Posljednji rimski car ubijen je u SplituVojska arhitekata, arheologa, konzervatora, povjesniara umjetnosti, kroniara i notara bavi se Dioklecijanovom palaom gotovo od njezine gradnje. Fascinirani splitskom monumentalnom graevinom, ostavili su tisue zapisa o gradnji i naseljavanju, rekonstruirali su i projicirali njezin izvorni izgled, a kao rezultat njihova rada Split e poetkom sljedee godine dobiti prvu bronanu maketu carske palae iz 305. godine, na inicijativu Lionsa i podrku gradskih institucija.Jo zaDioklecijanovaivota kroniarLaktancijepie kako je stari car prvog dana svibnja 305. godine pred svojim nepobjedivim legijama u glavnom gradu Istonog Rimskog Carstva Nikomediji skinuo grimizni plat.

Diokles tada sie i na kolima proe kroz grad, islueni car bijae otputen u domovinu navodi Laktancije. Hvalei se smirajem koji je pronaao u golemoj palai od brakoga kamena, iskienoj uresima sa svih strana Mediterana, koju je dao sagraditi blizu svoga rodnog mjesta i dalmatinske metropole Salone, sam umirovljeni car svojim augustima koji mu nude povratak na tron odgovara:

Da vam je mogue vidjeti u Saloni kupus to sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi dolo na um da to od mene traite!

Umro je po svoj prilici 316. godine, a antiki pisacAmijan Marcelinnavodi kako je sredinom etvrtog stoljea ukraden purpurni zastor s njegova groba. Neto kasniji izvor Notitia Dignitatum oko 400. godine spominje da su u carskoj rezidenciji, najvjerojatnije u sjevernom dijelu, radionice za tkanje sukna, dok je juni dio i dalje bio rezidencija lanova carske obitelji, a u Palai je 480. godine ubijenJulije Nepos, posljednji zakoniti zapadnorimski car.

Prvi sljedei zapis koji opisuje Palau je iz 10. stoljea kada bizantski carKonstantin Porfirogenetbiljei veliku graevinu kao znatno poruenu, sa supstrukcijama, ali kamene grae uzviena dojma.Toma Arhiakon1266. godine pripovijeda u Historiji Salonitani, povijesti salonitansko-splitske Crkve, kako je nadbiskupIvanoistio Dioklecijanovu grobnicu od poganskih idola i pretvorio je u stolnu crkvu posveenu Bogorodici, a navodi i kako jeSever, salonitanski patricij, novopridolom biskupu prepustio jugoistonu kulu palae.

Prvi likovni pokuaji valorizacije antike graevine su iz 15. stoljea, a prve projekcije mogueg izgleda Palae nainio je oko 1540. godine slavni renesansni arhitektAndrea Palladio.

Nije iscrtao puno: obrub vanjskih zidova na kojemu su jo uvijek vidljive sauvane antike kule, Peristil, mauzolej, mali hram, Vestibul, vrata s obrambenim dvoritima i polustupove junog proelja, detaljnije je nacrtao tlocrt mauzoleja, dio presjeka i portal. Pored toga to nije vie napravio, moemo biti ponosni to se jedan od najpriznatijih arhitekata svog vremena bavio naom palaom komentira arhitektica prof. dr.Katja Marasoviiz Mediteranskog centra za graditeljsko naslijee, predavaica na splitskoj i zagrebakoj Arhitekturi.

Ona dodaje kako su se Palaom i njezinim rekonstrukcijama ponajvie bavili arhitekti kojima je koristila kao izvor inspiracije u vremenu kad je u arhitekturi obnavljana antika tradicija. Premda se o njegovu petotjednom istraivanju Dioklecijanove palae ne zna puno, jednu od prvih idejnih rekonstrukcija objavio je austrijski arhitektJohann Fischer von Erlachu vrlo popularnoj knjizi Nacrti povijesne arhitekture iz 1721. godine.

Prvu temeljnu knjigu o Dioklecijanovoj palai The ruins of the Palace of the Diocletian at Spalatro in Dalmatia tiska kotski arhitektRobert Adamu Londonu 1764. godine, a s francuskim slikaromCharles-Louisom Clerisseauomupotpunjava saznanja o njezinu tlocrtu. Ucrtao je raspored glavnih ulica, obrub sjevernih zgrada, zidove oko dvorita mauzoleja i maloga hrama, te raspored prostorija krajnjeg zapadnog dijela careva stana. Adam je u Splitu boravio godinu dana, a vrativi se u London, sa svojom je braom projektirao uveni kompleks Adelphi, smjeten izmeu Stranda i Temze, na kojemu su oiti utjecaji rimske arhitekture i stila s kojim se upoznao prouavajui Dioklecijanovu palau. Koliko su Spliani bili zahvalni za njegov doprinos irenju slave njihova grada, svjedoi i injenica da je u samom sreditu grada, blizu malog hrama, ulica nazvana njegovim imenom.

