POLITIKE IDENTITETA

2. Problem političkog identiteta - problem političkog identiteta je dvostruk, jer je dvostruka i nejasnoća koja se u njemu skriva. Kao prvo, treba razriještiti jedan čvor: on se sastoji od zahtjeva protiv svoga ne prepoznavanja, za vlastitim komunitarističkim identitetom, zahtjeva koji se postavlja u ime načela koja su nadahnula samo političko tijelo kojemu svi pripadaju i kaja se žele učiniti stvarnijima. S druge strane postoji zahtjev za posve autocentričnim identitetom, koji je tim načelima i vrijednostima potreban samo kao instrument za traženje povlastica (onih iz državnog proračuna i welfarea) koje iz toga mogu proizići, ali koji je u osnovi indiferentan na ta načela, tj. na stvarnu sudbinu kohezije političkog tijela. S te strane vidimo da dolazi do jedinstvene polarizacije prava i dužnosti građanstva: prema državi se imaju samo prava koja samo čekaju da budu zatražena, dok se dužnosti (odanost i obaveze) priznaju samo prema vlastitoj zajednici.

3. Razlog pokretanja identiteta - identitet uključuje izbor u smislu što razmišljamo i odlučujemo želimo li sami sebe definirati i želimo li postati ovakva ili onakva vrsta osobe. Nismo određeni svojom društvenom sredinom; kadri smo o njoj kritički promišljati, a katkad je čak i odbaciti.

5. Razlika kolektivnog i grupnog identiteta - pod pojmom kolektivni identitet misli se na jedan kolektivni entitet (naciju, državu ili stranku) kao na nešto što posjeduje autonomni život i dostojanstvo i koji su možda čak i superiorni onima pojedinca. A grupni identitet počiva u svim onim elementima individualnih identiteta koji se odnose na definiciju same grupe, koji su zajednicki vecem broju pojedinaca, pod uslovom da oni segmenti individualnog identiteta koji nisu zajednicki entitetu ne onemogucavaju cvrsci idem sentire kod clanova grupe.

6. Društvenopsihološki identitet - objedinjuje razlicite parcijalne identitete: onaj bioloski i seksualni, klasni i statusni, onaj koji proizilazi iz uloge koju biramo ili koje nas zapadnu, i onaj koji se poklapa sa pripadnoscu grupi bez obzira da li je odabran ili nametnut.

7. Odnos definicija političkog identiteta (rec je o definiciji koja se sastoji od odnosa izmedju drustvenog identiteta i normativnog identiteta, a jedna odnosna definicija je neintiutivna, nevizuelna i ne moze se svesti na skraceni izraz poput onih kojih se danas cesto koriste u politickoj komunikaciji) – ima barem jednu epistemolosku prednost. Ona je predodredjena da objasni promenu, ono sto jedna cvrsca definicija nije u stanju, tako da promena mora uvek biti pokretana pomocu vanjskih faktora. Obicno prevelik odmak drustvenopsiholoskog identiteta od normativnog prekida stari politicki identitet i stvara novi, ili vodi prema raspadu samog politickog tela.

8. Kriza demokratskog identiteta - zamrseni proces stvaranja politickog identiteta mogao je racunati na dva stapajuca faktora: nacionalnu i klasnu pripadnost – dva snazna drustvenopsiholoska identiteta i raspadanjem ovih cvrstih ideniteta, njihovo slabije uklapanje u sliku politickog identiteta koji gradjani zapadnih demokratija imaju o sebi oduzima stvaranju politickog ideniteta dva tradicionalisticka ali prilicno cvrsta oslonca.

- Sa ukorenjivanjem neodrzanih obecanja slabi samopostovanje demokratskog gradjanina, znacenje identiteta se nece promeniti vec se samo slabiti motivacija za identifikacijom.

- Iako sve vise jaca uticaj mas-medijske komunikacije na procese socijalizacije, nijedan od modela identifikacije koja ona siri nije prikladan za stvaranje kriticnih i odgovornih gradjana. Naprotiv, vlada tendencija da se javna sfera ukida i da njeno mesto zauzimaju privatni ciljevi i praksa.

- Zatim, suprotnost izmedju podgrupe ili zajednice i opsteg politickog ideniteta ili ideniteta gradjana. Rec je o tipicnom fenomenu multietnickih, multirasnih i multikulturnih drustava.

9. Evropski identitet - dokaz postojanja zajedničkog evropskog identiteta izvodi se ne samo iz geografske terminologije nego i iz shvaćanja neevropskog svijeta. U antropološkom smislu, ideja o Evrope kao o edinstvenom entitetu mogla se formirati samo odnosu na ono što je bilo neevropsko. Al pogotovo je različitost od novih svjetova pojačala tipična obilježja i superiornost koje su krasile sliku koju je Evropa imala o samoj sebi.

