platon - parmenid (1).doc

8/11/2019 PLATON - PARMENID (1).doc

http://slidepdf.com/reader/full/platon-parmenid-1doc 1/11

PLATON: PARMENID

Djelo u kome je Platon najkarakterističnije izložio antičku dijalektičku vještinu. U Parmenidusu stvarno suočene Platonove misli sa Parmenidovim. želio da pokaže kolikovrijede elementi koje je on iz Parmenidove filozofije unio u vlastitu. U Parmenidu,dakle,

imamo zrelog Platona ne ranog što se utvrdilo klasifikacijom njegovih tekstova premastilu. Smatra se da se u ovom dijalogu Platon daje samokritiku svojoj filozofiji ideja.Puštajui Sokrata da u raspravi sa Parmenidom i !enonom razotkrije najvee teškoe skojima se ono suočava, da "i pokazao kako te teškoe u samoj suštini proizlaze iz samogmišljenja, ili "olje rečeno iz neiscrpne gipkosti, pokretljivosti pojmova. #eškoe se javljaju čim se učini prvi napor da se na$e točan odgovor na pitanje da li postojeodgovarajue ideje za svaku pojedinu stvar. % upravo to pitanje, kao što se zna još od&ristotela, ima oso"iti značaj za Platonovo učenje ' idejama. (ajprije Sokrat izlažegledište da postoje apsolutne ideje za pravično, lijepo i do"ro, kao i ,,za sve što je ovevrste), ali on ne zna da odgovori da li postoji tako$er *jedna ideja čovjekaizvan nas i izvan svih ljudi koji su ono što i mi), dok mogunost postojanja ideja ,,o

predmetima koji mogu izgledati smiješni, kao što su dlaka, "lato, nečistoa ili 'svakom drugom predmetu "ez ikakvog značaja i "ez ikakve vrijednosti) od"acuje sasvimodlučno, ističui da "i "ilo *odve čudno vjerovati da postoji neka njihova ideja).Sokrat "ježi čak i od same pomisli ' takvim. *smiješnim) idejama da ne "i potonuo u*"ezdano "r"ljanje) a svoje +to jest Platonovo gledište o"jašnjava riječima da *postojeizvjesne ideje) i da *druge stvari do"ivaju imena time što učestvuju u tim idejama, takoda one što učestvuju u sličnosti postaju slične, one što učestvuju u veličini postajuvelike, a one što učestvuju u do"roti i pravičnosti - do"re i pravične.) Sada Parmenid pokazuje kakve teškoe nastupaju ako "i se usvojilo takvo gledište. Prije svega, ako idejerealno postoje, kako u njima učestvuju pojedine stvari - u cijeloj ideji, ili samo u jednom njenom djelu &ko jedna stvar učestvuje u cijeloj ideji, onda /e ona istovremeno

prisutna na mnogim mjestima, a ne samo jednom što je nemogue, a ako pak učestvuje udijelovima ideje, to "i značilo da je ideja djeljiva, te "i tako stvar koja učestvuje umalenom "ila manja nego što je apsolutno maleno, a to je tako$er nemogue i "esmisleno, &litime se teškoe ne iscrpljuju. &ko pojedine stvari učestvuju u jednoj ideji, na primjer uideji veličine, onda izgleda kao da u svima njima postoji neka specifična forma *koja je jedna i identična) i koja je *jedinstvo 0elikog). #ako se ustvari pored veličine kao takve+to jest ideje veličine i pored pojedinih predmeta koji u njoj učestvuju, javlja još jednaideja veličine, koja o"uhvata i pojedine dijelove i prvo"itnu ideju. !atim dolazi još jednaideja koja povezuje dijelove i dvije ideje, pa. još jedna, i tako "ez kraja. Dakle, osnovnaideja, umjesto da ostaje jedna, postaje niz ideja. 1ad Sokrat zatim predlaže da "i svaka odtih ideja mogla "iti samo misao koja ,,ne "i mogla da se stvori ni na kojem drugommjestu nego u dušama), pa "i tako sačuvala jedinstvo i ne "i "ilo spomenutih teškoa,Parmenid se odlučno protivi navodei da misao uvijek mora "iti misao nečega. 2ledišteda jedan predmet može "iti sličan nekoj ideji, ili ideja nekom predmetu, od"acuje setako$er odlučno, jer "i se *uvijek pored ove ideje pojavljivala i druga ideja, ako je onadruga opet slična nekom predmetu, pojavljivala "i se još jedna i nikad ne "i prestalo to pojavljivanje nove ideje...) najvei pro"lem je pošto naše saznanje nije apsolutno, njemu



ostaju nedostupne ideje ako se zastupa mišljenje da one realno postoje3 a ako se misli da "og raspolaže savršenstvom saznanja javlja se prigovor da *nikad gospodstvo onih gorenee vladati nama, niti e njihovom saznanju "iti moguno da upozna "ilo nas, "ilo štood nas. Parmenid je zaključio da onaj ko nee da postavi za svaku realnost odre$enu ideju - *nee imati kuda da upravi svoju misao), a ,,na taj način "ila "i potpuno uništena

dijalektička sposobnost (koja je bitna za Platonovu filozofiju). tri hipoteze nisu senametale samo Parmenidu, ve cijeloj staroj filozofiji, uključujui i indijsku filozofiju.4edna je hipoteza "ila da "ie postoji, a da ne"ia nema, i da se ' njemu ništa ne možeznati. Druga je hipoteza "ila suprotna ovoj5 "ia nema, a sve je ne"ie. #rea je hipoteza "ila da i "ie i ne"ie postoje i da su me$uso"no zavisne. Parmenid i 6lejci su smatrali da je samo prva hipoteza točna. 7udui da je Parmenid od"acio ideju ne "ia 7ilo jeneophodno nai logički izraz za gledišta koja svako kretanje smatra o"ičnim prividom i po kojima "ie mora da je jedno, vječito i nepromjenljivo. Pamenidova i !enonovavještina, dijalektika, zasnivala se na gledištu da je mišljenje potpuno suprotno čulima i dase prava istina može otkriti samo pojmovima, "ez oslanjanja na iskustvo. Dio dijaloga je posveen vjež"anju dijalektike. #o rade tako da postave hipotezu i njenu negaciju i

