Hrvatski studiji Sveuilita u ZagrebuOdjel za povijest

POLITIKA RENESANSA BIZANTA ZA VLADAVINE BAZILIJA II.

Zavrni rad

Kandidat: Marko PopoviMentor: prof. dr. sc. Mijo KoradeKomentor: dr. sc. Marko Jerkovi

Zagreb, 16. rujna 2015.

Sadraj:1. Uvod....3 2. Unutarnja nestabilnost ................................................................53. Administracija za Bazilija II. ....................114. Vojska ...................................................135. Ekonomija i stanovnitvo.....156. Odnosi sa susjednim zemljama.....187. Zakljuak.......228. Literatura...24

1. Uvod Bizantsko Carstvo predstavlja kontinuitet Rimskog Carstva. Dok su se rimske strukture ili uruile ili bitno izmijenile u ostatku svijeta, u Bizantu one evoluiraju te gotovo doekuju rani Novi vijek. Bizant je drava, ali je prema odreenim teoretiarima, recimo Mackinderu, Bizant i civilizacija, odnosno zaetnik civilizacije. Svakako on ima dovoljno posebnih elemenata za proglaavanje civilizacijom. Bazilije II. kao fokus rada je zanimljiv poto on predstavlja vrhunac Bizanta, ak se moe argumentirati da njegova drava stvara i preteu apsolutizma. Cijeli pothvat i centralizacija koju uvodi, pogotovo s obzirom na ograniene komunikacijske i infrastrukturalne uvjete svoga doba Bazilija ine uistinu posebnim vladarom. U ovom radu u ralaniti njegovu vladavinu, te Bizant njegova vremena s ciljem tematskog prikaza Bizantskog Carstva te odnosa sa susjedima i meusobnog utjecaja susjeda na Bizant te Bizanta na susjede. Takoer, iako je Bazilije upamen kao vojniki car, on je bio i odlian administrator za to rijetko dobiva priznanje. U radu u prikazati njegovu administraciju. Pokuat u ustanoviti probleme koji e proizai iz njegovog stila vladavine, te utjecaj njegove vladavine na Bizant. Takoer bavit u se ipitanjem njegova naslijea. Vladavina Bazilija II. je popraena utnjom izvora, odnosno za vei dio njegove vladavine nema suvremenih izvora. Tri primarna izvora dostupna za rekonstrukciju njegove vladavine, poredana po vanosti su: Kratka povijesta Ivana Skilice, Chronographia Mihaela Psela, te nastavak Eustahijevih anala Jahje Antiokog. Glavni i temeljni primarni izvor, Kratka povijest(Synopsis historion)[footnoteRef:2] je djelo o ivotu careva u kojem je pokriven period od 811. godine, odnosno cara Nikifora I., do svrgavanja cara Mihaela VI. 1057. godine. Ivan Skilica dvanaestostoljetni je visoki slubenik na bizantskom dvoru, slubenik cara Aleksija I., odnosno on nije nepristrani promatra, te kao takav idealan povjesniar, ve je njegovo djelo vie ogledalo ivota slavnih predaka najutjecajnijih obitelji njegova vremena. Tako je est sluaj u njegovu djelu da se usredotouje upravo na postupke Baziliju suvremenih Duka, Laskarisa, Foka, te ostalih plemia. On u svome djelu pokuava naglasiti plemiku slogu kao osnovu procvata drave. To se slae s politikom Aleksija I. koji se uvelike oslanja na te obitelji. Koliko se mora uzeti s oprezom primarne izvore svjedoi primjer Mihaela Psela[footnoteRef:3]. On naime u potpunosti preskae zadnju pobunu protiv Bazilija jer se ona ne slae s njegovom podjelom Bazilijeve vladavine na prvi dio optereen pobunama, te sljedei dio u kojem je drava u harmoniji, a ratovi gotovo u pravilu ofanzivni i isplativi. Svoje djelo on bazira vie na karakteru nego na dogaajima, tako da on daje detaljniji opis Bazilija. Do stupanja na vlast Bazilija prikazuje kao hedonista i enskaroa, koji pod teinom vladanja postaje vrlo krut autokrat, ali i vrlo poten i potovan. Jahja Antioki[footnoteRef:4], arapski lijenik i povjesniar se prvenstveno bavi povijesti Antioha, te iz tog okvira izlazi samo povremeno. Za razliku od prethodne dvojice, njemu suvremeni povjesniari nemaju prigovora, vrlo tono i bez pretjerivanja upotrebljava brojke. Godine su kod njega provjereno tone. On je najblii modernom idealu povjesniara od svih izvora. Uz ta tri osnova, postoji jo nekoliko manje vanih izvora. Pogotovo je dobro obraen sjeveroistoni dio Bizantskog Carstva, jer iberski pisci vrlo detaljno piu o svemu to se tie njihova kraja i sunarodnjaka. Postoji jo niz pograninih izvora, te diplomatske prepiske koje se koriste vezano uz pojedine dogaaje ili incidente. [2: Catherine HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), New York, 2005., poglavlja: 2,3,4, 16.-171.Basil II and John Skylitzes: The Historians Career and Working Methods, Basil II and the Testimony of John Skylitzes: Textual AnalysisBasil II and the Testimony of John Skylitzes: Contexts] [3: Isto, 30.-35. ] [4: Isto, 30.-35.]

Moderna historiografija se poinje baviti Bazilijem II. u djelu Leona Gustavea Shclumbergera, Ep o Bizantu na kraju 10. stoljea LEpope byzantine la fin du dixime sicle. No od tog djela do sljedeeg prolazi skoro jedno cijelo stoljee. Tek se na kraju 20. stoljea budi ponovno zanimanje za Bazilija. Krajem 20. stoljea, odnosno 80-ih godina se ponovno budi zanimanje za Bazilija. Odreeni povjesniari, poglavito Angold[footnoteRef:5], smatraju kako je njegova uloga bila vrlo pogubna za Bizant. Njegove reforme su prema njima onemoguile budui razvoj Bizanta, te je stoga Bizant kao kukac koji je prerastao svoj oklop, odnosno administraciju, ali ju nije mogao odbaciti, te je radi toga prestao rasti i na kraju se uruio sam u sebe. On smatra kako je Bazilije II. onesposobivi bizantske magnate, oslabio njihov doprinos obrani drave[footnoteRef:6]. Veina ostalih povjesniara se slae kako je Bazilije bio vrlo pozitivan vladar, te posebice hvale njegovu autokraciju. No kljuna studija o Baziliju II. i Bizantu pod Bazilijem, jest Basil II and Governance of Empire (976-1025) autorice Catherine Holmes. [5: Isto, 525.] [6: Michael ANGOLD, Church and Society in Byzantium Under the Comneni, 1081-1261, Cambridge, 1955., 18.]

2. Unutarnja nestabilnost Bazilije II. nije izravno naslijedio svoga oca na tronu, izmeu njega i oca Romana II. stolovala su dva vojnika cara: Nikifor II. Foka (16.8.963-10.-11.12.969.) i Ivan I. Cimisk (11.12.969-10.01.976). Obojica su doli na vlast dravnim udarom, iako su slubeno vladali uz sinove pokojnog Romana II., de facto su oni imali svu vlast u rukama. U njihovo vrijeme Bizantsko Carstvo se poinje oporavljati od svih okova 7., 8. i 9. stoljea. Bizant za vladavine Nikifora II. hara Sirijom, koji je jo kao general preosvojio Kretu. U dravnom udaru smjenjuje ga njegov neak Cimisk, nezadovoljan to je smijenjen s mjesta glavnog zapovjednika istonih snaga. On kao general ratuje na istoku, a kao car istjeruje Ruse iz Bugarske, gdje su bili pozvani kao bizantski saveznici no u meuvremenu je njihova snaga postala prevelika, te samim time i prijetnja. Umire po povratku s druge kampanje protiv Abasida, 976., nenadano[footnoteRef:7]. Po njegovoj smrti rasplamsava se pobuna u Bugarskoj[footnoteRef:8]. Nasljeuje ga njegov neak Bazilije II. [7: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 479.] [8: Michael O'ROURKE, The Byzantine Apogee 976-1038, Canberra, 2011., 10.]

