VISOKA ŠKOLA ZA EKONOMIJU I INFORMATIKU PRIJEDOR

Dr Milovan Dragić

P O S L O V N E F I N A N S I J E

PRIJEDOR, 2012.

PREDGOVOR

Skripta Poslovne finansije napisana je prema nastavnom planu i programu istoimenog predmeta za studente druge godine studija Visoke škole za ekonomiju i imformatiku Prijedor. Poslovne finansije danas predstavljaju modernu teorijsku i praktičnau disciplinu koja proučava finansijsko upravljanje u privrednim društvima. Zbog toga, u skripti je zastupljen upravljački pristup izučavanju poslovnih finansija koji je karakterističan za savremene uslove. Sadržaj skripte upoznaje studente sa osnovnm elementima koji čine sistem finansijskog upravljanja u privrednim društvima, a koji je koncipiran i prikazan u svijetlu sistematskog razmatranja problema finansijske funkcije privrednih društava preko koje se i ostvaruje sistem upravljanja finansijama privrednih društava.

Način i stil izlaganja, kao i terminologija koja je korišćena u ovoj skripti prilagođeni su studijama druge godine Visoke škole za ekonomiju i imformatiku Prijedor, s tim što će zbog različitih specifičnosti pojedinih oblasti koje skripta sadrži, studenti moći da se upoznaju i sa čitavim nizom novih pojmova i sadržaja koji su ovdje obrađeni na sasvim primjeren način.

Respektujući značaj problema koji spadaju u domen finansijske funkcije privrednih društava autor je pristupio zadatku da izloži ciljeve, principe, metode i mjere kojima se finansijska funkcija služi u procesu upravljanja finansijama privrednih društava. Zbog toga, skripta može poslužiti i svima onima koji se na bilo koji način bave problematikom poslovnih finansija, odnosno finansijskim menadžmentom uopšte. Skripta načelno tretira samo fundamentalne, odnosno trajne osnove finansijskog upravljanja u privrednim društvima pa se stoga korisnicima ovoga štiva preporučuje da za dopunu koriste i odgovarajuće priručnike.

Prvo izdanje skripte uvijek nosi i određene slabosti. Svjestan toga, autor će sa zahvalnošću prihvatiti svake dalje sugestije i dobronamjerne kritike koje bi mogle doprinjeti tome da ova skripta u svojim narednim izdanjima još više ispuni svrhu kojoj je namijenjena.

Prijedor, aprila 2012.

Autor

1

I SISTEM FINANSIJSKOG UPRAVLJANJA

UVOD

Finansije predstavljaju široku i dinamičnu naučnu oblast, kao poseban dio nauke o ekonomiji privrednih društava. Često se definišu kao nauka o upravljanju novcem. Ova naučna disciplina obuhvata tri povezane oblasti: oblast novca i tržišta kapitala, investiranje i finansije privrednog društva.

Finansije privrednih društava čine najširu oblast finansija. One su orijentisane na problematiku upravljanja finansijama jednog. privrednog društva. Uobičajen naziv za taj dio finansija su poslovne finansije ili finansijski menadžment.

Poslovne finansije predstavljaju relativno novu naučnu disciplinu NЈihov početak se vezuje za početak 20. vijeka. Kao akademski predmet, u savremenom smislu, one su počele da se razvijaju tek negdje krajem pedesetih godina 20. vijeka. Taj razvoj je bio vrlo dinamičan i buran. NJegovu bitnu karakteristiku čini, prije svega, sve izrazitiki prelaz od apstraktnog ka analitičkom načinu razmišljanja i izlaganja; od čisto deskriptivnog do prevashodno metodološkog pristupa problemima donošenja poslovno-finansijskih odluka. Zbog toga je neophodno objasniti, najprije, šta to čini osnovnu preokupaciju poslovnih finansija u privrednom društvu i čime one treba da se rukovode prilikom donošenja pomenutih odluka.

Za uspješno upravljanje finansijama, privrednog društva neophodna su znanja iz ekonomike privrednog društva, računovodstva, finansijske matematike i organizacije privrednog društva. Od posebne važnosti su podaci računovodstva, odnosno knjigovodstva. Za njih se često kaže da su jezik finansija.

1. PREDMET IZUČAVANJA POSLOVNIH FINANSIJA

Početkom 20. vijeka izdvojeno je, iz opšte problematike upravljanja novcem, posebno područje izučavanja koje je okrenuto tokovima vrijednosti novca u jednom privrednom društvu. To područje izučavanja nazvano je finansijama privrednog društva. Razvoj finansija privrednog društva je iniciran praktičnim razlozima. Pojavili su se problemi u usklađivanju i kontroli dva paralelna toka vrijednosti: robnog i novčanog. Početak procesa proizvodnje zahtijeva nabavu matrijalnih faktora proizvodnje (sirovina, materijala, osnovnih sredstava, radne snage), odnosno prilive u robnom toku privrednog društva. U tržišnim uslovoma nabavka faktora proizvodnje podrazumijeva raspolaganje novčanim sredstvima za njihovo plaćanje. Odnosno, bez odliva novčanih sredstava nema priliva u robnim tokovima privrednog društva. Na priliv novčanih sredstava preduzeće može računati tek poslije završenog ciklusa proizvodnje i prodaje proizvoda i usluga – dobijenih od nabavljenih faktora proizvodnje. Iako se robni i novčani tok u procesu aktivnosti privrednog društva odvijaju istovremeno, ne postoji praktična mogućnost sinronizacije ta dva toka u vremenu ili u pravcu kretanja. Iz te činjenice proizlazi da je obezbjeđenje novčanih sredstava garancija za pokretanje robnih tokova u privrednom društvu (nabavka, proizvodnja i prodaja).

Novčana sredstva neophodna za pokretanje procesa aktivnosti privredno društvo može nabaviti iz sopstvenih i tuđih izvora. Za razliku od sopstvenih izvora, svaki priliv novca u privredno društvo izvan redovnih robnih tokova nameće privrednom društvu preciznu i čvrstu obavezu vraćanja primljenih novčanih sredstava i plaćanja

2

njegove cijene (kamate). Ukoliko pokriće tako formiranih obaveza prema izvorima prevaziđe primanja iz tekućih priliva od realizacije (odliv iz robnih tokova) privredno društvo se suočava sa neusaglasnošću u svojim novčanim tokovima (više dospijelih obaveza od raspoloživog novca), koja može da prevaziđe ili pribavljanjem novih eksternih izvora ili prekidom poslovne aktivnosti i rasturanjem privrednog društva. Neophodnost održavanja finansijske ravnoteže, kao uslova dugoročne egzistencije privredno društvo, nameće obavezu neprekidne kontrole i usmjeravanja tokova novca u privrednom društvu, odnosno upravljanje finansijama privrednog društva.

1.1. Tradicionalno shvatanje predmeta poslovnih finansija

Prve decenije 20. vijeka obično se vezuju za pojavu poslovnih finansija. Njih kaarakteriše velika koncentracija kapitala i stvaranje velikih privrednih društava u oblasti proizvodnje čelika, nafte itd. Ekonomska nauka tog perioda je uglavnom usmjerena na izučavanje rasta privrednih društava, odnosno probleme konstituisanja korporacija. Velike potrebe za kapitalom u takvim privrednim društvima inicirale su orijentaciju finansija privrednih društava na izučavanje problematike potencijalnih izvora finansiranja, instrumenata obezbjeđenja potrebnih finansijskih sredstava i institucija tržišta kapitala. Pored instrumenata i funkcionisanja finansijskog tržišta značajna pažnja je posvećena sagledavanju pravila finansiranja, zakonske i poreske regulative, pravnih i finansijskih odnosa izmeđ privrednih društava i izvora finansiranja.

Donošenjem antimonopolskih zakona 20-ih godina u Americi je označilo kraj nekontrolisanog rasta kroz monopolizaciju privrede. Ta nova situacija u žižu finansija donosi probleme ''umjerenog'' razvoja privrednih društava u skladu sa prilikama na tržištu i okruženju. Problemi obezbjeđenja potrebnog kapitala na tržištu forsiraju izučavnje hartija od vrijednosti, berze i berzanskih posrednika.

Velika ekonomska kriza 30-ih godina u Americi na polju finansija privrednih društava u prvi plan izbacuju probleme očuvanja kapitala, bankrotstva i restruktuiranja privrednih društava, kao i pitanja održavanja likvidnosti. Primaran problem u finansijskim odnosima postaje zaštita povjerilaca. Povećana je državna kontrola poslovanja. privrednih društava.

Pored pretežne orijentacije na problematiku finansiranja (pasiva bilansa stanja), tradicionalno shvatanje područja poslovnih finansija karakteriše:

- pozicija eksternog posmatrača, pošto na događanja u privrednom društvu više gleda očima kreditora, nego onoga ko donosi odluke o konkretnim ulaganjima,

- pretjerana okrenutost akcionarskim privrednim društavima i događanjima koja su vrlo rijetka (spajanja, konsolidacije, restruktuiranje), što je imalo za posljedicu marginalizovanje ostalih oblika organizovanja i problema sa kojima se privredna društva svakodnevno suočavaju i

- izrazita deskriptivnost i apstraktnost u pristupu problemima.

1.2. Savremeno shvatanje predmeta poslovnih finansija

Sredina 50-ih godina 20. vijeka se često označava kao prelom u razvoju finansijaskog mišljenja, odnosno kao kraj tradicionalnog shvatanja područja poslovnih finanansija. Poslovne finansije polako počinju da prerastaju u aktivnog kreatora poslovnih odluka. Iz današnje perspektive može se identifikovati nekoliko

3

razloga koji su uslovili drugačiji pristup upravljanju finansijama privrednih društava: - nemogućnost tradicionalnog pristupa da ponudi rješenja na niz važnih i

svakodnevnih pitanja, kao što su: koliko su namjeravana ulaganja sigurna? da li će ulaganja donijeti zadovoljavajuće prinose? šta su troškovi finansiranja?

- brzi ekonomski rast poslije drugog svjetskog rata, promjene u tehnologiji i zaoštrena konkurencija nameće potrebu pažljivog biranja alternativa u koje će biti uložen ograničen kapital privrednih društava

- razvoj finansijskih tržišta i zakonske regulative koja štiti potencijalne investitore.

Sve je ovo povećalo broj interesnih grupa, direktno i indirektno, zainteresovanih za poslovni uspjeh privrednih društava: akcionari, kreditori, zaposleni, država, kupci, dobavljači. U tom kontekstu, za uspješno upravljanje finansijam privrednih društava više nije dovoljno naći adekvatne izvore finansiranja, već se posebna pažnja poklanja pitanjima: gdje ograničeni kapital uložiti i koji se efekti od tih ulaganja očekuju. To znači, da u ovoj fazi tradicionalan zadatak obezbjeđenja potrebnog kapitala za nesmetano odvijanje procesa aktivnosti privrednih društava biva dopunjen sa još dvije dimenzije:

- alokacija raspoloživog kapitala na alternativne potrebe i - upravljanje kapitalom.

Naravno, do ovih promjena nije došlo odjednom, već su one postepeno inkorporirane u finansijsko mišljenje:

- sredinom 50-ih godina 20. vijeka počinju da se koriste različite analitičke tehnike sa ciljem da se ograničeni kapital privrednih društava alocira na ulaganja koja obećavaju najveće efekte. Na bazi tih analiza donose se odluke o kapitalnim ulaganjima, strukturi kapitala, politici raspodjele, upravljanju obrtnim sredstvima itd.,

- od kasnih 60-ih godina 20. vijeka intezivno se izučava veza rizik-prinos sa ciljem da se otkrije kako maksimirati prinos za dati nivo rizika. Istovremeno se traže načini da se reducira rizik: optimalno struktuiranje aktive i pasive, portfolio teorija i slično,

- inflacija 70-ih 20. vijeka je smanjila profitabilnost privrednih društava, uvećala dugove i izazvala smanjenje sopstvenog kapitala, čime je bitno povećan finansijski rizik. Takva situacija je nametala potrebu da se raniji problem maksimiranja vrijednosti preduzeća uključe i efekti inflacije, odnosno da se redefinišu modeli za poslovno odlučivanje i prilagode inflatornim uslovima,

- 80-te godine 20. vijeka su zbog dejstva inflacije u prethodnom periodu poznate po rekordnom broju bankrostava. U cilju zaštite od povećanih rizika bankrotstva u fokusu poslovnih finansija su prinosi, odnosno pažnja se koncetriše na visoko profitabilne proizvode iz proizvodnog programa. To praktično znači prestruktuiranje ili redukciju kapaciteta,

- na poslovne finansije 90-ih godina 20. vijeka posebno utiče deregulacija finansijskih institucija. Istovremeno su prisutne i dvije globalne tendencije: globalizacija tržišta, odnosno sve većei uticaj globalnog svjetskog tržišta na poslovnu aktivnos privrednih društava, rapidan porast značaja komunikacionih tehnologija i brz ulazak kompjutera u područje finansijske analize i odlučivanja.

Upravljanje finansijama privrednog društva obuhvata tri područja: - nabavku kapitala :finansiranje,

4

- upotrebu kapitala : investiranje i - upravljanje kapitalom : održavanje likvidnosti.

Tri su ključna pitanja na koja odgovare treba da pruži finansijski menadžment privrednog društva:

- kolika treba da budu ulaganja u privredno društvo? - kakva struktura ulaganja treba da bude? - kako ta ulaganja treba da budu finansirana?

Navedena pitanja su međusobno povezana i odgovor na njih podrazumijeva koordinaciju sa ostalim funkcijama (nabavnom, proizvodnom i prodajnom), čije nesmetano funkcionisanje treba da obezbijedi finansijska funkcija. Odgovori na ova pitanja pretpostavljaju postojanje teorijski i analitički verifikovanih kriterijuma za donošenje racionalnih odluka o ulaganju u poslovna sredstva i načinu finansiranja tih ulaganja. Stvaranje takve osnove za poslovno odlučivanje podrazumijeva:

- jasno definisan cilj finansijskog upravljanja i - razrađenu analitičku aparaturu:

a) planiranje potrebnih ulaganja u osnovna i obrtna sredstva b) izbor finansijskih standarda pomoću kojih se može mjeriti i rangirati efektivnost pojedinih alternativa.

Poslovne finansije (finansijska funkcija privrednog društva) su, istorijski posmatrano, evoluirale od servisa koji ispunjava zahtjeve nabavke, proizvodnje i prodaje za kapitalom u zasebnu funkciju privrednih društava, koja prožima i lebdi nad ostalim funkcijama privrednog društva.

2. POSLOVNE FINANSIJE I DRUGE FINANSIJSKE DISCIPLINE

Finansije su veoma razuđena i dinamična oblast i one direktno utiču na život svakog pojedinca i organizacije, bez obzira da li se radi o finansijakoj ili nefinansijskoj organizaciji, privatnoj ili javnoj, velikoj ili maloj o profitnoj ili neprofitnoj. ''Finansije se mogu definisati kao umjetnost i nauka upravljanja novcem. Praktično, svi pojedinci i organizacije stiču novac, troše ga ili ulažu. Finansije se bave tim procesima, zatim institucijama, tržištima i instrumentima, uključujući i transfer gotovine između pojedinaca, privrede i države.'' (Američki ekonomist, Prof. dr Gitman).

Navedeni autor svrstava finansije prema alternativama za zaposlenje, u dvije velike grupe: finansijske usluge i menadžerske finansije. U finansijske usluge ubraja banke, finansijske kompanije, štedionice i kreditne asocijacije, kreditne unije i sl. Zatim govori o ličnom finansijskom planiranju, gdje su finansijske institucije: brokerske firme, kompanije za životno osiguranje, konsalting firma i dr. Zainteresovane za korišćenje usluga pojedinaca sposobnih da pruže stručne savjete korisnicima u vezi sa upravljanjem njihovim ličnim finansijskim poslovima. Takođe su značajni finansijski poslovi u vezi sa investiranjem, kao što su broker hartija od vrijednosti, analitičar hartija od vrijednosti u brokerskoj firmi, kompaniji za životno osiguranje ili nekoj drugoj finansijskoj instituciji. Na kraju se govori o poslovima, kao što su agent za prodaju nepokretne imovine, posao u hipotekarnoj banci i sl.

Menadžerske finansije se odnose na poslove finansijskog menadžera u poslovnoj firmi kao što su: upravljanje gotovinom, finansijsko planiranje, kreditna administracija, investiciona analiza, pribavljanje sredstava i sl. Finansijski menadžeri

5

mogu upravljati finansijskim poslovima i drugim finansijskim poslovima i u drugim finansijskim i nefinansijskim organizacijama, privatnim ili javnim, profitnim ili neprofitnim i sl.

Američki ekonomist, Prof. dr G.A. Aragon u knjizi Finansijski menadžment govori o oblasti studija finansija: ''Na primjer, studiranje finansija korporacije odnosi se, prije svega, na poslovne, investicione i finansijske aktivnosti nefinansijskih organizacija. Javne finansije se bave aktivnostima vlada:studiranje neprofitnih organizacija odnosi se na aktivnosti obrazovnih institucija, bolnica, dobrotvornih udruženja isl. Studiranje ličnih finansija odnosi se na poslovne investicione i finansisjske aktivnosti pojedinaca. Studiranje finansijskih institucija i tržišta odnosi se na aktivnost banaka, kompanija za životno osiguranje , penzionih fondova i dr. Studiranje međunarodnih finansija odnosi se na poslovne investicione i finansijske aktivnosti multinacionalnih kompanija. I na kraju, aspekti finansija koji se odnosi na investiranje bavi se procjenom hartija od vrijednosti za potrebe ulagača.'' Poslije toga, autor ističe da su finansijse široka naučna oblast, koje se, u suštini, odnosi na novac i kad god se govori o novcu, onda se sigurno radi o finansijama.

Detaljnije objašnjenje pojedinih oblasti finansija daje američki ekonomist, Prof. dr Hampton i ta izlaganja sistematizuje ovako:

1. Javne finansije - koriste se u federacijama, državama i lokalnim vladama - proučavaju poreze i druge prihode - teže neprofitnim ciljevima

2. Institucionalne finansije - proučavaju banke, osiguravajuće kompanije i penzione fondove - studiraju štednju i informacije o kapitalu

3. Hartije od vrijednosti i investicione analize - koriste ih individualni i institucionalni investitori - mjere rizik u transakcijama sa hartijama od vrijednosti - mjere očekivani prinos

4. Međunarodne finansije - studiraju ekonomske transakcije između država i pojedinaca na

međunarodnom planu - odnose se na tokove između država

5. Poslovne finansije (finansijski menadžment) - studiraju finansijske probleme individualnih firmi - traži izvore jeftinih sredstava - traži rentabilne poslovne aktivnosti

Prema tome, poslovne finansije, kao naučna disciplina, pomažu privrednom društvu da lakše rješava probleme koji se javljaju u vezi sa pribavljanjem i optimalnom alokacijom finansijskih sredstava. Razvijene su mnoge metode, instrumenti i tehnike, kao pomoć menadžeru u donošenju odluka, koje će iziskivati manje troškove kapitala i usloviti povećanje prinosa na uložena sredstva.

3. CILJEVI FINANSIJSKOG UPRAVLJANJA

U najopštijem smislu moglo bi se reći da se ciljevi finansijskog upravljanja iscrpljuju se u zahtjevima za maksimiranjem rentabilnosti uz održavanje zadovoljavajućeg

6

stepena likvidnosti. Likvidnost predstavlja relativno jednostavan koncept. Ona označava sposobnost privrednog društva da izvršavaju dospjele novčane obaveze uz određavanje potrebnog obima i strukture obrtnih sredstava za obavljanje tekućeg poslovanja i očuvanja dobrog kreditnog boniteta. Rentabilnost, međutim, nije moguće definisati na tako jednostavan način. Zbog toga ćemo ovom problemu posvetiti više pažnje kroz raspravu o vlasničkom i poslovnom konceptu privrednog društva.

3.1. Vlasnička teorija privrednog društva

Vlasnička teorija privrednog društva izvedena je iz karaktera i ponašanja privatnog privrednog društva u kome su funkcije vlasništva i preduzetništva personificirane u istom licu, odnosno licima. Prema toj teoriji, ukupna poslovna sredstva smatraju se svojinom vlasnika koji istupa istovremeno u svojstvu preduzetnika, odnosno upravljača poslovnom aktivnošću zbog koje je to privredno društvо osnovano. Analogno tome i svi dugovi privrednog društva predstavljaju ličnu obavezu vlasnika, odnosno preduzetnika, za čije izmirenje on garantuje kako poslovnom tako i ličnom imovinom. Takva privredna društva osnivaju se, po pravilu, u obliku inokosnih i ortačkih firmi.

Inokosno privredno društvo se nalazi u vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika. Vlasnik ulaže kapital u poslovnu imovinu, odnosno aktivu, sa namjerom da obavljanjem određene aktivnosti maksimira dobitak kao prinos na sopstveni (inokosni) kapital. Periodično ostvareni dobitak se može izuzeti iz privrednog društva za potrebe lične potrođnje ili akumulirati, odnosno reinvestirati u preduzeće prema sopstvenom nahođenju. U pasivi bilansa stanja vrijednost njegovog ulaganja u privredno društvo prikazuje se obično na ličnom računu kapital (Rn vlasnika '''A''). Ta vrijednost se sastoji od iznosa početnog ulaganja uvećanog za periodični dobitak i umanjenog za periodični gubitak i povremena izuzimanja novčanih sredstava za zadovoljavanje ličnih potreba. Vrijednost angažovanog sopstvenog kapitala, kao i ostvarena perspektivna rentabilnost određuju presudno kreditni bonitet takvog privrednog društva, s tim što za preuzete dugove, dugoročne i kratkoročne, odgovara isključivo vlasnik svojom ukupnom imovinom, poslovnom i ličnom.

Ortačko privredno društvo se razlikuje od inokosnog samo po tome što umjesto jednog ima više vlasnika. Ugovorom o ortakluku vlasnici utvrđuju iznos početnog ulaganja kapitala svakog od njih, preduzetničke plate i druge naknade, način raspodjele dobitka i pokriće gubitka, kao i druge odnose koji mogu biti od značaja za zajedničko vođenje poslova. Na strani izvora finansiranja, u pasivi bilansa stanja interesi svakog ortaka predstavljeni su posebnim pozicijama (Rn ortaka ''A'', ''B'', ''V'') koje su gotovo identične računu vlasnika u inokosnom privrednom društvu. Pošto zajednički dijele rizik privređivanja, poslovni i finansijski, ortaci i za dugove svoga privrednog društva odgovaraju solidarno, cjelokupnom svojom poslovnom i ličnom imovinom.

Sreću se, međutim, i ortačka privredna društva sa ograničenom odgovornošću,. Karakteristike takvog privrednog društva su u tome čto jedan ili više ortaka ograničavaju svoju odgovornost za dugove i gubitke na iznos početnog ulaganja kapitala što praktično znači da u slučaju insolventnosti privrednog društva povjerioci ne mogu posegnuti za njihovom ličnom imovinom. Zbog toga što preduzimaju daleko manji rizik, ortaci sa ograničenom odgovornošću obezbjeđuju, po pravilu, i

7

relativno manje učešće u dobiti privrednog društva i ograničeno, ili nikakvo, pravo u upravljanju i vođenju poslova.

Kod vlasničkog privrednog društva periodični rezultat javlja se prosto kao iznos neto dobitka ili gubitka iz poslovanja koje vodi sam vlasnik, ili se obavlja u njegovu korist posredstvom organizacije, sredstva i osoblja koju je sam osnovao i održava je sopstvenim odlukama. Okosnicu strukture vlasničke teorije čini, zbog toga, koncept čiste imovine ili ’’neto vrijednosti.’’ Osnovni motiv poslovanja prema tome treba tražiti u bilansnoj jednačini:

UA – UO = NV

To znači da ukupna sredstva (UA) vlasnika umanjena za ukupne obaveze – dugove (UO) daju njegovu veto vrijednost u svakom trenutku. Pošto je cilj vlasnika da maksimira svoju neto vrijednost svi poslovi privrednog društva vezani su za ovu jednačinu.

Polazeći od takvog načina razmišljanja, izgledalo je logično da se u pasivi bilansa stanja podvoje interesi vlasnika od interesa povjerilaca, što je dovelo do konfrontacije sopstvenih i pozajmljenih izvora finansiranja kao osnоvnih determinanti finansijske strukture vlasničkog privrednog društva.. Unutar sekcije sopstvenog (vlasničkog) kapitala nije bilo, i nema realne, sem možda analitičke, potrebe da se pravi razlikovanje između početnog ulaganja u privredno društvo i periodičnog prirasta ''neto vrijednosti'' iz poslovanja iz prostog razloga što se kod vlasničkih privrednih društava. ne pravi razlika između poslovne i lične potrošnje, poslovnih sredstava i lične imovine vlasnika s obzirom da su jedna i druga podložne ''izvršenju'' u slučaju insolventnosti ili likvidacije. Drugim riječima, uspostavljanje razumnih odnosa između pomenutih kvantiteta oduvijek je bilo i ostaje, isključivo u kompentenciji vlasnika kao preduzetnika, što zavisi, prije svega, od njegovih individualnih sklonosti prema potrošnji i akumulaciji.

Razuman vlasnik, u funkciji preduzetnika, treba da svakako vodi računa o stepenu i strukturi zaduženosti privrednog društva. Kao takav, u sekciji pozajmljenog kapitala on mora odvojeno da bilansira i kontroliše kratkorčne obaveze i dugoročne dugove i njihov relativni odnos, s obzirom da ti izvori nisu podjednako podobni za sve oblike ulaganja u poslovna sredstva. Stepen ukupne zaduženosti privrednog društva zavisio bi od sklonosti vlasnika prema rentabilnosti i riziku likvidnosti i sigurnosti, dok odnos kratkoročnog i dugoročnog duga mora da bude stavljen u zavisnost od ročnosti ulaganja u poslovna sredstva čijem funkcionisanju su namijenjeni.

3.2. Teorija entiteta privrednog društva

Mada vlasnička privredna društva, inokosna i ortačka, brojčano danas preovlađuju u savremenim privredama, njihovo relativno učešće u ukupnom društvenom proizvodu i nacionalnom dohotku tih zemalja je relativno skromno. U savremenim uslovima privređivanja, naime, vodeću ulogu imaju privredna društva, entiteti koja predstavljaju osmostaljene privredno-pravne subjekte u kojima je došlo do podvajanja funkcije vlasništva na sredstvima za proizvodnju, odnosno poslovnim sredstvima, od funkcije preduzetništva koja se ogleda u kompentenciji i odgovornosti za donošenje dobrih i racionalnih poslovnih odluka, razvojnih i tekućih.

Pojam entiteta privrednog društva vezuje se za nastanak korporacija kao prvobitnog oblika privrednog društva sa javnom odgovornošću. Za razliku od inokosnih i

8

ortačkih privrednih društaava., korporacije su omogućile i pospješile podruštvljavanje i koncentraciju raspoloživog kapitala, čime je enormno podstaknut njihov rast i razvoj i vodeća uloga u privredama razvijenih zemalja.

Može se posebno zapaziti da ta privredna društva nemaju u finansijkoj strukturi izvore sopstvenog kapitala u vlasničkom smislu, s obzirom da se njihovi vlasnici, makar u teorijskom smislu, nalaze izvan njih u licu akcionara. Zbog toga bi se za tako komplikovanu pasivu bilansa stanja prije moglo reći da izražava ukupne obaveze ovih privrednih društava, što je recipročno pravu povjerilaca i vlasnika na ukupna poslovna sredstva kojima se ta privredna društva koriste za svrhe privređivanja. Međutim, veoma često se pojmovi ''akcijski'' i ''sopstveni'' kapital u finansijskoj strukturi privrednog društva entiteta poistovjećuju. Takva poistovjećivanja nisu suštinski značajna sve dok privredno društvo uspješno posluje i egzistira kao privredni subjekt. Ipak, razlika između tih pojmova postaje jasna i bitna u trenutku likvidacije privrednog društva kada ono za poslovna ulaganja, poslije podmirenja interesa povjerilaca, mora da podnese račun eksternim vlasnicima kapitala.

Emisijim akcija, običnih i preferencijalnih, formira se akcijski, odnosno legalni kapital kao trajni eksterni izvor finansiranja poslovnih sredstava privrednog društva, koji se javljaju u pasivi njegovog bilansa stanja. Posebno valja istaći da se na atributu trajnosti uloženog kapitala insistira sa stanovišta privrednog društva, a ne njihivih akcionara. Pošto akcije ne glase na ime, nego na donosioca, svaki akcionar, pogotovo u uslovima razvijenog tržišta kapitala, može da proda akcije koje posjeduje a da pri tome ne ugrozi kontinuitet korporacije kao privrednog društva. Ako korporacija emituje akcije sa utvrđenom nominalnom vrijednošću, akcijski kapital u aktivi bilansa stanja privrednog društva biće jednak nominalnoj vrijednosti akcija u opticaju. Pošto je uobičajena praksa da se nominalna vrijednost akcija utvrđuje relativno nisko, a da se one prodaju po daleko većoj cijeni, logično je da će akcijski kapital u pasivi biti valorizovan ispod realnog povećanja poslovnih sredstava u aktivi koje potiče od stvarnog novčanog priliva od prodatih akcija. Radi uravnoteženja aktive i pasive, akcijski kapital se bilansira na sljedeći način:

Akcijski kapital:

- nominalna vrijednost kapitala - dodatno uplaćeni akcijski kapital

Pošto tako pribavljena sredstva, odnosno kapital, ne predstavljaju sopstvenost korporacije kao entiteta, već njnih eksternih suvlasnika, logično je da njihov fizički vrijednosni integritet ne smije da bude ugrožen. Šta više, privredno društvo koje ima ambicije i mogućnost da raste i razvija se mora da vodi računa o tome da se ta sredstva stalno povećavaju kroz interni prirast koji se ostvaruje na bazi redovne poslovne aktivnosti. To znači, doslovno, da se pri raspodjeli ostvarenih periodičnih rezultata pametno i stimulativno odredi proporcija između dividende i akumulacije. Politika te raspodjele je vrlo delikatna s obzirom da od dividende i akumulacije zavisi ne samo tržišna vrijednost akcija u opticaju, nego i sposobnost privrednog društva da, putem stalnog jačanja akcijskog kapitala, pribavlja didatni kapital, kako iz trajnih, tako i pozjmljnih izvora.

Legalno upisani akcijski kapital, uvećan za periodično neraspoređene - odnosno akumulirane dobitke, određuje presudno, uz ostale relevantne faktore, kreditni bonitet privrednog društva od kojeg zavisi i sposobnost njgovog dugoročnog i

9

kratkoročnog zaduživanja. Polazeći, naime, od dostignutog učešća trajnog kapitala u ukupnim poslovnim sredstvima, respektujući, posebno, neophodnost održavanja željenog nivoa likvidnosti i logičnu težnju za maksimiranjem rentabilnosti, uz dati stepen izloženosti poslovnom i finansijskom riziku, privrednom društvu ostaje manje ili više prostora da se zadužuje. Shodno tom prostoru, korporacija može, za finansiranje ulaganja u stalna i trajna obrtna sredstva, da emituje i prodaje obveznice kao dugoročni dug ili da ulazi u dugoročne kreditne aražmane sa bankama, drugim finansijskim institucijama i poslovnim privrednim društvima. Međutim, u pogledu pribavljanja kratkoročnih sredstava ostaju joj na raspolaganju spontani izvori finansiranja: dobavljači i ukalkulisane obaveze na teret troškova, kratkoročni bankarski i drugi krediti i sl.

Sve to govori da finansijska struktura inkorporiranog privrednog društva može da bude veoma razuđena i fleksibilna, što je posebno značajno za sekciju akcijskog kapitala, čime se objašnjava atraktivnost ovog oblika privrednog društva sa stanovišta pribavljanja dodatnog kapitala. Ta atraktivnost se objašnjava sljedećim argumentima.

1. Ograničena odgovornost akcionara. Akcionar, naime, ne snosi ličnu odgovornost za dugove korporacije u koju ulaže. Povjerioci mogu tražiti naplatu svojih potraživanja od privrednog društva kao samostalnog pravnog lica i ne mogu posegnuti za ličnom imovinom akcionara iznad iznosa legalno uplaćenog dijela akcijskog kapitala. Nepostojanje lične odgovornosti smatra se važnim faktorom koji ohrabruje i male ulagače da kupuju akcije velikih i uspješnih korporacija. 2. Prenosivost prava vlasništva. Vlasnici akcija privrednog društva (pogotovo onih koja su članice berze hartija od vrijednosti) mogu svoje ulaganje vrlo lako konvertovati u gotovinu ukoliko im je ona neophodno potrebna. Pored toga, ako privredno društvo uspješno posluje i razvija se, tržišna vrijednost njegovoih akcija će tokom vremena rasti, što omogućuje vlasniku da njihovom kasnijom prodajom ostvari kapitalni dobitak, kao razliku između iznosa uplaćenog dijela akcijskog kapitala i tržišne vrijednosti akcija u trenutku prodaje. Relativna likvidnost ulaganja u privredno društvo, uz mogućnost atraktivne zarade, nije ništa značajan faktor za privlačenje kapitala od ograničene odgovornosti akcionara. 3. Kontinuitet poslovanja privrednog društva. Korporacija je samostalno pravno lice sa neograničenim vijekom trajanja, za razliku od njenih vlasnika, preferencijalnih i rezidualnih, čiji je životni vijek ograničen. Međutim, preosivost prava vlasništva omogućava da ulaganja postojećih vlasnika bez ikakvih poteškoća pređu u posjedovanje njihovih naslednika. 4. Podvojenost funkcije uprvljanja od vlasništva. Privlačenjem kapitala od velikog broja eksternih ulagača i izborom organa upravljanja i menadžerskog tima na bazi njihove profesionalne sposobnosti, korporacije su ostvarile zavidan nivo racionalne alokacije kapitala koja se odrazila ina efikasnost nacionalnih privreda u cjelini.

Ukoliko je poslovna korporacija privlačila veći broj akcionara, koji direktno ne učestvuju u upravljanju, utoliko je zahtjev za adekvatnim sistemom računovodstvene kontrole poslovnih operacija i finansijskih transakcija postojao sve aktuelniji u namjeri da se zaštite interesi tih odsutnih i udaljenih vlasnika. Pokušalo se, naravno, po dobro poznatoj intuiciji profesionalnig načina mišljenja, da se postulati i metodi računovodstvene kontrole i izvještavanja koji su imanentni vlasničkoj teoriji

10

privrednog društva bukvalno presade na poslovnu firmu kao samostalni entitet. To presađivanje, međutim, nije uspjelo iz prostog razloga što je pojam vlasništva o ''neto vrijednosti'' u inokosnom i ortačkom smislu, bukvalno rasuo na veliki broj autonomnih akcionara kao suvlasnika privrednog društva.

Zbog toga je, za razliku od vlasničkog privrednog društva, teško tvrditi da su poslovna sredstva korporacija sopstvenost običnih akcionara kao konačnih vlasnika, s obzirom da su zakonom zagarantovana prioritetna prava povjerilaca i drugih preferencijalnih ulagača na ta ista sredstva. Akcijski, odnosno stalno upisani kapital od strane akcionara istupa tako u funkciju trajnog fonda za zaštitu interesa ukupnih povjerilaca. To je dovelo do potrebe strogog podvajanja kapitala i periodičnog rezultata na takav način koji prostiji oblici organizacije privrednog društva nisu zahtijevali. Shvatanje da je periodični dobitak prosto priraštaj vlasničkog kapitala, moralo je da ustupi širem konceptu rezultata u kojem je trebalo priznati ukrštanje i sukobljavanje više različitih interesa. Izuzimanje dobitka za lične potrebe, koje kod inokosnog i ortačkog privrednog društva nije stvaralo nikakve probleme, našlo je na zakonske restrikcije i formalnosti u vezi sa deklarisanjem i isplatom dividendi, kao i kontrolom iznosa raspoloživog novca za tu svrhu.

Sa pojavom korporacije nastaju, takođe, i novi problemi u periodičnom izvještavanju. Teorijski, bar, organi upravljanja korporacijom moraju biti odgovorni akcionarima za svoje odluke s obzirom da ih postavlja odbor direktora koga bira skupština akcionara. Međutim, difuzija vlasništva na različite vrste akcija sa posbnim karakteristikama i ograničenim pravom glasa, kao i djeljenje jedne te iste vrste vlasništva u male segmente (akcije) koje posjeduje veliki broj različitih ljudi, od kojih mnogi nisu aktivni u poslovima privrednog društva, doveli su do tendencije da se sve više produbljuje jaz između vlasnika kapitala i korporacije u kojoj je taj kapital uložen.

U takvim uslovima, računovodstvene informacije o poslovanju privrednog društva dobijaju sve više u značaju. Zapravo, prisustvo odsutnih vlasnika, zakonska regulativa ponašanja privrednog društva korporativnog tima, uz njihov sve veći rast i složenost poslova, imali su za posljedicu da periodični računovodstveni izvještaji postanu neophodan instrument informisanja zainteresovanih o finansijskom položaju i progresu privrednog društva. Međutim, pošto su izvještaji namijenjeni prije svega subjektima izvan privrednog društva (vlasnicima akcija, povjeriocima, državnim i zakonskim institucijama) institiranje na odgovornosti privrednog društva za upotrebu resursa koje su mu drugi povjerili postalo je neminovno i izvanredno značajno.

Vršenje te odgovornosti, međutim, dalje se komplikuje činjenicom da korporativno vlasništvo reprezentuje grupa akcionara koja se stalno mijenja. Svaki acionar može prodati ili kupiti akcije nekog privrednog društva na tržištu kapitala po sopstvenoj procjeni atraktivnosti tog posla. Korporacija u tim transakcijama ne učestvuje, niti mora biti obavještena o tržišnoj cijeni po kojoj je ta kupoprodaja akcija obavljena. Zbog toga i tržišna vrijednost vlasništva nekog akcionara može biti potpuno različita od incijalnog ulaganja u privredno društvo koje je registrovano u njegovim knjigama, sem ukoliko svaki faktor koji djeluje na tržišnu cijenu akcija nije evidentiran u knjigama privrednog društva, ''neto vrijednost'' akcijskog kapitala po bilansu ne može da bude jednaka tržišnoj vrijednosti akcije u opticaju. Akcionar koji kupi akcije na sekundarnom tržištu, nema nikakvog realnog osnova da na bazi periodičnih izvještaja korporacije ocjenjuje da li je učinio dobar posao ili ne s obzirom da se njegov izdatak i ne registruje kao ulaganje u knjigama privrednog društva.

11

Postavlja se, otuda, sasvim razumno pitanje: kako, kome i za šta privredno društvo odgovara, ukoliko se već na toj odgovornosti insistira? Smatra se da je ''Gordijev čvor svih tih kompleksnosti presječen teorijom entiteta. Teorija entiteta zasniva se na zakonskoj fikciji da je korporativno privrednoo društvo ličnost sa sopstvenim pravima. Sredstva i dugovi pripadaju korporativnom entitetu, a taj entitet odgovara svojim konstituentima (akcionarima, povjeriocima, zaposlenima i javnosti) na sličan način kao što povjerilac odgovara sopstveniku. Korporacija odgovara za resurse koji su joj povjereni putem svojih finansijskih izvještaja o troškovima i prihidima, finansijskim transakcijama i raspodjeli rezultata. Mada se u njima interesi različitih konstituenata podvajaju, ne postoji pokušaj da se mjeri ''neto vrijednost'' u smislu vlasničkog prava. Desna strana bilansa stanja izražava, prema tome, obaveze korporacije u smislu zakonitih i pravičnih prava na sredstva. Lijeva strana bilansa stanja prikazuje sredstva izražena u troškovima, ne u tržišnim vrijednostima, s obzirom da jedino za troškove odgovornost može biti vezana. Dobitak kao razlika između prihoda i rashoda je rezultat privrednog društva, a njegova raspodjela je stvar korporacije u granicama poštovanja zakonskih i pravednih interesa među kojima su interesi običnih akcionara jedni od mnogih. Cjelokupna ideja o ''neto vrijednosti'' stvarno je napuštena, a računovodstvena jednačina svodi se prosto na model izražavanja odgovornosti po principu da su ukupna sredstva jednaka pravu na sredstva. Drugim riječima:

A = P

gdje ''A'' označava poslovnu aktivu procijenjenu u visini troškova, a ''P'' ukupnu pasivu izraženu nominalnim iznosima ulaganja povjerilaca i vlasnika.

U konteksu teorije entiteta posebno je značajan koncept finansijskog rezultata i njegove determinante – prihodi i rashodi. Test za priznavanje prihoda je pribavljanje novih sredstava putem okončanja transakcija sa kupcima. Te transakcije nastaju na bazi izvršenja usluga ili isporuke proizvoda koje korporacija obavlja, s obzirom da vlasništvo nema mjesto u teorijoi entiteta. Prihodi su prosto povećanje ukupnih poslovnih sredstava (u gotovini ili pravima na gotovinu) koje potiče od prodaje proizvoda i usluga iz svakodnevne poslovne aktivnosti privrednog društva.

Sa prelaskom od vlasničke teorije na teoriju entiteta privrednog društva, promjenio se i koncept rashoda. U vlasničkom smislu rashodi nose nesrećnu konotaciju lične žrtve vlasnika koja smanjuje njegovu ''neto vrijednost'' bilo da potiču iz smanjenja sredstava ili ukalkulisanih obaveza. U duhu teorije entiteta, međutim, rashodi su prosto troškovi koji su prouzrokovani stvaranjem prihoda. Poslovno privredno društvo (entitet) je samo jedan od ogromnog mehanizma proizvodnje i raspodjele proizvoda i usluga. Da bi se ti proizvodi i usluge proizveli i stavili na raspolaganje kupcima, u privrednom društvu, neminovno mogu nastati izvjesni troškovi proizvodnje, prodaje pa, čak, i administracije. Srazmjeran dio tih troškova koji se odnosi na proizvode i usluge isporučene kupcima smatra se rashodima istog perioda u kom su registrovani i prihodi od njihove realizacije. Nerealizovani dio troškova koji nema svoje pokriće u ostvarenim prihodima, tretira se i bilansira kao sredstvo odnosno aktiva privrednog društva.

Prema tome, izvještavanje o poslovanju u duhu teorije entiteta stavlja naglasak na periodični rezultat korporacije, izražen kroz razliku prihoda i nastalih rshoda. To je rezultat koji se ne ostvaruje u korist akcionara ili vlasnika, nego u korist privrednog društva. Korporativni dobitak se na taj način definitivno oslobađa tipično vlasničke konotacije prema kojoj je prirast sopstvenog kapitala ili neto vrijednosti vlasnika

12

jedini i presudni motiv privređivanja.

Zbog toga se, umjesto maksimiranja dobitka za vlasnika kapitala, zastupa teza o maksimiranju rentabilnosti poslovnih ulaganja kao primarnom cilju finansijskog upravljanja. U vezi s tim E.Solomon kaže: ''Neophodno je praviti razliku između dobitka i rentabilnosti. Prvi je vlasnički orijentisan koncept. On se odnosi na iznos i dio nacionalnog dohotka koji odlazi onima koji snadbjevaju privredno društvo sopstvenim kapitalom. NJega interesuje stvaranje maksimalnog bogastva za vlasnike i simultana raspodjela toga bogastva njima lično ili na njihov račun u knjigama privrednog društva.

Rentabilnost je poslovni koncept koji je isključivo koncentrisan na proizvodnju ili stvaranje novog bogastva. U ovom više restriktivnom značenju potencijalna rentabilnost različitih kurseva akcije služi kao kriterijum ekonomskog korišćenja društvenih resursa, dok je maksimiranje dobitka prosto zahtjev za ekonomskom efikasnošću. Ona može, ali ne mora da sadrži bilo kakvu informaciju o tome šta se događa sa koristima koje potencijalno povećanje dobitka i bogastva do kojih ona dovodi treba da bude raspoređeno.

Maksimiranje dobitka u prvom smislu dovelo je do većine postojećih kontraverzi i mnogih neslaganja koja su do sada izrečena. Koncept da privredno društvo nema drugi cilj niti priznaje ijedan drugi motiv za akcije sem da maksimira iznos bogastva svojih akcionara očito je nerealan, a mnogi argumenti koji su podignuti protiv takvog koncepta vjerovatno su opravdani.

Ako pogledamo na drugo tumačenje zahtjeva za maksimiranje dobitka, mnogi od tih prigovora otpadaju. Rentabilnost postoji kada ima mogućnost za upotrebu resursa koja daje veće ekonomske vrijednosti nego što je zajednička vrijednost potrebnih input faktora. Rentabilnost kao kriterijum za akciju i maksimiranje dobitka u tom smislu predstavljaju prosto selekciju onih sredstava, projekata i odluka koji su rentabilni i odbacivanje onih koji to nisu. Svrha tog kriterijuma je da se obezbijedi korišćenje optimalnog obima i kombinacije resursa u cilju maksimiranja ekonomske vrijednosti koju stvara privredno društvo. Mnogi od tih procesa pretpostavljaju finansijske odluke zbog čega je maksimiranje dobitka u tome smislu prikladan cilj finansijskog upravljanja.

Opšta uprava privrednog društva bavi se mnogo širom sferom aktivnosti i većim opsegom poslovnih odluka. Najočiglednija od njih je šta učiniti sa vrijednostima stvorenim putem investicionih i finansijskih odluka koje su konzistentne zahtjevu za maksimiranjem dobitka. Te vrijednosti mogu se dati kupcima, zaposlenima (direktno ili indirektno), u dobrotvorne svrhe, člannovima uprave privrednog društva ili vlasnicima. Sasvim je moguće, na primjer, da uprava privrednog društva odluči da se vlasnicima da samo toliko da budu pravično kompenzirani za korišćenje njihivig kapitala uloženog u sredstva koja obećavaju manje od potpuno sigurnih prinosa, a da se svaki višak iznad toga raspodjeli ostalim grupama sa kojima je privredno društvo povezano. Prema tome, potpuno je legitimno da privredno društvo prihvati maksimiranje dobitka u užem smislu kao osnovni kriterijum za donošenje investicionih odluka, a da u isto vrijeme ima za cilj samo ''zadovoljavajuće'' dobitke za vlasnike kapitala.

Postavlja se pitanje, međutim, šta tako definisan cilj privređivanja znači u čisto metodološkom smislu? Očigledno je na bazi rečenog da rentabilnost ne predstavlja apsolutni izraz već relativni odnos. Zbog toga se ni apsolutni iznos dobitka, bilo da se

13

radi o ostvarenom ili planiranom dobitku, ne može prihvatiti kao adekvatno mjerilo poslovnog uspjeha. Da bi to bilo moguće, datu sumu dobitka treba staviti u odnos sa nakim ograničavajićim faktorom koji se ulaže u njegovo sticanje. Pošto se, pak, poslovne finansije bave gazdovanjem sa poslovnim sredstvima odnosno kapitalom, to se neophodna ulaganja kapitala u poslovna sredstva, po definiciji smatraju limitirajućim faktorom aktivnosti i sticanja dobitka. U tom smislu potrebno je praviti razliku, prije svega, između rentabilnosti već izvršenih ulaganja u poslovna sredstva, bilo ukupnih ili sopstvenih i rentabilnosti tek namjeravanih, dodatnih ili diferencijalnih ulaganja.

Rentabilnost već izvršenih ulaganja mjeri se, u najopštijem smislu, stopom prinosa kao relativnim odnosom dobitka u posmatranom periodu prema prosječno angažovanim sredstvima, odnosno kapitalu u istom periodu. Ta stopa izražava relativan prirast ukupnih sredstava koji jedino ostaje na raspolaganju za različite vidove lične, namjenske i poslovne potrošnj.da bi materijalna osnova privređivanja preduzeća ostala nepromijenjena. Ta stopa se utvrđuje na bazi periodičnih finansijskih izvještaja u vidu bilansa stanja i bilansa uspjeha u kojima se sintetički odražava racionalnost minulih poslovnih odluka.o ulaganju i finansiranju. Neophodno je, naime, da kapital bude usmjeren u one grane koje služe društvenom interesu, a unutar grana u ona privredna društva u kojima su organi upravljanja sposobni da ga koriste efikasno. Ako kapital u privrednom društvu ostvaruje prinose u toku značajnog perioda vremena, to vjerovatno indicira da je razumno angažovan u grani za koju postoji efektivna tražnja; ako, pak, kapital tokom vremena ne odbacuje nikakve prinose to očito znači da je dospio u nesposobne ruke ili granu za čijim proizvodima ne postoji efektivna tražnja. Društveni značaj računovodstva zbog toga je jasan, naročito što se tiče bilansa uspjeha s obzirom da pouzdane informacije o moći zarađivanja mogu biti od velike pomoći za kanalisanje kapitala u sposobne ruke i rentabilne grane.

Ocjena rentabilnosti novih ulaganja podložna je nešto drugačijoj logici i metodologiji. Sa stanovišta postojećeg privrednog društva, svako novo ulaganje kapitala javlja se kao dodatno ili diferencijalno, čija se rentabilnost jedino može izraziti očekivanim doprinosom ukupnom dobitku privrednog društva, što pretpostavlja i marginalni odnosno diferencijalni način razmišljanja i odlučivanja. Pošto, pak, za nova ulaganja kapitala obično postoji više alternativa, to se problem maksimiranja rentabilnosti neminovno svodi na što objektivniju ocjenu i rangiranje raspoloživih alternativa i izbor onih koje najviše doprinose ukupnom dobitku. Po sebi je razumljivo, takođe, da kod alternativa koje pretpostavljaju ulaganja kapitala na dugi rok, realno upoređivanje troškova i koristi, ulaganja i budućih dobitaka, nije moguće bez respektovanja faktora vremena u ekonomiji, koji se u finansijskom smislu izražava putem tzv. vremenske vrijeosti novca. Kad se taj faktor uzme u obzir, težnja za maksimiranjem dobitka svodi se praktično, na zahtjev za maksimiranjem bogastva odnosno neto sadašnje vrijednosti. Bruto sadašnja vrijednost jednog kursa akcija jednaka je kapitalizovanoj vrijednosti toka od nje očekivanih koristi, diskontovanih (ili kapitalizovanih) po stopi koja odražava njihovu izvjesnost ili neizvjesnost. Bogastvo ili neto sadašnja vrijednost predstavlja razliku između bruto sadašnje vrijednosti i iznosa kapitalnog ulaganja koji je potreban da bi se pomenute koristi mogle ostvariti. Bilo koja finansijska akcija koja ne zadovoljava ovaj test treba dabude odbačena. Ako su dva ili više poželjna kursa akcije međusobno isključivi (tj. ako samo jedan može da bude poduzet) onda odluka treba da bude takva da se prihvati onaj koji stvara najviše bogastva, odnosno pokazuje najveći

14

iznos neto sadašnje vrijednosti. Ukratko, poslovni cilj finansijskog upravljanja je da se maksimira bogastvo ili neto sadašnja vrijednost.

4. OSNOVNI AKSIOMI ( ISTINE ) UPRAVLJANJA FINANSIJAMA

Neupućenom posmatraču, na prvi pogled, upravljanje finansijama privrednog društva može izgledati kao niz nepovezanih i teško razumljivih pravila za odlučivanje u konkretnoj situaciji. U stvarnosti iza niza pravila i procedura, koje slijede pri donošenju odluka o investiranju ili finansiranju, leži jednostavno logičko jezgro, koje bi se moglo svesti na nekoliko relativno trivijalnih istina (aksioma). Mada za razumijevanje tih aksioma nije neophodno posebno poznavanje teorije i metodologije finansijskog upravljanja, ''shvatanje suštine finansijskog menadžmenta nije moguće bez razumijevanja bazičnih aksioma.''

Aksiom 1: Prinos i rizik njegovog ostvarenja su direktno međuzavisni

Prilikom ulaganja novca u određenom periodu finansijski menadžment mora imati u vidu dvije stvari:

- visina očekivanog novca svake alternative i - stepen rizika da se očekivani prinosi ostvare.

U kontekstu ulaganja, rizik je povezan sa vjerovatnoćom da ostvareni prinos bude manji od očekivanog. Logično je očekivati da će većina ulagača birati ulaganja koja obećavaju najveći očekivani prinos, odnosno za isti očekivani prinos birati ulaganja sa najmanjim stepenom rizika ostvarenja. Svako povećanje rizika mora biti kompezovano srazmjenim povećanjem očekivanih prinosa (dodatnom premijom za rizik).

Aksiom 2: Novac ima vremensku vrijednost

Stav da je bolje primiti novac ranije nego kasnije polazi od pretpostavke da novac na raspolaganju danas omogućava prinos najmanje u visini kamate na neoročene depozite. Odnosno, da primiti novac kasnije znači – propuštanje tih prihoda. Ovaj koncept ima veliku primjenu u situacijama kada postoji veća vremenska razlika između trenutka ulaganja i trenutka primanja efekata tih ulaganja.

Pošto se faktički radi o neuporedivim novčanim jedinicama, onda se doprinos projekta stvaranju nove vrijednosti (odnosno odgovor na pitanje da li projekat treba prihvatiti ili odbaciti), ne može utvrditi kao prosta razlika budućih dobitaka i ulaganja. Do tog doprinosa se može doći tek kada se buduća primanja od ulaganja diskontuju po stopi koja izražava vrijednost, uporedivu sa kapitalnim izdatkom.

Tek poređenjem dobijene diskontovane vrijednosti očekivanih budućih prinosa sa inicijalnim kapitalom i utvrđivanjem razlike, dolazi se do egzaktnog odgovora, da li nova ulaganja doprinose stvaranju novog bogatstva privrednog društva. Sintagma "Vrijeme je novac" zapravo znači da svako čekanje košta, što upućuje na konstataciju da između jedne novčane jedinice u sadašnjosti i jedne u budućnosti postoji određena veza. Ta je veza poznata kao vremenska vrijednost novca.

Ovaj u osnovi temeljni koncept finansija govori da su jedna KM, dolar ili druga valuta vredniji danas nego u budućnosti. Stoga su pojedinci spremni na uzdržavanje od potrošnje samo uz određenu naknadu - interesnu (kamatnu) stopu koja je

15

oportunitetni trošak čekanja na potrošnju u budućnosti u kojoj će omogućiti uvećanu potrošnju.

Uporedivost konvertibilne marke u različitim vremenskim intervalima, dakle vrijednosno izračunavanje hartija od vrednosti, investicionih alternativa i drugih važnih odluka finansijskog menadžmenta moguće je svođenjem novčanih iznosa na isti vremenski trenutak. Iako se izračunavanje ekvivalentnih iznosa može izvršiti u bilo kojoj vremenskoj tački, izračunavanje se u pravilu svodi na dva procesa:

1. diskontovanje - svođenje buduće vrijednosti na sadašnju, 2. kapitalisanje - svođenje sadašnje vrijednosti na buduću.

Dakle, diskontovanje i kapitalisanje su dvije strane iste medalje, a matematički su uslovljeni kamatnim stopama i brojem perioda.

Diskontovanje i kapitalisanje temelje se na definisanim vezama između četiri varijable:

1. sadašnje vrijednosti, 2. buduće vrijednosti, 3. kamatne stope, 4. broj perioda.

Međutim, na ovome mjestu osnovano je sagledati odnos diskontne stope i sadašnje vrijednosti. Riječju, ako se povećava diskontna stopa, opada sadašnja vrijednost novca, odnosno investicionog projekta, i obratno. To iz razloga što se povećavanjem diskontne stope smanjuje diskontni faktor.

1 /(1+k)n i obratno

S tim u vezi, ako je: 1. diskontna stopa k = 0, pri čemu je sadašnja vrijednost jedne novčane jedinice

(KM) jednaka jednoj KM, 2. diskontna stopa k > 0, i povećava se, a sadašnja vrijednost novca opada, 3. diskontna stopa teži ka beskonačnosti, sadašnja vrijednost 1 KM u budućnosti

teži ka nuli.

Izračunavanje buduće vrijednosti prikazaćemo uz primjenu jednačine.

Izračunavanje buduće vrijednosti – kapitalisanje je proces u kojem uz primjenu odgovarajućih kamata izračunavamo koliko neki iznos ili tok gotovine vrijedi za p perioda u budućnosti. Na osnovu krive buduće vrijednosti jedne KM investirane uz različite kamatne stope kroz vrijeme moguće je izvesti dva zaključka:

a) što je viša kamatna stopa, viša je buduća vrijednost, odnosno njen brži rast; b) što je veći broj perioda kapitalisanja, viša je buduća vrednost.

Jednačina za izračunavanje buduće vrijednosti glasi:

BVn = SV(1 + k)n gdje je n = broj perioda za koje se vrši kapitalisanje.

Buduća vrijednost je u pozitivnoj korelaciji s kamatnom stopom i brojem perioda na koje se kapitalisanje vrši. Iako se kamate mogu računati kao jednostavne i složene, u izračunavanju sadašnje i buduće vrijednosti koriste se složene kamate.

16

Primjer:

Pretpostavimo da je štediša položio u banku 1.000 KM uz kamatnu stopu 8% na dvije godine, s tim da se obračunavaju jednostavne kamate. Koliko bi štediša imao na kraju?

Rješenje:

VV2 = SV + SV x k + SV x k = SV(1 + k x 2) =

SV (1 + 0,08 x 2) = 1.000 (1 + 0,16) = 1.160 KM.

Na kraju dvije godine štediša je imao 1.160 KM, što znači da je na kamatama zaradio 160 KM.

Izračunavanje sadašnje vrijednosti ili diskontovanjem iznos koji se treba naplatiti ili se duguje na neki budući datum svodi se na sadašnju vrijednost. Kod izračunavanja sadašnje vrijednosti koristi se kamatna stopa koju u ovom procesu nazivamo diskontna stopa. Naziva se diskontna, jer se njome de facto provodi diskont - umanjenje - buduće vrijednosti, koje je tim veće, što je diskontna stopa veća.

Sadašnja vrijednost je druga strana buduće vrijednosti, jer je diskontovanjem nekog budućeg iznosa, koji dospijeva, na primer, za tri godine s k-tom stopom, dobijamo iznos koji bi, da ga imamo, ulaganjem uz k-tu kamatnu stopu danas porastao na tu buduću vrijednost. Diskontovanje se vrši stopom koja predstavlja oportuni trošak - stopu prinosa (povrata) koja se mogla zaraditi da su sredstva uložena u alternativnu investiciju.

Izračunavanje sadašnje vrijednosti uz pomoću jednačine

Dok je buduća vrijednost utoliko viša što je viša kamatna stopa, sadašnja je niža uz višu kamatnu - diskontnu stopu. Ovo proizlazi iz jednačine za izračunavanje sadašnje vrijednosti u kojoj se kamatna stopa nalazi u nazivniku - a odraz je i finansijske logike da veća kamatna stopa znači veći oportuni trošak i manju sadašnju vrednost. Jednačina za izračunavanje sadašnje vrednosti glasi:

SV = BV /(1+k)n

gdje je : SV = sadašnja vrijednost, BV = buduća vrijednost, k = diskontna stopa i n = broj perioda.

Aksiom 3: Tok gotovine od sredstava privrednog društva je izraz je njegove vrijednosti ( gotovina određuje vrijednost, a ne dobitak )

Rezultat poslovanja (dobitak ili gubitak) knjigovodstvo utvrđuje kao razliku prihoda i rashoda za određeni vremenski period. Prihodi i rashodi perioda u dugom roku, po pravilu, svode se na primanja i izdvajanja gotovine. U praksi, pogotovo u kraćim vremenskim periodima, može postojati ozbiljan vremenski pomak između trenutka nastanka prihoda i rashoda i trenutka kada se oni pretvore u efektivna primanja i izdavanja gotovine. Zbog te vremenske razlike, postojanje dobitka ne mora značiti i efektivno raspolaganje odgovarajućim iznosom gotovine. Pošto samo efektivna gotovina može biti upotrijebljena za ulaganja ili plaćanje dospjelih obaveza, onda je finansijskom načinu mišljenja primjerenije da rezultate od određene aktivnosti sagledava na gotovinskoj relaciji (relacija primanja i izdavanja novca), nego na

17

obračunskoj liniji (linija prihoda i rashoda – dobitak). Upravo iz tog razloga se očekivani tok gotovine od određenog sredstva privrednog društva, smatra izrazom njegove vrijednosti. U tom kontekstu, maksimiranje toka gotovine iz procesa aktivnosti privrednog društva, predstavlja najsigurniji put za realizaciju svrhe finansijskog upravljanja (što veća rentabilnost ili cijena običnih akcija).

Navedeni aksiomi (1, 2 i 3) su osnova za utvrđivanje vrijednosti pojedinih kategorija sredstava ili vrijednosti privrednog društva kao cjeline.

Aksiom 4 : Diferencijalni novčani tok je kriterijum za ocjenu i rangiranje efektivnosti alternativa ulaganja

Pri donošenju poslovne odluke razmišlja se o njenim posljedicama, odnosno sagledavaju se (odmjeravaju) posljedice realizovanja nasuprot nerealizovanju neke aktivnosti (projekta).

Pošto, saglasno Aksiomu 3, novčani tok predstavlja pravi izraz efekata ulaganja u određene projekte, onda se o posljedicama neke odluke može razmišljati u kontekstu razlike novčanog toka, koji se može očekivati ako se određena aktivnost sprovede, i toka gotovine, ako ta aktivnost izostane. Razlika ta dva novčana toka, označena kao diferencijalni novčani tok, predstavlja prirast novčanog toka, proizašlog iz prihvatanja odgovarajućeg projekta (aktivnosti), odnosno gubitak potencijalnog toka gotovine zbog neprihvatanja tog projekta (aktivnosti).

Aksiom 5: Na slobodnom tržištu ne postoje izuzetno profitabilni projekti

Ostvarivanje zahtjeva za maksimiranjem stvaranja nove vrijednosti (vrijednosti privrednog društva kao cilj finansijskog upravljanja), podrazumijeva poznavanje načina vrednovanja sredstava privrednog društva.

U praksi je teško pronaći izuzetno profitabilne projekte. Čak izgleda, da takvih projekata nema ili da je takve projekte neko već realizovao. U osnovi tog privida leži selenje kapitala, za koje slobodno konkurentsko tržište ne postavlja barijere. Na takvom tržištu svaki izuzetno profitabilan projekat privlači nove proizvođače i kapacitete, što povećava konkurenciju i ima za posljedicu pad stope prinosa. S druge strane, djelatnosti sa ispod prosječnim prinosima napuštaju pojedini proizvođači (preorijentišu se ili propadaju), što za posljedicu ima smanjenje kapaciteta i konkurencije i povećanje stope prinosa. Sve to ukazuje da se na slobodno konkurentskom tržištu ne može računati na duži rok na izrazito visok dobitak, odnosno da se na tržištu vrlo brzo ustaljuje neka prosječna stopa prinosa na koju se može računati, manje – više, nezavisno od projekta u koji je kapital uložen. Međutim, u stvarnosti tržište nije nikad potpuno perfektno, tako da prednji mehanizam selenja nailazi na različite prepreke. S druge strane, praksa poznaje nekoliko oprobanih načina preko kojih privredno društvo može smanjiti pritisak konkurencije i omogućiti visoke profite. To su:

1. diferenciranje proizvoda u odnosu na konkurenciju: bolji kvalitet, servis, reklama;

2. niži proizvodni troškovi u odnosu na konkurenciju.

18

Aksiom 6: Tržište kapitala je efikasno

Tekuća tržišna vrijednost privrednog društva, kao izraz tržišne valorizacije stanja i perspektiva poslovne aktivnosti privrednog društva, predstavlja zbir tržišnih vrijednosti njegovih hartija od vrijednosti. Tako formiranu vrijednost rijetko odlikuje stabilnost, jer promjene stanja i perspektiva privrednog društva mijenjaju tržišnu vrijednost njegovih hartija od vrijednosti. Brzina tržišnog odgovora na relevantne promjene, odnosno vrijeme za koje tržišne promjene inkorporira u tržišne cijene hartija od vrijednosti, determiniše stepen efikasnosti tržišta.

Mada, do danas, nema usaglašenih stavova o efikasnosti tržišta, teorija finansijskog upravljanja počiva na pretpostavci da je tržište visoko efikasno. Naime, razumno je očekivati da će se na slobodnom tržištu svaki učesnik ponašati racionalno i prilagođavati raspoloživim informacijama, tako što će kupovati hartije od vrijednosti privrednog društva za koje se smatra da imaju dobru perspektivu, a prodavati hartije privrednog društva kod kojih se očekuje stagnacija ili pad.

Saglasno Aksiomu 3 (gotovina određuje vrijednost, a ne dobitak), tržišni učesnici će se na ove transakcije odlučivati prema velični očekivanog budućeg novčanog toka. Posljedice takvog ponašanja tržišnih učesnika, odnosno efikasnog tržišta, se ogledaju u sljedećem:

- tržišne cijene su prave, što znači da niko kupovinom ili prodajom hartija od vrijednosti po tržišnoj cijeni ne može računati na zaradu,

- visinu tržišnih cijena hartija od vrijednosti određuje očekivani budući gotovinski tok, odnosno knjigovodstvene manipulacije sa prihodima i troškovima nemaju efekata na tržišne cijene.

Aksiom 7: Problem zastupnika

Problem zastupnika proizilazi iz odvojenosti vlasnika i upravljanja, odnosno iz odnosa vlasnik – menadžer. Davanjem prava profesionalnom menadžmentu na operativno rukovođenje privrednim društvom, vlasnici (akcionari) očekuju da oni rade u njihovom najboljem interesu. U suprotnom, profesionalni menadžment ne mora uvijek svoje djelovanje podređivati interesima akcionara, što može biti razlog za konflikte između vlasnika i menadžera.

Konflikta interesa, između vlasnika i menadžera, nema u postupku sticanja – stvaranja nove vrijednosti, jer u toj fazi i jedan i drugi teže maksimiranju rentabilnosti. Razlike u gledištima su moguće u disponiranju ostvarenih efekata – raspodjeli dobitka. Naime, dok se vlasnici mogu rukovoditi samo težnjom maksimiranja dobiti za sebe – maksimiranju dobiti po akciji, pozicija menadžmenta je mnogo delikatnija. Pored uvažavanja zahtjeva vlasnika, menadžment mora voditi računa o rastu i razvoju privrednog društva, o drugim interesnim grupama (država, radnici) i o svojim ličnim interesima.

Aksiom 8: Porez opredjeljuje poslovne odluke

Privredno društvo plaća porez na ostvarene rezultete, čime smanjuje prilive novca u privredno društvo. Pošto je, saglasno Aksiomu 3, novčani tok u fokusu finansijskog mišljenja, postavlja se logično pitanje: da li diferencijalni novčani tok, kao pravu mjeru vrijednosti određenog sredstva ili privrednog društva kao cjeline (Aksiom 4),

19

utvrditi kao razliku novčanih tokova prije oporezivanja ili poslije oporezivanja? Prave efekte aktivnosti privrednog društva izražava raspoloživi novčani tok poslije oporezivanja.

Aksiom 9: Na rizik se može uticati diverzifikacijom ulaganja

Međuzavisnost prinosa i rizika (Aksiom 1), nameće finansijskom upravljanju složeni problem kvantificiranja rizika ostvarenja prinosa na određeno ulaganje. Rizik je objektivna kategorija, imenentna svakom ulaganju. To znači da se visina rizika konkretnog plasmana teško može pogodnim metodama reducirati ili neutralisati u apslolutnom smislu. Međutim, praksa je pokazala da se na relativnu ukupnu visinu ulaganja (plasmana), tj. plasiranjem raspoloživih sredstava u dvije ili više hartija od vrijedsnoti (projekata) različitog stepena rizika, odnosno formiranjem portfelja smanjuje rizik ulaganja.

Efikasnost portfelja na planu reduciranja relativnog rizika ulaganja zavisi od veza između plasmana u okviru portfelja. Samo u slučaju da postoje slabe veze između svakog pojedinačnog para ulaganja u okviru portfelja, može se očekivati da će rizik ostvarenja prinosa na ukupan portfelj biti manji od zbira rizika pojedninačnih ulaganja, odnosno da će portfelj biti efikasan.

Aksiom 10: Etičko ponašanje i etičke dileme u finansijskom menadžmentu

Svaka ličnost ima svoj set vrijednosti koji slijedi, a koji formira na bazi lične procjene šta je ispravno, a šta nije. Pošto se te lične procjene mogu razlikovati, svako društvo propisuje set pravila (zakona), koji su izraz društvenog shvatanja etičkog ponašanja.

Postavlja se pitanje: da li je struka uopšte važna u poslovanju? Jednostavan odgovor glasi: jeste. Ponašanje suprotno struci, razara društvo, a bez društva ne može postojati ni privredno društvo. Zato se smatra da privredna društva imaju društvenu odgovornost.

5. POSLOVNO OKRUŽENJE I FINANSIJSKO UPRAVLJANJE

Privredno društvo posluje u određenom poslovnom okruženju. Zahtjevi koji iz njega dolaze bitno opredjeljuju poslovnu aktivnost preduzeća. Najbolja ilustracija za to su odgovarajuća zakonska i instiucionalna rješenja, koja se moraju respektovati u procesu aktivnosti. Za realizaciju ciljeva finansijskog upravljanja, od posebnog značaja su dva aspekta tog okruženja: finansijski sistem i poreski sistem

Privredno društvo posluje u okviru odgovarajućeg finansijskog sistema, koji obuhvata finansijsko tržište, različite finansijske posrednike (banke, osiguravajuća društva), preduzeća za različite finansijske usluge i servise.

Pri donošenju finansijskih odluka poreski sistem je bitan faktor. Pošto izdaci za porez redukuju primanje novca iz procesa aktivnosti, pravi efekti te aktivnosti se mogu sagledati tek na bazi novca koji ostaje na raspolaganju poslije plaćanja poreza.

Poreski sistem utiče na tri vrste odluka iz domena upravljanja finansijama privrednog društva, i to na:

- strukturu finansiranja preduzeća,

20

- strukturu ulaganja (preko oslobađanja od poreza za određene kategorije sredstava) i

- politiku raspodjele (dvostruko oporezivanje dividendi stimuliše akumulaciju).

Izdaci za kamatu umanjuju oporezivu osnovicu privrednog društva. To ima za posljedicu da privrednoa društva sa većim izdacima za kamatu plaćaju manji porez od privrednog društva koja te izdatke nemaju. S druge strane, plaćanje dividendi (troškovi akcijskog kapitala) iz neto dobitka poslije oporezivanja i porez na dividendu kao lični prihod, čini akcijski kapital znatno skupljim od tuđeg kapitala. Zaključak je da efekat oporezivanja favorizuje finansiranje iz pozajmljenog kapitala.

Pretpostavimo da dva preduzeća na 100,00 KM angažovanih sredstava ostvaruju poslovni dobitak 20,00 KM, s tim što preduzeće A sredstva finansira iz sopstvenih izvora (nema izdatke za kamatu), a da preduzeće B veći dio sredstava finansira iz tuđih izvora – pa ima izdatke za kamatu od 8,00 KM.

Izdaci za porez kod ovih privrednih društava dat je u sljedećoj tabeli:

E l e m e n t i A B

Poslovni dobitak - kamate

20 -

20 8

Dobitak prije oporezivanja - porez (50%)

20 10

12 6

Neto dobitak 10 6

Efekat kamate na oporezivanje

Proizilazi da privredno društvo A i B, pri istom poslovnom dobitku, plaćaju različite iznose poreza, odnosno privredno društvo B ostvaruje „poreske uštede“ u odnosu na privredno društvo A.

6. UPRAVLJANJE FINANSIJAMA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Upravljanje finansijama privrednog društva ispoljava se kao uticaj na rad, poslovanje i razvoj privrednog društva putem raspoloživog obima novčanih sredstava. U skladu s tim, može se reći da upravljanje finansijama obuhvata sljedeće:

(1) planiranje potrebnih novčanih sredstava, (2) organizovanje prikupljanja potrebnih novčanih sredstava, (3) donošenje odluka o raspoređivanju novčanih sredstava i (4) kontrolu načina korišćenja novčanih sredstava.

Efektivno upravljanje finansijama zahtjeva postojanje neke namjere ili cilja, jer se ocjenjivanje efektivnosti odluka o finansiranju mora sprovoditi prema određenim standardima. Ovo ujedno znači da je sa aspekta finansijskog menadžmenta izuzetno značajno diferenciranje između pojmova efikasnosti i efektivnosti. Naime, riječ efikasnost znači uspješnost i ona se izražava odnosom efekata i sredstava. Drugim riječima efikasnost znači ‘’raditi stvari na pravi način’’, dok efektivnost znači ‘’raditi prave stvari’’. Pri tome, efektivnost je osnova uspjeha, dok je efikasnost minimalni

21

uslov za opstanak kada je uspjeh već postignut. Na osnovu sagledavanja značaja suštinskih razlika u pojmovima efikasnosti i efektivnosti, može se reći da su ciljevi finansijskog menadžmenta dvostruki, odnosno postizanje i efikasnosti i efektivnosti, a sve to posmatrano dinamički. Zbog toga, nije igra riječi kada se ukazuje na potrebu da se bude dinamički efikasno efektivan.

Na osnovu izloženog, nesumnjivo proizlazi da je finansijsko upravljanje dio ukupnog upravljanja privrednim društvom i da se ono svodi na usmjeravanje, regulisanje i mijenjanje finansijskih tokova u cilju maksimalnog ostvarenja ukupnih ciljeva privrednog društva, kao i radi postizanja optimalnih poslovnih rezultata. Drugim riječima, finansijsko upravljanje treba da obezbjedi realizaciju finansijskih ciljeva privrednog društva. Problematikom finansijskih ciljeva i njihovim definisanjem bavili su se mnogi domaći i strani autori. Pri tome, njihovi stavovi veoma se razlikuju, prije svega, zbog toga što ih formulišu u zavisnosti od prihvatanja određenih teorijskih koncepata i modela upravljanja privrednim društvom. Najčešće definicije finansijskih ciljeva privrednog društva uglavnom obuhvataju sljedeće najznačajnije oblasti:

1. obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava, 2. obezbjeđenje likvidnosti i 3. maksimizacija rezultata.

Međutim, za potpunije definisanje upravljanja finansijama privrednog društva neophodnoje imati u vidu ne samo finansijske ciljeve privrednog društva, već i osnovne finansijske procese na kojima se baziraju aktivnosti upravljanja finansijama. Naime, osnovni finansijski procesi ogledaju se u sljedećem:

1. Utvrđivanje potreba za finansijskim sredstvima, 2. Pribavljanje finansijskih sredstava, 3. Upotreba finansijskih sredstava i 4. Praćenje, usmjeravanje i kontrola kretanja finansijskih sredstava.

Na osnovu prikazanih osnovnih finansijskih procesa moguće je dati i odgovarajuće određenje pojma upravljanja finansijama u smislu da je upravljanje finansijama kontinuirana operativna aktivnost koja se sastoji u adekvatnom utvrđivanju kvantuma potrebnih finansijskih sredstava, njihovom pribavljanju iz najpovoljnijih izvora, racionalnoj upotrebi tih sredstava i stalnom praćenju, usmjeravanju i kontroli kretanja, tj. obrta finansijskih sredstava, radi ostvarivanja finansijskih ciljeva privrednog društva.