razlazu o"a slučaja da otkre koji je istinit +"ie8ne "ie, kretanje8mirovanje, postajanje8nestajanje. Pošto je ovako postavio program *vjež"anja), Platonodmah postavlja jednu za drugom hipoteze i ostavlja Parmenida da sa najmla$imučesnikom diskusije, &ristotelom, raspravlja ' svakoj od hipoteza, izvodeinajraznovrsnije zaključke. Prvi pro"lem razmatranja je jedno, vječito inepromjenljivo "ie5 postoji li ono ili ne postoji. jedno postoji, ali ako tre"a da "ude jedno, ne može ni da "ude cijelina, ni da ima dijelove3 nije ni pravo ni okruglo, ve je "ezo"lika3 nije ni u samom se"i, ni u drugom - nije u prostoru uope3 nije ni u miru ni ukretanju3 nije ni identično, ni različito3 nije ni slično, ni neslično3 nije ni jednako, ninejednako3 nije ni u vremenu3 izmiče "iu i saznanju, ne pripada mu nikakvo ime, nidefinicija, nikakvo saznanje, ni opažanje ni mišljenje3 ukratko, - zaključak je jedne vrsteda *nema nijednog "ia koje "i ga čulima opažalo). Dakle, "ie ne postoji. (o neusvajaju ga ka istinitog. Prmenid odgovara &ristotelu da ' "iu može imati ,,i saznanje imišljenje, i opažanje, jer i mi sad sve te aktivnosti uzimamo u o"zir u odnosu na njih.Dakle čim smo nekako definirali "ie ono jest. 9sta stvar vrijed i za ne "ie. !aključak jeda "ie i ne"ie o"oje jesu. metoda s kojom se Platon služio u Parmenidu prikazivala seuglavnom kao humoristička parodija elejske dijalektike i to kroz usta samog njenogtvorca Parmenida. (ije se uzimala u o"zir čak ni činjenica da je Platon toliko cenioParmenida.najviše je :egel pohvalio ovaj dijalog i rekao da se u njemu nalazi polovinanjegove logike. Po :egelovim shvaanjima dijalektika koju je Platon izložio u ovomdijalogu "ori se uglavnom protiv dvaju stvari protiv *ope dijalektike) u o"ičnom smislu,koja se još naziva i - lažnom dijalektikom, i protiv Parmenidovog elejskog učenja ' "iu, to jest, protiv Parmenidovog osnovnog filozofskog stava da "ie apsolutno postoji ida ne"ia nema i da se ne može zamisliti, iz koga su sofisti često izvodili zaključak daonda +ako se ne"ie uopšte ne može ni zamisliti nisu uope mogue ni lažne predstave,to jest da nema uope neistine. :egel, me$utim, nije za"oravio da istakne i sla"estrane Platonove koje je video naročito u tome što Platon .,nije dovoljno jasno o"radiorazliku izme$u lažne dijalektike i čistog dijalektičkog saznanja kod po"ijanja sofista.Dijalektika kod Platona nema strogo logički karakter. Platon je &ristotelu pripremio putda ostvari svoju logiku. Pošto nije mogao nai logička o"jašnjenja pri"jegao njihovom



ontološkom rešenju, ontologizaciji opih pojmova, ideja - pripisavši idejama svojstvakoja je Parmenid pripisao svom jednom, apsolutnom, vječnom i nepromjenljivom "iu. %to je upravo njegovom učenju ' idejama i cijeloj njegovoj filozofiji, pa i njegovojdijalektici, dalo o"ilježja jednostranosti i ograničenosti što je ve &ristotel usvojoj Metafizici tako principijelno i oštroumno razotkrio i kritizirao da njegovoj kritici, u

osnovi, ni danas nema što dodati. Platonovo učenje o idejama je proturječno S jednestrane, pokazuje se da je u samoj prirodi ljudskog mišljenja da su ideje pokretljive igipke. da u istinitom uvijek ima neistinitog, a u neistinitom - istinitog, 1ako izmiritio"jektivni. ontološki idealizam i dijalektiku 9z tog proturječja Platon nije mogao da na$eizlaz. ;vim dijalogom je pokazao da je svjestan teškoa ,ali je smatrao da su neiz"ježne.smatrao da "avljenje dijalektikom ne tre"a uope dozvoliti prije navršene tridesete godineživota. 1od njega se, ustvari, filozofsko o"razovanje izjednačilo s političkim, a filozofskazrelost sa sposo"nošu upravljanja državom. 9 u tom smislu je *vjež"anje u dijalektici)kod njega ne samo vrhunac ve i krajnji cilj o"razovanja.

P&<=6(9D 9>9 D94&>;2 ? 9D64&=&

>ica u dijalogu5 Kefal, Adeimant, Antifon, laukon, Pitidor, !okrat, "enon, Parmenid, Aristotel

Kefal. ;dmah posle našeg dolaska u &tinu, - a došli smo iz 1lazomene - mi na&gori+trg sretosmo &deimanta i 2laukona. često sam slušao od Pitodora o razgovorimakoje su nekad vodili Sokrat, !enon i Parmenid. Antifon pričadijalog izmeđuSokrata,Parmenida i Zenona.