Bazilije II. je u poetku svoje vladavine, 10. sijenja 976. imao tek osamnaest godina. U vrijeme dok je tek stupio na vlast, Bazilije Lekapan, parakoimomen, nepriznat sin Romana I. je drao svu vlast u svojim rukama[footnoteRef:9]. Nedae nisu zavravale tu, naime i generali Male Azije su se takoer pobunili protiv carske vlasti. Bizantsko Carstvo je u prolosti izgubilo gotovo sve balkanske provincije pod naletom Slavena, Avara i posebice Bugara. Zbog toga je i prekinut rimski kontinuitet na velikom dijelu Balkanu, no toga nije bilo u Maloj Aziji. Mala Azija je do provale Selduka u kontinuitetu u rukama Bizantskog Carstva. Zbog tog kontinuiteta u njoj se nalaze sjedita veine vladajuih bizantskih obitelji i velikakih kua, bizantskog plemstva. U isto vrijeme je glavni izvor prihoda slobodna seoska zajednica, chorion. 10. stoljee se pokazalo kao vrlo bremenito za seljatvo, te je zbog toga seljak morao prodavati svoju zemlju, esto u bescjenje. Tu zemlju su kupovale velike obitelji. Na taj nain se stvaralo zavisno seljatvo, te se tako slabilo dravne financije. Uz velike posjednike, u bizantskom sluaju nazvane moni[footnoteRef:10][footnoteRef:11] tu je bio i inovniki sloj. inovnici, odnosno vii inovniki sloj bio je vrlo moan, posebno zato to su posljednja tri cara ostavljala veinu poslova oko administracije u njihovim rukama, dok su se oni bavili ratovanjem. Dakle, u trenutku stupanja na vlast, protiv Bazilija su dva osnovna stupa moi u dravi, inovnitvo te aristokracija. Prva pobuna protiv njegove vlasti je dola 977. godine od aristokracije, odnosno Barda Sklera, generala i plemia iz Male Azije i bizantskih gradova u Siriji. Sjedite pobune su Antiohija, te velika imanja u Maloj Aziji[footnoteRef:12]. Tokom prve Sklerove pobune odvile su se etiri velike bitke. Na strani Bazilija, legitimnog cara, se borio kao zapovjednik vojske Bard Foka, dok je Bard Skler sam vodio svoju vojsku[footnoteRef:13]. Njegovu vojsku su sainjavali bizantski vojni asnici i aristokrati, muslimanski susjedi, te znatan broj kavkakih krana: Armenaca i Gruzijaca. to se muslimanskog dijela Sklerove vojske tie, od svojih susjeda je dobio znatan broj lakih konjanika, no dobio je i veliku koliinu novca od vladara Bagdada i Mosula. Za njih se srea znatno promijenila u odnosu na bizantski proboj svega nekoliko godina ranije. Hamdanidi, koji su bili podvrgnuti vrlo snanim napadom za vladavine Cimiska, sada su sami financirali napad na samo srce carstva. No, tu je i leala glavna slabost Sklerove pobune, naime, on nije imao sredstava za ozbiljnije ugroavanje Konstantinopola. Njegovo sredite je bilo na istoku male Azije, te je bilo vrlo udaljeno od carskog sredita. Kada bi krenuo u napad, carsku vojsku bi poslali na njegovo sredite, te se svaki puta morao vraati nazad. Njegove pobjede su zapravo bile taktiki porazi. Kako je vrijeme odmicalo, tako je i padao moral njegove vojske. Uz Bazilija je stao Gruzijski vladar David II. od Taoa, u gruzijskoj historiografiji poznat i kao David Veliki. On je Baziliju pomogao davi mu ak dvanaest tisua vojnika. Prva bitka se odvila kod mjesta Lapara, 977. godine. Carska i pobunjenika vojska su se susrele, ali nisu se odmah sukobile ve su odmjeravali jedni druge. Skler je odluio postaviti ruak za svoje trupe, to je znailo kako on nee biti spreman za borbu u tom trenutku. Vidjevi to, zapovjednik carskih trupa, Eustahije Maleinije je odluio napraviti isto. No Skler je zapravo postavio zamku, jer je oekivao isto i od protivnika, te je poto su se carske trupe opustile napao punim snagama na njih. Utjecaj ove bitke na moral je bio ogroman, te u ovoj prvoj fazi pobune ogroman velik broj bizantskih asnika dodatno prebjegava Skleru, skupa sa znatnim mornarikim snagama. Arapi su u istom periodu znatno oslabili svoje pomorske kapacitete, te je sada bizantski odmetnik imao jednu od veih flota u istonom Mediteranu. No i dalje je bio vrlo udaljen od stvaranja pritiska na Konstantinopol. Kao posljedicu bitke, Bazilije Lekapan iz unutranjeg egzila oslobaa Barda Foku, takoer umjenog generala. U srazu dvojice generala, u prve dvije bitke pobjeuje Skler, no u treoj bitci pobjedu odnosi Foka. Ovom pobjedom, general Bard Foka se ustoliuje kao glavni zapovjednik bizantskih carskih trupa, dok je politikim ivotom vladao eunuh, parakoimomen, Bazilije Lekapan. 979. godine je uguena pobuna Barda Sklera. Vano je za spomenuti kako je u svakoj bitci Foka odvlaio Sklera dublje na istok, tako da on nije mogao zaprijetiti Konstantinopolu[footnoteRef:14]. [9: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 471.] [10: ANGOLD, Church and Society in Byzantium Under the Comneni, 1081-1261, 16.] [11: Isto, 16.] [12: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 341.] [13: Isto, 259.] [14: Isto, 456.]

Period koji je uslijedio bio je samo naizgled miran. Tijekom cijelih ranih 980-ih diplomatski se nadmudruju Bujidi i Bizant oko Sklera. Na domaem planu se dogodilo mnogo toga, ukljuujui i pokuaj dravnog udara. Nezadovoljstvo dvorskog kadra Bazilijevim aktivnijim pristupom vladavini, pogotovo vanjskoj politici, nije bilo mogue sakriti. Jedan kamen spoticanja je bio i stav Bazilija II. po pitanju Barda Sklera. On je bio voljan predati vazalnu dravu Alep Bujidima ukoliko oni isporue Sklera Bizantu. 985. godine Bazilije dobiva vijest kako Bazilije Lakapan priprema dravni udar[footnoteRef:15]. Istone vojske su bile spremne da mu pomognu, no Bazilije ne dozvoljava daljnje razgranavanje pobuni nego protjeruje namjesnika Lakapana, a zemlju mu zapljenjuje. To je znaajno jer se ovaj domogao znatne zemlje tokom carevanja tri cara koliko je boravio kao carski namjesnik u samom vrhu imperijalne politike. Naime u isto vrijeme car odluuje izmijeniti zapovjednitvo istonih vojski, ne bi li tako uvrstio svoj poloaj. Izmeu ostalog i smjenjuje pobjednikog generala Barda Foku s mjesta vrhovnog zapovjednika carske vojske. Nezadovoljstvo generala je bilo vrlo veliko, te je sjeme za sljedeu veliku pobunu posijano. [15: O'ROURKE, The Byzantine Apogee 976-1038, 20.-21.]

No sukobi nisu bili iskljuivo unutarnji. Cijelo vrijeme ratovanja i nestabilnosti, susjedi koji su bili do tada u defenzivi prelaze u ofenzivu. Bugari pljakaju i osvajaju na Balkanu pod sposobnim mladim carem Samuilom, dok Fatimidi i Hamdanidi jaaju svoje pozicije na jugoistonoj i istonoj bizantskoj granici nautrb Bizanta.[footnoteRef:16] Europski dio Bizantskog Carstva je bio u konstantnoj ugrozi od Bugara, pogotovo trei najvei od bizantskih gradova, Solun. Bugarska je u to vrijeme pala pod vladavinu Komitopula, sinova komita Nikole, bugarskog naziva za vanijeg plemia, kneza. Oni od Bugarske ponovno stvaraju prijetnju za oslabljeni Bizant. Suoen s obnovom neprijateljstava, koje poinje 976. godine, kao i pobuna Sklera, Bazilije II. odluuje subverzivnim taktikama ugroziti jedinstvo Bugarske. On vraa u Bugarsku bugarske kraljevske taoce iz Konstantinopola. Bizantinci su inscenirali bijeg bugarske kraljevske obitelji, brae: Borisa i Romana u Bugarsku. Borisa su ubili graniari, jer su ga zamijenili za bizantskog plemia, dok se Roman uspio na vrijeme predstaviti.[footnoteRef:17] Treadgold navodi pak kako su braa sami pobjegli u kaosu graanskog rata u Bizantu[footnoteRef:18].Iako su ga prihvatili za nominalnog cara, Roman nije imao stvaran utjecaj u Bugarskoj. Tek po njegovoj smrti, 977. godine Samuil se kruni za cara Bugarske. S tim prvim pokuajem napada na Bugarsku osujeenim, Bazilije II. odluuje vojnom intervencijom 986. godine umiriti Bugarsku. S trideset tisua vojnika on kree u opsadu Sofije, politikog sjedita istone Bugarske. Poto je stanje u carstvu bilo naizgled mirno, Bazilije II. je oekivao kako e jednom pobjedom smiriti obje opasnosti. No opsada je bila neuspjena, te se iste godine morao povui uz znatne gubitke. Povrh bugarskog vrlo snanog otpora, do njega su doli glasi kako raste nezadovoljstvo meu njegovim inovnicima. U strahu od mogueg dravnog udara, on pouruje ka Konstantinopolu, te tako radi veliku greku. U uskom planinskom prolazu pedeset kilometara od Sofije u smjeru Trakije, Trajanovim vratima, bizantska vojsku je napala bugarska pod Saumilovim zapovjednitvom, te je snano potukla bizantsku vojsku, a umalo je ulovila i samog cara. Ovo e biti vana lekcija za Bazilija II., jer je on radi nje spoznao punu vanost logistike, te spoznaje o neprijateljskim snagama. [16: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 249.] [17: Isto, 489.] [18: Warren T., TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, Stanford, 1997., 514.]