Na osnovu svega izloženog, proizlazi zaključak da raspravljati i određivati sadržinu pojma finansijskog upravljanja, prije svega, znači iznalaziti odgovarajuće metode i instrumente za optimalno djelovanje finansijske funkcije u privrednom društvu. To znači da je problematika upravljanja finansijama privrednog društva u stvari opredjeljena smislom i sadžinom same finansijske funkcije u okviru kompleksnog funkcionalnog mehanizma i ukupnog zadatka privrednog društva. Zbog toga, upravljanje finansijama se može posmatrati samo u kontekstu povezanosti finansijske funkcije sa nabavnom, proizvodnom i prometnom funkcijom privrednog društva. Prema tome, upravljanje finansijama obuhvata upravljanje svim poslovima koji spadaju u zadatke finansijske funkcije privrednog društva.

22

7. OSNOVNI POKAZATELJI ZA UPRAVLJANJE FINANSIJAMA PRIVREDNOG DRUŠTVA

U finansijama postoje tri – i samo tri – dokumenta na osnovu kojih mi dobijamo podatke za naše analize. To su:

1. Bilans stanja, 2. Bilans uspjeha, 3. Izvještaj o novčanim tokovima,

Finansijski izvještaj korporacije (kompanije, društva) izdaju i objavljuju polugodišnje i godišnje. Cilj finansijskog izvještaja je da prenesu informacije o poslovanju nekog privrednog društva, koje su akcionarima i drugim zainteresovanim licima izvan privrednog društva značajne za donošenje poslovnih odluka.

Poslovne odluke zahtijevaju informacije koje:

1. omogućavaju uvid u imovinsku situaciju i finansijski položaj privrednog društva (bilans stanja),

2. omogućavaju uvid u zarađivačku sposobnost (prinosni položaj) privrednog društva (bilans uspjeha)

3. pokazuju generatore gotovinskih tokova i stanje gotovine na kraju obračunskog perioda (izvještaj o novčanim tokovima).

Dakle, bilans stanja, bilans uspjeha i izvještaj o novčanim tokovima su tri najvažnija elementa finansijskog izvještaja. Korisnici finansijskog izvještaja nalaze se izvan privrednog društva. Radi povećanja pouzdanosti i vjerodostojnosti finansijskog izvještaja, njegovu reviziju vrši kvlifikovano pravno lice, odnosno lice koje ne radi u privrednom društvu koje dostavlja finansijski izvještaj.

Da bi se osiguralo da finansijski izvještaj bude razumljiv njihovim korisnicima, izrađen je set Opšteprihvaćenih računovodstvenih načela, koji sadrže kriterije, pravila i procedure, a uopšteno se nazivaju računovodstvenim standardima.

Komitet za međunarodne računovodstvene standarde nastoji da harmonizuje propise, računovodstvene standarde i postupke u svim zemljama svijeta ustanovljavanjem skupa Međunarodnih računovodstvenih standarda koji je prihvatljiv za sve. Do danas je odobreno oko 40 Međunarodnih računovodstvenih standarda.

7.1. BILANS STANJA

Pojam bilansa. Pojednostavljeno rečeno, bilans stanja je ’’snimak’’ poslovnih sredstava koje koristi kompanija i izvora koji su povezani sa tim sredstvima To je statički dokument povezan sa jednom vremenskom tačkom. Mi zbog toga koristimo ponavljanje tih ’’snimaka’’ u fiksnim intervalima – mjesečno, kvartalno, godišnje – da bi vidjeli promjenu poslovnih sredstava i izvora u vremenu.

Bilans stanja je osnovni element (komponenta) finansijskog izvještaja, odnosno to je osnovni dokument u finansijskom izvještaju. U finansijskoj i računovodstvenoj literaturi za označavanje bilansa stanja upotrebljava se termin bilans. Etimologija riječi upućuje na formalno bilansno svojstvo, koje se sastoji u računskoj jednakosti ili ravnoteži njegovih dviju strana. Računska jednakost ili ravnoteža predstavlja osnovni princip bez kojeg nema bilansa.

Polazeći od sadržine bilansa stanja, Prof. dr Nikola Stevanović definiše bilans kao

23

''dvostrani račun (izveštaj, prikaz) sredstava po nameni i porekla sredstava, sa odlikom formalne jednakosti (ravnoteže).''

Bilans stanja je jedan statični dokument povezan sa jednom vremenskim tačkom. Jednostavnije rečeno, to je spisak poslovnih sredstava koje koristi privredno društvo i izvora koji su povezani sa tim sredstvima, na određeni dan.

U bilansu stanja, za sredstva po namjeni koristi se termin ''Aktiva'', a za sredstva po porijeklu koristi se termin ''Pasiva''. Polazeći od navedene definicije, osnovna knjigovodstvena jednačina glasi:

Aktiva = Pasiva

Aktiva bilansa stanja sadrži stvari – sredstva koje privredno društvo posjeduje i sa kojima ono kao poslovni subjekt raspolaže, nezavisno od prava vlasništva.

Pasiva bilansa stanja sadrži izvore novca – odakle je novac došao, odnosno prava onih koji su privrednom društvu nabavili potrebna sredstva.

Ovako određen sadržaj bilansa stanja upućuje na zalljučak da su prava raspolaganja sredstvima odvojena od vlasničkih prava finansijera privrednog društva. Međutim, to ne znači da se oblicima ulaganja upravlja nezavisno od izvora finansiranja, niti da se kombinovanje izvora finansiranja vrši nezavisno od privrednom društvu svojstvenog sastava ulaganja. Naprotim, sastav aktive i pasive su od bitnog značaja za funkcionisanje privrednog društva.

Često se sadržaj pasive označava izrazom ''obaveze'', koji još više ukazuje na pravnu i finansijsku odvijenost privrednog društva od ulaganja sredstava u njega. Bilans stanja može biti prikazan na dva načina:

1. u obliku liste i 2. u obliku računa (konta)

Bilans stanja u obliku liste je oblik u kome se pasiva unosi ispod aktive. To je oblik po kome se u praksi prezentuje stanje sredstava i izvora sredstava nekog privrednog društva.

Bilans stanja u obliku računa ( konta ) odlikuje se time što su aktiva i pasiva nalaze jedna pored druge. To je tradicionalni oblik prikazivanja bilansa stanja i pogodan je za objašnjavanje suštine bilansa stanja.

Bilans stanja u obliku liste, prikazan po grupama sredstava i izvora sredstava, izgleda ovako:

BILANS STANJA na dan 31.12. 200__. godine

Nekretnine, postrojenja i oprema Biološka imovina Ostala stalna materijalna sredstva Goodwill Ostala nematerijalna sredstva Ulaganja u nekretnine Ulaganja u pridružena pravna lica Ostali dugoročni plasmani II. TEKUĆA SREDSTVA Zalihe

24

Dati avansi Potraživanja od prodaje i druga potraživanja Kratkoročni finansijski plasmani Gotovina i ekvivalenti gotovine Aktivna vremenska razgraničenja B. IZVORI SREDSTAVA I. KAPITAL

II. DUGOROČNE OBAVEZE Dugoročne finansijske obaveze Odložene poreske obaveze Dugoročna rezervisanja III. KRATKOROČNE OBAVEZE Obaveze prema dobavljačima i druge obaveze Kratkoročne finansijske obaveze Tekući dio dugoročnih finansijskih obaveza Tekuće obaveze za porez na dobit Pasivna vremenska razgraničenja

Bilans stanja u obliku računa (konta), prikazan po grupama sredstava i izvora sredstava, izgleda ovako:

BILANS STANJA

Aktiva Pasiva Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500

Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000

10.000 10.000

Najjednostavnije rečeno, aktiva predstavlja spisak stvari (sredstava) koje privredno društvo posjeduje, a pasiva spisak iznosa koje privredno društvo duguje.

25

Struktura bilansa stanja

Bilans stanja je podijeljen na pet osnovnih dijelova. Dva od ovih dijelova su na strani aktive, a tri se nalaze u pasivi.

U daljnjim razmatranjima strukture bilansa stanja prvo ćemo analizirati dva dijela u aktivi:

1. stalna sredstva (STS) i 2. obrtna sredstva (OBS)

Ova sredstva mogu se posmatrati kao dugoročna i kao kratkoročna sredstva, a ako se posmatraju zajedno nazivaju se poslovna sredstva. Struktura bilansa stanja – Stalna sredstva

BILANS STANJA Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

nematerijalna sredstva neto osnovna sredstva dugoročni finansijski plasmani

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000

10.000 10.000

Stalna sredstva čine, po redu veličine, prvi dio poslovnih sredstava. Stalna sredstva se mogu podijeliti u tri grupe:

1. Nematerijalna sredstva. U ovu grupu spadaju poslovna sredstva koja nemaju svoju fizičku pojavu: koncesije, patenti, licence, gudvil (goodwill).

26

2. Neto osnovna sredstva. To su fizička sredstva potrebna za poslovanje: zemljište, zgrade, pogoni, oprema, transportna sredstva, kancelarijski namješta, kompjuteri itd.

3. Dugoročni finansijski plasmani. Tu spadaju: učešća u kapitalu drugih pravnih lica, posjedovanje akcija u drugim preduzećima i dugoročni robni krediti.

Struktura bilansa stanja – Obrtna sredstva Aktiva Pasiva Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500Dugoročne obaveze (DOB)

2.500

Obrtna sredstva (OBS)

zalihe potraživanja gotovina ostala obrtna sredstva

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000

Obrtna sredstva se sastoje od kratkoročnih poslovnih sredstava privrednog društva. Ona su kratkoročna jer se mogu brzo konvertovati u gotovinu.

Obrtna sredstva se mogu podijeliti u četiri grupe:

1. Zalihe. U ovu grupu spadaju: materijal i rezervni dijelovi, nedovršena proizvodnja (proizvodnja u toku), gotovi proizvodi i roba.

2. Potraživanja. Tu spada novac kojeg kupci duguju privrednom društvu.

3. Gotovina. U ovoj grupi nalaze se sva novčana sredstva i ekvivalenti gotovine.

4. Ostala obrtna sredstva. To su sva ostala kratkoročna poslovna sredstva, npr. dati avansi dobavljačima.

Navedene stavke obrtnih sredstava podložne su stalnim promjenama. Zalihe materijala se pretvaraju u poluproizvode (nedovršena proizvodnja), a zatim u gotove proizvode. Nakon prodaje gotovih proizvoda na tržištu, oni se transformišu u potraživanja od kupaca. Kada se izvrši naplata potraživanja od kupaca, izvršena je transformacija potraživanja u gotovinu.

27

Struktura bilansa stanja – Kapital

Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

osnovni kapital rezerve nerspoređeni dobitak gubitak do visine kapitala

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500 Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000 U ovm dijelu bilansa stanja nalaze se sva potraživanja vlasnika kapitala prema privrednom društvu. Ovo je mjesto gdje se novac dobija ili gubi. S druge strane, to je mjesto gdje investitori mogu da treniraju svoje sposobnosti investiranja. Tu se među investitorima vodi ''bitka''za preuzimanje privrednog društva. Isto tako, to je mjesto gdje ''finansijski inžinjeri'' redovno dolaze sa novim šemama koje dizajniraju da bi došli do nekog povećanja prihoda na malo hrabriji način. Nažalost, to je zona gdje nastaju najkonfuznija evidentiranja u bilansu stanja.

Kapital je pozicija koja se nalazi u pasivi bilansa stanja i predstavlja izvore vlasničkih sredstava. To je, ustvari, sopstveni kapital privrednog društva, kojeg sačinjavaju:

1. Osnovni kapital. Osnovni kapital privrednog društva (kompanije, akcionarskog društva) čini kapital pribavljem prodajom redovnih (običnih) akcija iz prve emisije. U cilju zaštite povjerilaca i akcionara, ovaj kapital predstavlja garantnu supstancu. Zakonski propisi zabranjuju promjenu ovog kapitala pod uticajem finansijskog rezultata. Obične akcije imaju tri različite vrijednosti: nominalna vrijednost, knjigovodstvena vrijednost i tržišna vrijednost. Nominalna vrijednost je uglavnom niska i unosi se arbitražno u stavku akcija privrednog društva. Ona determiniše vrijednost ’’emitovanih običnih akcija’’. Ako se ponovo počnu izdavati akcije, tada one zadržavaju istu nominalnu vrijednost, čak i ako je emisioni kurs iznad te vrijednosti, vjerovatno bliži trenutnoj, tržišnoj cijeni akcija. Višak iznad nominalne vrijednosti akcija se zove ’’akciona premija’’ i formira dio kapitalnih rezervi.

28

2. Rezerve. Ove rezerve se još nazivavaju ''kapitalne rezerve'' i koristi se za pokriće višaka običnih akcija., a koji nisu rezultat poslovanja. Glavne pozicije – stavke rezervi su: emisiona prenija (akcijska premija, ažio), revalorizacione rezerve, zakonske rezerve i statutarne rezerve. Но

3. Neraspoređeni dobitak. To je stavaka koja je rezultat poslovanja i sastoji se iz dva dijela: neraspoređeni dobitak ranijih godina i nerspoređeni dobitak tekuće godine.

4. Gubitak do visine kapitala. Ovo je stavka, kao i prethodna, rezultat poslovanja i sastoji se iz dva dijela: gubitak ranijih godina i gubitak tekuće godine

Struktura bilansa stanja – Dugoročne obaveze. Ovaj dio pasive bilansa stanja uključuje kredite i obveznice čiji je rok vraćanja duži od jedne godine. Najčešće, u praksi, pravi se razlika na obaveze:

- srednjoročne: 3 – 5 godina i - dugoročne: između 5 i 20 godina

Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

dugoročni krediti dugoročne HoV

2.500

Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000

10.000 10.000 Struktura bilansa stanja – Kratkoročne (tekuće) obaveze

Tekuće obaveze imaju bliske paralelene veze sa odjeljkom ''obrtna sredstva''. Tako npr. ''Obaveze prema povjeriocima su u protivteži sa ''Potraživanjima od kupaca''. Tekuće obaveze su sve kratkoročne obaveze koje se plaćaju u okviru jedne godine:

29

1. Obaveze prema povjeriocima. To su novčani iznosi koji se duguju dobavljačima za nabavljene robe i usluge, u redovnom poslovanju.

2. Kratkoročni krediti. Ova pozicija uključuje sva dugovanja bankama, kao ostala dugovanja koja zahtijevaju plaćanje kamate.

3. Ostale kratkoročne obaveze. Ova stavka obuhvata obaveze državi za poreze i doprinose, zarade zaposlenih,carine takse,dividende i sl.

BILANS STANJA

Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

dugoročni krediti dugoročne HoV

2.500Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

obaveze prema povjeriocima

kratkoročni krediti

3.000

10.000 10.000 OSNOVNI POJMOVI U BILANSU STANJA

U bilansu stanja postoje četiri osnovna pojma koja se koriste u analizi finansijskg izvještaja predzeća. To su:

1. ukupna poslovna sredstva (UPS) – zbir aktive,

2. angažovani kapital (ANK),

3. neto vrijednost (NV)

4. obrtni kapital (OBK).

30

1. Ukupna poslovna sredstva (UPS)

BILANS STANJA

Aktiva Pasiva Stalna sredstva (STS)

nematerijalna sredstva neto osnovna sredstva dugoročni finansijski plasmani

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500 Obrtna sredstva (OBS)

zalihe potraživanja gotovina ostala obrtna sredstva

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000 Ukupna poslovna sredstva (zbir aktive ) je vrijednost koja prestavlja zbir stalnih sredstava i obrtnih sredstava. Prikaz navedenog pomoću simbola, izgleda ovako:

UPS = STS + OBS 10.000 = 6.000 + 4.000

Ako tu vrijednost posmatramo sa stanovišta izvora sredstava, tada bi je definisali ovako:

UPS = K + DO + TO 10.0 = 4.500 + 2.500 + 3.000

Ukupna poslovna sredstva (zbir aktive ) je vrijednost koju ćemo često koristiti. Kao što se vidi to je prosti zbir kolone od vrha do dna bilansa. To je isti broj bez obzira da li sabiremolijevu ili desnu stranu bilansa.

31

2. Angažovani kapital (ANK)

Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

osnovni kapital rezerve nerspoređeni dobitak gubitak do visine kapitala

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

dugoročni krediti dugoročne HoV

2.500

Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000 Angažovani kapital predstavlja dugoročne izvore sredstava. Angažovani kapital možemo definisati kao razliku između ukupnih poslovnih sredstava i i tekućih obaveza. Odnosno, to je ekvivalentno zbiru kapitala (vlasnički izvori) i dugoročnih obaveza (dgoročni zajmovi). Polazeći od navedenog,angažovani kapital možamo prikazati na dva načina:

1. ANK = STS + OBS – TOB = 6.000 + 4.000 – 3.000 =7.000 2. ANK = K + DOB = 4.500 + 2.500 =7.000

Iz navedenih prikaza vidimo da razlika između ukupnih poslovnih sredstava i angažovanog kapitala predstavlja tekuće obaveze.

32

3. Neto vrijednost (NV) Aktiva Pasiva

Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

osnovni kapital rezerve nerspoređeni dobitak gubitak do visine kapitala

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500 Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000 Termin ''neto vrijednost'' je ustvari kapital – sopstveni kapital privrednog društva. Takav naziv potiče od činjenice da je njegova vrijdnost izvedena iz razlike između ukupnih poslovnih sredstava (zbira aktive) i ukupnih obaveza: NV = STS + OBS – TOB – DOB 4.500 = 6.000 + 4.000 – 3.000 – 2.500

Navedena definicija nam pokazuje da je vrijednost koja pripada vlasnicima preduzeća (akcionarima) određena vrijednošću svih poslovnih sredstava, umanjenih za ukupne obaveze (dugoročne i kratkoročne).

Kada je u pitanju realnost neto vrijednosti, ona u cjelini zavisi od realnosti iskazivanja vrijednosti poslovnih sredstava.

Kod akcionarskog društva se jasno razdvaja osnovni od ostalih oblika sopstvenog kapitala.

33

4. Obrtni kapital (OBK) Aktiva Pasiva Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500

Obrtni kapital (OK) 1.000

Obrtna sredstva (OBS)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000

10.000 10.000

Obrtni kapital (OK) predstavlja razliku između obrtnih sredstava i tekućih obaveza:

OBK = OBS – TOB 1.000 = 4.000 – 3.000

Obrtni kapital je veoma važna vrijednost u poslovanju privrednog društva i to je iznos koji omogućava likvinost. Pored ostalog, likvidnost se može posmatrati kao pokazatelj gotovine.

Mnoga privredna društva su bogata u pogledu imovine, tj. poslovnih sredstava, ali i nelikvidna jer se ta sredstva sporo konvertuju (transformišu) u gotovinu. Znači, nije dovoljno posjedovati poslovna sredstva, potrebno je obezbijediti likvidna sredstva da bi se zadovoljile potrebe za gotovinom.

Obrtni kapital se može izračunati koristeći pasivu bilansa stanja. Posmatranje obrtnog kapitala i sa ove strane, dobijamo jasnije određenje pojma obrtni kapital. Polazeći od navedenog, obrtni kapital se izračunava na sljedeći način: OBK = ( K + DOB ) – STS 1.000 = ( 4.500 + 2.500 ) – 6.000

34

Aktiva Pasiva Stalna sredstva (STS)

6.000

Kapital (K)

4.500

Dugoročne obaveze (DOB)

2.500

Obrtna sredstva (OBS)

Obrtni kapital (OBK)

4.000

Tekuće obaveze (TOB)

3.000 10.000 10.000 Na osnovu navedenog i prikazanog zaključujemo da je iznos obrtnog kapitala preduzeća određen dugoročnim izvorima sredstava koji nisu uloženi u dugoročna poslovna sredstva ( stalna sredstva ). Kada preduzeće počinje sa radom, dugoročni izvori sredstava ( akcionarski kapital – osnovni kapital, dugoročni krediti ) se uplaćuju na žiro račun preduzeća. Najvećidio tako dobijenog novca se troši za nabavku stalnih sredstava, ali određeni iznos mora ostati da bi se pokrile potrebe za obrtnim kapitalom. Protekom vremena, sa rastom preduzeća rastu potrebe za obrtnim kapitalom. Te potrebe se mogu zadovoljiti samo s dodatnim dugoročnim izvorima.

7.2. BILANS USPJEHA Pojam bilansa uspjeha Bilans uspjeha ( račun uspjeha, račun dobitka i gubitka ) je poseban segment finansijskog izvještaja čija je funkcija da identifikuje ukupno ostvarene prihode i ukupno nastale rashode tokom određenog perioda. Razlika između ove dvije vrijednosti predstavlja finansijski. Pozitivan finansijski rezultat - Dobitak predstavlja povećanje sopstvenog kapitala privrednog društva, koji je rezultat aktivnosti privrednog društva u određenom periodu Po istom osnovu, negativan finansijski rezultat - gubitak predstavlja smanjenje sopstvenog kapitala.

Pored neto rezultata ( dobitk i gubitak ) sopstvenom kapitalu pripadaju prihodi i rashodi. Polazeći od te činjenice, možemo zaključiti da bilans uspjeha predstavlja poseban dio bilansa stanja, tj Kapitala - kao pozicije u pasivi. U vezi sa tim, Prof. dr Jovan Ranković kaže: '' bilans uspjeha je osamostaljeni i razvijeni ( raščlanjeni )

35

podkonto sopstvenog kapitala na kome se u formi konta ili štafelno ( forma liste ) obuhvaćeni i međusobno suprostavljeni svi prihodi i rashodi jednog obračunskog perioda, raščlanjeni prema odgovarajućium načelima, čija rezultanta predstavlja uspjeh ( rezultat). Ostvareni rezultat predstavnja neto promjenu sopstvenog kapitala, prikazanog u pasivi bilansa i zbog toga se i inkorporira u bilans kao njegovo povećanje ili kao korektura (smanjenje kapitala ).

Cilj svih dijelova ( komponenti ) finansijskog izvještaja, pa i bilansa uspjeha, je istinito prikazivanje informacija o poslovanju privrednog društva. Na bazi finansijskog izvještaja, njihovi korisnici donose ekonomske odluke. Od svih segmenata finansijskog izvještaja, bilans uspjeha ima najveći značaj za eksterne i interne korisnike.

Eksterni korisnici žele da saznaju kakav je prinosni položaj preduzeća, odnosno kakva je njegova zarađivačka sposobnost. Na bazi tih informacija oni ( vlasnici i kreditori ) procjenjuju da li će njihova eventualna ulaganja biti uvećana. Sadržaj bilansa uspjeha Bilans uspjeha sačinjavaju :

- prihodi, - rashodi i - neto rezultat

Prihodi predstavljaju prilive novca u privredno društvo i sačinjavaju ga:

1. poslovni prihodi : prihodi od prodaje učinaka privrednog društva ( proizvodi, usluge ) ili robe;

2. finansisjski prihodi : prihod po drugim osnovama, npr. naplaćena kamata;

3. neposlovni i vanredni prihodi: prihod po neposlovnim i vanrednim osnovama.

Rashodi predstavljaju odlive novca iz privrednog društva i sačinjavaju ga:

1. poslovni rashodi : rashodi po prodaje učinaka privrednog društva ( proizvodi, usluge ili robe);

2. finansisjski rashodi : rashod po drugim osnovama, npr. plaćene kamate;

3. neposlovni i vanredni rashodi: rashod po neposlovnim i vanrednim osnovama.

Oblici bilansa uspjeha Isto kao i bilans stanja, bilans uspjeha može biti sastavljen i prikazan u dva osnovna oblika:

1. oblik liste i 2. oblik računa ( konta ) – dvostrani pregled

1. Bilans uspjeha u obliku liste. Na slici koja slijedi prikazan je bilans uspjeha u obliku liste.

36

BILANS USPJEHA u periodu od 01.01. do 31.1 20__. godine

POSLOVNI PRIHODI

Prihodi od prodaje Promjena vrijednosti biološke imovine Promjena vrijednosti zaliha učinaka Ostali poslovni prihodi Prihodi od pridruženih preduzeća POSLOVNI RASHODI

Nabavna vrijednost prodate robe Troškovi materijala Troškovi bruto zarada i naknada Troškovi amortizacije Gubici od obezvrjeđenja stalne materijalne imovine Ostali poslovni rashodi Finansijski rashodi DOBIT (GUBITAK) PRIJE OPOREZIVANJA Porez na dobit NETO DOBIT (GUBITAK) PERIODA Dio koji pripada vlasnicima matičnog preduzeća Dio koji pripada manjinskim vlasnicima

2. Bilans uspjeh u obliku konta - dvostranog pregleda izgleda ovako:

BILANS USPJEHA za period od ...... do ......200_.

Poslovni rashodi ...............1.000

Finansijski rashodi ..............100

Neposlovni i vanr. rashodi.....10

Dobitak ............................... 460

Ukupno: ............................1.570

Poslovni prihodi ..............1.500

Finansijski prihodi................ 50

Neposlovni i vanr. prihodi ....20

Ukupno: ...........................1.570

37

8. NAJVAŽNIJE FINANSIJSKE ODLUKE

Poslovne finansije, odnosno finansijsko upravljanje podrazumijeva donošenje poslovnih odluka koje neposredno utiču na finansije privrednog društva. U tom smislu, generalno gledano, sve odluke koje se donose u okviru poslovnih finansija (finansija privrednog društvua ) uslovno bi se mogle svrstati u tri osnovne grupe, to su:

1. Odluke o investiranju 2. Odluke o fi nansiranju 3. Odluke o dividendi.

8.1. ODLUKA O INVESTIRANJU

Značaj odluke o investiranju dolazi od tuda što je investiranje dugoročno ulaganje sredstava, a svakoj dugoročnosti svojstveno je:

1. neizvjesnost i 2. rizik

Neizvjesnost dolazi otuda što je nemoguće doći do saznanja sada šta će se dogoditiu budućnosti. Što je period povrata investicionog ulaganja duži, budućnost o kojoj bi željeli da saznamo je dalja i time nepredvidljivija. Da bi smo mogli da predvidimo budućnost trebale bi nam pouzdane informacije o:

1. političkim kretanjima u budućnosti, 2. monetarnim promjenama u budućnosti, 3. tržišnim promjenama o budućnosti i 4. promjenama u tehnici i tehnologiji u budućnosti

Pomenuta kretanja i promjene utoliko je teže dokučiti što je period budućnosti koji nas zanima duži.

Rizik je, u stvari, rizik prinosa na investiranu imovinu (zarada), a time i rizik povrata investirane imovine. Kada bi smo imali pouzdane informacije o budućnosti, budućnost bi bila izvjesna, a rizici predvidivi. Tada bi smo investirali sredstva u ono što je najmanje rizično i na taj način izbjegli rizik. Međutim, često se događa da najmanje rizična ulaganja odbacuju nisku zaradu, pa se investitor opredjeljuje za ulaganja koja obećavaju visoku zaradu, iako su ta ulaganja sa visokim rizikom. To investitor čini sa uvjerenjem ili da u budućnosti neće biti velikih rizika, a ako ih bude uvjeren je da je njegova upravljačka inventivnost i sposobnost dovoljna da prevlada buduće rizike.

Od investiranja zavisi održanje postojećeg privrednog društva, rast i razvoj privrednog društva. Investirati se, dakle, mora, ali promašena investicija dovodi do nestanka (bankrostva) postojećeg privrednog društva. Toga radi, investicione odluike se donose:

1. ili na osnovu investicionog programa, 2. ili na osnovu ocjene boniteta.

Kada se investira u nove proizvodno-poslovne poduhvate (pogone) ili u postojeći proizvodno-poslovni program sačinjava se investicioni program koji pruža informacije o: zaradi (rentabilnosti) ulaganja, likvidnosti projekta i o riziku ulaganja. Ovaj projekat razmatra investitor i kreditor. Na osnovu investicionog programa donosi se odluka o investiranju.

38

Kada se investira u kupovinu akcija drugog privrednog društva, sačinjava se ocjena boniteta tog privrednog društva. Ovom investiranju svojstveni su neizvjesnost i rizik.

Neizvjesnost je:

1. kolika će se ostvariti dividenda na osnovu kupljenih akcija, 2. da li će se akcije kotirati na berzi, 3. kolika će tržišna cijena akcija biti i

4. da će se akcije moći naplatiti u visini knjigovodstvene vrijednosti iz stečajne mase ako privredno društvo čije su akcije kupljene bankrotira.

Ove neizvjesnosti su manje ako su akcije koje se kupuju uključene na listu kotacije berze efekata, zato što se kupljene akcije u svako vrujeme mogu ponovo prodati i tako povući uloženi kapital.

Rizik ostvarenja dividende nastaje kako zbog rizika ostvarenja neto dobitka u privrednom društvu čije se akcije kupuju, tako i zbog nepoznanice koliko će većinski akcionari odlučiti da se iz neto dobitka izdvoji za dividendu. Što dividenda bude viša, tražnja akcija na berzi biće veća, a time i veća mogućnost prodaje akcija i uz to da se pri prodaji osrvari kapitalni dobitak. Međutim, odluka većinskih akcionara o visini dividende uslovljena je finansijskim položajem privrednog društva. Uz to, kada privredno društvo ne ispunjava uslove za kotiranje njegovih akcija na berzi, akcije takvog privrednog društva se povlače sa berze i sa njima se više javno ne ne trguje. Postoje, dakako, i privredna društva čije se akcije uopšte ne uključuju na listu kotacije na berzi (zatvorene korporacije). Kupovina ovih akcija vrši se van berze, a ulaganje u takve akcije je rizičnije nego kupovina akcija otvorene korporacije, tj. korporacije čije se akcije kotiraju na berzi efekata. Pa ipak, kupuju se i akcije zatvorenih korporacija, naravno, van berze. Motiv ovih kupovina je komercijalni. Ako je privredno društvo, čije akcije namjeravamo da kupimo, naš kupac ili dobavljač, kupovinom akcija tog privrednog društva želimo da poboljšamo njegov finansijski položaj, a time povećavamo prodaju naših učinaka tom privrednom društvu (ako je naš kupac), odnosno povećavamo nabavku proizvoda ili usliga od tog privrednog društva (ako je naš dobavljač). U ovom slučaju, pri donošenju odlike o investiranju ne oslanjamo se samo na bonitet privrednog društva čije akcije namjeravamo da kupimo, već i na promjenu prinosnog i finansijskog položaja našeg privrednog društva, do kojih će doći poslije proširivanja prodajnog odnosno nabavnog tržišta.

Kada se investira u kupovinu dužničkih hartija od vrijednosti drugog privrednog društva (obveznice, komercijalni zapisi i druge), ocjenjuje se bonitet privrednog društva emitenta. Ovoj investiciji svojstvena je, takođe, neizvjesnost i rizik. Neizvjesnost je:

(1) kolika će tržišna cijena hartija od vrijednosti biti u momentu prodaje, (2) da li će kupljena hartija od vrijrdnosti biti na listi kotacije sve do njenog

unovčenja (3) u kom iznosu će se hartije od vrijednosti moći naplatiti iz stečajne mase ako

emitent (dužnik) bankrotira.

Razlika između prodajne i kupovne cijene hartija od vrijednosti je zarada (kapitalni dobitak) od kupovine hartija od vrijednosti radi prodaje. Visina zarade uslovljena je kreditnim bonitetom emitenta (dužnika), ali i odnosom ponude i tražnje dužničkih hartija od vrijrdnosti na berzi efekata.

Ako emitent (dužnik) dužničke hartije od vrijednosti ima dobar kreditni bonitet,

39

ugrađena kamatna stopa u nominalnu vrijednost hartija od vrijednosti neće biti visoka, jer je rizik unovčenja te hartije od vrijednosti beznačajan. Međutim, realno je očekivati da će tražnja takvih hartija od vrijednosti biti permanentno visoka, zbog čega će razlika između prodajne i nabavne cijene biti značajna. Suprotno tome, kada je kreditni bonitet emitenta dužničke hartije od vrijednosti nezadovoljavajući, kamatna stopa ugrađena u nominalnu vrijednost te hartije od vrijednosti je relativno visoka, jer je rizik unovčenja visok. Tržišna cijena i ovih hartija od vrijednosti je pod uticajem njihove ponude i tražnje. Otuda, kada se ova hartija od vrijednosti prodaje prije njenog dospijeća za naplatu radi ostvarenja zarade (kapitalnog dobitka) bitna je razlika između prodajne i nabavne cijene, a kada se hartija od vrijednosti drži do momenta dospijeća za naplatu, zarada je ravna razlici između nominalne i nabavne vrijednosti.

Ako se dužnička hartija od vrijednosti kupljena radi prodaje, iz bilo kojih razloga, isključi sa liste kotacije na berzi efekata, kupac takve hartije od vrijednosti može unovčiti takvu hartiju od vrijednosti samo u momentu njenog dospijeća, što znači da se sada izlaže riziku gubitka platežne sposobnosti.

8.2. ODLUKA O FINANSIRANJU

Realizacija odluke o finansiranju dovodi do promjene i finansijskog i prinosnog položaja privrednog društva. Zbog toga ova odluka ima atribut značajna. U procesu pripreme odluke o finansiranju utvrđuje se:

1. iznos sredstava potreban za finansiranje, 2. rok upotrebe potrebnih sredstava za finansiranje, 3. promjene u finansijskom položaju izazvane realizacijom odluke o

finansiranju, 4. promjene u prinosnom položaju izazvane realizacijom odluke o finansiranju 5. prijedlog načina pribavljanja sredstava za finansiranje.

Iznos sredstava za finansiranje utvrđuje se na sljedeći način:

1. ako se radi o finansiranju investicionog projekta, iznos sredstava za finansiranje investicionog projekta je iskazan u investicionom projektu,

2. ako se radi o finansiranju novonabavljenih nekretnina, postrojenja i opreme radi zamjene dotrajalih, iznos sredstava za finansiranje tih sredstava jednak je nabavnoj vrijednosti nekretnina, postrojenja i opreme koji će se nabaviti,

3. ako se radi o finansiranju kupovine akcija ili dužničkih hartija od vrijednosti drugog privrednog društva, iznos sredstava za finansiranje jednak je tržišnoj vrijednosti akcija, odnosno dužničkih hartija od vrijednosti koje se namjeravaju kupiti,

4. ako se radi o finansiranju sezonskih zaliha, iznos sredstava za finansiranje tih zaliha jednak je iznosu sezonskih zaliha,

5. privredno društvo koje je suočeno sa smanjenjem tražnje robe i/ili učinaka često pribjegava prodaji sa dužim rokovima naplate potraživanjaod kupaca, s ciljem da poveća tražnju. Primjera radi, privredno društvo je prodavalo sa rokom naplate za 50 dana. U takvim okolnostima potrebna sredstva za finansiranje ravna su povećanju potraživanja od kupaca po osnovu produženja roka naplate (u našem slučaju to produženje je 20 dana),

40

6. ako privredno društvo pribavlja sredstva za za uspostavljanje finansijske stabilnosti, a time i stvaranja uslova za održavanje likvidnosti, potrebna sredstva za finansiranje se utvrđuju ovako:

1. Stalna sredstva 2. Stalne zalihe I Dugoročno vezana imovina ( 1 + 2 ) 3. Kapital umanjen za gubitak 4. Dugoročna rezervisanja 5. Dugoročne obaveze II Trajni i dugoročni kapital ( 3 do 5 )

Potrebna sredstva za dugoročno finansiranje = I – II, uz uslov da je I > II.

Rok upotrebe sredstava je kratkoročan i dugoročan. Ako se sredstva upotrebljavaju do godinu dana, rok upotrebe je kratkoročan., a ako se sredstva upotrebljavaju duže od godinu dana, rok upotrebe je dugoročan. Kada je kvantificiran iznos sredstava za finansiranje, ti iznosi se razvrstavaju po roku upotrebe:

1. Kratkoročno potrebna sredstva obuhvataju:

sredstva za finansiranje sezonskih zaliha, sredstva za finansiranje povećanja potraživanja od kupaca po osnovu

produženja roka naplate tih potraživanja, sredstva za kupovinu kratkoročnih hartija od vrijednosti radi prodaje

2. Dugoročno potrebna sredstva obuhvataju: sredstva za finansiranje investicionog projekta, sredstva za finansiranje nabavke nekretnina, postrojenja i opreme radi

zamjene dotrajalih sredstava, sredstva za kupovinu akcija drugih privrednih društava, sredstva za kupovinu dugoročnih hartija od vrijednosti radi prodaje i sredstva potrebna za uspostavljanje dugoročne finansijeke stabilnosti.

Promjena u finansijskom položaju realizacijom odluke o finansiranju. Ova promjena kvantificira se ovako:

0 - Pozicije aktive i pasive 1 - Prije realizacije odluke o finansiranju 2 - Poslije realizacije odluke o finansiranju

0 1 2 1. Stalna imovina 2. Stalne zalihe I Dugoročno vezana imovina ( 1 + 2 ) 3. Kapital umanjen za gubitak 4. Dugoročna rezervisanja 5. Dugoročne obaveze II Trajni i dugoroćni kapital ( 3 do 5 ) Nedostajući kapital ( I – II ) uz uslov da je I > II Slobodan kapital ( II - I ) uz uslov da je II > I

41

U kolonu 1 unose se podaci iz bilansa stanja čiji je dan sačunjavanja najbliži donošenju odlike o finansiranju. U bilansu stanja zalihe nisu razdvojene na stalne i sezonske, pa se postupa ovako:

- ako privredno društvo ima kontinuiran proces proizvodnje i prodaje, stalne zalihe su jednake bilansiranim zalihama,

- ako privredno društvo nema kontinuiran proces proizvodnje i prodaje, stalne zalihe su jednake zalihama iz mjeseca kada su bile najniže, a razlika do bilansiranih zaliha su sezonske zalihe.

U koloni 2 podaci iz kolone 1 uvećavaju se za iznos povećanja poslije realizacije odluke o finansiranju i to:

- stalna imovina se uvećava za iznos ulaganja u nekretnine, postrojenja, opremu i stalne zalihe predviđene investicionim projektom, za ulaganja u nabavku nekretnina, postrojenja i opreme radi zamjene dotrajalih i za ulaganja u kupovinu akcija i dugoročnih hartija od vrijednosti drugih privrednih društava;

- trajni i dugoročni kapital se uvećava samo kod dugoročnih obaveza za iznos dugoročnog kredita predviđenog investicionim programom.

Odluka o finansiranju je prihvatljiva ako u koloni 2 nije iskazan nedostajući kapital, a iskazan slobodan kapital je ravan nili ili veći od nule.

Promjena u prinosnom položaju realizacijom odluke o finansiranju

Ova promjena kvantificira se ovako: 0 - Pozicije bilansa uspjeha

1 - Bilans uspjeha prije realizacije odluke o finansiranju 2 - Bilans uspjeha poslije realizacije odluke o finansiranju

0 1 2

1. Poslovni prihodi

2. Finansijaki prihodi

I Operativni prihodi ( 1 + 2 )

3. Poslovni rashodi

4. Finansijski rashodi

II Operativni rashodi ( 3 + 4 )

Operativni finansijski rezultat ( I – II ) U kolonu 1 unose se podaci iz bilansa uspjeha čiji je dan sačunjavanja najbliži donošenju odlike o finansiranju. U koloni 2 vrši se korektura bilansnih pozicija iz kolone 1 za iznos koji će nastati poslije realizacije odluke o finansiranju na sljedeći način:

42

- ako je sastavljen investicioni projekat, u njemu su već iskazani prihodi i rashodi investicije. Za iznos tih prihoda i rashoda uvećavaju se prihodi i rashodi iz kolone jedan,

- ako se nabavljaju nekretnine, postrojenja i oprema radi zamjene dotrajalih, poslovni rashodi će se uvećati za iznos razlike između amortizacije novonabavljenih nekretnina, postrojenja i opreme i amortizacije nekretnina, postrojenja i opreme koji se zamjenjuju novom, a finansijski rashodi će se uvećati za iznos novih kredita,

- ako se radi o ulaganju u dugoročne finansijske plasmane, finansijski prihodi će se uvećati za iznos prinosa na nove dugoročne plasmane (dividenda po osnovu kupljenih akcija, kamata po osnovu dugoročnih kreditinih plasmana i slično) i

- ako se novi kredit pribavlja radi uspostavljanja dugoročne finansijske ravnoteže ili radi finansiranja povećanja kratkoročno vezane imovine (povećanja potraživanja od kupaca zbog prodaje na duže rokove naplate, na primjer) moguće je da dođe do smanjenja finansijskih rashoda po osnovu zateznih kamata.

Sa stanovišta promjene prinosnog položaja, finansijska odluka je prihvatljiva:

- kada operativni finansijski rezultat poslije realizacije odluke o finansiranju nije negativan i

- kada je pozitivan operativni finansijski rezultat poslije realizacije odluke o finansiranju veći ili barem jednak operativnom finansijskom rezultatu prije realizacije odluke o finansiranju.

Prijedlog načina pribavljanja sredstava

Nedostajuća sredstva se mogu pribaviti ili povećanjem sopstvenog kapitala ili kreditnim zaduženjem.

(1) Povećanje sopstvenog kapitala akcionarsko društvo može ostvariti novom emisijom akcija, a društvo sa ograničenom odgovornosti to može ostvariti pribavljanjem dodatnog uloga u osnovni kapital. Akcionarska društva, čije se akcije kotiraju na berzi kapitala, to jednostavno ostvaruju uključenjem novoemitovanih akcija na listu kotacije. Ako se te akcije prodaju iznad nominalne vrijednosti, ostvaruje se emisiona prenija (ažija), što je veoma povoljno jer emisiona premija povećava kapital, a uz to na emisionu premiju ne plaća se dividenda, pa je taj iznos finansiranja besplatan. Ako se novoemitovane akcije prodaju ispod nominalne vrijednosti ostvaruje se negativna emisiona premija (disažija) koja smanjuje kapital. Toga radi, privredno društvo ne treba da prodaje novoemitovane akcije ispod njihove nominalne vrijednosti.

Akcionarska društva čije se akcije ne kotiraju na berzi kapitala, novoemitovane akcije može prodati van berze, neposrednom pogodbom ili konverzijom postojećih obaveza u kapital, naravno uz saglasnost povjerilaca. Povećanje udjela u osnovnom kapitalu društva sa ograničenom odgovornosti, takođe, može se ostvariti samo neposrednom pogodbom sa postojećim ili novim suvlasnicima, ili konverzijom postojećih obaveza u udjele uz saglasnost povjerilaca.

(2) Pribavljnje nedostajućih sredstava putem dodatnog kreditnog zaduženja zahtijeva: utvrđivanje roka otplate kredita, visine kamatne stope i uslova kredita sa područja obezbjeđenja kreditora od rizika povrata kreditoru. Prihvatljiv rok za otplatu kredita sa stanovišta korisnika kredita već je, kako je naprijed izloženo, utvrđen. Visina

43

kamatne stope često je tržišno određena, ali se o njenoj visini može pregovarati sa kreditorom. Obezbjeđenje od rizika povrata kredita može biti različito (hipoteka na nepokretnu imovinu, lombard na pokretnu imovinu, mjenica, garancija trećeg lica), a to obezbjeđenje bira kreditor. Za privredno društvo (dužnika) najprihvatljivije je ono obezbjeđenje od rizika povrata kredita koje ne izaziva dodatne troškove i koje mobilnu imovinu ne imobiliše u vrijeme otplate kredita (zalihe robe ili proizvoda pod lombardom, na primjer).

8.3. ODLUKA O DIVIDENDI

Važnost odluke o dividendi dolazi otuda što visina dividende utiče na promjenu finansijskog položaja i tržišne cijene akcija. Zbog toga, pri odlučivanju o dividendi uzima se u obzir:

1. stanje finansijske stabilnosti, 2. stanje obavezne rezerve kapitala, 3. iznos dividende na prefercijalne akcije, 4. premija i ekstra premija menadžerima po osnovu motivacije, 5. namjera korporacije u pogledu sopstvenih akcija i 6. namjera korporacije u pogledu emisije nove serije akcija.

Stanje finansijske stabilnosti. Podsjećamo da je finsijska stabilnost: 1. loša, ako je koeficijent finansijske stabilnosti većei od 1, 2. prihvatljiva, ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1 i 3. dobra, ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1

Finansijska stbilnost je utoliko bolja što koeficijent finansijske stabilnosti više teži nuli.

Ukoliko je finansijska stabilnost loša, svi napori se usmjeravaju da se ona u procesu odlučivanja o raspodjeli neto dobitka poboljša. Nasuprot tome, ako je finansijska stabilnost dobra, pa čak i prihvatljiva, finansijska stabilnost prilikom odlučivanja o raspodjeli neto dobitka nema prioritet, osim u slučaju da se namjerava investirati u stalnu imovinu, što bi negativno djelovalo na finansijsku stabilnost.

Stanje obavezne rezerve kapitala. Ako je obavezna rezerva kapitala niža od zakonom propisane, apsolutni prioritet u raspodjeli neto dobitka ima izdvajanje u obaveznu rezervu kapitala. To povećanje rezervnog kapitala poboljšava finansijski položaj.

Iznos dividende na prefercijalne akcije. Ukoliko korporacija ima preferencijalne akcije, ugovorena dividenda na te akcije u raspodjeli neto dobitka ima prioritet, ona je iza obavezne rezerve sljedeći prioritet. Međutim, ako korporacija ima loš finansijski položaj trebalo bi odložiti isplatu te dividende na preferencijalne akcije da bi se i na taj način pozitivno djelovalo na finansijku stabilnost.

Premija i ekstra premija menadžerima po osnovu motivacije. Korporacije koje imaju realizovan motivacioni mehanizam menadžmenta, odvajanje neto dobitka za ostvarenu premiju i ekstra premiju menadžera po redosljedu je iza dividende na preferencijalne akcije. Međutim, ako korporacija ima lošu finansijsku stabilnost treba odložiti isplatu premija i ekstra premije, zadržavajući je u okvirima neraspoređenog dobitka da bi se i time uticalo na popravljanje finansijske stabilnosti.

Namjera korporacije u pogledu sopstvenih akcija. Ako korporacija namjerava da otkupi dio sopstvenih akcija, njen je interes da otkupna cijena bude što niža, iz dva

44

razloga. Niža otkupna cijena zahtijeva manji izdatak gotovine za otkup, a uz to manje utiče na pogoršanje finansijske stabilnosti. Drugo, ako dođe do poništenja sopstvenih akcija, njihova niža otkupna cijena obezbjeđuje manju razliku između te cijene i nominalne vrijednosti akcije, što znači da će se pri poništavanjuotkupljenih sopstvenih akcija manje upotrijebiti premije ili rezervnog kapitala za nadoknadu te razlike. Budući da na cijenu akcije bitno utiče visina isplaćene dividende po akciji, korporacija koja namjerava otkupiti dio svojih akcija odrediće nižu dividendu za obične akcije.

Namjera korporacije u pogledu emisije nove serije akcija. Ukoliko korporacija u dogledno vrijeme namjerava emitovati novu seriju običnih akcija, u interesu je korporacije da prodajna cijena akcija mladica bude što viša, odnosno da se od te prodaje ostvari što veća emisiona premija, iz dva razloga. Što je emisiona premija viša, nova emisija običnih akcija više pozitivno djeluje na finansijsku stabilnost, a uz to emisiona premija je besplatan izvor finansiranja, na nju se ne plaća dividenda. Da bi se što više ostvarilo emisione premije, uoči emisije akcija mladica korporacija će težiti da maksimira dividendu na obične akcije. Time će, ne samo povećati cijenu akcija mladica već će uticati i na njihovu bržu prodaju. Na isti način ponašaće se i korporacija koja ima otkupljene sopstvene akcije, a namjerava ih ponovo prodati.

Korporacije čije se akcije ne kotiraju na berzi efekata, budući da imaju teškoća oko prodaje akcija, težiće da dividendu na obične akcije konvertuje u dividendne akcije i dividendu isplatiti tim akcijama, a ne u gotovini, što će pozitivno djelovati na finansijsku stabilnost.

Ako korporacija ima gubitak u bilansu stanja iz prethodnih godina, uprava privrednog društva treba da predloži maksimalan raspored neto dobitka u rezervni kapital, s ciljem da visina rezervnog kapitala bude dovoljna za otpis gubitka i za istovremeno obezbjeđenje rezervnog kapitala u zakonom utvrđenom iznosu u odnosu na na osnovni kapital, čime se izbjegava otpis gubitka na teret kapitala.

Ukoliko korporacija namjerava da investira u stalnu imovinu i stalne zalihe, pri odlučivanju o raspodjeli neto gubitka uzima se u obzir:

1. postojeća finasijska stabilnost 2. visina novih ulaganja u stalnu imovinu i stalne zalihe, 3. kreditni bonitet korporacije i 4. stanje na tržištu kapitala.

Ako je stanje finansijske stabilnosti dobro i ako će to stanje i poslije investiranja ostati dobro (koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1) ili barem prihvatljiv (koeficijent finansijske stabilnosti 1), nove investicije korporacija može da finansira sopstvenim kapitalom. Ako nove investicije dovode, pri njihovom finansiranju iz sopstvenog kapitala, do toga da se koeficijent finansijske stabilnosti penje iznad 1, korporacija to ne smije dozvoliti, pa mora ići na novo dugoročno zaduženje. S tim u vezi, nužno je cijeniti kreditni bonitet korporacije da bi se došlo do saznanja da li će kreditor prihvatiti novo ulaganje u korporaciju. Ako je kreditni bonitet prihvatljiv, što znači da bi kreditori prihvatili novo ulaganje kapitala u korporaciju, nužno je pribaviti informacije o cijeni kapitala na tržištu kapitala i te cijene kapitala uporediti sa stopom neto prinosa na ukupan kapital. Ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital viša od cijene kapitala, dodatno zaduženje je prihvatljiv, jer će se iz finansiranja ostvariti pozitivan finansijski rezultat (finansijski leveridž je pozitivan). Ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital jednaka cijeni kapitala, finansijski

45

leveridž je neutralan, pa je u takvim okolnostima novo zaduženje prihvatljivo samo iz krajnje nužde. Najzad, ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital niža od cijene kapitala, novo investiranje ne treba finansirati iz novog dugoročnog zaduženja, jer se iz finansiranja ostvaruje negativan finansijski rezultat (finansijski leveridž je negativan).

Upravni odbor predlaže skupštini korporacije raspodjelu neto dobitka i u okviru toga visinu dividende u skladu sa naprijed izloženim. Ako skupština ne prihvati taj prijedlog, obično se ide na kompromisno rješenje da se ostvareni neto dobitak zadrži neraspoređen, što poboljšava finansijsku stabilnost.

Kada je utvrđena visina dividende na obične akcije u apsolutnom iznosu, neophodno je utvrditi dividendu po jednoj običnoj akciji. To zahtijeva da se najprije utvrdi broj akcija izvan korporacije u godini za koju se isplaćuje dividenda.

Kod društava sa ograničenom odgovornosti i društva lica pri raspodjeli neto dobitka, takođe, se polazi od finansijske stabilnosti i stanja obavezne rezerve. Ako nedostaje obavezna rezerva kapitala, iz neto dobitka se prvo odvaja dio za obavezne rezerve. Ukoliko time finansijska stabilnost nije dovedena bar na prihvatljiv nivo, iz ostatka neto dobitka poboljšava se finansijska stabilnost:

1. bilo povećanjem udjela u kapitalu vlasnika po osnovu raspodjele neto dobitka ,

2. bilo zadržavanjem neraspoređenog ostatka neto dobitka.

Ukoliko se predviđa investiranje u stalnu imovinu i stalne zalihe, uzima se u obzir da će to negativno djelovati na finansijsku stabilnost, pa raspodjelom ili zadržavanjem neraspoređenog neto dobitka treba spriječiti ili barem ublažiti negativno dejstvo investicija na finansijsku stabilnost.

Na kraju, potrebno je posebno naglasiti da pogrešna odluka o investiranju, finansiranju i dividendi može dovesti privredno društvo u bankrotstvo. To će se dogoditi ako:

1. investiranje ne bude u razumnom roku povraćeno, 2. se finansiranjem ne obezbijedi finansijska stabilnost i ostvarenje pozitivnog

finansijskog rezultata i 3. se odlukom o dividendi ne obezbijedi finansijska stabilnost.

9. FINANSIJSKA FUNKCIJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Finansijska funkcija predstavlja jednu od četiri osnovne poslovne funkcije uprivrednom društvu. To su:

1. nabavna funkcija, 2. proizvodna funkcija, 3. prodajna funkcija, i 4. finansijska funkcija.

Ako se zna da je ovim funkcijama neophodno upravljati, onda se dolazi do logičnog zaključka da se mora upravljati i poslovima finansijske funkcije, odnosno postoji i finansijsko upravljanje. U tom smislu, finansijsko upravljanje obuhvata upravljanje svim poslovima koji spadaju u zadatke finansijske funkcije. Međutim, treba imati u vidu činjenicu da finansijsko upravljanje ne obuhvata samo probleme finansiranja tj. pribavljanja finansijskih sredstava, već zadire u cjelokupno poslovanje privrednog

46

društva, odnosno u sve ostale poslovne funkcije . Zbog toga, upravljanje finansijama se može posmatrati samo u kontekstu povezanosti nabavne, proizvodne, prometne i finansijske funkcije. Analogno tome, uspješno obavljanje poslova nabavne, proizvodne i prodajne funkcije uvijek pretpostavlja i dejstvo finansijskog upravljanja preko ovih funkcija.

Ako se prihvati ovakav koncept finansijske funkcije, onda se dolazi do shvatanja da postoji nekoliko povezanih segmenata finansijskog upravljanja i to:

1. finansijsko upravljanje procesom nabavke, 2. finansijsko upravljanje procesom proizvodnje i 3. finansijsko upravljanje procesom prodaje

Imajući u vidu značaj finansijske funkcije za uspješno izvršavanje njenih zadataka i ujedno zadataka ukupne reprodukcije privrednog društva, navodimo osnovne zadatke finansijske funkcije privrednog društva. To proizlazi iz logične činjenice da se sadržina i uloga finansijske funkcije najbolje može sagledati upravo preko saznanja o njenim zadacima. Takođe, treba posebno naglasiti da suštinu poslovnih finansija čini upravo izvršavanje finansijske funkcije privrednog društva u sklopu integralnog procesa individualne reprodukcije u privrednom društva Naime, za tržišne uslove privređivanja karakteristično je da svaki privredni proces započinje i završava se novcem, odnosno ulaganjem u pojedine faze procesa reprodukcije. Pri tome, pitanje preobražaja novca u procesu reprodukcije predstavlja područje cirkulacije sredstava, a pitanje nabavke i vraćanja novčanih sredstava predstavlja područje finansijskih odnosa. Cirkulacija reprodukcionih sredstava, odnosno cijeli proces reprodukcije može se iskazati sljedećim obrascem:

7

U navedenom obrascu, iskazane su tri osnovne faze procesa reprodukcije:

1. nabavna (N – R), 2. proizvodna (P) i 3. prodajna (R1 – N1).

Prema tome, vidi se da proces reprodukcije obuhvata neposredni proces proizvodnje, kao i dvije faze prometnog procesa reprodukcije (nabavna i prodajna).

U prvoj prometnoj fazi vrši se nabavka materijalnih faktora proizvodnje, odnosno N – R, i to pretvaranjem čistog novčanog oblika u odgovarajuće robne oblike (sredstva za proizvodnju i predmeti rada).

U drugoj prometnoj sferi vrši se prodaja gotovih proizvoda, odnosno realizacija R1 – N1, i to pretvaranjem čistog robnog oblika ponovo u čisti novčani oblik.

Između ove dvije prometne faze, ili tržišta dobavljača i tržišta kupaca, odvija se proizvodna funkcija u privrednom društvu u proizvodnoj sferi (P), na jednostavan ili složen višefazni način zavisno od tipa i složenosti proizvodno-tehnološkog procesa. Pri tome, bez obzira kako se posmatra cirkulacija reprodukcionih sredstava (N – N1),

47

neposredni proces proizvodnje je samo dio kružnog kretanja kapitala u procesu reprodukcije.

Međutim, u uslovima savremene tržišne robno-novčane privrede nemoguće je ostvarivati poslovne odnose u obe prometne faze kao i proizvodnoj fazi, bez istovremenog odvijanja i finansijske funkcije. Naime, u prvoj prometnoj fazii ne uspostavlja se samo kupoprodajni odnos između nabavne funkcije privrednog društva i dobavljača već i novčano-robni odnos, jer se za robu koju prodaje dobavljač, daje odgovarajući iznos novca. Isto tako, u drugoj prometnoj fazi ne uspostavlja se samo kupoprodajni odnos između prodajne funkcije privrednog društva i kupca, već i robno-novčani odnos, jer se za prodatu robu dobija odgovarajući iznos novca. Takođe, u proizvodnoj sferi paralelno sa proizvodnom funkcijom, odvijaju se i novčane transakcije jer se u toku obavljanja procesa proizvodnje, moraju isplaćivati svi troškovi poslovanja kao i plate zaposlenih radnika. Dakle, finansijska funkcija je prisutna i u proizvodnoj sferi.

Sve ovo upućuje na zaključak da nema i ne može biti materijalnih tokova u procesu reprodukcije bez istovremenog odvijanja i finansijskih (novčanih) tokova. Drugim riječima, ne mogu se odvijati nabavna, proizvodna i prodajna funkcija privrednog drutva bez istovremenog odvijanja i finansijske funkcije privrednog društva Štaviše, može se reći da finansijska funkcija privrednog drutva dobija prvorazrednu ulogu u sklopu integralnog sistema poslovnih funkcija privrednog drutšva, jer upravo ona čini centralnu funkciju toka reprodukcije. U cilju potvrde ovakvog stava, treba pomenuti da su novčana sredstva potrebna za nabavku sredstava za rad, nabavku predmeta rada, kao i isplate zarada zaposlenih. Takođe, međusobni ekonomsko-finansijski odnosi između privrednih subjekata regulišu se posredstvom finansijskih sredstava koja se u kružnom toku transformišu u robu, usluge, radnu snagu i ostale faktore kružnog toka finansijskih sredstava.

Na osnovu iznijetog, nesumnjivo se može zaključiti da je finansijska funkcija jedna od osnovnih funkcija u privrednom društvu koja ima i svoje posebne zadatke. Analogno tome, od izvršenja njenih zadataka zavisi i izvršenje zadataka svih drugih funkcija privrednog društva.

Polazeći od prethodno iznijetih stavova u okviru posmatranja pojedinih faza procesa reprodukcije, može se reći da finansijsku funkciju privrednog društva treba posmatrati u međusobnoj povezanosti sa ostalim primarnim reprodukcionim funkcijama: nabavnom, proizvodnom i prodajnom funkcijom. Analogno tome, zadaci finansijske funkcije privrednog društva sa ovog aspekta međusobne povezanosti odnose se uglavnom na sljedeće:

(a) planiranje finansijskih sredstava, (b) obezbeđenje finansijskih sredstava (za nabavnu i proizvodnu funkciju) i (c) realizaciju proizvoda i naplatu potraživanja po tim osnovama.

Navedeni zadaci finansijske funkcije ukazuju da se tokovi reprodukcije kreću u sljedećem nizu: finansijska – nabavna – proizvodna – prodajna – finansijska funkcija. Takođe, praktična iskustva pokazuju da je moguće reprodukcioni tok usmjeriti bez proizvodne funkcije, tako da se on tada kreće u sljedećem nizu: finansijska – nabavna – proizvodna – finansijska funkcija. Isto tako reprodukcioni tokovi mogu biti usmjereni na finansijske odnose između nabavne i finansijske funkcije kada su u pitanju avansi i rabati za veće količine nabavke, odnosno između prometne i finansijske funkcije ako je u pitanju kasa-skonto za prevremenu naplatu potraživanja.

48

Međutim, treba imati vidu činjenicu da su u literuturi prisutni veoma različiti pristupi u definisanju zadataka finansijske funkcije privrednog drutva. To proizlazi iz logične činjenice da se sadržina i uloga finansijske funkcije privrednog društva najbolje može sagledati upravo preko saznanja o njenim zadacima. Analogno tome, a polazeći od savremenih uslova poslovanja privrednog drutva, korisno je na ovom mjestu pomenuti nekoliko glavnih zadataka finansijske funkcije privrednog društva koji se ogledaju u sledećem:

1. Pribavljanje novčanih sredstava privrednog drutva - potrebnih za normalan tok poslovanja privrednog društva kao prvi zadatak finansijske funkcije polazi od zahtjeva da se obezbjeđuju novčana sredstva iz sopstvenih izvora tj. samofinansiranjem, a da se samo dodatna novčana sredstva obezbeđuju iz tuđih izvora.

2. Korišćenje novčanih sredstava u poslovanju privrednog drutva – kao drugi zadatak finansijske funkcije polazi od zahtjeva da se svakodnevno ispostavlja čitav niz naloga za isplatu, odnosno, obaveza finansijske funkcije jeste da se svako plaćanje obavlja najracionalnijm instrumentima plaćanja, pri čemu ta plaćanja treba da budu izvršena brzo i efi kasno.

3. Usklađivanje dinamike priliva novčanih sredstava sa rokovima dospijeća obaveza plaćanja prema njihovim izvorima – kao treći zadatak finansijske funkcije odnosi se u stvari na likvidnost privrednog društva. U tom smislu, praktična iskustva pokazuju da se uspješnost rada finansijske funkcije mjeri upravo stepenom likvidnosti, odnosno nelikvidnosti privrednog društva . Međutim, nelikvidnost privrednog društva može biti izazvana i poremećajima u robnim tokovima, tako da se dejstvom finansijske funkcije ona može privremeno otkloniti.

4. Regulisanje novčanih tokova i praćenje finansijskih odnosa u privrednom društvu – kao četvrti zadatak finansijske funkcije odnosi se uglavnom na sljedeće:

1. podmirivanje kratkoročnih i dugoročnih potreba za novčanim sredstvima, 2. ulaganje viškova slobodnih novčanih sredstava i 3. korišćenje sredstava iz zajedničkih fondova formiranih na nivou privrednog

drutva.

5. Kontrola upotrebe novčanih sredstava u kružnom toku privrednog društva – kao peti zadatak finansijske funkcije odnosi se u stvari na kontrolu racionalne upotrebe novčanih sredstava. Pri tome, kontrola upotrebe novčanih sredstava posebno akcentira sljedeće činjenice:

1. da li se novčana sredstva u poslovanju koriste u smislu zakonskih propisa i akata poslovne politike privrednog društva i

2. da li se novčana sredstva koriste racionalno u svim fazama procesa reprodukcije. U cilju uspostavljanja optimalne kombinacije veličine i strukture sredstava i njihovih izvora, finansijska funkcija treba da kontroliše angažovana novčana sredstva u svim fazama njihovog kružnog kretanja.

Za razliku od navedenog pristupa u vezi sa klasifikacijom zadataka finansijske funkcije, treba naglasiti da u finansijskoj literaturi egzistiraju takođe i teorijski pristupi koji drugačije sistematizuju osnovne zadatke finansijske funkcije. Naime, postoje autori koji smatraju da zadatke finansijske funkcije privrednog društva treba grupisati u dvije osnovne grupe i to:

49

1. primarne (osnovne ili temeljne) zadatke i 2. sekundarne (tekuće ili operativne) zadatke finansijske funkcije.

Primarni zadaci finansijske funkcije privrednog društva jesu oni zadaci koji su neposredno vezani za proces reprodukcije. Drugim riječima, to su zadaci od čijeg izvršenja direktno zavisi odvijanje procesa reprodukcije. Ovi zadaci finansijske funkcije obuhvataju sljedeće:

1. Pribavljanje novčanih sredstava, 2. Upotreba (ulaganje) novčanih sredstava 3. Usklađivanje roka imobilizacije sredstava i rokova raspoloživosti izvora.

Sekundarni zadaci finansijske funkcije jesu oni zadaci koji su posredno vezani za proces reprodukcije. Drugim riječima, to su oni zadaci čijim izvršenjem se ostvaruju potrebni uslovi za izvršenje navedenih primarnih zadataka finansijske funkcije. Sekundarni zadaci finansijske funkcije obuhvataju sljedeće:

1. Disponiranje novca; 2. Kontrola novčanih dokumenata i nadzor racionalne upotrebe novčanih

sredstava; 3. Vođenje operativne (vanknjigovodstvene) evidencije; 4. Finansijsko planiranje; 5. Finansijska analiza; 6. Finansijsko informisanje.

U kontekstu izlaganja problematike osnovnih zadataka finansijske funkcije privrednog drutva, svakako treba pomenuti i to da treba praviti jasnu razliku između finansijske funkcije i računovodstvene funkcije privrednog drutva, s obzirom na to da postoje autori koji povezuju finansijsku funkciju sa računovodstvenom funkcijom i govore o finansijsko-računovodstvenoj funkciji privrednog društva. Međutim, treba imati u vidu da je povezanost finansijske i računovodstvene funkcije samo tehničke, ali ne i sadržajne prirode. Naime, kod finansijske funkcije u pitanju je finansijsko poslovanje, dok je računovodstvena funkcija samo vrijednosni izraz finansijskog poslovanja. Zbog toga, računovodstvena funkcija je po svojoj prirodi pasivnog karaktera jer se svodi na stručno evidentiranje svih poslovnih promjena, dok je finansijska funkcija privrednog društva po svojoj prirodi i ulozi aktivna jer se ona ispoljava u brojnim i složenim transakcijama i operacijama.

10. ORGANIZACIJA FINANSIJSKE FUNKCIJE

Adekvatna organizacija finansijske funkcije privrednog društva predstavlja veoma značajnu komponentu upravljanja finansijama, s obzirom na to da omogućava direktno sprovođenje finansijskog upravljanja u privrednom društvu. Kao što bez dobre organizacije poslovanja nema dobrog upravljanja poslovanjem, tako i bez finansijske organizacije nema upravljanja finansijama privrednog društva. U vezi s tim, osnovni zadatak organizacije finansijske funkcije jeste da obezbjedi što racionalnije vođenje finansijske politike privrednog društva, efikasno izvršavanje finansijskih planova, vršenje finansijske analize i kontrole, kao i obezbjeđenje potrebnih f nansijskih informacija.

U skladu sa prethodno navedenim, postavlja se pitanje: Kakav treba da bude model organizacije finansijske funkcije privrednog društva? U vezi s tim, treba imati u vidu činjenicu da izbor modela organizacije finansijske funkcije uglavnom zavisi od

50

veličine i složenosti. Takođe, veličina je privrednog društva po pravilu u direktnoj srazmjeri sa obimom zadataka finansijske funkcije. Međutim, ostavljajući ovdje po strani uticaj različitih i mnogobrojnih faktora, ipak se može reći da organizacija finansijske funkcije predominantno zavisi od: (a) vrste poslova i (b) obima i učestalosti poslova u privrednom društvu. Ova dva činioca najčešće opredeljuju način organizovanosti finansijske funkcije.

Generalno posmatrano, finansijska funkcija se organizuje u skladu sa načelima organizovanja finansijske funkcije koja mogu biti:

(1) centralizovana, (2) decentralizovana i (3) kombinovana.

Sva tri načela organizacije finansijske funkcije imaju svoje specifičnosti koje im objektivno pružaju prednosti, odnosno stvaraju nedostatke.

11. OSNOVNI FINANSIJSKI CILJEVI PRIVREDNOG DRUŠTVA

Definisanje osnovnih finansijskih ciljeva privrednog društva nije tako jednostavno kao što se to u prvom momentu čini. Naime, najčešće definisanje finansijskih ciljeva uglavnom se svodi na sljedeće:

1. obezbeđenje potrebnih finansijskih sredstava, 2. obezbeđenje likvidnosti i 3. maksimizacija finansijskog rezultata.

Ovako postavljeni ciljevi mogu se prihvatiti ili odbaciti, pogotovo što predstavljaju veoma široko definisanje. Međutim, detaljnijim razmatranjem pokazaće se da racionalno prihvatanje definisanja finansijskih ciljeva suštinski vodi ka jačanju finansijske snage privrednog društva kao jednog široko postavljenog finansijskog cilja.

11.1. OPTIMALNA STRUKTURA SREDSTAVA

Struktura finansijskih ulaganja, odnosno oblici sredstva i izvora sredstava su neka vrsta određenih finansijskih karakteristika. privrednog društva. Suštinski posmatrano strukture se mijenjaju na osnovu odluka o investicijama tj. sa njihovom realizacijom, a slično je i sa odlukama o finansiranju. U vezi s tim, moguće je govoriti o optimalnosti struktura što ujedno čini prvu grupu ciljeva u okviru prethodno navedene sistematizacije osnovnih finansijskih ciljeva privrednog društva Pri tome, uglavnom se diferenciraju tri oblika struktura, to su: (1) konstituciona struktura, (2) struktura likvidnosti i (3) finansijska struktura.

1. Optimalizacija konstitucione strukture. Konstituciona struktura sredstava suštinski predstavlja agregatni odnos zbirova i strukture pojedinih oblika ulaganja u poslovna sredstva. Na primjer, dovoljno značajan agregat su sredstva rada koja su uslov za određeni obim poslovanja, s jedne strane i određena optimalna obrtna sredstva, s druge strane. Međutim, između ovih kategorija najčešće postoji izvjestan raskorak koji vodi ka preobimnosti ili suvišnosti jedne kategorije sredstava. U skladu s tim, optimalizacija konstitucione strukture je moguća, prije svega, putem investicionih odluka ali pod uslovom da pri investiranju znamo da postavimo takav cilj koji će biti i kasnije, pri korišćenju investicije svestrano uzet u obzir. Međutim, ako je

51

odstupanje od cilja trajnije prirode onda su potrebne odgovarajuće korektivne mjere. To je obično prodaja sredstava rada zbog neiskorišćenosti kapaciteta, s tim da se dobijena sredstva ponovo ulože u one oblike koji će obezbjediti bolju konstitucionu strukturu.

2. Optimalizacija strukture likvidnosti. Struktura likvidnosti se odnosi na strukturu pojedinačnih oblika ulaganja u poslovna sredstva, pri čemu se radi o sredstvima u novčanom obliku i o obrtnim sredstvima sa različitim stepenom likvidnosti, u smislu njihove sposobnosti da se u što kraćem roku i bez gubitka pretvore u novčani oblik. Posmatrano sa ovog aspekta, odgovarajuća je ona struktura likvidnosti sredstava koja omogućava realizaciju optimalne likvidnosti. Pri tome, mora se maksimalno uvažavati i kriterijum dinamike što podrazumijeva sljedeće: prvo, uzimanje u obzir svih ciklusa pojedinačnih oblika sredstava, odnosno njihovu transformaciju i drugo, izračunavanje strukture dinamike likvidnosti sredstava pri donošenju odluka o investicijama.

3. Optimalizacija finansijske strukture. Finansijska struktura odnosi se na izvore sredstava i njihov raspored po rokovima. U vezi s tim, svakom roku mora da odgovara adekvatno obezbjeđenje sredstava. Najtrajniji izvori sredstava su bespovratna sredstva koja se uglavnom označavaju kao sopstvena sredstva. Tuđa sredstva se razlikuju u zavisnosti od izvora finansiranja. U skladu s tim, finansijska struktura se mijenja obezbeđenjem sredstava iz tuđih izvora i ulaganjem u bespovratna sredstva. Dakle, vremenski postavljen cilj optimalne finansijske strukture veoma je značajan i koristan, pogotovo ako postoji težnja za idealnom finansijskom strukturom u smislu enormno velikog učešća bespovratnih sredstava (sopstvenih), što se ni u kom slučaju ne bi moglo smatrati racionalnim strukturnim rješenjem. Međutim, treba reći da novije definicije optimalnosti finansijske strukture polaze i od aspekta rentabilnosti. Shodno tome, optimalna finansijska struktura se postiže onda kada su troškovi finansiranja najniži, kada su izvori finansiranja pogodni i kada je data dovoljna sigurnost u pogledu rizika.

11.2. TRAJNO FINANSIJSKO POSLOVANJE

U okviru date sistematizacije finansijskih ciljeva privrednog društva, drugu grupu ciljeva čine ciljevi dejstvovanja. Pod ciljevima dejstvovanja podrazumijevamo postizanje određenih stanja u finansijskim procesima koja su potrebna za nesmetano poslovanje i za ostvarivanje željenih ciljeva njihovih učesnika. Ovdje se u fokus posmatranja stavljaju tri osnovna finansijska cilja:

1. racionalno finansiranje, 2. optimalna likvidnost i 3. smanjenje rizika.

1. Racionalno finansiranje. Suština cilja racionalnog finansiranja, svodi se na realizaciju obezbjeđivanja finansijskih sredstava, tako što se iznađe najbolja kombinacija izvora finansiranja (sopstvenih i tuđih), sa nastavkom na ubrzanoj cirkulaciji finansijskih sredstva koja istovremeno predstavljaju vezu sa strukturom likvidnosti. Shodno tome, obično se u praksi pod najpovoljnijom kombinacijom izvora finansiranja podrazumijeva tzv. optimalna kombinacija finansiranja. U vezi s tim, pod optimalnom kombinacijom izvora finansiranja treba podrazumijevati takvu kombinaciju internihi eksternih izvora finansiranja koja obezbjeđuje optimalne rezultate, prije svega, sa aspekta likvidnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti

52

finansiranja i poslovanja privrednog društva.

Sa aspekta likvidnosti – optimalno finansiranje privrednog društva postiže se ako je privredno društvo svakodnevno sposobno da izmiri sve svoje dospjele obaveze plaćanja bez ograničenja u smislu visine i roka, sa održavanjem minimalne likvidne rezerve koja obezbjeđuje potpunu platežnu sposobnost i minimalno smanjuje rentabilnost u odnosu na maksimalno moguću. Sa aspekta ekonomičnosti – optimalno finansiranje privrednog društva postiže se ako su ostvareni najmanji troškovi pribavljanja novčanih sredstava i troškova korišćenja novčanih sredstava po jedinici pribavljenih novčanih sredstava. Pri tome, utvrđuje se ekonomičnost sopstvenih izvora i ekonomičnost tuđih izvora. Sa asepkta rentabilnosti – optimalno finansiranje privrednog društva postiže se ako su sva pribavljena novčana sredstva uložena tako da se ostvaruje maksimalno moguća stopa rentabilnosti, a da to istovremeno ne dovodi do nelikvidnosti i nestabilnosti, već stvara uslove za optimalan razvoj privrednog društva

2. Optimalna likvidnost. Suština likvidnosti kao finansijskog cilja jeste realizacija platežne sposobnosti u odnosu između likvidnih sredstava i dospjelih obaveza. U vezi likvidnosti koeficijent likvidnosti trebao bi da bude 1 u svakom momentu, što svakako nije realno i ostvarljivo. Naime, likvidnost samo teorijski ima vreijednost 1, a praktično je uvijek prisutno odstupanje od 1. Pri tome, obično se radi o rasponu sljedećih gradacija likvidnosti: potpuna sigurnost, ograničeni rizik, potpuno pokriće obaveza i improvizovana likvidnost. U starijem konceptu likvidnosti prednost se davala tzv. sigurnoj likvidnosti, dok je u savremenom konceptu likvidnosti prisutna optimalizacija likvidnosti na bazi rentabilnosti u smislu ostvarenja željenog rezultata (najveći mogući rezultat, potreban rezultat i zadovoljavajući rezultat).

