Postmodernizam u hrvatskoj dječjoj književnosti

Kad se govori o dječjoj književnosti, misli se na književnost kao sredstvo, na njezinu didaktičnost. Baš u

odnosu na tu funkciju ona se u novije vrijeme potvrdila kao samostalna, tj. književnosna. To ne znači

konstruiranje neke nove poetike dječje književnosti, nego potkrepljuje spomenutu činjenicu o sukladnom

životu dviju književnosti, „mlade“ i „stare“.

1. Verbalna (jezična) igra

Dječji pisac se igra jezikom bez obzira na žanr. Jezična igra u dječjoj književnosti jedna je od bitnih

pojavnosi njezine depedagogizacije (pisac ne piše zato da dijete pouči normi, nego da ju krši).

Jezična gipkost, sloboda, igra važna je prepoznatljivost suvremene hrvatske dječje književnosti:

Koko Pljunemtiuoko, razrednik Ljubo Grozni ili Vidjetćetevi, dva Š šuškaju u ŠaŠu, Oko mene su

hodi ljudali i u gledu me čudali (Balog). Upravo po navedenim osobina hrv. suvrem. knjiž. je

postmodernistička.

2. Zaigranost

Zaigranost dječje knjiž. primjenjiva je i u formi: Kanižaj će tzv. slikovnim, konkretističkim

stihovima sugerirati motive (žirafa, kuća, drvo i sl.).

3. Ironizacija

Ironičnost je jedno od bitnih obilježja suvremene hrv. dječje knjiž. , ne samo zato što je djelo time

u stanovitoj opreci „pedagoškom“ tekstu, nego što je posrijedi „nova angažiranost“, stav putem

smijeha i obratnoga smisla. Ironijom suvremena hrvatska dječja knjiž. nastoji izboriti svoj status.

(roman u trapericama). Ironija, koliko god djeluje neprimjereno u dječjem štivu – uozbiljuje ta

djela, daje im dublju dimenziju i distancira od današnjeg školničkog moraliziranja.

4. Žanrovska neodređenost (međužanrovske geminacije)

Žanrovska podjela u dječjoj nije komplementarna književnosti za odrasle. Od dominantnih

dječjih vrsta je bajka. Tu susrećemo (dječja knjiž.) i hibridnu vrstu roman-bajku ( ili bajkovit

roman) u kojem nije zanemaren samo kauzalitet, motivacijski sustav koji očekujemo u „pravom“

romanu, nisu samo osobiti likovi, nego je zanemareno vrijeme i prostor. Posrijedi je

bezvremenost bajke. U nekim dječjim romanima bajka ustupa mjesto i filmu. Npr.

Kadar 1: Osamljeni zavoj s raslinjem okolo. Pljusak kupa dianu. U njoj dvije glave: tatina i moja.

Kadar 2: Tata podiže ovratnik, uvlači vrat. Izlazi na pljusak. Psuje sve u šesnaest.

5. Parodija „klasične“ književnosti

Dok povijesni dječji roman literarizira nacionalnu povijest, drugi tematski izdanci – poglavito

„roman u trapericama“ pa i humoristički roman – povijesnu i književnu baštinu stavljaju u

parodijski kontekst:

Sve se odvija kao najljepši san. Sve do trenutka otrežnjenja; tada si opet kao prvo, obično jadno

malo drvo. A boli te i ludara. (Bitenac).

6. Hiperboličnost

Preuveličavanje je konstitutivan stilski postupak u dječjoj književnosti, naprosto stoga što se

mašta, maštovit zamišljaj najzornije iskazuju hiperboličnošću. U hiperb. stilske zamišljaje

ubrajamo i crno-bijelu tehniku, osporavanu u ne-dječjoj književnosti kao neuvjerljiv, nemimetički

pristup. A upravo je anti/mimezis svojstven postmodernizmu.

7. Citatnost (intertekstualnost)

Dječji pisac, preuzimajući koji primjer prijašnje književnosti, računa s poznavanjem toga djela

preko dječje lektire i potom sa snažnijom percepcijom svoga djela. Npr. u Sportskom životu

letećeg Martina Dubravka Jelačića Bužimskog glavni lik obožava Kiplingovu Knjigu o džungli i

autor u tom djelu odnose preslikava na odnose u Martinovoj sredini, u kojoj je Martin Mowgli, a

Šir Kan je zlo kojem se uvijek trebalo suprotstavljati.

8. Trivijalizacija

Solar u svojoj teoriji naglašava da postmodernistička djela svjesno ponekad preuzimaju postupke

trivijalne književnosti. To bismo u dječjoj književnosti mogli prevesti jednostavnošću, težnjom

pisca da bude komunikativniji. Matošec piše: Tikijevom licu nema se što reći. Lice kao lice: samo

usta su prava tikijevska.

9. Pripovijedanje izvan i pored autora

Kritičara ćemo u dječjoj književnosti zamijeniti književnim likom pa i samim djelom. Npr. Kušan

je zamislio da njegov roman Ljubav ili smrt piše glavni lik, Koko, kome autor ispravlja i dotjeruje

tekst, signira u tisku rukopisom i znakovljem za ispravljanje. Sanja Pilić roman O mamama sve

najbolje piše zajedno s tim tim romanom koji se rađa; roman piše mamu, mama roman, on je

izložen raznim opasnostima pa strepi za se: samo neka izmišljaju neka govore što hoće...Glavno

je da me Karamela dovrši (...) Glavno je da se kreće. Imam šansu da postanem avangardan ili da

odletim u kontejner za smeće, ravno kroz prozor.

10. Sinkronijske veze s masovnom kulturom

Oduvijek je u djeteta težnja – poistovjetiti se, biti netko drugi, kao uzor-junak, ponašati se,

oblačiti se kao on. Važno je biti moderan, važno je konzumirati suvremenu masovnu kulturu, a

nacionalna kultura se prezire. Flaker to naziva „civilizacijskim kompleksom“(najbolji primjer te

pojave je „jeans proza“).

11. Razaranje jezika, neknjiževne tvorbe

Jedno od obilježja suvremene dječje književnosti su „jezične diverzije“ – oponentski modeli i

konstrukcije, prodor žargona, slanga i sl. Obilje je potvrda u suvremenim djelima, ne samo u

leksiku nego i u sintaksi miješanjem dijalekata ili kojeg stranog jezika, zamjenom konkretno –

apstraktno, hotimičnom depoetizacijom. Npr. Sanjica iz Lidijine sobe. Mala je stvarno ko avion,

ko cijela Lufthansa. Ispitivala me cijelu večer o tebi. Nabacio sam ekonomsko-propagandni

program. Tvoja je. Prodano. Kupljeno? (Krilić)