Petri naših dana

32

Sadržaj Uvodna riječ .......................................................................3Petri naših dana .................................................................4 Blagoslovismo tebe i cio narod tvoj ....................................... 4 Teološki traktat o tajnama Isusova života ............................ 7 Velika odgovornost i čast koja se pamti čitav život .............. 10 Slavonci u Madridu ......................................................... 12 Zanimljivosti sa susreta mladih s Papom u Madridu – očima ministranta ......................................................... 13 Od sva se četiri vjetra crkva sabrala sveta ........................... 14 Scribere ausus est (s. Augustinus) ....................................... 16Uskrsna zvona Jagode Truhelke ......................................... 17Simboli su most prema nevidljivom .................................. 20Dopusti Isusu da te dotakne .............................................. 23

Događanja ........................................................................26 Predstavljena izvorna arhivska građa s dušom Donjograđana ..................................................... 26 Uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata - tri stoljeća kipa Gospe Donjogradske ................................ 28Sjećanje na sv. Vinka Paulskoga .......................................... 29 “Crkva mora, poput Stepinca, ustrajati u obrani temeljnih ljudskih prava!“ ...................... 30 U okrilju Duha Svetoga .................................................... 32 Okupljeni oko utjelovljenoga Boga ..................................... 33 Otvoreno i blagoslovljeno novo zdanje Poljoprivrednoga fakulteta na prostoru naše župe ............... 35 Blagoslov novih zgrada Učiteljskog fakulteta ...................... 36

Poetske iskre ....................................................................31 Nikad još jedan Ti ........................................................... 31 Oprosti mi ....................................................................... 37

Duhovnost ......................................................................41 Molitva Majci .................................................................. 41

Djelujemo ........................................................................38 Osobe s invaliditetom nisu stranci, već dio nas .................... 38 Dati onaj najljepši dio sebe ............................................... 38 Ono malo više (II. dio) .................................................... 39 Devetstoti sastanak Prezidija Preslavnoga Imena Marijina ............................................. 40 Ponosno pokazujmo svojim životom katoličanstvo ............... 42 Pjesmom hvalimo Novorođenoga ....................................... 44 Smotra župnih zborova

MAGNIFICATGospe DonjogradskeList Župe Preslavnoga Imena Marijina

ISSN 1847-4837God. III. (2012.), broj 1

IZDAVAČŽupa Preslavnoga Imena MarijinaOsijek, Crkvena 34zupni.ured@imemarijino.hr

Internetska stranicawww.imemarijino.hr

Odgovorni urednikvlč. Ivan Jurić, župnik

Glavni uredniciDubravka SmajićZvonimir Glavaš

Urednik fotografijeDaniel Šafarik

UredništvoŽeljko Šimić, župni vikarJure SmajićDaniel ŠafarikMirena ZakeDamir Hasenay

NaslovnicaIvan GrizbaherDaniel Šafarik

List izlazi jedanput godišnje.

Naklada1500 primjeraka

Grafička priprema i tisakMIT, dizajn studio

TisakIBL, Osijek

Đakovačko-osječke nadbiskupije ........................................ 45 Zbogom Ivka! .................................................................. 46

Cenacolo ..........................................................................47 Deseta obljetnica Cenacola u Šarengradu ........................... 47 Kako sam postao narkomanski svećenik .............................. 49 Izgubljeni sin slika je naših života ..................................... 51 S naših hodočašća .............................................................53 Povijest Drinskih mučenica povijest je poniznih ljudi ......... 53 Gospi Lurdskoj hvala na daru molitve ............................... 54 Bečka adventska čarolija ................................................... 56 Hodočašće u proštenište Predragocjene Krvi Kristove ........... 58 Iz povijesti župe................................................................59 Donjogradska župna crkva i kapelice ................................. 59 Crtice iz naše ranije povijesti ............................................. 61 Dječji kutak......................................................................63 Tražeću u adventu Božić .................................................. 63 Prva pričest ...................................................................... 64 Jeruzalemski vjesnik ......................................................... 66

U poslanici Diogenetu (Br, 5-6: Funk 1, 317-321) stoji zapi-sano o kršćanima ovo:„Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje sta-nuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobni život. Nisu pronašli taj način života nekim do-mišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i bar-barske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu ži-vota, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive u tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svog života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživlja-vaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju sla-vu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji. Da kažem jedno-stavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. Duša se nala-zi u svim dijelovima tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani se šire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva duša stanuje zatvorena u vidljivom tijelu. I kršćane vidiš u svijetu, ali je njihova po-božnost nevidljiva. Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde. Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Duša je zatvorena u tijelu, ali ona drži na okupu cije-lo tijelo. I kršćani se nalaze u svijetu kao u tamnici, ali oni drže na okupu svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnom šatoru. Kr-šćani žive na ovom svijetu kao tuđinci u raspadljivim tjelesima i iščekuju nebesku neraspadljivost. Duša koja se djelomično odriče jela i pića postaje bolja. I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.

Braćo i sestre, poštovani čitatelji našeg župnog lista Magnificat Gospe Donjogradske, puče kršćanski, s ovim mislima svima želim SRETNE I BLAGOSLOVLJENE USKRSNE BLAG-DANE!

Ivan Jurić, župnik

Uvodna riječ

I ovaj put preko novog broja našeg župnog lista Magnificata Gospe Donjogradske, ovaj put posvećenog Svetom Ocu, po-nosan dijelim s vama radost što je pred nama još jedan Uskrs, za koji tvrde da je pobjednički blagdan života.Uskrs izranja iz ozračja muke, patnje, straha i smrti.Krist svojim uskrsnućem pobjeđuje muku, svladava patnju i uklanja strah. Njegova uskrsna poruka glasi „Ne plašite se!“Učenici su u silnom strahu jer se susreću s nepoznatom stvar-nošću koja se nikome još nije dogodila. Zar je moguće da onaj koji je ubijen živi? Zar je moguće da ono što istrune u zemlji može ponovno niknuti? Zar je moguće da zlo može nestati? To su strahovi onih koji su doticali tjelesnog Isusa, koji se sada ponovno pojavljuje među njima, ali ne više raspet. Oni kao da traže raspetoga Isusa. Jednom raspeti ne može više biti razapet, jednom ubijeni ne može više biti ubijen, zato poručuje: „Ne plašite se!“Rijetki su ga vidjeli tjelesnim očima i oni koji su ga vidjeli, kojima se ukazao, govore: „Vidjeli smo Gospodina.“ Drugi to slušaju, čude se, dive i na koncu vjeruju. Upravo iz te i takve vjere rađa se Crkva. Crkva nastaje od istomišljenika koji su po-vjerovali da je Isus živ. Zar mi danas nismo Crkva koja vjeruje da je Isus živ? Zar mi danas u Crkvi „lomeći kruh“ ne vjeruje-mo da je to živi Isus koji se predaje opet i ponovno za spasenje svijeta. Zar se ne događa danas čudo koje nam mora postati fascinantno kada pogledamo mnoštvo svijeta koji se i danas okuplja u našim crkvama. Zar mi svećenici sami možemo iz nedjelje u nedjelju okupljati toliki svijet? Tko okuplja toliko mnoštvo ljudi u našim crkvama, u našoj crkvi? Jedino i samo Isus, koji više nije raspet, nego uskrsli, živi, ali nevidljivi. Mi danas gledamo Nevidljivoga i On nam odnosi strah ako mu dopustimo, tj. ako povjerujemo Njegovu navještaju. On nakon uskrsnuća zapovijeda: „Recite njegovim učenicima i Petru.“ Tko su njegovi učenici danas i tko je Petar danas? Jednostavno je sve to uočiti ako čitamo „znakove vremena“. Nema on drugih učenika osim nas, a Petar naših dana, koji razgovara s Crkvom, upravlja je i vodi, nije nitko drugi nego papa. Kaže Isus nakon uskrsnuća: „Recite Petru“, da, Petar na-ših dana stoji vidljiv u liku pape Benedikta i budno osluškuje Crkvu.„Ide pred vama…“ Prošao je sve ono što je ljudsko i sve ljud-sko se na njemu očitovalo, a to je muka, patnja, strah i smrt. U uskrslom sve to poprima svoj božanski preobražaj i postaje zalog za sve nas. U Isusu Kristu i mi smo suuskrsli, postali adoptivni sinovi, Božja djeca. Odsada je za nas sve onako kako molimo u misi: „Po Krisu i s Kristom i u Kristu“. Muka, pat-nja, strah i smrt i dalje su prisutni među nama, ali ne više u onom obliku u kojem su nekada bili, nego drukčije. Uskrsli Isus odsada ide pred nama, krči nam životni put, a mi ga uvijek susrećemo u zajednici Crkve koja je neprestano okupljena u vjeri u Raspetoga i Uskrsloga, zajedno s Petrom naših dana.

Ne plašite se! Isusa tražite, Raspetoga?Uskrsnu! Recite njegovim učenicima i Petru.

Ide pred vama !Usp. Mk 16,6-7

54

„Zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu Tvojemu ovim našim pismom apostol-skim pa Te s očinskom ljubavlju kao najmilijeg sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete stolice apostolske, majke Tvoje, u kojoj su se i pređi Tvoji iz najbistrijega vrela pojili slat-kim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo Ti skloni apostol-skom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad Tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla pa i od nas, te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljud-skomu spasu zasjedaju i staju na put...“, piše u čuvenoj poslanici pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Brani-miru datiranoj 7. lipnja 879. godine, jednom od najpoznatijih dokumenata hrvatske ranosrednjovjekovne povije-sti. S obzirom na te birane riječi koje Ivan VIII. upućuje hrvatskomu knezu, obavješćujući ga uz to da na dan Uza-šašća Gospodnjega „digosmo ruke uvis i blagoslovismo Tebe i cio narod Tvoj i cijelu zemlju Tvoju“, nije neobično što je taj dokument ne samo poznat nego i Hrvatima omiljen spomenik njihove povijesti, koji svjedoči o baštinjenju duge povezanosti sa Svetom Stolicom i institucijom papinstva. Upravo stoga ne čudi ni da je pri nedavnom posjetu pape Benedikta XVI. Hrvatskoj u lip-nju 2011., kao i u prethodnim obraća-njima i pozivima koji su mu iz Hrvat-ske upućeni, više puta spomenuta baš ta čuvena papinska poruka Branimiru, čija važnost ne opada ni nakon više od jedanaest stoljeća burne prošlosti. To je pismo doista onaj tekst od kojeg se nerijetko polazi i koji se ponovno čita i preispisuje pri svakom spoznavanju hrvatske povijesti i njezine ukloplje-nosti u povijest zapadnog kršćanstva i europske civilizacije; ono je stalan topos koji je, govoreći o tim temama, nemoguće zaobići. Simbolička vrijed-nost koju poslanica Ivana VIII. kao ta-kva ima s obzirom na njezin položaj u ukupnosti hrvatske povjesnice golema je i već instinktivno jasna svima, te se upravo na toj vrijednosti temelji i to često pozivanje na nju u suvremenosti. No nešto je manje poznato i samora-zumljivo drugo značenje te poslanice, vjerojatno daleko dominantnije ista-knuto u trenutku njezina nastajanja.

Manje je pozna to i samorazumljivo da je te 879. godine papinska poslanica Branimiru bila ne samo simbolički čin iskazivanja privr-ženosti, dobrih odnosa i podrške, ni samo poslanica vjerskog poglavara svo-me vjerniku i njegovim podanicima, već i važan diplomatski pa i političko-pravni dokument. Razumijevanje tih činjenica pomalo je otežano iz današ-nje perspektive te nam je stoga, kako bismo ga pospješili, vratiti se koliko je moguće u prošlost i pokušati razjasniti specifičan onodobni kontekst, nezao-bilazan pri tom nastojanju.

Politička snaga papinstva u srednjovjekovlju

U današnje vrijeme kada je božje i carevo najvećim dijelom sretno odi-jeljeno te se rijetko dogode situacije interferencije, pogotovo one nepoželj-nijeg karaktera, teže je zamisliti kako je Papa, kao rimski biskup i poglavar Crkve, nekada imao i političkih moći i ingerencija. Pritom se pod tim politič-kim ingerencijama ne misli na utjecaj koji i danas Sveti Otac uživa kao mo-ralni autoritet i vrhovni poglavar jedne globalne vjerske zajednice kakva je Ka-tolička crkva, nego na sasvim realne i konkretne inerencije koje u današnjem svijetu pripadaju isključivo svjetov-noj sferi. U osvitu srednjovjekovlja, u vrijeme kada pojmovi svjetovne i du-hovne vlasti nisu ni približno jasno bili razgraničeni kao što je to slučaj

u kasnijim razdobljima, situacija je u tom pitanju ipak bila bitno drukčija.

Naime, univerzalna je politička (i ne samo politička) vlast u kasnijoj

antici pripadala caru, odnosno carevima (nakon Honorijeve i Arkadijeve podjele carstva 395.), da bi se padom Za-padnog Rimskog Carstva i nedovoljnim dosegom moći Istočnog na početku srednje-ga vijeka stvorio svojevrsni vakuum koji je morala po-puniti neka druga institucija.

Kao jedini adekvatan izvor au-toriteta i osjećaja kontinuiteta

u tim se trenucima nametnulo papinstvo, osiguravajući si krajem

petog stoljeća vrhovnu vlast u Rimu i presudan politički utjecaj na Zapadu. Temeljeći svoje pravo na (spornim) dokumentima poput tzv. Konstanti-nove darovnice, ali i na više nego do-statnom ugledu i autoritetu, upravo su rimske pape nerijetko pristupale novo-pristiglim i novooblikovanim narodi-ma kao supstituti i legitimni nasljedni-ci nekadašnjih zapadnih careva. Čak i nakon što je, zbog sukoba s Bizantom i nedovoljne zaštite koju je moglo dobi-ti od cara na Istoku, carskom krunom okrunilo franačke vladare (konkretno, Karla Velikog 800. godine), papinstvo je ostalo značajna društvena silnica srednjovjekovlja čiji su potvrda i bla-goslov uvelike pridonosili legitimnosti svakog europskog vladara. Paralelizam carstva i papinstva te njihovo često ukrštavanje i isprepletanje obilježili su srednji vijek tvoreći važne niti vrlo složenog sustava u kojem papinstvo ni-kada u potpunosti nije izgubilo svoju političku važnost te ovlasti i mogućno-sti koje su iz nje proizlazile. Stoga je rimski papa, uz bizantskog i zapadnog (franačkog pa kasnije njemačkog) cara, kroz glavninu srednjeg vijeka uživao iznimno visok prestiž i utjecaj na sva zbivanja u Europi. Zato nije neobično da je većini europskih vladara dobar odnos s papinstvom bio od velike poli-tičke i diplomatske važnosti.

Uspostavljanje kontakta

Prvi službeni kontakt hrvatskih vlada-ra s papinstvom dogodio se vjerojatno sredinom sedmog stoljeća, za pontifi-kata Ivana IV., koji im šalje prve misi-

onare predvođene opatom Martinom, dok se intenzivniji diplomatski odnosi razvijaju u devetom stoljeću, za Brani-mirovih prethodnika. U ta dva stoljeća izgradila se već i stabilizirala hrvatska ranosrednjovjekovna kneževina te su se kraju privodili procesi pokrštavanja i prestrukturiranja njezina društva, kao nužni preduvjeti za uklapanje u okvire onodobne europske civilizacije. S ob-zirom na jačanje hrvatske države, ne čudi interes Rima za uspostavljanjem dobrih odnosa sa svojim istočnim su-sjedom, no hrvatskoj je kneževini ta-kav razvoj događaja ipak pogodovao i trebao daleko više. Stiješnjena, kako kaže povjesničar Raukar, između dva diva – Franačkog i Bizantskog Car-stva – onodobna je Hrvatska svoju povijest živjela balansirajući na teri-toriju na koji su prava polagala i koji su u svojoj sferi utjecaja željela obojica careva. Zbog toga je prioritet hrvatske kneževine, kako je postajala snažnija i stabilnija, bilo iznalaženje izlaza iz tog franačko-bizantskog obruča te prona-laženje trećeg oslonca koji bi željenom samostalnijem položaju pomogao. Ta-kav oslonac trebalo je, u prigodnom trenutku, tražiti u papinstvu. Za Branimirovih prethodnika Tr-pimira i Domagoja osamostaljivanje hrvatske države već je uvelike napredo-valo; iako formalno podređeni spome-nutim velikim središtima moći, oni se prema potrebi s njima i uspješno su-kobljavaju. Više će povjesničara stoga ustvrditi kako je stvarna samostalnost hrvatske ranosrednjovjekovne kneževi-ne izborena već tada, dok ju je kasni-jim vladarima valjalo potom formalno utemeljiti i potvrditi. Taj je proces pak do svog prvog vrhunca došao Branimi-rovom vladavinom, a sinegdohski ga upravo najbolje sažima čuvena papin-ska poslanica Ivana VIII. Prostor ta-kvom razvoju događaja Branimiru je, osim njegove političke i diplomatske umješnosti, otvorio i povoljan trenutak na međunarodnom planu. Franačko se Carstvo sve više urušavalo u unutar-njim problemima, nemoćno ozbiljnije se baviti istočnim Jadranom, a i Bizant je nakon još jednog naglog uspona pod Bazilijem I. ponovno ušao u fazu opa-danja utjecaja zaokupljen Bugarima. Kao opreka slabljenju tih dvaju sredi-šta moći, sjao je s druge strane porasli utjecaj papinstva, značajno pospješen pontifikatom politički vrlo spretnog i aktivnog Ivana VIII. Branimir je do-bro uviđao potencijal takve situacije te je odmah 879., zbacivši Trpimirova sina, bizantskog vazala Zdeslava, počeo s politikom stvaranja distance prema Istoku i približavanja Rimu. Ivan VIII.

dočekao je takvu Branimirovu politiku s odobravanjem, o čemu svjedoči do-stupna korespondencija, te je odmah novom hrvatskom knezu iskazao svoju potporu.

Potvrda suvereniteta

Papinski blagoslov pomogao je doduše Branimiru i na unutarnjopolitičkom planu legitimirajući njegov dolazak na vlast ostvaren uz nasilno svrgavanje svoga prethodnika (ništa neuobičaje-no u ranom srednjovjekovlju), no od daleko veće važnosti bio je u vanjsko-političkom pogledu. Zaobilazeći car-ske vlasti, Branimir se tražeći podršku okrenuo jedinoj sili koja mu može pri-znati politički položaj, a da od njega u tom trenutku ništa ne oduzme; jedinoj sili koja ga priznaje samostalnim vla-darom, a da zauzvrat to priznanje ne znači i prihvaćanje podložnosti u su-protnom smjeru. Već samo papinsko izravno obraćanje Branimiru, a potom i priznavanje principatus terrenum, tj. zemaljske kneževine njegove, koje se iščitava iz pisma Ivana VIII., tako je svojevrsno međunarodno priznanje onodobne hrvatske države. Naravno, pogrešno bi to priznanje bilo poisto-vjećivati s današnjim činom priznava-nja neke države od strane međunarod-ne zajednice, jer ni današnje države, a ni pojam među-narodne zajednice nisu kompatibilni s onodobnom po-vijesnom stvarno-šću, no priznanje koje je Branimir dobio od pape Ivana VIII. pi-smom iz 879. doista jest bilo od šireg vanjskopo-litičkog značenja jer se nalazilo u jednom službe-nom dokumentu potpisanom od autoriteta kojeg nitko u tom tre-nutku nije imao političke snage osporavati. Vješta papinska diplo-macija formulacije je sastavila pažlji-vo, te tako blago-slivlja tebe [Brani-mira], i cio narod tvoj [Branimirov], i cijelu zemlju

tvoju [Branimirovu]; vežući namjerno sve pojmove za kneza kako bi ga potvr-dila kao neupitnog suverena u odnosu na navedene pojmove. To inzistiranje na blagoslovu kneza i (njegova) naroda svojevrsna je novost u tadašnjoj komu-nikaciji između Hrvatske i papinske kurije, a još je jedna novina to što je iz pisma razvidno kako je Branimir prethodno sam tražio priznanje, što na cijelu korespondenciju stavlja dodatan naglasak političke intencionalnosti. Istovremeno, Branimir sebe pažljivo ti-tulira kao knez Slavena, a zatim i knez Hrvata (dux Sclavorum, dux Cruato-rum) dovodeći svoju vladarsku titulu u odnos s imenom naroda (koji se obli-kuje, čiji se identitet stvara – upravo s obzirom na podložnost nekom vlada-ru), a ne povijesnogeografskog pojma. Naime, na zemlje, osobito u smislu tadašnjih povijesnih pokrajina, carevi mogu polagati pravo (na kraju kraje-va, podijelili su ih međusobno još 812. Aachenskim ugovorom), ali na novi narod koji te zemlje baštini izravno ne mogu. Nazivajući se knezom Hrvata, i kao takvim dobivajući papinsko sr-dačno priznanje, Branimir ponovno implicitno naglašava svoju neovisnost naspram bilo kakvog dovođenja u od-nos prema središtima carske moći (što je, doduše, taktika koju su primjenji-vali i njegovi prethodnici). Uvjeti još

Blagoslovismo tebe i cio narod tvojPismo Ivana VIII. knezu Branimiru u kontekstu uspostavljanja odnosa Hrvatske i Svete Stolice

Petri naših danaPetri naših dana

76

Petri naših dana Petri naših dana

nisu bili zreli da se ta neovisnost u potpunosti kristalizira definitivnim odmakom od Bizanta, niti će biti tako skoro, no golema je važnost toga što su se preduvjeti ipak uvelike stekli.

Bliskost u zajedničkukorist – most izmeđuIstoka i Zapada

Ipak, cijeli taj sklop događanja, kako to već u političkom međudjelovanju biva, od koristi nije bio samo Brani-miru i hrvatskoj kneževini nego i papi Ivanu VIII. Iako je taj papa u više po-vijesnih interpretacija ostao zabilježen kao prijatelj Slavena, čemu u prilog govori i njegova potpora Metodu i nje-govu slavenskom bogoslužju, sukladno svojoj poziciji pri svojem je djelovanju zasigurno ponajprije imao na umu širu, univerzalnu sliku, a ne samo po-moć jednoj maloj susjednoj kneževini. Specifičan geopolitički položaj Hrvat-ske na samoj razmeđi tadašnjeg Istoka i Zapada, koji joj je istovremeno bio i prednost i opterećenje, bio je tako primamljivo uporište papinstvu kao most prema istočnoj sferi u kojoj je rimski papa tijekom ranog srednjovje-kovlja progresivno gubio utjecaj, što je kulminiralo nizom šizmi od kojih je najpoznatija ona konačna 1054. Upravo u trenutcima Branimirove vlasti, događalo se pomirenje Ivana VIII. i moćnog carigradskog patrijar-ha Focija (protagonista tzv. Focijeve šizme) koje je uvelike smanjilo tenzi-je između Zapada i Istoka, otvarajući prostor međudjelovanju namjesto ne-probojnih zaoštrenih granica. Takvo je stanje papa Ivan VIII. prepoznao kao mogućnost obnavljanja svoga utjecaja u nekim krajevima koji su politički bili podređeni Bizantu, a time mu i crkve-no gravitirali, kao što je primjerice bila istočnojadranska obala. U tu svrhu, Branimir je Papi bio vrlo koristan save-znik, te ga upravo zato u pismu naziva ljubljenim sinom kojeg se s očinskom ljubavi grli dok se vraća u krilo Svete Stolice apostolske, referirajući se pri-

tom na očekivanje da će Branimir, koji je zbacio probizantski orijentiranog Zdeslava i utekao se papinstvu za po-dršku, pospješujuće utjecati na okreta-nje Zapadu svoje kneževine i u crkve-nom smislu. U tu je svrhu Ivan VIII. poslao i posebna pisma hrvatskom svećenstvu i biskupima, datirana isto u 879. godinu, no nešto manje poznata od krovnog pisma knezu Branimiru.Obostrano korisno savezništvo ostvari-lo se između Branimira i Ivana VIII. i u pristupu dalmatinskim gradovima okupljenim u bizantsku temu (uprav-nu jedinicu) Dalmaciju. Branimiru su oni činili ometajući bedem koji ga je dijelio od mora, priznajući mu u zaleđu tek ograničen utjecaj, dok su Ivanu VIII. predstavljali bliske su-sjede s romanskim stanovništvom i antičkom povijesti, do rizične mjere stavljene pod utjecaj Bizanta. Stoga je Ivan VIII. podržao, a možda i inicirao, pokušaje objedinjavanja crkvene struk-ture Hrvatske i Dalmacije, računajući da će njegov utjecaj tako dominantno prevladati i osigurati privrženost dal-matinskih gradova zapadnoj Crkvi. Branimir je pak u tome vidio dobru priliku povezivanja njegove kneževine u zaleđu i dalmatinske obale, čiji je svakodnevni život već dugo bio uveli-ke povezan, no politički ih je još uvijek dijelila jasna i oštra crta. Ta nastojanja kulminirala su 880. kada se uz Bra-nimirovu pomoć na mjesto splitskog nadbiskupa uzdigao Teodozije, prvi nama poznati ninski biskup. Iako je držanje dvaju biskupskih stolaca bilo protivno pravilima, Ivan VIII. odlučio je prešutno zažmiriti na tu nepravil-nost, kao i na činjenicu da je Teodo-zija u tu čast uveo akvilejski patrijarh, a ne rimski papa, gledajući ponovno širu sliku i korist koja bi u tom smislu mogla nastati. Ipak, sjedinjavanje cr-kvenih struktura Hrvatske i Dalmacije morat će pričekati Tomislava i deseto stoljeće, tada u korist splitskoga, a ne ninskog biskupa, budući da je nakon Teodozijeve skore smrti u Branimiro-vo vrijeme taj projekt propao. Konačno, pozitivne posljedice znatne

intenzifikacije dobrih odnosa izme-đu hrvatske kneževine i Svete Stolice odrazile su se i na kulturnom polju. Postajući osjetno moćniji od svojih prethodnika, Branimir je više ulagao i u to područje života, o čemu svjedoče materijalni ostatci koji svojim brojem znatno nadmašuju njegove prethodni-ke. Velik dio tog ulaganja odnosi se na izgradnju i obnovu crkava, koje Brani-mir poduzima naglašujući i time svoju odanost papinstvu te volju da mu se ugodi. Zanimljiv detalj koji vrijedi za-paziti jest da se crkve obnavljaju i gra-de u to vrijeme u franačkom slogu, po uzoru na zapadne modele (uglavnom je to bio slučaj u domaćoj sakralnoj ar-hitekturi), čime se također nedvosmi-sleno šalje poruka hrvatskog vladara kojem se kulturnom krugu primarno okreće, bez obzira na i dalje prisutan utjecaj Bizanta. Sve to skupa potvrđuje nam tezu s početka teksta – da je korespondenci-ja kneza Branimira i pape Ivana VIII., danas često metonimija cjelokupne duge povijesne tradicije dobrih odno-sa hrvatskog naroda i rimskih papa te jednako dugog vjernog bivanja u krilu Katoličke crkve, u trenutku svoga na-stajanja primarno bila jednako značaj-na, no na ponešto drukčiji način. Ona je tako u istom označiteljskom odnosu stajala spram ukupnosti okretanja i približavanja hrvatske ranosrednjo-vjekovne države instituciji i političkoj silnici papinstva, ostvarenih većinom za vladavine kneza Branimira, koji su tom hrvatskom vladaru donijeli svoje-vrsno međunarodno priznanje, snažno uporište vlasti i mogućnost unaprjeđi-vanja njegove države. Zato možemo reći kako to čuveno pismo Ivana VIII. ima svoju važnost i u sinkronijskom pogledu (te 879. i općenito u ranom srednjem vijeku) i u dugačkoj dija-kroniji (kroz čitavu hrvatsku povijest do danas), s tom činjenicom da su te važnosti doduše možda prilično razli-čite vrste, no jednakih, doista značaj-nih razmjera. Takvih važnih dodirnih točaka s papinstvom u hrvatskoj je povijesti bilo mnogo, velikim brojem na sreću hrvatske države, bilo da govo-rimo o onima koji su uslijedili ubrzo nakon pisma Branimiru, poput papin-skih priznanja kraljevske vlasti kasni-jim hrvatskim vladarima, ili o onim suvremenijima koji su snažno obilježili našu današnju stvarnost i još su nam uvijek u živom sjećanju.

Zvonimir Glavaš

Mnoštvo je knjiga napisano o Isusu, mnogo je teoloških raspra-va o njegovim porukama, njegovom životu, muci i uskrsnu-ću koje predstavljaju ishodište kršćanske vjere, nade i ljubavi. Kako to i biva u znanstvenom i manje znanstvenom pristupu u takvim djelima, različita su teološka polazišta, no na „djelu je ista vjera“. Pored brojne literature o tvoj tematici ovo je ipak jedinstvena knjiga koja nije „život Isusov“, a nije ni „kristolo-gija odozgor“, kao što u predgovoru autor navodi kako su ga neki katolički teolozi svrstali. Autorovo je nastojanje napisati teološki traktat o tajnama Isusova života, koji je u klasičnom obliku dao Toma Akvinski u svojoj Teološkoj sumi. Ova se knjiga u mnogim elementima dodiruje s tim traktatom, ali ipak stoji u drukčijem (današnjem) duhovno-povijesnome kontekstu, te samim time ima i drukčije unutarnje usmjerenje koje uokviruje strukturu teksta. Već od samog početka knjige i iz punine tekstova koji slijede moguće je dokučiti proživljena autorova iskustva koja, gotovo savršeno, ispunjavaju njegovu nakanu da predoči „Isusov lik i poruku“. Na taj način autor dolazi do hermeneutičkog pristupa u kojem se razvija proma-tranje i osluškivanje Isusa iz Evanđelja koje samim tim postaje susret s porukom i likom Isusa iz Nazareta. Lik i poruka Isusa iz Nazareta riječi su koje se prožimaju cijelim tekstom i čine svojevrstan podnaslov ove knjige. S obzirom da se knjiga sastoji od devet numeriranih poglavlja i posljednjega, desetog poglavlja koje autor naziva Pogled, iz-dvojeno je deset ključnih riječi koje će ovdje biti razmotrene u svjetlu sadržaja pojedinih poglavlja, a i u svjetlu ‘posadašnjenja’ poruka iz knjige. Ta dimenzija posadašnjenja Isusovih poruka i njegova lika daje knjizi nemjerljivu vrijednost u težnji da u današnjem vremenu slijedimo Isusa kao učitelja i otkupitelja, kao našeg prijatelja. Izdvojene ključne riječi vodilje moglo bi se promatrati i kao mostove između svevremenskih poruka volje-nog lika Isusa iz Nazareta i današnjeg u mnogočemu bremeni-tog vremena.

