Peter Maass: Ljubi blinjeg svog Divlja zvijer Ova knjiga opisuje ljude i dogaaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predvianje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predvianja. Posljednji dogaaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog znaaja, i u svakom sluaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvjetavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama to slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. tavie, ono to se dogodilo tim ljudima, deavalo se i ljudima u drugim zemljama i desie se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukaviluk i junatvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokuao to istraiti, nastojao sam nai odgovor na ono strano, izluujue pitanje Zato?. To, vie no sama Bosna, istinska je tema ove moje prie o ratuPovodom hapenja Ratka Mladia, ponovo objavljujemo delove iz knjige Ljubi blinjeg svog Petera Maassa koja predstavlja svedoanstvo o ratu u Bosni. Da se podsetimo kakva je sve zlodela inila vojska pod Mladievim vostvom i kako je izgledala Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.Kad odraste u Americi, nikad ne sazna kako ovjek moe gadno zaudarati, ba kao to nikad ne osjeti miris smrti. Kad ljeti ue u prepun autobus, osjeti neprijatan zadah, ali to iskustvo je kratkotrajno. Okrene li glavu ili se pomjeri koji korak od neugodnog saputnika, zadaha nestane.Nema tog broja vonji autobusom, meutim, koji bi te mogli pripremiti na zadah prognanika. Kad ue u sportsku dvoranu prepunu ena i djece koji se mjesec dana nisu prali, ili u staju punu zatvorenika, to se nisu oprali dva, tri mjeseca, zapahne te neki drugaiji a uasan vonj. Uini ti se da ti je lice neko umotao isluenom, usmrenom kuhinjskom krpom, i prisiljen si zrak udisati kroz nju.Naravno da je taj vonj odvratan. To je miris prljavtine, zadah ivotinje. Nita lake nego ivotinje doivljavati kao ivotinje samo stoga to vonjaju kao ivotinje. Po tome se od ivotinja razlikujemo. Ali, ta da misli kad se nae meu ljudskim stvorovima koja zaudaraju kao krave, ak i gore? To te podsjeti da su ljudi ivotinje, kadre da smrde kao svinje i ubijaju kao vukovi.Sportska dvorana u Splitu zaudarala je na znoj, ne na znoj sportista ve prognanika. Koarkaka dvorana bila je prepuna Bosanaca, uglavnom ena i djece, koji su upravo dobjegli u grad. Spavali su na ebadima, cijela porodica na jednom. Dvorana je bila premalena za sve, pa se nekoliko stotina prognanika smjestilo na tribinama. Bio je maj 1992. godine. Mnogi od tih Bosanaca, zatoeni po podrumima, sakriveni u umama, nisu se imali priliku istuirati otkako je, prije mjesec dana, poeo rat. Redovi za tuiranje u sportskom centru bili su tako dugi da se veina, danima nakon dolaska u Hrvatsku, nijednom nije uspjela oprati. Ni est sedmica ranije, neki od njih su bili uredni, njegovani ljekari i pravnici. Sad su zaudarali kao marva. I to je bila najblaa uvreda koju im je rat nanio.Split je grad na hrvatskoj obali Jadrana, glavna dalmatinska luka i jedino mjesto u Evropi u kojem se osjeam kao da sam u Kaliforniji. To je zemlja u kojoj hrane ima napretek, zemlja dobrih vina i preplanulih ena koje izgledaju kao boginje. U Dalmaciji je svijet oputen, priblian prije neobaveznom stilu Italijana, sa druge strane Jadrana, koji su im bili vladari, povremeno, tokom minulih stoljea, nego mranim strastima Balkana. ak i kad je, 1991. godine, Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije i est mjeseci ratovala, Split je ostao gotovo netaknut tek pokoji protestni mar, malo krvi, a onda je sve, bez fizikih oiljaka, bilo gotovo. Ovaj je grad savreno ispunjavao sve moje prohtjeve, bio je ugodna uionica u kojoj sam mogao nauiti neto o Bosni prije no to se, idui preko planina, otisnem u unutranjost tamo gdje je bjesnio pravi rat.Sjeo sam na parket sa Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece, sedmogodinjom kerkom i petogodinjim sinom. Pjeice je dola iz Foe, bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, est sati vonje od Splita. Usred noi se morala kupiti iz Foe, kad su upadi bandi srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Nou se ona iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idui pravo, izbjegavajui ceste, pjeaei kroz ume i planine, izbjegavajui srpska sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je bosanskom podzemnom eljeznicom. Putovanje je bilo tegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla predahnuti due od jednog dana, jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je trebalo od Foe do Splita.etrdeset pet dana, rekla je.ta?etrdeset pet dana.Pjeaili ste etrdeset pet dana?Da. Ali samo nou. Danju je bilo vrlo opasno.Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. lanci su mu objavljivani u listovima Washington Post,New York Times,Wall Street Journali New Republic. Za knjigu Ljubi blinjega svoga dobio je 1997. nagradu za Knjigu godineLos Angeles Timesa(1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu1997 Overseas Press Club Prize.Peter Maass ivi u Njujorku i redovito pie za magazineNew Yorker, Wiredi Slate.Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje djece biti u zbjegu etrdeset pet dana? Tokom II svjetskog rata ljudi su znali toliko bivati u zbjegu, ak i due. Ali, bosanski je rat bio kratak, nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve e se srediti za koji mjesec, im se politiari dozovu pameti. Ona nije pjeaila od Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile sa pouzdanim konicama i dobrim motorima. ta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu naao odgovor. Imala je plave zimske izme. To je bilo najbolje to je mogla obuti kad je krenula put planina koje su jo bile pod snijegom. Bjeala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split, promijenilo godinje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni. Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona u zimskim izmama, jedinoj obui koju je imala.Munevera je bila oiena. Ta rije, oiena, jo nije bila ula u ameriki rjenik. Poput djeteta koje tek srie prve rijei, mora je prvo nauiti sricati da bi shvatio njeno znaenje. Prvo slogove, onda cijelu rije: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo ti valja nauiti ta su masovna hapenja, muenja, silovanja i progoni, potom shvati da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih incidenata. Tek tad si kadar razumjeti znaenje rijei ienje. Treba ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opire se, jer ti je nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljea, tone u ludilo. Kad sam sreo Muneveru, jo sam se hrvao sa abecedom zla.Tokom intervjua Munevera mi je kazala da su u Foi mukarci Muslimani i Hrvati bili prvo pohvatani pa odvedeni u koncentracioni logor van grada (ovo nisu moje rijei, ve njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili nacistiki izum, a mi smo 1945. godine sahranili zvijer to ih je stvorila. Munevera je bila histerina. Munevera mi je govorila o sedamnaestogodinjoj djevojci, svojoj susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je poslije nekoliko dana vratili kui. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je kad su je doveli kui. I to sam zapisao. Munevera je bila histerina. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Fou, granatirali i mitraljirali kue, rekla mi je. I to sam stavio u biljenicu. Munevera je bila histerina.Pokuala sam danas nazvati prijateljicu u Foi, rekla je Munevera. Ona je ostala. Govorila sam joj da ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat ovjek. Pitala sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: Ovo je sada srpski stan.Osjetio sam da me neko vue za rukav.Gospodine, doite ovamo, onom ovjeku, mom roaku, ubili su sedmericu brae.Moja se posjeta pretvarala u horror-show. Nisam mogao tek tako odbiti da pogledam sljedei primjer; besplatno, satisfakcija zajamena. ovjek sa sedmericom mrtve brae. Oprostio sam se od Munevere i njene nesree i preselio se na sljedee ebe. Seljak po imenu Adem sjedio je u oku, presamien, sagnute glave. Njegov roak, onaj to me pozvao, pokuavao je, s mukom, povratiti Adema u ivot. Adem je pruio ruku, golemu, miiavu apu teaka. Rukovao sam se sa njim, stisak mu je bio mlitav. Sakat, kao i njegova dua, od one noi kad su Srbi iz susjednog sela pokupili etrdesetpetericu mukaraca iz njegovog sela i sve ih zaklali. Ispriao mi je to mucavim apatom. Ubili su ih Srbi koji su im bili prijatelji, ljudi koji su im, prije, kad doe jesen, znali pomagati u polju, ljudi sa kojima su zajedno protutnjali mladenake pustolovine i dijelili tajne, u vruim se ljetnim danima zajedno kupali u Drini, nou ganjali slobodnije seoske cure. A onda iznenada, naizgled bez razloga, pretvorili su se u ubice.

