuju pat-pozici-ju aktuelnih politika u BiH i entitetima. Dok je Pravda za Davida svakako jedinstven bunt Banjalu-čana/ki u poraću i dobrim dijelom pere banjaluč-ku građanštinu od sve njene apatije, od početka rata naovamo, nije prvi put da se u BiH ljudi dižu zato što institucije ubijaju djecu. Ili čitave grupe ljudi. Sjetimo se slučaja Mahira Rakovca ili Beri-ne Hamidović i protesta za JMBG. Sjetimo se pro-testa 2014. godine, ako ne uspješnih, onda makar započetih od strane obespravljenih radnika, nekad klase, a sada uglavnom prekarnog subjek-ta na marginama dnevnih vijesti.

Postojeću etno-pravdu i političko-klijentelistički sistem, u kome raspodjela moći i pratećih bene-ficija direktno zavisi od autentičnih Srba, Hrva-ta i Bošnjaka, nemoguće je ušminkati, a skoro jednako teško ih je dokinuti izborima. Šta nam znači autentični politički predstavnik kada je, bez obzira na potpunu kontrolu sva tri stuba vla-sti, nemoguće postići da pojedini autentični Srbi izgube poslove iako su pokazali neodgovornost, aljkavost, obmanjivali javnost i naše političke predstavnike (kakvi god da su!)? Drugim riječi-ma, da li je u ovoj zemlji moguće dobiti otkaz ili biti pozvan na odgovornost ako ste u SNSD-u? Dva pripadnika MUP-a i patolog pod suspenzi-jom i slučajni IT-tehničar u zatvoru, otac ubije-nog Davida 200 dana na trgu ukazuje na nelo-gičnosti, a ministar policije sugeriše tužiocu da ubrza proces (zatvori slučaj), prijeti ocu, raznim blogerima i poslanicima u Skupštini.

Izbori nam donose ono što se na Zapadu zove vlada u kontinuitetu, ali u decenijskom stolo-vanju SNSD-a najeksplicitnije do sada binari-zuju javni prostor, ali ne na političku desnicu i ljevicu, ne na poziciju i opoziciju. Zazivanjem političkih mrtvaca, poput Karadžića, da ujedine poziciju i opoziciju iz Haga, svi političari postaju pozicija, a svi unesrećeni na gubitničkoj strani tasa – binarna nula. Time se otpisuju ne samo pozivi na pravdu nego i oni koji traže pravedniju sutrašnjicu – kao nelegitimni. Politički jaz se zatvara da bi se otkazala bilo kakva odgovornost (glasajućim) pojedincima.

Drugim riječima, ko će predstavljati ljude sa trga kada su institucije ispražnjene od političke odgo-vornosti, a pravda nedostižna za one bez partijske knjižice? Jasan je Davor Dragičević kad kaže da ne priznaje institucije RS-a; kroz traženu pravdu on zaziva odgovornost koja samo prazno odzva-nja dok se odbija od zgrade, uniforme i partijske apartčike. Kriza političke reprezentacije je dovela do toga da se za svaku pojedinačnu nesreću, svaki odlazak iz zemlje i svaki poziv na ostanak, kao di-rektni krivci, najčešće s pravom, vide ljude na vla-sti – personifikacije institucija na čijem su čelu.

Trg predstavlja jedino mjesto u potrazi za prav-dom gdje se nasilje utkano u konsenzus zvani “dejtonska BiH” može nanovo artikulisati. Mo-gućnost promjene svodi se na trg kao prozor u pravedniju budućnost, ali i takav da konstantno zavisi od tijela, od broja tijela koja se gibaju i kroje novu društvenost i politiku. Tražena prav-da se trenutno prelama preko tijela koja se iscr-pljuju u kontinuiranom pritisku odozgo, a jedini pozitivan epilog je mogući pronalazak čvršćeg društvenog uporišta, postavljanja trajnijeg obli-ka otpora bilo kroz organizovani pokret ili par-tiju, sazrijevanje političkog ostatka, prezrenih Bosne sa kojima vlastodršci ne računaju.