Tražeći čvršći evropski identitet, vjerovati i nadati se da će njegova „superiornost“ biti priznata u odnosu na onaj nacionalni, znači prešutno odbaciti nasilje u povijesti evropskih nacionalnih država. Ali ustrajući na superiornosti, u opasnosti smo da zapadnemo u istu povijesno-deterministički lažnost koju su nacionalisti usvojili za svoje nacionalne države.

Vjerovatno nam se naš evropski identitet čini važnijim u našim odnosima sa neeuropljanima, a naš nacionalni identitet važniji u razgovoru sa drugim Europljanima raznih nacionalnosti.

10. Kozmopolitski identitet - je identitet građana svijeta koji se temelji na pravu i samovladi. Kozmopolitizam (kosmos = svijet i polites = građanin) ideja je prema kojoj humani i prosvjećeni ljudi uspostavljaju odnose bez obzira na nacionalne, vjerske i državne granice i unapređuju općeljudske odnose; zagovaranje zajedništva, sloge ljudi i naroda cijeloga svijeta kao nadvladavanje nacionalnih, međunacionalnih i drugih podjela. To je stav prema kojemu su svi ljudi prije svega "građani svijeta", a ne pripadnici različitih kolektiva poput lokalnih, regionalnih, nacionalnih i dr. zajednica.

Kozmopolit pristaša je kozmopolitizma; onaj koji sebe smatra prije svega građaninom svijeta, a tek iza toga pripadnikom svoje nacije; onaj koji općesvjetsko zajedništvo svih ljudi nadređuje nacionalnoj pripadnosti.

11. Nadnacionalni identitet - on je iznad postojećih nacionalnih identiteta. U svojoj svjetskoj dimenziji on se potencijalno odnosi na ukupni ljudski rod, a od njega moramo uzeti u obzir i buduće generacije koje su na neki način partneri našeg djelovanja.

12. Razvoj identiteta koji se odvija po razinama - razlikujemo deskriptivnu, interpretativnu i normativnu razinu.

13. Sanse nadnacionalnog ideniteta – on je iznad postojecih nacionalnih ideniteta i u svojoj svetskoj dimenziji on se potencijalno odnosi na ukupan ljudksi rod.

Nadnacionalni idenititet, posebno u svojoj svetskoj dimenziji, danas moze razmatrati na konzistentan nacin samo kao interakcija cetri elementa: medjuzavisnosti, normativnog univerzalizma, globalnih opasnosti i institucionalizacije (svetskog poretka).

Prvih pet poglavlja iz knjige Nova politika identiteta Bhikhu Parekh

16. Pluralnost drustvenih identiteta - buduci da je ljudski zivot sam po sebi pluralan, u smislu da razlicita zivotna podrucja imaju odredenu samostalnost, do odredena stupnja, pa postavljaju i svoje vlastite zahtjeve, razliciti identiteti ne mogu biti podredeni jednome medu njima, ma koliko on inace bio dalekosezan. Kontekst odreduje koji je identitet u kojem trenutku relevantan i taj identitet u toj situaciji pretezno namece prikladno ponasanje. Ovu stvarnost bolje opisujemo rekavsi kako imamo pluralni identitet, nego ako kazemo kako imamo vise identiteta ili da nam je identitet visestruk.

17. Ljudski identitet - na prvi pogled, izraz ljudski identitet djeluje cudno ili banalno. A zapravo nije ni jedno ni drugo. On je vazan aspekt ljudskog samorazumijevanja i ima znatnu vrijednost. Ljuski identitet je najopcenitiji I najosnovniji oblik samoidentifikacije.

Pojava ljudskog identiteta pretpostavlja dvije stvari. Prvo, ljudi moraju biti sposobni razlikovati sebe od ostatka prirode, vidjeti se kao pripadnike posebne vrste, cemu trebaju pridavati ontolosko i moralnoz nacenje. i drugo moraju biti spremni izdici se iznad svojih drustvenih uloga , polozaja i mjesta u drustvu i shvatiti kako ih sve to ne odreduje potpuno. Ali ovo ne znaci kako oni svoje drustvene identitete trebaju smatrati nebitnima nego da trebaju shvatiti njihovu slucajnost.

20. Dvosjekli mač - politika identiteta je dvosjekli mač. Marginalizirane i obezvrijeđene skupine često su kritizirane zbog izazivanja apstraktnog jezika identiteta, umjesto težnje prema svojima ciljevima puno pristupačnijima i lakše upravljivim univerzalističkim jezikom jadnakih

23. Komplementarnost - redistribucionisti imaju uži pogled na pravdu te pretpostavljaju da je ravnopravnost prava, mogućnosti i životnih izgleda jedina ili najvažnija težnja u dobrom društvu.

