povijest europskih integracija
TRANSCRIPT
POVIJEST EUROPSKIH
INTEGRACIJA
1.1 Uvod
Samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja moguće je shvatiti
sve ono pozitivno što danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i
manjkavosti, te se tek na osnovi toga može upustiti u predviđanje njezinog razvoja.
Nakon II. svjetskog rata započeo je kontinuirani proces koji traje već 60-ak godina i koji
još nije završen. Prikaz razvoja europskog integriranja dijeli se u nekoliko razdoblja:
1945. – 1984. – počeci razvoja
1985. – 1992. – uspostava zajedničkog tržišta
1993. – 2003. – stvaranje Europske (ekonomsko – monetarne) unije
2004. – proširenje i Ustav Europske unije
1.2. Počeci europskog integriranja
1.2.1. Europa poslije II. Svjetskog rata
Ideja o ujedinjenju u Europi javila se mnogo ranije – još u XVII.st. Trebalo je proći dosta
vremena kako bi sazreli uvjeti za njeno šire prihvaćanje.
Antoine de Saint – Exupery je rekao: “Prisili neprijatelje da djele zajednički zamak i
pretvorit ćeš ih u braću!”
Dva svjetska rata su zahvaljujući svojim ogromnim razornim učincima, napokon svima
pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na vođenju usko nacionalnih politika i
potaknuli su sazrijevanje potpuno drugačijeg razmišljanja. Opće je uvjerenje da se
nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zaštititi međusobnom suradnjom europskih
država i djelomičnim ograničenjem suvereniteta svake od njih u korist ostvarivanja
zajedničkih ciljeva. Nakon II. Svjetskog rata stvorili su se objektivni uvijeti za ozbiljenje
ideje postupnog europskog ujedinjavanja.
1.2.1.1. Bipolarna podjela Europe i Hladni rat
1
- desetak miljuna žrtava, val izbjeglica i prognanika, ogromna materijalna šteta…
Niti prestankom rata Europa nije postal stabilno i sigurno područje jer su odmah po
njegovom svršetku započele ideološke, ali i interesne podjele u Europi između bivših
saveznika – i to SSSR-a s jedne strane, te VB i Francuske s druge strane.
Došlo je do podjele Europe na 2 suparnička politička, ekonomska i vojna bloka: na SSSR i
zemlje u sferi njegovog utjecaja te zemlje tzv. Zapadne Europe. Ta dva bloka odmjeravala
su snage kroz narednih skoro 50 godina u razdoblju poznatom pod nazivom “doba
hladnog rata”.
Osnovne razlike između dva bloka:
U Zapadnom bloku provedena je brza obnova uz pomoć SAD-a dok se SSSR usmjerio
na vlastitu obnovu na teres ostalih država iz tog bloka
U Zap bloku se vojna sigurnost ostvarila kroz osnutak NATO-a dok je u Istočnom
bloku osnovan Varšavski pakt
U Zapadnom bloku je proveden process dekolonizacije daok se u istočnom bloku
teritorijalno proširio te držao oko 25 miljuna ljudi iza “željezna zavjese”
U Zapadnom bloku obnovljeno je gospodarstvo uz poštovanje privatnog vlasništva i
višestranačke demokracije, dok je u Istočnom bloku zavladao komunističko –
socijalistički sustav i jednopartijski totalitarizam
U Zapadnom bloku započeo je process europskih integracija, dok je Istočni blok ostao
izvan tog procesa do raspada SSSR-a
Podjela Europe na 2 bloka ipak je pozitivno utjecala – poticala je process europskog
integriranja unutar Zapadnog bloka
1.2.1.2. Nova poslijeratna politička strategija
države Zapadne Europe bile su zaokupljene osmišljavanjem politike koja bi im
omogućila da što brže i uspješnije pokrenu i razviju razoreno nacionalno
gospodarstvo
među političkim elitama u državama Zap Europe postupno se iskristalizirala
strategija koja se temeljila na 2 osnovna načela:
2
1. oslanjanje na pomoć i suradnju s SADom
brza obnova se ne može postići bez pomoći izvana
predsjednik SADa Truman je tražio odobrenje američkog Kongresa za slanje
bespovratne financijske pomoći Zapadnom bloku. Trumanova doktrina – “SAD
mora bez posebnih uvjeta pomoći slobodnom svijetu da se othrva sovjetskom
podčinjavanju”
SAD je zagovarao otvoreno, globalno gospodarstvo kako bi osigurao tržište za
svoje proizvode i time potaknuo daljnji razvoj svojih proizvodnih potencijala. U tu
svrhu SAD je odmah nakon II. Svj rata potaknuo osnutak MMF-a (međunarodnog
monetarnog fonda), Svjetske banke (SB) i Općeg sporazuma o tarifama i trgovini
(GATT)
Globalno slobodno tržište otvara mogućnost za američke javne i private
investicije u europskim državama
Održavanje hladnoratovske politike u Europi gotovo 50g podjednako je
odgovaralo kako SADu i državama Zap bloka, tako i SSSRu i državama unutar
Istočnog bloka, ipak je neosporno da je upravo Staljin zaslužan za njegov početak.
On je odmah nakon završetka II.svj rata iskoristio Crvenu armiju kako bi postupno
okupirao okolne države Srednje i Istočne Europe. U njima je doveo na vlast
komunističke partije koje su potom te zemljetrajno priklonile sovjetskoj sferi
utjecaja.
Širenje komunizma izazvalo je veći strah i zabrinutost za vlastitu sigurnost u
zemljama Zap bloka. Stoga su zatražile od SADa da zadrži dio svojih vojnih snaga u
Europi i tako osigura zaštitu od sovjetske opasnosti. SAD je prihvatio osigurati
obranu i sigurnost u Europi i time smanjinti vojne troškove. U tu svrhu 1949.g
osnovan je novi vojni savez koji je na početku obuhvaćao 9 europskih zemalja,
SAD i Kanadu, a pod nazivom Sporazum o sjeverno – atlanskoj organizaciji (North
Atlantic Treaty Organisation – NATO)
2. međusobna suradnja europskih država
sazrijeva uvjerenje da je međunarodni mir i sigurnost moguće postići jedino u
tijesnijoj međusobnoj suradnji
3
sazrijevanju takvog uvjerenja bitno su doprinjeli hladnoratovska bipolarizacija
Europe i vojna i ekonomska oslabjelost zapadnoeuropskih država
američka politika podupirala je takav trend razvoja unutar Europe ocjenjujući da
regionalno europsko okupljanje država može samo pomoći bržem razvoju
njihovih gospodarstava i uključivanju u globalni svjetski poredak koji je SAD
promovirao
novo zajedništvo između europskih država moralo bi se temeljiti na 2 elementa:
prvo, zajednica bi morala osigurati državama da, kroz međusobnu suradnju i
dogovaranje, ostvaruju one zajednički postavljene ciljeve koji su istodobno izraz i
određenih specifično nacionalnih interesa članica; drugo, na razini zajednice bi
morali postojati učinkoviti mehanizmi za provedbu dogovorenih zajedničkih akcija
u svakoj državi članici
u drugoj polovici četrdesetih godina XX.st ideja o tijesnijoj europskoj suradnji,
zajedništvu, pa čak i ujedinjenju zadobila je široku javnu i političku podršku
pobornik ideje o ujedinjenju Europe (po uzoru na SAD – United States of Europe)
bio je Winston Churchill – sve koji su se zalagali za takav model ujedinjenja
Europe u jednu novu državu utemeljenu na federaciji nazivalo se unionistima.
Nasuprot unionistima bili su federalist koji su se zalagali za ostvarenje Europe kao
zajednice država koje samo međusobno surađuju na načelima
intergovermentalizma i nadnacionalizma te federalizma.
1.2.1.2.1. Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava
u svibnju 1949.g – osnutak prve poslijeratne političke međunarodne vladine
organizacije pod nazivom Vijeće Europe sa sjedištem u Strasbourgu
Vijeće Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko zajedništvo i ljudska
prava
Vijećem je upravljalo Vijeće ministara zemalja članica
Vijeće Europe je bilo samo međudržavna organizacija koja nema nikakvih
supranacionalnih elemenata
VE nikad nije odigralo značajniju ulogu u procesu europskog integriranja no dalo je
ogroman doprinospromicanjusvijesti o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti u Europi
4
1950.g – donesena je u Vijeću Europe Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i
temeljnih sloboda koja jamči temeljna ljudska prava, zaštitu osobnih sloboda, sudska
postupovna prava i posebna prava
Uz Vijeće osnovan je i prvi međunarodni sud pod nazivom Europsku sud za ljudska
prava (sjedište u Strasbourgu). Sud sudi o povredama ljudskih prava pojedinaca u
državama članicama Vijeća Europe primjenjujući Konvenciju Vijeća Europe koja
uređuje ta prava
1.2.1.3. Prve supranacionalne zajednice
Jean Monnet razradio je početkom 50ih godina ideju o osnivanju 3 supranacionalne
institucije za 3 različita sektora: ekonomski, vojni i politički. Prva bi bila Europska zajednica za
ugljen i čelik, druga bi bila Europska obrambena zajednica i treća bi bilaEuropska politička
zajednica.
1. Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ)
Bila je prvasupranacionalna institucija, osnovana između 6 država (Franc, Njem, Ita,
Bel, Niz i Lux) Ugovorom iz Pariza 1951.g.
Zadatak joj je bio osigurati slobodnu trgovinu ugljena i čelika, zajedničkom upravom i
propisima zaštiti proizvodnju te regulirati konkurenciju, a u slučajevima ozbiljne krize
omogućiti kontrolu cijena i proizvodnje
Zajednica je imala razrađenu institucionalnu strukturu
Djelovala je do 2002. God
Ova zajednica bila je prvi konkretan korak nove francuske politike prema
premošćivanju dugogodišnjeg neprijateljstva i ratnog suparništva između Franc i
Njem
2. Europska obrambena zajednica(EDC) i Europska politička zajednica (EPC)
Nisu nikada zaživjele
Propast ideje o osnivanju EDC i EPC kao dviju supranacionalnih institucija za 2 različita
sektora državnih poslova, ali ne i baš osobito zadovoljavajući ekonomski rezultati
djelovanja EZUČ, ozbiljno su diskreditirali tzv. Sektorski pristup europskom
integriranju. Stoga su federalist ocijenili da što prije treba izaći u javnost s novim
5
prijedlozima. Posao je bio povjeren belgijskom ministru vanjskih poslova P.H.Spaaku.