Ovaj poraz je pokazao carsku slabost te Bujidi putaju Sklera iz zarobljenitva, na zimu 986. godine. On zapoinje novu pobunu, ponovno u istonoj polovici carstva, u okolici Melitena. 987. godine carem se proglauje i Bard Foka, koji je u tom trenutku u znatno boljem poloaju od Sklera. Zbog okolnosti, Skler mu se pridruuje. Kako primarni izvor Skilica kae, Skler je bio vrlo inteligentan, te je bio vrlo zabrinut to je istisnut na periferiju dogaanja. Uz to nije bio u potpunosti uvjeren u vjerojatnost pobjede Barda, te odluuje poslati sina, optuivi ga za izdaju, na dvor cara Bazilija. Bazilije se ovaj puta naao u znatno gorem poloaju nego za prve pobune. Naime, ovaj puta su uz pobunjenike stali i gotovo svi Iberani, zbog prijateljstva koja je Bard Foka gajio s gruzijskim vladarom Davidom od Taoa[footnoteRef:19]. Ve poetko pobune 987. godine gotovo cijela Mala Azija pada u ruke Foke, da bi kasnije doao i do obale Egejskog mora i Bospora. Prvi vaan sukob u pobuni se zbio kad su trupe predvoene Fokasovim generalom Kalokirom Delfinijem izgubile od carskih trupa kod utvrde Krizopolisa, kasne 988. ili rane 989. godine. Iako je pobijedio prvu vojsku generale Foke, Bazilije se ne nalazi u dobroj situaciji, te Foka ponovo prijeti s istone strane Bospora. U presudnom trenutku Bazilije II. sklapa savez s Rusima, koji alju est tisua svojih vrlo monih ratnika, varjaga[footnoteRef:20]. Od njih e kasnije nastati varjaka straa u Konstantinopolu, koja e sluiti kao najelitnije trupe cara od toga trenutka. Vladimira krste bizantski misionari, te uzima za enu bizantsku princezu Anu, iako ju Bazilije isporuuje Rusima tek kasnije. Sljedea i sudbonosna bitka se odvila pod Abidom, gradom na istonoj obali Mramornog mora, 899. godine[footnoteRef:21]. Bitku je odluilo to to su generali pa i vladari onog vremena vodili osobno svoje vojske. Sluaj je bio i s Fokom te braom Bazilijem II. te buduim carem Konstantinom VIII. Foka je shvatio da mu je najlake osvojiti carstvo jednostavnim ubijanjem cara, te je to i pokuao. U svom proboju prema caru je ubijen. Zasluge za to preuzima Bazilijev brat Konstantin VIII. tvrdei kako je njegovo koplje ubilo Barda Foku[footnoteRef:22]. Nakon toga pobuna gubi na snazi, iako je Skler nastavio svoju pobunu, a mlai sin Barda Foke se dri u Antiohu do studenog 989. godine. Sklerova pobuna takoer zavra neuspjehom radi izmorenosti pobunjenika dugogodinjim ratovanjem i te pogoena padom morala nakon pada Barda Foke. Kao slomljen i slijep ovjek 991. godine ga posjeuje Bazilije prije pohoda na Bugarsku. Bazilije II. se u tom trenutku naao bez opozicije. Bazilije je sada u potpunosti podredio plemstvo te je mogao traiti velike ustupke od plemstva, te povrat znatne zemlje seljatvu. [19: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 266.] [20: O'ROURKE, The Byzantine Apogee 976-1038, 27.] [21: Isto, 29.] [22: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 522. O'Rourke i Treadgold uope ne spominju Konstantinovu ulogu u svladavanju Foke na bojnom polju.]

Po pitanju vrjednovanja ozbiljnosti dvaju ustanaka postoji odreena diskrepancija izmeu Treadgoldove i Holmesine interpretacije. Holmes se fokusira na primarni izvor Skilicu, te njegovo nesrazmjerno izvjetavanje o prvom te zanemarivanje drugog, iako je drugi ozbiljniji od prvog. S obzirom na nemogunost Sklera da ugrozi centralnu vlast, ona smatra kako je on znatno manje opasan od Fokinog kasnijeg ustanka. Treadgold pak ustanke prikazuje jednako opasnim po cara. U oba ustanka protiv cara se udruuju sve centrifugalne sile carstva, te se oba ustanka smiruju uz pomo vanjskih imbenika, odnosno uz pomo stranih vladara. Takoer, on dodaje kako centralna vlast vjeto koristi rivalstvo plemikih obiteljih Sklera i Foka. Odnosno, drava uz pomo Sklera pobjeuje Foku i kasnije obratno[footnoteRef:23]. Oba autora se slau kako je u svladavanju prvog ustanka prevagu donio velik broj defekcija iz Sklerovog tabora, te pad njegovih saveznika izvan carstva. Treadgold dodaje kako je u toku prvog ustanka izbila glad u Anatoliji, koja je dodatno oslabila pobunjenike, Holmes ne spominje glad. Oko ozbiljnosti drugog ustanka se slau oboje. to se tie ruskog osvajanja Chersona tokom drugog ustanka Holmes navodi kako je ruski napad na Cherson moda sluio Rusima kao orue za prisilu Bizanta da im isporui princezu[footnoteRef:24]. Treadgold navodi kako je Cherson osvojen i potom vraen Bizantu kao pomo kijevskog vladara bizantskom vladaru[footnoteRef:25]. [23: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 544.] [24: Isto, 511.] [25: Isto, 518.]

Okonanjem pobuna Bazilije ulazi u drugu etapu svoje vladavine, koju obiljevaavaju uspjeni vanjski ratovi, no ona nije u potpunosti osloboena unutarnjih previranja. Posljednja i trea pobuna za vladavine Bazilija II. se zbila 1021./22. godine[footnoteRef:26]. Zanimljiva je i popraenost iste u izvorima. Naime, grki izvori stvaraju dvodjelnu sliku Bazilijeve vladavine. Psel zato u potpunosti izbacuje ovu epizodu, kako ne bi pokvario dvodijelnu shemu Bazilijeve vladavine. Jedna od posljedica gruzijskog sudjelovanja u pobunu 987. godine na strani Foka je bio dogovor iz 990. godine gruzijskog i bizantskog vladara Davida III. od Taoa, kako e ga naslijediti bizantski car, dok e on za ivota ponovno ponijeti naslov kuropalata, jedne od najvanijih bizantskih titula. On je umro 1000. godine, te ga nasljeuje Bagrat III., te tu Gruzija dolazi u konflikt s Bizantom. Bazilije II. odmah kree iz Sirije u kojoj boravi u to vrijeme kako bi osigurao svoje nove regije, te se Bagrat nevoljko povlai te kao nasljednik Davida III. dobiva naslov kuropalata. Kako se teite bizantske politike prebacilo na zapad, tako je Bagrat de facto prisvojio sjeveroistone teme Iberiju i Vaspurakaniju za sebe. Bizantska prva ofanziva propada, te do 1021./22. Bizant se ne bavi s Iberijom. Kada ponovno kree na Iberiju buni se gotovo cijela Mala Azija. Razlog tome je careva starost, u to vrijeme Bazilije ima 66 godina, njegov brat Konstantin ima 63 godine. Sestre su mu takoer bez mukih nasljednika. U tim uvjetima, atmosfera u Bizantu je vrlo nesigurna. Nju dodatno svojim novcem zakuhavaju i Gruzijci, a nije iskljuena ni mogunost egipatskog potpomaganje pobune[footnoteRef:27]. Nikifor Zipije zato nagovara Nikifora Foku na pobunu, poto je ovaj sam bio potomak cara, Bazilijevog pooima, Nikifora II. Foke. Ovaj ustanak je bio vrlo ozbiljan, jer je i elita i narod bio zabrinut neizvjesnou pred onim to donosi budunost. Poto se carska vojska vratila iz uspjenog pohoda, stanje se smirilo. Nikifor Zipije ubija Foku, ne bi li se spasio od carskog gnjeva. Car ga vrlo blago kanjava, javno mu brije kosu u Konstantinopolu te ga alje u samostan[footnoteRef:28]. Ovu epizodu s javnim brijanjem ostali povjesniari preuuju. Ovo je ujedno i zadnja pobuna protiv Bazilija. Blago je kanjen zbog zasluga u ratovima u Bugarskoj. Treadgold i O'Rourke treu pobunu tek spominju. Nakon svladavanja ove pobune, prema Holmes, Bazilije II. kao mjeru opreza naseljava Armence u sredinju Anatoliju, na carske posjede, kao stanovnitvo i potencijalnu vojsku odanu iskljuivo caru. Treadgold smatra kako je Bazilije sumnjiav prema Armencima i Gruzijcima radi problema koje je imao u kavkakoj regiji, no Holmes znatno bolje argumentira u korist svoje tvrdnje kako Bazilije polae svoje povjerenje u armenske vojnike, upravo iz razloga to oni nemaju drugog gospodara, te svako slabljenje carske vlasti e znaiti i slabljenje njihovog poloaja, te ih vrlo vjerojatno potiniti vrlo jakoj aristokraciji sredinje Anatolije. [26: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 517.] [27: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 530.] [28: Sanderson BECK, Byzantine Empire 610-1095: Byzantine Expansion 927-1025 (http://www.san.beck.org/AB15-ByzantineEmpire.html)]