3. Smanjenje rizika. Posmatranje finansijskih ciljeva s privrednog društva sa aspekta rizika i sigurnosti spada u tzv. područje zaštite privrednog društva. Naime, smanjenje rizika ima za cilj sigurnost u poslovanju. Drugim riječima, ovdje se radi o štetnom delovanju negativnih faktora i o naknadi štete ako je ona nastala. Posmatrano sa finansijskog aspekta, radi se o riziku kod platežne sposobnosti, kao i o rizicima koji se vezuju za finansijski rezultat i imovinu privrednog društva. Sredstva za realizaciju ciljeva smanjenja rizika spadaju u sredstva rezervi. Ova sredstva bi trebalo da obezbjede intervencije kod neuspjelih rizika za pokriće nastalih gubitaka. Pri tome, ovdje treba uzeti u obzir i osiguranje kod osiguravajućih organizacija.

11.3. OSTVARIVANJE FINANSIJSKOG REZULTATA

Ciljevi učinaka predstavljaju posljedicu djelovanja poslovanja. privrednog društva Ovi ciljevi čine treću grupu finansijskih ciljeva navedenih u okviru prethodno prihvaćene njihove sistematizacije. Najopštije definisanje ove grupe finansijskih ciljeva uslovljeno je pojmom ‘’rezultat’’ koji se može izraziti na više načina. U zapadnim uslovima poslovanja to je najčešće profit ili dobit. U vezi s tim, postavlja se pitanje koja od ove dvije kategorije može predstavljati finansijski cilj privrednog društva. Naravno mišljenja su oprečna i podijeljena, pri čemu je finansijskom razmišljanju ipak mnogo bliža kategorija ‘’dobit’’. Međutim, sa preduzetničkog finansijskog aspekta mnogo je interesantniji dio dobiti koji zadržava privredno društvo. Ova dobit (zadržana dobit) izdvaja se u fondove i naziva se akumulacijom. Ona povećava čistu imovinu privrednog društva, te se može tretirati kao konačan cilj privrednog društva. Takođe, sa aspekta finansijskih ciljeva značajna je još jedna

53

kategorija rezultata koju ovdje označavamo sa ‘’cash flow’’ (novčani tok). U američkoj literaturi ovaj pojam se tretira kao dobit nakon oporezivanja uvećana za iznose amortizacije, što se u stvari upotrebljava za investiranje i za održavanje i povećanje imovine. Otuda, novčani tok je obavezno predmet finansijskih analiza i posebnih prikaza kretanja novčanih sredstava. Na ovaj način dolazimo do veoma raznolikih kriterijuma, a u vezi s tim i do postavljanja ciljeva u pogledu rezultata sa finansijskog aspekta, u smislu: profit, dobit, akumulacija i cash flow. U skladu sa prethodno navedenim, pri postavljanju ciljeva učinaka veoma važno mjesto zauzima pitanje željene veličine finansijskog rezultata. U vezi s tim, osnovni koncept svakako predstavlja maksimizacija rezultata (profita) kao najvećeg mogućeg rezultata. Međutim, s druge strane, većina savremenih autora odbacuje maksimizaciju profita kao opšti cilj. privrednog društva. Po njima, bolje rješenje predstavlja sklop osnovnih ciljeva kao što su: usluge i njihova realizacija na tržištu, lično zadovoljstvo kupaca, opstanak privrednog društva i zadovoljavajući profit. Međutim, pri kvantitativnom mjerenju finansijskih ciljeva privrednog društva najčešće se služimo različitim odnosima. U tom smislu, kao finansijski cilj rezultata možemo da tretiramo rentabilnost u već poznatom odnosu između rezultata i uloženih sredstava, odnosno u raščlanjenom obliku stepena rezultata i koeficijenta obrta sredstava. Rentabilnost u suštini predstavlja težnju privrednog društva da ostvari što povoljniji rezultat poslovanja – dobit, u odnosu na angažovana sredstva. Naime, što je odnos dobiti prema angažovanim sredstvima veći, to je i rentabilnost veća i obrnuto. To znači da rentabilnost pokazuje koliko svaka novčana jedinica angažovanih sredstava donosi zaradu privrednom društvu. Takođe, za mjerenje finansijskog cilja rezultata i ocjenu finansiranja može da bude veoma interesantan i finansijski indikator čiji se koncept naziva ‘’finansijalnost’’. Naime, koncept finansijalnosti polazi od ostvarenog pozitivnog finansijskog rezultata koji se bazira na smanjenim finansijskim troškovima i korišćenju najpovoljnije kombinacije finansijskih izvora. Pri tome, finansijalnost se često identifikuje kao spoj rentabilnosti i racionalnosti finansiranja. Koncept finansijalnosti sadrži zajedničke nazivnike finansijskih sredstava u rezultatu. Pri tome, kao rezultat se mogu uzimati njegovi zajednički vidovi (dobit, cash flow), ali da bi se postigla mogućnost upoređivanja, treba poći od bruto rezultata. To je rezultat uvećan za troškove finansiranja koje je potrebno ostvariti poslovanjem.

11.4. FINANSIJSKA SNAGA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Svi do sada detaljnije razmotreni parcijalni finansijski ciljevi privrednog društva na kraju se povezuju u širok i konačan cilj, a to je finansijska snaga privrednog društva. Naime, preko optimalizacije finansijskih struktura uspostavljaju se osnovne finansijske pretpostavke i uslovi. Zatim se preko realizacije ciljeva dejstvovanja omogućava ostvarenje jednog dijela krajnjih ciljeva koji se odnose na trajnu sposobnost plaćanja i finansiranja. Na kraju, kroz postizanje realizacije ciljeva učinaka, koji sa finansijskim rezultatom ostvarenim na osnovu ‘’cash flow’’, odnosno akumulacije, omogućava se realizacija konačnog cilja očuvanja i povećanja imovine. Međutim, treba imati u vidu da se finansijska snaga privrednog društva može posmatrati u dvostrukom smislu: kvantitativno i kvalitativno. U kvantitativnom smislu pod finansijskom snagom privrednog društva podrazumijeva se obim sredstava, dok u kvalitativnom smislu finansijska snaga privrednog društva obuhvata sljedeće:

1. trajnu sposobnost plaćanja,

54

2. trajnu sposobnost finansiranja, 3. očuvanje imovine i 4. povećanje imovine.

1. Trajna sposobnost plaćanja – podrazumijeva da je privredno društvo u svakom trenutku sposobno da plati sve dospjele obaveze. Ovo nužno pretpostavlja da su novčana sredstva uvijek jednaka ili veća od dospjelih obaveza.

2. Trajna sposobnost finansiranja – podrazumijeva da privredno društvo može da finansira dugoročna ulaganja iz sopstvenih i pozajmljenih izvora, kao i da finansira kratkoročna ulaganja iz pozajmljenih izvora, pri čemu se ne ugrožava likvidnost, rentabilnost i autonomija privrednog društva.

3. Očuvanje imovine – podrazumijeva u uslovima stabilne novčane jedinice poslovanje bez poslovnog gubitka, a u uslovima inflacije podrazumijeva očuvanje nesmanjene vrijednosti sopstvenih sredstava.

4. Povećanje imovine – podrazumijeva ostvarivanje akumulacije, što sa svoje strane omogućava sposobnost finansiranja iz sopstvenih izvora. S obzirom na to da finansijska snaga privrednog društva ima kvantitativno i kvalitativno obilježje, pri čemu kvantitet ne znači automatski i kvalitet, niti kvalitet automatski podrazumijeva i kvantitet, nameće se opravdano pitanje: Šta je primarno za finansijsku snagu privrednog društva – kvantitet ili kvalitet? Posmatrano sa finansijskog aspekta, kvantitet finansijske snage u stvari uslovljava obim poslovanja privrednog društva, dok kvalitet finansijske snage uslovljava mogućnost poslovanja. privrednog društva. Pri tome, mogućnost poslovanja postoji samo ako postoji kvalitet finansijske snage (likvidnost, sposobnost finansiranja, očuvanje imovine). Analogno tome, proizlazi zaključak da se egzistencija privrednog društva može zasnivati samo na kvalitetu finansijske snage, što praktično znači da kvalitet ima prevagu nad kvantitetom finansijske snage privrednog društva. Na osnovu dosadašnjih razmatranj u vezi sa osnovnim finansijskim ciljevima privrednog društva, mogao bi se formulisati jedan generalni zaključak koji bi de facto obuhvatao sve najvažnije aspekte prethodno sistematizovanih finansijskih ciljeva privrednog društva. Naime, iako se finansijski ciljevi privrednog društva mogu definisati na različite načine, ipak je neosporna činjenica da je najcjelishodniji pristup u njihovom definisanju ako se to radi u sklopu široko definisanih i međusobno povezanih ciljeva, i to:

1. Stvaranje osnovnih finansijskih uslova optimalizacijom konstitucione strukture, strukture likvidnosti i finansijske strukture.

2. Obezbjeđenje nesmetanog poslovanja i uspješnog dejstvovanja finansijske funkcije racionalnim finansiranjem, optimalnom likvidnošću i smanjenjem rizika.

3. Postizanje učinaka u rezultatima mjerenim kao ‘’cash flow’’, dobit i akumulacija, a sve to posmatrano sa finansijskih aspekata rentabilnosti i finansijalnosti. Pri tome, ‘’finansijalnost’’ je novi koncept koji se vezuje za odnose između troškova finansiranja i ostvarenog rezultata, a koji služi za ocjenjivanje finansijske uspješnosti i korišćenja izvora.

4. Konačan finansijski cilj, kao posljedica ostvarivanja posrednih ciljeva jeste finansijska snaga privrednog društva kroz trajnu sposobnost plaćanja, trajnu sposobnost finasiranja, očuvanje imovine i povećanje imovine.

55

12. STRUKTURA SISTEMA UPRAVLJANJA FINANSIJAMA

Privredno društvo predstavlja kategoriju poslovne ekonomije tj. mikroekonomije što znači da ga treba tretirati kao ‘’složeni poslovni sistem’’, čiji je osnovni cilj i zadatak vršenje određenih privrednih poslova u sklopu individualne reprodukcije kao sastavnog dijela integralne društvene reprodukcije. Pri tome, ovaj složeni poslovni sistem je u isto vrijeme i ‘’dinamički složeni sistem’’. Naime, u savremenom shvatanju privrednog društva polazi se od tzv. kibernetske koncepcije čija je osnovna suština u sistemskom pristupu privrednog društva. U vezi s tim, privredno društvo treba tretirati kao složeni dinamički poslovni sistem u čiji sastav ulaze brojni podsistemi, među kojima i podsistem upravljanja. Ovakav pristup privrednom društvu oslanja se na teoriju sistema gdje se najprije identifikuju svi bitni elementi upravljanja, a zatim se ti elementi posmatraju u svojoj međusobnoj logičkoj povezanosti i jedinstvu.

Kibernetska koncepcija upravljanja privrednim društvom zahtijeva da se na sve faze upravljanja gleda kao na složeno dinamičko jedinstvo. Pri tome, jednom postavljena koncepcija sistema upravljanja djeluje nužno na sve strukture privrednog društva. Otuda, ponašanje ukupnog sistema upravljanja uslovljava i ponašanje upravljanja pojedinim reprodukcionim funkcijama, među kojima i finansijskom funkcijom. privrednog društva Naime, radi se o zakonomjernosti odnosa između podsistema i sistema u cjelini, tj. odnosa između upravljanja pojedinim funkcijama reprodukcije i upravljanja ukupnom reprodukcijom privrednog društva. Shodno tome, logično je razrađivati komponente upravljanja pojedinim reprodukcionim funkcijama dosljedno prihvaćenoj koncepciji o sistemu upravljanja ukupnim procesom reprodukcije privrednog društva. Prema tome, bilo da je riječ o funkciji nabavke, funkciji proizvodnje ili drugim poslovnim funkcijama, uvijek podsisteme upravljanja pojedinim funkcijama reprodukcije privrednog društva treba izgrađivati na principima koji su prihvaćeni i na nivou sistema upravljanja ukupnim poslovnim sistemom. U skladu sa prethodno navedenim, proizlazi da efikasno upravljanje privrednim društvom podrazumijeva uspješno povezivanje poslovnog i finansijskog aspekta tj. skladan odnos upravljanja poslovnim transakcijama i finansijama privrednog društva. Pri tome, problematika upravljanja finansijama u privrednom društvu opredjeljena je smislom i sadržinom same finansijske funkcije privrednog društva u okviru kompleksnog funkcionalnog mehanizma i ukupnog zadatka privrednog društva. Međutim, upravljanje finansijama ne obuhvata samo aspekte finansiranja već zadire i u sve ostale poslovne funkcije privrednog društva. To znači da uspješno obavljanje poslova nabavne, proizvodne i prodajne funkcije uvijek pretpostavlja i dejstvo finansijskog upravljanja preko ovih funkcija. U vezi s tim, prihvatajući ovakav koncept po logici stvari proizlazi da onda postoji i sljedeće:

1. finansijsko upravljanje procesom nabavke, 2. finansijsko upravljanje procesom proizvodnje i 3. finansijsko upravljanje procesom prodaje (realizacije).

Međutim, da bi se na ovom mjestu mogla adekvatno definisati osnovna struktura sistema upravljanja finansijama u privrednom društvu potrebno je, prije svega, imati u vidu sve one značajne elemente prethodnih izlaganja, a koji su tretirali sljedeće komplekse pitanja: finansijske ciljeve, finansijske procese, zadatke finansijske funkcije i organizaciju finansijske funkcije. U vezi s tim, sistematska razrada navedenih elemenata upravo nas dovodi i do mogućnosti sagledavanja osnovne strukture sistema upravljanja finansijama u privrednom društvu. U tom kontekstu,

56

moglo bi se reći da osnovnu strukturu sistema upravljanja finansijama u privrednom društvu uglavnom čini sljedeće:

1. Finansijski ciljevi privrednog društva 2. Organizacija finansijske funkcije 3. Finansijska politika 4. Finansijsko planiranje 5. Finansijska kontrola 6. Finansijska analiza 7. Finansijsko izvještavanje 8. Finansijski informacioni sistem 9. Finansijsko odlučivanje.

1. Finansijski ciljevi – predstavljaju veoma značajnu komponentu u strukturi sistema upravljanja finansijama, prije svega, zbog činjenice da finansijsko upravljanje prevashodno treba da obezbjedi realizaciju finansijskih ciljeva privrednog društva. Međutim, s obzirom na to da smo prethodno u ovom poglavlju detaljnije već razmotrili problematiku finansijskih ciljeva privrednog društva, ovom prilikom nema potrebe da se njima posebno bavimo.

2. Organizacija finansijske funkcije – takođe predstavlja izuzetno značajnu komponentu u strukturi sistema upravljanja finansijama, s obzirom na činjenicu da upravo ona direktno omogućava sprovođenje finansijske funkcije privrednog društva. Pri tome, zadatak finansijske funkcije jeste da obezbjedi što racionalnije vođenje finansijske politike, efikasno izvršavanje finansijskih planova, vršenje finansijske analize i kontrole, kao i obezbjeđenje potrebnih finansijskih informacija. Međutim, imajući u vidu da smo organizaciju finansijske funkcije prethodno u ovom poglavlju već razmotrili u dovoljnoj mjeri, nema potrebe da se njome na ovom mjestu posebno bavimo. Stoga, iz čisto metodoloških razloga ovde je navodimo u već formulisanom kontekstu.

3. Finansijska politika – je veoma značajna komponenta u strukturi sistema upravljanja finansijama privrednog društva. Takođe, ona je izuzetno kompleksna aktivnost koja se u domenu finansijskog poslovanja privrednog društva sprovodi u određenom vremenu, koristeći se određenim metodama, principima i sredstvima, a sve to u cilju ostvarenja najpovoljnijih efekata u oblasti finansijskog poslovanja privrednog društva. Zbog toga, finansijska politika u sistemu upravljanja finansijama predstavlja njegovu osnovnu ishodišnu djelatnost. U tom kontekstu, finansijska politika najčešće podrazumijeva sljedeće:

1. svjesno traženje i stvaralačko odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima, 2. izbor odgovarajućih finansijskih strategija za detaljnije opredeljivanje ciljeva

i izbor pravaca akcija sa svrsishodnom alokacijom resursa za njihovo poslovanje,

3. oblikovanje optimalnih struktura sredstava i njihovih izvora i 4. poštovanje pravila finansijskog ponašanja po osnovu finansijskih načela.

Zbog svog izuzetnog značaja u strukturi sistema finansijskog upravljanja, finansijska politika će biti predmet razmatranja u okviru za to posebno predviđenog poglavlja.

4. Finansijsko planiranje – čini važnu komponentu u strukturi sistema upravljanja finansijama. Ono predstavlja konkretizaciju finansijske politike privrednog društva kroz finansijske planove, a izraženo u finansijskim pokazateljima u određenom

57

vremenu i prostoru. Ti planovi se odnose na funkciju nabavke, funkciju proizvodnje, funkciju prodaje i funkciju razvoja. Sve ove poslovne funkcije međusobno su povezane. Pri tome, planiranje finansijskih sredstava sintetizuje se u finansijskom planu privrednog društva. Finansijskim planom kao instrumentom finansijske politike privrednog društva, pored planiranja finansijskih tokova i strukture sredstava i izvora sredstava, neophodno je predvidjeti još i sljedeće:

(1) dinamiku nabavke finansijskih sredstava, (2) dinamiku potreba za finansijskim sredstvima, (3) dinamiku usmjeravanja i raspoređivanja finansijskih sredstava i (4) dinamiku vraćanja tih sredstava svojim izvorima.

Zbog ogromnog značaja u sistemu finansijskog upravljanja, finansijsko planiranje ćemo kasnije detaljno obraditi u okviru za to posebno predviđenog poglavlja.

5. Finansijska kontrola – čini značajan element u strukturi sistema upravljanja finansijama. Njen osnovni zadatak jeste praćenje, ispitivanje, ocjenjivanje i korigovanje svih poslova koje obavlja finansijska funkcija privrednog društva. To znači da je predmet kontrolne funkcije cjelokupno finansijsko poslovanje privrednog društva. Međutim, treba imati u vidu činjenicu da se finansijska kontrola u stvari zasniva na utvrđivanju odstupanja između stvarnih i planskih veličina i utvrđivanju uzroka njihovog odstupanja. Pri tome, značaj finansijske kontrole raste sa veličinom privrednog društva i obimom finansijske funkcije, što je inače slučaj i sa finansijskim planiranjem. U vezi s tim, treba imati u vidu da je ova logika sasvim razumljiva, s obzirom da finansijska kontrola ujedno predstavlja samo jednu fazu finansijskog planiranja. Ovako shvaćena finansijska kontrola vezuje se za tzv. upravljački pristup finansijama u privrednom društvu. Imajući u vidu predominantan značaj finansijske kontrole u ukupnoj strukturi sistema upravljanja finansijama, nesumnjivo je da se nameće potreba za njenim detaljnijim razmatranjem. Međutim, finansijska kontrola bez obzira na njen značaj, ipak neće biti predmet posebnih razmatranja, s obzirom da se neka pitanja iz ove sfere mnogostruko prepliću sa problematikom finansijske analize.

6. Finansijska analiza – predstavlja element strukture sistema upravljanja finansijama koji se vezuje za analizu finansijskog poslovanja u privrednom društvu. Kao što je finansijsko planiranje dio integralnog planiranja, a finansijska kontrola dio integralne kontrolne funkcije, tako je i finansijska analiza sastavni dio kompleksne poslovne analize privrednog društva. Predmet finansijske analize determinišu tri osnovna kriterijuma:

1. finansijska analiza služi upravljanju finansijama, 2. finansijska analiza polazi od rezultata finansijske politike privrednog društva

i 3. finansijska analiza mora rezultirati u relevantnim informacijama koje su

neophodne za potrebe odlučivanja o problemima finansija privrednog društva

Analogno navedenom, ispravan pristup u tretiranju problematike finansijske analize jeste onaj koji polazi od shvatanja da ona treba da podvrgne posmatranju, ispitivanju, ocjenjivanju i formulisanju dijagnoze svih onih poslovnih procesa i situacija koji spadaju u domen integralne finansijske funkcije privrednog društva. Respektujući izuzetan značaj finansijske analize u sistemu upravljanja finansijama privrednog društva, ona će kasnije biti predmet detaljnog razmatranja u okviru za to posebno predviđenog poglavlja.

58

7. Finansijsko izvještavanje – predstavlja sastavni dio sistema upravljanja finansijama. Osnovni cilj finansijskog izvještavanja jeste da menadžmentu privrednog društva pruži relevatne podatke koji su neophodni za donošenje ne samo finansijskih odluka, već i opštih poslovnih odluka vezano za upravljanje privrednim društvom. Pri tome, oblik i sadržina finansijskih izvještaja veoma je različita u zavisnosti od potreba kojima služe, kao i konkretnih zahtjeva menadžmenta privrednog društva.

8. Finansijski informacioni sistem – predstavlja u stvari informacioni sistem finansijske funkcije privrednog društva. To ujedno znači da on treba da služi njenom boljem i efikasnijem djelovanju. Drugim riječima on treba da upravljanje finansijama privrednog društva učini efikasnijim i fleksibilnijim. Ovako shvaćena uloga i funkcija finansijskog informacionog sistema podrazumijeva traženje odgovora na tri ključna pitanja:

(1) koje informacije ovaj sistem treba da obezbjeđuje, (2) iz kojih izvora i (3) na koji način.

Pravi odgovor na sva tri ovako postavljena pitanja moguće je naći samo pomoću identifikovanja zadataka finansijske funkcije uopšte, a posebno utvrđivanjem potreba u svemu onome što doprinosi optimalnom odvijanju finansijskog upravljanja, ostvarivanju usvojene finansijske politike i efikasnijem procesu donošenja finansijskih odluka. U kontekstu navedenog, treba imati u vidu činjenicu da su ciljevi i zadaci finansijskog informacionog sistema veoma brojni i različiti. Zato on pretpostavlja postojanje široke sopstvene (interne) i tuđe (eksterne) evidencione baze i tehničkog instrumentarijuma, bez kojih ne može biti objektivnih uslova za njegovo egzistiranje i efikasno funkcionisanje.

9. Finansijsko odlučivanje – čini značajan element u strukturi sistema finansijskog upravljanja privrednim društvom Pri tome, ono predstavlja kreativnu finalizaciju složenog procesa finansijske funkcije privrednog društva. Međutim, kao što je finansijsko upravljanje sastavni dio globalnog upravljanja privrednim društvom, a finansijska politika integralni dio globalne poslovne politike, tako je i finansijsko odlučivanje samo funkcionalni dio globalnog procesa poslovnog odlučivanja u privrednom društvu. Stoga, za uspješno donošenje finansijskih odluka neophodno je poznavanje svih motiva, principa, metoda i instrumenata na kojima se temelji opšta funkcija globalnog poslovnog odlučivanja. Ako se prihvati ovakav koncept da je poslovna odluka instrument za regulisanje funkcionisanja privrednog društva kao cjeline, onda se iz toga može izvesti sljedeći važan zaključak: proces finansijskog odlučivanja predstavlja proces donošenja odluka kojima se reguliše pravilno funkcionisanje finansijskog podsistema u privrednom društvu radi uspješnog izvršavanja reprodukcije privrednog društva. Pri tome, pravilno funkcionisanje finansijskog podsistema u privrednom društvu podrazumijeva obezbjeđenje postizanja osnovnih i drugih ciljeva finansijskog upravljanja, kao i optimalno realizovanje svih vidova usvojene finansijske politike privrednog društva.

59

II FINANSIJSKA POLITIKA PRIVREDNOG DRUŠTVA

UVOD

Polazeći od opšteg stava da je politika nauka o vještini upravljanja, pri čemu upravljanje uvijek teži ostvarivanju nekog cilja, proizlazi da se politika može shvatiti kao nauka o ciljevima i načelima kao osnovnim izvorima saznanja koja se primjenjuju da bi se ostvarili ciljevi. Sljedstveno tome, proizlazi da politika uvijek mora da ima definisan cilj, a zatim mora da izabere ona načela kao osnovne izvore saznanja po kojima će se raditi da bi se ostvario cilj. Dakle, mora da postoji izbor načela, ali taj izbor mora da bude takav da se izaberu ona načela po kojima se najlakše, najbrže i najdosljednije ostvaruje cilj. Da bi se ovaj izbor pravilno izvršio, mora da postoji određena korelaciona veza između cilja, sa jedne strane i odgovarajućeg načela, sa druge strane. Zbog toga, za konkretan cilj mora se izabrati samo ono načelo koje ima najčvršću korelacionu vezu sa ciljem.

Finansijska politika kao politika finansijske funkcije privrednog društva ima svoj cilj i načela. U tom kontekstu, finansijska politika ima za cilj postizanje i održavanje finansijske snage privrednog društva pomoću utvrđenih načela kojih se pridržava u izvršavanju svojih zadataka. U kvantitativnom smislu, pod finansijskom snagom privrednog društva podrazumijeva se obim sredstava, dok u kvalitativnom smislu, finansijska snaga obuhvata:

1. trajnu sposobnost plaćanja, 2. trajnu sposobnost finansiranja, 3. očuvanje imovine i 4. povećanje imovine.

Trajna sposobnost plaćanja – podrazumijeva da je privredno društvo u svakom trenutku sposobno da plati sve dospjele obaveze. Sa svoje strane, ovo pretpostavlja da su novčana sredstva uvijek jednaka ili veća od dospelih obaveza.

Trajna sposobnost finansiranja – podrazumijeva da privredno društvo može da finansira dugoročna ulaganja iz sopstvenih i pozajmljenih izvora, kao i da finansira kratkoročna ulaganja iz pozajmljenih izvora, pri čemu se ne ugrožava likvidnost, rentabilnost i autonomija privrednog društva.

Očuvanje imovine – podrazumijeva u uslovima stabilne novčane jedinice poslovanje bez poslovnog gubitka, a u uslovima inflacije podrazumijeva očuvanje nesmanjene vrijednosti sopstvenih sredstava.

Povećanje imovine – podrazumijeva ostvarivanje akumulacije, što sa svoje strane omogućava sposobnost finansiranja iz sopstvenih izvora.

Na osnovu prethodno izloženog, vidi se da ciljevi finansijske politike proizlaze iz ciljeva globalne politike. privrednog društva Pri tome, finansijska politika de facto predstavlja polaznu djelatnost finansijskog upravljanja u privrednom društvu S druge strane, ona je takođe i funkcijska politika u smislu usmjeravanja dejstvovanja finansijske funkcije i finansijskih odnosa u privrednom društvu. Pri tome, centralna pitanja finansijske politike jesu osnovne odluke o poslovanju privrednog društva, posmatrano sa finansijskog aspekta. Zbog toga, finansijska politika privrednog društva u sistemu finansijskog upravljanja čini njegovu ishodišnu djelatnost. To ujedno znači da finansijska politika nije rutinska djelatnost i da se ona ne može koncipirati i realizovati korišćenjem samo praktičnih znanja i iskustava. Po logici

60

stvari, to nužno podrazumijeva da se u savremenim tržišnim uslovima poslovanja mora primjenjivati konzistentan i objektivan naučno-stručni tretman svih problemskih aspekata finansijske politike privrednog društva.

1. POJAM I DEFINISANJE FINANSIJSKE POLITIKE

Finansijska politika je teorijska disciplina i praktična djelatnost koja se sastoji u traženju i donošenju odluka o osnovnim ciljevima privrednog društva, kao i usmjeravanju privrednog društva prema tim ciljevima. Stoga, finansijska politika pokriva finansijski aspekt u kompleksu globalne poslovne politike privrednog društva koji se de facto odnosi na osnovne finansijske ciljeve privrednog društva. Analogno tome, za finansijsku politiku se može reći da predstavlja osnovu upravljanja finansijama privrednog društva Pri tome, sama sadržina finansijske politike najčešće se posmatra u dvostrukom smislu: u širem i u užem smislu. U širem smislu finansijska politika obuhvata sve one mjere koje utiču na promjenu aktive i pasive u bilansu stanja privrednog društva, dok se u užem smislu, finansijska politika odnosi na pribavljanje i alokaciju finansijskih sredstava (kapitala).

Iz osnovnog sadržaja finansijske politike proizlazi da je ona orijentisana ne samo na utvrđivanje osnovnih finansijskih ciljeva privrednog društva, već i na iznalaženje najpovoljnijih metoda i postupaka kojima bi se ti ciljevi ostvarili. Otuda, finansijska politika se shvata i kao praksa i kao naučna disciplina. Kao naučna disciplina, ona se temelji na principima kojima se rukovode finansijski organi u privrednom društvu prilikom donošenja finansijskih odluka. S druge strane, finansijska politika kao dio prakse, predstavlja svakodnevnu aktivnost privrednog društva u vezi sa utvrđivanjem finansijskih ciljeva i mjera za ostvarivanje tih ciljeva. S obzirom na navedene momente, nesumnjivo je da se finansijska politika privrednog društva može interpretirati i definisati na veoma različte načine.

U vezi s tim, u stručnoj literaturi postoje veoma različita mišljenja u vezi definisanja finansijske politike privrednog društva. Među brojnim definicijama postoje značajne razlike i to posebno u obuhvatnosti elemenata koji bliže determinišu finansijsku politiku. Otuda, teško je precizno definisati pojam i suštinu finansijske politike privrednog društva. Međutim, bez obzira na brojnost definicija neke od njih ipak zaslužuju pažnju da se navedu. Pod finansijskom politikom se podrazumijeva utvrđivanje finansijske situacije koju privredno društvo u jednom određenom vremenskom periodu treba da ostvari, način njenog ostvarivanja i mjere koje treba preduzimati, što predstavlja posebnu vrstu djelatnosti privrednog društva odnosno njegovih organa u oblasti finansija, a koja se naziva finansijska politika privrednog društva

Takođe, može se reći da finansijska politika predstavlja aktivnost privrednog društva na iznalaženju najpovoljnijih finansijskih rješenja u cilju postizanja maksimalnih finansijskih rezultata u ukupnom poslovanju privrednog društva.

Uvažavajući različite pokušaje definisanja pojma i suštine finansijske politike privrednog društva, ipak se čini da se jedan značajan aspekt aktivnosti finansijske funkcije može i nešto preciznije interpretirati. Shodno tome, treba imati u vidu činjenicu da se finansijska politika ne može posmatrati izolovano sama za sebe, s obzirom na to da je ona jedan od značajnih instrumenata upravljanja finansijama, odnosno finansijskom funkcijom kao podsistemom složenog poslovnog sistema. To praktično znači da se finansijska politika mora posmatrati samo u sklopu integralne

61

poslovne politike privrednog društva. Ako se ima u vidu ovakav pristup u sistemu finansijskog upravljanja, onda bi se finansijska politika privrednog društva mogla definisati na sljedeći način:

1. kao svjesno traženje i stvaralačko odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima,

2. kao izbor odgovarajućih finansijskih strategija za detaljnije opredjeljivanje ciljeva i izbor pravaca akcija, uz svrsishodnu alokaciju resursa za njihovo poslovanje,

3. kao oblikovanje optimalnih struktura sredstava i izvora sredstava, kao i struktura finansijskog odlučivanja za primjenu strategija i realizaciju osnovnih finansijskih ciljeva,

4. kao poštovanje pravila finansijskog ponašanja po finansijskim načelima i poslovnim konceptima, ali sa punim uvažavanjem finansijskog koncepta.

Pored ovdje navedenih ima i drugih definicija, ali bez obzira na njihov sadržaj i način definisanja pojma i suštine finansijske politike privrednog društva, ipak je činjenica da se svi autori slažu u činjenici da se finansijska politika privrednog društva ne može i ne smije posmatrati odvojeno od poslovne politike privrednog društva, jer je ona njen sastavni dio. Bolje rečeno, ne može se finansijska politika posmatrati izolovano, odnosno sama za sebe. Naime, ona je jedna od značajnih aktivnosti finansijske funkcije kao sastavnog dijela integralnog funkcionalnog mehanizma privrednog društva, pa analogno tome, finansijska politika se mora posmatrati u sklopu integralne poslovne politike privrednog društva. S obzirom na to da je problematika poslovne i finansijske politike identična, proizlazi potpuno ispravan zaključak da je finansijska politika samo novčani izraz poslovne politike privrednog društva.

Bez obzira na činjenicu da finansijska politika predstavlja funkcionalni i korelativni dio integralne poslovne politike privrednog društva, ipak treba imati u vidu da ona sama ne predstavlja jednostavnu već veoma složenu kategoriju i aktivnost privrednog društva. Naime, problematika finansijske politike ne ispoljava se u prostom sagledavanju finansijskih transakcija i njihovih reperkusija na tzv. perspektivne finansijske situacije privrednog društva, već je problematika finansijske politike mnogo složenija i teža za rješavanje nego što to na prvi pogled izgleda. Sledstveno tome, širok dijapazon finansijskih problema i poslova implicira i širok domen finansijske politike. Zbog toga, nameće se potreba utvrđivanja brojnih parcijalnih finansijskih politika koje treba da se kvalitativno i kvantitativno konsoliduju u jedinstvenu finansijsku poliitku privrednog društva. Imajući ovo u vidu, određeni broj autora polazi od decentralizacije finansijske politike na uže parcijalne segmente. Pri tome, pod parcijalnim finansijskim politikama podrazumijeva se sljedeće:

1. Politika pribavljanja finansijskih sredstava 2. Politika finansiranja tokova reprodukcije 3. Politika plasmana viška finansijskih sredstava 4. Politika finansiranja investicija 5. Politika zajedničkih ulaganja.

U svojoj suštini, sve ove parcijalne finansijske politike predstavljaju dijelove integralne finansijske politike privrednog društva.

62

2. CILJEVI I INSTRUMENTI FINANSIJSKE POLITIKE

Kada je riječ o politici onda se uglavnom misli na načela kojima se rukovodi neka akcija usmjerena na ostvarivanje određenih ciljeva. Pri tome, utvrđivanje cilja uvijek označava izbor nekog budućeg poželjnog stanja. Analogno tome, utvrditi ciljeve finansijske politike privrednog društva u stvari znači izvršiti izbor neke buduće orijentacije u finansijskom poslovanju. To praktično znači da privredno društvo, vodeći određenu finansijsku politiku, polazi od pretpostavke da ide ka izboru one finansijske situacije kojom treba da se ostvari konačan cilj privrednog društva, a to je postizanje najpovoljnijeg finansijskog rezultata. Međutim, ako se imaju u vidu ukupna finansijska sredstva privrednog društva onda se ovaj zahtjev multiplikuje što pretpostavlja i obezbeđivanje trajne likvidnosti i finansijske stabilnosti privrednog društva. Parcijalno gledano, jedno su ciljevi kojima se želi postići optimalna struktura sredstava i izvora, a drugo su ciljevi kojima se postiže optimalna likvidnost, odnosno ciljevi kojima se postiže najpovoljniji finansijski rezultat. Drugim riječima, od ostvarenja ovih ciljeva zavisi i realizacija konačnih ciljeva finansijske politike privrednog društva u smislu trajne sposobnosti plaćanja, trajne sposobnosti finansiranja i očuvanja i povećanja imovine.

Respektujući grupisanje ili sistematizaciju osnovnih finansijskih ciljeva privrednog društva, proizlazi da polazni finansijski ciljevi privrednog društva definišu onu finansijsku situaciju u pogledu strukture sredstava i njihovih izvora koja omogućava da se racionalnim finansiranjem ostvari odgovarajući finansijski rezultat, odnosno zadovoljavajući stepen rentabilnosti i finansijelnosti kao pretpostavki trajnog i stabilnog razvoja privrednog društva. Drugim riječima, iz polaznih ciljeva proizlaze ciljevi delovanja, što je opet pretpostavka za ostvarenje određenih ciljeva učinaka i konačnog cilja privrednog društva u smislu očuvanja i jačanja njegove reprodukcione sposobnosti.

Međutim, kada je riječ o izboru i utvrđivanju ciljeva finansijske politike privrednog društva, onda treba imati u vidu njihovu varijabilnost i to u dvostrukom smislu: prvo, u različitim okolnostima, svaki cilj nužno dobija različit kvantitativni izraz i drugo, u zavisnosti od okolnosti, mijenja se i ponder pojedinog cilja finansijske politike. Analogno tome, prihvaćenu sistematizaciju osnovnih finansijskih ciljeva ovdje treba posmatrati kao moguće područje utvrđivanja ciljeva finansijske politike. Pri tome, sam proces izbora I kvantifikacije ciljeva spada u najuže područje formulisanja finansijske politike, a uslovljen je brojnim faktorima veoma različite prirode. Međutim, bitno je istaći da osnovni finansijski ciljevi ipak ostaju veoma široko definisani i predmet su finansijske politike privrednog društva.

Pri ostvarivanju utvrđenih ciljeva, nosioci finansijske politike se služe različitim instrumentima (sredstvima) i mjerama. Imajući u vidu činjenicu da je svaka politika, pa i finansijska, usmjerena u pravcu budućnosti, onda po logici stvari proizlazi da planska komponenta ovdje ima predominantan značaj. To znači da je finansijski plan jedan od najvažnijih instrumenata ostvarivanja finansijske politike privrednog društva.

3. FINANSIJSKA POLITIKA I FINANSIJSKI PROCESI

Finansijska politika predstavlja skup mjera koje se odnose na izbor najoptimalnije varijante ravnoteže finansijskog poslovanja privrednog društva Njen zadatak je da reguliše najoptimalnije pribavljanje finansijskih sredstava i njihovo sigurno i

63

rentabilno ulaganje u cilju uspostavljanja ravnoteže između suprotnih kretanja robe i novca. Uspostavljanje sklada između ovih suprotnih kretanja praktično znači uspostavljanje stabilne finansijske situacije. Otuda se finansijsko poslovanje ne može odvijati stihijski. Ono mora predstavljati sistem koji će funkcionisati po unaprijed utvrđenom planu koji mora predstavljati konkretizaciju unaprijed koncipirane finansijske politike privrednog društva

Međutim, za potpunije shvatanje finansijske politike neophodno je imati u vidu ne samo finansijske ciljeve privrednog društva, već i osnovne finansijske procese na kojima se baziraju aktivnosti upravljanja finansijama. Posmatrano sa ovog aspekta, finansijska politika obuhvata dva odvojena finansijska procesa, to su:

1. pribavljanje finansijskih sredstava i 2. upotreba finansijskih sredstava, odnosno njihov plasman.

Osim navedenog, finansijska politika kroz proces usklađivanja priliva i odliva sredstava, javlja se i kao politika likvidnosti ili politika permanentnog izmirenja obaveza uz porast rentabilnosti ulaganja sredstava. Shodno tome, u nastavku izlaganja ćemo razmotriti osnovne aspekte 57finansijske politike u svijetlu najznačajnijih finansijskih procesa, to su:

1. Politika pribavljanja finansijskih sredstava; 2. Politika plasmana finansijskih sredstava i 3. Politika likvidnosti.

1. Politika pribavljanja finansijskih sredstava – obuhvata fazu u kojoj se donose finansijske odluke o sljedećem:

(1) potrebnom volumenu sredstava, odnosu osnovnih i obrtnih sredstava, (2) izvorima odakle ta sredstva treba pribaviti, odnosu sopstvenih i tuđih

sredstava, kao i terminima angažovanja sredstava uz uvažavanje odnosa dugoročnih i kratkoročnih sredstava.

Cilj ovakve finansijske politike jeste ostvarivanje permanentne ravnoteže između pribavljenih sredstava sa njihovim ulaganjem u sljedećoj fazi. Pribavljanje novčanih sredstava vrši se iz više izvora. Pri tome, osnovni i najvažniji izvor jeste realizacija učinaka, odnosno poslovni fond. Ostali izvori su tuđa sredstva. Međutim, u uslovima nužne potrebe stalnog proširenja reprodukcije, izuzetno je teško poslovati isključivo sa postojećim volumenom finansijskih sredstava. Zbog toga, finansijska politika mora da obezbjedi potrebna obrtna i osnovna sredstva. Potrebna obrtna i osnovna sredstva, po svom karakteru spadaju u investicije. Otuda, svako njihovo pokriće kratkoročnim sredstvima izaziva nesklad u vremenskom trajanju i teškoće u poslovanju. Smatra se da privredno društvo pravilno posluje ako iz dugoročnih izvora pokriva oko 70% trajnih obrtnih sredstava i sva osnovna sredstva. Pri tome, odnos sopstvenih i tuđih sredstava predstavlja poseban vid konstitucije sredstava. Uslov za pravilnu konstituciju bio bi zadovoljen ako bi procentualno učešće likvidnih sredstava u ukupnim sredstvima bilo obrnuto srazmjerno procentualnom učešću sopstvenih sredstava u ukupnim sredstvima. Pri tome, odnos između osnovnih i obrtnih sredstava takođe mora biti u određenoj proporciji.

2. Politika plasmana finansijskih sredstava – obuhvata fazu u kojoj se donose finansijske odluke o rentabilnosti ulaganja pribavljenih finansijskih sredstava. Osnovni cilj ovakve finansijske politike jeste ostvarenje permanentne ravnoteže između uloženih sredstava i vraćanja tih sredstava. Plasman finansijskih sredstava predstavlja izuzetno važno područje finansijske politike privrednog društva. Zbog

64

toga, on se najčešće reguliše sljedećim finansijskim načelima:

1. načelom sigurnosti, 2. načelom rentabilnosti i 3. načelom likvidnosti.

Načelo sigurnosti, ukazuje na to da sredstva treba ulagati tamo odakle će se ona sigurno vratiti. Realizacija načela sigurnosti vidljiva je kroz posmatranje koeficijenta obrta koji se dobija odnosom obima prometa i vrijednosti angažovanih sredstava. Ako se ovaj koeficijent povećava, to je znak da se sredstva vraćaju.

Načelo rentabilnosti, ukazuje da sredstva treba ulagati u one poslovne poduhvate gdje se ona mogu oploditi. Realizacija načela rentabilnosti vidljiva je kroz posmatranje stepena efektivnosti proizvodnje (stope dobiti). Ova efektivnost se ostvaruje kroz dva osnovna načina: prvo, sniženjem troškova poslovanja, i drugo, visinom cijene proizvoda koju određuje tržište. Cijene su pored plana osnovni regulator rentabilnosti ulaganja. Otuda, one treba da se kreću na nivou koji dovodi u ravnotežu ponudu i tražnju. Ako cijene padaju, onda nije moguće ostvariti potrebnu efektivnost i izlaz treba tražiti u sniženju troškova.

Načelo likvidnosti, ukazuje na to da finansijska sredstva treba ulagati tako da se ona vraćaju u rokovima potrebnim za izmirenje obaveza.

3. Politika likvidnosti – podrazumijeva ostvarenje permanentne optimalne likvidnosti privrednog društva kao cjeline. Otuda, finansijska politika se u suštini svodi na politiku likvidnosti. Naime, to je skup mjera koje se odnose na obezbjeđenje platežne sposobnosti privrednog društva, odnosno obezbjeđenje ravnoteže rokova priliva i rokova odliva sredstava u bilo kojoj fazi kružnog kretanja sredstava po poznatom obrascu: N-R-P-R1-N1, koji time obezbeđuje ostvarenje postavljenih ciljeva privrednog društva kao cjeline. Međutim, posmatranjem obrta sredstava za privredno društvo u cjelini ne može se dobiti siguran pokazatelj likvidnosti. U vezi s tim, potrebno je posmatrati koeficijente obrta sredstava u svakoj pojedinačnoj fazi kružnog toka sredstava. Tek ostvarena sinhronizacija priliva i odliva sredstava u svim fazama, daje koeficijentu obrta potrebnu realnu vrijednost koja garantuje da privredno društvo neće postati nelikvidno.

Takođe, likvidnost treba posmatrati i dinamički, odnosno u više stepeni. Tako, prvi stepen likvidnosti privrednog društva može biti sa rokom do mjesec dana. Drugi stepen likvidnosti može se posmatrati kvartalno i godišnje, pa i više godina. Analogno tome, dovođenjem u sklad različitih stepena likvidnosti ne samo za privredno društvo u cjelini već i za pojedine faze reprodukcije, moguće je stalno planirati i utvrđivati dinamiku likvidnosti i preuzimati blagovremeno odgovarajuće mjere kako bi se održala finansijska stabilnost privrednog društva, što je ujedno i osnovni zadatak finansijske politike privrednog društva. Prema tome, pribavljanje sredstava vrši se u skladu sa mogućnostima, a njihov plasman prema potrebama reprodukcije privrednog društva. Pri tome, neophodno je da se planski uskladi reprodukciona potrošnja sa realnim mogućnostima privrednog društva da bi se likvidnost mogla kretati oko optimuma tj. sa koeficijentom oko 1. Realne mogućnosti za takvo stanje likvidnosti u praksi uvijek postoje, ali ih treba dostići jer su teško ostvarljive.

65

4. KLASIFIKACIJA FINANSIJSKE POLITIKE

Na osnovu dosadašnjih razmatranja, moglo se videti da ciljevi finansijske politike proizlaze iz ciljeva integralne poslovne politike privrednog društva. U tom smislu, osnovni ciljevi svake finansijske politike treba da se odnose na pribavljanje i korišćenje finansijskih sredstava, finansijsku stabilnost, likvidnost privrednog društva i ostvarivanje najpovoljnijih finansijskih rezultata u konkretnom privrednom društvu. S obzirom na to da finansijska politika nesumnjivo predstavlja sastavni dio poslovne poliitke privrednog društva, zadaci, mjere i aktivnosti na sprovođenju finansijske politike usaglašeni su sa nastojanjima i potrebama poslovne politike privrednog društva. U tom kontekstu, savremena privredna praksa pokazuje da se poslovna politika privrednog društva upravo prilagođava finansijskoj politici u uslovima kada finansijske mogućnosti predstavljaju osnovni okvir u kojem je objektivno moguće razvijati proces poslovanja.

U stručnoj literaturi postoje brojni modeli klasifikacije finansijske politike privrednog društva. Zavisno od ugla posmatranja i različitih kriterijuma, finansijska poliitka privrednog društva se može klasifikovati na različite načine. U tom kontekstu, respektujući njene dinamičke kategorije integralna finansijska politika privrednog društva može se raščlaniti na svoje posebne domene. Sljedstveno tome, u cilju ilustracije navodimo jedan od mogućih modela koji sa dinamičkog aspekta bliže determiniše pojedine segmente finansijske poliitike:

1. Osnovna (konstitutivna) finansijska politika

- Politika osnovnih načela finansijskog poslovanja (stabilnost, likvidnost, rentabilnost, finasijska elastičnost, nezavisnost itd.);

- Politika fi nansijske snage (struktura fi nansijskih elemenata i njihova efikasnost);

- Politika upravljanja fi nansijskim sredstvima (struktura fi nansijskog odlučivanja).

2. Poslovna (tekuća) finansijska politika

- Tekuća politika finansiranja; - Politika raspolaganja sredstvima; - Politika likvidnosti; - Politika sticanja prihoda, dobiti i njihove raspodele (sa finansijskog aspekta).

3. Razvojna finansijska politika

- Politika akumuliranja i mobilizacije finansijskih sredstava; - Politika finansiranja tržišnog razvoja; - Politika finansiranja tehničkog razvoja; - Politika finansiranja kadrovskog razvoja; - Politika finansijskih ulaganja.

1. Osnovna (konstitutivna) finansijska politika – odnosi se na poštovanje i primjenu osnovnih pravila finansijskog ponašanja u vezi sa utvrđivanjem veličine i strukture sredstava i izvora sredstava, kao i na održavanje određenih odnosa u raspodeli finansijskog rezultata privrednog društva na akumulaciju i potrošnju. Stoga, ona je trajnije prirode, a determinisana je osnovnim karakteristikama privrednog društva, prihvaćenom finansijskom strategijom i sistematskim rješenjima koja se odnose na ovu oblast.

66

2. Poslovna (tekuća) finansijska politika – odnosi se na tekuće odluke u vezi sa kratkoročnim finansiranjem, tekuću naplatu potraživanja i plaćanje obaveza, raspodjelu finansijskog rezultata u određenoj godini i druge kratkoročne finansijske odluke. Drugim riječima, ovdje uglavnom spadaju sve one finansijske odluke koje se odnose na prilagođavanje konkretnoj finansijskoj situaciji. privrednog društva

3. Razvojna finansijska politika – kao dio razvojne strategije privrednog društva, odnosi se na politiku formiranja sopstvenih finansijskih sredstava za finansiranje proširene reprodukcije (politiku akumulacije), politiku angažovanja eksternih izvora finansiranja, način otplate preuzetih dugoročnih kredita, izbor najprihvatljivijih investicionih alternativa, politiku dugoročnih finansijskih plasmana itd.

Međutim, iako se finansijske odluke po svojim konsekvencama (trajanju efekata) i po elastičnosti mogu bitno razlikovati, ipak je činjenica da je veoma teško preciznije odrediti šta od toga spada u osnovnu, tekuću ili razvojnu finansijsku politiku privrednog društva. Ovome doprinose najmanje dva osnovna razloga: prvo, što su sve finansijske odluke najčešće međuzavisne, i drugo, što se konstantno mijenjaju uslovi poslovanja koji mijenjaju i ponder pojedinih finansijskih odluka. Ali generalno gledano, može se reći da osnovna finansijska politika čini osnovni okvir razvojnoj finansijskoj politici, koja ujedno čini osnovni okvir tekućoj finansijskoj politici. Drugim riječima, osnovna i razvojna finansijska politika su trajne prirode, dugoročnijih pogleda i orijentacija, te kao takve čine dio strategije poslovne politike privrednog društva. S druge strane, tekuća finansijska politika spada u domen kratkoročnog prilagođavanja datim uslovima poslovanja konkretnoj finansijskoj situaciji, te se može smatrati dijelom taktike u poslovnoj politici privrednog društva.

Na kraju, treba naglasiti bitnu činjenicu da većina modela koji se bave klasifikacijom finansijske politike, prije svega, respektuje najvažnije specifične principe ili načela koncipiranja zdrave finansijske politike privrednog društva. Pri tome, problemsko područje finansijske politike zahtijeva naučno-stručni tretman. S obzirom na problemsko područje djelovanja, moguće je praviti razliku među sljedećim finansijskim politikama:

1. politika pribavljanja finansijskih sredstava, 2. politika korišćenja (plasmana) finansijskih sredstava i 3. poliitka likvidnosti.

5. NAČELA FINANSIJSKE POLITIKE

Načela ili principi finansijske politike predstavljaju ključnu osnovu u vezi sa saznanjima koja determinišu načine rada u cilju ostvarivanja ciljeva finansijske politike privrednog društva, odnosno njegove finansijske snage. Zajednička karakteristika svih načela finansijske politike jeste da se ona nalaze u međusobnoj sprezi jer su interaktivno povezana, uz respektovanje činjenice da ona međusobno konkurišu. Stoga, prioritetni zadatak finansijske politike sastoji se u nužnoj potrebi njihovog optimalnog usaglašavanja. Osnovna načela finansijske politike mogu se klasifikovati na sljedeći način:

1. Načelo finansijske stabilnosti61 2. Načelo likvidnosti 3. Načelo rentabilnosti 4. Načelo finansijske elastičnosti 5. Načelo finansijske nezavisnosti

67

6. Načelo finansijske snage.

1. Načelo finansijske stabilnosti – polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital. Ovaj odnos treba da iznosi maksimalno 1, ili da je manji od 1. Ako njihov međusobni odnos iznosi 1, onda su dugoročno vezana sredstva pokrivena sopstvenim i pozajmljenim kapitalom. Drugim riječima, u takvoj situaciji prisutna je dugoročna finansijska ravnoteža. Međutim, ako je njihov međusobni odnos manji od 1, onda su dugoročno vezana sredstva manja od sopstvenog i pozajmljenog kapitala. U takvoj situaciji dugoročna finansijska ravnoteža pomjera se prema izvorima sredstava. Na taj način, stvara se sigurnost za održavanje likvidnosti privrednog društva u oblasti dugoročnog finansiranja i obrnuto. Sigurnost za održavanje likvidnosti je prisutna zato što se višak dugoročnih izvora (sopstvenih i tuđih) nad dugoročnim sredstvima upotrebljava za finansiranje kratkoročno vezanih sredstava.

Da bi se uspostavila odgovarajuća finansijska ravnoteža u privrednom društvu, prije svega, neophodno je učiniti sljedeće:

(1) definisati dugoročno vezana sredstva i (2) definisati odnos sopstvenog i tuđeg kapitala.

Pri tome, dugoročno vezana sredstva obuhvataju:

(1) osnovna sredstva, (2) dugoročne plasmane (finansijska ulaganja) i (3) trajno vezana sredstva.

Finansijsku stabilnost privrednog društva lakše je održati ako su trajno vezana sredstva pokrivena trajnim (sopstvenim) kapitalom. Međutim, ako su trajno vezana sredstva pokrivena tuđim dugoročno pozajmljenim kapitalom, onda je održavanje finansijske stabilnosti privrednog društva jedino moguće pod uslovom da se dospjela glavnica dugoročno pozajmljenog kapitala u potpunosti pokrije prirastom sopstvenog kapitala iz ostvarenog finansijskog rezultata privrednog društva. Sa druge strane, kada su u pitanju osnovna sredstva i dugoročni plasmani, onda treba reći da ako su rokovi mobilizacije osnovnih sredstava i dugoročnih plasmana jednaki rokovima raspoloživosti dugoročnog pozajmljenog kapitala onda egzistira tzv. održiva finansijska situacija privrednog društva.

Međutim, mnogi primjeri iz savremene prakse pokazuju da su najčešće rokovi dugoročno pozajmljenog kapitala kraći od rokova dugoročno vezanih sredstava. Sa svoje strane, ovo istovremeno uslovljava finansijsku nestabilnost privrednog društva i ujedno stabilnost pokrivanja (supstitucije) pozajmljenog kapitala sa prirastom sopstvenog kapitala. Analogno navedenom, odnos sopstvenog i dugoročno pozajmljenog kapitala treba definisati tako da sopstveni kapital ostvaruje dominantan uticaj u izvorima sredstava privrednog društva. Ovo otuda, što je za sopstveni kapital karakteristično da je trajno raspoloživ, osim u slučajevima kada privredno društvo iskazuje gubitak.

2. Načelo likvidnosti – predstavlja princip finansijske politike koji se definiše kao sposobnost privrednog društva da u svakom trenutku može da izmiri dospjele obaveze. Pored ovakvog definisanja principa likvidnosti u stručnoj literaturi se može sresti i izraz likvidnost sredstava. U vezi s tim, likvidna sredstva su novac, dok se ostali oblici sredstava kategorizuju u različite grupe prema brzini njihovog pretvaranja u novac. Prema tome, mogućnost plaćanja dospjelih obaveza u momentu njihovog dospijeća zavisi od brzine pretvaranja imobilisanih sredstava u novac kao i

68

od brzine dospijeća obaveza za plaćanja. U vezi s tim, brzina pretvaranja imobilisanih sredstava u novac zavisi od roka u kome su sredstva imobilisana i upotrebljena, kao i od rizika njihovog pretvaranja u novac, dok brzina dospijeća obaveza zavisi od roka raspoloživosti pojedinih izvora. Pri tome, održavanje konstantne likvidnosti svodi se na to da struktura imobilizacije sredstava odgovara raspoloživosti izvora sredstava i to po obimu i roku, a da se istovremeno rizik pretvaranja imobilisanih sredstava u novac svede na nulu. Međutim, rizik se ne može nikada u potpunosti eliminisati što uslovljava potrebu iznalaženja mogućnosti da se likvidnost održi i u momentu nastanka samog rizika. Naravno, takvih mogućnosti ima više u zavisnosti od različitih faktora. Takođe, treba imati u vidu činjenicu da između načela likvidnosti i načela finansijske stabilnosti postoji međusobna uslovljenost. Naime, ako je koeficijent finansijske stabilnosti privrednog društva jednak jedinici, onda je i likvidnost privrednog društva jednaka jedinici, odnosno postoji odnos 1:1. Naravno, ovo važi samo pod pretpostavkom da je likvidnost uvećana za kratkoročno vezana sredstva i kratkoročne obaveze. Međutim, primjeri iz prakse pokazuju da u takvim okolnostima održavanje likvidnosti ne zavisi isključivo od finansijske stabilnosti privrednog društva, već i od usklađenosti rokova vezivanja kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih obaveza. Analogno tome, ako su rokovi vezivanja kratkoročno vezanih sredstava jednaki rokovima raspoloživosti kratkoročnih obaveza, onda će se pojaviti i tzv. likvidna rezerva koja potiče iz sopstvenog i tuđeg kapitala. Likvidna rezerva predstavlja razliku između sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital i dugoročno vezana sredstva. Rezervna likvidna sredstva uvijek smanjuju rizik nelikvidnosti bez obzira otkuda ona dolaze. Mada se sa jedne strane, preko likvidne rezerve stvaraju uslovi za sigurnost u održavanju likvidnosti, ipak je činjenica da se sa druge strane, preko nje istovremeno umanjuje rentabilnost privrednog društva, s obzirom na to da rezervna likvidna sredstva nisu uključena u proces reprodukcije i tako ne doprinose ostvarenju finansijskih rezultata poslovanja privrednog društva. Zbog toga, može se reći da ovdje vlada sukob interesa između načela likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti privrednog društva.

3. Načelo rentabilnosti – u osnovi znači uvećanje ili prirast angažovanih sredstava privrednog društva. S obzirom na to da se radi o uvećanju sredstava, obično se podrazumijeva ostvarivanje osnovnih pretpostavki za prostu i proširenu reprodukciju privrednog društva. Stoga, bez rentabilnosti nema ni proste ni proširene reprodukcije privrednog društva, što samim tim direktno uslovljava ogroman značaj rentabilnosti sa aspekta razvoja privrednog društva. Rentabilnost u suštini predstavlja težnju privrednog društva da ostvari što povoljniji rezultat poslovanja – dobit, u odnosu na angažovana sredstva. Naime, što je odnos dobiti prema angažovanim sredstvima veći, to je i rentabilnost veća i obrnuto.

Na osnovu izloženog, proizlazi da rentabilnost zavisi od razlike između ukupnih prihoda i rashoda koji su ostvareni u određenom vremenskom periodu, kao i od ukupne mase angažovanih sredstava na izvršenju konkretnog posla. Drugim riječima, rentabilnost pokazuje koliko svaka KM angažovanih sredstava donosi zarade privrednom društvu. Analogno tome, rentabilnost se utvrđuje odnosom dobiti i angažovanih sredstava, s obzirom na to da dobit u suštini predstavlja zaradu privrednog društva, odnosno pokazatelj uspješnosti njegovog poslovanja.

Na osnovu prethodno izloženog, nesumnjivo se može zaključiti da načelo rentabilnosti privrednog društva u suštini polazi od maksimiziranja dobitka u kraćem i dužem roku poslovanja privrednog društva. Pri tome, maksimiziranje dobitka u

69

dužem roku nemoguće je ostvariti kao krajnji cilj poslovne politike privrednog društva, ako se ne maksimizira dobitak u kraćem vremenskom roku. Za razliku od načela finansijske stabilnosti koje se zalaže za maksimiziranje stope prinosa na sopstveni kapital, načelo rentabilnosti pored maksimiziranja stope prinosa na sopstveni kapital, zahtijeva i jačanje dugoročno pozajmljenog kapitala. U vezi s tim, navedeni zahtjevi će se posebno potencirati u uslovima kada je prosječna kamatna stopa niža od prinosa na ukupni kapital. Međutim, opasnost u prenaglašavanju značaja načela rentabilnosti leži upravo u činjenici da stopa prinosa na ukupni kapital može biti znatno niža od kamatne stope, što se najčešće dešava usljed različitih tržišnih ograničenja. U takvim okolnostima, stopa prinosa na sopstveni kapital i neto dobitak privrednog društva biće manji uz prisustvo značajnijeg obima pozajmljenog dugoročnog kapitala. Stoga, logično je da u takvoj situaciji privredno društvo teži prijevremenoj otplati pozajmljenog kapitala. Međutim, kojem načelu će privredno društvo dati prioritet (rentabilnosti, sigurnosti, likvidnosti), zavisi prvenstveno od pravilne procjene kao i niza objektivnih i subjektivnih okolnosti.

4. Načelo finansijske elastičnosti – polazi od pretpostavke da privredno društvo u finansijskom poslovanju mora pribaviti dopunske izvore finansiranja (tuđi izvori), pri čemu će morati prijevremeno otplaćivati pozajmljeni kapital u uslovima kada on ne bude više potreban u procesu finansiranja ili ako je postao suviše skup za privredno društvo. Načelo elastičnost privrednog društva ogleda se upravo na relaciji sposobnosti pribavljanja jeftinih izvora finansiranja (tuđih), u pravo vrijeme i u potrebnom obimu, kao i povraćaju tih sredstava kreditorima bez kratkoročnih, odnosno dugoročnih posljedica na likvidnost privrednog društva i njegovo kontinuirano poslovanje. Mogućnosti pribavljanja dopunskih izvora finansiranja zavisi od dva ključna faktora:

(1) stanja ponude i tražnje kapitala na finansijskom tržištu i (2) kreditne sposobnosti privrednog društva.

U uslovima kada je na finansijskom tržištu veća ponuda od tražnje za kapitalom, onda cijena (kamata) dopunskih izvora finansiranja pada i obrnuto. Međutim, ocjena kreditne sposobnosti privrednog društva nalazi se u domenu interesa davaoca kredita i ona direktno zavisi od finansijskog položaja privrednog društva, rentabilnosti, buduće likvidnosti privrednog društva, njegove konkurentnosti sa sličnim privrednog društva u istoj grani djelatnosti itd. Ocjena kreditne sposobnosti privrednog društva treba da pruži odgovor na pitanje kakve će promjene nastati u pogledu finansijskog rezultata i finansijskog položaja privrednog društva nakon pribavljanja dopunskih izvora finansiranja. Analogno tome, ocjena kreditne sposobnosti privrednog društva u suštini treba da utvrdi da svako dodatno zaduženje privrednog društva odbacuje povećani neto dobitak, jer u protivnom nema nikakvog realnog ekonomskog osnova da se odobri dodatno ulaganje (kredit) i privrednog društva proglasi kreditno sposobnim. Imajući u vidu činjenicu da kreditori najčešće obezbjeđuju svoje potraživanje putem upisa hipoteke na nekretnine, proizlazi da ovaj momenat u velikoj mjeri umanjuje elastičnost privrednog društva, iz prostog razloga što ovaj dio imovine privrednog društva ne može otuđiti sve dok se dodatno ulaganje ne otplati. Sa druge strane, ako privredno društvo posluje u okolnostima gdje su dodatni izvori finansiranja postali suviše skupi, onda se elastičnost privrednog društva ogleda u činjenici da te izvore privredno društvo mora prijevremeno otplatiti i to djelimično ili u cjelini, u zavisnosti od trenutne finansijske snage privrednog društva. Finansijski zahvat ovakve vrste uvijek je lakše uraditi ako je sopstveni kapital privrednog društva veći od pozajmljenog kapitala, zatim ako u privrednom društvu postoje

70

izraženi skriveni oblici samofinansiranja (potcenjena aktiva – precenjena pasiva) i ako privredno društvo posjeduje dobru kreditnu sposobnost. Isto tako, u cilju prijevremenog povraćaja postojećeg skupog kapitala privredno društvo može eventualno pribjeći pozajmljivanju novog jeftinijeg izvora kapitala.

5. Načelo finansijske nezavisnosti – polazi od zahtjeva da privredno društvo treba da bude u što većoj mjeri nezavisno od povjerilaca privrednog društva. Načelo nezavisnosti u direktnoj je sprezi sa načelom finansijske stabilnosti, rentabilnosti, likvidosti i elastičnosti vođenja finansijske politike privrednog društva. Stoga, njihova veća međuzavisnost ima kao rezultat veću nezavisnost menadžmenta privrednog društva i obrnuto. Analogno tome, u takvim uslovima povjerioci privrednog društva se opredeljuju da se ne miješaju u poslovnu i finansijsku politiku privrednog društva kao dužnika. Razlog ovakvog ponašanja povjerilaca leži u činjenici da je rizik naplate njihovih potraživanja sveden na minimum. Takođe, nezavisnost privrednog društva zavisi i od načina dobijanja kredita i instrumenata njegovog obezbeđenja. Ako se dopunski izvori finansiranja pribavljaju uz hipoteku, onda privredno društvo nema slobodu disponiranja založene imovine u obrnuto.

Nezavisnost privrednog društva u velikoj mjeri zavisi i od obaveza privrednog društva prema dobavljačima. U vezi s tim, ako je broj dobavljača veći onda je manja zavisnost privrednog društva u sprovođenju poslovne politike dobavljača i obrnuto. Stepen nezavisnosti u vođenju poslovne i finansijske politike privrednog društva, uslovljen je i sa neto dobitkom i rentabilnošću. privrednog društva Naime, nedostatak neto dobitka, povećava dužničku zavisnost od postojećih povjerilaca, smanjuje privrednom društvu manevarski prostor za prihvatanje novih zaduženja i smanjuje ukupni kapital, čime se u stvari onemogućava maksimiziranje dobitka na duži rok kao krajnjeg cilja poslovne politike privrednog društva

6. Načelo finansijske snage – podrazumijeva određeni skup više načela koja se mogu grupisati i to na sljedeći način:

(1) načelo racionalnog finansiranja, (2) načelo likvidnosti, (3) načelo sigurnosti, (4) načelo rentabilnosti, (5) načelo finansijalnosti i (6) načelo akumulacije i mobilizacije finansijskih sredstava.

Načelo racionalnog finansiranja – polazi od najpovoljnije kombinacije izvora finansiranja (sopstvenih i tuđih) i ubrzane cirkulacije finansijskih sredstava. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti finansiranja.

Načelo likvidnosti – polazi od nastojanja da se unutar privrednog subjekta obezbjede optimalna potrebna novčana sredstva za izmirenje dospjelih obaveza. Respektujući ovo načelo obezbeđuje se pravilno usklađivanje finansijskih odnosa i racionalno poslovanje privrednog društva. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo sigurnosti i rentabilnosti.

Načelo sigurnosti – polazi od nužne potrebe obezbjeđenja nesmetanog finansijskog poslovanja privrednog društva u određenom vremenskom intervalu. Načelo sigurnosti se zasniva na izdvojenim finansijskim sredstvima u obliku finansijskih rezervi i smanjenom riziku finansijskih ulaganja. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo rentabilnosti.

71

Načelo rentabilnosti – polazi od potrebe uspješnog poslovanja privrednog društva i optimalne kombinacije finansijskog ulaganja sa izraženom sigurnošću uloženih sredstava i ostvarenim pozitivnim finansijskim efektima. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo finansijalnosti, akumuliranja i mobilizacije finansijskih sredstava.

Načelo finansijalnosti – polazi od ostvarenog pozitivnog finansijskog rezultata koji se bazira na smanjenim finansijskim troškovima i korišćenju najpovoljnije kombinacije finansijskih izvora. Načelo finansijalnosti se često identifikuje kao spoj načela rentabilnosti i načela racionalnog finansiranja. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo racionalnog finansiranja i načelo akumulacije i mobilizacije finansijskih sredstava.

Načelo akumulacije i mobilizacije finansijskih sredstava – polazi od potrebe povećanja sopstvenih nad tuđim izvorima sredstava putem povećane stope akumulacije, većeg koeficijenta obrta sredstava, većeg udruživanja (ulaganja) sredstava i većeg obima zajedničkih domaćih i inostranih ulaganja. Načelo akumulacije i mobilizacije sredstava je izvedeno načelo iz načela racionalnog finansiranja, načela rentabilnosti i načela finansijalnosti. Ovo načelo ima direktnog uticaja na načelo racionalnog finansiranja. privrednog društva

Na kraju, treba posebno naglasiti da su sva prethodno navedena načela međusobno povezana i da u svojoj interaktivnoj povezanosti čine načelo finansijske snage privrednog društva. Pri tome, ovdje treba imati u vidu da se finansijska snaga privrednog društva može posmatrati u dvostrukom smislu: kvantitativno i kvalitativno. U kvantitativnom smislu pod finansijskom snagom privrednog društva podrazumijeva se obim sredstava, dok u kvalitativnom smislu finansijska snaga privrednog društva obuhvata sljedeće:

(1) trajnu sposobnost plaćanja, (2) trajnu sposobnost finansiranja, (3) očuvanje imovine i (4) povećanje imovine.

6. FAKTORI FINANSIJKE POLITIKE

Faktori finansijske politike privrednog društva predstavljaju posebno područje sa kojim treba da budu upoznati nosioci finansijske politike privrednog društva. Naime, poznavanje faktora relevantnih za koncipiranje i realizovanje finansijske politike privrednog društva označava realan pristup i objektivan okvir za njeno strukturiranje, dimenzionisanje i dinamiziranje. U vezi s tim, ako se želi efikasna realizacija određene finansijske politike privrednog društva, onda ne samo da postoji nužna potreba upoznavanja svih postojećih faktora, već se nužno moraju respektovati i svi oni potencijalni faktori finansijske politike. U skladu sa navedenim, može se reći da je sve relevantne faktore finansijske politike moguće podijeliti na dvije osnovne grupe:

1. eksterni ili spoljni faktori i 2. interni ili unutrašnji faktori.

U spoljne faktore finansijske politike privrednog društva spadaju oni faktori na koje privredno društvo ne može uticati. Za ove faktore se kaže da su objektivnog karaktera, odnosno da su dati kao veličine. Samim tim, finansijska politika privrednog društva mora se njima prilagođavati. Njihovo eventualno nepoznavanje,

72

kao i svjesno ili nesvjesno ignorisanje, moglo bi ugroziti osnovne poluge zdrave finansijske politike privrednog društva. Stoga, ova činjenica je već sama po sebi dovoljna za prihvatanje obaveze proučavanja ovih faktora kao unaprijed datih koordinata unutar kojih treba da se nalaze kvalitativne i kvantitativne dimenzije koherentne finansijske politike privrednog društva. Mada su spoljni faktori finansijske politike privrednog društva izuzetno brojni, neophodno je posvetiti posebnu pažnju sljedećem:

1. privredno-finansijskom sistemu i 2. tržišnim uslovima privređivanja.

Privredno-finansijski sistem – kao spoljni faktor finansijske politike privrednog društva, od posebne je važnosti, jer se mjerama ovog sistema obezbeđuje realizacija planova i programa privrednog društva, odnosno i šire društvene zajednice. Ovdje treba posebno istaći, da se stabilnost finansijske politike privrednog društva nalazi u direktnoj zavisnosti od postojanosti i stabilnosti mjera privredno-finansijskog sistema. Praksa pokazuje, da su česte i značajne promjene mjera privrednog i finansijskog sistema negativno uticale na održavanje trajnije stabilnosti finansijske politike privrednog društva. Posljedica ovakvih kretanja bila je smanjena racionalnost pri korišćenju finansijskih sredstava, kao i promjenljiva rentabilnost u poslovanju privrednog društva. Putem privredno-finansijskih faktora društvena zajednica utvrđuje svoju finansijsku politiku. U tom kontekstu, privredno-finansijski faktori najčešće se izražavaju putem društvenih planova, kreditno-bankarskih instrumenata, deviznih i poreskih propisa i drugih sistemskih zakona koji direktno utiču na razvoj finansijske politike privrednog društva. Dakle, nesumnjivo je da privredno-finansijski sistem predstavlja eksterni faktor koji najsnažnije djeluje na koncipiranje i mogućnost dosljedne realizacije finansijske politike privrednog društva.

Privredno-finansijski sistem mjera deluje na finansijsku politiku privrednog društva restriktivno ili liberalno. Restriktivni oblik dejstva je prisutan u uslovima kada društvena zajednica svjesno otežava razvoj nekih djelatnosti sa ciljem uspostavljanja realne finansijske ravnoteže i finansijske stabilnosti privrednog sistema. Liberalni oblik dejstva prisutan je u uslovima kada društvena zajednica mjerama privrednog i finansijskog sistema svjesno olakšava poslovni razvoj nekih privrednih delatnosti (grana) u cilju finansijske stabilnosti i usklađivanja osnovnih smjernica društvenog razvoja.

Tržišni uslovi privređivanja – u najširem smislu riječi, takođe predstavljaju veoma značajan eksterni faktor finansijske politike privrednog društva, s obzirom na to da spadaju u grupu relativno ograničavajućih faktora ponašanja privrednog društva u svim njegovim aktivnostima, pa sljedstveno tome i u koncipiranju njegove finansijske politike. Ovo se podjednako odnosi kako na domaće tako i inostrano tržište. Analogno tome, treba imati u vidu činjenicu da na tržištu djeluju mnogi faktori koji se moraju sa dužnom pažnjom respektovati prilikom sačinjavanja odgovarajućeg modela finansijske politike privrednog društva. Pomenućemo samo one najvažnije kao što su: tržište dobavljača, tržište kupaca, novčano tržište, tržište kapitala, devizno tržište, inostrani zajmovi, inostrana ulaganja u domaću privredu, participacioni poslovi, kooperativni i koprodukcioni poslovi itd. Na osnovu navedenog, nesumnjivo je da tržište u najširem smislu riječi predstavlja izuzetno važnu determinantu realnog razvoja finansijske politike privrednog društva. Međutim, za upoznavanje svih njegovih relevantnih uticaja od ogromnog je značaja i

73

istovremeno obezbjeđenje kanala za priticanje odgovarajućih tržišnih informacija, kao i potrebne prateće dokumentacije. U nedostatku ovoga, nema sumnje da je nemoguće intuitivnim putem ugrađivati sve relevatne uticaje tržišta u koncept finansijske politike. privrednog društva

U unutrašnje faktore finansijske politike privrednog društva spadaju sva ona dejstva koja su izazvana u okviru privrednog društva. O ovim faktorima, privredno društvo po pravilu samostalno odlučuje. Otuda, njihov uticaj na finansijsku politiku privrednog društva u direktnoj je vezi sa ostvarenjem planskih zadataka privrednog društva. Imajući u vidu činjenicu da su ovi faktori veoma brojni, oni se obično grupišu na sljedeći način:

1. faktori koji proizlaze iz poslovnih planova privrednog društva i 2. faktori koji proizlaze iz organizacione strukture privrednog društva

Faktori koji proizlaze iz poslovnih planova privrednog društva – odnose se na obim proizvodnje, asortiman robe i usluga, veličinu zaliha, stepen snabjdevenosti potrebnim sirovinama i materijalom, obim angažovanih finansijskih sredstava, način njihovog korišćenja, plan realizacije itd. S obzirom na to da su poslovna i finansijska politika međusobno uslovljene, logično je da poslovni planovi povlače za sobom i utvrđivanje potrebnih novčanih sredstava i dinamike njihovog korišćenja. Analogno tome, ako su u tekućem poslovanju privrednog društva prisutni poremećaji, oni se onda odražavaju i na finansijsku situaciju privrednog društva. Svaka promjena utvrđene finansijske politike privrednog društva vrši se putem rebalansa finansijskog plana privrednog društva. Pri tome, cilj svakog rebalansa finansijskog plana odnosi se na usaglašavanje izvora sredstava sa stvarnim potrebama, odnosno korišćenjem sredstava.

Faktori koji proizlaze iz organizacione strukture privrednog društva – u suštini predstavljaju veoma specifične faktore. Ova specifičnost faktora, zbog različitosti oblika organizovanja, direktno utiče na mogući oblik organizovanja finansijske funkcije i postavljanje mogućeg okvira finansijske politike privrednog društva. Analogno tome, praksa pokazuje da u uslovima složenosti organicione strukture privrednog društva pri sprovođenju finansijske politike izostaju i finansijski i poslovni rezultati. Upravo zbog toga postoji opravdana težnja svakog privrednog društva da sprovođenje finansijske politike izvrši na najracionalniji način i u najkraćem mogućem vremenskom roku, uz optimalno ostvarivanje finansijskih efekata poslovanja.