Spaakov odbor je do konca 1956.g izašao s prijedlogom da države članice EZUČa
sklope 2 nova ugovora: Ugovor o Europskoj ekonomskoj zajednici i Ugovor o
Europskoj zajednici za atomsku energiju (EUROATOM)
1.3.1. Rimski ugovori
1.3.1.1. Europska ekonomska zajednica
bilo je predviđeno ostvarenje 2 važna koraka na putu ekonomske integracije
europskih država, a to su: stvaranje carinske unije i potom zajedničkog tržišta između
država članica Ugovora. Ovaj je Ugovor 1957g. na sastanku u Rimu potpisalo svih 6
država članica EZUČ te je nakon ratifikacije u svim članicama stupio na snagu 1958.g
da bi ostvarile ciljeve koje su zadane tim ugovorom države članice su ušle u novu
supranacionalnu zajednicu – EEZ – Europsku ekonomsku zajednicu
Zadatak EEZ-a bio je da unaprijedi ravnomjeran razvoj gospodarskih djelatnosti,
stalan i uravnotežen prirodni razvoj, veću stabilnost, brži porast životnog standard i
bliskije odnose među državama Zajednice
Tijela putem kojih je EEZ ostvarivala svoje zadatke bila su: Vijeće ministara, Komisija,
Skupština zastupnika i Sud pravde
Europski sud pravde (ESP) osnovan je također još u okviru Europske zajednice za
ugljen i čelik, bio je zadužen nadzirati poštivanje osnivačkih ugovora i rješavati
sporove koji iz njih proizađu
1.3.1.2. Carinska unija
Osnovni zahtjev da bi se uspostavila carinska unija između država je da se ukinu carine i
kvote između država i uvedu zajedničke jedinstvene carine svih članica unije prema trećim
državama – nečlanicama
Carinska unija zaživjela je u potpunosti do 1968 godine.
Sredinom 70ih u okviru EEZa osnovana su dva strukturna fonda: Europski fond za regionalni
razvoj i Europski fond za socijalni razvoj. Svrha ovih fondova bila je pomoći državama
članicama na razini Zajednice da premoste razvojne probleme i povećanu nezaposlenost
uslijed liberalizacije tržišta.
6
1.3.1.3. Zajednička poljoprivredna politika
Glavni pobornik ostvarenja projekta o zajedničkoj poljoprivrednoj politici unutar EEZ-a bio je
francuski predsjednik DeGaulle koji je na taj način želio osigurati široko tržište za francuske
poljoprivredne proizvode.
Zajednička poljoprivredna politika predstavljala je negaciju osnovnih načela zajedničkog
tržišta u sferi poljoprivrede jer se temeljila na raznim oblicima protekcionističke zaštite i
subvencioniranja poljoprivrede zemalja članica (direktne potpore seljacima, garantirane
visoke otkupne cijene, obvezni otkup viškova od strane države…)
1.3.1.4. Oblici odlučivanja
Da bi se projekt Zajedničke poljoprivredne politike mogao uspješno odvijati, Europska
komisija je predložila sustav za reguliranje cijena poljoprivrednih proizvoda kao i samostalno
financiranje EEZ-a a o čemu se trebalo ubuduće odlučivati u Vijeću kvalificiranom većinom, a
ne kao do tada jednoglasno.
1.3.1.5. Jačanje uloge Europskog parlamenta
Prvi tvorci europskih institucija zamislili su Predstavničku skupštinu, kasnije nazvanu Europski
parlament, prvenstveno kao savjetodavno i donekle nadzorno tijelo.
Europski je parlament dobio prve značajne ovlasti u postupku donošrenja odluka koje je
donosilo Vijeće ministara, koncem 60ih i nakon toga sredinom 80ih godina usvajanjem
Jedinsvenog europskog akta. Na summit u Den Haagu 1969.g odlučeno je bilo proširiti ovlasti
Europskog parlamenta u odlučivanju o proračunu EZ-a.
1.3.1.6. Europski monetarni sustav
70ih godina. – gospodarske poteškoće izazvane svjetskim krizama (rat na Bliskom
istoku, naftna kriza 1973.)
Države Europe htjele su zaštititi europske valute pa su 1972.g pokušale osnovati tzv.
“Europsku zonu stabilnosti”, odnosno ograničiti koliko mogu fluktuiranje valuta u
7
odnosu jedne prema drugoj, nažalost pokušaj nije uspio i 1976.g je definitivno
napušten
1.3.1.7. Proširenje na nove članice
1973.g – nove članice – VB, Danska i Irska
To je bio najpouzdaniji pokazatelj da je process europskog integriranja na dobrom
putu
VB zbog ideološke odbojnosti federalizma ostala je izvan kruga država koje su
započele process europskog integriranja. VB je 1959.g okupila države izvan EEZa i
osnovala Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA) Međutim potaknuta
gospodarskim uspjehom EEZa nakon uspostave carinske unije, VB (a potom Irska i
Danska) je 1961g podnjela zahtjev za članstvo u EEZ
Drugo, tzv “proširenje na jug” u 80im godinama (Grčka, Španjolska, Portugal)
pokazalo je da se i relativno siromašne zemlje mogu uključiti u Zajednicu ako private
sve propise, standard i troškove zajednice
U okviru EU bila su kasnije još 2 proširenja – i to 1955g na Austriju, Finsku i Švedsku,
te 2004 na Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Litvu, Letoniju, Estoniju,
Maltu i Cipar.
1.3.1.8. Uspostavljanje zajedničkog tržišta
Europske države, nakon rata vode protekcionističke i intervencionističke gospodarske
politike, tj na razne načine s jedne strane štite svoje gospodarstvo od vanjske
konkurencije, a s druge su strane intervenirale u nacionalno gospodarstvo
Osobito su se isticale Francuska, Italija i Njemačka dok je VB vodila nešto liberalniju
politiku
Suprotna ideju stvaranja zajedničkog tržišta koje podrazumijeva ukidanje svih zapreka
slobodnom kretanju svih čimbenika proizvodnje
Zajedničko tržište podrazumijeva carinsku uniju država te funkcioniranje 4 osnovne
slobode: 1. Slobodno kretanje roba, 2. Slobodno kretanje usluga, 3. Slobodno
kretanje ljudi i 4. Slobodno kretanje kapitala
8
Kako bi otklonila zapreke uspostavi zajedničkog tržišta, a koje su postojale u
nacionalnim propisima država, EEZ je započela provoditi politiku harmonizacije kao i
standardizacije propisa unutar Zajednice
1.3.1.9. Europska zajednica za atomsku energiju – EUROATOM
Drugim Rimskim sporazumom iz 1957.g. osnovana je i EUROATOM sa sličnim
institucionalnim ustrojem kao i EEZ is a zadatkom unaprjeđenja suradnje i razvoj
atomske energije za miroljubive i gospodarske svrhe
Ovo je još jedna supranacionalna institucija osnovana paralelno s EEZom
1.4. Ubrzanje uspostave zajedničkog tržišta
1.4.1. Jedinstveni europski akt
1986.g. donesen je Jedinstveni eurpski akt (SEA)
Ovaj ugovor država članica EZ-a sadržavao je nekoliko važnih novina od kojih su
najznačajnije:
1. Uz pojam zajedničkog tržišta uvodi se pojam unutarnjeg tržišta
2. Program mjera za ubrzanje stvaranja zajedničkog tržišta
3. Proširenje ovlasti Europske komisije koje se tiču odlučivanja kvalificiranom većinom
radi uspostave zajedničkog tržišta
1.5. Europska (ekonomsko – monetarna) unija
1.5.1. Okolnosti koje su dovele do stvaranja Europske unije
U preambuli Rimskog ugovora sadržana je odredba das u tim sporazumom države članice “ …
odlučne postaviti temelje ujedinjenja naroda Europe…”. No, trebalo je pričekati
uspostavljanje zajedničkog tržišta, dok koncem 80ih nije došlo do kolapsa komunizma,
završetka hladnog rata i ujedinjenja Njemačke ted ok se na političkoj sceni nisu pojavili F.
Mitterand, H. Kohl i J. Delores.
1983.g na summit Europskog vijeća u Sttutgartu predsjednici država i vlada članica EZ-a
potpisali su tzv “Svečanu deklaraciju o Europskoj uniji”, document koji je ponovno
aktualizirao ideju federalist o osnutku političke unije u Europi.
9
“Nacrt ugovora o Europskoj uniji” koji predviđa ukidanje postojećih Ugovora o osnutku 3
zajednice u korist jednog novog kojim bi se uspostavila Europska unija. Nacrt nije nikada
proslijeđen članicama na ratifikaciju.
Delors je 1988.g okupio grupu stručnjaka koja je izradila Izvješće za Europsku komisiju o
postupnoj izgradnji Ekonomsko – monetarne unije (EMU) kroz 3 faze.
Nakon usuglašavanja interesa, sve članice osim VB (M. Thatcher) prihvatile su Delorsov
program stvaranja EMU-a i potrebu sazivanja posebne međuvladine konferencije o toj temi.
Na prijelazu iz 80ih u 90te Europa se našla na velikoj političkoj prekretnici: slom komunizma,
pojave mnogih osamostaljenih, ali ekonomski zaostalih, novih država u srednjoj i istočnoj
Europi, Ujedinjenje Njemačke…
Nestanak politike hladnog rata u Europi imao je značajan utjecaj i na redefiniranje američke
uloge u europskoj politici (NATO), a sredinom 90ih doveo je i do novog , trećeg velikog
proširenja uključivanjem Austrije, Švedske i Finske u EU.
Splet svih tih političkih događaja u Europi, kao i razvoj unutar EZ-a, doveli su kod većine
država EZ-a do sazrijevanja ideje da se krene u stvaranje čvršće političke unije.
Pregovori između članica o sadržaju dogovora trajali su sve do summita u Maasrichtu gdje je
9.-10. 12 1991.g konačno potpisan Ugovor o osnutku Europske unije. Ugovor je naišao na
probleme u postupku ratifikacije. potpisan je 07.02.1992. a stupio je na snagu 01.11.1993.
Tek tada formalno je uspostavljena Europska unija. Bio je to početak procesa stvaranja
političke i produbljivanja gospodarske unije u Europi.
