GIGA

HEDWIG COURTHS-MAHLER PEPELJUGA

Naslov originala: DU MEINE KONIGIN

GIGA

2

I Gospoña Kroneck je prezrivo promatrala mladu nepoznatu djevojku, ali je Marija Jung, ne trepnuvši.okom, odolijevala njenom pogledu. Nije se dala smesti. Samo je još čvršće stisla svoje lijepo oblikovane usne. Nijedna djevojka izmeñu onih koje su se zanimale za zaposlenje nije zahtijevala tako smiješno nisku plaću poput ove. Osim toga, nijedna mi se nije svidjela. Ne preostaje mi, dakle, ništa drugo nego da je zaposlim, iako zapravo ne, bih smjela uzeti u kuću tako lijepu i otmjenu djevojku, razmišljala je goispoña Kroneck. Ali kako iskrenost baš nije bila njena vrlina, te je misli zadržala za sebe. Nije joj, naravno, ni htjela kazati da dosad nijedna kućna pomoćnica nije izdržala u njezinom domu duže od nekoliko tjedana. Marija Jung to nije mogla pretpostaviti, ali da joj je sve to i bilo poznato, ipak ne bi bila došla na pomisao da odbije ponuñeno mjesto. O njemu je sve ovisilo. Pristojno reče: — Trudit ću se da steknem vaše povjerenje. Nećete požaliti ako pokušate sa mnom — izusti jedva čujno. Njeno skromno držanje čudnovato je odudaralo od njene otmjene pojave. Iako se gospoña Kroneck već u početku razgovora odlučila da zaposli Mariju Jung, oholo joj se obrati: — Očekujem od vas da ćete se truditi da sve obavite prema mojim zahtjevima. Potrebni su mi samo marljivi ljudi. Prilična je smionost zaposliti nekoga tko dosad nije radio slične po-slove. — Dobrom se voljom sve može naučiti. — Dosad, dakle, još niste bili zaposleni? — Ne, tek što sam odrasla, majka se teško razboljela, pa sam ja morala zarañivati za život. Tu i tamo pomagala sam u kućanstvu kod raznih obitelji, no uglavnom sam podučavala njihovu djecu. Prihvaćala sam raznovrsne; poslove da zaradim koji novčić, a da pri tom ne izbivam predugo izvan kuće. Nisam smjela bolesnu majku dugo ostavljati samu. Na taj sam način štošta naučila i nadam se da ćete biti zadovoljni sa mnom. — Tko mi jamči da već nakon kratkog vremena nećete napustiti ovo namještenje? — Ne morate se bojati. Bit ću presretna ako se kod vas smjestim, jer znam da neću tako lako naći ovako dobro namještenje. — Zašto? — To vam moram objasniti prije nego što se konačno odlučite za mene. Možda ćete promijeniti vašu odluku kad sve doznate. Lice gospoñe Kroneck poprimi neugodan izraz. U kućanstvu joj je hitno bila potrebna valjana i vješta djevojka koja bi obavljala sve teže poslove. - Sto želite reći? — upita. Marija Jung protegne,svoje vitko tijelo kao da se želi usprotiviti nekom nevidljivom neprijatelju. Profinjeno joj lice problijedi, trgne usnicama prigušavajući uzbuñenje: — Moram vam reći da sam kćerka čovjeka koji je, iako nevin, umro na robiji. Gospoña Kroneck prestrašeno uzvikne: — Zaboga! Na robiji! To je užasno!. — Da, užasno — potvrdi Marija tiho. — Sto je učinio? — Osuñen je zbog ubojstva. Bilo mi je šest godina kad se sve to zbilo, i samo se blijedo sjećam tog strašnog dogañaja. Sve sam pojedinosti doznala poslije od majke koja je zbog te nesreće neizrecivo patila. Sve do svoje smrti zaklinjala se da je otac nevin. I on je to uzalud pokušavao dokazati. Duševno i tjelesno potpuno srvan, uskoro je umro u svojoj ćeliji. Poput svoje majke, i ja čvrsto vjerujem u njegovu nevinost. — Da, to je zaista... Čovjek se prestraši kad tako nešto čuje,- ali... — razmišljala je kao za sebe gospoña Kroneck. Djevojka je, razumljivo, htjela prikazati svog oca kao poštenog i nevi-

GIGA

3

nog čovjeka, ali možda je posrijedi zaista nepravedna osuda. Osim toga, djevojka nije ništa kriva, bila je još dijete kad se to dogodilo. Hineći iskrenu čovjekoljubivost, gospoña Kroneck je odmah uvidjela svoju prednost: toj će kućnoj pomoćnici moći dati mnogo više poslova nego ostalima, a da se pri tom ne mora bojati njenog otkaza. Napokon progovori: — Ispričajte mi u nekoliko riječi na osnovi čega su vam optužili oca za tako okrutno djelo. Moralo je biti nekakvih dokaza. Ne može se samo tako lako čovjeka proglasiti krivim! Marija Jung lagano uzdahne. Drhtavom napetošću gledala je u hladno, nepomično lice ohole žene, očekujući da joj svakog trena kratko i jasno reče kako ne odgovara njenim zahtjevima. Doživljavala je to redovito u posljednje vrijeme kad god se pokušala trajno zaposliti. Gospoña Kroneck je bar pristala na to da je sasluša. — Rado ću vam sve ispričati — odvrati. I dalje je nepomično stajala na istome mjestu, jer je gospoña Kroneck nije ponudila da sjedne. Marija započne pričati suzdržanim glasom. Otac joj je bio inženjer u jednoj velikoj željezari kad se oženio njenom majkom. Na veliko zadovoljstvo svojih poslodavaca, primjerno je obavljao svoju dužnost, te su joj roditelji živjeli sretno i bezbrižno. Meñutim, inženjer Brinhmann, njegov pretpostavljeni, nimalo mu nije bio sklon. Budući da je otac svojim radom i nekoliko vlastitih uspješnih izuma privukao pažnju uprave, Brinkmann se pobojao da bi ga otac mogao smijeniti s njegova položaja. Danomice mu je stvarao neprilike. Inženjer Jung je baš u to vrijeme radio na modelu jednog stroja koji je važio kao epohalno otkriće. Nitko osim glavnog direktora željezare nije vidio taj model, jer njen otac, u suglasnosti s upravom, nije nikome dopuštao pristup u malu prostoriju gdje je radio na svom novom otkriću. Spoznaja da bi Jung zbog tog izuma mogao biti unaprijeñen na njegov položaj, potpuno je zaslijepila Brinkmanna tako da ga je još češće izazivao. Marijina majka je stalno preklinjala oca da se ogluši ne Brinkmannova vrijeñanja i da unatoč svemu ostane miran. Tako se o ovom neprijateljstvu izmeñu Junga i Brinkmanna govorilo već u cijeloj tvornici. Svi su bili na Jungovoj strani, jer je Brinkmann bi omražen zbog svog grubog i podlog ka-raktera. Uskoro je Marijin otac bio pred završetkom svog djela i već je odredio dan kad će svoj novi izum predočiti stručnjacima i upravi željezare. Sto je više napredovao u svom poslu, Brink-mannova drskost i podlost bivala je sve veća. Ali odjednom se njegovo ponašanje sasvim izmijenilo. Susretao je Junga pretjeranom ljubaznošću i prema njemu u prisutnosti drugih po-kazivao upadljivu dobronamjernost. Ali Jung je ostao nepovjerljiv i nije mu više mogao vjerovati. Sumnjao je da Brinkmann nešto smjera, jer ga je dovoljno poznavao kao promišljenog i lukavog čovjek«. Jedne je večeri doznao da Brinkmann namjerava iznenada otputovati. Tom se prilikom Brinkmann najsrdačnije oprostio od Marijina oca. Iduće noći odletjela je u zrak daščara u kojoj je bila Jungova radna prostorija. Sav njegov trud, svi planovi, bili su uništeni. Jung je bio izvan sebe. Tolike godine mučnog rada bile su uzalud. — To je Brinkmannovo djelo. Prebit ću ga kao bijesnog psa kad ga nañem! — vikao je ne razmišljajući što govori. Gotovo svi radnici čuli su njegovu prijetnju, Jung je požurio; u Brinkmahnov stan, malu vilu u blizini tvornice, ali ga nije našao kod kuće; bio, je navodno još na putu. Njegova mlada žena uzalud je pokušavala umiriti Marijinog oca koji je već bio sišao s uma od boli i bijesa. Ponovo se zaboravio i počeo prijetiti Brinkmannu. Bio je uvjeren da je, to samo njegovo djelo. I Jungove kolege su većinom vjerovale da je Brinkmann izmislio putovanje kako bi imao dobar alibi i odvratio sumnju sa sebe. Poslije se na suñenju doznalo da je Brinkmann doista te noći bio viñen u blizini daščare, prepoznao ga je jedan noćni čuvar. Takoñer se otkrilo da se vlakom odvezao samo do slijedeće stanice i pješice se vratio natrag. Meñutim, idućeg dana, .pošto je Jungov izum bio

GIGA

4

uništen, Brinkmannu se izgubio svaki trag. Nitko ga više nije vidio. Marijinoj majci je. donekle pošlo za rukom-da smiri oca. Meñutim, nije želio da ikoga vidi, čak je ženu zamolio da ga ostavi samog. Zaključao se u svoju sobu i žena je cijelu noć u njoj vidjela svjetlo. Te je noći ubijen Brinkmann. Našli su ga prerezane arterije u blizini njegove vile. Već idućeg dana policija je kao krivca uhapsila Junga. Mnoge su ga okolnosti teretile. Njegova je žena, doduše, izjavila kako je on cijele noći bio zaključan u svojoj sobi, ali su suci pretpostavili da je mogao neopazice izići kroz prozor. Najviše su ga teretile izrečene pretnje. Nitko nije sažaljevao Brinkmanna, ali isto tako nitko nije sumnjao u Jungovu krivicu. Ta zar je itko imao bolji razlog za ubojstvo? Jung se neprestano zaklinjao da je nevin. Nije odstupao od svog iskaza da te kobne noći nije napuštao svoju sobu, što je uvijek nanovo potvrñivala i njegova žena. Ali ništa nije pomoglo; Jung je bio optužen i proglašen krivim. Priznate su mu, doduše, olalašavajuće okolnosti, jer ga je Brinkmann danomice izazivao raznoraznim spletkama, ali to ga nije moglo osloboditi kazne.Potresen zbog nepravde boja mu je počinjena i skrhan nezasluženom sramotom, uskoro se u zatvoru teško razbolio i - umro. Sve do kraja izjavljivao je da. je nedužan. Na ža-lost, nisu ga saslušali, samo mu je žena čvrsto i nepokolebljivo vjerovala. U toku svog daljnjeg mukotrpnog života usadila je tu čvrstu vjeru i u srce svoje kćeri. Marijina majka nikad nije mogla preboljeti,tu nesreću koja joj je uništila život i pokopala Sve nade. Napustila je. grad, prodala sve što joj nije bilo neophodno za život i preselila se s kćerkom u Berlin. Živjele su vrlo skromno. Majka je primala mirovinu upravo dovoljno visoku da plati stanarinu i grijanje. Novac za prodano pokućstvo uskoro su potrošile, a ušteñevine, nisu imale. Tako su životarile i živjele od povremene zarade, sretne da su imale bar tu malu mirovinu. Uz velika samoodricanja majka joj je pružila dobar odgoj i školovanje. Da joj to omogući, radila je od rana jutra do kasno u noć sve, dok su je naposljetku napustile snage. Jedan bivši Jungov prijatelj, koji je prešutio svoje ime, ponudio im je veću novčanu pomoć. Obavijestio, ih je da je na njihovo ime u banci uložena odreñena svota kojom mogu slobodno raspolagati. U svoj toj nevolji bile su, meñutim, preponosne da prihvate tuñu milostinju. Novac je bio prvo ponuñen Marijinoj majci, ali nakon njene smrti neznanac se obratio istom ponudom i nje-noj kćeri: Ponovo je odbila, ne znajući ni sama zašto. Jednostavno nije mogla prihvatiti taj novac. Kada su majčine snage bile na izmaku te ona više nije mogla zarañivati, Marija je upravo bila navršila sedamnaest godina. Sad je ona morala preuzeto brigu za njih dvije. Ali kako je majka bila teško bolesna, bila joj je potrebna njega, te je Marija nije smjela dugo ostavljati samu kod kuće. Prihvaćala je stoga svaki posao te zarañivala baš toliko da su uz majčinu mirovinu nekako, pokrivale skromne životne potrebe. Odjednom je Marija opazila da joj jedna obitelj za drugom kod kojih je radila daje otkaz. Jedna ju je poslodavka jednom prilikom pitala za njena oca. Dotad je svima prešutjela svoju nesreću, ali lagati nije mogla i sve joj je ispričala. Već idući dan joj je poslala pismenu poruku da joj njena pomoć više nije potrebna. Ostale poslodavke slijedile su njen primjer. Marija je prešutjela majci doživljena poniženja. Bila.je tada već teško bolesna i iste godine umrla. I tako je Marija ostala sasvim sama na svijetu. Majčinu mirovinu više nije dobivala, a nije imala gotovo nikakve zarade. Rasprodala je i ono malo pokućstva što im je bilo ostalo, napustila stan i preselila se u jeftini pansion Steinmann, gdje još i danas stanuje. Sad se ponovo pokušava zaposliti. Ali kad bi se netko već i odlučio da je primi, odmah bi odustao čim bi doznao za sudbinu njenog oca. Sad je bila u vrlo teškoj situaciji. Ima još samo osamdeset maraka. Kad taj novac potroši, ne zna što da radi. Ne preostaje joj baš prevelik izbor. N kakav joj posao neće biti pretežak, samo kad bi njime pošteno mogla zarañivati kruh. Ako bi joj gospoña Kroneck htjela pomoći, bila bi joj zahvalna i savjesno bi se prihvatila i najtežeg posla.

GIGA

5

Iako je to ispričala suzdržljivim glasom, stajala je ponosno i uspravno kao da je sudbina još nije skrhala. Gospoña Kroneck nije mogla odoljeti povoljnom dojmu što su ga na nju ostavile Marijine riječi. Nešto u licu te mlade djevojke, uvjerilo ju je da govori istinu. Bio njen otac kriv ili ne bio, nije mogao biti okorjeli zločinac. Šutjela je još nekoliko trenutaka, netremice je gledajući, a zatim, reče: — To je zaista vrlo neugodna stvar, a za vas i neizrecivo žalosna. Ali ako sve to i uzmem u obzir, za mene je ipak velika odgovornost što vas uzimam u svoju kuću. Nadam se da ćete mi zahvaliti svojom marljivošću i poslušnošću. Nada da će napokon dobiti tako dugo traženo zaposlenje, bojažljivo je prodirala u Marijinu mladu dušu. Njene oči zahvalno zasvjetlucaše: — Bit ćete sa mnom zadovoljni. Ništa mi neće biti preteško. Trsit ću se da vam dokažem svoju zahvalnost. Te su se riječi svidjele gospoñi Kroneck. Brzo je u sebi zaključila da će ova djevojka biti strpljivo oruñe podložno njenim, željama i zahtjevima. Neće odmah pobjeći poput ostalih kućnih pomoćnica. Dobro je učinila što se odlučila za nju. — Dobro — reče — zaposlit ću vas pod uvjetima o kojim smo se već dogovorile. Što ste mi povjerili, ostaje meñu nama, samo ću još time upoznati svog muža. Ostalo bi osoblje izgubilo pred vama potrebno poštovanje kad bi znalo sudbinu vašeg oca. Kad možete stupiti na posao? — U svako doba. Kad vi želite. — Dobro. Tad vas očekujem sutra poslije podne. Uzmite podnevni vlak iz Berlina pa ćete oko tri sata biti na stanici najbližoj Kronecku. Sav prtljag ostavite na stanici. Setu stanice predajte potvrdu za kovčege i poručite mu da će po njih doći naš mljekar. Od stanice do našeg posjeda možete doći pješice. Poslala bih kola, ali konji su nam sada potrebni za radove na polju. Kad stignete na posjed Kroneck, javite mi se, a ja ću vas osobno uputiti u posao.. Gospoña Kroneck je još nekoliko trenutaka razgovarala s Marijom o radu koji će obavljati, a zatim je oholo napustila predsoblje i ostavila je samu. Iz njenog ponašanja, djevojka je mogla naslutiti što je sve očekuje od zaposlenja na posjedu Kroneck.

* Sigurnim korakom Marija krene prema autobusnoj stanici. Čekala je broj trinaest, kojim se htjela odvesti u svoj pansion.- Iako je bio tek početak ožujka, dan je bio topao i sunčan. Nije obraćala pažnju na manje, ili više upadljive poglede muškaraca kojima je zbog svoje ljepote nesumnjivo zapinjala za oko. Odjednom ugleda par sivih, blistavih očiju. Naočit muškarac tridesetih godina upravo je kupio novine kad se osvrnuo i opazio Mariju. Na trenutak njihovi se pogledi nisu mogli odvojiti. Marijino se lice lagano zarumeni. Bilo je očito da je ovaj susret raduje. Već su se prije slučajno sretali, pa iako je otad prošlo već nekoliko godina, odmah su se prepoznali. Po muškarčevu pogledu lako se raspoznavalo koliko ga je obradovao taj nenadanih susret. Načas neodlučno zastane, očito se boreći s odlukom;da li da se približi mladoj djevojci. Tog trena stigne autobus i Marija uñe. Kad je zauzela mjesto kraj prozora, još jednom joj pogled padne na, neznanca. Očito nije; znao što da poduzme. Autobus polako krene udaljujući se sa stanice. Neznanac je stajao nepo-mično još nekoliko trenutaka na istome mjestu, gledajući neodlučno za autobusom koji se polako gubio u daljini. Tada i on zamišljeno krene dalje. Kad bih samo mogao doznati tko je ona! Posljednje tri godine, otkako je nisam vidio, postala je još ljepša, mislio je ljutit sam na sebe što nije oslovio mladu ženu koja je već odavno po-budila njegovo zanimanje. Kad je Marija stigla do Reichenbergerove ulice, siñe iz autobusa i stupi u sivu kućerinu u

GIGA

6

kojoj je bio smješten pansion Steinmann. Brzo se uspinjala stepenicama. Stigavši u svoju skromnu sobicu, odloži kaputić i spusti se na stolicu. Zatvorenih očiju mislila je na čovjeka kojeg je maločas srela, na njegove blistave oči koje, su je pozdravile s puno ljubavi. Ali čemu sve te misli na muškarca kojeg uopće i ne poznaje? Ipak, nije ga mogla zaboraviti otkad su se prije nekoliko godina, prvi put sreli. Zbilo se to na stubištu jedne otmjene kuće u Berlinu. Upravo je bila završila sat s jednom od svojih učenica koja je stanovala u raskošnoj palači. Silazeći niza stepenice, odjednom se pojavio pred njom. Iznenañeno ju je pogledao, a u njegovim je očima opazila već onda onaj isti sjaj kao i danas. Uljudno se sklonio u stranu da je propusti, ne skidajući pogleda s nje. Činilo joj se kao da zauvijek želi zadržati njenu slika u svom sjećanju. Kao u snu sišla je na ulicu.. Taj se susret ponovio nekoliko puta. "Vjerojatno je mladić stanovao u istoj kući, jer kad god bi Marija dolazila ili odlazila od svoje učenice, susretala bi ga na stepeništu ili na ulici u blizini zgrade. Katkad joj se pričinilo da ju je namjerno čekao. Srce bi joj svaki put kucalo od uzbuñenja kad je mislila da će naići mladić. Opazila je kako on nastoji pronaći priliku da je oslovi i upozna. Meñutim, uza sve uzbuñenje i drhtanje srca, svaki put bi ga pogledala tako odbojno da joj se nije usudio približiti. Kad joj se jednog dana učinilo da je čvrsto odlučio osloviti je, pobjegla je hitrim koracima kao uplašena zvijer, iako joj je srce htjelo svisnuti od boli. Sama nije znala protumačiti jer je čeznula za tim poznanstvom. Otad ga više nije susrela. A danas je ponovo stajao pred njom — nakon duge tri godine!

GIGA

7

II Idućeg dana oko tri sata Marija je stigla na malu željezničku stanicu koju joj je opisala gospoña Kroneck prigodom njihovog, jučerašnjeg razgovora. Pošto je šefu stanice predala potvrdu od prtljage, reče da. će mljekar gospoñe Kroneck navečer navratiti po njene kovčege. Zatim se brzim koracima uputi na posjed Kroneck. Put je vodio ravno kroz bijelogoričnu šumicu. Iako još nijedno stablo, nijedan grmičak nije prolistao, u zraku se osjećao dolazak proljeća. Marija duboko udahne svjež, čist zrak. Kako je, ovdje moralo biti lijepo kad sve zazeleni i rascvjeta! Kad je stigla na pola puta, na raskršću ugleda putokaz. Lijevo se put odvajao u Freienwalde, desno na posjed Kroneck. Uptavo je krenula desno, kad u blizini začuje muške glasove. Dva su se muškarca u živahnom razgovoru približavala mjestu gdje je stajala. Jedan od njih, guste brade i lica otvrdnjela od neprekidnog boravka u prirodi, bio je očito lugar. Vitki muškarac u sportskom odijelu koji ga. je pratio bio je Mariji okrenut leñima. Marija je upravo htjela nastaviti put had se istog trena mlañi muškarac odjednom okrene. Pogledavši se raskolačenih očiju, oboje mladih iznenañeno se trgne. Zar je to stvarnost? Nisu mogli vjerovati ponovnom susretu, a najmanje ovdje. Marija se. osjećala kao u začaranoj šumi. Djelovalo joj je nestvarno da ovdje, usred šume, stoji pred njom onaj isti muškarac kojeg je jučer nakon toliko godina ponovo srela. I opet je osjetila duboko uzbuñenje kao i prigodom prijašnjih susreta. On takoñer nije mogao shvatiti da ju je sada i na ovome mjestu ponovo našao. Kao ukopani stajali su jedan pred drugim, ne mogavši odvojiti poglede. Marijino se lice lagano zarumeni. Meñutim, kad je zakoračio prema njoj, ona žurno skrene pogled i brzo se udalji. Stranac je netremice gledao kako se njena pojava sve više udaljuje šumskim puteljkom. . — Poznajete li možda tu mladu ženu? — upita lugara. Ovaj odmahne glavom. — Ne, nikad je dosad još nisam vidio. — Nije li to možda jedna od kćeri gospodina Kronecka? — Isključeno! Njegove su kćerke izrazite crnke i izgledaju sasvim drugačije. Ova djevojka nije iz ovoga kraja. Poznajem, naime, svako dijete iz ove okoline. Prijeko u selu, u gostionici »Kod stare lipe«, već prvih proljetnih dana navraćaju izletnici i turisti koji narušuju tišinu ovih šuma, a svojom galamom samo plaše ovdašnju divljač. Vjerojatno je ova djevojka jedna od njih. — Vodi li ovaj put u selo? — Da, uz posjed Kroneck ravno u selo, baš prema velikoj lipi koja raste pred gostionicom i po kojoj je ona dobila svoje ime. Nakon tih riječi lugar se ponovo vratio na predmet razgovora koji je maločas prekinula , Marijina pojava. Njegov se pratilac, meñutim, nije ni trudio da ga sluša. Još je gledao za li-jepom djevojkom. Namjeravao ju je još te večeri potražiti u gostionici »Kod stare lipe«. Lugar je i dalje pričao, ali tad, osmjehriuvši se, zastane. -—Mlada vas dievojka očito više zanima od poslova; gospodine Dornau. Posljednji put pogledavši vitku djevojku koja se sve više udaljavala, Hans Dornau, odgovori. — Za danas - sam -vidio; dosta. Idemo natrag. Ali misao na lijepu djevojku nije ga napuštala.