3. Administracija za Bazilija II. Bizant za razliku od ostalih njemu suvremenih drava Europe i Bliskog istoka, te Sjeverne Afrike ima snanu i organiziranu dravu i dravnu upravu. Administrativna kasta je esto preuzimala i daleko vee ovlasti, u sluaju da je car bio nezainteresiran za administrativne poslove ili jednostavno nije bio dovoljno sposoban dobro ih voditi. Uz administraciju vanu ulogu u razvoju bizantskog gospodarstva ima i vojska. Vano za administraciju je to to ju je osobno birao car, mogao je imenovati koga je htio, te sve do kraja 11. stoljea nije bilo nasljeivanja dravnih funkcija u Bizantu. To znai kako je Bizant imao profesionalnu administraciju kroz gotovo cijelo svoje postojanje, pa tako i za Bazilijeve vladavine. Dakle prikuplja poreza je ivio od plae, a ne od prikupljenih vikova, to je znailo kako u pravilu nije vren pritisak na seljatvo kao u feudalnom sustavu, gdje je dodatno oporezivanje ilo direktno sakupljau. Car je imao vrhovnu administrativnu i legislativnu vlast, te iako se mogao savjetovati s pripadnicima plemstva, administracije, Crkve, na kraju je njihovo miljenje za vrijeme carevanja snanih careva bilo upravo to, njihovo miljenje. Eventualnu teinu njihovom miljenju je davao samo car. Nositelji titula se dijele na bradate i nebradate. Nebradati su bili eunusi. Eunusi su esto imali posebne titule. Jedna od titula je i kuropalat[footnoteRef:29], od latinskog cura palatii, odnosno briga o dvoru, titula je to koja je prvotno nastala za vladavine Justinijana. Grka verzija titule je kouropalates. Tu su titulu nosili mahom kavkvaki kranski vladari, znai kraljevi vlastitih kraljevstava. Integracijom u bizantski sustav, oni su priznavali bizantski primat nad njima. Time je rastao bizantski presti, no i faktina mo u toj regiji. Drugu titulu koju sam spomenuo ve je paroimemomen[footnoteRef:30]. Ta titula je bila rezervirana za eunuhe na bizantskom dvoru. Doslovni prijevod ove titule jest onaj koji spava u blizini, odnosno visoki slubenik koji je spavao najblie caru. U 10. stoljeu ta je titula postala najvaniji upravni naslov u zemlji, odnosno glavni ministar. Dio uzroka druge unutarnje krize jest bilo upravo to to su dva prethodnika Bazilija II. bili carevi vojnici, koji se nisu pretjerano bavili upravnim pitanjima, pa je parakoimomen Bazilije Lakapan postao najmonija upravna figura u dravi. On nije bio jedini parakoimomen koji je ojaao do te mjere, odnosno postojala je realna opasnost od toga da upravni aparat preuzme vlast od careva, pogotovo ako se oni previe opuste. Bizant u cijelom svom postojanju funkcionira sukladno zakonima, te koliko god su carevi bili moni, a njihova vlast neupitna, ostali se moraju drati zakona ukoliko sam car ne napravi iznimku u njihovom sluaju. To se najjasnije vidi za Bazilija II., ija vladavina predstavlja kulminaciju trenda osnaivanja carske vlasti, slabljenje velikakih obitelji te jaanja nezavisnog seljatva. [29: Alexandar P. KAZHDAN, The Oxford Dictionary of Byzantium, New York-London, 1991., 1157. ] [30: Isto, 1584.]

Treadgold povlai paralelu izmeu ve postojeih velikih posjeda aristokracije u Anatoliji te nastajuih posjeda visokih inovnika u balkanskom dijelu carstva[footnoteRef:31]. Za Bazilija taj trend ve uvelike traje, no s njegovim osvajanjem Balkana on postaje znaajniji. Bazilije je svakako izvukao pouku iz velikih pobuna, te on svakako na vojsku i aristokraciju gleda kao daleko vee izazove svom autoritetu nego administraciju, on svejedno ne vjeruje ni civilnom inovnitvu. Ipak u odnosu na vojno, on ga svakako preferira, te tu nastavlja trend postavljanja civilnih inovnika na elo tema. [31: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 551.]

Bazilije je u velikoj mjeri smirio dravnu upravu, suzbio samovolju krupnijeg inovnitva. Naalost, nema previe podataka o niem sloju inovnitva. Dok je inovnitvo pograninih podruja jo kako tako zabiljeeno u primarnim izvorima, nema gotovo nikakvih podataka o inovnicima unutar samog Konstantinopola, a pogotovo unutarnjih provincija[footnoteRef:32]. No moe se zakljuiti kako je u skladu s vrlo konzervativnom vladavinom Bazilija II. on bio vrlo oprezan s mijenjanjem ili dijeljenjem titula. to se kasnije interpretacije Bazilijevog uinka na administraciju tie, veina povjesniara se slae kako je Bazilije II. uinio pozitivnu stvar oslabivi inovnitvo i plemie, no ne slau se svi s tom slikom. Povjesniar Michael Angold smatra kako je Bazilije tim potezom od Konstantinopola stvorio uteg za carstvo, kojeg ovo u jednom trenutku vie nije moglo nositi. Strukturu upravljanja smatra prevelikom[footnoteRef:33], pogotovo u odnosu na ostale drave. Velika administracija u potpunosti potinjena caru je morala imati na svom elu vrlo sposobnog cara, inae e samovolja administracije stvarati velike probleme. Treadgold i Angold se slau kako je Bazilije preferirao kadrove prosjenih sposobnosti radi manje vjerojatnosti da se oni pobune. Iako je bila velik, bizantski inovniki stale je bio i vie nego uinkovit i isplativ pod Bazilijem. Brojka od ak etrnaest miliona i etiristotisua zlatnika u plusu u blagajni na kraju Bazilijeva carevanja, novac je koji je veinom potekao s carskih imanja[footnoteRef:34]. Njih su vodili inovnici, to je vrlo jasan dokaz uinkovitosti bizantskog upravno sustava za vladavine Bazilija II. Moe se slobodno zakljuiti iako su uspjesi po kojima je Bazilijeva vladavina ostala zapamena vojni, njegovi administrativni temelji su uvrstili carstvo te ga osnaili za budue nevolje. [32: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 13.] [33: Isto, 26.] [34: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 550.]