Adem kome je bilo dvadeset est godina, pobjegao je na vrijeme, u trenutku kad je prepad poeo, jedne veeri u prvoj sedmici aprila. Nije bio jedini koji se uspio izbaviti, bijegom u ume i polja oko sela. Srbi su se, divljaki pucajui u mrak, urlajui kao pijani, poput razularenih brana, to su zapravo i bili, dali u potjeru za njima. Balije, hej, uhvatiemo vas sutra. Za noas su nam dovoljne vae ene. Dobro emo ih jebati. ujete li? Noas emo ih dobro jebati! Neki od mukaraca su u bijegu bili ranjeni. Preklinjali su prijatelje da ih ubiju da ih Srbi ne bi uhvatili. Znali su, im svane, pretraie sve da ih nau. Adem mi nije kazao da li su im izali ususret, ali njegova je utnja bila dovoljno rjeita. Lica oborenog prema tlu, oi su mu zurile u taku na ebetu koju je samo on vidio. Ruke su mu se poele tresti.Gospodine, kazao je njegov roak. Hoete li da ujete jo? Znam jednog koji je...Nisam ga sasluao do kraja. ta da radim sa svim tim priama o smrti i nitkovima, od kojih nijedna nije bila uvjerljiva, veina van pameti? Dovoljno ih je uti pa shvatiti da je Bosna bila preplavljena zlom. Ali, vrag bi ga znao? Srbi su govorili da nije istina. Kojoj strani vjerovati? Jedna djevojica mi je ispriala kako je neki Musliman iz njenog sela bio zakovan za damijsku kapiju, ispruenih ruku, kao raspeti Krist, i da je jo bio iv. ta?, viknuo sam. Zakovan za kapiju? Da, odvratila je, vidjela je to svojim oima, jer su ene iz sela, potjerane, prole pored damije da bi ih onda ugurali u autobuse koji e ih odvesti na eljezniku stanicu. Tamo su nakrcane u teretne, stone vagone i izgnane iz svog zaviaja, jer to vie i nije bio njihov zaviaj. Na jednoj su stanici najljepe djevojke skinuli sa voza. Sve su silovane, rekla je. Ja sam imala sree jer nisam lijepa. Djevojke su sve inile da im se to ne desi, iale se na muko, mazale lica blatom, stezale grudi da lie na momke. Nekad bi im to i upalilo.Trebalo mi je svjeeg zraka. Prie, smrad, bilo mi je dosta za taj dan. Izaao sam napolje, zaslijepljen suncem koje je ponitavalo sve to sam uo u mranoj utrobi sporstske dvorane. Kad si u ugodnom Splitu, bijeda Bosne ti se ini nemoguom, nevjerovatno kao komar koji obuzme susjedov dom dok se tvoja kua kupa u sunevoj svjetlosti. eli li saznati istinu, utvrditi da li je ovjek kadar ponaati se poput zvijeri i vonjati kao zvijer, mora se skloniti sa svjetla i zaroniti u mrak. Tek tako e shvatiti da izgnanici, za koje si osjetio toliko saaljenja, spadaju u najsretnije Bosance, jer oni su se iupali iz mraka.IIVie od etiri stoljea, Viegradom su dominirale dvije stvari, njegov most i njegovi Muslimani. Most preko rijeke Drine podignut je u doba vladavine osmanskog sultana Sulejmana Velikog. Tada, a i danas, most se d porediti sa horizontalnim Ajfelovim tornjem. Trgovina izmeu Bosne i Srbije odvijala se preko njegovih kamenih blokova, stoljeima uglaanim da su sad glatki kao djetinja koa. Most je bio zasluan to je Viegrad bio raskre Osmanskog carstva i kranskog svijeta, i kad je izmeu ta dva diva vladao mir, grad je doivljavao procvat. U suprotnom gadno je stradao, jer Viegrad je leao na povijesnoj rasjeklini.U ljeto 1992. godine, kad sam otiao u Viegrad, most je i dalje stajao jak i pouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zato je nekim momcima prva ljubav bio most, a ne djevojka. ak i kad bi odrasli, Viegraani su osjeali neku naroitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime kao da im je sin-jedinac. Vidi to je lijep, govorili su, to je jak, nema mu premca. Te godine, most nije bio rtva ve svjedok poetka rata, koji je Viegrad tek ovla dotakao, tek pokoja spaljena kua, oteena fasada. Rat je brzo doao i jo bre otiao, a ipak je neto oduzeo gradu. Njegove Muslimane.Viegrad je bio oien, ne od smea, koje se gomilalo po ulicama i sokacima, ve od ljudi. Djelovao je kao ukleti grad iz vesterna, samo to se glavnom ulicom nije valjala bala smea i osuene trave. aluzine su mlatarale na prozorima, udarale su na najmanji daak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjui i liui otvorene rane. Bili su odlina meta za vojnike koji su, od dosade, na njima vjebali gaanje. Kapije na kuama irom otvorene; tako su ih za sobom ostavili pljakai i vojska. Mogli ste ui u bilo koju muslimansku kuu u Viegradu, a ono to biste tamo nali bilo je gotovo uvijek isto. Uljezi koji su traili nakit i njemake marke, omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskidali su podne daske, dueci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni noem, sadraj ladica istresen po podu, primjerci Kurana, na podu, ispiani. Skorena krv na jednom zidu ili posvuda po zidovima. to god je imalo ikakvu vrijednost, sve do zadnje sijalice odneseno.Srbi, koji su naslijedili grad, to su zvali napretkom.Ne znam ta podrazumijeva pod etnikim ienjem, rekao mi je Mojmilo Markovi, koji je sebe zvao gradonaelnikom, mada je pitoljberetta, uguran u pantalone, svjedoio o njegovoj znatnoj osrednjosti. Muslimani su dobrovoljno otili. ta hoete, pa mi smo im obezbijedili i autobuse? Nismo ih tjerali da idu. asna rije.Stotinak metara od zgrade optine, damija dinamitom dignuta u zrak, ruevine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Markovi mi objanjava kako e tu, kad se stvari normaliziraju, biti park. U gradu nema dovoljno parkova, rekao je, kao da je unitavanje hrama bio nadahnuti in ekoloke svijesti. Viegradski mudahedini su munaru koristili kao mitraljesko gnijezdo, objasnio mi je, tako da je, naalost, damija morala biti sruena. Markovi, surov ovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanje zato, ako su mudahedini pucali iz damije, na okolnim zgradama nije bilo ni traga od metaka. On je bio amater u prekrajanju historije.ienje Viegrada je bilo jednostavna operacija, svjedoili su izgnanici koji su je preivjeli. Paravojne jedinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u grad odmah nakon to je rat zapoeo i poeli, idui od kue do kue, od stana do stana, hapsiti nenaoruane mukarce, Muslimane. Srbi su kruili u nekoliko kamiona, bila je tu ak i hladnjaa. Jedan stari Musliman, koga su natjerali da baca leeve u rijeku, uspio je pobjei i kasnije razgovarati sa mojim kolegom izWashington Posta, Blaineom Hardenom. Srbi su zatvorenike odvodili do ograde mosta, priao je. Natjerali bi ih da se nagnu. Neke su ubijali metkom, neke klali. Sve su ih pobacali u rijeku... Meni i jednom ovjeku, starijem i od mene, naredili su da odemo na most. Na ulici le starca unakaene glave. Naredili su nam da odvuemo le na most. Dok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispao mozak. Odvukli smo le na most. Naredili su nam da ga bacimo u Drinu. Na mostu su bila jo dva tijela. Zaklana. Nareeno nam je da i njih bacimo u rijeku. Jednom su bila tek odsjeena etiri prsta na ruci.Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi put. Okrutnost je u Viegradu odomaena, a most je stoljeima bio u sreditu balkanskih zapleta. Kamen ne govori, ali njegove prie ispriane su u epskom romanu koji je svom autoru, Ivi Andriu, donio Nobelovu nagradu za knjievnost 1961. godine. Andri je odrastao u Bosni i bolje od ikog je poznavao njen narod i povijest. Njegovo remek-djeloNa Drini uprijaje knjievni otisak strasti koje i Balkan i ostatak svijeta svakih nekoliko generacija, nekad i ee, gurnu u ludilo. Roman poinje prije etiri stotine godina uasnom scenom u kojoj srpskog pobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je greka bila to je pokuao sprijeiti gradnju mosta.To balkansko razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz utrobu rtve. Mnogo je delikatnije, i bolnije, ako se izvede kako treba. Hrastov kolac, dugaak je oko dva i po metra, sa zailjenim eljeznim vrhom, a cijelom je duinom ulaten mau. Gurne se u anus rtve, koji je za ovaj obred proiren noem. Egzekutor, koji biva nagraen ako rtva dugo izdri iva, gura kolac sasvim polahko i vrlo paljivo u stomak, udarajui ga drvenim maljem i inei sve da izbjegne povrjeivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu, mimoilazi jetru i slezenu, dijafragmu i plua, jurne pored srca a onda, pobjedonosno, probije miie na ramenima i na leima izbije na povrinu koe. rtva bi trebalo da je jo iva. U tom trenu motka je u napola uspravnom poloaju tako da je svi vide. rtva tako visi, savinuta i sklupana statua, dok ne izdahne. Protivnici pljuju po njemu a seoski psi liu krv koja kaplje. U Andrievoj knjizi, Srbin ivi cijeli dan, a zadnje su mu rijei rijei pobune upuene muiteljima: Turci na upriji... da paski skapavate... paski pomrete.To je jedan okrutan obiaj i ovo je brutalna scena, ali Andri je poten i eli da njegovi itaoci spoznaju i najgore i najbolje u ovjeku. Shvatite li sve to Andri eli da shvatite, biete mnogo mudriji od gospodara rata i svjetskih diplomata koji od ovog naeg svijeta prave haos. Dogaaji iz 1992. godine dobijaju smisao nakon itanja Andrieve knjige. Divlje strasti osloboene 1992. i strane posljedice koje su ostavile, identine su prethodnim grenjima ljudskog duha, poput onog iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i time pokrenuo I svjetski rat. Iznenada, kao kad udari grom, mir u Viegradu bio je prekinut onog ukletog ljeta 1914. godine. Andrievo tumaenje je univerzalno, nije vezano ni za specifino vrijeme niti mjesto:Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna ivotinja koja ivi u ovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih obiaja i zakona, sad je