* * * I Marija je nastavila-put zaokupljena neznancem. Bilo je zaista čudnovato, neshvatljivo, da ga je danas ponovo srela. Na putu u novu budućnost činilo joj se l«:io da je dobila prekrasan poklon, kao da će joj taj susret donijeti toliko dugo očekivanu sreću. Izašla je iz šume na prostranu livadu i ugledala pred sobom posjed Kroneck. Ne oklijevajući,

GIGA

8

hrabro krene prema velikoj zgradi. Bila je to siva dugačka kuća. U sredini nad ulazom Izdizala se nadgradnja koja je bila okrunjena malim tornjem. Lijevo i desno od ulaza protezala se veranda ograda koje je bila ukrašena zeleno obojenim sanducima za cvijeće. Pogledavši duge redove prozora, Marija se upita iza kojeg li će od njih noćas spavati. Brzo stigne do ulaza. Vrata su bila otvorena i ona ugleda prostrano, bijelo okrečeno predvorje. Nigdje nije bilo nikoga home bi se mogla obratiti da je najavi gospoñi Kroneck. Upravo je htjela stupiti u zgradu, kad opazi tamne uvojke iznad ograde verande. Mlada vitka djevojka brio se spusti niza stepenice i. stane pred Mariju. — Vi ste nova kućna pomoćnica? — upita bez imalo oklijevanja. — Zovem se Marija Jung — odvrati došljakinja. — Hm! Izgledate sasvim drugačije nego što sam vas zamišljala. Dosad nije bilo tako zgodnih kućnih pomoćnica kod nas. Majka mi je rekla da ćete doći u ovo vrijeme, pa sam vas htjela odmah uvrstiti u svoju zbirku. — Kakvu zbirku? — upita Marija iznenañeno. — Dok ste stajali na ulazu, snimila sam vas svojim foto-aparatom. Za Novu godinu namjeravam majci pokloniti album sa slikama kućnih pomoćnica koje je imala sama u toku ove godine. Ako ne iselim koju propustiti, moram se požuriti, jer naše pomoćnice jedva izdrže dan, dva kod nas. A vi mi izgledate tako kao da ćete još večeras otputovati iz naše sredine. Marijine usnice nervozno zadršču čuvši te uvredljive riječi mlade djevojke. — Očito imam čast s gospoñicom Kroneck? — upita uljudno. Hilda Kroneck načas pogleda Mariju svojim pametnim očima, onda se odjednom glasno nasmije, — Kako ste to samo rekli! Poput kneginje koja na pragu svog dvorca prima u audijenciju običnu prosjakinju. To je nešto novo. Ovakva mi je ponosna kućna pomoćnica još nedostajala u moj zbirci. Da, ja sam Hilda Kroneck, najmlañi član obitelji i ujedno njena crna ovca. Sad ste me, dakle, upoznali. Doñite, odvest ću vas majci i odmah je upitati odakle joj tolika hrabrost da u kuću, u kojoj su njene dvije nadaleko poznate ružne kćerke, dovede ovako zgodnu kućnu pomoćnicu! Izrekla je to s divnom ravnodušnošću da je Marija uza sve čuñenje jedva suzdržala smiješak. — Lijepo bih vas zamolila da vašoj majci ne postavite ovo pitanje. Nisam kriva za svoj izgled, a bila bih vrlo nesretna kad bi mi zbog toga dala otkaz. Tako bih rado ostala ovdje. Hilda- još začuñenije pogleda Mariju i opet se nasmije na svoj čudnovat način koji nije odgovarao njenim godinama. To je bio smijeh zrelije, iskusnije osobe. — Dosad nijedna, kućna pomoćnica nije zbog otkaza napustila Kroneck. Sve su one nakon vrlo kratkog gostovanja svojevoljno navrat-nanos otišle s posjeda. Na žalost, i vi ćete to usko-ro učiniti. Kažem na žalost, gospoñice Jung, jer mi se sviñate. —Vrlo ste ljubazni, gospoñice Kroneck— odvrati skromno Marija. —Zaboga, nemojte se samo prevariti u meni! Ja ljubazna? — Raspitajte se na Kronecku. Sa svih ćete strana ćuti samo prigovore da sam nemoguće, prpošno i ružno stvorenje kojem se najbolje kloniti s puta. Tako ćete izbjeći neprilike koje bih vam mogla prouzrokovati. Moja rodbina će odmah potvrditi ove moje riječi, osim mog dragog starog oca, koji, začudo, voli svoje najmlañe dijete. Svi ostali imaju pravo: teške sam naravi, jednostavno nemoguća, sa mnom se teško izlaziti na kraj. Uvijek mi nešto ne da mirada izmislim kakvu šalu; neki nestašluk. Moja nastarija sestra Klarisa mi je najomiljenija žrtva. Vama, meñutim, svečano obećajem da vam neću zadavati neprilika. Bar što se mene tiče, imat ćete potpuni mir. Želim vam još dati dobar savjet! Čuvajte se mog brata Harija! Pred njim ni jedna zgodna djevojka nije sigurna. Ali sad je već krajnje vrijeme da vas otpratim do majke. Ona vas već zacijelo ček s velikim nestrpljenjem, iako to na njenom licu nećete opaziti. Ako vas još zadržim koji trenutak, mogla bi vas, a ne moje zanovijetanje okriviti za ovo malo zakašnjenje!

GIGA

9

U predvorju su sreli mladića u odijelu za jahanje. Iako zgodan, nije djelovao simpatično. Njegove crne oči promatrale su bestidnom drskošću Mariju, mjereći je pri tom prezirno od glave do pete. — Hari, naša nova djevojka, gospoñica Jung —- predstavi Hilda. Hari Kroneck se oholo osmjehne. Tad mu Hilda odlučno skine kapu s glave. - Pozdravi gospoñicu kako se pristoji! — pouči ga ljutito. On bičem dotakne vrh sestrina nosa i ravnodušno odgovori: — Nauči se ponašanju, mala bezobraznice! — Tako je opomenuvši, ipak se nemarno nakloni i ode. Hilda, koja za vrijeme cijelog tog susreta pažljivo promatraše Mariju, vidje da se njeno čelo naboralo, a usnice čvrsto stisle, odlučno klimne glavom: — Da, imate sasvim pravo. Kako vidim, slažete se s mojim mišljenjem o mom bratu. Nisam vas bez razloga upozorila već na samom početku našeg poznanstva. Na Marijine obraze navre lagano rumenilo. Zar se s njenog lica mogu čitati misli? Nije baš imala laskavo mišljenje O tom neotesanom, drskom mladiću. Hilda se nasmije i više ne progovori ni riječi pa krene stepenicama na, prvi kat. Marija ju je slijedila kroz dugi hodnik. — A sad glavu gore! Samo hrabro, gospoñice Jung! — reče odlučno najmlañi član obitelji Kroneck i pokuca na Vrata. Na poziv iznutra ona ih otvori, i-doda: — Majko, stigla je gospoñica Jung. Ušle su u sobu. Gospoña Kroneck je sjedila nasuprot svojoj najstarijoj kćeri u dubokom, mekanom naslonjaču. Klarisa Kroneck bila je izrazito vitka djevojka, ne baš lijepa, ali zanimljiva lica. Hilda je ipak pretjerala kad je govorila o ružnim kćerima. Klarisa je začuñeno gledala Marijinu otmjenu pojavu i kao da nije odobravala izbor svoje majke. Naslonivši se na stol, Hilda je vidljivim zadovoljstvom zaključila da su se njene sumnje ispunile prema očekivanju. Klarisa je bila ljutita, a oči su joj bile pune ljubomore. Gospoña Kroneck s visoka pozdravi Mariju, a zatim zamoli Hildu da novu djevojku odvede u njenu sobu. — Kada sredite prve sitnice, navratite u kuhinju na mali zalogaj, a zatim se ponovo vratite ovamo da vam dam sve upute u vezi s vašim poslom. Marija se nakloni i iziñe s Hildom iz sobe.

* * * Pošto je gospoña Kroneck ponovo ostala sam sa svojom najstarijom kćerkom, Klarisa joj se mrzovoljno obrati: — Ne razumijem te, majko. Kako si mogla zaposliti ovako upadljivu osobu? Ova Marija Jung je preotmjena za kućnu pomoćnicu. Ne, ne! Jednostavno te ne shvaćam! Uzeti ovako zgodnu djevojku u kuću! Sto će misliti ostali? Sto će reći naši znanci? A tu je i Hari! Na njega si zaboravila! Pa dosad si uvijek bila razborita. Sto se sad odjednom dogodilo? Nisi mi to nikako smjela učiniti! — Imaš pravo, Klarisa. Zaista je vrlo zgodna djevojka, ali to sam ti rekla već jučer, vrativši se iz Berlina. Zar smatraš da je njen, izgled toliko važan? I sama znaš da već duže vrijeme nisam mogla naći odgovarajuću pomoć u kući. Za mene je glavno da je marljiva i da svoje zadatke; izvršava, onako kao, to zahtijevam i bez ikakva prigovora. Tko uopće kaže da je moramo predstaviti našim gostima? Dakle, za se se ne moraš nimalo bojati. Marija je mnogo skromnija nego što sam mislila, a zahtjeva, tako reći, uopće i nema. Mislim da bolje nisam mogla izabrati. — Samo ako se ne prevariš, majko! Čini mi se više otmjena nego skromna. — Neka to bude moja briga. Ponavljam da sam dobro odabrala, iako... — Htjela je reći:

GIGA

10

»iako Je kćerka robijaša«. Ali se u posljednji trenutak predomisli. Sjetila so na vrijeme da je to moralo ostati njena i Marijina tajnu. Jedino je svom mužu sve ispričala. — Samo nemoj požaliti što si se odlučila za tako lijepu djevojku! — opet se oglasi Klarisa zabrinutim glasom. — Klarisa, nemoj me uzrujavati tim tvojim besmislenim primjedbama! Sretna sam da je ponovo netko ovdje. Znaš i sama da imamo premalo osoblja, jer nas na to, na žalost, prisiljavaju očeve novčane prilike. Ionako previše posla pada na moja leña, a da sad još nema i ove djevojke, ne znam kako bi sve to sama svladala. Ti i Hilda mi nikad ne pomažete. — Majko, dobro znaš da sam zauzeta drugim, mnogo važnijim stvarima. Ne mogu se uza sve to još, brinuti i za kućanstvo! — Da, da, znam. Daješ prednost »važnijim stvarima«. Baviš se pisanjem. Ali, na žalost, čini mi se da se uzalud trudiš. Uza, svu tu tvoju marljivost na književnom polju dosad nisam vidjela nikakvih plodnih rezultata. — Već odavno sam naviknuta na vaše nerazumijevanje, — uvrijeñeno odvrati Klarisa. — Sve tvoje težnje da napišeš neko vrijedno djelo dosad nisu urodile plodom. Nisi imala previše uspjeha. To ne možeš poreći! — Bez uspjeha! Ali, majko, ta ne možeš odmah postati slavan! Za to se mora marljivo raditi. I sama znaš što mi odgovaraju izdavači kojima sam poslala svoje novele. Velikim zanimanjem čitaju sve što pišem, ali po njihovom mišljenju moji radovi, bar zasad, još nisu zreli za tisak. Uvijek me ohrabruju da nastavim sve dok stvorim nešto zaista dobro. Znam da ću jednom postići svoj cilj, samo me morate ostaviti u miru. Ne mogu pisati pod prisilom. Jednog ću se dana napokon probiti i zarañivati mnogo novaca. Za pojedine se romane plaćaju basnoslovni honorari. Gospoña Kroneck je dobro znala da su ti »basnoslovni honorari« vrlo, vrlo rijetki. Dobivali su ih samo slavni književnici. Isto tako je dobro znala da je Klarisa lijena i bez imalo nadarenosti, iako se cijelo vrijeme ponaša kao značajna osoba na književnom polju. Unatoč svemu gospoña Kroneck se tješila time da Klarisa, baveći se književnošću, bar nema vremena da misli na kojekakve druge gluposti. Kao majka nije imala mnogo vremena za svoju djecu te im je dopuštala da čine što žele. Njena su se djeca, tako reći, sama odgajala, svatko prema svojim sklonostima. Hari se razvio u mladica koji olako uzima i shvaća život. Njegova je sebičnost sve nadmašivala. Za vrijeme svog boravka u Berlinu rasipnički je trošio očev novac, ne vodeći računa o dugovima koji su svakim danom bivali sve veći. Otac, nemoćan da: urazumi svog sina, napokon mu je odlučno naredio da se vrati kući kako bi ga uveo bar u gospodarske poslove, Hilda, najmlaña, očito, još nije znala hoće li u njoj prevladati dobro ili zlo. Bila je najvredniji značaj meñu troje djece Kroneckovih. Imala je mnogo, dobrih osobina boje je prikrivala kao da su mane. Često je već iskusila da su je baš zbog tih njenih dobrih odlika brat i sestra vješto iskorištavali. Boljela ju je spoznaja da su odnosa u obitelji hladni, lažni i izvještačeni. Kao da otac i ona nisu pripadali istoj obitelji, toliko su se razlikovali od ostalih. Otac se mučio i radio od ujutro do uvečer kako bi mogli bezbrižno živjeti. Nitko mu, meñutim, za to nije bio zahvalan. Vjerojatno su svi osim Hilde smatrali da tako mora biti te da za to nisu potrebne riječi zahvalnosti. Iskorištavali su ga gdje su stigli. Uza sve to morao je trpjeti da ga žena nemilosrdno tiranizira, da ga dvoje starije djece jedva zamjećuju ako im tog trena slučajno nije bio potreban novac. Gospoña Kroneck se rado oslobañala svih poslova i obaveza koji su joj se činili preteškim. Uvijek joj je polazilo za rukom da sav teret svali na tuña leña. Poput svoje kćerke Klarise vrlo je voljela elegantne večernje haljine, igranke i raskoš. Meñutim, nisu imali mnogo novca, njihov je imetak bio prilično skroman. Moralo se stoga štedjeti gdje god se moglo. Na žalost, to se redovito činilo na krivom mjestu tako da se vječito borila borba za ugodne stvari života koje je gospoña Kroneck toliko, cijenila. San majke bio je da svoje kćeri dobro uda, a sina

GIGA

11

bogato oženi. Za Harija je bilo dobrih izgleda da se ta njena želja i ispuni. Na susjednom dobru Frienwalde živio jJe gospodin Hallern sa svojom ženom. Kako nisu imali djece, već dulje je vrijeme kod njih stanovala njihova mlada nećakinja Elza. Još kao sasvim mala djevojčica, ostala je bez roditelja. Od svoje majke naslijedila je milijun maraka, a jednog će dana zacijelo postati i vlasnica posjeda Freienwalde. Elza nije bila ni zgodna ni ljupka, već blijedo, prilično nezanimljivo biće. Ali gospodi Kroneck ta činjenica nije nimalo smetala. Bitan je bio novac, a njega Hari nije smio propustiti. Njen sin je bio potpuno istog mišljenja, jer se ovakva prilika rijetko pružala. Bio je odmah spreman da se svojski potrudi oko bogate nasljednice. Na svoj lakomisleni i neodgovorni način znao bi reći sam sebi: »Ne moram, biti bezuvjetno vjeran. Ta posvuda ima lijepih žena koje su voljne tješiti mladog nespretnog muža!« Navodno se i Klarisi nedavno pružila povoljna prilika. Tek su prije nekoliko dana doznali da je. susjedno šumsko dobro Sudnitz dobilo novog vlasnika, vrlo bogatog i neoženjenpg muš-karca. Hans Dornau proveo je navodno nekolike godina na istraživanjima po Aziji i Africi te se sad odlučio posvetiti svojini sklonostima i studijama na ovom osamljenom mjestu. Stanovao je u velikom šumskom dvorcu. Vrijedno pokućstvo, skupocijene teške tkanine, sagovi i umjetnička djela krasila su njegovu unutrašnjost. Gospoñu Kroneck se na vrijeme opširno; raspitala o svemu; tako da je bila upućena u sve pojedinosti. Izmeñu ostalog je doznala da Hans Dornau ima u Berlinu bogatog, neoženjenog ujaka čiji će imetak takoñer jednog dana naslijediti. Sve u svemu, bila je to sjajna prilika za Klarisu. Stoga je namjeravala poduzeti sve potrebno kako bi joj kćer što prije postala njegovom ženom. Znala je da joj nije preostalo mnogo vremena za izbiranje. Klarisu je upoznala sa svojim planom i njena je kći bila sa svim sporazumna, iako još nije poznavala Hansa Dornaua. Ali njegov izgled nije bio važan, glavnu ulogu igrao je novac. Tako su izgledale stvari na posjedu Kroneck kad je Marija Jung stupila na posao. Kad su majka i kćer napokon završile razgovor o novoj kućnoj pomoćnici, gospoña Kroneck izusti: — Gospoñin Dornau će nas uskoro posjetiti. Koliko znam, želi napisati veliko djelo o svojim putovanjima. Da nas ne bi možda prozreo, mogla bi mu prići kao kolegica i predstaviti mu se kao književnica. Tako bi to tvoje pisanje bar nečem služilo. Poslije ćemo već lakše, s njim. Najteži je početak. Možda će vas zbližiti baš ta ista sklonost. Ja sam sa svoje strane učinila sve što sam mogla, a dalje prepuštam tebi. — Iskoristit ću tu priliku, majko, razumije se. .

GIGA

12

III — Marijo, izvadite, molim vas, posteljinu! — Marijo, prebrojte je li, srebrni pribor za jelo na broju! — Gdje li je samo Marija? Opet je propala u zemlju.Već sam je dva puta pozvala zvoncem! - Brzo, Marijo! Gospoña Kroneck vas hitnu treba! — Napravite odmah obračun s mijekarom, Marijo! Vrlo mu se žuri. Tako i slično brujala je kuća cijelog dana. Mariju su neprestano gonili s jednoga kraja na drugi. Ako je bila zaposlena u podrumu, hitno su je zvali na tavan, ako je bila, u kući, trebali su je u vrtu. Svatko je imao pokoji zadatak za nju, a ako samo jednom nešto nije bilo u redu, onda je zacijelo Marija bila kriva za sve. Njeni su dani zaista bili ispunjeni poslom, često mukotrpnim. U zoru je prva ustajala, a navečer su svi već odavno spavali kad bi napokon krenula na počinak. Od silna umora jedva se držala na nogama. Uza sav taj posao morala je podnositi hirove domaćice, trpjeti Klarisine mušice i braniti se od nasrtljivog Harija. Zaista joj nije bilo lako, svoj je kruh teško zarañivala. Budući da je život nije razmazio, Marijine su snage danomice rasle usporedo s teškim zadacima. Gospoña Kroneck je potajno sama sebi čestitala na tako marljivoj i strpljivoj kućnoj pomoćnici, voljnoj da izvrši svaki nalog. Uživala je u lijepim i bezbrižnim danima, jer je Marija pomalo preuzela sav posao na sebe. I dalje je ostala brza i ljubazna kao i prvog dana. Iako ju je gospoña Kroneck mučala i tiranizirala, bila je tiha i skromna. Vlasnik, posjeda divio se Mariji i često ga je boljelo ženino iskorištavanje nesretnog položaja mlade djevojke. Najviše mu je smetalo što se pri tom ponašala kao njena dobrot-vorka. Tako je prošlo nekoliko tjedana. Marija više nije vidjela svog neznanca. Nije znala da se na dan njenog dolaska u Kroneck i njihovog iznenadnog susreta u šumi raspitivao u gostionici »Kod stare lipe« i u cijelom selu ne bi li što doznao o njoj. Ali kao da joj se izgubio svaki trag. Često je mislila na njega, i te su joj misli uljepšavale okrutnu stvarnost njenog tužnog života. Još jedna okolnost činila je njen boravak na.Kronecku podnošljivijim. Hilda, najmlañi član obitelji, bila joj je privržena svom svojom mladenačkom iskrenošću. Kad god bi joj se pružila prilika, zadržavala se u Marijinoj blizini. Njenu neobičnu marljivost, strpljenje i izdržljivost promatrala je isprva sa čuñenjem i radoznalošću, a to se poslije pretvorilo u divljenje. Bile su vrlo često zajedno pa je tako Marija nenamjerno povoljno utjecala na Hildu, iako se ova i dalje ponašala neotesano. Neprestano je tražila priliku da izazove ponekog od ukućana. Marija je, meñutim, opažala da svi ti nestašluci ne vesele Hildu kao prije. Zbog toga joj se Marija jednog dana ljubazno obrati: — Ne trudite se više, gospoñice Hildo, da preda mnom izigravate komediju! Znam da imate dobro, meko srce. Vaše neuglañeno ponašanje samo je neka vrsta samozaštite bez koje ste inače bespomoćni. Hilda se namršti. — Vi ste, Marijo, sanjar pa želite stoga i mene, crnu ovcu, silom pretvoriti u snježno bijelo janje. Dobro, mislite o meni što god želite. Isto tako imam i ja svoje mišljenje o vama. — Nadam se dobro — nasmiješi se Marija. — Da li da vam priznam što mislim o vama? Podsjećate me na Pepeljugu koju zla maćeha i njene dvije ohole kćeri prisiljavaju na najteže služinske poslove. Iako ih ima previše, izvršavate ih uvijek bez prigovora. Začudo, i kod najtežih poslova izgledate ponosno i otmjeno, pa kad vas takvu vidim, moram uvijek pomisliti na bajku o Pepeljuzi. Zato vas u svojim mislima više ne nazivam Marijom već Pepeljugom. .... —Upravo sam otkrila nešto zanimljivo— prekine je Marija. — Sto?

GIGA

13

— Da imate smisla za pjesništvo. — Glupost, ja i pjesništvo! To se ne može uskladiti. U ovoj je kući jedino moja sestra »sposobna« za nešto takvo, pa žalost, dosad bez vidljiva uspjeha. — Vaša mi je majka rekla da je prilično cijenjena. — Željela bi to biti! Pri tom se pravi važna kao da je na tom cijelom svijetu jedino ona nadarena. Mene, jadnu, uvijek izabere za žrtvu kada dovrši jedno »djelo«. Tada mi čita svoja poetska nadahnuća. Užas! Plaši me već sama pomisao da bi uskoro mogla dovršiti neku novu novelu. Prisilila bi me da sate i sate sjedim kraj nje i divim se njenom umijeću. Otkako je saznala da je novi vlasnik Sudnitza pisac, još se s više žara bacila na posao. On, doduše, piše naučna djela, ali se Klarisa ponaša kao njegova kolegica. Uskoro će nas posjetiti na Kronecku. Neizmjerno me zanima kako će mu se predstaviti sa svojim sabranim djelima! Marija upitno pogleda Hildu: — Zar ne volite svoju sestru? -— Ne, više je ne volim. Prije sam se trudila da je zavolim, ali je Klarisa uvijek bila tako hladna i odbojna da sam napokon odustala. Pitam se da li uopće nekog, volim? Moram zaista dobro razmisliti. Da, volim svog dobrog, starog oca. Kao sasvim mala djevojčica, voljela sam i svoju majku. Katkad me to boljelo, ali pustimo to! Uz oca zavoljela sam i vas. Kako se samo pred vama stidim kad vam uza sav vaš posao i ja još natrpam kakav zadatak samo da bih mogla ljenčariti! Cijeli se dan čuje: Marija ovamo, Marija onamo, Marija gore, Marija dolje! Zar vam to nikad ne dosadi? Marija odmahne glavom. — Ne, volim svoj, posao i s veseljem ga obavljam. Tog se trenutka oglasi kućno zvonce, a Hilda odjuri da otvori vrata. Marija je sa smiješkom gledala za njom kako silazi niza stepenice. Radovala se da ju je bar jedno biće u toj kući iskreno prihvatilo. Bio je to lijep poklon, pomogao joj je snositi poneku bol, pokoju uvredu, jer njen život na Kronecku nije bio lak. Jednu stvar, meñutim, nije mogla trpjeti: bezobraznu nasrtljivost Harija, koji joj se, usprkos njenom odlučnom odbijanju uvijek iznova usuñivao približiti. Znala je da se namjerava oženiti Elsom Hallern. Hilda joj je povjerila da se svakog dana može očekivati objavljivanje zaruka. Toliko neugodnije i odvratnije bilo joj je njegovo nametanje. Kad je složila sve rublje u ormar, iziñe iz sobe i uputi se u kuhinju. U predvorju ugleda elegantno odjevenog muškarca kako sluzi predaje svoju posjetnicu. Marija stane kao ukopana. Odmah je prepoznala neznanca. I on zastane ugodno iznenañen. Sve ove tjedne nakon svog preseljena u Sudnitz uzalud ju je tražio po cijelom obližnjem kraju, a sad je stajala ovdje pred njim, tu gdje ju je najmanje očekivao. Njegove oči zasjaše i on joj se uljudno pokloni. Marija odvrati pozdrav, proñe brzo-kraj njega i nestane u prizemlju.

* * * Klarisa je s prozora vidjela kako su se kola zaustavila pred kućom. — To je zacijelo novi vlasnik Sudnitza, majko! — Nestrpljivo su očekivale slugu da najavi došljaka. — Imaš pravo, Klarisa! Friedrich, uvedite gospodina Dornaua u salon! Nekoliko minuta nakon toga Hans Dornau je upoznao sve članove obitelji. Hildu su, doduše, htjeli izostaviti, jer je kao uvijek bila odjevena u prilično iznošenu haljinu, ali ona se unatoč zabrani progurala u primaću sobu. Ni po koju cijenu nije htjela propustiti »povijesni« trenutak kad će se Klarisa prvi put sresti s novim susjedom, S velikim je zadovoljstvom zaključila da je njihov gost na sva Klarisina pitanja odgovarao, doduše, pristojno, ali potpuno ravnodušno.