4. Vojska Bazilije II. jest porfirogenet[footnoteRef:35], no on je vladao slinije vojnikom caru, kao njegovi prethodnici Cimisk i Nikifor II., nimalo nalik na svog oca ili administrativno opredijeljene careve 10. stoljea. Za razliku od vojnikih careva pak, Bazilije je po kraju svoje vladavine ostavio punu dravnu blagajnu. No jednu stvar nije promijenio. Bizantska vojska u svojoj sutini je bila drava u dravi, najvea sila bizantskog svijeta. Skupa, velika, mona, u Bazilijevo vrijeme po osvajanju Bugarske ona se sastojala od ak dvjestopedeset tisua ljudi[footnoteRef:36], to vojnika, to logistiara, ininjera, zapovjednika. Vojska je bila najvanija carska institucija, te je mogla svrgavati i postavljati careve, jer je stvarna, injenina mo bila u njenim rukama. Bazilije nije bio sklon uvoenju novih naslova u svojim slubama, to je vidljivo i u vojsci. Domestikos ton scholon[footnoteRef:37], najvii in u vojsci od kraja 9. stoljea, odnosno vrhovni vojni zapovjednik. Roman II. ga dijeli na dva dijela, zapovjednika istonih i zapovjednika zapadnih provincija. Zapovjednik zapadnih provincija dobiva na snazi tek s Bazilijevim osvajanjem Bugarske. Suvremeni izvori iz Italije spominju vojnog zapovjednika i civilnog guvernera, Bazilija Bojana (Boioanes), katepana bizantske Italije. Katepan[footnoteRef:38] je jedna od najviih bizantskih titula, te se dodjeljivala samo guvernerima velikih regija, kao to su Italija ili Mezopotomija. [35: , doslovno znai roen u purpuru, odnosno priznato dijete iz careva vaeeg braka. Ovdje taj podatak navodim kao neobinost, jer vojniki carevi su gotovo pravilom uzurpirali prijestolje, dok je Bazilije II. roen kao prijestolonasljednik.] [36: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 537.] [37: KAZHDAN, The Oxford Dictionary of Byzantium, 647.] [38: Isto, 1115.]

U toku proteklih stoljea Bizant se brani, te vojska poprima obrambena obiljeja, to se mijenja u 9. stoljeu, pogotovo u drugoj polovici. Takoer, ta tematska vojska, koja je trebala djelovati s odreenom dozom samostalnosti radi lake obrane teritorija esto uzrokuje probleme i samim carevima. Naime, teme su bile vrlo velike regije, te su njihovi guverneri bili i vojni zapovjednici, ali su takoer imali i administrativnu vlast. U sluaju pobune, tematski zapovjednici su mogli donijeti prevagu u ruenju vlasti. Teme se stoga smanjuju u toku 9. stoljea ne bi li se tako smanjila snaga tematskih zapovjednika. Za Bazilija II. traje trend pretvaranja tema u civilne oblasti, sa civilnim, a ne vojnim zapovjednicima, taj trend je gotov do sredine 11. stoljea, da bi u 12. stoljeu teme izgubile u potpunosti na znaaju. Takoer, tematski vojnici su poljoprivrednici, dakle sami se uzdravaju, dok je Bazilije teio profesionalizaciji vojske. Njegova vojska je dobivala plau od drave, poput inovnitva. Uz njih uveo je i posebne odrede ruskih plaenika[footnoteRef:39], rusku varjaku strau, njih est tisua. Te su jedinice postale kljune za razbijanje neprijateljskih formacija. Takoer pokazale su se i kljune za suzbijanje druge pobune. Odnosno, Bazilije se vie volio oslanjati na profesionalnu vojsku, jer je znao da e ona tititi interese onog tko ju plaa. [39: Iako se varjage gotovo u pravilu navodi kao plaenike. Treadgold argumentira kako su konotacije koje idu uz taj pojam netone za sluaj varjaga. On varjage usporeuje s profesionalnom vojskom, koja nije nimalo nalik talijanskim kondotijerima, po kojima se danas uvelike vrjednuje pojam plaenik.]

Konstantin V. uvodi profesionalnu vojsku, tagmu[footnoteRef:40], pod izravnim carskim zapovjednitvom sredinom 8. stoljea. Tagmata je centralna vojska koja se sastojala od est vojnih jedinica sa po etiri tisue vojnika, od kojih su etiri konjike jedinice i dvije pjeake. Ova vojska je bila sredinja carska vojska, odana samo caru. To je bitno u odnosu na tematske jedinice koje su bile odane guvernerima te koje su esto ruile careve. Tagma je vojska kojom je Bazilije smirio pobune, te s kojom je iao na pohode on osobno. [40: KAZHDAN, The Oxford Dictionary of Byzantium, 2007.]

Na kraju se moe primijetiti kako je tokom cijele njegove vladavine postojala tendencija profesionalizacije vojske, njenog potpunog potinjavanja te suzbijanja plemikog elementa u njoj. Dok je uspio do odreenog stupnja u prve dvije stavke, u treoj je uspjeh bio neznatan. Ni trideset godina nakon smrti Bazilija II. Juraj Manijak je pokuao dravni udar vojnim putem. Vojska je svakako bila najvanija snaga bizantskog drutva. Osim svoje obrambene i napadake uloge, ona je imala i vanu ekonomsku ulogu. Vojnikom caru poput Bazilija je vojska bila i vie od svega nabrojanog, njemu su vojnici bili obitelj, a siroad njegovih vojnika tienici. No vojska je bila izazov ak i za vojnike careve. Bazilije se stavlja u sredite svoje vojske, pretvara vojsku u svoje najmonije orue, no to ga prisiljava na konstantno ratovanje. On zna kako je besposlena vojska najopasniji faktor u dravi, te stoga on do samog kraja svoje vladavine nastavlja s ratovanjem. Iako je uinio znatno vie od svojih prethodnika po pitanju jaanja pozicije Bizanta i irenja carstva, on ak niti po osvajanju Bugarske ne moe sebi priutiti mirovanje. Pred sam kraj ivota, on planira novi pohod, pohod na Siciliju. Taj pohod je bitan i iz drugog aspekta, ne bi li prekinuo arapske napade na junu Italiju, no takoer i zbog umirivanja svoje vojske. Takoer, vojska u kampanji moe aktivnije puniti dravnu blagajnu za razliku od istih izdataka za besposlenu vojsku.

5. Ekonomija i stanovnitvo Uinak dravne aparature na ekonomiju u Bizantu je bio ogroman, gotovo neprocjenjiv. Dok je u cijelom mediteranskom svijetu novarsko poslovanje doseglo rekordno niske stope, Bizant nije imao takvih problema. I Bizant je osjetio pad u koritenju novca, no niti priblino kao ostatak mediteranskog svijeta. Jedan od razloga je bio i taj to su slubenici plaani novcem, dok su vojnici dobivali novanu plau svake etiri godine, te na kampanjama izvan zemlje. Porez se gotovo stalno plaao novcem. Ekonomsko stanje 10. stoljea je posebno dobro. Prorauni za populaciju Bizanta za kraja Bazilijeve vladavine se kreu od osamnaest do devetnaest[footnoteRef:41] miliona stanovnika, to ugrubo odgovara broju stanovnika prije velikih teritorijalnih gubitaka u toku ranijih stoljea. S tom brojkom se ne slae Treadgold, on smatra kako je 1025. godine populacija Bizanta bila oko trinaest miliona stanovnika. To govori o znatnom porastu gustoe naseljenosti. Porast gustoe naseljenosti kao posljedicu uvijek povlai manje obradive zemlje po stanovniku, te prelijevanje vikova stanovnitva u nepoljoprivredne djelatnosti. To se dogaa i u 10. stoljeu, a pogotovo u 11. stoljeu. Raste broj zanatlija, ekonomija u cjelini cvjeta, a nakon borbi s aristokracijom te suzbijanja njihovog utjecaja jaa i poloaj seljaka. Svi ti uinci dovode do snanog rasta gospodarstva, koji je pojaan velikim brojem prirodnih resursa koje Bizant ima. Vea sigurnost, po prestanku stranih invazija nakon prvih trinaest godina vladavine dodatno omoguuje snaniji ekonomski razvoj. Naravno, carska blagajna je doivjela blagodati s porastom trgovine i proizvodnje. Po osvajanju Bugarske, Bizant dosee najvei doseg od vladavine Heraklija. Iako je intenzivno ratovao u Bugarskoj, te nekoliko puta s Fatimida te s Gruzijcima, Bazilije ostavlja ak 14.4 miliona dukata u riznici[footnoteRef:42]. Iako je novac bio blago devalviran u odnosu na poetak 10. stoljea, kada je zlato u imalo udio 99% dok je na kraju Bazilijeve vladavine udio zlata bio oko 92%[footnoteRef:43]. [41: Angeliki E. LAIOU i Ceccile MORISSON, The Byzantine Economy, New York, 2007., 16. ] [42: Ovo je jedan rijedak toan podatak oko kojeg se slau sve interpretacije. Spominju ga Holmes, Treadgold, O'Rourke te Laiou i Morisson. ] [43: LAIOU i MORISSON, The Byzantine Economy, 53. ]