@ !enon +u o"rani Parmenida tvrdi5 ako postoji mnot!o +mnogo stvari, te stvari morajuu isto vrijeme "iti i slične i neslične. & to je nemogue. Dakle, ne postoji mno#tvo. #o jeisto, tvrdi Sokrat, kao i tvrdnja da isključivo postoji jedno. Po"toji jedno i ne po"toji

mnot!o, tvrde zajedno Parmenid i !enon prema Sokratu . Sokrat optužuje zenona da jeizokrenuo Parmenidovu tezu sve je jedno i napisao je kao da je nova. !enon se "ran da jemlad napisao tekst radi želje z raspravljanjem ,a ne da ukrade nečije ideje.@ !enon odgovara da nije isto što su on i Parmenid rekli, jer ova njegova tvrdnja je o"ranaParmenida od onih koji napadaju njegovo AA4ednoAA5 ako protivnici $ednog pokazuju

proturječja koja iz Jednog slijede, "enon pokazuje jo# ve%a proturječja koja slijede izmnoštva. Dalje sokrat kaže da ako postoji slično onda netko učestvuje u sličnom istovrijedi i za ne slično,a postoje on koji učestvuju u o"jema pa su i slični i neslični. 1aže danije ništa čudno da netko za njega kaže da je jedno ,a opet učestvuje u množini jer kažeda ima svoju lijevu i desnu stranu tijela i ako netko kaže da je Sokrat jedno rei e da je jedan čovjek od sedmorice. time hoe pokazati distinkciju izme$u mnogo i jedno idokazati time da nisu isto.@ Sokrat kaže5 kao #to je nemogu%e da stvar bude u istom pogledu i slična i neslična +tuse, nota "ene, korijeni to"ože &ristotelovo načelo neproturječja , ali nije nemogu%e da

ona ima istovremeno sličnost u jednom i različitost u drugom pogledu, isto tako nije

nemogu%e da sve stvari budu jedno po tome #to imaju udjela u jednom i da istovremenobudu mnoge, iako bi bilo nemogu%e da u istom pogledu neka stvar bude i jedno i mnogo

+AAda samo mnogo "ude jednoAA B to je nemogue. Neto mo#e $iti i jedno i mnogo, ali

nikad ne mo#e !rijediti %%jedno & mnogo%%



@ no, same ideje se ne mogu ni miješati ni razdvajati +u jedno i mnogo, kaže Sokrat.;čito želi rei da su ideje 'ideje "lično"ti i različito"ti, mnogoga i jednoga...( mnoge ida "e ne mogu %%izmijeati% u jedno. 1ako e taj pro"lem riješiti !enon Sokrat kaže da "i volio čuti iste dokaze ,ali za ideje spomenutih pojmova. Dakle želi da s vidljivih predmeta razgovor pre$e na razumske pojmove.

@ Sokrat odvaja ideju sličnosti, jednoga, mnogoga +... od pojedine sličnosti, jedne stvariili mnoštva. (a isti način odvaja i ideju lijepog, do"rog i pravednog od pojedinačnihlijepih, do"rih i pravednih postupaka. Parmenid ga je upitao da li ti sam vršiš izdvajanje 'kome govoriš, pa stavljaš odvojeno Cono što nazivaš/ ideje kao takve, a odvojeno opet predmete koji učestvuju u tim idejama=e$utim, kad ga Parmenid pita za čovjeka, vatru i vodu, Sokrat smatra da vjerojatno postoji li ideja tih stvari. U ideju "eznačajnih stvari +"lato, prašina... ne želi je pakosporiti jer smatra da razgovor o "eznačajnom je samo "r"ljanje ,a to ne želi radit.Parmenid u kaže da je to zato jer je mlad i "rine ga tu$e mišljenje i još nije ušaofilozofiju kako tre"a. Sokrat se složio s Parmenidovom metaforom o jednom kao platnukoji pokriva mnoštvo jedara , on je i dalje cijel i sam za se"e ,a mnoštvo učestvuje u

njemu. dakle, Sokrat vjeruje u ideje, a stvari do"ivaju imena po tome što imaju udjela uidejama +ako nešto ima udjela u ideji do"ra, zovemo to do"rim, npr. Stvar može imatiudjela ili u cijeloj ideji, ili u dijelu ideje, kaže Parmenid. Sada pita je li platno cijelo preko jednog ili samo njegov dio preko jednog. ijela ideja ne može "iti u predmetu, jer imamnogo predmeta i ideja "i izgu"ila svoju cijelost.&li, odgovara Sokrat, nije tako5 cijela ideja može biti prisutna na više mjesta u više

predmeta! , kao #to i dan mo&e biti prisutan na vi#e mjesta, a ipak dan ostaje jedan jedinstven. Parmenid kaže da ideje kao takve imaju dijelove a predmeti koji učestvuju uidejama učestvuju samo u jednom njihovom djelu3 tako se ideja ne "i više nalazila cijelau svakom predmetu, nego "i samo jedan njen dio "io u svakom predmetuE (o Parmenid pronalazi novu metaforu +platno koje se mora provui preko mnogo jedara B ono ne može ostati jedno i utvr$uje da ideje imaju dijelove, i predmeti sudjeluju samo

u dijelu ideje te nije cijela ideja u predmetu" nego samo dio ideje. Dakle, ne postoji idejakoja "i očuvala svoje jedinstvo, nego se nužno dijeli. & ako se dijeli ideja velikog, ondasu njeni predmeti manji +isto vrijedi i za ideju jednakosti, dijelovi su nejednaki. Prematome, "t!ari ne mogu "udjelo!ati ni u dijelu ideje, ni u cijeloj ideji +netočno. =ogu ucijeloj, a mogu i djelomično, ako uzmemo u o"zir apstrakciju. &li apstrakciju Platonzanemaruje s o"zirom da ne priznaje da su ideje u našem duhu, dočim ono prvo, da "icijela ideja mogla "iti u stvari, od"acuje na temelju metafore +a Sokratova je "ila "oljaE@ Parmenid po$ija i ideju kao jedin"t!o5 jer, ako je ideja jedinstvo svih predmeta, npr.ideja velikog jedinstvo svih velikih predmeta, tad tre"a postojati jedna nova ideja koja eo"uhvaati ovo veliko od ideje i ono od predmeta3 a ako je tako, tre"a postojati još jednanova ideja velikog koja e o"uhvaati ovo prethodno, i tako idemo u "eskonačnost5 takodolazimo do mnogo ideja umjesto jedinstva ideje.@ no Sokrat inzistira5 ako je ideja mi"ao, tad ideja postoji samo u du#i, ni na kojem

drugom mjestu, i tako bi ideja #ao misao sa$uvala jedinstvo% (o, odvraa Parmenid, tomora "iti misao nečega #to postoji, i ona vrijedi za jedan niz stvari. 1ako te stvarisudjeluju u ideju5 jesu li stvari sastavljene od misli (e, odgovara Sokrat, i kaže da mu senajsmislenijim čini da su ideje pra"like 'paradigme( %%u !ječno"ti prirode%%, a "t!ari "ukopije 'reproduk)ije( ideja. Na taj način stvari sudjeluju u idejama" a ne odu&imaju