1.5.2. Europska unija
Unija se temeljila na tzv. 3 osnovna stupa (stupasta struktura/policentrični ustroj):
Prvi stup institucionalne structure EU-a tvorile su već ranije osnovane zajednice: EZUČ,
Europska zajednica i EUROATOM. Drugi stup se sastojao od suradnje članica na području
Zajedničke vanjeskei sigurnosne politike, a treći stup je sadržavao suradnju država članica na
području pravosuđa i unutarnjih poslova. Treći stup je 1997.g preimenovan u “Policijska i
sudska suradnja u kaznenim predmetima”.
10
Ugovor iz Maastrichta donio je osim institucionalnih novena i druge značajne promjene
kojima je produbljen process europskog integriranja između članica. To su:
Proširenje ovlasti EZ-a na području soc.pol., zaštite okoliša, ekonomske i soc.
kohezije
Utvrđivanje hodograma za uspostavu Europske ekonomsko monetarne unije
(EMU)
Uvođenje novih institucija: Europska središnja banka, Vijeće regija i ombudsman
Jačanje uloge Europskog parlamenta uvođenjem “postupka suodlučivanja” pri
donošenju Ugovorom predviđenih odluka, kao i uloge Europske komisije
Uvođenje po prvi puta statute europskog građanina
Reforma koju je vodila “grupa za razmišljanje” koju je predvodio C. Westendorp
(Španjolska)
3 područja na kojima je trebalo provesti reforme:
1. Približiti EU građanima (ljudska prava, sigurnost, zapošljavanje…)
2. Poboljšati učinkovitost institucija EU-a
3. Osigurati veću učinkovitost EU-a u vanjskoj politici
1.5.3. Ekonomsko – monetarna unija
Drugo veliko postignuće na planu europskog integriranja u 90im godinama XX.st bilo je
uspostava Ekonomsko-monetarne unije (EMU).
Ugovor iz Maastrichta predviđa EMU kao korak na putu ekonomskog i socijalnog napretka i
stabilizacije cijena. EMU je dovela do uvođenja jedinstvene valute (euro), al ii do zajedničke
monetarne politike članica koju vodi Europska središnja banka.
1.6. Pripreme za proširenje i europski ustav
1.6.1. Dva nova proširenja
1.1. Treće veliko proširenje EU-a dogodilo se 1995.g ulaskom Austrije, Švedske i
Finske. Ovo proširenje se još naziva i EFTAnsko proširenje jer su te države bile
članice EFTE prije ulaska u EU.
11
2.2. 1997.g – započeti su pregovori o primanju u članstvo EU-a s 12 novih država i
to sa 10 iz Srednje i Istočne Europe te Maltom i Ciprom. To je bilo najveće
proširenje EU-a i to na države koje su tek nedavno izašle iz komunizma i
ubrzano su prolazile kroz tegobne tranzicijske reforme
1.6.2. Ugovor iz Amsterdama
Najvažnije novine koje je donio:
1. Uspostavljen je mehanizam “bliže suradnje”, tj. mogućnost pojedinih članica EU-a da
na gotovo svim područjima uspostave tjesniju suradnju
2. Uveden je pojam “područje slobode, sigurnosti i pravde”
3. Ojačana je uloga EU-a u vanjskoj politici tako što je uspostavljena funkcija “Visokog
predstavnika za vanjsku politiku”
4. Sporazum iz Shengena o ukidanju graničnih kontrola unutar EU-a uključen je u
Ugovor što znači da se počeo primjenjivati na sve članice EU-a
5. Donošenje odluka u pitanjima politike imigracije i azila
6. Uključio je 1. Stup odlučivanje o politici zapošljavanja te je proširio nadležnost
Europske komisije u područjima zaštite potrošača i prirode
Ostat će zapamćen zbog dvije značajne posljedice koje je izazvao u daljnjem
funkcioniranju:
1. Uveo je još veću nejedinstvenost unutar EU-a
2. Propustio je provesti institucionalne prilagodbe EU-a za proširenje na države
Srednje i Istočne Europe
1.6.3. Ugovor iz Nice
Ugovor je dogovoren u Nici 26.02.2001, a na snagu je stupio 2002.g.
Osigurao je nužne institucionalne promjene da bi se moglo provesti proširenje
EU-a
Druga novina koju je donio je razrada postupka za suspenziju prava na glasovanje
u svim tijelima Unije za svaku onu državu članicu kojatrajnije krši načela na kojima
je utemeljena EU (tzv.žuta karta)
12
Ostat će poznat po tome što je pojednostavio primjenu i revidirao mehanizam
“bliže suradnje” preimenovavši ga u “sveobuhvatnu suradnju”
1.6.4. Prvi europski Ustav
Rasprava o budućnosti Europe i EU-a koja je započeta na međudržavnoj Konferenciji u Nici
pretočena je u tekst posebne “Deklaracije o budućnosti Unije”. U tom dokumentu poziva se
na široku raspravu o nekoliko osnovnih tema:
Kako uspostaviti precizniju razdiobu nadležnosti između EU-a i država članica
Kako pojednostaviti odredbe osnivačkih ugovora Unije da budu razumljiviji
građanima EU-a
Redefinirati ulogu nacionalnih parlamenata u funkcioniranju EU-a
Kako poboljšati demokratski legitimitet i transparentnost tijela EU-a
Utvrditi kakva će biti daljnja sudbina proglašene Povelje o ljudskim pravima
Na sastanku Europskog vijeća 14.-15. 12.2001 u Leakenu, donesena je nova deklaracija
(Deklaracija iz Leakena). Deklaracija predviđa da se ova rasprava ne vodi na međudržavnoj
konferenciji, već da se u tu svrhu osnuje ad hoc tijelo. Ono je ubrzo osnovano te se sastojalo
od 105 članova. Nazvano je “Konvencija”, a predsjednikom je imenovan Giscard d’ Estaing.
Konvencija je dobila zadatak da rješenja, koja se od nje očekuju, pokuša oblikovati u pravnoj
formi ustava. Nacrt ustava unio je mnoge i značajne promjene u funkcioniranje EU-a od
ukidanja trostupaste structure Unije, drugačije veličine i sastava pojedinih tijela EU-a,
reforme sustava glasovanja i donošenja odluka do uspostave novih tijela i funkcija na razini
Unije do redefiniranja nadležnosti Unije u odnosu na članice.
Na summitu 18.lipnja u Bruxellesu postignut je napokon kompromis u odnosu na sva sporna
pitanja i 25 članica EU-a usvojilo je prvi Ustav Europske unije koji su potpisale na summit u
Rimu, u studenom 2004. Godine. Ustav će stupiti na snagu kada ga ratificiraju sve države
članice EU-a.
13
ŠIRENJE EUROPSKIH INTEGRACIJA
2.1. Uvod
Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.Proširenje Europske unije na 25 država jedan je od najznačajnijih događaja ovog stoljeća.
1. Svibnja 2004 . Godine datum je koji označava Europu koja briše
razliku između Istoka i Zapada, a ujedno stvara zonu stabilnosti,
prosperiteta i zajedništva među svojim članicama
J. Monnet i R.Schuman, francuski poslovni čovjek i francuski minister
vanjskih poslova ujedinili su se u ideju integracije njemačkog i
francuskog ugljena i čelika te pozvali i druge države d aim se pridruže u
toj inicijativi.
Početak integracije označava ujedinjavanje 6 država (Njem, Franc, Ita, Niz, Belg, Lux) 1951.g
u EZUČ, a 1957.g u EEZ i EUROATOM . Od osnutka prve supranacionalne zajednice u Europi
do prvog proširenja na nove članice prošlo je 22g (1951. – 1973.). EEZ je postupno shvaćao
da je istodobno potrebno i produbljivati integraciju između država članica, ali i proširivati
integraciju primanjem novih članica.
2.2. Prvo proširenje: Velika Britanija, Irska i Danska (1973.)
1973. Godine otvoreni su pregovori za članstvo s Danskom, VB i Irskon, no Norveška
je odbila članstvo
2.2.1 Velika Britanija
40ih i 50ih godina – wait and see način promatranja europskih integracija
Zajednica je s vremenom postajala sve jači čimbenik međunarodnih odnosa,
zajedničkim odlukama uspjevala je sve lakše postići rezultat na međunarodnoj sceni
Pitanje slobodne trgovine i suvereniteta bilo je pitanje razdora na unutarnjo-političkoj
sceni VB
1961.g VB je podnjela zahtjev za članstvo
Pregovori za članstvo s VB završili su negativno: vetom generala De Gaulla 1963.g. De
Gaulle je podvukao razlike između “kontinentalne” Europe i VB te uvjetovao članstvo
14
u Zajednici bezuvjetnim pristajanjem na sve uvjete koje pred VB postavlja 6 država
članica
De Gaulle je držao VB “trojanskim konjem” SAD-a i zazirao je od amerikanizacije
Europe koja je “prijetila” ulaskom VB u zajednicu (SAD i VB – suradnja po pitanju
nuklearnog oružja…)
1967.g De Gaulle ponavlja veto po drugi put, ali ujedno blokira i članstvo Irske i
Danske
Nakon ostavke generala De Gaullea na dužnost predsjednika 1969.g dolazi G.
Pompidue
Pompidue želi pokrenuti paralizirajuće odnose Zajednice i VB, te se na summit u Den
Haaguprihvaćaju zahtjevi za članstvo VB, Irske, Danske i Norveške.
2.2.2. Irska i Danska
Irska, Danska i Norveška su 1961. I 1967.g započele pregovore za članstvo u zajednici
Svaka od njih imala je svoje političke specifičnosti koje su bile najmanje prisutne u
Irskoj, a najviše u Norveškoj
Referendum o ulasku Irske u EEZ, EZUČ te EUROATOM održan je 1972.g, odazvalo se
70% birača od kojih je 81% na pitanje ulaska u zajednicu odgovorilo pozitivno
Na referendum u Danskoj odazvalo se 89,5% birača i pozitivno je glasovalo 63%
birača (danska poljoprivreda je iznimno jaka i razvijena i predstavljala je potencijalnu
opasnost poljoprivrednicima 6 država članica)
Norveška je imala nekoliko otvorenih pitanja: poljprivredu, ribarstvo i naftu
1972g. 77% građana izašlo je na referendum i negativan glas dalo je 53,5% građana
(prevladao je glas ribara i poljoprivrednika nad glasom urbanog stanovništva i izrazio
duboku podijeljenost norveškog društva i zazor od centraliziranog načina donošenja
odluka u Bruxellesu
2.3. Drugo proširenje: Grčka (1981.)
Grčka je 1961.g stekla status pridružene članice zajednice.