O tekstu kroz riječi

U prvom poglavlju knjige naslovljenom ULAZAK U JERU-ZALEM I ČIŠĆENJE HRAMA izdvaja se ključna riječ REV-NOST. Autor na dojmljiv način promatra i tumači Isusov ulazak u Jeruzalem te jedan događaj iz toga vremena, a to je izgon trgovaca iz hrama. Vrlo sustavno daje se pregled teološ-kih rasprava i teoloških tumačenja toga događaja, od njegove simboličnosti do političke pozadine i konteksta. Primjećuje se temeljni zaokret koji je Isus dao temi revnosti, grčkoj riječi zelos, koja se u ondašnjem kontekstu najbolje mogla protuma-čiti kao „spremnost da se silom brani Izraelova vjera, Izraelovo pravo i sloboda“. Kako autor navodi u ovom poglavlju, Isus je „’revnost ’, koja je Bogu htjela služiti nasiljem, preobrazio u revnost križa. Tako je postavio mjerilo prave revnosti – rev-nosti ljubavi koja se daruje. Ova revnost mora kršćaninu biti smjerokaz; u njoj je dan autentičan odgovor na pitanje o Isu-sovu ’zelotizmu ’.“ Kako i koliko smo danas revni? Zašto i za što smo danas revni? Je li revnost kao odlika visoko na aksi-ološkoj ljestvici naših vrijednosti? To je svakako kvalitativno, ali i kvantitativno pitanje. Slijedeći Isusovu poruku, ne bismo trebali imati dilemu o kvaliteti te vrijednosti i smatram da je to

samo pitanje kvantitete. U današnje vrijeme valja primijetiti da postoji trend revnosti da se silom, doduše više verbalnom (koju isto treba smatrati vrlo opasnom), brani pravo i sloboda, a si-guran sam da bi više revnosti u ljubavi kao temeljnoj kreposti i izvoru života dovelo upravo do onoga što se često želi ostvariti svim drugim sredstvima. Čitajući to poglavlje u ovom svjetlu doista se može mnogo toga usporediti s današnjim vremenom i kroz Isusov lik i poruku usvajati prave vrijednosti koje upravo prizlaze iz revnosti.U drugom poglavlju naslovljenom ISUSOV ESHATOLOŠKI GOVOR valja izdvojiti ključnu riječ SLUŠANJE. Dakako da bi se mogao izdvojiti i čitav niz drugih poruka i ključnih riječi iz tog poglavlja koje sadrži potpoglavlja Svršetak hrama, Vre-mena pogana i Proroštvo i apokalipsa u eshatološkom govoru. No nije li najvažnije pitanje slušamo li Isusove poruke, čujemo li ih? Autor podrobno i do dubine razlaže Isusove riječi isto-vremeno ih stavljajući u kontekst povijesnih događaja. Često se tek nakon vrlo pomne analize i iščitivanja različitih izvora mogu dokučiti naoko vrlo jednostavne Isusove riječi i poruke koje dolaze iz Evanđelja, a istinski ih se ispravno može dokučiti tek otvorenih ušiju i što je isto tako važno, otvorena srca. Čitav je niz sjajnih odlomaka u tom poglavlju koji vrlo jasno upućuju na važnost tih pretpostavki. Doista, koliko u današnjem vre-menu imamo otvoreno srce i uši ne samo za Božju riječ nego i za svijet i događaje oko nas samih? Nije li u današnjem vreme-nu slušanje postalo nepoznata kategorija? Usudio bih se reći da danas živimo u vremenu neslušanja, a samim tim i neuvažava-nja drugih, jer dok netko govori, jednostavno ga ignoriramo ili za to vrijeme smišljamo kako mu odgovoriti. Čini se da takva navika definitivno prelazi u običaj, običaj u normalnu pojavu te komunikaciju svodi na niz monologa. Nemoguća je komu-nikacija bez slušanja, slušanja Božje riječi, a jednako tako i ljudi koji nas okružuju, i to ne bilo kako, nego otvorena i strpljivoga

Teološki traktat o tajnamaIsusova života

Ogled o knjizi Josepha Ratzingera Isus iz Nazareta, II. dio

8

Petri naših danaPetri naših dana

9

srca. Tek ćemo tako moći razumjeti događaje i stvarnost koja nas okružuje, što je iznimno bitno i za našu budućnost za koju smo svi jako zabrinuti. Autor o tome kaže: „Postaje jasno da ondašnja Božja riječ (koju valja slušati otvorena srca) osvjetljuje budućnost u njezinome bitnom značenju. Ali ne postoji opis ovoga budućega, nego nam pokazuje samo danas ispravan put za sada i za sutra.“Treće poglavlje, naslovljeno PRANJE NOGU, nedvosmisleno nameće potrebu odabira ključne riječi PONIZNOST. Teško je reći koliko ima suprotnih riječi i oblika ponašanja suprot-nih toj riječi i njezinu značenju, ali svatko ih od nas sigurno može u velikom broju prepoznati u današnjem vremenu. Taj ponizni čin autor je razložio služeći se također ključnom riječi koju možemo izlučiti iz tog poglavlja, a to je čistoća. Čitajući taj dio knjige, moramo se doista zapitati kako su se osjećali Isusovi učenici dok im je on prao noge. To je nedvojbeno za njih bilo novo duhovno iskustvo koje je Augustin u svojim Ispovijestima sažeo u poznatu formulu: „Daj što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš.“ Autor dalje navodi: „Dar – sacra-mentum – postaje exemplum, primjer, a ipak uvijek ostaje dar. Biti kršćanin najprije je dar, ali on se razvija u dinamici živ-ljenja i djelovanja s darom.“ Dakle, iz stava poniznosti slijedi dar koji se najkraće može sažeti kao osposobljenost za Boga. Povezujući sadržaj toga poglavlja i ključnu riječ s današnjim vremenom, valja zapaziti da postoje mnogi dobri primjeri koji su posljedica ispunjena života u poniznosti, no često ostaju ne-zapaženi i nedovoljno istaknuti kao pozitivni. Jedan je od ta-kvih primjera život u zajednici Cenacolo s kojom kao prijatelj zajednice imam dugogodišnje iskustvo. Zajednica Cenacolo ukratko predstavlja školu života u kojoj se ljudi, najčešće za-robljeni posljedicama „suvremena“ načina života, uče ponovno živjeti, ponovno prepoznaju vrijednosti i ljepotu života. Njihov je život krajnje jednostavan - temeljno je pravilo pouzdanje u Božju providnost, temeljni stav jest stav poniznosti, a svakod-nevica su molitva i rad. Tamo se nalaze ljudi iz raznih zemalja, raznih vjera i nevjera koji ulazeći u svakodnevicu rada i molitvu krunice, koju malo tko od njih na početku uopće zna moliti, doživljuju iscjeljenje i istinsko obraćenje, prolaze put iz smrti u život, a ponizni je stav zapravo, kemijskim riječnikom rečeno, katalizator te promjene. Poniznost je porozna tvorevina koja ima sposobnost upijati sve te vrijednosti o kojima se ovdje go-vorilo. U tom smislu valja svatko krenuti sam od sebe ili bolje rečeno, sam iz sebe.Četvrto poglavlje naslovljeno je ISUSOVA VELIKOSVEĆE-NIČKA MOLITVA i tu je ključna riječ MOLITVA, iako s njom ravnopravno može egzistirati i riječ pomirenje. Poglavlje obiluje vrijednim tumačenjima Isusove velikosvećeničke mo-

litve, gdje se počesto provlači tema pomirenja ljudi s Bogom, tema otuđenja svijeta od Boga i Isusova poslanja očitovana u velikosvećeničkoj molitvi. Iznimno je vrijedan i istinit citat: „Upravo je to Isusovo poslanje, u koje su uključeni i učenici: izvesti ’svijet’ iz čovjekova otuđenja od Boga i od sebe samoga, kako bi ponovno postao Božji i čovječji, i da postajući jedno s Bogom, ponovno postane potpuno svoj.“ Ne prepoznajemo li današnjicu u tom „otuđenju od Boga“, nisu li mnogi ne-sretni događaji koje se danas zbivaju zapravo samo posljedica otuđenja od Boga? Moglo bi se reći, ništa novo jer doista je konstanta u povijesti da se čovjek otuđuje od Boga. Mnogi su filozofi o tome pisali nastojeći protumačiti ljudsku narav. Valja si postaviti pitanje: Zašto se čovjek želi otuđiti od Boga, za-što to čini? Odgovor nije jednostavan ni jednozačan, mogu se samo prepoznati sve vidljivije krizne posljedice toga. Teško je slijediti Isusa, velika su to iskušenja, ali o jednom temeljnom nam Isus govori u velikosvećeničkoj molitvi, a autor razložno i detaljno objašnjava - da spoznati njegov lik i njegove poruke put su molitve i pomirenja s Bogom. Autor poglavlje završava riječima: „U molitvi okrutni događaj križa postaje ’riječ’, blag-dan Pomirenja Boga i svijeta.“U poglavlju POSLJEDNJA VEČERA valja izdvojiti ključnu riječ AUTENTIČNOST. Autor se vrlo razborito u cijeloj knji-zi, a posebno u ovom poglavlju, ograđuje od faktografije, jer bi iscrpljivanje oko „činjeničnog stanja u preciznom kronološ-kom i faktografskom smislu“ zasjenilo istinske Isusove poruke. Autor navodi da su „... izvješća o Isusovoj Posljednoj večeri i ustanovljenju Euharistije zarasla u šumu međusobno protur-ječnih hipoteza koje, kako se čini, upravo bezizgledno zakrčuju pristup stvarnome događaju“. Uzimajući to u obzir, autor izni-mno inteligentno opisuje kontekst Posljednje večere obrađujući ga u četiri potpoglavlja, razmatrajući datum Isusova slavljenja Posljednje večere, zatim kontekst ustanovljenja euharistije te u trećem poglavlju donosi tumačenje bitnih teoloških sadržaja predaje o Posljednoj večeri. U četvrtom poglavlju, nazvanom Od posljednje večere do euharistije u nedjeljno jutro, autor promišlja o ustanovljenju euharistije Crkve, dakle o događaju koji je sveti Augustin opisao kao „prijelaz od večernje žrtve na ’jutarnji dar’“. Kroz cijelo to veliko poglavlje provlači se tema autentičnosti tog događaja i poruka koje su iz njega proizašle. Doista pitanje autentičnosti može biti ključno u određenim situacijama, može biti element koji kreira naše mišljenje pre-ma određenoj osobi, predmetu, događaju... Koliko smo danas autentični kršćani spremni izaći iz današnjih čopora, pa i pod cijenu javne osude i/ili ismijavanja takvog istupa? Čini se da kršćanstvo danas vapi za takvim ljudima. Može se reći da veći-na kršćana, posebice katolika, živi u svijetu pomalo bojažljivo odškrinutih vrata prema Kristu, na deklarativnoj razini. U tom deklarativnom prostoru jasna je pojava da smo puni ljubavi, pametni, mudri, razboriti, puni razumijevanja gotovo svaki dan, uvijek, ali ne i onda kada je to zaista potrebno. Jedna mu-dra izreka veli: «Nemoj biti pametan svaki dan, budi pametan kada treba», i upravo tu leži autentičnost koju treba prepoznati u današnjem vremenu, in situ, in vivo, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, autentično.Šesto poglavlje ima kratak naslov GETSEMANI, a u njemu se izdvaja ključna riječ ISKUŠENJA. Doista u tom poglavlju oduševljava autorov osobni pogled na Maslinsku goru, na to sveto mjesto. Autor kaže: „Ovo je jedno od najčasnijih mjesta kršćanstva. Zasigurno, stabla ne potječu iz Isusova vremena; Tit je za opsjedanja Jeruzalema dao posjeći sva stabla u širem okružju. Ali Maslinska je gora ista kao i nekada. Tko se ondje zaustavi, susreće s dramatičnim vrhuncem tajne našega Otku-pitelja: ovdje je Isus iskusio krajnju osamljenost, svu nevolju

čovječanstva. Ovdje mu je u dubinu duše prodro bezdan grijeha i svega zla. Ovdje ga je dodirnula potresenost zbog blize smrti. Ovdje ga je izdajnik polju-bio. Ovdje su ga napustili svi učenici. Ovdje se on borio i za mene.“ Koliko li je samo patnje bilo u iskušenju koje je Isus prolazio, i to za sve nas, za nas ljude koji se otuđuju od Boga. „U Isu-sovoj je ljudskoj naravnoj volji takore-ći u njemu samome prisutan sav otpor ljudske naravi Bogu. Tu je samovolja svih nas, svekoliko protivljenje Bogu, i Isus, hrvajući se, našu buntovnu narav vraća u njezinu istinsku bit.“ A što je to iskonsko u ljudskoj naravi autor sjaj-no opisuje Petrovim ponašanjem, koji očigledno prečuvši Isusovo pretkazanje uskrsnuća, čuje samo nagovještaj smrti i razlaza. Petar očituje svoju nepokole-bljivu odvažnost i svoju korjenitu vjer-nost Isusu, ali svojom voljom, bez križa. Budući da neće križ, ne može čuti riječ o uskrsnuću, želio bi uspjeh bez križa. On gradi na vlastitoj snazi slično kao čovjek današnjice, a to predstavlja stalnu kuš-nju kršćana, autor kaže, „štoviše i Crkve: da se bez križa dođe do uspjeha?“ Kršća-ni znaju da to nije moguće, no treba si priznati da je doista iskušenje prihvatiti naoko „ludost“ činjenice da s križem do-lazi nov život, da je na križu Isus postao izvor života za sve, da je na križu pobi-jeđena smrt.Kao ključna riječ u sedmom poglavlju, naslovljenom ISUSOV PROCES, iz-dvaja se ISTINA, iako s njom ravno-pravno može egzistirati i riječ šutnja. Autor u ovom poglavlju, više nego drug-dje, pokazuje koliko je vrstan znanstve-nik i veliki um današnjeg vremena. U tom poglavlju lucidno je uspoređen put istine i put (političke) pragmatičnosti. I upravo u tom poglavlju čitatelj ne može ne porazmisliti o moći koja proizlazi iz istine, o moći koja gradi jedno sasvim drugo kraljevstvo. Autor navodi: “Vla-danje zahtijeva moć, upravo je određuje. Isus, naprotiv, kao bit svojega kraljeva-nja određuje svjedočanstvo za istinu.“ I tu autor postavlja pitanje: „Je li istina politička kategorija, tj. kako s raspolo-živim sredstvima uređenja vlasti uspjeti uspostaviti mir i pravednost?“ Najbolji je odgovor zapravo protupitanje pra-gmatičara Pilata: Što je istina? Pored toga pravno-političko-pragmatičnog pogleda na istinu, čovjek je današnjice pred zamkom poistovjećivanja katego-rije istine sa znanošću. Skloni smo reći: zahvaljujući znanosti stvorenje postaje čitljivo. Autor navodi riječi Francisa Co-llinsa, koji je vodio projekt ljudskoga ge-noma (Human Genome Project), a koji radosno kaže „Božji je jezik odgonet-nut.“ Osobno kao znanstvenik, bio bih

mnogo oprezniji u odnosu na takvu izja-vu, dok sa strahopoštovanjem izučavam svijet oko sebe. Zapravo sam mišljenja da brojni znanstvenici današnjice ipak pokazuju strahopoštovanje pred silnom mudrosti i planom kojim je izgrađen svi-jet oko nas jer, na svu sreću, nije baš sve moguće točno predvidjeti mjerenjima i proračunom, a opet u prirodi sve tako savršeno funkcionira. Nije li to Božje djelo, nije li to istina? U osmom poglavlju ISUSOVO RAS-PEĆE I UKOP posve je logična ključna riječ TRPLJENJE. Zanimljivo je koliko se sličnoznačnica može naći toj riječi, primjerice muka i patnja bile bi gotovo identične riječi trpljenju, a ipak suposto-je kao različite. Sjajan je citat: „Uvijek se iznova nalazimo u trpljenju ’danas’ koje je beznadno. No uvijek se već ’da-nas’ zbivaju i uskrsnuće i nasićenje siro-mašnih. Takvim se promatranjem ništa ne oduzima strahovitosti Isusove muke. Naprotiv, ona postaje veća jer nije samo pojedinačna nego stvarno u sebi nosi nevolju svih nas. Ali njegova je patnja istodobno mesijanska muka – trplje-nje u zajedništvu s nama, za nas; ’biti s nama’ koje proizlazi iz ljubavi i tako već u sebi nosi otkupljenje, pobjedu ljuba-vi.“ Subjektivno gledano svi smo žrtve, svatko bi od nas mogao ispričati svoju priču u kojoj bi on beskrajno trpio, bilo nepravdu, bilo bolove, bilo neuzvraćenu ljubav, bilo neimaštinu. Širok je spektar naših trpljenja. I koliko dugo tako? Je li Bog uzrok našeg trpljenja, možemo li reći da okrutni Bog zahtijeva naše tr-pljenje? Upravo je obratno, navodi autor u tom poglavlju: „...sam Bog se stavlja kao mjesto pomirenja, i u svojem Sinu, trpljenje uzima na sebe. Sam Bog uno-si u svijet svoju beskrajnu čistoću kao dar. Sam Bog ’ispija kalež’ svih strahota i tako ponovno uspostavlja pravdu ve-ličinom svoje ljubavi koja po trpljenju preobražava tamu.“ Krasne li misli i po-ruke pastira naše Crkve, krasne li poruke nade za svijetliju budućnost! Deveto poglavlje pod naslovom ISU-SOVO USKRSNUĆE OD SMRTI završno je numerirano poglavlje, a u njemu se izdvaja ključna riječ TEMELJ iz jednostavnog i razumljivog razloga, jer Isusovo uskrsnuće predstavlja temelj naše vjere, temelj kršćanstva. Ništa od nauka cijele kršćanske crkve ne vrijedi bez činjenice da je Isus uskrsnuo. Cijeli nauk i cijela kršćanska crkva izgrađena je na toj činjenici. Autor vrlo razumljivo i argumentirano iznosi najbitnije o tom događaju „koji nitko, kao ni Boga, nije vidio“. „Ni jedan evanđelist ne opisuje samo Isusovo uskrsnuće: to je događaj koji se odvio u Božjoj tajnosti između Isusa i Oca, koji se s obzirom na svo-

ju narav uskraćuje ljudskom iskustvu.“ Doista je iznimno mudra autorova tvrd-nja: „Tko izvješćima o uskrsnuću pri-stupa s misli da zna što je uskrsnuće od mrtvih, izvješća može shvatiti samo po-grešno i tada ih mora ostaviti po strani kao besmislena.“ Koliko li je samo tajne ostavljeno u tome, koliko samo prostora u pronalaženju poljana zelenih i tihanih vrutaka ovdje postoji, kolike li nade u traženju i nalaženju Boga Živoga, koli-kog li izazova današnjeg vremena. Autor nam o tome upućuje važnu zaključnu poruku: „Božjem je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u ve-likoj povijesti čovječanstva on izgrađu-je svoju povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire i, kao Uskrsli, želi doći čovječan-stvu samo po vjeri svojih kojima se oči-tuje. On trajno tiho kuca na vrata naših srca i lagano nam otvara oči, kada mu otvorimo.“ Tomu doista ništa ne treba dodati.U posljednjem poglavlju nazvanom PO-GLED – UZAŠAO NA NEBO: SJEDI S DESNE OCU I OPET ĆE DOĆI U SLAVI ključna riječ, bez ikakve dvojbe, jest RADOST. To završno, zaključno poglavlje prepuno je dubokih i sadržaj-nih misli sažetih u razmatranje činjenica koje trebaju biti zalog i razlog naše traj-ne radosti. Tu snagu, imati Boga pored sebe, imati nadu da On u svakom trenut-ku može ući u lađu našega života, imati sigurnost da ga uvijek možemo pozvati i uvijek biti sigurni da nas vidi i čuje, tu radost njegove prisutnosti možda najbo-lje označava zadnja rečenica ove knjige: „Po vjeri znamo da Isus, blagoslivljajući, drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajni razlog kršćanske radosti.“

Zaključna misao

Neke knjige doista ostavljaju trag, a kako to kaže veliki teoretičar povijesti čitanja Alberto Manguel, čitajući takve knjige „...prepoznamo nešto što prije ni-kada nismo poznavali, ili nešto što smo nejasno osjećali kao treptaj ili sjenu, čiji se obris diže i vraća u nas prije nego što ga vidimo, ostavljajući nas starijima i mudrijima...”, dodao bih i duhovniji-ma. Trag ove knjige i ovih misli mogao bi se sažeti u rečenici sastavljenoj od izdvojenih ključnih riječi vodilja: Više revnosti u slušanju i poniznosti u mo-litvi daje nam autentičnost svjedočenja pred iskušenjima života u istini, što nam daje snagu za neizbježno trpljenje i u ko-načnici predstavlja temelj naše radosti. Sve to može se naći u ovoj knjizi, i još mnogo više...

Damir Hasenay

Petri naših dana Petri naših dana

Velika odgovornosti čast koja se pamti čitav život

Iskustvo služenja na papinskoj misi

Dolazak pape

U subotu nam Papa dolazi

i Zagrebom prolazi.

U prirodi će misu imati

i sve nas okupiti.

Nema nikog veselijeg

ni od Pape sretnijeg.

Svi Papu dočekuju,

usklici do Vatikana odjekuju.

“Zajedno u Kristu”

Papine su riječi,

znamo što nam time

želi svima reći.

Prvi put nam dolazi tu

i nosi ljubav veliku.

Blagoslov njegov dobit će svi,

i veliki i maleni.

Gloria Benčina, 3.c

Okupljajući oko sebe dvanaestoricu apostola, Krist je ustano-vio kolegij ili stalan zbor apostola, kojemu je na čelo stavio Petra, izabranog između njih. Kao što sv. Petar i drugi aposto-li, po Gospodinovoj odluci, tvore apostolski zbor, isto su tako povezani rimski biskup, kao Petrov nasljednik, i biskupi, kao nasljednici apostola.Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, trajno je i vidlji-vo počelo i temelj jedinstva, i biskupa, a i svih vjernika. Rimski prvosvećenik, po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve, ima nad njom potpunu, vrhovnu i opću vlast, koju može uvijek slobodno vršiti.Taj uvodni dio sažeto je shvaćanje vjernika katolika o službi pape, Kristova namjesnika na zemlji. On je rimski biskup, prvi među jednakima, nasljednik svetoga Petra. On je nasljednik onoga apostola kojemu je povjerena briga za Crkvu sazidanu na stijeni, Kristu. Nasljednik je to kojem se ne služi i pred ko-jim se ne pokorava, nego koji je nasljednik upravo da bi služio drugima i žrtvovao se za druge, davao primjer i bio moralni oslonac. Takav čovjek došao je četvrti put u Republiku Hr-vatsku, ovaj put u osobi Josepha Ratzingera, velikog teologa i mislioca 20. stoljeća, čovjeka koji je cijeli život dao za one koji se nazivaju i jesu Crkva Kristova. Velika je to čast za sve Hrvate vjernike koji su doživjeli taj pohod, počevši od crkvenih poglavara, preko državnih predstavnika pa sve do najmanjeg čovjeka u našoj domovini. Svaki apostolski pohod nekoj zemlji podrazumijeva, osim velike časti, i veliku obvezu za zemlju do-maćina. Organizatori su dužni u suradnji s Vatikanom pomno isplanirati svako kretanje, događaj, susret, a vrhunac pohoda uvijek je misno slavlje. Kako bi vjernici, ali i papa, što dublje doživjeli to zajedništvo u misnom slavlju, potrebno je mnogo ranije pomno isplanirati svaki detalj te izabrati one koji će na najprikladniji način obavljati različite službe predviđene za sve-čana misna slavlja.

Kada mi se prvi put ponudila mogućnost da kao đakon aktivno i blisko sudjelujem u misnom slavlju koje će predslaviti sam Petrov nasljednik, Benedikt XVI., bio sam ponosan, ali osjećao sam i odgovornost te shvaćao značenje i važnost zahtjeva koji je preda mnom. Bio sam svjestan kako se takvo što događa možda samo jedanput u čovjekovu životu i da kao mladi đakon trebam biti presretan zbog mogućnosti koja mi se pruža i koja se ne odbija. Ipak, unatoč svemu, pažljivo sam odgovarao na tu mogućnost, prepuštajući organizatorima da odluče hoću li u misnom obredu sudjelovati ili ne. Nakon nekog vremena or-ganizatori su donijeli konačnu odluku o mojem sudjelovanju u liturgijskom slavlju. Bio sam zapravo jedini član asistencije koji nije potjecao iz Zagrebačke nadbiskupije i njihove bogoslovi-je, što je razlog zbog kojeg mi je bilo dodatno teško prihvatiti takvu čast, ali i obvezu i pripadajuću odgovornost. Ipak sam prihvatio ponosno i nasmiješeno, kako jedino i znam, pritom ostajući objema nogama čvrsto na zemlji.Kao jednom od četvorice đakona, pripala mi je služba đakona cantora (pjevača); trebao sam otpjevati sve dijelove mise koji su predviđeni za đakona i navijestiti evanđelje. Za tu me je zadaću pripremao poglavar Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu mae-stro Ivo Andrić. Iako se radi o redovitoj đakonskoj pjevačkoj službi, trebalo se u ovom slučaju posebno duhovno i psihički pripremiti za prisutnost velikog broja ljudi na tako značajnom skupu.U Zagrebu sam boravio tijekom čitava Papinog pohoda i imao priliku pratiti cijeli svečani događaj iz kuta organizatora. Mi-slim da ne ističem ništa novo ako primijetim kako je Zagreb u ta dva dana bio potpuno drukčiji grad, tih sam dana znao reći grad pod opsadom. Sigurnost je bila na najvišoj mogućoj razini te se po ključnim dijelovima grada, kojima je trebao proći Sveti Otac, nije moglo slobodno kretati bez posebnih akreditacija. Bilo je to za mene jedno posve novo iskustvo našeg glavnog grada. U takvom okruženju i ozračju uzbuđenja dočekali smo i Papin susret s mladima na glavnom zagrebačkom trgu - Trgu bana Jelačića, a nakon što je taj dio programa završio posebno uspješno, sve su se snage usmjerile na središnje nedjeljno misno slavlje sa Svetim Ocem. Asistencija je na zagrebački hipodrom kretala u ranim jutarnjim satima kako bi pripremila sve što je bilo potrebno. Strahovalo se, zbog iznimno loših vremenskih prilika, za popunjenost hi-podroma i njegovo hidrološko stanje tla koje je trebalo primiti velik broj vjernika. Zbog toga je dodatno bila velika radost vi-djeti hipodrom okupan jutarnjim suncem, koji se iz minute u minutu punio hodočasnicima iz svih krajeva Lijepe Naše.Bio je poseban osjećaj prije generalnog pokusa pristupati to-likim svećenicima i vjernicima iz naše nadbiskupije, u čijim su se riječima i pogledima mogli osjetiti ponos, zahvalnost i podrška za ono što slijedi. U čitavom tom velikom događaju taj osjećaj najbolje pamtim. Nakon što smo dovršili opsežan generalni pokus, u kojem smo doznali sve što se od nas očekuje na misnom slavlju, sve je konačno bilo spremno. Predivan je bio osjećaj hoditi s evanđelistarom u ruci u procesiji do oltara te biti sa Svetim Ocem za istim stolom. Moj najbliži kontakt s tom velikom, značajnom osobom dogodio se za vrijeme bla-goslova koji se podjeljuje prije navještaja evanđelja i za vrijeme izmjenjivanja znaka mira. Bila je velika čast i zadovoljstvo do-taknuti već iscrpljenog starca koji je cijelom svijetu jedinstvena osoba najvećeg moralnog i društvenog autoriteta, a za nas ka-tolike nasljednik svetoga Petra.Bio je to događaj koji ću pamtiti cijeli život. Prilika koja mi se pružila može se gledati samo kao velika Božja milost što sam ju bio spreman prihvatiti. I za to sam doista zahvalan.

vlč. Željko Šimić

11

Petri naših danaPetri naših dana

Najveća je razlika između Papina posjeta Zagrebu i susreta u Madridu u veličini i broju ljudi. Gomila ljudi koja se skupila na svetoj misi na Zagrebačkom hipodro-mu samo je malena skupinica prema oce-anu mladih koji se izlio u Madrid kako bi se zajedno pod Kristovim okriljem družili i produhovili. U Madrid je došlo oko dva milijuna mladih ljudi iz drugih zemalja, a bilo je još mnogo mladih Španjolaca i Španjolki na susretu. Začudili su me prosvjedi koji su se zbili u Madridu protiv Pape i Crkve koje su organizirali nezadovoljnici gužvom (dva milijuna ljudi koji prave gužvu u metrou iznervirali su većinu građana), ateisti (dr-žavni novac se troši u religijske svrhe) i homoseksualci (Crkva ne podržava ho-moseksualnost). To ružno iskustvo blaćenja Crkve i Pape brzo se moglo zaboraviti u zajedničkom druženju i molitvi. U Zagrebu, srećom, nije bilo nereda. Što se tiče organizirano-sti, moram reći da iako smo lakše i brže našli mjesta u Zagrebu, ipak je u Madridu bilo puno više ljudi, a samim time i veća

glavobolja organizatora jer su morali za tri dana opskrbiti hranom i prenoćištem sve nas mlade koji smo došli na susret, a da ne spominjem pronalaženje prostora na kojem bi se trebala slaviti sveta misa.Što se tiče događanja u Madridu, mogu spomenuti misu koja je označila početak susreta. Ta mi se misa posebno urezala u pamćenje jer je trg na kojem se održavala bio pretrpan ljudima, a bilo je jako vru-će, tako da su neki ljudi oko nas tijekom mise pali u nesvijest i hitna bi pomoć došla i pokupila ih. Bilo je gotovo ne-moguće pratiti euharistiju od tolike mase ljudi koji su na ljetnoj vrućini i žezi došli slaviti misu. Također susret u Madridu obilježili su i susreti mladih kršćana i kršćanki iz ostatka svijeta, ali i obilazak znamenitosti grada. Sustav naše prehrane bio mi je po-sebno zanimljiv. Svaki sudionik dobio bi knjižicu s kuponima koju je mogao isko-ristiti za obrok u restoranima s naljepni-com susreta. Naravno svi veliki lanci brze hrane imali su naljepnicu, pa su restorani poput McDonaldsa i Burger Kinga bili

prenapučeni. Mi smo se snašli i jeli smo uglavnom u manje napučenim restora-nima u kojima prodaju odličan i zasitan kebab. Začudila me je količina i popular-nost tih „kebabdžinica“ po Madridu. Spavali smo u športskoj dvorani u vre-ćama, u kojima nije baš najudobnije, ali nije bilo ni potrebe za nečim luksuznijim. Jedno jutro vjerojatno neki prosvjednik s bolesnim smislom za humor nazvao je policiju i rekao da je postavio bombu u našu dvoranu. Zamislite samo da vas u sedam ujutro bude redari govoreći vam na nekom smiješnom engleskom da mo-rate napustiti zgradu. Pljeskali su i derali se bez objašnjenja tjerajući nas van. Kad smo izašli samo s onim što smo uspjeli ugrabiti za odijevanje, ušla je policija s psima i počela kopati po našim stvarima. Mi nismo imali pojma što se događa. Na kraju, kad nisu ništa pronašli, smjeli smo se vratiti unutra - bilo je već jedanaest sati!Bilo je još nevolja u dvorani gdje smo spavali. Naime, kako nas je bilo mnogo, a svi su ponijeli mobitele ili prijenosno računalo, moralo se te uređaje puniti na nekoliko utičnica kojih baš i nema u športskim objektima. Na sreću imali smo mnogo produživača, ali su svi uređaji bili na nekoliko mjesta u cijeloj dvorani. Naravno da je podosta uređaja nestalo budući da su bili nenadgledani jer bi ih njihovi (bivši) vlasnici ostavili puniti i onda otišli u grad. No tih nekoliko nezgoda nisu mogle po-kvariti veličanstveni doživljaj svjetskog susreta mladih u Madridu.Usprkos razlikama, na oba susreta (za-grebačkom i madridskom) ostvarena je ljepota i veličanstvenost slavljenja Krista u društvu mladih i povezivanja ljudi iz različitih krajeva svijeta.

Dragutin Hasenay

(Iz članka objavljenoga u školskom listu Semper Magis Isusovačke klasične gimna-zije)

12 13

Tri godine nakon okupljanja u Sydneyu, novi svjetski susret katoličke mladeži – Svjetski dan mladih 2011. – održao se u Madridu. Iz Đakovačko-osječke nad-biskupije na susret se uputila mladež četirima autobusima, odnosno čak 174 sudionika predvođena svećenicima Fi-lipom Perkovićem, fra Ilijom Mijatovi-ćem, Vjekoslavom Lulićem i p. Antom Šiškom. Krenulo se 9. kolovoza u kasnim noćnim satima, a put je vodio preko Slo-venije, Italije i francuske Azurne obale do prvog odredišta, hotela u kojem su mladi hodočasnici prespavali, jer put do Španjolske protegnut će se na dugih tri-desetak sati.Prvi tjedan boravka u Španjolskoj bio je predviđen za Dane u biskupiji. Skupi-na iz naše župe smještena je u biskupiju San Sebastian, točnije u sam grad San Sebastian. Noćenje je bilo organizirano u športskoj dvorani u sklopu kompleksa u kojem su se nalazili još bazeni i stadi-on. Svete mise u župi-domaćinu (Župi Kraljice svete Krunice), obilazak grada, velikog akvarija te kupanje na najvećoj gradskoj plaži La Concha, koja se nala-zi na Atlanskom oceanu, uglavnom su bili sadržaji koji su ispunjavali te dane u San Sebastianu. Potom su se sve skupine mladih koje su boravile u toj biskupiji (oko 5000 mladića i djevojaka) susrele u Loyoli, rodnom mjestu svetog Igna-cija. Druženje je započelo svetom mi-som, a zatim zajedničkim ručkom svih okupljenih u velikom mjesnom parku. U poslijepodnevnim satima organiziran

je Festival naroda na kojem se svaki na-rod predstavio nacionalnom pjesmom ili plesom. Kako je s nama bila i grupa Zagrepčana, zajedno smo otpjevali neko-liko pjesama: Zajedno u Kristu - himnu Papinog susreta s mladima u Zagrebu, Lijepa li si te nezamjenjivu Aleluju, što je po riječima mnogih izazvalo najveće ova-cije. Uslijedila je molitva krunice, večera, a zatim koncert te povratak u mjesta gdje smo smješteni. U nedjelju navečer čekalo nas je još i kla-njanje u katedrali, a nakon toga veliki va-tromet koji je dvadesetak minuta mlade hodočasnike ostavljao bez daha. Konač-no, na Veliku Gospu, nakon zajedničke mise u katedrali sve su se skupine mla-dih uputile prema Madridu, što je među ostalim značilo napuštanje umjerene klime (dvadesetak stupnjeva Celzijevih) i kretanje ususret tropskim vrućinama. U Madrid smo stigli kasnije uvečer, no ne i u mračan grad. Naime, u Madridu u to doba godine mrak pada tek oko 21:30. Naš je smještaj bio u Torrehonu, gradiću pokraj Madrida. Odatle do središta Ma-drida trebalo je putovati sat vremena, što pješice, što autobusom i vlakom. Iz mir-noga San Sebastiana upali smo u vrevu milijunskoga grada. Obvezna u prtljagi bila je prije svega voda budući da su temperature u nekim trenutcima prelazile i 40 stupnjeva. Misa otvorenja, molitva sa Svetim Ocem i križni put – sve na Trgu Cibelis – oduzi-mali su dah pri pogledu na nepreglednu kolonu mladih iz cijeloga svijeta. Pozna-

te i nepoznate nam zastave vihorile su se madridskim ulicama, kojima su istovre-meno odzvanjale i pjesme na svim jezi-cima, pa tako i naše Inati se Slavonijo, Mi Hrvati i još mnoge. Posjet stadionu madridskog Reala, zoološkom vrtu, gradskim starim i modernim znamenito-stima, fotografiranje s ostalim mladima, kao i odmaranje u mnogim parkovima tog velikog grada bili su neizostavni dio našeg boravka u Madridu.Ipak, nije sve teklo baš sjajno. Prosvje-di protiv Pape na Trgu Sol, neočekiva-ne krađe te slaba organizacija i na kraju oluja u zračnoj luci Četiri vjetra, na kojoj se održavalo bdijenje s Papom u subotu te završna nedjeljna misa, bili su slabija strana susreta. Primjerice, svi ulazi u zrač-nu luku bili su vrlo rano zatvoreni i velik broj mladih, iako s akreditacijama, nije mogao doći u svoje predviđeno polje. Nakon što su shvatili da na koncu neće moći ući u zračnu luku, dio se Osječana naposljetku vratio u dvoranu u kojoj se noćilo, no njih je ujutro probudilo nešto potpuno neočekivano – lažna dojava o postavljenoj bombi.Unatoč tomu svemu, vjerujem da ni jed-nom hodočasniku ipak ni najmanje nije žao što je sudjelovao na tom susretu. Bo-gatiji smo za jedno novo iskustvo, upo-znali smo nove ljude, vidjeli jednu lijepu zemlju, ali prije svega – hodočastili smo zbog Njega, koji je bio cijelim putem uz nas.

Mirena Zake

Slavonci u madriduIzvješće sa Svjetskog dana mladih 2011.

Zanimljivosti sa susreta mladih s Papom u Madridu – očima ministranta

Petri naših danaPetri naših dana

14 15

Toga smo se dana probudili kao i svako-ga. Ujutro, oko sedam, upalili su nam re-flektore, no nisu im trebali. Sunce je već bilo visoko i kroz prozore obasjalo naša umorna lica. Kad spavate osam dana u prosjeku po 5 sati, svaka se sekunda sna čini dragocjenom. Još smo se jednom skupili da ponovimo plan kada se i gdje nalazimo. Sve se činilo tako jednostav-nim: stanica metroa Principe Pio u 16 sati!