osloboena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao to se esto u ljudskoj povjesnici deava, preutno su doputeni nasilje i pljaka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vri u ime viih interesa, pod utvrenim parolama, nad ogranienim brojem ljudi, odreenog imena i ubjeenja. ...Za nekoliko trenutaka zbrisana je arija koja je poivala na vjekovnoj tradiciji, u kojoj je uvijek bilo i pritajene mrnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osvetanih grubosti i svirepstva ali i ojstva imerhameta i osjeanja za red i mjeru, osjeanja koje je sve te zle nagone i grube navike dralo u snoljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo opim interesima zajednikog ivota. Ljudi koji su etrdeset godina vodili rije u ariji nestali su preko noi, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oliavali.Ja sam naiao na jednog estitog ovjeka u Viegradu. Ime mu je bilo Vladimir Raen, stolar i Srbin. Razgledao sam jednu opljakanu muslimansku kuu i ugledao ga, u jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. udan prizor u gradu bez dua ili due. Vladimiru je bilo oko etrdeset pet godina. Punaak ali djeakog lica koje je inilo da djeluje mlae i bezazleno. ivio je u blizini i nastojao da bar svoj kvart nekako pospremi i sredi, onih nekoliko slobodnih dana kad nije bio na frontu. Imao je na sebi majicu, i dva dana neobrijanu bradu. Svi smo mi u Viegradu ivjeli kao jedna velika porodica, i Muslimani i Srbi, sjeao se, oslanjajui se na metlu. Svi su bili u mijeanim brakovima. Nikad se nije pitalo ko je Srbin a ko Musliman. Nismo traili razlike. Znate, nije narod htio rat. Politiari su nam priredili ovu kau, a sad nam nema natrag.Htio sam saznati neto o porodici koja je ivjela u opljakanoj kui. Podovi su, naravno, bili odvaljeni, zidovi, dakako, prepuni rupa. Sve to je pripadalo porodici, stvari koje onima to su kuu poharali nisu bile od ikakve vrijednosti, razbacane po sobama, poput smea na deponiji. Hodajui po njihovoj odjei, njihovim knjigama i slikama, osjeao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj njihov dom vie nije bio dom ve otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost, sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam uzimao u ruke. Ko su bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba lokalnim vlastima da im se izda dozvola za proirenje kue. Drugim je porodica bila obavijetena da im je kerka dobila stipendiju za studij u Sarajevu. U oku, izgaena kondukterska eljezniarska kapa; pripadala je ocu, eljezniaru. Pronaao sam i dnevnik, pun kerkinih mladenakih misli o ljubavi. ta li se s njom desilo? Jesu li je silovali? Muili? Ubili? Ili je samo oiena, to je bilo najbolje, znaju li se alternative?Upitao sam Vladimira. Izgledao je neobino tuan, na rubu plaa, i njegov zbunjeni izraz lica me je naveo da se sjetim Lennieja, prostodunog farmera iz romana O mievima i ljudima Johna Steinbecka. Vladimir nije sasvim shvatao ono ta se, tako brzo i tako okrutno, posljednjih mjeseci dogaalo oko njega. Bili su divni ljudi, kazao je. Pobjegli su, jer su se prepali onog to se deavalo. Mnogi su muslimani morali pobjei. Sad se zbog toga osjeam siromaan i tuan. Svaki dan bih plakao.O Viegradu sam saznao vie, nekoliko mjeseci kasnije, kad sam upoznao djevojku po imenu Emina, koja je bila istih godina sedamnaest kao i djevojka iz one opljakane kue, iji sam dnevnik sauvao. Emina je bila vrlo lijepa, to je bila njena velika nevolja i mana kad je izbio rat. Viegradski gospodar rata je bacio oko na nju i jedne noi odvukao i nju i njenu mlau sestru, odvojivi ih od majke koja je, naravno, histerino plakala, drei tog ratnika za noge, dok je on udarao nogama i vikao, Ja sam ovdje zakon! Njegovo je ime bilo Milan (Luki, danas u Hagu gde mu se sudi, prim. redakcije). Grupe koje se bave ljudskim pravima imaju o njemu debele dosijee, jer on je bio glavni ista Viegrada. Milan je odveo Eminu i njenu sestru u motel Vilina vlas, svratite pretvoreno u mjesto za razonodu tih nitkova; Bosanci su takva mjesta zvali logorima za silovanja. Emina je bila zakljuana u jednoj sobi, a njena sestra u drugoj, sa druge strane hodnika. Emina je ula kako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da je ispita, ali ne puno. Emina je ula vojnike kako se smiju kad je jedan od njih uao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Emina je ula pla i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to posljednji put da je Emina, i bilo ko drugi, uo njenu sestru. Imala je petnaest godina.Milan je uao u Emininu sobu, zakljuao za sobom vrata i na njih prislonio sto. Rekao joj je da se skine.Rekao mi je da se nikad neu vratiti kui, ne uradim li ta trai, rekla mi je Emina, govorei to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. Onda mi je naredio da skinem odjeu. Nisam to htjela uraditi. Rekao je da moram, da je bolje da se sama skinem ili e to on uraditi i da nee biti njean. Poela sam plakati. Rekao mi je da imam sreu to sam s njim. Rekao mi je da su me mogli baciti u rijeku sa kamenjem oko glenjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio, poeo psovati i kazao: Doveu ti deset vojnika.Emina je zautjela. vre je stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokom cijelog intervjua, koji je trajao dva sata, mada se inilo da traje mnogo due, sjedila uz nju. Sjedili smo u jednoj praznoj zenikoj piceriji, u podrumu, gdje je Emina pobjegla kad su se njene viegradske muke i pokora jednom okonale. Zurila je u istu onu taku njena je bila na stolnjaku koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je priao kako su ubijena njegova sedmerica brae. Ja tu taku nisam vidio. Emina mi je priala kako je pokuala prestati plakati dok ju je silovao ovjek koji je sebe zvao zakonom. Kad je zavrio sa silovanjem ili, kako je on volio rei, sa ispitivanjem Emina se opet rasplakala. ta bi mi sad uradila?, cerio se Milan. Stavila me u topovsku cijev i ispalila u Tursku?Onda je zaspao. Kasnije su neki vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je viknuo Milanu: Znamo da si unutra, pusti i nas malo. Milan im je kazao da idu. Oko pet sati ujutro, probudio se i naredio Emini da se obue i onda je, na njeno golemo iznenaenje, odvezao kui. Eminina majka je ekala pred zgradom. Emina nije spomenula ta se desilo, a njena mati nikad nije pitala. Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Viegradu jo mjesec dana, sve dok to vie nije bilo mogue, u nadi da e im se mlaa sestra vratiti. Eminina mati je gotovo svakodnevno ila u policiju bez uspjeha. Tokom jedne takve posjete, neki je Srbin uperio puku u nju i rekao joj: Odlazi. Drugi put je vidjela Milana. ta hoe?, cerio joj se. Vratio sam ti bar jednu. Tako je to bilo u Viegradu, kao uostalom i u drugim mjestima.Ono to me najvie zaokupljalo u vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je ona nametala o ljudima kako su uope mogli initi tako udovine stvari? Kako se ovjek mogao probuditi ujutro i pucati komiji u glavu i usput mu silovati enu? Kako su mogli zaboraviti, kao da je nikad nije ni bilo, zapovijed da ljube blinjeg svog? Kako se to moglo deavati tako masovno, kako su to mogli dopustiti dobri ljudi poput Vladimira Raena? Objanjenje kojeg sam ja prigrlio prvih nekoliko mjeseci rata bilo je sasvim prosto. Ovo je Balkan, radi se o etnikim trvenjima, plemenskim ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovdje inilo stoljeima. Bilo je to umirujue objanjenje jer nasilje definira kao antimoderan i antizapadni fenomen kao izuzetak. Ovi su ljudi drugaiji od nas, govorio sam sebi, oni su poput ivotinja u nekom udnom zoolokom vrtu. To je bilo ubjedljivo ali objanjavalo je stvari koliko i one nezaboravne rijei to ih je izgovorio onaj britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na narandastom biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac je samo odmahnuo glavom i rekao: Jebena bosanska ludnica.Provedete li dosta vremena u Bosni, ak i u ovoj njenoj bijedi, brzo shvatite da je ona prije rata bila relativno razvijena. ivotni standard u Jugoslaviji bio je slian onom u siromanijim regijama Zapadne Evrope i Amerike. Zemlja je imala otvorenu socijalistiku ekonomiju koja im je omoguavala pristojan ivotni standard, salevisfarmericama i Madonninim ploama. Jugoslavija se 1948. iupala iz sovjetskog zagrljaja i njeni su graani uivali u slobodama nepojmljivim za jednu socijalistiku zemlju, npr. mogunost da putuju kud ele. Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi bosanski istai bili su pravnici i ininjeri koji su, u vrijeme mira, na posao ili u odijelu i sa kravatom i u dnevnim sobama imali televizore markesony.To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u dubine ljudskog duha tek je zapoelo, a ja ve nisam shvatao ono to sam vidio. Bio sam previe znatieljan da bi mi se smuilo; u to vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Viegradu pogrijeili to su mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prolosti, jer su imali univerzitetske diplome i pjesnike veeri i ili na skijanje u Alpe. Zaboravili su Andrievo upozorenje da, na zov divljine, spone koje vezuju civilizaciju iznenaujue razlabave, da se profesori tad pretvore u manijake i da se sve to je jedna generacija sagradila zna u jednom, ili dva dana razoriti i da to esto uini ista ta generacija. Divlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se da ona vrlo strpljivo eka, nadivljujui sve, ekajui u visokoj travi povijesti na svoj trenutak kad podivlja i stane opet udarati.IIIPutovanje kroz vrijeme u Bosni je proces koji se ne tie neije volje, on se moe desiti svakog asa. Desi se, naprimjer, da vas srpski seljak pozove u svoju kuu, natoi vam aicu ljivovice, a onda vas uspava lekcijom o Kosovskom boju, historijskom porazu 1389. godine koji je doveo do gotovo petsto godina turske dominacije nad Srbima. Rakija je ista ona koja se pila u tim vremenima, Srbin, va domain, nosi u sebi gene ratnika o kojima vam besjedi, pjesma koju e vam poslije prve boce otpjevati je moda ona ista koju su Srbi pjevali dok su prije pet stoljea ginuli, muziki instrument sa jednom icom je i tada postojao. Zaboravite li na friider u kuhinji i tekuu vodu u kupatilu, zapravo ste u 1389. godini.Jednog vrelog ljetnjeg dana 1992, maina koja me je vratila u prolost bio je jedan BMW sa etvero vrata. Dan je poeo u samom krilu savremenog svijeta, u hotelu Hyatt u Beogradu, gdje je na televiziji bila ponuda od desetine kanala, poev od CNN-a pa do Eurosporta. Jedan ameriki kolega me je ubijedio da krenem s njim u potragu za tajnim srpskim zatvorenikim logorima u Bosni, i doao ujutro u devet po mene u hotel. Svijet je upravo uo prve vijesti da Srbi imaju svoje gulage; pria o koncentracionim logorima bila je glavna tema mjeseca. Iz Beograda smo krenuli autoputom, preli eljezniki most i uli u dio Bosne pod kontrolom Srba, a onda, malo prije ulaska u Bijeljinu, skrenuli sa glavnog puta i nali se na seoskom putu.Krajolik je bio bezvremen, kukuruzna polja sa obje strane ceste, sunce nad glavama. Seljaci bez koulja kosili su, zamahivali srpovima, utovarali etvu na vagone. Prema karti, ta cesta zavravala je u selu zvanom Batkovi, to je bio na cilj, ali na oko dva kilometra prije Batkovia, zaustavila nas je barikada. Nije to bila uobiajena barikada sa vojskom u maskirnim uniformama i sa kalanjikovima. To su bile dobre barikade, jer su momci pod orujem bili pod neijom komandom u kojoj je, obino, bio i neko ko nije bio potpuno lud. Ova barikada za Batkovie je bila neto drugo, tu su bila etiri momka sa lovakim pukama i udi vrele poput istopljenog asfalta u podne. Odmarali su se u hladovini nekog drveta, askajui sa nekoliko ena iz sela. Nisu imali normalne uniforme, nisu imali previe zuba, i nije im bilo drago to nas vide. ta ete vi ovdje?, rekao nam je njihov ef, ovjek ija su prsa liila na bure a stomak mu visio preko pojasa. On je jedini imao nekakvu uniformu, ali je bila iz vremena II svjetskog rata. Mogla je pripadati njegovom ocu a moda je bila i njegova. Bilo mu je barem ezdeset godina, kovrdava sijeda kosa bila mu je dijelom pokrivena kapom koju sam viao u historijskim knjigama o etnicima. Njegovo ponaanje je bilo ukorijenjeno u 1389. godini.Doli smo obii zatvoreniki logor.Nema ovdje nikakvog zatvorenikog logora. Nosite se.Ako ga nema, to e vam ova barikada?Rekli su da tamo dalje ima borbi i da ne bi bilo bezbjedno da produimo. Znali smo da lae, jer je to podruje bilo pod vrstom srpskom kontrolom, ali na pokuaj da postavimo jo neko pitanje naglo je zaustavljen. Tri su puke bile uperene u nas, a prsti na okidau bili su prsti pijanih ljudi.Razlaz. I to smjesta!Posluali smo. Meu mnogim pravilima preivljavanja u Bosni ima jedno koje glasi da nikad ne smije razgovarati sa puanom cijevi. Srbi su htjeli da odemo, i mi smo otili. Da su poeljeli nae pancire, mi bismo im ih dali. Da su htjeli kola, i njih bismo im dali. Takva su pravila. Kola, panciri, novac u naim novanicima, sve se moe otpisati kao nai trokovi. Nevjerovatno je koliko toga novinar moe otpisati kao nepovratni troak. Ali ima neto to se ne moe tek tako otpisati svoj ivot.Odvezli smo se oko dva kilometra natrag niz cestu i tu stali. Dva smo sata potroili da bismo stigli na ovo smetljite i nismo bili spremni vratiti se praznih ruku. Ako nije moglo do logora, moda u razgovoru sa mjetanima moemo dobiti potvrdu o njegovom postojanju. Bie to pristojna pria, mada ne i bombastina pria kakvoj smo se nadali. Nekoliko ne-Srba je jo ivjelo u tom kraju i mi smo stali kod jedne ciganske kue, gdje je prvo to smo od jedne ene uli bilo: Doli ste da vidite zatvoreniki logor? Objasnila nam je da su autobusi puni zatvorenika obrijanih glava svakodnevno stizali u Batkovi. Svi su znali ta je bilo na kraju te ceste. Pokazala nam je oblinju koziju stazu koja je presijecala polje i zaobilazila onu barikadu. Otili smo i u oblinju cigansku kuu i uli istu priu od druge ene, iji je mu pobjegao na biciklu im smo se mi pojavili.Vratili smo se do kola da porazgovaramo da li bi bilo uputno otisnuti se tom kozijom stazom. Vrijedi li pokuati? Odgovor je oito bio ne. U ovim krajevima nae prisustvo nije bilo dobrodolo, i krenemo li tom stazom, vjerovatno emo nabasati na drugu barikadu sa ljudima jo oamuenijim i od pia i od predrasuda od ovih koje smo upravo sreli. A ako oni na prvoj barikadi saznaju da jo okolo... Nije to bila ba ugodna misao. Bolje da se vratimo u Beograd, smjestimo se u klimatizirani hotel Hyatt i slistimo nekoliko piva iz mog mini-bara. Bio je krajnji as da se vratimo u dvadeseto stoljee.Krenuli smo kozijom stazom.Bosanski rat je nadahnjivao amerike i zapadnoevropske novinare da izvjetavaju dobro i smjelo. Ali je i rezultirao smru desetina novinara i ozbiljnim ranjavanjem mnogih. To je bilo stoga to su najbolje prie esto one koje neko pokuava sakriti, ili je zbog borbi teko do njih doi. Novinari koji do njih dou obino su oni koji su spremniji na najvee rizike, to znai da pravu priu ugrabe najlui kukini sinovi a ne najbolji novinari i najbolji analitiari. To je bio dio moje nelagode vezane za rad u ratnoj zoni; ja sam se takmiio sa ludacima. Unezvijeren sam bio i zbog spoznaje da sam i ja imao sposobnost da se ponaam kao suludi kukin sin, bez obzira na moju razboritost. Situacija je bila jednostavna. Novinari su obdareni instinktom pasa tragaa koji osjete miris lisice. Kao sumanuti jure za priom i, to su blii, to su odluniji da u nju zariju zube, dok ih miris dovodi gotovo do ludila i ine stvari koje inae ne bi inili. Psi tragai jure dok ne crknu od umora, a u jeku potjere kadri su se sa litice baciti u smrt. Isto je sa novinarima; u ratu, mi znamo predstavljati prijetnju vlastitom ivotu.Nemjerljiva je glupost nae odluke da krenemo kozijom stazom. ak i da doemo do logora, ta smo oekivali da emo tamo nai? Teko da e nas zapovjednik logora doekati na kapiji, rukovati se s nama i rei: Gle uda, mislio sam da nikad neete uspjeti. Svaka ast! Ovo nije pria kojom se ponosim ona odraava glupost a ne hrabrost ili pamet ali mi je pomogla da trezveno prihvatim injenicu da sam to sam due boravao u Bosni imao vee anse da tamo skonam.Preli smo samo stotinjak metara. ovjek koji je odjurio na biciklu im smo stigli do one druge ciganske kue bio je dounik koji je urio da upozori svoje prijatelje na barikadi. Jonathan Landay, kolega za volanom BMW-a, prvi je primijetio crveni Yugo koji je jurio za nama. Sjeam se da su mu prve rijei bile Jebi ga. Banda sa barikade je bila u Yugi, puke su trale kroz prozore, prizor smijean da nije bio zastraujui. Signalizirali su farovima, pritisnuli na sirenu i naredili nam da stanemo.Ja ne znam ta znai biti zaraen virusom AIDS-a, ali mislim da znam kako se ovjek osjea kad mu se to saopi. Sjedei u autu i pokuavajui izgledati koliko je mogue bezbrian, osjetio sam muninu u stomaku, napola kajanje a napola slutnju. To je osjeanje koje me uvijek obuzme u trenucima straha, kad bih se naao usred bitke ili u autu uletio u snajpersku vatru, i kad mi ne bi preostalo nita do da molim da se to desi. Zamiljam da isti takav osjeaj ima ovjek kad sazna da je zaraen virusom AIDS-a. Odjednom se osjea uasno loe, osvrne se za sobom da ustanovi u kom si trenutku napravio tu glupu greku koja sad znai smrt. Za ovjeka sa AIDS-om, taj trenutak moe biti jedna no sa nepoznatom osobom u New Yorku. Ustanovi koji je to sudbonosni momenat bio a onda sebe pone proklinjati. Od toga ti nije nita bolje, ali te naas odvoji od one neposredne prijetnje smrti. Poeli neto ili se pone moliti; moli se Bogu u kojega moda i ne vjeruje, i misli, Samo kad bih se mogao vratiti unazad, ne bih napravio istu greku. I to stvarno misli.Ja sam imao taj osjeaj. Poeo sam se znojiti ne od vruine, ve od straha. inilo se da je jasno ta e se desiti. Bili smo na kraju svijeta, opkoljeni tri metra visokim kukuruzima a vjetar je bio tako slab da se pucnjevi nee uti daleko. Srbi imaju izraz za osamljeno mjesto poput ovoga, vukojebina. Bilo je to savreno mjesto za ubistvo. A to je bilo ono to sam oekivao da e se zbiti, kad je ona bratija sa barikade izala iz auta i sjurila se na nas, sa pukama koje su im pokazivale put, vratnih ila koje su se htjele rasprsnuti od dernjave. Nekako smo izvukli pasoe i novinarske akreditacije Ujedinjenih nacija i posluali njihovu naredbu da krenemo za njima.Odvezli su nas jo dublje u kukuruze. Ne sjeam se da smo uope razgovarali u autu. Jonathan, ja i naa prevoditeljica, Vlatka Miheli, znali smo da je sve protiv nas i da se malo ta moglo uiniti da stvari promijenimo. Da smo iznenada promijenili brzinu i pokuali da se iz kukuruza izvuemo u punoj brzini, momci iz Yuga bi jednostavno poeli pucati. U takvim trenucima ovjek prosto eli zamiriti. Spustiti glavu i plakati. Sam si sve zeznuo, oko toga nema sumnje, sve je gotovo. Osjea slabost, kao kad te neko dobro udari po testisima i taman je zamahnuo da te jo jednom dobro odvali. Osjea se