ništa od nji'. (o, odgovara Parmenid, ako je stvar slična ideji, onda oni skupa morajusudjelovati u sličnom. & ideja je ono po čemu su stvar i ideja slični. Prema tome, morala "i "iti neka ideja izme$u stvari i ideje po kojima "i oni "ili slični, i tako unedogled.Prema tome, predmeti ne sudjeluju u idejama na temelju sličnosti, nego moramo tra&iti

drugi način, zaključuje Parmenid. Dakle, !eliki "u pro$lemi " pretpo"takom apsolutne

realnosti ideja* Parmenid kaže da je pro$lem kad "e +oe po"ta!iti " jedne "trane jedna realnost , a " druge "trane njoj odgo!arajua ideja - ako pretpo"ta!imo

transcendentnost ideja, to je !elik pro$lem. Prema Parmenidu, ako su ideje

transcendentne, tad su nedostupne ljudskoj spo&naji ' jer, ako su transcendentne, tad nisuu nama. Ako "u ideje tran")endentne, onda one "toje "amo u odno"u jedne "

drugima, a ne " predmetima i"to tako, ako "u predmeti o!o"trani, onda "toje u

odno"u "amo jedni " drugima, a ne " idejama. deje se odreuju u kontekstu ideja,

predmeti u kontekstu predmeta * a ne odreuju se predmeti prema transcendentnimidejama. Parmenidov primjer5 ako je netko gospodar, tad je on gospodar konkretnog ro"a,a ne ropstva kao ideje3 tako$er, ideja gospodarstva nema nikakvog konkretnog ro"a. @ iz istog razloga ne mo#emo imati "poznaju ideja "t!ari, jer ideje nisu u nama, nego su

transcendentne. =ožemo spoznati samo pojedine predmete, ali ne lijepo, dobro, pravedno itd. kao takvo. 9sto tako kao što mi ne možemo spoznati ideje, ni "og koji "i "ios onu stranu +transcendentan, koji "i imao samo ideje, ne bi mogao spoznati ovostrane predmete +jer ima samo ideje. !"og toga što postoji ta neprelaznost izme$u ideja i predmeta, ljudi "i mogli doi do zaključka da ideje ne po"toje, ili $arem ljudima ni"u

nikako "poznatlji!e. Fudno je misliti da postoji jedna bitnost po kojoj su sve stvari jedne vrste. &li, onaj koji za neku realnost ne $i imao ideju uope ne $i mogao

go!oriti ni mi"liti +AAgu"i dijalektičku sposo"nostAA, kaže Parmenid. Gto sad, i što sad sfilozofijom@ da bi se moglo odrediti #to je ideja (lijepog, dobrog...) treba vje&be u dijalektici.Parmenid je ipak sretan što se Sokrat ne ograničava samo na empirijske predmete, nego ina one koji se dohvaaju razumom, tj. ideje. 1ako uvjež"ati dijalektiku #ako da se pretpostavi i da predmeta ima +te što iz toga proizlazi i da ga nema +te što iz toga proizlazi B još nešto iz čega je &ristotel mogao izvui princip neproturječnosti5 npr. prvo pretpostavimo da postoji sličnost, pa vidimo što iz toga slijedi i za sličnost i za nesličnosti za sve drugo3 zatim pretpostavimo da postoji nesličnost, pa vidimo što iz toga slijedi. Kad se ispitaju ba# svi putevi, pronalazi se istina. Parmenida su zamolili da takvudijalektiku na primjeru. Sad e Parmenid postaviti neku hipotezu i njenu suprotnost, pavidjeti što iz toga slijedi. Polazi od vlastite tvrdnje +sugovornik mu je &ristotel, ali neonaj iz Stagire, ve Sokratov mla$i suvremenikParmenid ga je iza"rao jer je najmla$i ismatra da e davati najiskrenije odgovore i tako$er ga malo podcjenjuje+po meni ,kažeda e se moi odmoriti kada &ristotel govori.@ &ristotel polazi od prve svoje pretpostavke5 /edno po"toji. &ko postoji, $edno ne može "iti mnogo. Stoga nije ni dio ni cjelina( dijelove nema, jer je dio dio neke cjeline, a nije

cijelo, jer cijelo ima dijelove pa bi tad $edno bilo mnogo. U o"a slučaja, i kad imadijelove i kad je cijelo, jedno bi bilo mnogo. Dakle, /edno nije ni dio ni )jelina.@ ako 4edno nema dijelove, tad nema ni početak ni sredinu ni kraj, jer to su dijelovi.Dakle, $edno je bezgranično. ;no nema ni o"lik, jer svaki o"lik +okruglo ili ravno jetakav da pokazuje odnos ru"a prema sredini B ali kako jedno nema dijelove, jer nema niru" ni sredinu, $edno nema ni oblik, nije ni ravno ni okruglo. #o tako$er povlači i da se



/edno ne nalazi nigdje, jer nije ni u drugom, ni u sebi B kad "i "ilo u drugom, "ilo "iAAkružnoAA obu+va%eno time +ne nužnoE =oglo "i "iti i pravokutno o"uhvaeno, pa "i sedodirivalo na periferiji. &li kako nema periferne dijelove, ne može se ni dodirivati. 4ednonije ni u se"i, jer "i tad "ilo o"uhvaeno samim so"om3 a kako je jedno ono štoo"uhvaa, a drugo ono što je o"uhvaeno, to su ve dvije stvari, a 4edno ne može "iti dva

+sofisterija@ može li se 4edno kretati 4edina dva kretanja su premje#tanje i mijenjanje. &ko se 4ednomijenja, onda više nije to jedno. & ne može se ni premje#tati, jer ako se premješta, tad jedijelom ve na iduem mjestu, a dijelom još na polaznom mjestu B a kako 4edno nemadijelove, to je nemogue. Dakle, 4edno je nepokretno. &li isto tako, $edno ne mo&e biti na

mjestu, jer ne mo&e biti u ne$emu (da bi bilo na mjestu, mora biti u nečemu) * dakle,