Samo ravno

Šetnja po gradu, muzeji, kratko preda-vanje, molitva u kripti katedrale, pokoji suvenir i pune ulice mladih sa zastavama iz svih dijelova svijeta. Idila; vrijeme – tipično madridsko podne – plus 40 bez daška vjetra. Oduševljen turskim keba-bom (?) odlučih se vratiti prema Atoc-hi. Veseli i pristupačni Turci nasmijali su se kada su me vidjeli – OPET. Već treći dan za redom „ručam“ kod njih. U gradu s nešto više od 3 milijuna ljudi srećem Hrvate iz naše grupe te zajedno krećemo prema mjestu sastanka, stanici Principe Pio. Na Principe Pio došli smo koju minutu ranije. Taman toliko da stignemo sje-sti u hlad i pričekati ostale. Krećemo, no osim Blagog i mene nema nikoga od naših, te tu počinje nešto drukčije. Pričekat ćemo ih, inače neće znati put. Istina, ne znamo ni mi najbolje, ali bar znamo u kojem smjeru ići. Nakon ne-što više od sata svi koje smo čekali do-laze i zajedno krećemo prema aerodro-mu. Već smo nakon sat vremena hoda (a trebali smo hodati nešto manje od četiri) - izgubljeni. Ne znamo kuda, a svi koje pitamo daju istu uputu: SAMO RAVNO, ali imate još mnogo... Pa što onda, neka imamo mnogo, mladi smo, imamo snage i volje, i nastavljamo da-lje. Hodamo uz cestu, ali ne vidimo ni jednog hodočasnika, samo povremeno prođu biskupi u autobusima koje pra-te jake snage osiguranja. Mašemo im, mašu i oni nama. Hodamo već više od dva sata i prilično sam umoran. Sunce je upeklo i pone-staje nam hladne vode. Gledajući na kartu, ne čini nam se da smo blizu i od-lučujemo se dio puta prijeći metroom.Po izlasku iz metroa priključujemo se

rijeci ljudi koja hoda prema aerodromu te nakon sljedećih sat vremena hoda ugledamo cilj, vidimo ulaz. Krećemo se prema ulazu dok zalazi sunce i počinje puhati zapadni vjetar koji diže prašinu. Teško dišemo i slabo se vidi. Došavši do ulaznih vrata ostajemo neu-godno iznenađeni: NE MOŽEMO UĆI NA AERODROM! Organizatori su se preračunali i izdali više propusnica nego što ljudi stane u predviđena polja. Gladni smo, žedni, oči i nos puni su nam praši-ne, a nekako se čini da će nas i kiša uskoro oprati. Na velikom ekranu vidimo kako

Sveti Otac dolazi, a volonteri nam govo-re kako će nas policija MOŽDA pustiti unutra za tri sata (!). Dolazi do trenutka ključne dvojbe: vratiti se u toplu dvoranu ili ostati cijelu noć na kiši i vjetru?Postojali su argumenti i za jedno i za dru-go, no u tom trenutku u meni se javlja nešto - kroz glavu mi prolaze redci kojih se rado sjetim kad je ispred mene izazov: „Nisam li ti zapovjedio: Odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.“ (Jš 1,9) Razdvojili smo se u dvije grupe: prva se vraća u dvoranu, a druga ostaje

Od sva se četiri vjetra crkva sabrala sveta

Iskustvo sa Svjetskog dana mladih 2011. u Madridu

na aerodromu. Ostao sam u toj drugoj. Prijatelji nam daju stvari koje bi nam mo-gle poslužiti, nešto vode i zastavu. Odla-ze… i tada počinje kiša. Kao da pada iz neba i zemlje. Vjetar diže kamenčiće koji nas udaraju, bodu po nogama, rukama i licu. Trebamo brzo pronaći zaklon inače će nam sva odjeća i vreće za spavanje biti mokre.

Esta es la juventud del Papa!

Grupa španjolaca pored nas viče: Esta es la juventud del Papa! Ovo je papina mladež, mladež koja se ne boji vjetra i kiše. Za-padnog vjetra koji donosi sekularizaciju, relativizam, ateizam i svu ostalu prašinu. U jednom trenutku vjetar je toliko jak da prevrće metalnu konstrukciju ispod koje se nalaze volonteri i policija. Nadamo se da nitko nije stradao. Ubrzo u daljini vi-dimo svijetla vozila hitne pomoći. Tada dolazi naš čas. Netko je iskoristio trenutak nepažnje policije i osiguranja te kliještima načinio rupu u ogradi od žice. Znamo da nema-mo mnogo vremena prije nego se policija vrati, no svejedno odlučujemo riskirati. Došli smo vidjeti Papu, s njime slaviti misnu žrtvu i moramo pokušati izboriti bolju poziciju od one dotada. Kao u ame-ričkim filmovima o imigrantima, prošli smo ispod ograde dodajući jedni drugima stvari i pomažući si međusobno. S nama prolazi nešto Čileanaca i Argentinaca. Svi

se nastojimo što prije stopiti u gomili. Nekoliko minuta poslije policija je ipak uočila propust i raspoređuje se duž ogra-de, dok kiša polako prestaje.Nakon nekog vremena, prva misao koja nam se javila bila je – pronaći hranu. To i nije bilo toliko teško, samo smo se kre-tali u smjeru u kojem i svi ostali. Nakon programa s Papom, klanjanje se nastavilo u manjim kapelicama u kojima je bilo izloženo Presveto te su se čuvale hostije za sutrašnju misu. U jednoj od njih kratko smo se pomolili te potom počeli tražiti mjesto za spavanje. Našli smo tek mali komad betona u blizini kontejnera u koje su ljudi odlagali otpad. Spavati na beto-nu bez jastuka i nije bilo tako strašno, no zamislite koliko otpada napravi milijun i pol mladih u jednoj noći! Tri su puta ti-jekom noći dolazili komunalni kamioni i odvozili sav taj otpad. Uz to, kiša je sipila po nama u nekoliko navrata tijekom noći te su nam pred jutro vreće za spavanje već bile prilično vlažene. No kada je ta noć bila za nama, dočekalo nas je svjetlo jutra radi kojeg smo izdržali sve te nepogode.

I kopnom, i vodom, i zra-kom!

Oko sedam sati ujutro sve nas je preko razglasa probudio službeni oglašivač mo-leći nas da se maknemo s ruta kojima je predviđen prolazak Svetog Oca te da slušamo upute volontera i policije. Tek se tada, u nedjeljno jutro, vidjelo koliko nas

je bilo tu i iz kojih smo sve država došli. Od sva se četiri vjetra Crkva sabrala sveta! Došli smo i kopnom, i vodom, i zrakom. Iz Australije, Burkine Faso, Somalije, Za-nzibara, Kanade, s Nove Gvineje i Mada-gaskara, iz Južne Koreje i Kine, Meksika i Bocvane, Libanona, Argentine i Poljske te mnogih drugih zemalja. Svi zajedno, kao mnogi udovi istog tijela Crkve, došli smo sa Slugom slugu Božjih slaviti svetu žrtvu, čisti prinos. Uskoro je stigao i Papa te je sve bilo spre-mno za početak mise. Misa se služila ve-ćim dijelom na španjolskom, dok je sam čin pretvorbe i blagoslova bio na latin-skom, a dio propovjedi i na engleskom. Kiše i vjetar ipak su prouzročile nevolje tijekom noći uništivši šatore u kojima su se čuvale hostije za misu. Samo se mali, mali broj vjernika uspio pričestiti. Upu-ta za sve ostale bila je: “Pronaći crkvu u Madridu i pričestiti se.” Val oduševljenja prolio se aerodromom kada je po završet-ku mise Papa sljedeći susret mladih naja-vio za 2013. u Buenos Airesu, a zatim su rijeke ljudi krenule prema izlazu.Vozeći se prepunim metroom malo sam se zamislio nad onim što se zbilo prote-kloga dana i noći. Nadam se da ćemo u životu, kao i te večeri, i dalje biti ukorije-njeni i nazidani na Krista, učvršćeni vje-rom (Kol 2,7).

Dominik Knezović

17

Osječka spisateljica Jagoda Truhelka (1865. – 1957.) životom je i književnim radom povezala tri stoljeća: rođena je u 19., stvarala je i bila zabranjena u 20., a književno uskrsnula u 21. stoljeću. U zbirci Zlatni danci, Istina i priča (1918.) Truhelka opisuje djetinjstvo u Labudovoj ulici (danas Cvjetkova ulica) i dalje: sje-verno do Drave, južno do Trga Blažene Djevice Marije (danas Trg bana Jelačića), zapadno do Rokove kapelice i Kalvarije, istočno do prvih vinograda na kraju grada pored kojih su prolazili hodočasnici Gospi Aljmaškoj. U životu i književnome djelu Jagode Truhelke značajno mjesto imaju crkve Preslavnoga Imena Marijina u Do-njem gradu i svetoga Mihaela u Tvrđi. Jagodina je obitelj crkvu smatrala dijelom života i svjetonazora. U Uskrsnim zvo-nima Truhelka opisuje slavljenje Uskrsa, sukob u obitelji, bijeg od kuće i doživljaj obraćenja. Na Veliku subotu zbio se nesvakidašnji do-gađaj. U Aničinoj se kući sve pripremalo na Uskrs i večernje misno slavlje. Svi su ukućani nešto radili: majka je pekla kola-če, Kristina je spremala, braća su se igrala.

Osmogodišnja Anica ponudi svoju pomoć, ali su je svi odbili te ona ‘osjeti’ da ju nitko ne voli i odluči pobjeći od kuće. Zaustavi se na Kalvariji, sjedne na klupu pred Raspe-lom i počne prebirati po današnjem danu pitajući se je li smjela napustiti obitelj. Najednom zazvone crkvena zvona i ona osjeti da baš njoj nešto govore.

* * *

„Bio je već pao mračak. Nad gradom se rastalasali zvuci zvona kao orijaške ptice. Ulice provrve ljudima u svečanim halji-nama. Oko glavnoga trga svi su prozori planuli svijetlom od stotinu svijeća. S jedne i druge strane trga stoje vojnici, sjajno oružani, u bijelim kaputima, na čakovima zelene grančice, na ramenu puška, stoje nepomični kao stijena. Pred četama stoje časnici sa blistavim sabljama i perjanicama na kalpacima.Zvona zvone, topovi gruvaju na gradskim bedemima, pred crkvom pucaju puške, a sad odjednom zatutnje bubnji, zveknu rogovi i svirale jeknu: zasvira vojnička glazba pa se pomieša s ostalim zvucima i

glasovima u glasnu, svečanu hvalu Bogu višnjemu. Anica se sva potresa od sveča-noga raspoloženja pa na čas zaboravi i na prepaćenu brigu.- Mi ćemo ovdje postrance najprije kući, rekne kuma. Prošencija sada istom kre-će iz crkve, imaćemo dakle kada i da se kući javimo i da dospijemo na jedan dio ophoda.Kad one pred kuću, a to kapija zaključa-na. Što će sada? Al tu je na bravi komad bijela papira. Anica brzo poleti pred kuću i pročita pod uličnom svjetiljkom: „Ani-ca, ključ je na običnom mjestu, obuci se i dođi odmah u crkvu na kor. Pošla sam da te tražim. Mama. Ključ opet metni na prijašnje mjesto.”- Mama! Vrisne Anica od sreće i bi joj na te riječi, kao da ju je pomilovala maj-činaruka.Brzo obuče s pomoću kuminom novu haljinu, malo se umije, ugladi kosu i ključ opet pod istrulu dasku vrže pa put crkve. Sve je to trajalo jedva nekoliko časaka, jer Anica znala je biti vrlo hitra, samo kad je htjela.

Uskrsna zvona Jagode TruhelkeUlomak iz romana najznačajnije osječke književnice

Rijetko se koja zemlja u ovom razvikanom globaliziranom Svi-jetu, posebice tako mala kao naša, može pohvaliti da ju je u novijoj povijesti višestruko posjetio najveći moralni autoritet današnjice – Sveti Otac. Svaki dolazak budio je u nama Hrvati-ma posebne osjećaje istinske vjere u Boga, čvrste ljubavi prema Isusu Kristu i iskrene odanosti Katoličkoj crkvi. Tri puta to je učinio, u našem narodu posebno omiljeni, papa Ivan Pavao II., a jednom njegov nasljednik Benedikt XVI. Prvim posjetom Zagrebu 1994. godine papa Ivan Pavao II. ohrabrio nas je u (po)ratnim godinama, dao nam snagu za nove mirnodopske bitke te jakost opraštanja i mirenja. Drugi put, 1998. godine, u Mariji Bistrici proglasio je blaženim kar-dinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i hrvatskog mučenika, kojeg posebno štuje ova naša župna zajednica, a pred čijim kipom i moćima u našoj župnoj crkvi često molimo zagovor. Treći posjet Ivana Pavla II. bijaše poseban za nas Sla-vonce, Osječane, a napose i za nas Donjograđane jer je vrhovni poglavar Katoličke crkve posjetio naš grad i prošao našom žu-pom zastavši na trenutak ispred kapelice Gospe Snježne – tihog svetišta (Donjega)grada Osijeka. U najsvježijem sjećanju svih nas jest prošlogodišnji posjet sve-tog oca Benedikta XVI. U našim ušima kao da i danas odzvanja „gromoglasna“ tišina dvadesetak tisuća mladih na zagrebačkom Trgu bana Jelačića koji ponizno kleče pred krhkom figurom i glasom jednog starca – pred glasnogovornikom Isusa Krista na Zemlji. A taj Papa vrhunski je intelektualac i vodeći teolog da-našnjice. On je, što kao kardinal Joseph Ratzinger, što kao papa Benedikt XVI., ispisao tisuće i tisuće stranica teoloških misli i time utjecao na nauk Crkve posljednjih nekoliko desetljeća. Na hrvatski jezik prevedene su mu knjige Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera - istina - tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U služ-bi istine... On sam svojim temeljnim djelom drži Eshatologiju koju je napisao kao 9. svezak katoličke dogmatike. Sve to govori kako je on čovjek koji se ponajprije oslanja na riječi. Stoga je iz Hrvatske, kao osobni dar zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, simbolično ponio proizvod hr-vatskoga uma, tj. unikatnu olovku - pen-kalu uz koju stoje ugravirane riječi svetoga Augustina: Scribere ausus est. – Pisanje je odvažnost (pothvat). Sveti Augustin bio je jedan od najvećih kršćanskih mislilaca, učitelja i spisatelja, a njegova djela nerijet-ko nadahnjuju i samog papu Benedikta. Primajući taj dar Papa se upisao u knji-gu dojmova upravo jednim od nalivpera Penkala koje je Hrvatima ostalo kao us-pomena, dok je drugo identično ponio u Vatikan. Čast da izradi taj dar pripala je zagrebačkoj tvrtci „TOZ Penkala“, a po-drobniji opis te olovke poslala je svojim Donjograđanima naša bivša sugrađanka Maja Ilić, koja sada radi u spomenutoj tvornici kao zamjenica direktora prodaje i marketinga, a posredovanjem osječkog

brucoša u Zagrebu, našeg ministranta Dominika Knezovića. Unikatno, ručno izrađeno nalivpero Penkala – izvorni je hrvat-ski proizvod, sjajni primjerak hrvatske povijesti i tradicionalne ručne umjetnosti s doživotnim jamstvom kvalitete. Nalivpero je umetnuto u prigodnu kutiju, što čini cjelinu izrađenu u boji vatikanske zastave. Naime, kutija je presvučena bijelom kožom s natpisom u zlatotisku BENEDICTUS PP. XVI, a unutraš-njost je načinjena u žutoj svili s pločicom na kojoj je nadnevak, mjesto i osobna poruka nadbiskupa Bozanića Papi: „Scribere ausus est. s. Augustinus – Pisanje je pothvat. sv. Augustin“. Tijelo i kapa nalivpera u bijeloj su papinskoj boji, dok je galan-terija pozlaćena 24-karatnim zlatom. Na vrhu pozlaćene kape nalivpera ugraviran je papinski grb, zakačka (klipsa) stilizirana je u obliku kravate kao hrvatskim simbolom, a na prstenu kape ugraviran je hrvatski pleter. Samo pero načinjeno je od 18-ka-ratnog zlata s natpisom Penkala, koje će ostavljajući za sobom trag pronositi hrvatsku vjeru i kulturu i onda kada pero bude ispisivalo slova i riječi na drugim jezicima.

Tihomir Florijančić

Scribere ausus est – Pisanje je pothvatsv. Augustin

Vrijedan hrvatski dar za Benedikta XVI.

Petri naših dana

16

1918

Kad stignu na crkveni trg, mali trouglasti trg s kipom sv. Ivana na sredini i travom obraslom kaldrmom, a to kuće naokolo nakitile prozore obilnim svijećama, cvije-ćem i svetim slikama.- Ti sad hajde na kor, kako ti je majka zapovjedila, a ja ću gledati, da procesiju nekako stignem.Na trgu pred crkvom bilo je samo malo svijeta, sve je ostalo grnulo na glavni trg.Anica se časom ustavi pred crkvom. Sva su troja vrata širom bila o tvorena. U crkvi divna svijetlost. Štogod je bilo svijeća, svjetljenika, kandila: sve je bilo u najvećem sjaju. Oko glavnog oltara i povrh njega savio se vijenac od pozlaćena bršljana a po vijencu bile pozaticane sto-tine i stotine svijeća, da ti je sve bliještilo ispred očiju, a sveti Mihalj, krasan junak na ovome svijetu izišao na slici, kao da je izrastao iz plamena, pa kopljem bije straš-noga zmaja.Ah, Bože dragi, što je divna njena crkva, pomisli Anica i pritisne obje ruke na prsa, takve crkve nigdje više nema. Ona je i inače lijepa, ali kad je uskrsnuće, onda je možda samo još u nebu ljepše.S velikim strahopočitanjem stupi u cr-kvu. Tu s lijeva u duboku izdupku grob je Isusov. Pun je do dna divnim cvijećem, svijećama, šarenim kuglama, koje se sjaju kao da su ogromni dragulji. Tamo kleče i dva lijepa anđela, ali grob je prazan, jer je Isus uskrsnuo, pa ga sada u slavi nosaju po gradu.

U crkvi ima malo ljudi, istom koja baka sjela, da joj poslije ne otmu mjesto, kad nahrupi narod. Anica se popne uza stu-be, da će tati na pjevalište, ali vrata su bila iznutra zaključana, valjda da se ne bi suvi-še svijeta natislo. Pred korom u zvonarnici dječaci marljivo teglili užeta, a zvona gore u tornju veselo zvonila i tako tutnjila, da nijesi riječ razumjela.Što će sad Anica? Tati ne može, ali mogla bi prozoru, da pogleda odavle, kako će se vratiti povorka. Tu se doduše već natislo ljudi, ali za ovako sitna stvora, kakav je Anica, našlo se još mjestance. Pustiše je dobri ljudi preda se i u to već tamo na ulazu k trgu zasvjetlucaše prvi fenjeri, dupliri i svijeće, zavijoriše barjaci zanatlij-skih cehova, crveni, bijeli, modri sa sveci-ma zaštitnicima postolara, zidara i tesara. Za njima zabijelio red malih službenika sa kandilima, sa svijećama i zvoncima pa se, što se više približavali crkvi, u onaj ur-nebes zvona, u tutanj topova, u pucnjavu pušaka umiješalo i sitno zveckanje zvon-čadi.Sav trg provrvi od svjetine, kroz nju vijuga se sjajna i svečana povorka sa nebom, pod kojim gospodin župnik nosi svetootajstvo a prate ga mnogi svećenici u pozlaćenim haljinama.Kad su već bili blizu crkvi, a to se gleda-oci brzo otisnuše niz zvonarnicu dole u crkvu, da tamo dočekaju povratak pro-cesije. I Anica će za njima - tati i onako ne može, pa će dole da dočeka svršetak. Jedva se nekako provuče kroz navrelu

svjetinu do glavnoga oltara. Ovdje je bilo pravo more svijetla, cvijeća i sjaja. Crkve-njak još brzo poravnao, što je trebalo po-ravnati, pa onda stane na vrata sakristije, da čeka.Pogleda Anica kroz troja vrata napolje, gdje se približavala povorka sjajna i ča-robna kao kakva sveta priča. Pogleda gore na pjevalište, a to ugleda više orgulja tati-nu glavu. I padne joj opet na pamet da se pita: zna li tata. ..?U to se čulo zveckanje zvončadi već pod vratima. Najednom zabruje crkvom or-gulje, divna glazba, udariše glasovi pjeva-ča, pa se crkva napuni s toliko svečanosti, veličine i božanske slasti, da je to bilo gotovo i previše za srce osamgodišnjega djeteta. Ta ono tamo gore tako divno, tako slavno, veselo-tugaljivo svira sam njen tata, koga ona toliko voli slušati, kad prebire po orguljama, a tek danas, u taj svečani dan, kad je sve tako sasvim dru-gojačije nego u druge dane, i sviranje mu je drugojačije, da su joj čitavim tijelom prolazili trnci svete groze.Obliše Anicu slatke suze - ta u taj čas sve se zlo zaboravilo i samo se dobro pamti-lo, dobro i milo. A šta može djetetu biti na ovom svijetu milije i bolje od tate i mame?I kad ugleda visoko nad pobožnom svje-tinom bijeli kip uskrsloga Spasa, kako di-zaše ruku da blagosiva ljude, čisto se čule njegove utješne riječi:- Za vas sam trpio, za vas uskrsnuo, mir vam svima, koji ste tužni i nesretni. Do-

đite k meni, da vas utješim.Spusti se dijete na koljena pred svetim Spasom i duboko obori glavicu, pa za-šapta:- Dragi Isuse, molim ti se, ne daj da ikad više zgriješim. Oprosti mi i poživi mi moju mamu, moga tatu i braću i – i sve dobre ljude.- Svećenici okupili oltar, kandila zamiri-sala i zavila sjaj svijeća tajanstvenim ve-lom, orgulje bruje, ljudi pjevaju svečano, veselo, ganuto: Tebe Boga hvalimo!

* * *

Sve je bilo gotovo i Anica poleti kroz mračne ulice kući sama, jer tate više nije bilo na koru, a Krista s dečkima - Bog te pita - gdje je ona sve bila za čitave sveča-nosti. Na pô puta sretne Kristinu. Ona je uzme samo za ruku i šuteći pođu kući.Kad bi u dvoru, povrati se Aničin strah. Šta će kazati mama, kako će je dočekati?- Ajde samo u kuću, rekne Krista, kuma

je bila s mamom. Ah da, kuma, ona je možebiti mami sve kazala, odlane Anici i ona se stane plaho šuljati u sobu. Tu je već bilo sve spremno za večeru. Mama sjedila za stolom, dečki šuškali i švrljali oko svojih igračaka, tata stajao u kaputu sa šeširom u ruci na vra-tima.- Mama, tata! vrisne Anica pa poleti maj-

ci. Zajeca i rasplače se, kamen bi se kre-nuo.

Dječaci viknuše veselo:- Anica!A tata šuteći skine kaput pa tarući ruke ushoda se gore dole.Mama je šuteći složila obje ruke oko kćer-ke a tata preveze rukom preko tjemena svoga djeteta. Anica jecajući i prekidajući sasula svu svoju brigu i nevolju majci u njedra. Nije se štedjela, sve je ispovjedila i svaka treća riječ bi:- Oprosti, mamice, biću dobra, samo me

voli. Dečki stoje, glede, ozbiljni su, čudno im je sve.Majka poljubi kćerku, pošto otare krišom suzu i blago je gurne spram oca pa rekne:- Ajde tati, moli i njega, pa si opet naše

milo dijete.Anica stane oborene glave pred tatu. Tata metne ruku na njenu glavu i rekne:- Anice, dijete moje!Ja, kakim je to glasom kazao! Od ganu-ća prelije joj se malo srdašce. Ispruži obje ruke i tata je digne u naručaj. Tu Anica čvrsto obuhvati tatu oko vrata i pritisne lice na njegovo rame pa iznova u slatke suze.

Oh kako je dobro u očevu naručaju, na majčinu krilu!Na vratima stoji Krista, nakrivila glavu, tare oči. Bože, što su samo danas prepatili briga, pa i ona, vjerna duša!Kad se dečki čuda nagledali, rekne Drago držeći ruke unatrag:- A nu Anica se cuca kao beba!- Ona je danas naša beba, vrati tata, dragi

Bog poklonio nam ju je po drugi put. A sad k večeri.

Kad svi posjedaju, tata pozdravi prekr-stivši se:- Krist nam je uskrsnuo. Sretno vam ale-

luja!- Aleluja! zagrajaše dečki i veselo se zavrte

oko stola. Pa onda junački vilicama za-bodu u bregove makovih rezanaca.

Anica sjedila među tatom i mamom. Bila je ozbiljna i zaplakana. Tata je svaki čas pogladio po glavi, a mama nutkala da jede.Ćiro izgrće mak s rezanaca. Načini hrpu pa turne tanjur seki.- Na tebi mak, ti to voliš, reče žvačući po-

sljednji zalogaj.A Dragoš s punim će ustima:- Ako mi sjutra zec donese tri pisanice,

jednu ću dati Anici, ako je prije pogodi krajcarom.

I na to odu svi na počinak, da se sjutra svi probude na veseli danak Gospodnji.”

(Odlomak)

Pripremila: Ana Pintarić

19

20 21

stavu predslavitelja misnoga slavlja. Bez obzira što se u današnje vrijeme če-sto misli kako je klečanje poželjniji tje-lesni stav u molitvi, stajanje je to koje s razlogom prevladava – ono pokazuje pozornost i djelatnost molitelja. U skla-du sa značenjem stajanja u bogoslužju, Opća uredba Rimskog misala upućuje da vjernici stoje od ulazne pjesme do zborne molitve, za vrijeme navještaja evanđelja s pripadnim zazivom, za vrije-me Vjerovanja i molitve vjernika, te od poziva „Molite braćo…“ prije darovne molitve pa sve do kraja mise. Time po-kazujemo da stojimo pred Onim koji u nama budi strahopoštovanje, a u istom trenutku pokazujemo kako smo svjesni svojeg sinovskog dostojanstva pred na-šim Bogom.

Klečanje

U knjizi Ivana Šaška Per signa sensibilia kaže se da je klečanje prirodan stav čovje-ka koji – svjestan svoje grješnosti – moli oproštenje i milosrđe. Taj molitveni stav pokazuje odnos vjernika pojedinca pre-ma Bogu sa snažnim pokorničkim zna-čenjem, ali i raspoloženjem onoga koji prosi, a svjestan je svoje grješnosti. Zato je klečanje ponajprije vlastiti stav osobne molitve. Jer ako igdje spoznajemo koli-ko smo mali pred Bogom, onda je to u našim osobnim trenutcima provedenim s Njime, u kojima pokazujemo i prizna-jemo našu malenost tjelesnim stavom.Poznato je kako je kroz povijesni razvoj bilo razdoblja u liturgijskoj godini kada je klečanje kao molitveni stav bilo za-branjeno. Klečati nije bilo dopušteno, a umjesto njega se koristio prihvatljiviji stav stajanja. Te zabrane su bile vezane uz liturgijska slavlja nedjeljama i u vaz-menom vremenu. Zabrane su postojale zbog umanjivanja radosti kojom treba biti obilježeno svako nedjeljno slavlje kao poseban spomen na dan Isusova uskrsnuća. Ostatak takve prakse imamo i danas kada se nedjeljom i svetkovinom ovaj molitveni stav izostavlja u litanij-skim molitvama. Naime, u trenutku molitve litanijskih zaziva predviđeno je klečanje, osim na nedjelje i u vazme-nom vremenu. Prema naputku koje daje Opća uredba klečanje je predviđeno u liturgiji samo u jednom dijelu, i to u tre-nutku pretvorbe.Unatoč tomu valja naglasiti kako stav klečanja ipak koristimo i u zajednič-kim liturgijskim slavljima. U liturgiji su predviđeni trenutci u kojima klečanje izražava stav čitave Crkve.

Sjedenje

Možda se čini kako je sjedenje u naša liturgijska slavlja ubačeno kako bi se razbila monotonija ili označio dio kada svatko može uzeti koji trenutak odmo-ra. Takva se pojava može objasniti kao ostatak vremena prije saborske reforme kada je liturgija bila prepuna privatnih pobožnosti, jer vjernik nije mogao aktiv-no pratiti svetu misu, pa mu je čak bilo i osigurano vrijeme odmora od dugih tra-janja pojedinih dijelova svete mise. Ipak, sjedeći stav unutar liturgije ima svoje točno značenje i nikako nije prepušten na odabir po ukusu pojedinca. Danas u liturgijskom slavlju sjedenje simbolizira nutarnje slušanje i osluški-vanje. Zato zajednica i sjedi pri navje-štaju Božje riječi, tumačenju Riječi ili u osobnom razmišljanju, bilo nakon pro-čitane Božje riječi, bilo nakon pričesti. Time želimo pokazati svoje nutarnje raspoloženje - otvorenost i spremnost na slušanje i primanje od Boga koji nam progovara. Sjedenje, dakle, nije nekakva vrsta stanke za odmor, niti označava di-jelove liturgije koji bi bili manje važni. Kako sjedenjem pokazujemo otvorenost i spremnost primanja, uz sjedenje bitno se veže i slušanje. Slušanjem cijela zajed-nica usmjeruje svoju pozornost na jedno mjesto ili sadržaj (ambon, knjigu, čitača ili propovjednika). Preko Riječi obraća nam se Bog i tako se uspostavlja dijalog ljubavi. Slušanjem Riječi, u liturgijskom slavlju, zajednica pokazuje da je stvar-no otvorena i spremno prima što joj se daje. Sjedenje, dakle, nije stav koji je stavljen u liturgiju poradi udobnosti, već kao znak pozornog slušanja i meditativne sabranosti. Iako je sjedenje u liturgiji bilo dopušteno od prvih kršćanskih vre-mena, u crkvama nisu bila predviđena sjedišta za puk, nego su vjernici sjedali na pod. Klupe se u crkvama pojavljuju krajem 16. stoljeća, a s obzirom na dugu kršćansku tradiciju možemo reći da je njihova uporaba relativno nova pojava. Klupe u crkve ulaze najviše pod utjeca-jem reformacijskih Crkava koje veliku važnost pridaju navještaju i tumačenju Božje riječi, pa su im klupe bile od ve-like potrebe.

Znamenovanje znakom križa

Razlikujemo mali i veliki znamen križa, kao i križanje sebe i križanje drugih. Kri-žanje sebe označavao bi znak križa koji osoba čini na sebi, dok bi križanje dru-gih označavalo križanje prigodom po-mazivanja uljem, prigodom blagoslova

vjernika ili blagoslova predmeta. Te prve dvije podjele odnosile su se na one koji se znamenuju križem, a druge su dvije određene načinom na koji se stavlja znak križa. Stariji je oblik mali znamen križa koji se obično činio na čelu desnim pal-cem ili kažiprstom, s vremenom su se uz čelo dodali još usta i prsa. Veliki znak križa pojavljuje se u desetom stoljeću u redovničkim zajednicama. Taj veliki znak križa proteže se od čela do prsiju i od ramena do ramena.Zanimljivo je spomenuti kako se taj znak križa činio na grčki način od de-snog ramena prema lijevom ramenu s tri otvorena i dva zatvorena prsta, zbog simbolike trojstva i dvije naravi u Isusu Kristu. Takav se način prakticirao jedno vrijeme, no kasnije je prevladala stari-ja praksa koja potječe iz petog stoljeća. Ona kao nova praksa i službeno ulazi u zapadnu rimsku liturgiju tek u šesna-estom stoljeću, a koristimo ju i danas. Znak križa čini se sa svim otvorenim prstima i u suprotno smjeru od grčkog, dakle od lijevog ramena prema desnom. Inače prva liturgijska slavlja nisu zapo-činjala kao danas znakom križa, nego je odmah slijedila služba Riječi. Takav po-četak liturgijskog slavlja u imenu Troj-stva (U ime Oca i Sina i Duha Svetoga) preuzet je iz formule krštenja, a njime se započinje liturgijsko slavlje tek od četr-naestog stoljeća. Od devetog stoljeća u liturgiji se koristi i malo križanje na čelu prije Evanđelja. Ovisno o običaju negdje se znamenova-lo samo čelo, a negdje i usne i prsa. Sve se to činilo kako bi se zadobila zaštita i pomoć u susretu sa svetom Riječi.Danas način velikog križanja najčešće prakticiramo na početku i završetku molitvenog čina, a i pri ulasku u crkvu. Znak se križa čini blagoslovljenom vo-dom što izražava povezanost krštenja i onoga što se sprema slaviti. Malo križanje najčešće susrećemo prije

U užurbanosti našeg života što nam ju današnje vrijeme nameće često i ne primjećujemo koliko smo svakog dana okruženi raznim znakovima i simbolima te koliko smo o njima ovisni. Naviknuli smo na njih toliko da ih i ne zamjećuje-mo, iako je simbolizacija tipičan ljudski fenomen. Naime, svi pokušaji korištenja simbola u životinjskom svijetu ostali su neuspješni te se upravo zbog toga samo čovjeka nerijetko naziva znakotvornim bićem ili ens symbolicum. Čak i u svo-jim igrama čovjek izražava znakotvornu sposobnost i potrebu. Ta sposobnost otvara mu velika područja znanja, osje-ćanja i djelovanja.Od samog početka čovjek je pomoću svoga tijela bio tvorac simbola. To čo-vjekovo obilježje ostalo je vidljivo sve do danas, kada skoro svaki pokret i gesti-kulacija imaju neko svoje značenje (ru-kovanje, zagrljaj, osmijeh, pljesak itd.). S vremenom se ta ljudska sposobnost razvijala i postala vanjski odraz razumi-jevanja stvari u njihovom međusobnom odnosu. Jedno od najmoćnijih simbo-ličkih oruđa kojima se čovjek služi zasi-gurno je jezik. Jezični simboli služe mu kako bi izrazio svoju nutrinu i komuni-cirao s ostalim ljudima. Dakle, čovjek može ostati u odnosu sa svojim ljudskim okruženjem jedino pomoću simbola, simbolizacijom. No uz taj međuljudski odnos koji ovisi o simbolima, postoji još jedan odnos koji je neostvariv bez pomoći simbola. To je odnos s nadisku-stvenim, duhovnim i božanskim svije-tom. Budući da su religija i religiozni ži-vot jedno od bitnih čovjekovih obilježja i područja njegova života, u izražavanju svoje religioznosti on se koristi upravo simbolima. Jednako kako je čovjeku bit-

no iskustvo komunikacije s ljudima oko njega, tako mu je bitna i komunikacija s njegovim Stvoriteljem i duhovnim svije-tom. Ostvarivanje komunikacije između Boga i čovjeka moguće je uz pomoć sim-bola upravo zbog toga što oni u čovjeku sjedinjuju ono tjelesno i duhovno te su jedini ispravan prikaz onoga što je nevid-ljivo. Svi ti simboli plodovi su ljudskoga duha i misli, a u tome možemo gledati i čovjeka kao simbol Onoga prvog i jedi-nog pravog stvoritelja svih znakova.Svako bogoslužje koje slavi zajednica vjernika, Crkva, ustanovljeno je radi ostvarivanja kontakta između Boga i čovjeka. Kako su simbol i simbolizaci-ja jedne od bitnih sastavnica čovjeko-va djelovanja, tako je svako bogoslužje utemeljeno na mnoštvu simbola koji čovjeka vode iz ovog zemaljskog prema nadnaravnom. Simboli postaju most iz-među vidljivoga i opipljivoga te nevid-ljivoga, što se slavi u svakom pojedinom bogoslužju Crkve.Da bi čovjek mogao sudjelovati u bogo-služju, treba ući u njegovu simboliku, što je u današnjem vremenu sve teže jer se govor klasičnih simbola sve manje razumije (dok se stvaraju novi simboli, prilagođeni potrošačkom društvu). Zato je korisno dodatno osvijetliti značenje i snagu pojedinih simbola. Ovdje će se stoga prikazati nekoliko molitvenih sta-vova i najčešćih simbola u zajedničkim liturgijskim slavljima.