GIGA

14

Već poslije nekoliko trenutaka Hilda je zaključila da je Hans Dornau najzanimljiviji mladić kojeg, je ikad srela. "Vrlo joj se svidio. Njegova neposredna ljubaznost simpatična pojava, preplanulo zanimljivo lice i iskrene, tople oči osvojile su odmah njeno srce. Pošto se pozdravio s Hlldom, Hans ju je sasvim zaboravio, kao da uopće nije bila prisutna. Ova ga loše i nemarno odjevena djevojka neskladnih pokreta nije nimalo zanimala. U svojim je mislima bio bod lijepe neznanke koju je maločas sreo na stepeništu. Hilda je tako nesmetano mogla sve promatrati. Njen je otac Hansa pozdravio na svoj uobičajen jednostavni način. Hari je opet, govoreći kroz nos, pokušavao ostaviti na njega što jači dojam. Klarisi se pak činilo da je napokon svanuo njen veliki trenutak. — Čuli smo, gospodine Dornau, da ste pisac i da sada, ovdje u seoskoj tišini namjeravate raditi na novom velikom djelu. Mi smo tako reći kolege, jer i ja se bavim pisanjem — obrati mu se smiješeći. — Vrlo je laskavo da me nazivate kolegom. Čini mi se, meñutim, da imate krive predodžbe O

mom zvanju. Bavim se zapravo naukom i pišem samo stručna djela, dok se vi očito bavite beletristikom, zar ne? Klarisa potvrdno klimne, zatajivši da je ona zapravo književnik kojem nijedno djelo dosad nije objavljeno. — Ipak vas smatram kolegom i vrlo bih se radovala kad bi nam se češće pružila prilika da izmijenimo misli. U ovdašnjoj samoći imam, na žalost, rijetko takvu mogućnost. Vi ste s vaših putovanja zacijelo donjeli bezbroj uzbudljivih i zanimljivih dojmova. — Da, prilično toga sam doživio. Zato sam se i povukao u Sudnitz kako bih ovdje mogao što nesmetani je raditi. Velegradska me vreva previše sputava, osim toga mi tamo i društvene obaveze ne dopuštaju dovoljno vremena za koncentraciju. — To valjda ne znači da sad želite živjeti poput pustinjaka? — ubaci gospoña Kroneck. — Nisam sklon takvu životu. Moj današnji posjet najbolji je dokaz da želim što brže upoznati sve svoje susjede, kako bih s vremena na vrijeme mogao ugodno pročavrljati u veselom društvu. — Nadam se da ćelo nas što češće posjećivali - upadno ponovo gospoña Kroneck. — Shvaćam to kao poziv, naravno, samo ako ne smetam uljudno odgovori Hans. — Ni govora. Na selu se dvostruko veselimo svakome gostu. — Stanujete li sasvim sami U Sudnitzu?. — radoznalo upita Klarisa. — Zasad stanujem, ali za nekoliko dana stiže gospoña Fuchs koja će mi voditi cijelo kućanstvo. Čim stigne nadam se da ćete mi uzvratiti, posjet. — Zar nemate nikakve rodbine? -ponovo upita Klarisa. — Otac mi je umro prije osam godina, a majka dvije godine nakon njega Brat moje majke jedini mi je roñak. Hilda se samo povremeno uključivala u njihov razgovor, dok je Klarisa neprekidnim pitanjima htjela privući svu pažnju na sebe. Ponašala se poput velike književnice te je Hans morao pretpostaviti da je zaista veliko ime u književnosti. Svojim oštrim pogledom Hilda je, meñutim, zamijetila da je njihov gost samo površno slušao Klarisine riječi, dok mu je pogled stalno lutao prema vratima. Nije mogla ni naslutiti koga tako nestrpljivo očekuje, a Hans se cijelo vrijeme nadao da će se pojaviti lijepa djevojka koju je sreo na stepeništu. Smatrao je da i ona mora biti gost kuće. Svim je srcem že-lio da mu je predstave. Ta mu se želja nije ispunila. Zadržavši se još nekoliko minuta U prijaznu razgovoru, Hans se napokon oprosti. Gospoña Kroneck ga je ljubazno pozvala da uskoro ponovo navrati. Klarisin Vatren pogled dao je naslutiti s koliko je nestrpljenja već sad očekivala taj posjet. Na rastanku im Hans obeća da na to neće dugo čekati. Znao je da će ga srce ponovo brzo dovesti ovamo, kako bi napokon našao priliku da upozna svoju lijepu neznanku. Domaćin ga je otpratio do izlaza. U predvorju Hans zastane, grčevito nastojeći da otegne

GIGA

15

razgovor. Pogledom je tražio unaokolo, ali se Marija nije pojavila. Nije ni slutio da ona, odjevena u veliku bijelu pregaču preko svoje jednostavne haljine, dolje u podrumu obire vrhnje iz posuña s mlijekom.

* * * Kroz podrumski prozor Marija je vidjela kako se Hans odvezao. Srce joj je uzbuñeno kucalo. Tko je on? Rado bi znala njegovo ime; razmišljala je gledajući za kolima. Prozor kod kojeg je stajala odjednom se zamrači, a na njemu se pojavi par vitkih nogu. Marija digne pogled i spazi Hildu kako sjedi na ogradici iznad prozora. — Ah, vi ste, Hildo! — Da, Pepeljugo! Najradije bih cipele uronila u mlijeko. Marija se tiho nasmije. — To nećete učiniti. — Nisam baš sigurna. Samo pomisao da bih vam time zadala još više posla, odvraća me od toga. — Kad bi vas netko čuo kakve besmislice govorite, zaista bi mogao pomisliti da u glavi nemate ništa osim nestašluka, a zapravo me katkad, iznenadite ozbiljnim i razumnim mislima. — Uvijek se pozivate na moj razum i ono malo dobrote što još živi u mom zlu srcu. Pepeljugo, imate neodoljiv način da plemenito djelujete na moje misli i osjećaje. Katkad mi to, meñutim, zna i smetati. Ah, malone sam zaboravila zašto sam zapravo došla. Imali smo gosta. Jeste li ga vidjeli?- Marija se još više sagne nad posudu s mlijekom. — Vidjela sam jednog muškarca kako odlazi kolima. — Hm, jeste li ga pogledali? — uporno je ispitivala Hilda; — Površno — odgovori Marija sasvim kratko. - Trebalo je da to temeljitije učinite, isplatilo bi se. Izvrsna pojava. Zna-, te li tko je to bio? Marijino srce zakuca kao pomahnitalo, a crvenilo joj oblije obraze. — Ne! — jedva se čuo njen odgovor. — Bio je to.Hans Dornau, novi vlasnik Sudnitza. Mnogo mi se sviña. Čini se da je izvanredan čovjek. Pomislite, proputovao je gotovo cijelu Aziju i Afriku. Bavi se naukom i upravo sad radi na velikom djelu. Zbog toga je i kupio Sudnitz da bi mogao raditi u tišini i daleko od gradske buke i društvenih obaveza. Zacijelo je vrlo bogati pametan. Namjerava na svom posjedu zasaditi mali botanički vrt. Da ste ga samo čuli pričati! U našim kamenolomima navodno ima okamenjenih algi i drugih biljaka. Slojevi ljušturnog vapnenca u našim bregovima dokaz su da su naše doline prije nekoliko tisuća godina bile morsko dno. Vrlo je zanimljivo pričao. Ali to vas vjerojatno uopće ne zanima! — Štoviše, mnogo me zanima. — Onda ću vam najbolje ispričati sve redom. Kao prvo, Klarisa se strahovito dosañivala, ali glumila je veliko zanimanje i neprestano ga oblijetala otrcanim uzrečicama da mu se moralo smučiti u glavi. Čeznutljivim je pogledom pogledavao prema vratima kao da očekuje da se iza njih pojavi netko tko će ga osloboditi te mučne situacije. Mene, naravno, nije ni zapažao. Ali ja mu to nimalo ne zamjeram i ne ljutim se na njega. Na njegovom se mjestu ni ja ne bih drugačije ponijela. Jeste li napokon gotovi s tim dosadnim obaranjem vrhnja? — Da, odmah. — A što ćete onda? — Imam mnogo rublja za krpanje. — Br! Dosadna li posla!— uzvikne mršteći se Hilda. — Nijedan posao nije dosadan ako se radi s voljom. Recite mi iskreno da li zaista s veseljem obavljate svih tih tisuću stvari koje vam dnevno

GIGA

16

zadaju? —upita Hilda već napola sluteći Marijin odgovor. — Sasvim iskreno — da — potvrdi Marija. — Hm, a što ću sad ja raditi iz puste dosade? —. Ne osjetite li katkad želju da se pozabavite nečim korisnim? — oprezno je upita Marija. — Ah, cijeli taj život je prazan i dosadan, a najdosadniji je ovako jednoličan posao kakav vi danomice obavljate. — Varate se — prekine je Marija. — Nema ljepše u životu do rada. A jednoličan je samo onda ako se obavlja bez volje i radosti. Hilda odmahne glavom. — Do viñenja, Pepeljugo, postajete dosadni — reče skočivši s prozora i nestane.

* * * Kad je poslije Marjja s hrpom poderanog rublja sjedjela za šivaćim strojem, odjednom se na vratima pojavila Hilda. Promatrala je kako pod Marijinim spretnim rukama hrpa rublja postaje sve manja. - Je li teško šivali na stroju? — upita radoznalo. Smiješeći se, Marija odmahne glavom. Hilda je časak oklijevala, a onda se ponovo obrati Mariji: — Htjela bih jednom pokušati. Hoćete li mi pokazati? — Rado! — veselo odgovori Marija. Uskoro je Hilda sjedila za šivaćim strojem, ozarenog lica od uzbuñenja. Komad starog platna ležao je pred njom. Isprva su šavovi bili krivi, ali pomalo joj je sve bolje polazilo za rukom. Ciknula je od radosti kad je napokon uspjela. Odmah je zatražila novi posao. Bila je tako zaokupljena šivanjem da je sasvim zaboravila na sve drugo. Kad je došlo vrijeme objedu, Hilda se iznenadila kako je vrijeme brzo prošlo. Morala je priznati da se radeći čovjek može dobro zabaviti. Ponosno pogleda na pokrpane plahte. — Ovakvu ćete mi plahtu staviti na moj krevet, Pepeljugo, kako bih mogla spavati na vlastitim lovorikama. Tako je Marija sve više vlastitim primjerom utjecala na Hildu. Marija je čak neopazice navela Hildu, na to da više pažnje posveti svojoj odjeći. Počela je osjećati da su rupe i mrlje na haljini ružne. Katkad bi, meñutim, ponovo. bila neposlušna i prgava. Tad, bi se rugala sama sebi, opirući se tako Marijinu utjecaju. Ipak je na kraju uvijek pobjeñivalo, dobro.

GIGA

17

IV Napokon je stiglo proljeće sa svom svojom ljepotom. Miris jorgovana osjećao se i u kući, a na verandi je procvalo raznobojno cvijeće. Nedjeljom poslije podne Marija bi imala nekoliko sati slobodno. Većinom je znala sjedili u svom sobičku uz otvoreni prozor, gdje bi popravljala svoje haljine i krpala rublje. Budući da je imala nisku plaću, nije mogla kupiti ništa novo, pa je pomno pazila na svoju odjeću. Jedne je nedjelje vrijeme bilo tako lijepo da Marija nije dugo izdržala u sobi. Odložila je šivenje na stolić. U kući je vladala tišina. Gospodin i gospoña Kroneck otišli su s djecom u Freienwalde. Namjeravali su se vratiti tek kasno uvečer. Marija polako krene livadom prema šumi. Lagano je koračala po mekom šumskom tlu duboko udišući mirisav zrak. Njeno najomiljenije mjesto bila je mala šumska čistina. Tamo je romonio izvor, a kamenje obraslo mahovinom kao da je pozivalo na odmor. Sjela je pod visoku bukvu. Duboko udah-nuvši prekrižila je ruke iza glave i svojim velikim očima gledala svježe zazelenjelo lišće kroz koje bi tu i tamo provirila pokoja zraka sunca. Misli su joj polako odletjele natrag u prošlost. Mnogo patnji i boli ležalo je iza nje. Sudbina joj je uskratila sreću i prisiljavala je da bude zahvalna hladnoj gospoñi Kroneck što ju je uop-će zaposlila. Morala je ovdje izdržati, iako ju je Harijeva odvratna nametljivost uvijek nanovo ponižavala. . Tad njenim licem preleti veseli osmijeh. Sjetila se Hilde. Draga, mala Hilda. Znala je da joj je ta djevojka iskreno sklona. Tako je imala bar jednog čovjeka koji ju je cijenio i volio. Ali smiješka ponovo nesta, a beznadna sjeta ponovo je obuze. Ako Hilda jednog dana dozna, da je Marijin otac bio optužen i osuñen zbog ubojstva, neće više htjeti ni čuti za nju. Imat će pravo da joj spočitne što prema njoj nije bila iskrena. Marija za jeca. Posvuda unaokolo vladala je tišina. Marija je mislila da je posve sama u šumi i nije ni slutila da je netko već duže vremena potajno promatra. Hans je takoñer želio prošetati šumom i tako je nečujno došao do čistine. Kad je spazio Mariju kako sasvim sama nepomično sjedi, zaustavi svoj korak i stane. Oči su mu bile uprte u njeno lijepo lice. Marija spusti prekrižene ruke i lagano se uspravi. Pogleda na sat. Preostalo joj je još četvrt sata, a onda je morala kući. Tog se trena Hans pomakne i stupi korak naprijed. Ona prestrašeno pogleda prema njemu. Nekoliko je minuto sjedila kao oduzeta bez snage da odvoji pogled s njegove pojave. Crvenilo joj navre na lice. — Oprostite, ali danas doista više ne mogu proći kraj vas a da vas napokon ne oslovim — obrati joj se Hans. — Oprostite mi ako sam vas preplašio, nisam to nimalo želio. Kad sam vas ugledao ovako samu, napokon sam se odlučio da vam pristupim, ionako već dugo s time odugovlačim. Za vrijeme mog posjeta na Kronecku nisam, na žalost, imao čast da vam me predstave. Zacijelo, tamo boravite kao gost obitelji? Marija se brzo sabere, Život ju je naučio da se snalazi u svakoj zgodi. — Varate se, gospodine Dornau, nisam gost obitelji Kroneck — odvrati što je mogla smirenije. Hans priñe korak bliže i stane pun poštovanja pred Mariju. — Pa vime poznajete! Odakle znate moje ime? — Čula sam za vas od gospoñice Hilde. — Zapravo smo već stari znanci, iako ne znam kako se zovete — ponovo započne Hans razgovor. — Vidjeli smo se u Berlinu dan prije našeg prvog susreta ovdje u ovoj šumi. Na žalost, tada ste se odvezli autobusom prije nego što sam se snašao. Ali ako se ne varam, naše je poznanstvo još mnogo starije. Jeste li to zaboravili? Marijine usnice zadršću.

GIGA

18

— Ne, ne sjećam se. Zacijelo je to bilo vrlo davno. — Malo više od tri godine — prekine je Hans. — Odmah sam vas prepoznao. Nisam vas zaboravio za vrijeme svog izbivanja iz Njemačke. Prije mog odlaska htio sam vam se predstaviti, ali vam se nisam usuñivao približiti. Više sam se puta bio na to odlučivao, ali uvijek uzalud. Vidjevši vas uvijek tako otmjenu i hladnu, ponestalo bi mi hrabrosti. Meñutim, sad kad me je predstavila gospoñica, Kroneck, znate bar tko sam- Sad bih i ja volio vas upoznati. — Kad baš želite — započne Marija ozbiljnim glasom — reći ću vam tko sam. Varate se ako pretpostavljate da sam gost obitelji Kroneck. Ja sam njihova kućna pomoćnica. Kad ste me susretali u onim otmjenim zgradama u Berlinu, odlazila sam sa satova svojih učenica koje su tamo stanovale. Na Hansovom licu pojavi se zbunjenost. Znao je što znači biti kućna pomoćnica. U nekim ih je bućama susretao, ali nijedna od njih nije na nj ostavila tako otmjen dojam. Marijina pojava, njen način izražavanja, držanje, njeni, pokreti —- sve je upućivalo na to da pripada drugoj sredini. Koja li je sudbina tu djevojku dovela na njen sadašnji položaj? Još trenutak je razmišljao, a onda je ponovo upita: — Ne smatrajte me drskim, ali bih želio znati kako ste došli do ovog namještenja, — Od nečeg se mora živjeti — jedva čujno odgovori Marija. — Nisam imala drugog izbora. Ovako bar na pošten način zarañujem svoj kruh. To za mene mnogo znači. — Izbjegavajući Hansov topli pogled pun sažaljenja, digne se polako s kamena na kojem je sjedite. — Zacijelo vam nije lako — obrati joj se ponovo Hans suzdržanim glasom. Preko Marijinog lica preleti lagan drhtaj. Ona čvrsto zagrize usnice i onda mu promuklim glasom prilično odbojno odvrati: — Ne želim više o tome razgovarati. Sad znate tko sam i najbolje zaboravite da ste me uopće ovdje sreli- i upoznali. Vi često navraćate na Kronecki, a ja se nalazim potpuno izvan vaše društvene sredine. Ako se slučajno i sretnemo negdje na stepeništu, molim vas, proñite kraj mene kao da me ne poznajete. U protivnom bih mogla imati velikih neprilika koje bi mi otežale ionako težak boravak na Kronecku. Nadam se da me shvaćate i da mi nećete stvarati neugodnosti. Sad moram ići! Krenuo, je prema njoj kao da je želi zadržati. Marija mu još jednom okrene svoje blijedo lice, pozdravi ga i brzo se udalji. Hans je još dugo gledao za njom - Jadne li djevojke! — reče tiho. Tad se odjednom, sjeti da još nije doznao kako se zapravo zove. Zamišljeno krene polako kući. Ako ništa drugo, bar je znao gdje je može naći: Ta je spoznaja djelovala na njega umirujuće...

GIGA

19

V Kad se Hans sa šetnje vratio, kući, našao je brzojav slijedećeg sadržaja:

»Osjećam se vrlo slabo. Doñi, molim te, odmah. Moram s tobom razgovarati o nečem važnom. Ujak Justus.«

Brzojav je stigao iz Berlina, a poslao ga je brat njegove pokojne majke, ujak Justus. Hans pogleda na sat i zatim se brzo uputi do svog automobila. Ako odmah krene na željezničku stanicu, razmišljao je, stići će još, na večernji vlak. Ujaku je zacijelo vrlo loše, jer inače ne bi slao tako hitnu poruku. Nakon nekoliko minuta automobil je već jurio prema željezničkoj stanici. Tog se trenutka Hans sjeti da je sutradan pozvan na objed kod Kroneckovih. Zato naredi šoferu da se odmah sa željezničke stanice odvezena Kroneck te da. ih obavijesti kako je zbog bolesti svog ujaka morao , nagle otputovati.

* * * Taksi se zaustavio u širokoj, otmjenoj ulici. Raskošne palače nizale su se jedna do druge. Toliko čudnovati je djelovala je meñu tim zgradama mala vila usred prekrasnog ureñenog velikog vrta. Vrt je bio okružen visokim kamenim zidom koji je zauzimao dio pločnika. Bila je to vila Justusa Hartau, Hansovog ujaka. Dok se posvuda unaokolo gradilo kako bi se iskoristile visoke cijene zemljišta i izvukle vrtoglave stanarine iz tih zgrada, stari gospodin nije dirao svoju vilu sakrivenu u tišini iza visokog zida. Nudili su mu goleme cijene za njegovo zemljište, ali uzalud. Mirno je odgovarao da želi nesmetano proživjeti u svojoj vili do kraja ovog još ionako kratkog života. Prije nekoliko dana grad mu je odredio posljednji rok do kojeg bi morao premjestiti zid koji okružuje vrt kako bi bio u istoj ravnici s pročeljima susjednih kuća. Hansov je ujak bio neženja i pomalo čudak. S njim u vili živjela je samo još jedna starija žena koja mu je vodila kućanstvo i stari sluga iz Justusove mladosti. Rok koji mu je odredio grad toliko je uzbudio ujaka da se istog dana razbolio. Stoga je i pozvao svog nećaka Hansa da se s njim posavjetuje. Hans ga je našao u najvećem uzbuñenju. Starac mu je objasnio da neće preživjeti ako mu stranci prodru na njegovo zemljište i preklinjao ga da mu pomogne. Hans ga pokuša smiriti savjetujući mu da jednostavno napusti vilu. — Doñi sa mnom u Sudnitz, ujače Justuse, tamo možeš živjeti mirno i povučeno kako to i želiš! Taj je prijedlog, meñutim, još više uzbudio starca. Zar da on napusti svoju kuću, da iziñe na ulicu, ili još gore da otputuje u nepoznat kraj meñu nepoznate ljude, on koji već više od šesnaest godina nije napustio svoje zemljište! Zar se Hans ne sjeća da on ne podnosi nepoznata lica? Neka ga puste na miru! Već šesnaest godina stanuje u ovoj vili koju je naslijedio od oca i želi poput njega jednog dana ovdje umrijeti. Otac ujaka Justusa bio je vlasnik željezare kojom je stekao velika bogatstvo. Tu je željezaru Justus kasnije pretvorio u dioničko društvo i povukao se s poslova. U svojoj je mladosti živio prilično raskošno. Poznavali su ga po njegovim mnogobrojnim ljubavnim pustolovinama. Život je uživao u punoj mjeri. Često je putovao ne brinući se pri tom o poslovima oko željezare. Kratko nakon smrti svog oca zadržao se duže vrijeme u tvornici da za svoju sestru, majku Hansa Dornaua, i sebe sredi sve formalnosti oko nasljedstva. Nakon toga je, na veliko izne-nañenje svoje sestre, šurjaka i prijatelja., započeo svoj pustinjački život. Njegova je sestra mislila da je promjeni njenog brata razlog neka nesretna ljubav. Prve tragove ove promjene naslutila je još za vrijeme pogrebu njihovog oca. Onda joj je povjerio da je jedna žena presudno ušla u njegov život. Kasnije je ponovo sve porekao zahtijevajući od

GIGA

20

sestre da ga poštedi svojim pitanjima. Postao je čudak koji je zazirao od ljudi. Sad je Justus molio svog nećaka da poduzme sve što je u njegovoj moći kako bi ga pustili na miru. Bio je čak spreman platiti gradu veliki iznos ako bi do njegove smrti zemljište pustili u sadašnjem obliku. Da ga umiri, Hans je pristao na sve ujakove molbe. Ali njegov trud i zalaganje bili su uzaludni! Starac je bio izvan sebe. Tad ga Hans još jednom pokuša smiriti: . - Imam jedan prijedlog, ujače. Budući da si bolestan i da ne možeš više izlaziti iz kuće, ostat ću kod tebe sve dok ne sazidaju novi zid koji će biti u istoj ravnici s ostalim zgradama ove ulice. Tek kad novi zid bude završen, srušit ćemo stari. Tako nećeš vidjeti nijednog stranca. Preuzet ću svu brigu oko gradnje na sebe i otputovati tek kad sve bude gotovo. Imat ćeš samo nekoliko metara manje za svoje šetnje, ali na to ćeš se brzo priviknuti. Hans je odmah dao dozvolu za početak radova. Želio se što prije vratiti u Sudnitz, jer ga je nešto poput magneta vuklo na posjed Kroneck. Kako novac nije bio u pitanju, radovi su brzo napredovali i za deset dana bilo je sve dovršeno. Kad je i zadnji radnik napustio zemljište, Justus Hartau je ustao iz postelje i prošetao pola sata vrtom oslanjajući se na svog nećaka. Cijelo je vrijeme jadikovao da su mu ukrali gotovo polovicu zemljišta. Uzbuñenje oko gradnje toliko je oslabilo starca da je unatoč čvrstoj konstituciji računao svojom bliskom smrću. Zbog toga je Hansu najavio važan razgovor. — Čim otputuješ, načinit ću oporuku. Ti znaš da si moj jedini nasljednik, ali ipak postoji još jedna osoba kojoj oporukom želim ostaviti dio svog imetka kako bih joj osigurao budućnost. Želim ti to već sada kazati da ne bi poslije bio iznenañen ili smatrao da je posrijedi neka zabuna. Namjeravam joj ostaviti pola milijuna marake. Nadam se da ćeš to preboljeti. Hans Dornau klimne glavom smiješeći se. — Ne razbijaj zbog toga glavu, ujače. Ionako imam dosta novaca. — A sad pažljivo slušaj — ponovo započne gospodin Hartau. — U mojoj blagajni naći ćeš poslije moje smrti srebrnu kutijicu. Doñi da ti je pokažem! — Justus Hartau otvori blagajnu; izvadi plosnatu srebrnu kutijicu i preda Hansu ključić. — Dobro ga čuvaj! — upozori Hansa. — Sa sadržajem kutijice postupit ćeš poslije moje smrti po mojim odredbama. Unutra su bilješke koje će ti objasniti zašto sam izmijenio svoj način života i zašto sam zapravo postao čudak. Isto tako ćeš shvatiti razlog zbog kojeg nepoznatoj osobi ostavljam u nasljedstvo prilično veliku svotu novaca. Za sad još ne bih govorio o tome da u vezi s time nemam na tebe jednu veliku molbu. Gospodin Hartau je ponovo zaključao kutijicu u blagajnu. Nekoliko je trenutaka zurio preda se kao da mu se pred očima odigrava stravičan prizor. Lice mu je bilo blijedo i upalo, a u, očima mu se raspoznavao užas. Hans ga preplašeno pogleda. — Ujače, što ti je? Je li ti pozlilo? Da pozovem liječnika? Starac se trgne. — Kako? Što si me pitao? Jesam li nešto rekao? Ne osvrći se na moje riječi, malo sam zbunjen. Ta me gradnja sasvim dotukla. — Nisi ništa rekao, ujače, ali si izgledao vrlo čudno. Nisi bio nimalo nalik na sebe. — O čemu smo maločas razgovarali? — prekine ga ujak. — O jednoj osobi kojoj oporukom želiš ostaviti dio svog imetka. Stari gospodin pogladi svoju sijedu kosu i stresavši se kao od neke jeze nastavi: — Da, točno, o Mariji Jung. Tako se, naime, zove mlada djevojka kojoj namjeravam ostaviti novac. Htio sam o njoj razgovarati s tobom. Živjela je sa svojom majkom do prije godinu dana u predgrañu Berlina. Majka je umrla, a otac... — Ujak je ponovo zurio pred sebe. Opažalo se na njemu da se svom snagom sili dovršiti započeti razgovor.