$edno se nu&no stalno kre%e. !nači, /edno "e niti kree, niti miruje. Dalje, 4edno nemože "iti ni identično +ni se"i ni drugom ni različito +ni se"i ni drugom, ponovo B zaštone može "iti identično drugom ni različito od se"e, to je jasno3 ali ne može ni "iti različitood drugog, jer 4ednom ne pripada karakteristika da "ude različito3 a ni identično samomse"i, jer ono to je identično sa so"om ne čini jedno sa so"om. (a sličan sofistički način

zaključuje se da 4edno nije ni slično ni različito, ni jednako ni nejednako +ukratko, Platonhoe Parmenida prikazati kao čistog sofista. 4edno ne može "iti ni starije ni mla$e ni jednako staro, jer to znači sudjelovati u sličnosti i različitosti u vremenu, a jedno uop%enema sličnost ni različitost . & ne može ni biti u vremenu, jer to znači postajati stariji odse"e5 dakle, $edno uop%e ne mo&e biti u vremenu. (o, ako /edno nije u vremenu, onda

ono niti jest , niti je bilo, niti )e biti - /edno ne "udjeluje ni u po"tojanju* /edno nije*

Prema tome, /edno "e ne mo#e ni "poznati, " o$zirom da nije.

0 1. pretpo"ta!ka 0 no, Parmenid e sad krenuti ponovo od stare hipoteze5 pretpostavit %e

da $edno postoji i vidjeti što iz toga proizlazi. Dakle, ako $edno postoji, može se rei i da $edno sudjeluje u bi%u. (o, to ne znači AA4edno je 4ednoAA, jer nije isto 4edno i postojanje.9z toga da $edno postoji slijedi da Jedno ima dijelove, jer $edno i postojanje su njegovidijelovi. !nači, /edno koje po"toji je cjelina koja ima "!oje dijelove. & kako nijemogue da AA4edno postojiAA "ude "ez AA4ednoAA i "ez AApostojiAA, onda tu dio AA4ednoAA uvijekima dio AApostojiAA i o"rnuto, a to su ve H dijela. (o i kod njih su dijelovi nerazdvojni, pa je to ve I dijelova, i tako unedogled +JK, LM, KH.... & kako su ta dva dijela nerazdvojenau 4ednom, $edno je uvijek dva, i nije /edno, a i s o"zirom da se to "eskonačno umnaža,dakle Jedno je bes#ona$no mnoštvo.@ možemo pretpostaviti $edno naprosto kao jedno, čak i ako postoji, ali u mi#ljenju

vidimo da je to $edno samo jedno, bez postojanja +uzimamo jedno kao jedno, a ne kaodva zato što je ono ujedno i postojanje, iako jedno postoji B to je razumno. (o, ve dalje je sve za"rljao5 gleda da imamo jedno, postojanje i različito, i onda kaže da imamo par+postojanje i različito, i da je to jedno, a kad se tome pridoda jedno, onda to čini tri. 9 saddalje počinje "rojalica5 M puta M, L puta L, M puta L... ukratko, Platon8Parmenid nas sve+koji ovo oz"iljno shvaamo čini majmunima. Dakle, iz jednog nu&no slijedi broj, a iz

broja slijedi mno#tvo. 9z jednog slijedi "roj, a "roj sudjeluje u postojanju. #o e rei da je/edno "!ugdje u po"tojanju, koje je mnogo"truko, i pri"utno je u "!emu. (o, ako je jedno u svakom dijelu, i istovremeno je cjelina jedna. #ako je to $edno kao cjelina

ustvari mnogo, AAbes#ona$na množinaAA. 4ednoga je nebrojeno mnogo, a svaki dio od tog

mnogo je jedan. !nači, jedno ne može cijelo "iti na mnogo mjesta istovremeno, negomora biti podijeljeno.



@ jedno kao cjelina i dijelovi je ograničeno, a granica ima krajeve. Dakle jedno ima i početak, kraj i sredinu, te e stoga jedno imati i oblik . & jedno je i samo u sebi i u

drugom, jer dijelovi su nužno u cjelini, a cjelina je z"roj svojih dijelova +pa je jedno usamome se"i, jer jedno kao dijelovi je sadržano u jednom kao cjelini. & ta cjelina nemože "iti u svojim dijelovima +nego o"rnuto, dijelovi su u cjelini, pa je cjelina jednog ili

u ničemu ili u nečem drugom B u ničem ne može "iti, pa je u nečem. /edno je dakle i usebi i u ne$em drugom. (adalje, $edno i miruje i kre%e se5 miruje, nužno, zato što jesamo u se"i +pa je uvijek na istom mjestu3 a kree se nužno zato što je i u nečemdrugom, što e rei da nije stalno na istom mjestu@ /edne je identično i različito, i "e$i "amome i drugome5 sebi je identično jer je 4ednoisto što i 4edno3 sebi je različito jer je istovremeno i u se"i i u nečemu drugome3 različito

je od drugi+ stvari zato što je 4edno jedno, a ostalo nije3 identično je drugim stvarima zato što je sve identično sa samim so"om B a kako se u identičnom ne može nalazitirazličito, onda je sve identično sa svim drugim, pa tako i 4edno +zaključak5 sve je

identično, ni#ta nije različito@ /edno je "lično i ne"lično drugim "t!arima5 slično je po tome #to se Jedno ra&li#uje

od drugoga #oli#o i drugo od Jednoga" ni više ni manje * &ato je sli$no +kružnodokazivanje vrlo zanimljiv dokaz, tre"alo je to smišljati. L i H su slični, jer se L razlikujeod H koliko i H od L. (a taj način, sve je slično, jer se uvijek može izokrenuti. Upravotime što je 4edno različito od drugoga i drugo je, na isti način, različito od 4ednog Bupravo time su slični. & time što je slično suprotno nesličnom, a na temelju razlike sezaključilo na sličnost izme$u 4ednog i ostalog, tako e se i na temelju identiteta zaključitina nesličnost izme$u 4ednog i ostalog +jer identično je suprotno različitom, pa akorazličito daje sličnost, identično mora davati nesličnost . /edno je "lično i ne"lično