Radenko MilakGranica, 2012.Akvarel; 26 × 33 cm (×4)

REVIZOR • Decembar 2018 • 30

Septembar devetnaesti, 2018. godine. Protestna okupljanja na banjalučkom Trgu Krajine, na koji-ma su porodica i građani tražili istinu o ubistvu mladića Davida Dragičevića, ulazila su u šesti mjesec. Iz dana u dan, mirno, s pesnicom visoko podignutom u zrak postavljalo se pitanje: “Ko je ubio Davida?” – pitanje na koji ni policija ni pra-vosuđe ne žele dati odgovor. Javnost u Banjaluci, ali i širom bosanskohercegovačkog entiteta Re-publika Srpska – kako oko svega, tako i oko upor-nosti i istrajnosti jednog oca, Davidovog oca, Da-vora Dragičevića, da istinu i pravdu za svog sina traži na ulici – bila je i jeste podijeljena. No do toga, 19. septembra niko od onih koji su smatrali da se istina i pravda ne trebaju tražiti na ulici nije pokušao da nasilno ometa okupljanja građana. A onda je to učinio jedna penzionisani policajac koji je Davora napao verbalno, a potom pokušao i da ga udari. Sukob je spriječen zahvaljujući pri-branosti okupljenih. A policija koja budno nadzi-re sva okupljanja sjetila se da radi svoj posao tek nakon burnog negodovanja građana.

I zato, zbog te nezainteresovanosti policije da promptno reaguje na napad na Davora Dragi-čevića, prvi i jedini put protesti su s Trga Kra-

jine preseljeni pred sjedište Policijske uprave. Građani su, zajedno s Davorom Dragičevićem, cijelu noć uzaludno tražili od policije istinu o Davidovoj smrti, navodili imena onih koje drže odgovornim za njegovo ubistvo, a to je po njima sam vrh Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a. Policija je ostala nijema.

Sa Trga Krajine svih tih mjeseci, jednako kao i danas, zaziva se i pravda. Pravda za Davida, pravda za svu djecu, pravda za sve građane kao univerzalno pravo na kojem bi trebalo počivati svako društvo. Pravda kao etička vrijednost. Ali Justicija, boginja pravde, u slučaju Davida Dra-gičevića izvrgnuta je ruglu. Povez na očima i u jednoj ruci mač, a u drugoj vaga – simboli ko-jima bi se trebalo svakom suditi jednako i bez predrasuda – postali su vlastita karikatura.

Kontinuitet nepravdeNo David nije prvi. Nepravda koja je načinjena tom tek stasalom dječaku samo je kontinui-tet nevladavine prava na kojem je sazdana i na kojem počiva bosanskohercegovački entitet RS i čitava dejtonska BiH. Sa izlaskom srpskih za-

stupnika iz Skupštine SR BiH i osnivanjem pa-rastruktura vlasti, otvorena je Pandorina kutija za sve druge etnonacionalističke parastrukture i njihove projekte zauzimanja moći. I to sve do Dejtona koji je donio mir, ali i legalizovao rat i pljačku. Dok na papiru u RS-u 26 godina postoji i Ustav i sve ono što bi trebalo da štiti temeljna ljudska prava i slobode, sankcioniše počinioce krivičnih djela i onemogućuje korupciju, stvar-nost koju živimo nešto je drugačija. Sa prvim etničkim otkazima s posla nesrpskih građana, ali i srpskih koji su pokazivali bunt spram no-voformiranih struktura, oduzimanjem njihove imovine, koncentracionim logorima, rušenjem sakralnih objekata, etničkim čišćenjem, masov-nim ubijanjem bez ijedne presude od 1992. do 1995. godine, utemeljena je vladavina nepravde. Reći će neki: “Pa nije to samo ovdje, svuda je bilo isto”. Međutim, upravo ovo “ovdje” je ono što me interesuje i gdje je “više pravde” bolje za sve.

Gazimo 23. postratnu godinu u kojoj se nijed-na srpska partija nije nikada javno ogradila od ratnih zločina. Umjesto tog, a nema partije koja bar u jednom periodu nije bila dio vlasti, oni kontinuitet RS-a grade na tim i takvim temelji-

Slučaj Dragičević – voljomgrađana ozakonjena nepravdaGORDANA KATANA

Aleksandar Trifunović, 2018.

Fotografija:

Slučaj Dragičević – voljomgrađana ozakonjena nepravda

ma. I to je jedino oko čega konsenzus svih ključ-nih aktera na političkoj sceni ovog bh. entiteta nije bio nikada doveden u pitanje.

Godinama je većina građana srpske nacional-nosti okretala glavu od nepravde počinjene njihovim susjedima, radnim kolegama, sugra-đanima. I potom mirno, šutke prihvatala da nepravda postane dio i njihovih života, da i sami postanu žrtve koje niko, nisu li dio “sistema”, neće zaštititi.