Stajanje

Za molitvu smijemo reći da je razgovor s Bogom, uzdizanje pred Božje lice, u bo-žansku zbilju. Upravo to uzdizanje, koje

trebamo doživljavati i koje doživljava-mo, kršćani iskazuju i na vidljiv tjelesan način. Stajanjem se pokazuje iskustvo uzdignutosti i odvojenosti od svijeta ili čežnja za uzdignućem. U prvim vreme-nima ustaljeni je molitveni stav cijele zajednice bio uspravno stajanje raširenih ruku. Naime, uspravan položaj uobiča-jen je kod svih starih naroda za vrijeme religijskih obreda. I stari su Židovi čitali Toru stojeći, raširenih ruku upravljenih prema nebu. Tako su Isusovi učenici preuzeli tu gestu i dali joj novo značenje – prvi kršćani time pokazuju svoju uz-dignutost Bogu, svoju želju da budu što bliže božanskom. Taj se molitveni stav zadržao sve do kraja srednjega vijeka i bivao poticaj za veću gorljivost, ali istodobno i određe-na vrsta pokore. Od vremena kada se liturgija, iako vršena u skupu vjernika, počinje shvaćati kao čin privatne pobož-nosti, stav stajanja s raširenim rukama sve više se gubi. Molitva prestaje biti čin predanja i hvale Otkupitelju te po-staje čin prošnje nedostojnoga grješnika. Takvom raspoloženju ne odgovara više stav molitelja s raširenim rukama pa se polako pojavljuje nova gesta sklopljenih ruku. Poznato nam je da se ta gesta sačuvala sve do naših dana. Danas u sklopljenim rukama iščitavamo znak mira, sabrano-sti i zahvalnosti, dok su u početku one označavale čovjekovu nedostojnost i grješnost. Gestom koju danas koristimo ne možemo u potpunosti i dovoljno do-bro zamijeniti prvotnu gestu raširenih i uzdignutih ruku koja je pokazivala našu otkupljenost i dostojanstvo pred Bogom, te je gesta raširenih ruku ipak ostala prisutna u liturgiji u molitvenom

Simboli su most prema nevidljivomPregled najčešćih simbola u liturgiji

Petri naših dana

22 23

navještaja Evanđelja kada znamenujemo čelo, usta i prsa i tako na očit način prizi-vamo Presveto Trojstvo, ali izražavamo i želju i otvorenost da Božja riječ posveti naš razum, govor i osjećaje. Znamen križa potvrda je Kristova gos-podstva nad svime što se znamenuje tim znakom. Zato je znamen križa osobito prisutan i neizostavan u blagoslovima i blagoslovinama. Njime zazivamo Božju milost koju baštinimo upravo po Kristo-voj žrtvi na križu. Stvari i osobe koje se njime blagoslove ili posvete dovode se u posebnu vezu s Bogom.

Poklecanje

Poklecanje na jedno koljeno u obliku klanjanja uvodi se u red mise počet-kom 16. st. i ostaje prisutno do danas. Vjerojatno je nastalo preoblikovanjem iz prvotno korištenog oblika naklona. Zanimljivo je reći da takvu gestu Istoč-na crkva ne poznaje, štoviše u nekim je Crkvama bila i zabranjena kao i u Za-padnoj jedno određeno vrijeme. Bila je zabranjena u bogoslužju jer je prignuti koljeno značilo tišinu i Spasiteljev bora-vak u grobu, što je u suprotnosti s onim što slavimo u liturgijskim slavljima, a to je Krist proslavljeni i uskrsnuli.Sami smo svjedoci kako je danas pokle-canje vrlo rašireno i ustaljeno, a razlog je tomu njegovo značenje. Njime čo-vjek pokazuje svoje poštovanje ili svoju ovisnost o nekome. U ovom slučaju ta se čast i ovisnost pokazuje prema na-šem Spasitelju prisutnom u Presvetom oltarskom sakramentu. Ovdje je dobro napomenuti kako se poklecanje čini pri-gibanjem desnoga koljena do zemlje, i izražava stav klanjanja. Dodajmo da pokleknuti znači iskazati

želju za življenjem Vazma u potpunosti. Doticanjem zemlje koljenom vjernik su-djeluje u Isusovoj smrti i uskrsnuću na otajstven način. Tako spuštanje na ko-ljeno označuje želju za umiranje starom, grješnom čovjeku, a pridizanje vazmeno obraćenje toga istog čovjeka, kojim vra-ća svoje prvotno dostojanstvo.

Pružanje mira

Ono što je u današnjoj misi pružanje mira, u starini je bilo darivanje poljupca mira. Poljubac je čin darivanja i slobo-de i dobio je svoje duhovno obilježje u religioznim činima. U samim početcima prvi apostoli Petar i Pavao spominju sve-ti cjelov: Pozdravite svu braću cjelovom svetim. (1Sol 5,26); Pozdravite jedni druge cjelovom ljubavi! Mir svima vama koji ste u Kristu! (1Pt 5,14). Istina je da oni nigdje ne spominju da je to liturgij-ska gesta, ali po liturgiji iz prvih stoljeća možemo pretpostavljati da jest. Naime, već se u II. stoljeću spominje izričito takva praksa. Bratski zagrljaj i poljubac bio je jako prihvaćen među vjernicima i đakon je pozivao vjernike na tu praksu. U liturgiji je ta gesta bila čak prisutna i u redovničkim zavjetovanjima, u slavlje-nju pomirenja, a i u slavljenju ženidbe. Danas je ostatak prakticiranja te geste vidljiv još u zagrljaju i poljupcu za bi-skupsko i svećeničko ređenje te u običaju cjelivanja svetog križa na Veliki petak. Poljubac je tu gesta čašćenja. Časte se oltar i evanđelistar kao simboli Krista. Oltar se ljubi na početku i završetku liturgije, a evanđelistar nakon čitanja evanđelja.Nakon liturgijske reforme II. vatikan-skog sabora ponovno se uvodi znak bratske ljubavi. Umjesto poljupca mira sada se govori o znaku mira. Korištenje te geste u liturgiji stavlja se kao moguć-nost, a biskupskim se konferencijama daje sloboda da odrede koji će se oblik upotrebljavati. Jedne od gesta kojima se možemo služiti svakako su stisak ruke, poljubac ili zagrljaj, smiješak uz naklon glave ili tijela, stisak objema rukama. Kod nas je to stisak ruke.Ta je gesta tijekom povijest mijenjala i svoj oblik, ali i vrijeme kada se činila u liturgiji. Tako poljubac mira, poznat iz prvih kršćanskih zajednica, ima svoje mjesto na kraju službe Riječi, kasnije se koristi na kraju euharistijske molitve, da bi u doba Grgura Velikoga dolazio na-kon molitve Gospodnje kao neposredna priprema za pričest i na tom je mjestu sačuvan u rimskoj i afričkoj liturgiji. Ono što ostaje cijelo vrijeme nepromi-jenjeno jest utemeljenje znaka mira na Isusovim riječima da se prije prinoše-

nja dara treba pomiriti s bratom (Mt 5,23-24). Tako se pružanje mira danas nalazi neposredno prije pričesti, a time se želi reći kako prihvaćamo jedni dru-ge jer smo svi dio Crkve Kristove. Zbog toga možemo reći kako je pružanje mira snažna vjernička gesta koja je motivira-na vjerom više nego prijateljstvom, i u svakom tko je pored nas, makar ga i ne poznavali, prepoznajemo Krista. Iz toga treba shvatiti da ne pružamo mir zbog toga što se sa svima oko sebe savršeno slažemo, nego zato što molimo i teži-mo prema Kristovu miru, koji možemo ostvariti jedino prihvaćanjem drugih. A da bi taj pozdrav mogao doći do nas, mi pokazujemo kako smo svi dio istoga Ti-jela – Crkve Kristove upravo međusob-nim razmjenjivanjem mira. Ta je gesta, dakle, pokazivanje i potvrđi-vanje naše pripadnosti jednoj Kristovoj Crkvi, i to upravo prihvaćanjem svih oko nas koji zajedno s nama čine tu Crkvu. Ipak, ne treba s tom gestom pretjerivati i ići od klupe do klupe pružajući mir. To je simbolična gesta. Zato je dovolj-no pružiti mir najbližim osobama. Tako ćemo samo pomoći da ta gesta ne izgubi svoju vrijednost i ostane korisna liturgij-skoj komunikaciji simbolima.

Vjerujem da smo na osnovi ovoga tek-sta uspjeli upoznati osnovne i najčešće simbole kojima se koristimo u našim liturgijskim slavljima. Tekstom sam po-kušao pomoći čitanju simbola njihovim pojašnjenjem ili upućivanjem na njiho-vu očitu simboliku. Nadam se da će ti osnovni elementi koje su izneseni po-moći svakom našem vjerniku u lakšem upoznavanju bogatoga simboličkog go-vora u našim liturgijskim slavljima.

vlč. Željko Šimić

Prof. dr. Tomislav Ivančić krajem svib-nja 2011. održao je u našoj župi duhov-nu obnovu za obitelj. Donosimo vam dio bogatstva koje smo primili i upijali toga trodnevlja.

Tko sam ja?

Tko sam ja? Zašto živim? Kamo idem? Što radim ovdje? Gdje su naši pokoj-nici? Tko te naručio? Toliko toga nam je nepoznato. Čovjek je vrhunsko biće na zemlji. Poput biljaka ima vegetativ-ni život, s životinjama psihički, a s an-đelima duha. Biblija kazuje da je Bog od zemaljskog načinio čovjekovo tije-lo (psihofizičku razinu), nakon toga je svoga Duha udahnuo u čovjeka te je on postao živa duša. U trenutku začeća Stvoritelj je svakom čovjeku udahnuo njegovu osobnost, sposobnosti, sve ono po čemu jest čovjek da se može razvijati. U našim genima nije zapisano što ćemo biti, nego svaki čovjek sam zapisuje što će postati. Ti si ono što misliš, vjeru-ješ, za čime čezneš. Vjerovati znači sebe gledati kao projekt. Čovjek je čovjek po duhu, a ne po psihi i tijelu. Duhovna je dimenzija cijela jedna struktura, organi-zam. U trenutku začeća Stvoritelj ti daje originalnost. Ti postaješ osoba, a ona je duhovna, ima svoje dostojanstvo. Svaka je stanica prožeta duhom. Bit duha jest samosvijest i svijest, sloboda od vremena i prostora. Imaš savjest - glas bitka. Bi-

tak je jedan, dobar, istinit i lijep, govori nam filozofija. Ako želiš postojati, moraš biti dobar. Ako govoriš negativno, lažeš, sebe razaraš. Savjest je glas koji ti kaže: „Nemoj negativno govoriti, ružno misli-ti jer time sebe razaraš, ubijaš.“ Kada do-bro radiš, savjest te hvali. Imaš intelekt pomoću kojeg spoznaješ cjelovito. To je umska spoznaja. Ona je suprotna razum-skoj, racionalnoj spoznaji. Na razumu se grade prirodne znanosti, a na umu hu-manističke. Znanstveno je potpuno jasno da Bog postoji. Imaš karakter, srce, spolnost, sposobnost transcendencije, kreativnost, vjeru, ljubav, sposobnost pamćenja i sjećanja itd. Naši genomi sadrže zapise cijele ljudske vrste, cijelu povijest. Spo-sobnosti duha genijalne su jer po njima čovjek može postati vrhunski. Duh nema granice te se uvijek možeš razvijati. Svaka stanica sadrži duhovnu dimenziju i od-lučuje. Duhovna dimenzija funkcionira samo kada dobro mislimo, govorimo, za dobro se odlučujemo. Ne zaboravi da si ti najvažnija osobu na svijetu - ti si sebi najvažnija osoba, a ne Bog. Ako sebe ubiješ, sebe nemaš, ne znaš ni za Stvori-telja. Prihvati se i zavoli, postani sebi va-žan. Ako se ne zavoliš, ne možeš postati zdrav čovjek. Jedino trpljenje koje se od tebe traži jest da kažeš sebi: „Prihvaćam se.“ Kada sebe prihvatiš, tada se voliš. Iz trpljenja izlaziš kada pozitivno misliš: „Ja hoću, ja mogu, ja vjerujem.“

Nauči oprostiti

Najteže boli kada ti netko kaže ružnu riječ, ponizi tvoje dostojanstvo, protiv tebe nastupi, ne da ti ono što ti pripa-da… Prouči kako te boli kad tebe netko povrijedi, a kako kada ti drugoga. To su dvostruke rane. Tek kada oprostiš, osjetit ćeš slobodu, mir, zadovoljstvo, radost, zdravlje. Ljudi koji su imali rak bili su izliječeni nakon što su oprostili osobi koja ih je povrijedila. On nastaje kada radimo protiv savjesti te time ubi-jamo mozak, razaramo stanice. Stanice žele zadržati život, te se one odvajaju od tijela i stvaraju divlje stanice. Zdrave sta-nice surađuju sa stanicama raka, a ne sa zdravljem. Znajmo da 70% bolesti dola-zi od sukoba među ljudima, negativnog govora…. Duhovna je dimenzija najod-govornija za bolest. Nauči opraštati jer to stvara mir u braku, u obitelji. Neprašta-nje razara brak. Mislimo kako nas naše opraštanje ponižava, ali to nije istina. To su sitne vježbe za opraštanje, koje mi-jenjaju čovjeka.

Obitelj

Prva je obitelj cijelo čovječanstvo. Na Zemlji ima sedam milijardi ljudi, a i sve što je ljudima potrebno za život. Tko nas to vodi da sve tako savršeno funkcioni-ra? Imaš vlastitu obitelj pa vidiš kako je teško sve uskladiti, okupiti da sve funk-

Duhovna obnova za obitelj u našoj župi

Dopusti Isusu da te dotakne

24 25

cionira. Sedam milijardi ljudi, a svaki je od njih važan. Svatko ima svoju ulo-gu, zvanje, talente, vrijeme odrastanja, umiranja. Pokušajmo zavoljeti svakog čovjeka ove Zemlje. Reci: „Dragi ljudi, oprostite mi. Neću vas suditi, opraštam i ja vama. Ne možete ništa učiniti da vas ne bih volio, nikad neću biti protiv vas.“ Razlikuj čovjeka od zla u njemu, kao što razlikujemo pacijenta od njegove bolesti. Međutim, postali smo poput zločinaca. Kad netko fizički oboli, mi ga žalimo, a kad duhovno oboli, stavljamo ga u za-tvor, mrzimo. Kada požališ čovjeka, tada si pobijedio i možeš čovjeka izliječiti. Druga je obitelj Katolička crkva. Ona je svjetlo svijeta, kvasac čovječanstva. Isus Krist njezino je svjetlo, on ju vodi. Opro-sti svima koji su poluvjernici. Mnogi se krste, ali malo ih ide u crkvu i žive svoju vjeru. Oni su krštenjem postali kršćani, ali ne i vjernici. Oprosti im i počni ih ljubiti. Treća je obitelj domovina Hrvatska. Svaki je narod jedno tijelo. Hrvati imaju svoj jezik, kulturu, prošlost, zajedničku težnju da nam bude dobro. Prihvatimo sebe kao Hrvate. Zavolimo svakog Hr-vata. Prestanimo se međusobno mrziti. Reci sebi: „Želim bit vrhunski Hrvat!“ Oprosti svima koji su se okoristili ratom, bili zločesti, korumpirani. Oprostimo svim građanima domovine. Zahvali za domovinu. Četvrta obitelj vaš je grad Osijek. Vi ste jedno. Zavolimo Osijek kao jednu obi-telj. Ako nekoga mrziš, ti se osjećaš loše. Zahvali za njega, za ljude u svom gradu. Oprosti svim ljudima koji žive u Osije-ku, jer kada opraštaš, drugi se mijenja-ju. To je temeljno pravilo duha, savjesti, morala.

Peta je obitelj župa - jedno tijelo, zajed-ništvo. Svatko u njoj ima svoje mjesto. Potrebna je međusobna suradnja kako bi se napredovalo. Nije župnik župa, nego je to narod. On samo vodi vjernike, sve koordinira. Očistimo župu od ogovara-nja, prigovaranja, vikanja, okrivljavanja. Šesta obitelj jest obitelj iz koje si izišao i obitelj koju si osnovao. Kako ti se zove otac? A majka? Koliko braće i sestara imaš? Pokušaj ih prihvatiti, oprostiti im. Tko ti je muž, žena, djeca? Voliš li svoju djecu ili ih stalno kritiziraš? Vje-ruješ li u dobro u svojoj djeci ili u zlo? Kad si ih pohvalio? Tvoja obitelj čezne za ljubavlju. Zavoli svoju obitelj, svoju djecu. Odluči da ćeš od danas govoriti samo dobro. Ne može zlo stvoriti dobro. Oprosti djeci i bračnom drugu. Sedma si obitelj Ti. Ti si hram Duha Svetoga. U tebi stanuje Stvoritelj. Akti-viraj snage u sebi na način da vjeruješ. Govori: „Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem.“ Prihvati sebe kao hram Duha Svetoga.

Bračno zajedništvo

Čovjek - muškarca i žena. Postoje samo dvije vrste čovjeka - ili je on muškarac ili žena. Ne znamo zašto smo tako stvoreni. Znanost ništa o tome ne zna, to je taj-na. Biblijsko izvješće govori o stvaranju. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, kao muško i žensko. Bog je Otac, Sin i Duh Sveti. Otac izgovara, Sin je njegova riječ, a iz njih izlazi Duh Sveti. Brak je savr-šena slika Stvoritelja. Kršćanski je brak ono što je Bog htio od početka. Ulazak u sakramentalni brak jest trenutak kada djevojci i mladiću dolazi Isus i kaže: „Vi ste meni kapelica.“ Spolni je čin tada ne-

što najljepše, dakle ne treba ga se stidjeti, jer to je znak neizmjerne ljubavi. U tre-nutku začeća roditelji daju psihofizičku razinu budućeg djeteta, a Stvoritelj daje duhovnu dušu, osobnost, intelekt…. Dijete im je darovano. Današnji su „brakovi“ bez registracije, divlji, na probu, bez blagoslova. To nije dobro. Znaš li koliko znači kada imaš nekoga tko će ti biti vjeran i preko smr-ti, a ne površno? Ljubiti se može samo ako odlučiš da nikad nećeš drugu osobu povrijediti. Ljepota je kad se zagledaš u njezine oči i ona se rasplače, a ti joj ka-žeš da ćeš uvijek biti uz nju. Kada jedno drugo tješite, nosite, kad zajedno stojite pred Stvoriteljem i vidite dušu jedno drugome. Ljubav je važna. Ljubav je kada si cijeli život vjeran. Ljepota braka leži u njemu unutra, a ne izvana. Brak bez povjerenja, bez ljubavi u čovjeku stvara najteže bolesti. Djeca koja su bez ljubavi, rastavljenih roditelja, prisutna u

roditeljskim svađama, bivaju depresiv-na, suicidna, gube sposobnost za učenje. Dijete može odrasti samo u braku, ono treba majku i oca. Nije dovoljan jedan roditelj za djetetov odgoj. Kada se mama i tata vole, dijete uživa. Dijete pati ako mama voli više njega, a ne tatu, jer tad se osjeća krivim, smatra da je ono krivo jer se majka odijelila od tate. Dijete vidi sebe u mami i tati. Brak je prekrasan od-nos dvoje ljudi koji se ljube, a to znači Uvijek ću biti za tebe. Ako se tako lju-be, tada se daruju djeci. Ako želiš dobro odgojiti dijete, gledaj ga kao sposobnog, uspješnog. Ako si stalno negativan pre-ma njemu, prigovaraš, dijete ide krivim smjerom. Govori mu: „Ti si sposoban!“ Pohvali ga, potiči ga.Samo dobrim možemo načiniti veličan-stvena djela. Promisli: Kakvim očima gledaš brak? Ljubim li ženu? Poštujem li ju? Divim li joj se? Razumijem li svoga muža? Shvaćam li da muž zbog prigo-varanja odlazi od mene? Kada sam mu rekla lijepu riječ, pohvalila ga? Makar on i ne učinio ono što očekuješ, pohvali ga. Izvuci iz svega najbolje. Malo je potreb-no da budemo sretni.

Putovi do duhovnogzdravlja

1. lijek: Stajati pred živim Bogom Patnja, smrt, bolest - sve je to prisutno u svijetu jer smo otkinuti od Stvoritelja. Najteže je biti sabran i Stvoritelja svje-stan. Stanimo pred njega. U mozgu po-stoji modul Bog. Čim na njega pomisli-mo, mozak se počinje liječiti, stvaraju se nove sinapse. Logoterapija govori da je u

našoj podsvijesti Bog. Čim kažeš Bog, ti postaješ svjestan. Onoga čega nisi svje-stan, to za tebe ne postoji. Misli: „Isuse, ti si ispred mene.“ Dopusti mu da te za-grli. Budi ga svjestan. Zatvori oči da te ništa ne rastresa. Ako uspiješ sekundu, osjetit ćeš kako u tebe ulazi cijelo nebo i zdravlje. Dopusti da te On gleda, zagrli. Pozdravi ga. Upij ga u sebe. Ustraj. Ako se rastreseš, vrati se u sabranost. Potrebno je to vježbati jer što više vježba-te, više ćete uspjeti stajati pred njim. Ako želiš živjeti, moraš svaki dan imati 15 minuta vremena za razgovor sa Stvorite-ljem. U danu pronađi vremena za njega.

2. lijek: Upiti bezuvjetnu Božju ljubav Bog je ljubav. On se nikada ne srdi na tebe, ne kažnjava te zbog grijeha. On te voli ne zato što si dobar, nego jer je tvoj Stvoritelj, tebe je htio, želio. Podsjeti se trenutka začeća - Bog je zaželio da ja postojim. Iz nepostojanja uveo me u po-stojanje. To upij u sebe - nisam sam, ti si me želio, volio. Sve si mi darovao. Ja sam tebi dragocjen. Ti se rasplačeš nad mojom patnjom. Patim jer ne vjerujem da me ti voliš. Moja odijeljenost od tebe stvara patnju, bolest.

3. lijek: Ispraviti krivu sliku Boga u sebiUbija nas kriva slika Boga. Ne može se vjerovati u Boga koji čini zlo. Vjeruje se samo u onoga tko te voli. Ispravnu sliku Boga donosi nam filozofija i Isus Iz Na-zareta. Filozofija govori da je Stvoritelj bitak, a bitak može biti samo ljubav, je-dan. Ako je Bog ljubav, tada ne može bit zao, jer je zlo manjak ljubavi, postojanja. On ljubi, dobar je, misli na tebe. On je sama istina, kod njega nema laži. On je vrhunska ljepota. Ako si zločest, ne že-liš drugima pomoći, ti si zao i izašao si iz dobrote, odvojio se od nje. Time sam sebi stvaraš patnju. A Bog nema ništa s tvojom patnjom. Čim si dobar, poma-žeš, Bog je u tebi. Ako je Bog apsolutno biće, tada može biti samo dobar. Ako sam ja ograničeno biće, tada mogu gri-ješiti. Kako ću se spasiti? Ako se spojim s Bogom, neću više griješiti. Druga slika Boga jest Isus iz Nazareta. Kakav je Isus, takav je Bog. Isus nikoga nije osudio, svakoga je izliječio, opraštao je grijehe, bio prijatelj ljudi. Bog je jedi-no mjesto gdje možeš preživjeti sve smr-ti, tamo si beskrajno voljen, pa i ako te svi oko tebe preziru.

4. lijek: Sabrati seRastresenost nas ubija. Psihičke bolesti, mogli bismo reći, imaju izvor u rastrese-nosti. Bit grijeha jest rastresenost. Bit je đavla „rastresati“ ljude, grč. diabolos. Isus je došao sabrati Izrael, cijeli svijet. Grijeh nas, tako reći, rastavlja na sastavne dije-love. Ako u odnosu prema drugome po-misliš nešto negativno, tad među vama nema ljubavi i osjećaš kako ne možeš njemu pred oči. Od toga dolaze psihič-ke, duhovne bolesti, savjest te optužuje, dostojanstvo je zgaženo, nesposoban si raditi, misliti. Potrebno je sabrati se. Kako se sabrati? Pomisli: „Ja živim. Zo-vem se… Sa mnom je svemogući Bog.“ Primijetit ćeš kako ti se tijelo opušta. U tebi se sve oporavlja i dobiva snagu. Kada si rastresen, iz tebe lete snage. Bit je shizofrenije da je čovjek izgubio svoje središte, a u središtu je Bog. Ako ga na-učimo sabirati se, on ozdravlja. Psihija-trija govori da je shizofrenija neizlječiva. Naravno, kad je ona duhovna bolest. Bit zla, grijeha jest biti raspršen. Bit je zdrav-lja biti sabran, skupiti se u jedno. Sabrati se znači „vratiti se kući“, a tamo gdje si ti, tamo je i Isus. Saberi se oko Isusa.

5. lijek: Kako ispravno i uspješno moliti? Događa nam se da molimo, ali ne dobi-vamo. Smatramo da je molitva magija, te kada ju izreknemo, nešto se događa. Molitva je postala bog, božanstvo. Reci-tiramo molitve, nismo sabrani, mislimo da trebamo mnogo govoriti. Molitva je razgovor s Bogom. Treba malo govoriti, a mnogo slušati. Isus kaže da kad moli-te, istodobno trebate vjerovati da ste već dobili. Otac zna što vam treba. Isus kaže da ne blebećemo (kad molimo) jer na taj način izgovaramo molitvu bez sabranosti i dostojanstva. Nije problem što Bog ne daje, nego mi ne vidimo i ne primamo

te darove. Zdravlje koje moliš zapravo jest tu, ali ti u to ne vjeruješ. Kako moliti ispravno? Npr. kada moliš krunicu po-kušaj čuti riječi i osluškivati.

6. lijek: Osloboditi se grižnje savjesti (osobito lažne)Protiv grijeha smo nemoćni. Nema čo-vjeka koji nije sagriješio, bilo svjesno, voljno ili pak nesvjesno. Grijeh je poput izvora koji ne možemo zaustaviti. Po-trebno je grijehe predati u Isusove ruke jer on ih je pobijedio. Prođi u mislima cijeli svoj život i predaj mu grijehe, a po-sebno one koji te muče - mržnja, rastava braka itd. Kad si mu sve grijehe predao, slušaj kako ti Isus kaže: „Tvoji su grijesi kod mene, više ih nema.“ Isus ih je uzeo i za njih odgovara, briše tvoje krivice i grijeh.

7. lijek: Dopusti Isusu da dotakne svaku tvoju ranu Najteže rane nastaju na duhovnoj duši po kojoj si čovjek. Zbog konflikata na tom području 70 % bolesti manifesti-ra se na tijelu. Svaki grijeh koji učiniš načini ranu, ali i kad te drugi povrijede, obezvrijede, krivo optuže, viču na tebe, ponižavaju - to su grijesi drugih, koji te tad bole. Tako postajemo ranjeni. Još je gore kada nas netko povrijedi a mi o tome razmišljamo i razmišljamo, kao da prolazimo rukom po blatu. Kada o tom komu ispričaš, rana se nije izliječila. Lijek je da dopustiš da Isus dotakne sva-ku tvoju ranu, da osjetiš kako te cijeni, ljubi, vraća ti dostojanstvo. Prolazi s Isu-som vremenom od trenutka svog zače-ća do sadašnjeg dana. Neka se dotakne svake tvoje rane. Gledaj kako Isus stavlja ruku govori : „Budi zdrav.“

Pripremila: Adrijana Lovrinčević

mnogo novih podataka nisam pronašao pa teko ostaje još po-sla za istraživanje. Spomenicom su obuhvaćena tri glavna vre-menska razdoblja, prvo od 1918. do kraja 19. stoljeća, drugo između dva svjetska rata i treće koje seže od Drugog svjetskog rata, kada je u bombardiranju Osijeka najgore prošao Donji grad, vrijeme „oslobođenja“ kada je nastala kalvarija, zabranjen vjeronauk, uvedeni veliki porezi, do 1974. kada je nastupilo relativno dobro vrijeme. Ovdje su spomenute brojne osobe, podatci materijalne naravi, a izvor je arhivska građa iz koje se mogu pisati seminari, dalje izučavati. I sada bi valjalo pristu-piti trećoj knjizi – monografiji Donjega grada“, preporučio je Sršan, zahvalivši za suradnju Gradu Osijeku, župniku Juriću, tvrtkama Cesting i Tržnica, djelatnicima Državnog arhiva u Osijeku i tiskaru osječkoj Grafici, koji su zajedno omogućili da se knjiga objavi. „Želimo li upoznati i doživjeti pravi život Donjeg grada od kraja 19. stoljeća sve do danas, onda je najbolje pratiti župnu spomenicu Donjeg grada. Ta nam knjiga prikazuje značajne

događaje ponajprije crkvene naravi u Donjem gradu, ali i svje-tovne prilike, život ljudi, međusobne odnose, gospodarsku sli-ku i onaj donjogradski poseban duh ili „štih“ koji obilježuje Donjograđane od pamtivijeka. Donji je grad nešto posebno i ima svoj vlastiti život, svoju osobnost i značenje što ga razlikuje od ostalih dijelova Osijeka, ali je ipak njihova sastavna cjelina. Bez Donjeg grada ne bi Osijek bio ono što jest, a Donji mu grad daje posebno značenje i obilježje“, zapisuje (39.-40. str.) priređivač Sršan, priznajući kako je teško izdvojiti važnije do-gađaje opisane u Spomenici u tako velikom rasponu i obilju prikaza te na str. 49. otkriva: „Iz ove spomenice se vidi duša Donjograđana, cijelog Donjeg grada i svih prilika te neprilika, mogli bismo reći da ona može dobro poslužiti ne za jedan nego za više filmskih ili kazališnih scenarija, te pruža obilje građe za pisanje pojedinih radova i knjiga, to je dobri duh Donjograđa-na koji još uvijek živi... zabilježena tradicija, naš neponovljivi i romantični Donji grad.“

Nevenka Špoljarić

2726

Predstavljena izvorna arhivska građas dušom Donjograđana

Spomenica rkt. župe Preslavnog Imena Marijina Donji grad Osijek 1887.-1974.

Uvodnim pjevanjem Mješovitog zbora Župe Preslavnog Imena Marijina pod ravnanjem Ivke Vidaković u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku je 13. prosinca 2011. svečano otvoreno predstavljanje knjige Spomenica rkt. župe Preslavnog Imena Marijina Donji grad Osijek 1887. - 1974. godine prof. dr. Stjepana Sršana, ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku, koji je uz Donjogradsku župu izdavač monumentalnog djela na 525 stranica.Župnik Ivan Jurić istaknuo je kako je listajući župne spomeni-ce, po svom dolasku prije sedam godina u župu, ugledao po-vijesno blago o Donjem gradu i Osijeku, od sada dostupno javnosti, koje je „prošlost u sadašnjosti za budućnost“. “Prema izvorima utvrđeno je kako od 1714. godine datira gradnja da-našnje donjogradske rimokatoličke crkve i ova večer otvara pri-

premu za proslavu 300. obljetnice početka izgradnje. U ovoj je knjizi jače rasvijetljena povijest župe te prijepori oko godine grad-nje najstarijeg crkvenog objekta u Donjem gradu - kapelice Marije Snježne, podignu-te prije 1704. godine, kada je osnovana posebna gradska općina Osijek Donji grad (odnosno Perlavaroš, Unterstadt) ili ranije, nakon stvaranja Donjeg grada sredinom 1699., a na čijim je temeljima započela 1895. gradnja nove, današnje kapelice Snježne Gospe. Sada imamo argumente za još temeljitije istraživanje“, kazao je Jurić. Đakovačko-osječki nadbiskup i metropo-lit dr. Marin Srakić, uvodničar Spomeni-ce, ističe posebnu stilsku i sadržajnu vri-jednost koja se ogleda u “inteligentnosti pisaca spomenica – župnika, što su znali čuti, vidjeti i mudro prokomentirati što se zbivalo, i to na lijepom hrvatskom je-ziku.” „Prošle je godine priređivač obja-vio 10. svezak Kanonskih vizitacija, dok Spomenica detaljnije ulazi u život župe opisujući zajednicu i život Donjeg grada. Ovdje nailazimo na podatak kako je još 1927. u donjogradskoj župi održana Mo-litvena oktava (osmina) za jedinstvo kršća-na, dakle nije bila samo kod kapucina u Osijeku, kao što se to mislilo. Opisan je i veličanstveni Euharistijski kongres u Osi-jeku 1924., dolazak biskupa Strossmayera, posjet zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca u pratnji tajnika dr. Franje Še-pera 1937., zatim šaljivi događaji, slučaj s tramvajem s konjskom zapregom kada je u Osijek došla struja itd. Knjiga je vrijedna Osječanima, korisna za đake i atraktivna za čitanje zbog lijepih fotografija“, pojasnio je Srakić, čestitajući priređivaču i zaslužnici-ma za objavljivanje. Radostan zbog Spomenice objavljene uz potporu Grada, gradonačelnik i donjo-gradski župljanin Krešimir Bubalo po-nosno ističe kako je njegov stric vlč. Ivan

Bubalo bio prvi donjogradski mladomisnik nakon 28 godina, služeći mladu misu 9. srpnja 1967., te je zaželio župi više djece koja će postati mladomisnici. „Slušajući bakine i djedove priče, upijajući donjogradski štih, uvijek sam ih rado primao i dalje predavao, obilazeći „ajnforte“ osluškivao život Donjeg grada, naše župe... Pozivam na čitanje Spomenice, u šetnju gradom iz priča naših baka u kojima ćemo vidjeti i svoje korijene iz kojih crpimo snagu za našu budućnost“, dojmljivo je poručio Bubalo. Predstavljanje je kazivanjem izabranih ulomaka vodila župljan-ka prof. dr. Dubravka Smajić, napomenuvši kako je Spomeni-ca 71. knjiga dr. Sršana, koji je preveo 22 knjige i objavio 182 znanstvena i stručna rada! „Ovu su knjigu pisali donjogradski župnici, dodao sam predgovor i još koju riječ o župnicima, no

Događanja...Događanja...

Petri naših dana Događanja...