Ekonomija je imala i vanog udjela u diplomaciji. Naime, desetostoljetne vojne kampanje za preosvajanje Krete u okrilje bizantske drave su kotali 234,732 i 127,122 zlatnika[footnoteRef:44]. Zato je Bazilije esto pribjegavao diplomaciji, pa ak i darovima stranim dravnicima. Cijene najskupljih darova su bile daleko manje od cijena ogranienih vojnih akcija. Da ne govorimo kako se rat uvijek mogao produiti, a obrambeni ratovi se ne mogu isplatiti od plijena. Bizant je takoer regulirao najvie cijene stratekih namjernica, recimo ita, kruha, no to je vrijedilo samo u Konstantinopolu. O tome svjedoi knjiga prefekta. Takoer trgovci iz Konstantinopola su bili duni besplatno o svom troku prevesti jednom godinje brod pun ita u Konstantinopol. Carevima je bilo vrlo vano da uvijek imaju ita u svojim skladitima, ne samo radi prehrane stanovnitva u sluaju nedostatka, nego da mogu pustiti ito u optjecaj ukoliko mu cijena previe naraste radi djelovanja privatnih interesa. Izvan Konstantinopola nije bilo toliko direktnog mijeanja u poslove lokalnih poduzetnika. [44: Isto, 53. ]

to se gradskog stanovnitva tie, Bizantsko Carstvo prednjai u cijeloj Europi, te na Bliskom istoku. Bizant ne samo da ima vie gradova, nego su i mnogi gradovi Bizanta vrlo veliki gradovi. Konstantinopol je imao od oko petsto tisua do ak osamsto tisua stanovnika u ovom periodu, dok su sljedei po veliini bili Antioh i Solun, sa sto pedest tisua stanovnika i sto tisua[footnoteRef:45] stanovnika. Efez i Cezareja broje preko deset tisua[footnoteRef:46] stanovnika. Prema nalascima datiranim u 9. stoljee, za vrijeme Bazilija I., peatima, kojih je naeno ak pedeset tisua, istraivai zakljuuju da je ugrubo pred kraj 9. stoljea bilo pismeno ak oko trideset posto[footnoteRef:47] stanovnitva. Ta pismenost je osnovna, odnosno ti ljudi su znali brojati i pisati toliko da su mogli trgovati, dakle praktina pismenost. Iako nema tonih podataka o pismenosti za Bazilija II. moe se slobodno zakljuiti kako ona vjerojatno nije nita manja, zbog raznih okolnosti koje su povoljno utjecale na ivote seljaka za njegovog vladanja. [45: Isto, 26. ] [46: Isto, 26. ] [47: Isto, 20. ]

to se religije tie, nema nikakvih znakova religijskog progona. U dravi mirno koegzistiraju muslimani na krajnjem istoku, ima ih i u Konstantinopolu. Veina stanovnitva slua misu na grkom jeziku, uz znatan broj latina u Italiji, koji tuju po zapadnom obredu. Na jugoistoku ivi i znatan broj monofizita, to Arapa to Armenaca. U Bugarskoj ive bogumili. Muslimani plaaju samo glavarinu, te nemaju dodatnih poreza[footnoteRef:48]. Uz to u podrujima u kojima su brojni imaju i svoje suce[footnoteRef:49]. Treadgold smatra kako Bizant nikada nije bio naroito uspjean u konverzijama muslimana, prvenstveno zato to su carevi preferirali izmjene stanovnitva s arapskim dravama Bliskog Istoka. U svakom ratu bi porasla netrpeljivost prema pripadnicima suprotne religije, te bi stoga monofiziti bjeali u kransku dravu, dok bi muslimani bjeali u drave gdje su oni inili veinu. Dakle, Bizant niti nije imao vei broj stanovnitva za prevoenje na kranstvo. Takoer, esto su Bizantinci etniki istili ili protjerivali, ili jednostavno ubijali Arape u pokorenim podrujima, kao to je sluaj na Kreti, gdje nakon bizantskog preosvajanja Arapi gotovo nestaju. U doba Bazilija je stvari znatno mijenjaju. Njemu nije bio interes antagonizirati muslimansku populaciju, te osim glavarine oni nemaju drugih posebnih nameta u odnosu na krane. [48: Catherine HOLMES, How the East Was Won in the Reign of Basil II, Coventry, 1999., 44.] [49: Isto, 42.]

Bugarska, iako kranska zemlja, je bila sklona pobunama. Stoga Bazilije odluuje tamo prikupljati poreze u naturi, kako ih je odredio Samuil[footnoteRef:50]. Takoer, u elji da izbjegne daljne ustanke u Bugarskoj, on ostavlja na ivotu Bugarsku patrijariju[footnoteRef:51]. [50: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 528.] [51: Isto, 528.]

Izgleda da je bugarski primjer ponavljan i u ostalim regijama koje Bazilije pripaja Bizantu. Tako su u bizantskoj Italiji lokalni lombardski velikai prisutni u upravi i vojsci, dok slubenici iz Carigrada dre samo najvie pozicije u zemlji[footnoteRef:52]. Isto vrijedi i za istone granice[footnoteRef:53]. Ukljuivanjem lokalnog stanovnitva Bazilije jaa odanost, te ih bolje integrira u dravu. Takoer, slanjem velikaa da vladaju u tim podrujima on ih udaljava od njihovih sredita moi te tako smanjuje izglede pobune. [52: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 7.2 Southern Italy, 429.-447.] [53: Isto, 6.3 Military Administration In tihe Eastern Frontier, c.9501050, 313-330.]

Moe se slobodno zakljuiti kako stanovnitvo i ekonomija doivljavaju period snanog rasta pod Bazilijem. Bez ikakvih religijskih trvenja, te s prestankom arapskih provala i bugarskog pljakanja, ak i manje prosperitetna podruja doivljavaju procvat. Grka, unutranjost Anatolije, Bugarska, sve ove regije biljee rast nezapamen od kasne Antike[footnoteRef:54]. Jedina regija koja nije doivjela mir jest bizantska Italija. Stjenjena izmeu Arapa i Svetog Rimskog Carstva na sjeveru, ona je esto bila rtva njihovih meusobnih sukoba. Ipak ak i juna Italija biljei rast. O tome svjedoe brojni infrastrukturni radovi, gradnje mlinova. Na kraju krajeva, pismeni dokaz o poboljanju uvjeta ivota seljatva jest zakon iz 996. godine[footnoteRef:55] kojim Bazilije smatra velikae odgovornim za eventualnu nemogunost plaanja poreza njihovih siromanijih susjeda. Tim zakonom on osigurava sigurno punjenje dravne blagajne, te rastereuje seljake u doba nude i loijih ekonomskih prilika. Dodatna primanja seljake ekonomski jaaju, a posredno i samu dravu. [54: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 539.] [55: KAZHDAN, The Oxford Dictionary of Byzantium, 261.]