drugim "t!arima, zato to je identično i različito od nji+ B jasno je da je sve ovosofistika, s ciljem da se dokaže da iz Parmenida može slijediti bilo #to. ;čito, Platon želicijelim ovim dijalogom nipodaštnuti Parmenida.@ na temelju sličnih izvoda Parmenid dokazuje slušateljstvu da 4edno i dodiruje i nedodiruje i se"e i sve drugo. (adalje, 4edno je i jednako i nejednako drugim stvarima, jer je i vee i manje od njih, i nije ni vee ni manje. 1ako 4edno postoji, ono postoji uvremenu. 1ako ono teče skupa s vremenom, 4edno postaje starije od sebe3 ono +dokazujePlaton nekim putem +ali ne da mi se navoditi kojim postaje i mlae od sebe. (o kako4edno postoji jednako dugo koliko postoji, ono nije ni starije ni mla$e.@ $edno je različito od svega ostalog, koje je mnogo. & kako manji "rojevi nastaju ranijenego vei, 4edno je nastalo prje nego mnogo +Platon, jasno je, namjerno "rka brojeve kojisu na#a apstrakcija sa samim stvarima. Dakle, 4edno je starije nego druge stvari. S drugestrane, 4edno je jedno tek kao cijelo, a za to tre"a da se spoje dijelovi koji su mnogi, i tek potom može nastati 4edno. Dakle, 4edno je mla$e nego druge stvari. (o, kako je i prvidio jedno, tako 4edno nastaje kad nastaje prvi dio koji je 4edno B 4edno je jednako starokao i ono samo.@ nadalje, 4edno nikad ne postaje +ne AA postojiAAE starije ni mla$e od drugih stvari, jer jeuvijek jednaka razlika u starosti. =e$utim, ako je 4edno nastalo prije drugih stvari, ondae, kad pro$e odre$eno vrijeme, druge stvari postajati sve starije u odnosu na 4edno+razlika5 ono gore je apsolutna starost, ovo ovdje je relativna starost3 kao da kaže da čeJI@godišnjak za H godine postati mla$i u odnosu na JH@godišnjaka, a JH@godišnjak starijiu odnosu na JI@godišnjaka, jer sad je omjer starosti JI5JH, a onda e "iti MM5JI, dakle JH@



godišnjak se po starosti relativno pri"ližio JH@godišnjaku. 0rlo jeftin trik. -pet argument

temeljen na konvencijama, a ne na samim stvarima B tako e ono mla$e uvijek postajatistarije nego starije, a starije e uvijek postajati mla$e nego mla$e, ali nikad nee doi dotoga da se izjednače po starosti. Mo&e se postajati starijim i mlaim, ali nikada i postati . (a koncu dolazi do zaključka da 4edno niti postaje niti jest starije ili mla$e od drugoga, i

postaje i jest i starije i mla$e od drugoga.@ 4edno, očito, postoji u vremenu. 4edno stoga i jest , i bilo je, i bit %e, i postaje i postat %e.;no tako$er, očito, nešto ima, imalo je i imat %e. Dakle, z"og svega toga što možemozaključiti o 4ednom, mo#emo imati spo&naju" mišljenje i opažanje o /ednom.@ L. pretpostavka5 ako 4edno jest jedno, onda sudjeluje u bi%u, a ako 4edno nije jedno,onda ne sudjeluje u bi%u +krivo5 ono #to jest nužno sudjeluje u "iu8postojanju. Drugastvar je što, ako nije jedno, ne sudjeluje u bi%u #ao jedno. Dok sudjeluje u "iu, ne možene sudjelovati, i o"rnuto B dakle, AAdrugo je vrijeme u kojem $edno sudjeluje u bi%u, adrugo u kojem ne sudjelujeAA, i AAna taj način može sudjelovati i ne sudjelovati u istoj "itnostiAA B ono vrijeme kad sudjeluje u bi%u je nastajanje, a vrijeme kad ne sudjeluje jenestajanje. Prema tome, $edno nastaje i nestaje. Kad nastaje kao $edno, nestaje kao

mnogo * kad nastaje kao mnogo, nestaje kao $edno.@ prelazak iz mirnog u kretanje i iz kretanja u mirno, to "e mo#e "amo i&van

vremena, jer ne postoji to vrijeme u #ojem je nešto i mirno i u #retanju. Promjena"tanja "e ne mo#e dogoditi ni kad neto miruje ni kad "e neto kree. 4edino u čemuse doga$a promjena stanja je AAtrenutnoAA +točka u kojoj se mijenja mirovanje u kretanje io"rnuto B ta točka nije u vremenu. (a temelju toga, svaka promjena se doga$a utrenutku, a ne u vremenu5 i mnogo u jedno, i postajanje u nestajanje +jer ne postojitrenutak u kojem je nešto istovremeno i jedno i mnogo, i postojanje i nestajanje

@ H. pretpostavka5 ako $edno postoji, #to su druge stvari #e druge stvari su nešto drugonego 4edno, ali AAnisu li#ene $ednoga, nego u njemu sudjeluju na neki načinAA. Druge stvarinisu jedno, jer savršeno jedno nema dijelove. Dijelovi nisu dijelovi mno&ine, nego cjeline