GIGA

21

— Da? — upitno reče Hans. — Ostala je bez oba roditelja, živi sasvim sama. Nakon majčine smrti prodala je ono malo pokućstva što je imala i preselila se u mali, skromni pansion. Moraš, naime, znati da sam unajmio privatnog detektiva kako bi me povremeno izvještavao o boravištu te mlade djevojke. Prije nekoliko mjeseci nestala je netragom iz tog pansiona. Dao sam nalog mom detektivu da je što prije pronañe. Vrlo je iskusan i spretan te vjerujem da ću uskoro doznati njeno novo boravište. Čim me o tome obavijesti, javit ću ti gdje je i upoznati te s najnovijim tokom doga-ñaja. Nakon moje smrti pročitat ćeš bilješke iz srebrne kutijice i postupiti po uputama koje ćeš tamo naći. Obećaješ li mi to? — Svakako, ujače! — Dobro. Zahvaljujem ti i pouzdajem se u tebe, Hans. — Bez brige, ujače, Učinit ću sve kako želiš — obeća mu još jednom Hans. Na starčevom se licu zapažalo lagano smirenje. Očito ga je nećakovo obećanje oslobodilo svih sumnji da bi mu želja mogla ostati neispunjena. — Ne želim te više duže zadržavati, vidim da si nestrpljiv. Zacijelo se jedva čekaš vratiti u svoj šumski dvorac. Pošto se oprostio od ujaka, Hans odmah krene na put u Sudnitz. Bio je sretan što se vraća kući. Neka nemirna čežnja tjerala ga je natrag. Bila je to čežnja za smeñim očima, za ljupkom djevojkom kojoj nije znao ni ime. Putem je razmišljao kakve bi to bilješke mogla sadržavati ujakova srebrna kutijica. Kakve će mu tajne otkriti nakon Justusove smrti? Što znači ujaku ta djevojka Marija Jung? Da nije ona možda njegova kćerka? Ili je možda bio nesretno zaljubljen u njenu majku? Da, možda je djevojci htio osigurati budućnost, jer je volio njenu majku. Marija Jung — to ime nepoznate djevojte duboko mu se usjeklo u pamet. Znao je da ga više nikad neće zaboraviti.

* * * Hansa je na željezničkoj stanici dočekao šofer. Odmah su krenuli u Sudnitz. Kad su stigli, Hans zamoli šofera da malo pričeka; htio se što brže presvući i odmah odvesti na Kroneck. Znao je da se tamo može pojaviti u bilo koje vrijeme. Ionako se morao ispričati zbog svog iznenadnog odlaska. Četvrt sata nakon toga bio je već na putu za Kroneck. Cijela je obitelj sjedila na verandi. Jedino Hilda nije bila prisutna. Dala je osedlati svoga konja Falañu i nestala u šumi. Gosta su dočekali s veseljem i ljubazno ga ponudili da sjedne. Kad im je objasnio, kako je odmah nakon povratka požurio na Kroneck da im se ispriča zbog svog nedolaska na objed, Klarisa i njena majka pobjednički su se pogledale. Za vrijeme Hansova izbivanja Klarisa je bila prilično neraspoložena, ali sad je sjala od sreće trudeći se da pokaže Hansu koliko ju je obradovao njegov dolazak. Za vrijeme njegovog boravka u Berlinu dovršila je ponovo jednu novelu. Nije se moglo zatajiti da je glavni junak tog djela uvelike nalikovao na Hansa. Značajnim je smiješkom navi-jestila svoje najnovije djelo. — Mnogo držim do vašeg mišljenja, gospodine Dornau. Voljela bih čuti vaš sud kad —-pročitate moju novelu — srdačno mu se obrati Klarisa. Hans oprezno odvrati: — Ne znam bih li se usudio donijeti ikakav sud o djelima s područja lijepe književnosti. I sami znate da za to nisam mjerodavan, jer pišem isključivo naučna djela. — Ah, znam da ćete ispravno ocijeniti vrijednost moje novele. Uvjerena sam da će vas zanimati njen glavni junak. Možda će vam se neke njegove osobine činiti vrlo poznate. I samo mjesto radnje neće vam biti strano — pokušavala ga je nagovoriti Klarisa.

GIGA

22

Hans ja uvidio da mu ne preostaje drugo nego da se pokori sudbini i pročita novelu. Uzeo je Klarisin rukopis, koji na svu sreću nije bio baš opširan, i spremio ga u džep. Pri tom je čeznut-ljivo očekivao neće li se odnekud pojaviti njegova neznanka, ali uzalud. Nije joj bilo ni traga. Napokon je morao krenuti a da je nije ponovo susreo. Kad se opraštao, gospoña Kroneck ga pozove da doñe sutradan na objed. To Hans prihvati s veseljem. Nadao se da će možda sutra biti bolje sreće i ugledati željenu, još nepoznatu djevojku. Možda će čak ručati za istim stolom. Ulazeći u automobil, još se jednom osvrne. Djevojke, nije bilo nigdje. Nije ni slutio da ga ona prati pogledom kako odlazi s prozora svoje sobice. Za vrijeme vožnje Hans naredi šoferu da zaustavi automobil. Izišao je iz kola sa željom da malo prošeta šumom. Nešto ga je vuklo prema čistini gdje je nedavno sreo Mariju. Nadao se da će je tamo ponovo naći. Ali mjesto, je bilo prazno, nigdje živog bića. Hans na trenutak zastane i zatvori oči. Nasloni se na bukvu ispod koje su prije nekoliko dana zajedno sjedili. Nekoliko je minuta tako nepomično stajao kad odjednom spazi izmeñu drveća kako se približava djevojka na konju. Prepoznao je Hildu Kroneck i htio se brzo neopazeno povući, ali bilo je prakasno. Hilda ga je opazila tako da nije mogao više otići bez pozdrava. Hans krene prema njoj. Pružila mu je ruku. — Jeste li to doista vi ili vaš duh, gospodine Dornau? — upita Hilda iznenañeno. Nije izgledala baš primamljivo, ali za tako mladu djevojku dobno je jahala. Njeno jahaće odijelo bilo je uništeno od vjetra i izlizano od starosti. Djelovala je ružno i neuredno. Hans se čudio što Hilda polaže tako malo važnosti na odijevanje. Kapu je navukla duboko na čelo tako da joj je sva kosa bila pokrivena. Izgledali je kao dječak. — Vratio sam se danas poslije podne — odvrati ljubazno Hans. — Svi će se kod kuće začuditi kad im ispričam da sam vas ovdje srela — reže Hilda veselo. — Nećete nikog iznenaditi, jer se upravo vraćam s Kronecka. Hilda skine kapu s glave, odjednom joj je postalo vrlo toplo. Učinila je to nagim pokretom, nimalo se ne osvrćući na frjzuru. Kovrčava kosa bila joj je sva raščupana, ali je ovako djelovala mnogo ljupkije i ženstvenije. Hilda je bili čista suprotnost svojoj sestri, koja se trudila svim silama da djeluje što upadljivije. Djevojka začuñeno upita Hansa: — Već ste bili na Kronecku, iako ste. tek danas stigli? — Doputovao sam u tri sata, a oko četiri sam već bio kod vas u posjetu. Kao dokaz, evo ovdje je najnovija novela vaše sestre koja želi da je pročitam,. — Izvuče, rukopis iz svog džepa i pročita naslov: — »Pod jarkim suncem«, — Ah! — samilosno uzvikne Hilda. — Čemu taj povik? — upita je radoznalo Hans. — Žalim vas, gospodine Dornau! Cime ste to samo zavrijedili? Han? zagrize usnice. — Ne smatrate li za posebnu čast što mi je vaša sestra dala da pročitam njeno posljednje djelo, a pri tom još zatražila i moj sud o njemu? Hilda se naceri. — Ne, već kaznom. Nema ništa strašnijeg od njenog pjesništva. Ja to mogu ocijeniti, jer poznajem sva njena djela do u tančine. Najme, ja sam ta nesretna žrtva koju uvijek prvu privezuje na mučila da bi joj zatim pročitala cijelo svoje umijeće. Hans se glasno nasmije. — Vrlo ste oštar kritičar. — Kako vas samo žalim što lp morale čitati! Najbolje će biti da vam ukratko ispričam sadržaj novele. Tako ću vam uštedjeti taj mukotrpni posao. Znat ćete dovoljno da o njemu možete razgovarati s Klavisom, a da ne čitate tu glupost. Zacijelo imale važnijeg i zanimljivijeg posla. Hans se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh. .

GIGA

23

— Zaista ste ljubazni! — oh, pustite te uzrečice gospodin Dornau. Mežete mi slobodno reći što osjećate. Vjerojatno me smatrate jezičavim, zlobnim derištem. Sa mnom možete razgovarati iskreno. Znam dobro što sad mislite. Ali pokušajte se staviti u moj položaj. Godinama podnosim da me smatraju samo neznatnom sestrom nadarene spisateljice. Klarisa je to, naime, sebi utuvila u glavu. Ali nije važno! Dakle, bili ste već na Kronecku. Da mi je samo znati kakav vas to magnet tamo privlači! Njegovo lice poprimi neprobojan izraz. — Mora li to biti poseban magnet? — Naravno — nasmiješi se Hilda- — Zacijelo niste navratili da vam Klarisa dosañuje svojim pjesničkim neznanjem. Moj vas brat još manje može privući svojim prilično uskim vidokru-gom. Otac je opet do ušiju zaokupljen poslom i ima malo vremena za vas. Ostaje još samo majka, ali nju odmah isključujem. — A vi? Zar ste sebe sasvim zaboravili? — zadirkivao je Hans. — Još nisam najnezanimljivija osoba na Kronecku- — To sam, na žalost, tek danas uvidio— reče Hans ozbiljno. Hilda zamahne bičem kroz zrak. — Vidite! Svojim ponašanjem ljudima pružam priliku da se na me naljute. I to je nešto- Ipak ima ljudi koji me cijene. Da, dobro ste čuli. Tako ni i je i Pepeljuga danas rekla: »Hildo, vi ste zaista zlatan čovjek!« A ako je to Pepeljugino mišljenje, onda ono vrijedi jednako kao i odlikovanje. — Pepeljuga? — upita Hans začuñeno. — Naravno, vi ne možete znati o kome je riječ. Nitko osim nje i mene ne zna da je tako zovem. Ni ja dosad nisam mogla otkriti kakva ju je sudbina dovela na Kroneck. Znam jedino da je Pepeljuga najvrednije i najbolje biće na našem posjedu. Vjerujte mi. Nisam dosad nigdje srela tako plemenitu osobu. Hansovo srce zakuca kao ludo. Hildine riječi dočarale su mu pred oči sliku lijepe neznanke. Kako bi o njoj što više doznao, namjerno se prikazao sumnjičavim. — Ne govorite gluposti! Kakva Pepeljuga? Zar zaista vjerujete u bića iz bajki. Hilda se igrala bičem. Sasvim joj je izmakao napeti izraz njegovog lica. Pokatkad — odgovori. — Svako ne može prepoznati takvo biće. Potrebne su za to dobre oči. Moja Pepeljuga je svakako došla iz bajke. Iako je vrlo siromašna i kod nas živi teškim životom kućne pomoćnice, u njoj vidim dobru vilu. Možete li uopće predočiti Kako je težak život kućne pomoćnice? — Ne, zaista ne mogu — reče Hans. Hilda je zamišljeno gledala pred sebe. — Ni ja to nisam znala dok nije došla Pepeljuga. Prava je sramota kakve sve poslove mora obavljati ta jadna djevojka. U tome joj, na Kronecku ni izdaleka nije nitko ravan. Ali zašto vam to sve pričam? Ne znam ni sama. To vas zacijelo nimalo ne zanima. Jednostavno sam sretna ako me netko uopće želi saslušati. Ako jednog dana od mene postane podnošljiva osoba, morat ću to zahvaliti samo svojoj Pepeljuzi. Volim je više od svih ljudi. Ona mi je jedina prijateljica koju imam i kojoj se mogu povjeriti. Ponosna sam što to mogu reći. Možete sad o meni misliti što god želite. Hans joj ozbiljno pogleda u oči. — Mislim da ste izvanredna- djevojka, gospoñice Hildo! Hildi navre crvenilo na lice. —Nemojte mi laskati! Dosad još nikome nisam rekla koliko mi Pepeljugu znači. Za mene nije obična bezimena djevojka kao za cijeli Kroneck, već najbolji prijatelj. — Nadajmo se da će i ona jednog dana upoznati bolji život — reče Hans. Hilda je gladila grivu svoga konja.

GIGA

24

— To bi zaista i zavrijedila. Ali tko zna hoće li naći kraljevića da je oslobodi ovog zla. Rijetko se danas naiñe na poštene muškarce. Danas prije ženidbe svatko prvo pita za novac — Možda ipak ima iznimaka,, gospoñice Hildo — ohrabri je Hans. — Zovite me slobodno Hilda. To mi se više sviña, zvuči mnogo iskrenije. A sad bih vas nešto zamolila obećajte mi da nećete nikome izdati ovo što sam vam upravopovjerila. Ne znan ne bi li mi majka zabranila svako druženje s Pepeljugom kad bi doznala koliko sam je zavoljela kao prijateljicu. I sami znate da se protivi svakom obiteljskom postupku prema Mariji. Sasvim ju je izbacila iz našeg društvenog kruga. Vjerojatno zbog Klarise, jer je pepeljuga mnogo ljepša od moje starije sestre, Dakile, nećete me izdati? Pružio joj je ruku. — Obećajem da će ovaj razgovor ostati samo naša tajna. Nitko od mene neće doznati ni riječi — umiri je Hans. Hilda srdačno stisne njegovu ruku. — Vi ste izvanredan čovjek, gospodine Dornau. Sad žurim, kući. Već je kasno. Zacijelo me već očekuju na večeri. Ionako sam se predugo zadržala. Vi znate majku kako se ljuti ako net-ko zakasni. To se, naravno, ne tiče vas. Vi ste uvijek dobro došli na Kronecku. — Šteta, što već morate ići. Želio bih s vama i dulje porazgovarati. — Zaista? Mislite li to iskreno? — veselo upita Hilda. — Zašto da lažem? — I ja bih voljela da još toj i trenutak mogu ostati, ali žurim., Do viñenja! Kad ćete nas ponovo posjetiti? — Već sutra sam pozvan na objed: — Sjajno! Dakle do viñenja! -— Još jednom mu čvrsto stisne ruku, nasmiješi se i kao vjetar odjuri na konju. Dok je gledao za njom, licem mu preleti smiješak. To mlado biće nije ni slutilo koliko.mu je srce ispunilo radošću pričajući o njegovoj neznanki.

GIGA

25

VI Marija je doznala od Hilde da je Hans otputovao u Berlin, pa kad ga je sad spazila s prozora svoje sobe, srce joj je ponovo uzbuñeno zakucalo. Na žalost, nije imala vremena da se pre-pusti svojim mislima, čekalo ju, je mnogo posla koji je još prije mraka morala obaviti. Prvo je otišla u blagovaonicu po kutiju za kekse da je u smočnici ponovo napuni. U trenutku kad je stupila u blagovaonicu, na suprotna vrata proviri Hari i uñe u sobu. Vrebao je cijelo vrijeme da Marija naiñe, jer je čuo majku kako joj je naredila da napuni kutiju svježim keksima. Zrak je bio čist i Hari je napokon namjeravao iskoristiti priliku; Marijina odbojnost još je više uzbudila njegovu pohotu. Još nikad u životu nije bio tako zaljubljen kao sad u Mariju. Šuljao se zbog toga uvijek za njom, čekajući priliku da napokon ostvari svoje želje. Morao je, meñutim, biti oprezan kako Elza Hallern ne bi ništa doznala. Posrijedi je ipak bila velika svota novca, a tu nikako nije smio propustiti. Sama pomisao na milijun maraka znala ga je toliko, uzbuditi da se jedva suzdržavao. Već sad je zamišljao raskošan, bezbrižan život što ga očekuje. Ali u ovom trenutku bio je posve sam s Marijom, i to je morao iskoristiti. Kad je istodobno s Marijom stupio u blagovaonicu reče: — Napokon mi se nasmijala sreća da budemo nasamu, Marijo. Zašto me se tako ustrajno klonite? Zar sam vam toliko odvratan? Ili me se možda plašite? — Ne klonim vas se, a ne znam ni čega bih se morala bojati — odvrati Marija što je mirnije mogla. — Kako samo ovako lijepa i mlada djevojka može biti toliko odbojna i hladna? Zar još ne znate kako moje srce gine za vama? — prošapta Hari uzbuñenim glasom. — Ozbiljno vas molim da ovako ne govorite sa mnom. Već sam vas nekoliko puta zamolila da mi svojim ponašanjem ne otežavate život na Kronecku. Marija uzme kutiju s keksima i htjede kraj Harija krenuti k vratima. On joj zakrči put. . — Marijo, vašom ćete me hladnoćom dovesti do ludila! Dovoljno ste se igrali sa mnom, Ne izazivajte me više! Mom strpljenju je kraj. Uskoro neću moći odgovarati za svoje postupke — vikao je Hari. Marija problijedi i osine ga pogledom punim prezira. — Svaka vaša riječ puna je najtežih uvreda. To ne dolikuje muškarcu dobrog ponašanja — prekori ga Marija. — Ali, draga djevojko— prekine je Hari — čemu te velike riječi? Ne moraš više potpaljivati vatru, ona gori već dovoljno jakim plamenom. Tvoj sam rob i ispunit ću ti sve što zaželiš! Razumiješ li me? Marija odstupi u siranu. — Pustite me da proñem! — Prolaz ću naplatiti, slatka djevojko! Tražim samo jedan mali poljubac i ništa više. Za danas ću se i time zadovoljiti. — Kad je uvidio da je na ovakav način neće pridobiti, pokušao je biti uljudniji. — Budite mulo ljubazniji. Pokušajte! Vidjet ćele koliko vam nježnosti mogu pružiti, Upoznat ćete posve drugog Harija. Stajala je kraj njega poput zvijeri ulovljene u zamku. Na sreću, onda se dosjeti da može pobjeći kroz dnevnu sobu. Brzim skokom približi se vratima. Hari to nije očekivao. Iznenañen, stajao je nekoliko sekunda nepomično na istome mjestu. Onda požuri zu Marijom da je uhvati. Bila je brža od njega. Bijesna lica, koje je gorjelo od prezira, Marija istrči kroz dnevnu sobu u predvorje. Istog se trenu otvore vrata, a na pragu se pojavi Hilda. Upravo se vratila kući. Svojim pametnim, očima odmah je uočila što se tu dogaña. Ne prozborivši ni riječi, propusti Mariju kraj sebe, zatvori vrata i uputi svom bratu pogled pun negodovanja. — Makni mi se s puta, hoću izići! -vikne Hari bijesno. Hilda slegne ramenima. — Ne,bi ti škodilo da budeš malu pristojniji — odgovori mu podrugljivo.

GIGA

26

Hari ljutito udari nogom o pod. — Ne zadržavaj, me, glupo derište! Nemam vremena da se s tobom natežem. Hilda ga sa smiješkom pogleda. Odlučila je da ga zadrži sve dok Marija bude na sigurnom. — Zar ti pristojnost oduzima toliko vremena? — Makni mi se! — ponovo bijesno poviče Hari. Hilda stupi u stranu. — Izvoli, put je slobodan. Ali budući da si tako bezobrazan, neću ti kazati što ti poručuje Elza Hallern. Hari zastane. — Gdje si je srela? — upita radoznalo. — Na putu u grad. Bila je u kupovini sa svojom tetkom. — A što ti je rekla? — Vidi, vidi. sad odjednom imaš vremena. Više ti se ne žuri? — rugala se njegova sestra. — Nemoj biti drska, Hildo! — Dobro, dobro, ali prvo se ispričaj zbog svog nedostojnog ponašanja. Hari zagrize usnicu i napokon jedva promrmlja: — Neka ti bude. Oprosti mi što sam maločas bio preoštar prema tebi. Ali kad se čovjeku žuri... — Da, kad se čovjeku žuri! — prekine ga Hilda. — Elza ti poručuje da te očekuje sutra u četiri sata poslije podne. — Hvala. Je li još nešto poručila? Hilda klimne. — Mnogo toga. Ali to ne moraš znati, jer ćeš inače biti još uobraženiji nego što ve« jesi. Uvijek se govori da su djevojke tašte, ali kad se vidi tebe, mora se posumnjati u tu uzrečicu. Jednostavno ne shvaćam kako se jedna pristojna djevojka može uopće u tebe zaljubiti. Čini mi se da jadna Elza čvrsto vjeruje kako joj uzvraćaš sve njene osjećaje istom mjerom. Hari se nasmije. — Zašto da ne vjeruje? U ovaku bogatu nasljednicu svatko bi se odmah zaljubio. Hilda pogleda Harija svojim velikim očima. Onda se okrene na peti i ostavi sa samog.

GIGA

27

VII Idućeg je. dana Hans Dornau došao na ručak. Klarisa se dotjerala koliko je god bolje mogla i u svojoj bijeloj haljini izgledala je sasvim dopadljivo. I Hilda se uredila. Marija joj je pomogla pri izboru haljine, a savjetovala joj je i kako da se počešlja. Hans Dornau je začuñeno pogledao svoju mladu prijateljicu. Sasvim se promijenila. Dosad ju je smatrao ružnom, sada je, meñutim, uvidio da je zapravo privlačna, osebujna djevojka. Potajno su izmijenili letimičan pogled, dok je Hans vraćao Klarisi rukopis njene novele. — Zar ste već sve pročitali, gospodine Dornau? — upita Klarisa zaljubljenim pogledom. — Velikim sam zanimanjem pročitao kako ste moju nevažnu ličnost pretvorili u savršen lik iz romana. — Znači, prepoznali ste se? —- uzvikne Klarisa. U nedoumici što da odgovori Hans pogleda Hildu u čijim se očima raspoznavao podrugljiv osmijeh. — Na nekim sam mjestima sasvim jasno zamijetio da ste me odabrali za uzor. Niste se pri tom pridržavali stvarnosti. Ja sam samo običan čovjek. Sve osobine koje ste mi u noveli pripi-sati kod mene zapravo ne biste mogli naći. Morali biste ih potražiti kod nekog drugog muškarca. — Odviše ste skromni, gospodine Dornau. Moje pjesničke oči vide u čovjekovu dušu više'.i dublje od ostalih ljudi. Hans ponovo očajnički pogleda Hildu. Vragoljastim mu je osmijehom odmah pritekla u pomoć. — I ja sam vas odmah, prepoznala, gospodine Dornau. Klarisa mi je pričitala svoju novelu čim ju je dovršila. Smatram da je točno pogodila sve vaše osobine. Jedino vam nikako ne odgovara ona plavosiva kravata. Mislim da je ovo Klarisino najuspješnije djelo. I sam naslov je pomno odabran: »Pod jarkim suncem«. Postalo mi je vruće dok mi je čitala novelu. Hans nije znao što da odgovori. Tog se časa na svu sreću otvore vrata blagovaonice i svi krenu k stolu. Gosta je čekalo mjesto izmeñu domaćice i Klarise. Njemu nasuprot, izmeñu svoje ostale djece, sjedio je domaćin. Hans se nadao da će napokon za objedom ugledati Pepeljugu, ali mu se želja ponovo nije ispunila. Klarisa ga cijelo vrijeme nije puštala na miru. Neprestano mu se obraćala kojekakvim pitanjima ha koja je Hans uvijek pristojno odgovarao. Mnogo radije bi bio porazgovarao s Hildom koja ja je bila znatno prirodnija i zanimljivija od svoje sestre. Hilda je začudo bila prilično tiha i povučena. U krugu obitelji nije mogla govoriti kako je to inače uobičavala. Mrzila je taj prazan, lažan ugoñaj koji je vladao za vrijeme objeda. Nikad nije bila prijatelj besmislenih uzrečica koje nisu služile ničemu, osim da se lakše prebrodi dosada. Nakon objeda svi su otišli na verandu. Klarisa se izazovno naslonila na pleteni naslonjač i prilično nametljivo očijukala s Hansom ponudivši mu mjesto nasuprot sebe. Hilda je opazila napore svoje sestre da očara Hansa, isto tako joj nije izmaklo da se Hans ponašao pristojno, ali hladno. Ide mu na živce, radovala se potajno. Pošto je ispio kavu, Hari se oprosti od pristutnih. Zurio se u Freinvalde na tenis. Iskusna gospoña Kroneck shvatila je da je došao zgodan trenutak da Klarisu ostavi samu s gospodi-nom Dornauon. Potajno je naredila slugi da je pozove, i kad se on pojavio na vratima, gospoña Kroneck se brzo uputi k njemu i pogledom-pozove Hildu da je prati. Meñutim, Hilda ostane na verandi kao da nije opazila majčin znak. Nije željela pružiti Klarisi priliku da ostane sama s njihovim gostom. Slutila je da on baš ne čezne za tim trenucima te je ostala mirno sjediti na svome mjestu.