6. Odnosi sa susjednim zemljama Odnosi s drugim dravama nisu uvijek bili iskljuivo stvar vanjske politike, ve su ponekad diktirani unutarnjim prilikama samog Bizanta. Naime, Bazilije II. zbog svoje vojske nije smio mirovati, jer je besposlena vojska bila velik potencijalan problem. Tako se esto dogaalo da je rat bio nain rjeavanja unutarnjih politikih problema. Bazilije je svojim prvim pohodom na Bugarsku 986. planirao dodatno umiriti stanje u carstvu. No i kada je stanje u carstvu bilo mirno, nakon rjeavanja prve dvije pobune, Bazilije nije mogao sjediti u Konstantinopolu i ekati, morao je aktivno djelovati. Najvaniji od Bazilijevih frontova je bila Samuilova Bugarska, no ratovao je i s Fatimida, te Gruzijcima na zapadnom Kakvazu. Najvaniji ratovi za Bazilijeve vladavine su bili ratovi s Bugarskom. Bugarska je u poetku njegove vladavine bila najsnanija drava na Balkanu. Iako ekonomski nije bila konkurent Bizantu, vojno to svakako jest. Bugari su uspjeno pljakali bizantsku Grku, te su tako nadopunjavali godinji budet. Za Bizant je bilo pogotovo bitno to to su Bugari bili u stanju ozbiljnije ugroziti Solun, trei najvei grad Bizanta. Bazilije je pokuao 986. slomiti istonu polovicu Bugarske. Nije uspio, te se pri povratku jedva i sam izvukao od hvatanja od strane Bugara. Nakon te pobjede Bugari su pokazali kako su uistinu najvea vojna sila u jugoistonoj Europi[footnoteRef:56]. Njihova osvajanja su svela bizantske posjede na tek uzak pojas uz obale Egejskog i Jonskog mora, te djelimino uz obale junog Jadranskog mora te otoke. Osvojili su ak i vaan bizantski grad Larisu, 986.[footnoteRef:57] godine, koji nadgleda itom rodnu Tesaliju. Bugari, a pogotovo Samuil, su postali sinonim za strane i mone neprijatelje. Samuila su Bizantinci smatrali najmonijim ovjekom, zbog svog rasta, ali i zbog fizike snage i ratne vjetine. Vjetar u lea su im bile meunarodne prilike te do sljedeeg sukoba s Bizantom Bugarska je vea no to je bila prije napada Svjatoslavovih Rusa. Sljedea epizoda u ratovima se odvila kod Sperheja, rijeke u dananjoj Grkoj. Kasnih 990-ih, prema Skilici[footnoteRef:58], Nikifor Uran[footnoteRef:59] preuzima naslov zapovjednika zapadnih snaga, douxa Zapada. On dobiva na raspologanje veliku vojsku s kojom polazi juno od Soluna. Na rijeci Sperhej nale su se bugarska i bizantska vojska, svaki na svojoj obali. Rijeka je bila nabujala te ju se nije moglo prijei. Zbog toga Bugari podcijenivi bizantsku vojsku ne diu nikakvu obranu oko svog logora niti postavljaju strae. Nekoliko dana dvije vojske su logorovale jedna nasuprot druge. Bizantske snage po noi 16. srpnja 997. godine prelaze nabujalu rijeku te u rano jutro napadaju bugarski vojni logor. Rezultat je apsolutan potop bugarske vojske. Ipak, niti Samuil niti njegov sin Gabrijel Ivan nisu uhvaeni. Po povratku u Bugarsku, oni nastavljaju s ratovanjem protiv Bizanta, ovaj put se prvenstveno brane. Bizant neprestano navaljuje na Bugarsku, koja je nakon ove bitke oslabljena, no ne i pobijeena. ak i uslijed komplikacija na istoku, car samo predaje zapovjednitvo svojim generalima, te pritisak ne poputa. Taktika godinjih ekspedicija u Bugarsku znatno slabi Bugarsku, jer im unitava ekonomiju te ini cijelu zemlju nesigurnom. Posljedice te taktike su moda i vee od bugarskih gubitaka otvorenih bitaka. [56: Isto, 261.] [57: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire (976-1025), 103.] [58: Isto, 495.] [59: KAZHDAN, The Oxford Dictionary of Byzantium, 1544.-1545. Nikifor Uran, vojni zapovjednik, civilni upravitelj i pisac, je jedan od rijetkih zapovjednika kojima Bazilije II. vjeruje. Njega e Bazilije slati u regije od velike vanosti i pod napadom dok on ratuje na drugim frontovima. ]

U zadnjim desetljeima prvog tisuljea obnavljaju se i neprijateljstva Bizanta i Fatimidskog Egipta. Fatimidi 991. napadaju bizantskog vazala Alepski emirat, iako je na snazi bilo sedmogodinje primirje potpisano 988./89. godine. U tom je primirju odreeno da Bazilije II. bude zatitnik krana u kalifatu, dok bi kalif postao zatitnik muslimana u Bizantu, te bi Fatimidsko ime zamijenilo Abasidsko u molitvama petkom u glavnoj gradskoj damiji u Konstantinopolu. Ipak, mir nije potrajao. Bizant je bio izmoren ratom, te Fatimidi nisu oekivali snaniji otpor pri svom zauzimanju Alepa. Do 994. Fatimidi nanose dva velika poraza Bizantu[footnoteRef:60], odnosno bizantskoj vojsci iz Antioha, pod vodstvom duksa Mihaela Borca. Bazilije je primoran prekinuti ratovanje u Bugarskoj te s dijelom carske vojske u tek neto vie od dva tjedna prelazi cijelu Malu Aziju te stie u Siriju u rano proljee 995. godine[footnoteRef:61]. Njegov dolazak je neoekivan, te njegove vojne snage nekoliko puta nadmauju vojsku koju alju Fatimidi. Stoga oni naputaju opsadu grada i bjee. Mihael Borc[footnoteRef:62] je radi vojnih neuspjeha otputen s mjesta duksa Antioha. Na njegovo mjesto postavlja Damjana Dalasena, kojeg takoer poraavaju Arapi 998. godine. Bazilije dakle ponovo mora ratovati u Siriji. Njegov napad na Siriju je vlo uspjean, te iako nije ostvario teritorijalne dobitke, on je umirio Fatimide te je mir potpisan 1001. godine. S obzirom na daljnju politiku, jasno je da je Bazilije ostvario svoj cilj, te da teritorijalno irenje na raun Fatimida je potencijalno moglo donijeti daleko vie tete nego koristi. Stoga se on sa osiguranim istokom, pod vlau Nikifora Urana[footnoteRef:63] odluuje posvetiti Bugarskoj. [60: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 476.] [61: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 520.-521.] [62: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 476.] [63: Isto, 476.]

S glavnim i najveim konkurentom smirenim, Bazilije II. je imao mogunosti posvetiti se Bugarskoj s punim kapacitetom. Za razliku od udaljenog Levanta i jo daljeg Egipta, Bugarska se nalazila u neposrednom bizantskom susjedstvu, svega par dana hoda udaljena od Konstantinopola. S odreenim prekidima ovi ratovi e trajati do 1018. godine, odnosno do potpunog svladavanja Bugarske. Bizant se protiv Bugarske borio vojno, ali i diplomatski. U trenutku kada je Bugarska osvajanjem Albanije izbila na Jadran, Bizant ukljuuje Veneciju u rat. Iako veina autora nije sigurna koliki je uinak Venecije bio, te je li Venecija uope nanijela ikakve tete Bugarima. 992. godine Bazilije izdaje vojno-komercijalni akt kojim Veneciju priznaje kao de facto nezavisnu zemlju radi zasluga u ratovanju protiv Bugara[footnoteRef:64]. Uz Veneciju ukljuuju i Hrvatsku. Takoer diplomatski su aktivni i prema Srbima, a i alju ponude bugarskim knezovima, te tako slabe Samuilovu poziciju defekcijama. Godinjim ekspedicijama, odnosno pljakakim pohodima Bazilije[footnoteRef:65] slabi bugarsku spremnost na rat, no u pravilu ne ide u osvajanje veih utvrda radi problematine prve kampanje. Treadgold i Holmes se slau kako su godinje kampanje protiv Bugarske slomile Bugarsku vie nego velike bitke, radi svog velikog uinka na ekonomiju i moral Bugarske. [64: O' ROURKE, The Byzantine Apogee, 33.] [65: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 500.]

Poto je teren izmeu Bizanta i Bugarske bio vrlo brdovit i neravan, vojska se morala kretati kroz planinske klance. 1014. godine Bazilije II. i njegova vojska kreu ka sjeveru da bi ih Bugari doekali kod Kleidiona (Bjelaice). Podigli su drveni zid koji je gledao prema klancu te su odozgo bacali kamenje na napadae. Prolaz se inio nemogu. Bizantinci odabiru taktiku napada na Bugare s boka, a napad predvodi ve spomenuti Zipije[footnoteRef:66]. On je krenuo na Bugare s boka, a poto su napustili obranu zida Bazilije ih zatvara s druge strane. Bugarske rtve su velike, a Samuil iako je pobjegao je umro od sranog udara poslije bitke. Prema legendi, umro je poto je vidio svoje vojnike, koje je Bazilije poslao u redovima od po deset vojnika koji su drali jedni druge za ramena, devet oslijepljenih na oba oka, a samo prvi oslijepljen na jedno, kako bi vidio put. Prema primarnim izvorima, petnaest tisua Bugara je oslijepljeno nakon bitke. Taj dogaaj je Baziliju II. donio nadimak Bugaroubojica. No Bugarska tu iako oslabljena nije slomljena. Borbe prestaju tek etiri godine kasnije, kada Bazilije osvaja cijelu Bugarsku. Taktika kojom su Bugari slomljeni na Kleidionu se pripisuje Zipiju, te je to i dio razloga za blagu kaznu radi sudjelovanja u puu protiv Bazilija. [66: O' ROURKE, The Byzantine Apogee: 976-1038, 68.-69.]