+jer kad "i dio "io dio svi+ članova cjeline, pojašnjava Platonov tumač <o"in, on "i "io idio samog se"e +lako rješiv sofizam5 nije dio svakog dijela cjeline, nego dio cjeline kaodio, a ne kao dio dijelova. (o on ni ostalim dijelovima nije ništa, jer nije njihov član5znači, dio nije dio ni mno#ine ni )jeline, nego je dio dio "t!arno"ti, %%idealne i jedne%%.#a jedna stvarnost ima dijelove koji su pak sami cjelina, i koji i sami imaju dijelove. Sviti dijelovi sudjeluju u 4ednom. ;ni su različiti od 4ednog, inače ne "i mogli u njemusudjelovati, i oni su mnogo.@ "t!ari koje sudjeluju u 4ednom +i kao cijelom i kao dijelu su vi#e od jednog , i stoga ihima bes#rajno mnogo +kao da kaže da ima beskrajno mnogo stvari zato #to su oneumno&ak /a i 0/a, zato #to postoje ne samo dijelovi nego i dijelovi dijelova . Svaki dio odmno&ine, koja nije 4edno, nije jedan, nego koji god dio da zahtvatimo, imamo mno&inu B izato je sve #to mo&emo opaziti beskonačna mno&ina stvari. #i dijelovi imaju meusobnu granicu (s obzirom da su dijelovi cjeline), ali su kao stvari brojem bezgranične. !ato, testvari su i slične i neslične5 slične zato što su sve "ezgranične "rojem i zato što sve imajugranicu3 me$utim, time što su istovremeno i ograničene i "ezgranične su neslične.@ N. pretpostavka5 /edno ap"olutno po"toji, druge "t!ari ni"u dijelo!i /ednog.Parmenid kree s pitanjem5 ako jedno postoji, kako stvari stoje s odnosima drugi+ stvari1 Druge stvari su tad odvojene od Jednog" i Jedno je odvojeno od drugi' stvari B zašto5 zato #to nema ni$eg osim Jednog i drugi' stvari ++u $emu bi se Jedno i druge stvari



&ajedni$#i nala&ili++" /edno i druge "t!ari "u "!e to po"toji. Dakle, $edno i druge stvari

su odvojeni. 4edno nije u drugim stvarima, niti cijelo +jer je od njih odvojeno nitidijelovima +jer savršeno 4edno nema dijelova. Prema tome, /edno i druge "t!ari "u

"a!reno od!ojeni, i AAdruge stvari u sebi nemaju ništa što je jednoAA +posve krivo B ali to pokazuje i sugovornik, koji na ovu Parmenidovu tvrdnju odgovara AA zacijelo neAA.

#ako$er, druge "t!ari ni"u množina, jer da je"u, sva#a od nji' bi" #ao dio cjeline"morala biti jedna. 2ruge "t!ari %%ni"u ni jedno ni mnogo, ni )jelina ni dijelo!i, jer ne

"udjeluju u /ednom ni na koji način%% one nemaju ni $roje!e 'ni"u ni d!a ni tri ni

$ilo koji $roj, jer "!aki $roj "adr#i u "e$i jedan(* S o"zirom na to da druge stvarinemaju nikakve veze s 4ednim, ne mogu biti ni slične ni neslične, jer to za+tijeva barem

dva svojstva, a kako druge stvari u sebi nemaju jedna, ne mogu imati ni dva. Dakle,druge "t!ari uope nemaju nikak!u %%afek)iju%% 'atri$ut( - %%ako /edno po"toji, Jedno je sve%%

@ o!dje Parmenid dolazi - dakle - do zaključka da je Jedno sve, a i"to!remeno da Jedno nije niti jedno 'iz pret+odni+ neki+ zaključaka(

@ K. pretpostavka B sad se mora pretpostaviti +jer sve se mora pretpostaviti, kako je rečeno

na početku da /edno ne po"toji. <ei AA $edno ne postojiAA je potpuna suprotnost tome dakažemo AAne/$edno ne postojiAA. <ei AA $edno ne postojiAA znači označiti $edno, koje je

različito od drugi+ stvvari, kao ne/bi%e. 9pak, iako "e u t!rdnji %%/edno ne po"toji%%/edno označa!a kao ne$ie, neto mo#emo znati o njemu: mi &namo što pod Jednim

mislimo i &namo da je Jedno #oje o&na$avamo #ao nebi)e! ra&li$ito od sveg drugog +ne"ie je različito od svega drugoga, "aš sjajnoE Pa valjda je jasno da je tako. !nači,imamo /edno kao predmet misli +ovo ne kaže Platon, nego komentator lucidnozaključuje, ako i ka#emo da ne po"toji. Dakle, imamo znanje o /ednom, inače ne

bismo znali #to se misli kad se ka&e $edno ne postoji. 9mamo i znanje o različitosti

$ednoga od drugi+ stvari. ; 4ednom imamo dakle "poznaju i različito"t +AApripadaju muspoznaja i različitostAA3 ono nadalje ima i mnoge odnose5 kad se kaže neka izjava onjemu, ono "iva i zamjenica i predikat i su"jekt i o"jekt, na njega se odnose prilozi i prijedlozi3 stoga, /edno "udjeluje u mnogim "t!arima, iako ne po"toji*

@ s o"zirom da je 4edno tako odvojeno od drugih stvari, $edno je neslično drugim

stvarima, to je jasno3 tako$er, s o"zirom da je 4edno jedno, ono ima sličnost sa samim

sobom. #ime što nije slično drugim stvarima, $edno nije jednako drugim stvarima B prema tome, 4edno sadrži nejednakost3 ako sadrži nejednakost, sadrži veliko i maleno +jer to su nejednakosti, a sadrži i ono izme$u njih3 ono izme$u malog i velikog je jednako, istoga $edno sadr&i i jednakost i nejednakost @ tako$er, /edno %%mora na neki način "udjelo!ati i u $iu%%, jer mo&emo zaključiti ne#toistinito o njemu +sve ovo prethodno B a AAako kažemo istinu, kažemo nešto što postojiAA.Dakle, $edno ima vezu i s bi)em i s nebi)em. (a taj način, tako da se sudjeluje u AA"itnosti "ia koje postoji i ne"itnosti "ia koje ne postojiAA, tako ono #to postoji mo&e savr#eno postojati, i sudjeluju%i u nebi%u ono koje ne postoji mo&e savr#eno ne postojati .%%2akle ono to ne po"toji nu#no "udjeluje u $iu, da $i o"t!arilo "!oje ne$ie%% B/edno koje ne postoji , ima i bitnost i nebitnost . Prema tome, 4edno ima i nema to stanje+"itka i ne"itka B a iz tog stanja se izlazi samo promjenom, a promjena je kretanje. 4ednokoje ne postoji mora imati kretanje, jer se mijenja iz ne"ia u "ie. & isto tako, 4edno kojene postoji ne postoji nigdje, pa stoga nema mjesta u kojem se kre%e. Dakle, /edno "e i



kree i miruje* /edno koje ne po"toji "e kree i ne kree, mijenja i ne mijenja. /edno

po"taje i ne"taje 'jer "e mijenja( i ne po"taje niti ne"taje 'jer "e ne mijenja(.