kao bespomono, ustravljeno dijete kao Bosanac. Jedino to eli je da preivi, i misli da e biti najbolje da im se povinuje. Moda se vai muitelji saale na vas, moda ustvari ne ele da vas ubiju, moda stigne konjica da vas spasi. Niko u BMW-u nije ni pokuavao da neto izmijeni ni da bjei.Yugo je poeo usporavati i onda se okrenuo to je znailo da su oni, i mi s njima, ili prema glavnoj cesti. Krenuli smo za njima. To je bilo dobro. Moda su, vozei se dublje u kukuruzite, shvatili da bi ipak trebalo da dobiju od nekog dozvolu da nas kazne. Jebeni novinari, rei e voa sa prsima poput bureta. Oni zasluuju da umru, ali, jebi ga, bolje da to prvo odobri komandant. Onda e se zabuljiti u jednog od momaka, pozadi u kolima. Bogdane, ostavi se te ljive, i jebi ga, ne prdi vie. To to su okrenuli kola nije znailo nae oslobaanje, tek pomilovanje.Jedna od tajni bosanskog rata je to to je toliko dobrih ljudi stajalo i gledalo dok se u njihovo ime inilo zlo ljudi poput Vladimira, Srbina iz Viegrada, koji je plakao zbog onog to je uinjeno njegovim komijama. To nikad neu shvatiti. Zato, kad potencijalni diktatori ponu lajati rijei prepune mrnje, zato toliko ljudi zapjeva u horu za njima a ne ustane i ne kae, jednostavno, Ne? Klie je ukazivati na dobre Nijemce, koji su slijedili Hitlera putem njegovog ludila, jer im dunost nije bila da pitaju ve da posluno izvravaju. A ta je sa Amerikancima koji su pokleknuli pred makartizmom? Ili sa onim joggerima u Central parku koji ustraeni tre pored ovjeka koga deparoi pljakaju?Nisam bio jedini koji je tako prosuivao o Srbima koji su utke podravali prljavi rat. Da sam ja na njihovom mjestu, pobunio bih se. Ili sam bar tako mislio dok se nisam naao u njihovoj koi.Srbi su nas vratili na glavnu cestu i zaustavili se pored neke rasturene kahvane. Jedan od njih uao je i telefonirao, oito svom komandantu. Voa, po nadimku Voja etnik, izaao je iz kola i nije se inilo da je primijetio da smo i mi uradili isto. Otiao je do dvorita kahvane i iznenada poeo vikati na mravog, sredovjenog Muslimana koji je u hladovini pijuckao kahvu. To je bila jedna od neobinih stvari u podrujima pod srpskom kontrolom: dok su Muslimani u zatvorenikim logorima bili mueni, drugi, koji su se zakleli na lojalnost lokalnim srpskim gospodarima rata, bili su slobodni, mada je to bila muna sloboda.Ramize! grmio je Voja, Jesam li ti rekao da ovamo ne dolazi? Napolje, balijo smrdljivi!Voja je zgrabio pivsku bocu i udario njome Ramiza po ramenu. Sra se razletjela na sve strane, ovjek je poeo krvariti. Ramiz nije stigao ni da se pridigne sa stolice jer ga je Voja poeo akama udarati po glavi, drei ga prikovanog za stolicu. Ramiz je pokuavao pridii ruke da zatiti lice, ali bez uspjeha. Voja ga je i dalje udarao. Kad se zasitio, puanom je cijevi odvalio Ramiza po prsima i onda otkoio obara. Malo je nedostajalo da ga ubije.Ovo se deavalo na dva-tri metra od mene. Nisam preklinjao Voju da potedi Ramizov ivot. Nisu ni Jonathan ni Vlatka. Ne mislim da je ijednom od nas to palo na pamet. utjeli smo. Voja e uraditi ta je naumio, i ko god bi se umijeao, pogotovo novinari, kojima jednako ne gine strijeljanje, bio bi ubijen zajedno sa Muslimanom. Jonathan i Vlatka su gledali. Ja sam se okrenuo i otiao do kola. Radije nisam gledao. Svjedoci ratnih zloina rijetko ive dovoljno dugo da o tome posvjedoe. Ako okrenem lea, moda e Voja pomisliti da nisam vidio ubistvo i da neu o tome pisati, ili e, moda, pomisliti da me naprosto nije bilo briga za sudbinu smrdljivog Muslimana. Ramiz je bio sam.Na kraju, Voja nije pucao. Odnekud je bahnula Ramizova ena i bacila se izmeu Voje i svog mua. Voja je psovao i jo malo udarao Ramiza i onda ga pustio da bjei, poput izmuenog mia koji se oslobodio iz kandi dokone make. Dobro smo uinili to se nismo mijeali, ali nismo se zbog toga dobro osjeali. Govorio sam sebi da novinari ne treba da se mijeaju u dogaaje o kojima piu, to je istina. A to je i alibi. ovjek je gotovo bio strijeljan, hladnokrvno, balkanski, a mi smo stajali po strani, jer je to bilo razboritije. Ima li neke razlike izmeu nas i onih Srba koji su razborito utjeli dok su njihove bosanske komije ubijane i tjerane u zatvorenike logore?Jedan od Vojinih ljudi izaao je iz kahvane i priapnuo mu da komandant trai da nas dovedu u komandu. Ovo je bila sjajna vijest. Voja je, lajui kao pas, izdao nareenje da poemo za njim, to smo i uinili, i onda nas uredno predao glavnokomandujuem Bijeljine, grada u kojem je, moe se rei, 1. aprila 1992. godine zapoeo srpski udar na Bosnu.Prvog dana aprila, beogradski gangster koji je sebe zvao Arkan, a ije je pravo ime eljko Ranjatovi, doveo je svoju privatnu miliciju u Bijeljinu, strateku kapiju Bosne, pohvatao vodee Muslimane toga grada, nekoliko ih pogubio pred glavnom damijom. Nakon nekoliko dana pljake i haranja po Bijeljini, Arkan i njegova privatna milicija, poznata kao Tigrovi, krenula je prema jugu i napala strateki granini grad Zvornik. Arkan, koji e kasnije biti izabran u srbijanski parlament, izvodio je po Bosni svoje pohode pljaki i ubijanja koje je godinu dana ranije izveo u Hrvatskoj. Njegove aktivnosti, koje e postati poznate kao etniko ienje, ilustriraju injenicu da su ljudi izvana, iz Srbije koji su djelovali uz podrku srbijanskih vlasti organizirali i zapoeli rat u Bosni.Arkan vie nije drao Bijeljinu, kad su nas doveli u vojnu komandu. Ovo su neprijatelji koje smo uhvatili blizu Batkovia, rekao je Voja glavnom lokalnom gospodaru rata, Duanu ukiu, prijatnom momku koji me likom podsjetio na glumca Richarda Dreyfussa. uki je zahvalio Voji i otpustio ga. Voja nije zavrio s nama. Dok je prolazio, promumljao je da se vie niste vratili. U tom asu povratak mi nije bio ni na kraj pameti.uki nas je naruio to tumaramo ratnom zonom bez odgovarajuih dozvola. Umjesto da nas baci u eliju, odvezao nas je u kuu koju je nekome oteo, posluio nas kahvom icoca-colomi predloio nam da pogledamo odvratni jednosatni video o historijskim zloinima koje su Muslimani i Hrvati poinili nad Srbima. U Bijeljini nije bilo struje struja se tedjela pa nikako nije mogao ukljuiti televizor i videorekorder. uki je onda nazvao efa stanice i naredio mu da cijelom gradu pusti struju. U pet minuta dola je struja. Bila je to majstorska demonstracija sile. Paljivo smo pogledali njegov video a potom ga intervjuirali, biljeei svaku rije koju je izgovorio, poput studenata kojima je veoma stalo da ugode uitelju. Jedino je bilo vano izbaviti se iz Bijeljine, a ako je to znailo klimati glavom pred ovim silnikom, mi smo bili spremni klimati glavom i ulagivati mu se.Ljubazno smo ga pitali ima li u Batkoviu zatvoreniki logor.Naravno da nema, odgovorio je uki. U ovom kraju nema zatvorenikih logora. Nemam razloga da vam laem.Pustio nas je da idemo. U nama je ostao jo jedan ludaki in. Umjesto da krenemo pravo iz grada u relativnu sigurnost i normalnost Srbije, mi smo se odvukli u grad, u malenu brijanicu blizu damije. Jo nam je bilo stalo da saznamo cijelu priu o logoru za kojeg je na ljubazni gospodar rata tvrdio da ne postoji. Vlatka je zapoela razgovor sa dvojicom ljudi u brijanici, bricom i muterijom.Jeste li Muslimani?, pitala je onako usput.Pogledali su se, a onda klimnuli potvrdno.Ovi sa mnom su ameriki novinari, rekla je.Brija je ispustio makaze iz ruke, otiao do vrata, namakao rezu i spustio roletne.ta nam imate rei o logoru?, pitala je Vlatka.Sve, apnuo je on.Sat kasnije, napokon smo bili na cesti iz Bijeljine. Most kojeg je trebalo prei kako bismo uli u Srbiju bio je privremeno zatvoren, jer je prolazio voz. Morali smo ekati. Bio sam nervozan. Stekli smo nekoliko prijatelja u Bijeljini a na razgovor u brijanici (koja e, zajedno sa oblinjom damijom, poslije biti unitena i pretvorena u parking) bio je posljednji in inata koji nee ostati nekanjen ako komandant ili Voja saznaju za njega. Ja sam elio samo jedno pobjei iz Bosne. Naa su kola bila druga u redu za prelazak preko mosta. Srbi iza nas su po specijalnim registarskim tablicama vidjeli da smo stranci pa su poeli s nama askati. Onda su nas stali psovati; uobiajena pria o strancima koji hoe da unite Srbe. Jedan, pijan i ponesen vlastitim psovkama, zaboravivi da smo mi bili meta svih tih prostakluka, uivao je sad u poznatoj srpskoj razbibrizi psovanju svega to mu padne na um. Srbi imaju mnogo talenata, od kojih je jedan sastavljanje psovki koje su mjeavina mate i gadosti. Psovke stoje s onu stranu politike ispravnosti, i ja sam im se zbog toga divio, jer govorili su ta im je bilo na umu, i to na najivopisniji mogui nain, nimalo umiljato. Uzdravanje je Srbinu strano, to je dobro ako ti je Srbin prijatelj, loe ako ti je neprijatelj.Vlatka se poela smijati i ak malo pocrvenjela, to je bilo neobino za jednog od najiskusnijih ratnih prevodilaca na Balkanu. Pitao sam je ta Srbi govore. Oh, odgovorila je, vie ne psuju nas. Dobro, kazao sam, koga sad psuju? Oh, smijala se Vlatka, spominju mater Isusovu i jebu je konjskim... Oh, sad kau da se Miloeviu jebe za obine Srbe jer on ivi u Beogradu i svaku no tuca manekenke. Oh, sad kau da je danas tako vrue da krave nemaju snage ni da seru.I ja sam se nekako opustio. Klasina pria. U jednom asu vas Srbin natjera da se znojite od straha, sljedeeg te nastoji nasmijati. Gotovo sam zaboravio da treba da preemo most, koji je, trenutak kasnije, opet bio otvoren. Vratili smo se u kola, preli u Srbiju, i za devedeset minuta u hotelu Hyatt u Beogradu tamanili pia iz mog mini-bara.