Bazilijeva zapadna politika je ostala donekle u sjeni rata s Bugarima. Njemaka vojska na putu do Sicilije prolazi kroz bizantsku Italiju, ali nikakve tete po Bizant nema, poto su bizantski gradovi bili predobro utvreni, a vojska generalno dovoljna za obranu. Sveto Rimsko Carstvo i Bizant se nadmeu za naklonost manjih langobardskih kraljevina Italije, ali otvorenog sukoba nema. Tu je i spor oko nasljedstva Rimskog Carstva. Na Kavkazu Bazilije uvlai sve kraljeve u svoju interesnu sferu, te ih sve ini svojim podanicama kroz razne titule koje im daje. Dodue, nakon to smrti kralja Davida III. od Taoa, njegovo nasljedstvo potrauje prvo Bagrat III., a potom i Juraj. Potonjeg pobjeuje u dvije bitke, 2021/22. godine. Prva bitka nije bila odluujua, te je tek u drugoj Gruzija u potpunosti pobijeena. Od Gruzije ne potrauje vie od obeanog: Vaspurakana i Tarona.[footnoteRef:67] Fatimidi nakratko 1016. godine okupiraju Alep[footnoteRef:68], no povlae se iz njega. Iako nije potpisan mir, sukobi izmeu dvaju velesila su lokalni do kraja Bazilijeve vladavine. [67: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 361.] [68: Isto, 307.]

Treadgold argumentira kako je Bazilije nevoljko ratovao sa svojim jugoistonim i sjeveroistonim susjedima. ak i nakon Al-Hakimova ruenja crkava u Egiptu Bazilije II. nije promijenio svoju politiku prema Egiptu. ak i njegova osvajanja na sjeveroistoku djeluju vrlo nevoljka, te da ih je bilo mogue izbjei, on bi to vrlo vjerojatno i napravio. ak i nakon potpunog poraza Gruzijaca pod kraljem Jurjem, on trai samo ono to mu je ranije David III. ostavio[footnoteRef:69]. [69: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 525.-527.]

7. Zakljuak Bazilije II. se istaknuo kao veliki vojskovoa i vrstan administrator. Svojim vjetinama voe uveo je Bizant u novo doba prosperiteta uvelike nalik na kasnu Antiku. On je osnaio centralizaciju, slabei pritom periferne sile carstva i snagu velikaa. Profesionalizacija javne uprave i vojnih snaga e biti Bazilijeva ostavtina njegovim nasljednicima. Svakako je jasno da je Bazilije II. prigrlio trend profesionalizacije vojske koji see u 9. stoljee. Njegovo oslanjanje na strance je bilo logino, jer je njihova odanost bila neupitna i podreena samo caru. Takoer, Bazilije se tokom svoga reima oslanja gotovo uvijek na iste ljude. Kada on ratuje na zapadu, na istoku je Uran ili obratno. Prokuanim i sposobnim ljudima vojnog miljea daje potpunu vlast u provincijama gdje se nalaze. Njegov nasljednik Konstantin VIII. e postavljati gotovo iskljuivo civilne inovnike da vode teme. Bazilije se dakle ne boji vojske kao njegov nasljednik, on vjeruje svojim kadrovima. No opet, ne podcjenjuje besposlenog vojnika te stalno planira nove pohode i pothvate, jer zna da e samo tako uvijek imati potpunu odanost vojske. Mihael Psel prikazuje Bazilija kao osobu koja se transformira iz ljubitelja uitaka u asketskog ratnika[footnoteRef:70]. Tu je naravno i mit o Bugaroubojici. On nije dodijeljen od strane suvremenika, ve nastaje u 12. stoljeu u sklopu podsjeanja na slavnu prolost. [70: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 473.]

Moderni povjesniari sve do Angolda u pravilu hvale Bazilija II. kao iznimnog vladara koji je uinio uda za carstvo na zalasku. On je pak prvi iznio niz prigovora Bazilijevu nainu vladanja. On smatra kako je Bazilije nanio veliku tetu carstvu stvorivi dravu koja je do tolike mjere ovisila o jednom ovjeku. Smatra kako je unitenjem aristokracije i seljenjem velikaa u Konstantinopol, te slabljenjem tematskih vojski ostvario preduvjete za slabljenje provincije. Pripajanjem Bugarske i kavkakih kraljevstava on je oslabio svoje zatitne zone prema drugim dravama. On takoer smatra kako je pad aristokracije oslabio ekonomsku mo Bizanta, poto su aristokrati mogli vie novca unijeti u blagajnu od seljatva[footnoteRef:71], s tim da je sav uteen novac izvuen iz optjecaja[footnoteRef:72] te time nastaje novi problem. Zadnji prigovor je postavljanje kadrova prosjenih sposobnostina mjesta civilne uprave kako bi se njima moglo lake upravljati, to jasno proizvodi i ogranienije uspjehe. [71: Isto, 27.-28.] [72: ANGOLD, Church and Society in Byzantium Under the Comneni, 1081-1261, 18.]

Angoldov opis Bazilija i njegovog Bizanta se uvelike razlikuje od opisa ostalih povjesniara. Koliko Angold daje negativnu ocjenu, toliko Treadgold hvali Bazilijevu politiku. U svom saetku, Treadgold Bazilija smatra krajnje pozitivnim po Bizant. On je okruio carstvo klijentskim kraljevstvima, ovisnim o Bizantu na svim rubovima carstva[footnoteRef:73]. Njegovom politikom su Rusi uli u bizantski civilizacijski krug. Vjerskom tolerancijom i pragmatizmom on izbjegava bilo kakve raskole u religijskom ivotu drave, te omoguuje miran suivot brojnih zajednica koje dijele prostor Bizanta. [73: TREADGOLD, A History of the Byzantine State and Society, 532.]

Catherine Holmes odbacuje Angoldovu tvrdnju da je unitenjem Bugarske i kavkakih kraljevina buduim carevima doveo jo neugodnije susjede, Peenege, Selduke i Normane. Ona argumentira kako je Bazilijeva granica na Dunavu s Peenezima brlo vrlo lako branjiva ukoliko joj se posveti dovoljno sredstava. Isto je smatrala i za granicu s Turcima na Kavkazu. Catherine Holmes takoer argumentirano dokazuje stalan rast ekonomije[footnoteRef:74], to potvruju i Laou i Morisson u djelu The Byzantine Economy. [74: HOLMES, Basil II and the Governance of Empire(976-1024), 531.]

Sve u svemu moe se zakljuiti kako je Bazilije bio vrlo snaan utjecaj u povijesti Bizantskog Carstva. On je svojim velikim vojnim pothvatima proirio carstvo na najvei obujam od carevanja Heraklija. On je svoja osvajanja i uvrstio, te je bio voljan napraviti iznimke u odreenim regijama u ime mira. Njegova okrutnost se moe gledati kao izrazito jako sredstvo uvjeravanja[footnoteRef:75] , koje je podsjealo buntovne elemente na carsku vlast i snagu. Ipak, kada bi se naao u povoljnijem poloaju, esto je izlazio u susret svojim protivnicima. Rat je bio uistinu zadnja opcija, te je u svakoj prilici preferirao diplomaciju prije rata. U sluaju izbijanja rata pak, Bazilije se trudio poslati jasnu poruku svojim protivnicima kako do rata vie ne bi dolo, estokim otporom i vrlo snanim porukama kroz osljepljivanja protivnika i razapinjanja na krieve te nabijanja na kolac. On nije bio izvanredan general kao njegovi prethodnici, ali je bio vrlo uporan i postojan, te nije ponavljao greke. Od svojih podanika je zahtjevao potpunu odanost, koju je i dobivao. Jedinu istinski krivu procjenu koju je donio jest to da e carstvo preivjeti i bez nasljednika. Sve krize do Komnenskog stupanja na vlast zapravo proizlaze iz borbe za prijestolje. Vjerojatan razlog zato se nije enio jest to to nije htio dozvoliti mijeanje tree strane u svoju politiku. No problemi koji su nastali iz nedostatka nasljednika su svakako daleko vei od onih koji bi nastali iz neijeg mijeanja u politiku. [75: Isto, 528.]

9. Literatura:

1. ANGOLD, Michael, Church and Society in Byzantium Under the Comneni, (1081-1261), Cambridge, 1955.2. HOLMES, Catherine, Basil II and the Governance of Empire, (976-1024), New York, 2005.3. HOLMES, Catherine, How the East Was Won in the Reign of Basil II, Coventry, 1999.4. KAZHDAN, P. Alexandar, The Oxford Dictionary of Byzantium, New York-London, 1991. 5. LAIOU, Angeliki E. and MORISSON, Ceccile, The Byzantine Economy, New York, 2007. 6. O' ROURKE, Michael, The Byzantine Apogee. (976-1038), Canberra, 2011.7. BECK, Sanderson, Byzantine Empire 610-1095: Byzantine Expansion 927-1025 (http://www.san.beck.org/AB15-ByzantineEmpire.html)8. TREADGOLD, Warren T., A History of the Byzantine State and Society, Stanford, 1997.

4