Francuski slikar i grafiarLouis-Franois Cassasslika splitske vedute 1792. godine, a putopisacJoseph Lavalleobjavljuje ih u Voyage pittoresque et historique de lIstrie et de la Dalmatie godine 1802. u Parizu (donose gravure ruina Palae, ali i nacrte rekonstrukcija antikih objekata).

Sredinom devetnaestog stoljea splitski arhitekt i konzervatorVicko Andriuao je u dijelove podrumskih prostorija ispod careva stana, odredio je poloaj i oblik dviju trobrodnih prostorija te izradio brojne arhitektonske snimke pojedinih dijelova Palae.

Georg Niemannnapokon je shvatio ono to nitko prije nije, detaljno je izmjerio graevinu i utvrdio nepravilnosti tlocrta i to da glavni vijenac Palae ne ide horizontalno, ve se penje prema sjeveroistoku, to dokazuje kako su antiki projektanti genijalno pratili pad terena tumai dr. Marasovi monografski rad austrijskog arhitekta iz 1910. godineDvije godine kasnije francuski arhitektErnest Hbrardi povjesniar umjetnostiJacques Zellerobjavljuju jo jedno kapitalno znanstveno djelo u monografiji o Dioklecijanovoj palai.

Njihove rekonstrukcije, temeljene na iskapanjima i istraivanjima, postaju kljune i najpopularnije slike Dioklecijanove palae kakva je nekad bila. Hbrard-Zellerova maketa Dioklecijanove palae za sada je jedini takav prikaz splitske graevine, a nalazi se u rimskom muzeju posveenom istoimenom antikom carstvu.

Niemann i Hbrard znaajno su pridonijeli znanju o Palai definirajui trijemove sa stupovima uz glavne ulice, dvokatne zgrade u sjevernom dijelu Palae, kule uz vanjske zidove, djelomian raspored carskih odaja. Meutim, svaki na svoj nain komentira Katja Marasovi.

Nakon arhitekata na scenu stupaju arheologFrane Buli, te povjesniari umjetnostiLjubo Karaman, Cvito Fiskovi, Tomislav Marasovi; oni ne crtaju, ali ispisuju vrijedne povijesne i umjetnike analize, te historiografske obrade prevane za shvaanje i istraivanje splitske palae i njezine povijesti.

Nakon Drugog svjetskog rata, Palau analizira arhitekt dr.Jerko Marasovi, zaposlenik Urbanistikog zavoda Odjela za graditeljsko naslijee, koji na temelju opsenih arhelokih istraivanja i analize ranijih podataka od 1948. godine stvara nadopunjenu sliku carskog monumenta.

Ukratko, Marasovi je vodio iskapanja istonih i zapadnih podruma, dokazao postojanje dva okrugla hrama zapadno od Peristila, Venerinog i Kibelinog; otkrio izvornu razinu Peristila i direktnu vezu s Podrumima te temelj tetrapilona na raskriju Carda i Decumanusa koji nikad nije izgraen jer je preko njega proao plonik; nadopunio saznanja o graevinama careva stana, spomenimo samo nalaz Triklinija, careve blagovaonice; pronaao istone i zapadne terme za koje je poslije utvrdio da ne pripadaju izvornom projektu Palae, ve su sagraene naknadno; proveo je prva iskapanja antike kanalizacije... Sve je to obradio u brojnim studijama popraenim rekonstrukcijama u tlocrtima, presjecima i proeljima. Valja spomenuti i znaajan doprinos Zavoda za zatitu spomenika, koji je punih deset godina izraivao arhitektonsku snimku povijesne jezgre Splita na kojemu se temelji i ova maketa.

No, Palaa je nastavila predstavljati nepresuan izvor novih znanstvenih otkria, u zadnjih dvadeset godina njima se bavila dr. Katja Marasovi.

Kao najmarkantniji detalj u sliku Dioklecijanove palae ulazi obala sa dva istezalita za brodove ispred junog proelja koju je temeljito istraila arheologinjaVedrana Delongaprigodom zadnjeg ureenja Rive. Uz kolegeGorana Nikia, Joka BelamariaiRadoslava Buania, te vrsnog poznavatelja povijesnih slojeva arhitektaIvu Vojnovia, ali i ostale istraivae i teoretiare, rasprave traju i dalje.

Sigurna sam kako e nam se Dioklecijanova palaa jo dugo otkrivati i fascinirati znanstvenike koji se njome bave zakljuuje dr. Marasovi.