28 29

Ovogodišnje obilježavanje crkvenoga goda Preslavnoga Imena Marijina bilo je u znaku triju stoljeća kipa Gospe Donjo-gradske, što je u ovu župu stigao, kako

piše na njegovoj poleđini, 12. kolovoza 1711., a čuva se zbog svoje vrijednosti i starosti u Biskupskome ordinarijatu u Đakovu. „Taj kip“, napomenuo je žu-

pnik Jurić, „mnogo govori o našoj dav-noj i slavnoj povijesti pod zaštitom Bla-žene Djevice Marije sve do naših dana.“ U vrlo poučnoj propovijedi na svečanoj večernjoj misi 12. rujna 2011. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup, proveo je velik broj nazočnih vjernika iz svih dijelova grada uz Dravu kroz prošlost, objašnjavajući kako se hrvatski narod od pamtivijeka u svim životnim okolnostima doista čvrsto pouzdavao u Isusovu i svoju majku. Moglo se čuti kako je Gospin kip u osječki Donji grad iz Mariazella, poznatoga austrijskoga marijanskoga svetišta vrlo vjerojatno do-nio grof Ivan Jakov von Eggendorff ili netko iz njegove pratnje. “Naše najstarije crkve bile su posvećene Mariji”, podsjetio je nadbiskup i na-stavio: “Prva na našim prostorima bila je nekada mauzolej cara Dioklecijana, progonitelja Crkve. Danas je to splitska katedrala posvećena dragoj Gospi. Prvi hrvatski knezovi i vladari nastavili su to štovanje. U Solinu je tako crkva Gospe od Otoka. U Đakovačko-osječkoj nad-biskupiji brojna su poznata marijanska svetišta - Aljmaš, Sotin, tu je Gospa Iloč-ka, Gospa Lučička kraj Lipovca, Gospa Bapska u Bapskoj, Šumanovačka Gospa kraj Gunje, Dragotinska Gospa kraj Đa-kova, Ilača u Srijemu, Gundinci, gdje se štuje Gospa Siromaha, u Slavonskome Brodu svetište je novijega doba, a ondje

se štuje Gospa Brze Pomoći. Isto tako tu su crkve i svetišta u našem Srijemu, u Moroviću, u Srijemskim Karlovcima je Gospa od Mira, a u Petrovaradinu Gos-pa Tekijska”, napomenuo je dr. Srakić. „U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji 28 je župnih i 32 filijalne crkve posvećene Djevici Mariji. Štovanje Djevice Marije posebno su njegovali naši redovnici pa-vlini, franjevci, dominikanci, isusovci i salezijanci. S poviješću pavlinskoga reda povezana su svetišta u Bistrici i Remeta-ma, franjevci su podigli svetišta u Trsa-tu, Olovu, Sinju i Sotinu, dominikanci su posredno i neposredno uvodili štova-nje Gospe molitvom krunice osobito u vrijeme biskupa Strossmayera, a isusovci su čitave generacije mladića i djevojaka, muževa, žena i djece odgajali u duhu što-vanju majke Božje. Naš narod pouzdaje se u Gospu i u radostima i u žalostima. Bilo je u povijesti teških trenutaka, raza-ranja i paleži, ali ostali smo vjerni Bogu, Crkvi i - Mariji. Zato nije bez razloga pjesnik zapjevao: Uzalud nam đavo ol-tare svojata, uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata”, zaključio je đakovačko-osječki nadbiskup.

Ljerka Bobalić

Proslava crkvenog goda Preslavno Ime Marijino

Uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata- tri stoljeća kipa Gospe Donjogradske

Vlč. Mato Gašparović, dekan Osječkoga istočnog dekanata i župnik župe sv. Ćirila i Metoda služio je poslijepodnevnu slavljeničku svetu misu 27. rujna 2011. u samostanskoj kapeli osječkih sestara milosrdnica. Povod je bio spomendan na sv. Vinka Paulskoga, koji je sa sv. Lujzom de Marillac ustano-vio Družbu kćeri kršćanske ljubavi – ili milosrdnice prije 378 godina. U kratkoj i vrlo dojmljivoj propovijedi vlč. Gašparović podsje-tio je kako je Vinku opredjeljenje za svećeništvo bilo u neku ruku jamstvo izlaska iz siromaštva, jer svećenici, dodao je, unatoč svemu ne završavaju baš na ulici. No, svetcu je to bio svojevrstan putokaz. Osvrnuvši se oko sebe, naime, zapazio je mnogo siromašnih, napuštenih i potrebitih, pa je tako prisko-čiti čovjeku u potrebi postao njegov glavni životni pokretač. „Treba živjeti svoj život, ali s vrijednostima kojima ih je ispu-njao sv. Vinko ili druge osobe u koje smo zagledani i čiji bismo odraz možda htjeli preslikati ili staviti u vlastite životne korake. Naš poziv, dakle, nije živjeti tuđi život, već otkriti talente koje je Bog dao svakome od nas, a svi imamo barem jedan dar. To

je tvoje dobro srce i tu možeš naći barem jedan način kako slu-žiti Bogu i drugim ljudima. No, neka služenje Bogu ne bude, s druge strane, izlika za prikrivanje očiju i neuočavanje svojih obveza, potreba svoje službe ili potreba drugih. Ako imaš brata ili sestru u potrebi, koji nikoga nemaju, ostavi i zajedničku molitvu i pođi bolesniku, a taj pohod prikaži kao svoju moli-tvu. To će biti vrjednije Bogu“, podsjetio je vlč. Gašparović na riječi svetoga Vinka. S rečenim složila se i časna sestra Kristina Cenkovčan, pred-stojnica Zajednice u gradu uz Dravu, dodavši kako je Vinkov spomendan dobar povod da sebi posvijestimo što bi valjalo ispraviti, a i u konkretnome životu uočiti kako možemo pomo-ći čovjeku do sebe. Moglo se, također, čuti kako se jedanaest osječkih milosrdnica uz uobičajeni dnevni ritam u samostan-skoj kući, donjogradskoj osječkoj župi, Kliničkome bolničko-me centru i u školi, pripremaju i za obilježavanje 130. obljet-nice svoga dolaska u Osijek.

Ljerka Bobalić

Sjećanje na sv. Vinka PaulskogaU samostanu osječkih sestara milosrdnica

Događanja...

30

Duhovno pripravljeni devetnicom, do-njogradski su vjernici i ove godine sveča-no, pjevanom večernjom misom, prosla-vili spomendan bl. Alojzija Stepinca (10. veljače). Sveta misa bila je prikazana za sve poginule branitelje iz Donjega grada. Nakon što su časne sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog pročitale ulomak iz knjige o. Aleksa Benigara o Stepinčevu životopisu, slavlje je počelo ulaznom procesijom uz pjevanje mješovitog žu-pnog zbora i koncelebriranom misom koju je predvodio mons. dr. Vladimir Dugalić, bivši donjogradski kapelan, profesor KBF-a i kanonik Prvostolnoga kaptola u Đakovu. „Svećenik u obredu krštenja dotiče uši i djetetov jezik i govori: Effatta (Otvo-ri se)! Simbolično smo pozvani slušati Riječ Božju i ustima ju ispovijedati i svjedočiti. Na tom tragu današnja evan-gelizacija i prisutnost kršćana u svijetu bit će uspješna upravo po tome koliko uspijemo čovjeka dovesti Bogu, kako bi doživio oslobođenje od grijeha i drugih zarobljenosti. Samo tako će Evanđelje uistinu postati radosna vijest koja is-punja naš život. Crkva je pozvana čitati „znakove vremena“ i tumačiti ih u svjetlu objavljene Riječi... I tu se ističe veličina današnjeg svečara za kojega možemo reći da je bio ispred svoga vremena i dvade-setak godina prije Drugog vatikanskog sabora iščitavao znakove vremena. Jasno je uvidio da ideologije koje su obilježi-le njegovo vrijeme - fašizam, nacizam i komunizam - ne mogu pružiti rješenja društvenih pitanja jer negiraju dostojan-stvo ljudske osobe i ne pružaju uvjete za izgradnju boljeg društva. Stepinac poziva da iščitavamo znakove ljudskog vremena, osobito vrijednosti braka i obi-telji, pravo na život nerođenih. Imamo danas antroplogiju vremena sa svojim vizijama suprotnim kršćanstvu. Suočeni smo s naslijeđenim komunističkim men-talitetom, ideologijom koja od čovjeka traži poslušnost i podaništvo, a za uzvrat dobiva napredovanje i dobre položaje. I u tome leži korupcija, rođaštvo, krađa, vazalstvo bez slobode mišljenja, duha slobode i demokracije“, kazao je u pro-povijedi Dugalić, te naglasio kako „sve snažniji sekularni fundamentalizam želi Crkvu izbaciti iz javnog prostora“, na-zivajući vjeru privatnom stvari te u ime „laičnosti“, „znanosti“ i „pluralizma“ niječe Božjem narodu pravo na obliko-

vanje društvenog vrjednosnog sustava. „Crkva mora, poput Stepinca, ustrajati u obrani temeljnih ljudskih prava i snaž-no upozoravati da vjera nije samo pri-vatna stvar pojedinca! Treba promicati kulturu dijaloga i demokracije te poi-mati laičnost utemeljenu na poštivanju različitosti, a ne na stavu isključivosti. Stepinac je bio proročki glas u vihoru rata, štiteći čovjeka bez obzira kojoj vjeri i narodima pripadao. „Ja nisam vaš va-zal, vaš podanik, ja sam svoj na svome“, i bio je, kritički glas u teškim vremenima, i ostao dosljedan vlastitim putovima. Na tragu blaženoga Stepinca, pozvani smo zauzimati se za poštivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda, zalagati se za pravo na život, slobodu izražavanja, pravo na rad, plaću... Ako želimo ozdravljenje društva, onda se kao narod moramo zalagati za to da imamo tu snagu i hrabrost koju je on imao u puno težim vremenima... Kardi-nal Stepinac, blaženik ponikao iz našeg hrvatskog na-roda ima za nas osobito značenje jer nam može pružiti putokaz kako Crkva tre-ba djelovati u današnjim druš-tvenim okolno-stima i još snaž-nije se zalagati za dostojanstvo ljudske osobe“, kazao je u pro-povijedi Du-galić, pozvavši na dosljednost kršćanskim na-čelima i „zajed-ništvo bez ko-jega ćemo teško opstati na sceni globaliziranog svijeta.“ „Donjogradska župa je prva u Đ a k o v a č k o -osječkoj nadbi-skupiji koja čuva moći bl. Alojzija Stepinca, ima blaženikov kip u crkvi i popr-sje ispred crkve. Svake godine na

Svijećnicu započinje velika dvostruka devetnica za Stepinčevo i Gospu Lurd-sku, koja je svake večeri bila obogaćena novim duhovnim sadržajem. Krunicu su ove godine naizmjence predmolile župne skupine, zbor, mladi, časne Sestre milo-srdnice i članovi Zajednice „Cenacolo“ iz Šarengrada. Zahvalni smo ocima isu-sovcima iz Rezidencije Družbe Isusove u Osijeku za ispomoć kad ustreba i što su s nama podijelili radost slavljenja svet-kovine, a posebno hvala našemu bivšem kapelanu mons. dr. Vladimiru Dugali-ću“, zaključio je na kraju misnog slavlja župnik Jurić. Na slavlju su, uz župnika, koncelebrirali p. Ignac Čižmešija, p. Dragan Majić, p. Zdravko Knežević, vlč. Mislav Stilin i župni vikar Željko Šimić. Stepinčevo je pjevanjem uresio Mješoviti župni zbor pod ravnanjem č.s. Kristine Cenkovčan, a orgulje je svirao Mihael Raff.

Nevenka Špoljarić

„Crkva mora, poput Stepinca, ustrajati u obrani temeljnih ljudskih prava!“

Proslava Stepinčeva u našoj župi

NIKAD JOŠ JEDAN TI

O, biće ljubljeno!Što to činiš?Bježiš od mira,tišine,smijeha,radosti,zatvaraš se...Bježiš od sebe!

O, biće ljubljeno!Zar ne shvaćaš?Uviđaš li svoju zabludu?Nepotrebnu brigu za sutra?Zatvorenost?Strah?

O, biće ljubljeno!Pogledaj u zrcalo.Daj, shvati!Trgni se!Jedinstven si!Nikad još jedan Ti!

O, biće ljubljeno!Otvori srce.Budi ispunjen.Čini dobro.Okreni se bližnjemu. Živi pošteno,svaki danskroman i ponizan,a tako velik, genijalan.

O, biće ljubljeno!To si Ti!Stvoren čudesno. Samo dobro u tebiima glavnu i zadnju riječ.

Ne zaboravi:Život je Tebi poklonjen na dar! Stoga: Daruj, jer Ti je darovano!

Marta Lovrinčević

Petri naših dana

3332

Studenti osječkog Sveučilišta i mladi zajednice Duhos molitvu za svetkovinu Duhova u okviru Duhovske devetnice započeli su na bdijenju s Papom Benediktom XVI. u Zagrebu, a dovr-šili su 11. lipnja, tradicionalnim Duhovskim bdijenjem koje je započelo u privremenoj studentskoj kapelici Snježne Gospe u Donjem gradu. Predvođeni o. Arkadiuszom Krasickim, kapelanom osječkog Sveučilišta, nakon zajedničke molitve Večernje, mladi su izaš-li ispred kapelice, gdje ih je dočekao gorući oganj. Upalili su svoje svijeće te su u procesiji, uz molitvu krunice i pjesmu, hodom krenuli donjogradskim ulicama do župne crkve Pre-slavnog Imena Marijina. Tijekom hoda sedam puta su zastali u molitvi, a posebno prigodna bila je nakana za dublja ekumen-ska nastojanja ispred Evanđeoske pentekostne crkve Radosne vijesti te Pravoslavne crkve. Prilikom dolaska procesije do donjogradske župne crkve mladi-ma su se pridružili i župljani te članovi osječke Zajednice Mo-litva i Riječ. Bdijenje je nastavljeno klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u pjesmi, molitvi i šutnji. Tijekom klanjanja četvero mladih iznijelo je osobna svjedočanstva o snazi Božje ljubavi koja ih je oslobodila od ovisnosti, zatvore-nosti, straha, manjka samopouzdanja i osjećaja nevoljenosti. Uslijedilo je svečano misno slavlje. Uz p. Krasickog konce-lebrirao je domaći župnik Ivan Jurić, kapelan KBC-a Osijek Jean-Michel Jolibois te župni vikar donjogradske župe Želj-ko Čabaj. Tijekom cijeloga bdijenja pjevanje je predvodio združeni zbor koji je činio Zbor mladih župe domaćina te stu-dentski zbor VIS „Dios“. Kapelan Krasicki u misnom slavlju prikazao je nakane mladih koji su tijekom akademske godine bili uključeni u molitvenu zajednicu „Čisto srce“ te su molili za predbračnu čistoću. Njihova imena prinesena su na oltar zajedno sa statutom Duhosa te godišnjim izvješćem o radu. U svojoj homiliji sveučilišni kapelan govorio je o strahu Bož-jem, daru Duha Svetoga koji želi posvijestiti kako se ne treba bojati Boga, dobroga Oca, već treba strahovati od grijeha i vlastitog ponašanja kojim možemo povrijediti Božju ljubav i

dobrotu. Nakon bdijenja druženje je nastavljeno u prostorima pastoralnog centra donjogradske župe.

Martina Kuveždanin

Duhovsko bdijenje studenata i mladih grada Osijeka

U okrilju Duha Svetoga

U osječkoj Župi Preslavnoga Imena Marijina već se tradicio-nalno svetkovina Tijelova proslavlja svetom misom s velikom tijelovskom procesijom kroz donjogradske ulice. Tijelovski je ophod i ove godine prošao dvjema ulicama i glavnim donjo-gradskim trgom kako bi se istaknula Božja prisutnost i prisut-nost euharistije među pukom. Tijelovskom se ophodom tako i na izvanjski način odala počast Kristovu Tijelu i Krvi. „Okupljeni smo danas oko utjelovljenoga Boga – Isusa Krista. Na ovakvim svečanostima obično posebno pozdravlja-mo one koji u crkvi sjede u prvim redovima, kao posebni gosti. No danas se za sve nas u prvom redu nalazi Onaj zbog kojega smo se okupili – utjelovljeni Isus“, istaknuo je župnik Ivan Jurić. „Cijela donjogradska institucionalna zajednica uključila se danas u poklonstvenu molitvu Bogu živome u malenoj ho-stiji.

“Ovogodišnja je donjogradska procesija ponovno bila vrlo živopisna jer su gotovo nepreglednu kolonu vjernika predvo-dili predstavnici svih državnim ustanova, različitih udruga i or-ganizacija s područja Donjega grada - časnici Hrvatske vojske i pripadnici Hrvatske policije odjeveni u svečane odore, članovi osječkog Hrvatskog sokola, Dobrovoljnog vatrogasnog druš-tva Donji grad i djelatnici osječke Carinarnice, Udruga pčelara Slavonije i Baranje, Katolička udruga medicinskih sestara, čla-novi Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Željezničar“ u živopisnim slavonskim nošnjama, donjogradski izviđači te razne donjogradske športske skupine – nogometaši NK Olim-pija, stolnotenisači STK „Olimpija Integra Dundović“, doma-ća župna momčad Hrvatske katoličke malonogometne lige, Zajednica Cenacolo, zatim članovi raznih katoličkih udruga – Zajednice „MiR“, Marijine legije, župne Misijske skupine

Tijelovski ophod u osječkom donjogradskom središtu

Okupljeni oko utjelovljenoga Boga

Događanja...

3534

Događanja... Događanja...

„Majka Tereza“ i Dramske skupine, Caritasove skupine, milo-srdne gospođe te časne sestre, ministrantska skupina, prvopri-česnici i drugi sudionici toga svečanog obreda. Predvođen Župnim mješovitim zborom i Zborom mladih, osječki je katolički puk pronosio hrvatsku duhovnu pjesmu u zasigurno najvećem ovogodišnjem tijelovskom ophodu na osječkim ulicama. Krenuvši Crkvenom ulicom, procesija se najprije zaustavila u molitvi pred kapelicom sv. Roka, a pro-lazeći zatim Hutlerovom ulicom, zastala je i pred Kliničkim

bolničkim centrom te na kraju prošla Trgom bana Jelačića. Blagdanska sveta misa slavljena je uz koncelebraciju četiri-ju svećenika: vojnog kapelana Alojza Kovačeka, studentskog kapelana Areka Krasickog, bolničkog kapelana Jean-Michaela Joliboisa te župnog vikara Željka Čabaja.Tijelovska svetkovina okončana je završnim blagoslovom pred kapelicom Gospe Snježne.

Dubravka Smajić

Unatrag desetak godina na području naše župe gradi se i obnavlja Sveučilišni kampus. Simbolično ili ne, tamo gdje su nekada stu-pale rimske legije, a u novijoj povijesti iza zatvorenih vrata i ograda vojnička čizma nekadašnje tzv. narodne armije, danas živi i otvara se svojim građanima novi osječki studentski grad u kojemu je smješten novi studentski dom, a u obnovljenim zgrada-ma više fakulteta - Medicinski, Elektroteh-nički, Učiteljski i Umjetnička akademija. Posebno se ističe moderno velebno zdanje nedavno sagrađene zgrade Poljoprivred-noga fakulteta, koju je 5. listopada 2011. godine svečano otvorila predsjednica Vla-de Republike Hrvatske Jadranka Kosor uz nazočnost brojnih mjesnih i državnih dužnosnika, članova Sveučilišnoga senata i cijele akademske zajednice, predvođenih rektoricom prof.dr.sc.dr.h.c. Gordanom Kralik. U objektu impresivne površine od 18.000 četvornih metara smješteno je 43 laboratorija, 27 praktikuma, 8 predavaonica (s do 50 mjesta u svakoj), tri aule (dvije sa 150 i jedna s 350 mjesta) i čak 123 nastavnička kabineta. Zgrada raspolaže najmodernijim i ekonomski najisplativijim tehnološ-kim sustavima, a u cijelosti je opremljena novom opremom. U njezinu izgradnju, koja je trajala nešto više od tri godine, uku-pno je utrošeno 198 milijuna kuna iz državnoga proračuna. Taj je fakultet prošle godine napunio 50 godina svojega posto-janja, od kojih je čak dvadeset godina bio „prognanik“ jer su njegovi, tada relativno novi i suvremeni prostori na Tenjskoj cesti srušeni tijekom Domovinskog rata. U tom vremenu Fa-kultet je kadrovski jačao i danas broji više od 220 djelatnika, od kojih je oko 90 u znanstveno-nastavnim zvanjima, što ga svr-stava u sam vrh Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Iako u relativno skučenim prostorima zgrade Rektorata, dje-latnici Fakulteta u proteklom razdoblju intenzivno su se bavili znanstvenim radom, tako da danas istražuju u okviru najvećeg broja projekata na Sveučilištu, a nova zgrada, koja raspolaže suvremeno opremljenim laboratorijima, bit će novi zamašnjak u njegovu radu. Kamen temeljac postavljen je 28. svibnja 2008. godine, a bla-goslovio ga je pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbisku-pije mons. dr. Đuro Hranić. Nakon nešto više od tri godine izgradnje biskupu Hraniću ponovno je pripala čast blagosloviti novu zgradu Poljoprivrednoga fakulteta i njegove djelatnike. Na obredu blagoslova pozdravio je sve nazočne riječima: „Bog - izvor mudrosti, njegova utjelovljena riječ Krist Gospodin i Duh Istine bio sa svima vama“, te nastavio: „Dame i gospodo, braćo i sestre, Bog, gospodar svih znanosti, mnogim nas puto-vima uvodi u dublje poznavanje tajni života, nas samih, stvore-noga Svijeta i vječne istine. Ova nova zgrada Poljoprivrednoga fakulteta budi u nama osjećaje zahvalnosti prema svima koji su svojim trudom, zauzimanjem i novčanim sredstvima omogući-

li njezinu izgradnju te njezino opremanje. Zazovimo s radošću blagoslov trojedinoga Boga na ovu zgradu, na sve profesore i djelatnike te na sve studente koji će u njoj proučavati, istra-živati i studirati, kako bi ovo sjedište posvećeno proučavanju tajni stvorenoga, istraživanju biljnoga i životinjskoga svijeta te promicanju ljudskoga, pridonijelo napretku općega dobra, a nas dovodilo do klanjanja tvorcu čitave kozmičke stvarnosti. Otvorimo svoja srca za njegovu riječ.“ Nakon toga dekan Poljoprivrednoga fakulteta prof. dr. sc. Vla-do Guberac pročitao je ulomak iz Knjige postanka: „Šestoga dana reče Bog: „Neka Zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!“ I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze na zemlji!“. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! I vidje Bog sve što je učinio i bijaše veoma dobro. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.“ Potom je uslijedila molitva vjernika koju je predvodio dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu prof. dr. sc. Pero Aračić, koji je sve okupljene pozvao na molitvu „stvoritelju i našemu zajedničkom Ocu“: • „GospodineBožeiOčenaš,Tisinamiskazaotolikuljubavda se Tvojom djecom zovemo i jesmo. Učini da ova nova zgra-da Poljoprivrednoga fakulteta pridonese dobrobiti svih profe-sora i studenata, razvoju našeg sveučilišta, Slavonije i Baranje te čitavog hrvatskog društva, molimo Te.• Gospodine,Tisičovjekaučiniodionikomsvojemudrosti,daj da svi profesori i djelatnici kojima će ovdje biti povjeren

Sveučilišni kampus

Otvoreno i blagoslovljeno novo zdanjePoljoprivrednoga fakulteta na prostoru naše župe

36

Sveučilišni kapelan pater Arkadiusz Krasicki CSSp 21. ožujka 2011. godine blagoslovio je dvije nove zgrade Učitelj-skog fakulteta, nedavno otvorene u Sveučilišnom kampusu u Donjem gradu. U prigodnom govoru pater je istaknuo sljedeće: “Vjera i razum ne isključuju se, one su poput dvaju krila koja oblikuju čovjeka u samosvjesnu osobu. Osoba koja kritički promatra ovaj svijet uistinu je slobodna. Vi ste zapravo ti koji hrabro zakoračuju prema novoj razini sveučilišne egzistencije. Neka vaš fakultet, u kojem se obrazuju mladi naraštaji učitelja, zrači krepostima i potiče druge na promatranje istine u suvreme-nom svijetu.” Za okupljeno fakultetsko osoblje, profesore i djelatnike bio je to poseban trenutak susreta sa sveučilišnim kapelanom jer su tom prilikom ne samo studenti nego i djelatnici Fakulteta imali prigodu bolje upoznati svoga kapelana, koji je također znanstvenik. Pater Krasicki blagoslovio je sve okupljene te u

pratnji dijela profesora obišao urede, predavaonice, sportsku dvoranu i kabinete dviju uređenih zgrada Učiteljskog fakulte-ta. „Svima nama nazočnima blagoslovu sigurno će ostati u pamćenju ovaj događaj, ali će se i upisati u povjesnicu našeg mladog Fakulteta. Vjerujem da će nas Božji blagoslov pratiti u istraživačkom radu i našem zalaganju za sve nove naraštaje studenata“, istaknula je jedna od asistentica toga fakulteta.

Dubravka Smajić

Blagoslov novihzgrada Učiteljskog fakulteta

OPROSTI MI

Oprosti mi. Ja Ti večerasne upućujem osmjeh.A htjela bih Ti ga dati!Oprosti, obeshrabrena,izbjegavam Tvoje očii pogled koji me prati.

Oprosti mi. Ja ni ovu večernisam dostojna Tebe.A htjela bih to biti!Oprosti, smjelosti nemami vapaj sa usanahoću od Tebe skriti.

Oprosti mi. Ja kršim zakonkoji si utkao u me.A želim da nije tako!Oprosti, što si zbog menei krvario, i izdisao,i bezbroj puta plak’o.

Oprosti mi. Ja i ovu večerŽivot beskrajno ljubim.A nož mu u leđa rijem!Pomozi - da radošću plačem,mudrošću neka zborimi ludo, ludo se smijem!

Kristina Stanković

odgoj i obrazovanje nadolazećih generacija rado prihvaćaju i poučavaju svoje studente, da budu predani znanstvenome radu i svome poslanju te da ljudsku mudrost spajaju s evanđeoskom istinom i kršćanskim krepostima, molimo Te.• UKristusinampokazaouzornovogačovjekakojinapre-duje u mudrosti, dobi i milosti, snaži sve studente koji će ovdje studirati da odgovorno koriste svoje vrijeme i studijske mo-gućnosti koje im pružaju njihove obitelji, naše društvo i ovaj fakultet, kako bi se obogatili znanjem i mudrošću, osposobili za prosvjećivanje i pomaganje braći te odgovorno pridonosili dobrobiti našega društva i čitavoga svijeta, molimo Te.

• Gospodine,Tisipočetniksvegastvorenjaizaštitnikljud-skog dostojanstva. Učini da slobodnim traženjem istine i za-konitosti, što si ih Ti upisao u svoja stvorenja, pridonosimo unaprjeđivanju ljudskoga društva te da napredak znanosti i učenosti djelotvorno utječe na porast etičnosti te na međusob-no povezivanje i solidarnost među ljudima, molimo Te.• Bože,Tisikonačniciljnašihljudskihstremljenja,znanstve-nog istraživanja i naših života. U svoje trojstveno zajedništvo i puninu života primi sve naše pokojne profesore, studente i sve naše dobročinitelje koje si pred nama pozvao k sebi, molimo Te.“

Potom je biskup Hranić nastavio molitvu: „Gospodine Bože svemogući, Ti si čovjeku dao Zemlju kao prekrasan vrt za obitavanje i sva stvorenja da njima mudro upravlja. Obdario si ga sposobnošću da nastavi divno djelo Tvoga stvaranja. Ova nova zgrada namijenjena je poučavanju studenata u ljudskom znanju i istraživanju tajni što si ih Ti upisao u svoja stvorenja. Neka bude sjedište u kojem će se i studenti i profesori upući-vati u zakonitost Tvoje vječne mudrosti, još više uzljubiti sva Tvoja stvorenja, stavljati u službu istine i svoga naroda te cije-lim srcem prianjati uz Krista učitelja.“ Na kraju su svi nazočni zajedno izmolili Oče naš, a biskup je blagoslovio sve okupljene i novo zdanje Potpisnik ovih redaka, i sam djelatnik Poljoprivrednoga fakul-teta, u tim se trenucima osjećao iznimno sretan i ponosan, tim više što je te povijesne trenutke podijelio sa svojim kolegama, prijateljima te sa svojim župnikom Ivanom Jurićem, koji je i sam priznao da nije mogao ostati ravnodušan, vidno dirnut svečanom ceremonijom, a napose biskupovim biranim i na-dahnutim riječima.

Tihomir Florijančić

Događanja...

38 39

Tijekom proljeća 2011. godine na inicijativu majke djeteta s posebnim potrebama, a uz pomoć volontera – studenata medicine, gospođe Zlate Lešina, defektologinje Danijele Dudaš te gospođe Eve Habib i uz podršku župnika Jurića, započeli smo susrete s roditeljima i djecom s posebnim potrebama. Korak po korak, svakog posljednjeg četvrtka u mjesecu, odlučili smo se okupljati i otkrivati ljepotu dru-ženja djece, roditelja, baka i teta koji su nam svima primjer požrtvovnosti i velike ljubavi za svoju djecu i unuke. Započeli smo tek malim koracima, ali osjećamo da i ta kratka druženja čine ono malo više što možemo učiniti za djecu s posebnim potrebama, a mi sami zapravo dobivamo mnogo. Jednog četvrtka bilo je posebno veselo jer su nam se pridružile dvije djevojke i jedan mladić, inače studenti Me-dicinskog fakulteta, koji su došli na poziv našeg člana Jakova Milića, također studenta medicine. Oni su sviranjem, pje-smom i plesom, a očito i iskustvom rada sa sličnom djecom, ispunili taj sat druženja s djecom s posebnim potrebama naše župe neopisivom radošću sve nas. Pridružio nam se i župnik podijelivši s nama puninu radosti te nas dodatno obradovao košarom voća. S nestrpljenjem očekujući sljedeći naš susret, odlučili smo da će to biti sredinom prosinca jer prije svega želimo božićnu

radost približiti svim dragim takvim osobama u našoj župi. Osjećamo potrebu zahvaliti svim roditeljima, bakama, te-tama na pokazanom primjeru kako se uistinu živi evanđelje te potaknuti i ostale župljane na poziv svima koji imaju djecu s posebnim potrebama da se priključe našem druženju posljed-njega četvrtka u mjesecu. Tako svi zajedno možemo učiniti ONO MALO VIŠE za našu dragu, jedinu djecu kojima je na taj način ovdje u župi pružena mala ruka ljubavi.

Danijela Dudaš

Osmi regionalni susret osoba s invali-ditetom i njihovih obitelji osječke regi-je pod geslom „Ljubiti znači dati sve i dati samoga sebe“ održan je u nedjelju, 2. listopada 2011. u našoj župi. Riječi dobrodošlice sudionicima susreta uputio je domaći župni vikar vlč. Željko Šimić, a vlč. Krunoslav Karas, duhovnik osoba s invaliditetom, istaknuo je potom cilj susreta – okupiti se poput zajednice i sla-viti Gospodina, jer osobe s invaliditetom nisu stranci, a susreti te vrste to dodatno žele naglasiti i u tom smjeru senzibilizi-rati vjernike.„Osobe s invaliditetom među nama su, nismo ih došli sažalijevati, već im poka-zati da su dio nas“, istaknuo je velečasni Karas te zahvalio gradonačelniku Kre-šimiru Bubalu i Gradu Osijeku koji su pridonijeli da se susret održi. Nazočnima se zatim obratio i gradonačelnik Bubalo, ponajprije kao župljanin donjogradske župe, a potom i kao osoba odgovorna za život grada, rekavši: „Količina snage gra-da mjeri se onim što je dostupno svim osobama, a Grad Osijek i dalje će tražiti rješenja za sve probleme s kojima se oso-be s invaliditetom susreću.“Program je nastavljen nastupom VIS-a Dios i pjesmama učenika Centra za obrazovanje „Ivan Štark“. Povjerenstvo

za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije animiralo je susret, za-jednica Totus Tuus izvela je prigodni skeč, dramska skupina župe domaćina predstavila se igrokazom „Moj brat Vjekoslav“, a Frama iz Tvrđe program je završila još jednim glazbenim nastu-pom. Voditeljica programa Maja Lučić naposljetku je sudionicima prenijela po-zdrave velikog prijatelja osoba s invalidi-tetom, poznatoga Jutromlata. Uslijedilo je misno slavlje koje je pred-vodio vlč. Karas, a ulomak iz evanđelja scenskom su izvedbom prikazali članovi Zajednice „Vjera i svijetlo“. „U današnje vrijeme, u zapadnim zemljama kršćani napuštaju crkve, a one se pretvaraju u muzeje, skladišta, čak i u disko klubove. Sve što Isus želi jest da bu-demo svjedoci svoje vjere, svojim životom i postupcima, od sve-ćenika pa do samog naroda, i da živimo po Njegovim riječima. ‘Ljubite jedni druge, po tome ćete znati da ste moji učenici’, Isu-sove su riječi koje on cijelog života stavlja

pred nas. Ovaj nas susret upravo na to želi podsjetiti, ljubiti znači dati sve, dati samoga sebe. Trebamo se okrenuti oko sebe, pogledati ljude koje nam Bog stav-lja u naše živote i znati im pomoći kad je potrebno“, rekao je u svojoj homiliji vlč. Karas. Završnu riječ uputio je i župnik donjo-gradske župe Ivan Jurić: „Unijeli ste nam svjetlo vedrine i radosti, dječje radosti. Preko vas do nas dolazi živa kateheza.“ Nakon mise druženje je nastavljeno u prostorijama župnog pastoralnog centra uz zakusku i glazbu.

Mirena Zake

Osobe s invaliditetom nisu stranci,već dio nas

Održan osmi susret osoba s invaliditetom osječke regije

Djelujemo...Djelujemo...

Dati onaj najljepši dio sebePokrenuti mjesečni susreti volontera i djece s invaliditetom

Biti kršćanin znači mnogo više od niza-nja molitava i stavljanja sebe u čahuru u kojoj se pokušavamo što više skriti od ostalog svijeta. Biti kršćanin znači voljeti i dati cijeloga sebe Bogu i ljudima. I ne postoji ljubav prema Bogu ako se ona ne prelijeva i na sve ljude u kojima je on prisutan, na sve darove ovom svijetu koje je razasuo sebi na slavu. Božji darovi dolaze u raznim obli-cima, u raznim bojama i s različitim potrebama. Postoje ljudi na koje često zaboravljamo u moru obveza s kojima smo suočeni. Postoje ljudi koje ponekad ne želimo gotovo niti pogledati jer nam je lakše biti zaštićenima u egoizmu svo-ga malog svemira. No oni trebaju našu pomoć. U našoj župi postoji više obitelji koje imaju djecu s invaliditetom. Oni ne

traže novac ni skupe darove, oni traže samo naše vrijeme i ljubav. Od posljednjeg četvrtka u listopadu 2011. godine počeli su mjesečni susreti volontera s djecom s invaliditetom te s njihovim roditeljima. Ta je zamisao po-tekla iz želje roditelja da dodatno socija-liziraju svoju djecu, da se oni sami druže s obiteljima koje su u jednakoj situaciji te da, barem nakratko, uspiju odahnuti od svojih obveza. Volontere nije bilo teš-ko naći jer uvijek postoje ljudi koji vide važnost darivanja sebe drugima. Pogoto-vo kad pritom mogu toliko mnogo dobi-ti za uzvrat. U radu s djecom s invalidi-tetom učimo se poniznosti, strpljivosti, učimo se voljeti, ali i biti voljeni, učimo se komunicirati i prisjećamo se kako je to biti dijete, biti iskren, zaigran i sretan.