7. FINANSIJSKA POLITIKA I FINANSIJSKA STRATEGIJA

Finansijska politika je polazna djelatnost finansijskog upravljanja u privrednom društvu. Ujedno to je i funkcijska politika za usmjeravanje dejstvovanja finansijske funkcije i finansijskih odnosa u privrednom društvu koji iz toga proizlaze. Pri tome, osnovna zamisao jeste da se finansijska politika zasniva na opštoj i finansijskoj filozofiji privrednog društva koja omogućava iznalaženje i utvrđivanje njegovih osnovnih finansijskih ciljeva. Pri tome, usmjeravanje ka ciljevima postiže se konkretnijim utvrđivanjem ciljeva, zatim svrsishodnim rasporedom (alokacijom) resursa, kao i određivanjem puta za njihovo postizanje. Sve ovo naziva se strategijom. U vezi s tim, moglo bi se reći da strategija privrednog društva obuhvata načine kojima privredno društvo reaguje na svoju okolinu, upotrebu osnovnih resursa privrednog društva i načine kojima usmjerava svoje napore da bi ostvarilo svoje

74

ciljeve. Shodno tome, za postizanje ciljeva privrednog društva strategija se prvenstveno oslanja na trajnija pravila ponašanja. Ako je u pitanju finansijska strategija, onda je nesumnjivo da će se ona zasnivati, prije svega, na osnovnim finansijskim načelima (sigurnost, likvidnost, racionalnost, rentabilnost, ekonomičnost, elastičnost, finansijska snaga itd).

Iz opšte definicije strategije privrednog društva moguće je razviti i definiciju finansijske strategije. U tom smislu, finansijska strategija je bliže određivanje finansijskih ciljeva u okviru osnovnih ciljeva široko postavljenih finansijskom politikom. Za ostvarivanje tih ciljeva predominantan značaj ima izbor pravca akcije i alokacije finansijskih sredstava. Po logici stvari, proizlazi da finansijska strategija u stvari predstavlja integralni dio finansijske politike privrednog društva. Samim tim, pojedine kriterijume koji smo primjenjivali kod pojedinačnih aspekata finansijske politike, možemo takođe primjeniti i kod finansijske strategije. Po toj analogiji, moguće je diferencirati tri vrste finansijske strategije:

1. osnovna finansijska strategija, 2. razvojna finansijska strategija i 3. poslovna (tekuća) finansijska strategija.

Pri tome, ova posljednja se u stvari može označiti i kao taktika, koja se jednostavno definiše kao ‘’konkretizacija strategije’’. U vezi s tim, taktika se razlikuje od strategije po tome što je prilagodljivija, brzo koristi rezultate i ispravlja greške, brzo mijenja svoje ciljeve, ali tako da ipak ostaje u okviru strategijskih ciljeva privrednog društva. Međutim, treba priznati i naglasiti da je područje finansijskih strategija još uvijek veoma neispitano. Otuda, o finansijskim strategijama malo se govori u literaturi, iako je neosporna činjenica da su one veoma prisutne kao praktična djelatnost u finansijskoj praksi savremenog privrednog društva.

Međutim, kod samog sprovođenja strategije predominantan značaj imaju različite strukture privrednog društva. Pri tome, strukture su raznovrsne kombinacije sastavnih dijelova koji povezani čine sistemsku cjelinu i međusobno su zavisni. U vezi s tim, osnovni akcenat je na tome da postoji visok stepen zavisnosti struktura od strategije da bi ova uopšte bila uspješna. Međutim, kada se govori o povezanosti strategije i struktura onda se nameće potreba bližeg definisanja ne samo strategije već i struktura. S obzirom na to da smo prethodno već definisali strategiju, to isto treba uraditi i za strukture. Shodno navedenom, treba imati u vidu u vezi sa strategijom privrednog društva da se u široj literature tretira, prije svega, organizaciona struktura.

U skladu sa prethodno navedenim, moguće je razviti odgovarajuću definiciju strukture koja se odnosi upravo na organizacionu strukturu privrednog društva. U tom kontekstu, struktura je sredstvo za integralnu upotrebu postojećih resursa u organizaciji, struktura oblikuje veze između faktora koji čine organizaciju i najzad struktura je sistem odnosa među ljudima radi izvršenja određenog rada. Ono što je bitno za ovu definiciju jeste da ona polazi od koncepta po kojem se struktura u stvari shvata kao sredstvo za integralno korišćenje postojećih resursa privrednog društva, dok se strategija u stvari shvata kao plan za alokaciju resursa shodno budućim zahtjevima tržišta. Pri tome, strategija određuje strukturu privrednog društva. Drugim riječima, ovo ujedno znači da ciljevi privrednog društva moraju oblikovati njegovu organizacionu strukturu, pri čemu organizaciona struktura predstavlja sredstvo za ostvarenje ciljeva privrednog društva. Međutim, imajući u vidu činjenicu da se ciljevi mijenjaju u vremenu, proizlazi da se organizaciona struktura mora konstantno prilagođavati izmenjenim ciljevima.

75

Prethodno prikazani aspekti povezanosti organizacione strukture sa strategijom uopšte, važe svakako i za finansijsku strategiju. Shodno tome, ovdje prvenstveno treba imati u vidu sledeće:

1. strukturu finansijskog odlučivanja i 2. strukturu ulaganja i izvora sredstava.

Ako je reč o strukturi finansijskog odlučivanja, onda treba reći da se njome određuju nivoi odlučivanja i odgovornosti. Po svojoj suštini, to su pitanja koja se odnose na centralizaciju i decentralizaciju odlučivanja u vezi sa naporima očuvanja dovoljne finansijske snage privrednog društva. Pri tome, privredno društvo treba da bude ekonomski dovoljno jako da može snositi i posljedice pogrešnog finansijskog odlučivanja.

Osim strukture finansijskog odlučivanja, finansijska strategija će veoma mnogo zavisiti i od strukture ulaganja i izvora sredstava. Na primjer, svaka proizvoljna finansijska strategija dovešće do promjena u strukturi ulaganja i to kako u pogledu konstitucione strukture tako i u pogledu strukture likvidnosti. S druge strane, to će uticati i na nove odnose u finansijskoj strukturi izvora u smislu povećanja učešća tuđih sredstava. Shodno tome, kao sastavni dio finansijske strategije trebalo bi da se predvide i načini za uspostavljanje optimalnih odnosa finansijske strukture. Pri tome, poseban značaj imaju: prvo, sprega finansijskih poluga i drugo finansijelnost. Sprega finansijskih poluga predstavlja odnos između ukupnih obaveza privrednog društva prema ukupnim ulaganjima privrednog društva, a može se koristiti u pozitivnom smislu onda kada rentabilnost sredstava premašuje troškove finansiranja pozajmljenih sredstava. S druge strane, finansijelnost predstavlja odnos između finansijskog rezultata i finansijskih troškova sredstava, a može se uspješno koristiti u optimalizaciji struktura kao i u racionalnom finansiranju pojedinačnih poslova.

76

III FINANSIRANJE PRIVREDNOG DRUŠTVA

1. POJAM I CILJEVI FINANSIRANJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Finansiranje privrednog društva je kontinuiran proces pribavljanja, upotrebe i raspodjele novčanih sredstava, u funkciji ostvarivanja ciljeva privrednog društva.

Osnovni ciljevi finansiranja privrednog društva su:

(1) usklađenost veličine i strukture sredstava i izvora finansiranja, (2) trajnost finansijskog poslovanja, kroz obezbjeđenje racionalnog finansiranja,

optimalne solventnosti i snižavanja finansijskih rizika, (3) planirani finansijski rezultat i (4) povećanje finansijske snage privrednog društva

2. OBLICI FINANSIRANJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

U fazi pribavljanja novčanih sredstava, prije donošenja definitivne odluke o obliku finansiranja, potrebno je:

(1) izvršiti identifikaciju potrebnih sredstava, (2) odrediti izvore finansiranja:

- unutrašnje finansiranje, - vanjsko finansiranje,

(3) izvršiti ocjenu i sačiniti predračun troškova finansiranja.

Određivanje veličine potrebnih sredstava vrši se na bazi analize prihoda djelatnosti i vezanosti novca u pojedinim oblicima sredstava. S druge strane, na bazi predviđanja, određuju se dodatna sredstva za određene periode poslovanja.

2.1. UNUTRAŠNJE FINANSIRANJE PRIVREDNOG DRUŠTVA

To je finansiranje iz internih izvora:

1. pozitivan novčani tok, 2. dobitak , 3. obračunata i neuplaćena amortizacije, 4. kapitalne rezerve, 5. prodaja osnovnih sredstava, 6. smanjenje zaliha na skladištu gotovih proizvoda, 7. reduciranje potraživanja i 8. povećanje obaveza.

Unutrašnje finansiranje privrednog društva ili samofinansiranje je osnovni oblik finansiranja privrednog društva.

1. Pozitivan novčani tok. Informacije koje pruža plan novčanih sredstava su od posebnog značaja za finansijske menadžere. Stavljanjem u odnos planiranog priliva i odliva novca dobijamo neto novčani tok. Uz uvažavanje početnog stanja novca datog perioda, ovisno od odnosa priliva i odliva novca – neto novčani tok će biti pozitivan ili negativan.

77

Pozitivan novčani tok nastaje kada privredno društvo raspolaže gotovinom. Gotovina stalno cirkuliše u procesu reprodukcije i donosi nove vrijednosti privrednom društvu. Ako se ovaj tok zaustavi, nastaju ozbiljne posljedice za privredno društvo. Tada privredno društvo postaje platežno nesposobno i ''prijeti'' mu otvaranje stečajnog postupka ili likvidacija. Glavni priliv gotovine u privredno društvo dolazi od potraživanja od kupaca.

Glavni odliv gotovine vrši se po osnovu:

(1) plaćanja obaveza tj. plaćanje dobavljačima i (2) plaćanje zarada (plata).

2. Dobitak. Do povećanja gotovine u opticaju dovode: dobitak i amortizacija. Dobitak utiče na povećanje gotovine u opticaju, jer se gotovi proizvodi prodaju po cijeni koja prelazi cijenu koštanja. Npr., ako proizvod ima cijenu koštanja 10,00 KM, a prodajnu cijenu 12,00 KM, tada dobitak od 2,00 KM brzo ulazi u privredno društvo u obliku gotovine.

3. Amortizacija. Amortizacija kao izvor sredstava ima određene posebnosti. Za većinu privrednih društava amortizacija je samo troškovna stavka u bilansu uspjeha, koji nema dodira sa odlivom gotovine. Jednostavno, odliv gotovine se desio kada su se nabavljala osnovna sredstva. Iz navedenog proizilazi da sa svakim završenim ciklusom, iznos gotovine u opticaju se povećava po osnovu ostvarenog dobitka i obračunate amortizacije.

4. Rezervisanja. Ovdje je riječ o iznosima koje privredno društvo zadržava od dobitka iz redovnog poslovanja. Ona se još nazivaju : opšte rezerve i zadržana zarada. Ona povećavaju vrijednost bilansa stanja tokom vremena i za privredno društvo je način povećavanja poslovnih izvora. Iako stoje na raspolaganju, ona se često ne koriste u podjeli dividende akcionarima. Ona, obično, vremenom postanu dio stalnog kapitala privrednog društva.

5. Kapitalne rezerve. Naziv ''kapitalne rezerve'' su novčana sredstva vlasnika akcija. Ona nisu nastala kao rezultat poslovanja, a njihov izvor su:

(1) revalorizacija osnovnih sredstava i (2) premije na emisiju akcija, po cijeni većoj od nominalne vrijednosti.

Ova sredstva ne mogu biti isplaćena vlasnicima akcija u vidu dividende. Inače, u većini zemalja, postoje zakonske rezerve gdje je zekonska obaveza privrednog društva da odvoji odgovarajući iznos dobitka za posebne namjene. Slično njima, postoje tzv. statutarne rezerve, tj. izdvajanja određenog iznosa dobitka koji je određen statutom privrednog društva. Zakonske i statutarne rezerve se tretiraju kao kapitalne rezerve.

6. Smanjenje zaliha. Smanjenje zaliha gotovih proizvoda i robe vrši se prodajom. Na taj način obezbjeđuju se dodatna sredstva za unutrašnje finansiranje privrednog društva. Naime, imobilisana sredstva u zalihama gotovih proizvoda i roba negativno utiču na likvidnost privrednog društva.

7. Reduciranje potraživanja. Ovdje je zadatak finansijskog menadžmenta da vrši efikasnu naplatu potraživanja od kupaca. Smanjenjem tih potraživanja povećavaju se interni izvori finansiranja, a samim tim se smanjuju novčana sredstva imobilisana kod kupaca.

8. Povećanje obaveza. Ovdje je riječ o povećanju obaveza privrednog društva prema

78

dobavljačima. Obaveze se povećavaju nabavkom roba i usluga. Na taj način povećavaju se interni izvori finansiranja.

Kada je riječ o vlastitom finansiranju privrednog društva ili samofinansiranju, važno je naglasitit da postoje i tzv. ''skriveni oblici samofinansiranja''. Riječ je, zapravo, o latentnim ili skrivenim oblicima finansiranja, odnosno oblicima samofinansiranja koji se ne vide u bilansu stanja. Ustvari, latentne rezerve nastaju:

(1) podcjenjivanjem aktive bilansa stanja i (2) precjenjivanjem pasive bilansa stanja.

2.2. VANJSKO FINANSIRANJE PRIVREDNOG DRUŠTVA

Vanjsko finansiranje privrednog društva je finansiranje iz eksternih izvora:

(1) vlastiti kapital – vlasnici, (2) kredit, (3) vlastiti i tuđi kapital – mješavina (4) subvencije i (5) posebni oblici – surogati : lizing, faktoring i fortfeting.

1. EMITOVANJE HARTIJA OD VRIJEDNOSTI RADI PRIBAVLJANJA KAPITALA

Za sve oblike hartija od vrijednosti data su osnovna rješenja u opštem dijelu Zakona o hartijama od vrijednosti. Svaki izdavalac (emitent) hartija od vrijednosti, može se opredjeliti za izdavanje (emisiju) jednog od oblika hartija od vrijednosti, koje se dijele na:

1. dugoročne: o akcije i o obveznice

2. kratkoročne: o blagajnički zapisi, o certifikat, o komercijalni zapis.

Cilj emisije dugoročnih hartija od vrijednosti je pribavljanje kapitala za finansiranje poslovanja privrednog društva. Prodaja akcija radi pribavljanja novca zove se finansiranje akcionarskim kapitalom ili dokapitalizacija. Emisijom i prodajom akcija uvećava se krug vlasnika privrednog društva i pomjera finansijska struktura kapitala u korist sopstvenog kapitala.

Prodaja obveznica radi pribavljanja novca zove se finansiranje dugom. Emisijom obveznica širi se krug kreditora i pomjera struktura kapitala u korist tuđeg kapitala.

Opredjeljenje - akcije ili obveznice, uslovljeno je nizom faktora, a najvažniji su:

1. struktura kapitala: odnos sopstvenog i tuđeg kapitala, 2. visina rizika ostvarenja finansijskog rezultata, 3. tretmana kamate i dividende u poreskom bilansu, 4. spremnost akcionara da prihvate potrebe privrednog društva za

akumuliranjem dijela neto dobiti u sopstveni kapital i 5. stepen razvijenosti tržišta kapitala.

79

OSNOVNA OBILJEŽJA OBILJEŽJA – AKCIJE I OBVEZNICE

U postupku transformacije državne u privatnu svojinu, privredna društva su ogranizovana u formi akcionarskih društava. Akcionarsko društvo spada u društvo kapitala, čiji je osnovni kapital podijeljen na akcije određene nominalne vrijednosti. Dosadašnja praksa je podrazumijevala da se akcija definiše kao vlasnička hartija od vrijednosti, ili pismena isprava o učešću u vlasništvu nad trajno uloženim sredstvima u akcionarski (osnovni) kapital privrednog društva. Međutim, razvoj informacionih tehnologija doveo je do toga da se ovakav pristup smatra zastarjelim. Naime, akcije se emituju u nematerijalnom obliku, u vidu elektronskog zapisa. Ipak, dok se u praksi ne ukorijeni neki drugi naziv za hartiju od vrijednosti, ostajemo pri uobičajenom izrazu – hartije od vrijednosti.

U vezi sa poslovima vezanim za emisiju, trgovanje i konverziju hartija od vrijednosti često se pominje izraz portfolio ili portfelj hartija od vrijednosti. U poslovnim finansijama naziv portfolio ili portfelj znači kombinaciju različitih finansijskih instrumenata u koje je investitor uložio svoja finansijska sredstva. Da bi se izbjegao rizik ulaganja, potrebno je ulagati u različite finansijske instrumente. Takvo ulaganje, ulaganje u različite finansijske instrumente naziva se diverzifikacija ulagačkog portfelja. Diverzifikacija portfelja može se objasniti poslovicom koja se često citira u finansijskoj literaturi: '' Ne ostavljajte sva jaja u istu košaru ''. Naime, ako nismo diverzifkovali portfelj, odnosno ako je on sastavljen od jednog ili nekoliko vrijednosnih papira sličnih obilježja, pad njihove vrijednosti znatno će uticati na gubitak vrijednosti portfelja.

Riječ akcija upotrebljava se u više različitih značenja. Katkada se akcijama naziva ulog, dio osnovne glavnice, kojom pojedini član učestvuje u akcionarskom društvu, pa se uplatom ovakvih dijelova stvara osnovna glavnica. Isto tako, ponekad se akcijom naziva skup ovlaštenja, odnosno prava koja su posljedica uloga. Članska prava akcionara su, pored ostalog, da imaju udio u dobiti u vidu dividende. Svaka akcija ima svoju nominalnu i tečajnu – kursnu vrijednost. Nominalna vrijednost akcije je ona koja je napisana na akciji, a kursna je ona po kojoj se akcija kupuje i prodaje. U tom smislu, kursna vrijednost akcije može biti ispod, iznad ili jednaka nominalnoj vrijednosti akcija, odnosno dionica. Akcije se emituju u određenom broju, gdje svaka akcija ima istu nominalnu – emisionu vrijednost. Obično se prva prodaja vrši po nominalnoj – emisionoj vrijednosti čime se povećava gotovina u aktivi bilansa stanja, s jedne strane, i akcijski kapital u pasivi bilansa stanja, s druge strane.

Vlasnici običnih akcija stiču status suvlasnika privrednog društva (akcionarskog društva) u visini nominalne vrijednosti akcija, čime stiču pravo upravljanja. Upravljanje je po principu jedna akcija – jedan glas. Raspodjela neto dobiti je vrlo bitna kategorija odnosa, gdje srazmjerno nominalnoj (emisionoj) vrijednosti akcija učestvuju svi akcionari. To znači, da obični akcionari u potpunosti snose rizik ostvarenja finansijskog rezultata privrednog društva (akcionarskog društva).

Obveznice su isprave koje sadrže priznanje neke obaveze i služe povjeriocu kao dokaz da je dužnik preuzeo obavezu. Pored takvih isprava, koje služe samo kao dokazno sredstvo, obveznicama se nazivaju i one isprave kod kojih je određena obaveza tijesno povezana sa određenom hartijom, da bez isprave ne nastaje i da se odgovarajuće potraživanje ne može bez isprave ostvariti. To su, pored ostalog, obveznice koje raspisuje akcionarsko društvo koje pojedinci (pravna ili fizička lica)

80

dobijaju na osnovu izvršene uplate.

Emisijom obveznica omogućava se akcionarskom društvu da lakše prikupi, putem prodaje obveznica, potreban dugoročni kapital. U tom smislu, neophodno je sačiniti sveobuhvatnu finansijsku analizu akcionarksog društva. To je potrebno da se finansijskom analizom odredi kvantitativno ukupno potrebni dugoročni kapital, koji treba obezbjediti emisijom i prodajom obveznica, kao i rok povrata duga.

Akcionarsko društvo, uz saglasnost vlasnika običnih akcija, donosi odluku o emisiji obveznica, određujući pri tome:

1. nominalnu kamatnu stopu, 2. rokove obračuna i plaćanja kamate, 3. rokove otplate glavnice, 4. obezbjeđenje duga zalaganjem (hipotekom) imovine.

Kada se određuje nominalna kamatna stopa, mora se voditi računa o visini kamatne stope na tržištu kapitala, s ciljem da ona bude privlačna za potencijalne kupce obveznica. Rokovi plaćanja mogu biti: polugodišnji i godišnji, dok rokovi otplate glavnice mogu biti sukcesivni sa ili bez grejs perioda. To znači, da se otplata vrši u vidu anuiteta ili odjednom na kraju dospijeća. Što se tiče zaloga (hipoteke) za obezbjeđenje duga, može biti fiksna imovina (zgrade i drugo), ili hartije od vrijednosti (npr. akcije za uloženi kapital u drugo akcionarsko društvo). Kada će se vratiti glavnica duga direktno zavisi od mogućnosti supstitucije pozajmljenog kapitala putem prodatih obveznica sa akumuliranim dobicima iz neto dobiti. Upravo zato, akcijski kapital ostvaren emisijom akcija, je trajni kapital koji ne dospijeva na plaćanje. S druge strane, pozajmljeni kapital na osnovu emitovanja obveznica je dugoročno pozajmljen kapital, koji se mora otplaćivati u rokovima dospijeća. To znači, radi održavanja dugoročne finansijske ravnoteže, nužna je supstitucija otplaćene glavnice obveznica iz akumuliranog neto dobitka. Bitan je momenat supstitucije, zavisno od toga gdje su uložena sredstva prodajom obveznica. Ako su sredstva uložena u osnovna sredstva, koja se amortizuju u roku dospjeća obveznica, supstitucija se vrši u visini razlike između dospjele glavnice i amortizacije. Pri dospjeću zadnje rate glavnice, supstitucija se vrši u visini razlike između ukupnog duga po obveznicama i već izvršene supstitucije u toku otplate. Upravo zato, nameće se pitanje, da li kapital treba pribavljati emisijom akcija ili obveznica u sadašnjim uslovima privređivanja.

Osnov za opredjeljenje leži u faktoru poslovnog rizika, a time i ostvarenje finansijskog rezultata. Ako akcionarsko društvo ima visoke rashode fiksnog karaktera (npr. amortizacija), ne može smanjiti poslovni rizik, ali može smanjiti ukupan rizik, ako se više finansira iz sopstvenog kapitala, a manje iz dugoročno pozajmljenog kapitala na koji se obračunavaju kamate. Posebnu pažnju zaslužuje cijena izvora finansiranja. U tom smislu, prinos na osnovu dividende u principu je viši od kamatne stope, jer je rizik ostvarenja prinosa veći, a ostvaruje se početkom tekuće za prethodnu godinu, dok je kamatna stopa fiksna i ne zavisi od finansijskog rezultata.

Na osnovu gore navedenog, akcija i obveznica se razlikuju u sljedećem:

1. Vlasnik akcije je djelimični vlasnik preduzeća (akcionarskog društva) koje je akciju prodalo,

2. Vlasnik obveznice je povjerilac preduzeća (akcionarskog društva) koje je obveznicu izdalo i

81

3. Vlasnik akcije ima pravo na dobit preduzeća (akcionarskog društva) koje je akciju prodalo. Vlasnik obveznice ima pravo na kamatu od preduzeća (akcionarksog društva) koje je obveznicu izdalo.

Jednom rječju, akcija - za razliku od obveznice – vlasniku donosi veći rizik, ali potencijalno veću korist.

2. KREDITNO FINANSIRANJE

Finansiranje privrednog društva putem kredita je oblik vanjskog finansiranja privrednog društva. Razvojem tržišta kapitala, kredite najčešće odobravaju poslovne banke i druge finansijske institucije – fondovskog karaktera.

Kreditni poslovi predstavljaju aktivnu djelatnost banke, gdje se ona javlja kao davalac kredita, tj. povjerilac. U praksi se susreću razni oblici bankarskih kredita:

Eskontni kredit je aktivan bankarski posao i veoma je značajan. Banka kupuje mjenice i druge vrjednosne papire u portfelju pojedinih privrednog društva. Od mjeničnog iznosa odbija kamatu i proviziju, računajući od dana otkupa mjenice do dana njenog dospijeća.

Reeskontni kredit je kredit čije je obnavljanje unaprijed ugovoreno, djelimično ili potpuno, sa istim rokom i pod istim uslovima. Značajan vid kratkoročnog kreditiranja za obrtne potrebe, takođe, kod nas je nedovoljno zastupljen.

Investicioni kredit je, po pravilu, dugoročan (srednjoročan). Kreditna sredstva namijenjena su finansiranju ulaganja u osnovne fondove, ali i u tzv. obrtna sredstva. Dodjelljuje se putem ugovora između banke i investitora.

3. SPECIFIČNI OBLICI FINANSIRANJA

Lizing je oblik finansiranja nabavke osnovnih sredstava. To je transakcija na osnovu koje se jedno privredno društvo, umjesto da kupi opremu ili druge investicione vrijednosti za gotovinu kojom raspolaže, uzima osnovna sredstva u dugoročni zakup.

Davalac lizinga je pravno lice koje korisniku lizinga daje ovlaštenje da predmet lizinga koristi na ugovoreno vrijeme uz odgovarajuću naknadu utvrđenu po ugovoru. Za to vrijeme, davalac lizinga zadržava pravo svojine nad predmetom lizinga.

Finansijsko tržište u Republici Srpskoj još uvijek nije dostiglo dovoljan stepen razvoja koji bi omogućio uvođenje izvedenih finansijskih instrumenata : forvardi (forwvards) i fjučersi (futures).

3. PRAVILA FINANSIRANJA

Pod pravilima finansiranja se podrazumijevaju i označavaju kriterijumi za izbor sredstava finansiranja, odnosno norme za pribavljanje kapitala. Osnovna svrha pravila finansiranja jeste da posluže privrednim društvima kao smjernice za donošenje odluka o finansiranju. Pravila finansiranja poslovnih sredstava privrednog društva nastala su kao rezultat pokušaja finansijske teorije i prakse da identifikuju i postave univerzalne norme ili standarde koji bi važili za sve privredne subjekte i sve uslove privređivanja. Rukovođene tom idejom, teorija i praksa su pronašle veći broj pravila koja se tiču komponovanja strukture finansiranja i sredstava privrednih

82

subjekata, a koja danas imaju karakter klasičnih ili tradicionalnih pravila finansiranja. Pravila finansiranja u kvantitativnom smislu određuju sljedeće:

1. Strukturu izvora sredstava prema porijeklu i roka raspoloživosti, što čini tzv. vertikalna pravila finansiranja; 71

2. Relacije pojedinih dijelova sredstava posmatranih po roku imobilizacije i pojedinih dijelova izvora posmatranih po roku raspoloživosti, što čini tzv. horizontalna pravila finansiranja.

Vertikalna pravila finansiranja polaze od pretpostavke da se kroz strukturu izvora obezbjedi sigurnost dužnika i povjerioca, rentabilnost uloženih sredstava i autonomija dužnika.

Horizontalna pravila finansiranja polaze od pretpostavke da se kroz relacije pojedinih dijelova sredstava i pojedinih dijelova izvora sredstava obezbeđuje likvidnost.

Ovako postavljena pravila finansiranja imaju višestruku ulogu: Prvo, svaki privredni subjekt unaprijed zna kako treba da oblikuje strukturu izvora i kako da postavi relacije između pojedinih dijelova sredstava i izvora, što mu sa aspekta finansiranja obećava sigurnost, nezavisnost, rentabilnost i likvidnost. Drugo, u finansijskoj analizi pravila finansiranja imaju ulogu normale, što znači da se stvarno stanje upoređuje sa normalom i tako utvrđuje odstupanje od normale. Shodno tome, slijede i zaključci finansijske analize o finansijskoj situaciji privrednog subjekta. Treće, pri ocjeni kreditne sposobnosti budućeg dužnika od strane budućeg povjerioca, pravila finansiranja imaju ulogu kriterijuma čije zadovoljenje uslovljava da se budući dužnik kvalifikuje kao kreditno sposoban U stručnoj literaturi postoje različite definicije u kvantitativnom smislu pojedinih pravila finansiranja, a pored toga nema ni jedinstvenog mišljenja o njihovoj valjanosti. Naime, različiti autori pridaju veliki značaj pravilima finansiranja, ali isto tako i ne mali broj autora osporava njihov značaj. U vezi s tim, treba reći da je odavno sazrelo shvatanje o ograničenoj aplikativnoj primjeni pravila finansiranja, prije svega, zbog njihove normativnosti i neelastičnosti.

3.1. VERTIKALNA PRAVILA FINANSIRANJA

Vertikalna pravila finansiranja polaze od pretpostavke da je kroz strukturu izvora sredstava potrebno obezbjediti sigurnost dužnika i povjerioca, rentabilnost uloženih sredstava i autonomiju tj. nezavisnost privrednog društva kao dužnika. Vertikalna pravila finansiranja odnose se na pasivu bilansa stanja i pojavljuju se u vidu sljedećih zahtjeva, odnosno pojedinačnih pravila:

1. Pravilo za odnos sopstvenog prema pozajmljenom kapitalu 2. Pravilo za odnos rezervi prema nominalnom kapitalu 3. Pravilo za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu.

1. Pravilo za odnos sopstvenog prema pozajmljenom kapitalu – javlja se u formi čvrsto postavljenih relacija, minimalnih zahtjeva ili donjih granica za finansiranje poslovanja privrednog društva sopstvenim kapitalom. U slučajevima kada se analizira finansijski položaj privrednog društva i procjenjuje njegova kreditna sposobnost, najčešće se jednakost sopstvenog kapitala sa pozajmljenim kapitalom uzima kao donja granica (1:1), mada se pojavljuju i rigorozniji zahtevi u smislu dvostruko većeg iznosa sopstvenog kapitala u odnosu na pozajmljeni kapital (2:1).

83

Naravno, pored ovih, ima i drugih alternativa. Analogno tome, možemo reći da nema jednog opšte prihvaćenog pravila za odnos sopstvenog prema pozajmljenom kapitalu.

Prilikom ocjenjivanja valjanosti ovog pravila finansiranja obično se ističe nekoliko bitnih momenata. Prvo, ovo pravilo odraz je uticaja tradicionalnog shvatanja u finansijskoj teoriji i politici po kome sopstveni kapital garantuje likvidnost privrednog društva i obezbjeđuje sigurnost povjerioca. Drugo, sigurnost povjeriočevog potraživanja (kapitala)srazmjerno je veća sa porastom učešća sopstvenog kapitala privrednog društva. Treće, savremena privredna praksa ističe da osnovna sredstva treba da budu finansirana sopstven im kapitalom, a da pozajmljeni kapital ne premašuje iznos obrtnih sredstava.

2. Pravilo za odnos rezervi prema nominalnom kapitalu – predstavlja odnos težnje za zadovoljavanjem načela sigurnosti za nominalnim kapitalom privrednog društva. Stoga, ovo pravilo zahtijeva da privredno društvo obrazuje odgovarajuće rezerve za obezbjeđenje nominalnog kapitala. U finansijskoj teoriji preovladava shvatanje da rezerve treba da iznose 50% od sopstvenog kapitala privrednog društva, odnosno 25% od ukupnog kapitala privrednog društva, respektujući pravilo o jednakosti sopstvenog i pozajmljenog kapitala. privrednog društva Međutim, bez obzira što je privredno društvo načelno sigurnije ako su njegove rezerve veće, ipak je činjenica da pravilo za odnos rezervi prema nominalnom kapitalu nije do sada značajnije podržano u praksi. Osnovni razlog što je ono prihvaćeno samo kao načelna preporuka, jeste činjenica da je za formiranje rezervi potrebno određeno vrijeme. Shodno tome, striktnu primjenu ovog pravila ne bi mogla ispuniti privredna društva koja su novoformirana, jer nisu stigla da obezbjede rezervu.

3. Pravilo za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu – nije postavljeno u obliku čvrstih relacija ili normi, s obzirom na to da je ovo pravilo veoma različito za pojedina privrednoa društva. Naime, ovo pravilo mora da uvažava vrstu, odnosno delatnost privrednog društva, i na osnovu toga konsekventnu strukturu imovine ili sredstava privrednog društva. Načelno gledano, možemo reći da odnos između dugoročnog i kratkoročnog kapitala treba da se kreće ispod kritične tačke na kojoj davaoci kratkoročnih kredita mogu da ometaju ili ugrožavaju kontinuitet poslovanja i nezavisnost privrednog društva.

3.2. HORIZONTALNA PRAVILA FINANSIRANJA

Horizontalna pravila finasiranja polaze od pretpostavke da se kroz relacije pojedinih dijelova sredstava i pojedinih dijelova izvora sredstava obezbeđuje likvidnost. privrednog društva. Horizontalna pravila finansiranja odnose se i na aktivu i na pasivu bilansa stanja, a izražavaju se u vidu nekoliko pojedinačnih pravila finansiranja. Horizontalna pravila finansiranja privrednog društva obuhvataju sledeće:

(1) Zlatna pravila finansiranja (2) Ostala pravila finansiranja.

Pri tome, zlatna pravila finansiranja odnose se na:

(1) Zlatno bankarsko pravilo finansiranja (2) Zlatna bilansna pravila finansiranja.

Ostala pravila finansiranja odnose se na:

84

(1) Pravilo finansiranja 1:1 (2) Pravilo finansiranja 2:1 (3) Pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza.

Zlatno bankarsko pravilo finansiranja zasniva se na težnji banaka da u svakom trenutku održe svoju likvidnost, što se postiže podudarnošću aktivnih i pasivnih kreditnih poslova banaka. Naime, shodno ovom pravilu banke ne smiju primljeni tuđi kapital (pasivni kreditni poslovi) da koriste i plasiraju (aktivni kreditni poslovi) pod znatno povoljnijim vremenskim uslovima od onih pod kojima je kapital dobijen. To znači, da mora postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta primljenih i plasiranih kredita banaka, odnosno kratkoročno dobijena novčana sredstva treba da budu uložena kratkoročno, a dugoročno dobijena novčana sredstva treba da budu plasirana dugoročno. Ako se bankarsko pravilo finansiranja primjeni na privredno društvo, onda bi ono značilo zahtjev da postoji podudarnost između vremena angažovanja (ročnosti) poslovnih sredstava privrednog društva i trajanja raspoloživosti (dospjelosti) pozajmljenog kapitala privrednog društva. Ako bismo se osvrnuli na vrednovanje ovog pravila finansiranja, onda treba reći da ovo pravilo finansiranja, iako ima karakter tzv. nepisanog zakona za kreditne poslove banaka, ipak nije opšteprihvaćeno i univerzalno. Naime, banke i privredna društva, čak i pod pretpostavkom da ne respektuju zahtjeve bankarskog pravila finansiranja, ne moraju da ugroze svoju likvidnost, jer za održavanje likvidnosti nije neophodna usklađenost vremena angažovanja sredstava i trajanja raspoloživosti pozajmljenog kapitala, već usklađenost novčanih tokova (primanja i izdavanja novca). U tom smislu, privredna društva imaju mogućnost da prolongiraju i revolviraju kratkoročne kredite (pretvore ih u dugoročne kredite) i da, po osnovu pozitivnog tekućeg poslovanja, obezbjede veći priliv novčanih sredstava od uloženih novčanih sredstava koja su alimentirana iz pozajmljenog kapitala (kredita) koji upravo dospijeva za otplatu. U kontekstu navedenog, dosadašnja bankarska praksa je u mnogo slučajeva pokazala da se ovo pravilo može osporiti, zato što se banke često ne pridržavaju zlatnog bankarskog pravila finansiranja, a pri tome posjeduju visok stepen likvidnosti. Poslovne banke to uspijevaju, u prvom redu, stalnim obnavljanjem kratkoročnih izvora finansiranja tj. pribavljajući depozite po viđenju i kredite za likvidnost od strane Centralne banke i drugih poslovnih banaka.

U svojoj poslovnoj politici, poslovne banke veoma često koriste depozite po viđenju za pokriće datih kredita, vodeći pri tome računa da se depoziti po viđenju stalno obnavljaju, odnosno da se ne smanjuju ispod nivoa datih kratkoročnih kredita. U cilju održavanja depozita po viđenju na određenom nivou, poslovne banke međusobno povezuju svoje klijente tako da plaćanja između njih predstavljaju premeštanje novca sa računa dužnika na račun povjerioca, a da se pri tome ne umanjuje depozit po viđenju kod poslovnih banaka. Što se tiče depozita po viđenju po osnovu štednje, poslovne banke preduzimaju čitav niz poslovnih aktivnosti kako bi zadobile i održale povjerenje kod svojih štedišta. Međutim, u dosadašnjoj bankarskoj praksi poznati su primjeri gdje je veći broj poslovnih banaka ušao u nelikvidnost i nestao sa postojeće finansijske scene, upravo zbog nepridržavanja zlatnog bankarskog pravila finansiranja i panike deponenata pri povlačenju uloga od strane velikih štediša.

Zlatna bilansna pravila finansiranja predstavljaju aplikaciju i adaptaciju zlatnog bankarskog pravila finansiranja na privredna društva. Naime, u osnovi bilansnih pravila leži zahtjev bankarskog pravila finansiranja da izvori po roku raspoloživosti i po visini u okviru svakog roka, moraju odgovarati uloženim (angažovanim) sredstvima. U vezi s tim, očito je da se ovaj zahtjev postavlja u cilju održavanja

85

likvidnosti. Prema svojim zahtjevima i idejama na kojima se zasnivaju, razlikuju se dva bilansna pravila finansiranja, a to su:

(a) bilansno pravilo u užem smislu i (b) bilansno pravilo u širem smislu.

Zlatno bilansno pravilo u užem smislu – zahtijeva da dugoročni izvori sredstava budu jednaki dugoročno imobilisanim sredstvima. Drugim riječima, ovo pravilo se izražava u vidu zahtjeva da osnovna sredstva budu finansirana sopstvenim kapitalom ili bar permanentnim, stalnim kapitalom (sopstvenim kapitalom uvećanim za dugoročne kredite), a obrtna sredstva da budu pokrivena kratkoročnim izvorima finansiranja. Analogno navedenom, vidi se da je bilansno pravilo u užem smislu inspirisano principom sigurnosti tj. težnjom za zaštitom od rizika. Međutim, teško je precizno reći za svaki konkretan slučaj da je investiranje u osnovna sredstva više ugroženo od investiranja u obrtna sredstva. Osim toga, primjena osnovnih postulata samo ovog pravila ne obezbjeđuje održanje likvidnosti. Otuda, ne preporučuje se nekritička primjena ovog pravila u strategiji finansiranja privrednog društva. Naime, smatra se da prilikom ocjene njegove upotrebljivosti u svakoj konkretnoj situaciji treba imati u vidu sljedeće momente:

1. Ne može se poistovjetiti, odnosno staviti jednakost između opredeljenja da stalna imovina bude finansirana dugoročnim kapitalom i zahtjeva da svaki dio stalne imovine bude finansiran kapitalom čiji je rok dospijeća jednak vremenu vezivanja odnosnog dijela imovine.

2. Ulaganje u stalnu imovinu ne mora uvijek biti rizično, kao što ni svako ulaganje u obrtnu imovinu nije uvijek sigurno. U vezi s tim, često se ističe da stalna imovina privrednog društva sa sigurnom rentabilnošću nije izložena riziku, dok je istovremeno moguće da obrtna imovina privrednog društva bude ugrožena rizikom (na primjer, otpisom nenaplaćenih potraživanja).

3. Isticanje u prvi plan zahtijeva za uvažavanjem principa finansijske sigurnosti dovodi do zanemarivanja principa rentabilnosti. Pri tome, preterano insistiranje na visokom učešću sopstvenog kapitala može biti u suprotnosti sa zahtjevom za maksimiziranjem rentabilnosti.

4. Nerealno je očekivanje da dosljedna primjena ovog pravila garantuje likvidnost privrednog društva u svim situacijama. Da bi se to ostvarilo, neophodno je da primjenom bilansnog pravila u užem smislu bude propraćena, vremenski i po vrijednosti, uravnoteženim prilivom sredstava iz tekućeg poslovanja i odlivom sredstava po osnovu dospijeća obaveza, kao i da je obezbijeđen priliv sredstava za pokrivanje drugih potreba privrednog društva.

Zlatno bilansno pravilo u širem smislu – načelno gledano otklanja izvjesne slabosti bilansnog pravila u užem smislu i uglavnom je opšte prihvaćeno u finansijskoj politici. Ovo pravilo predstavlja zahtjev da se permanentnim, stalnim kapitalom finansiraju ne samo osnovna sredstva već i dio obrtnih sredstava koji je trajno vezan za poslovanje privrednog društva (trajna obrtna sredstva), pa shodno tome taj dio obrtnih sredstava, ima karakter stalno imobilisanih sredstava privrednog društva, isto kao i osnovna sredstva. Pri tome, pod trajnim obrtnim sredstvima treba smatrati tzv. „gvozdene” ili kontinuelne zalihe. Preciznije rečeno, to su u stvari minimalne zalihe repromaterijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda čiji nivo ne smije pasti ispod minimuma jer će se prekinuti kontinuitet proizvodnje privrednog društva.

Dakle, kod bilansnog pravila u širem smislu dolazi do proširenja bilansnog pravila i

86

na obrtnu imovinu što se bazira na shvatanju da u privrednom društvu konstantno postoji jedan volumen zaliha koji se ne mijenja za dati obim poslovanja, a te zalihe se smatraju trajno vezanim zalihama (tzv. gvozdene zalihe), te iz tih razloga treba ih finansirati dugoročnim kapitalom.

Ostala pravila finansiranja u svojoj osnovi nose zahtjev za likvidnost privrednog društva, a razvijena su od strane američke bankarske prakse koja je na njima zasnivala svoje odluke o odobravanju ili odbijanju kreditnih zahtijeva klijenata. Generalno gledano, u široj literaturi i praksi pod ostalim pravilima finansiranja podrazumijevaju se sljedeća pravila:

(1) Pravilo finansiranja 1:1 (2) Pravilo finansiranja 2:1 (3) Pravilo odnosa gotovine i kratkoročnih obaveza.

Pravilo finansiranja 1:1 – u suštini predstavlja rigorozniji zahtjev od bilansnog pravila u širem smislu, s obzirom na to da ovo pravilo implicite traži pokrivenost ukupnih zaliha (znači ne samo gvozdenih ili kontinuelnih) dugoročnim izvorima finansiranja. Naime, pravilo finansiranja 1:1 eksplicite zahtijeva jednakost kratkoročnih izvora finansiranja sa zbirom potraživanja, hartija od vrednosti i gotovine preduzeća, odnosno:

KIF = NS + HoV + KP

KIF - Kratkoročni izvori fi nansiranja, NS - Novčana sredstva (gotovina), HoV - Hartije od vrijednosti, KP - Kratkoročna potraživanja

Dakle, primjenom ovog pravila finansiranja neophodno je da svaka jedna KM kratkoročnih obaveza bude pokriven sa jednom KM kratkoročnih sredstava u obliku novčanih sredstava, hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja. Ovo pravilo finansiranja često se u literaturi označava kao koeficijent prvog stepena likvidnosti.

Ako se pod trajnim obrtnim sredstvima podrazumijevaju ukupne zalihe, onda je ovo pravilo finansiranja komplementarno sa zlatnim bilansnim pravilom u širem smislu. To znači, ukoliko se ukupne zalihe privrednog društva finansiraju iz dugoročnih izvora tada je zbir gotovine (novčanih sredstava), hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja jednak kratkoročnim obavezama (1:1).

Međutim, i pored toga što u svojoj osnovi sadrži zahtev likvidnosti, ovo pravilo ne može se prihvatiti kao opšte važeći kriterijum za ocjenu finansijske situacije privrednog društva, niti se njegovom dosljednom primjenom može automatski obezbjediti kontinuirana likvidnost privrednog društva. To znači, da čak i onda kada je pravilo 1:1 zadovoljeno privredno društvo može biti nelikvidno (npr. ako ima visoka potraživanja koja ne uspijeva da naplati). Takođe, privredno društvo može biti likvidno i u situacijama kada nije zadovoljeno pravilo 1:1 (npr. ako ima velike nabavke a istovremeno nema zastoja u prodaji koju realizuje za gotovinu tj. bez odloženog plaćanja).

Pravio finansiranja 2:1 – Ovo pravilo traži da vrijednost obrtnih sredstava (cirkulirajuće imovine ili tekuće aktive) bude najmanje dvostruko veća od visine kratkoročnih kredita (obaveza). Dakle, primjenom ovog pravila finansiranja neophodno je da svaka jedna KM kratkoročnih izvora finansiranja bude pokriven sa dvije KM obrtnih sredstava. Ovo pravilo finansiranja često se u literaturi označava

87

kao koeficijent drugog stepena likvidnosti, ili koeficijent opšte likvidnosti. Primjena ovog pravila finansiranja ukazuje na to da privredno društvo jednu polovinu obrtnih sredstava finansira iz dugoročnih izvora finansiranja, dok drugu polovinu obrtnih sredstava finansira iz kratkoročnih izvora finansiranja.

Osnovni nedostatak pravila finansiranja 2:1 leži u činjenici, da zanemaruje strukturu izvora finansiranja, te se zbog toga ne obezbjeđuje sinhronizovanost između imobilisanih sredstava i raspoloživih izvora finansiranja. Upravo iz tih razloga ovo pravilo finansiranja nije u širokoj praktičnoj upotrebi jer je struktura obrtnih sredstava različita kod različitih privrednih društava, pa čak i kod dva privredna društva koja se bave istom djelatnošću i imaju približno isti obim poslovanja.

Pravila finansiranja 1:1 i 2:1, kao i većina drugih pravila finansiranja poslovnih sredstava privrednog društva, veoma su kruto postavljena, pa otuda, nemaju karakter univerzalnih pravila finansiranja. Oba navedena pravila finansiranja, i 1:1 i 2:1, imaju za cilj da obezbijede likvidnost privrednog društva, mada počivaju na strukturiranju bilansa stanja. U vezi s tim, likvidnost privrednog društva je u funkciji kongruencije novčanih tokova privrednog društva i često je nezavisna od strukture bilansa kao trenutne slike strukture sredstava i izvora finansiranja sredstava privrednog društva. Međutim, pomenuta pravila finansiranja ipak mogu predstavljati objektivnu polaznu osnovu za identifikovanje finansijskog položaja privrednog društva.

Pravilo odnosa gotovine i kratkoročnih obaveza – odnosi se na nužnost postojanja minimalnog iznosa gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze, a sve u cilju obezbjeđenja likvidnosti privrednog društva. U široj stručnoj literaturi mogu se sresti dva prijedloga odnosa novčanih sredstava (gotovine) i kratkoročnih obaveza, to su:

(1) 20% gotovine od iznosa kratkoročnih obaveza i (2) 12% gotovine od iznosa kratkoročnih obaveza.

Međutim, dosadašnja praksa odbacila je navedene prijedloge, smatrajući ih neprihvatljivim. Naime, odnos gotovine i kratkoročnih obaveza treba definisati za svako privredno društva posebno i to u zavisnosti od nekoliko bitnih faktora, kao što su: djelatnost privrednog društva, stepen uspostavljenih odnosa sa dobavljačima i kupcima, kratkoročna i dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva i nivo kratkoročne i dugoročne likvidnosti privrednog društva. Respektovanjem navedenih faktora moguće je doći do procjene poželjnog odnosa gotovine i kratkoročnih obaveza za svako konkretno privredno društvo, a koji bi obezbjedio redovno servisiranje svih dospjelih obaveza privrednog društva.

3.3. PRAVILO FINANSIJSKE POLUGE

Pravilo finansijske poluge polazi od činjenice da je isplativo koristiti tuđe izvore (kreditna sredstva) u finansiranju poslovanja privrednog društva i to sve do momenta dok takvim poslovanjem privredno društvo ostvaruje stopu rentabilnosti (prinosa) koja je veća od ponderisane (prosječne) kamatne stope po kojoj privredno društvo plaća kamate na uzeti kredit. Pravilo finansijske poluge temelji se na činjenici da vlasnike privrednog društva ne interesuje rentabilnost ukupnog poslovanja privrednog društva, već, prije svega, prinos na sopstvena ulaganja u privredno društvo (rentabilnost sopstvenog kapitala). Pri tome, rentabilnost poslovanja privrednog društva mjeri se odnosom poslovnog dobitka i ukupnog uloženog kapitala u privredno društvo, dok se rentabilnost sopstvenog kapitala mjeri odnosom neto

88

dobitka i sopstvenog kapitala.

Radi testiranja intenziteta dejstva finansijske poluge veoma je značajno analitički utvrditi tzv. tačku indiferencije finansiranja. Naime, tačka indiferencije finansiranja predstavlja onaj nivo obima prodaje na kome poslovni dobitak, odnosno stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva, obezbeđuje istu stopu prinosa na sopstvena sredstva nezavisno od strukture izvora finansiranja tj. odnosa dugova prema sopstvenom kapitalu. Pri tome, tačka indiferencije finansiranja temelji se na opštem rezonovanju da ukoliko postoji dovoljan stepen vjerovatnoće da će poslovni dobitak u toku vijeka trajanja duga varirati iznad onog koji se ostvaruje u tački indiferencije, onda se zaduživanje može prihvatiti kao atraktivan metod finansiranja privrednog društva. Međutim, to samo po sebi ništa ne govori o tome koliko treba angažovati tuđeg kapitala, odnosno u kojoj mjeri intenzivno koristiti dejstvo finansijske poluge. U vezi s tim, nesumnjivo je da odgovor na to pitanje prvenstveno zavisi od opsega varijacija poslovnog dobitka, što je ponekad teško predviđati sa apsolutnom izvjesnošću.

Međutim, treba napomenuti da se ne može donositi neko načelno i opštevažeće pravilo za komponovanje strukture kapitala privrednog društva i korišćenje pravila finansijske poluge. Ovo utoliko više, što problem finansiranja u svakom konkretnom slučaju u velikoj mjeri zavisi od različitih subjektivnih faktora, kao i od mnogih neizvjesnosti vezano za buduće poslovne dobitke, što ujedno povećava i rizik od nepovoljnog dejstva korišćenja pravila finansijske poluge.

Dijeljenjem duga sa sopstvenim kapitalom dobije se koeficijent, tzv. ''poluga'':

E l e m e n t i P r i v r e d n o d r u š t v o BILANS STANjA A B C Sopstveni kapital 600 400 300 Tuđi kapital 400 600 700 Ukupan kapital 1.000 1.000 1.000 Dug / sopstveni kapital 0,67 1,50 2,33 BILANS USPJEHA Dobit iz poslovanja 250 250 250 Minus kamata (9%) 36 54 63 Dobit prije oporezivanja 214 196 187 Dobit sopstveni kapital (%) 35,7 49,0 62,3

Dakle, jasno je da privredno društvo sa najvišim nivoom „poluge“ ima i najbolji povrat na sopstveni kapital, te da privredno društvo koje je najmanje pozajmljivalo ima najniži povrat. Privredno društvo sa najvećim nivoom pozajmljenih sredstava, ako dobit znatno padne, biće izloženo najvećem riziku. Stoga, zaključak vezan za ''polugu'' je: visoka ''poluga'' je dobra za akcionare u slučaju velikog obima aktivnosti, ali je loša kada se poslovanje ne odvija najbolje.

Jako je teško definisati šta se smatra prihvatljivim nivoom poluge. Sve zavisi od privrednog društva, njegovih proizvoda, tržišta na kojem djeluje privredno društvo, stanja industrijske grane i prirode djelatnosti, te koliko su rizika vlasnici i direktori spremni preuzeti. Ako ne pozajmljuju sredstva i imaju jako nizak nivo ''poluge'', kažemo da su neskloni riziku.

89

IV FINANSIJSKO PLANIRANJE U PRIVREDNOM DRUŠTVU

UVOD

Finansijsko planiranje u privrednom društvu javlja se kao metod i instrument finansijskog upravljanja, budući da ono vrijednosno sintetizuje i usklađuje sve naturalno iskazane materijalne planove, odnosno od svih njih pravi konzistentnu finansijsku cjelinu. Finansijski plan privrednog društva čini polaznu osnovu za odvijanje svih projektovanih finansijskih aktivnosti privrednog društva. Analogno tome, finansijski plan predstavlja svojevrstan finansijski kompas bez kojeg nosioci kompleksne funkcije finansijskog upravljanja nebi mogli uspjšno i efikasno da izvršavaju svoje zadatke. Finansijski plan je finalni proizvod finansijskog planiranja i svojim oblikom i sadržajem značajno utiče na stepen uspješnosti upravljanja finansijama u privrednom društvu. Pri tome, postoje i izvjesna načela (principi) kojih se treba pridržavati prilikom procedure finansijskog planiranja, jer njihovo respektovanje svakako doprinosi boljem kvalitetu kako finansijskog planiranja, tako i samih finansijskih planova.

Posmatrano u širem smislu, finansijski plan privrednog društva se sastoji iz četiri plana, a to su:

1. planski bilans uspeha, 2. planski bilans stanja, 3. plan novčanih tokova i .

Planski bilans uspjeha ima za osnovu planirani finansijski rezultat (dobitak ili gubitak) koji nastaje kao razlika između prihoda i rashoda. Zbog toga, značajan dio ovog poglavlja posvećen je nekim najvažnijim pitanjima izrade planskog bilansa uspjeha.

Planski bilans stanja predstavlja projekciju obima i strukture sredstava i njihovih izvora potrebnih za ostvarivanje finansijskog rezultata.

Planom novčanih tokova projektuju se prilivi i odlivi sredstava u planskom periodu pa je i njima posvećena odgovarajuća pažnja.

1. PLANIRANJE KAO BAZINA AKTIVNOST UPRAVLJANJA

Planiranje u privrednom društvu predstavlja proces koji počinje sa ciljevima, zatim definiše strategije, politike i detaljne planove da bi se ostvarili ciljevi, konstituiše organizaciju da bi se sprovele planske odluke, uključuje rezultate poslovanja i povratnu spregu da bi se uveo novi ciklus planiranja. Međutim, treba praviti razliku između planiranja i predviđanja. Naime, predviđanje se odnosi na projekcije ili procjene nekog budućeg događaja ili stanja. Otuda, u savremenoj poslovnoj praksi rezultati previđanja su od suštinskog značaja za planiranje jer čine polaznu premisu koju planiranje dalje slijedi. Takođe, treba imati u vidu činjenicu da se planiranje ne odnosi na buduće već na tekuće odluke, ali u svijetlu njihove budućnosti. To znači da osnovni problem planiranja nije šta bi trebalo da se uradi u budućem periodu, već šta bi trebalo da se uradi sada da bi se uticalo na tokove dešavanja željenih događaja i stanja u neizvjesnoj budućnosti.

Mada su pojmovi planiranje i plan međusobno povezani, između njih postoji ipak fundamentalna razlika. U tom smislu, planiranje je bazična aktivnost upravljanja koja

90

podrazumijeva svojevrstan mentalni proces u smislu razmišljanja šta je poželjno i kako bi to trebalo ostvariti. S druge strane, plan je konkretan rezultat planiranja koji predstavlja ‘’opipljivi dokaz’’ razmišljanja. Drugim riječima, plan je kvalitativno i kvantitativno izražen zadatak privrednog društva koji bi trebalo da se ostvari, pri čemu se planom detaljno preciziraju ciljevi privrednog društva.

Na osnovu rečenog proizlazi da je osnovna karakteristika planiranja upravo doprinos ostvarivanju ciljeva privrednog društva. Shodno tome, upravljanje pomoću ciljeva prihvaćeno je danas svuda u svijetu jer predstavlja upravljanje koje integriše različite ključne aktivnosti u upravljanju na način koji je svjesno usmejren na efikasno ostvarenje ciljeva privrednog društva. U ovakvom sistemu, planiranje predstavlja polaznu osnovu čitavog upravljačkog procesa, s obzirom na to da ono doprinosi ostvarivanju ciljeva privrednog društva na najefikasniji način. Za planiranje kao primarnu i ujedno početnu aktivnost upravljačkog procesa u privrednom društvu i plan kao finalni produkt ove aktivnosti, bitno je da budu efikasni, što znači da svojom primjenom treba da dovedu do realizacije ciljeva sa minimumom nepredviđenih okolnosti (rizika) i sa pozitivnim finansijskim rezultatom.

2. POJAM I FUNKCIJE FINANSIJSKOG PLANIRANJA

Finansijsko planiranje znači predviđanje, usmjeravanje, usklađivanje i unaprijed proračunato raspoređivanje elemenata finansijske funkcije u privrednom društvu. Zbog toga, finansijsko planiranje se razlikuje od pojmova računovodstvenog planiranja, budžetiranja i poslovnog plana privrednog društva. Naime, finansijsko planiranje je posebno planiranje koje se prvenstveno odnosi na planiranje finansijskih tokova i finansijskih struktura. To ujedno znači da finansijsko planiranje nije svako vrijednosno planiranje, već samo planiranje određenih finansijskih ciljeva privrednog društva, čime ono postaje dio cjeline tj. dio integralnog poslovnog planiranja u privrednom društvu kao poslovnom sistemu. Otuda, nije preterano reći da finansijski plan privrednog društva predstavlja jednu vrstu finansijskog kompasa bez kojeg nosioci finansijske funkcije privrednog društva i finansijskog upravljanja ne bi mogli uspješno i efikasno da izvršavaju svoje zadatke.

Iz ovako definisanog finansijskog planiranja vide se i njegova cjelina i njegovi dijelovi, a nameće se i odgovarajuća podjela finansijskog planiranja u njegovom suštinskom i metodološkom smislu. Globalno posmatrano, prema ovom kriterijumu finansijski plan privrednog društva se sastoji iz tri, odnosno četiri plana (ako se doda i kapitalno ulaganje), to su:

1. planirani bilans uspjeha, 2. planirani bilans stanja i 3. plan novčanih tokova.

Planirani bilans uspjeha ima za osnovu planirani finansijski rezultat koji nastaje kao razlika između prihoda i rashoda. Planirani bilans stanja predstavlja projekciju obima i strukture sredstava i njihovih izvora potrebnih za ostvarivanje finansijskog rezultata I obezbeđenja likvidnosti. Planom novčanih tokova projektuju se prilivi i odlivi sredstava kao i određena rezerva likvidnosti u gotovini za određeni period u kraćim vremenskim razmacima. Pored ova tri osnovna plana, globalni finansijski plan sadrži i plan kapitalnih ulaganja.

Međutim, on nije čvrsto ukomponovan sa međusobnom povezanošću planova, kao što je slučaj sa planskim bilansom uspjeha, planskim bilansom stanja i planom

91

novčanih tokova, osim što je lociran u istom privrednom društvu i istom vremenskom periodu. Budući da se radi o veoma značajnoj aktivnosti privrednog društva koja se karakteriše velikim kapitalnim ulaganjima, logično je da se ona posebno planira i obuhvata ukupnim finansijskim planom.

U vezi s tim, osnovna svrha finansijskog planiranja jeste da se obezbjedi optimalizicija strukture sredstava, likvidnosti i izvora sredstava, da se osigura racionalno finansiranje uz odgovarajuću likvidnost i da se ostvari rentabilnost koja će služiti povećanju imovine tj. jačanju finansijske snage privrednog društva. Takođe, finansijsko planiranje omogućava da se sa približnom sigurnošću unaprijed utvrdi i kontroliše odvijanje procesa poslovanja privrednog društva.

Finansijskim planiranjem privredno društvo se povezuje u određeni sistem. To omogućava svakoj poslovnoj funkciji privrednog društva da se snadbijeva finansijskim sredstvima potrebnim za njen rad. S druge strane, finansijskim planiranjem se ujedno sprečava svako neracionalno angažovanje finansijskih sredstava i istovremeno se ukazuje na ona mjesta u privrednom društvu u kojima su sredstva neracionalno angažovana. Najzad, treba imati u vidu i činjenicu da se finansijskim planiranjem vrši i značajna finansijska kontrola privrednog društva, s obzirom na to da se finansijskim planiranjem prvenstveno akcentiraju dva osnovna principa poslovanja, a to su likvidnost i rentabilnost.

Prema tome, nema sumnje da je finansijsko planiranje jedan od najznačajnijih instrumenata finansijskog upravljanja u privrednom društvu. Stručno i objektivno konstruisan finansijski plan treba da predstavlja sigurnu polaznu osnovu za odvijanje svih projektovanih finansijskih aktivnosti u. privrednom društvu.

3. OSNOVNE VRSTE FINANSIJSKIH PLANOVA

U tržišnoj privredi finansijski plan privrednog društva, s jedne strane, predstavlja se kao plan rokova za pribavljanje ili ulaganje finansijskih sredstava što bi se moglo nazvati i planom finansiranja, a s druge strane, kao plan potreba za finansijskim sredstvima, kao plan finansijskih tokova i kao plan finansijskih struktura uz optimalizaciju finansiranja poslovanja. Ako se kao osnovni finansijski cilj privrednog društva postavi jačanje njegove finansijske moći, onda proizlazi da je jedan od osnovnih zadataka svakog finansijskog plana upravo održavanje određenog stepena finansijske ravnoteže koji se, posmatrano sa aspekta konkretnih razvojnih uslova i dugoročne poslovne politike privrednog društva, može označiti kao optimalan. Analogno tome, u finansijskom planiranju možemo razlikovati nekoliko vrsta finansijskih ravnoteža, to su:

1. opšta i parcijalna, 2. strukturna i tržišna i 3. statička i dinamička finansijska ravnoteža

Opšta finansijska ravnoteža postoji kada se ukupni tekući rashodi mogu pokriti tekućim prihodima. Parcijalna finansijska ravnoteža postoji kada je prisutno podudaranje između pojedinih međusobno zavisnih elemenata finansijskog plana koji se pojavljuju u pojedinim fazama poslovnog procesa. Strukturna finansijska ravnoteža označava sklad u odnosima između pojedinih vrsta sredstava i njihovih izvora finansiranja. Tržišna finansijska ravnoteža odnosi se na situaciju u kojoj postoji izjednačenost između potreba za finansijskim sredstvima i njihove ponude. Statička finansijska ravnoteža prisutna je u slučajevima kada se ne želi izvršiti

92

promjena visine sopstvenih sredstava (fondova) jer se ne vrši nikakva akumulacija kapitala. Dinamička finansijska ravnoteža prisutna je u slučajevima čestih izmjena finansijskih odluka u vezi sa finansijskim sredstvima, te ju je veoma komplikovano održavati u uslovima razvojnih tendencija poslovanja privrednog društva.

3.1. OPERATIVNI FINANSIJSKI PLAN

Operativni finansijski plan je predviđanje pojedinačnih iznosa svih finansijskih transakcija čije se izvršenje predviđa u određenim momentima u toku planskog perioda. Pri tome, finansijske transakcije obuhvataju plaćanja (isplate) i naplate (uplate). Dakle, operativni plan je instrument organizovanja i usklađivanja dospjelih isplata i uplata, pri čemu iznosi svih finansijskih transakcija koje se obuhvataju operativnim finansijskim planom moraju biti unaprijed precizirani, čak i sa aspekta pravnog osnova transakcija. Utvrđivanje osnova prema kome se obavlja svaka finansijska transakcija značajno je iz najmanje dva razloga: prvo, da bi bilo moguće utvrditi da li će se ona zaista izvršiti ili neće i drugo, da bi se mogao utvrditi sam iznos transakcije. U vezi s tim, iznos transakcije je veoma značajan, s obzirom da njegova visina determiniše angažovanje ili oslobađanje određenih finansijskih sredstava privrednog društva. Imajući u vidu da je osnov finansijskih transakcija potpuno određen instrument, onda proizlazi da je i suma koja se prema njemu utvrđuje takođe jasno precizirana. Sa svoje strane ovo omogućava veoma precizno unošenje konkretnih suma finansijskih sredstava u operativni finansijski plan.

Analogno rečenom, proizlazi da je operativni finansijski plan neophodan prvenstveno sa aspekta likvidnosti, s obzirom da se on zasniva na izračunavanju likvidnosti a izražava se u dinamičkom terminskom planu priliva i odliva finansijskih sredstava po kalendarskim danima. Vremenski termini ili rokovi dospijeća predstavljaju bitne sastavne dijelove operativnog finansijskog plana. Od vremenskog raspona između momenta uplata potraživanja i isplata dugovanja kao i od njihove visine, zavisi volumen finansijskih sredstava koji treba da bude angažovan za određeni obim prometa.

Osnovni cilj operativnog finansijskog plana jeste da spriječi neravnotežu koja može nastati kao rezultat disproporcija u prilivu i odlivu finansijskih sredstava. Takođe, jedan od značajnih ciljeva finansijskog plana jeste održavanje strukturne finansijske ravnoteže.

Naime, neravnoteža operativnog finansijskog plana može krajnje negativno djelovati ne samo na likvidnost privrednog društva nego i na rentabionost poslovanja. Oblik u kome se pojavljuje, operativni finansijski plan predstavlja u stvari planirani iskaz pomjeranja (oscilovanja) finansijskih sredstava u posmatranom planskom razdoblju. Neki autori kao oblik operativnog finansijskog plana uzimaju prikaz tokova likvidnosti, u smislu bilansnog presjeka finansijskih sredstava po fazama procesa poslovanja nasuprot zbirovima transakcija i rokovima u kojima se one moraju obaviti.

Operativni finansijski plan se znatno razlikuje od osnovnog (godišnjeg) finansijskog plana jer sadrži veći broj konkretizovanih detalja. Osim toga, on se služi i konkretnom računovodstvenom dokumentacijom. Vremenski periodi za koje se sastavlja operativni finansijski plan obično obuhvataju mesec ili kvartal (30 ili 90 dana), mada ti periodi mogu biti i kraći (petnaestodnevni, sedmični i petodnevni).

93

3.2. KRATKORONI ( GODIŠNJI ) FINANSIJSKI PLAN

Kratkoročni (godišnji) finansijski plan obuhvata period od jedne godine (poslovne ili kalendarske godine) uz mogućnost primjene dinamike po vremenskim razdobljima kraćim od godinu dana (polugodišnje ili kvartalno). Analogno tome, dinamika godišnjeg finansijskog plana omogućava njegovu direktnu povezanost sa operativnim finansijskim planom. Pri tome, operativni finansijski plan služi za predviđanje eventualnih poslovnih rizika i za izbor metoda za njihovo uklanjanje, dok kratkoročni (godišnji) finansijski plan predstavlja konkretnu optimalnu finansijsku strategiju.

S obzirom na navedene specifičnosti kratkoročnog finansijskog plana, moglo bi se reći da se on prvenstveno odnosi na utvrđivanje potrebnih finansijskih obaveza, kao i priliv i odliv finansijskih sredstava što se sve mora posmatrati u jednoj dinamici. Analogno tome, nema sumnje da se putem kratkoročnog tj. godišnjeg finansijskog plana omogućava optimalizacija različitih struktura i to: (a) strukture sredstava, (b) strukture izvora sredstava i (c) strukture likvidnosti. Pomoću optimalizacije navedenih struktura osigurava se racionalno finansiranje poslovanja privrednog društva sa održavanjem optimalne likvidnosti i uklanjanjem pojava poslovnih rizika. Stoga, osnovni cilj godišnjeg finansijskog plana jeste da se ostvari (osigura) rentabilnost poslovanja koja ima kao krajnji cilj očuvanje i povećanje imovine (finansijske snage) privrednog društva.

Kratkoročni ili godišnji finansijski plan polazi od podataka koji se nalaze u sljedećim planovima: (1) Planu realizacije, kako globalnom tako i dinamičkom; (2) Planu troškova poslovanja; (3) Planu poslovnih sredstava; (4) Drugim parcijalnim planovima osnovnih poslovnih funkcija u privrednom društvu. Ovi planovi predstavljaju osnovne normative za izradu godišnjeg finansijkog plana čiju smo strukturu prethodno upravo razmotrili.

3.3. DUGOROČNI FINANSIJSKI PLAN

Dugoročni ili perspektivni finansijski plan vezan je za projektovanje dugoročne razvojne politike privrednog društva. Ovim planovima se projektuju dugoročno potrebna finansijska sredstva tj. daju se modeli njihove dugoročne konstrukcije po pojedinim izvorima. Shodno tome, proizlazi da je dugoročno finansijsko planiranje neophodno, s jedne strane, radi izvršenja dugoročnog plana, a s druge strane, radi optimalizacije finansiranja. Dugoročni finansijski planovi najčešće se pojavljuju kao:

(1) Finansijski aspekti razvojnih planova (perspektivnih); (2) Planovi po projektima sa finansijskim konstrukcijama; (3) Dugoročni planovi strukture sredstava i izvora sredstava.

Osnovni problem koji treba riješiti dugoročnim finansijskim planom predstavlja pronalaženje pogodnih izvora finansiranja uz odgovarajuće vremenske dispozicije pri ulaganju (investiranju) i vraćanju tuđih sredstava. Ovi problemi se mogu rješavati samo putem različitih kombinacija određenih finansijskih varijanti, od kojih se prihvata najpovoljnija finansijska varijanta i ona ulazi u dugoročni finansijski plan. Međutim, kako poslovanje privrednog društva ne ostaje u statičkoj ravnoteži, prije ili kasnije se moraju nužno preduzimati određene strukturne promjene. Analogno tome, sasvim je opravdano i potpuno svrsishodno da privredno društvo pored kratkoročnih finansijskih planova obavezno izrađuje i dugoročne finansijske planove koji se moraju tokom vremena korigovati i dopunjavati novim saznanjima, novim

94

kombinacijama i novim finansijskim konstrukcijama. Stoga, dugoročni finansijski plan, iako se izrađuje za duži vremenski period, ipak čini integralni dio kontinuiranog sistema planiranja koje se odvija u savremenom privrednom društvu. Dugoročno finansijsko planiranje najčešće obuhvata period od 5-10 godina. Međutim, s obzirom na raznovrsnost faktora koji utiču na dinamičnost poslovanja privrednog društva, nije moguće precizno kalendarski odrediti domet dugoročnih finansijskih planova. Periodizacija vremenskog dometa dugoročnog finansijskog plana uslovljena je prvenstveno njegovom sadržinom. U vezi s tim, savremena praksa pokazuje da dugoročno finansijsko planiranje obuhvata projektovanje dugoročnih finansijskih ciljeva podrazumevajući i promjene u bazičnim segmentima poslovanja privrednog društva.

4. FINANSIJSKO PLANIRANJE

Finansijsko planiranje predstavlja predviđanje, odnosno unaprijed projektovno usmjeravanje, usklađivanje i raspoređivanje elemenata finansijske funkcije privrednog društva. Za razliku od poslovnog i računovodstvenog planiranja, ono ima za predmet planiranje finansijskih tokova i finansijskih struktura i konstrukcija. Zbog ove njegove specifičnosti finansijsko planiranje nije svako vrijednosno planiranje, nego samo planiranje određenih finansijskih ciljeva čime ono postaje dio integralnog poslovnog planiranja u privrednom društvu kao poslovnom sistemu. Pri tome, finansijski plan uvijek predstavlja finalni proizvod procesa finansijskog planiranja i svojim oblikom i sadržajem značajno utiče na stepen uspješnosti upravljanja finansijskim sistemom u privrednom društvu.

Finansijsko planiranje predstavlja konkretizaciju finansijske politike privrednog društva kroz finansijske planove, a izraženo u finansijskim pokazateljima u određenom vremenu i prostoru. Ti planovi se odnose na funkciju nabavke, funkciju proizvodnje, funkciju prodaje i funkciju razvoja. Ove poslovne funkcije privrednog društva međusobno su povezane u vrijednosnom izrazu. Planiranje finansijskih sredstava sintetizuje se u finansijskom planu privrednog društva, koji predstavlja instrument finansijske politike privrednog društva.

U skladu s tim, po logici stvari proizlazi zaključak da finansijsko planiranje osnovnih tokova reprodukcije u privrednom društva nužno mora da obuhvati sljedeće ključne elemente:

(1) Planski bilans uspjeha (2) Planski bilans stanja (3) Plan novčanih tokova

Planski bilans uspjeha – stavlja u centar pažnje planiranje neto dobiti jer se putem dobiti obezbjeđuje uvećanje imovine privrednog društva i utiče se na vertikalnu i horizontalnu strukturu bilansa stanja, a time i na likvidnost i finansiranje privrednog društva. Budući da ostvarenje neto dobiti uvијek prati veća ili manja neizvјesnost, u sklopu izrade planskog bilansa uspјeha utvrđuju se rizici i ispituje mogućnost njihovog smanjenja.

Planski bilans stanja – projektuje obim i strukturu (vertikalnu i horizontalnu) sredstava i izvora finansiranja na kraju planskog perioda. Budući da vertikalna i horizontalna struktura bilansa stanja ne zavisi samo od veličine neto dobiti već i od racionalnosti upravljanja i izvorima finansiranja, u sklopu izrade planskog bilansa stanja ispituje se mogućnost poboljšanja vertikalne i horizontalne strukture putem

95

poboljšanja upravljanja sredstvima i izvorima finansiranja.

Plan novčanih tokova – ukazuje na mogućnosti održavanja likvidnosti i finansiranja u kraćim i dužim razdobljima tokom planskog perioda, a time i za čitav planski period. Plan priliva i odliva gotovine ukazaće na momenat kada se javlja potreba za gotovinom. Ta informacija, zajedno sa informacijom o ročnoj strukturi nedostajućih izvora finansiranja (iz planskog bilansa stanja) daće osnov za zaključivanje koliko i kada treba obezbјediti dodatnih kratkoročnih izvora, a koliko i kada dugoročnih izvora finansiranja.