15
Prva je država u Europi koja se pozvala na čl. 238 Rimskog ugovora koji omogućava
državama, međunarodnim organizacijama ili zajednicama da postanu pridružene
članice zajednice.
Kandidatura Grčke unosi neke nove elemente u svjetonazor zajednice: mediteranski,
balkanski, pravoslavni
Specifičnost Grčke je u nedostatku bilo kakve zajedničke granice s ijednom od država
članica
Vijeće ministara je 1981.god donjelo pozitivnu odluku o grčkoj kandidaturi i tako ona
postaje 10om članicom Zajednice
2.4. Treće proširenje: Španjolska i Portugal
Španjolsku i Portugal karakteriziralo je slabo gospodarstvo, al ii politička
marginalizacije tijekom diktatorskih režima
Portugal 1973. God potpisuje Ugovor o slobodnoj trgovini s EEZom, a 1985.god
pristupa u EEZ
Španjolska podnosi zahtjev za članstvo 1962.god
1977.god Španjolska postaje članicom Vijeća Europe
Unatoč potencijalnim teškoćama priključenja Španjolske Zajednici, Komisija se
pozitivno očitovala na španjolski zahtjev
1985.god Španjolska pristupa EEZ-u
1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava1.siječnja 1986. godine , ulaskom Španjolske i Portugala u EEZ, Zajednica povećava
svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.svoje prvobitno članstvo za 100% i postaje članicom dvanaestorice.
2.5. Četvrto proširenje: Austrija, Švedska, Finska (1995.)
EFTAnsko proširenje
Austrija podnosi zahtjev 1989.god, Švedska 1991.god, Finska 1992.god, ali i
Švicarska 1992. God, zatim i Norveška 1992. God
Švicarska povlači svoju kandidaturu dok Norveška ponovo prolazi kroz niz
problema
16
1995.god sve 3 države postaju članice EU – to su države stabilnih demokracija,
visokog životnog standarda i BDP-a
2.6. Peto proširenje – Malta, Cipar, Latvija, Litva, Slovačka, Mađarska, Estonija,
Slovenija, Češka, Poljska (2004.)
Najveće proširenje Unije – trenutak spajanja Istoka i Zapada, od 2004. stanovništvo
Unije iznosi 455 miljuna stanovnika
1993. Godine na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu EU je definirala kriterije za
članstvo:
1. Politički kriterij – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava,
poštivanje temeljnih ljudskih prava i prava manjina, prihvaćanje političkih ciljeva
Unije
2. Gospodarski kriterij – djelotvorno tržišno gospodarstvo i sposobnost nošenja s
konkurentskim pritiscima na tržištu EU
3. Pravni kriterij – usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU
1995. Godine na sastanku Vijeća u Madridu definira se još jedan kriterij
4. Administrativni kriterij – zahtjev prilagodbe administrativnog okvira kako bi se
osigurala puna primjena i provedba pravne stečevine EU (primjećena je slabost
administrativnih struktura)
Nove države suočavale su se s otvorenim problemima nakon prelaska na tržišno
gospodarstvo. Slabih ekonomija, nekonkurentnih proizvoda, nazadne poljoprivrede, ulazak u
članstvo EU bio je mukotrpan i dugotrajan.
Sastanak Europskog vijeća u Essenu 1994.god i Luxemburgu 1997.god - Odlučili su o
elementima predpristupne strategije za države kandidatkinje:
1.1. Europski sporazum ( Sporazum o proširivanju) – obuhvaćaju različita područja
suradnje s Unijom: trgovinu, političke suradnje, financijske suradnje, kulturne…
2.2. Pristupno partnerstvo – document koji razrađuje kratkoročne i srednjoročne
preporuke pos vim sektorima na temelju Europskog sporazuma
17
3.3. Predpristupna financijska pomoć – usmjerena je na podizanje razine spremnosti
država kandidatkinja za članstvo u EU kako u institucionalnom, tako i u pravnom
segment
Sastanak Europskog vijeća u Luksemburgu 1997.god – ojačani instrumenti predpristupne
strategije, od tada process priprema države kandidatkinje za stjecanje članstva u EU
obuhvaća:
Europsku konferenciju – prva takva konferencija održana je u Londonu 1998.god, a
druga u Luksemburgu 1999. (za razgovore od zajedničkog interesa- gospodarska
pitanja, vanjska i sigurnosna politika, pravosuđe i unutarnji poslovi, regionalna
suradnja)
Pojačanu predpristupnu strategiju – obuhvaća: sporazume o pridruživanju, Pristupno
partnerstvo i predpristupnu pomoć. Svaka država kandidatkinja izrađuje nacionalne
programe usvajanja pravne stečevine EU-a
Screening – analitički pregled i ocjena usklađenosti zakonodavstva
Izvješće o napretku – od kraja 1998.god, Europska komisija redovito je izrađivala
izvješća o napretku država kandidatkinja te izdavala preporuke u cilju daljnjeg
napretka
Malta potpisuje Sporazum o pridruživanju 1970, a Cipar 1972.god, Malta zamrzava
svoj zahtjev za članstvo 1996., no ponovno ga je aktivirala 1998.
Uskoro se pridružuju Mađarska i Poljska, zatim Rumunjska, Bugarska, Češka i
Slovačka, Estonija, Latvija i Litva
Turska je potpisala Sporazum o pridruživanju još 1963., a zahtjev za članstvo 1987, no
mišljenje Europske komisije je bilo negativno
Temeljem zahtjeva za članstvo u EU, pozitivnog mišljenja Europske komisije i njihovog
prihvaćanja na sastanku Europskog vijeća, Mađ, Polj, Češ, Cip, Slo i Est stekle su
status država kandidatkinja (luksemburška skupina). Pregovori su otvoreni 1998.g
Status kandidatkinja nisu stekle Slovačka, Latvija i Litva, tek dvije god kasnije ove su
države uz Bug, Rum i Maltu stekle status kandidatkinja (helsinška skupina)
Do 2002. God sve su države osim Rumunjske otvorile 30 poglavlja pregovora,
pregovori sa 10 država bili su okončani 2002.g
18
Cipar (zbog ciparskih Grka i Turaka), Bugarska i Rumunjska (zbog nerazvijenosti)
dobile su posebnu odredbu
Datum novog proširenja bio je dogovoren za 01.05.2004.
2.7. Pripreme za sljedeće proširenje
1999. RH je uključena u Proces stabilizacije i pridruživanja - PSP (kao i ostale zemlje
bivše Juge)
CARDS program koji je usmjeren na ciljeve i mehanizme PSP-a
Sljedeća dimenzija PSP-a je regionalna suradnja među državama obuhvaćenima
Procesom
Kao i države kandidatkinje zemlje obuhvaćene procesom ocjenjuju se redovitim
izvješćima o napretku
2001.god RH stječe status potencijalne kandidatkinje
RH je podnjela zahtjev za članstvo u EU 21.02.2003.god
Na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu 17.-18.06.2004.god usvojena je odluka o
status RH kao kandidatkinje
2.8. Postupak od podnošenja zahtjeva za članstvo do potpisivanja ugovora o pristupanju
Svaka europska država može podnijeti zahtjev za članstvo, tim zahtjevom počinje
formalin postupak ocjene sposobnosti države podnositeljice zahtjeva
Europska komisija dobiva mandate za izradu avisa, mišljenja o zahtjevu za članstvo.
Kako bi mogla sastaviti avis Europska komisija sastavlja upitnik iz 29 poglavlja
pregovora
Država podnositeljica u zadanom roku dostavlja odgovore komisiji koja temeljem
odgovora i prikupljenih podataka donosi:
1.1. Mišljenje o zahtjevu da država ispuni kriterije za članstvo
2.2. Preporuku o otvaranju pregovora za članstvo
Europska komisija daje mišljenje i preporuku Europskom vijeću koje donosi odluku o
odobravanju statusa kandidatkinje, nakon toga slijedi početak pregovora i screening
19
Završetkom screening pojedinog poglavlja, država kandidatkinja podnosi svoje
pregovaračke pozicije nakon čega Europska komisija priprema nacrt zajedničkih
pozicija koje proslijeđuje Vijeću. Vijeće mora usvojiti zajedničke pozicije jednoglasno
te donosi odluku o otvaranju pregovora
Pregovori se vode u kontekstu međuvladine konferencije i stavljaju naglasak na
uvjete pod kojima će buduće članice usvojiti i primijeniti pravnu stečevinu EU.
Osnovno načelo pregovora za članstvo – individualna sposobnost, što objašnjava brže
zatvaranje pregovora nekih od novih država članica EU-a koje su se kasnije uključile u
process proširivanja
Zaključivanjem pregovora kandidatkinje postaju države članice
Europsko vijeće donosi odluku o primanju u punopravno članstvo te se određuje i
datum potpisivanja Ugovora o pristupanju
Do datuma pristupanja mora se završiti postupak ratifikacije u parlamentima svih
država članica EU, te se održati referendum u državama pristupnicama o ulasku u EU
INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE
20
3.1. Uvod
Europske zajednice imaju vrlo složeni sustav institucija. Danas se kao najvažnija tijela u EU
obično navode:
Vijeće EU
Europsko vijeće
Europska komisija
Europski parlament
Europski sud pravde i prvostupanjski sud
Revizorski sud
Ekonomski i socijalni odbor
Odbor regija
Europska središnja banka
Europska investicijska banka
Europska banka za obnovu i razvoj
Svako od navedenih tijela ima donekle različitu ulogu u promicanju interesa zajednice.
Europska komisija ima najveći stupanj nezavisnosti od interesa država članica i u svom radu
void prvenstveno računa o zajedničkom interesu Zajednica.
Vijeće EU-a ima donekle dvojnu narav. To je s jedne strane tijelo Zajednica, a s druge strane
je i tijelo u kojem predstavnici vlasti država članica promiču i štite vlastite nacionalne
interese.
Europski parlament je zastupničko tijelo predstavnika naroda država članica.
Raspodjela nadležnosti između pojedinih tijela samo u osnovi se temelji na diobi vlasti
(zakonodavna, izvršna, pravosudna).
Zakonodavna funkcija koncentrirana je u Vijeću EU-a samom ili zajedno s Parlamentom,
izvršne ovlasti imaju Europska komisija, ali i Vijeće EU-a, dok pravosudnu funkciju obnašaju
samo Europski sudovi.