U srcu te djece ima još mjesta za one koji su odlučni dati im svoje vrijeme. A otvo-rene ruke volontera spremne su prigrliti svu onu djecu koja još nisu imala priliku doći na naše susrete. U svijetu postoji mnogo ljudi kojima možemo pomoći. Sjetimo se koliko smo zapravo sretni. Bog nam je svima dao to-like darove da ih podijelimo sa svijetom. A što nam je više dano, više će se od nas i očekivati. S tom mišlju na umu pođi-mo u novi dan nastojeći voljeti, voljeti kako su to činili mnogi svetci prije nas. I ne trebamo promijeniti svijet. Dovolj-no je promijeniti jedan trenutak života nekomu, jer od trenutaka se sastoji sam život.

Jakov Milić

Ono malo više (II. dio) Malim koracima do velike ljubavi za djecu s posebnim potrebama

40

Prezidij Preslavnoga Imena Marijina iz Donjega grada u Osi-jeku osnovan je 1993. godine i od tada neprekidno aktivno djeluje. Trenutačno broji 16 aktivnih članova, od toga jednog pretorijanca, i dva člana na pripravi, te 167 molitvenih člano-va, od toga pet adjutora. Prezidij je 14. prosinca 2011. održao svoj devetstoti sastanak. Tijekom rata Prezidij je aktivno su-djelovao u zbrinjavanju izbjeglih i prognanih moleći s njima i hrabreći ih podsjećanjem da je i sam Krist, naš spasitelj, bio prognanik i izbjeglica te da sve svoje patnje prikažu na slavu Bogu, za vlastito posvećenje i spas duša svojih pokojnih.APOSTOLATIApostolat u bolničkoj kapelici obavlja se nedjeljom i u dane blagdana, a proteklih godinu dana, po želji nadbiskupa Marina Srakića i nagovoru bolničkog svećenika, i svake srijede.Uz svećenika legionari predvode molitve i animiraju pri svetoj misi. Poslije razgovaraju s bolesnicima i bolničkim osobljem te dijele čudotvorne medaljice i krunice. Bolesne se tješi i uvjera-va da njihova bol i trpljenje imaju smisao u prihvaćanju Gos-podinove volje i da sve to prikažu na slavu Bogu, za vlastito posvećenje i spasenje te spas svojih najmilijih. U posljednjih deset godina, a po želji pokojnog župni-ka Radmana, članovi Prezidija predvode apostolat u kapelici Snježne Gospe četvrtkom u 15 sati, uz molitve na različite nakane (krunicu – Otajstva svjetla, Gospine litanije i za po-kojne). U molitvi sudjeluje do petnaestak vjernika, a na kraju je molitva za sve koji su u posebnim potrebama, za hrvatski narod i domovinu. Petkom u 15 sati apostolat u kapelici Snježne Gospe moli krunicu Božanskom milosrđu, zazive Božanskom milosrđu, žalosnu krunicu i za pokojne, uz nazočnost također do petnae-stak vjernika.Naposljetku je i molitva za narod i domovinu. Za blagdan Bo-žanskog milosrđa članovi Prezidija predvodili su devetnicu, a na sam blagdan svi su sudjelovali u 24-satnom klanjanju pred Presvetim. U okviru Prezidija djeluje i molitvena skupina. Dvije časne sestre i nekoliko samostanskih susjeda okupe se u kući jedne od njih ili uz nekog bolesnika i mole za razne nakane. Prezidij obavlja apostolat posjeta u župi. Uglavnom su to posjeti bolesnima u bolnici, bolesnim molitvenim članovima, župljanima s posebnim potrebama i onima koje nam župnik

preporuči. U okviru Prezidija djeluje i dječji prezidij „Nazaret grupa“, koja je nastala u svibnju 1999. godine. Od tada neprekidno djeluje pod imenom „Marijini anđelčići“. Skupinu trenutačno čine djeca od 6 do 13 godina. Stalnih je članova osam, ali često ih na sastanak zna doći znatno više. U pratnji roditelja pone-kad dođu i djeca s posebnim potrebama. Stalnim članom sku-pine postaje se tako da se pred cijelom skupinom čvrsto obeća redovit i točan dolazak na tjedne sastanke i savjesno izvršavanje tjedne zadaće te to potvrditi u praksi. Skupinu vode dva legionara s iskustvom i velikom brigom za djecu. Također u sklopu Prezidija osnovana je Nazaret gru-pa u Subotičkom Lugu, koju vodi jedna ovdašnja legionarka koja u tamošnjoj školi radi kao nastavnica. U okviru Prezidija djelovao je i prezidij mladih, no on je već duže vrijeme u mirovanju. Neki članovi nisu izdržali stegu i poniznost kakva se traži od pripadnika Marijine legije. Me-đutim, uz Božji blagoslov trebalo bi uskoro očekivati nove sastanke prezidija mladih „Ogledalo pravde“. Prije nepune četiri godine bili smo organizatori „Kana festa“, točnije dvod-nevnoga susretu mladih iz cijele Hrvatske. Nazočno je bilo šezdesetak mladih, a susret je protekao u vedrom, ali radnom i korisnom druženju. Primili smo brojne pohvale i zahvalnice za organizaciju i gostoprimstvo. Aktivnosti Prezidija ne bi bile moguće bez razumijevanja i podrške našeg župnika Jurića. Bez njegove suglasnosti Pre-zidij ne poduzima nikakve nove aktivnosti, župnik je prisutan u svemu, prati nas, podržava i pomaže. Molimo sa za njega, da mu Gospodin podari obilje svojeg milosrđa. Sada imamo i novog duhovnika - vlč. Željka Šimića, koji je svojom vedrinom u Prezidij unio duh radosti i veselo ozračje. Svake godine sredinom mjeseca studenoga Prezidij orga-nizira susret djelatnih i molitvenih članova te svetu misu za pokojne članove Marijine legije. Na kraju zahvaljujemo našoj Nebeskoj kraljici na obilju milosti što ih svakodnevno primamo. Zahvaljujemo što smo njezini odabranici, a samim time i Božji, preko kojih sam Gos-podin želi djelovati u ostvarivanju svojih veličanstvenih plano-va.

Nedjeljko Lovrinčević iDaniel Šafarik

Devetstoti sastanak PrezidijaPreslavnoga Imena Marijina

Marijina legija

Usudih se, Majko, i ovog jutra Tebe zazvati, bezgraničnu i nesebičnu ljubav od tvoga Sina moliti, Očevu milost u poniznosti prositi i vodstvu se Duha Svetoga prepustiti.Tebi, sveta posrednice, svoje molitve uputiti.

Predajem ti sebe, svoje tijelo, dušu, srce, cijelu sebe - život svoj.Prinosim ti i pod tvoju zaštitu stavljam sve svoje, sve one koji mi pripadaju, baš onako kako je tvoj Sin molio Oca: ”Sve moje Tvoje je.”

Zaogrni nas svojim plaštom čistoće, odjeni nas iskrenom ljubavlju, upravljaj našim mislima, riječima i djelima, čuvaj svaki korak.

Milosrdna Majko, ne dopusti da hladna srca prolazim pokraj siromaha i bijednika, pokraj mene budi i nauči me pomagati.

Kroz moje oči gledaj da mogu ljubav dijeliti, i u očima svakog čovjeka Sina tvoga prepoznati.

Majko utjehe, nauči me slušati, kako bih i ja mogla uz Vječni Izvor ljubav svjedočiti.

Majko boli, uz bolesničke postelje budi , i snagu i strpljivost u svako srce donesi.

Majko mira, u čijem Domu vlada savr-šen mir, udijeli ga svima nama.

O sveta Majko, Ti po kojoj se rodio nov život, zaštiti sve nerođene, udijeli radost novog života obiteljima koje te za njega usrdno mole.

Upravi, Majko, zagovornice, ovu moli-tvu svome Sinu. Pokaži sve izrečeno, ali i sve neizgovoreno… Daj da po tvome zagovoru mogu doći pred lice Gospodnje.

M. G.

Duhovnost

Molitva majci

42 43

Tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u Osijeku je održana godišnja duhovna obnova za šezdesetak ministranata ove župe uz geslo „U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite!“ protječući (21. siječnja) u ekumenskim susretima u crkvama kršćanskih denominacija, susjedama rimokatoličke župe u Donjem gradu.Susret je započeo duhovnim poticajem i molitvom krunice. Uz vodstvo župnika Ivana Jurića i župnog vikara Željka Šimića, koji se ponose što župa u Osijeku prednjači brojnošću aktiv-nih ministranata, ministranti su posjetili katoličku zajednicu Molitva i Riječ, gdje su katehezu uz molitvu održali voditeljica MiR-a Marija Krivić i p. Paul Abass Karim, afrički misionar Družbe Duha Svetoga u Osijeku, razveselivši okupljene za-jedničkim pjevanjem nabožnog stiha na njegovom materinskom, gala jeziku iz Si-erra Leonea. Poučeni kako se „ne trebamo stidjeti što smo svi Kristovi i ponosno po-kazujemo svojim životom katoličanstvo“, ministranti su potom pohodili pravoslavnu crkvu (hram) Uspenija Presvete Bogorodi-ce, gdje ih je dočekao osječki paroh Rato-mir Petrović i uputio da i u Pravoslavnoj crkvi imaju službu ministranata koji sve-ćeniku pomažu pri bogoslužju, a zovu se čteci (čitači). „Kad god prolazite uz ovu cr-kvu uvijek to činite s dužnim poštovanjem prema Gospodinu, bez mržnje, osjećajući da je to Božji hram, i poklonite se na naš način, kao sada“, kazao je vlč. Jurić. U ekumenskom pohodu mladi su upozna-li Evanđeosku pentekostnu crkvu Rado-sne vijesti, gdje su o drukčijem interijeru (samo s križem), vjeri i služenju radoznalo

zapitkivali Deboru Špoljar, članicu mjesne crkve, složivši se kako je važno prihvatiti jedni druge u bogatstvu različitosti. Duhovna obnova završila je molitvom u župnoj crkvi Preslav-nog Imena Marijina molitvom, a poslije tradicionalnog zajed-ničkog ručka, započetog pjesmom „Krist na žalu“, priređen je pojedinačni susret ministranta sa župnim vikarom koji je šezdesetdvojici uručio nagradu za godišnju revnost u ministri-ranju, zahvalivši za sudjelovanje u blagoslovu obitelji. Tijekom duhovne obnove ministranti su desetice krunice molili s naka-nama: za istinu u borbi protiv laži, za jedinstvo kršćana i protiv mržnje, zatim za kapelana te roditelje ministranata.

Ponosno pokazujmosvojim životom katoličanstvo

Duhovna obnova donjogradskih ministranata u duhu molitvene osmine

Ekumenski dojmovi ministranata

„Svuda je lijepo, ali „kod kuće“ u crkvi, najljepše! Svi smo jednako blizu Isusu, oni u svojim crkvama i mi u našoj“, kaže 11-godišnjak Petar Miloloža, dok 18-godišnji Jerko Arambašić ocjenjuje: „Zanimljivo je čuti koliko smo slični, a razdvaja nas „politika“. Prvi sam put sad došao u pravoslavnu i evanđeosku crkvu. Duhovnu obnovu upamtit ću po župnikovoj poruci kako je u životu najvažnije biti iskren prema sebi i drugima, i onda će sve biti dobro.“ Frane Jerčić ide u 7. razred, a već šest godina mini-strira otkada ga je na to otac nagovorio i sada je, kaže, postao bolji, moli zajedno s prijateljima i često ide u crkvu. „Naučio sam kao ministrant tijekom tri i pol godine kako se posebno treba moliti Bogu, a na du-hovnoj obnovi da se svi kršćani molimo istom Bogu“, otkriva 11-godišnjak Juraj Arambašić. „Lijepo je biti kršćanin, osobito ministrant jer po-služujem kod oltara, služim Bogu, a poslije se zabav-ljamo i učim moliti krunicu“, veli osmogodišnji Tin Jakovljević. „Prekrasno je biti ministrant i biti bliže Bogu. Kršćanin na svoj način moli i to je lijepo“, smatra Silvio Bužanec, koji od desete godine mini-strira u župi te se sjeća prvoga ministriranja 1992. s bratom Armandom kada ih je tata poslije mise nagra-dio s po tri kugle sladoleda. „Sve su crkve lijepe iznutra i vjerujem da je lijepo i u dušama drugih vjernika, koji kao ja vole i slave Boga, i da su dobri jedni prema drugima jer nas sve povezu-je Isusova ljubav. Zanimljive sam pojedinosti otkrio. U mnogo toga smo slični - u grijehu i dobroti, ali se trebamo uzajamno poštovati i jedni drugima biti dobri“, zaključuje 10-godišnjak Matko Grgić. Nagrađeni su ministranti u starijoj skupini: Krešimir Adžić, Domagoj Arambašić, Jerko Arambašić, Luka Blagojević, Silvio Bužanec, Renato Ceci, Ivan Gre-gorić, Dragutin Hasenay, Dominik Knezović, Luka Kopić, Dubravko Krček, Mislav Krček, Damir Krsta-nović, Ivan Leninger, Marko Lovrić, Slaven Lovrić, Filip Lovrinčević, Ivan Lukač, Davor Marijanović, Domagoj Marijanović, Ivan Martinović, Filip Raš-ković, Ivan Šunić, Filip Videković i Petar Videković, te u mlađoj ministrantskoj skupini: Juraj Arambašić, Jakov Blagojević, Vili Bolkovac, Andro Bubalo, Ber-nard Budimir, Mislav Franc, Filip Gregorić, Matko Grgić, Mihael Horvat, Andrija Ivanković, Antun Ivanković, Ante Ivić, Petar Ivić, Sven Jakovljević, Tin Jakovljević, Fra-ne Jerčić, Dorian Kmet, Karlo Kraml, Luka Kurtović, Luka Lacković, Domagoj Lovković, Marijan Lovković, Filip Matić, Matko Matić, Mihael Matuzović, Petar Miloloža, Nikola Mu-

ženjak, Zlatko Nedoklan, Mateo Noskov, Dominik Pavlović, Marko Perić, Ivan Prpić, Mihael Ravlić, Jakov Rimac, Borna Skala, Lovro Tašić i Matko Vidaković.

Nevenka Špoljarić

Djelujemo...Djelujemo...

44 45

Nakon večernje mise na blagdan Svetoga Ivana Apostola, 27. prosinca 2011., u donjogradskoj crkvi Preslavna Imena Mari-jina u Osijeku upriličen je božićni koncert župnog Zbora mla-dih. Koncert je upotpunio i uzveličao blagdansko slavlje „kao svojevrsna božićna čestitka toga zbora njihovim župljanima“, istaknuo je zborovođa Jure Smajić. Nakon orguljske uvertire u izvedbi Mihaela Raffa, uslijedile su zborne skladbe iz hrvatske i svjetske božićne glazbene riznice, uz glasovirsku pratnju mlade Veronike Ravlić. U prvom dijelu koncerta zbor je izveo tradicijske hrvatske božićne pjesme uz solo baritona Jure Smajića, nakon čega je mladi tenor Zvonimir Mrčela otpjevao večernju molitvu iz Humperdinckove opere. U drugom dijelu koncertne večeri na programu su bili i Haendel i Lightfoot, a vrhunac je činila

izvedba svjetskog božićnog klasika Tiha noć obogaćena flauti-stičkim improvizacijama Ivane Vukojević. Koncert je završio modernim atraktivnim skladbama na engleskom jeziku Cho-plina te Vadera i Rousea. Zbor mladih u Župi neprekidno djeluje već petnaest godina njegujući četveroglasno pjevanje. Okuplja mlade zaljubljenike u duhovnu glazbu čiji su božićni koncerti već postali višego-dišnja tradicija. Domaći župnik Ivan Jurić zahvalio je mladim izvođačima koji su svojim župljanima darovali ugodne glazbe-ne trenutke ove božićne svetkovine.

Dubravka Smajić

Pjesmom hvalimo NovorođenogaBožićni koncert Zbora mladih

U organizaciji Nadbijskupijskoga ureda za crkvenu glazbu 23. listopada 2011. u đakovačkoj katedrali sv. Petra održan je dru-gi dio Smotre župnih zborova i pjevačkih skupina Đakovačko-osječke nadbiskupije, na kojoj je nastupio i Mješoviti pjevački zbor naše župe, predvođen dirigenticom Ivkom Vidaković, a uz orguljsku pratnju s. Kristine Cenkovčan. Sudjelovalo je jedanaest zborova, većinom iz osječkih de-kanata. Na početku smotre nazočnima su se obratili voditelj Ureda mo. Vinko Sitarić, voditelj Nadbiskupijske glazbene škole mo. Ivan Andrić te pomoćni biskup dr. Đuro Hranić. Biskup je zahvalio svim izvođačima, njihovim voditeljima i or-guljašima te djelatnicima Ureda za crkvenu glazbu istaknuvši kako je svjestan odgovornosti koju voditelji zborova i orguljaši preuzimaju unutar zajednice. Smotra je započela zajedničkim nastupom svih okupljenih zborova – pjevanjem “Slave” iz Prepekove “Mise sv. Roku”, a s obzirom da se 2011. godine navršava 75. obljetnica postavlja-nja orgulja u đakovačku katedralu, izvedena su i dva orguljska komada. Svaki zbor nastupio je s dvjema kompozicijama - jed-nom iz darovnog, prikaznog ili prinosnog repertorija i jednom po slobodnom izboru iz sakralno-glazbenog repertorija. Jedan od najljepših trenutaka smotre bilo je zajedničko izvođenje pjesme “O, da bude radost”, koju su uglas zapjevali svi zborovi pod dirigentskom palicom mo. Andrića, a predvođeni velikim pjevačkim zborom osječke konkatedrale. Naš je zbor nastupio posljednji, izvođenjem autorske skladbe sestre Tarzicije Fosić “Što da uzvratim Gospodu“ te Wagnerove „Pjevajte Gospodu“. S obzirom na to da se upravo navršavala 100. obljetnica smrti svećenika i skladatelja Josipa

Vallingera, vrpoljačkog župnika, među čijim je pjesmama naj-poznatija ona adventska “Padaj s neba”, zajednički je izvedena prikazna strofa te pjesme: „Sve na svijetu…“, a izvedbu te pjesme predvodio je naš mješoviti zbor.U znak zahvale za nastup na smotri te nesebičan prinos promi-canju liturgijskog pjevanja, biskup Hranić voditeljima zborova svečano je uručio zahvalnice.

Lidija Blagojević i Ivana Pavleković

Smotra župnih zborovaĐakovačko-osječke nadbiskupije

Djelujemo...

46 47

Zajednica Cenacola “Sveti Petar i Pavao” iz Šarengrada programom pod geslom “Zrake svjetlosti” obilježila je 17. i 21. ožujka 2012. desetu obljetnicu djelova-nja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Molitveni i scenskiprogram u Šarengradu

Slavljenički program 20-tak domaćina i mnoštva gostiju, roditelja ovisnika, bivših stanovnika kuće i prijatelja Cena-cola započeo je u kapelici šarengradske Zajednice 17. ožujka 2012. duhovnim pjesmama u izvedbi osječke skupine Akvarel i dobrodošlicom Ivana Jurića, duhovnika zajednice Cenacolo u Šaren-gradu, koji je podsjetio kako je don Ste-fano Aragno vidjevši ovdašnja razrušena ognjišta i zgarište, ustvrdio prije deset godina kako će se ljudi što obnavljaju kuće iznova roditi, kao i mladići razru-šeni u svojoj nutrini. Tako i bi, zahvaljujući s. Elviri Pe-trozzi, Cenacolovoj utemeljiteljici, čije je jednostavne riječi o poslanju Jurić ponovio, kazavši: „U kući Božjega mi-losrđa u Šarengradu u kapelici se pale noćna svjetla između 2 i 3 sata sa subote na nedjelju jer traje klanjanje pred Pre-svetim i tada se Kristova istina pretvara u slobodu probuđenu u savjesti vidljivoj u očima klanjatelja. Danas smo svjedo-ci velike milosti koju nam donosi Božja providnost.“ Slavlje je nastavljeno euharistijskim klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom uz molitvu i pjesmu te

križnim putem na imanju izvan kuće uz vodstvo fra Josipa Šoštarića, šarengrad-skog župnika. Potom su stanari Zajedni-ce u scenskom prikazu ispričali „Početak Cenacola u Šarengradu“, zorno poruču-jući: „Unatoč svim poteškoćama izgra-dili smo, uz zagovor bl. Djevice Marije i pomoć Boga, temelje života, kao što su mještani Šarengrada obnovili svoje domove. Velikom vjerom i molitvom zahvalni smo Bogu na svemu što je za nas učinio. Danas, nakon deset godina možemo vidjeti zrake svjetlosti Uskrsa ispred nas! Hvala svima, duhovnicima, mještanima, roditeljima i prijateljima Zajednice što nam pomažu na putu do uskrsnuća.“ Proslava je završila koncele-briranim slavljem u crkvi sv. Petra i Pa-vla, gdje je u homiliji don Ivan Filipović, Cenacolov duhovnik koji je i sam prošao „put tame u svjetlo“, naglasio kako je Zajednica uistinu Božje djelo, a duhov-no iskustvo pokazuje kako je „hrabrost pogledati u samoga sebe i priznati svoje slabosti, ali to je put iskoraka čovjeka koji je u stanju postati svjetlo“. „ Prije mjesec dana bili ste mrtve oso-be, a sada ste digli ruke, zaplesali na predstavi... neprestano se tomu divim i tu vidim Božje djelo. Bog nam je vratio mir i vraća ga stalno. Danas imamo ži-vot! S Bogom je čovjek uzdignut čovjek i, dopustimo mu, neka nam otvori srce i dopusti ljubav“, poručio je Filipović, zahvalivši brojnima i darivateljima, po-sebice duhovniku Juriću na darivanju sebe u Cenacolu, što je popraćeno dugo-trajnim pljeskom mnoštva.

Predstavljanje knjiges. Elvire Petrozzi

Program obilježavanja završio je 21. ožujka 2012. predstavljanjem knjige “Zrake svjetlosti” s. Elvire Petrozzi, ute-meljiteljice Cenacola, koja je održana u Svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku. U ispunjenoj dvorani Fakulteta knjigu su predstavili i posvjedočili o svo-me iskustvu vlč. Jurić, prof. dr. Damir Hasenay, prodekan za studijske progra-me i studente Filozofskog fakulteta u Osijeku, te don Ivan Filipović.Vlč. Jurić istaknuo je kako je Cenacolo primjer i pokazatelj da je Crkva moder-na jer se uvijek hvata ukoštac sa suvre-menim problemima, a problem ovisno-sti svakako je jedan od njih. Istaknuo je svoje osobno iskustvo traženja dok je bio mladi svećenik te je želio pomo-ći mladima, a to je uspio upravo po toj zajednici. Zajednicu Cenacolo, istaknuo je vlč. Jurić, podiglo je ono što je podiglo i Eu-ropu, a to je benediktinsko geslo „Ora et labora!“ Zahvalio je i nadbiskupu Ma-rinu Srakiću, koji je Zajednici pružio ruku i otvorio vrata Đakovačko-osječke nadbiskupije, te istaknuo kako je unatoč početnoj bojazni Cenacolo snažan svje-dok u evangelizaciji naše nadbiskupije.Prof. dr. Damir Hasenay iznio je glav-ne misli i ideje vodilje knjige s. Elvire, ističući i osobni dojam nad pročitanim mislima. Knjiga koju može čitati svatko, bio vjernik ili ne, imao iskustva s ovi-snošću i ovisnicima ili ne. Svatko za sebe može naći nešto u knjizi jer govori o do-bru, vjeri, ljubavi i darivanju drugima. Sve je, istaknuo je dr. Hasenay, prožeto

Kažu da su posebno sretni ljudi koji svoje osjećaje mogu i umiju izraziti glazbom, posebno oni koji time hvale i veličaju sa-moga Gospoda, a takvih je u našoj župi uistinu mnogo. Veliki mješoviti zbor s vremenom je postao simbol župe i vrijednost koju žu-pnici naraštajima razvijaju i njeguju. U postavljanje temelja vrsnoće toga zbora uključila se i dirigentica Ivka Vidaković. Sjećajući se 2003. godine kada joj je povjereno mjesto zborovođe, valja ista-knuti da u toj ulozi uspijeva izgraditi vokalno, ali i brojčano veći i jači zbor u odnosu na prethodni. Kao istinska poznavateljica crkvene glazbe, zajedno sa zborom njeguje hrvatsku liturgijsku glazbu pomnim odabirom misa (Pera-na, Gounoda, Vidakovića, Glibotića, Juneka, Klobučara, Marovića) i drugih crkvenih skladba.

Dirigentica Ivka Vidaković ne zabo-ravlja da na nedjeljnim euharistijskim slavljima u pjevanju trebaju sudjelovati i svi drugi vjernici, pa odabirom tradi-cijskih pučkih crkvenih pjesama potiče puk na pjevanje, čime se pridonosi većoj vjerničkoj pobožnosti. Veliki mješoviti zbor pod dirigentiči-nom palicom snažan je oslonac župniku Juriću jer svojom uvježbanošću ne samo da nosi teret misnoga pjevanja već i pri-donosi svečanosti svih velikih blagdana – polnoćke, božićne mise, Stepinčeva, obreda Vazmenoga trodnevlja, uskrsne mise, Tijelova i tijelovske procesije, cr-kvenoga goda i dr. Zbor je pod budnim dirigentičinim stručnim uhom bio neizostavan sudionik i svih nadbiskupij-skih svečanosti, kao što su 100. godišnji-ca posvete konkate-drale, posjet Osijeku i misa koju je slavio papa Ivan Pavao II., svečano proglašenje Đakovačko-osječke nadbiskupije, bisku-pijske sinode te neko-liko smotra crkvenih pjevačkih zborova. Dirigentica Vida-ković, svjesna da zbor ima više no posebnu

ulogu u duhovnom rastu župe, u nje-govu ga je razvoju brižno odnjegovala, čvrsto usmjeravala k napretku težeći vr-snosti u vokalnom, umjetničkom, ali i duhovnom smislu. Tu je zadaću obav-ljala ponajprije iz ljubavi prema samome Bogu, koji joj je podario tako dragocjen glazbeni dar, ali i prema samoj glazbi.Svojim je marom posebno pridonijela i stvaranju iznimno važnoga osjećaja za-jedništva među pjevačima. Draga naša dirigentice Ivka, hvala na trudu, hvala na snazi i stvaralačkoj ener-giji! Svojim djelom bili ste i ostajete u našem zboru i našim srcima!

Jure Smajić

Zbogom Ivka!

Veliki mješoviti zbor pod ravnanjem dirigenticeIvke Vidaković

Deseta obljetnica Cenacola u ŠarengraduIznenadni odlazak jedne od najangažiranijih župljanki

CenacoloDjelujemo...

48 49

osobnim iskustvom vjere i rada s mladim ljudima koji traže smisao svoga života.Don Ivan Filipović, bivši ovisnik, a da-nas svećenik i duhovnik zajednice Ce-nacolo, iznio je svjedočanstvo susreta sa s. Elvirom. te pojasnio kako je knjiga nastala kao zbirka snimljenih nagovora koje je autorica održavala u različitim kućama Zajednice. Budući da nije imala vremena za pisanje, mladići su snimili nagovore i kateheze. Don Filipović je istaknuo i činjenicu da zapisani tekst gubi velik dio snage koju s. Elvira unosi svojim govorom, želeći čovjeka učiniti sretnim. Njezin dar iščitavanja stanja čovjeka mnogo je značio mladićima i djevojkama u njihovim životnim previ-ranjima. Don Filipović opisao je i svoj prvi susret sa s. Elvirom te sjećanje na njezine riječi - da u životu uvijek treba odabirati dobro, moliti i tako se vratiti Isusu. Jedino na putu do Isusa može se riješiti droge. Zajednica, koja potpuno ovisi o Božjoj providnosti, u Hrvatsku je došla pred sam rat, opet vođena pro-

vidnošću, naglasio je don Filipović te istaknuo svjedočanstvo s. Elvire: „Nema mraka u kojem se ne može upaliti svje-tlo.“ Nazočnima se obratio i pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić. Zahvalio je zajednici Cenacolo na angažmanu i svjedočanstvu žive vje-re, ne samo među članovima Zajednice nego i među svećenicima i vjernicima. Nakon početnih strahova, danas vidimo plodove rada šarengradske Zajednice, a to je prije svega povratak dostojanstva čovjeku, vjerom i povjerenjem u Boga i drugog čovjeka. Njihovo svjedočanstvo postaje evangelizacijska i svjedočka sna-ga da Bog nikada ne ostavlja čovjeka.Okupljene slušatelje svjedočanstvom i pjesmom pozdravili su i članovi zajed-nice Cenacolo, a na kraju je don Fili-pović upozorio i na nove oblike ovisno-sti - kocku, sintetičke droge, internet, ambicije i trčanje za karijerom, te je pozvao roditelje da se ne boje droge, ali i da imaju otvorene oči, da uvijek uče

što se i koliko može učiniti u prevenciji ovisnosti. Cenacolova zajednica „Sv. Petar i Pavao“ jedna je od osam kuća zajedni-ce Cenacolo u Hrvatskoj i 56 u svijetu s više tisuća stanara. Zahvaljujući Božjoj providnosti Zajednica je na uporabu do-bila veliki franjevački samostan u Šaren-gradu u kojemu su bile karmelićanke, a za to su zaslužni ponajprije mons. Marin Srakić, koji je primio Zajednicu u tadaš-nju Đakovačko-srijemsku biskupiju, vlč. Ivan Jurić, duhovnik Cenacolove kuće u Šarengradu te Franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, ustupljujući samostan. Do danas je kroz Zajednicu prošlo 800-900 mlladića iz Hrvatske, Bosne i Her-cegovine, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Srbije. Nakana za koju duže vrijeme moli vlč. Jurić, a prijatelji Ce-nacola podupiru, jest „staviti Zajednicu bliže Osijeku i aljmaškom svetištu Gos-pe od Utočišta“.

Nevenka Špoljarić i Mladen Milić

Nedavno objavljena vrijedna i doj-mljiva knjiga Zrake svjetlosti govori o majci Elviri i Zajednici Cenacolo, u čemu vidimo obrise djelovanja Duha Svetoga u današnjem svijetu. Osjećam se posebno sretnim i zadovoljnim što sam imao milost, a i čast, osobno sudjelovati u zrakama svjetlosti Zajednice koje se i danas šire, ovaj put po mojoj ravnoj Sla-voniji, Baranji i kićenom Srijemu, gdje sam rođen, odrastao, a danas služim kao svećenik, župnik u Osijeku. Sa Zajednicom sam se susreo prije više od deset godina, i to u Novigradu i Vrbovcu. Na najbolji mi je način otvo-rio vrata Zajednice, primio me, uveo u nju i učinio prijateljem Nikša, tadašnji voditelj kuće u Vrbovcu, kojem uvijek zbog toga dugujem zahvalnost. Okolno-sti života ili, bolje rečeno, moj svećenički rad s mladeži grada Osijeka uveo me u ovisničke vode. Radeći s mladima, po-sebno sa studentima, još kao mlad kape-lan osječke župe sv. Petra i Pavla tražio sam načine kako pomoći mladeži koja traži smisao života na krivome mjestu, tj. u ovisnosti. Primijetio sam da govor ili opomena toj mladeži ne pomaže, već samo živi svjedoci i primjeri. Tragao sam za živim svjedocima, primjerima i pronašao ih u Zajednici. Učinilo mi se vrlo djelotvornim dovesti ih u župu kao svjedoke smrti i zla i u isto vrijeme kao

svjedoke novoga života. To sam počeo činiti u svojoj župi dovodeći mladiće iz Vrbovca, i tako se glas o Cenacolu počeo širiti po gradu Osijeku, a danas je ideja o svjedočanstvima Zajednice sve prisutni-ja u mnogim župama naše nadbiskupije, a i u osnovnim i srednjim školama toga područja. Silno me oduševila krunica koju čenakolovci mole i Euharistijsko klanja-nje koje služi kao lijek. Razveselio sam se kada sam osjetio i doživio da je ono „tradicionalno“ u Crkvi za mene posta-lo živo, suvremeno i moderno i da sada mogu argumentirano nastupiti. Odu-

ševljenje za krunicu i klanjanje i danas u meni jednako živi kao u onom prvom zanosu kada sam sâm sebi rekao: „Ne boj se, tvoja je Crkva upravo u svojoj tradicionalnosti silno moderna i sveta. Tvoji pretci koji su rješavali sve životne probleme moleći krunici u hodu prema njivi i polju, imali su pravo.“U teologiji smo mnogo toga učili i na-učili, no u Zajednici sam toliko novoga otkrio i otkrivam. Zajednica me kao sve-ćenika počela iznova odgajati i poučava-ti, jer shvatio sam da nije dovoljno sve znati o molitvi, biti stručnjak molitve, već da treba prvi početi moliti, prvi se

Kako sam postao narkomanski svećenik

CenacoloCenacolo

Župnik Ivan Jurić - duhovnik zajednice Cenacolo

50 51

baciti na koljena. Shvatio sam da mno-gi čenakolovci ništa ne znaju o molitvi i uopće ju ne razumiju, a mole i mijenjaju se. Shvatio sam da se tu spajaju mozak i srce, racionalnost i osjećajnost. Tu se preko koljena i jednostavnog svakod-nevnog rada u isto vrijeme studira te-ologija. Mnoge doživljaje iz Zajednice podijelio sam s mojim biskupom, sada nadbiskupom Marinom i zamolio ga da nam pruži ruku pri otvaranju Cenacola u našoj nadbiskupiji, što je on i učinio.Iza nas sada stoji deset godina života i rada Zajednice u Šarengradu u Đako-vačko-osječkoj nadbiskupiji. Vjerujem da bi sada mnogi ljudi koji žive u Šarengradu bili snažno povrijeđe-ni kada bi im tko rekao da ih Zajednica napušta i odlazi od njih. Mislim da bi tad svi potpisali peticiju da Zajednica ostane, suprotno početku kada su svi jednoglasno (cijelo selo) potpisali petici-ju da Zajednica ne uđe u njihovo selo. Bojali su se, opravdano su strahovali, ta tko se ne bi bojao zla jer su upravo sta-novnici Šarengrada na svojoj koži osjetili zlo i djela Zloga u Domovinskom ratu. Poslije su sami spoznali da je ovo škola života organizirana po Duhu Svetome za sve one koje Bog voli i koje hoće spasiti,

vratiti im dostojanstvo života. Zajednica danas svjedoči cijelom svijetu ono što se u evanđelju dogodilo kada je Isus rekao: „Zakeju, žurno siđi, danas mi je boraviti u tvojoj kući… i obrati se Za-kej i cijela njegova kuća…“ „ Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni.“ Kao što je nezamislivo ono što se do-godilo u Božićnoj noći, da je Bog sišao na zemlju, kao što kaže članak Vjerova-nja, „radi nas ljudi i radi našega spase-nja…“ i ostao prisutan do danas, tako je nezamislivo da se Bog doista svratio čovjeku grješniku, ovaj put ovisniku kojega društvo izbacuje na ulicu ili pak sprema na psihijatrijsku kliniku. I da na njega, Boga, taj ovisnik računa. Dobro se sjećam don Stefana, sveće-nika i izaslanika sestre Elvire, utemeljite-ljice zajednice iz Italije, koji je prije deset godina bio na otvorenju kuće i tada re-kao: „Prolazeći kroz ovaj kraj vidio sam mnoge kuće srušene u ratu, a vidim da ih sada obnavljate. Nešto će se slično događati s ovim dečkima koji će bora-viti među vama. Oni će obnavljati svoju unutarnju kuću koja je srušena i razore-na zbog krivoga načina života….“ Don Stefano je zatim uzeo Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu i zajedno s dva-

naest mladića koji su tek započeli život u Šarengradu, svečano unio u odsada Cenacolovu kapelicu. Taj Isus otprije deset godina u Presvetom uvijek je isti „jučer, danas i sutra“… On je glavni šarengradski liječnik i terapeut. Svi koji su se iskreno i istinski zagledali u Njega ozdravili su ili će ozdraviti, jer „Gospo-dine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, reci samo riječ i ozdravit će duša moja…“ Sigurno ne slučajno, jer slučajnost ne postoji, našao sam se kao svećenik na putu Zajednice i shvatio da je „to ono pravo“, ne samo za ovisnike već za cijeli svijet, pa i za nas svećenike. Koliko sam pomažem Zajednici, toliko ona pomaže još više meni, tako da sam postao pra-vi „zajedničar“ iako nikada nisam živio duže od tjedan dana u zajednici. Mnogi u Osijeku i našoj nadbiskupiji kada go-vore o meni kažu: „To je onaj što se bavi drogom i narkomanima.“Snažan je Božji govor, silno utješan i osloboditeljski, upravo preko Zajednice, a poruka stalna i trajna kao da dovikuje svima nama: „LJUDI, BOG SE SVRA-TIO GRJEŠNIKU.“

Ivan Jurić, župnik

Izgubljeni sin slika je naših životaU osječkom HNK odigran „Povratak izgubljenog sina“ zajednice Cenacolo

Nakon Samobora, Zagreba i Šibenika, „karavana“ zajednice Cenacolo stigla je i do Osijeka! U studenom, mjesecu borbe protiv ovisnosti, članovi zajednice Cenacolo htjeli su na svoj način ispričati priču o vlastitim životima; kako su nekada bili u tami, a k svjetlosti su ih doveli jaka volja i upornost te snažna vjera u Gospodina i odluka da sve stave u Njegove ruke. Sama Providnost, koja je svakodnevno prisutna u životima mladića i djevojaka u Zajednici, vodila je čitav projekt. Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku otvorilo je svoja vrata Zajednici bez ikakve naknade, te su svoj scenski prikaz „Povratka izgubljenog sina“ i osječkoj publici mogli izvesti u čak dva termina.