GIGA

28

Hans je cijelo vrijeme razmišljao kako da se otrese nametljive Klarise, Želio se kod Hilde još više raspitati o Pepeljuzi i sad je tražio priliku kako da to što spretnije izvede, a da ne bude previše upadljivo. Osim toga nije htio povrijediti Klarisu, iako mu je bila više nego dosadna. Napokon mu sine spasonosna zamisao. Upita Klarisu za knjigu o kojoj su razgovarali za vrijeme objeda i zamoli je da mu je pokaže. Klarisa je već htjela poslati Hildu po nju, ali se sjetila da ju je zaključala u svoj pisaći stol, kamo nitko nije imao pristup, pa nije bilo druge no da se sama potrudi. Hans i Hilda ostali su napokon sami na verandi! — Čini mi se da se prilično dosañujete, gospoñice Hildo — reče -smiješeći se Hans. — Nimalo. Štoviše, razgovaram sama sa sobom. — Nije li to dosadno? — zadirkivao ju je Hans. — Nikako. Razgovaram samo o vrlo zanimljivim stvarima. Prije nego što je mogao odgovoriti, na njegovom se licu odjednom pojavi napet izraz. Hans se uspravi i stane netremice gledati prema gospodarskim zgradama. Otud se približavala jedna djevojka. Hilda je uočila da su mu se oči proširile i zabljesnulo. Od silnog uzbuñenja ona zadrži dah. Napokon poluglasno reče: — To je moja pepeljugi, gospodine Dornau. Nije li lijepa? Zar vas ne podsjeća na začaranu kraljevnu? Hans prijeñe rukom preko očiju. — Niste je mogli bolje nazvati — reče i ponovo pogleda prema Mariji. Njegovi su pogledi imali neku čudnovatu snagu. Približavala se i pogledala Hansa ravno u oči. Val krvi navre joj u obraze. Hans se pristojno nakloni. Marija preplašeno pogleda niz verandu, ali ugledavši samo Hildu, klimne na pozdrav i požuri u kuću. Hildi nije ništa izmaklo. Njeno je mlado srce glasno kucalo. Osjećala je kao da je tog trenutka doživjela nešto prekrasno. Kako god je odbojno djelovalo proračunato udvaranje njenog brata Elzi Hallern, tako ju je dirnuo taj nijemi, ali ipak rječit prizor izmeñu Marije i Hansa. Kad je Marija nestala, Hilda mirno reče: — Vi poznajete Mariju zar ne? Hans se lecne. Nije htio priznati, a opet nije ni mogao lagati pogledu Hildinih iskrenih očiju. — Da, nekoliko sam je puta sreo. Bili su to kratki, slučajni susreti. Ne znam ni kako se zove. Možete li mi to reći, Hildo? — Marija Jung. Hans se trgne. To je bilo ime koje mir je spomenuo njegov ujak. Zar je to ta ista Marija Jung kojoj je njegov vijak namjeravao ostaviti pola milijuna maraka? — Marija Jung? — upita naglo. Hilda ga začuñeno pogleda. —- Što je, gospodine Dorhau? Qn obriše čelo. — To je čudnovato, vrlo čudnovato! Hildo, možete li mi reći je li majka gospoñice Jung umrla otprilike prije godiimi dana? Hilda klimne. — Da, prije malo više od jedne godine, — Je li gospoñica Jung prije svog dolaska na- Kroneck stanovala u nekom pansionu u Berlinu? — Jest. Sve dok je moja majka nije-zaposlila, stanovala je u malom jeftinom pansionu u predgrañu Berlina. — Dakle, ona je! — uzvikne Hans — Ugledavši Hildine začuñene oči, smiješeći se nastavi: — Ne smijete se čuditi mom ponašanju, Hildo. Zasad vam još ne mogu ništa objasniti. Želim

GIGA

29

vam samo reći da je Marija Jung osoba.za koju se moj ujak uvelike zanima, ne znam kojeg razloga.Vjerojatno je poznavao njene roditelje. Rekao sam vam sve što znam. Htio bih vas samo zamoliti da o tome nikome ne govorite. — Budite bez brige, gospodine Dornau! I ja bih vas zamolila da nikome ne povjerite da poznajete gospoñicu Jung. Samo biste joj otežali njen boravak na Kronecku. — Ni po koju cijenu! Nakon svega što sam doznao od ujaka Justusa o toj mladoj djevojci, a da nisam znao da je ona Marija Jung, prilično sam utučen što sam je našao ovdje kao kućnu pomoćnicu. Jednostavno ne mogu vjerovati da je to njena životna okolina. Hilda klimne. — Otkad sam je prvi put vidjela, odmah me je to začudilo. Iako je nadasve skromna, u njenom biću leži nopisiva otmjenost. Hans je zamišljeno gledao preda se. — Moram obavijestiti svog ujaka. Mnogo se zanima za tu djevojku. Hildi nije izmaklo da ni Hansovo zanimanje za Mariju nije bilo ništa manje, ali mu to nije htjela reći. Tog su se trenutka začuli Klarisini koraci na stepeništu. — Moja sestra! - prošapće Hilda i započne odmah govoriti kako ove godine cvijeće osobito, dobro uspjeva. Njena je mala preplanula ruka klizila preko šarenih glavica maćuhica koje su rasle u sanducima za cvijeće. Hans je odmah prihvatio taj razgovor. Tad se pojavila Klarisa. Tek što je, sjela, Fridrih proviri na vrata i javi Hildi da je zove majka. Klarisi nije mnogo pomoglo što je napokon ostala sama s gospodinom Dornauom. Bio je vidljivo rastresen i ubrzo se oprostio. U predvorju je susreo Hildu. Očito ga je čekala. Pozdravivši je tiho reče; —- Hildo, molim vas, ne razgovarajte s gospoñicom Jung o ovome Što sam vam povjerio! Ne znam bi li moj ujak bio time sporazuman. Želi ostati u potpunoj tajnosti. Usprkos vašoj mladosti, vi ste vrlo razumni i osjećam da se mogu na vas osloniti. Čini mi se da moramo još mnogo učiniti u korist gospoñice Jung. — Slažem se — potvrdi Hilda.. — Nastojat ću da svakog poslijepodneva izmeñu četiri i pet sati budem na šumskoj livadi kod izvora gdje smo se sinoć sreli. Možda vas jednom u to vrijeme put dovede opet tamo. — Čvrsto vjerujem da ću biti tamo u odreñeno vrijeme. Možete biti bez brige. Sto mi povjerite, ostaje samo naša tajna. — Hvala vam, Hildo. Do viñenja! Zatim uñe u automobil i odveze se kući razmišljajući o Mariji Jung.

* * * Otkriće da je njegova lijepa neznanka djevojka o kojoj je njegov ujak pričao s toliko tajnovitosti, uvelike je uznemirilo Hansa. Čim je stigao kući, započne pisati ujaku: »Dragi ujače Justuse, slučajno sam danas doznao da na susjednom dobru Kroneck kao kućna pomoćnica radi mlada djevojka po imenu Marija Jung. Tamo je od ožujka. Prije malo više od godinu dana ostala je bez svoje majke. Donedavno je stanovala u jednom pansionu, u Berlinu.

Vjerojatno je to mlada djevojka za kojom tragaš i koju si uključio u svoju oporuku. Na žalost, živi pod vrlo teškim i jadnim uvjetima koji ne odgovaraju njenom stupnju

obrazovanja. Budući da joj u svojoj oporuci ionako želiš ostaviti dio svog imetka, možda bi već sad mogao nešto učiniti da joj olakšaš život. Javi mi sve što znaš o njoj, kako bih se prema

tome mogao ravnati. Nadam se da si se u meñuvremenu već privikao na promjenu i da se mnogo bolje osjećaš. Srdačno te pozdravlja tvoj nećak Hans«.

Dovršivši pismo, Hans potraži gospoñu Fuchs boja se brinula za njegovo kućanstvo. Sjedila je uz ručni rad u dnevnoj sobi. Nasmiješila mu se kad ga je opazila.

GIGA

30

— Rano ste se vratili, gospoñine Dorhau. Dovukao je naslonjač i sjeo uz nju. — Smetaim li vam? , — Veseli me kad ste kod kuće. Onda bar nisam sama — odgovori gospoña Fuchs. — Čini mi se da se prilično dosañujete u Sudnitzu — reče Hans. — Već ću se priviknuti. Život na selu ima i svojih draži. — Uskoro ću pozvati nekoliko obitelji iz sudjedstva u Sudnitz. Počet ću s obitelji Kroneck. Moram se pobrinuti da se ovdje osjećate kao kod kuće, jer ćete mi inače pobjeći. — Obećala sam da ću ostati kod vas sve dok se jednog dana ne oženite i to ću obećanje ispuniti — sa smiješkom odgovori gospoña Fuchs. Na svoje čuñenje Hans je već idućeg jutra primio pismo svoj ujaka.

»Dragi moj Hans! Upravo sam doznao od svog detektiva da je, gospoñica Marija Jung od ožujka namještena na dobru Kroneck. Navodno je taj posjed u blizini Sudnitza. Možeš li mi

javiti da li ga poznaješ? Ako je u tvojoj neposrednoj blizini, lijepo bih te zamolio da se raspitaš u kakvim uvjetima živi. Nadam se da ćeš sve obaviti u korist gospoñice Jung. Moje raspitivanje za nju svakako mora

ostati u potpunoj tajnosti. Javi mi, molim te, odmah čim nešto pobliže doznaš. Uz srdačan pozdrav tvoj ujak Justus.«

Nije bilo više nikakve sumnje da je Hildina Pepeljugu djevojku koju je tražio njegov ujak. Hans se odmah odluči za odgovor.

» Dragi ujače Justuse, kako si i sam mogao zaključili, našu su se pisma križala. U meñuvremenu si već doznao da ja Kroneck u mom najbližem susjedstvu. Gospoñicu Jung sam vidio na tom dobru a vrijeme mog posljednjeg posjeta. Lijepa je djevojka, otmjena ponašanja.

Od najmlañe kćeri obitelji Kroneck doznao sam da je gospoñica Jung svojedobno dobila dobar odgoj i školovanje. Ne zna se što ju je zapravo

natjeralo da radi kao obična kućna pomoćnica. Imam dojam da snosi tešku sudbinu koju po svaku cijenu želi zadržati u tajnosti. Svakako mi javi postoji li ikakva mogućnost da već sad

popravimo njene novčane prilike. Ne bi smio previše odugovlačiti, jer joj je pomoć vrlo hitna. Očekujem tvoj odgovor i srdačno te

pozdravljam, tvoj nećak Hans«. Odgovor njegova ujaka glasio je:

»Dragi moj Hans! Zahvaljujem ti na tvojim pismima. Vrlo bih rado poduzeo sve što stoji u mojoj moći da poboljšam uvjete pod kojim ta mlada djevojka živi. Na svijetu ne postoji čovjek

kojem više dugujem od Marije Jung. Uvelike, me tišti što živi u podreñenom položaju, u siromašnim uvjetima, Ne želim ti prije svoje smrti odati zašto se toliko zanimam i zauzimam za tu siroticu. Ako mi sa srca želiš skinuti težak teret, poduzmi sve što stoji u tvojoj moći da

poboljšaš njenu sudbinu. Dajem ti potpuno slobodne ruke. Sve novčane troškove snosit ću ja. U povjerenju ti priznajem da sam već za života njene majke pokušao olakšati njihov život, jer su nedužne morale podnositi okrutnu sudbinu. Zatajivši svoje ime, ponudio sam im odreñenu svotu. Predstavio sam im se kao stari prijatelj koji im želi pomoći. Njena se majko srdačno zahvalila nepoznatom prijatelju za njegovu dobru volju, ali je odlučno odbila svaku pomoć.

Izjavila je da unatoč siromaštvu ne može primiti milostinju. Nakon njene smrti obratio sam se gospoñici Jung s istim prijedlogom. I ona je odbila svaku pomoć, kao i njena majka. Molila

me da je prepustim njenoj sudbini, a ona će se već potruditi da dovoljno sama zaradi za život. Tako mi nije preostalo ništa drugo osim da joj u svojoj oporuci ostavim odreñenu svotu.

Tvoj me je izvještaj uvelike uznemirio. Još jednom te molim da pokušaš sve moguće kako bi joj olakšao život. Preklinjem te samo da ne spominješ moje ime! Možda će ti poći za rukom da

joj pomogneš dda pri tom ne povrijediš njen ponos. Javi mi čim nešto doznaš. Tvoj ujak Justus«.

Hans je nekoliko puta pročitao sva pisma. Slučaj je bivao sve zamršeniji, zagonetniji. Odmah je sjeo za pisaći stol i napisao slijedeći odgovor:

GIGA

31

»Dragi ujače Justuse! Učinit ću sve što mogu kako bih ispunio tvoju želju. Možda ću za gospoñicu Jung naći neko bolje mjesto koje bi više odgovaralo njenom obrazovanju. Ne

čudim, se što je odbila tvoju pomoć. Čini se da je unatoč svom položaju vrlo ponosna. Bit će mi potrebno nekoliko dana da razmislim kako bih joj mogao pomoći, a da je ne povrijedim.

Bit će to prilično teško, jer ju je život naučio da bude sumnjičava. Dotad ćeš se morati strpjeti.

Moram ti još priznati da volim Mariju Jung. Sto bi rekao kad bih se njome jednog dana oženio? Naravno, ako me bude htjela! To još ne znam. Javi mi što misliš o ovome. Uz srdačan

pozdrav tvoj nećak Hans«. Hans ni ovaj put nije morao dugo čekati na odgovor. Pismo je sadržavalo samo nekoliko redate, napisanih na brzinu. Po rukopisu se dalo zaključiti da je Justus Hartau bio vrlo uzbuñen. »Moj dragi Hans! Onog dana kad Marija Jung postane tvoja žena, bit ću neizrecivo sretan,, ukoliko je u mom uništenom životu sreća uopće moguća. Svim srcem priželjkujem taj dan kad

ću napokon moći da vam čestitam. Tvoj ujak Justus«. Time je njihovo dopisivanje bilo privremeno završeno.

GIGA

32

VIII Svakog dana izmeñu četiri i pet sati čekao je Hans na šumskoj livadi Hildu. Namjeravao ju je pridobiti za saveznika. Nadao se da bi mu ona mogla naći za Mariju zaposlenje koje bi odgovaralo njenoj obrazovanosti. Naumio je zamoliti za pomoć i gospoñu Fuchs. Još više nego prije zaokupljalo ga je pitanje kakva to tajna veza postoji izmeñu njegovog ujaka i Marije Jung. Samo mu je jedno bilo jasno: Marija nije mogla biti neposredno povezana s njegovim ujakom. Presudnu je ulogu u tom cijelom slučaju morala igrati njena majka. Sate i sate je o tome razmišljao i tražio rješenje, iako je znao da bez ujakove srebrne kutijice neće naći odgovor.

* * * Osvanula je nedjelja. Hans požuri prema šumskoj livadi da ne bi zakasnio. Stigao je nekoliko minuta poslije četiri sata; Na svoje veliko veselje već je iz daljine opazio Hildu kako sjedi kraj izvora. Ona mu živahno mahne i radogno pruži ruku na pozdrav. — Napokon ste stigli, gospodine Dornau! Već sam se pobojala da ću na svom prvom sastanku s jednim muškarcem ostati na cjedilu. To vam ne bih oprostila! Zar ne bi bilo šteta? — Bila bi to doista velika šteta, gospoñice Hildo. Bio sam ovdje svakog dana u dogovoreno vrijeme i čekao nećete li se možda odnekud pojaviti, ali nisam imao sreće. — Iskreno mi je žao. Da sam ikako mogla doći, ne, bih vas bila pustila da me čekate. Na žalost, nije mi to bilo moguće, vjerujte mi. Što se mene tiče, ja bih bila najradije već idući dan došla da zajedno pročavrljamo. Osjećam da s vama mogu iskreno razgovarati, a za takve razgovore nemam mnogo prilika na Kronecku! — I vrijeme je bilo vrlo loše — prekine je Hans. — Ah, vrijeme me ne bi zadržalo. Često lutam po kiši. Uživam u tome. Ne, posrijedi je bilo nešto sasvim drugo i kod, nas. na posjedu zbio se, veliki dogañaj. Poslali smo vam pozivnicu tako da čete već sutra ujutro doznati o čemu je riječ. Moj se brat Hari, naime zaručio s gospoñicom Elzom Hallern. Svečanost će se održati u Freionwaldeu. — To je zaista vesela vijest, gospoñice Hilño! Naslonila je laktove na koljena i pogledala prema njemu. — Za mene nije, gospodine Dornau. Kod nas se, naravno, govori samo najljepšim riječima o sreći tih zaruka, ali i a pri tom osjećam gorki okus na jeziku. Morate, naime, znati da sam stra-hovito staromodna. Smatram da je veza izmeñu dvoje ljudi koji se ne vole nešto vrlo ružno. — Katkad imate iznenañujuće ozbiljne poglede na svijet s obzirom na svoje godine, gospoñice Hildo. Sviña mi se da o toj stvari imate tako staromodno mišljenje, jer i ja tako mislim. Zar vašeg brata i njegovu vjerenicu ne veže iskrena ljubav? — začuñeno upita Hans. Hilda slegne ramenima. — Ona je obična guska, ako se smijem tako izraziti. Zaljubljena je u Harija preko ušiju. Sviña joj se njegov dopadljiv i odvažan izgled. Njegova vanjština potpuno ju je zaslijepila i prevarila. Uopće ne sumnja u mogućnost da bi Hari kao čovjek mogao imati mnogo nedostataka. Ne poznaje ga dovoljno. Možda je to njena sreća. Moj je brat, meñutim, ne voli. On zapravo uopće ne zna što znači voljeti drugog čovjeka. Poznaje taj osjećaj samo prema sebi. Budući da je Elza bogata, trudi se što bolje može da joj dokaže kako je u nju zaljubljen. Smatram tu njegovu igru odvratnom. Hans pogleda njeno mlado lice. . — Mnogo muškaraca ne poznaje drugih načela do ovih, gospoñice Hildo — reče ozbiljno. — Da, na žalost je tako i tu se ništa ne može promijeniti. Ali pustimo to! S jedne se strane ipak radujem tim zarukama. Nadam se da će prisiliti Harija, makar i privremeno, da svojom nametljivošću ne dosañuje djevojci koju veoma cijenim. Hans se trgne.

GIGA

33

— Kome to dosañuje? — uzvikne uzbuñeno. — Da, na pravom ste tragu: Dobro ste naslutili da je riječ o mojoj Pepeljuzi. Namjerno vam želim sve ispričati kako biste mi možda mogli dati nekakav savjet. Jadna se Marija jedva uspijeva obraniti od njegove nasrtljivosti. Unatoč tome nije mi se još nijednom potužila na Harija. Nije to bilo ni potrebno. Imam oštre oči i sve vidim, iako to ona nastoji zatajiti da ne bi imala još većih teškoća. Gotovo uvijek opazim sve što drugi uopće ne zamjećuju. — Zašto ne napusti kuću u kojoj mora tako nešto trpjeti? — izusti Hans jedva svladavajući bijes. — I meni je to zagonetno. Uopće ne shvaćam da je prihvatila ovakvo podreñeno zaposlenje. Zacijelo je bila u velikoj nevolji i bez ikakvog izgleda da nañe nešto bolje. Mislim da u njenom životu mora postojati nešto što je tišti i sputava. Čini mi se da neizmjerno trpi zbog neke nesreće. Pomisao da se Hari Kroneck ponaša nasrtljivo prema Mariji, uvelike je uznemirila Hansa. Još više ga je ljutila činjenica da nema nikakva prava da je od njega zaštiti. — Moramo, joj svakako pomoći, ako je potrebno i protiv njene volje. Hoćete li mi u tome pomoći, gospoñice Hildo? — Upita je Hans ozbiljno. — Svim srcem i svom snagom — radosno obeća Hilda. — Ali ako bi u tom slučaju gospoñica Jung morala napustiti vaš posjed? — Što više. Još bih se više potrudila da vam pomognem. Vi i ne slutite kako je žalostan njen život, kako je težak njen boravak na Kronecku. Recite mi što da uradim! Sve ću učiniti što predložite. Znam da ćete poduzeti sve moguće kako biste joj pomogli. Od prvog dana našeg poznanstva cijenim vas kao plemenitog čovjeka i osjećam da se u tome nisam prevarila. — Ne morate mi laskati! Moramo razmisliti i dogovoriti se o mnogo važnijim stvarima. Gospoñica Jung je vrlo ponosna. Zbog toga joj ne smijem ponuditi bilo kakvu novčanu pomoć - Hans zastao jedan trenutak i zagleda se razmišljajući pred sebe. Onda polako nastavi; — Moj ujak se mnogo zanima za Mariju, ne znam-iz kojeg razloga. Kazao mi je da joj je već svojedobno pokušao ponuditi odreñenu svotu, ali ga je ona odlučno odbila. Moramo, dakle, pokušati nešto drugo. Nadam se da Marija unatoč svom ponosu neće oklijevati da prihvati kakvo povoljnije namještenje. Zbog toga mislim da bi možda bilo najbolje rješenje da pridobijemo za saveznika osobu koja bi joj mogla ponuditi jedno, takvo mjesto. Razgovarat ću o tome is gospoñom Fuchs koja, vodi moje kućanstvo. Možda bi bilo dobra da se i vi s njome povezete. Ona je vrlo simpatična i vjerujem da će nam pomoći. Ako se sve bude odvijalo po planu, tad biste gospoñici Jung morali reći da ste za nju pronašli povoljnije mjesto. Vaš bi se glavni zadatak sastojao u tome da ona to ponuñeno, mjesto doista i prihvati. Vjerujem da ćete je nagovoriti, to više jer vas voli i ima u vas povjerenja. Razumljivo da pri tom -moramo biti krajnje oprezni kako Marija ne bi ništa posumnjala. Sve mora izgledati potpuno nenamješteno. Uvjeren sam da bismo zauvijek izgubili njeno povjerenje ako išta doz-na o našem plahu. Hilda podigne glavu. — Ništa se ne brinite, gospodine Dornau. Znam kako valja postupati, u takvim prilikama. Život na Kronecku, me na to naučio. Čvrsto sam uvjerena da ćemo uspjeti. Jednostavno ću joj reći da me gospoña Fuchs upitala poznajem li slučajno neku mladu djevojku koja bi bila voljna preuzeti to namještenje. Nije li to dobra zamisao? — vedro upita Hansa. — Vrlo sam vam zahvalan, gospoñice Hildo, što mi želite pomoći. Moramo se još dogovoriti gdje i kada ćemo se ponovo naći kako ostali ne bi štogod posumnjali. Imam još jednu molbu na vas. Pokušajte učiniti sve što leži u vašoj moći kako biste spriječili da vaš brat ostane nasamu s gospoñicom Jung. Uznemiren sam zbog ponašanja gospodina Harija! — Već sam i dosad nastojala to spriječiti gdje god sam mogla. Hari se zbog tog ljuti na mene. Nadam se da će sada kao vjerenik biti malo povučeniji. Ako ustreba, zaprijetit ću mu da ću sve odati njegovoj zaručnici, a to mu ne bi bilo drago. Onda će se valjda urazumjeti. Ipak je posrijedi prevelika svota da bi se i dalje mogao tako lakomisleno i neodgovorno

GIGA

34

ponašati. U svakom slučaju, sad je moj glavni zadatak da što bolje bdim nad Marijom.

GIGA

35

IX. Zaruke Harija i Elze slavile su se u Freienwaldeu vrlo svečano. Obitelj Kroneck uputila .se već rano ujutro na slavlje tako da je Marija imala nekoliko sati slobodnog vremena, iako nije bila nedjelja. Lijepo vrijeme mamilo ju je na šetnju u šumu. Otkad je one nedjelje na svome omiljenom mjestu srela Hansa, nije više onamo odlazila. Jedva je podnosila život koji je vodila. Nije se tužila na posao, voljela je rad i sve je zadatke izvršavala bez ikakva prigovora. Sasvim gu je, meñutim, dotukle sve ostale odvratnosti koje je morala trpjeti. Gospoña Kroneck mučila ju je svojim hirovitim raspoloženjem. Oslovljavala ju je na način na koji se ostalom osoblju nije usudila obraćati. Iskorištavala je Marijinu nesretnu sudbinu na najnepošteniji način. Što se Marija više trudila, da joj ugodi, to je gospoña Kroneck još više svemu prigovarala. Znala je da pred sobom ima žrtvu koja se nije mogla ni smjela braniti. Klarisa se nadmetala sa svojom majkom da bude što neljubaznija prema Mariji. Htjela se time na bijedan način osvetiti mladoj djevojci što je ljepša od nje. Sve je to Marija strpljivo podnosila, samo ju je Harijeva neprestana nametljivost znala dovoditi do očaja. Plašila se da ni njegove zaruke s Elzom Hallern neće ništa promijeniti. Bez ikakve zaštite bila je izložena njegovim uvredama. Nikome se nije željela potužiti, Vjerovala je da joj ionako nitko ne može pomoći, čak da se i obratila gospoñi Kroneck, njeno se stanje vjerojatno ne bi nimalo poboljšalo. Ova bi joj žena, štoviše, zacijelo još rekla da mladome gospodinu ne smije pružati nikakav povod za njegovo istupanje. Vjerojatno ne bi ni vjerovala da je Marija sasvim nedužna. Kad je Hari tog jutra sreo Mariju na stepeništu, ponovo joj se obratio toliko drskim riječima da se mlada djevojka zacrvenjela od neugodnosti. I to na sam dan njegovih zaruka s gospoñi-com Hallern!