21
Funkcionalni odnos tijela unutar ZajedniceFunkcionalni odnos tijela unutar Zajednice
Vijeće (ministara) i Europska komisija imaju sjedište u Bruxellesu, a u travnju, lipnju i
listopadu Vijeće održava zasjedanja u Luxemburgu. Europski parlament ima sjedište u
Strasbourgu. Posebne plenarne sjednice i zasjedanja odbora Parlamenta odvijaju se u
Bruxellesu. Glavno tajništvo Parlamenta je u Luxemburgu. Sjedište Europske središnje banke
je u Frankfurtu na Majni, a Europske banke za obnovu i razvoj u Londonu.
3.2. Vijeće Europske unije
3.2.1. Osnovne značajke Vijeća Europske unije
Vijeće EU-a od 1993.g zove se još i Vijeće ministara. Mnogi ga smatraju “srcem odlučivanja”.
Vijeće se sastoji od ministara država članica te se ono smatra “poveznicom” ili “škarom”
između čalnica.
22
EUROPSKO VIJEĆE
KOMISIJA VIJEĆE EU PARLAMENT EUROPSKI SUD I PRVOSTUPANJSKI SUD
DRŽAVA ČLANICA
Izvršne ovlasti Zakonodavne ovlastiSudske ovlasti
Imenuju vladeMinistri u vladama država članica
Biraju građani država članica Imenuju vlade
država članica
Vijeće ima “dvojni karakter”. Kako u Vijeću sjede predstavnici vlada država članica, oni
obično donose takve odluke koje su istodobno rezultat kako njihovog zauzimanja za vlastite
državne interese, tako i za zajedničke. Vijeće je jedno jedinstveno tijelo, a u stvarnosti se
sastoji od više vijeća. Vijeće EU-a se mijenja ovisno o temi o kojoj se raspravlja. Kada se
npr.raspravlja o poljoprivrednoj politici, u Vijeću zasjedaju ministry zaduženi za poljoprivredu
zemalja članica. Vijeće djeluje u 16 različitih sastava – “Vijeće sa bezbroj lica”.
Vijeće općih poslova – njegova je nadležnost donošenje odluka u području Zajedničke
vanjske i sigurnosne politike te horizontalna koordinacija rada ostalih vijeća.
Postoji još Vijeće za ekonomske i financijske poslove, Vijeće za pravosudne i unutarnje
poslove… svako Vijeće djeluje prema vlastitom program rada i dinamici sastanaka.
3.2.2. Ustroj Vijeća
U sklopu vijeća EU-a, uz sastanke ministara djeluju i razna podtijela koja Vijeću pomažu u
uspješnom obavljanju njegovih zadataka:
Rotirajuće Predsjedništvo
Odbor stalnih predstavnika (COREPER)
Radne grupe stručnjaka
Glavno tajništvo Vijeća
3.2.2.1. Rotirajuće predsjedništvo
Vijećem svakih 6 mjeseci predsjeda druga država članica
Rotirajuće predsjedništvo omogućuje da se prednosti, ali i opterećenje koje
predsjedanje znači za državu pravilno rasporedi na sve članice
Predsjedništvo se bavi planiranjem i zakazivanjem sjednica, sastavljanjem dnevnog
reda i predsjedanjem sjednicama Vijeća
Predsjednik Vijeća predstavlja EU u međunarodnim odnosima
Država predsjedateljica može bilo inicirati raspravu i/ili odlučivanje o određenim
novim temama
23
3.2.2.2. Odbor stalnih predstavnika
Svaka država ima svoje stalno diplomatsko predstavništvo pri EU
Svi šefovi delegacija država čalnica čine poseban Odbor stalnih predstavnika
Osnovni zadatakim je pripremanje sastanaka ministara u Vijeću i u tu svrhu posreduje
između ministara i radnih skupina stručnjaka
Radne skupine stručnjaka pripremaju teme i materijale na osnovi kojih stalni
predstavnici u COREPER-u pripremaju nacrte odluka koje kasnije donose ministry na
sjednicama Vijeća
COREPER formalno nema pravo donositi odluke, odluke formalno mogu donjeti samo
ministri
COREPER je podjeljen u 2 dijela: COREPER I, koji se sastoji od zamjenika stalnih
predstavnika, i COREPER II koji se sastoji od veleposlanika pri EU. COREPER I pokriva
brojna područja na kojima se pripremaju stručne i tehničke odluke o poljoprivredi,
ribarstvu, tržištu, industriji… COREPER II se bavi tzv.”pitanjima visoke politike” npr.
Zajedničke vanjske politike, pitanja s područja pravosuđa i unutarnjih poslova.
3.2.2.3. Radne grupe stručnjaka
Mreža različitih stručnih skupina, čiji članovi uglavnom dolaze iz država članica te
detaljno poznaju područja kojima se bave
Neke su radne grupe stalne, a neke su sastavljene ad hoc samo kako bi rješile
određen zadatak
3.2.2.4. Glavno tajništvo Vijeća
Vijeće EU-a zapošljava oko 2.500 niže i 400 visoko pozicioniranih službenika koji rade
u posebnom tijelu vezanom uz Predsjedništvo, a pod nazivom “Glavno tajništvo
Vijeća”
Glavno tajništvo je administrativna potpora i institucionalna memorija Vijeća EU-a
Glavno se tajništvo sastoji od Ureda glavnog tajnika i Ureda zamjenika Glavnog
tajnika, Pravne službe, Odjela za medije te većeg broja glavnih direkcija od kojih svaka
pokriva jedno područje
24
Mjesto Glavnog tajnika i njegova zamjenika popunjavaju se na osnovi dogovora svih
država članica zbog prestižnosti tih mjesta
U Ugovoru iz Amsterdama (2000.g) ojačana je pozicija Glavnog tajnika
Glavni tajnik – od 2000.g. i Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku – na
tako ojačano mjesto imenovan je Javier Solana (do tada je bio Glavni tajnik NATO-a)
3.2.3. Donošenje odluka u Vijeću
Vijeće EU-a je glavno zakonodavno tijelo
Kada donosi odluke o pitanjima iz I. stupa, ono donosi:
1. Obvezujuće akte: uredbe, smjernice i odluke
2. Neobvezujuće akte: preporuke i mišljenja
Kada Vijeće EU-a donosi odluke o pitanjima iz područja II.stupa ono donosi:
1. Zajedničke strategije
2. Zajednička stajališta
3. Zajedničke akcije
Kad Vijeće donosi odluke o pitanjima iz III. stupa, ono donosi:
1. Zajednička stajališta
2. Okvirne odluke
3. Odluke
4. Konvencije
Odluke se mogu donositi:
a. Jednoglasno
b. Većinom glasova članica, i to:
Običnom većinom
Kvalificiranom većinom
U početku je Vijeće donosilo odluke isključivo jednoglasno.
25
Kada se glasuje kvalificiranom većinom, svaka država članica ima pondenirani glas.
Pondeniranje ovisi o veličini i ekonomskoj snazi države te populaciji, ali i male države imaju
nekada “teži” glas nego bi to trebale imati s obzirom na svoju veličinu, populaciju i
ekonomsku snagu. U EU-15 je ukupni mogući broj glasova bio 87. Od ukupnih 87, za
kvalificiranu većinu je bilo potrebno 62 glasa “za”. Ako je 26 glasova bilo “protiv” odlulke oni
su blokirali donošenje odluke (tzv. blokirajuća manjina).
Prema protokolu uz Ugovor iz Nice, ukupan broj glasova u Vijeću kada bude imalo 27 članica
povećat će se na 345 glasova, a kvalificirana većina postizat će se sa 258 glasova “za”.
3.2.4. Promjene koje donosi Ustav EU-a
Ni stare ni nove članice nisu bile zadovoljne dogovorom iz Nice glede sastava tijela EU-a
nakon proširenja, Ustav EU-a predviđa neke promjene u sastavu i načinu funkcioniranja svih
tijela EU-a, pa tako i Vijeća EU-a. Ipak, za sada se još uvijek primjenjuju rješenja iz Nice dok
Ustav ne prikupi potrebne ratifikacije.
Prema Ustavu, Vijeće će redovito odlučivati kvalificiranom većinom, a drugačije samo kada je
tako izričito predviđeno Ustavom.
Kvalificirana većina će se, prema Ustavu, sastojati od najmanje 55% država članica koje
predstavljaju najmanje njih 15, a koje ujedno predstavljaju najmanje 65% populacije Unije.
Za blokirajuću manjinu potrebno je da protiv odluke glasuju barem 4 države.
Postoji i tzv. Super-kvalificirana većina. Kada Vijeće EU-a ne donosi odluku na prijedlog
Komisije, ni na inicijativu Ministra vanjskih poslova, glasuje se super-kvalificiranom većinom.
3.3. Europsko vijeće
26
Europsko vijeće je po svom sastavu najreprezentativnije tijelo EU-a.
Europsko vijeće sastaje se redovito bar 2 puta godišnje.
Fokus djelovanja Europskog vijeća je na donošenju strateških odluka o daljnjem
smjeru europskog integracijskog procesa.
Osobito je istaknuta uloga predsjednika vijeća. Tu funkciju svakih 6mj obnaša
predsjednik one države koja predsjedava EU-om.
Sastanci Vijeća obično se održavaju izvan očiju medija i javnosti te završavaju sa 20 do
30 stranica “predsjedničkih zaključaka” u kojima Vijeće kratko iznese javnostisvoje
stavove o temama o kojima se raspravljalo na tom summitu.
3.3.2. Promjene koje donosi Ustav
Vijeće je napokon pravno priznato kao jedno od tijela u institucionalnoj strukturi EU.
Zadaća Vijeća je poticanje razvoja EU-a i definiranje općeg političkog pravca razvoja
kao i utvrđivanje prioriteta u djelovanju EU-a.
Sadašnje šestomjesečno rotirajuće predsjedništvo Ustav zamjenjuje trajnijim oblikom
– Predsjednikom s mandatom od 2 i pol godine
3.4. Europska komisija
3.4.1. Sastav i uloga
Političko i izvršno-administrativno tijelo
Djeluje tako da je odlučivanje u njoj neovisno od volje država članica
Borba država članica da dobiju više povjerenika u Komisiji ukazuje na to da njeni
članovi ipak nisu potpuno neovisni od utjecaja nacionalnih političkih interesa
EK se često smatra “hibridnom” institucijom
27
Vijeće EU-a ili Vijeće ministara je Rimskim ugovorom predviđeno tijelo Zajednice i Unije koje tvore ministry država članica. Europsko vijeće je noviji institucionalni oblik kroz koji se formulira politika EU-a, a sastoji se od sastanaka predsjednika država ili vlada i predsjednika Europske komisije. VE je pak samostalna politička međudržavna organizacija osnovana 1948. godine sa sjedištem u Strasbourgu i sa svojim vlastitim tijelima.
Sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao
jedinstveno tijelo
Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima, a većinom se
radi o karijernim političarima
Komisija se sastaje tjedno. Sastancima predsjedava predsjednik Komisije.
Na sjednicama EK-a odluke se donose po kolegijalnom načelu, tj. Većinom glasova
članova Komisije, ali svi stoje iza odluke
Da bi mogla obavljati svoje zadatke EK ima razrađenu unutarnju strukturu koja se sastoji od:
1. Političke structure koju čine: predsjednik, povjerenici i njihovi kabineti
2. Upravne strukture koju čine: opće uprave – generalne direkcije, glavno tajništvo,
privremeni i stalni odbori stručnjaka i savjetnika, te ostale zajedničke službe i uredi
Svaki povjerenik ima vlastiti kabinet sastavljen od 3-7 stručnjaka.
Administrativni aparat Komisije je Glavno tajništvo koje koordinira rad između
pojedinih uprava/generalnih direkcija i ostalih tijela Komisije, daje stručne savjete,
osigurava prevođenje, daje statističke podatke, itd.
Na čelu glavnog tajništva je Glavni tajnik koji jednom tjedno koordinira rad svih
kabineta povjerenika., predsjeda sastanku svih direktora općih uprava, nazočuje
sjednicama Komisije i obavlja druge koordinativne i savjetodavne poslove.
U Komisiji je zaposleno oko 25.000 ljudi na raznim poslovima i u različitim svojstvima
(neki smatraju kako u Komisiji vlada podzaposlenost)
3.4.2. Zadaci
Najznačajnije zadaće Europske komisije su:
Priprema i predlaganje propisa
Izvršne i nadzorne ovlasti
Uloga u vanjskoj politici EU-a
3.4.2.1. Priprema i predlaganje propisa
28
Europska komisija ima isključivo pravo pripremati prijedloge propisa koje šalje drugim
nadležnim tijelima na raspravu i/ili usvajanje.
Prijedlozi Komisije pripremaju se u brojnim radnim skupinama i odborima unutar Komisije, a
njihov konačni tekst u pravilu usvajaju povjerenici na sjednicama komisije.
Komisija je jedina ovlaštena povući svoj prijedlog, a ovlaštena je i promijeniti svoj prijedlog
bilo kada tijekom zakonodavnog postupka.
3.4.2.2. Izvršne i nadzorne ovlasti
Europska komisija = glavno izvršno tijelo EU-a.
Izvršne su ovlasti Komisije ograničene u 2 pravca – komisija nema vlastitih tijela putem kojih
bi mogla provesti donesene odluke i propise o zemljama članicama, već ovisi isključivo o
nacionalnim tijelima u državama članicama, zaduženim za provedbu kako nacionalnih tako i
europskih propisa. Stoga se izvršne ovlasti Komisije ne sastoje od same provedbe odluka i
propisa na terenu već od brojnih provedbenih propisa koji svojom detaljnošću omogućuju da
se, često dosta općenito formulirani, propisi Vijeća EU-a mogu u praksi učinkovito provesti.
Razvijen je cijeli jedan mehanizam nacionalne kontrole rada Komisije prigodom donošenja
provedbenih propisa. Države u tu svrhu imaju osnovane odbore u kojima nacionalni
predstavnici analiziraju, procjenjuju, mijenjaju i na druge načine utječu na konačni sadržaj
provedbenih propisa Komisije.
Taj složeni postupak donošenja provedbenih propisa Komisije uz sudjelovanje ovih odbora
naziva se “komitologija” (comitology).
Postoje 3 vrste odbora:
1. Savjetodavni
2. Upravljački
3. Regulatorni
Sve tri vrste odbora sastavljene su isključivo od predstavnika svih država članica.
29
EK izriče upravne mjere u oblasti tržišnog natjecanja. U kriznim situacijama može donositi
razne mjere zaštite.
Komisija ima i važnu nadzornu ovlast u odnosu na države članice time što može tužiti
Europskom sudu pravde svaku članicu koja povrijedi neku odredbu osnivačkih ugovora
(“čuvarica integracije”).
3.4.3. Promjene koje donosi Ustav
3.4.3.1. Odredbe o Europskoj komisiji
Ustav izričito naglašava neovisnost, supranacionalni i integracijski karakter Komisije
Prema Ustavu, prva komisija koja će biti imenovana sukladno Ustavu sastojat će se od
po jednog predstavnika iz svake države članice, uključujući Predsjednika i Ministra
vanjskih poslova.
Kandidata za Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće
Ustav uvodi važnu novu funkciju – Ministar vanjskih poslova Unije – imenuje ga
Vijeće EU-a kvalificiranom većinom glasova u dogovoru s Predsjednikom Komisije i uz
odobrenje Europskog Parlamenta
Ministar vanjskih poslova Unije = void zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unije,
predsjeda posebnim Vijećem za vanjske poslove i istodobno će biti potpredsjednik
Komisije; ima pravo predlagati vanjskopolitičke i sigurnosne mjere, može predstavljati
Uniju
3.5. Europski parlament
3.5.1. Značaj i ovlasti
EP je tijelo predstavničke demokracije u EU
Razvio se iz Zajedničke skupštine, osnovane u okviru Europske zajednice za ugljen i
čelik koja se 1962.g. sama preimenovala u Parlament
30
70ih dobiva određene ovlasti odlučivanja o proračunu zajednice
U 90ima EP je dobio značajnu ulogu prigodom imenovanja predsjednika i članova
Europske komisije kao i njihova opoziva
80ih i 90ih godina – prigovor o nedostatku demokracije u funkcioniranju EZ-a –
pokušalo se u EZ-u takve prigovore ublažiti tako što se počelo davati sve više značaja
i nadležnosti EP-u napose u zakonodavnom procesu
EP je mogao uložiti veto na zakonski project Komisije, veto Parlamenta mogao je biti
skinut samo jednoglasnom odlukom vijeća
Parlament je mogao promijeniti ili odbaciti tzv.zajedničko stajalište Vijeća samo
apsolutnom većinom glasova u Parlamentu
“postupak odobrenja” – parlament samo odobrava ili odbacuje prijedlog odluke
“postupak samoodlučivanja” – postupak u kojem, prigodom donošenja određenih
propisa, zajednički i ravnopravno sudjeluju Vijeće i Parlament. Sam postupak
suodličivanja razlikuje se od postupka suradnje utoliko što je Parlament dobio pravo
da ako se ni nakon drugog čitanja propisa u Parlamentu ne postigne suglasnost
između Komisije i predlagatelja, Vijeća i Parlamenta, osniva se Odbor za mirenje kako
bi se našlo kompromisno rješenje
Sudjelovanje u donošenju propisa danas je već postao jedan od temeljnih poslova
Europskog parlamenta. Drugi važan posao EP-a je sudjelovanje u donošenju
proračuna. Treće, EP je zadržao i snažnu nadzornu ulogu. EP nadzire rad Vijeća i
Europske komisije. Zastupnici mogu Komisiji i Vijeću postavljati usmena i pismena
pitanja. Komisija je dužna podnositi godišnje izvješće o svom radu Parlamentu, a u
slučaju nezadovoljstva Parlamenta radom Komisije, može joj izglasat nepovjerenje.
Nadzornu ovlast Parlamenta prema Komisiji koju je EP već godinama ranije
prakticirao: istražna povjerenstva.
U okviru EP djeluje i pučki pravobranitelj kojemu se građani EU-a mogu obraćati sa
svojim pritužbama na rad tijela EU-a
Četvrta važna skupina ovlasti EP odnosi se na pojedine segmente vanjske politike EU-
a – u postupku primanja u članstvo nove države i usvajanja ugovora o pristupu novih
članica
3.5.2. Sastav i ustroj
31
Europski parlament danas ima 732 neposredno izabrana zastupnika, s time da je Ugovor iz
Amsterdama ograničio daljnji rast broja zastupnika na 700, a Ugovor iz Nice na 732.
Zastupnici se biraju svake pete godine na neposrednim izborima u svakoj državi članici.
Rad EP-a odvija se na zajedničkim parlamentarnim sjednicama i u raznim odborima.
Zastupnici uglavnom djeluju kroz i u okviru političkih skupina. Za osnivanje političke skupine
treba 14-29 zastupnika.
3.5.3. Promjene koje donosi Ustav
Prema Ustavu, zadaće Europskog parlamenta su nadalje iste, ali nešto pojačane. To je
sudjelovanje u donošenju propisa i proračuna, politička kontrola rada Komisije i Vijeća,
savjetodavna funkcija i izbor Predsjednika Komisije te odobravanje cijele Komisije.
EP može u drugom čitanju odbaciti prijedlog zakona ili predložiti promjene (amandmane), ali
samo apsolutnom većinom glasova.
Važne promjene u odnosu na Ugovor iz Nice odnose se na sastav Parlamenta. Ukupan broj
zastupnika u EP-u neznatno je povećan, ograničen je na 736, ali su kvote država nešto
drugačije raspoređene. Od datuma kada se Rumunjska i Bugarska priključe u EU pa sve do
2009.g. Parlament bi se trebao sastojati od 782 zastupnika. Predviđeno je također da će do
narednih izbora, 2009.g o budućem rasporedu mjesta u Parlamentu jednoglasno odlučiti
Europsko vijeće na prijedlog i uz odobrenje Parlamenta, s time da nijedna članica neće imati
manje od 6 zastupnika. Prema Ustavu, Parlament ne bi više samo odobravao predloženog
kandidata za Predsjednika Komisije nego bi ga sam, kvalificiranom većinom izabrao.
3.6. Sudovi Zajednice
3.6.1. Općenito
Zašto EU ima svoj vlastiti sustav sudova kada postoje nacionalni sustavi sudova u svim
državama članicama koji mogu suditi u sporovima koji proizađu iz primjene prava EU-a?
32
Zajednica smatra opravdano da pravo koje se donosi u tijelima Zajednice mogu na
jednoobrazan način u svim situacijama tumačiti i primijeniti samo posebni sudovi koji nisu
podložni nacionalnom pravu bilo koje države članice, a koji su osnovani i djeluju na razini
zajednice.