Veliko zanimanjeza predstavu

Izvedba 28. studenoga 2011. u 12 sati bila je predviđena za sve učenike osječ-kih srednjih škola. Iako su na samom početku mladi gledatelji pomalo rezer-virano primali predstavu, na kraju su izvođačima darovali zasluženi pljesak te čak i zaplesali zajedno s mladićima i djevojkama na pozornici. Vrijeme do sljedeće izvedbe izvođači su popunili ručkom priređenim u pastoralnom cen-tru Župe Preslavnoga Imena Marijina, koji je protekao uz ugodno druženje i razgovor, a potom i molitvom krunice u kapeli Gospe Snježne te svetom misom u samostanu časnih sestara Milosrdnica. Poslije mise valjalo se ponovno uputiti u HNK, gdje se u 19 sati odigrala još jedna izvedba recitala, taj put za sve ostale gra-đane Osijeka. Kako se ubrzo pokazalo, i stariji su Osječani za „Povratak izgublje-nog sina“ bili vrlo zainteresirani te se do zadnjeg trenutka tražilo mjesto više.Na samom početku večernje izvedbe gle-dateljima se obratio pomoćni biskup Đa-kovačko-osječke nadbiskupije dr. Đuro Hranić, kratko ističući da je biblijska prispodoba o izgubljenom sinu izvrstan primjer za današnje mlade ljude. Nakon biskupove poruke, uvodni program na-stavio se dvjema pjesmama (Gloria Deo Mary Lynn Lightfoot i Na babilonskim obalam’) koje je prigodno izveo Zbor mladih Župe Preslavnoga Imena Mariji-na, a potom se publici obratio i don Ivan Filipović, najavljujući recital. Uvodeći okupljene u tematiku predstave, don Fi-lipović ih je potakao na promišljanje o tome kako doživjeti Božju ljubav, kako tu ljubav doživljavaju članovi Zajednice te kako je „Povratak izgubljenog sina“ zapravo slika i svakog našeg života. Ta-kođer, istaknuo je da zajednica Cenaco-lo želi biti prijatelj mladim ljudima, da osjeća potrebu približavanja njima, a i iskazivanja razumijevanja za Zajednicu te osobito prenošenja snažnih poruka koje mladima mogu koristiti u životu. Gledatelje je stoga zamolio da otvore

svoja srca kako bi Gospodin uistinu kroz predstavu, i evanđelje koje je sadržano u njoj, mogao poslati poruku koja će se znati prihvatiti, pohraniti, i koja će vo-diti dalje kroz život.Sadržaj recitala doista vjerno, ali i su-vremeno prati poznatu prispodobu iz evanđelja; govori o sinu koji je odlučio da mu je dosta sigurnog, ali ustaljenog života u okrilju očeva doma i da će od oca zatražiti svoj imetak. Taj sin napu-šta svoga oca i brata misleći da ga izvan roditeljskog doma čeka bolji život. No prevario se, jer nakon što ubrzo ostane bez novca i ikakva imetka, slomljen i tjelesno i duhovno, odlučuje se vratiti svome ocu. Otac ga potom objeručke prihvaća, priprema za večeru najbolje tele, daje mu sku-pe haljine i prsten, no sve to gleda sta-riji brat, ljut i na oca i na brata zbog osjećanja nepravde. Ipak, nakon očeva objašnjenja kako je mlađi sin bio mrtav, a sada je oživio, da je bio izgubljen, a sada se vratio, stariji brat prihvaća očevu volju i bratov po-vratak.I sama je zajedni-ca Cenacolo ute-meljena na priči o izgubljenom sinu. Mladi ljudi koji su potražili izlaz iz tame u Zajednici nekada su imali si-gurnost obiteljskog doma te sve mate-rijalno što požele, ali to im nije bilo dovoljno. U nečem drugom tražili su ljubav koja im je ne-

dostajala – u drogi, alkoholu, kocki ili, u najnovije vrijeme, računalima i inter-netu. Nisu shvaćali da su sve to bili samo lažni bogovi kojima su se klanjali, zabo-ravljajući svoga dobrog Oca iz čijeg su zagrljaja pobjegli. No Otac će ih uvijek čekati raširenih ruku i pun ljubavi. Tu ne mora biti najbolje odjeće, dragocjena prstenja, velike gozbe. Dovoljno je samo reći: „Evo me, Oče! Neka bude volja Tvoja!“ Nakon mnogo godina muke i patnje, ignoriranja istine i okretanje glave, to isto shvaćaju i roditelji bivših ovisnika prepoznajući svoje dijete u Iz-gubljenom sinu.

Cenacolo Cenacolo

S naših hodočašća

52 53

Nakon scenske izvedbeispovijesti

Nakon odigrane predstave, publici je o svom životnom putu svjedočio jedan od mladića iz Zajednice - Petar, koji je glu-mio oca,. Preplavljen osjećajima, sa suza-ma u očima, pričao je kako mu predstava znači, kako je sebe pronašao u njoj, svoj život s obitelji, mnogo toga što mu je pružila Zajednica te da nikakvi tehnički problemi u samoj izvedbi ne mogu po-kvariti ugođaj koji predstava dočarava. I on je ponovio da je priča o izgubljenom sinu zapravo priča svih onih koji su u Zajednici, izgubljenih sinova i kćeri koji su odbacili sve ono lijepo u životu i kre-nuli putem surovim, lošim, krivim iznad svega. Pripremajući se za ovu predstavu, komentirao je, sjetio se svih trenutaka u kojima je odbacivao svoju obitelj, u koji-ma im je priređivao sramotu još od ma-loljetničke dobi, sjetio se raznih ružnih postupaka koji su ga doveli do toga da više nije znao tko je. No tada je u njegov život ušla Zajednica. Nekada mu je bilo važno samo materijalno, površno, lažna prijateljstva, iz interesa. Početak svojih problema smjestio je još u rano djetinj-stvo kada se bojao reći istinu. Već tada dogodio se početak traženja krivnje u drugim ljudima, umjesto u sebi. Odba-civao je sve što ga je okruživalo; sramota ga je bilo što mu otac nije otišao u rat, što nisu imali novca. Sve je to izazivalo veliku tugu u njegovu srcu. Jednostavno - zbog toga je „umro“. No poslije je, kao i ostali u Zajednici, kroz Božansko milo-srđe pronašao smisao. Zajednica je traži-la od njega jedino da poštuje ono što mu može pružiti, i da odluči sam. Počeo je shvaćati smisao života, pojavila se želja za

obitelji, želja da jednoga dana i sam bude poput dobrog oca iz priče. Prepoznao je prave vrijednosti, priznao sam sebi da ne želi biti ruševina od čovjeka, da ne želi biti izgubljeni sin.Sljedeće svjedočenje bilo je ono don Iva-na Filipovića, koji je započeo razmišlja-njem kako nam mnogo puta iz usta lako izađe tvrdnja da je Bog dobar, milosrdan. Dvadeset godina proveo je u Zajednici i doista potvrđuje – nije lako doći do Božjeg iskustva. Svatko od nas napatio se da Boga uistinu doživi kao dobrog i mi-losrdnog oca. Lako ga je takvim nazvati, reći to, ali za valjani doživljaj potrebno je jako mnogo vremena. I on je, baš kao i Petar, kao važnu stavku istaknuo kako mu je dugo vremena bio glavni problem reći istinu, te su tako samo nastajale laži i strahovi. Laž lako ulazi u živote i lako se počne vjerovati da je ona zapravo istinita, pa je tek u Zajednici ponovno spoznao istinu, jer put između čovjeka i Boga put je istine. Istinu je ponovno učio od čla-nova Zajednice, od mladih ljudi koji su ga okruživali. Ulazeći kroz vrata Zajed-nice, napomenuo je, svi dolaze ulicom koja ih je do jučer okruživala, preko koje postaju lažni, lopovi, izgubljeni. Nije dovoljan prolazak kroz Zajednicu da bi se promijenio život, potrebno je aktivno mijenjati sebe. Na početku je, priznaje don Ivan, još živio lažno pred svima, no onda se jedne večeri na koljenima u ka-peli pred Isusom pitao tko je zapravo on i želi li i dalje lagati. Prvi je put sebi rekao da je lažan i nakon toga su sat vremena samo suze tekle. Nakon godina tvrdoće i hladnoće, uistinu se pokajao i plakao kao kišna godina. Shvatio je da mu čo-vjek kojemu je lagao, kojega je uvrijedio, želi biti prijatelj. Ranije su mu za sve bili

krivi svi, samo on ne. Kao osobito iskustvo istaknuo je događaj kada ga je jedan član Zajednice, Talijan, uvrijedio. Njegov ego to nije htio podni-jeti i već je isplanirao kako će nasrnuti na njega. No mladić se vratio i stao ispred njega s mirnoćom koju nikada neće za-boraviti, a potom mu je i prišao, zagrlio ga te rekao: „Oprosti mi, nikada ti to više neću učinti.“ To ga je šokiralo – sve do tada zakon ulice drukčije je govorio: uvrjeda je zahtijevala još jaču reakciju, protuudar, a ovdje je naišao na milosrđe. Dodatno mu je to osvijestilo kako Bog želi doći u živote svih, a njegov put pre-ma svakomu put je istine. Konačno, zaključio je: „Nakon dugog ži-vota u ovisnosti, ostaju teške posljedice. Mi smo sretni što stojimo sad ovdje pred vama, mi smo čudo, ali smo i svjesni da nekih naših prijatelja više nema, da oni nisu pronašli dobrog Oca na zemlji, nisu doživjeli taj zagrljaj. Bog želi doći u naše živote, ne želi biti samo Bog iz novina. Put prema njemu naš je put. Svjesni smo da smo krhki i slabi ljudi. Nije dovoljno samo doživjeti taj zagrljaj, ima još mno-go posla, jer Bog je doista ljubav, oprost, ljepota, nada, On korača s tobom zajed-no kroz život i daje ti snagu. Taj zagrljaj očev i taj oprost samo je početak. Danas smo živi jer smo sreli Boga u srcu, ako ga izgubimo, opet ćemo postati izgublje-ni!“Nakon don Ivana Filipovića, kratko je govorio i velečasni Ivan Jurić, duhovnik kuće Cenacola u Šarengradu. On je u svome obraćanju gledateljima istaknuo kako je dirnut kada god gleda tu pred-stavu i sluša svjedočanstva. Od droge se umire - prije desetak godina potresao ga je pokop jednog mladića koji je podlegao ovisnosti. Tada je počeo tražiti put kako pomoći mladima ne samo pričom već i slanjem poruka kako nešto promijeniti. I tako se susreo sa Zajednicom, koja je potom došla i u Osijek. Uz to je dodao: „Spremajući se za Bo-žić, shvaćamo zašto se Isus rodio u šta-lici. Bog je ušao u štalu ljudskoga života jer naš život zna biti sličan štali. A Bog u toj štali čini čudesa i ona se njegovom snagom obnavlja. Radujmo se što je ova zajednica niknula u okrilju Katoličke crkve i što ju je Papa službeno priznao. Nastala je u srcu jedne redovnice koja je poput majke Tereze izašla na ulice želeći da pomoći mladima u nevoljama o koji-ma smo upravo slušali!“Na kraju je, u duhu poruka iz izjava koje su se čule, cijelo kazalište zaplesalo zajed-no s mladima zajednice Cenacolo slaveći život.

Mirena Zake

U rano subotnje jutro, oko četiri sata 24. rujna 2011. skupina od sedamdesetak donjogradskih župljana i ostalih vjerni-ka, a uz pratnju župnog vikara Željka Šimića i petnaestak časnih sestara, upu-tila se put susjedne Bosne i Hercegovine i njezinog glavnog grada Sarajeva. Cilj našega putovanja bila je dvorana Ze-tra u kojoj je na svetoj misi trebalo biti proglašeno blaženima pet časnih sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi, poznatijih pod imenom Drinske mučenice. Puto-vanje do Sarajeva brzo je prošlo uz moli-tvu i krunicu te upoznavanje sa životima tih skorih blaženica.Uvodni program u dvorani sastojao se od pjesama posvećenih časnim sestra-ma. Dvorana se ubrzo popunila te je nekoliko tisuća hodočasnika iz Bosne i Hercegovine, susjednih zemalja i rodnih zemalja časnih sestara - blaženica oče-kivalo početak svečanog euharistijskog slavlja. Misno slavlje započelo je sveča-nom procesijom predvođenom Papi-nim izaslanikom, kardinalom Angelom Amatom, pročelnikom Kongregacije za proglašenje svetaca. Na misi je sudjelo-valo 29 biskupa iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Slo-venije, Mađarske i Albanije te oko 450 svećenika, 700 časnih sestara i 20 000 hodočasnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Kosova, Albanije, Brazila, Austrije, Slovenije, Crne Gore i Makedonije.

Na početku misnog slavlja kardinal Vin-ko Puljić pozdravio je sve prisutne, na-kon čega je papinski izaslanik pročitao Papino pismo o proglašenju blaženica. Uslijedilo je zatim svečano izlaganje sli-ke novoproglašenih blaženica da bi po-tom, u nedostatku moći, sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi prinijele darove - dva svijećnjaka, preslike dokumenata Sesta-ra, vodu iz Drine, pepeo samostana te ciborij nađen na zgarištu samostana. U svojoj propovijedi kardinal Amatao naglasio je da su Sestre bile slike svoga učitelja Krista – Sestre su, ne želeći se pokoriti sramotnoj sudbini, pokušale pobjeći iskakanjem kroz prozor, a po-tom su bile mučki ubijene i njihova su tijela bačena u rijeku Drinu. Dodao je i

kako je XX. stoljeće bilo stoljeće muče-nika, stoljeće mnoštva svjedoka vjere te kako nikada kao u suvremenoj povijesti katolička crkva nije imala toliko muče-nička. No i u takvom vremenu povijest Drinskih mučenica povijest je poniznih ljudi. Unatoč svemu, one su pokazale da je moguće oduprijeti se zlu, ali ne sna-gom vlastitih ruku, već snagom vjere. Nakon euharistijskog slavlja, pod snaž-nim dojmom, osječki hodočasnici upu-tili su se u obilazak sarajevske katedrale i nezaobilazne Baščaršije. Poslije nekoliko sati obilaženja, umorni, ali duhovno is-punjeni, krenuli su put Osijeka.

Mirena Zake

Povijest drinskih mučenica povijest jeponiznih ljudi

Osvrt s proglašenja blaženima Drinskih mučenica u Sarajevu

Cenacolo

Petri naših dana

54 55

Dugo sam dvojila: putovati ili ne, bilo je to za mene doista gotovo hamletovsko pitanje jer sam izgubivši supruga prije godinu i sedam mjeseci, izgubila i sa-mopouzdanje, snagu, zanimanje za bilo što što je zahtijevalo veću angažiranost. Bio je tu i strah od napora, kako će moj lumbago podnijeti tolike sate sjedenja u autobusu… Ipak je prevagnulo pozitivno razmišlja-nje, 28. kolovoza 2011. u večernjim satima našla sam se u autobusu punom suputnika-hodočasnika. Istina, nisam imala neku blisku prijateljicu, ali su moji strahovi polako nestajali kad sam se upustila u razgovor s mojom budućom cimericom gospođom Katicom. Noć je odmicala u čavrljanju, drijemanju, anga-žiranosti dvoje vođa puta: našeg župnika Jurića i gospođe Sanje, koji su za nas istinski skrbili u svakom trenutku ovog dugog putovanja.Nakon prijelaza slovenske granice, ža-mor je hodočasnika utihnuo i predala sam se snu. Nisam vjerovala da sam jutro dočekala u Padovi, čuvenoj talijanskoj Padovi! Prije obilaska bazilike sv. Antuna Padovan-skog našli smo se u svetištu sv. Leopolda Mandića. Osvojio me tih, malen i ugo-dan prostor u kojem je naš župnik Jurić održao jutarnju misu. Nestalo je odjed-nom umora, upijala sam svaku riječ o sv. Leopoldu. Bila sam ponosna što taj svetac potječe iz Herceg–Novoga (Boka kotorska) jer je u ne tako davnoj povije-sti to bila hrvatska zemlja. Saznala sam da je sv. Leopold Mandić bio neumorni ispovjednik, da je ispovijedao deset, pa i

dvanaest sati dnevno. Imao je dar pro-nicanja u srce. Kao da je tako intimno i privlačno svetište u kojem je prebivao, odražavalo njegovu osobu: malen tije-lom, a velik duhom. Gotovo je četrdeset godina posvetio tisućama pokornika. Kad se netko u potpunosti preda pozivu, kao sv. Leopold, smatram da ne pred-stavlja čudo to što se njegovom zagovoru pripisuju nebrojena ozdravljenja, a sam umire smrću blaženika.Bazilika sv. Antuna najpoznatija je gra-đevina u Padovi, to velebno svetište izraslo je iz malene kapele svete Marije Majke Božje. Građeno je od 1232. do 1307., uređivano i ukrašavano tijekom stoljeća. Ostala sam zadivljena mnoš-tvom skulptura – djela umjetnika poput Tiziana i Giotta, kao i Donatellovih skulptura i brončanih reljefa. Vrhunac čuđenja predstavljala je relikvija - svečev jezik, koji je ostao neraspadnut, a čuva se u posebnoj kapelici u bazilici. Vidjeti sve to uživo i ostati pribran, bilo je teš-ko. Morala sam se zapitati kakvoga su kova bili renesansni umjetnici kad nisu štedjeli ni vrijeme ni sebe, oni su doslov-ce služili svojoj darovitosti. Možda nisu ni mogli drukčije jer ih je Bog odabrao kao oruđe preko kojega će stvarati veli-ka djela neprolazne vrijednosti i ljepote. Bazilika je svojom veličinom izazivala strahopoštovanje i trebalo je odvojiti mnogo više vremena da se sve u njoj po-mno razgleda, ali put nas je vodio dalje.Filozofska i sjetna razmišljanja brzo su odagnali vedri, sunčani krajolici jer je autobus hitao prema Nici.Kao i brojni suputnici, pokušavala sam

i sama fotografskim aparatom zaustaviti ljepote Sredozemlja.Promiče Genova, San Remo, pa čuvena Azurna obala, prebrzo se smjenjujući, a vidik zaklanjaju brojni tuneli. U mislima sam plavetnilo Azurne obale uspoređiva-la s našim Jadranom osjetivši čežnju za njegovim mirisnim raslinjem, poznatim mi pretrpanim plažama, bijelim brodi-cama. Iz misli me prene župnikov glas da smo u blizini svoga sljedećeg odre-dišta - Nice. Priopćio nam je da je to grad od tristo pedeset tisuća stanovnika, smješten između Cannesa i Monaka. Ima blagu klimu pa je privlačno i omi-ljeno mjesto brojnim turistima., Nakon što smo se smjestili u hotelu, pošli smo razgledavati grad. Pokazalo se da je Nica doista privlačan mediteranski grad, baš po mjeri današnjeg hedonističkog nači-na života. Nižu se veliki hoteli i vrtovi, široke avenije ukrašene zelenim palma-ma, raznovrsnim cvijećem i travnjacima. Dio naše hodočasničke skupine opuštao se šećući uz more uzburkano valovima pa sam s užitkom udahnula osvježavaju-ći miris morske soli. Pala je noć, a hotel-ski krevet meni i mojoj cimerici činio se kao prava blagodat.Ujutro poslije doručka, vidno odmore-ni, krunili smo put Lurda. Uzbuđenje je raslo jer se bližio pravi cilj hodočašća. Župnik nas je pripremao duhovno, mo-litvom krunice, objašnjavao zanimljivo-sti često i na šaljiv način, pa je putovati bilo pravo zadovoljstvo. Ne smijem zaboraviti spomenuti i gospođu Sanju, koja se brinula za naša tijela nutkajući nas kiflicama, jabukama i inim slastica-

Gospi Lurdskoj hvala na daru molitveHodočašće u Lurd

ma. A potom film o sv. Bernardici i uka-zanju Gospe - bila je to također dobro pogođena duhovna priprema, stoga sam nestrpljivo iščekivala da i sama stanem pred Gospu.Konačno dočekasmo i taj dugo željeni trenutak kad smo pješice krenuli put svetišta Gospe Lurdske.Mnoštvo hodočasnika molilo je pred špiljom i Gospinim kipom pa smo se polagano približavali Svetištu dodirujući rukama stijene špilje. Osjetila sam na pr-stima kapi vode što su se slijevale iz ču-dotvornog izvora. Zapitala sam se koliko li je ruku pomilovalo stijene u želji da im se ispune molitve, vapeći da im Gospa iskaže milost. U sumnji i znatiželji pri-bližavala sam se Gospi skrušeno moleći i konačno ne misleći ništa, osluškivala sam samo što će se događati u meni. I doista, polagano me obuzela radost, za-tim mir, Ona, Majka Božja zračila je ljepotom i snagom, ulijevala mi nadu i tako potrebnu snagu. Bilo je to neza-boravno, duboko iskustvo koje je doista teško opisati ili podijeliti s nekim. U večernjim satima krenuli su desetci ti-suća ljudi u procesiji sa svijećama u ruci, okićeni pripadajućim zastavama. Ne-preglednu povorku činilo je i mnoštvo bolesnika u kolicima, različite životne dobi: od malene djece do vrlo starih lju-di izobličenih bolešću, brižno praćenih požrtvovnim volonterima. Povorka se kretala dostojanstveno, nose-ći Gospin kip, koji se obasjan svjetlošću svijeća doimao gotovo živim, a ta se sli-ka stapala s dugom, neprekidnom moli-tvom koju su pronosili zvučnici na po-znatim svjetskim jezicima: talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom.... Prizor je bio veličanstven i iznimno dir-ljiv, prožimala me sućut, a istovremeno i divljenje tolikim dobrim ljudima koji bez naknade pomažu teškim bolesnici-ma. Možda je taj osobit događaj najsli-kovitije opisala sljedeća misao koju sam negdje pročitala: „Lurd je prodor neba

na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje.“ Sljedeće večeri i naša hodočasnička sku-pina sudjelovala je u procesiji, nosili smo ploču s natpisom: Katolička udruga medicinskih sestara – Hrvatska. Vijorila se i naša zastava, odjeknula je molitva i na hrvatskom jeziku. Bila sam tako po-nosna, trenutačno je domoljublje nad-vladalo vjerničke osjećaje, pa se sjetih pjesnika Kranjčevića, Matoša… s koliko su ljubavi i čežnje pisali o domovini, maštali o slobodnoj Hrvatskoj!! A kakvo mi blago danas imamo, i ne znamo ga cijeniti!? Vrijeme je letjelo, nešto se neprestano događalo oko mene, a i u meni. Sljedećeg jutra bila je organizirana me-đunarodna misa. Sjedila sam između Talijanke i starije gospođe Francuskinje. Kad su shvatile otkuda dolazim, pomi-slih da će biti hladne i neljubazne, ali nije bilo tako. U jednom trenutku bo-goslužja uhvatile smo se za ruke, osjetila sam tako srdačan stisak pa me obuzelo neko uzvišeno čuvstvo kako smo svi na-zočni ravnopravni, jednaki u Kristu, On briše sve zapreke. Uspjela sam gospođi Talijanki sročiti na talijanskom: „Mi smo jedna velika katolička obitelj“, na što je ona uzvratila osmijehom. Dan je završio obilaskom trgovačkih centara, kupnjom suvenira… dakle, po-vratkom na prizemne sadržaje. Tada sam vidjela kako je Lurd živahan turistički i nadasve trgovački grad koji sasvim do-bro živi od prodaje nepreglednog broja maštovito izrađenih predmeta. Izlozi svjetlucaju duboko u noć jer su trgovine otvorene brojnim kupcima. Došlo je i sljedeće jutro, a time i naš po-vratak kući, s namjerom da još posjetimo Avignon. Grad se nalazi u Provansi, na lijevoj obali rijeke Rohne. Župnik Jurić govorio nam je o razdoblju stolovanja papa, tzv. avinjonskom papinstvu. Uku-pno je devet papa vladalo iz Avignona,

od toga su dvojica bili antipape. Dalo se zaključiti iz tih složenih povijesnih po-dataka da je Avignon prošao kroz burno i nesretno razdoblje jer su vladali sukobi, bitke s francuskim kraljevima, nesloga i razdori. Sačuvana je stara jezgra, papinska pala-ča iz 14. stoljeća te most iz 7. stoljeća. Budući da smo u grad stigli u večernjim satima, obilazak smo ostavili za sljedeće jutro. Razgledavanje starih zidina bilo je kratko, a završilo je fotografiranjem ci-jele skupine hodočasnika podno zidina, sada već kao starih znanaca. Ispratio nas je prosjak svirkom na harmonici, priđoh mu s malim prilogom jer mi se činio stvarno u potrebi. Ubrzo je uslijedio naš stvarni povratak kući. Vrijeme u autobusu ponovno je bilo ispunjeno zanimljivim sadržajima: molitvom krunice, pojedinačnim izno-šenjem dojmova o hodočašću, čašće-njem preostalim kolačima, tombolom, župnikovim duhovitostima - doista je vladalo srdačno, pozitivno ozračje.Naše dugačko hodočasničko putovanje završilo je sljedećeg dana u jutarnjim satima pred crkvom Preslavnoga Imena Marijina, otkuda se i krenulo. Bogu i Majci Božjoj hvala što su nam bili na-klonjeni pa smo imali lijepo vrijeme i ništa loše nije nam se putem dogodilo. To će me putovanje uvijek podsjećati na ugodno druženje s dragim ljudima, na simpatične i vješte vođe puta i neza-boravne doživljaje. Sada, desetak dana nakon hodočašća, sigurno znam da sam obogaćena snagom molitve jer joj se sve više utječem, ona me krijepi donosi nadu i spokoj. Majci Božjoj Lurdskoj i danas od svega srca zahvaljujem na posebnom daru mo-litve.

Verica Čačija

S naših hodočašća

56 57

hove objektive, a i za naše oči. Zasićeni mnoštvom dojmova i obila-ženjem, odlučili smo se na koncu malo zabaviti i opustiti na najpoznatijem božićnom sajmu u Beču, onom ispred gradske vijećnice. Naučili smo da božićni sajam vuče korijene još iz 13. st. kada je car Albrecht I. gradskim trgovcima dopustio održava-nje sajma za građane tijekom prosinca. Kroz višestoljetnu povijest Christkindl-markt postao je uistinu međunarodni sajam s preko tri milijuna posjetitelja, a ove godine slavi 26 godina postojanja u takvom obliku. Pri ulasku na sajam obuze nas poseb-na čarolija, koju smo mogli tek zamišljati gledajući kod kuće advent u Beču samo na malim ekranima. Sve je puno pozitiv-ne energije. Ljudi su raspoloženi unatoč ogromnoj gužvi. Štandovi su prepuni božićnih ukrasa, poput ručno ukrašenih staklenih kuglica, kolačića, Mozart ku-glica, šalica s natpisom Christkindmarkt (iz kojih smo i mi kušali kuhano vino). Mirisi kuhanoga vina zavodljivo su se širili sa svih strana i miješali s mirisom okićenih jelki te svježe ispečenih advent-skih kolačića. Kako je vrijeme odmicalo, nazirao se i kraj tom burnom danu. Okupili smo se, sjeli na ulične klupe kako bismo od-morili noge barem na trenutak te osluh-nuli adventsku vrevu Beča. Nijemo se pogledavajući, osjećali smo da dijelimo

istu spoznaju kako je to što oko sebe promatramo nešto čarobno. I pored to-liko ukrasa, boja, mirisa, okusa, zvukova i vreve, osjećao se poseban mir u ljud-skim koracima. Duboko smo udahnuli, pronašli put do hostela te tamo u poseb-nom ugođaju nastavili druženje. Svanulo je naše jutro u Beču. Na-kon ukusnog doručka, spremili smo se i krenuli u gradić Tulln. Nedjelju smo za-počeli misom u Tullnu. Dočekala nas je zajednica Hrvata na čelu s fra Ilijom Mi-jatovićem, koji je jedan dio svoje službe proveo u Osijeku. Domaćini, naši vedri zemljaci, toliko su nas ljubazno ugostili da smo se svi osjećali kao kod kuće. Zbor je pjevanjem uzveličao svetu misu, a ni naši sunarodnjaci nisu štedjeli svo-je glasnice. Nakon završetka mise izveli smo još nekoliko svojih najdražih pje-sama, što su oni nagradili velikim plje-skom. Jedna od pravih anegdota zbila se poslije mise u župnoj dvorani. Priređe-na je zakuska za nas te smo svi doslovce navalili na pladnjeve, kao da nam je to prvi i posljednji ručak. Domaćini su se grohotom nasmijali te nam kroz šalu re-kli da glavno jelo tek dolazi i da se opu-stimo i malo usporimo s jelom. Jedan od brojnih deserta, koje su nam domaćice spremile, bila je i Sacher torta. U razgovoru s domaćinima čuli su nam vrlo zanimljivu povijest nastajanja te tradicionalne austrijske torte. Tako smo doznali da je početkom 19. st. au-

strijski ministar vanjskih poslova zatra-žio od svoje posluge da priprave poseban desert za jedan važniji prijam, kako bi ostavio poseban dojam na svoje goste. Na nesreću, toga mu se dana razbolio glavni kuhar i na njegovo mjesto posta-vili su šesnaestogodišnjeg šegrta Franza Zachera. Iako su se svi uplašili što će on napraviti, kao rezultat nastala je svima nam dobro poznata torta. Nakon što su nas domaćini više no dostojno ugostili, proveli su nas gradi-ćem Tullnom. Prošetali smo obalom Dunava, a zatim središtem gdje se odr-žavao također božićni sajam. Došli smo do zgrade Hrvatske katoličke zajednice, odnosno Doma Hrvata. Ugođaj je na samom početku bio smiren, no ubrzo se raspoloženje naglo promijenilo kada je jedan od domaćina pojačao na razglasu jednu od Thompsonovih pjesama. Svi smo se ustali i u glas kao braća zapjeva-li. Iako nam je rastanak teško pao, mo-rali smo se vratiti u stvarnost koja je za nas značila povratak u Osijek. Na putu kući autobusom, okusi i mirisi dvodnev-nog boravka u Beču i Tullnu lagano su iščezavali, ali ono što smo zajednički do-živjeli kao skupina mladih iz naše župe teško će se ikada izbrisati.