* * * Nije krenula daleko u šumu, jer se osjećala vrlo umornom. Potražila je mirno mjesto i spustila se na deblo posječenog stabla. Izgubljena u turobnim mislima, gledala je pred sebe. Sjetila se Hansa Dornaua i glasina koje su o njemu brujale kućom. Klarisa se čvrsto odlučila udati za novog vlasnika Sudnitza. Držala se kao, da je to već gotova stvar. Marija je disala duboko i teško. To će biti za nju još jedan udarac sudbine. Zašto ga je samo toliko zavoljela? Neće joj, preostati ništa drugo osim da sve postrance krišom promatra. Već sama pomisao na to parala joj je srce. Sakrila je rukama lice i zaplakala. Bila je toliko zaokupljena svojim bolom da nije čula korake koji su se približavali. Hans, koji se na putu za Freienwalde svojim automobilom provezao pokraj Kronecka, slučajno ju je opazio. Odmah je zaustavio auto i izišao. Morao je s njom porazgovarati nekoliko riječi. Srce mu je čeznulo za tom mladom djevojkom. Neprestano je razmišljao samo o njoj. Njen lik se pomalo uvukao u njega i postao dio njegove stvarnosti. Sto mu je uopće značila svečanost u Fraienwaldeu? Posvud sami nepoznati ljudi koji ga nisu nimalo zanimali. Najradije bi bio ostao ovdje s Marijom, ali njegov dobar odgoj nareñivao mu je da se odazove pozivu i pojavi meñu uzvanicima. Znao je da bi njegovo odsustvo sa zaruka povrijedilo cijelu obitelj Kroneck osim Hilde. Našao je Mariju svu u suzama, potpuno predanu bolu. Kad ga Marija opazi pred sobom, protrne od straha. Plaho pogleda prema njemu. Suze su klizile niz njene blijede obraze. Uza-lud se trudila da ih zadrži. Naglo skoči i pokuša pobjeći. Hansov joj pogled, meñutim, to nije dopustio. Kao da ju je prikovao za mjesto. — Oprostite mi, gospoñice Jung. Nisam mogao proći kraj vas a da vas ne pozdravim. Mogu li vam možda pomoći? — ljubazno upita Hans. Marija krišom obriše suze. Sagnute glave. stajala je pred njim. Nije mu mogla .Odgovoriti.

GIGA

36

Nije imala snage, a nije ni željela da Hans opazi njenu tugu. — Ako vam je potreban iskreni prijatelj, raspolažite sa mnom! Boli me kad vas vidim kako patite — nastavi Hans. Znači, zamijetio je. Osjećala se kao srna ulovljena u klopku. Nije vidjela izlaz iz te situacije. S mukom se sabrala i pogledala ga u oči. — Vrlo ste ljubazni gospodine Dornau, što se toliko trudite, hvala vam — reče Marija ponovo grcajući. — Zacijelo vam je potrebna pomoć, ali ste preponosni da je zatražite. Radije prikrivate svoju bol — laganim joj se prijekorom obrati Hans. Marija je napokon zavladala svojim osjećajima. — Gospodine Dornau, zar je grijeh biti ponosan? On odmahne glavom. — Nikako. Divim vam se i ne smatram to nikakvim nedostatkom. Ali i ja poput gospoñice Hilde, vidim u vama siromašnu, dobru Pepeljugu. Marija ga začuñeno pogleda. Preplašeno mu se obrati: — Gospoñica Hilda? Zar ste razgovarali s njom o meni? — Da, više puta. Mnogo mi je pričala o vama. Povjerila mi je da voli svoju Pepeljugu, a ja dijelim s njom taj osjećaj za vas, Marijo. Gospoñica Hilda i ja dobri smo prijatelji. Smiješak koji se pojavio na njenom licu zario mu ge duboko u srce. — Bojim se da će gospoñica Kroneck jednog dana imati mnogo neprilika, jer mi se obratila kao čovjek čovjeku, a to na Kronecku nije uobičajeno. — Nadam se da ne gledate na cijeli život tako sumorno. — Život me nije razmazio, gospodine Dornau. Ali ne bih vas htjela zadržavati. Znam da vas očekuju u Freienwaldeu. Svečanost je već odavno počela. Ne brinite više, molim vas, za mene, ja sam se već naučila sama snalazati u životu. — Zar vam je moja prisutnost tako mrska? — upita Hans. Marija se zacrveni. — Gospoñica Klarisa je zacijelo već nestrpljiva. Morate požuriti na zaruke. Neće vam oprostiti ako ne doñete na vrijeme. — Potpuno mi je svejedno ako stignem na to dosadno obavezno slavlje s malim zakašnjenjem. Jedva će tko osim gospoñice Kroneck i opaziti da me nema. — Pogledao ju je nježno. Zamijetio je da je Marija uzbuñena. Drhtala je cijelim tijelom. — Marijo, vjerujte da za mene nema ništa važnijeg od ovog našeg razgovora. Njene ga oči preplašeno pogledaju.— Molim vas, ne govorite tako sa mnom. —Zašto? Ne osjećate li da sam zabrinut zbog vas? — uzvikne Hans uzbuñeno. Marija prekriži ruke. — Molim vas, ne govorite više o tome! Izmeñu nas ne smije biti nikakvih osjećaja koji bi nas zbližili. Učinit ćete mi uslugu ako zaboravite da uopće postojim. Nemojte mi odbiti tu molbu. Za vas je to sitnica, a meni ona mnogo znači. Hans je jedva disao. — Takav zahtjev postavljate čovjeku koji neprestano misli na vas, pred čijim očima stalno lebdi vaš lik? Marija sklopi oči i nasloni se na drvo. Činilo joj se da gubi tlo pod nogama. Zar je moguće da joj je ljubav uzvraćena? Hans joj naglo priñe kao da će je zaštititi. Osjetivši to, Marija naglo otvori oči. Prestrašenim ga pokretom pokuša spriječiti da joj priñe. Jedva se svladavajući, glasom promuklim od uzbuñenja, izusti: — Ne smijem čuti ovakve riječi i ne želim ih čuti. Ne mučite me! Izmeñu nas dvoje nepremostiv je ponor i radi toga svaka vaša riječ za mene je samo poniženje. Hans je zurio u nju ne smogavši riječi za odgovor. Zar je mislila da joj se želi približiti neiskrenim namjerama kao što je to pokušavao Hari Kroneck?

GIGA

37

Marija mu uputi pogled koji ga je pogodio do srca. — Vaše zanimanje za me i ljubaznost koju pokazujete nisu dostojni djevojke u mom položaju. — Jedino vi ste dostojni mojih osjećaja. Zaboravljate da položaj u kojem živite nije dostojan vas! — uzbuñeno usklikne Hans. — Sto vi o meni uopće znate da biste mogli govoriti o mom dostojanstvu? — upita Marija hladno. — Mislim da vas je gospoñica Hilda zarazila svojim romantičnim mislima. Ona zavarava samu sebe kad misli da sam nešto bolje od obične kućne pomoćnice. A i vi se varate ako tako mislite, gospodine Dornau. Klonite me se, molim vas još jednom. To je za vas i za mene najbolje. To je jedino rješenje za nas dvoje. — Ne možete me razuvjeriti ni uplašiti. Osjećam da neka zla sudbina lebdi nad vama. Čvrsto vjerujem da ste potpuno nedužni i da se sudbina poigrava s vama. Možete li to poreći? Marija spusti ruke. Trudila se svom snagom da zadrži miran izgled. — Ne, ne želim to poreći. Nisam svojevoljno izazvala svoju sudbinu. Ona ne bira svoje žrtve. Jednako pogaña krive i nedužne. — Želio bih vam pomoći, Marijo. Povjerite mi što vas tako tišti. Možda ću moći nešto za vas učiniti. Marija odlučno odmahne glavom. — Ne! Ne želim ništa, ništa osim da me pustite na miru. Pogledao ju je široko otvorenih očiju. — To ne mogu, gospoñice Jung. Sada više ne mogu. — Zašto? Što želite od mene? — jedva čujno upita Marija. — To vam ovog trenutka ne mogu reći, jer ste previše ogorčeni. Ali doći će moje vrijeme. Uvijek ćete me susretati na svom putu, često i protiv vas volje. Spriječit ćete me u tome jedino ako mi kažete da sam vam odvratan, da me mrzite. — Odlazite, pustite me, ne mučite me više! — šaptala je Marija. Pogledao ju je vrućim pogledom. —A-ako vam priznam da vas volim Marijo? Obje je ruke pritisnula na prsa. Načas je u njenom pogledu zasvjetlucao čudnovat bljesak koji mu je na trenutak odao da uzvraća njegove osjećaje. Ali tad se ponovo uozbilji. — U tom me se slučaju morate još više kloniti — uzvikne uz krajnji napor. — Marijo! — Obuzet osjećajima pristupi joj i htjede je uzeti u naručaj, ali mu se ona naglo istrgne iz ruku. — Pustite me — uzvikne izvan sebe. — Ne otežavajte mi sudbinu! Zašto ne želite shvatiti da je za mene najbolje da ostanem sama sa svojom zlom kobi? Shvatio je njenu nevolju. —Marijo, molim vas, preklinjem vas, -saslušajte me! Krivo ste me shvatili. Nisam vas ni najmanje htio povrijediti. Molim vas, smirite se! — Nježno je uhvati za ruke, ali ona divljim pokretom odmahne glavom, istrgne mu ruke i potrči kroz šumu kao da joj prijeti smrtna opasnost. Htio je poći za njom, ali je uvidio da bi sad bilo besmisleno išta poduzeti. Morao joj je dati vremena.. Morao ju je prvo uvjeriti da prema njoj gaji samo iskrene osjećaje, da su njegove namjere čestite. Hans bi se bio najradije vratio kući, ali onda se sjeti Hilde. Htio je s njom porazgovarati o Mariji. Gospoñu Fuchs je već u sve uputio. Stara je žena pažljivo slušala kad joj je Hans pričao da njegov ujak, Hilda Kroneck i on žele spasiti Mariju iz njenog sadašnjeg mučnog položaja. — Morate nam pri tom pomoći, najdraža gospoño Fuchs. Moramo pronaći jednu stariju ženu koja bi zaposlila gospoñicu Jung da joj pravi društvo. Zapravo bi, bila samo njen gost, bez nekih radnih obaveza. Sve troškove snosio bi moj ujak — završio je Hans.

GIGA

38

Gospoda Fuchs malo razmisli,-; a onda veselo reče: — Lako ću to urediti. Moja sestra-živi sasvim sama i već odavno je, htjela uzeti u kuću kakvu dobro obrazovanu djevojku koja bi joj, pravila društvo. To joj, meñutim, nije dopustila njena mirovina. Živi u prilično sreñenim prilikama ali joj mirovina omogućuje da drži samo kućnu pomoćnicu. Vrlo je obrazovana i duhovita žena s velikim krugom znanaca. Mislim da bi to gospoñici Jung najbolje odgovaralo. Hans radosno skoči sa stolice. — Prekrasno! Pronašli ste pravo rješenje! Pišite, molim vas, odmah gospoñi Klimsch. Čim .dobijem njen pristanak Hilda Kroneck će nagovoriti gospoñicu Jung da se natječe za to mje-sto. To joj mora poći za rukom. Hilda je u sve upućena, a sad je još moram obavijestiti o najnovijem toku dogañaja. Najzgodnije će biti da pozovem obitelj Kroneck prekosutra na objed. Imat ću najviše . prilika da o svemu porazgovaram s Hildom. Odgovara li vam to? Gospoña Fuchs se nasmije. — Svakako. Kako god želite, gospodine Dornau!

* * *

Hans Dornau stigao je na svečanost posljednji. Pošto je pozdravio domaćine, odmah mu je pristupila Klarisa, koja ga je cijelo vrijeme nestrpljivo očekivala. Nije ga puštala ni na trenu-tak samog. Hans je bio potresen još od razgovora s Marijom i Klarisino društvo ga nije moglo razvedriti. Nestrpljivim pogledom tražio je svoju malu prijateljicu Hildu. Naravno, morao je čestitati i vjerenicima. Klarisa ga je i dalje pratila u stopu, nije se micala, od njega. Vjerenica je bila bljedolika, neprivlačna djevojka. Usprkos skupoj večernjoj haljini nije djelovala nimalo primamljivo. Naprotiv, svojim zaljubljenim ponašanjem djelovala je upravo smiješno. Hansovom oku nije izmaklo da se njen vjerenik teško snalazi u ulozi zaljubljenog momka. Hari je potajno usporeñivao Mariju Jung sa svojom zaručnicom. Marija je ispunja-vala njegovo srce neobuzdanom strašću dok mu Elza nije značila baš ništa. Najradije bi bio napustio proslavu i pojurio na Kroneck. Znao je da je Marija sama kod kuće. Hans je jedva smogao snage da se približi Hariju i da mu čestita. Kad se sjetio da taj kicoš progoni Mariju svojim niskim željama poželio je da ga udari u njegovo samouvjereno lice. Na žalost, tu svoju želju nije mogao ostvariti. Tada Hans opazi Hildu. Uspio ju je samo kratko pozdraviti. Usputno joj je prišapnuo da ima mnogo novosti o kojima je mora obavijestiti. Hilda mu veselo namigne u znak da ga je ra-zumjela. Napokon su saveznici pronašli priliku da budu nasamu. Sastali su se na širokoj terasi pred kućom. Naslonivši se na ogradu kao da žele uživati u prekrasnom pogledu na okolicu, započnu razgovor. Hans joj na brzinu ispriča, što je dogovorio s gospoñom Fuchs. — Javit ću vam čim goispoña Klimasch pristane da Mariju primi u svoju kuću. Možda ću već prekosutra dobiti njen odgovor. Radi toga sam pozvao vašu obitelj prekosutra u Sudnitz na objed. Nadam se da ćete i vi doći. Tada ćemo sve do u sitnice dogovoriti. — Napeta sam kao kišobran da upoznam i iznutra vaš šumski dvorac — zadirkivala je Hilda. Hans se nasmije. — Nećete naći nikakvih promjena. Sve je pokućstvo na istome mjestu već sto godina. Imao sam previše briga da bih stigao nešto i preurediti: Da budem iskren, sviña mi se kako je prijašnji vlasnik namjestio kuću. Mislim da i ubuduće neću ništa mijenjati. — To me raduje. — Ali sad da još razmotrimo naš plan — prekine je Hans. — U Sudnitzu ćete, dakle, upoznati gospoñu Fuchs. Pobrinut ću se da Vam omogućim da se s njom nañete nasamu i sve

GIGA

39

dogovorite. Kad se vratite kući, recite Mariji da vas je gospoña Fuchs upitala za savjet. Njena sestra, navodno, traži mladu djevojku za društvo. Budući da stanuje sasvim sama, voljela bi imati nekog uza se s kime bi mogla tokom dana porazgovarati. Vaš je zadatak, Hildo, da uvjerite Mariju kako ste odmah pomislili na nju i kako ste je već preporučili kao osobu koja bi najviše odgovarala tom namještanju. Preostaje vam, dakle, samo da nagovorite Mariju da se natječe za to mjesto kod gospoñe Klimsch. Sve će se ostalo riješiti samo od sebe. Hilda ga je pažljivo saslušala. — Učinit ću kako želite, gospodine Dornau. Odigrat ću tu malu komediju Mariji za ljubav, majka će biti izvan sebe kad izgubi svoju marljivu i strpljivu kućnu pomoćnicu. I meni će biti teško kad Marija ode ali ja ću to već nekako preboljeti. Ne smijem misliti na sebe. Glavno da njoj bude dobro. Zaista je to zaslužila. — Vi ste hrabra, ljubazna djevojka, Hildo — pohvali je Hans. Ona ga pogleda, a oči joj se ovlaže. — Ne spominjite mi hrabrost, kad se sjetim na rastanak s Marijom, najradije bih zaplakala. Oprez, dolazi moja sestra! Kad im se Klarisa približila, razgovarali su već o nevažnim svakodnevnim stvarima. Klarisa duboko uzdahne i stane pred Hansa. — Oh, da samo znate, gospodine .Dornau, kako su me izmučili! Žele da za svadbm svog brata napišem neki svečani igrokaz. — Tad su se obratili pravoj osobi — reče Hans uljudno. — Slažem se — polaska joj i Hilda. — Takav te veliki dogañaj, Klarisa, jednostavno mora nadahnuti. Uvjerena sam da ćeš napisati veličanstveno djelo koje će se pročuti i izvan našega kraja. Jasno se moglo raspoznati da se Hilda ruga svojoj sestri. Klarisa, meñutim, uživajući u svojoj taštini, nije zamijetila podrugljiv prizvuk Hildinih riječi. Činilo joj se da od sreća lebdi u oblacima.

GIGA

40

X Marija se, vratila kući neraspoložena. Nije znala da li da se raduje ili da bude tužna zbog Hansovih riječi. Sve je došlo tako iznenada da se još nije mogla snaći. Dosad je samo ona bila nesretna, ali ako je Hans Dornau zaista voli, sad više ni on neće biti sretan. To nije smjela dopustiti. Nikako je nije smio zaprositi. Pa ako bi to jednom i pokušao, morat će ga odbiti. Bit će to za nju velika žrtva, ali previše ga je voljela da bi dopustila da i on trpi zbog nesreće koja je prati od najranijeg djetinjstva. Osjećala je da mora bježati od njega i njegove ljubavi. Ali kamo da ode? Gdje je mogla naći novu mogućnost za život? Ne smije zaboraviti da je prečesto iskusila,kako je teško zarañivala svoj kruh prije nego što ju je namjestila gospoña Kroneck. Mučile su je misli kamo da krene s Kronecka. U rijetkim trenucima bi čak pomislila i na to da sebi oduzme život. Zar je za nju uopće postojalo drugo rješenje? Tako bi napokon našla mir i spokoj i oslobodila se svih patnja. Ali onda bi se ponovo sjetila svoje majke koja ju je na samrti često preklinjala: »Ne gubi nikad nadu, dijete moje! Sve što podnosiš nedužna, podnosi uzdignute glave. Samo nas vlastita krivnja baca u blato. A mi dvije znamo da krivnja ne postoji.« Te su se riječi duboko usjekle Mariji u sjećanje. Osjećala je da mora što prije napustiti Kroneck. Odlučila je da preko oglasa u novinama pokuša naći neko drugo zaposlenje, makar bilo ono još teže i nepovoljnije, samo što dalje od Sudnitza i Hansa! Odlučila je stoga da idućeg prvog u mjesecu da otkaz i napusti Kroneck, bez obzira na to nañe li do tog roka novo zaposlenje. Znala je da mora otići pa kad je već tako, onda neka to bude što prije! Tako će i Hansu omogućiti da već u začetku prekine svoje osjećaje prema njoj i da toliko ne pati. Iako je teško donosila ovu odluku, znala je da će ovako biti mnogo manje posljedica nego ako i dalje ostane na Kronecku. Kad je. napokon donijela tu neopozivu odluku, osjetila je malo olakšanje. Slutila je da to neće. dugo, potrajati i da će joj srce ponovo, biti ispunjeno tugom, nemirom i bolom. Hans neće nikada moći ispravno shvatiti taj njen postupak, a istinu mu ne može kazati. Marija je jedva čekala priliku da ode u selo na poštu. U Kronecku su sve poštanske pošiljke išle kroz ruke gospoñe Kroneck. Zato je morala osobno predati na poštu svoje ponude za namještenje kako se na Kronecku ne bi još zasad ništa o tome doznalo. Već joj se sutradan pružila povoljna prilika da to obavi. Gospoña Kroneck poslala ju je u kupovinu. Nije to bio prvi put da je uza sav, kućanski posao morala obavljati i to. Hilda još nije uspjela porazgovarati s Marijom. Njena ju je majka protiv svoje navike cijeli dan držala u svojoj blizini. Kako bi Hildu što više udaljio od Marije, Hari je rekao majci da smatra vrlo neumjesnim da se Hilda toliko druži s jednom običnom kućnom pomoćnicom. Gospoña Kroneck to dosad još, doduše nije opazila, ali budući da je to Hari izričito tvrdio jednostavno je Hildi zabranila svako daljnje druženje s Marijom. Kad je Hilda tog poslijepodneva zamolila majku za dopuštenje da ide s Marijom u selo u kupovinu, njena je majka oštro odgovorila: — To ti najstrože,zabranjujem. Ne dolikuje ti da toliko vremena provodiš s jednom kućnom pomoćnicom. I Hari me već upozorio na to da ste previše bliske. Na Hildinim usnicama zaigra prezriv smiješak. Dakle, Hari je to zakuhao. Tko bi drugi i mogao biti tako licemjeran? Želio ju je isključiti iz svakog daljnjeg dodira s Marijom kako bi imao slobodne ruke i domogao se što brže željenog cilja. Morat će odsad biti dvostruko pažljivija. Postala je nemirna kad je opazila da je i Hari napustio kuću neposredno nakon, Marije. Prividno je krenuo drugim smjerom, ali to nije moglo smesti oštroumnu Hildu. Dobro je uočila kako je njen brat nemirnim pogledom gledao za Marijom. Nešto je smjerao. Marija je, doduše, imala desetak minuta prednosti, ali mogao ju je dočekati pri povratku iz sela. Stoga Hilda takoñer napusti kuću i preko livade krene u šumu. Tek što je stigla do prvih

GIGA

41

stabala, promijeni smjer i požuri što je brže mogla prema selu. Trčala je otprilike četvrt sata kroz šumu kad odjednom ugleda brata. Kako je Hilda i naslućivala, stigao je prečicom na put kojim se Marija morala vratiti.. — Nisam se prevarila — pomisli Hilda bijesno i stisne svoje male preplanule, od sunca šake. Oprezno, skrivajući se iza drveća; motrila je svaki pokret svog brata. Nije ga ni načas puštala iz vida.

* * * Pošto je Marija obavila cijelu kupovinu i na pošti predala oglas za namještenje, uputi se kući. Tek što je napustila selo i stupila u šumu, pred njom se odjednom pojavi Hari Kroneck. Poz-dravio ju je takvim pogledom i osmijehom da je Mariji od gnjeva navrla krv na obraze. — Napokon, napokon, lijepa Marijo! Sretnog li slučaja. I ja se vraćam kući, pa bismo mogli zajedno nastaviti put. Malo ćemo čavrljati pa nam put neće biti .tako dosadan. — Nemam o čemu s vama razgovarati, gospodine Kroneck. Osim toga mi se žuri, jer me gospoña Kroneck već očekuje. Izričito mi je naredila da što brže obavim kupovinu kako bih mogla kod kuće još prije večere dovršiti neke hitne poslove. — Ako vam se toliko žuri, onda ću i ja ubrzati svoj kora'k. Zar se ljutite na mene zbog mojih zaruka s Elzom Hallern? , Bila je to puka formalnost, slatka Marijo. Točno znate tko je zaro-bio moje srce. Ne smijete sumnjati u moju ljubav. Još i sad sam samo vaš rob. Ako samo zaželite, pružit ću vam život kakav jedva možete zamisliti. Ovaj kućanski posao nije za vas. Stvoreni ste za sasvim nešto drugo a to vam samo ja mogu pružiti. Želio sam vam to već odavno reći, ali vi me se klonite i bježite predaj mnom. Uviñate li sad da ste griješili? Želim, vam pružiti samo najljepše. Uz mene ćete zaboraviti na sve brige. Jedan mali poklon uvjerit će vas da ovo nisu samo prazne riječi. Kad se vratite kući, naći ćete na stolu vaše sobe dokaz moje ljubavi. Nadam se da će taj mali dar napokon omekšati vaše tvrdo srce. I Marija je brzim korakom nastavila put. Od negodovanja je drhatala cijelim tijelom. Na njegove posljednje riječi trgne se kao da je zadobila težak udarac. — Bili ste u mojoj sobi, gospodine Kroneck? — poviče izvan sebe. — Da, slatka moja djevojko, ali samo zato da vam donesem poklon o kojem sam maločas govorio. — To je drsko gospodine Kroneck! To nije dostojno mladića vašeg položaja. — Ali, Marijo, čemu -ta odbojnost, u vašem glasu? Zar je tako veliki grijeh ući u vašu sobu? Nitko me nije vidio, oduvijek sam bio vrlo oprezan. Drago dijete, prestanite se tako glupo opirati. Ta ne činim vam ništa nažao. Što više želim vam uljepšati život, pružiti vam sve što zaželite. Odlučite se napokon da više uzalud ne gubim vrijeme. Marijina prisebnost bila je pri kraju. Sledila se od Harijeve bezobraznosti. Najradije bi ga bila udarila posred lica. Onda odjednom spazi Hildu kako proviruje izmeñu stabala. Marija s olakšanjem odahne. Znala je da će joj Hilda pomoći. — Dobar dan, brate! — pozdravi Hilda, koja je odmah uočila što se ovdje odvija. Hari se bijesno okrene. — Kud se ti to skitaš? Naletiš na mene uvijek u najnepovoljnije vrijeme. — Šetala sam šumom pa se sad vraćam kući. Mislila sam da si u Freienwaldeu kod svoje vjerenice. — Kao što vidiš, ovdje sam, a ne tamo! — Da, vidim! — Idi do vraga! — promrsi Hari kroz zube. — Sto si rekao? — upita ga Hilda nježno. — Nije li ti majka zabranila svako druženje s gospoñicom Jung? — okosi se njen brat na nju. Glumeći ravnodušnost Hilda pogleda u Marijino blijedo lice.