@ O. pretpostavka5 #to proizlazi iz pretpostavke da $edno ne postoji #o znači AAodsustvobitnostiAA, to znači da $edno ni#a#o ne postoji +a ne da na neki način ne postojiE 4edno jene"ie koje ni na koji način nema "itnost. Dakle, nema ni postojanja ni nestajanja +jer i

to dvoje sudjeluje u "itnosti3 ne može ni do"iti ili izgu"iti "itnost, ono naprosto nemabitnost , ne postaje niti nestaje, ne mijenja se niti se kree, nije u mirovanju +jer sve to postoji, a kad "i 4edno u nečem od toga sudjelovalo, značilo "i da sudjeluje u postojanju,u "itnosti. (ema ni ničega po čemu "i mu druge stvari pripadale, nema nikakav odnos prema drugim stvarima3 /edno koje ne po"toji nema uope nikak!e odno"e niti ikak!e

atri$ute '%%nikak!e odred$e%%( - "toga, prema komentatoru Augu"teu 2ie"u 'ne

2iel"u*(, o /ednom "e ne mo#e ni mi"liti

@ I. pretpostavka5 ako $edno ne postoji, #to su (kakve su im afekcije, tj. #to im pripada)druge stvari ;ne su "ez sumnje druge stvari, i one su prema tome različite. &li a#o su

stvari druge" one trebaju imati nešto u odnosu na što su druge * a to nešto ne može biti

Jedno" jer ono ne postoji. St!ari "u druge jedne u odnosu na druge 'razlikuju "e z$og

me,usobne razlike, a ne z$og razlike "pram /ednog(@ druge stvari mogu samo kao množina biti drukčije u odnosu na druge, a ne jedna po

jedna dru#$ija (jer jednoga nema). 2o, stvari u mno&inama ima beskonačno mnogo, jer se uvijek mogu beskonačno dijeliti na jo# manje. Postoje mnoge mno&ine stvari, jedne

(mno&ine) drukčije od drugi+ B znači, i mnogo +mnogo stvari se pojavljuje kao jedno, jer mora nekako biti drukčije od drugi+ mno&ina, ali ipak nije 4edno. &li to da mnoge'mnoge "t!ari( izgledaju kao /edno, to je privid , a ne istina - " o$zirom da /ednog

nema i na temelju toga nema jednog u mnogim "t!arima, stvarima uop)e ne pripada

ni#a#av broj * Dakle, druge "t!ari nemaju odredbe, nego imaju %% privid odredbe%%'komentator 3o$in(. U množini stvari ne postoji jedno, pa stoga ne postoji ni ononajmanje B stoga se uvijek može nai nešto manje, nigdje se ne može nai početak stvari, jer uvijek ima neki početak još manji od tog početka. #o je neodreena masa, bez

$ednoga B ali "t!ara "e pri!id da je ma"a jedinstvo, neko /edno. #aj privid se stvarasla"om umu, no snažan um zna prepoznati da je sve što se $ini #ao Jedno ustvari

bes#ona$no mnoštvo" neodre,ena masa jer Jednog nema" ono ne postoji!. (a taj način,mno&ina stvari je i slična i neslična (kao slika koju se gleda različito3 izdaleka izgledakao jedinstvo i sličnost, ali kad se pribli&imo vidimo razlike i nesličnosti), stoga i

bezgranična i ograničena. Množine stvari! su me,usobno stoga i sli$ne i nesli$ne -

"amo je pri!id da po"toji /edno, u"t!ari je "!e mno#ina

@ . pretpostavka5 tre"a vidjeti #to proizlazi iz toga da ne postoji Jedno" nego postoje

samo druge stvari . Dakle, druge "t!ari ni"u /edno. (o, "t!ari ni"u ni mnogo, jer tamo

gdje je mnogo moralo $i $iti i /edno - " o$zirom da nijedna od stvari nije jedna" ne

postoji ni mnoštvo stvari '"t!ari ni"u nita, ni /edno ni mnogo(. 4ruge stvari ne stojeni u kakvom odnosu s onim čega nema * one ne čine dio $ednoga, jer ono čega nema

($edno) nema ni dijelove . Prema tome, kod drugi+ "t!ari nema ni#a#vog odnosa

prema onome što ne postoji" pa $a# niti mišljenja o tome: ne po"toji ni pri!id onogačega nema. Ne mo#emo imati ni miljenje o /ednome, ali ni o drugim "t!arima 'jer

one "u ili jedno ili mnogo, a i za jedno i za drugo je Jedno kon"tituti!no - a kako

nema /ednog, nema ni drugi+ "t!ari(: %%ako /edno ne po"toji, druge "t!ari ni"u ni u"t!arno"ti ni u miljenju, ni jedno ni mnogo%% - a#o nema Jednoga" ni druge stvari



nemaju ni#a#ve odredbe-atribute-++ae#cije++ . Zaključak Parmenido!: a#o Jedno ne

postoji" ništa ne postoji .0 zaključak iz "!i+ pretpo"ta!ki '"!ega to "e pretpo"ta!ilo da "e dođe do i"tine, kako

je na početku $ilo pred!iđeno(: %%$ilo da /edno po"toji ili da ne po"toji, ono '/edno( i

druge "t!ari, u nji+o!om odno"u i prema "e$i i uzajamnom, na "!e načine je"u "!e i

ni"u nita, i izgledaju "!e i izgledaju nita.%% Odgo!or "ugo!orniko!: %%To je "a!renai"tina.%% 0 ukratko, u o!om dijalogu Platon #eli prikazati Parmenida kao da "e $a!i "amorije$ima, a ne stvarima ali pro$lem je i to ga pobija samo rije$ima, pokazujui daParmenid dolazi do "tra+o!iti+ kontradik)ija. Platon Parmenida #eli prikazati kao

"ofi"ta. A u"t!ari, "am Platon je "ofi"t, jer "am iz!lači, dakle na temelju rije$i,

konktradik)ije iz neki+ Parmenido!i+ "ta!o!a. A Parmenido!i "ta!o!i "u "e odno"ilina stvari.

platon - parmenid (1).doc

Documents