Buđenje nadeU  Banjaluci je, podsjećamo, dio njenih građana digao glavu i glas 2012. godine. Borba za očuvanje Picinog parka od nezakonite tajkunizacije, posta-la je paradigma borbe protiv institucionalno na-metnute sile i nezakonja. No taj glas, ispostavilo se nakon nekoliko mjeseci, tačnije u oktobru te godine, na lokalnim izborima, bio je preslab. In-stitucionalno nametnuta sila, nepravda, bezako-nje, kako god da to nazovemo, odnijeli su pobjedu na izborima u tom gradu. I zavladao je muk.

Punih šest godina šutjela je Banjaluka. Nad fin-giranim sudskim procesom nakon saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo mladić, također na pragu života, Nikola Đurović. Kao što je otšutjela i ubistvo građevinskog inžinjera Milan Vukeli-ća. Čiji je “grijeh” bio to što je javno progovorio o kriminalu i korupciji u vrhu gradske vlasti.

I onda se desilo ubistvo Davida Dragičevića. Po već toliko puta oprobanom receptu, policija je po-kušala Davidovu smrt relativizirati. Proglasiti je samoubistvom mladog ovisnika koji je koketirao

s kriminalom. Teško da će se ikada više ponovi-ti tako monstruozna konferencija za novinare poput one kojoj smo svjedočili koncem marta, nakon što je “pronađeno“ Davidovo beživotno tijelo. Upinjali su se svim silama direktor policije RS-a, načelnik krim-službe i patolog da novinari-ma do u detalje “objasne” ovaj slučaj. Od trenutka kada je David, tvrdio je patolog Željko Karan, pod uticajem više vrsta narkotika, otišao u pekaru da pojede burek, potom opljačkao kuću iz koje je odnio novac, laptop, USB-stick, dok su njeni vla-snici mirno spavali, a onda izvršio samoubistvo bacivši se u rječicu Crkvenu, dublju tek nešto više od kakvog potoka.

Ono na što nisu računali, ni policija ni politički vrh RS-a, na čelu s Miloradom Dodikom, jeste da Davidovi roditelji, njegovi prijatelji, a potom i ve-liki broj građana, neće šutke prihvatiti ovako pri-premljenu “istinu”.

Izgubljena bitkaSve što se dešavalo i što se dešava od tog dana do danas ući će u povijest građanskog bunta u BiH, koji je svojom snagom nadrastao i Banjaluku i cijelu državu. Koji je na sebe skrenuo pažnju re-giona, pa potom i Evrope. Borba jednog oca, uz podršku građana, prvi put u ovoj državi nadrasla je nacionalne identitete. Dva oca, dva bivša borca različitih, zaraćenih armija iz devedesetih go-dina prošlog stoljeća, Muriz Memić iz Sarajeva, koji traži istinu o ubistvu svog sina Dženana, i Davor, Davidov otac, stali su rame uz rame. Po-ruka koju su poslali bila je jasna. Zlo i nepravda nemaju nacionalni i entitetski identitet. Oni su

uvijek i na svakom mjestu jednaki. A pravda je samo pravda. I svugdje, na svakom pedlju zemlje Bosne i Hercegovine, ona mora biti ista.

Banjalučki protesti na kojem se tražila i traži “Pravda za Davida, pravda za svu djecu, prav-da za sve nas”, od kojih tri velika, na kojima se okupilo više desetina hiljada građana, trebali su i morali biti onaj glas koji će razbiti muk nad taloženom nepravdom. Davor Dragičević, grupa Pravda za Davida i oko njih okupljeni građani više od pola godine ponavljaju da ih politika ne inte-resuje. Kao što ističu da, bez obzira ko je u RS-u na vlasti, oni žele samo jedno – da se otkriju na-logodavci, izvršioci i pomagači Davidovog ubi-stva i da se za to kazne.

Da na političkoj sceni RS-a postoji istinska opo-zicija, ona bi bila kadra nezadovoljstvo građa-na artikulisati i na njemu graditi alternativu vlasti. Umjesto toga, uljuljkani kontinuitetom i upornošću u potrazi za pravdom za svog mrtvog sina, oni su borbu Davora Dragičevića smatrali unaprijed  dobijenom bitkom za vlastiti politič-ki uspjeh. Ono na što nisu računali i na što nije, danas kada smo podvukli crtu pod rezultate op-štih izbora, računala Banjaluka, jeste da najveći grad u RS-u ne može sam iznjedriti promjenu vlasti i barem otvoriti vrata vraćanju pravde na javnu scenu.

Građani, a njih je i ovog oktobra 2018. bilo više, okrenuli su glavu od Davidovog ubistva. Oni su za nas druge izabrali nastavak života u institu-cionalizovanoj nepravdi.

Aleksandra Marić i Irma BeširevićGlas, 2018. Ilustracija