96

V FINANSIJSKA ANALIZA PRIVREDNOG DRUŠTVA

UVOD

Pojam „analiza“ potiče od grčke reči „analysis“ što znači raščlanjavanje, rasklapanje ili rastavljanje nekog složenog objekta na njegove sastavne tj. konstitutivne dijelove. Osnovni smisao svake analize sastoji se u tome da se na bazi utvrđenog kvaliteta i kvantiteta analiziranog objekta pruže informacije o njegovom bonitetu ili trendu razvoja. Takve informacije predstavljaju polaznu osnovu za preduzimanje određenih korektivnih akcija usmjerenih na popravljanje boniteta i trenda analiziranog objekta. Ovo se odnosi na bilo koju analizu, pa samim tim i na finansijsku. Sastavni dio analize poslovanja privrednog društva i ujedno njen najvažniji dio jeste finansijska analiza. Da bi se razumjela suština finansijske analize neophodno je pravilno definisati pojam i predmetnu problematiku finansijske analize, kao i njene osnovne konstitutivne elemente. U tom kontekstu, prihvatljiv je pristup koji polazi od shvatanja da se finansijska analiza bavi posmatranjem, ispitivanjem, ocenjivanjem i formulisanjem dijagnoze svih onih poslovnih procesa i situacija koje spadaju u domen finansijske funkcije privrednog društva. Drugim riječima, moglo bi se reći da se finansijska analiza bavi istraživanjem, kvantifikovanjem, deskripcijom i ocjenom finansijskog statusa i uspješnosti poslovanja privrednog društva. Dakle, finansijska analiza obuhvata ispitivanje svega onoga što predstavlja na bilo koji način finansijsku situaciju privrednog društva. Međutim, u cilju boljeg razumijevanja samog predmeta finansijske analize neophodno je imati u vidu još i sljedeće činjenice: (a) finansijska analiza omogućava da se izgrađuju i afirmišu osnovne smjernice finansijske politike privrednog društva, (b) finansijska analiza služi upravljanju finansijskim poslovanjem privrednog društva, (c) finansijska analiza je u neprekidnoj vezi sa finansijskom politikom privrednog društva, odnosno stalno je sa njom povezana i (d) finansijska analiza obezbeđuje relevantne informacije za potrebe menadžmenta privrednog društva u cilju donošenja poslovnih odluka, iz čega proizlazi direktna veza finansijske analize sa finansijskom politikom privrednog društva. Informacionu podlogu za finansijsku analizu predstavljaju tradicionalno osnovni finansijski izveštaji o stanju i uspjehu privrednog društva, odnosno bilans stanja i bilans uspjeha, a u novije vrijeme i bilans novčanih tokova i bilans tokova finansijskih sredstava. Zbog različitih vrsta informacija koje pružaju pomenuti finansijski izveštaji nisu alternativni već su komplementarni. To de facto znači da su svi oni zajedno neophodni za kompleksno sagledavanje i ocenu finansijskog položaja i zarađivačke sposobnosti privrednog društva. Inače, pojedinačno posmatrani svaki od navedenih izvještaja pruža mogućnosti za osvjetljavanje određenih aspekata finansijski izraženih aktivnosti privrednog društva. U okviru ovog poglavlja, predmet našeg interesovanja biće osnovni instrumenti (metode) finansijske analize što podrazumijeva prikaz: racio analize, analize neto obrtnog fonda, cash flow analize, funds flow analize i ostalih instrumenata finansijske analize, kao i objašenjenje analize pomoću sistema pokazatelja i sintetičkih (zbirnih) pokazatelja.

1. POJAM I PREDMET FINANSIJSKE ANALIZE

Pojam analiza potiče od grčke reči „analysis“ koja označava raščlanjavanje, rasklapanje ili rastavljanje nekog složenog objekta na njegove konstitutivne elemente. Pri tome, ovaj pojam se jednako koristi u prirodnim i društvenim naukama

97

jer označava postupak dekomponovanja neke cjeline na sastavne dijelove u cilju upoznavanja njene strukture ili sastava. Nakon raščlanjavanja cjeline na dijelove, uobičajeno je da slijedi detaljno istraživanje radi identifikovanja odnosa između konstitutivnih elemenata cjeline.

Pomoću finansijske analize formuliše se dijagnoza finansijskog stanja privrednog društva, da bi se zatim mogle sačiniti i kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne finansijske prognoze, koje u stvari čine veoma značajne elemente kompleksne poslovne analize, a bez kojih se ne bi mogla defi nisati poslovna i finansijska politika privrednog društva Međutim, da bi se uspješno mogao definisati pravi predmet finansijske analize neophodno je imati u vidu sljedeće činjenice:

(a) Finansijska analiza omogućava da se izgrađuju i afirmišu osnovne smjernice finansijske politike privrednog društva;

(b) Finansijska analiza služi upravljanju finansijskim poslovanjem privrednog društva;

(c) Finansijska analiza je permanentno povezana sa finansijskom politikom privrednog društva;

(d) Finansijska analiza obezbjeđuje relevantne informacije za potrebe menadžmenta privrednog društva u cilju donošenja poslovnih odluka, iz čega proizlazi direktna veza finansijske analize sa finansijskom politikom.

Pri tome, treba imati u vidu činjenicu da u praksi uglavnom preovladava mišljenje da finansijska analiza u sklopu cjelokupne finansijske politike privrednog dru[tva treba da bude usmjerena prvenstveno na istraživanje likvidnosti, kao polazne tačke finansijskog poslovanja privrednog društva.

U skladu sa navedenim zaključkom, proizlazi da se predmet finansijske analize može oblikovati i ispuniti sjedećim sadržajem:

(1) Analiza likvidnosti u širem i užem smislu, u cilju uspostavljanja dinamičke ravnoteže na relaciji: naplata potraživanja – priliv novčanih sredstava – isplata dospelih obaveza;

(2) Aaliza odnosa između finansijskog rezultata, prihoda i rashoda u cilju uspostavljanja dinamičke ravnoteže na relaciji: prihodi – rashodi – finansijski rezultat;

(3) Analiza odnosa između poslovnog zadatka i sredstava, kao i između sredstava i izvora sredstava u cilju uspostavljanja dinamičke ravnoteže na relaciji: zadatak – potrebna sredstva – odgovarajući izvori;

(4) Analiza odnosa između finansijske politike i drugih segmenata poslovne politike u skladu sa dijalektičko-sistemskim principom da se ni jedna kategorija, pa ni finansijska politika ne smije analizirati sama za sebe, već samo u povezanosti sa drugim međusobno zavisnim kategorijama.

2. CILJEVI FINANSIJSKE ANALIZE

Finansijska analiza ima, kao krajnji cilj, ostvarivanje brojnih rezultata poslovanja u budućnosti. Oni se mogu ostvariti tako što će se otklanjati negativnosti i podsticati pozitivnosti uočene u postupku analitičkog ispitivanja privrednog društva u periodu koji je bio obuhvaćen analizom. Kao što je u prethodnoj tački izlaganja naglašeno, svaka analiza pa i finansijska, ima zadatak da utvrdi uzroke kvaliteta analiziranog

98

predmeta ili pojave što omogućava uočavanje uzroka negativnog i uzroka pozitivnog karaktera čijim je delovanjem nastao odgovarajući kvalitet predmeta analize.

Kada je reč o poslovanju privrednog društva, odnosno o finansijskom stanju i uspješnosti poslovanja privrednog društva kao predmetu finansijske analize, identifi kovanje faktora sa pozitivnim i negativnim dejstvom na finansijski položaj i uspješnost poslovanja privrednog društva stvara realne pretpostavke za preduzimanje odgovarajućih mjera za poboljšanje poslovanja u budućnosti i to eliminisanjem ili neutralisanjem faktora koji negativno utiču na poslovanje, odnosno favorizovanjem faktora koji imaju pozitivan uticaj. Ovako shvaćena finansijska analiza javlja se kao efikasno sredstvo, odnosno instrument za poboljšanje ukupnog poslovanja privrednog društva. Generalno gledano, u literaturi je uglavnom prihvaćeno mišljenje da se ciljevi finansijske analize mogu podijeliti na opšte i posebne (parcijalne).

Opšti ciljevi finansijske analize obuhvataju ispitivanje i ocenu finansijske situacije privrednog društva i mjerenje rentabilnosti uloženog kapitala, kao i pružanje svrsishodnih informacija o tome određenim korisnicima. Posebni (parcijalni) ciljevi finansijske analize determinisani su, prije svega, interesima i zahtjevima pojedinih internih i eksternih korisnika analitičkih finansijskih izvještaja, koji nastaju kao rezultat finansijske analize.

Posebni ciljevi finansijske analize, sa aspekta internih korisnika, svode se na pružanje adekvatnih informacija odgovarajućim organima privrednog društva za potrebe analize, kontrole, planiranja i odlučivanja. Rezultati do kojih dolazi finansijska analiza primjenom različitih metoda i postupaka, otkrivaju negativnosti i ispravnosti poslovne politike privrednog društva u analiziranom periodu i predstavljaju dobru osnovu za donošenje odgovarajućih upravljačkih odluka u cilju poboljšanja i unapređenja poslovanja privrednog društva u budućnosti.

Posebni ciljevi finansijske analize, sa aspekta eksternih korisnika, baziraju se na zvaničnim izvještajima o poslovanju privrednog društva koji se koriste u skladu sa zahtjevima eksternih korisnika. Budući da svaki od njih ima specifične zahtjeve, logično je da ciljevi finansijske analize za eksterne potrebe mogu biti veoma različiti, u zavisnosti od toga šta je predmet interesovanja eksternih korisnika, u vezi sa informacijama iz finansijskih izveštaja privrednog društva. Eksterni korisnici finansijske analize, po pravilu su: vlasnici kapitala (u akcionarskim društvima), kreditori, dobavljači i ostali povjerioci, državni organi, statistički organi, privredne komore i poslovna udruženja, sindikati i ostali korisnici (konkurenti, privredna publicistika, javnost itd).

3. VRSTE FINANSIJSKE ANALIZE

Prema predmetu finansijske analize – razlikujemo analizu bilansa stanja (finansijskog statusa), analizu bilansa uspjeha (rezultata) i analizu bilansa novčanih tokova.

Analiza bilansa stanja usmjerena je na ispitivanje opšte slike finansiranja tj. finansijskog statusa ili konstitucije privrednog društva. To se odnosi, prije svega, na ocjenu stanja ili razvoja položaja sigurnosti i likvidnosti koji predstavljaju ključnu osnovu finansijskog stanja privrednog društva.

Analiza bilansa uspjeha ima za cilj ocjenu poslovne efikasnosti privrednog društva. Otuda se izvođenje zaključaka koji su usklađeni sa pomenutim ciljem analize zasniva u stvari na pokazateljima rentabilnosti.

99

Dugo godina bilans stanja i bilans uspjeha bili su jedini izvještaji na osnovu kojih je vršena meritorna ocjena ukupnog poslovanja privrednog društva. Međutim sa narastanjem informacionih zahtijeva u okruženju javila se potreba i za dodatnim informacijama o funkcionisanju privrednog društva, što je dovelo i do pojave novih izvještaja koji se priključuju bilansu stanja i bilansu uspjeha. Jedan od takvih izveštaja je i bilans novčanih tokova ili „cash flow“ izveštaj. On predstavlja računovodstveni izvještaj izrađen na osnovu istog dokumentacionog materijala koji je relevantan za pripremanje bilansa stanja i bilansa uspjeha, sa osnovnim ciljem da se u okviru njega prikažu svi prilivi i odlivi novca u toku određenog vremenskog perioda. Važnost bilansa novčanih tokova determinisana je, s jedne strane, značajem koji likvidnost ima u procesu obezjbeđenja nesmetanog funkcionisanja privrednog društva, a s druge strane, nemogućnošću drugih finansijskih izveštaja da na pravi način osvijetle poziciju likvidnosti privrednog društva.

Bilans stanja i bilans uspjeha nisu u stanju da kvalitetno odgovore izazovima u pogledu ocjene likvidnosti privrednog društva. Bilans uspjeha prati tokove vrijednosti izražene kroz prihode i rashode. Budući da između prihoda i primanja, s jedne strane, i rashoda i izdavanja, s druge strane, postoji značajna vremenska nepodudarnost, onda logično proizlazi zaključak da tokovi vrijednosti iskazani u bilansu uspjeha nisu najbolja podloga za upravljanje likvidnošću privrednog društva. Isto tako, ni bilans stanja ne može da posluži u te svrhe, budući da on ne prati tokove vrijednosti već odražava finansijsko-strukturnu poziciju privrednog društva na dan bilansiranja. Međutim, osnovna svrha sastavljanja bilansa novčanih tokova nije da prikaže ukupne neto novčane tokove obračunskog perioda i stanje novca na početku i na kraju izveštajnog perioda, već da kroz promjene u strukturi sredstava i izvora sredstava prikaže izvore iz kojih je došlo do priliva novca i kako se taj novac upotrebio, odnosno za šta je stvoreni novac upotrebljen i potrošen.

4. PRETPOSTAVKE FINANSIJSKE ANALIZE

Sprovođenju bilo koje analize uvijek prethodi stvaranje određenih preduslova od kojih zavisi kako sama tehnika vršenja analize tako i rezultati do kojih se analizom dolazi. Kada je u pitanju finansijska analiza, takođe je neophodno da budu ispunjene odgovarajuće pretpostavke koje će obezbjediti osnovne preduslove za adekvatnu primjenu odabranih metoda analitičkog ispitivanja i donošenje ispravnih zaključaka i ocjena o predmetu analize.

Budući da bilans stanja i bilans uspjeha moraju biti materijalno i formalno ispravni da bi ispunili svoje informaciono-analitičke zadatke, u stručnoj literaturi postoji pokušaj od strane pojedinih autora da se pretpostavke finansijske analize najčešće svrstavaju u dvije osnovne grupe, to su:

1. Materijalne pretpostavke finansijske analize 2. Formalne pretpostavke finansijske analize.

Materijalne pretpostavke finansijske analize – odnose se, prije svega, na obezbjeđenje upotrebljivih (realnih i poštenih) bilansnih podataka. U uslovima monetarnih fluktuacija, a prije svega inflacije, informacije iz bilansa stanja i bilansa uspjeha (sastavljenih u skladu sa konceptom istorijskog troška) imaju malu upotrebnu vrijednost i to kako za potrebe finansijskog izveštavanja tako i za potrebe finansijske analize. Analogno tome, u takvim slučajevima neophodno je primjenom adekvatnog računovodstvenog instrumentarijuma izvršiti eliminisanje

100

(minimiziranje) negativnih uticaja inflacije na ključne finansijske izvještaje. Osim toga, kada je u pitanju analiza finansijskog položaja i zarađivačke sposobnosti cjeline složenog privrednog društva, onda se kao nužan preduslov finansijske analize nameće i potreba konsolidovanja bilansa stanja i bilansa uspjeha. U kontekstu ovdje navedenog, logično proizlazi činjenica da se osnovne materijalne pretpostavke finansijske analize svode u stvari na sljedeće:

Upotrebljivost bilansnih podataka Eliminisanje (minimiziranje) negativnih uticaja inflacije, Konsolidovanje bilansa stanja i uspjeha složenih privrednog društva.

Formalne pretpostavke finansijske analize – odnose se na adekvatnu klasifikaciju bilansnih pozicija. Drugim riječima, formalne pretpostavke se odnose na adekvatno grupisanje pozicija aktive i pasive u bilansu stanja, odnosno rashoda i prihoda u bilansu uspjeha i uspostavljanje svrsishodnog redosljeda tako formiranih grupa.

Kod bilansa stanja, pozicije aktive grupišu se prema principu rastuće ili opadajuće likvidnosti, a pozicije pasive prema principu rastuće ili opadajuće dospjelosti. Pri tome, grupisanju pozicija prema principu rastuće likvidnosti u aktivi, odgovara grupisanje pozicija prema principu rastuće dospelosti u pasivi. Obrnuto, principu opadajuće likvidnosti u aktivi, odgovara princip opadajuće dospelosti u pasivi.

Kod bilansa uspjeha, grupisanje pozicija rashoda i prihoda za potrebe finansijske analize, bazira se na realizaciji ideje o razdvajanju komponenti poslovnog rezultata (poslovnih prihoda i poslovnih rashoda) od elemenata neposlovnog ili neutralnog rezulata (finansijskih i vanrednih prihoda i finansijskih i vanrednih rashoda). Za potrebe finansijske analize, bilans uspjeha može biti prikazan na osnovu dvije metode: (a) metodi ukupnih troškova i (b) metodi prodatih učinaka. U kontekstu ovdje navedenog, na kraju treba istaći i to da je za potrebe finansijske analize takođe neophodno pripremiti i bilans novčanih tokova (bilans gotovine).

5. ANALIZA POKAZATELJA ( RACIO ANALIZA )

Racio analiza predstavlja proizvod različitih finansijskih izvještaja, a njen značaj se ogleda prvenstveno u tome što sumira ključne odnose i rezultate koji ukazuju na finansijske performanse privrednog društva. Racio analiza je praktično sredstvo kontrole u procesu upravljanja finansijskim sistemom privrednog društva jer omogućava sljedeće:

1. Sagledavanje trendova u finansijskom poslovanju privrednog društva; 2. Poređenje finansijskih karakteristika konkretnog privrednog društva sa

drugim privrednim društvima u okviru iste delatnosti ili privredne grane; 3. Utvrđivanje međuzavisnosti između faktora koji utiču na finansijski uspjeh

privrednog društva.

Stavljanjem u odnos jednih prema drugim bilansnim pozicijama, odnosno jednih finansijskih parametara sa drugima, sagledavaju se mnogo traženiji pojedini finansijski aspekti poslovanja privrednog društva, što u stvari predstavlja osnovnu suštinu racio analize. Analogno tome, logično proizlazi zaključak da je osnovna svrha utvrđivanja finansijskih racio brojeva (pokazatelja) pružanje „pomoći“ menadžmentu privrednog društva u planiranju, kontroli i odlučivanju. Rezultat toga jeste postojanje tzv. „univerzalnih racia“ koji se izračunavaju i prate u svim privrednim društvima, ali i onih racia koji su proizvod različitih specifičnosti

101

određenih djelatnosti ili pojedinih privrednih društava

Racio brojevi predstavljaju odnose jedne bilansne pozicije prema drugoj izražene u prostoj matematičkoj formuli. Pri tome, ove relacije su od izuzetnog značaja za ocjenu finansijskog položaja (statusa) privrednog društva, kao i za ocjenu upravljanja privrednim društvom. Razumljivo je da međusobna uslovljenost između pojedinih bilansnih pozicija mora konstantno da bude provjeravana pomoću unapijred postavljenih normi ili standarda. To proizlazi iz činjenice da norme ili standardi predstavljaju bazičan elemenat kontrole bez koga mehanizam kontrole ne bi mogao da funkcioniše. Otuda, svi značajniji elementi poslovanja (pokazatelji, indikatori i sl.) koji se mogu kvantifikovati definišu se kao standardi kontrole. Oni ujedno predstavljaju bitan elemenat sistema informisanja u kontroli, jer ukazuju na one aktivnosti gdje ostvareni rezultati odstupaju od planova.

Kada je u pitanju analitička interpretacija racio brojeva konkretnog privrednog društva, finansijskim analitičarima obično stoji na raspolaganju više standarda među kojima treba izdvojiti sljedeće:

1. racio brojevi koji se zasnivaju na registrovanoj finansijskoj i poslovnoj prošlosti svakog konkretnog privrednog društva;

2. racio brojevi odabranih privrednih društava, posebno onih koja se smatraju najuspješnijim u određenoj privrednoj grani;

3. racio brojevi koji su utvrđeni na bazi informacija iz tekućeg finansijskog plana konkretnog privrednog društva i

4. racio brojevi određene privredne grane kojoj pripada konkretno privredno društvo.

Iako je činjenica da u opštem kontekstu finansijske analize, svaki od navedenih standarda ima svoju analitičku vrijednost, ipak preovladava mišljenje da granski standardi koji odražavaju prosječne finansijske i poslovne uslove određene privredne grane predstavljaju najprihvatljivije kriterijume za relevantnu ocjenu uspešnosti finansijske i poslovne aktivnosti privrednog društva.

Inače, u zavisnosti od toga čemu treba da služe, svi racio brojevi se mogu klasifikovati u nekoliko svodnih grupa finansijskih pokazatelja. Pri tome, ne postoji jedna opšteprihvaćena i jednoobrazna klasifikacija racio brojeva. Međutim za potrebe finansijske analize najčešće se koriste sljedeće osnovne grupe pokazatelja koji se izvlače iz bilansa stanja i bilansa uspjeha, to su:

1. Pokazatelji (racia) likvidnosti 2. Pokazatelji (racia) aktivnosti 3. Pokazatelji (racia) finansijske strukture 4. Pokazatelji (racia) rentabilnosti 5. Pokazatelji (racia) tržišne vrijednosti.

U nastavku izlaganja mi ćemo za potrebe ovog poglavlja obraditi sve navedne grupe pokazatelja (racia). Pri tome, analitički smisao navedne klasifikacije racio brojeva ne treba posebno objašnjavati. U vezi s tim, mnogo je važnije istaći činjenicu da se racio analiza ne smije izjednačiti sa pukom kalkulacijom pojedinih pokazatelja (racia), jer je racio analiza mnogo šira od toga. Naime, racio analiza je samo analitička tehnika dok je glavni akcenat na interpretaciji racia u smislu toga šta ona pokazuju, koja im je informaciona vrijednost i kako ih upotrebiti.

Međutim, interpretacija pokazatelja u obliku racio brojeva prilično je delikatna i

102

zahtijeva maksimalnu opreznost. U vezi s tim, neophodno je apostrofirati nekoliko važnih napomena:

1. od svakog pojedinačnog racio pokazatelja treba očekivati samo ono čemu je on posvećen,

2. svako širenje informacionog interesa nužno podrazumijeva kombinovano razmatranje više racio pokazatelja, i

3. samo na osnovu posmatranja svih racio pokazatelja mogu se donositi konačne ocjene finansijskog i prinosnog položaja privrednog društva, što takođe podrazumijeva i poređenje racio pokazatelja između privrednog društva, ili sa grupacijom u koje privredno društvo spada.

Zbog toga racio brojevi ne dopuštaju donošenje potpuno tačne i precizne ocjene o pojavi, već služe samo kao pouzdani signalizatori određenih tendencija u kretanju pojava. Ali, s obzirom na računsku preciznost racio pokazatelja oni se ipak smatraju veoma prikladnim metodom pripremanja relevantnih informacija o finansijskom položaju i rentabilnosti privrednog društva. Racio pokazatelji se računaju upravo iz razloga da bi se stvorila dragocijena informaciona podloga za donošenje određenih poslovnih odluka u privrednom društvu.

5.1. POKAZATELJI (RACIA) LIKVIDNOSTI

U stručnoj literaturi postoje različite interpretacije pojma likvidnosti. Prema starijim interpretacijama likvidnost se definisala kao sposobnost nekog nenovčanog oblika sredstava da se transformiše, odnosno vrati u novčani oblik. U ovom slučaju radi se o likvidnosti osnovnih i obrtnih sredstava tj. likvidnosti ulaganja. U vezi s tim, visok stepen likvidnosti postiže se visokim stepenom likvidnosti imovine. Međutim, odmah treba reći da je ova interpretacija likvidnosti statična i nepotpuna, jer ne vodi računa o obavezama privrednog društva. Stoga, novije interpretacije dovode stanje likvidnosti dijelova imovine u vezu sa obavezama privrednog društva. Analogno tome, smatra se da pod likvidnošću treba podrazumijevati sposobnost privrednog društva da u roku može izmiriti svoje obaveze prema povjeriocima. Ovako shvaćena likvidnost obuhvata tri osnovna elementa:

1. dospjele obaveze, 2. vremenske rokove i 3. sredstva plaćanja.

Da bi se postigla i održavala likvidnost ovi elementi moraju biti vremenski i vrijednosno usklađeni. To znači da iznos raspoloživih novčanih sredstava mora biti jednak iznosu dospjelih obaveza u vrijeme njihovog dospijeća. Posmatrano sa ovog aspekta, likvidnost se može označiti kao finansijska ravnoteža privrednog društva, s obzirom na to da finansijska ravnoteža privrednog društva podrazumijeva da su novčani izdaci koje privredno društvo mora u određeno vreme učiniti pokriveni njegovim novčanim primanjima. Drugim riječima privredno društvo je likvidno onda, kada je sposobno da bezuslovno izmiri svoje obaveze u onom momentu kada one dospijevaju za plaćanje i to bez ograničenja u pogledu visine i roka. Da bi privredno društvo to moglo izvršiti, nesumnjivo je da ono mora imati onoliko novčanih sredstava koliko iznose dospjele obaveze, odnosno mora imati finansijsku ravnotežu između raspoloživih novčanih sredstava i dospjelih obaveza. Analogno tome, likvidnost predstavlja finansijsko stanje privrednog društva u kome postoji usklađenost između priticanja novčanih sredstava i dospjelih obaveza.

103

Prema tome, da bi se održao kontinuitet likvidnosti, potrebna je vremenska i vrijednosna usklađenost dospjelih obaveza, vremenskih rokova i sredstava plaćanja. S obzirom na to da je likvidnost jedno od osnovnih načela finansijske politike privrednog društva, ona je determinisana i brzinom pretvaranja imobilisanih sredstava u novac, s jedne strane, i brzinom dospijeća obaveza za plaćanje, s druge strane. Brzina pretvaranja imobilisanih sredstava u novac zavisi od roka upotrebe sredstava i rizika njihovog pretvaranja u novac u datom vremenskom intervalu. Pri tome zavisno od dužine vremena transformacije imobilisanih sredstava u gotovinu, postoje i različiti stepeni likvidnosti sredstava. Brzina dospijeća obaveza zavisi prvenstveno od roka raspoloživosti pojedinih izvora. Takođe na stepen likvidnosti utiče vrsta i veličina pojedinih izvora sredstava iz kojih privredno društvo finansira svoj tok reprodukcije. Generalno gledano treba imati u vidu da je likvidnost moguće posmatrati sa nekoliko različitih aspekata i to kao:

1. Sadašnja (trenutna) likvidnost 2. Opšta (tekuća) likvidnost 3. Redukovana (rigorozna) likvidnost 4. Perspektivna (buduća) likvidnost 5. Optimalna likvidnost.

1. Sadašnja odnosno trenutna likvidnost, podrazumijeva stanje likvidnosti privrednog društva ako se likvidnost obezbjeđuje posmatranog dana. Zbog toga, sadašnja likvidnost pokazuje samo trenutnu mogućnost plaćanja dospjelih obaveza privrednog društva. Koefi cijent sadašnje likvidnosti izračunava se po obrascu:

Koeficijent trenutne likvidnosti = Raspoloživa novčana sredstva Dospjele obaveze

2. Koeficijent opšte ili tekuće likvidnosti podrazumijeva da osnovna sredstva treba da budu finansirana sopstvenim kapitalom, a obrtna sredstva da budu pokrivena kratkoročnim izvorima finansiranja. U vezi s tim, koeficijent opšte likvidnosti pokazuje sa koliko je KM obrtnih sredstava pokriven jedna KM kratkoročnih obaveza, što se uzima kao prvi indikator sigurnosti kojim su zaštićeni interesi kratkoročnih povjerilaca privrednog društva Koeficijent opšte likvidnosti izračunava se pomoću obrasca:

Koeficijent opšte likvidnosti = Ukupna obrtna sredstva Ukupne kratkoročne obaveze

3. Koeficijent redukovane ili rigorozne likvidnosti, proističe iz odnosa tekuće (obrtne) imovine umanjene za iznos zaliha i kratkoročnih obaveza. Ovaj koeficijent likvidnosti se često naziva berzanskim raciom likvidnosti, a takođe i ‘’ljutim’’ testom likvidnosti privrednog društva. U vezi s tim, može se reći da koeficijent rigorozne likvidnosti pokazuje sa koliko je KM novčanih sredstava pokriven svaka KM kratkoročnih obaveza. Koeficijent redukovane ili rigorozne likvidnosti izračunava se pomoću obrasca:

Koeficijent redukovane (rigorozne) likvidnosti = Raspoloživa novčana sredstva + Gotovina i gotovinski ekvivalenti

Kratkoročne obaveze odnosno,

Koeficijent redukovane (rigorozne) likvidnosti = Likvidna sredstva (Obrtna sredstva - Zalihe) Kratkoročne obaveze

104

4. Perspektivna ili buduća likvidnost, podrazumeva sposobnost privrednog društva da plati obaveze koje će dospjeti za isplatu u jednom određenom vremenskom intervalu (npr. za mjesec dana, za naredna tri mjeseca i sl.). Koeficijent perspektivne likvidnosti izračunava se po obrascu:

Koeficijent perspektivne likvidnosti = Novac na dan mjerenja likvidnosti + Potraživanja i hartije od vrijednosti koji će se unovčiti / Dospjele obaveze na dan mjerenja + Obaveze koje dospijevaju tokom posmatranog perioda

5. Koeficijent optimalne likvidnosti služi kao mjerilo ili standard za mjerenje u smislu koliki treba da bude koeficijent perspektivne likvidnosti. Izračunavanje koeficijenta optimalne likvidnosti vrši se tako što se najprije odrede procenti rizika unovčavanja potraživanja i hartija od vrijednosti, a zatim se izračuna apsolutni iznos potraživanja i hartija od vrijednosti koji se neće moći unovčiti. Nakon toga, izračunava se njihov procentualni iznos u odnosu na ukupna sredstva iskazana u brojiocu koeficijenta perspektivne likvidnosti, što u stvari predstavlja rizik unovčavanja. Koeficijent optimalne likvidnosti izračunava se po sljedećem obrascu:

Koeficijent optimalne likvidnosti = 100 / 100 - % rizika unovčavanja potraživanja HoV i nenovčanih sredstava

5.2. POKAZATELJI (RACIA) AKTIVNOSTI

Kao što je u nauci i praksi odavno poznato osnovni uslov za postojanje i razvoj privrednog društva jeste ulaganje. Pri tome privredno društvo je uvijek zainteresovano da iz tih ulaganja izvuče maksimalnu korist. Naime, privredno društvo ulaže u poslovna sredstva, obrtna i fiksna, sa namjerom da ih koristi efikasno što obavezno pretpostavlja njegovu težnju da se pomoću što manjih ulaganja, ostvari što veći obim poslovne aktivnosti. U finansijskom smislu, ovaj obim aktivnosti izražava se prihodima ili rashodima u bilansu uspjeha koji su rezultat ulaganja u fiksna i obrtna sredstva. Analogno tome, finansijski pokazatelji aktivnosti privrednog društva obuhvataju sve relativne odnose između prihoda i rashoda, s jedne strane i pojedinačnih i ukupnih ulaganja u poslovna sredstva, s druge strane, koji se u stručnoj literaturi nazivaju koeficijentima obrta poslovnih sredstava. U vezi s tim, treba reći da se u literaturi i praksi najčešće primjenjuju sljedeći koeficijenti (racia) obrta:

1. Koeficijent obrta dobavljača 2. Koeficijent obrta zaliha 3. Koeficijent obrta kupaca 4. Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava 5. Koeficijent obrta neto obrtnih sredstava 6. Koeficijent obrta fiksnih sredstava 7. Koeficijent obrta sopstvenih sredstava 8. Koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava.

1. Koeficijent obrta dobavljača – odnosi se u stvari na prosječnu dužinu vremenskog perioda dugovanja dobavljača za koji se vrši plaćanje prema njima. Ovo je veoma značajan pokazatelj aktivnosti privrednog društva, jer se iz ovog koeficijenta (racia) vidi brzina izmirenja obaveza prema dobavljačima. Ovaj racio (pokazatelj) se dobija tako što se ukupne godišnje nabavke (sirovina, materijala, robe, usluga) podijele sa prosječnim saldom dobavljača u toku godine, odnosno:

105

Koeficijent obrta dobavljača = Ukupne godišnje nabavke na kredit Prosječni saldo dobavljača u toku godine

2. Koeficijent obrta zaliha – predstavlja veoma značajan racio pokazatelj finansijskog upravljanja ovim izuzetno značajnim oblikom obrtnih sredstava. On se dobija stavljanjem u odnos cijene koštanja realizovanih proizvoda u jednoj godini sa prosječnim zalihama u toj istoj godini, odnosno:

Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda Prosječna vrijednost zaliha

3. Koeficijent obrta kupaca – često se naziva i koeficijent obrta potraživanja od kupaca. On predstavlja veoma značajan analitički pokazatelj jer pokazuje prosječno vrijeme potraživanja od kupaca. Iznos potraživanja od kupaca zavisi od obima realizacije, politike kreditiranja kupaca i efikasnosti naplate nastalih potraživanja. Imajući u vidu da ova potraživanja mogu predstavljati veoma značajnu poziciju ukupnih obrtnih sredstava, proizlazi stav da politika kreditiranja i naplate treba da budu predmet stalne kontrole i analize. Pri tome, koeficijent obrta kupaca kao značajan racio pokazatelj matematički se dobija kao količnik između neto prihoda od realizacije i prosječnog salda kupaca, odnosno:

Koeficijent obrta kupaca = Neto prihod od prodaje Prosječni saldo kupca

4. Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava – pokazuje uspješnost upravljanja obrtnim sredstvima. Naime, ovaj racio pokazatelj izražava koliko su prosječno puta u toku godine obrtna sredstva korišćena za plaćanje troškova i rashoda. Ovaj koeficijent (racio) dobija se stavljanjem u odnos ukupnih poslovnih rashoda iz bilansa uspjeha i prosječnih obrtnih (ukupnih) sredstava prema stanju na početku i kraju godine, odnosno: Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava = Ukupni poslovni rashodi

Prosječna obrtna sredstva

5. Koeficijent obrta neto obrtnih sredstava – izražava odnos između neto prihoda od prodaje (realizacije) i dugoročno finansiranih (pokrivenih) obrtnih sredstava. Uska međuzavisnost koja postoji između obima poslovne aktivnosti i dugoročno finansiranih obrtnih sredstava izražava se koeficijentom obrta neto obrtnih sredstava, odnosno: Koeficijent obrta neto obrtnih sredstava = Neto prihod od prodaje

Prosječna neto obrtna sredstva

6. Koeficijent obrta fiksnih sredstava – omogućava ocjenu efikasnosti korišćenja fiksnih sredstava. Ovaj racio pokazatelj predstavlja količnik iz odnosa neto prihoda od prodaje (realizacije) i prosječne nabavne vrijednosti fiksne imovine, odnosno: Koeficijent obrta fiksnih sredstava = Neto prihod od realizacije

Nabavna vrijednost fiksnih sredstava

7. Koeficijent obrta sopstvenih sredstava – pokazuje efikasnost upravljanja sopstvenim sredstvima. Pri tome sopstvena sredstva predstavljaju onaj dio vrijednosti poslovne imovine privrednog društva koji je pribavljen iz sopstvenih izvora finansiranja. Analogno tome, koeficijent obrta sopstvenih sredstava dobija se podjelom neto prihoda od realizacije sa ukupnim sopstvenim izvorima poslovnih sredstava, odnosno:

106

Koeficijent obrta sopstvenih sredstava = Neto prihodi od prodaje Sopstveni izvori finansiranja

8. Koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava – pokazuje efikasnost upravljanja ukupnim sredstvima. On je u stvari sintetički racio pokazatelj svih prethodno izloženih parcijalnih racio pokazatelja koji su u analitičkom kontekstu ovdje izraženi kao veoma značajni. Analogno tome, koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava se dobija podjelom neto prihoda od realizacije sa vrijednošću ukupnih poslovnih sredstava, odnosno: Koeficijent obrta ukupnih obrtnih sredstava = Neto prihodi od realizacije

Ukupna poslovna sredstva

5.3. POKAZATELJI ( RACIA ) FINANSIJSKE STRUKTURE

Ukupna poslovna sredstva privrednog društva mogu se finansirati iz različitih izvora finansiranja, koji se po kriterijumu pripadnosti dijele na pozajmljene i sopstvene. Upravo taj odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora finansiranja (obaveza) naziva se finansijskom strukturom privrednog društva koja se izražava na pasivnoj strani bilansa stanja, kao periodičnom izvještaju o njegovoj trenutnoj finansijskoj situaciji. U tom kontekstu, indikatori ili pokazatelji finansijske strukture privrednog društva, predstavljaju nezaobilazno sredstvo kojim se analitičari služe da bi procijenili finansijski položaj privrednog društva.

U kontekstu navedenog, moglo bi se reći da u stručnoj literaturi postoje različite interpretacije pojma solventnosti. Prema jednoj grupi autora pod solventnošću privrednog društva treba podrazumijevati njegovu sposobnost da u roku podmiruje troškove kamata i otplate dugoročnih obaveza prema ugovorenoj dinamici. Takođe, može se reći da je solventnost dugoročna finansijska sigurnost privrednog društva. Gledano sa pozicija investitora vlasničkog kapitala i dugoročnih povjerilaca, solventnost privrednog društva je isto što i stanje dugoročnih rizika ulaganja u privredno društvo. Međutim, za potrebe našeg izlaganja najprihvatljivija je definicija po kojoj solventnost predstavlja sposobnost privrednog društva da sa ukupnim sredstvima podmiri sve obaveze, pod pretpostavkom da sve one dospevaju u istom trenutku. Dakle, solventnost podrazumeva situaciju u kojoj su ukupna sredstva privrednog društva jednaka ili veća od ukupnih izvora sredstava posmatrano u određenom vremenskom intervalu. Ako je privredno društvo solventno, onda je ono i rentabilno u procesu poslovanja i ima opravdanje za korišćenje sredstava. Međutim, ako su ukupna sredstva privrednog društva manja od ukupnih izvora sredstava onda za preduzeće kažemo da je insolventno. U tom slučaju, privredno društvo posluje sa gubitkom koji predstavljja razliku između ukupnih sredstava i ukupnih izvora sredsatava.

U savremenoj privrednoj praksi, insolventnost privrednog društva najčešće je posljedica velike prezaduženosti koja proizlazi iz politike poslovnih banaka pri odobravanju kredita, zatim neadekvatnog zaduživanja kod povjerilaca, kao i pogrešnog vođenja finansijske politike privrednog društva itd. Zbog toga, da ne bi zapalo u stanje insolventnosti, privredno društvo mora u kraćim vremenskim intervalima da vrši analizu svoje zaduženosti. Zaduženost privrednog društva mjeri se odnosom sopstvenih i tuđih izvora sredstava. U vezi s tim, opšte je prihvaćeno pravilo da odnos između sopstvenih i tuđih izvora sredstava treba da bude jedan prema jedan (1:1). Prihvatanjem ovog pravila od strane privrednog društva

107

predstavlja za poverioce sigurnost da će svoja potraživanja moći naplatiti. Takođe, poštovanje ovog pravila za privredno društvo znači sigurnost u održavanju kontinuelne likvidnosti. Međutim, primjeri iz privredne prakse pokazuju da je moguće da privredno društvo bude likvidno i insolventno, odnosno nelikvidno i solventno. Zbog toga, odnos između likvidnosti i solventnosti privrednog društva mora biti predmet stalne analize i pažljivog praćenja.

Dugoročna finansijska sigurnost tj. solventnost privrednog društva, zavisi od brojnih faktora kao što su: (a) vrijednost i struktura imovine kojom privredno društvo raspolaže, (b) struktura izvora finansiranja ili ukupnog kapitala privrednog društva (sopstvenog i povjerilačkog) i (c) rentabilnost privrednog društva, odnosno njegova zarađivačka sposobnost (snaga).

Koefi cijenti (racia) solventnosti ili sigurnosti dobijaju se na osnovu podataka iz bilansa stanja i služe za identifikovanje i ocjenu finansijskog položaja (strukture) privrednog društva na dugi rok, vezano za njegovu sposobnost da izmiri svoje dugoročne obaveze. U stručnoj literaturi i privrednoj praksi razmatra se i primjenjuje veći broj racia solventnosti ili sigurnosti, jer nisu jednoobrazno definisana. Međutim, mi ćemo se ograničiti na razmatranje samo nekoliko najznačajnijih racia sigurnosti, to su:

1. koeficijent (racio) sigurnosti 2. Koeficijent (racio) zaduženosti 3. Koeficijent (racio) pokrića kamata 4. Koeficijent (racio) sigurnosti dugoročnih povjerilaca

1. Koeficijent (racio) sigurnosti – nastao je kao posljedica primjene zahtjeva klasičnog pravila finansiranja koje se tiče odnosa sopstvenog prema pozajmljenom kapitalu. Analogno tome, ovaj racio predstavlja izraz mogućnosti privrednog društva da prevlada teškoće koje se mogu eventualno pojaviti u njegovom poslovanju, a da pri tome ne bude ugrožena sigurnost povjerilaca. Ovaj racio kao relevantan pokazatelj sigurnosti ili solventnosti privrednog društva izražava se na sljedeći način:

Koeficijent (racio) sigurnosti = Sopstveni izvori finansiranja Pozajmljeni izvori finansiranja

2. Koeficijent (racio) zaduženost – predstavlja u stvari odnos pozajmljenih izvora finansiranja (pozajmljenog kapitala) prema ukupnim izvorima finansiranja (ukupnom kapitalu). Ovaj racio pokazuje stepen zaduženosti privrednog društva i obično se iskazuje u procentima. Drugim riječima, moglo bi se reći da ovaj racio pokazuje, sa jedne strane, učešće pozajmljenog kapitala u ukupno korišćenom kapitalu (podrazumijevajući pod pojmom „kapital“ sve izvore finansiranja koji su iskazani u pasivi), a sa druge strane, stepen pokrića aktive tuđim kapitalom, odnosno ukupnim obavezama. Koeficijent (racio) zaduženosti se izračunava pomoću sledećeg obrasca:

Koeficijent zaduženosti = Pozajmljeni izvori finansiranja • 100 Ukupna poslovna sredstva

3. Koeficijent (racio) pokrića kamata – utvrđuje se iz odnosa poslovnog dobitka i troškova kamata. U vezi s tim, na osnovu prethodnih izlaganja moglo se zaključiti da finansiranje iz obaveza prouzrokuje fiksne izdatke na ime kamata, koji u određenim situacijama za privredno društvo mogu predstavljati neočekivano veliko finansijsko opterećenje. Analogno tome, da bi se testirao stepen toga opterećenja, racio analiza utvrđuje koeficijent (racio) pokrića kamata iz poslovnog dobitka, odnosno:

108

Koeficijent (racio) pokrića kamata (RPK) = Poslovni dobitak Rashodi na ime kamate

4. Koeficijent (racio) sigurnosti dugoročnih povjerilaca – proizlazi iz odnosa dugoročnih obaveza i sopstvenog kapitala privrednog društva. On se zasniva na prirodnoj potrebi povjerilaca da umanje svoje rizike insistiranjem na značajnijem prisustvu vlasničkog (sopstvenog) kapitala u finansiranju imovine privrednog društva. Ovaj racio pokazatelj izračunava se po sljedećem obrascu:

Koeficijent (racio) sigurnosti dugoročnih povjerilaca = Dugoročna rezervisanja + Dugoročne obaveze Sopstveni kapital

5.4. POKAZATELJI ( RACIA ) RENTABILNOSTI

Rentabilnost je ekonomsko načelo poslovanja čijom se primjenom u praksi postiže takvo poslovanje u kojem se sa što manjim angažovanim sredstvima u reprodukciji ostvaruje što veća dobit. Istovremeno, rentabilnost predstavlja i parcijalno mjerilo efikasnosti poslovanja privrednog društva kojim se izražava efikasnost angažovanja sredstava u stvaranju dobiti privrednog društva. Rentabilnost je težnja svakog privrednog društva da ostvari što povoljniji finansijski rezultat tj. dobit u odnosu na angažovana sredstva. Pri tome, važi pravilo da što je odnos dobiti prema angažovanim sredstvima veći, veća je i rentabilnost. Takođe, važi i obrnuto. Posmatrano sa aspekta privrednog društva rentabilnost se ispoljava kao mjerilo efikasnosti upravljanja. Generalno posmatrano rentabilnost kao ekonomsko načelo ostvaruje se u sljedećim slučajevima:

1. Kada se pri istim angažovanim sredstvima ostvaruje veća dobit; 2. Kada se pri istom ostvarenju dobiti smanjuju angažovana sredstva; 3. Kada se uvećavaju i dobit i angažovana sredstva, pri čemu dobit raste brže od

angažovanih sredstava; 4. Kada se smanjuju i dobiti i angažovana sredstva, pri čemu je stepen

smanjenja angažovanih sredstava veći od stepena smanjenja dobiti; 5. Kada se smanjuju angažovana sredstva povećava se dobit.

U kontekstu problema koje razmatramo, treba reći da mjerenje rentabilnosti predstavlja sredstvo kontrole realizacije ciljeva privrednog društva. Analogno tome, budući da upoređivanje apsolutnog iznosa ostvarenog poslovnog rezultata sa planiranim rezultatom nije pouzdano sredstvo kontrole jer ne uzima u obzir visinu kapitala ili sredstava sa kojima je poslovni rezultat ostvaren, proizlazi da kao mjera kontrole rentabilnosti treba da služe «racio brojevi» koji se izvode na osnovu bilansa stanja i bilansa uspjeha. U vezi s tim, za analitičke svrhe mjerenja rentabilnosti, koristi se više različitih racio brojeva koji se nalaze u međusobnom korelacionom odnosu:

1. Stopa poslovnog dobitka 2. Stopa neto dobitka 3. Stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva 4. Stopa prinosa na sopstvena sredstva

1. Stopa poslovnog dobitka – dobija se isključivo na osnovu podataka iz bilansa uspjeha i ona pokazuje parcijalno učešće poslovnog dobitka u poslovnim prihodima. Analogno tome, ovaj pokazatelj spada u tzv. parcijalne pokazatelje rentabilnosti privrednog društva.

109

Stopa poslovnog dobitka dobija se neposredno iz sljedećeg obrasca:

Stopa poslovnog dobitka = Poslovni dobitak • 100 Poslovni prihodi

2. Stopa neto dobitka – dobija se isključivo na osnovu podataka iz bilansa uspjeha i ona pokazuje parcijalno učešće neto dobitka u poslovnim rashodima. Analogno tome, ovaj pokazatelj spada u tzv. parcijalne pokazatelje rentabilnosti privrednog društva. Stopa neto dobitka dobija se neposredno iz sljedećeg obrasca:

Stopa neto dobitka = Neto dobitak • 100 / Poslovni prihodi

3. Stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva – drugačije se naziva i racio rentabilnosti ukupnog kapitala. Ona se dobija na osnovu podataka iz bilansa stanja i bilansa uspjeha, te spada u tzv. globalne pokazatelje rentabilnost privrednog društva i. Poslovni dobitak, u finansijsko-računovodstvenom smislu, predstavlja prinos na ulaganja u ukupna poslovna sredstva koja su korišćena za obavljanje redovne poslovne aktivnosti privrednog društva u tekućem periodu. Sledstveno tome, stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva dobija se neposredno iz sljedećeg odnosa:

Stopa prinosa na poslovna sredstva = Poslovni dobitak Prosječna poslovna sredstva 4. Stopa prinosa na sopstvena sredstva – drugačije se naziva i racio rentabilnosti sopstvenog kapitala. Imajući u vidu da je stalno povećanje sopstvenih sredstava u ukupnim poslovnim sredstvima predominantan finansijski cilj poslovanja privrednog društva, proizlazi da relativni odnosi između neto dobitka i sopstvenih sredstava predstavljaju u stvari najznačajniji kvantitativni pokazatelj u finansijskoj analizi. Ovaj relativni odnos naziva se upravo stopom prinosa na sopstvena sredstva.

Stopa prinosa na sopstvena sredstva može se neposredno utvrditi na osnovu sljedeće matematičke formule: Stopa prinosa na sopstvena sredstva = Neto dobitak / Prosječna sopstvena sredstva

5.5. POKAZATELJI ( RACIA ) TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI

Pokazatelji tržišne vrijednosti karakteristični su za tzv. korporativna (akcionarska) privredna društva pa se često nazivaju i pokazatelji vlasništva. Akcionari se stalno nalaze u situaciji da traže odgovore na pitanja kao što su: kupiti ili ne akcije nekog privrednog društva, prodati akcije koje već posjeduju ili ne, kako komponovati ukupni portfolio akcija koje drže itd. Odluke ove vrste donose se na bazi očekivanih prinosa po osnovu akcija o kojima se odlučuje. Očekivani prinos akcionarima uključuje očekivane dividende i očekivane kapitalne dobitke kao razliku između tržišne vrijednosti i nominalne vrijednosti akcija. Pri proceni tih prinosa koriste se informacije svih vidova finansijske analize. Analogno tome, kada imamo u vidu racio analizu prinosa akcionarima, onda se najčešće misli na mjerenje, tumačenje i informaciono korišćenje sljedećih pokazatelja (racia):

1. Neto dobitak po akciji 2. Racio cijene i neto dobitka po akciji 3. Racio plaćanja dividende 4. Dividendna stopa 5. Knjigovodstvena vrijednost po akciji 6. Racio tržišne i knjigovodstvene vrijednosti akcija

110

1. Neto dobitak po akciji – odnosi se na veličinu ostvarenog neto dobitka po običnoj akciji. Ovaj pokazatelj se izračunava kao relativni odnos neto dobitka ostvarenog u toku poslovne godine i ukupnog broja izdatih (emitovanih) običnih akcija. Ove relacije mogu se izraziti pomoću sljedeće formule: Neto dobitak po akciji = Neto dobitak / Broj emitovanih običnih akcija

2. Racio cijene i neto dobitka po akciji – proizlazi iz odnosa kupoprodajne cijene obične akcije i neto dobitka po akciji. Ovaj pokazatelj spada u visoko kotirane indikatore vrijednosti neke akcije. On se izračunava pomoću sljedeće matematičke formule: Racio cijene i neto dobitka po akciji = Tržišna cijena po akciji Neto dobitak po akciji

3. Racio plaćanja dividende – predstavlja procentualno učešće dividendi po osnovu običnih akcija u dobitku koji može biti pripisan vlasnicima običnih akcija privrednog društva. Racio plaćanja dividende izračunava se kao odnos dividendi po osnovu običnih akcija i neto dobitka koji ostaje na slobodnom raspolaganju vlasnicima običnih akcija, nakon odbitka preferencijalnih dividendi. On se dobija na osnovu obrasca:

Racio plaćanja dividende = Isplaćena dividenda po akciji • 100 Neto dobitak po akciji

4. Dividendna stopa – pokazuje tekući prinos koji vlasnik akcija ostvaruje u odnosu na tržišnu vrijednost akcija. Analogno tome, ovaj pokazatelj se dobija iz relativnog odnosa dividende po akciji i tržišne cijene po akciji primjenom sljedećeg obrasca:

Dividendna stopa = Dividenda po akciji • 100 Tržišna cijena po akciji

5. Knjigovodstvena vrijednost po akciji – utvrđuje se kao odnos sopstvenog kapitala i broja emitovanih običnih akcija, što se izražava putem sljedećeg obrasca:

Knjigovodstvena vrijednost po akciji = Ukupni sopstveni kapital Broj izdatih običnih akcija

6. Racio tržišne i knjigovodstvene vrijednosti akcija – povezuje ukupnu tržišnu kapitalizaciju korporativnog privrednog društva prema ukupnim sredstvima akcionara. Ovaj racio utvrđuje se kao odnos tržišne i knjigovodstvene vrijednosti akcije, tj. primenom obrasca:

Racio tržišne i knjigovodstvene vrijednosti akcija = Tržišna vrijednost akcija : Knjigovodstvena vrednost akcija

6. ANALIZA NETO OBRTNOG FONDA

Neto obrtni fond predstavlja dio sopstvenog kapitala i dugoročnih obaveza koje su iskorišćene za finansiranje obrtnih sredstava. Neto obrtni fond se utvrđuje na bazi bilansa stanja poslovnih sredstava, pri čemu bilans mora biti uravnotežen. U slučaju da bilans stanja nije uravnotežen, onda se prvo mora uspostaviti bilansna ravnoteža u podbilansu poslovnih sredstava.

Neto obrtni fond, odnosno neto obrtna sredstva predstavljaju izuzetno značajnu kategoriju u upravljanju finansijama. U vezi s tim, postavlja se pitanje: U koju svrhu se koristi neto obrtni fond i kakav značaj on može da ima za upravljanje finansijama

111

privrednog društva? Pitanje je utoliko logičnije ako se ima u vidu činjenica da neto obrtni fond ne predstavlja apsolutnu veličinu (mjeru), pa se analogno tome, ne može koristiti u svrhe statičke analize finansijskog položaja privrednog društva. Drugim riječima, moglo bi se reći da je neto obrtni fond jedan od veoma važnih instrumenata analize finansijskog položaja privrednog društva, isto kao što su to i racio brojevi. Međutim, dok racio analiza svoje zaključke zasniva na karakterističnim relacijama pojedinih logički povezanih bilansnih dijelova, analiza neto obrtnog fonda uvijek polazi od cjeline bilansa i svoje zaključke zasniva isključivo na karakterističnim promjenama cjeline u kretanju. Zbog toga, racio analiza ima karakter induktivne i statičke metode istraživanja, dok analiza neto obrtnog fonda ima sve osobine deduktivne i dinamičke metode istraživanja. To znači, da su mogućnosti ove dvije metode de facto iste, ali su putevi različiti.

6.1. POJAM I SADRŽAJ NETO OBRTNOG FONDA

Poznato je da „zlatna“ pravila finansiranja, odnosno bilansno pravilo u širem smislu zahtijeva da dugoročno vezana sredstva (imobilizacije i zalihe) budu finansirana iz dugoročnih izvora (sopstvenih i tuđih). Inače, većina finansijskih teoretičara smatra da poštovanje pomenutog pravila finansiranja stvara uslove za uspostavljanje i održavanje dugoročne finansijske ravnoteže privrednog društva. Analogno tome, u cilju analize, planiranja i kontrole dugoročne finansijske ravnoteže, osim prethodno već razmotrenih racio brojeva, konstruisan je još jedan poseban analitički instrument koji je poznat pod nazivom neto obrtni fond, odnosno neto obrtna sredstva. Pri tretiranju ove problematike u literaturi se oba prethodno pomenuta izraza, neto obrtni fond i neto obrtna sredstva, ravnopravno koriste. Shodno tome, u opticaju su i dvije alternativne definicije, kao i dvije formule za njihovo izračunavanje. Logično, ove činjenice nameću potrebu za preciznijim definisanjem i objašnjenjem sadržine ova dva termina, kako bi se izbjegli eventualni nesporazumi pri njihovoj upotrebi.

Pojam neto obrtni fond – podrazumeva računsku veličinu koja je jednaka razlici između dugoročnih izvora (dugoročnog kapitala - sopstvenog i tuđeg) i neto imobilizacija (knjigovodstvena vrijednost stalnih sredstva na dan bilansiranja)..

Pojam neto obrtna sredstva – podrauzumijeva računsku veličinu koja je jednaka razlici između obrtnih sredstava i kratkoročnih obaveza.

Na osnovu prethodno izloženih objašnjenja neto obrtnog fonda (NOF) i neto obrtnih sredstava (NOS), vidljivo je da između ove dvije veličine do kojih se dolazi putem različitih formula, postoji aritmetička jednakost. Takođe, navedene definicije upućuju na zaključak da neto obrtni fond i neto obrtna sredstva imaju isto materijalno značenje. Jedina razlika je u tome što prva definicija (NOF) akcentira dugoročne izvore upotrebljene za finansiranje dijela obrtnih sredstava, dok druga definicija (NOS) potencira obrnuti redosljed, tj. akcenat je na dijelu obrtnih sredstava finansiranim iz dugoročnih izvora. Međutim, u oba slučaja suština je identična. Naime, u pitanju je ista veličina posmatrana iz dva različita ugla. Analogno tome, potpuno je opravdana paralelna i ravnopravna upotreba oba termina, što se odnosi i na postupak izračunavanja neto obrtnog fonda i neto obrtnih sredstava.

Prethodno izlaganje u vezi sa definisanjem, odnosno interpretacijom neto obrtnog fonda i neto obrtnih sredstava, ukazuje na to da se u suštini radi o finansijsko-analitičkoj konstrukciji čisto računskog karaktera koja je izvedena u kontekstu „zlatnog“ bilansnog pravila finansiranja, a ne o nekoj konkretnoj bilansnoj poziciji u

112

smislu realnog izvora finansiranja kao što bi se brzopleto moglo zaključiti iz jednog ili drugog naziva.

6.2. VISINA I PROMJENE NETO OBRTNOG FONDA

Analiza finansijskog položaja i izvođenje zaključaka o kvalitetu upravljanja finansijama privrednog društva na osnovu neto obrtnog fonda pretpostavlja poznavanje njegovog obima. U vezi s tim, postavlja se pitanje koji je to potreban nivo, odnosno visina neto obrtnog fonda koja bi se mogla smatrati optimalnom. Time se vraćamo na zahjteve pravila finansiranja koja insistiraju na utvrđivanju opštih univerzalnih normi koje važe za sve prilike i za sva privrednog društva. Naime, visina neto obrtnog fonda je individualno uslovljena i zavisi od niza faktora, kao što su: vrsta i veličina privrednog društva, stopa rentabilnosti, politika nabavke i prodaje, odnos između sopstvenog i pozajmljenog kapitala, visina i uslovi korišćenja dugoročnih zajmova, politika razvoja privrednog društva itd. Analogno tome, kao prihvatljivo mišljenje u vezi sa potrebnom visinom neto obrtnog fonda mogla bi se prihvatiti konstatacija u smislu sljedećeg: pod normalnom visinom neto obrtnog fonda u jednom privrednom društvu može se smatrati svaki iznos neto obrtnog fonda koji obezbjeđuje optimalni poslovni rezultat (rentabilnost) i nesmetano izvršavanje dospjelih obaveza (likvidnost), ali ne samo u prošlosti nego i u doglednoj budućnosti.

Osnovna svrha utvrđivanja neto obrtnog fonda jeste ocjenjivanje dugoročne finansijske ravnoteže i to tako što se vrši poređenje trajnih zaliha sa neto obrtnim fondom. Ako neto obrtni fond postoji, on može biti veći od vrijednosti zaliha, jednak zalihama ili manji od iznosa zaliha. U vezi s tim, smatra se da jednakost neto obrtnog fonda i zaliha, označava postojanje dugoročne finansijske ravnoteže i uslova za održavanje likvidnosti u dijelu dugoročnog finansiranja. Ako je neto obrtni fond veći od zaliha onda se to tumači kao znak sigurnosti za održavanje likvidnosti u dijelu dugoročnog finansiranja, dok ako je neto obrtni fond manji u odnosu na zalihe onda se smatra da je u dijelu dugoročnog finansiranja ugroženo održavanje likvidnosti.

U toku poslovanja privrednog društva, kontinuirano se dešavaju promjene neto obrtnog fonda koje se odražavaju na finansijsko stanje u privrednom društvu. U vezi s tim, pod terminom promjene neto obrtnog fonda podrazumijeva se razlika između visine neto obrtnog fonda na kraju i na početku analiziranog perioda. Ona pokazuje iznos povećanja ili smanjenja neto obrtnog fonda u proteklom razdoblju. Pri tome, informacije po kom osnovu je došlo do povećanja ili smanjenja neto obrtnog fonda na kraju u odnosu na početak perioda veoma su značajne za finansijsku analizu, odnosno ocjenu finansijske situacije privrednog društva pomoću neto obrtnog fonda.

Promjene neto obrtnog fonda rezultat su događaja ili određenih stanja koji utiču na povećanje ili smanjenje. U vezi s tim, na povećanje neto obrtnog fonda utiču sve transakcije koje smanjuju imobilizacije i koje povećavaju dugoročne izvore. Takođe, važi i obrnuto tj. da na smanjenje neto obrtnog fonda utiču sve transakcije koje povećavaju imobilizacije i koje smanjuju dugoročne izvore. Zbog toga, pri upravljanju finansijama privrednog društva uvijek kada je to moguće treba da se svaka transakcija koja smanjuje neto obrtni fond pokrije transakcijom koja ga povećava. Ovakav stav proizlazi iz samog sistema obračuna neto obrtnog fonda jer se on dobija oduzimanjem imobilizacija od dugoročnih izvora ili (što je isto) oduzimanjem kratkoročnih izvora od ukupnih obrtnih sredstava.

113

6.3. UPOTREBA NETO OBRTNOG FONDA

Postojanje ili nepostojanje neto obrtnog fonda može biti veoma značajan indikator finansijskog potencijala privrednog društva. Pri tome poseban značaj se pridaje tzv. „varijacijama“ neto obrtnog fonda u nizu sukcesivnih obračunskih perioda. Pod terminom „varijacija“ neto obrtnog fonda, podrazumijeva se razlika između visine neto obrtnog fonda na kraju i na početku analiziranog perioda. Ona pokazuje iznos povećanja ili smanjenja neto obrtnog fonda u proteklom razdoblju. Informacije o promjenama (varijacijama) neto obrtnog fonda u nizu uzastopnih obračunskih perioda značajne su za finansijsku analizu i predstavljaju jednu od poluga upravljanja finansijama privrednog društva. Budući da neto obrtni fond ne predstavlja apsolutnu mjeru, on se ne može koristiti u svrhe statičke analize finansijskog položaja privrednog društva, već služi isključivo kao instrument dinamičke finansijske analize. To znači da predmet ispitivanja, visina i varijacije neto obrtnog fonda treba da obuhvataju najmanje 2-5 godina.

7. ANALIZA NOVČANOG TOKA

Analiza novčanog toka predstavlja jedan od instrumenata upravljanja finansijama koji je u poslednjoj deceniji bio predmet mnogih rasprava i svestranih analiza. Imajući u vidu činjenicu da je korišćenje ovog instrumenta upravljanja finansijama u tijesnoj vezi sa njegovom sadržinom, logično proizlazi potreba da se najpre ovaj pojam bliže definiše.

Međutim, imajući u vidu širu literaturu, moglo bi se reći da se pojam novčanog toka koristi u svoja dva osnovna značenja, to su:

a) kao stalna rijeka primanja i izdavanja koja protiču kroz privredno društvo (bruto novčani tok), ili kao razlika između primanja koja proizlaze iz prodaje robe i usluga i izdavanja koja se vezuju za proizvodnju roba i usluge (neto novčani tok).

b) Kao sume dobitaka, amortizacije i drugih troškova koji ne prouzrokuju izlaz gotovine kao dio primanja koja ostaju privrednom društvu i služe za isplatu dividendi, finansiranje investicija i za isplatu dugova, ili dio neto obrtnog fonda koji proizlazi iz poslovanja.

Novčani tok se u široj literaturi upotrebljava u dvostrukom smislu i to kao:

(a) bruto novčani tok i (b) neto novčani tok.

Bruto novčani tok, predstavlja novčani tok primanja i izdavanja novca u privrednom društvu. Drugim riječima, on predstavlja protok primanja i izdavanja novca koji protiče kroz privredno društvo. Bruto cash flow omogućava praćenje dinamike primanja i izdavanja novčanih sredstava.

Neto novčani tok, predstavlja razliku između primanja i izdavanja novčanih sredstava u privrednom društvu. Stoga neto novčani tok koristi se da bi se utvrdila raspoloživa novčana sredstva u privrednom društva koja se mogu koristiti u procesu otplate dospelih obaveza privrednog društva.

Predmet našeg daljeg razmatranja biće upotreba novčanog toka koncepta kao sredstva za analizu i ocjenu finansijske ravnoteže privrednog društva. U vezi s tim,

114

korišćenje cash flow koncepta u finansijskoj analizi pretpostavlja poznavanje sljedećih kompleksa pitanja:

1. ciljevi i predmet analize novčanog toka, 2. sačinjavanje bilansa novčanih tokova i 3. analiza bilansa novčanih tokova.235

7.1. CILJEVI I PREDMET ANALIZE NOVČANOG TOKA

Poslednjih godina u stručnoj literaturi analiza novčanog toka sve više se razmatra kao nezaobilazni pomoćni instrument finansijske analize. Mada je kompatibilna sa racio brojevima i neto obrtnim fondom, analiza novčanog toka, odnosno analiza bilansa novčanih tokova usmjerena je, prije svega, na tumačenje i obrazloženje visine i promjena racio brojeva i neto obrtnog fonda, na osnovu kojih se izvlači zaključak o finansijskoj siituaciji.

U vezi s tim, analiza analiza novčanog toka vrši se na osnovu bilansa novčanih tokova (ili bilansa tokova gotovine) koji čini treći segment finansijskog izveštavanja. Analogno tome, bilans novčanih tokova sa bilansom stanja i bilansom uspjeha čini nerazdvojnu cjelinu. Na taj način, pored bilansa stanja i bilansa uspjeha u sistem finansijskog izvještavanja uvodi se još jedan značajan finansijski izvještaj koji sadrži kombinovane podatke iz oba pomenuta bilansa, sa ciljem da se korisnicima ovog izvještaja omogući ocjena sposobnosti privrednog društva da generiše pozitivne tokove gotovine, odnosno da se procijeni njegova likvidnost i solventnost. Time se korisnicima omogućava da steknu cjelovit uvid u sljedeće:

(a) finansijsku poziciju i stanje obaveza i kapitala, čemu služi bilans stanja, (b) rezultate poslovanja i stepen profitabilnosti, čemu je namjenjen bilans uspjeha

i (c) informacije na osnovu kojih se može dati pouzdanija ocjena o likvidnosti i

solventnosti privrednog društva, čemu je namijenjen bilans novčanih tokova.

Smatra se da je primarni cilj analize bilansa novčanih tokova obezbeđivanje informacija o prilivu i odlivu gotovine iz poslovne aktivnosti privrednog društva, dok je sekundarni cilj obezbeđivanje uvida u investicione i finansijske aktivnosti privrednog društva. Pri tome, od esencijalnog je značaja da neto gotovinski tok iz poslovne aktivnosti bude pozitivan, jer se time stvara bitna pretpostavka za investiranje i finansiranje. Postoji opšta saglasnost u tome da analiza bilansa novčanih tokova treba da obezbjedi sljedeće:

1. Sagledavanje sposobnosti privrednog društva da generiše gotovinu i 2. ocjenu njegove likvidnosti i solventnosti.

Analogno tome, analiza novčanih tokova naziva se još i procjenom sloventnosti. To znači da je procjena solventnosti značajan segment analize novčanih tokova i sastoji se od analize ključnih pozicija bilansa novčanih tokova u vezi sa poslovnim, investicionim i finansijskim aktivnostima privrednog društva. Pri tome, predmet analize može biti ne samo bilans koji sadrži novčane tokove u proteklom periodu, već i planski bilans novčanih tokova. Kada je u pitanju planski bilans novčanih tokova, njegova osnovna svrha ogleda se u tome da doprinese uspostavljanju i održavanju zone optimalne likvidnosti što je jedan od ključnih zadataka finansijskog upravljanja gotovinom. U postupku analize bilansa novčanih tokova mora se poći, prije svega, od nastalih tokova gotovine u tekućoj godini. Istovremeno, uzimaju se u obzir i gotovinski tokovi iz prethodne godine. Na taj način omogućeno je uočavanje

115

promjena i tendencija u okviru novčanih tokova iz svih aktivnosti privrednog društva, a posebno kada se radi o neto novčanom toku po osnovu poslovne aktivnosti. Uočene promjene (varijacije) u okviru novčanih tokova treba sagledati uz maksimalno respektovanje i rezultata analize finansijskog položaja i uspješnosti poslovanja privrednog društva. Ovakav pristup biće od koristi u smislu toga da ocjene u vezi obrazloženja visine i promene racio brojeva i neto obrtnog fonda budu što pouzdanije.

7.2. SAČINJAVANJE BILANSA NOVČANIH TOKOVA

Da bi se bilans novčanih tokova mogao koristiti u analitičke svrhe, neophodno je sve poslovne transakcije privrednog društva koje imaju odraz na stanje novca i novčanih ekvivalenata grupisati u određene aktivnosti. Pri tome, treba koristiti prikladan kriterijum razvrstavanja. U vezi s tim, treba reći da se prema svom karakteru, novčani tokovi mogu grupisati na prilive i odlive novčanih sredstava koji potiču iz tri osnovne grupe aktivnosti privrednog društva, to su: a) Novčani tokovi iz poslovne aktivnosti b) Novčani tokovi iz investicione aktivnosti c) Novčani tokovi iz finansijske aktivnosti.

a) Novčani tokovi iz poslovne aktivnosti – odnose se na glavnu djelatnost privrednog društva, što znači da su oni primarno usmjereni na proizvodnju i prodaju proizvoda, robe i usluga. Stoga, poslovne transakcije koje proizlaze iz ove aktivnosti utiču na stvaranje neto dobitka ili gubitka. Sljedstveno tome, normalno je očekivati da će privredno društvo iz poslovnih aktivnosti generisati pozitivne novčane tokove. Obrnuto, negativni neto novčani tokovi trajnijeg karaktera, nesumnjivo bi privredno društvo vodili ka njegovoj likvidaciji. Samim tim, neto novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti čine ključni pokazatelj sposobnosti privrednog društva da stvara dovoljno gotovine za održavanje poslovne sposobnosti, nove investicije, uredno servisiranje obaveza prema kreditorima i isplatu prinosa vlasnicima privrednog društva, bez pribjegavanja spoljnim izvorima finansiranja.

b) Novčani tokovi iz investicione aktivnosti – odnose se na sve one transakcije koje su namijenjene ostvarivanju budućeg dobitka i novčanih priliva. Stoga, poslovne transakcije koje proizlaze iz ove aktivnosti obuhvataju prilive i odlive u vezi sa sticanjem i otuđivanjem dugoročne imovine i dugoročnih ulaganja (osnovna sredstva, nematerijalna ulaganja i dugoročni finansijski plasmani). Ovdje su novčani odlivi posljedica nastojanja da se održi operativna sposobnost postojećih kapaciteta, ili da se obezbjede kapaciteti za planirani rast privrednog društva. Sa druge strane, novčani prilivi nastaju kao posljedica prodaje dijelova osnovnih sredstava i povraćaja dugoročnih finansijskih plasmana. Međutim, novčani prilivi su uglavnom manjeg obima, pa su novčani tokovi iz investicionih aktivnosti često negativni. Radi sistematizacije, investicione aktivnosti privrednog društva mogu se klasifikovati u dvije osnovne grupe: ulaganja u dugotrajnu imovinu (stalna sredstva) i druga ulaganja.

c) Novčani tokovi iz finansijske aktivnosti – odnose se na poslovne transakcije koje imaju za posljedicu promjenu veličine i strukture kapitala i kreditnih izvora finansiranja. Novčani prilivi u ovom dijelu mogu nastati po osnovu emitovanja novih akcija privrednog društva, emisije obveznica i pribavljanja novih dugoročnih i kratkoročnih kredita. Sa druge strane, novčani odlivi mogu nastati kao posljedica otkupa sopstvenih akcija, otplate dugova i isplate dividendi.

116

Dakle, moglo bi se reći da novčani tokovi iz finansijske aktivnosti obuhvataju transakcije sa dvostrukim relacijama, to su: prvo, privredno društvo – vlasnci i drugo, privredno društvo – kreditori. Prva relacija, odnosi se na primanje novca od vlasnika (emisija akcija) i na vraćanje novca vlasnicima (dividende). Druga relacija, odnosi se na primanje novca putem zaduživanja privrednog društva (krediti, emisija obveznica) i na vraćanje novca putem servisiranja dugova (ne uključujući isplatu kamata, što ulazi u poslovne aktivnosti privrednog društva).

Ukupan neto novčani tok privrednog društva predstavlja zbir neto novčanog toka iz poslovnih aktivnosti, neto novčanog toka iz investicione aktivnosti i neto novčanog toka iz finansijske aktivnosti. Informacije o ukupnom neto novčanom toku omogućavaju da se sagleda sposobnost privrednog društva da generiše novčane tokove u različitim segmentima aktivnosti, da se bolje razumiju promene u finansijskoj strukturi i neto imovini privrednog društva, kao i da se sagleda povezanost između neto novčanih tokova i profitabilnosti privrednog društva. Za sastavljanje bilansa tokova gotovine mogu se koristiti dvije metode, direktna i indirektna. Razlika između ovih metoda je u načinu prikazivanja tokova gotovine iz poslovnih aktivnosti, dok se tokovi gotovine nastali iz investicione aktivnosti i finansijske aktivnosti prikazuju na potpuno isti način i po direktnoj i po indirektnoj metodi. Korišćenjem i jedne i druge metode treba da se dobiju isti iznosi novčanih sredstava za svaku poziciju iz bilansa novčanih tokova.

Direktna metoda izrade bilansa novčanih tokova, iskazuje bruto iznose osnovnih komponenti gotovinskih priliva i gotovinskih odliva, kao što su gotovina dobijena od kupaca i gotovina isplaćena dobavljačima i zaposlenima. Koristeći direktnu metodu, iznos neto gotovine koji je obezbjeđen poslovnim aktivnostima jednak je razlici između ukupnog iznosa bruto gotovinskih priliva i ukupnog iznosa bruto gotovinskih odliva nastalih iz poslovne aktivnosti privrednog društva. Primjenom direktne metode do novčanih tokova dolazimo direktno, otkrivanjem, koliko gotovine i gotovinskih ekvivalenata je došlo od kupaca, a koliko je otišlo u formi plaćanja dobavljačima, zaposlenima i drugim spoljnim entitetima za robu i usluge. Bilans novčanih tokova sastavljen po direktnoj metodi može imati sljedeću formu i sadržinu:

BILANS NOVČANIH TOKOVA ( direktna metoda )

R.B NAZIV POZICIJE IZNOS I Gotovinski tokovi iz poslovne aktivnosti 1. Naplata potraživanja od kupaca 129.000 2. Isplata dobavljačima (96.000) 3. Isplata zaposlenima (10.000) A Gotovina ostvarena poslovanjem (1-2-3) 23.000 4. Plaćena kamata (3.000) 5. Plaćen porez na dobitak (4.000) B Gotovinski tok iz poslovne aktivnoti (A – 4 - 5) 16.000 II Gotovinski tokovi iz investicione aktivnoti 1. Nabavka opreme (4.000) 2. Gotovina od prodaje dugoročnih HoV 2.000 3. Gotovinski tok iz investicione aktivnosti (1+2) (2.000)

117

III Gotovinski tokovi iz finansijske aktivnosti 1. Iznos od emisije akcija 6.000 2. Gotovinske isplate na ime dugoročnih kredita (4.000) 3. Gotovinski tok iz finansijske aktivnosti (1-2) 2.000 IV Neto gotovinski tok planske godine (B-C+D) 16.000 V Gotovina na početku planskog perioda 23.000 VI Gotovina na kraju planskog perioda (IV+V) 39.000

Indirektna metoda izrade bilansa novčanih tokova, u dijelu koji se odnosi na novčane tokove iz poslovne aktivnosti, polazi od pozicije neto dobitka (gubitka) koji se koriguje za negotovinske pozicije uključene u obračun rezultata i promjene u stanju zaliha, potraživanja i obaveza iz poslovnih aktivnosti. Dakle, polazna tačka za sastavljanje bilansa novčanih tokova po indirektnoj metodi jeste neto dobitak, a da bi se utvrdili novčani tokovi iz poslovnih aktivnosti sprovode se određena prilagođavanja neto dobitka.

Primjenom indirektne metode do novčanih tokova dolazimo indirektno (unazad) idući od neto dobitka. Planski bilans tokova gotovine sastavljen po indirektnoj metodi može imati sljedeću formu i sadržinu:

BILANS NOVČANIH TOKOVA ( indirektna metoda )

R.B.