GIGA

42

— Očito da si to ti majci savjetovao. Osim toga ja nisam sama s gospoñicom Jung, već s tobom. Ili se ti možda ne vraćaš kući? — Moja je stvar kamo idem. Tebe se to nimalo ne tiče. Neću valjda tebi, šmrkavici polagati račune? — Zašto si tako grub prema meni? Morat ću ti za Novu godinu pokloniti knjigu s pravilima dobrog ponašanja. — Ne budi bezobrazna. Ti si.., ah, pustimo to! Hilda ga podrugljivo pogleda. -— Krajnje je vrijeme da malo temeljitije popričam s tvojom vjerenicom. Zacijelo će se iznenaditi kada dozna kalao si ljubazan prema odreñenim mladim djevojkama. Dosad još nisam opazila da se i njoj obraćaš s toliko žara kao gospoñici Jung. Elza će se uvelike iznenaditi kada to dozna. — Zatim se obrati Mariji — Bilo bi najbolje da požurite kući. Majka vas već zacijelo nestrpljivo očekuje. Marija uputi Hildi pogled pun zahvalnosti i brzo požuri kroz šumu. Kad se Marija više nije nazirala, Hilda uhvati svog brata pod ruku. — Mi se ne moramo tako žuriti, Hari. Majka bi se vjerojatno ljutila da nas vidi u Marijinom društvu. —To vrijedi samo za tebe — ljutio se Hari. Pokušavao se osloboditi Hilde. — Mislim da se to u prvom redu ipak tiče tebe — pouči ga Hilda. — Sto zapravo želiš od mene? Namjerno si me ovdje čekala. Sto ti uopće pada na pamet? Neću više dopustiti da me uhodiš! Hilda ga ozbiljno pogleda. — Stidi se, Hari! —Kako se samo usuñuješ tako govoriti? Ne pretjeraj ili ćeš dobili batina, Tvoj sam stariji brat i ne dopuštam ti da sa mnom postupaš kao s nekim balavcem! — Ne možeš me zaplašiti, ja te se ne bojim. Znaj da te uhodim, jer ne želim da varaš svoju zaručnicu. Elza to nije zavrijedila. — Moji te se postupci nimalo ne tiču. Premlada si da bi mogla ocijeniti moj postupak. Zamjeram majci Sto se premalo brinula o tvom odgoju. Dala ti je previše slobode, a to se sad osvećuje. — Čini mi se da ni tebe nije uspjela odgojiti onako kako bi trebalo— odvrati mu Hilda podrugljivo. — Šuti! — Hari bijesno udari nogom o zamlju. Onda se svom snagom istrgne iz njene ruke i krene kroz šumu. Hilda ga je pustila da ode. Marija je već bila na sigurnom.

* * * Hari se nije namjeravao odreći Marije. Prepreke su cijeloj stvari davale još veću draž. Nadao se da će skupocjeni prsten kojeg je ostavio u Marijinoj sobi olakšati njegove napore. Marija će napokon shvatiti koliko je velikodušan i prestat će se opirati. Uvjeravao je sebe kako je danas možda već bio nadomak cilju da Hilda svojim dolaskom nije sve pokvarila. Tako su se Hilda i Hari vratili kući različitim putovima. Na verandi su opazili Elzu Hallern kako sjedi u društvu Klarise i njihove majke. Hariju nije preostalo drugo no da izigrava zaljubljenog zaručnika. Pošto je pozdravila Elzu, Hilda se kradom udalji. Spretnim skokovima žurila je uza stepenice do, Marijine sobe. Tiho zakuca na vrata koja se odmah otvore. Na Marijinom licu raspoznala je suze. Hilda brzo stupi u sobu, zatvori vrata i zagrli Mariju. — Marijo, draga Marijo, ne ljutite se na mene što sam u prisustvu, svog brata vama razgovarala onako ravnodušno. — Znala sam da glumite ravnodušnost. Zahvalna sam vam što ste se pojavili i spasili me od

GIGA

43

gospodina Harija. — Zar se nećemo oslovljavati sa ti kad smo same? Marija odmahne glavom. —Ne, Hildo, ne. Ne smijete biti tako dobri prema meni. Vaša majka to ne želi. — Ha, nemam ni najmanju grižnju savjesti. Nije nikakva nepravda ako pokušam bar donekle popraviti ono što su drugi u ovoj kući skrivili. Da, skrivili! Dobro si me razumjela. Ne shvaćam zašto već odavno nisi otišla s Kronecka. — Nije lako pobjeći. ako te pri tom sprečavaju nevidljivi lanci, draga Hildo. Moram biti sretna što uopće imam krov nad glavom. — Jadna Marija! Kad bih bar znala što te toliko tišti. Ima toliko drugih, boljih namješterija za tako pametnu i marljivu djevojku poput tebe. — Dugo sam tražila takvo namještenje, ali ga nisam mogla naći. To više sam bila sretna kad me napokon zaposlila tvoja majka. I zato bih Sve strpljivo podnosila samo da... — Samo da te moj brat svakodnevno ne napastuje — prekine je Hilda. — Ne moraš se ustručavati, slobodno to izgovori, Marijo! Da, već dugo sam to opazila. Nisi li opazila da sam ti pohrlila u pomoć kad god sam mogla? Pa i danas. Vidjela sam kad je Hari krenuo za tobom. Tad sam odlučila da ga neopazice pratim. Marija prihvati njene ruke. — Mnogo ti, hvala! A sad, Hildo, imam na tebe veliku molbu. Na stolu leži paketić koji je ovdje ostavio tvoj brat. Nisam ga otvorila, pa čak ni takla. Ne želim da i dalje ostane u mojoj sobi, uzmi ga sa sobom. Vrati ga gospodinu Hariju ili mu ga odnesi u njegovu sobu. Čini s njim što želiš, samo ga što prije Odnesi odavde! Hilda problijedi i pogleda prema stolu. Onda se obrati Mariji: — Marijo, moraš hitno napustiti Kroneck! Ponašanje mog brata je neoprostivo. Stidim se za njega. Moraš odmah odavde! Marija uzdahne. — Da, Hildo, znam da mi ovdje više nema opstanka. Povjerit ću ti da sam danas predala oglas u novine u kojem tražim drugo namještenje. Odlučila sam da prvog idućeg mjeseca dam otkaz. Otići ću ako i ne nañem drugo zaposlenje. Moram otići, ovdje više nisam sigurna. — Već ćeš nešto naći, Marijo. Bit će mi žao što odlaziš, ali tako mora biti. Drugog izlaza nema. Hilda pristupi k stolu. Brzo podigne paketić i otvori ga. Pred sobom ugleda briljantni prsten ukrašen biserima. Ne prozborivši ni riječi, zatvori kutijicu i spremi je u džep svoga kaputića. — Ponijet ću ovaj poklon sa sobom. Potrudit ću se da Hariju održim besplatnu lekciju. Dobro ću mu se odužiti. Neće proći bez kazne.

GIGA

44

XI Još iste večeri pošto su Kroneckovi posjetili Hansa, Hilda se odšulja na najviši kat i tiho pokuca na vrata Marijine sobe. Marija je pusti unutra. — Sad ham nitko neće smetati. Govori tiho, Marijo, jer se moj brat šulja po kući. Bojim se da opet nešto smjera, ali ja ću se potruditi da mu pomrsim račune. — Samo da ne budeš imala neprilika ako te netko vidi, Hildo! — upozori-je Marija. — Bez brige. Majka bi mi održala malu propovijed i time bi, stvar bila riješena. Zar te ne čudi što sam večeras došla do tebe? Imam dobrih vijesti. Tada joj šapćuči ispriča kako joj je u Sudnitzu gospoña Fuchs spomenula da njena sestra traži djevojku koja bi joj pravila društvo. — Odmah sam pomislila na tebe, -Marijo. Mogla sam tamo s njom u miru razgovarati i odmah sam te predložila za to namještenje. Vrlo se obradovala i odmah me zamolila da se obratiš njenoj sestri. Ovdje je njena adresa. Gospoña Fuchs će te još osobno preporučiti i čvrsto je uverena da ćeš dobiti to mjesto. Tamo će ti biti vrlo dobro. Nije li to prekasno, Mari-jo? Još jučer sa se plašila da ćeš mežda morati otići, a da prethodno nisi osigurala novo zaposlenje. A danas ovo divno iznenañenje. Ponuda je stigla kao naručena. — Dobro, draga moja, bilo bi zaista lijepo kad bih dobila to mjesto. Odmah ću pisati sestri gospoñe Fuchs. Ali u dubini svog srca Marija nije bila tako sretna kao što je Hilda mislila. Nije mogla, a ni željela reći Hildi što ju je teretilo. Razmišljala je da li da ovaj put prešuti kako joj je otac umro na robiji. Zašto da tim priznanjem opet izgubi svaku mogućnost da se zaposli? Ali onda se predomisli. Ljudi s kojima je svakog dana živjela pod istim krovom imali su pravo da saznaju potpunu istinu, pa makar ona za nju bila i kobna. Još trenutak su Marija i Hilda zajedno kovale planove. Hilda joj je pričala o Sudnitzu i Hansu. Marija je poput suhe spužve upijala svaku njenu riječ sakrivši je poput skupocjenog blaga duboko u svoju dušu. Tad Hilda Mariji poželi laku noć i upozori je: — Dobro zaključaj vrata. Nikad ih više nemoj ostavljati nezaključana! — Kratko joj se nasmije i napusti njenu sobu.

* * * Marija još dugo nije otišla na počinak. Dobro je o svemu promislila. Dok joj je Hilda govorila o svojim planovima, čak ih je i željela prihvatiti, ali sad je spoznala da se neće moći natjecati za to mjesto. Svako drugo zaposlenje mogla je prihvatiti, ali ovo nikako. Morala bi ispričati gospoñi Klimsch kakva je sudbina progoni. Tako bi to i gospoña Fuchs zacijelo ubrzo doznala. Slijedeći kojeg bi upoznali s njenom nesrećom bio bi Hans, a kad bi on za to doznao, zauvijek bi je prezirao. Radije neka mu ostane u lijepom sjećanju. Dugo je gledala pred sebe u blagu ljetnu noć. Tad joj pogled odluta u smjeru Sudnitza. — Neka i bez mene bude sretan!

GIGA

45

XII Marija se spremala u grad. Gospoña Kroneck ju je slala u Berlin da za nju obavi neke poslove koji nisu bili toliko važni da bi osobno morala krenuti na put. Novca za kupnju nepotrebnih sitnica nije imala tako da joj se taj put nije činio nimalo primamljiv. Kao i uvijek, oslobodila se brige na taj način što je Mariji zadala posao koji nije spadao u njene dužnosti. Doznavši da se Marija sprema u grad, Hilda nije ni u što posumnjala. Znala je da Hari mora u Feienwalde, jer ga je tamo očekivala njegova zaručnica. Od svog posljednjeg susreta u šumi Hari više nije imao prilike da razgovara s Marijom. Unatoč tome bio je uvjeren u pobjedu. Vjerovao je da bi sve išlo mnogo brže da se Hilda nije stalno vrzla oko Marije. Njegova mu je sestra vječito bila na tragu. Jedva što bi se približio Mariji, već bi odnekud iskrsnula Hilda. Da je umiri, telefonirao je u njenoj prisutnosti svojoj vjerenici. Obećao je Elzi da će oko pet sati navratiti do nje. Najavio je da bi ostao i na večeri ako bi joj to odgovaralo. Hilda je čula cijeli razgovor. Nije, meñutim, opazila da je Hari prekinuo telefonsku vezu prije nego što je rekao da namjerava ostati i na večeri. Na taj je način uspio prevariti Hildu tako da ovog puta nije nimalo brinula za Mariju. Pošto je otpratila Mariju do željezničke stanice, dade osedlati svoga konja Faladu i odjaši prema šumskoj livadi. Na njenu radost Hans Dornau joj je jahao u susret. — Žarko sam vas željela sresti, gospodine Dornau — započne Hilda ozbiljno. Nakon kratkog oklijevanja ispriča mu cijeli slučaj s prstenom. Hans joj odgovori užasnutog lica: — Nesretan sam što nemam nikakvo prava da sredim vašeg brata. — Ne, ni u kojem slučaju ne smije doći do svañe! Morate mi to obećati, u protivnom bih imala vezane ruke i ne bih više mogla pomoći Mariji. Hansovo lice poprimi nezadovoljan izraz. — Neću biti miran sve dok ne budem siguran da je Marija zaštićena od vašeg brata. — Oprezna sam. Ako se Hari napokon ne urazumi, naredit ću majci da ranije otpusti Mariju. Jednostavno ću joj reći da, je Hari neprestano napastuje. — Hrabra ste i nesebična prijateljica, Hildo! Jahali su zajedno jedan uz drugoga. Kod izvora se zaustave na odmor. — Marija nije kod kuće. Otputovala je u dva sata vlakom u grad da obavi za majku neke poslove. Vraća se oko šest sati poslije podne. Mog brata očekuju u pet sati u Freienwaldeu. Ostat će tamo i na večeri. Znači da ga se ovaj put ne moramo bojati. Razgovarali su još o mnogo čemu. Onda se Hilda oprosti, a Hans odjaše natrag u Sudnitz. Otišao je ravno u svoju radnu sobu i sjeo za pisaći stol. Namjeravao je raditi, ali mu ništa nije polazilo za rukom. Što se više približavalo šest sati, Hans je bivao sve nemirniji. Razmišljao je kako će Marija morati sama ići dugim putem kroz šumu. Ta ga je pomisao uznemiravala. Napustio je Sudnitz i uputio se poprijeko kroz šumu prema putu kojim se Marija trebala vratiti sa željezničke stanice. Sjeo je na panj i čekao. Već nakon nekoliko minuta začuje ljudske glasove, a: da još nikoga nije ugledao. Nije li to bio Marijin glas? Činio mu se uzbuñen i glasan. Hans poskoči i osluškujući se nagne naprijed. Kroz granje šiblja na odreñenoj udaljenosti ugleda Mariju i Harija. Sad je već jasno mogao razabrati o čemu govore. — Ali, najslaña Marijo, zašto ste još tako sramežljivi, zašto se nećkate? Budite bez brige, ovdje nas nitko ne može čuti. Danas sam svoju sestru, koja se uvijek običava ugurati u naš razgovor, mudro udaljio. Ne bojim se da će odnekud iskrsnuti te nam ponovo smetati. Recite mi što moram učiniti ioko bih napokon slomio vaš otpor kojim me, dovodite do ludila, draga Marijo! — Ne morate ništa učiniti, pustit me samo da nesmetano idem svojini putem. Svakom vašom riječi vrijeñate ne samo mene već i svoju vjerenicu.

GIGA

46

— Dakle, ljubomorni ste?. Zar zbog toga sva ta odbojnost i nećkanje? Već sam vam rekao da moje zaruke ne mijenjaju moje osjećaje prema vama. Ne budite više okrutni, već sam iona-ko posve bez razuma od silne strasti koju u meni pobuñujete! Izgaram od ljubavi za vama! — Posljednje riječi izrekao je u najvećem uzbuñenju. Budući da je Marija htjela pobjeći kroz šipražje, Hari stupi pred nju s namjerom da joj zakrči put. — Marijo, volim te kao što nikad dosad nisam volio jednu ženu! Marija kirikne od straha. Tog se časa, kao da je izniknuo iz zemlje, pojavi Hans. — Sto se to ovdje dogaña?— upita oštro. Hari promijeni boju lica. Do vraga! Bilo je nezgodno što ih je Hans iznenadio u ovakvim okolnostima. Morao je biti oprezan. — Ništa važno, gospodine Dornau. Sreo sam ovdje našu kućnu pomoćnicu, pa sam joj htio predati majčinu poruku. Očito je uganula nogu i kriknula od straha. Marija je stajala pred njima blijeda, sklopljenih očiju. Sto li će gospodin Dornau misliti o njoj ako je čuo posljednje Harijeve riječi? Morao ih je čuti. Bio je tik uz njih. Hansa je svrbjela ruka. Da li da udari Harija? Drugo nije zavrijedio. Ali u tom času sjeti se Hilde i svog obećanja da će izbjegavati svako neprijateljstvo s njenim bratom ako to ikako bude moguće. — Ako se vraćate kući, dopustite mi da vam se priključim, gospodine Kroneck. Idem u selo — reče prividno ravnodušno Hans. Hari nije znao što da učini. Bio je bijesan, jer mu se ponovo netko ispriječio u njegovoj namjera da se približi Mariji. Vjerovao je da će ovog puta obaviti sve po želji, ali otkud se samo stvorio taj Dornau, S njime je najmanje računao. Radovao se što mu je pošlo za rukom da isključi Hildu, a kad tamo, iskrsnula je još veća neprilika Je li Dornau čuo njegove riječi upućene Mariji? Nije mogao, bio je predaleko. A da je nešto i čuo, zacijelo bi produžio svojim putem kao svaki muškarac. Ili se i sam namjeravao približiti lijepoj djevojci? Nije li Marija, možda, baš zbog toga bila tako nepristupačna, jer se i Dornau trudio oko nje? Tko zna ne razmišlja li koji bi joj od njih dvojice mogao pružiti bolji život pa se zato nećka? A što ako se već odlučila za vlasnika Sudnitza? Dornau ga nije smio pobijediti ni pod kojim uvjetom. Nove su teškoće još više potaknule Harija. Namjeravao je još večeras zadobiti Marijinu suglasnost. U ovom je času, meñutim, morao popustiti; — Ne, ne idem kući, gospodine Dornau, već preko u Freienwalde, u posjet vjerenici — odgovori Hans nakon kratke stanke. Marija se u meñuvremenu sabrala, i nastavila put. Hans je nepomično stajao na istome mjestu i čekao da se Hara udalji. Onda,tek požuri za Marijom. Kad ju je sustigao, opazi da joj suze teku niz obraze. Stupio je pred nju. — Marijo, dopustite mi da sredini tog neotesanog momka. Dopustite mi da vas štitim od svakog tko vam želi nauditi — izusti izvan sebe. — I ne plačite više, ne mogu gledati kako plačete! Nedavno ste pobjegli, Marijo, prije nego što sam vam mogao ispričati što mi leži na srcu. Sad više ne mogu čekati, Marijo! Strah i briga za vas neizrecivo me muče. Marijo, volim vas! Vjerujem da ste mi i vi bar malo naklonjeni. Ne sumnjajte u moje čestite namjere. Približavam vam se s ljubavlju i poštovanjem. Udaj te se za me! Dajte mi pravo da vas štitim, da osvijetlim i uljepšam vaš život. Dajte mi svoju ruku i usrećite me! Marija mu uputi pogled koji ga potpuno zbuni, — Gospodine Dornau... ja... Zaboga, što da vam -odgovorim? Oprostite mi što moram odbiti vašu ponudu. Prisiljena sam da tu učinim. — Zar me ne volite? — Ne želim lagati, gospodine Dornau. Na važu iskrenu ponudu dugujem vam iskren odgovor. Da, volim vas kao što samo jedna žena može voljeti muškarca. Ali ne mogu vani pa-stati, ženom. Dijeli nas duboki ponor koji ne možemo premostiti.

GIGA

47

— Zar nas samo to dijeli, Marijo?, To su sitničave sumnje koje uopće ne biste smjeli imati. Za mene ne postoji žena kojoj bih se više divio od vas. Ne osvrćem se nikad na mišljenje osta-lih. Mjerodavni su moji osjećaji. Moj jedini roñak, brat moje majke, slaže se s mojim izborom. Drugo me ne zanima. Ne mogu izgovoriti koliko sam sretan što me volite. Budite moja, Marijo! Želio ju je zagrliti, privući u svoj naručaj, ali mu Marija izmakne s bolnim izrazom lica. — Pokušajte me shvatiti — izusti. — Ne tjerajte me, ne ispitujte više, ne istražujte dalje! Ne mogu, ne smijem postati vaša žena! — Marijo, onda postoji samo jedan razlog: drugi muškarac ima pravo na vas! Ona odmahne glavom. — Ne, nitko nema pravo na mene. Nikad mi nijedan muškarac nije bio blizak. Sve dok nisam ugledala vas, moje je srce bilo slobodno. Unatoč tome ne mogu vam pripasti. Teška, kobna sudbina leži nada mnom i dijeli nas za sva vremena. — Kakva je to sudbina? — Upita je Hans zbunjeno. — Ne pitajte me! Ne mogu postati žena poštenog čovjeka! To je jedino što vam mogu reći. Prihvatite to kao objašnjenje. — Marijo, tako me ne možete odbiti! Ispričajte mi sve!,Zar nemate povjerenja u me? — Više nego u ikog drugog. Unatoč tome ne mogu vam povjeriti što nas dijeli. Molim vas, ne ispitajte me dalje! — očajno izusti Marija. Drhtala je od uzbuñenja. Hans je pogleda pun ljubavi i sažaljenja. Namjeravao je obavijestiti svog ujaka o svemu što se danas odvijalo izmeñu Marije i njega. Možda će prekinuti svoju šutnju i napokon mu objasniti što to Marija tako odlučno krije. — Za danas se moram zadovoljiti vašim odgovorom Marijo. Ali ne mislite da odustajem od vas. Kad se smirite povjerit ćete mi razlog koji nas razdvaja i pustiti me da se odlučim-Ako mi vašu tajnu ne možete ispričati usmeno, ne biste li mi je pismeno povjerili? — Ne želim.., i ne mogu! Molim vas, pustite me! —Marijo, vi volite mene, ja volim vas. Ne pripadate drugom muškarcu. Meñu nama jednostavno ne može postojati zapreka koju ne bismo zajedno mogli svladati. Ne želim vas mučiti, smirite se, razmislite o mom savjetu, iskrenoj ljubavi nikad ništa nije teško. — Zahvalna sam vam za svaku riječ, za ljubav, za sve dobro što za me činite. Vaše priznanje da me volite grije me poput sunčane zrake u mom žalosnom životu. Sad idem! Do viñenja! Hans privuče njenu ruku svojim usnama i nježno je poljubi. — Do viñenja, Marijo; Ovo nije naš rastanak. Sastat ćemo se ponovo i tada. zauvijek!

* * * Marija ni sama nije znala kako je stigla kući. Kad je na stepeništu, susrela gospoñu Kroneck, uz krajnji ju je napor obavijestila o uspješno obavljenim poslovima u Berlinu. Gospoña Kroncek joj odmah stane prigovarati. — Gdje ste bili tako dugo? Trebali ste cijeli sat za put koji se lako prijeñe za trideset minuta! Dobro ste znali da vas čekam, ali to je vama svejedno. Sve ste vi kućne pomoćnice jednake. Brinete samo o svojoj koristi. — Oprostite, gospoño Kroneck, ne osjećam se dobro. — Zaboga, nećete se valjda razboljeti? — poviče gospoña Kroneck razdraženo; Marija umorno odmahne glavom. — Ne, ne, gamo me boli glava. Onda obavijesti opširno gospoñu Kroneck o obavljenim poslovima. Kad je ova doznala sve što ju je zanimalo, otpusti Mariju zadavši joj da izvrši još nekolilo zadataka priji večere. Nije se nimalo osvrtala na Marijinu glavobolju. Marija se umorno popne u svoju sobu. Jedan trenutak zastane nepomično i zagleda se pred

GIGA

48

sebe, a onda se baci na krevet i sakrije uplakano lice u jastuke. Tijelo joj je podrhtavalo od jecaja kao slabašno stablo za vrijeme oluje. Nije znala hoće li moći odoljeti Hansovoj molbi. Bit će to najteži zadatak u njenom životu. Koljena su joj klecala, ali Marija ipak ustane. Čekala ju je dužnost. Poput automata obavljala je svoj posao, Kad se iz prizemlja popela na hodnik, naiñe na Hildu. Mlada djevojka uplašeno pogleda u Marijino lice. — Sto ti je, Marijo? — upita tiho. — Ništa, samo me boli glava — odgovori Marija i proñe pokraj Hilde.

* * *

Hari se vratio kući. Hilda je stajala na verandi kad je dojahao i naredio konjušaru: — Sutra ujutro uzmite od vrtlara ruže koje sam naručio, a zatim svratite u moju sobu po pismo koje ćete odnijeti mojoj vjerenici u Freienwalde. Hilda se sjeti prstena i plana koji je neki dan skovala. Smatrala je da je sada došlo vrijeme da ga ostvari. Sutra ujutro će pripaziti kad konjušar krene u Feienwalde. Iznenañenje će biti potpuno! Za vrijeme večere Hilda se obrati svom bratu: — Nisi li htio danas ostati na večeri kod Elze? On je Ijutito pogleda. — Sto te to toliko brine? — odvrati osorno. Njegova mu majka uputi upitni pogled. — Nisi'se valjda posvadio kad si se tako rano vratio kući? —Nisam! Predomislio sam se i ostao samo na čaju. Elza vas sve srdačno pozdravlja. Nema ni govora o kakvoj svañi. Nakon večere cijela je obitelj sjedila zajedno u dnevnoj sobi. Na vratima se pojavi Marija. Htjela je od gospoñe Kroneck doznati zadatke boje joj je odredila za idući dan. Hari ju je gutao pogledom dok je stajala kraj njegove majke. Kad je ponovo napustila sobu, njegove su oči zasjale požudom! Uskoro se zatim i on oprosti i iziñe. Hilda ga je pratila zabrinutim pogledom prisluškujući da li se zaista zaputio u svoju sobu. Čula je kako je otvorio i zalupio vratima. Budući da je Marija još -radila dolje u kuhinji, Hilda ostane mirno sjediti na svome mjestu. Za svaki je slučaj namjeravala biti na oprezu i nije smjela pustiti Harijevu sobu iz vida sve dotle dok Marija ne bude na sigurnom. Hari je ostao najviše pet minuta u svojoj sobi, onda tiho iziñe. Oprezno se odšulja niz hodnik do stepenica. Namjeravao se uvući u Marijinu sobu da je tamo sačeka. Bio je ljutit kad je opazio da su vrata zaključana. Bijesno udari nogom o pod i stane razmišljati što da uradi. Najkasnije za jedan sat svi će u kući krenuti na počinak Marija takoñer. Ako ne želi odustati od svog plana, bezuvjetno je mora sačeka ti ovdje gore. Nikako ga nije smjela otkriti prije nego što otvori vrata. Zbog toga odluči da se sakrije u prostoriju za rublje koja se nalazila tik do Marijine sobe. Da bolje čuje ostavio je vrata odškrinuta. Nestrpljivo je čekao da sve u kući utihne. Čuo je kako su mu roditelji i sestre otišle na spavanje. Odjednom začuje na stepeništu lagane korake. Marija je dolazila! Hari je promatrao kako vadi ključ iz džepa pregače i stavlja ga u ključanicu. Tog trenutka nečujno iziñe iz svog skloništa i stane iza nje. Marija otvori vrata i upali svjetlo. Istog se trenutka progura unutra. Svladan strašću, obujmi vitku djevojku, dok je istodobno uzalud pokušavao nogom zatvoriti vrata. — Napokon te imam! Moja si i neću te više pustiti! — izusti promuklo. Marija je trenutak bila kao oduzeta od straha. Htjela je zvati u pomoć, ali nije mogla izustiti ni glasa.