Kad bi jedino preraspodjela bila važna, bilo bi teško uvidjeti zašto se ne bi smjelo mijenjati urođenički način života. Budući da preraspodjela niej dovoljna i zbog toga što je identitet važan ljudima, mnoge nacionalne manjine traže otcjepljenje ili veću autonomiju, čak i kada to ugrožava njihove ekonomske interese. Redistribucionisti daju dobre razloge: npr.da neravnopravnosti potiču bahatost i osjećaj nadmoći kod nekih i skromnost i osjećaj inferiornosti kod drugih; razbijaju društvo u zatvorene skupine, te potkapaju osjećaj zajedništva, itd. Politika identiteta produbljuje svoju kritiku neravnopravnosti dajući joj kulturnu i moralnu orijentaciju.

Budući da dobro društvo mora težiti kako redistributivnoj pravid, tako i izražavanju legitimnih identiteta, politike preraspodjele i priznavanja su obje važne te ih treba integrirati u koherentnu teoriju politike.

25. Bifokalna teorija pravde - ne postoji prirođeni sukob između politike preraspodjele i politike priznavanja. U nekim slučajevima one u biti imaju zajedničke interese, dok u drugima pak imaju razlišite, no komplementarne ciljeve. Tenzije nastaju kad se zanemari njihova međuovisnost. Potrebno je spojiti ove dvije teorije ili ih barem približiti jedna drugoj te tako razviti bogatiju, bifokalnu teoriju pravde.

Iako su preraspodjela i priznavanje usko povezani, oni imaju drugačiji narav i logiku. Preraspodjela pojačava priznavanje, no to nije jedini razlog zbog kojeg je treba cijeniti, jer su ravnopravnost koju stvara, te drugi učinci koji iz nje proizlaze poželjni i na drugim poljima. S druge strane, priznavanje legitimnih identiteta širi osjećaj solidarnosti unutar društva. Također potiče preraspodjelu, ali ona također potiče slobodu i raznolikost.

34. Integracija – pomocu integracije kao alternativnog modela, useljenike bi trebalo ohrabriti da postanu sastavni deo drustva, da imaju ista prava, mogucnosti i duznosti kao ostali, da postuju njegove institucije i vrednosti, i da pokazu temeljnu lojalnost.

Integracija, pred istodobnim izazovom segregacije i odbacivanja, dvosmeran je proces, koji zahteva medjusobno prilagodjavanje kako useljenika tako i sireg drustva.

Drustvo se artikulira na vise razina: politickoj, gospodarskoj, socijalnoj, moralnoj i kulturnoj.

Useljenici ce se integrirati na nekim od ovih razina a na nekima nece, i to ce integracionisti shvatiti kao znak odvojenosti, odbijanja integracije i razvijat ce sve vrste politika kako bi obeshrabrili ovakvo ponasanje, mada neki integracionisti nemaju ovako ekstremne stavove o integraciji.

Moramo se cuvati primene razlicitih standarda integracije na razlicite rasne i etnicke skupine, ne samo zato sto je to nepravedno i rasisticki, vec zato sto to izaziva ogorcenost menju inferioriziranim skupinama pa sprecava njihovu integraciju.

35. Moralni ugovor – Zajednicka pripadnost oznacava sirok osecaj medju gradjanima da pripadaju istoj zajednici, dele zajednicke interese, povezani su zajednickim sustavom prava i duznosti, da im dobrobit medjusobno ovisi pa zele ziveti zajedno u miru.

Poticanje zajednicke pripadnosti je nas opsti cilj, a sve ostalo proizilazi iz nje.

Zajednicka pripadnost je dvosmerni proces. Useljenici ne mogu pripadati drustvu ako im ono nije spremno pruziti dobrodoslicu. S druge strane, ne moze ih prihvatiti ako mu oni ne zele pripadati, sa svim sto to donosi sa sobom, zato zajednicka pripadnost zahteva sirok konsenzus oko toga sta se ocekuje od svake strane.

Duznosti useljenika ne proizilaze samo iz njihovog vlastitog pristanka, kako je to tvrdio John Locke, vec iz opsteg postovanja naspram onih medju kojima su se odlucili naseliti kao i nasparm njihovog nacina zivota.

Useljenici bi trebali ceniti integritet i dobrobit drustva, postovati strukturu autoriteta i zakona i ispunjavati svoje gradjanske duznosti, kao i uciti jezik i postovati tradiciju i povest drustva i tako ce ih vremenom uciniti delom svog socijalnog a mozda cak i osobnog identiteta, posebno ako uvide smisao u njima.

37. Tri oblika napetosti - napetnost između političko – državnog identiteta i komunitarističkog identiteta može se riješiti u smislu asimilacije, koezsistencije ili integracije.

38. Razlika između asimilacije i integracije - razlika je u tome što asimilacija zagovara „preobraćivanje“ useljenika jer njeni popbornici smatrajau da se društvo ne može održati na okupu ako njegovi članovi ne dijele neka zajednička vjerovanja i vrijednosti, dok integracija smatra useljenike treba ohrabriti pa postanu sastavni dio društva bez ikakvih mienjanja te zahtjeva međusobno prilagođavanje i useljenika i šireg društva.