NAZIV POZICIJE IZNOS

I Gotovinski tokovi iz poslovne aktivnoti A Neto dobitak prije oporezivanja 19.000

Prilagođavanja za: 1. Troškovi amortizacije 1.000 2. Rashodi za kamate 2.000 B Poslovni dobitak (A+1+2) 22.000 3. Povećanje kupaca (9.000) 4. Smanjenje zaliha 6.000 5. Povećanje dobavljača 4.000 C Gotovina ostvarena poslovanjem (B-3+4+5) 23.000 6. Plaćena kamata (3.000) 7. Plaćen porez na dobitak (4.000) D Gotovinski tok iz poslovne aktivnosti (C-6-7) 16.000 II Gotovinski tokovi iz investicione aktivnosti 1. Nabavka opreme (4.000) 2. Gotovina od prodaje dugoročnih HoV 2.000 E Gotovinski tok iz investicione aktivnosti (1-2) (2.000) III Gotovinski tokovi iz finansijske aktivnosti 1. Iznos od emitovanja akcija 6.000 2. Gotovinske isplate na ime dugoročnih kredita (4.000) F Gotovinski tok iz finansijske aktivnosti (1-2) 2.000 IV Neto gotovinski tok planske godine (D-E+F) 16.000 V Gotovina na početku planskog perioda 23.000 VI Gotovina na kraju planskog perioda (IV+V) 39.000

118

Obe navedene metode daju jednake iznose novčanih tokova iz poslovnih aktivnosti koji se zatim dopunjavaju novčanim tokovima iz investicionih aktivnosti i finansijskih aktivnosti privrednog društva. Međutim, smatra se da direktna metoda daje informaciono bogatije izvještaje o novčanim tokovima pa se privredna društva ohrabruju, ali ne i obavezuju, da koriste direktnu metodu u izradi izvještaja o novčanim tokovima. U vezi s tim, treba reći da banke i ostale finansijske institucije posebno zahtijevaju korišćenje direktne metode za prezentovanje infomacija o novčanim tokovima. Takav svoj stav one argumentuju time da je direktna metoda konzistentnija i da obezbjeđuje detaljnije informacije o prilivima i odlivima gotovine. U kontekstu svega prethodno navedenog, na kraju u formi zaključka treba apostrofirati činjenicu da je upotrebna vrijednost bilansa novčanih tokova determinisana sa dva ključna faktora, a to su: prvo, način klasifikovanja bilansnih pozicija, i drugo, izbor metoda u sastavljanju bilansa novčanih tokova.

7.3. BILANS NOVČANIH TOKOVA I KLJUČNI POKAZATELJI

Produbljena analiza bilansa novčanih tokova podrazumijeva dovođenje u vezu pojedinih informacija sadržanih u ovom bilansu sa informacijama koje sadrže bilans stanja i bilans uspjeha. Pri tome, precizno kvantifikovanje odnosa između karakterističnih veličina treba da pomogne potpunijem sagledavanju postojeće i perspektivne pozicije privrednog društva. Zbog toga u savremenim uslovima poslovanja osim osnovnih grupa finansijskih pokazatelja baziranih na bilansu stanja i bilansu uspjeha, sve više se naglašava i značaj finansijskih pokazatelja koji se temelje na novčanim tokovima. Imajući u vidu značaj upravljanja novčanim sredstvima, za ukupno poslovanje privrednog društva preporučljivo je vršiti i analizu podataka iz ostvarenog bilansa novčanih tokova. Ovo je posebno značajno u uslovima opšte nelikvidnosti privrednih društava. Pri tome, ove pokazatelje uvijek treba posmatrati u međuzavisnosti sa osnovnim (klasičnim) pokazateljima performansi privrednog društva. Najznačajniji finansijski pokazatelji performansi privrednog društva koji se temelje na novčanim tokovima jesu pokazatelji likvidnosti i solventnosti privrednog društva. Među njima posebno izdvajamo sljedeće:

1. Koeficijent pokrivenosti kratkoročnih obaveza gotovinom 2. Koeficijent pokrivenosti ukupnih obaveza gotovinom 3. Koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom 4. Koeficijent pokrivenosti dividendi gotovinom.

1) Koeficijent pokrivenosti kratkoročnih obaveza gotovinom – predstavlja noviji koncept testiranja likvidnosti privrednog društva nastao u kontekstu činjenice da u setu godišnjih računa privrednog društva postoji i bilans novčanih tokova. U brojniku ovog pokazatelja likvidnosti privrednog društva nalazi se neto novčani tok iz poslovanja, odnosno neto novčani priliv koji je ostvaren poslovnim aktivnostima privrednog društva nakon potrebnih ulaganja u obrtna sredstva i podmirenja poslovnih obaveza tokom obračunskog perioda. Ovaj podatak se preuzima direktno iz bilansa novčanih tokova i on predstavlja razliku između novčanih priliva i novčanih odliva po osnovu poslovnih aktivnosti. U nazivniku ovog pokazatelja nalaze se kratkoročne obaveze (preuzete iz bilansa stanja prethodnog i tekućeg obračunskog perioda), odnosno prosječne kratkoročne obaveze, budući da se radi o izvještajnom periodu od jedne godine. Analogno navedenom, koeficijent pokrivenosti kratkoročnih obaveza gotovinom utvrđuje se pomoću sljedeće formule:

Koecijent pokrivenosti kratkoročnih obaveza gotovinom =

119

Neto novčani tok iz poslovanja / Prosječne kratkoročne obaveze

Rezultirajući količnik navedene formule pokazuje sposobnost privrednog društva da isplati kratkoročne obaveze, odnosno sa koliko gotovine ostvarene poslovnim aktivnostima je pokrivena svaka novčana jedinica kratkoročnih obaveza. Što je ovaj koeficijent veći, to je manja vjerovatnoća da će privredno društvo imati problema sa likvidnošću. U vezi s tim, iskustva savremene privredne prakse pokazuju da ukoliko je ovaj koeficijent 40 % i više, smatra se da je preduzeće likvidno.

2) Koeficijent pokrivenosti ukupnih obaveza gotovinom – predstavlja veoma značajan pokazatelj solventnosti privrednog društva, odnosno sposobnosti privrednog društva da servisira svoje obaveze iz gotovine obezbjeđene poslovnim aktivnostima privrednog društva, a da pri tome ne mora da likvidira aktivu upotrebljenu u poslovnim operacijama. Brojnik ovog koeficijenta čini neto novčani tok obezbjeđen poslovnim aktivnostima, dok se u nazivniku nalaze ukupne obaveze (uključujući i dugoročna rezervisanja) utvrđene iz bilansa stanja obračunskog perioda.

Koeficijent pokrivenosti ukupnih obaveza gotovinom utvrđuje se pomoću sljedeće formule:

Koeficijent pokrivenosti ukupnih obaveza gotovinom = Neto novčani tok iz poslovanja / Ukupne obaveze

Rezultirajući količnik navedene formule pokazuje vremenski period koji je potreban za izmirenje ukupnih obaveza privrednog društva, pod pretpostavkom da se cijeli novčani tok iz poslovnih aktivnosti usmjeri za izmirenje obaveza. Što je ovaj koeficijent niži, to je veća vjerovatnoća da će privredno društvo imati finansijske probleme u budućem periodu. U vezi s tim, iskustva savremene privredne prakse pokazuju da ukoliko je ovaj koeficijent 20 % i više, smatra se da privredno društvo može da finansira svoje ukupne obaveze novčanim sredstvima obezbeđenim iz poslovnih aktivnosti, pod pretpostavkom da su spoljašnji izvori finansiranja postali preskupi ili ograničeni.

3) Koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom – predstavlja još jedan značajan pokazatelj likvidnosti privrednog društva u smislu njegove sposobnosti da servisira obaveze. Generalno gledano, ovaj pokazatelj služi za utvrđivanje sposobnosti privrednog društva da izvrši plaćanje kamata na svoje ukupno dugovanje i pokazuje broj puta koliko su odlivi gotovine za kamate bili pokriveni novčanim tokovima iz poslovnih aktivnosti. Brojnik ovog koeficijenta čini neto priliv gotovine iz poslovnih aktivnosti uvećan za plaćene kamate i poreze. U nazivniku se nalaze plaćene kamate po osnovu dugoročnih i kratkoročnih obaveza. Analogno navedenom, koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom utvrđuje se pomoću sljedeće formule:

Koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom = Neto novčani tok iz poslovanja + plaćene kamate + plaćeni porezi

Plaćene kamate za dugoročne i kratkoročne obaveze

Ne postoji neki opšti kriterijum u smislu koliko treba da iznosi koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom, već je to uglavnom stvar subjektivne procjene analitičara u privrednom društvu. Međutim, smatra se da ovaj koeficijent treba da bude uvijek veći od 1. To znači, da ukoliko je manji od 1, onda će se pojaviti neposredni rizik od nemogućnosti plaćanja dospjelih kamata, što će usloviti i potrebu da se novac za servisiranje tih obaveza mora nabavljati iz eksternih izvora finansiranja.

120

4) Koeficijent pokrivenosti dividendi gotovinom – takođe predstavlja jedan od značajnih pokazatelja likvidnosti privrednog društva u smislu njegove sposobnosti za isplatu dividendi. Zbog toga, akcionari su posebno zainteresovani za ovaj finansijski pokazatelj, budući da oni nerado ulažu novac u privredno društvo koje nema dovoljno novčanih sredstava koja se obezbeđuju iz poslovnih aktivnosti, a u cilju isplate dividendi. Bojnik ovog pokazatelja sastoji se od neto priliva gotovine iz poslovnih aktivnosti, dok nazivnik sadrži isplaćene dividende. Analogno tome, koeficijent pokrivenosti dividendi gotovinom utvrđuje se pomoću sjledeće formule:

Koeficijent pokrivenosti dividendi gotovinom = Neto novčani tok iz poslovanja / Plaećne dividende

Kao i prethodni pokazatelj (koeficijent pokrivenosti kamata gotovinom) i ovaj koeficijent mora da bude uvijek iznad 1. U suprotnom, ako je rezultirajući količnik navedene formule manji od 1, onda će privredno društvo nesumnjivo morati da se naknadno zadužuje da bi moglo isplatiti obaveze akcionarima po osnovu dividendi.

8. OCJENA BONITETA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Bonitet potiče od latinske riječi „bonus“ (bonus), koja u prevodu znači dobar. Kada je riječ o bonitetu privrednog društva, postoje dva pristupa ocjeni boniteta privrednog društva: uži i širi. U užem smislu, bonitet izražava kreditnu sposobnost privrednog društva, a u širem, njegovu ukupnu poziciju na tržištu: kvalitet i realnost razvojnih progarama, stepen iskorištenja kapaciteta, nivo produktivnosti rada, kvalitet investicionih programa, razvijenost poslovnih funkcija i sl.

Pristup bonitetu u širem smislu ukazuje da je za njegovo sagledavanje, osim finansijskog, neophodno obuhvatiti ukupne poslovne aspekte. Polazeći od toga, govori se o poslovnom i finansijskom bonitetu. Na osnovu zvaničnih finansijskih izvještaja – bilansa stanja, bilansa uspjeha i gotovinskog toka – vrši se proračun određenih finansijskih pokazatelja. Pomoću tih pokazatelja utvrđuje se finansijski bonitet privrednog društva.

U procesu vlasničkog prestruktuiranja privrednog društva, mnoga privredna društva vrše emisiju i prodaju akcija. Te aktivnosti se vrše u cilju povećanja sopstvenog kapitala privrednog društva. U takvim prilikama, bonitet privrednog društva je determinanta koja direktno utiče na cijenu akcija. Iz tog razloga, analiza boniteta doprinosi objektivnoj valorizaciji privrednog društva na finansijskom tržištu.

Analiza boniteta privrednog društva mora biti kontinuirana praksa menadžmenta privrednog društva. Na taj način omogućeno je pravovremeno uočavanje pogoršanja njegovog finansijskog položaja. Pravovremenost je ključni faktkor za preduzimanje adekvatnih poslovnih mjera i akcija i time spriječi pojava ozbiljnije krize. Krize u poslovanju, koje se pravovremeno ne saniraju dovode do stečaja, odnosno likvidacije. Nažalost, analiza boniteta privrednog društva se uopšte ne vrši u praksi. U veoma rijetkim slučajevima, to se čini sporadično i nekompetentno. Ocjena boniteta privrednog društva ne može se izvršiti bez:

1. analize finansijskog položaja, 2. analize prinosnog položaja i

3. analize imovinskog stanja.

121

8.1. ANALIZA FINANSIJSKOG POLOŽAJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Finansijski položaj privrednog društva izražava se obimom i strukturom sredstava i kapitala. Često, u teoriji i praksi, umjesto termina finansijski položaj, koriste se termini finansijska pozicija i finansijska situacija. Terminom finansijska situacija označava se novčano stanje privrednog društva. Finansijski menadžment privrednog društva vodi finansijsku politiku privrednog društva. Njome kreira strategiju i taktiku finansijskog upravljanja. Stručno vođenje finansijske politike je uslov, sa finansijskog aspekta, za stalnost, rast i razvoj privrednog društva.

Opstanak, rast i razvoj privrednog društva određen je finansijskim ugledom i položajem privrednog društva. Oni su međusobno uslovljeni i tijesno povezani. Bez dobrog finansijskog položaja, nema dobrog finansijskog ugleda privrednog društva. Od finansijskog ugleda i njegovog ukupnog boniteta, zavisiće mogućnost privrednog društva da pribavi izvore finansiranja.

Finansijski položaj privrednog društva može biti: (1) dobar, (2) prihvatljiv i (3) loš.

(1) Dobar finansijski položaj privrednog društva je:

1. ako njegova finansijska ravnoteža obezbjeđuje likvidnost na duži rok, 2. ako je njegova finansijska struktura takva da obezbjeđuje nezavisnost

privrednog društva u vođenju poslovne politike 3. ako se dio proširene reprodukcije finansira iz sopstvenih izvora.

(2) Prihvatljiv je onaj finansijski položaj privrednog društva u kojem postoji ravnoteža između dugoročno vezanih sredstava i kvalitetnih izvora (sopstveni kapital + dugoročni dug). Ovakav finansijski položaj privrednog društva obezbjeđuje privrednom društvu likvidnost, ali ne i sigurnost u poslovanju, jer nedostaje likvidna rezerva u izvorima sredstava.

Finansijska struktura kod privrednog društva, čiji se položaj kvalifikuje kao prihvatljiv, obezbjeđuje mu relativnu nezavisnost. Prihvatljiv finansijski položaj imaju ona privredn društva koja mogu da iz vlastitih izvora finansiraju samo prostu reprodukciju.

(3) Loš finansijski položaj privrednog društva proističe iz narušene finansijske ravnoteže koja ne obezbjeđuje održavanje likvidnosti na dugi rok, loše finansijske strukture i nemogućnosti da finansira prostu reprodukciju.

Ocjena finansijskog položaja privrednog društva zasniva se na:

1. Analizi finansijske ravnoteže, 2. Analizi zaduženosti, 3. Analizi održavanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima

inflacije, 4. Analizi solventnosti i 5. Analizi reproduktivne sposobnosti

1. Analiza finansijske ravnoteže privrednog društva Bilans stanja je osnovni dokument za analizu finansijske ravnoteže. Analiza finansijske ravnoteže je najvažnija karika u analizi finansijskog položaja privrednog društva. Ona je direktno povezana sa načelom stabilnosti finansijske politike. Kroz postojanje ili nepostojanje finansijske ravnoteže cijeni se kvalitet finansijskog

122

upravljanja. Kod analize finansijske ravnoteže privrednog društva posmatraju se sredstva i izvori finansiranja. Privredno društvo će imati finansijsku ravnotežu ako su njegova sredstva, po obimu i rokovima vezivanja, jednaka obimu i vremenu raspoloživosti izvora finansiranja.

Da bi se napravila kvalitetna analiza finansijske ravnoteže privrednog društva, potrebno je imati na raspolaganju bilansne izvještaje za poslednja tri perioda. Na taj način moguće je izvršiti vremensko poređenje i ustanoviti da li je finansijski položaj privrednog društva u tom periodu poboljšan ili ne.

Svaki imovinski oblik privrednog društva iskazan u aktivi bilansa stanja ima svoje vrijeme vezanosti ili imobilizacije. Vrijeme imobilizacije sredstava predstavlja vremenski period u kome se imovinski dio transformiše u likvidnu imovinu – novac. Svaki imovinski oblik ima različit stepen likvidnosti.

Likvidnost sredstava određena je:

1. vremenskim periodom za koji će imovina biti transformisana u novac, 2. brojem faza kroz koje treba da prođu sredstva da bi se transformisala u

novac i 3. stepenom rizika da će ta imovina biti transformisana u likvidnu imovinu.

Za potrebe analize finansijske ravnoteže privrednog društva, bilansne pozicije u aktivi se grupišu po principu rastuće likvidnosti, a u pasivi po principu rastuće dospjelosti, kao što je i prikazano na sljedećoj slici:

Bilans stanja

AKTIVA PASIVA

1. TRAJNO VEZANA SREDSTVA

- zemljište, - trajni izvori u druga privredna društva - nematerijalna ulaganja u trajna obrtna sredstva

500

1. TRAJNI IZVORI FINANSIRANJA

- sopstveni kapital, - rezerve

500

2. DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA

- osnovna sredstva, - dugoročni finansijski plasmani

300

2. DUGOROČNI IZVORI FINANSIRANJA

- dugoročni krediti, - dugoročna rezervisanja

300

3. KRATKOROČNO VEZANA SREDSTVA

- zalihe, - potraživanja, - novac

200

3. KRATKOROČNI IZVORI FINANSIRANJA

- kratkoročni krediti, - dobavljači

200

1.000 1.000

123

Vrijeme vezivanja nije isto za sva sredstva, niti su rokovi raspoloživosti izvora jednaki za sve izvore. Zbog toga, postoje različiti pokazatelji za iskazivanje finansijske ravnoteže.

Trajni i dugoročni izvori finansiranja nazivaju se kvalitetni izvori finansiranja. Dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva postoji, ako su dugoročno vezana sredstva u potpunosti jednaka kvalitetnim izvorima finansiranja.

Ako su dugoročno vezana sredstva manja od kvalitetnih izvora finansiranja, tada je u oblasti dugoročnog finansiranja privrednog društva stvorena sigurnost za održavanje likvidnosti na duži rok.

Ukoliko se u takvim uslovima obezbijedi jednakost između rokova unovčivosti kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih izvora finansiranja, tada ova razlika između kvalitetnih izvora i dugoročno vezanih sredstava predstavljala likvidnu rezervu koja bi omogućila permanentnu likvidnost privrednog društva.

Ukoliko su dugoročno vezana sredstva privrednog društva veća od kvalitetnih izvora, tada je dio dugoročno vezanih sredstava finansiran iz kratkoročnih izvora. Ovakvo stanje ugrožava tekuću i buduću likvidnost privrednog društva. Narušena dugoročna finansijska ravnoteža, pomjerena ka dugoročno vezanim sredstvima, ne znači istovremeno da će društvo biti nelikvidno. Ukoliko finansijski menadžment može da obezbjedi veće rokove raspoloživosti kratkoročnih izvora, nego što su rokovi imobilizacije kratkoročno vezanih sredstava, tada će biti održana likvidnost preduzeća. Ovdje je riječ o održavanju likvidnosti na kratki rok. Za obezbjeđenje permanentne likvidnosti, tj. likvidnosti na dugi rok potrebno je uspostaviti novu strukturu sredstava i izvora finansiranja.

Jednačina dugoročne finansijske ravnoteže direktno korespondira sa načelom finansijske stabilnosti i odgovara zlatnom bilansnom pravilu – u širem smislu. Načelo finansijske stabilnosti nalaže da odnos dugoročno vezanih sredstava i kvalitetnih izvora mora biti manji ili jednak jedinici. Ovaj odnos se naziva koeficijent finansijske stabilnosti. Zlatno bilansno pravilo, u širem smislu, zahtijeva da dugoročno vezana sredstva budu jednaka trajnim i dugoročnim izvorima.

Dugoročna finansijska ravnoteža preduzeća može se utvrditi na dva načina:

1. Utvrđivanjem koeficijenta dugoročne finansijske ravnoteže i 2. Na osnovu analilze neto obrtnog fonda.

Analiza dugoročne ravnoteže na bazi koeficijenta dugoročne finansijske ravnoteže

Dugoročna finansijska ravnoteža utvrđuje se odnosom dugoročno vezanih sredstava, sa jedne strane i trajnog kapitala i dugoročnih obaveza, sa druge strane. Pri tome, dugoročna finansijska ravnoteža postoji ako su dugoročno vezana sredstva jednaka kapitalu uvećanom za dugoročne obaveze. Dugoročna i kratkoročna finansijska ravnoteža međusobno su uslovljene.

Ocjena finansijskog položaja privrednog društva bazira se na analizi finanansijske stabilnosti, a kao pokazatelj finansijske stabilnosti privrednog društva najčešće se koristi koeficijent finansijske stabilnosti (KFS), koji se često naziva i koeficijent dugoročne finansijske ravnoteže. Ovaj pokazatelj može se izračunati pomoću sljedećih izvedenih i međusobno povezanih formula:

124

a) Koeficijent finansijske stabilnosti: KFS = DVS / DI

gde je: DVS – Dugoročno vezana sredstva, DI – Dugoročni izvori

b) Dugoročno vezana sredstva: DVS = FS + Z

gde je FS – Fiksna sredstva, Z – Stalne zalihe

c) Dugoročni izvori: DI = SI + DO

gde je SI – Sopstveni izvori, DO – Dugoročne obaveze

Koeficijent finansijske stabilnosti (KFS), kao pokazatelj dugoročne finansijske ravnoteže privrednog društva može imati sljedeća osnovna značenja:

a) KFS = 1, znači da je finansijska stabilnost privrednog društva prihvatljiva, jer su u oblasti dugoročnog finansiranja obezbjeđeni uslovi za održavanje likvidnosti privrednog društva Drugim rečima, obezbeđena je dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva, jer su dugoročno vezana sredstva jednaka planiranom sopstvenom kapitalu i dugoročnim obavezama. U ovoj situaciji, dugoročna finansijska ravnoteža direktno korespondira sa načelom finansijske stabilnosti i odgovara zlatnom bilansnom pravilu finansiranja, budući da načelo finansijske stabilnosti nalaže da odnos dugoročno vezanih sredstava i izvora finansiranja mora biti manji od jedan, ili barem jednak jedinici.

b) KFS > 1, znači da je finansijska stabilnost privrednog društva neprihvatljiva, jer u oblasti dugoročnog finansiranja nisu stvoreni uslovi za održavanje likvidnosti privrednog društva. Drugim riječima, nije obezbjeđena dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva, jer su dugoročno vezana sredstva veća od planiranog sopstvenog kapitala i dugoročnih obaveza. Na taj način, dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva pomjerena je u korist sredstava, što znači da je u oblasti dugoročnog finansiranja ugroženo održavanje likvidnosti.

c) KFS < 1, znači da je finansijska stabilnost privrednog društva dobra, jer su u oblasti dugoročnog finansiranja stvoreni ne samo uslovi, već i sigurnost za održavanje likvidnosti privrednog društva. Drugim riječima, objezbeđena je sigurnost u održavanju likvidnosti, budući da su dugoročno vezana sredstva manja od planiranog sopstvenog kapitala i dugoročnih obaveza. Na taj način, dugoročna finansijska ravnoteža privrednog društva pomjerena je u korist izvora što znači da su u oblasti dugoročnog finansiranja stvoreni uslovi za sigurnost u održavanju likvidnosti privrednog društva. U vezi s tim, treba reći da je finansijska stabilnost privrednog društva utoliko bolja što je koeficijent finansijske stabilnosti bliži nuli.

1.2. Analiza dugoročne ravnoteže na bazi neto obrtnog fonda

Ova analiza se sprovodi stavljanjem u odnos neto obrtnog gonda i stalnih zaliha (trajnih obrtnih sredstava). Ako je stepen pokrića 100%, tada je uspostavljena ravnoteža u oblasti dugoročnog finansiranja privrednog društva. Ako je stepen pokrića stalnih zaliha neto obrtnim fondom manji od 100%, tada ne postoje realni uslovi za održavanje permanentne likvidnosti.

Neto obrtni fond je dio kvalitetnih izvora finansiranja kojim se finansiraju obrtna sredstva. Ustvari, to je onaj dio obrtnih sredstava koja se finansiraju trajnim i dugoročnim izvorima finansiranja. Iz same definicije može se zaključiti da postoje dva načina utvrđivanja neto obrtnog fonda (neto obrtnih sredstava). Ako ovaj pojam posmatramo sa strane aktive bilansa stanja, tada koristimo termin neto obrtna

125

sredstva:

Neto obrtna sredstva = obrtna sredstva – kratkoročne obaveze

Ako se isti termin posmatra sa strane pasive bilansa stanja, koristi se termin neto obrtni fond: Neto obrtni fond = kratkoročni izvori – (osnovna sredstva + dugoročni plasmani)

Umjesto termina neto obrtni fond u literaturi se kao njegovi sinonimi sreću: stalni obrtni fond, obrtni fond i neto obrtna sredstva.

Trajna obrtna sredstva predstavljaju dio obrtnih sredstava – zaliha, koja su trajno vezana u cilju održavanja kontinuiteta poslovanja privrednog društva. Naime, da bi se obezbjedio konitinuitet poslovanja privrednog društva potrebno je da ono u svakom trenutku posjeduje određenu količinu zaliha: sirovina i materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda. Trajna obrtna sredstva se često nazivaju stalne zalihe. Po svom karakteru, sa aspekta vremenskog perioda imobilizacije, spadaju u trajno vezana sredstva privrednog društva.

Ocjena kratkoročne finansijske ravnoteže vrši se upoređivanjem obrtnih sredstava (bez stalnih zaliha), na strani aktive bilansa stanja i kratkoročnih izvora finansiranja na strani pasive bilansa stanja, odnosno stavljanjem u odnos likvidnih i kratkoročnih sredstava, s jedne strane, i kratkoročnih obaveza, s druge strane. Kratkoročna finansijska ravnoteža postoji ako je koeficijent, kao rezultat tih odnosa, jednak jedinici.

2. Analiza zaduženosti privrednog društva

Analizom pasive bilansa stanja ispituje se zaduženost privrednog društva. Analiza se vrši sa aspekta vlasništva nad izvorima finansiranja.

Neto sopstveni kapital ili neto vrijednost jednak je razlici između vrijednosti imovine iskazane u aktivi bilansa stanja i ukupnih obaveza iskazanih u pasivi bilansa stanja. Kraće rečeno, neto vrijednost predstavlja razliku između ukupnih poslovnih sredstava (zbir aktive) i ukupnih obaveza prema drugima. Sopstveni kapital privrednog društva, tj. njegovu neto vrijednost, sačinjavaju sljedeće vrijednosti:

- emitovane obične akcije, - kapitalne rezerve i - prihodi od rezervisanja.

Na osnovu navedenog, sopstveni kapital ili neto vrijednost može se definisati pomoću formula:

a) ( OS + OBS ) – ( DO + TO ) = SK ( 600 + 400 ) – ( 200 + 300) = 500

OS - osnovna sredstva , OBS - obrtna sredstva, DO - dugoročne obaveze, TO - tekuće obaveze), SK stalni (sopstveni) kapital.

b) P – ( DO + KO ) = NV 1.000 – ( 200 + 300 ) = 500

P – pasiva, DO - dugoročne obaveze, KO - kratkoročne obaveze, NV - neto vrijednost.

126

Tuđi izvori finansiranja privrednog društva su tuđe vlasništvo. Rokovi raspoloživosti ovih izvora nisu trajni i mogu biti:

- dugoročni = dugoročne obaveze, - kratkoročni = tekuće obaveze.

Struktura kapitala ima poseban značaj za akcionarsko društvo jer opredjeljuje:

1. sigurnost povjerilaca, 2. rentabilnost poslovanja privrednog društva, 3. autonomiju dužnika i 4. rizik ostvarenja finansijskog rezultata.

Sopstveni kapital pruža sigurnost povjeriocima u pogledu naplate potraživanja. Ako je zaduženost privrednog društva visoka, visok je i rizik povjerilaca. U slučaju da je gubitak privrednog društva veći od sopstvenog kapitala, tada povjerioci ne mogu naplatiti svoja potraživanja iz likvidacione mase.

Odnos između sopstvenog i tuđeg kapitala, tj. finansijska struktura privrednog društva, prikazuje se preko određenih pokazatelja – indikatora, a najčešći su: (1) pokazatelj samostalnosti: sopstveni kapital / ukupni izvori finansiranja,

(2) pokazatelj zaduženosti = tuđi izvori / ukupni izvori finansiranja i

(3) pokazatelj sigurnosti = sopstveni kapital / tuđi izvori.

Ukoliko je struktura kapitala pomjerena više ka sopstvenom kapitalu, privredno društvo ima veći izgled za ostvarenje dobitka. To je zato što su kamate na tuđi kapital trošak poslovanja, čija visina zavisi od obima tuđeg kapitala i visine kamatne stope. Manja zaduženost daje manji trošak po osnovu kamata na tuđi kapital. U tom slučaju, veća je sigurnost za ostvarivanje dobitka.

Ako je kamatna stopa na tuđi kapital viša od stope prinosa na ukupni kapital, stopa prinosa na sopstveni kapital je niža od stope prinosa na ukupni kapital. U tom slučaju, iz tuđih izvora se ostvaruje gubitak. U takvkoj situaciji rentabilnost privrednog društva je manja, što je struktura pasive pomjerena više u korist tuđih izvora.

Primjer: Analiza (hipotetički) privrednog društva „A“ kroz periode 1, 2 i 3:

Ako je 1 2 3

- sopstveni kapital 500 400 300

- tuđi kapital 500 600 700

- ukupan kapital 1.000 1.000 1.000

- dobitak 100 100 100

- kamatna stopa na tuđi kapital 12% 12% 12%

Tada je: 1 2 3

kamata na tuđi kapital 60 72 84

127

(tuđi kapital x kamat. stopa ) (500x12%) (600x12%)

(700x 12%)

neto dobitak

( dobitak – kamata )

40

(100 – 60)

28

(100– 72)

16

(100 – 84)

stopa prinosa na ukupni kapital

(dobitak / ukupni kapital ) x 100

10% 10% 10%

stopa prinosa na sopstveni kapital

(neto dobitak / sopstveni kapital ) x 100

8%

40/500x

100

11,20%

28/400x

100

28%

16/300x

100

stopa prinosa na tuđi kapital

( neto dobitak / tuđi kapital ) x 100

8%40/500x100

4,67% 28/600x100

2,29%16/700x100

Kraća analiza podataka iz navedenog primjera potvrđuje da povećanje stepena zaduženosti privrednog društva, tj. povećanje tuđeg kapitala u ukupnom kapitalu, dovodi do:

1. povećanja troškova kamata, 2. smanjenja neto dobitka, 3. smanjenja stope prinosa na tuđi kapital.

Pored toga, povećanje stepena zaduženosti privrednog društva dovodi do povećanja zavisnosti privrednog društva, u pogledu vođenja finansijske i ukupne politike privrednog društva. Tada povjerioci (banke, dobavljači) žele da utiču na vođenje poslovne politike privrednog društva, u pravcu koji će obezbjediti njihovu maksimalnu zaštitu.

Manji stepen zaduženosti privrednog društva povećava finansijsku sigurnost, samostalnost i nezavisnost u poslovanju privrednog društva. Međutim, veće učešće sopstvenog kapitala u strukturi izvora finansiranja ne mora predstavljati i najbolji metod finansiranja. Shodno tome, postavlja se pitanje: koja struktura kapitala obezbjeđuje optimalni sistem finansiranja poslovanja privrednog društva. Prema tradicionalnom shvatanju, optimalna struktura kapitala je ako sopstveni kapital čini 50%, a tuđi 50% zbira pasive. Ova relacija 1:1 u odnosu sopstvenog i tuđeg kapitala obezbjeđuje sigurnost naplate potraživanja i isplate obaveza, tj. obezbjeđuje likvidnost privrednog društva. Pored toga, ovakva struktura kapitala obezbjeđuje i visok stepen nezavisnosti dužnika u veđenju poslovne politike. Ovo su teoretske postavke. U preksi se dešavaju odstupanja, tako da se navedeno pravilo uzima više uslovno.

Prema stanovištu nekih teoretičara, normalnim se smatra zaduženost koja nije veća od 33% ukupnih izvora akcionarskog društva. Drugačije rečeno, smatra se racionalnim da privredno društvo duguje samo 1/3 raspoloživih sredstava. Moderna finansijska teorija ne prihvata ovako kruta tradicionalna shvatanja. Praksa je pokazala da odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala određuju: (1) organski sastav sredstava, (2) stopa inflacije, (3) stopa rentabilnosti i (4) stepen likvidnosti.

(1) Organski sastav sredstava je odnos vrijednosti osnovnih i obrtnih sredstava. Kada su ulaganja u osnovna sredstva visoka, to zahtijeva veće učešće sopstvenog kapitala

128

u ukupnom kapitalu, odnosno zahtijeva manju zaduženost privrednog društva. Kod visokog ulaganja u osnovna sredstva, visoka je i amortizacija – fiksni trošak. Takvo ulaganje povećava rizik ostvarenja dobitka. Ako je, pri tome, visoko učešće tuđeg kapitala, biće i visoka kamata, čime se povećava rizik ostvarenja dobitka. Rizik ostvarenja dobitka, kod privrednog društva sa visokim organskim sastavom kapitala, može se smanjiti jedino većim učešćem sopstvenog kapitala.

(2) Visoka stopa inflacije, isto tako, zahtijeva pomjeranje strukture pasive ka većem učešću sopstvenog kapitala. Ako je kamatna stopa na finansijskom tržištu niža od stope inflacije, povjerioci – banke, nemaju interes za pozajmljivanje kapitala, jer bi time ostvarili inflatorne gubitke. U takvim uslovima privredno društvo je upućeno na finansiranje iz sopstvenih izvora u cilju nesmetanog odvijanja svog poslovanja. Ako je kamatna stopa viša od stope inflacije, privredno društvo je primorano da jača učešće sopstvenog kapitala. Na taj način će smanjiti rashode finansiranja i izbjeći inflatorni gubitak.

S druge strane, visoka rentabilnost i zadovoljavajuća likvidnost omogućavaju privrednom društvu da poveća zaduženost, jer time se povećava prinos na sopstveni kapital. Vještina finansijskog menadžmenta privrednog društva je da optimalno upravlja nivoom duga i ne upadne u zamku prezaduženosti, koja bi mogla dovesti do stečaja privrednog društva.

3. Analiza održavanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala privrednog društva u uslovima inflacije

Zadovoljavajuća struktura pasive sa stanovišta vlasništva nije dovoljna za dugoročno održavanje povoljnog finansijskog položaja privrednog društva. Održanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije i obezbjeđenje finansiranja reprodukcije iz sopstvenih izvora je uslov opstanka privrednog društva.

Ocjena održanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije zasniva se na upoređivanju indeksa. Upoređuje se indeks sopstvenog kapitala i indeks cijena na malo. Utvrđvanje indeksa sopstvenog kapitala vrši se stavljanjem u odnos vrijednosti sopstvenog kapitala tekuće i prethodne godine. Indeks cijena na malo objavljuje zvanična statistika. Ukoliko je indeks sopstvnog kapitala veći od indeksa rasta cijena na malo, privredno društvo je, zahvaljujući efektima revalorizacije, uvećalo realnu vrijednost sopstvenog kapitala, i obratno. Prva situacija je povoljna za privredno društvo. U tom slučaju privredno društvo ostvaruje stvarni dobitak veći od onog iskazanog u bilansu uspjeha, za iznos uvećanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala po osnovu efekata revalorizacije. Taj dio dobitka, s obzirom da nije iskazan u bilansu uspjeha, nije oporezovan.

4. Analiza solventnosti privrednog društva

Solventnost privrednog društva se kvantifikuje kao odnos poslovne imovine i ukupnih dugova privrednog društva. Kada su obaveze, tj. dugovi veći od poslovne imovine, privredno društvo je nesolventno. To znači da je sopstveni kapital u cjelosti izgubljen, ali i dio pozajmljenog kapitala. Za razliku od nelikvidnosti koja se jednostavno i brzo otkriva, nesolventnost se teže uočava.

Praksa pokazuje da se, ne tako rijetko, nesolventnost računovodstveno skriva kroz

129

„friziranje“ bilansa, odnosno stanje se svjesno prikazuje boljim nego što jeste. Zadatak finansijskog menadžmenta je da spriječi takve pojave, odnosno da obezbjedi da finansijski izvještaji budu realni i da su odraz stvarnog stanja.

5. Analiza reproduktivne sposobnosti privrednog društva

Reproduktivna sposobnost privrednog društva očitava se u njegovim mogućnostima da iz sopstvenih izvora finansira sopstveni razvoj. Već je istaknuto da finansijska politika privrednog društva, kroz finansijsko upravljanje, mora osigurati: opstanak, rast i razvoj privrednog društva. Privreda društva se i osnivaju pod pretpostavkom da neograničeno posluju. Rast i razvoj privrednog društva ne mogu se obezbjediti ukoliko privredno društvo ne može, bar dio svoje proširene reprodukcije, finansirati iz sopstvenih izvora.

Sposobnost privrednog društva da iz sopstvenih izvora finansira dio proširene reprodukcije podrazumijeva, ne samo obnavljanje osnovnih sredstava i trajnih obrtnih sredstava na postojećem nivou (njihova zamjena – prosta reprodukcija), već i nabavku novih osnovnih i obrtnih sredstava, u cilju povećanja kapaciteta i obima poslovanja.

Reproduktivna sposobnost privrednog društva uslovljena je: - strukturom njegovih osnovnih sredstava i računovodstvenim politikama u

domenu obračuna amortizacije, - finansijskom strategijom upravljanja zalihama, - visinom ostvarenog dobitka i - vlasničkom strukturom kapitala.

Razuđeni rokovi trajanja osnovnih sredstava omogućavaju finansijskom menadžmentu privrednog društva da dio sredstava amortizacije privremeno koristi za tekuće poslovanje. Ukoliko kontinuirano kumuliranje sredstava amortizacije prevazilazi potrebe zanavljanja osnovnih sredstava, jer su rokovi zamjene različiti, ona se mogu koristiti za otplatu glavnice dugoročnih obaveza, a eventualni viškovi za obrtne potrebe. Naravno, pri tome treba voditi računa o rokovima raspoloživosti sredstava amortizacije, odnosno njihovoj osnovnoj namjeni – zamjeni istrošenih osnovnih sredstava.

Efekat racionalnog upravljanja zalihama se, preko smanjenja broja dana vezivanja, odnosno obima ukupnih zaliha, odražava na smanjenje potrebnog kapitala za njihovo finansiranje. Na taj način se stvara mogućnost da se, tako ''oslobođeni'' dio kapitala, uloži u proširenje kapaciteta i povećanje obima poslovanja.

U kontekstu reprodukcione sposobnosti privrednog društva bitan je akumulirani, odnosno reinvestirani dio dobitka koji stvarno uvećava sopstveni kapital privrednog društva. Veći osnivački sopstveni kapital smanjuje početno opterećenje privrednog društva servisiranjem obaveza po osnovu tuđeg kapitala, čime se stvara šansa za veći dobitak. Istovremeno, moguće je veće akumuliranje ili reinvestiranje, jer dio akumulacije ne odlazi na otplatu glavnice dugoročnog duga. Dakle, manje zaduženje kod osnivanja privrednog društva, povećava dobitak i održavanje finansijske ravnoteže.

Održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala će se odraziti na reprodukcionu sposobnost privrednog društva prilikom obnavljanja utrošenih zaliha i zamjene osnovnih sredstava. Ocjena reproduktivne sposobnosti preduzeća zasniva se na kvantifikaciji neto sredstava za reprodukciju, uzimajući u obzir stanje dugoročne

130

finansijske ravnoteže i stepen otpisanosti osnovnih sredstava.

Neto sredstva za reprodukciju su, uz uslov postojanja dugoročne finansijske ravnoteže, slobodna za ulaganje u stalne zalihe i osnovna sredstva. Ako su, pri tome, nakon zanavljanja utrošenih zaliha:

neto sredstva za reprodukciju manja od ponovne nabavke vrijednosti dotrajalih osnovnih sredstava, privredno društvo nije sposobno da iz sopstvenih izvora finansira prostu reprodukciju,

neto sredstva za reprodukciju jednaka ponovnoj nabavnoj vrijednosti dotrajalih osnovnih sredstava, privredno društvo iz sopstvenih izvora može finansirati prostu reprodukciju i

neto sredstva za reprodukciju veća od ponovne nabavne vrijednosti dotrajalih osnovnih sredstava, privredno društvo je sposobno da, u visini te razlike, iz sopstvenih izvora finansira prostu i dio proširene reprodukcije.

Značaj kvantifikacije i ocjena reproduktivne sposobnosti privrednog društva ogleda se u tome da je to direktna indikacija mogućnosti njegovog opstanka. Pri tome se mora imati u vidu i struktura kapitala, odnosno mogućnost supstitucije dugoročno pozajmljenog kapitala iz akumuliranog neto dobitka. U tom pogledu logika je jednostavna: što je privredno društvo zaduženije, potrebna su mu veća sredstva za reprodukciju, a rentabilnost privrednog društva, koje se djelimično finansira i tuđim kapitalom, treba posmatrati u kontekstu supstitucije dugoročno pozajmljenog kapitala.

Prilikom konačne ocjene mogućnosti privrednog društva da finansira reprodukciju iz sopstvenih izvora, treba uzeti u obzir i dodatne informacije koje ne sadrži bilans stanja i to:

detaljan pregled eventualnih dugoročnih plasmana i mogućnost njihovog pravovremenog unovčenja u kontekstu finansiranja reprodukcije i

pregled stvarno dospjelih osnovnih sredstava za zamjenu.

8.2. ANALIZA PRINOSNOG POLOŽAJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

U poslovanju privrednog društva, pravilo je da, vrijednost imovine (u aktivi bilansa stanja) bude pokrivena vrijednošću iz izvora (pasiva bilansa stanja). Ovi izvori se uvijek plaćaju po tržišnoj cijeni. Novac za plaćanje tržišne cijene kapitala može doći jedino kada se stvori vrijednost korištenjem poslovnih sredstava – imovine. Poređenjem dobitka sa vrijednošću sredstava ili izvora sredstava dolazi se do mjere efikasnosti upotrebe poslovnih sredstava – imovine.

Za analizu prinosnog položaja privrednog društva koriste se podaci iz bilansa stanja i bilansa uspjeha. Podatke o poslovnim sredstvima – imovini privrednog društva, dobijamo iz bilansa stanja, a podatke o visini dobitka iz bilansa uspjeha. Povezivanjem, tj. stavljanjem u odnos svih stavki, tj. dobitka i vrijednosti poslovnih sredstava, dolazi se do stope prinosa, odnosno do prinosa na investicije - u apsolutnom iznosu.

Analiza prinosnog položaja preduzeća je bazirana na dva pokazatelja:

1. prinos na kapital i 2. prinos na ukupna poslovna sredstva – aktivu.

Oba pokazatelja su neophodna jer poslovanje privrednog društva posmatraju sa

131

različitih aspekata. Prinos na ukupna poslovna sredstva – aktivu, odnosi se na operativnu efikasnost cijelog privrednog društva, dok prinos na kapital pokazuje kako se operativna uspješnost dodjeljuje u korist vlasnika.

1. Prinos na kapital

Prinos na kapital se računa stavljanjem u odnos neto dobitka (dobitka nakon plaćanja kamata i poreza) i sopstvenog kapitala. Vrijednost neto dobitka iz bilansa uspjeha je izražena kao procenat sopstvenog kapitala iz bilansa stanja.

Ovaj pokazatelj je, zasigurno, najvažniji u poslovnim finansijama. On pokazuje prinos koji se dodjeljuje vlasnicima akcija. Visoka vrijednost ovog pokazatelja donosi uspjeh u poslovanju, rezultira visokom cijenom akcija i privlači dugoročne izvore poslovnih sredstava. Ovo pomaže privrednm društvu da postane još veće i jače, pri odgovarajućim tržišnim uslovima. Sve ovo, ukupno, vodi do visoke vrijednosti i kontinuiranog rasta privrednog društva.

2. Prinos na poslovna sredstva – aktivu

Prinos na ukupna poslovna sredstva, tj. aktivu – imovinu, obezbjeđuje neophodne osnove da privredno društvo dođe do dobrog prinosa na kapital. Privredno društv koje nema dobar prinos na aktivu, ne može ni da dođe do zadovoljavajućeg prinosa na kapital. Prinos na aktivu se računa stavljanjem u odnos dobitka prije kamate i poreza i vrijednosti aktive. Ako taj odnos posmatramo procentualno, tada odnos te dvije vrijednosti daje stopu prinosa, koja je nastala zaradom od ukupnih poslovnih sredstava. Zbog toga ovaj pokazatelj mjeri koliko dobro menadžment privrednog društva koristi poslovna sredstva da bi stvorio dobitak.

Prinos na ukupna poslovna sredstva je faktor koji usmjerava svakodnevne aktivnosti menadžera. On je mjerilo za upoređivanje za sve poslovne operacije. Da bi bio koristan u procesu odlučivanja, on se prvo mora razložiti na svoje komponente. U ovoj analizi, to ćemo sada uraditi u dvije faze. Prvo ćemo glavni pokazatelj podijeliti na dva pomoćna pokazatelja, a zatim ćemo svaki od njih dalje raščlaniti na osnovne dijelove.

Prinos na ukupna poslovna sredstva može se podijeliti na dva pomoćna pokazatelja:

1. procenat prodajne marže, 2. pokazatelj prodaje u odnosu na ukupna poslovna sredstva (obrt poslovnih

sredstava ili aktive).

U prethodnim analizama vidjeli smo da se prinos na poslovna sredstva računa dijeljenjem dobitka (dobitka prije kamata i poreza) sa ukupnom aktivom. Sada uvodimo podatak ''prodaje'' i vežemo ga za svaku promjenjivu, da bi dobili dva razlomka umjesto jednog. Na taj način dobijemo pokazatelj:

1. dobit / prodaja (profitna marža), 2. prodaja / aktiva (obrt aktive).

Jednostavno je matematički dokazati da je proizvod oba pokazatelja uvijek jednak pokazatelju prinosa na aktivu. Formula glasi:

Prinos na aktivu = Profitna marža x Obrt poslovnih sredstava

dobitak = dobitak x prodaja aktiva prodaja aktiva

132

Ako pretpostavimo, hipotetički, da je: prodaja = 200 KM, dobitak = 14 KM i ukupna aktiva = 100 KM i uvrstimo u navedenu formulu, tada je:

14 = 14 x 200 100 200 100

14% = 7% x 2 puta

Sada smo dobili dva važna pokazatelja:

1. profitnu maržu i 2. obrt poslovnih sredstava (aktive).

Ranije određen dobitak (profit) kao procenat prodaje je često opisan kao neto profitna marža. To je dobro poznata mjera i uobičajeno se koristi pri praćenju profitabilnosti privrednih društava.

Drugi pokazatelj posmatra ukupnu prodaju koju dostiže privredno društvo u odnosu na njegova ukupna poslovna sredstva (aktivu).

Da bi unaprijedili poslovanje privrednog društva, menadžeri se moraju skoncentrisati na dva primarna pokazatelja koji su nosioci prinosa na ukupna poslovna sredstva:

1. procenat prodajne marže i 2. okazatelj prodaje u odnosu na ukupna poslovna sredstva (aktivu).

Međutim, ovi pokazatelji ne mogu da djeluju direktno. Svaki od njih zavisi od cijelog niza pojedinačnih rezultata, nastalih u različitim dijelovima i sektorima poslovanja. Najjednostavnije rečeno, marža je ono što preostaje kada se oduzmu ukupni operativni troškovi (rashodi). Ako je marža 10%, ukupni troškovi će biti 90%. Marža se može povećati jedino ako se smanji ovih 90%. Da bi smanjili ovaj %, moramo znati njegove sastavne dijelove. Znači, sljedeći korak je da identifikujemo elemente troškova i da vidimo sa koliko % svaki od glavnih elemenata troškova doprinosi prodaji. Četiri glavna identifikovana troškovna elementa koji čine ukupne operativne troškove (rashode) su: troškovi materijala, troškovi rada, opšti troškovi, te troškovi administacije/prodaje. U praksi, ove troškovne grupe su raspodijeljene na znatno detaljnije troškove.

Ako menadžment želi da poboljša ovu maržu, tada se jedan ili više procenata od troškova mora smanjiti. Npr., ako se procenat troškova materijala smanji za dva, tj. sa 40 na 38, a ostali procenti ostaju jednaki, onda se prodajna marža poboljšava za dva procenta i iznosiće 12%. Ovakva prodajna marža od 12% se kombinuje sa pokazateljem prodaje u odnosu na ukupna poslovna sredstva (aktivu) od 1 put i unaprijediće prinos na ukupna poslovna sredstva na 12% (12% x 1 put).

Svi pokazatelji po grupama troškova omogućavaju menadžerima da planiraju, da delegiraju odgovornost i da računaju efekte varijacija bilo kojeg od pomoćnih pokazatelja na ukupne preformanse privrednog društva. Ostvareni rezultati od strane rezličitih menadžera, proizvoda i odjeljenja se mogu upoređivati i iskustva najboljih mogu pomoći ostalima da poboljšaju svoj rad.

8.3. ANALIZA IMOVINSKOG POLOŽAJA PRIVREDNOG DRUŠTVA

Da bi uspješno ostvarilo cilj zbog koga je osnovano i obavilo zadatke koji iz tog cilja proističu, privredno društvo treba pribaviti i upravljati odgovarajućom imovinom

133

opredmećenu kroz stalnu i obrtnu imovinu. Adekvatnost raspoložive imovine i upravljanja tom imovinom je bitna odrednica uspješnosti poslovanja privrednog društva. Neracionalnosti u tom domenu mogu ugroziti likvidnost privrednog društva ili generisati gubitake, te je u cilju obezbjeđenja kontinuiteta funkcionisanja privrednog društva, između ostalog, nužna je kontinuirana (pr)ocjena imovinskog položaja u okviru ukupne (pr)ocjene poslovnog i finansijskog boniteta privrednog društva.

U finansijama postoje samo tri dokumenta na osnovu kojih mi dobijamo podatke za naše analize. To su: bilans stanja, bilans uspjeha i izvještaj o toku gotovine. Za analizu imovinskog položaja privrednog društva koriste se podaci iz bilansa stanja, tj. aktive bilansa stanja.

Analiza imovinskog položaja privrednog društva se svodi na:

1. Analizu strukture ukupne poslovne i operativne aktive, 2. Analizu stalne imovine, 3. Analizu obrtne imovine, 4. Analizu investiranog kapitala i 5. Analizu efikasnosti imovine.

1. Analiza strukture aktive privrednog društva

Bilans stanja je osnovni dokument za izvještavanje. On se sastoji od dvije kolone: a) kolona „aktive“ i b) kolona „pasive“. Kolona aktive je lista vrijednosnih stavki, odnosno stvari – imovine koju privredno društvo posjeduje. Aktiva se može posmatrati i kao spisak vrijednosti koje se mogu pretvoriti u novac ili koje možemo potrošiti.

Aktiva bilansa stanja je podijeljena na dva bloka i nazivamo ih: - osnovna sredstva i - obrtna sredstva.

Osnovna sredstva čine prvi blok poslovnih sredstava. Stavke koja se nalaze u okviru ovog bloka možemo svrstati u 3 grupe:

1. nematerijalna aktiva, 2. neto osnovna sredstva i 3. finansijski plasmani.

U okviru nematerijalne aktive nalaze se sva poslovna sredstva koja nemaju svoju fizičku, opipljivu pojavu. Glavna stavka je gudvil (goodwill).

U grupu neto osnovnih sredstava spadaju velika, skupa, dugotrajna fizička sredstva potrebna za poslovanje preduzeća. To su: zemljište, zgrade, oprema, kancelarijska i transportna sredstva. Standardni metod procjene je, da se od nabavne vrijednosti izuzme akumulirana amortizacija.

Finansansijski plasmani ili ostala poslovna sredstva uključuju dugoročno posjedovanje akcija u drugim privrednim društvima

Obrtna sredstva čine drugi blok aktive bilansa stanja i mogu se svrstati u četiri grupe: 1. zalihe, 2. potraživanja, 3. gotovina i 4. ostala obrtna sredstva,

134

Ove stavke su podložne stalnim promjenama. Zalihe sirovina i materijala se pretvaraju u gotove proizvode. Kada se proizvodi prodaju, tada se transformišu u potraživanja od kupaca, odnosno u gotovinu kada se izvrši naplata. Ostala obrtna sredstva su sva kratkoročna poslovna sredstva, kao npr. avansi za dobavljače.

Svrha analize strukture aktive privrednog društva je da ukaže na učešće poslovne i vanposlovne aktive u ukupnoj aktivi, te da pokaže strukturu poslovne i operativne imovine. Analiza strukture poslovne aktive identifikuje učešće: neuplaćenog upisanog kapitala, investiranog kapitala, operativne imovine i gubitka u ukupnoj poslovnoj aktivi i može biti prva indikacija značajnih poremećaja u poslovanju. Na primjer, ako bi privredno društvo imalo dominantno učešće investiranog kapitala u odnosu na operativnu imovinu, to bi značilo da je zanemarena osnovna djelatnost privrednog društva i da se ono pretvorilo u kvazi finansijsku instituciju. Ili, uočavanje visokog gubitka u odnosu na poslovnu i ukupnu aktivuje znak da je preduzeće već u ozbiljnoj krizi, te ukupne napore treba usmjeriti, ne samo na otpis i eliminisanje gubitka izh bilansa, nego prioritetno na identifikovanje uzroka gubitaka i cjelovito ekonomsko saniranje.

Uvid u finansijske izvještaje velikog broja privrednog društva, pokazao je da je upravljanje obrtnim sredstvima nedovoljno ozbiljno shvaćeno i zanemareno od strane finansijskog menadžmenta kod nas. Obično se već prilikom osnivanja, ali i kasnijeg investiranja u rast i razvoj, potcijene potrebna ulaganja u obrtna sredstva, tako da to za posljedicu ima prevelik kapacitet osnovnih sredstava i nedovoljan stepen njihovog korišćenja. Rezultat takvog stanja je finansiranje trajnih obrtnih sredstava skupim bankarskim kreditima, uz narušavanje finansijske ravnoteže i likvidnosti. Uticaj ovakve prakse na ukupni finansijski bonitet je više nego jasan. Naravno, učešće obrtne imovine je determinisano i efikasnošću njenog korišćenja, mjereno koeficijentom obrta,

2. Analiza fiksne imovine. Ova analiza je fokusirana na: a) strukturu fiksne imovine, b) dotrajalost fiksne imovine, v) iskorištenje fiksne imovine i g) efikasnost korištenja fiksne imovine.

Kod analize strukture osnovnih sredstava posebnu pažnju treba obratiti na one pojavne oblike osnovnih sredstava čije je učešće u ukupnoj fiksnoj imovini značajno. Svako nelogično visoko učešće, znači neracionalno vezivanje dijela ukupnih izvora u pojedinim oblicima dugoročno vezanih sredstava, koje ne doprinosi prihodu i dobitku i istovremeno pogoršava finansijsku ravnotežu i ugrožava održavanje likvidnosti preduzeća. S druge strane, ova analiza može ukazati i na neusklađenost pojedinih kapaciteta, odnosno postojanje tzv. ''uskih grla'', kao jednog od uzroka nedovoljnog nivoa proizvodnje i realizacije. Takva situacija ukazuje, ukoliko postoji mogućnost plasmana, na neophodnost doinvestiranja.

Dotrajalost ili istrošenost fiksne imovine je bitna determinanta njihove proizvodno-tehnološke sposobnosti. Pokazatelj kojim se iskazuje ovaj element kvaliteta osnovnih sredstava je stepen iskorištenosti osnovnih sredstava, koji se proračunava kao količnik ispravke vrijednosti i nabavne vrijednosti. Ovaj pokazatelj se proračunava za osnovna sredstva u cjelini, ali je značajnija njihova analiza za pojedine pojavne oblike, a posebno za opremu.

Tekući nivo istrošenosti je rezultat vremena nabavke i vijeka trajanja pojedinih

135

osnovnih sredstava. Adekvatan obračun amortizacije i upravljanja sredstvima amortizacije bi trebalo da, uz minimalnu rentabilnost poslovanja, obezbjedi pravovremeno zanavljanje, ali i modernizaciju osnovnih sredstava. Jedna od pretpostavki opstanka, rasta i razvoja privrednog društva je obezbjeđenje sredstava za zanavljanje i modernizaciju opreme. Izvori za te namjene se jednostavno moraju naći.

Stepen iskorištenosti raspoloživih kapaciteta je, zbog dejstva fiksnih troškova, jedan od osnovnih ekonomskih postulata i determinanti uspješnog poslovanja. Stepen korištenja kapaciteta koji obezbjeđuje donju tačku rentabilnosti je garancija opstanka privrednog društva. Efikasnost korištenja osnovih sredstava se izražava odnosom vrijednosti učinaka i prosječno korištenih osnovnih sredstava. Učinak je vrijednost ostvarene proizvodnje. Prosječno korištena osnovna sredstva se utvrđuju dijeljenjem zbira početnog stanja i vrijednosti osnovnih sredstava na kraju svakog mjeseca sa brojem mjeseci za koji se efikasnost proračunava – uvećanim za jedan.

3. Analiza obrtne imovine

Analiza obrtne imovine obuhvata analizu:

a) strukture obrtnih sredstava i b) obrta obrtne imovine.

Analiza strukture obrtnih sredstava obuhvata:

- utvrđivanje učešća pojedinih oblika obrtnih sredstava u ukupnim obrtnim sredstvima i

- promjenu strukture obrtnih sredstava na svakoj tački njihovog kružnog toka.

Svako odstupanje od strukture koja je uobičajena, u smislu kontinuiteta proizvodno-uslužnog procesa, će dovesti do određenih posljedica:

- zastoja u proizvodnji, sa jasnim implikacijama: propuštena ili izgubljena dobit i

- nelikvidnost, ako se povećaju potraživanja od kupaca.

Utvrđivanje ovakvih odstupanja, odnosno njihovih uzroka, determiniše zadatke za pojedine poslovne funkcije (finansijsku, nabavnu, proizvodnu, prodajnu), kako bi se spriječilo ugrožavanje ukupne uspješnosti poslovanja privrednog društva, prije svega, njegove rentabilnosti i likvidnosti.

Analiza obrta obrtne imovine, koja uključuje utvrđivanje brzine i analizu promjene brzine obrtanja imovine, veoma je važan indikator imovinskog položaja privrednog društva.

Brzina obrta se izražava koeficijentom obrta i brojem dana trajanja (tzv. dani vezivanja). Brzina obrta se utvrđuje za ukupna obrtna sredstva i za svaki pojavni oblik obrtnih sredstava.

Brzina obrta je pokazatelj efikasnosti korištenja obrtne imovine. Što brži obrt – to efikasnost veća, jer:

- direktrno povećava učinke i - smanjuje troškove zaliha i troškove finansiranja, što uvećava dobitak.

Upravljanje obrtnim sredstvima nalaže kontinuirano proračunavanje i praćenje obrta

136

ukupnih i pojedinih oblika obrtnih sredstava. Brzinu obrta obrtnih sredstava potrebno je porediti sa ranije ostvarenom, planiranom ili brzinom obrta koju ostvaruje konkurencija. Svako odstupanje od pomenutih repera, treba biti predmet pažljive analize za svaki oblik obrtnih sredstava. To znači da treba utvrditi faktore koji su doveli do promjene brzine obrta. Ključ ove analize je da se utvrdi koje od ostvarenih promjena su pozitivne i poželjne, a koje ne, kako bi se mogle preduzeti adekvatne mjere.

Kvantifikacija i analiza brzine i promjene brzine obrta ukupnih i pojedinih oblika obrtnih sredstava, ima za cilj da ukaže na moguće poslovne poteze. Te poslovne poteze će, na prijedlog finansijskog menadžmenta,“zadati“ top menadžment drugim poslovnim funkcijama. Cilj tih aktivnosti je, da se u sklopu redovnog upravljanja održi likvidnost i obezbjedi zadovoljavajuća rentabilnost.

4. Analiza investiranog kapitala

Analiza investiranog kapitala je analiza:

a) strukture i b) prinosa na investirani kapital.

Pod investiranim kapitalom se podrazumijevaju dugoročni plasmani, uključujući i otkupljene sopstvene akcije. Ova analiza treba da ukaže na šta se ta ulaganja odnose i kakvi se efekti po tom osnovu ostvaruju. Iznuđene plasmane, koji se u praksi često ostvaruju, treba izbjegavati i svesti na najmanju moguću mjeru. Iznuđeni plasmani, koji se pojavljuju u praksi, su: konverzija nenaplaćenih potraživanja, uslovljavanje isporuke ili kupovina i sl.

5. Efikasnost ukupne imovine se uobičajeno izračunava:

a) koeficijentom obrta i b) rokom povrata imovine.

Analogno obračunatoj imovini ili sredstvima, koeficijent obrta ukupne imovine je odnos efekata ili učinka ukupne imovine i obima ili prosječne imovine. S obzirom da je ukupna imovina u funkciji poslovanja, učinak ili efekat je ostvareni ukupan prihod, a prosječna vrijednost ukupne imovine je aritmetička sredina ukupne imovine po bilansu otvaranja i zaključnom bilansu.

Period povrata ukupne imovine je, u stvari, vrijeme (u godinama) za koje bi privredno društvo trebalo u gotovini da vrati uložena sredstva. Proračunava se kao količnik prosječne ukupne imovine i godišnjeg neto novčanog toka iz poslovanja. Efikasnost ukupne imovine, mjereno ovim pokazateljem, veća je što je period ili broj godina povrata manji. Ako pretpostavimo da je ukupna imovina adekvatno dimenzionirana, uticaj na efikasnost imovine u ovom kontekstu je moguć kroz nastojanje da se maksimira godišnji neto gotovinski tok iz poslovanja. To znači da bi aktivnost finansijskog i ukupnog menadžmenta preduzeća, trabala biti usmjerena na elemente koji povećavaju neto novčani tok iz poslovanja, a prije svega na neto dobitak.

***

Bonitet privrednog društva ocjenjuje se radi kreiranja poslovne politike sadašnjih i budućih povjerilaca prema dužniku. Naime, povjerioci kreiraju svoju politiku tako da

137

maksimalno smanje rizik naplate svojih potraživanja. Međutim, povjerioci ne mogu za sve dužnike postaviti rigorozne uslove naplate, jer bi time izgubili kupce, odnosno korisnike kredita. Ovo posebno iz razloga što je, između ostalog, bitan uslov kupovine, odnosno dobijanja kredita, zaduženje po tom osnovu.

Stoga, povjerioci pri kreiranju poslovne politike :

1. na jednoj strani nastoje da maksimalnio smanje rizik naplate potraživanja i 2. drugoj strani da privuku kupce, odnosno korisnike kredita.

Vrlo je široka lepeza instrumenata povjerilačke politike. Tako dobavljač može usloviti prodaju:

1. avansnim plaćanjem, 2. plaćanjem putem potvrđenog, neopozivog akreditiva, 3. plaćanjem putem akceptne mjenice 4. prekidom isporuke kada zaduženja dostignu unaprijed određen limit.

Kreditno zaduženje, takođe, može da bude veoma različito: zaduženje uz hopoteku ili lombard, zaduženje uz garanciju trećeg lica, ali i zaduženje bez posebnih uslova na određeni rok i uz ugovorenu kamatnu stopu.Da bi povjerilac mogao izabrati uslove zaduženja za datog dužnika kojim će minimizirati rizik naplate njegovih potraživanja, a istovremeno produžiti poslovanje sa dužnikom, povjerilac treba da ima pouzdanu informaciju o bonitetu dužnika. Bonitet je u stvari sposobnost poslovnog subjekta da opstaje u neograničenom roku i da uz to plaća obaveze o roku dospijeća.

Pouzdanu informaciju o bonitetu daje revizor, pri čemu on mora da bude nezavisan i od onog o kome daje mišljenje o bonitetu od onog kome daje tomišljenje, jer je to preduslov da će ocjena boniteta biti objektivna.

Ocjena boniteta daje se na osnovu bilansa, tačnije analize:

1. finansijskog položaja, 2. imovinskog položaja i 3. prinosnog položaja

pri čemu ova analiza, po pravilu, obuhvata tri uzastopne godine, s ciljem da se uoči tendencija razvoja finansijskog položaja, imovinskog i prinosnog položaja.

Ako bilansi, koji su predmet analize radi utvrđivanja ocjene boniteta, nemaju mišljenje o istinitosti i objektivnosti ovlašćenog revizora, revizor prethodno treba da izvrši njihovu revizijuu skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima, kako bi došao do saznanja da li su bilansi sačinjeni u skladu sa računovodstvenim standardima i računovodstvenim propisima. Samo bilansi koji ne sadrže značajne materijalne greške mogu predstavljati osnovu za izradu analize o ocjeni boniteta.

138

VI FINANSIJSKO UPRAVLJANJE SREDSTVIMA PRIVREDNOG DRUŠTVA

UVOD

Za uspješno poslovanje privrednog društva, na dugi rok, nužno je imati strategiju. Poslovna straterija se definiše kao proces utvrđivanja načina za ostvarivanje misije i ciljeva preduzeća. Prije definisanja cilja treba odgovoriti na pitanje šta je vizija i misija privrednog društva.

Vizija, u poslovnom smislu, predstavlja definisanje pravaca razvoja.

Misija predstavlja razradu vizije preduzeća u pogledu poslovnih i geografskih područja, ciljnih tržišta, proizvodnih uslova i same svrhe poslovanja preduzeća. Na osnovu utvrđene vizije i misije preduzeća, preciziraju se njegovi razvojni, taktički i operativni ciljevi.

Ovako definisani ciljevi postaju sredstvo i kriterijumi za formulisanje i sprovođenje strategije u užem smislu riječi, shvaćene kao način i putevi ostvarivanja vizije, misije i ciljeva privrednog društva

Privredno društvo koje pretenduje da opstane i razvija se, jačajući svoju konkurentnost, jednostavno nema alternativu i mora slijediti opisani strategijski pristup upravljanju poslovanjem i razvojem. Potreba za ovakvim pristupom je posebno naglašena u aktuelnim uslovima koji vladaju na tržištu, a čije su osnovne karakteristike: globalizacija, internacionalizacija, rastuća konkurencija i neizvjesnost. Takvi uslovi zahtijevaju da se privrednA društva moraju prilagođavati stalnim promjenama i to brzo i efikasno, a to je moguće samo ako se poslovne strategije kontinuirano ispituju i prilagođavaju tim uslovima. U okviru poslovnih strategija, strategije finansijskog upravljanja imaju vrlo značajnu ulogu.

Bilans stanja je osnovni dokument za izvještavanje, tj. osnovni finansijski izvještaj o stanju poslovnih sredstava privrednog društva. To je statički dokument povezan sa jednom vremenskom tačkom. Bilans stanja se sastoji od dvije kolone , koje se nazivaju ''aktiva'' i ''pasiva''. Kolona u kojoj je smještena aktiva predstavlja spisak stvari koje privredno društvo posjeduje. Kolona u kojoj je smještena pasiva je spisak iznosa koje privredno društvo duguje.

1. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE STALNIM SREDSTVIMA

Stalna sredstva su sredstva privrednog društva koja imaju vijek upotrebe duži od godinu dana i nabavljena su za korišćenje u poslovanjU privrednog društva. U stručnoj literaturi, a i u praksi, ova sredstva se nazivaju fiksnim sredstvima. Međutim, termin fiksna sredstva upućuje da ona vječno traju. Stalna sredstva ne traju vječno, pa je uputno da se termin fiksna sredstva ne upotrebljava u interpretaciji ove problematike. Kriterij za identifikovnje nekog sredstva kao stalno je da se sredstvo može koristiti duže od godinu dana. Stalna sredstva se razvrstavaju na:

1. materijalna sredstva, 2. nematerijalna sredstva i 3. dugoročni finansijski plasmane.

Materijalna sredstva su osnovna sredstva, tj. sredstva koja imaju fizičku supstancu.

139

Zemljište je jedino osnovno sredstvo koje se ne amortizuje, jer ima neograničen vijek trajanja. Osnovna sredstva se u toku upotrebe amortizuju. Amortizacija je proces postepenog trošenja osnovnih sredstava, odnosno ona predstavlja alokaciju nabavne vrijednosti u toku njegove upotrebe. Neamortizovani dio nabavne vrijednosti osnovnog sredstva je knjigovodstvena vrijednost osnovnog sredstva. Osnovna sredstva su dugoročna sredstva i razlikuju se od obrtnih, tj. tekućih sredstava po time što se ne potroše u poslovnom ciklusu, već taj ciklus podržavaju.

Nematerijalna sredstva su stalna sredstva koja nemaju fizičku supstancu. To su prava koja će privrednom društvu donositi ekonomsku korist u budućnosti. Tu spadaju patenti, autorska prava, osnivačka ulaganja, ulaganja u razvoj, gudvil (engl.''goodwill'').

Dugoročni finansijski plasmani obuhvataju: učešća u kapitalu drugih pravnih lica, dugoročne kredite, dugoročne hartije od vrijednosti, otkupljene sopstvene akcije i dr.

1.1. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OSNOVNIM SREDSTVIMA

Prilikom nabavke osnovnih sredstava, finansijski menadžment donosi odluku kako će finansirati tu nabavku. U slučaju da je privredno društvo dovoljno profitabilno, nabavka osnovnog sredstva se može platiti iz novčanog toka redovnog poslovanja. U slučaju kada je potrebno finansirati nabavku osnovnog sredstva, najprimjernije su forme dugoročnog finansiranja. Osim toga, za nabavku osnovnih sredstava privredno društvo može izdati akcije ili dugoročne obveznice i mjenice. Privredno društvo može iznajmiti dugoročna osnovna sredstva umjesto da ih kupuje. Takav oblik finansiranja nabavke osnovnih sredstava naziva se lizing.

Investiranje u osnovna sredstva negativno djeluje na finansijsku stabilnost jer se povećavaju stalna sredstva. Sa gledišta strategije i taktike upravljanja osnovnim sredstvima bitno je:

1. ubrzanje aktiviranja osnovnih sredstava, 2. favorizovanje ulaganja u osnovna sredstva koja direktno učestvuju u

procesu proizvodnje, 3. udaljenje stepena iskorištenja kapaciteta od tačke neutralnog dobitka, 4. ubrzanje imobilizacije osnovnih sredstava i prodaja nepotrebnih osnovnih

sredstava

1. Ubrzanje aktiviranja osnovnih sredstava. Veoma je bitno da se ciklus ulaganja u osnovna sredstva što više skrati, jer dok su osnovna sredstva u periodu osposobljavanja za aktiviranje, ona ne doprinose ostvarivanju finansijskog rezultata, izazivaju povećanje troškova osnovnih sredstava i negativno djeluju na finansijsku stabilnost. Naravno, kod dugogodišnjih zasada i osnovnog stada nije moguće skratiti ciklus osposobljavanja za uključenje u proces proizvodnje jer je taj ciklus biološki određen, što nije slučaj s građevinskim objektima i opremom. Građevinski objekti i oprema osposobiće se brže za proizvodnju :

1. ako se pripreme za ulaganja u tehničkom, komercijalnom, finansijskom i pravnom pogledu završene prije otpočinjanja investiranja i

2. ako postoji sihronizacija svih poslova u vezi sa investiranjem.

Obim investiranja biće smanjen, naravno, ako su ugovorene fiksne cijene, ili ako je sačinjen ugovor sa dobrom zaštitom.

140

2. Favorizovanje ulaganja u osnovna sredstva koja direktno učestvuju u procesu proizvodnje. Ovdje je riječ o strategiji da se ulaganje u građevinske objekte svede na minimum, jer to smanjuje negativan uticaj na finansijsku stabilnost i na budući finansijski rezultat. To se može postići adaptacijom postojećih građevinskih objekata ili izgradnjom novih, ali bez luksuza – pri čemu je luksuz svako investiranje koje prevazilazi nivo koji je nužan za stvaranje neophodnih i minimalnih uslova za proizvodnju – uslovi kakvi su poznati i priznati u svijetu. Nasuprot tome, investiranje u opremu treba da bude takvo da se dobije oprema koja će obezbjediti veću proizvodnu moć i kvalitet proizvoda.

3. Udaljavanje stepena iskorištenja kapaciteta od tačke neutralnog dobitka. U fazi projektovanja kapaciteta, investiranja u kapacitet i načinom finansiranja obezbjeđuju se uslovi da se neutralni dobitak ostvari sa što manjim obimom proizvodnje. To se postiže izborom opreme, jer različita oprema ima i različitu proizvodnu moć. Naravno treba odabrati onu vrstu opreme koja ima najveću proizvodnu moć, tj. čiji je realni kapacitet najveći. U periodu invaestiranja nastaju izdaci za izvođenje investicije. Što su ti izdaci niži, poslije aktiviranja investicije biće niži fiksni troškovi po osnovu amortizacije. Najzad, ako se investiranja finansiraju iz kredita, rashodi finansiranja (troškovi kamata) zavise od visine kamatne stope, a ti rashodi su takođe fiksni rashodi.

Obim proizvodnje sa kojim se ostvaruje neutralni bruto dobitak izračunava se ovako:

FR / ( PC-VT ), gdje je :

FR = fiksni rashodi (amortizacija, troškovi kamata i troškovi organizacije) PC = prodajna cijena učinaka i VT = varijabilni troškovi po jedinici učinaka

Sada se upoređuje obim proizvodnje kojom se ostvaruje neutralni bruto dobitak sa obimom proizvodnje koji odbacuje korišćenje realnog kapaciteta – i što je raspon između ta dva obima veći, veća je perspektiva da će se poslije aktiviranja investicije ostvariti pozitivan finansijski rezultat. Realni kapacitet za industrijsku opremu je niži od tehničkog kapaciteta za iznos učinaka koji se ne mogu ostvariti zbog zastoja u proizvodnji po osnovu održavanja postrojenja, pripremnog i završnog vremena proizvodnje.

4. Ubrzanje imobilizacije osnovnih sredstava. Ubrzanje imobilizacije osnovnih sredstava postiže se realnim određivanjem korisnog vijeka i obračunom amortizacije po degresivnoj i po funkcionalnoj metodi. Ubrzana imobilizacija osnovnih sredstava pozitivno djeluje na finansijsku stabilnost, jer se osnovna sredstva kao dio stalnih sredstava po osnovu amortizacije brže smanjuju, što pri nepromijenjenom kapitalu uvećanom za dugoročna rezervisanja i za dugoročne obaveze, obara koeficijent finansijske stabilnosti, a što je taj koeficijen niži finansijska stabilnost je bolja. Istina, ubrzana imobilizacija osnovnih sredstava odbacuje više troškova amortizacije, što smanjuje poslovni dobitak i neto dobitak. Međutim, pošto se ne zna kako će se vlasnici kapitala ponašati pri odlučivanju o raspodjeli neto dobitka, sa gledišta finansijske stabilnosti logično je prihvatiti ubrzanu imobilizaciju osnovnih sredstava. Za to postoji još jedan razlog. Ako dođe do zastarijevanja opreme uslijed tehničkog napretka, što nameće potrebu njene zamjene prije isteka korisnog vijeka, sadašnja vrijednost te opreme biće niža nego ako se obračun vrši po linearnoj metodi, a to je bitno jer će eventualni otpisi biti niži. Naravno, metod degresivne i metod

141

funkcionalne amortizacije ne može se primjeniti na opremu, a funkcionalna amortizacija na ona osnovna sredstva za koje se može mjeriti učinak, pri čemu se mora vodiiti računa o korekcijama koje će postaviti poreski bilans.

5. Prodaja nepotrebnih osnovnih sredstava. Ako bilo koje osnovno sredstvo ispadne iz upotrebe i uz to nema izgleda da će u dogledno vrijeme biti vraćeno u funkciju, treba ga prodati. To će djelovati pozitivno na finansijsku stabilnost. Prodajom osnovnih sredstava ostvaruje se kapitalni dobitak ili kapitalni gubitak, koji rezultira iz razlike između prodajne i sadašnje vrijednost osnovnog sredstva. Ako je prodajna vrijednost veća od sadašnje vrijednosti prodatog osnovnog sredstva ostvaren je kapitalni dobitak, i obrnuto, ako je prodajna vrijednost manja od sadašnje vrijednosti ostvaren je kapitalni gubitak. S obzirom na to da prodaja nepoterbnog osnovnog sredstva pozitivno djeluje na finansijsku stabilnost trebalo bi ga prodati čak i sa kapitalnim gubitkom, jer nema nikakve sigurnosti da će se kasnije prodati sa kapitalnim dobitkom.