Sudovi Zajednice su:
1. Sud pravde Europskih Zajednica
2. Prvostupanjski sud Europskih Zajednica
Sudovi Zajednice osiguravaju autoritativno tumačenje prava Zajednice i sukladno tome
visoki stupanj jednoobrazne primjene prava Zajednice u njenim članicama.
Sudovi Zajednice uspjeli su ishoditi ovlast da u određenim situacijama mogu onim državama
koje ne poštuju ili ne primjenjuju pravo Zajednice izricati kazne.
3.6.2. Sud pravde Europskih zajednica (Europski sud pravde) - ESP
ESP sastoji se od po jednog suca iz svake države članice i od 8 pravobranitelja. Zajednički se
nazivaju: članovi suda. Imenuju ih države članice uglavnom iz redova istaknutih i iskusnih
pravnika, a mandate im je 6 godina.
ESP je nadležan odlučivati u sporovima koji se tiču prvog stupa, a koji proizlaze iz ugovora o
Zajednici ako ga ugovor na to ovlašćuje. Ugovorom iz Amsterdama ESP je dobio vrlo
ograničenu nadležnost u pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na
policijsku i sudsku suranju u kaznenim stvarima, a nema gotovo nikakvu nadležnost u
pogledu tumačenja odredaba Ugovora o EU koje se odnose na zajedničku vanjsku i
sigurnosnu politiku.
U okviru nadležnosti Europski sud pravde rješava:
Pitanja o tumačenju i valjanosti prava EZ
Tužbe protiv država zbog povrede obveza utemeljenih na pravu EZ-a
Tužbe protiv tijela EZ-a kojima se traži: poništenje akata koje su donjeli, naknada
štete
33
3.6.3. Prvostupanjski sud
Zbog preopterećenosti Suda pravde EZ-a predmetima, osnovan je 1988.g Prvostupanjski sud.
Sve do Ugovora iz Nice 2001.g ovaj sud je djelovao kao pridruženo tijelo Suda pravde, a ne
kao zaseban sud. Sastoji se od jednog suca iz svake države članice, ali ne postoje stalni
pravobranitelji pri Sudu.
3.6.4. Promjene koje donosi Ustav
Ustav predviđa Sud pravde EU kao neovisno tijelo EU-a koje osigurava poštivanje prava kroz
tumačenje i primjenu Ustava.
Ovo sudbeno tijelo sastoji se od 3 sudske instance:
1. Suda pravde
2. Općeg suda
3. Specjaliziranih sudova
Sud pravde EU-a zadržava dotadašnju opću nadležnost tako da će i nadalje suditi u 3
osnovne skupine predmeta:
1. Po tužbama
2. O prethodnom pitanju
3. U ostalim slučajevima predviđenim Ustavom
3.7.2. Agencije
To su tijela javnopravnog karaktera koja imaju vlastitu pravnu sposobnost, dakle odvojena su
od tijela EU-a. Osnivaju se sekundarnim aktima europskog sa ciljem da se postigne neki
specifični – tehnički, znanstveni ili upravljački – cilj, a uglavnom imaju savjetodavni karakter.
34
3.7.3. Interesne skupine
Pod nazivom “interesne skupine” podrazumijevamo razne nevladine udruge koje se često
nazivaju i lobističke skupine, grupe za pritisak i sl.
Značaj interesnih skupina nije samo u tome što one definiraju, artikuliraju i zastupaju
interese svojih članova na europskoj razini, nego i u tome što na taj način pomažu tijelima
EU-a, da prigodom donošenja odluka, imaju uvid u implikacije koje predložena rješenja imaju
na one gospodarske i socijalne grupe koje će takvim odlukama biti zahvaćene. Prihvaćanjem i
provođenjem u praksu usvojenih odluka u tijelima EU-a interesne skupine doprinose
legitimitetu EU politike među članicama.
35
EUROPSKA SOCIJLNA POLITIKA
13. 1. Uvod
Većina država nastoji odabirom svoje socijalne politike postići “državu blagostanja”,
promicati socijalnu pravdu, mir, osigurati socijalne ciljeve i ublažiti negativne
ekonomske posljedice za članove svog društva, svoje građane…
Europska zajednica je supranacionalna zajednica sui generis. Ona predstavlja dio
prava EU-a te bitan dio politike jedinstvenog tržišta.
Europska socijalna politika – grana prava koja se bavi radnim i socijalnim pravima na
supranacionalnoj razini, problematikom statusa građana Unije, obrazovanjem…
13.2. Razvoj Europske socijalne politike
EZ je osnovana kao ekonomska zajednica čiji je osnovni cilj bio ekonomski napredak država
članica – osnovni zadatak bio je uspostava zajedničkog (unutarnjeg) tržišta.
U Rimskom se ugovoru kojim je osnovana EEZ spominje da je njen cilj “unaprjeđenje radnih
životnih uvjeta svojih naroda”.
Važan element socijalne politike je sloboda kretanja radnika. S razvojem same EZ, uvidjela se
potreba razvijanja različitih vidova socijalne politike na supranacionalnoj razini. Socijalna
politika predstavlja srž nacionalne suverenosti, te se na nju gleda kao na ključni instrument u
očuvanju političkih režima i političke stabilnosti.
Upravo se iz tog razloga prenosenje ovlasti na tijela EZa harmonizacija propisa odvijala
ponekad vrlo tesko.
Ključni moment u razvoju europske socijalne politike su:
nastanak i počeci Europske ekonomske zajednice (1957.)
Socijalni akcijski program (1974.)
Jedinstveni europski akt (1986.)
Socijalna povelja (1989.)
36
potom Ugovori iz Maastrichta (1992.)
Amsterdama (1998.)
Ugovor iz Nice (2000.)
13.2.1. Počeci Europske ekonomske zajednice
U samom Rimskom ugovoru kojim je osnovana Europska ekonomska
zajednica nije bilo nikakvih specificnih odredbi o socijalnoj zastiti.
Teziste europske socijalne politike u to doba bilo je na slobodi kretanja
radnika.
Predviđena je bila samo suradnja drzava clanica u oblastima socijalnih
pitanja (narocito u vezi sa zaposljavanjem, radnim pravom i radnim
uvjetima, obrazovanjem i usavrsavanjem, socijalnom sigurnoscu,
sprecavanjem ozljeda na radu, zastitom na radu, pravom udruzivanja i
kolektivnim pregovaranjem).
Osnovan je Europski socijalni fond kako bi se povecale mogucnosti
zaposljavanja radnika zajednickog trzista i time pridonijelo porastu
zivotnog standarda. Zadatak fonda je da olaksa zaposljavanje radnika i
poveca njihovu geografsku i profesionalnu pokretljivost unutar EZ-a.
U EZ iz 1957. Imao je odredbe o jednakosti placa zena i muskaraca za isti
rad te o odrzavanju ujednacenosti propisa o placenom odmoru.
13.2.2. Socijalni akcijski program iz 1973.
Sastanak u Parizu 1972. Godine pokazao je da nije dovoljan samo
ekonomski napredak vec da i gradjani moraju osjecati i biti uvjereni u
pozitivne socijalne posljedice gospodarskog napretka.
Trebalo je smanjiti razlike u standardima življenja, a u to je naravno
trebalo uključiti sve socijalne partnere.
Komisija je 1973. Izradila SAP. Program je predviđao niz aktivnosti u
podrucju zaposljavanja, poboljsanje i uskladjivanje uvjeta zivota i rada,
sudjelovanje radnika u odlucivanju kod poslodavaca.
37
13.2.3. Jedinstveni europski akt 1986.
Znacaj Jedinstvenog europskog akta u podrucju socijalne politike je u
tome sto je po prvi puta uveo mogucnost donosenja propisa
kvalificiranom vecinom u Vijecu i to u podrucju zastite na radu – nije vise
bila potrebna suglasnost svih drzava clanica unutar Vijeca.
Europskoj komisiji nametnuta je obaveza razvijanja socijalnog dijaloga
izmedju poslodavaca i radnika na europskoj razini.
13.2.4. Povelja Zajednice o osnovnim socijalnim pravima radnika (1989.)
Prijedlog povelje o osnovnim socijalnim pravima radnika (Socijalna
povelja) usvojen je krajem 1989. Godine kao svecana deklaracija.
Socijalna povelja proklamira osnovna nacela radnih ljudi na kojima se
zasniva europski model radnog prava te promicu prava koja se odnose na
slobodu kretanja, zaposljavanje i placu, poboljsanje radnih i zivotnih
uvjeta, socijalnu zastitu, slobodu udruzivanja i kolektivno pregovaranje,
jednakost postupanja sa zenama i muskarcima, zastitu na radu te zastitu
djece, starijih i osoba s invaliditetom.
Ovlast EZ-a da u tim podrucjima donosi harmonizirajuce propise bila je
ogranicena nacelom subsidijarnosti. To znaci da je EZ imala pravo djelovati
samo onda kada je bilo izgledno da ce se ciljevi ucinkovitije ostvariti
ukoliko se djeluje na supranacionalnoj, a ne na nacionalnoj razini.
U tom razdoblju donesene sun eke directive značajne za slobodu kretanja
radnika i samostalno zaposlenih osoba, a odnosile su se na međusobno
priznavanje visokoškolskih diploma, te priznavanje profesionalnog
obrazovanja i usavršavanja
13.2.5. Ugovor iz Maastrichta (1992.)
Za daljnji razvoj socijalne politike trebala je revizija postupka donošenja propisa
38
Željelo se proširiti ovlasti, odnosno nadležnost EZ-a u području socijalne politike, kao i
olakšati postupak donošenja propisa
Sporazumom o socijalnoj politici proširen je raspon mjera koje su države članice
putem nadležnih institucija EZ-a mogle donjeti kvalificiranom većinom
Sporazum je također predviđao veću ulogu socijalnih partnera, koji ne samo da su
mogli sklapati kolektivne ugovore, već su ti ugovori odlukom Vijeća mogli dobiti erga
omnes učinak. Tim je postupkom npr. donesena direktiva o rodiljnom dopustu.