Logori smrti Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comIMilan Kovaevi je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: Jebeni svetac, i htio je da ode u crkvu. Kovaevi je imao oko stotinu kilograma, graen poput kakvog boksera teke kategorije, iji su se miii pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na elu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade opine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim oienom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naa prva obaveza je bila susret sa Kovaeviem. Jer, mi smo eljeli vidjeti njegov gulag.On za to nije htio ni da uje.Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. ta se kog avla mi raspitujemo za te logore? to se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti sabirni centri bili potrebni da bi u njima drali muslimanske vojnike, vikao je Kovaevi. I ta je tu udno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat zavri i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, moda e ona postati pedeset i prva amerika drava! Kovaevi se nije alio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo Amerika mornarica. Momak je volio Ameriku.Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovaevi je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, inili da djeluje poput simpatinog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu sluili samo kao skladite za ostatke doruka. Pucao je od sirovosti i drnosti. ovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjeati gaenje, kao da je u pitanju komiar koji se krevelji na sceni izazivajui navale smijeha. Ima li ita smjenije od ideje da bi se takva oiena Bosna moda htjela spojiti, ne sa Srbijom, ve sa SAD? Ali Kovaevi se nije alio. Desna mu je ruka bila u njenoj vezi sa pitoljem za pojasom.Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda, pojao je kao svetenik.Kovaevi je bio ludak od roenja, i, kad to kaem, mislim doslovno. Roen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skonalo na desetine moda stotine hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je prie pripovijedala majka kad je bio mali naravno ako je preivjela Jasenovac. Kovaevi je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u injenici da je neko ko je roen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasinom djeluEichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu),koje biljei ivot i suenje jednom viem nacistikom funkcioneru, osuenom na smrt u Jerusalimu za zloine protiv ovjenosti. Arendtova pie da je Adolf Eichmann bio tup ovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata iji su prsti mogli biti okrvavljeni samo noiem za papir. Bio je personifikacija banalnosti zla. eli li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Voe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude konana rjeenja. U Bosni, oni su bili ti koji su oivjeli pojam etnikog ienja, ispalili prve metke i poinili prva silovanja. U poremeenom univerzumu zla, to su oni smioni, oni to su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivi dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.injenica da je Kovaevi imao muno i poremeeno djetinjstvo nije sluajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo poblie kolovane politiare i generale koji su poveli obine Srbe u rat, vidjeemo da su imali munu prolost. Pogledajte Slobodana Miloevia, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvrila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adia, naelnika generaltaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adi se zavukao u stablo kad su hrvatske ustake snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladi, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustae, a kerka mu je sama sebi oduzela ivot, za vrijeme rata u Bosni. Mladi je uveo novi vojni argon, sa izrazima poput pri, razvali ih i razvuci im pamet; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovaevi je bio od njihovog soja.Prije nego to se Kovaevi dao na posao, Prijedor je bio drugi po veliini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj veini nad Srbima i vodili skuptinu opine. Na poetku rata, srpski nacionalisti su izveli komarni pu protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoruani, a Muslimani nisu pruili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovaevi je organizirao preuzimanje vlasti. Slubena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloenju bio kad bi mu doli novinari u posjetu. Prilikom naeg susreta, Kovaevi se predstavio kao izvrni gradonaelnik. Drugim je novinarima reeno da je on direktor grada ili predsjednik skuptine opine. Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.Kad je veina prijedorskih Muslimana, mukaraca, otjerana u logore, kampanja ienja je usmjerena na razbijanje najtvreg oraha zvanog Kozarac gradia od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. ienje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica izWashington Posta, napisala je poduu i vrlo ozbiljnu reportau o ienju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog lanka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktino zbrisan sa lica zemlje.Granatiranje je poelo 24. maja, nakon to je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko nee nauditi, samo ako izau iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odluili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsjeenim udovima i ljudskom krvlju. Preivjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je jo jedna naredba da se predaju, i kozaraki Muslimani su ponovo pristali da to urade.Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovnitvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je ivio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog vienijeg Muslimana gradonaelnika, efa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, ak i sportske junake. Veinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u oblinju kuu gdje su zaklani. Jednom su ovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skonao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filmaSchindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo neto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje politikog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica vie nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preivjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obii.Kovaevi je nastavio da pria o odlasku u crkvu. Dobro, rekli smo, idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo vae logore. Ako nemate ta kriti, zato nas ne pustite tamo? To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog efa policije, Simu Drljau, da nas odvede u tri logora u tom podruju Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili. aica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet ve bio upozoren, i Kovaevi je poeo istiti svoj gulag, spirajui krvave mrlje, odvozei leeve i komade tijela i zatvarajui najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jedan higijenski pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet Potemkinovim logorima bio je dovoljno zastraujui; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.Drljaa, na vodi, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljaa, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pitolj za pojasom i prevarantski instinkt loeg igraa pokera. Zato elite da idete u Keraterm?, raspitivao se. To je obina fabrika, tamo nema nieg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otili prije vie od mjesec dana". U redu, odgovorili smo, ali odvedite nas ipak tamo. Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrau Prijedora. Procurila je vijest da su tu poinjeni neki od najstranijih zloina. Bosanci su bili zatvoreni u skladita, bez hrane, vode i svjeeg zraka; mnogi su umrli od ei, leei u smradu sopstvenog izmeta i mokrae. Kad bi zavapili da im se pomogne, strae bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvoeni iz skladita su obino bili nasmrt mueni.Na je kombi uao u fabriki krug. Bio je pust, nigdje nije bilo ive due. Drljaa nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu sluila kao zatvor. Vidite, nema krvi, smjekao se. Dao nam je pet minuta da obiemo cijeli krug. Zgrada je bila veliine fudbalskog stadiona; tu je bila glavna pe za peenje keramike. Prostor oko pei je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele praine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo nita do odbaene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, ak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previe isto. Zatvorenici nikad nisu bili drani u toj zgradi. Ratna lukavstva su zapoela.Drljaa nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Traili smo da uemo u skladite za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije emo saznati da je to bila zgrada u kojoj su drani i mueni zatvorenici i odakle su evakuirani samo dan prije naeg dolaska. Ne, kazao je on, tamo ne moete, to je vojni objekat. Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oruja. im je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljainih ljudi je skoio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljaa se opet nasmijeio. Vrijeme je da krenete, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami zavriti u zatvoru. Ba tako.Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivu osnovnu kolu iznad ijeg je ulaza bio natpis na engleskom: Otvoreni prijemni centar Trnopolje. Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava ica je jo uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodolicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u sutini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okrueno, ne bodljikavom icom, ve naoruanim straarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjei. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjei, niti se sakriti, nisu se mogli ak na miru uuriti nadajui se oslobaanju.Nikad nisam mogao ni sanjati da u jednog dana nabasati na ivi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Proao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim oima. Tu, tano ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preivjeli iz Auvica. Sjeam se da sam pomislio da iznenaujue dobro hodaju za ljude bez miia i mesa. Bio sam zapanjen samom injenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao epati i prelomiti nadvoje kao granicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam jo desetine takvih hodajuih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.Mnogo puta otkad sam izvjetavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i esto se sudarao sa istim pitanjem: Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni? I sad mi je teko povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zateeni onim to se deavalo u Bosni i, naroito, da nisu povjerovali u prie o logorima. Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to to ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj rijei Radovana Karadia, voi bosanskih Srba, koji kae da su te slike falsifikat? Chico Marx ima jednu sjajnu repliku u filmuDuck Soup (Supa od patke),kad pokuava da jednu naivnu enu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namjetaljku: Pa, kome e vjerovati, meni ili svojim vlastitim oima? Isto je to sa Karadiem i logorima.U Trnopolju su drani ljudi koji su bili puteni iz najstranijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A ene i djeca, protjerani iz oblinjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najudnijih situacija u Bosni ljudi koji su sigurnost traili u zatvorenikim logorima. Otii u Trnopolje nije znailo otii na izlet, ali znane grozote koje e im tamo initi bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokuavali ostati u vlastitim domovima. Jer, ene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su okirale svijet bile slike iz Trnopolja, najboljeg logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni to bi nali mjesto na podu kole koja je zaudarala na mokrau i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kroiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni ivjeli su napolju, prei se na augustovskom suncu i drhtei u hladnim noima. Nunik im je bio jedna kuica nainjena nad jarkom; ljudi su ivjeli na nekoliko koraka od njega. Drljaa nam je dao petnaest minuta da proetamo okolo; tehniki govorei, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali straari sa kalanjikovima iray-bannaoarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne vie od minute ili tako nekako, prije nego to bi mi se jedan od njih dounjao iza lea i poeo prislukivati razgovor. Nekoliko straara je sklonilo puke na lea i poelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima ita to je zajedniko svim siledijama, onda je to da svi hoe da ti stave do znanja da su siledije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopa koulju, pokazujui mi osakaena prsa, nekoliko desetina svjeih oiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego to mu je izraz uasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku taku tano iznad moje glave. Okrenuo sam se. Straar je stajao iza mene.Produio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav.Poite za mnom. Krenuo sam, nastojei sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka kole i, osvrnuvi se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zato? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, ve i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mrana. Trebalo je koji trenutak da mi se oi naviknu. Pored mene su ljudi aptali. Pogledao sam na pod. Tu su leala dva tijela. Leevi? Jo ne. Bio sam u stacionaru, najtunijem stacionaru koji moete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me straari ne bi vidjeli kroz prozor. Poeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. iknuo je gnoj. ovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan e rana postati gangrenozna i ovjek e umrijeti. Ljekar je svoja objanjenja aptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda aptala meni. Dodao sam joj svoju biljenicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevoenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj brani.Pogledao sam drugo tijelo, jedva ivo. inilo se da je ovjeku manje od etrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teko odrediti. Lice mu je bilo isjeeno i puno modrica, crno i crveno, i nateeno, kao da gledate strano uvean odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uope iv. Nisam morao pitati ta se ovom jadnom ovjeku desilo, niti ta e mu se desiti. Njegova e agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedea dvadeset etiri sata, uinie to straari. Kasnije u saznati da su straari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Priao nam je jedan osamnaestogodinjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koa mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. Bilo je strano, aptao je. Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, straali su se sluili rukama, motkama, kaievima, pojasevima, lancima, bilo im. Normalan ovjek ne moe ni zamisliti metode kojima su se sluili. ao mi je to moram kazati da je bilo dobro kad bi doli novi zatvorenici. Straari su, za promjenu, tukli njih.Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvi iz torbe. Bio je to sendvi sa unkom.Oprostite, to je sve to imam, rekao sam mu. Hoete li ga pojesti?Buljio je u mene, kao da sam obina budala. Naravno da e pojesti. Bila je to hrana. Allah e odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu.Priao sam drugom skeletu, ovaj je bio previe uplaen da pria, odvratio je pogled poto je proaptao jednu jedinu rije: Dahau.Bilo je vrijeme da se krene. uvari su poeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike estero: reporter i snimateljska posada jedne amerike televizijske mree, novinarNewsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, naavi se zajedno u toj munoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.Ne sjeam se ta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. ta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek ti je sretno? Jer, ostavlja osuenike, polumrtvace, a injenica da si s njima razgovarao gura ih u jo vee opasnosti nego to su ve bili. Ti sam si tog jutra dobro dorukovao, dvoje jaja, neto tosta, mnogo dema. A on je pojeo pola krike starog kruha, i to ako je imao sree. U tvom novaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima jo novca. On nije imao nita. Ti ima ameriki paso koji ti omoguava da ue u logor i izae a da te niko ne mui. On nema pasoa, samo dva oka koja te gledaju kako izvodi to udo izlazi iv. Ti negdje ima dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Ima djevojku koja nije bila silovana. Ima oca kojeg nisu pred tobom ubili.Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjeaj iznenada napustiti ratnu zonu i nai se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije nita naroito, to je bilo tano. Otii iz Sarajeva u London u jednom danu psiholoki je velika stvar. Osjetio bih olakanje, blaeno olakanje. To se nije moglo porediti sa osjeanjem koje ima kad se izmijea sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda ode - slobodan ovjek koji pred sobom ima budunost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i emer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oi, korak-dva od tebe, gledao te kako ulazi u kombi i odlazi, i primjeivao da se ne osvre za sobom.Sljedea stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako moe kazati, da sretnem neke od najgorih muitelja dvadesetog stoljea. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta taka zloina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no to smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi poeli da se igraju igre skrivanja: veina zatvorenika je prebaena na druge lokacije ili ubijena, logor je oien, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo vie od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu drani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji jo nisu bili izmueni niti okrvavljeni. Njih su tu drali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnoljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je duan bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, uas u oima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.Nije bilo ponienja koje se d zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije deavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono to se deavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacistike nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim sluajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu rije. Nacisti su htjeli da ubiju to je mogue vie Jevreja a da to uine to je bre mogue. Srbi su, meutim, htjeli ispitivati svoje bonjake zatvorenike, sadistiki uivajui tako to su ih na najokrutnije naine muili a potom ih ubijali sa onim to bi im se nalo pri ruci, moda pukom, noem ili makazama, ili parom snanih ruku oko mravog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju est miliona Jevreja.Desetog jula 1997, dr Milan Kovaevi je uhapen u Prijedoru i prebaen u Hag. Postupak protiv Milana Kovaevia poeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovaevi je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomane aorte. Simo Drljaa je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na podruju Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljau pored jezera Gradina.Omarska je bila jedan naputeni rudnik. Zatvorenici su uglavnom drani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladitu. Mnoga isljeivanja su zavrila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali Bijela kua, bila je tu jo jedna zgrada, poznata kao Crvena kua, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela drali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u naputeno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do Crvene ili Bijele kue, umirali su od ei, gladi ili guenja (bili su tako nagurani) dok su ekali da na njih doe red za formalno muenje ili su umirali kad bi pogrijeili pa traili vodu od straara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.Na kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuu. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na esmi pored zgrade. Bili su okrueni straarima sa mainkama u ruci. Neutralno govorei, straarima, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjeaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo straarima tu da ta pravila potuju i da njihovo potovanje osiguraju. Nema nita to bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: straari su bili svemoni. Stoga bi tanije bilo nazvati ih bogovima, ne straarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sunji, zatvorenici, molili su ih za oprotaj, uslugu, ivot.Uveli su nas u zgradu, uz mrano stepenite, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljaa, pokazujui nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola ena sa ogromnim grudima. Glavni istraitelj logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je glavni istraitelj sa nama razgovarao, pokuavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza lea. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega nita nije ilo bolje od te vizualne opscenosti.Ta je sesija bila beznaajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, ak i lice glavnog istraitelja. Zvui udno, jer ne dogaa se esto da postavlja pitanja ovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajui pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr. Mengeleom? Ali, ovaj ovjek, poput desetina drugih ratnih zloinaca koje sam intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve to mu je na dui. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u islamskoj pobuni, i da su oslobaani im bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suenja, u druge objekte. Je li bilo muenja? Nasmijao se. Naravno da nije.Istraga se vri na isti nain kao u Americi i Engleskoj, rekao je.Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smjekala sa kalendara.

Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comOno to smatram najudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica glavnog istraitelja. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamenju, ili zapeaeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokuava poruiti da je identitet tog ovjeka nevaan, jer on je tek jo jedno ljudsko bie, bezlino, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.Doao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno iste vrste. Sluen je orbast grah. Zatvorenici su uvoeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno sputenih, vukui se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su ta im je raditi. Poto bi dobili svoju orbu i komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, to su bre mogli, nagurali tu splainu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego to bi neki od straara izgovorio jednu jedinu rije i oni bi skoili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali inije i kaike sljedeoj grupi. Tu nije bilo nieg od dokoliarenja i zijevanja koje viate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastraujue sile.Bilo nam je doputeno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to jo jedan poniavajui in za zatvorenike, ali i za novinare. Moda su to zato i inili. Straari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove rijei izvan domaaja prislukivaa. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli uti grebanje kaike po iniji. Rijei su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naiao na njihovu pravu reakciju. Samo bi jo vie sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u inijama. Ovo se deavalo tamo gdje su ih rijei, bilo koje rijei, mogle ubiti.Molim vas, ne pitajte nita, jedan od njih me je aptom molio.Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamniari. Posjeta novinara je bila samo jo jedan vid torture. Pokuao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od straara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je, kao i drugim straarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje izmeu metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, liio je na steroidima napumpanog igraa amerikog fudbala i imao dovoljno oruja za cijeli vod; po pitolj na svakom boku, kompaktni kalanjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi no o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim konim rukavicama. Nosio je sunane naoari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.Podigao sam pogled prema nebu i pokuao da ga smekam. Jedino to nam je bilo zajedniko je to to smo se obojica strano znojili.Vrue je ovdje, a? zapoeo sam. On me je gledao mirkajui sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokuao sam ponovo.Koliko dugo ve ovdje radite? Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela rei,Okani se orava posla. Pokuao sam jo jednom, posljednji put.Je li tano da muite zatvorenike?Privukao sam njegovu panju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potie da mu uzvratite osmijehom.A to bismo ih tukli?, odgovorio je.ou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko etrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loe ali sve je, naravno, bilo namjeteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u oblinjoj kolibi. Straar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspjenija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da u ja izai nadajui se da e straar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, proao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, leao na leaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko straara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. Da li se prema vama dobro odnose? pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se jo vie ukoio, i on je pogledao jednog od straara, ne znajui ta da odgovori. Oito, nije mogao govoriti otvoreno, ali straari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrena la je bila ubitana.Dobro, dobro, promrmljao je.Izaao sam iz sobe, tuan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, ini mi se, prihvatajui tu igru, prela granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet praznih komora u pitolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pruio u ruke taj pitolj, im je ukljuio kameru.Govori, rekao je reporter.Povuci obara.Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali ta se deava kad odemo, a straari vie ne budu morali da glume? Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojaan injenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje rtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. ta se oekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokuavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, iskljui kameru.Nisam oklijevao kad je Drljaa, na turistiki vodi, dao znak da krenemo. Uli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljaa htio da sa nama popije pivo. Uli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljaa je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo poeli askati. Pitao sam ga ta misli o naem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovaevi psovao.A, taj, smjekao se Drljaa. Kad se ovaj rat zavri, srediemo upke poput njega.Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljaa se otkravio. Htio je da neto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva doekao, jer nema nikog priljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su urili u Banja Luku i onda, navee, za Beograd - kako bi emitirali priu o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljaa nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu to je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao jo neto, ali razborit ovjek u takvim situacijama ne moe rei vie. Francuski fotograf koji je uao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po otrici noa. Fotografi su genetski neobuzdani. Odrijeito je zahvalio Drljai, a onda, okrenuvi se da ue u kombi, tiho u vjetar dodao: Nadam se da e gorjeti u paklu.IICijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bonjacima, koji su bili osloboeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preivjelih i proitao mnoga pisana svjedoenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko vie izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvjetaja poslanih Vijeu sigurnosti UN. Izvjetaji su ve predstavljali katalog neizrecivog i nepodnoljivog. Jedan od najstravinijih odlomaka se nalazi u izvjetaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom Zlostavljanja civila u kaznenim centrima. Evo kako jedan bivi zatvorenik iz Omarske svjedoi o svom iskustvu:Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, muen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretuen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Straari su mu onda testise zavezali vrsto icom, a drugi kraj ice zakaili za motocikl rtve. Jedan straar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.Vjerujete li da je to neko mogao uiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugaije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjea, nisu ampioni vrline. Uganda, Evropa, Kamboda - nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko bie ovo kadro uiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teko povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog ovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedoenja preivjelih logoraa su konzistentna. To me ne prestaje muiti.Jedan preivjeli, Emin Jakubovi, je novinarima rekao da mu je neki od tamniara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vritali su od bola. Nemogue? U jednom izbjeglikom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa ovjekom koji mi je rekao da je svojim oima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamjetenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opuaka cigareta i izgaenih novina. Kaput mi je bio zakopan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, ba kao i desna ruka koja je bila toliko ukoena da nisam mogao itko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preivjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam ovjeka po imenu Ibrahim, jo uvijek poluispijenog od muenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima sluao i ranije, nisam mogao vjerovati. Ne, rekao sam mu, ne vjerujem u to to mi govorite. ak i za muitelje postoji granica preko koje ne mogu ii, kao to je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.Znam, odgovorio je. Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim oima.Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optunici, UN-ov Tribunal za ratne zloine izdao je meunarodne potjernice za hapenje dvadeset i jednog Srbina na temelju poinjenih ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. Meu optuenima je bio Duan Tadi koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.Bosna vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na muenje. Zato bi, najzad, uope moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga muiti, ne postoji oblik muenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag ve je bio nainjen kada su vrata sa oznakom Muenje otvorena i kad je prvi rez nainjen na koi zatvorenika, ili prvi teki udarac pao po licu. Odjednom, muitelj shvata da je on, ili ona, uao u novi svijet sadistikih zadovoljstava. Divlja zvijer je osloboena i naselila njegovu duu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kaete, nek mi bilo ko to kae. Nema je. Ako ti stomak moe svariti da razmrska glavu ovjeku svojom izmom, onda najvjerovatnije moe podnijeti da eni odsijee dojke. Da li e te Bog tretirati bolje zato to si ubio, ali si se uzdrao da ne kasapi? Nee. Moe raditi ta ti volja i nema se ega bojati. Uao si u svijet koji bi se smuio i Edgar Allan Poeu.Moe, naprimjer, provaliti u neiju kuu, prisloniti pitolj uz glavu oca i rei mu da e povui obara ako ne siluje svoju ker ili barem simulira silovanje. (Sluao sam o ovakvim dogaajima u Bosni). Otac e odbiti i rei, umrijeu prije nego to to uradim. Ti e slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neu te ubiti, ali u ti ubiti ker. ta otac sada ini, dragi itaoe? On se pravda i preklinje, ali onda ti, ovjek sa pitoljem, naslanja taj pitolj na glavu keri, potee obara i puca,Sada! Uini to! Ili ja pucam! Otac poinje da rida, ali istovremeno polako otkopava pojas, kreui se kao oamueni zombi, jo ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceri i kae, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kerkinu haljinui uradi to.Ti si zakon, i osjea se boanski.Preivjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi muitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su inili svoje zloine. Oni nisu samo vrili svoj posao nego su radili neto u emu su uivali. Osjeali su se osloboeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu au u prodavnici i sruiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oi koje su ih vrebale bile su oi stranih novinara, a nas su mogli drati na udaljenosti od mjesta zloina, a mogli su nas i lagati. Muenje je postalo zabava. Iz razonode, straari su ak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.Jedne noi, nakon to su nas dugo tukli, straari su se umorili, priao mi je Ibrahim. Odluili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici meusobno tuku. Straar je izdvojio mene i jo jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga oamarim to mogu jae. Uradio sam to. Ali, straar je rekao da to nisam uinio dovoljno jako, pa me je kundakom puke udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, straari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se meusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi straar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naroito im je zadovoljstvo priinjavala tua izmeu lanova iste obitelji. Brai bi nareivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom amerikom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike putene iz Omarske. To je bila esta igra meu straarima, rekla mi je. To je bilo kao rimski Koloseum. Mora udariti onog drugog ovjeka to moe jae, ako eli da ostane iv. Ne udari li dovoljno jako, bie ubijen.Straari su ak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi doli izvana i provodili noi tukui, ubijajui ili silujui. udnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noi izopaenog zadovoljstva. eljeli su srediti stare raune. Preivjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza lea drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromani Srbin je moda traio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokuati da nae Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovjeni ovjek bi mogao traiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjokolsku ljubav. Sitne prepirke su rjeavane velikim zloinima.Zvui nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam ta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini reeno da mogu ui u logor i uiniti to im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki in nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvanian poziv divljim zvijerima da izau iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskuenju? Koliko bi ih odoljelo?Hiljade stranica koje je tamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvjetaja opisuje sudbinu jedne srednjokolke iz Kozarca koja je bila zatoena u Trnopolju:Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otila je sa grupom ena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski straari su zadrali est djevojaka, ukljuujui i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridruile jo etiri zatvorenice. Straari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuu na drugom kraju livade. Odvedene su u stranje dvorite kue, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika - ukljuujui i neke koji su bili obueni kao tenkisti- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajui ih turskim kurvama. Djevojkama je bilo nareeno da skinu odjeu ili e ih oni svui. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjea im je bila isjeena noevima.Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Mukarci su sjedili van kruga - puili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica drala. Njih su se trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je priao svjedokinji i ismijavao je, tvrdei pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodinjim mladiem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Mukarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kae da se borila i da mu je poupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, to ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao otricu noa preko grudi kao da e joj zguliti kou, ostavljajui rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je jo osam mukaraca prije nego to se onesvijestila.

Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comIzvjetaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se veini ljudi gadi, ali neke uzbuuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zato, bile fascinirane. Bosanska nesrea se, mora se rei, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga to su zloini jenjavali, nego to je se Amerika zasitila. ak i filmovi sa autentinim ubistvima vremenom postanu dosadni.IIITeko je bilo ravnoduno sluati desetine pria iz logora. Moj prvi impuls je bio gnjev i mrnja prema Srbima. Ima li ita prirodnije? A opet, jednom sam se naao u blizini, kad je jedan Bonjak plakao, opisujui pakao kroz koji je proao, i uo ga kako govori da su mu Srbi pomogli; dok ga je jedan njegov komija Srbin vojnim izmama udarao po licu, drugi komija, takoer Srbin, se umijeao i zahtijevao da prestane. Ili, jedan Bonjak koji je objanjavao da mu je u logoru, jedan od srpskih straara kojeg je poznavao, kriom donosio hranu i njegovoj porodici javio da je iv. Sluao sam prie o asnim djelima, poput onih o srpskim vojnicima kojima je bilo nareeno da siluju djevojke i koji su ih odvodili ali ih ne bi ni taknuli, ve nagovarali da govore da su ih silovali.Pogreno bi bilo pristati na slijepu mrnju prema Srbima. Jer, malo njih su bili zatvorski straari, jo manje muitelji. Veina su pacovi - poast koja napada sva drutva - a