1.2. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE NEMATERIJALNIM ULAGANJIMA

Nematerijalna ulaganja čine: 1. osnivačka ulaganja, 2. ulaganja u razvoj, 3. koncesije, patenti, licence i slična prava i 4. ulaganja iznad knjigovodstvene vrijednosti - gudvil

Ova ulaganja se mogu podijeliti u dvije grupe: 1. nematerijalna ulaganja nastala odlaganjem troškova: osnivačka ulaganja i

ulaganja u razvoj i 2. nematerijalna ulaganja nastala kupovinom tj izdavanjem gotovine: koncesije,

patenti, licence i gudvil.

Na visinu dugoročnih ulaganja koja nastaju odlaganjem troškova može se uticati ekonomičnošću trošenja u te svrhe. U praksi, privredna društva često precjenjuju te troškove da bi tekući dobitak bio veći, a da budući dobitak, s obzirom na to da se ova ulaganja putem amortizacije alociraju na rashode, bude niži. Indirektno, često i nesvjesno, ovo je uvažavanje vremenske vrijednosti novca, zaboravljajući da nematerijalna ulaganja negativno djeluju na finansijsku stabilnost.

Nematerijalna ulaganja koja nastaju plaćanjem u gotovu, imaju tu osobinu da njihova visina zavisi od pogodbe sa trećim licima, uz slabo dejstvo tržišnih zakona na vrijednost tih ulaganja. Radi toga, privredno društvo mora sa puno opreznosti prilaziti takvoj pogodbi. Naravno, i ova nematerijalna ulaganja negativno djeluju na finansijsku stabilnost.

Kada se nematerijalna ulaganja putem amortuzacije alociraju na rashode, smanjuju se i pozitivno djeluju na finansijsku stabilnost, dok se dobitak zbog troškova amortizacije smanjuje. Budući da se nematerijalna ulaganja ne obnavljaju poslije potpunog amortizovanja, usljed ponovne nabavke radi zamjene, nema ponovnog negativnog uticaja na finansijsku stabilnost.

Od gore navedenog ima izvjesnih razlika kod gudvila. Kada privredno društvo mijenja vlasnika putem prodaje, po vrijednosti kapitala koja je veće od knjigovodstvene vrijednosti kapitala, razlika između te dvije vrijednosti kapitala je gudvil. Budući da se na računu kapitala knjiži prodajna vrijednost kapitala, na račun

142

gudvil knjiži se razlika između prodajne i knjigovodstvene vrijednosti kapitala. To praktično znači da nastanak gudvila nema negativno dejstvo na finansijsku stabilnost, jer se za isti iznos povećavaju stalna sredstva i kapital. Isto se događa kada osnivačka ulaganja nastaju po osnovu interkalarne kamate, logično, ako se uopšte konkretna interkalarna kamata može da se svrsta u osnivačka ulaganja – shodno odredbama Standarda 38, jer se tada za isti iznos povećavaju i osnivačka ulaganja i dugoročne obaveze, budući da se interkalarna kamata pripisuje glavnici dugoročnoig zajma.

Uspješna strategija i taktika nematerijalnih ulaganja jeste ako se ova ulaganja svedu na najniži mogući nivo, i ako se amortizuju u što kraćem vremenu da bi se otklonio negativan uticaj na finansijsku stabilnost.

1.3. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE DUGOROČNIM FINANSIJSKIM PLASMANIMA

Dugoročni finansijski plasmani obuhvataju:

1. učešće u kapitalu pravnih lica, 2. dugoročno date kredite, 3. kupljene dugoročne hartije od vrijednosti i 4. otkupljene sopstvene akcije.

Nastankom dugoročnih finansijskih plasmana djeluje se negativno na finansijsku stabilnost, jer se povećavaju stalna sredstva, a njihovom imobilizacijom dejstvo na finansijsku stabilnost je obrnuto, jer se stalna imovina smanjuje.

U vezi sa strategijom i taktikom dugoročnih finansijskih plasmana ovdje ćemo razmotriti:

1. razloge nastanka dugoročnih finansijskih plasmana, 2. rizik dugoročnih finansijskih plasmana, 3. prinos od dugoročnih finansijskih plasmana i 4. smanjenje dugoročnih finansijskih plasmana

1. Razlozi nastanka dugoročnih finansijskih plasmana. Učešće u kapitalu drugih pravnih lica nastaje:

1. kad matično privredno društvo osnuje zavisno privredno društvo, 2. kada privredno društvo kupi akcije drugog pravnog lica ili uplati gotovinu ili

prenese neku imovinu radi udjela u kapitalu drugog pravnog lica i 3. kada privredno društvo kupi akcije banke po osnovu prinude, radi dobijanja

kredita banke.

U praksi, nisu rijetki slučajevi: banka odobrava kratkoročni kredit privrednom društvu uz uslov da privredno društvo kupi akcije banke u iznosu 20% do 30% ili čak 50% od odobrenog kredita. Banka prodaje ''kupljene'' akcije privrednom društvu i doznačuje mu gotovinu u visini razlike između odobrenog kredita i kupljenih akcija, a zadužuje ga za iznos kredita. Ovakvim radnjama pogoršava se finansijska stabilnost privrednog društva, jer se povećavaju stalna sredstva za iznos kupljenih akcija. Budući da privredno društvo plaća kamatu na ukupni kredit, smanjuje se bruto dobitak, a u okviru tih kamata je i kamata na dio kratkoročnog kredita upotrebljen za kupljene akcije. Kada privredno društv vrati kredit, u njegovoj aktivi i dalje ostaju kupljene akcije banke, što znači da je to dugoročno negativno dejstvo na finansijsku stabilnost privrednog društva. To negativno dejstvo trajaće sve dok privredno društvo

143

ne proda kupljene akcije banke, a to je teško ostvariti jer se te akcije najčešće ne kotiraju na berzi efekata.

Privredno društvo u principu daje dugoročni robni kredit kada na kraće vrijeme ne može da proda svoje proizvode. To su privredna društva iz oblasti brodogradnje i mašinogradnje.

Dugoročne hartije od vrijednosti, u principu, privredno društvo kupuje radi zarade koja se ostvaruje njihovom prodajom.

2. Rizik dugoročnih finansijskih plasmana. Rizik naplate dugoročnih finansijskih plasmana uslovljen je bonitetom korisnika dugoročnog finansijskog plasmana. Bonitet korisnika dugoročnog finansijskog plasmana je uslovljen prinosnim, imovinskim i finansijskim položajem. Ako je dugoročni finansijski plasman u vidu dugoročnih hartija od vrijednosti kupljenih preko berze efekata, kreditni bonitet emitenta tih dugoročnih hartija od vrijednosti provjeren je pri njihovom uključivanju na listu kotacija. U svim drugim slučajevima, prije dugoročnog plasmana treba nepristrasno objektivno ocijeniti i ako je kreditni bonitet takav da rizik plasiranja svodi na najmanju mjeru, plasman treba izvršiti, naravno pod uslovom da to ne dovodi za do loše finansijske stabilnosti, a loša finansijska stabilnost ima koeficijent finansijske stabilnosti veći od jedan.

Kada se radi o dugoročnom kreditu, rizik njegove naplate može se smanjiti stavljanjem hipoteke na nekretninu dužnika ili pribavljanjem garancije od banke za otplatu anuiteta po dugoročnom kreditu.

3. Prinos od dugoročnih finansijskih plasmana. Prinos na učešće u kapitalu pravnih lica je primljena dividenda, ako se radi o učešću po osnovu kupljenih akcija, ili primljeni dio neto dobitka, ako se radi o udjelima u kapitalu pravnog lica. Stopa prinosa na učešće u kapitalu izračunava se stavljanjem u odnos primljene dividende, odnosno primljenog dijela neto dobitka i iznosa učešća. Treba imati u vidu da se prihod od učešća u kapitalu i ne oporezuje, pa je u tom slučaju on odbitna stavka kod utvrđivanja poreske osnovice. Razlog tome, koji može da se upotrijebi, jeste izbjegavanje dvostrukog oporezivanja. Naime, pošto primljena dividenda i učešće u neto dobitku po osnovu udjela u kapitalu potiču iz neto dobitka, to je porez na dobitak obračunat i plaćen kod preduzeća u koje je uložen kapital, zbog čega taj prihod kod vlasnika kapitala ne ulazi u poresku osnovicu. Otuda, da bi stopa prinosa na učešće u kapitalu bila uporediva sa kamatnom stopom treba je uvećati za porez na dobitak, što se izračunava ovako: Stopa prinosa na učešće u kapitalu x ( 1 / 1 – stopa poreza na dobitak )

Stopa prinosa na dati dugoročni kredit je stvarna kamatna stopa.

Stopa prinosa na dužničke hartuje od vrijednosti (dužničke obveznice) je kamatna stopa odštampana na toj hartiji od vrijednosti.

Kada se vrši dugoročni plasman, budući da je cilj privrednog društva maksimiranje dobitka u dugom roku, biće izabran onaj plasman koji odbacuje najveću stopu prinosa. Izuzeci od tog pravila su:

1. plasman radi prodaje proizvoda, 2. plasman nastao osnivanjem preduzeća i 3. plasman nastao pod prinudom banke

4. Smanjenje dugoročnih finansijskih plasmana. Smanjenje dugoročnih

144

finansijskih plasmana nastaje kod tzv, dužničkih plasmana (kredita i obveznica) kada se naplati glavnica. Kod vlasničkih plasmana smanjenje nastaje prilikom njihove prodaje, mada se i dugoročne hartije od vrijednosti mogu prodati i prije roka dospijeća za naplatu. Pri toj prodaji nastaje kapitalni dobitak ili gubitak, zavisno od toga kolika je prodajna vrijednost u odnosu na knjigovodstvenu vrijednost. Ako je prodajna vrijednost veća od knjigovodstvene vrijednosti ostvaren je kapitalni dobitak u visini razlike između te dvije vrijednosti. Obrnuto, ako je prodajna vrijednost manja od knjigovodstvene vrijednosti ostvaren je kapitalni gubitak u visini razlike te dvije vrijednosti.

Smanjenje dugoročnih finansijskih plasmana pozitivno utiče na finansijsku stabilnost jer se smanjuju stalna sredstva. Otuda, ako je finansijska stabilnost loša ( koeficijent finansijske stabilnosti iznad 1), a na drugi način ne može se popraviti, privredno društvo treba da proda dio ili u cjelini dugoročne finansijske plasmane, pa makar i sa kapitalnim gubitkom. Pri tome mora da bude određen redosljed:

1. najprije se prodaju dugoročne hartije od vrijednosti koje kotiraju na berzi, a nisu zavisnog privrednog društva,

2. potom se prodaju dugoročne hartije od vrijednosti koje ne kotiraju na berzi i udjeli u kapitalu pravnih lica koja nisu zavisna privredna društva i

3. na kraju se prodaju i akcije, odnosno udjeli u kapitalu zavisnih privrednih društava.

Ovaj redosljed ima za cilj da sačuva vlasništvo nad zavisnim privrednim društvom ako je moguće.

Prodaja dugoročnih finansijskih plasmana sa kapitalnim gubitkom vrši se i u slučaju :

- kada privredno društvo ima lošu finansijsku stabilnost i prijeti mu stečaj i - ako proda dugoročne finansijske plasmane i time popravi finansijsku

stabilnost i izbjegne stečaj, privredno društvo može da operativno radi bez dugoročnih finansijskih plasmana.

1.4. ODRŽAVANJE REALNE VRIJEDNOSTI STALNE IMOVINE U USLOVIMA INFLACIJE

a) Očuvanje supstance uložene u osnovna sredstva. U uslovima inflacije neizbježno dolazi do gubitka supstance sredstava uloženih u osnovna sredstva u vidu tzv. propuštene amortizacije. Do toga dolazi iz prostog razloga – što krajnja revalorizovana vrijednost osnovnog sredstva (tj. revalorizovana vrijednost osnovnog sredstva na kraju njegovog vijeka trajanja), koja reprezentuje njegovu tržišnu vrijednost u momentu zamjene, nije bila osnovica za obračun amortizacije od početka korišćenja osnovnog sredstva, što je logično. Otuda je na kraju vijeka trajanja osnovnog sredstva zbir ukupno obračunate amortizacije, plus likvidaciona vrijednost, uvijek manji od ukupne revalorizovane, tj. reprodukcione vrijednosti. Ovo u suštini znači da je propuštena amortizacija, a time i gubitak supstance, na kraju vijeka osnovnog sredstva ravna razlici između krajnje revalorizovane vrijednosti i zbira ukupno obračunate amortizacije, plus likvidaciona vrijednost. Visina propuštene amortizacije zavisi od visine revalorizovanog koeficijenta, koji reperezentuje porast cijene osnovnog sredstva, stepena otpisanosti osnovnog sredstva, tačnije, zavisi od starosti osnovnog sredstva i od učestalosti revalorizacije.

145

Što je revalorizacioni koeficijent veći i propuštena amortizacija će biti veća i obrnuto, ali budući da je revalorizacioni koeficijent odraz stope inflacije, odnosno porasta cijena, privredno društvo na njega ne može uticati. Što je osnovno sredstvo starije, što je više proteklo vremena od momenta nabavke do momenta revalorizacije, propuštena amortizacija je veća i obrnuto. Ovo zbog toga što je u periodu od momenta nabavke do momenta revalorizacije osnovnog sredstva osnovica za amortizaciju bila niža, pa je samim tim i raskorak između krajnje revalorizovane vrijednosti i ukupno obračunate amortizacije plus likvidaciona vrijednost veći, a taj raskorak reprezentuje propuštenu amortizaciju, odnosno izgubljenu supstancu.

b) Očuvanje supstance uložene u dugoročne plasmane. U uslovima infalacije sredstva uložena u dugoročne plasmane podložna su obezvređivanju. Dolazi do inflatornih gubitaka, jer se za plasirani iznos sredstava u momentu plasmana može kupiti više robe nego što se za taj isti iznos sredstava može kupiti u momentu naplate, odnosno imobilizacije dugoročno uloženih sredstava.

Do inflatornih gubitaka na dugoročnim plasmanima dolazi ako se ne vrši revalorizacija dugoročnih plasmana, a uz to je godišnja stopa prinosa na dugoročne plasmane niža od godišnje stope inflacije. Ako se vrši revalorizacija dugoročnih plasmana, uz uslov da revalorizacioni koeficijent odražava stvarnu stopu inflacije, realna vrijednost se održava revalorizacijom, pri čemu u takvim okolnostima prinos po osnovu dugoročnih plasmana predstavlja realan prihod. U uslovima kada se ne vrši revalorizacija dugoročnih plasmana, realna vrijednost se održava pod uslovom da je stopa prinosa na dugoročne plasmane veća od stope inflacije. Primjera radi, uzmimo da privrdno društvo ima 3 dugoročna plasmana ( A, B i C ), koji se ne revalorizuju i da je stopa prinosa 25% (A), 20% (B) i 18% (C ), pri čemu je godišnja stopa inflacije 20%. Iz ovih podataka može se izračunati realna stopa prinosa (pr) po obrascu:

pr = (pn – 1) / (1 + i) x 100, gdje je :

pn = nominalna stopa prinosa i = stopa inflacije

U našem primjeru realna stopa prinosa je: - plasmana A: pr = (0,25 – 0,20) / (1 + 0,20) h 100 = (0,05 / 1,20) h 100 = 4,1667 %

- plasmana B: pr = (0,20 – 0,20) / (1 + 0,20) h 100 = (0 /1,20) h 100 = 0 %

- plasmana C: pr = (0,18 – 0,20) / (1 + 0,20) h 100 = (- 0,02 /1,20) h 100= - 1,1667 %

Dakle, kod plasmana A realna stopa prinosa je 4,1667 %, kod plasmana B realna stopa pronosa je nula, a kod plasmana C realna stopa prinosa je nagativna za 1,1667%, što znači da se kod plasmana C ostvaruje inflatorni gubitak.

Sve što je prethodno rečeno o realnoj vrijednosti dugoročnih plasmana vrijedi za dugoročne plasmane u domaćoj valuti i za dugoročne plasmane u stranoj valuti, s tim što se u ovom drugom slučaju uzima stopa inflacije zemlje čija je valuta plasirana. U uslovima kada je domaća stopa inflacije veća od stope inflacije zemlje u čijoj je valuti izražen dugoročni plasman, na takvim dugoročnim plasmanima se ostvaruju inflatornni dobici (pozitivne kursne razlike) u visini razlike između vrijednosti plasmana obračunatog po kursu strane valute u odnosu na domaću valutu na dan

146

plasmana.

Kako izbjeći ili barem smanjitii nflatorne gubitke na dugoročnim plasmanima? Prvo, kod dugoročnih plasmana po osnovu kupljenih akcija i uloga u druga preduzeća treba insistirati da ta preduzeća održavaju realnu vrijednost sopstvenog kapitala ( u okviru kojega je i akcijski kapital i udjeli u kapitalu) putem reavalorizacije. Ovo zato što je neizvjestan prinos ( dividenda, odnosno naknada) na ta ulaganja, jer zavisi od ostvarenog neto dobitka. Kod dugoročnih plasmana u vidu finansijskog ili robnog kredita ili kupljenih obveznica treba ugovarati ili revalorizaciju, ili promjenljivu kamatnu stopu, u zavisnosti od stope inflacije. Pri tome treba imati u vidu da revalorizacija zajedno sa kamatom obezbjeđuje veća nominalna primanja nego realna pozitivna kamatna stopa, mada su u realnom izrazu primanja u oba slučaja jednaka. Otuda je za povjerioca prihvatljivija revalorizacija.

Drugo, ako postoji neizvjesnost da će doći do inflatornih gubitaka na dugoročnim plasmanima, jer dužnici ne žele prihvatiti uslove u rečenom smislu, treba ih izbjeći.

Treće, ako na dugoročnom plasmanu ipak dođe do inflatornih gubitaka jer je propuštena zaštita u izloženom smislu, takve dugoročne plasmane treba nastojati što prije imobilisati (naplatiti) putem skraćenja roka naplate dugoročnih kredita, prodaje akcija i obveznica.

2. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE OBRTNIM SREDSTVIMA

UVOD

Racionalno upravljanje ukupnim obrtnim sredstvima privrednog društva, kao i njihovim pojedinim oblicima predstavlja značajan segment poslovnih finansija. To upravljanje pretpostavlja da se sa što manjim ulaganjima u ukupna obrtna sredstva, kao i u njihove pojedinačne kategorije, ostvari što veći obim poslovne aktivnosti privrednog društva, da bi se na taj način uticalo na maksimiziranje profitabilnosti privrednog društva kao cjeline i održavanje zadovoljavajućeg nivoa njegove tekuće likvidnosti. Upravljanje obrtnim sredstvima privrednog društva podrazumijeva stalno odmjeravanje i usklađivanje rentabilnosti i rizika koji su neposredno uslovljeni veličinom neto obrtnih sredstava.

Obrtna sredstva se najčešće definišu kao dio ukupnih poslovnih sredstava koja se, po pravilu, utroše jednokratnim ulaganjem u proizvodni proces i druge poslovne procese privrednog društva. Upravo ovo ukazuje na jedno bitno svojstvo obrtnih sredstava, a to je njihovo jednokratno trošenje u poslovnim procesima privrednog društva. Kao dopuna ovoj definiciji može poslužiti i definicija po kojoj se kao osnovni kriterijum podjele poslovnih sredstava na osnovna i obrtna, uzima koeficijent obrta. U tom kontekstu, pod obrtnim sredstvima se podrazumijeva onaj dio poslovnih sredstava koji ima godišnji koeficijent obrta veći od jedan. To znači da se vrijednost obrtnih sredstava u toku godine „obrne“ najmanje jednom. Na taj način, ova definicija upućuje i na drugo bitno svojstvo obrtnih sredstava, a to je brzo obrtanje njihove vrijednosti. Zbog toga, može se reći da pod obrtnim sredstvima treba podrazumijevati poslovna sredstva privrednog društva koja se jednokratnom upotrebom troše u poslovnom procesu, a čija se vrijednost preobrazi iz novčanog oblika preko robnih oblika, ponovo u novac najmanje jednom godišnje.

Razlikovanje obrtnih i osnovnih sredstava u okviru ukupnih poslovnih sredstava kojima privredno društvo raspolaže, veoma je značajno sa aspekta finansijskog

147

upravljanja privrednim društvom. Pri tome, razlike koje postoje između obrtnih i osnovnih sredstava ne zasnivaju se samo na njihovim fizičkim svojstvima, već prije svega, na različitim funkcijama koje ona imaju u prIvrednom društvu kao i načinu njihovog finansiranja.

Istraživanja pokazuju da finansijski menadžeri najveći dio vremena troše na svakodnevne interne operacije u privrednom društvu koje isključivo ulaze u domen upravljanja obrtnim sredstvima privrednog društva. Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da obrtna imovina u prosjeku čini polovinu ukupne imovine privrednog društva, pogotovo onih u sektoru industrije. Pri tome, kada je riječ o privrednim društvima koja se bave distribucijom ovaj procenat još je veći. Dakle, finansijski menadžment obrtnih sredstava čini veoma važnu i značajnu funkciju finansijskih menadžera u privrednom društvu. Stoga, upravljanje obrtnim sredstvima predstavlja oblast koja treba da bude isključivo u nadležnosti finansijskih menadžera.

2.1. POTREBE ZA UPRAVLJANJEM OBRTNIM SREDSTVIMA

Obrtna sredstva su dio ukupnih poslovnih sredstava ili imovine privrednog društva. Otuda, racionalno upravljanje i dobro gazdovanje ukupnim obrtnim sredstvima i njihovim pojedinačnim oblicima, svakako predstvalja najznačajniju preokupaciju finansijskog upravljanja privrednim društvom. To upravljanje pretpostavlja da se sa što manjim ulaganjima u ukupna obrtna sredstva, kao i njihove pojedinačne kategorije, ostvari što veći obim poslovne aktivnosti sa ciljem maksimiziranja profitabilnosti privrednog društva kao cjeline, uz istovremeno održavanje potrebnog stepena njegove tekuće likvidnosti. Upravo zbog velikog značaja koji obrtna sredstva imaju za finansijski rezultat privrednog društva, problematika njihovog upravljanja ovdje je izdvojena u posebnu cjelinu, odnosno poglavlje.

Savremeno finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima, temelji se na racionalnoj analizi finansijskog položaja privrednog društva i predstavlja veoma delikatnu aktivnost za čije je sprovođenje potrebno mnogo znanja i iskustva, kako bi se kombinovanjem složenih faktora koji na ovu problematiku utiču ostvarila i održala povoljna finansijska struktura i likvidnost privrednog društva, a time ujedno postigla i maksimalna efikasnost angažovanih sredstava u obrtne svrhe. Analogno tome, finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima ima osnovni cilj da održi povoljnu finansijsku strukturu privrednog društva i zadovoljavajući stepen njegove likvidnosti.

U okviru ukupnih poslovnih sredstava, razlikovanje obrtnih sredstava, s jedne strane, i osnovnih sredstava, s druge strane, veoma je značajno, prije svega, sa aspekta finansijskog upravljanja privrednim društvom U tom kontekstu, razlike koje postoje između obrtnih i osnovnih sredstava ne zasnivaju se samo na njihovim fizičkim svojstvima, već i na njihovim različitim funkcijama koje imaju u privrednom društvu, kao i načinu njihovog finansiranja. Zbog toga u cilju uspješnog realizovanja vrijednosti i jednih i drugih sredstava, neophodno je da ih finansijski menadžment privrednog društva različito tretira, što podrazumijeva da se vodi računa o nekoliko značajnih momenata, a to su:

1. Ulaganja u obrtna sredstva u potpunosti se naknađuju kroz prodajne cijene proizvoda ili usluga u periodima kraćim od jedne godine, odnosno u toku jednog poslovnog ciklusa privrednog društva, dok je za naknadu ulaganja u osnovna sredstva potreban znatno duži vremenski period.

2. Obrtna i osnovna sredstva imaju različite stepene fleksibilnosti. Naime, osnovna

148

sredstva, kada se jednom pribave, ne mogu biti lako redukovana, što podrazumijeva da se u periodima opadanja konjunkture ne mogu smanjiti u odgovarajućem stepenu. Međutim, obrtna sredstva su mnogo fleksibilnija, te se uz pravilno planiranje mogu povećati ili smanjiti u skladu sa fluktuacijama u obimu poslovanja privrednog društva.

3. Finansijski principi koji se primjenjuju pri upravljanju obrtnim sredstvima razlikuju se od onih koji su relevantni za finansijsko upravljanje osnovnim sredstvima. Pri tome upravljanje obrtnim sredstvima uglavnom se zasniva na principima koji se odnose na ekonomično korišćenje ovih sredstava. Otuda, finansijski menadžment privrednog društva uglavnom nastoji da eliminiše postojanje viška obrtnih sredstava koji u stvari predstavlja nepotrebno i neekonomično vezivanje jednog dijela kapitala privrednog društva.

4. Povećanje obrtnih sredstava se najvećim dijelom finansira iz kratkoročnih finansijskih izvora. Međutim, u vezi sa pribavljanje ovih izvora javljaju se određene specifičnosti. Naime, mada kao opšte pravilo važi da ova finansijska sredstva privredno društvo treba da pribavlja pod najpovoljnijim uslovima, ipak je činjenica da tržište tzv. kratkoročnog kapitala ima mnogo specifičnosti o kojima se maksimalno mora voditi računa.

2.2. POJAM I OBLICI OBRTNIH SREDSTAVA

U široj literaturi obrtna sredstva se najčešće definišu kao dio poslovnih sredstava koja se jednokratnim ulaganjem mogu utrošiti u jednom reprodukcionom ciklusu. Ovo ujedno predstavlja njihovu osnovnu odliku. Druga njihova bitna odlika jeste da se obrtna sredstva najmanje jedanput obrnu u toku godine. Stoga, pod obrtnim sredstvima treba podrazumijevati ona poslovna sredstva koja se jednokratnom upotrebom troše u poslovnim procesima i čija se vrijednost preobražava iz novčanog oblika, kroz kružni tok, ponovo u novac i to najmanje jednom u toku godine.

S druge strane, takođe kao određena dopuna prethodnoj definiciji obrtnih sredstava može poslužiti i definicija po kojoj se kao kriterijum podjele poslovnih sredstava na osnovna i na obrtna uzima koeficijent obrta. Naime, u kontekstu takvog definisanja pod obrtnim sredstvima se podrazumijeva onaj dio poslovnih sredstava koja imaju godišnji koeficijent obrta veći od 1 (jedan). To znači da se ova sredstva u toku godine obrnu najmanje jednom. Na taj način, ovakvo definisanje obrtnih sredstava ukazuje na još jedno njihovo bitno obilježje, a to je njihovo brzo obrtanje.

Polazeći od kružnog kretanja sredstava u procesu reprodukcije izraženog u formi poznatog obrasca N – R ... P ... R1 – N1, proizlazi da se obrtna sredstva javljaju u nekoliko pojavnih oblika, a to su: (a) novčani oblik, (b) naturalni oblik i (c) prelazni oblik obrtnih sredstava. Kada se znaju osnovni i prelazni oblici u kojima se javljaju obrtna sredstva privrednog društva, onda je u aktivi moguće utvrditi koja pozicija dolazi u koju grupu. Imajući u vidu navedene pojavne oblike obrtnih sredstava, nameće se potreba njihovog bližeg defi nisanja.

Novčani oblik – predstavlja početni i završni oblik obrtnih sredstava koji može biti u blagajni ili na depozitnim računima. Ako se dio novca, koji će biti upotrebljen za pribavljanje osnovnih sredstava, izdvoji na poseban depozitni račun, onda preostali novac na ostalim depozitnim računima i u blagajni predstavlja početni pojavni oblik obrtnih sredstava.

149

Naturalni oblik – zavisno od mesta u reprodukcionom ciklusu preduzeća može da bude u različitim vidovima, a to su: (a) sirovine i materijal, (b) nedovršena proizvodnja i(c) gotovi proizvodi. Sirovine i materijal, predstavljaju vrijednosti koje će u procesu proizvodnje biti transformisane u proizvod nove upotrebne vrednosti, tj. gotov proizvod. Nedovršena proizvodnja predstavlja vrijednost proizvoda nove upotrebne vrijednosti čija je proizvodnja otpočela, a nije završena. Ta vrijednost sastoji se iz materijalnih troškova, amortizacije i dijela dohotka koji je anticipativno raspodijeljen i prenijet na krajnjeg korisnika u raspodeli. Ovdje takođe spadaju i sopstveni poluproizvodi koji će biti utrošeni za proizvodnju gotovog proizvoda. Gotovi proizvodi predstavljaju vrijednost u visini cijene koštanja proizvoda nove upotrebne vrijednosti. Pri tome, struktura cijene koštanja je ista kao i kod nedovršene proizvodnje. Gotovi proizvodi su namijenjeni prodaji, odnosno transformaciji u novac putem prodaje i naplate prodajne cijene.

Prelazni oblik – predstavlja vrijednost potraživanja koja mogu da nastanu po nekoliko osnova i to: (a) prodaja gotovih proizvoda kupcima i (b) davanje avansa dobavljačima ili davanje kredita. Do potraživanja po osnovu prodaje gotovih proizvoda dolazi uvijek kada se prodaja vrši za gotovo ili sa odloženim rokom plaćanja. Potraživanja po osnovu datog avansa nastaju kada se dobavljaču roba plati unaprijed, a potraživanja po osnovu kredita nastaju kada se fizičkim i pravnim licima daje kredit.

2.3. ANALITIČKI ASPEKTI OBRTNIH SREDSTAVA

Za potrebe finansijske analize i finansijskog upravljanja u privrednom društvu, obrtna sredstva se dijele na ukupna i neto obrtna sredstva. Oba ova aspekta obrtnih sredstava imaju svoj izuzetan značaj za finansijsku politiku privrednog društva, a u zavisnosti od konkretnih finansijskih pitanja koja treba rješavati, zavisi da li će u prvi plan doći ukupna obrtna sredstva ili neto obrtna sredstva.

Pod ukupnim obrtnim sredstvima podrazumijevaju se sva ulaganja koja privredno društvo vrši u pojedine, konkretne oblike obrtnih sredstava. Neto obrtna sredstva se definišu kao razlika između tekuće aktive i tekuće pasive, odnosno kao razlika između ukupnih obrtnih sredstava i ukupnih kratkoročnih obaveza privrednog društva. Sledstveno navedenom, nameće se potreba da se oba pojma obrtnih sredstva u najkraćim crtama bliže defi nišu.

Neto obrtna sredstva – ne mogu se identifikovati sa bilo kojim realnim, odnosno konkretnim oblikom obrtnih sredstava što nedvosmisleno proizlazi iz same definicije neto obrtnih sredstava. Naime, ona predstavljaju samo radnu obračunsku veličinu koja je identična dijelu obrtnih sredstava koji se finansira iz dugoročnih izvora, bilo sopstvenih ili tuđih. Međutim, upravo od iznosa ovog dijela obrtnih sredstava u mnogome zavisi likvidnost privrednog društva. U vezi s tim, ako je iznos neto obrtnih sredstava privrednog društva veći, onda je veća i njegova sposobnost plaćanja. U tom smislu, neto obrtna sredstva predstavljaju tzv. ‘’maržu sigurnosti’’ za kratkoročne kreditore što ujedno predstavlja I veoma značajan indikator finansijske strukture privrednog društva, jer pokazuje u kom stepenu je privredno društvo sposobno da trajno finansira svoje redovno poslovanje i blagovremeno odgovara svojim obavezama.

S obzirom na to da se ukupan iznos obrtnih sredstava mijenja u zavisnosti od poslovnog ciklusa i odgovarajućih odluka koje donosi menadžment privrednog

150

društva, logično, proizlazi zaključak da se mijenja i iznos neto obrtnih sredstava. Imajući u vidu značaj ovih sredstava, za menadžment privrednog društva je od posebnog interesa da se utvrdi ne samo karakter promjena (povećanje ili smanjenje) koje su se desile u određenom vremenskom periodu, već i uzroci koji su ih izazvali. Pri tome, promjene u konačnom saldu neto obrtnih sredstava javljaju se kao posljedica priliva i odliva sredstava u određenom vremenskom periodu.

Ukupna obrtna sredstva – najbolje reprezentuje suma tekuće aktive u bilansu stanja privrednog društva. Ona se sastoji iz pojedinih konkretnih oblika obrtnih sredstava, odnosno pozicija aktive kao što su:

1. Novčana sredstva u blagajni i na računima; 2. Potraživanja od kupaca; 3. Tržišne hartije od vrijednosti; 4. Mjenice i akcepti primljeni od kupaca; 5. Avansi dati dobavljačima; 6. Zalihe 7. Unapred plaćeni rashodi i obračunati, a nenaplaćeni prihodi (aktivna

vremenska razgraničenja).

2.4. KLASIFIKACIJA OBRTNIH SREDSTAVA

Da bi se pravilno shvatili osnovni principi upravljanja obrtnim sredstvima, neophodno je da se pravi razlika imeđu pojedinih tipova obrtnih sredstava, u okviru ukupnih obrtnih sredstava koja privredno društvo koristi. Ovo diferenciranje obrtnih sredstava vrši se prema vremenu u kome se odgovarajuća sredstva koriste, s jedne strane, i prema funkcijama koje određena sredstva treba da ispunjavaju, s druge strane. Sljedstveno tome, razlike u pogledu vremena korišćenja i funkcija koje ispunjavaju pojedini dijelovi obrtnih sredstava, presudno utiču i na načine i izvore njihovog pribavljanja. Osnovna klasifikacija obrtnih sredstava koja se vrši na osnovu pomenutih razlika jeste podjela na sljedeće vrste obrtnih sredstava: (1) stalna ili permanentna obrtna sredstva i (2) promenljiva ili varijabilna obrtna sredstva. Sljedstveno navedenom, nameće se potreba da se obe vrste obrtnih sredstava u najkraćim crtama bliže definišu.

1. Stalna ili permanentna obrtna sredstva – jesu ona obrtna sredstva koja ostaju investirana u privrednom društvu za sve vrijeme dok ono posluje. Preciznije rečeno, to je onaj iznos obrtnih sredstava koji privredno društvo mora da ima da bi moglo obezbjediti minimum poslovnih aktivnosti. Ovo se uglavnom odnosi na sve najvažnije oblike obrtnih sredstava tj. novčana sredstva, zalihe, kupce itd.

2. Promjenljiva ili varijabilna obrtna sredstva – jesu onaj dio tekuće aktive koji se povećava ili smanjuje u skladu sa potrebama privrednog društva. Ove potrebe su uslovljene najčešće sezonskim ili cikličnim kretanjima kojima je podložno poslovanje privrednog društva. Naime, postoji veliki broj privrednog društva čije je poslovanje izloženo snažnim sezonskim uticajima (poljoprivreda, prehrambena industrija, konfekcija, industrija obuće, turizam itd). Pri tome, sasvim je normalno da takva privredna društva u tzv. ‘’špicevima sezone’’ tj. periodima najveće poslovne aktivnosti imaju potrebu za dodatnim obrtnim sredstvima. Stoga, ona obično unaprijed predviđaju iznos potrebnih obrtnih sredstava za finansiranje povećanih izdataka, zaliha i kupaca u tim periodima, te na osnovu toga planiraju izvore finansiranja. To su uglavnom kratkoročni izvori finansiranja u vidu kratkoročnih

151

kredita od komercijalnih, odnosno poslovnih banaka.

2.5. KRUŽNO KRETANJE OBRTNIH SREDSTAVA

Obrtanje predstavlja najvažnije obilježje obrtnih sredstava. Pri tome, obrtanje obrtnih sredstava predstavlja proces kretanja angažovanih obrtnih sredstava koji se odvija preko: nabavke predmeta rada, tehnološke obrade predmeta rada u procesu stvaranja materijalnih dobara kao i pretvaranja robnog u novčani oblik obrtnih sredstava putem prodaje gotovih proizvoda. Obrtanje obrtnih sredstava predstavlja njihovu stalnu cirkulaciju kroz fazu proizvodnje i kroz određene faze prometa tj. nabavku i prodaju. Shodno tome, u procesu svog obrtanja, obrtna sredstva stalno mijenjaju oblik. Ona iz početnog novčanog oblika prelaze u robni oblik, tj. predmete rada koji su potrebni za proizvodnju. Zatim nastaje njihovo kruženje kroz tehnološki oblik prelaznog karaktera, u kojem se procesom transformacije predmeti rada pretvaraju po određenom tehnološkom postupku u nove proizvode. U ovoj fazi predmeti rada gube svoja dosadašnja svojstva, a nova svojstva stiču tek po završetku faze proizvodnje. Završetkom faze proizvodnje, formiraju se gotovi proizvodi u kojima se obrtna sredstva nalaze nakon okončanja prelaznog tehnološkog oblika, odnosno nakon potpunog završetka proizvodnje, a prije prodaje gotovih proizvoda. Prodajom gotovih proizvoda obrtna sredstva ponovo prelaze u novčani oblik.

U skladu sa navedenim kretanjima, nesumnjivo proizlazi da se proces kružnog kretanja obrtnih sredstava odvija tako što privredno društvo za novčana sredstva kupuje reprodukcioni materijal ili predmete rada, dok njihovom transformacijom iz proizvodnog procesa izlaze gotovi proizvodi spremni za prodaju. Dalje, prodajom proizvoda i njihovom isporukom kupcima, nastaje proces kratkoročnih potraživanja od kupaca. Naplatom tih potraživanja, obrtna sredstva ponovo poprimaju novčani oblik. Istovremeno, prelaskom u novčani oblik obrtna sredstva ponovo dobijaju univerzalni oblik platežnog sredstva, jer se za njih sada mogu kupovati predmeti rada, vršiti isplate zarada i plaćati sve druge obaveze privrednog društva. Prema tome, novčani oblik obrtnih sredstava predstavlja početnu i završnu tačku u kružnom toku obrtnih sredstava. Ovu konstatciju najbolje ilustruje slika 5.1. koja prikazuje kružni tok kretanja obrtnih sredstava u proizvodnom privrednom društvu.

Kao mjerna veličina brzine obrtanja obrtnih sredstava najčešće se koristi koeficijent obrtanja koji se utvrđuje iz odnosa vrijednosti ostvarenih rezultata izraženih ukupnim prihodom i angažovanih obrtnih sredstava za ostvarenje tog ukupnog prihoda, što se može predstaviti na sljedeći način:

KO = UP / AOB gde je:

KO - koefi cijent obrtanja obrtnih sredstava UP - ukupan prihod

AOB - angažovana obrtna sredstva

Veći koeficijent obrtanja obrtnih sredstava obezbjeđuje privrednom društvu nekoliko značajnih ekonomskih prednosti, kao što su: (a) mogućnost finansiranja istog obima poslovanja sa manjim iznosom obrtnih sredstava, (b) manje utrošena obrtna sredstva smanjuju troškove privrednog društva, čime se pri istom ukupnom prihodu ostvaruju povoljniji rezultati poslovanja, odnosno dobit, (c) bržim obrtanjem obrtnih sredstava moguće je sa istom masom angažovanih obrtnih sredstava finansirati veći obim poslovanja privrednog društva.

152

2.6. VELIČINA I STRUKTURA OBRTNIH SREDSTAVA

U okviru dosadašnjih razmatranja problematike obrtnih sredstava, moglo se jasno uočiti da se obrtna sredstva u cjelini sastoje iz robnih i novčanih obrtnih sredstava. Analogno tome, posmatranje obima i strukture obrtnih sredstava sastoji se u iznalaženju obima i udjela robnog i novčanog oblika u ukupnim obrtnim sredstvima. Pri tome, odnosi između robnih i novčanih obrtnih sredstava različiti su u pojedinim privrednim društvima što predominantno zavisi od njihove djelatnosti. Stoga, svako privredno društvo treba da ima samo njemu svojstvenu veličinu i strukturu obrtnih sredstava, a koja je podložna promjenama u različitim vremenskim periodima. Ako se pri tome imaju vidu i veoma različiti faktori koji uslovljavaju veličinu i strukturu obrtnih sredstava, onda to svakako nameće potrebu bližeg definisanja obe pomenute kategorije, odnosno i veličine obrtnih sredstava i strukture obrtnih sredstava.

Veličina obrtnih sredstava privrednog društva – uslovljena je objektivnim i subjektivnim faktorima koji su veoma raznovrsni i mnogobrojni. Najvažniji objektivni faktori su (a) obim, asortiman i kvalitet proizvodnje, (b) karakteristike tehnološkog procesa, (c) organizacija i rad platnog prometa i (d) ponašanje poslovnih partnera.

Struktura (sastav) obrtnih sredstava privrednog društva – uslovljena je relativnim učešćem pojedinih vrsta obrtnih sredstava u ukupnim obrtnim sredstvima. Pri tome, učešće pojedinih vrsta sredstava u ukupnim obrtnim sredstvima, predominantno zavisi od djelatnosti kojom se privredno društvo bavi i od uslova u kojima posluje. Struktura obrtnih sredstava privrednog društva, podložna je čestim promjenama usljed dejstva mnogih objektivnih i subjektivnih faktora. Pri tome, učešće pojedinih oblika obrtnih sredstava može biti različito u raznim periodima i imati različit uticaj na poslovanje privrednog društva. Međutim, za analizu strukture obrtnih sredstava značajno je posmatrati obrtna sredstva iz dva ugla: prvo, kao novčana sredstva (u širem smislu), i drugo, kao ukupne zalihe.

2.6.1. POTREBNA VELIČINA OBRTNIH SREDSTAVA

Obrtna sredstva posmatrana u cjelini, treba da omoguće neprekidno odvijanje procesa reprodukcije, s jedne strane, a da se pri tome minimiziraju troškovi koji nastaju po osnovu angažovanja obrtnih sredstava, s druge strane. Analogno tome, svako smanjenje obima obrtnih sredstava ispod minimuma koji je neophodan za održavanje procesa reprodukcije na nivou postojećih kapaciteta dovodi ili do prekida kontinuiteta procesa reprodukcije ili do smanjenja stepena iskorišćenosti kapaciteta, dok svako prekoračenje minimuma potrebnih obrtnih sredstava dovodi do povećanja troškova izazvanih angažovanjem obrtnih sredstava, iznad objektivno uslovljenih. Da bi se moglo utvrditi da li su angažovana obrtna sredstva u skladu sa minimumom ili ne, neophodno je da postoji mjera, odnosno minimum obrtnih sredstava koji treba da bude unaprijed određen. Sljedstveno tome, on se određuje za svaki pojavni oblik obrtnih sredstava posebno, i to izračunavanjem putem određenih obrazaca.

Sa aspekta utvrđivanja potrebnih obrtnih sredstava neosporna je činjenica da u osnovi svih poznatih metoda stoji jedan prilično kompleksan pokazatelj, a to je ‘’masa/vrijeme’’, odnosno vrijednosni obim potrebnih obrtnih sredstava u vremenu trajanja (angažovanja). Analogno tome, potrebna obrtna sredstva se de facto svode na pokazatelj prosječno potrebnih obrtnih sredstava. Pri tome, ta funkcionalna veza ‘’masa/vrijeme’’, ukazuje da ukoliko je vrijednosno veći obim ulaganja u poslovanje

153

i utoliko je vrijeme toka reprodukcije duže, to iziskuje i veću prosječnu masu obrtnih sredstava.

Na taj način bruto masa i koeficijent obrta postaju relevantni faktori za utvrđivanje potrebnih obrtnih sredstava. Pri tome, problem utvrđivanja potrebnih obrtnih sredstava svodi se na sumu neophodnih finansijskih angažmana i na j njihovog trajanja za dati reprodukcioni tok. Dakle, za izračunavanje veličine potrebnih obrtnih sredstava neophodno je upotrebljavati kategorije bruto masa i koeficijent obrta ukupnih ukupnih obrtnih sredstava.

Pri tome, bruto masa predstavlja vrijednosno iskazani obim odgovarajućeg oblika, podoblika i vrste obrtnih sredstava koji se odnosi na određeni vremenski interval kružnog toka reprodukcije. U vezi s tim, treba imati u vidu da u teoriji i praksi ne postoje dovoljno čvrsta pravila za definisanje pojma bruto mase

Vrijeme obrta predstavlja pokazatelj vremenskog trajanja jednog obrta u toku kružnog toka reprodukcije i to po pravilu u toku jedne godine. To je vrijeme angažovanja obrtnih sredstava u nekom od oblika i podoblika, pa se može reći da ono iskazuje vrijeme u danima u kojem su obrtna sredstva ‘’vezana’’ u pojedinim oblicima i podobliicma kruženja u tokovima reprodukcije. Ako se ovo vrijeme utvrđuje analitički po vrstama i grupama unutar podoblika, onda je znatno pouzdanija procjena njegove veličine.

Ukupno trajanje kružnog toka obrtnih sredstava izraženo u danima predstavlja sabirak svih pojedinačnih trajanja u podoblicima sredstava. Analogno tome, koeficijent broja obrta predstavlja količnik konstante 360 i sabirka pojedinačnih trajanja kružnog toka obrtnih sredstava izražen u podoblicima, odnosno:

Koeficijent broja obrta = Broj dana u godini / Vrijeme obrta

2.6.2. OPTIMALNA VELIČINA OBRTNIH SREDSTAVA

Pod optimalnom veličinom uopšte, podrazumijeva se nešto što je najpovoljnije ili nešto što najviše odgovara, odnosno što je najbolje. Međutim, kada se govori o obrtnim sredstvima privrednog društva i o njihovom optimumu, onda se misli na minimalna ulaganja, a maksimalne rezultate. Navedene glavne grupe i podgrupe obrtnih sredstava, dinamika poslovanja privrednog društva i postojanje velikog broja faktora koji uslovljavaju veličinu potreba za obrtnim sredstvima, ukazuju na činjenicu da je teško dati odgovor na pitanje koja veličina obrtnih sredstava je potrebna jednom privrednom društva. U vezi s tim, pod optimalnom veličinom i strukturom obrtnih sredstava treba podrazumijevati takvo stanje i promjene stanja u veličini i strukturi obrtnih sredstava koje su za privredno društvo najpovoljnije, odnosno koje mu najviše odgovaraju. Takav optimum obrtnih sredstava najčešće se ostvaruje kada se sa minimalnim angažovanjem obrtnih sredstava, ostvaruju maksimalni rezultati privrednog društva. U takvim uslovima, veličina i struktura obrtnih sredstava je najefikasnija za poslovanje privrednog društva.

Optimalnost veličine i strukture obrtnih sredstava se u praksi može ocijenjivati na osnovu odnosa raspoloživih obrtnih sredstava i ukupno potrebnih obrtnih sredstava. Naime, ako su ove dvije veličine jednake onda je stvarno stanje obrtnih sredstava jednako željenom stanju, odnosno:

OSr = OSp

154

gde je : OSr – raspoloživa obrtna sredstva OSp – ukupno potrebna obrtna sredstva

U navedenom slučaju, može se računati da je moguće ostvariti određeni stepen optimalnosti obrtnih sredstava, jer je odnos raspoložiivh i potrebnih obrtnih sredstava jedak 1 (jedan), odnosno:

OSopt = OSr = 1 OSp

gde je: OSopt – Optimalna obrtna sredstva

Ako je prethodni odnos manji od jedan (OSr/OSp < 1), onda to znači da su raspoloživa obrtna sredstva manja od potrebnih, što se nepovoljno odražava na poslovanje privrednog društva, budući da za ostvarivanje zadataka privrednog društva nedostaju obrtna sredstva. U obrnutom slučaju, ako je taj odnos veći od jedan (OSr/OSp >1), onda to znači da su angažovana obrtna sredstva veća od potreba za obrtnim sredstvima u tom periodu, što se takođe nepovoljno odražava na poslovanje privrednog društva zbog povećanja angažovanosti sredstava.

2.7. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE GOTOVINOM

Efikasno upravljanje novčanim sredstvima ili gotovinom predstavlja posebno značajan i senzibilan zadatak upravljanja finansijama privrednog društva, budući da još neposrednije stavlja u fokus neophodnost stalnog bilansiranja između dva osnovna načela finansiranja, a to su: načelo rentabilnosti i načelo likvidnosti privrednog društva. Drugim riječima, generalno gledano sa aspekta upravljanja novčanim sredstvima ili gotovinom, privredno društvo ima nužnu potrebu da se pridržava dva osnovna načela, a to su: načelo rentabilnosti i načelo likvidnosti.

Poštujući načelo rentabilnosti preokupacija privrednog društva je da sa minimalnim ulaganjem ostvari maksimalne rezultate što je ujedno i osnovni motiv poslovanja. S druge strane, uspješnost poslovanja i održanja privrednog društva u svom okruženju, nameće mu obavezu obezbjeđivanja stalne likvidnosti, odnosno izvršenja obaveza blagovremeno i u cjelosti. Imajući u vidu da je upravljanje novčanim sredstvima veoma dinamičan proces, onda ne iznenađuje činjenica da privredno društvo često dolazi u iskušenje da pruži prednost jednom nad drugim finansijskim načelom, pogotovo što se načelo rentabilnosti i načelo likvidnosti nalaze u međusobnoj koliziji. Na taj način, efikasno upravljanje novčanim sredstvima ili gotovinom postaje izuzetno značajan i senzibilan zadatak upravljanja finansijama privrednog društva, s obzirom na to da neposredno stavlja u fokus permanentno bilansiranje između dva bazična načela finansiranja tj. načela rentabilnosti i načela likvidnosti privrednog društva. Ovo bilansiranje svodi se u stvari na zahtjev za uspostavljanjem i održavanjem optimalnog salda gotovine u svakom trenutku. Pri tome, svaki suficit gotovine iznad nivoa potreba utiče na smanjenje rentabilnosti, dok svaki deficit gotovine ispod nivoa potreba, direktno ugrožava likvidnost privrednog društva tj. sposobnost plaćanja dospelih obaveza.

Iz izloženog jasno proističe činjenica, da se radi o dva veoma značajna, mada u određenoj mjeri suprostavljena načela, koja privredno društvo treba da maksimalno respektuje. S obzirom na značaj i jednog i drugog finansijskog načela, proizlazi neophodnost potrebe da privrednogo društvo iznađe najpovoljniju kombinaciju za održavanje likvidnosti uz istovremeno ostvarivanje i rentabilnosti poslovanja. Sljedstveno tome, nema sumnje da postoji podjednak interes privrednog društva za ostvarenje oba načela, i likvidnosti i rentabilnosti.

155

Dosadašnja praktična iskustva pokazuju da čak i najlikvidnijim i najrentabilnijim privrednim društvima često nedostaju novčana sredstva. U takvim situacijama, menadžment privrednog društva ima obavezu da iznađe nove izvore novčanih sredstava i to u što kraćem roku i uz što povoljniju cijenu (kamatu). Obrnuto, u uslovima kada je prisutan suficit novčanih sredstava, zadatak menadžmenta ogleda se u tome da iznađe rješenja kratkoročnog ulaganja gotovine i to u što kraćem roku, uz zadovoljavajući prinos po osnovu ulaganja i uz maksimalnu sigurnost povraćaja uloženih novčanih sredstava. Međutim, treba imati u vidu da je veoma teško naći kratkoročna sredstva za održanje likvidnosti u onom momentu kada to privrednom društvu zatreba. Isto tako, veoma je rizično da se višak kratkoročno plasirane gotovine povuče o roku u situaciji opšte nelikvidnosti. Otuda, teorijska i praktična iskustva ukazuju da je moguće iznaći rješenje likvidnosti koje neće istovremeno ugrožavati i rentabilnost privrednog društva, jedino pod uslovom da se radi o stabilnim partnerima, privrednom društvu i banci.

Preciznije rečeno, pomjeranje interesa načela rentabilnosti i likvidnosti moglo bi se sprovoditi po modelu koji bi omogućavao da privredno društvo i poslovna banka razliku između dnevnih priliva i odliva rešavaju zajedno. Naime, u uslovima kada je priliv manji od odliva novčanih sredstava, razlika bi se pokrivala iz finansijskih sredstava poslovne banke. Obrnuto, u uslovima kada je priliv veći od odliva novčanih sredstava razliku bi privredno društvo uplaćivalo na račun kod poslovne banke. Na ovaj način, privredno društva bi otvorilo kod poslovne banke tzv. konto-korentni račun (poslovanje po principu tekućeg računa), koji bi bio u plusu ili minusu, u zavisnsti od toga da li privredno društvo uplaćuje višak novčanih sredstava svojoj poslovnoj banci ili poslovna banka interveniše u domenu pokrića obaveza kod privrednog društva. Pri tome, finansijska aktivnost privrednog društva i poslovne banke mjerila bi se putem aktivnog i pasivnog salda konto-korentnog računa i obračunatih aktivnih i pasivnih kamata po unaprijed ugovorenoj kamatnoj stopi koju bi na kraju godine platio neto dužnik.

Sa kojom mjerom uspešnosti će privredno društvo upravljati relacijama između likvidnosti i rentabilnosti, najviše zavisi od konkretnih alternativa za racionalnu dispoziciju novčanih sredstava, odnosno gotovine. Naime, svaki periodični deficit gotovine mora imati adekvatne izvore za svoje pokriće, dok svaki suficit gotovine iznad tekućih poslovnih potreba mora imati mogućnosti za rentabilno plasiranje van redovnog poslovanja. U te plasmane spadaju, prije svega, ulaganja u hartije od vrijednosti sa kratkim rokom dospijeća, a one se smatraju najbližim supstitutima gotovine, odnosno prelaznim oblicima novca.

Naime, kratkoročni plasmani se mogu brzo konvertovati u gotovinu što odgovara ne samo zahtjevu za očuvanjem likvidnosti, već i zahtjevu za maksimiziranjem rentabilnosti. Ovo je ujedno i osnovni razlog što se transfer između gotovine i kratkoročnih plasmana u hartije od vrijednosti smatra jednim od najznačajnijih segmenata efikasnog upravljanja novčanim sredstvima, odnosno gotovinom.

2.7.1. ULOGA I ZNAČAJ GOTOVINE

Pojednostavljeno posmatrano, pojam gotovine se ograničava na tzv. efektivan novac, odnosno na novčanice i kovani novac jedne zemlje, koji su proglašeni za njeno zakonsko sredstvo plaćanja. Uz to je neophodno da se gotovina nalazi u rukama fizičkih i pravnih lica u dotičnoj državi, osim u rukama banke koja ih je izdala, odnosno emisione banke. Pri tome, pod zakonskim sredstvom plaćanja

156

podrazumijeva se u jednoj državi, po pravilu, isključivo njena nacionalna valuta, što se uređuje odgovarajućim propisom. Zakonsko sredstvo plaćanja znači da je njegovo primanje obavezno pod prijetnjom krivične odgovornosti, a u svrhu izmirivanja svih vrsta obaveza iskazanih u novcu u datoj zemlji. Načešće se to propisuje ne samo kvalitativno navođenjem imena valute koja je zakonsko sredstvo plaćanja, već i kvantitativno, što de facto znači određivanje do kog ukupnog iznosa su pojedini apoeni određene valute zakonsko sredstvo plaćanja. Takođe, u praksi pojedinih zemalja postoje i određena ograničenja u vezi sa korišćenjem gotovine, ali može se reći da većina njih uglavnom ne zadire u suštinu samog pojma gotovine.

S druge strane, postavlja se logično pitanje u čemu se ogleda značaj gotovine. S tim u vezi, nesumnjivo je da se najjednostavniji odgovor sastoji u tome ako se kaže “na ulozi koju ona igra u obezbjeđivanju kontinuirane tekuće platežne sposobnosti subjekata privređivanja”. Drugim riječima, u uslovima postojanja stvarne ekonomske odgovornosti subjekata privređivanja, primarni uslov opstanka njihovog poslovanja čini upravo njihova kontinuirana tekuća platežna sposobnost. Da bi se tekuća platežna sposobnost mogla osigurati, neophodno je u pravo vrijeme imati dovoljan iznos gotovine. Pri tome, korišćenje gotovine na pomenuti način, ujedno omogućava i olakšava odgovarajuću upotrebu ostalih oblika imovine i činilaca proizvodnje, tokom procesa poslovanja privrednog društva. Međutim, gotovine ne smije biti ni previše, niti nedovoljno. Otuda, glavni zadaci upravljanja gotovinom ogledaju se u sljedećem:

1. Pouzdano obezbeđivanje kontinuirane tekuće platežne sposobnosti različitih subjekata privređivanja, uz istovremeno vođenje računa o neophodnosti maksimiziranja rentabilnosti njihovog poslovanja;

2. Sprečavanje mogućih gubitaka i zloupotreba u vezi sa gotovinom.

Kao što se vidi, vrhunska važnost gotovine ogleda se u tome što ona predstavlja neophodnu komponentu svakog savremenog privređivanja sa posebno značajnom i osetljivom ulogom u tome. Naime, gotovina se pojavljuje na početku i na završetku svakog poslovnog ciklusa, s tim što je pod normalnim uslovima poslovanja, gotovinu uvijek lakše pretvoriti u druge oblike imovine, nego obratno. Upravo ovaj momenat koji se pripisuje gotovini predstavlja jedan od ključnih razloga koji joj daje izuzetan i poseban značaj. Međutim, bez obzira na navedeno, ipak se može reći da se glavni uzrok ogromne važnosti gotovine prvenstveno vezuje za predominantan značaj gotovine za pouzdanu i kontinuiranu tekuću platežnu sposobnost subjekata privređivanja. Sa ovog aspekta, gotovina de facto predstavlja osnovni uslov opstanka svake privredne aktivnosti, kao i njene uspešnosti. Analogno tome, na posredan način su jasno i precizno vidljive I osnovne razlike između gotovine i drugih oblika imovine.

2.7.2. GOTOVINSKI CIKLUS

Upravljanje gotovinom zahtijeva poznavanje, pored do sada iznijetih, i neka druga obilježja gotovine. Naime, samo dobro poznavanje i razumijevanje svih značajnih obilježja gotovine, omogućava da se, vodeći računa o njihovom uticaju na odluke iz djelokruga upravljanja gotovinom, doprinese što više uspjehu poslovanja privrednog društva podrazumevajući pod tim uvijek maksimalnu rentabilnost, u okviru njegove pouzdane kontinuirane tekuće platežne sposobnosti. Analogno ostalim vrstama obrtnih sredstava, cirkulacija gotovine kroz proces poslovanja privrednog društva može se izražavati i mjeriti pomoću prosječnog vremenskog trajanja jednog obrta

157

koji se naziva gotovinskim ciklusom. Pri tome, gotovinski ciklus načelno se definiše kao broj dana u godini koji protekne od trenutka izdavanja gotovine za nabavku sirovina i materijala, do momenta primanja gotovine na ime naplate prihoda od prodaje gotovih proizvoda u kojima je nabavna vrijednost sirovina i materijala, realno sadržana. Preciznije rečeno, gotovinski ciklus označava dužinu trajanja vremena od izdavanja novčanih sredstava za nabavku sirovina, pa do naplate prodate robe ili usluga. Pri tome, postoje znatne razlike u dužini ciklusa od momenta nabavke sredstava, do momenta naplate prodatih proizvoda ili usluga, kada se radi o osnovnim ili obrtnim sredstvima.

Dužina gotovinskog ciklusa za nabavku osnovnih sredstava počinje plaćanjem njihove nabavke, a završava se nakon naplate prihoda, odnosno na kraju vijeka trajanja osnovnog sredstva. Dakle, ciklus angažovanja novčanih sredstava u osnovnim sredstvima traje onoliko dugo, koliko traje amortizacija dotičnog poslovnog sredstva. Stoga, angažovanje gotovine za nabavku osnovnih sredstava je rijeđe, dok je sama naplata tako angažovanih novčanih sredstava dugotrajna i sukcesivna.

Dužina gotovinskog ciklusa za nabavku obrtnih sredstava počinje njihovom kupovinom, a završava se prodajom i naplatom gotovih proizvoda i trgovačke robe. Pri tome, da bi se izračunao jedan gotovinski ciklus, neophodno je imati kvalitetne podatke o zalihama, kupcima i dobavljačima. Zalihe kao dio realne aktive privrednog društva u fizičkom obliku se menjaju, dok je ulaganje u zalihe finansijski posmatrano permanentno i relativno konstantno. Finansijsko ulaganje u potraživanja od kupaca, nastaje kao realnost zbog vremenskog intervala između čina prodaje i čina naplate. Pri tome finansijska ulaganja ovoga tipa ne bi bila prisutna kada bi privredno društvo plaćalo sirovine i materijal pri preuzimanju, a naplaćivalo gotove proizvode u momentu prodaje. Praktična iskustva pokazuju da to nije tako, već da dobavljač (prodavac) kreditira kupca. Otuda, privrednogo društvo se veoma često nalazi u ulozi i kupca (kreditiranog) i prodavca (kreditora). U slučajevima kada privrednog društva nabavlja sirovine i materijal, ono je kupac koji se kreditira od svog dobavljača. U slučajevima kada privredno društvo prodaje gotove proizvode, ono je prodavac (dobavljač) koji kreditira svog kupca.

Na osnovu izloženog, proizlazi zaključak da se privredno društvo nalazi u dvije osnovne pozicije. Kada nabavlja sirovine i materijal, onda je kupac i kao takvo biva kreditirano od svog dobavljača. Kada prodaje gotove proizvode, onda mijenja ulogu i kao prodavac (dobavljač) nalazi se u poziciji kupčevog kreditora. Prema tome, u gotovinskom ciklusu od kupoprodaje i plaćanja sirovina do prodaje i naplate gotovih proizvoda, bitna su tri osnovna činioca: zalihe, kupci i dobavljači

Sa aspekta upravljanja gotovinom, težnja svakog privrednog društva usmjerena je u pravcu skraćivanja gotovinskog ciklusa. Na taj način, postiže se manje finansijsko naprezanje u vezi sa finansijski najkvalitetnijim oblikom imovine, što je nesumnjivo gotovina. U isto vrijeme to znači kraći obrt ukupnih obrtnih sredstava, a time i manje ulaganje u ukupnu obrtnu imovinu. Drugim rečima, smisao finansijskog upravljanja gotovinom treba tražiti u tome da se prosječno vrijeme trajanja obrta što više skrati, budući da to imanentno pretpostavlja poslovanje privrednog društva sa srazmjerno manjim saldom gotovine. Međutim, u toj težnji nije preporučljivo ići tako daleko da saldo gotovine padne ispod minimalno potrebnog nivoa da ne bi došlo do ugrožavanja tekuće likvidnosti privrednog društva.

158

S druge strane, posredno skraćivanje trajanja gotovinskog ciklusa može se postići bržim obrtom zaliha, kako materijala tako i gotovih proizvoda, kao i skraćivanjem vremena proizvodnje, što svakako spada u djelokrug razmatranja upravljanja pomenutim oblicima imovine. Međutim, neposredno skraćivanje gotovinskog ciklusa sastoji se u ugovaranju što odloženije isplate nabavljenog materijala i korišćenih usluga dobavljačima. Takođe, kao druga mogućnost za to može biti i ugovaranje što kraćeg perioda naplate prodatih proizvoda ili stimulisanje brže naplate prodatih proizvoda i usluga putem odobravanja kasa skonta i sl. Mada je dosta teško precizno razgraničiti šta spada u djelokrug upravljanja gotovinom, a šta u delokrug upravljanja potraživanjima i obavezama, ipak je činjenica da ne treba izlaziti iz okvira razmatranja problematike gotovine.

2.7.3. MINIMALNO POTREBAN SALDO GOTOVINE

Imajući u vidu odlučujuću ulogu gotovine u vezi sa pouzdanim obezbjeđivanjem kontinuiteta tekuće platežne sposobnosti privrednog društva, ali i opterećivanja njome kada je u pitanju rentabilnost njegovog poslovanja, nema sumnje da je izuzetno značajna kategorija tzv. minimalni saldo gotovine. Naime, osnovno pitanje na koje treba dati odgovor jeste: Koji je to nivo gotovine koji je potreban da zadovolji dva ključna kriterijuma? Pri tome misli se na: prvo, obezbjeđenje likvidnosti i drugo, minimalne troškove održavanja likvidnosti. U kontekstu rečenog, proizlazi da je analitičko razmatranje problema minimalnog salda gotovine povezano sa poznavanjem relevantnih aspekata troškova koji nastaju u vezi sa gotovinom. Među te troškove spadaju: (a) troškovi držanja gotovine, (b) troškovi nedostatka gotovine i (c) troškovi transakcija sa gotovinom.

Troškovi držanja gotovine predstavljaju oportunitetne troškove koji su kalkulativno jednaki izgubljenom prinosu koji bi se mogao ostvariti na nekom ulaganju raspoložive gotovine ili otplatom duga koji ima fiksnu cijenu u vidu ugovorene kamatne stope. Preciznije rečeno, ovi troškovi nastaju zbog toga što gotovina koja nije angažovana prouzrokuje određene troškove koji se javljaju u dva vida: prvo, kao izgubljeni prinos od mogućih ulaganja u neku od alternativa i drugo, kao mogućnost otplate duga čime bi se smanjili troškovi naplata. Analogno rečenom, troškovi nedostatka gotovine proističu iz propuštenih kasa-skonta ili drugih prilika da se sirovine i materijal nabave pod povoljnim uslovima. Ovi troškovi mogu biti veoma veliki i najčešće se javljaju kao posljedica sljedećeg: propušteni kasa-skonto, smanjenje kreditnog boniteta kod banaka i drugih povjerilaca, slabljenje likvidnosti, smanjenje prednosti kod dobavljača pri kupovini i gubljenje stečenih uslova kod dobavljača zbog neredovnog izvršavanja obaveza. Najzad, troškovi transakcija sa gotovinom odnose se na administrativne i manipulativne troškove, kao i provizije koje nastaju prilikom pribavljanja gotovine tj. njenog tansfera u depozite i hartije od vrijednosti i obnuto, u slučaju transfera u suprotnom pravcu. Primjera radi, troškovi prodaje hartija od vrednosti nastaju zbog potreba za sredstvima plaćanja, dok troškovi kupovine hartija od vrijednosti nastaju u situaciji kada se smanjuje neposredna potreba za sredstvima plaćanja.

Respektujući prethodno navedeno, razumljivo je da se optimalnim saldom može smatrati samo onaj iznos gotovine koji minimizira ukupne troškove gotovine. U vezi s tim, treba imati u vidu da utvrđivanje ovog salda predstavlja veoma složen problem finansijskog upravljanja, s obzirom na nemogućnost tačnog predviđanja budućih tokova gotovine, odnosno primanja i izdavanja gotovine. Osim toga, na složenost

159

salda gotovine utiče i to što je on razlika između njenog stanja na početku određenog obračunskog perioda, uvećanog za naplate do određenog datuma i umanjenog zbira za isplate do tog istog datuma, a po osnovu rashoda i prihoda tekućeg poslovanja, kao i ulaganja i finansiranja.

Na osnovu rečenog, nedvosmisleno se može naslutiti kako i koliko saldo gotovine može biti složen i težak za preciznije utvrđivanje. Međutim, načelno gledano najjednostavniji način predstavljao bi uzimanje u obzir onog dijela gotovine koji predstavlja trajno potrebnu gotovinu, dok bi po istoj logici taj dio gotovine predstavljao ujedno i izraz njenog prosjeka.

Međutim, za rješavanje ovog kompleksnog problema finansijska teorija i praksa preporučuju i koriste veoma različite metode i modele, koji su uglavnom visoko rafinirani. Ali sa aspekta praktične primene, najjednostavniji je i ujedno najčešće korišćen, tzv. finansijski metod koji se zasniva na informacijama tekuće finansijske analize i planiranja. Osim toga, postoje i veoma složeni kvantitativni modeli koji probleme optimalnog salda gotovine i troškova pokušavaju da razriješe posredstvom utvrđivanja optimalnog odnosa gotovine i hartija od vrijednosti koje privredno društvo treba da drži da bi optimalno zadovoljilo zahtijeve za maksimiziranjem rentabilnosti i zaštitom likvidnosti. Međutim, bavljenje njima prevazilazi okvire naših interesovanja, te ćemo u najkraćim crtama pokušati pojasniti samo osnovne pretpostavke finansijskog metoda utvrđivanja salda gotovine.

U kontekstu navedenog, treba imati u vidu da osnovne pretpostavke finansijskog modela polaze od uvjerenja da minimalni saldo gotovine treba da bude jednak prosječnom godišnjem saldu gotovine koji je neophodan za obavljanje redovne poslovne aktivnosti privrednog društva. Za primjenu ovog metoda potrebno je poznavati, osim relevantnog koncepta troškova gotovine, takođe i ukupne godišnje potrebe za gotovinom, što je prevashodno stvar periodičnog planiranja novčanih tokova, kao i koeficijenta obrta gotovine koji se može iskazivati i kontrolisati kao jedan od redovnih indikatora finansijske analize. Analogno tome, neophodno je sagledati sljedeće relacije: Koeficijent obrta gotovine = Ukupni godišnji izdaci gotovine / Prosječan saldo gotovine

iz čega slijedi da je:

Prosiječan saldo gotovine = Ukupni godišnji izdaci gotovine / Koeficijent obrta gotovine

Na osnovu izloženih relacija vidi se da je minimalni saldo gotovine u stvari jednak prosiječnom godišnjem saldu koji je uslovljen veličinom isplata u toku datog vremenskog razdoblja i koeficijentom obrta gotovine. Ovako utvrđeni minimalni saldo gotovine podarzumijeva punu harmonizaciju priliva i odliva gotovine koja je uslovljena stanjem finansijske stabilnosti, ali i podudarnošću roka imobilizacije kratkoročno vezane imovine i rokova dospijeća za plaćanje kratkoročnih obaveza. Kada je finansijska stabilnost privrednog društva dobra, a mobilizacija kratkoročno vezane imovine po roku i obimu odgovara roku dospijeća za plaćanje kratkoročnih obaveza, onda postoji rizik da se mobilizacija kratkoročno vezane imovine neće izvršiti u roku i obimu koji odgovara roku i obimu dospijeća za plaćanje kratkoročnih obaveza. Ovaj nesklad se može samo djelimično otkloniti prethodno utvrđenim minimalnim saldom gotovine.

Međutim, treba napomenuti da je prilikom praktične primjene prethodnog metoda

160

utvrđivanja minimalnog salda gotovine potrebno biti prilično obazriv. Shodno tome, u privrednim društvima koja se karakterišu relativno ujednačenim obimom nabavke, proizvodnje i prodaje, on može da obezbijedi zadovoljavajuću projekciju potrebnog salda gotovine bez ikakvih korekcija, dok u privrednim drušmtvia gdje to nije slučaj ovaj metod je potrebno prilagođavati.

Imajući u vidu sve do sada navedeno u vezi sa potrebnim saldom gotovine, ne može da promakne potreba za ukazivanjem na još jednu značajnu kategoriju od koje u mnogome može zavisiti likvidnost privrednog društva, a to je tzv. likvidna rezerva. Naime, likvidna rezerva u stvari označava držanje gotovine iznad minimalnog salda uz pomoć koje će se održati likvidnost privrednog društva i to u momentu kada priliv gotovine, uvećan za minimalni saldo gotovine, ne bude dovoljan za isplatu dospjelih obaveza. Međutim, likvidnu rezervu nije jednostavno odrediti zbog toga što na nju utiče više kompleksnih faktora među kojima treba pomenuti sljedeće:

1. Visina likvidne rezerve zavisi od sinhronizacije priliva i odliva gotovine u kratkim rokovima i od stepena vjerovatnoće da će se ta sinhronizacija održati. U vezi s tim, ako je sinhronizacija priliva i odliva gotovine u kratkim rokovima potpuna, i ako postoji visok stepen vjerovatnoće da će se ona održati, onda je dovoljna relativno mala likvidna rezerva. Suprotno tome, ako je visok stepen rizika naplate potraživanja, ili ako se u kratkom roku očekuje veći odliv od priliva gotovine, onda je potrebna relativno velika likvidna rezerva.

2. Visina likvidne rezerve takođe zavisi i od oštrine sankcija za slučaj nelikvidnosti privrednog društva. Pri tome ove sankcije mogu biti zakonske i tržišne. Zakonske sankcije su one koje propisuje zakonodavac. One se ogledaju u tome što se nelikvidnom privrednom društvu zabranjuje ili ograničava pribavljanje, ulaganje i korišćenje sredstava za pojedine namjene, ili se zahtjeva da nelikvidno privredno društvo ide u sanacioni postupak, odnosno na otklanjanje nelikvidnosti. Ako to ne uspije, onda se nelikvidno privredno društvo najčešće stavlja u stečaj. S druge strane, tržišne sankcije su one koje preduzimaju povjerioci prema nelikvidnom dužniku. Ove sankcije takođe mogu biti različite, ali se najčešće sastoje u sljedećem: zaračunavanje zateznih kamata, obustavljanje dalje isporuke robe, obustavljanje daljeg davanja kredita, zahtijevanje da se plaćanje obaveza prema dobavljačima vrši po nepovoljnim uslovima, zahtjev da isplatu obaveza garantuje treće lice itd. Analogno navedenom, sa aspekta potrebe za određenom visinom likvidne rezerve, treba reći da obično važi pravilo da što je stepen oštrine sankcija veći potrebna je i veća likvidna rezerva i obrnuto.

3. Visina likvidne rezerve zavisi i od toga da li privredno društvo novčano poslovanje obavlja preko žiro računa ili tekućeg računa. Ako se novčano poslovanje obavlja preko tekućeg računa, potrebna likvidna rezerva će biti manja jer u takvim okolnostima privredno društvo može da računa da će likvidnost održati uz korišćenje kontokorentnog kredita. To znači da mu je potrebna likvidna rezerva utoliko manja ukoliko je ugovoreni limit pasivnog salda tekućeg računa viši, i obrnuto. Međutim, poslovanje preko žiro računa ne podrazumijeva pravo korišćenja kontokorentnog kredita banke, što ujedno znači da je u tom slučaju potrebna veća likvidna rezerva.

Na osnovu do sada izloženog, jasno je da za utvrđivanje visine likvidne rezerve ne postoji univerzalna i opšteprihvaćena metoda. To znači da visinu likvidne rezerve svako privredno društvo mora odrediti u skladu sa svojim potrebama, oslanjajući se

161

na prethodno empirijsko iskustvo i uzimajući u obzir prethodno navedene osnovne faktore koji determinišu likvidnu rezervu.

2.7.4. STRATEGIJA UPRAVLJANJA GOTOVINOM

Prilikom utvrđivanja finansijske politike privrednog društva izbor strategije upravljanja gotovinom može da se zasniva na tri ključna faktora, a to su: (1) produženje rokova plaćanja dobavljačima, (2) smanjenje zaliha i (3) skraćenje rokova naplate potraživanja od kupaca. Svaka od ovih strategija upravljanja gotovinom ima svoje specifičnosti i svoje prednosti i nedostatke. Otuda, pri njihovom izboru moraju se uzimati u obzir svi relevantni činioci koji utiču na vremensko skraćenje ciklusa gotovine i povećanje prihoda privrednog društva.