Ovim ugovorom uvedeno je novo poglavlje u koje UEZ donosi obrazovanje, strukovno
usavršavanje i mladež. Zajednica u tom području ima cilj razvijanje europske
dimenzije u obrazovanju, poticanje pokretljivosti studenata i učitelja, promicanje
suradnje između obrazovnih ustanova, razmjenu mladih i razmjene društveno-
obrazovnih nastavnika, te razvoj obrazovanja na daljinu
Uveden je status građanina Unije – radi se o posebnom status koji ne predstavlja
državljanstvo u nacionalnom smislu, ono ne zamjenjuje domaće državljanstvo, već ga
samo nadopunjuje
13.2.6. Ugovor iz Amsterdama
Ovim ugovorom gore spomenut Sporazum o socijalnoj politici inkorporiran je u UEZ
Izričito je potvrđeno da je socijalna politika u nadležnosti država članica, ali i u
nadležnosti EZ-a
Ciljevi socijalne politike definiraju se kao povećanje zaposlenosti, poboljšanje uvijeta
rada i života, socijalna zaštita, socijalni dijalog između poslodavaca i radnika, razvoj
ljudskih potencijala s ciljem trajne visoke stope zaposlenosti
U UEZ je uvrštena ravnopravnostravnopravnost muškaraca i žena kao jedan od općih ciljeva
zajednice
Predviđena je mogućnost usvajanja direktiva kvalificiranom većinom glasova u
području zaštite na radu, uvjeta rada, ravnopravnosti žena i muškaraca s obzirom na
mogućnosti koje se nude na tržištu rada kao i u području postupanja na poslu…
Jednoglasnost je još uvijek potrebna u području socijalne sigurnosti i socijalne zaštite
radnika, kolektivnih otkaza, predstavnika radnika, uvjeta zapošljavanja radnika iz
39
trećih država na području Zajednice te financijskih doprinosa stvaranju novih radnih
mjesta i promicanju zapošljavanja
Zajednica nadalje nema ovlasti u pitanjima plaće, prava na udruživanje, prava na
štrajk i pravo isključenja s rada
Predviđena je suradnja država članica i Zajednice na stvaranju koordinirane strategije
zapošljavanja i osobito promicanju kvalificirane, obrazovane i prilagodljive radne
snage i tržišta rada koje će se moći prilagoditi gospodarskim promjenama. Osnovan je
čak i Odbor za zapošljavanje, sa savjetodavnim statusom, radi unaprjeđenja i
koordinacije između država članica na području politike zapošljavanja i tržišta rada
13.2.7. Ugovor iz Nice (2001.)
Nije donio novosti u pogledu soc.pol, barem ne onoliko koliko se očekivalo
Temeljna zadaća tog ugovora bila je priprema EU za nadolazeće proširenje
Značajnija sadržajna izmjena je da je u nekim područjima, za koja je inače izričito
predviđeno donošenje direktiva jednoglasno u Vijeću, ipak moguće da Vijeće
jednoglasno odluči da će se direktive u tim područjima donositi kvalificiranom
većinom, sukladno postupku predviđenom u čl. 251 UEZ-a
Takva jednoglasna odluka vijeća o donošenju propisa kvalificiranom većinom moguća
je jedino u područjima zaštite radnika po prestanku njihova ugovora o radu,
zastupanja i kolektivne obrane interesa radnika i poslodavaca, uključujući
suodlučivanje, te uvjetima zapošljavanja za državljane trećih zemalja koji legalno
prebivaju na području zajednice
Jednoglasnost svih država članica još uvijek je potrebna u slučaju harmonizacije
propisa u području soc.sigurnosti i soc.zaštite radnika
13.3.1. Gospodarski i socijalni odbor
Ima savjetodavnu ulogu
Sastoji se od predstavnika različitih kategorija gospodarske i socijalne djelatnosti, a
osobito od predstavnika proizvođača, poljoprivrednika, prijevoznika, radnika,
trgovaca, obrtnika…
40
Ima 350 članova
Članove imenuje Vijeće jednoglasnom odlukom na 4 godine
Pri određivanju sastava odbora, mora se voditi računa o potrebi osiguravanja
odgovarajuće zastupljenosti različitih kategorija gospodarske i socijalne djelatnosti
13.3.2. Odbor regija
Savjetodavno tijelo koje se sastoji od predstavnika regionalnih i lokalnih tijela država
članica
Broj članova odbora određen je različito za svaku državu članicu, a Ugovorom iz Nice
predviđeno je da nakon proširenja broji maximalno 350 članova
Prije donošenja neke odluke obvezno je provesti i savjetovanje s Odborom regija npr.
kada se donose direktive o zapošljavanju
13.3.3. Europski socijalni fond
Radi povećanja mogućnosti zapošljavanja radnika na unutarnjem tržištu rada i time
poboljšanja životnog standard u EZ osnovan je Europski socijalni fond
Cilj mu je olakšati zapošljavanje radnika i povećati njihovu geografsku i profesionalnu
pokretljivost unutar Zajednice te olakšati njihovu prilagodbu na industrijske promjene
i na promjene u proizvodnim sustavima, osobito kroz strukovno usavršavanje i
prekvalificiranje
Fondom upravlja Komisija
Provedbene odluke vezane uz ESF donosi Vijeće nakon konzultacija s Gospodarskim i
soc odborom, te Odborom regija
13.3.4. Europski centar za razvitak stručnog usavršavanja
Osnovan je 1975.g sa sjedištem u Thessaloniki (Grčka)
Zadaća mu je pomagati i poticati razvoj stručnog usavršavanja i osposobljavanja na
europskoj razini
41
13.3.5. Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvijeta
Cilj = da doprinosi planiranju i ostvarivanju boljih uvijeta života i rada
Prioriteti su joj organizacija rada i kreiranje posla, dugoročni aspekti poboljšanja
radne okoline te optimalna raspodjela ljudskih aktivnosti u vremenu i prostoru
13.3.6. Stalni odbor za zapošljavanje
Osnovan je 1970.g
Cilj mu je uspostavljanje trajnog dijaloga i savjetovanja između Komisije, Vijeća i
socijalnih partnera kako bi se olakšala koordinacija politika tržišta rada država članica
13.3.7. Odbor za zapošljavanje
Osnovalo ga je Vijeće 2000.g
Sukladno ugovoru iz Amsterdama radi unaprjeđenja koordinacije između država
članica na području politike zapošljavanja i tržišta rada
13.3.8. Europska agencija za sigurnost i zdravlje na radu
Osnovana je 1994.g, kao pomoćno tijelo, sjedište joj je u Bilbau (Španjolska)
Cilj joj je snabdijevati tijela Zajednice, države članice i ostale sa tehničkim,
znanstvenim i gospodarskim podacima koji su od značaja za zdravlje i sigurnost na
radu
13.3.9. Europska služba za zapošljavanje
Osnovana je 1994.g
Svrha je omogućiti tražiteljima poslova i poslodavcima podatke te savjetovanje kako
bi se potaknula pokretljivost radne snage i transparentnost tržišta rada
Usluga se temelji na razmjeni informacija između partnera Europske službe za
zapošljavanje koji su međusobno umreženi
Pružaju se informacije o ponudi posla, regionalnim potrebama, uvjetimaživota i rada,
te se tako aktivno promiče sloboda kretanja radnika
13.3.10. Odbor socijalne zaštite
Osnovalo ga je Vijeće 2000.g.
42
Odbor ima savjetodavni status u svrhu promicanja suradnje na području soc.zaštite
13.3.11. Europski centar za industrijske odnose
Socijalni partneri su 1995.g zaključili sporazum kojim su osnovali Europski centar za
industrijske odnose
To je centar za obuku u kojem predstavnici udruga poslodavaca i sindikata država
članica EU-a proučavaju industrijske odnose u Europi
13.3.12. Ostali čimbenici
Postoji i niz drugih savjetodavnih tijela u čijem radu sudjeluju predstavnici
poslodavaca i radnika
Postoje savjetodavni odbori za sigurnost, higijenu i zaštitu zdravlja na radu, jednake
mogućnosti žena i muškaraca, slobodu kretanja radnika i strukovno obrazovanje
13.4. Zaključno razmatranje o socijalnoj politici EZ
Razlozi za postojanje socijalne politike na supranacionalnoj razini raznoliki su i snažni:
1. Stvaranje Europske monetarne unije i kriteriji konvergencije nametnuli su takve
okove na države članice da one više ne mogu samostalno regulirati kamatne stope i
tečajne liste kao instrumente u poboljšanju svoje međunarodne konkurentnosti.
Postoji bojazan da će kao negativna posljedica monetarne unije države članice željeti
sniziti standard radnog i socijalnog prava kako bi održale konkurentnost svoje
43
Europska socijalna politika
obuhvaća velik broj područja od
interesa za svakog
pojedinca, kao što su njegovo zapošljavanje,
uvjeti rada, zaštita na radu,
socijalno osiguranje,
ravnopravnost u odnosu na druge itd. Razvijala se
postupno i neuravnoteženo.
industrije. Da se to ne bi dogodilo potrebno je na europskoj razini održavati i
usklađivati minimalne standard saocijalne sigurnosti.
2. Socijalnu politiku treba promatrati kao ključnog faktora u stvaranju EU-a kao
gospodarstva visoke produktivnosti, visokog obrazovanja i visokih plaća. Reguliranje
socijalnih i radnih prava nije prepreka ekonomskom napretku već njezin poticaj
3. EU treba povezati s njenim građanima, te upravo oni moraju osjetiti korist
ekonomske i monetarne integracije
13.5. Suradnja s Republikom Hrvatskom
Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU predviđena je suradnja na
području socijalne politike i obrazovanja
Predviđena je suradnja na području zapošljavanja, koja bi se trebala posebno
usredotočiti na unaprjeđivanje službi za posredovanje u zapošljavanju i za
profesionalnu orjentaciju osiguravanjem podrške i promicanjem lokalnog razvoja
Na području socijalne sigurnosti nastojanja će biti usmjerena na prilagodbu sustava
soc.sigurnosti u RH novim gospodarskim i soc.zahtjevima. Suradnja bi se trebala
očitovati u mjerama kao što su studije, razmjene stručnjaka, te informatičke i
obrazovne aktivnosti
Suradnja će uključivati i prilagodbu hrvatskog zakonodavstva u pogledu radnih uvijeta
i jednakih mogućnosti za žene i muškarce
Radit će se i na poboljšanju razine zaštite zdravlja i sigurnosti radnika
Suradnja će uključivati i područje obrazovanja – cilj je podizanje razine općeg
obrazovanja i stručnih kvalifikacija u RH. Predviđeno je uključivanje RH u TEMPUS
program, te korištenje sredstava Europske zaklade za izobrazbu.
44