Jasna Krstanović i Marta Lovrinčević

U došašću milijuni vjernika diljem svi-jeta pripremaju se za najradosniji kr-šćanski blagdan - Božić. Mi, mladi naše župe, ove smo godine odlučili obogatiti svoj advent putovanjem u Beč. Uoči vikenda krenuli smo noću autobusom. Noć smo probdjeli uz raz-govore, druženje, smijeh i pjesmu. Pri-je samoga Beča zastali smo na jednom odmorištu. Oči su nam se ozarile kada smo vidjeli „mali raj“ ispunjen svim tr-govinama. Kako mladi običavaju, htjeli smo se i duže zadržati, ali nas je Beč ne-strpljivo očekivao. Znali smo da je to tek početak naših „uzdisaja“. Zastali smo radi obilaska dvorca Schönbrunn. Kao što se govori, on je doista pravi dragulj Beča. Iako je sve oko nas bilo prekriveno snijegom, naš novo-nastali turistički vodič (koji je zapravo bio jedan „od nas“) nije nas mogao osta-viti u neznanju. Dočarao nam je opisom sve ljepote šenbrunskih parkova, koji su u proljeće posebno bogati. Dvorac je u našim očima zasjao u svom pravom sja-ju. Doznali smo dosta zanimljivosti o Schönbrunnu. Od 18. st. pa sve do 1918. godine dvorac je bio rezidencija habsburških careva, a uređen je u prekra-snom, bogatom stilu dekorativnog baro-ka. U neposrednoj blizini dvorca nalazi se zoološki vrt koji je ujedno i najstariji zoološki vrt na svijetu, utemeljen davne 1752. godine. Obilježavaju ga dva povi-jesna događaja: 1906. godine rođen je tu prvi slon začet u zoološkom vrtu i 2009. godine rođena je prva svjetska panda, ta-kođer začeta u zoološkom vrtu. Iako danas u dvorcu više ne žive

austrijski vladari, nevjerojatna je činje-nica da u njemu sad borave obični ljudi koji su, eto igrom slučaja, dobili mo-gućnost stanovanja na tako jedinstvenoj lokaciji. Naravno, to se ne odnosi na cijeli dvorac, već se sta-nuje samo u nekim njegovim dijelovi-ma. Za obilazak tog bečkog dragulja na žalost nismo imali dovoljno vremena, ali ipak mnogo smo toga vidjeli i o njemu doznali. Božićni je sajam ispred samog dvorca svemu dao dodatnu adventsku notu - sjaj i ljepotu. Nakon toga upu-tili smo se u hostel gdje nas je čekao smještaj. Ostavili smo prtljagu brzinom munje i nastavili dalje, pohrlili u središte Beča. Nešto posebno zanimljivo u samom srcu Beča jest Rin-gstrasse - najpoznatija bečka ulica koja kao prsten okružuje središte grada, ko-jom smo i mi hrabro prošetali. Kažem hrabro, zato što je ulica duga gotovo 7 kilometara, a od 2009. godine uveli su Bečani i tramvaj kojim se nudi obilazak cijele ulice. No, nije nam bilo žao jer smo vidjeli brojne gradske znamenitosti, poput opere, parlamenta, gradske vijeć-nice, katedrale sv. Stjepana te neizostav-

ni božićni sajam, koji je ujedno i najveća gradska atrakcija u to doba godine. Impozantnu je katedralu sv. Stjepana lako uočiti zahvaljujući jarkim bojama na visokom krovu. Ona je kroz povijest doživjela brojna oštećenja i požar, te je stoga često renovirana. Kada smo ušli u katedralu, uzdisaji su započeli. Toliki se ukrasi, tonovi i raznolikost boja rijetko viđaju. Imali smo jedinstvenu prigodu obići cijelu unutrašnjost katedrale. Naši su fotografi znali da je to prava prilika za stvaranje najboljih, gotovo umjetničkih fotografija. To je bio pravi izazov za nji-

Bečka adventskačarolija

Zbor mladih i ministranti u Beču

S naših hodočašćaS naših hodočašća

58 59

U vrijeme Turaka u našim krajevima or-ganizirani i redoviti vjerski život gotovo da nije postojao. Kršćani, koji su bili u ne-znatnom broju, nisu imali velike moguć-nosti iskazivanja svoje vjere. Tek nakon oslobođenja od Turaka na ovim našim područjima iznova se javlja sve življi orga-nizirani vjerski život. Povijesni izvori govore o filijalama Gornji i Donji grad kao ispostavama župe Nutarnji grad (Tvrđa). Filijale su praktično djelovale samostalno kao prave župe. Valja napomenuti da su u ono vrijeme Tvrđa, Donji i Gornji grad djelovali kao zasebne administrativne cjeline, ali i dalje je Tvrđa bila središte glavne uprave. Na području Donjega grada, koji se sve više širio stalnim doseljavanjem stanovniš-tva s raznih strana, poglavito su uz isusovce djelovali franjevci, kapucini, a i biskupijski svećenici. Isusovci su djelovali kao župni-ci u Tvrđi, franjevci i kapucini u svojim samostanima, a biskupijskim svećenicima isusovci su povjeravali razne crkvene služ-be, npr. upravu filijalama. Raznoliki su podatci s kojima se ras-polaže kada je riječ o nastanku župe Donji grad. U novije vrijeme zapisano je prema Šematizmu Đakovačke biskupije ovako: »Današnja je župa osnovana 1688. go-dine.« No taj se podatak najvjerojatnije odnosi na cijelu župu Osijeka, pa samim tim godina 1688. govori o nastanku sa-mostalne filijale, ali ne i župe Donji grad. Samostalna i neovisna župa (u odnosu na Tvrđu) zasigurno je osnovana nešto kasni-je. Sa sigurnošću možemo reći da je Do-nji grad odmah nakon odlaska Turaka i dolaska kršćanske vojske ubrzo podigao svoju crkvu. Ta je crkva bila sagrađena u manjem i jednostavnijem obliku u odnosu na sadašnju crkvu. O toj tvrdnji postoji više izvora čiji se po-datci uvijek ne poklapaju. Uz podatke o građenju župne crkve donijet će se ovdje i podatci o ostalim crkvenim građevinama u župi, i to kapelici Snježne Gospe, kapelici svetog Roka i kapeli-ci Uznesenja svetog Križa na groblju. Te bi nam tvrdnje mogle pomoći u jasnijem shvaćanju brojnih nepoznanica tijekom po-vijesti ovoga dijela grada.

Župna crkva

O gradnji župne crkve na današnjem prostoru govori se od 1714. godine. Te je godine na mjestu sadašnje župne crkve sagrađena privremena crkvica, a druga veća građena je 1733. godine. Tako navodi Bösendorfer, dok u kanonskim vizitacija-ma za 1732. godinu piše da je crkva u Donjem gradu tijekom kanonske vizitacije posvećena, što navodi na zaključak da je građevina dovršena prije toga važnog posjeta. Drugi podatak, koji navodi dr. Andrija Šuljak, kaže da je

župna crkva građena u drugoj polovici 18. st. (1769.-1775.). Najvjerojatnije je taj podatak točan kad je u pitanju građe-nje župe u Donjem gradu, a tada je ona i poprimila sadašnji oblik. Na samoj crkvi, u sakristiji, ispisana je opet ona druga go-dina, i to u kronogramu. To znači da ako napisana slova zbro-jimo, dobit ćemo godinu 1792. U bilješkama o rekviriranju zvona od strane Austro-Ugar-ske Monarhije u vrijeme Prvog svjetskog rata stoji zapisana godina 1760. Sadašnji svoj oblik župna crkva zasigurno nije odmah do-bila, jer i nije odjednom izgrađena. To se moglo vidjeti kod posljednje temeljite obnove. Žbuka na cijeloj crkvi, izvana i unutra, bila je odstranjena do same opeke. Točno su se mogli uočiti tragovi građevinskih radova, proširenja, produživanja crkve te raznih nadogradnja, različite vrste opeka i razlike u materijalima koji su upotrijebljeni za gradnju. Tako datum iz-gradnje župne crkve nije moguće točno odrediti, ona je nastala stupnjevito, rastom i uobličavanjem župne zajednice.

Donjogradska župna crkva i kapelice

Šezdesetak vjernika naše župe, predvođe-nih č.s. Krstinom Cenkovčan i župnim vikarom Željkom Šimićem, hodočastilo je 3. rujna 2011. u proštenište Predrago-cjene Krvi Kristove u povodu proslave 600. obljetnice čuda svete krvi Isusove. Hodočasnici su najprije posjetili ka-pelicu sv. Križa u dvorcu vlastelina Batt-hyanyja u ludbreškom starom gradu, u kojoj se prije šest stotina godina dogodi-lo euharistijsko čudo - pretvorba vina u pravu, svježu Kristovu krv. Nakon toga poklonili su se izrazivši štovanje pred tom relikvijom u ludbreškoj župnoj cr-kvi i potom sudjelovali u svečanom op-hodu koji se kretao do Zavjetne kapele, gdje je održano središnje misno slavlje na otvorenom. Predvodio ga je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak zajedno s celjskim biskupom mons. Stankom Li-povšekom.

Biskup je Mrzljak ponajprije ista-knuo kako „21. stoljeće obilježuje sukob dviju strana: čovjeka utemeljenog na vjeri i onoga duhovno osiromašenog te postavljenog na nižu, neduhovnu razi-nu, a vi ste svojim dolaskom ovamo ja-sno potvrdili kojoj strani pripadate.“ U homiliji je biskup naglasio kako su ho-dočašća znak naših putovanja zemljom. Na put se uvijek nosi hrana, a sada nam je ovdje hrana sam Isus. „Krv Kristova čisti našu savjest od mrtvih djela. Obli-kovanjem savjesti svakoga od nas Crkva daje najveći prinos društvu“, dodao je podsjetivši i na nedavno Papino istica-nje pitanja savjesti, upućeno hrvatskim intelektualcima. „Svojim hodočašćem svake godine sve veći broj vjernika dola-zi tražiti duhovni mir u ovom svetištu“, zaključio je biskup Mrzljak.

Popodnevni dio pobožnosti činilo je kla-njanje pred Presvetim te križni put koji predvodio vlč. Matej Glavica. Na koncu je okupljenim vjernicima podijeljen bla-goslov s Presvetim. Hodočašće je nastavljeno prema obližnjim Molvama, gdje su Osječani imali rijetku prigodu pomoliti se pred čudotvornim kipom Majke Božje Mo-lvarske, koja je samo 24 dana u godini izložena u župnoj crkvi Uznesenja Mari-je Djevice u nebo. Svoje su molitve imali priliku uputiti i sv. Filomeni, koja se u našoj domovini časti jedino u Molvama. O povijesti molvarskog marijanskog sve-tišta osječkim je hodočasnicima govorio domaći župnik otac Tomislav Glavnik.

Dubravka Smajić

Hodočašće u proštenište Predragocjene Krvi Kristove

Proslava 600. obljetnice čuda svete krvi Isusove

S naših hodočašća Iz povijesti župe Donji grad

Iz povijesti župe Donji grad

60 61

Kapelica Snježne Gospe

Najstarija vijest o kapelici Snježne Gospe seže čak do 1704. go-dine. Ta je kapelica bila u neposrednoj blizini ondašnjeg gro-blja i tržnice. Premještanjem groblja na novu lokaciju kapelica je ostala u blizini tržnice, gdje se i danas nalazi. Oko 1731. u vrtu udovice de Neufille gradi se mala kape-lica Snježne Gospe koja je bila podignuta o njezinu trošku. To zemljište na kojem je sagrađena kapelica, udovica de Neufille oporukom je ostavila isusovcima. Kapelica koju je dala sagradi-ti srušena je 1895. godine, a na istom mjestu podignuta je nova u razdoblju od 1895.-1898. godine, zapisano je u Šematizmu Đakovačke biskupije. Kapelica je u Drugom svjetskom ratu pretrpjela velika ošte-ćenja za bombardiranja Donjeg grada. Godine 1949. obnovlje-na je u izvornom obliku (iz 1898.) velikom zaslugom tadašnjeg župnika Pavla Matijevića.

Kapelica svetog Roka

Na raskrižju triju ulica na proširenom prostoru u blizini žu-pne crkve (u istoj ulici) nalazi se barokna kapelica svetog Roka, sagrađena 1744. godine. „U znak zaštite i zahvalnosti protiv kuge podigli su 1744. i građani Donje varoši lijepo oblikovanu crkvicu u baroknom stilu posvećenu svetom Roku, nasuprot koje su također postavili stup s Marijinim kipom“, ističe B. Misita-Katušić u Kratkom pregledu arhitekture Osijeka kroz tri stoljeća. Preko puta kapelice svetog Roka i Marijinog kipa nalazi se sačuvana i jedina stara kuća iz vremena građenja kapelice. Kuća je ostala u izvornom obliku. Zovu ju „kazandžijska kuća“. Sagrađena je također u baroknom stilu. Ona uz kapelicu i kip zaokružuje jedan sačuvani mali barokni trg koji je vrlo staro i iznimno povijesno obilježje Donjeg grada.

Kapelica Uznesenja svetog Križa

na Donjogradskom groblju

Prvo groblje u Donjem gradu, kako je već rečeno, bilo je u blizini kapelice Snježne Gospe. U najstarijoj sačuvanoj osječkoj matici umrlih navodi se da je prvi pokop bio u „Perlavarošu“ 1701. godine. Zbog velikog naseljavanja stanovništva i nemo-gućnosti proširenja groblja na staroj lokaciji, groblje je premje-šteno na novu, današnju lokaciju. Kapelica Uznesenja svetog Križa na groblju podignuta je 1870. godine. Tako se danas u Crkvenoj ulici nalaze, osim župne crkve, kapelica svetog Roka, groblje i grobljanska kapelica Uznesenja svetog Križa. Na današnjem prostoru Kliničkoga bolničkog centra nala-zila se i „Kalvarija“, o kojoj stari Donjograđani govore redovito sa sjetom. Zato ju i ovdje spominjemo. „Kršćansko obilježje gradu daju i spomenici kao: Kalvarija između Tvrđe i Donjeg grada u baroknom slogu“, naglašava se u monografiji Od tur-skog do suvremenog Osijeka D. Brunčića i suradnika. Na ža-lost, to omiljeno mjesto Donjograđana zasmetalo je socijalistič-koj vlasti, kao i mnogi drugi vjerski objekti, pa je pod izlikom urbanističkih rješenja „Kalvarija“ srušena. Izgradnjom tih crkava i kapelica Donji je grad dobio bo-gato kršćansko obilježje, koje je u vrijeme turskih osvajanja bilo potpuno uništeno. Današnje vedute Donjega grada bez prepoznatljivih tornjeva naše župne crkve i kapelica današnjim Donjograđanima i ostalim posjetiteljima našeg grada bile bi neprepoznatljive.

Dalibor Adžić

U nizu priloga s povijesnom tematikom objavljivanih u našem časopisu, ovo-godišnji broj s radošću donosi i jedan prilog Zlate Živaković-Kerže, poznate osječke povjesničarke. Zlata Živaković-Kerže istaknuta je znanstvenica zaposle-na u Hrvatskom institutu za povijest, Podružnici za povijest Slavonije i Bara-nje u Slavonskom Brodu, a osječkom i širem čitateljstvu poznata je kao autorica nekoliko knjiga zanimljivih povijesnih crtica – svaštica i sjećanja. Nekoliko ta-kvih iz ranije osječke povijesti odabrala je i darovala čitateljima Magnificata:

Rimski tabor

Krajem I. stoljeća prije Krista Ri-mljani su osvojili gotovo cijelu Pano-niju. U ovom dijelu Panonije na malo povišenoj desnoj obali Drave, osnovali su vojnički logor imena Mursa. Zbog močvarnog područja to najveće naselje u Donjoj Panoniji nastalo je u današnjem Donjem gradu. Obuhvaćalo je pravo-kutnu površinu, i to: uz obalu Drave na sjeveru, od prostora (današnje) Cari-narnice na zapadu do Trga bana Josipa Jelačića na istoku i Frankopanske ulice na jugu. Pretpostavljeni vanjski opseg Murse zauzimao je gotovo 516.800 m2. Rimski tabor naseljavali su trgovci i ve-terani (isluženi rimski vojnici).

Colonia Aelia Mursa

Zbog povoljnoga prometnog položaja i velikoga strateškog značenja Murse rim-ski je car Hadrijan, vjerojatno 124. go-dine, dodijelio naselju status kolonije s punim civitetom (Colonia Aelia Mursa). Dok su druga naselja uz rimsku granicu (limes) dobila status minicipija, samo je Mursa stekla gradsko pravo. Godine 133. Hadrijan je s II. legijom boravio u Mursi. Na temelju postojećeg natpisa po legiji II. adiutrix neki su autori taj nje-gov boravak povezali s osnivanjem ko-lonije Murse.

Važnost osječkog pristani-šta

Položaj rimske Murse na Dravi pro-cijenjen je za Rimljane iznimno važnim. Poslije Hadrijanova dodjeljivanja Mursi statusa kolonije s punim civitetom, po-vijesna vrela podsjećaju i na uspostavu pristaništa na Dravi u 3. stoljeću sa sje-dištem prefekta rimskoga dunavskog brodovlja, pa i glavne postaje rimske dunavske flote sa sjedištem njezina za-povjednika. (Elementi koji su rimske carske stratege ponukali da time naznače stratešku važnost položaja Murse pono-vit će na svoj način milenij i pol kasnije stratezi drugog carstva – Osmanskog – kada su utvrđivali osmanske najvažnije točke prodiranja u središnju Europu.)

Mursa – glavno trgovačko središte

Gradsko pravo i status kolonije pri-vukao je u Mursu brojne rimske gra-đane, porijeklom većinom iz sjeverne Italije i Galije, i veterane rimskih vojnih jedinica. Stoga se u gradu i okolici po-većala potražnja za različitom pa i luk-suznom robom što je izravno utjecalo na jačanje trgovačkih veza duž dunavske granice. Mursa postaje jedno od glavnih čvorišta trgovine pa je sredinom 2. sto-ljeća u gradu podignuta velika tržnica s pedeset radionica pod tada uobičajenim dvostrukim trjemovima.

Mursa – davno cestovno čvorište

Na povjesničarima dobro poznatoj karti rimskih putova Peutingeriani – na svit-ku od 11 pergamentnih listova, ukupne dužine 6,75 m, a širine 34 cm, nastaloj po nekim procjenama u 13. stoljeću po izvorniku kojemu porijeklo seže vjero-jatno u 3. stoljeće, a prozvanoj Peutinge-riana po augsburškom gradskom službe-niku Konradu Peutingeru – među 555 naziva mjesta ubilježena je i Mursa. Na toj karti može se uočiti važnost cestov-nog čvorišta Murse, preko kojega je vo-dio put započet npr. u Akvileji, rimskoj utvrdi na (današnjem) putu Venecija – Trst, pa preko Emone (Ljubljane) i Po-etovija (Ptuja) vodio kroz Mursu (Osi-jek) u Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) i dalje. Iz čvorišta Murse vodili su putovi i na sjever (prema današnjem Mohaču, odakle su se račvali u dva smjera) te oso-bito prema jugu i istoku.

Crtice iz naše ranijepovijesti(Iz knjige Svaštice iz starogaOsijeka, Osijek, 2001.)

Područje rimske Murse

Iz povijesti župe Donji grad

Iz povijesti župe Donji grad

Nestanak antičke Murse

Nakon zapadnogotskog pustošenja i osvajanja velikih dijelova Rimskog car-stva, 378. godine, Mursa je samo živo-tarila. Podjelom Rimskoga carstva 395. ostala je pod vlašću zapadnorimskoga cara Honorija. Ali, za njegova nasljed-nika Valentinijana III. Panonija, Norik i Dalmacija prepušteni su istočnorim-skom caru Teodoziju II., koji je uskoro prepustio područje između Save, Drave i Dunava Atilinim Hunima. Mursa je potpuno napuštena 441. godine nakon provale Huna.

Tri općine u jednom gra-du

Austrijske su vlasti, planirajući izgradnju nove vojne tvrđave, preselile 1692. ne-kadašnju tursku palanku oko 1.500 me-tara zapadno od gradskog zida. Tako je uz desnu obalu Drave podignuto novo naselje - Gornji grad. Godine 1698. preseljeno je stanovništvo s lijeve obale Drave i naseljeno istočno od tvrđave. Pripreme za gradnju goleme vojne tvr-đave – Tvrđe – trajale su godinama. Dvorska je komora napokon 1709. do-nijela odluku o njezinoj izgradnji, koja je službeno počela tek 1712. godine. Tvrđavu su, po uzoru na nizinske nizo-zemske utvrde, austrijske vlasti planski gradile od 1. kolovoza 1712. do 1722. kada je, uglavnom, dovršena, iako su gradnje manjega opsega nastavljane do 60-ih godina 18. stoljeća.

Donja varoš

U ljeto ili početkom jeseni 1698. počeo je prijelaz stanovništva s lijeve na de-snu obalu Drave, gotovo dva kilometra istočno od tvrđave pa je osnivano novo naselje iz kojega će se razviti buduća Donja varoš, tj. Donji grad. U dosada poznatim vrelima to se naselje prvi put spominje 16. svibnja 1699. pod nazi-vom “Inferior civitas”, zatim “Iferior varos”. Osnivanjem Donje varoši dobio je Osijek i svoju treću gradsku jedinicu u sastavu jedinstvenog magistrata. Do-nji je grad postao zasebna općina 1704. godine.

Veliki pomor od pošasti

Krajem 17. i tijekom 18. stoljeća harale su Osijekom teške pošasti: kuga, kolera i žestoke epidemije gripe. Veli-ka epidemija kuge 1739. godine, koja je zahvatila cijelu Slavoniju i Srijem, izazvala je u osječkim domovima velik

pomor stanovnika. Osijek je tada imao oko 2.000 stanovnika, a civilne bolnice još nije imao. Godine 1739. umrlo je od kuge 668 stanovnika Gornjega grada (u siječnju 44, u veljači 38, u ožujku 108, u travnju 158, u svibnju 179, u lipnju 65, u srpnju 30, u kolovozu 15, u ruj-nu 15, u listopadu 7, u studenom 7, u prosincu 3 smrtna slučaja). U Donjem je gradu u toj epidemiji nestalo 260 obi-telji.

Prijedlozi za ujedinjenje

Rascjepkanost gradskog područja nije odgovarala državnoj upravi pa su se tri osječke općine trebale ujediniti. Zbog toga je u rujnu 1746. carica i kraljica Marija Terezija tražila prijedlog unifika-cije (ujedinjenja) grada. Međutim, izme-đu triju osječkih općina - Gornji grad, Tvrđa, Donji grad - postojale su velike suprotnosti, pa se tada nisu ni ujedinile. Najveći otpor ujedinjenju proizlazio je iz toga što je svaka općina imala svoje privilegije i sajmove.

Donjograđani otvoreno protiv

Donjogradska općina odbila je od sa-moga početka, s nekoliko razloga, cari-čin prijedlog o ujedinjenju. Na prvom mjestu Donjograđani su isticali “da i najmanje seoce ima vlastitog suca” i da je Donji grad velika varoš, s ukupno 446 gospodarstava. Istaknut razlog bilo je i to “što treba napose uvažiti što je naša varoš od Tvrđe i Gornjeg grada udalje-na preko 1.900 koraka, pa se u jesenje i zimsko doba kad nastane kišovito vrije-me ne može zbog silnog blata brzo pro-ći, a građani trebaju suca za ovo i za ono, pa čak i svaki sat.”

Ipak ujedinjenje

Gospodarski razvoj grada i završni ra-dovi u tvrđavi upozoravali su na prijeku potrebu ujedinjenja (unifikacije) triju osječkih komorskih općina u jedinstve-no gradsko poglavarstvo. Car je Josip II. 2. prosinca 1786. jednostavno de-kretirao unifikaciju (ujedinjenje) triju gradskih općina u jednu i time je Osi-jek učinio cjelovitim gradom. Za prvog gradonačelnika izabran je Franjo Blažić, trgovac i stanovnik starogradske jezgre unutar tvrđave. Nova gradska uprava ujedinjenoga grada smještena je u zgradi Magistrata grada i tvrđave Osijek (zgra-da u kojoj je danas Muzej Slavonije).

Zlata Živaković-Kerže (Nove svaštice čitatelje očekuju u sljede-ćem broju.)

Grb Slobodnogi kraljevskog grada Osijeka

62 63

Advent je. Svi se pripremamo za Božić, kupujemo darove jedni drugima, trčimo u trgovine, ukrašavamo kuću, ukratko, radi-mo sve i svašta... A za što? Božić će proći, ma proći će ih deset, a mi nećemo niti primijetiti. Kad smo maleni, mi doživimo Božić kao nešto što nam zauvi-jek ostane u sjećanju, tako da uz Božić vežemo nešto posebno. Na žalost, što smo stariji, sve je teže doći do tog posebnog osjećaja. Jednostavno, pokušavamo nadoknaditi taj poseban osjećaj stvarima, stvarima koje nam se tako često čine važnima, a zapravo su nepotrebne. Kolika bi djeca u Africi bila sretna da u kući imaju najobičniju slavinu? Kolika bi djeca bila sretna da nešto obuju na noge, a nama je važno da je sve moderno i da je „in“. Da smo u očima drugih popularni. Zato mi niti ne pri-mjećujemo Božić. Mi imamo svoj ,materijalni“ Božić. Toliko smo zaokupljeni materijalnim da više nemamo Božić bez toga. Više ne možemo istinski slaviti Božić jer se on svodi na razinu onoga što ćemo dobiti, a ne zbilja onoga bitnoga. Gledamo u TV, niti ne primjećujemo da smo njime zaroblje-ni, hipnotizirani. Toliko vjerujemo da smo bogati ako kupimo nešto moderno, da ne primjećujemo kako se taj predmet uništi za godinu dana, i mi uopće ne shvaćamo bit, nego još tuguje-mo za tom stvari. A i dalje još uvijek nismo sretni. Još uvijek mislimo da ćemo živjeti od onog osjećaja koji imamo kad se vratimo iz trgovine. Da ćemo reći: „To je Božić!“ Ali nije. I nikad neće biti. Božić bi trebao biti Isusov rođendan, zar ne? Pa gdje je tu onda Isus? Sigurno nije u novom MP-4 ili I-phoneu. Hoćete li znati gdje je Božić? Skrio se od naših grijeha, naše hladnoće prema bližnjima. Ali NIKAD se nije skrivao od nas. Možemo reći da smo sretni, ali nismo. Možemo reći da nam je na Božić ljepše. Ali nije. Na TV- u slušamo: recesija, recesija, recesija. Ljudi umiru svaki dan. Mi stojimo i gledamo. Isus čeka na uglu, skriven, i promatra. Želi vidjeti kako ćemo reagirati. On čeka. Čeka da mi shvatimo da je on došao, da se ne trebamo bojati. On je već odavno došao i sad želi djelovati preko nas. On želi da budemo prijatelji. On želi da si među-sobno pomažemo. On je slijepima otvarao oči, iscjeljivao je bolesne, gluhima davao sluh, a nijemima govor. A sad se želi

roditi u nama. Želi nas spasiti. Želi da se sjetimo drugih i time da se sjetimo njega. Zar nam nije lakše popustiti, ne započeti svađu? Naše bi srce ostalo čisto i Isus bi se mogao roditi u njemu. Mi bismo bili Božja djeca, pronašli bismo Božić. Pronašli bismo Isusa.Doista bi nam onda bio Božić!

Rafaela Kolarić, 7.a OŠ Jagode Truhelke

Tražeći u adventu Božić

Veduta Osijeka u 18. stoljeću

Dječji kutak

6564

Prva pričestDugo sam iščekivao dan Prve svete pričesti. Kada je on došao, mislim da nitko nije bio sretniji od mene. Za Prvu svetu pričest mama me lijepo obukla, a preko odjeće obukao sam prvopriče-sničku haljinu i oko vrata stavio križ. Zajedno sa svojom obitelji pošao sam na misu. Sa svojim prijateljima svečano sam u redu ušao u crkvu. Na svetoj misi pjevali smo pjesme i govorili stihove koje smo uvježbali s časnim sestrama koje su nas za to pripremale. Bio sam jako uzbuđen i presretan kada je došao moj red da prvi put primim Tijelo Kristovo. Razmišljao sam da od sada neću morati gledati druge kako se pričešćuju, već ću i ja moći svake nedjelje na svetu pričest. Isus će svake nedjelje dolaziti k meni u maloj bijeloj hostiji. Gledao sam svoju obitelj i pomislio kako je lijep ovaj dan!

Imali smo Pričest dana 22.5.2011. Kada smo svi došli pred crkvu, po-slagali smo se u redove. Zatim smo polako krenuli u crkvu. Bilo je jako svečano. Sjeli smo na svoja mjesta i počeli pjevati. Kada smo otpjevali, počela je sveta misa. Malo smo pje-vali, malo slušali svećenika i govorili tekst koji smo imali. Došao je red da primimo prvi put Isusa u svoje srce. Prvi su na redu bili dečki. Dok su dečki primali hostije, mi djevojčice smo pjevale. Onda smo se izmijenili. Tada smo svi primili Isusa. Na kraju je sveće-nik podijelio blagoslov i svi smo se

Petra Kimel, 3.b

Jako sam ga dugo iščekivala i došao je - dan moje Prve svete pričesti. Kad sam se probudila, bilo je devet sati ujutro. Već je k nama došla teta. Pomagala je mami pripremiti sve za svečanost. Nakon doručka obukla sam dugu bijelu haljinu i stavila križić oko vrata. Mama mi je umetnula ukras u frizuru koja je odavno bila spremna. Pričekala sam mamu i tatu pa smo zajedno krenuli u crkvu. Sve je oko crkve bilo puno prvopričesnika. Mama me je odvela u pastoralni centar. Tamo je časna sestra stavljala djeci pojaseve. Kad je i meni mama stavila moj, otišla sam stati u red. Ušli smo polako svi u crkvu. Sve je bilo tako svečano i lijepo. Misa je trajala, a onda je došao najvažniji dio. Srce mi je snažno zalupalo kad sam primila Isusa. Poslije smo proslavili. Dan Prve svete pričesti bio je moj najljepši dan u životu i od tada me Isus stalno prati.Doris Prološčić, 3.c

Došao je taj dan, 22.5.2011. Bila sam jako uzbuđena. Kada smo sti-gli, sve je bilo bijelo od naših halji-na. I tada – ulazak. Svi su gledali u nas, fotografirali nas, a mi smo sjeli u klupe. Počela je misa: pje-vali smo, molili, recitirali. A onda, primali smo hostije. Neke su mame pustile suzu. Kada je završila misa, fotografirali smo se svi zajedno, a onda otišli kućama slaviti. Bio je to najljepši dan našeg života!

Kristina Skender, 3.a

Meni se na Pričesti najviše svidjelo primanje Hostije, pjevanje i nastup kod oltara. Malo sam imala tremu i pogriješila sam, ali sam to kasnije popravila. Mislila sam da na samoj pričesti neću dobro otvoriti usta, ali ipak jesam. Sve što sam mislila da će biti loše, bilo je na kraju dobro. Bog mi je pomogao, jer htio je da primim njegovog Sina. Hvala Ti, Isuse!

Ivana Boras, 3.bKristina Skender, 3.a

Dječji kutakDječji kutak

Nova evangelizacija Crkve u obnovljenom i proširenom pastoralnom centru

6766

Veliki četvrtakDanas, na Veliki četvrtak, u Jeruzalemu će se održati svečana misa. Svi stanovnici trebali bi tad doći. Isus Krist, Sin Bož-ji, večerao je s grješnicima. Svi se tome čude. Vidjet ćemo hoće li biti kažnjen.

Antonio Glibota, 3.c

Isusova smrt i uskrsnuće

U petak je Poncije Pilat naredio svojim ljudima da odnesu mrtvog Isusa u grob i prekriju ga plahtama. Vojnicima je na-redio da ga čuvaju kako tijelo ne bi net-ko ukrao i govorio da je on uskrsnuo. U nedjelju se dogodilo čudo. Isusova grob-nica je prazna. Poncije Pilat ljuti se na svoje vojnike koji su čuvali Isusa. Neki govore da je uskrsnuo, a neki da mu je tijelo ukradeno. Svi čekaju da vide što se stvarno dogodilo.

Vladimir Vladetić, 3.b

Isusova smrt i uskrsnuće

JERUZALEM U petak u 15 sati umro je jedan čovjek, zvao se Isus. On je Sin Božji. U grobu je ležao u petak popodne, cijelu subotu i nedjelju ujutro. Kad su tri žene u nedjelju došle do groba, vidjele su da je otvoren. Brzo su to pošle javiti

Isusovim učenicima. Neki su mislili da je njegovo tijelo ukradeno, a neki da je uskrsnuo.

Petra Kimel, 3.b

Nađen prazan grob

Pronađen je prazan grob. Mislili su da je Isus ukraden, ali neki kažu da je uskr-snuo i da su ga vidjeli. Rimski su vojnici u strahu, boje se kazne Poncija Pilata jer nisu dobro odradili svoju dužnost čuva-nja groba.

Lovro , 3.b

Isusova smrt i uskrsnuće

Farizeji su mrzili Isusa i odlučili su ga ubiti. Vojnici su odveli Isusa Ponciju Pi-latu da ga on osudi. Nakon presude, Isu-sa su pljuvali, rugali mu se i udarali ga. Prisilili su ga da nosi težaka drveni križ do Golgote. Na Golgoti su ga razapeli na križ i Isus je na križu umro. Isusovo tijelo skinuli su s križa i položili u grob. U ne-djelju ujutro Marija Magdalena i druga Marija došle su pogledati Isusov grob, ali je on bio prazan. Isus je uskrsnuo.

Ivan Vincelj, 3.b

Uskrsnuće

Isus Spasitelj uskrsnuo je treći dan od smrti. Sreo je jednu mladu ženu i rekao joj: “Idi, reci apostolima da sam uskr-snuo!” Žena je rekla apostolima što je doživjela, ali oni joj nisu vjerovali dok nisu vidjeli Isusa. Sve je sjalo oko njega. Apostoli su mislili da je to Isusov duh, ali kada je rekao: „Imate li što za jelo?“ po-mislili su kako duhovi ne mogu govoriti. Isus im opet reče: „Dobili ste dopuštenje za oproštenje grijeha.“

Maja Radovanović, 3. a

Raspeće, smrt i uskrsnuće

JERUZALEM Isusa su razapeli na križu kada je imao 33 godine. Govorili su mu ružne riječi i pljuvali su ga. Rekli su mu da pozove anđele da ga spase ili da se sam spasi ako je Sin Božji. Kada je Isus umro, jedan vojnik shvatio je da je to Sin Bož-ji. Poslije su ga premjestili u grob. Treći dan nastao je potres. Mrtvaci su oživlja-vali. Najednom se makne kamen s groba i Isus uskrsne. Tri žene vidjele su anđela. On im je rekao da je Isus uskrsnuo. Od-mah su otrčale to reći i drugim Isusovim prijateljima, ali oni nisu vjerovali. Poslije su doznali kako je to istina.

Isus nas zauvijek čuva. Luka Klobučar, 3.a

“JERUZALEMSKI VJESNIK” God. 2011., br. 1.

Novinarska ekipa 3. a, 3. b i 3. c razreda u Jeruzalemu,izvješće za Magnificat, travanj 2011.

Dječji kutak

Petri naših dana

Kristovo uskrsnuće

je naša nada

i daje nadu svakom čovjeku.

I onome najpovrjeđenijem.

Pozvani smo da svjedočimo,

da služimo, da naviještamo tu radost,

Isus je pobijedio smrt.

Našu smrt!

U njemu smo uskrsnuli na novi život,

smrt je pobijeđena zauvijek:

o tome trebamo pjevati, plesati,

svjedočiti, naviještati

osobito onome koji vjeruje

da više nema nade u životu.

Navješćujemo jer smo prošli

“iz tame u Njegovo divno Svjetlo” .

(iz Pravila života zajednice Cenacolo)