1. Produženje roka plaćanja dobavljačima – podrazumijeva smanjenje nivoa novčanih sredstava putem većeg učešća dobavljača u procesu finansiranja privrednog društva. Ovaj izvor finansiranja predstavlja značajan eksterni kratkoročni izvor sredstava. U vezi s tim, strategija navedenog izvora finansiranja može se primjenjivati jedino pod uslovom da se ne gubi na rabatu od dobavljača i na kvalitetu proizvoda kao i da se ne povećava prodajna cijena nabavljene sirovine ili robe. Analogno navedenom, privredno društvo koje osjeća oskudicu za gotovinom logično teži da plaćanje obaveza prema dobavljačima što više odloži i to bez ugrožavanja svog kreditnog boniteta.

Mada se prolongiranje obaveza prema dobavljačima može smatrati atraktivnom strategijom finansijskog upravljanja gotovinom, ipak je činjenica da su realne mogućnosti za njeno korišćenje veoma ograničene. Naime, samo u slučajevima kada su dobavljači u velikoj mjeri zavisni od privrednog društva kupca, postoji relativno širok prostor za primjenu ove strategije upravljanja gotovinom, iako je neosporna činjenica da odlaganje obaveza prema dobavljačima, može da proistekne i na bazi sporazuma o dugoročnoj saradnji dobavljača i kupaca. Međutim, primjena ove strategije u uslovima opšte oskudice za gotovinom, postaje suviše skupa. U takvim uslovima dobavljači obično zaračunavaju kupcima zateznu kamatu na dnevnoj osnovi na sva nenaplaćena potraživanja poslije isteka kreditnog perioda, dok im istovremeno nude kasa skonta za sve isplate u toku diskontnog perioda da bi što brže ostvarili priliv gotovine.

2. Smanjenje zaliha – podrazumeva smanjivanje gotovinskog ciklusa putem povećanja koeficijenta obrta ukupnih zaliha, čime se stvaraju znatne mogućnosti za povećanje ekonomije privrednog društva. Međutim, postoji bitna razlika u mogućnosti povećanja efikasnosti upravljanja obrtnim sredstvima koja se nalaze u zalihama i obrtnih sredstava koja se nalaze u potraživanjima od kupaca, ili u korišćenju sredstava od dobavljača. Naime, poboljšanje ekonomije putem upravljanja sredstvima kod kupaca ili od dobavljača, osim uspješne kombinacije privrednog društva, u mnogome zavisi i od saglasnosti druge strane tj. kupca ili dobavljača. Ali to nije slučaj sa zalihama, budući da za primjenu strategije upravljanja gotovinom putem smanjenja zaliha, nije potrebna nikakva saglasnost poslovnih partnera (kupaca i dobavljača). To znači, da je ekonomija zaliha direktno zavisna od poslovnih poteza koje povlači menadžment privrednog društva.

U traženju najpovoljnijih rješenja, privredno društvo može da primjeni ona koja su mu najpogodnija. Primera radi, finansijska funkcija privrednog društva može, na osnovu relevantnih analiza uz saradnju nabavne, proizvodne i prodajne funkcije, da traži najpovoljnija rješenja koja smanjuju ulaganja u zalihe, odnosno koja povećavaju

162

njihov obrt u bilo kojem dijelu procesa rada: zalihe sirovina i materijala, zalihe nedovršene proizvodnje ili zalihe gotovih proizvoda u prodaji. Analogno tome, proizlazi da se efikasnost finansijskog upravljanja ukupnim zalihama u cilju skraćivanja gotovinskog ciklusa, može poboljšati samo posredstvom efikasnijeg upravljanja pojedinačnim oblicima zaliha, što nužno pretpostavlja uspešnost u izvršavanju osnovnih poslovnih funkcija, i to na bazi respektovanja finansijskog načina razmišljanja u donošenju poslovnih odluka. Shodno tim kriterijumima, nabavna funkcija privrednog društva treba da teži stalnom povećanju koeficijenta obrta sirovina i materijala, koristeći se savremenim tehnikama procesa proizvodnje. Proizvodna funkcija mora da vodi računa o tome da primenom adekvatnih metoda organizacije i planiranja proizvodnje, omogući što veće skraćivanje proizvodnog ciklusa, odnosno povećanje koeficijenta obrta nedovršene proizvodnje ne dovodeći u pitanje urednost snadebijvanja skladišta gotovim proizvodima u odgovarajućim količinama i asortimanu. Najzad, prodajna funkcija ima primarni zadatak da analizom i stimulisanjem tražnje, odnosno planiranjem i unapređenjem prodaje po pojedinim segmentima i kanalima prodaje, utiče na povećanje koeficijenta obrta gotovih proizvoda. Sljedstveno navedenom, efikasno upravljanje svakom od navedenih vrsta zaliha utiče na skraćivanje gotovinskog ciklusa, odnosno smanjenje minimalno potrebnog salda gotovine. U vezi s tim, praktična iskustva ukazuju da svako ubrzanje obrta zaliha direktno utiče na smanjenje ciklusa gotovine i smanjenje troškova privrednog društva. Pri tome, ovi efekti posebno su izraženi ako su u privrednom društvu dobro povezane osnovne poslovne funkcije: nabavna, proizvodna, prodajna i finansijska funkcija.

3. Ubrzanje naplate potraživanja od kupaca – podrazumeva smanjivanje gotovinskog ciklusa putem ubrzanja naplate potraživanja od kupaca, odnosno povećanjem koeficijenta njegovog obrta. Međutim, potraživanja od kupaca istovremeno čine značajna ulaganja privrednog društva, budući da proističu kao neophodnost kreditiranja kupaca. Pri tome, vrijeme kreditiranja kupaca zavisi od mnogobrojnih i različiith faktora: odnosa ponude i tražnje za proizvodima, tržišne pozicije kupaca i dobavljača, kvaliteta i cijena proizvoda, uvođenja raznih popusta, uslova koje daje konkurencija, stanja likvidnosti privrednog društva itd.

Prema tome potraživanja od kupaca vezuju gotovinu koja ako se oslobodi, može da bude uložena u druga produktivna sredstva ili plasmane. To vezivanje je neophodno, jer kreditiranje kupaca omogućava privrednom društvu da ostvari znatno veći obim i prihode od prodaje, nego kada bi se prodaja obavljala samo za gotovo. Pri tome, uslovi kreditiranja nužno determinišu kreditne standarde i politiku naplate potraživanja. Kreditni standardi se odnose na strogost kriterijuma koji se primenjuju na kreditiranje pojedinih grupa kupaca, dok se pod politikom naplate, podrazumijevaju različite mere koje privredno društvo primjenjuje da bi se potraživanja od kupaca što brže konvertovala u gotovinu. Analogno tome, u uslovima kreditiranja sve promene i prilagođavanja kreditnim standardima I politici naplate potraživanja, treba da budu iskorišćene ne samo pojedinačno već i komplementarno, da bi se skratilo vrijeme prosječnog vezivanja gotovine u potraživanjima od kupaca, odnosno smanjio minimalno potreban saldo gotovine. U vezi s tim, dosadašnja praksa naplate potraživanja pokazala se veoma dobrom i fleksibilnom kroz primjenu tzv. faktoring poslova pod kojima se podrazumijeva prodaja potraživanja prije isteka kreditnog perioda.

163

2.8. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE ZALIHAMA

U velikom broju privrednih društava zalihe su najveći dio ukupnih sredstava. Upravljanje zalihama je jedan od najkompleksnijih i najizazovnijih upravljačkih zadataka. U zalihama su vezana velika novčana sredstva i ona moraju biti kontrolisana. U aktivi bilansa stanja zalihe se nalaze u grupi tekućih, tj. obrtnih sredstava. Ona se smatraju tekućim sredstvima jer se prodaju ili utroše u toku jedne kalendarske godine, ili u toku jednog poslovnog ciklus privrednog društva.

Posmatrano po vrstama, u preduzeću postoje sljedeće zalihe: - materijala,

- poluproizvoda, - nedovršene proizvodnje, - proizvoda i - robe

Zalihe robe su imanentne trgovačkom privrednom društvu, a zalihe materijala, poluproizvoda, nedovršene proizvodnje i proizvoda svojstvene su proizvodnom privrednom društvu, mada postoje i takva privredna društva koja nemaju nedovršenu proizvodnju i poluproizvode.

Sa finansijske tačke gledišta idealno bi bilo da u privrednom društvu nema zaliha do momenta njihovog utroška (materijal i poluproizvodi), odnosno do momenta prodaje (roba i proizvod), ali taj ideal nije niko nikad ostvario. Toga radi, cijela strategija i taktika zaliha svode se da se zalihe drže na najnižem nivou, s tim da taj nivo ne ugrožava normalno odvijanje procesa proizvodnje (zalihe materijala, poluproizvoda, pa i nedovršene proizvodnje) i prodaje (zalihe proizvoda i robe). Taj nivo zaliha omogućuje lakše dolaženje do dobre finansijske stabilnosti, a time i platežne sposobnosti, a uz to troškove finansiranja i držanja zaliha svodi na najniži mogući nivo, što povećava bruto dobitak.

Obim zaliha je veoma važan za svako privredno društvo. Pokazatelji koji se koriste za procijenjivanje obima zaliha su:

- koeficijent obrta zaliha i - prosječan broj dana vezanosti zaliha

Koeficijent obrta zaliha pojazuje koliko se puta prosječne zalihe obrnu u toku jednog perioda i izračunava se na sljedeći način:

Koeficijent obrta zaliha = nabavna vrijednost prodate robe / prosječne zalihe = 5000 : 500 = 10

Prosječan broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana koji su potrebni da se prodaju prosječne zalihe i izračunava se na sljedeći način:

Prosječan broj dana vezivanja zaliha = broj dana u godini / koeficijent obrta zaliha = 365 : 10 = 36,5 dana

2.8.1. Finansijsko upravljanje zalihama materijala

Zalihe materijala izazivaju dvije vrste troškova: troškove nabavke i troškove držanja zaliha. Troškovima nabavke materijala se smatraju troškovi lansiranja narudžbe koji

164

su varijabilni i zavise od broja narudžbi. Ti troškovi najčešće obuhvataju troškove ispitivanja nabavnog tržišta i troškove samog lansiranja narudžbe (troškovi komuniciranja sa dobavljačima i administrativni troškovi naručivanja). Sve ove troškove jednostavno nazivamo troškovima narudžbe. Budući da su troškovi narudžbe varijabilni, oni rastu srazmjerno broju lansiranih narudžbi.

Troškovi držanja zaliha obuhvataju troškove njihovog finansiranja i troškove skladištenja, ali samo onaj dio troškova skladištenja koji je uslovljen količinom materijala u skladištu: troškovi manipulacije materijalom, održavanja standardne temperature u skladištu kod materijala koji to zahtijeva (hladnjače na primjer), ventilacije skladišta kod materijala koji ispuštaju gasove, troškovi osiguranja zaliha i sl. Visina troškova finansiranja takođe zavisi od visine svih zaliha, pa i zaliha materijala, jer što su zalihe više, više je potrebno pozajmljenih izvora finansiranja, pa će i troškovi kamata biti veći i obrnuto. Troškovi držanja zaliha opadaju srazmjerno smanjenju vrijednosti zaliha materijala. Kada se godišnji troškovi držanja zaliha stave u odnos sa povećanim zalihama dobija se stopa troškova držanja zaliha.

Finansijska strategija i taktika upravljanja zalihama materijala ima za cilj da troškove, koje prouzrukuju zalihe materijala, svede na najniži mogući nivo. Da bi se to ostvarilo teži se da zalihe materijala budu što niže, a to se postiže tako što se usitnjavaju narudžbe, čime se uvećava broj narudžbi i lansiraju tako da se prispjeće materijala po lansiranoj narudžbi poklopi sa utroškom materijala iz prethodne narudžbe.

Održavanje zaliha između minimuma i maksimuma rješava se veličinom optimalne narudžbe. Visina zaliha materijala, u vrijednosnom izrazu, ne zavisi samo od toga da li su ove zalihe u fizičkom izrazu na nivou optimuma, već i od toga po kojim cijenama su zalihe bilansirane u bilansu stanja. Zalihe u bilansu stanja mogu da budu bilansirane po prvim ulaznim cijenama, po poslednjim ulaznim cijenama, po najnižim cijenama i po prosječnoj stvarnoj nabavnoj cijeni ili ako se primjenjuje planska nabavna cijena. U interesu je privrednog društva da vrijednost zaliha materijala bude što niža, jer će tada biti niži i troškovi finansiranja. Na taj način lakše će se uspostaviti i održavati finansijska stabilnost. Što je vrijednost ukupnih zaliha niža, niža je i vrijednost stvarnih zaliha, što će olakšati održavanje likvidnosti. S tim u vezi, zalihe materijala treba bilansirati po najnižim cijenama.

Danas, mnogi veliki proizvođači rade na ''just – in time'', odnosno ''upravo na vrijeme'' (UNV) osnovi – gdje sve komponente koje trebaju biti sklopljene određenog dana, stižu u fabriku rano ujutro tog dana, ni ranije, ni kasnije. Pošto proizvođači koji djeluju na UNV principu, drže zalihe jako kratko vrijeme, u mogućnosti su da sačuvaju značajan iznos gotovine. UNV je dobar model za borbu, budući da obuhvata sve principe mudrog upravljanja. Ključno pitanje za svako privredno društvo je da ustanovi koji se artikli na zalihi sporo, a koji brzo kreću, s ciljem da se utvrdi optimalni nivo zaliha za svaku kategoriju, te time svede na najmanji nivo gotovinu vezanu u zalihama.

Osim toga, zalihe materijala i rezervnih dijelova često postaju neupotrebljive, bilo zato što se promijenio proizvodni program, bilo zato što je nađena supstitucija sa drugim materijalom. Te zalihe su zastarjele, ne koriste se u procesu proizvodnje ne izazivaju troškove finansiranja i držanja tih zaliha. Svaka vrsta zaliha koja u dužem razdoblju nema izlaz moguće je da je zastarjela, što treba odmah ispitati. Ukoliko se zaista radi o zastarjeloj zalihi, treba je što prije ukloniti – bilo prodajom, bilo otpisom.

165

2.8.2. Finansijsko upravljanje poluproizvodima i nedovršenom proizvodnjom

Upravljanje poluproizvodima ima za cilj da se zadržavanje poluproizvoda u skladištu svede na minimum. U tom slučaju, troškovi držanja zaliha poluproizvoda će biti najniži, na jednoj strani, a obim stalnih zaliha će biti niži, što poboljšava finansijsku stabilnost i platežnu sposobnost preduzeća, s druge strane. Ukoliko preduzeće nema usklađen kapacitet proizvodnje poluproizvoda i gotovog proizvoda, ono treba da u što kraćem roku uskladi te kapacitete. To iz razloga što neusklađenost tih kapaciteta negativno se odražava, ne samo na obim zaliha poluproizvoda, već i na cijenu koštanja po osnovu fiksnih troškova proizvodnje.

Zalihe nedovršene proizvodnje su, u stvari, troškovi nedovršene proizvodnje. Njihovo dejstvo na finansijsku snagu je višestruko. Razumnjivo je da su zalihe nedovršene proizvodnje nelikvidan oblik sredstava, što negativno djeluje na likvidnost i finansiranje. Budući da su to istovremeno i troškovi, odnosno budući rahodi, a i budući prihodi u visini prodajne cijene, one istovremeno djeluju i na rentabilnost u visini razlike između prihoda i rashoda.

Obim zaliha nedovršene proizvodnje zavisi od:

- stepena iskorištenja optimalnog, odnosno realnog kapaciteta, - dužine ciklusa proizvodnje i - visine troškova proizvodnje.

Srazmjerno povećanju stepena iskorištenja kapaciteta, povećavaju se zalihe nedovršene proizvodnje. Međutim, iako to negativno djeluje na likvidnost i finansiranje, povećanje zaliha nedovršene proizvodnje po ovom osnovu je prihvatljivo sve do optimalnog stepena iskorištenja kapaciteta. U ekonomskom smislu, optimalni stepen iskorištenja kapaciteta daje onaj obim proizvodnje koji čini najveći stepen udaljivanja od donje tačke rentabilnosti. To istovremeno znači da se sa tim obimom proizvodnje ostvaruje najviši finansijski rezultat.

Dužina ciklusa proizvodnje djeluje na visinu zaliha nedovršene proizvodnje: duži ciklus proizvodnje – veće zalihe, i obrnuto. Strategija i taktika upravljanja zalihama nedovršene proizvodnje nalaže da se ciklus proizvodnje što više skrati. Time se postiže veći stepen iskorištenja kapaciteta i izbjegava povećanje zaliha nedovršene proizvodnje. Troškovi proizvodnje zavise od visine utrošaka i cijene utrošaka. Kada se posmatraju po jedinici proizvoda, fiksni troškovi zavise od obima proizvodnje. Svako povećanje troškova istovremeno znači i povećanje zaliha nedovršene proizvodnje po osnovu troškova i njihovog negativnog dejstva na likvidnost i finansiranje.

Strategija i taktika zaliha nedovršene proizvodnje treba da optimira zalihe nedovršene proizvodnje. To znači da se unaprijed utvrdi optimum zaliha nedovršene proizvodnje i da se stvarne zalihe usklađuju sa optimalnim .

Optimalne zalihe nedovršene proizvodnje utvrđuju se za svaki proizvod na sledeći način:

ZNP = GP / 365 , gdje je

- ZNP = zalihe nedovršene proizvodnje, - GP = godišnja proizvodnja i - T = broj dana tehnološkog procesa

166

Cilj upravljanja zalihama nedovršene proizvodnje jeste da se optimalne zalihe što realnije kvantificiraju.

2.8.3. Finansijskao upravlje zalihama gotovih proizvoda

Zalihe gotovih proizvoda su nelikvidan oblik sredstava, koji negativno utiče na likvidnost i finansijski rezultat. Finansiska strategija i taktika upravljanja zalihama gotovih proizvoda treba da minimizira negativne i maksimira pozitivne uticaje zaliha gotovih proizvoda na finansijsku snagu. Cijeli problem se svodi na to da se zalihe gotovih proizvoda održe na nivou optimuma. Optimum je onaj nivo zaliha koji izaziva najmanje troškove držanja zaliha gotovih proizvoda.

Optimalne zalihe gotovih proizvoda utvrđuju se na sledeći način:

ZGP = GP x T / 365 , gdje je

ZGP = zalihe gotovih proizvoda GP = vrijednost (količina) godišnje proizvodnje T = prosječan broj dana koji protekne od momenta prijema gotovih

proizvoda iz proizvodnje, do momenta otpreme kupcu

Optimum zaliha gotovih proizvoda utvrđuje se za svaki proizvod posebno, jer je različit broj dana zadržavanja u skladištu. Optimum zaliha gotovih proizvoda je, u stvari, prosječni godišnji iznos zaliha. Cijeli problem se svodi na smanjenje broja dana zadržavanja proizvoda u skladištu. Taj broj dana zavisi od usklađenosti obima proizvodnje i obima prodaje u kratkim vremenskim intervalima.

Upravljanje zalihama je ''žonglerska'' vještina. Prevelike zalihe mogu jako opteretiti gotovinska sredstva privrednog društva. Negativne zalihe mogu rezultirati izgubljenom prodajom. Faktori koje je potrebno razmotriti prilikom utvrđivanja optimalnog nivoa zaliha uključuju:

1. kolika je prognozirana prodaja za svaki proizvod? 2. koliko su raspoložive sirovine, komponente itd.? 3. koliko je vremena potrebno da dobavljači izvrše isporuku? 4. može li preduzeće iz svog asortimana eliminisati one proizvode koji imaju

spor obrt, a bez ugrožavanja onih koji imaju najbolju prođu?

Zalihe gotovih proizvoda, koji su dugo na skladištu, vežu novac koji time ne obavlja nikakvu funkciju. Za bolju kontrolu zaliha potrebno je:

- analizirati efikasnost postojećih sistema nabavke i zaliha, - utvrditi obrt zaliha za sve glavne proizvode na zalihi, - primjeniti strogu kontrolu za nekoliko značajnih stavki, - rasprodati zastarjele proizvode ili proizvode koji se sporo obrću – što se budu

duže držali, teže će se prodati, - analizirati ideju da se dio proizvodnog programa daje na proizvodnju

vanjskom proizvođaču – kooperantu i - analizirati sigurnosne procedure, kako bi osiguralo da zalihe ''ne ulaze na

zadnja vrata.''

Nivo zaliha koji je viši nego što je neophodno veže gotovinu, a osiguranje istih proizvodi troškove: smještaja i kamata.

167

2.9. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMA

Gotovinski tok se može znatno popraviti ukoliko se iznosi koji se duguju preduzeću brže naplaćuju. Svako preduzeće mora znati:

- ko mu duguje novac, - koliko mu novca duguje, - koliko dugo mu duguje taj novac i - za šta mu duguje novac.

Neblagovremena naplata potraživanja podriva dobitak i vodi ka sumnjivim potraživanjima. Ako finansijski menadžment ne upravlja dužnicima, oni će početi upravljati njihovim preduzećem.

Finansijski menadžment, da bi upravljao svojim dužnicima, treba:

- imati odgovarajući stav za kontrolu kredita, - uspostaviti jasnu kreditnu politiku, kao pitanje politike preduzeća, - pobrinuti se da osoblje, dobavljači i kupci jasno razlikuju ove prakse, - biti profesionalan kada prima nove kupce, - temeljito provjeriti svakog kupca prije nego ponudi kredit, - postaviti kreditni limit za svakog kupca, - održavati kontakt sa većim kupcima, - fakturisati promptno i jasno, - razmotriti zaračunavanje kazni na dospjele, a neplaćene iznose i - pratiti stanje dužnika i raspored dospijeća, te ne dozvoljavati da dugovi

postanu suviše veliki ili suviše stari.

Isto tako, finansijski menadžment mora znati da, što duže neko duguje, veće su šanse da neće nikad platiti. Ukoliko se starost dugova produžava ili su dugovi već stari, finansijski menadžment mora razmotriti sledeće moguće nedostatke:

- slaba procjena kredita, - loše procedure naplate, - nemarno provođenje kreditnih uslova, - sporo izdavanje faktura i izvještaja, - greške na fakturama ili izvještajima i - nezadovoljstvo kupaca.

Finansijski menadžer ne smije zaboraviti da dobitak dolazi samo od plaćene prodaje. Sam čin naplate novca je onaj koji većina ljudi ne voli iz više razloga, te stoga to odgađaju, jer sebe ubjeđuju da postoji nešto hitnije ili važnije što sada traži njihovu pažnju. Nema ništa važnije nego naplatiti potraživanja privrednog društva. Kupac koji ne plaća – nije kupac.

Za efikasniju naplatu novca od dužnika finansijski menadžment treba:

- razviti odgovarajuće procedure za rješavanje zakašnjelih plaćanja, - pratiti i ''progoniti'' zakašnjele platiše, - tražiti pomoć izvana, ako napori finansijskog menadžmenta propadnu, - u takvim okolnostima naplatiti ono što se može i dogovoriti uslove za

preostali dio, - kad traži novac, biti nepopustljiv prema problemu, ali blagi prema osobi. Ne

dopustiti dužniku da daje bilo kakva opravdanja za neplaćanje.

Samo mali procenat dugova za naplatu koji se šalju advokatima ili agentima za

168

povrat duga, stvarno završe na sudu. Ono što oni urade jeste da brzo nađu dužnika, uspostave sa njim kontakt i postignu dogovor oko plaćanja duga. Tokom rada sa dužnikom oni su obično spremni i do određene granice imaju razumijevanje: saosjećanje je veoma jak adut. Oni mogu uraditi ono što može uraditi finansijski menadžment privrednog društva.

Ukoliko se sumnjivo potraživanje prepozna na vrijeme, sa npr. 60 dana prekoračenja, faktori koji omogućavaju uspješan povrat duga su veoma prisutni, a to su: kontakt sa klijentom, starost sumnjivog potraživanja, akcije medijacije, dogovor oko mogućnosti plaćanja i mnogi drugi. Pokušaj da se u ovoj fazi riješi dug predstavlja priliku, ukoliko je finansijski menadžment voljan da pregovara o jednoj ili više sledećih mogućnosti:

1. postizanje dogovora o plaćanju u ratama, 2. ukoliko kupac kao izgovor za neplaćanje koristi kvalitet proizvoda, treba

dogovoriti smanjenje iznosa za plaćanje i onda, ukoliko je potrebno, dogovoriti plaćanje ostatka,

3. isporuka većih količina proizvoda za gotovinu i određeni iznos koji treba da se plati svakog mjeseca da bi se smanjio iznos sumnjivih potraživanja,

4. stavljanje cijelog duga na čekanje dok kupac ne bude mogao smanjiti ili riješiti dug i nastaviti sa isporukom proizvoda za gotovinu ili sa kreditiranjem i

5. uzimanje i prodaja nekih kupčevih roba, uz prethodnu provjeru da li je kupac vlasnik istih.

Dakle, ima mnogo načina da se dugovi riješe, ukoliko finansijski menadžment nastupi na vrijeme sa razumnim rješenjem. Finansijski menadžment mora uraditi sve što je potrebno da bi iz trenutne situacije dugovanja, prešao u tekući odnos: dobavljač – kupac. Prilika za razrješenje bilo kojeg duga se protokom vremenom i nedostatkom kontakta smanjuje do tog nivoa da se kupac samo podsjeća na dug kada dobavljač pošalje pismo o kašnjenju, ili neko pozove kupca jednom mjesečno da se informiše da li kupac sada može platiti dug.

Finansijski menadžment se mora udubiti u dužnikovu finansijsku situaciju, da u potpunosti razumije koje je realno rješenje duga. Slučajevi koji završe na sudu, obično se završe dogovorom o smanjenju duga – naravno, pravni troškovi moraju da se plate. Mnoga privredna društva počinju razmišljati o upravljanju potraživanjima kada im kupci prestanu plaćati. Kada kupci prestanu plaćati, to se naziva upravljanje dugom.

Upravljanje potraživanjima pretpostavlja solidnu prodaju podržanu efikasnom naplatom prihoda, koja rezultira profitabilnom prodajom. Upravljanje potraživanjima, detaljnije prikazano, počinje sa pouzdanom kreditnom politikom. Kreditna politika bi trebala u glavnim crtama prikazati stratešeke i operativne potrebe preduzeća od prodaje na kredit. Nije dovoljno svojim kupcima dati odgođeno plaćanje samo zato jer ''svi drugi to rade.'' Potrebno je ocijeniti šta privredno društvo očekuje od prodaje na kredit:

- povećanu prodaju, - poboljšanu profitabilnost, - nove kupce i - povećano tržišno učešće.

Može se zaključiti da su svi gore navedeni elementi vođeni ciljem ostvarenja

169

profitabilnog rasta, a ne kao usluga koju kupci trebaju zloupotrijebiti. Nakon donošenja odluke zašto ponuditi kredit svojim kupcima, treba implementirati sisteme, procedure, ograničenja, ovlaštenja, te obučiti osoblje (operativno) u sledećim oblastima:

- uslovi trgovanja, - kontrola izbora, - ograničenje davanja kredita i - softver za kontrolu upravljanja fakturama.

Što se prije usvoje procedure kreditne politike, to se prije povećava kontrola nad budućnošću preduzeća.

3. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE TRAJNIM KAPITALOM

Trajni kapital je sopstveni kapital privrednog društva. Finansijski menadžment privrednog društva ima zadatak da kontinuirano jača sopstveni, trajni kapital privrednog društva. Uvezi sa tim, finansijski menadžment privrednog društva treba da utvrdi:

(1) koliki kapital treba da bude, (2) kako obezbjediti potrebnu visinu sopstvenog kapitala, (3) kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala i (4) kako održati realnu vrijednost kapitala u uslovima inflacije

(1) Koliki kapital treba da bude? Visina kapitala preduzeća uslovljena je:

a) finansijskom stabilnošću i b) strukturom stalnih sredstava

Finansijska stabilnost zahtijeva da koeficijent finansijske stabilnosti ne bude veći od 1. Koeficijent finansijske stabilnosti se dobija iz odnosa (1) stalnih sredstava – uvećanih za stalne zalihe i (2) kapitala – uvećanog za dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze. Finansijska stabilnost se tokom vremena mijenja zbog:

- imobilizacije stalnih sredstava putem amortizacije i naplate dugoročno datih kredita,

- novog investiranja, - ukidanja dugoročnih rezervisanja u korist prihoda, - otplate dugoročnih dugova i - poslovanja s gubitkom.

Privredno društvo će lakše održavati finansijsku stabilnost što ima više kapitala, a manje dugoročnih dugova i dugoročnih rezervisanja u okviru trajnog i dugoročnog kapitala. Održavanje finansijske stabilnosti neophodno je, ne samo da se održi platežna sposobnost privrednog društva, već i zato što je finansijska stabilnost bitan kriterijum kreditnog boniteta privrednog društva. Naime, ako privredno društvo izgubi finansijsku stabilnost, što se događa kada je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, postaje platežno nesposobno, a istovremeno gubi i kreditni bonitet, zbog čega se ne može zadužiti i time povratiti platežnu sposobnost.

Struktura stalnih sredstava bitno utiče na visinu sopstvenog kapitala. Naime, što privredno društvo u okviru stalnih sredstava ima više trajno vezanih sredstava (zemljište, građevinski objekti, učešće u kapitalu drugih privrednih društava i banaka) i što ima veće stalne zalihe, toliko je potrebno više sopstvenog kapitala –

170

koji je takođe trajan – što trajno vezana sredstva više pokriva trajnim kapitalom. Takvo stanje olakšava održavanje finansijske stbilnosti. Privredna društva čija je struktura stalnih sredstava takva da se ona brzo imobilišu putem amortizacije (oprema, alat i inventar) mogu finansijsku stabilnost održati i sa manje sopstvenog kapitala, uz pomoć dugoročnih obaveza.

Privredno društvo koje ima visok poslovni rizik (kvantificira se iz odnosa marže pokrića i poslovnog dobitka), da bi imalo prihvatljiv ukupan rizik (kvantificira se iz odnosa marže pokrića i bruto dobitka redovne aktivnosti) mora da minimizira finansisjski rizik (kvantificira se iz odnosa poslovnog dobitka i bruto dobitka redovne aktivnosti). Podsjetimo se, ako je faktor poslovnog rizika, primjera radi 6, a faktor finansijskog rizika 3, faktor ukupnog rizika biće 18 (6x3), što je veoma visoko, veliki je rizik da će se ostvariti gubitak

(2) Kako obezbjediti potrebnu visinu sopstvenog kapitala? Povećanje obima sopstvenog kapitala može se obezbjediti:

(1) dokapitalizacijom, (2) akumuliranjem neto dobitka, (3) konverzijom dividende u dividendne akcije (4) odlaganjem isplate dividende na preferencijalne akcije, (5) odlaganjem raspodjele neto dobitka i (6) konverzijom duga u osnovni kapital

(1) Dokapitalizacija je, ustvari, pribavljanje dodatnog kapitala od vlasnika kapitala. Korporacije dodatni kapital pribavljaju emisijom i prodajom nove serije akcija. Korporacije čije se akcije kotiraju na berzi efekata to jednostavnije ostvaruju, jer imaju širok krug investitora i uz to postoji mogućnost da ostvare i emisionu premiju (ažiju).

(2) Akumuliranje neto dobitka u rezerve zahtijeva saglasnost vlasnika kapitala, jer se time smanjuje dividenda vlasnika kapitala. Akumuluranje neto dobitka u rezerve do visine zakonske rezerve vlasnici kapitala prihvataju bez diskusije. Akumuliranje neto dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve zahtijeva pristanak vlasnika kapitala. Taj pristanak u dobroj mjeri zavisi od sposobnosti finansijskog menadžmentaa da dokaže neophodnost akumuliranja neto dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve. To se dokazuje neophodnošću održavanja finansijske stabilnosti, smanjenjem poslovnog rizika i stvaranjem rezervi iznad zakonskih radi otpisa eventualnih budućih gubitaka, kako taj otpis nebi bio na teret osnovnog kapitala.

(3) Konverzija dividende u obične akcije – dividendne akcije, dovodi do povećanja osnovnog kapitala. Ova konverzija je uslovljena voljom vlasnika kapitala. Kod korporacija postavlja se pitanje da li povećati akcijski kapital putem konverzije dividende u dividendne akcije ili isplatiti dividendu, a emitovati novu seriju akcija. Korporacije čije se akcije kotiraju na berzi efekata i prodaju iznad nominalne vrijednosti, trebalo bi da se odluče na emisiju nove serije običnih akcija, jer će prodajom tih akcija ostvariti emisionu premiju, koja takođe povećava kapital.

(4) Odlaganje isplate dividende na preferencijalne akcije dovodi do privremenog povećanja sopstvenog kapitala. Po ovom osnovu sopstveni kapital se povećava samo do momenta isplate dividende na preferencijalne akcije. Isplata dividende na preferencijalne akcije može se privremeno odložiti samo ako je ta mogućnost predviđena u odluci o emisiji preferencijalnih akcija i javno objelodanjena u prospektu za prodaju preferencijalnih akcija. Tada, naravno, nije nužna saglasnost

171

vlasnika preferencijalnih akcija za odlaganje isplate dividende, jer su oni na to pristali samom kupovinom preferencijalnih akcija.

(5) Odlaganje raspodjele neto dobitka, takođe, privremeno je povećanje sopstvenog kapitala, jer se neraspoređeni neto dobitak kad-tad mora rasporediti. No za ovo odlaganje nužna je naravno saglasnost vlasnika kapitala.

(6) Konverzijom duga u osnovni kapital povećava se osnovni kapital privrednog društva. To se po pravilu dešava u periodu saniranja privrednog društva. Privredno društvo se sanira kada ima loš finansijski položaj ili kada posluje sa gubitkom. Ako se konvertuju dugoročne obaveze u osnovni kapital, u momentu konverzije ne poboljšava se finansijska stabilnost, ali se sprečava da se ona pogoršava u budućnosti zbog otplate glavnice dugoročnih obaveza i smanjuju se rashodi kamata, čime se smanjuje finansijski rizik ostvarenja bruto dobitka. Ako se konvertuju kratkoročne finansijske obaaveze u osnovni kapital, poboljšava se finansijska stabilnost i smanjuju se rashodi kamata. Ako se konvertuju obaveze prema dobavljačima i zaposlenim, u momentu konverzije poboljšljva se finansijska stbilnost.

Smanjenje sopstvenog kapitala ostvaruje se :

(1) otkupom i poništenjem sopstvenih akcija, (2) isplatom zadržane dividende na preferencijalne akcije, (3) raspodjelom zadržanog neraspoređenog neto dobitka i (4) otpisom gubitka na teret kapitala

(1) Otkup sopstvenih akcija posredno smanjuje akcijski kapital. Takve aktivnosti dovode do smanjenja izdataka za dividendu. Sa stanovišta pravila finansiranja, privredno društvo može otkupljivati sopstvene akcije, kada je koeficijent finansijske stabilnosti znatno niži od 1.

(2) Isplatu zadržane dividende na preferencijalne akcije privredno društvo vrši kada mu to omogućuje finansijska stabilnost i raspoloživa gotovina. Ovom isplatom smanjuje se sopstveni kapital.

(3) Otpis gubitka na teret osnovnog kapitala vrši se zbog priznavanja činjenice da je kapital izgubljen u visini gubitka. Pri otpisu gubitka na teret sopstvenog kapitala postoji redosljed u smanjenju pojedinih vrsta kapitala, zbog otpisa gubitka na njihov teret:

gubitak se prvo otpisuje na teret zadržanog neraspoređenog neto dobitka i rezervi iznad zakonom propisanih,

ako se gubitak ne može u cjelini otpisati na gore navedeni način, gubitak se otpisuje na teret osnovnog kapitala, uz formiranje zakonom propisane rezerve.

Kod korporacija smanjenje akcijskog kapitala uslijed otpisa gubitka zahtijeva smanjenje broja akcija ili smanjenje njihove nominalne vrijednosti.

(3) Kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala? Privredno društvo je pravni i ekonomski subjekt koji je odvojen od vlasnika kapitala. Zbog toga, preduzeću ne odgovara učešće u neto dobitku vlasnika kapitala, jer je to za preduzeće izdatak. Taj izdatak je veći od isplaćenog iznosa učešća u neto dobitku za iznos poreza na dobitak, koji otpada na to učešće u neto dobitku. Primjera radi, ako je akcionarima na ime dividende isplaćeno 100.000,00 KM, a stopa poreza na dobitak 20%, korporacija ima izdatak za dividendu i plaćeni porez na dobitak od 125.000,00 KM (100.000,00 x 1 / 1 - 0,20).

172

Na drugoj strani, privredno društvo po osnovu rezervnog kapitala, zadržanog neraspoređenog dobitka i emisione premije nema nikakvog izdatka. Otuda je u interesu privrednog društva, kao samostalnog subjekta odvojenog od vlasnika, da u odnosu na osnovni kapital ove vrste kapitala budu što više. Naravno emisionu premiju može da ostvare samo korporacija čije su akcije uključene na listu kotacije berze efekata. I to prilikom prodaje nove serije akcija, pod uslovom da se te akcije prodaju iznad njihove nominalne vrijednosti.

Rezerve se stvaraju iz akumuliranja neto dobitka za rezerve, zašto je potrebna saglasnost vlasnika kapitala. Kod korporacija čije se akcije kotiraju na berzi efekata nije svejedno da li će dividenda biti viša ili niža po jednoj akciji, jer iznos dividende po jednoj akciji bitno utiče na tržišnu vrijednost akcije. Veća tržišna vrijednost akcije donosi korporaciji veći rejting i uz to otvara mogućnost da ostvari emisionu premiju pri emisiji i prodaji novih akcija. Koliko će privredno društvo uspjeti da ubijedi vlasnike kapitala da neto dobitak akumulira u rezerve u predloženom iznosu, u velikoj mjeri zvisi od finansijske strategije i taktike finansijskog menadžmenta.

Budući da je zadržani neraspoređni dobitak i zadržana dividenda na prefercijalne akcije, za privredno društvo besplatni izvor finansiranja, privredno društvo je zainteresovano da ti iznosi budu što viši i da se zadržavaju u što dužem periodu. Međutim, ova zadržavanja ne mogu da budu u nedogled produžavana, jer je to neprihvatljivo za vlasnike kapitala.

(4) Održavanje realne vrijednosti kapitala u uslovima inflacije. U uslovima inflacije realna vrijednost sopstvenog kapitala može da padne, može da ostane nepromijenjena i može da se poveća. U uslovima inflacije sopstveni kapital se povećava i po osnovu efekata revalorizacije, i po osnovu raspodjele neto dobitka. Stopa rasta sopstvenog kapitala po oba osnova i stopa inflacije, teorijski, mogu da imaju sledeće relacije:

(a) stopa rasta sopstvenog kapitala jednaka stopi inflacije, (b) stopa rasta sopstvenog kapitala veća od stope inflacije i (c) stopa rasta opstvenog kapitala manja od stope inflacije

U prvom slučaju (a) realna vrijednost sopstvenog kapitala je održana, u drugom (b) realna vrijednost sopstvenog kapitala je povećana, a u trećem slučaju realna vrijednost sopstvenog kapitala je pala. Ako pada realna vrijednost sopstvenog kapitala, privredno društvo jednostavno ne može obnoviti u nesmanjenom fizičkom obimu utrošena sredstva (osnovna sredstva i zalihe) koje je finansiralo iz sopstvenog kapitala. Zbog toga, privredno društvo mora ili smanjiti fizički obim poslovanja, ili se dodatno zadužiti u visini izgubljene vrijednosti sopstvenog kapitala. I jedno i drugo negativno se odražava na neto dobitak. Tačnije neto dobitak se smanjuje, jer ako se u fizičkom smislu smanji obim proizvodnje i prodaje, fiksni troškovi po jedinici proizvoda rastu. Ako obim proizvodnje i prodaje u fizičkom smislu ostaju nepromijenjeni, povećaće se rashodi finansiranja zbog dodatnog zaduženja, što će opet smanjiti neto dobitak. Pri tome treba imati u vidu da pri nesmanjenom fizičkom obimu proizvodnje i prodaje do dodatnog zaduženja u visini izgubljne vrijednosti sopstvenog kapitala dolazi odmah po izgubljenoj vrijednosti sopstvenog kapitala ako je sopstveni kapital uložen u zalihe. Ako je uložen u osnovna sredstva, dodatnog zaduženja će doći kada ta osnovna sredstva zbog dotrajalasti bude trebalo zamijeniti. Uz to, da se nebi pogoršala finansijska stabilnost, dodatno zaduženje bi trebaalo biti dugororčno.

173

Da li će se u uslovima inflacije održati ili neće realna vrijednost sopstvenog kapitala, ponajviše zavisi od propisa o bilansiranju, ali i o sposobnosti finansijskog menadžmenta. Ako je cilj bilansiranja u uslovima inflacije održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala po osnovu efekata revalorizacije, sopstveni kapital će rasti tačno po stopi inflacije. Revalorizacijom se održava realna vrijednost sopstvenog kapitala. Prirast sopstvenog kapitala po osnovu raspodjele neto dobitka u takvim okolnostima, predstavlja njegovo realno uvećanje. Ako propisi o bilansiranju ne obezbjeđuju održavanje realne vrijednosti kapitala, finansijska strategija i taktika finansijskog menaadžmenta mora se usmjeriti na održavanje realne vrijednosti kapitala. Težiće se da se ostvaruju što viši pozitivni revalorizacioni efekti po osnovu revalorizacije aktive i rashoda, a što niži negativni revalorizacioni efekti po osnovu revaalorizacije obaveza – naravno, u granicama propisa o bilansiranju, kako bi se razlikom između pozitivnih i negativnih efekata revalorizacije održala realna vrijednost sopstvenog kapitala. A ko se na taj način ne može održati realna vrijednost sopstevenog kapitala, treba nastojati da se iz raspodjele neto dobitka poveća sopstveni kapital, u iznosu koji obezbjeđuje održavanje njegove realne vrijednosti.

Iz naprijed izloženog, jasno je da finansijska strategija treba da odredi visinu kapitala, vodeći računa o finansijskoj stabilnosti, visini poslovnog rizika i nezavisnosti privrednog društva. Finansijska taktika treba da ostvari tu visinu kapitala, da teži da u strukturi kapitala jačaju komponente kapitala koje ne prouzrokuju izdatke iz neto dobitka po osnovi dividende i da očuva realnu vrijednost kapitala u uslovima inflacije.

4. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE DUGOROČNIM REZERVISANJIMA

Dugoročna rezervisanja predstavljaju besplatan izvor finansiranja. Ona obuhvataju rezervisanja za: troškove u garantnom roku, troškove investicionog održavanja osnovnih sredstava, zadržane kaucije i depozite, za pokrivanje dubioznih potraživanja. Ova rezervisanja se formiraju na teret troškova, a ukidaju se u korist prihoda. U momentu formiranja dugoročnih rezervisanja poboljšava se finansijska stabilnost i smanjuje se porez na iz dobitak. Stoga, finansijska strategija treba da bude naklonjena formiranju dugoročnih rezervisanja, tim više što ona predstavljaju besplatan izvor finansiranja i time smanjuju finansijski rizik ostvarenja bruto dobitka.

Dugoročna rezervisanja se ukidaju u korist prihoda u visini nastalih troškova koji su dugoročnim rezervisanjem pokrivaju, odnosno u visini stvarnog otpisa dubioznih potraživanja. Ukidanje dugoročnih rezervisanja u praksi se zove ukidanje iskorištenih dugoročnih rezervisanja. Time se, u suštini, sprečava obaranje bruto dobitka po osnovu troškova koji terete dugoročna rezervisanja i po osnovu stvarnog otpisa dubioznih potraživanja. Najkraće rečeno, dugoročna rezervisanja sprečavaju oscilaciju bruto dobitka pod uticajem troškova koji se kontinuirano ne javljaju i otpisa dubioznih potraživanja koja, takođe, nisu kontinuirana i time u krajnjoj liniji dovode do manjeg poreza na dobitak.

Dio dugoročnih rezervisanja koji je ostao neiskorišten, takođe se, u skladu sa računovodstvenim standardima, ukida u korist prihoda. To ukidanje dovodi do povećanja bruto dobitka, a time i do povećanja poreza iz dobitka. Ali, sa finansijskog stanovišta i to povećanje poreza iz dobitka je prihvatljivo, jer se u krajnjoj liniji radi o plaćanju odloženog poreza. Naime, da dugoročna rezervisanja nisu formirana u iznosu koji prevazilazi nivo troškova, odnosno otpisa dubioznih potraživanja, u momentu formiranja dugoročnih rezervisanja po tom osnovu nebi bilo smanjenja

174

bruto dobitka, a time i poreske osnovice i porez iz dobitka bio bi veći. Ali, pošto su dugoročna rezervisanja formirana iznad nivoa troškova, odnosno otpisa dubioznih potraživanja koji ih terete, u momentu formiranja dugoročnih rezervisanja smanjuje se bruto dobitak, poreska osnovica i porez iz dobitka. Iz toga proizlazi da je odloženo plaćanje poreza iz dobitka u periodu od formiranja dugoročnih rezervisanja do ukidanja neikorištenih dugoročnih rezervisanja, taj period od jedne do nekoliko godina.

Saglasno gore rečenom, finansijska strategija i taktika treba da se zalaže za formiranje dugoročnih rezervisanja u iznosima koji će biti viši od troškova, odnosno otpisa koji terete ta rezervisanja, a da ukidanje neiskorištenih dugoročnih rezervisanja odlaže sve dok je moguće po odredbama računovodstvenih standarda.

U okviru dugoročnih rezervisanja bilansira se negativan gudvil. On se javlja kada privredno društvo promijeni vlasnika u uslovima kada je novi vlasnik kupio privredno društvo ispod knjigovodstvene vrijednosti kupljenog privrednog društva. Tada se nivo kapitala kupljenog privrednog društva računovodstveno svodi na nivo kapitala koji je kroz kupovinu uložio novi vlasnik, a razlika do knjigovodstvene vrijednosti kapitala je negativni gudvil, koje računovodstvo prenosi na račun negativnog gudvila, što se bilansira u okviru dugoročnih rezervisanja. Budući da je aktiva ovom transakcijom ostala netaknuta, ona nije izazvala nikakve promjene u području finansijske stabilnosti. Međutim po računovodstvenim standardima negativni gudvil se u narednih pet godina po 1/5 ukida u korist prihoda i tada dolazi do uticaja na finansijsku stabilnost. Taj uticaj je negativan jer se smanjuje negativni gudvil. Negativni uticaj se može eliminisati samo ako je u nivou ukinutog negativnog gudvila u korist prihoda smanjena stalna imovina po osnovu amortizacije ili naplate glavnice dugoročnih finansijskih plasmana, pri čemu se to odnosi na neto smanjenje koje je ravno razlici izmeđeu amortizacije uvećanu za naplaćenu glavnicu dugoročnih plasmana i novih investicija u stalnu imovinu. Ovu činjenicu finansijska strategija i taktika mora da ima u vidu i da spriječi pogoršanje finansijske stabilnosti zbog ukidanja negativnog gudvila u korist prihoda.

5. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE DUGOROČNIM FINANSIJSKIM OBAVEZAMA

Za finaniranje ulaganja u dugoročn sredstva privrednom društvu su potrebni dugoročni izvori. Dva osnovna izvora dugoročnih izvora sredstava su izdavanje akcijskog kapitala i izdavanje dugoročnih dužničkih instrumenata u obliku obveznica, mjenica, hipotekarnih kredita i zakupa. Kada se radi o izdavanju dugoročnih dužničkih instrumenata, finansijski menadžment treba odlučiti:

(a) da li se dugoročno zadužiti, (b) koliko dugoročnog duga imati i (c) koje vrste dugoročnog duga izabrati

Kod finansiranja poslovanja, finansijski menadžment treba da odluči koje će dugoročne izvore finansiranja koristiti: da li samo akcijski kapital – izdavanje akcija i neraspoređeni dobitak, ili se dijelom osloniti i na dužničke instrumente – tj. obveznice. Dugoročne dužničke hartije od vrijednosti predstavnjaju finansijske obaveze koje se moraju platiti po dospijeću, a uključuju kamate i druga plaćanja koja se moraju periodično izmirivati.

175

Vlasničke hartije od vrijednosti, tj. akcije imaju dvije prednosti u odnosu na obveznice:

1. novac se ne mora vraćati i 2. dividenda se isplaćujuje samo ako privredno društvo ostvaruje dobitak

Dužničke hartije od vrijednosti – obveznice imaju određene prednosti u odnosu na vlasničke hartije od vrijednosti – akcije:

imaoci obveznica nekog privrednog društva nemaju uticaja na privredno društvo, jer nemaju pravo glasa;

kamata na dug se odbija od osnovice za obračun poreza, dok se dividenda ne odbija;

ako je privredno društvo u stanju da upotrebom posuđenih sredstava (sredstva dobijena emisijom i prodajom obveznica) zaradi više nego što iznosi njen trošak kamata na posuđena sredstva, taj višak će povećati zaradu, odnosno stopu povrata na vlastita sredstva.

Upotreba dužničkog finansiranja, iako ima određene prednosti, nije uvijek u najboljem interesu za privredno društvo. Za plaćanje kamate i glavnice duga po dospijeću privrednom društvu je potrebna gotovina. Privredno društvo može doći u situaciju da svoje obaveze ne izmiri zbog oscilacija u poslovanju ili slabog gotovinskog toka. U takvoj situaciji povjerioci ga mogu dovesti do stečaja. Drugačije rečeno, privredno društvo se ne može previše zadužiti. S druge strane, finansijska poluga može djelovati u suprotnom smijeru, tj. protiv privrednog društva – ako ulaganja ne donesu više novca nego što je potrebno za plaćanje kamate. Pored obaveza po emitovanim i prodatim dugoročnim obveznicama, dugoročne obaveze čine:

- dugoročne kreditne obaveze i - obaveze iz zajedničkog ulaganja

Obim dugoročnih obaveza trebalo bi da bude takav da finansijska stabilnost privrednog društva bude dobra (koeficijent manji od jedan) ili prihvatljiva (koeficijent 1), a to je razlika između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala – uvećanog za dugoročna rezervisanja. Rashodi finansiranja po osnovu dugoročnih obveznica i dugoročnih kredita su : kamata, provizija banke i provizija berze efekata.

Kada privredno društvo emituje dugoročne obveznice ono sačinjava ugovor sa bankom da banka pripremi emisiju obveznica, sačini prospekt za prodaju obveznica i izda garanciju za otkup obveznica. Često banka preuzima obavezu da neprodate obveznice ona otkupi. Uzimajući sve naprijed navedeno, privredno društvo zanima koliki je trošak (rashod) po dugoročnoj obveznici. To se može kvantificirati preko stvarne kamatne stope, tako što se troškovi provizije banke i berze efekata odbiju, a potom se izračuna kamatna stopa. Pimjera radi, ako je nominalna vrijednost jedne dugoročne obveznice 1.000,00 KM i da je emitovano 500 kom. dugoročnih obveznica, provizija banke 10.000,00 KM, a provizija berze efekata 5.000,00 KM. Prema tome, ukupna provizija po jednoj obveznici je 30,00 KM (15.000,00 / 500). Ako su obveznice emitovane sa kamatnom stopom od 10%, stvarana kamatna stopa se dobija kada se od nominalne vrijednosti obveznice odbije provizija po jednoj obveznici, a to je :

Stvarna kamatna stopa = (1.000,00 x 0,10) : (1.000,00 – 30,00) x 100 = 10,3093%

176

Kada se odlučuje o emisiji dugoročnih obveznica ili o uzimanju dugoročnog kredita uvijek se najprije utvrđuje stvarna kamatna stopa, a potom se ona upoređuje sa stopom neto prinosa na ukupni kapital. Za privredno društvo je najprihvatljivije da stvarna kamatna stopa bude niža od stope neto prinosa.

Ako je ugovorena varijabilna kamatna stopa, pa u toku otplate zajma kamatna stopa postane previsoka – viša od stope neto prinosa na ukupan kapital – da bio se izbjeglo negativno dejstvo finansijske poluge na finansijski rezultat, finansijski menadžment treba da uloži napor da se taj dug prijevremeno otplati, makar uz novo zaduženje sa povoljnijom kamatnom stopom. Isto se odnosi i na ino-kredit kada je u izgledu devalvacija domaće valute, jer se time izbjegavaju negativne kursne razlike.

Otplata glavnice dugoročnog duga djeluje negativno na finansijsku stabilnost. To negativno dejstvo može da bude amortizovano smanjenjem dugoročno vezanih sredstava ili povećanjem dugoročnih rezervisanja. Ako to nije slučaj, ako zbog otplate glavnice dugoročnih dugova koeficijent finansijske stabilnosti postaje veći od jedan, mora se naći načina da se supstituiše otplata glaavnice dugoročnih dugova i podići koeficijent finansijske stabilnosti na visini od 1, a poželjno je da bude i niži. Ta supstitucija najčešće je moguća sopstvenim kapitalom.

Otplata obaveza po zajedničkom ulaganju nema negativno dejstvo po finansijsku stabilnost, uz uslov da se otplata vrši iz dijela neto dobitka koji je pripao partneru, a prevazilazi nivo naknade za uloženi kapital, jer se za iznos otplaćene obaveze prema partneru iz neto dobitka povećava sopstveni kapital. Međutim, ako se otplata prema partneru ne otplaćuje iz neto dobitka, tada ta otplata negativno djeluje na finansijsku stabilnost.

Finansijska strategija i taktika dugoročnih obaveza treba da teži cilju prema kojem će:

1. dugoročne obaveze biti u visini razlike između dugoročno vezane imovine i kapitala, uvećanog za dugoročna rezervisanja i

2. stvarna kamatna stopa biti viša od stope prinosa na ukupni kapital.

6. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE KRATKOROČNIM FINANSIJSKIM OBAVEZAMA

Kratkoročne obaveze nastaju u fazi obezbjeđenja gotovine potrebne u toku poslovnog ciklusa. U poglavlju upravljanja gotovinom prikazan je gotovinski ciklus, kao proces pretvaranja gotovine u nabavku, zatim proizvodnju, prodaju, potraživanje i konačno ponovo u gotovinu. Najveći broj ovih obaveza nastaje kao podrška ovom ciklusu. Tako npr. obaveze prema dobavljačima nastaju kupovinom zaliha. Kratkoročni krediti se uzimajuda bi se došlo do gotovine u periodu u kojem se nabavljaju veće količine zaliha ili se čeka na naplatu potraživanja. Do odliva gotovine dolazi i kod plaćanja rate za dgoročne kredite ili da bi se isplatile dividende.

U vezi sa kratkoročnim obavezama, loše upravljanje gotovinskim tokovima može ugroziti poslovanje privrednog društva. Ako se obaveze prema dobavljačima ne izmiruju na vrijeme, oni će obustaviti isporuke roba. Zbog nedostatka sirovina i materijala privredno društvo je prinuđeno da obustavi poslovanje.

Kratkoročne finansijske obaveze su obaveze po osnovu emitovanih i prodatih kratkoročnih hartija od vrijednosti i obaveze po uzetim kratkoročnim kreditima. Zajednička karakteristika im je rok dospijeća do godinu dana. Kada kvartalni plan

177

priliva i odliva gotovine iskazuje nedostatak gotovine, finansijski menadžer razmatra opcije pribavljanja nedostajuće gotovine. On odlučuje da li mora da ide na krtkoročno zaduženje ili neku drugu opciju, npr. prodaja kupljenih hartija od vrijenosti. Naravno dolazi u obzir i kombinacija navedenih opcija.

Nedostatak gotovine može da bude posljedica poremećaja po roku i obimu mobilizacije kratkoročno vezanih sredstava i dospijeća za plaćanje kratkoročnih obaveza ili dospijeća za plaćanje glavnice dugoročnog kredita. U određenim situacijama finansijski menadžer može doći u dilemu – da li prodati kupljene hartije od vrijednosti ili ići na kratkoročno finansijsko zaduženje. Ova dilema se razrješava analizom troška kratkoročnog finansijskog zaduženja i prihoda kojih se odriče u slujčaju prodaje kupljenih hartija od vrijednosti, uključujući kapitalni dobitak ili gubitak od prodaje kupljenih hartija od vrijednosti. Ako je trošak kratkoročnog finansijskog zaduženja viši od prihoda koji se ostvaruje po osnovu kupljenih hartija od vrijednosti, uključujući i očekivani dobitak ili gubitak od njihove prodaje, odlučiće se za prodaju kupljenih hartija od vrijednosti i obrnuto. Kada je konačno odlučeno da se ide na kratkoročno finansijsko zaduženje, ostaje dilema izbora opcije zaduženja – zaduženje putem emisije i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti (komercijalni zapis) ili putem uzimanja kratkoročnog finansijskog kredita. Ovaj izbor opcije uslovljen je mogućnošću pribavljanja nedostajuće gotovine i troškovima finansiranja.

Mogućnost pribavljanja nedostajuće gotovine veća je putem emisije i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti, jer je veći broj potencijalnih investitora. Drugi aspekt prednosti kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste to što emitent može ponuditi kupovinu robe koja se plaća njegovim hartijama od vrijednosti, što podstiče prodaju, s jedne, i vraćanje duga u robi, s druge strane.

U pogledu troška kratkoročnog finansijskog zaduženja, dilema se razriješava upoređenjem stvarne kamatne stope krtkoročnog kredita i stvarne kamatne stope kratkoročne hartije od vrijednosti. Prednost će se dati onoj opciji koja ima nižu stvarnu kamatnu stopu, osim u slučaju kada se favorizuje prodaja robe za komercijalne zapise, ali i tada se ne smije izgubiti iz vida visina stvarne kamatne stope.

Povjerioci su bitan faktor efikasnog upravljanja i njima bi se trebalo pažljivo upravljati, kako bi se ojačala gotovinska pozicija.

Nabavka pokreće gotovinske odlive, a suviše revnosna funkcija nabave može stvoriti probleme s likvidnošću. Zbog toga, finansijski menadžer treba da razmotri:

1. ko odobrava nabavke u privrednom društvu – da li se njima čvrsto upravlja ili su raspoređene na više ljudi?

2. da li su količine koje se nabavljaju usklađene sa prognozama potražnje? 3. da li preduzeće ima alternativne izvore nabavke? Ako ne, treba saznati cijene

glavnih dobavljača i nastojati dobiti najbolje popuste, kreditne uslove, te smanjiti ovisnost o jednom dobavljaču.

4. koliko dobavljača ima politiku vraćanja robe? 5. da li je privredno društvo u poziciji da povećanje troškova brzo prebaci na

kupce putem povećanja cijene?

U poslovanju postoji stara izreka da, ako možete dobro kupiti, onda možete i dobro platiti. Upravljanje povjeriocima i dobavljačima je isto tako važno kao i upravljanje dužnicima. Sa stanovišta održavanja likvidnosti, poželjno je da prosječni rokovi

178

dospijeća obaveza prema dobavljačim budu duži od prosječnih rokova naplate potraživanja od kupaca.

7. FINANSIJSKO UPRAVLJANJE RASPODJELOM DIVIDENDE

Dio dobiti koje akcionarsko društvo isplaćuje svojim akcionarima je neto dobit ili dividenda. Akcionarsko društvo koje uspješno posluje i ostvaruje dobit može isplaćivati neto dobitak – dividendu. Akcionarsko društvo može odlučiti da ostvarenu dobit zadrži za sebe i da je uloži u proširenje poslovanja. Ovakvu poslovnu politiku primjenjuju privredna društva sa velikim potencijalnim rastom. Ona svoj neto dobitak (profit) koriste za investiranje u razvoj i proširenje poslovanja.

Ovakva politika je opravdana, sve dok je prinos na ove investicije veći od stope dividende, koju bi isplatili svojim akcionarima. Kada se govori o dividendi, kao prinosu koji akcionar ima iz akcijskog vlasništva, mora se naglasiti i kapitalna dobit kao alternativan prinos dividendi. Kapitalna dobit je razlika između nabavne i prodajne cijene akcija i ostvaruje se prodajom i kupovinom na tržištu.

U slučaju kada akcionarsko društvo odluči da ne isplati dividendu, već da neto dobit uloži u nove investicije, ne znači nužno da su akcionari tog akcionarskog društva oštećeni. Ova odluka se reflektuje na povećanje knjigovodstvene vrijednosti akcija, a ubrzo zatim i na vjerovatno povećanje tržišne cijene. Na ovaj način akcionar, prodajom svojih akcija, može da unovči dobre poslovne rezultate svog akcionarskog društva, kroz ostvarenu kapitalnu dobit.

Osnovni pokazatelj prilikom analiziranja dividende je dividendni prinos koji se izračunava:

Dividendni prinos (%) = isplaćena dividenda : tržišna cijena akcija

Dividendni prinos se izražava u procentima. On pokazuje koliki prinos po osnovu isplaćenih dividendi investitor ostvaruje na akcije koje posjeduje. Akcionarska društva sa visokim procentom isplaćene dividende su svrstana u grupu sa velikim prinosom (mali koeficijent P/D). Značajan pokazatelj poslovanja akcionarskog društva (kompanije) i ostvarivanja dobiti sa stanovišta akcionara je koeficijent pokrića dividende koji se izračunava:

Koeficijent pokrića dividende = prihod po akciji / dividenda po akciji

Ovaj koeficijent pokazuje koliko puta je dobitak veći od isplaćene dividende. Koeficijent pokrića dividende se računa kao odnos zarade po akciji i dividende po akciji. Smatra se da akcionari mogu biti zadovoljni ako ovaj koeficijent iznosi oko 3. U tom slučaju akcionarsko društvo je od ukupno ostvarene dobiti 1/3 isplatilo akcionarima, a 2/3 zadržalo za poslovanje. Ako ovaj koeficijent padne ispod 1, to je znak da akcionarsko društvo koristi zadržanu dobit prethodnih godina da bi isplatilo dividendu za tekuću godinu. Ako je koeficijent mali to je znak da će uz postojeće poslovanje, akcionarsko društvo u budućnosti smanjivati dividendu, što će imati za posljedicu pad vrijednosti akcionarskog društva izraženu u smanjenju tržišne cijene akcija. Ako je koeficijent iznad 5, akcionari se mogu zapitati da li uprava kompanije – akcionarskog društva, ostavlja sebi manevarski prostor kojim pokrivaju lošu poslovnu godinu. Ipak, na kraju analize je dobro ovaj koeficijent uporediti sa prosjekom koeficijenta akcionarskih društava – kompanija iz slične branše i u skladu sa vlastitim očekivanjima donijeti stav o uspješnosti akcionarskog društva –

179

kompanije.

Vrste dividende. Na osnovu prioriteta o isplati dividende, akcije se dijele na: - obične (redovne) i

- prioritetne (povlašćene).

Prioritetne (povlašćene) akcije imaju prednost kod isplate, u odnosu na obične akcije. Prema redosljedu isplate dividende, prioritetne akcije se dijele na: - kumulativne,

- participativne i - participativno – kumulativne.

Kumulativna prioritetna akcija daje prioritetno pravo na isplatu svih još neisplaćenih dividendi, prije nego što se imaocima običnih akcija, u skladu sa odlukom o izdavanju akcija, isplate bilo kakve dividende.

Participativne prioritetne akcije daju pravo vlasnicima da, pored utvrđene prioritetne dividende, i na isplatu dividende koje pripadaju imaocima običnih akcija, u skladu sa odlukom o emisiji.

Participativno – kumulativne akcije daju pravo vlasnicima, pored utvrđene dividende, i na isplatu dividendi koje pripadaju imaocima participativnih i kumulativnih prioritetnih akcija.

Isplata dividende. Isplata dividende vrši se na osnovu odluke skupštine akcionara. Zakonom je određeno da akcionar ima pravo na udio u godišnjoj dobiti, koju skuupština odredi za diobu. Skupština može odlučiti da se dobit ne dijeli akcionarima, ili da se ne dijeli akcionarima koji imaju određenu klasu akcija, već da se upotrijebi za druge namjene. Odluka o isplati dividende donosi se na osnovu prijedloga upravnog odbora društva. Objava isplate dividende je jedan od najefikasnijih načina da akcionarsko društvo pokaže svoj finansijski uspjeh. Ova poruka šalje veoma jak i jasan signal akcionarima o sadašnjem stanju i perspektivama akcionarskog društva. Odlučnost i sposobnost preduzeća da isplaćuje redovnu dividendu daje dobre osnove za zaključivanje o efikasnosti poslovanja privrednog društva. Prije nego što su privredna društva bila obavezna, po zakonu, da objavljuju finansijske izvještaje, jedini način pokazivanja poslovnog uspjeha akcionarima je bila isplata dividende. Međutim, i danas kad su privredna društva obavezna da objavljuju finansijske izvještaje, nerealno je očekivati da svi akcionari imaju znanje da ih pravilno protumače i razumiju. Ovo je posebno karakteristično za privrede u tranziciji kakva je i naša, gdje se većina akcionara prvi put sreće sa bilansima stanja, uspjeha, izvještajima o tokovima gotovine. Isplaćivanje dividende unosi neophodnu disciplinu u donošenju investicionih odluka odgovornog menadžmenta. U slučajevima, kada se menadžment privrednog društva odlučuje da zadržava dobit u obliku viška novčanih sredstava, velika je vjerovatnoća da će se ovaj novac preliti u povećanje menadžerskih naknada, predimenzioniranje kapaciteta, nepotrebna investiranja i sl.

Kada privredno društvo ima definisanu politiku isplate dividende onda se smanjuje mogućnost manipulacija, jer se jednom, dva ili četiri puta godišnje mora obezbjediti novac za isplatu dividende. Neplaćanje dividende, kod privrednih društava koja to redovno čine, vodi smanjenju vrijednosti tržišne kapitalizacije privrednog društva i smjenama u upravljačkoj strukturi. U našim uslovima, značaj isplaćivanja dividende se ogleda u povezivanju akcionara s preduzećima u koja su uloženi vaučeri.

180

Privredna društva čije se akcije ne kotiraju na berzi efekata, budući da imaju teškoća oko prodaje akcija, teže da dividendu na obične akcije konvertuju u dividendne akcije i dividendu isplate tim akcijama, a ne u gotovini, što pozitivno djeluje na finansijsku stabilnost.

Ako privredno društvo ima gubitak u bilansu stanja iz prethodnih godina, uprava privrednog društva treba da predloži maksimalan raspored neto dobitka u rezervni kapital s ciljem da visina rezervnog kapitala bude dovoljna za otpis gubitka i za istovremeno obezbjeđenje rezervnog kapitala u zakonom utvrđenom iznosu u odnosu na osnovni kapital, čime se izbjegava otpis gubitka na teret osnovnog kapitala.

Ukoliko privredno društvo namjerava da investira u stalna sredstva, pri odlučivanju o raspodjeli neto dobitka treba uzeti u obzir:

1. postojeću finansijsku stabilnost, 2. visinu ulaganja u stalna sredstva i stalne zalihe,

3. kreditni bonitet preduzeća i 4. stanje na tržištu kapitala

Ako je stanje finansijske stabilnosti dobro i ako će to stanje i poslije investiranja ostati dobro (koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1) ili barem prihvatljiv (koeficijent finansijske stabilnosti 1), nove investicije korporacija može da finansira sopstvenim kapitalom. Ako nove investicije dovode, pri njihovom finansiranju iz sopstvenog kapitala, do toga da se koeficijent finansijske stabilnosti penje iznad 1, korporacija to ne smije dozvoliti, pa mora ići na novo dugoročno zaduženje. S tim u vezi, nužno je cijeniti kreditni bonitet korporacije da bi se došlo do saznanja da li će kreditor prihvatiti novo ulaganje u korporaciju. Ako je kreditni bonitet prihvatljiv, što znači da bi kreditori prihvatili novo ulaganje kapitala u korporaciju, nužno je pribaviti informacije o cijeni kapitala na tržištu kapitala i te cijene kapitala uporediti sa stopom neto prinosa na ukupan kapital. Ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital viša od cijene kapitala, dodatno zaduženje je prihvatljivo, jer će se iz finansiranja ostvariti pozitivan finansijski rezultat (finansijski leveridž je pozitivan). Ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital jednaka cijeni kapitala, finansijski leveridž je neutralan, pa je u takvim okolnostima novo zaduženje prihvatljivo samo iz krajnje nužde. Najzad, ako je stopa neto prinosa na ukupan kapital niža od cijene kapitala, novo investiranje ne treba finansirati iz novog dugoročnog zaduženja, jer se iz finansiranja ostvaruje negativan finansijski rezultat (finansijski leveridž je negativan).

181

SADRŽAJ

I SISTEM FINANSIJSKOG UPRAVLJANJA .......................................... 11. Predmet izučavanja poslovnih finansija ........................................................ 12. Poslovnih finansije i druge finansijske discipline ......................................... 43. Ciljevi finansijskog upravljanja ..................................................................... 54. Osnovni aksiomi (istine)upravljanja finansijama .......................................... 145. Poslovno okruženje i finansijsko upravljanje ................................................ 196. Upravljanje finansijama privrednog društva ................................................. 207. Osnovni pokazatelji za upravljanje finansijama ............................................ 22 7.1. Bilans stanja ............................................................................................ 22 7.2. Bilans uspjeha ......................................................................................... 348. Najvažnije finansijske odluke ........................................................................ 37 8.1. Odluka o investiranju .............................................................................. 37 8.2. Odluka o finansiranju ............................................................................. 39 8.3. Odluka o dividendi ................................................................................. 439. Finansijska funkcija privrednog društva ........................................................ 45 10. Organizacija finansijske funkcije ………………………............................ 4911. Osnovni finansijski ciljevi ........................................................................... 50 11.1. Optimalna struktura sredstava ............................................................ 51 11.2. Trajno finansijsko poslovanje ............................................................. 51 11.3. Ostvarivanje finansijskog rezultata ..................................................... 57 11.4. Finansijska snaga privrednog društva ................................................ 5312. Struktura sistema upravljanja finansijama ................................................... 55

II FINANSIJSKA POLITIKA ....................................................................... 591. Pojam i definisanje finansijske politike ………………................................. 602. Ciljevi i instrumenti finansijske politike ………………................................ 623. Finansijska politika i finansijski procesi ………………................................ 624. Klasifikacija finansijske politike …………………………………………... 655. Načela finansijske politike ............................................................................. 666. Faktori finansijske politike ............................................................................ 707. Finansijska politika i finansijska strategija .................................................... 73

III FINANSIRANJE PRIVREDNOG DRUŠTVA ....................................... 761. Pojam i ciljevi finansiranja privrednog društva ............................................. 762. Oblici finansiranja ......................................................................................... 763. Pravila finansiranja ........................................................................................ 81 3.1. Vertikalna pravila finansiranja ............................................................... 82 3.2. Horizontalna pravila finansiranja ........................................................... 83 3.3. Pravilo finansijske poluge ....................................................................... 87

IV FINANSIJSKO PLANIRANJE U PRIVREDNOM DRUŠTVU ........... 891. Planiranje kao bazična aktivnost upravljanja ................................................. 892. Pojam i funkcije finansijskog planiranja ....................................................... 903. Osnovne vrste finansijskih planova ............................................................... 91 3.1. Operativni finansijski plan ...................................................................... 92 3.2. Kratkoročni (godišnji) finansijski plan ................................................... 93

182

3.3. Dugoročni finansijski plan ...................................................................... 93 4. Finansijsko planiranje .................................................................................... 94

V FINANSIJSKA ANALIZA .......................................................................

96

1. Pojam i predmet finansijske analize .............................................................. 96 2. Ciljevi finansijske analize .............................................................................. 97 3. Vrste finansijske analize ................................................................................ 98 4. Pretpostavke finansijske analize .................................................................... 99 5. Analiza pokazatelja (racio analiza) ................................................................ 100 5.1. Pokazatelji (racia) likvidnosti ................................................................. 102 5.2. Pokazatelji (racia) aktivnosti .................................................................. 104 5.3. Pokazatelji (racia) finansijske strukture .................................................. 106 5.4. Pokazatelji (racia) rentabilnosti .............................................................. 108 5.5. Pokazatelji (racia) tržišne vrijednosti ..................................................... 109 6. Analiza neto obrtnog fonda ........................................................................... 110 6.1. Pojam i sadržaj neto obrtnog fonda ........................................................ 111 6.2. Visina i promjene neto obrtnog fonda .................................................... 112 6.3. Upotreba neto obrtnog fonda ……………….......................................... 113 7. Analiza novčanog toka …………………...................................................... 113 7.1. Ciljevi i predmet analize novčanog toka ……….................................... 114 7.2. Sačinjavanje bilansa novčanih tokova ……............................................ 115 7.3. Bilans novčanih tokova i ključni pokazatelji .......................................... 118 8. Ocjena boniteta privrednog društva................................................................ 120 8.1. Analiza finansijskog položaja privrednog društva ................................. 121 8.2. Analiza prinosnog položaja privrednog društva ..................................... 130 8.3. Analiza imovinskog položaja privrednog društva .................................. 132

VI FINANSIJSKO UPRAVLJANJE SREDSTVIMA ................................

138

1. Finansijsko upravljanje stalnim sredstvima …………................................... 138 1.1. Finansijsko upravljanje osnovnim sredstvima …................................... 139 1.2. Finansijsko upravljanje nematerijalnim ulaganjima .............................. 141 1.3. Finansijsko upravljane dugoročnim finansijskim plasmanima …........... 142 1.4. Održavanje realne vrijednosti stalne imovine u uslovima inflacije ....... 144 2. Finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima .................................................. 146 2.1. Potrebe za upravljanjem obrtnim sredstvima ......................................... 147 2.2. Pojam i oblici obrtnih sredstava ............................................................. 148 2.3. Analitički aspekti obrtnih sredstava ........................................................ 149 2.4. Klasifikacija obrtnih sredstava ............................................................... 150 2.5. Kružno kretanje obrtnih sredstava .......................................................... 151 2.6. Veličina i struktura obrtnih sredstava ..................................................... 152

2.6.1. Potrebna veličina obrtnih sredstava .............................................. 152 2.6.2. Optimalna veličina obrtnih sredstava ........................................... 153 2.7. Finansijsko upravljanje gotovinom ......................................................... 154

2.7.1. Uloga i značaj gotovine ................................................................ 155 2.7.2. Gotovinski ciklus .......................................................................... 156

2.7.3. Minimalno potreban saldo gotovine ............................................. 158 2.7.4. Strategija upravljanja gotovinom ................................................. 161

2.8. Finansijsko upravljanje zalihama ........................................................... 163 2.8.1. Finansijsko upravljanje zalihama materijala ............................... 163 2.8.2. Finansijsko upravljanje nedovršenom proizvodnjom .................. 165

183

2.8.3. Finansijsko upravljanje zalihama gotovih proizvoda .................. 166 2.9. Finansijsko upravljanje potraživanjima .................................................. 1673. Finansijsko upravljanje trajnim kapitalom .................................................... 1694. Finansijsko upravljanje dugoročnim rezervisanjima ..................................... 1735. Finansijsko upravljanje dugoročnim finans. obavezama ............................... 1746. Finansijsko upravljanje kratkoročnim finans. obavezama ............................. 1767. Finansijsko upravljanje raspodjelom dividende ............................................ 178