GIGA

49

— Samo poljubac, Marijo, žudim za njim! — šaputao je sasvim blizu njenih usana da je osjećala njegov vreli dah. To joj vrati svijest. — Van, ili ću pozvati vašu majku! — izvikne Marija izvan sebe i udari ga šakom u lice. Hari otetura do vrata. Posljednjom ga snagom Marija izgura iz sobe i spusti zasun. Tad klizne niz vrata na koljena. Puna straha osluškivala je što se vani dogaña. Hari se nije u prvi čas snašao. Stajao je naslonjen na zid. Mala ga je ruka u očaju čvrsto udarila.; Pogodila ga je točno izmeñu očiju. Spoznaja da ga je odbacila, pekla ga je više od udarca. Napokon je shvatio da se, nema čemu nadati. Sav trud bio je uzaludan. Zaškripa zubima i. prijeteći stisne šake prema zatvorenim vratima. Neće joj to zaboraviti! Požalit će ona što se tako ponijela. Kako ga se samo usudila udariti. Naći će prilike da joj se osveti. Bio je uvjeren da je razlog zbog kojeg ga se odrekla Hans Dornau. Taj je zacijelo imao u nje više uspjeha. Pretekao ga je. Možda je platio veću cijenu za njenu naklonost. Ali njegov prsten je ipak zadržala! Drske li djevojke! Uvijek je glumila čednu, nedužnu djevojku, a zapravo je prepredenija od njega!. Njegovi osjećaji. Za Mariju odjednom su se izmijenili u sitničavu, nisku mržnju. Još jednom bijesno podigne šake. — Osvetit ću ti se. Platit ćeš mi to uskoro! — promrsi bijesno kroza zube i spusti se niza stepenice.

GIGA

50

XIII Idućeg jutra, čim je ustao iz kreveta, Hari stane pred zrcalo. Na svu sreću, crvenilo na čelu je nestalo zahvaljujući hladnom oblogu što ga je odmah stavio na mjesto udarca. Njegova je želja za osvetom još jačala. Sišao je u sobu za doručkovanje, gdje se već okupila cijela obitelj. Gospodin Kroneck je upravo završio doručak. Zurio je da što ranije stigne na polje. Kad je ustao od stola, Hilda mu se objesila za ruku. — Idem s tobom, oče. Moram pogledati što je s Faladom, jučer je nakon šetnje šumom malo hramao. Potajno opipa svoj džep. U njemu je bila kutijica s prstenom. Zatim zajedno s ocem iziñe iz sobe. Hari nastavi doručkovati s majkom i Klarisom. Kad su završili, on se obrati gospoñi Kroneck: — Majko, moram s tobom razgovarati u četiri oka. Majka ga pogleda začuñeno i ne baš oduševljeno, oduševljeno. — Zar je to toliko hitno, Hari? Mora li to biti baš sada? — Da, hitno je! — Dobro, doñi u moju sobu. Majka i sin iziñu zajedno. Vani u predvorju susreli su Mariju. U rukama je držala zdjelu s voćem koju je željela odnijeti u blagovaonicu. Još se nikada nije činila Hariju tako lijepa kao tog jutra. Njen izgled izazvao je u njemu samo mržnju. Obrativši se gospoñi Kroneck, Marija mirno reče: — Smijem li vas zamoliti za kratak razgovor, gospoño Kroneck! — Sad nemam vremena. Jeli riječ o nečem hitnom? — upita svojim uobičajenim neljubaznim i oholim načinom. — Nije baš hitno, ali željela bih tu stvar riješiti'svakako još u toku prije-podneva. — Dobro, pozvat ću vas kasnije kad za vas nañem malo slobodnog vremena. — Hvala, gospoño Kroneck. Čuvši taj razgovor, Harija odjednom obuzme neugodan osjećaj. Želi me tužiti! Dobro je što ću ja s majkom prvi porazgovarati. Ispričat ću joj stvar onako kako to meni odgovara. Naravno, majka će povjerovati meni, a ne kućnoj pomoćnici, razmišljao je Hari. Kad su stigli u majčinu sobu, gospoña Kroneck ga upita: — Sto mi . imaš tako važnog reći, sine? Spustio se u naslonjač i pomno se zagledao u svoje njegovane nokte. Onda je brzo. pogleda i kratko odgovori: — Želim te zamoliti, majko, da otkažeš Mariji. Majka ga pogleda široko otvorenih očiju. — Sto time želiš? Sto se zbilo, Hari? — Dovoljno sam se jasno izrazio, majko. Marija mora napustiti kuću, odmah, iz više razloga. — Dragi moj Hari, očekivala sam da ćeš mi reći sve drugo, samo ne ovo! — Da, priznajem, ta me mala gusjenica podmitila. Znaš i sama da mi naše novčane prilike nisu dopustile da izaberem vjerenicu koja bi me privlačila, pa sam sebi morao pomoći kako sam znao i mogao. — Ali, Hari! — opomene ga majka. — Ne mogu ti pomoći, majko. Kažem ti sasvim iskreno, bio sam zatreskan u tu djevojku: Meñutim, iako je od mene na dar primila skupocjeni prsten, sad odjednom izigrava ravno-dušnost. Ja ti, naravno, ne bih dosañivao tom pričom da cijelu stvar ne smatram nadasve ozbiljnom. Slučajno sam, naime, doznao da je u svoju mrežu upecala i našeg susjeda, gospodina Dornaua. — Što kažeš? Jesam li dobro čula? — uzbudi se majka.

GIGA

51

— Da, da, majko! Jučer sam ih vidio zajedno. Cijelo ju je vrijeme gledao zaljubljenim pogledom. Budući da znam kakve nade ti i Klarisa ulažete u Dornaua, smatram svojom dužnošću da te, upozorim dok još nije, prekasno. Vjerojatno to ni Hans Dornau ne smatra ozbiljnim, ali bi pri tom ipak mogao zaboraviti Klarisu. Namjerno ti to sve nisam htio ispričati u njenom prisustvu kako se ne bi nepotrebno uznemirila. Još nije ništa izgubljeno. Činjenica je da je Marija dovoljno zgodna da muškarac za njom izgubi pamet. Moraš i sama priznati da nije ni glupa, štoviše, vrlo je inteligentna. Čini mi se da ide na sve ili ništa. Kratko i jasno rečeno, mora otići odavde, zbog Klarise i mene, i to odmah. Majka mu nije ništa prigovorila. Bila je pametna žena i slutila je da je Marija odbila njenog sina. Bio je to zacijelo jedini razlog zbog kojeg Hari više nije želio trpjeti njenu prisutnost. Ta je činjenica ne bi previše uzbuñivale, ali smjela dopustiti da se sruše Klarisine nade. Nakon nekoliko trenutak razmišljanja odgovori mu: — Šteta sto gubim tako vrijednu kućnu pomoćnicu zbog te male i nevažne pustolovine. Ali ako je Marija zaista postala toliko opasna da bi mogla ugroziti čak moje i Klarisine planove, ne mogu se osvrtati na njenu marljivost. Mora odavde! — Nadajmo, se, majko, da još nije prekasno! Mislim, nadajmo se da Hans Dornau nije preduboko zaglibio. Oči gospoñe Kroneck bijesno zasvjetlucaše. — Prepusti to meni, bit će to moja briga. Sad je važno naći način kako da se što prije otarasimo te djevojke. Ako joj otkažem po ugovoru, morat ću je zadržati u kući još cijeli mjesec dana. Morali bismo naći razlog da joj otkažemo odmah, bez obaveznog otkaznog roka. Što je bilo ono s prstenom? Nisi li mi maločas rekao da je od tebe primila skupocjeni prsten? — Stavio sam ga na stol u njenu sobu. Budući da mi prsten do danas nije vratila zacijelo je još u nje: — Možda bismo to mogli nekako iskoristiti. U svakom slučaju zahtijevat ću da mi vrati prsten. Bilo je od tebe, vrlo lakomisleno što si joj poklonio tako skupocjeni dar. Ah, upravo sam se sjetila, ionako je htjela sa mnom razgovarati. Što li samo želi? — Vjerojatno će pokušati da me okleveta, majko — mirno odgovori Hari.

* * * Uskoro je Hari napustio sobu. Nakon nekoliko minuta gospoña Kroneck pošalje po Mariju. Kad je Marija stupila u sobu, ona je oštro pogleda, mjereći je od glave do pete. — Sto mi želite reći, Marijo? — Gospoño Kroneck, htjela bih dati otkaz. Gospoña Kroneck se uspravi. Bila je iznenañena. Nije očekivala takov odgovor. —Otkaz! A zašto? — Ne bih htjela o tome govoriti. Vjerujte mi da nisam bez razloga donijela tako važnu, za mene možda čak presudnu odluku. Gospoña Kroneck udarala je od nervoze prstima po naslonu svog naslonjača. Tog trenutka ju je nešto u Marijinom ponašanju prisiljavalo da je cijeni više nego ikad prije. — Kad želite otići? — upita kratko. — Što prije, gospodo Kroneck. Najradije bih odmah napustila posjed ako je to prema ugovoru moguće — odgovori Marija učtivo. Time se ispunila želja gospoñe Kroneck. Nije više morala tražiti razlog na temelju kojeg bi mogla odmah otkazati Mariji. Sad se, meñutim, ljutila što ju je Marija'ostavila na cjedilu bez ikakve prethodne najave. — Vjerojatno već imate u vidu neko novo mjesto? — upita oholo. — Ne, nemam gospoño Kroneck. Dobro znate da, iz vama poznatih razloga, neću tako lako naći novo zaposlenje. Unatoč tome moram napustiti Kroneck. Lijepo vas molim da me u tome

GIGA

52

ne sprečavate. '— Jeste li se možda upustili u kakvu ljubavnu pustolovinu? — upita je gospoña Kroneck iznenada. — Ne! Ako vas je,vaš sin obavijestio što se zbilo, kao što to zaključujem iz vašeg pitanja, onda morate takoñer znati da sam pokušala sve što je ležalo u mojoj moći kako bih ga odbila, a da ga ne povrijedim. Nemam sebi što spočitnuti. Vašeg sam sina izbjegavala gdje god j tad god sam to mogla. Ako sam ga sinoć udarila i prekorila, nije to nimalo, bila moja krivnja. Njegovo me drsko ponašanje jednostavno prisililo na to. To je bio jedini način da se obranim, jer je silom prodro U moju sobu. Vjerujte mi, gospoño Kroneck, da zaista nemam razloga lagati. Nisam nimalo pretjerala. — Sto ste učinili? Udarili ste mog sina? — poviče gospoña Kroneck izvan sebe od bijesa. — Da, to sam učinila. — Ne vjerujem da bi se Hari usudio biti tako ,drzak i naprasit. Zacijelo ste ga ohrabrili svojim ponašanjem. Ako ste prihvatili na poklon tako skupocjeni prsten, ne smijete se čuditi što je sebi dopustio neke stvari koje su vas toliko povrijedile. — To je zacijelo,neka zabuna. Nisam zadržala nikakav poklon. — Moj sin je ostavio u vašoj sobi prsten i obavijestio vas da vam ga poklanja. — Nisam uopće otvarala paketić koji je ostavio na stolu. Zamolila sam gospoñicu Hildu da ga uzme i vrati svome bratu. — Tako dakle! — Gospoña Kroneck razmišljajući pogleda Mariju. — A kamo želite otići? - upita napokon. Marija tiho odgovori: — Reći ću vam ako mi obećate da to nikome nećete odati. — Obećajem vam. — Vraćam se ponovo u pansion Steinmann dok ne nañem neko novo zaposlenje. — Dobro. Prihvaćam vaš otkaz. Dat ću vam dobre preporuke hranarinu i plaću za mjesec dana unaprijed. Spremite se što prije kako biste mogli stići na podnevni vlak. Vaše ću vam stvari postati naknadno u Berlin. — Mnogo vam hvala, gospoño Kroneck. Marija požuri u svoju sobu. Na stepeništu joj priñe Hilda. Marija se borila sama sa sobom da li da prizna Hildi da odlazi. Povjeri li to Hildi, plašila se da će doznati i Hans Dornau. Kako nikog nije bilo u blizini, Marija prihvati Hildinu ruku i duboko joj pogleda u oči. Budući da je Marija inače bila vrlo povučena, Hilda je bila iznenañena tim njenim postupkom. — Što ti je, Marijo? — prošapće. — Ništa, Hildo. Želim ti svim srcem zahvaliti za svu dobrotu i razumijevanje. Neka ti nikad ne bude žao što si mi olakšala život u Kroheeku. — Znam, Marijo, da ti je Hari sinoć ponovo dosañivao. Ali budi mirna, već ću ti pomoći da odeš odavde. Ići ćeš gospoñi Krimsch. Očekuje te čim budeš slobodna. — Zahvaljujem ti, Hildo. Kamo ćeš sad? — Malo prošetati šumom. Vratit ću se kući prije objeda, jer poslije podne očekujemo goste, Hallernove i..gospodina Dornaua. Do viñenja! Marija na brzinu nabaca »tvari u kovčeg. Bilo je to ono najnužnije za nekoliko prvih dana u Berlinu dok joj s Kronecka stigne kovčeg s ostalim stvarima. Bila je već gotova s pakiranjem kad joj je sobarica gospoñe Kroneck donijela novac i preporuku. Marija je brzo pročita. Bila je zaista dobra. Nadala se da će s pomoću nje ipak dobiti novo zaposlenje. Onda pogleda na sat. Imala je još dovoljno vremena da Hildi napiše oproštajno pismo.

»Draga Hildo! Kad sam te maločas srela na stepenicama, znala, sam da smo se vidjele posljednji put. Nisam ti, meñutim, mogla reći da odlazim. Ne želim da doznaš kamo idem. Ne ljuti se što nisam prihvatila mjesto kod gospoñe Klimsch. Nisam mogla, jer joj ne bih, smjela

GIGA

53

prešutjeti jedno , poglavlje svog života s kojim je tvoja majka bila upoznata prije nego što me namjestila. Preko gospoñe Klimsch to bi doznala gospoña Fuchs, zatim netko drugi, a ja

želim da to ostane moja tajna. Od djetinjstva me posvud prati samo nesreća. Naslijedila sam je od oca koji je, iako nevin, zbog nje progonjen, Shvati ovo kao objašnjenje, ne istražuj dalje

ako me bar malo cijeniš kao druga. Ne postavljaj nikakva pitanja ni svojoj majci, jer ne bi ništa doznala. U tvom budućem životu želim ti sve najbolje. Budi uvijek sretna i sjeti se katkad

tvoje zahvalne Marije« Marija oprezno proviri kroz vrata i iziñe na stubište. Teškim koracima siñe niza stepenice, stupi u Hildinu sobu i stavi joj pismo na pisaći stol. Zatim kroz stražnja vrata napusti kuću.

GIGA

54

XIV Gospoña Kroneck otvori prozor svoje sobe i pozove Hildu k sebi. Kad je njena kćerka stala pred nju, gospoña Kroneck joj se obrati prijekornim glasom: — Slušaj, Hildo, gospoñica Jung mi je kazala da ti je dala kutijicu s prstenom da je vratiš Hariju. Je li to istina? — Jest, majko. Marija nije htjela ni taknuti Harijev poklon. Ja sam ga otvorila. U kutijici je bio vrlo lijep briljantni prsten ukrašen biserima. Vrijedi cijelo bogatstvo. Odakle samo Hariju toliki novac? Njena se majka nije osvrnula na posljednje pitanje, već nastavi: — Morala si odmah Hariju vratiti prsten. Vjerujem da ti se tako lijep nakit svidio i da si ga htjela zadržati za sebe, ali to ipak ne smiješ. Hildino se lice naglo zacrveni. Čudnovatim pogledom odgovori majci: — Majko, valjda ne misliš da sam prsten htjela prisvojiti. — Zašto ga onda nisi odmah vratila? Daj mi sad taj prsten, osobno ću ga odnijeti Hariju — naredi gospoña Korneck. — Više nije kod mene. — Što time želiš reći? Gdje je? — Otpremila sam ga na pravu adresu. Hari ga je zacijelo samo zabunom ostavio u Marijinoj sobi. — Kako to misliš? — Bit ću neposlušna i sada ti neću odgovoriti na to. Sve ćeš doznati za objedom. — Nisi valjda opet izmislila kakvu glupost, Hildo? Hilda rezvuče usne. — Sasvim suprotno. Iznimno sam počinila jedno pametno djelo. — Nadajmo se, dijete moje. Sad idi u svoju sobu i presvući se. Za nepun sat stići će nam gosti.

* * * Kad, je stupila u svoju sobu, Hilda odmah ugleda Marijino pismo. Brzo ga otvori i započne čitati. Onda se sa suzama u očima baci u naslonjač. Marija je otišla. U meñuvremenu se mo-ralo dogoditi nešto što je Marija prešutjela. Vjerojatno je, majka otkrila da je Hari neprestano napastuje, pa ju je zato i otpustila. Znala je i za prsten. Tek sada je postala svjesna kakvog je dobrog druga izgubila. Sto to sprečava Mariju da se zaposli kod gospoñe Klimsch? Sto ju je toliko tištalo? Sto će na sve to reći Hans Dornau? — Moram ga odmah obavijestiti! Moram k njemu! — odluči Hilda. Pogleda na sat. Nije smjela dopustiti da Hans tek na Kronecku dozna za Marijin odlazak. Njen je konj bio pokriven pjenom kad je stigla u Sudnitz. Nemilosrdno ga je gonila cijelim putem kako bi što prije stigla do Hansa. Jednim skokom skoči iz sedla, dobaci uzde slugi koji je stajao kraj, vrata i, ne -rekavši ni riječi pojuri uz njega u kuću. Zbunjeno je gledao za njom. — Najavite me gospoñi Fuchs! — zamoli slugu koji je stajao u predvorju. Stara ju je žena odmah primila. Kad je Hilda stupila u sobu, gospoña Fuchs je začuñeno pogleda. — Ne čudite se mom izgledu, draga gospoño Fuchs. Jurila sam cijelim putem s Kronecka ne štedećj svoga konja.. Molim vas, pozovite odmah gospodina Dornaua, Moram mu nešto važno reći, vrlo je hitno. Cim je Hans od sluge čuo za iznenadan Hildin posjet, požuri do nje. Kad je ušao u sobu, gospoña Fuchs se htjede povući, ali je Hilda zaustavi: — Molim vas, ostanite ovdje, gospoño Fuchs! Morate doznati što vani imam saopćiti. Marija je otišla!

GIGA

55

Hans Dornau problijedi. — Marija? — zamuca. — Da. Evo pročitajte pismo koje mi je ostavila u sobi. — Hilda mu pruži pismo i Hans ga užurbano pročita. Jedno ga mjesto ponovo podsjeti na njihov posljednji razgovor u šumi: »Od djetinjstva me posvuda prati nesreća. Naslijedila sam je od oca koji je, iako nevin, zbog nje bio progonjen.« To je, znači, bilo rješenje zagonetke! Sramota za koju je bio optužen njen otac, ležala je još danas na njoj. Hans još jednom pročita pismo i tad mu u oči upadne rečenica u kojoj Marija moli Hildu da se ne raspituje kod svoje majke njoj i njenom životu. Gospoña Kroneck je, dakle, morala znati kakva je to nevolja progonila Mariju. Morala mu je to otkriti. Potrudlt će se da sve dozna od nje. Kao prvo, Hans odluči da odmah poñe na željezničku stanicu. Htio se raspitati kamo je otputovala Marija. Otprati Hildu do njenog konja i pomogne joj uspeti se u sedlo. — Oboje smo danas vrlo tužni. Nadajmo se da ćete doznati kamo je otputovala Marija — tiho reće Hilda. — Odmah ću se odvesti na stanicu- i raspitati se. Sve ostalo ću, nadam se, doznati nakon objeda od vaše majke. Cim se vratim sa stanice, krećem na Kroneck. Tamo ćemo se dalje dogovoriti. Uskoro se zatim Hans odvezao na kolodvor. Od šefa stanice doznao je da je djevojka š Kronecka kupila kartu za Berlin. Hans s olakšanjem odahne. Berlin je, doduše, velik ali ni u tako divovskom gradu Čovjek ne može lako nestati. Odmah će sutra otputovati k ujaku. Prethodno će od gospoñe Kroneck pokušati da dozna Marijinu tajnu. Ako u tome i ne uspije, preostaje mu još njegov ujak. Hans je bio uvjeren da ujak« Justus zna Marijinu sudbinu. Prije nego što je krenuo na Kroneck, preda slijedeći brzojav: » Dolazim sutra u podne. Hans.«

GIGA

56

XV Gospoña Kroneck odmah je osjetila koliko je izgubila odlaskom svoje kućne pomoćnice. Ništa joj nije polazilo za rukom. Na brzinu se presvukla da bi na vrijeme bila gotova. Uzvanici samo što nisu stigli. Već nekoliko minuta poslije sluga najavi obitelj Hallern. Srdačno su se pozdravili. Hari, koji se osobito dotjerao, priñe Elzi i stavi joj ruku oko ramena. Kad su sjeli, nagnuo se k njoj i polaskao joj kako je večeras lijepa. Elza zahvalno pogleda svog zaručnika. — Raduje me što ti se sviñam. Ovo je nova haljina iz Berlina. Kupila sam je posebno za današnji posjet Pogledaj, okitila sam se i tvojim poklonom. Nisam ti se na njemu ni zahvalila. Vjerojatno ne možeš ni zamisliti kako si me ugodno iznenadio. Na Harijevom se licu nazirala zbunjenost. Na kakav to poklon misli? Poljubio joj je, doduše ruku koju mu je držala pred očima, ali nije svraćao pozornost na prsten koji je na njoj blistao. — Na kakav to poklon misliš? — Ne pretvaraj se! Vrlo sam se obradovala tvojoj pažnji. Prsten je zaista divan. — Prsten? — začuñeno upita Hari. Tog se trenutka gospoña Kroneck počela zanimati za njihov razgovor. Već je htjela požuriti Hariju u pomoć, kad im se pridruži Hilda i prihvati Elzinu ruku. — Neka te Harijeva komedija ne zbuni! Želi te samo zadirkivati. Hari, odmah sam znala da će Elzi ovaj prsten divno pristajati. Namijenjen je ovom prstu, zar ne? —upita svog brata smiješeći se vragoljasto. Hari je bio toliko zapanjen da nekoliko trenutaka nije mogao odgovoriti. Njegova je majka odmah prozrela Hildu pa mu požuri u pomoć. — Samo ako se prsten Elzi sviña. Hari ga je odabrao s mnogo pažnje. — Is mnogo ljubavi, zar ne, Hari? — upita Hilda. Najradije bi bio svojoj sestri prilijepio masnu zaušnicu. Osjećao se postiñen, ali je bio prisiljen da glumi u komediji koju je zamislila Hilda. Kako li je samo došla do prstena? — Da, Elzo, s mnogo pažnje i ljubavi — reče svladavajući pomalo svoju zbunjenost. — Raduje me Što dijeliš moj ukus. Budući da su upravo najavili gospodina Dornaua, razgovor utihne.

* * * Klarisa je, naravno, za stolom sjedila kraj Hansa. Obraćala mu se, kao i uvijek, što je susretljivije mogla. Njena ustrajnost išla mu je na živce. Nije slutio da je po svaku cijenu željela postići svoj cilj. Za vrijeme objeda mnogo se toga nije odvijalo po predviñenom planu. Gospoña Kroneck iskoristi jednu malu nepravilnost da pozornost skrene na sebe. Za vrijeme tišine koja je uslijedila ona reče: — Moram svoje drage goste zamoliti da mi oproste što kod nas,danas vlada mali nered. Morala sata, naime, naglo otpustiti našu kućnu pomoćnicu pa nam nedostaje osoblja. Izraz Hansovog lica nije se promijenio. Zahvaljujući, Hildinoj brižljivosti, bio je na sve dobro pripremljen. Pažljivom promatraču, meñutim, ne bi izmakao napet izraz njegovih očiju. Zavladala je tišina. I kućedomaćin je bio iznenañen. — Tako naglo? Sto se dogodilo? — upita gospoña Hallern. To je pitanje lebdjelo na licima svih prisutnih. Gospoña Kroneck duboko uzdahne. — Otkrila sam da je gospoñica Jung kćerka robijaša. Njenog su oca, naime, prije nekoliko godina osudili zbog ubojstva. U zatvoru je i umro. Nije li to strašno? Nisam mogla vjerovati kad sam to doznala. Nije mi, na žalost, preostalo ništa drugo nego da je otpustim. Ovakvu Se

GIGA

57

djevojku ne može držati u kući. Prva se snašla gospoña Hailern. — Zaboga, draga Heleno, kakvog li strašnog otkrića! Tko bi to mogao slutiti? — Zaista nijetako izgledala — zgražajući se dobaci Elza. Gospoña Kroneck doda prezrivim glasom: — A uvijek se držala tako otmjeno kao da pripada najvišem društvu. Još se nije zamjećivala šutnja troje ljudi koji su tom viješću bili najviše pogoñeni. Harijeve su oči svjetlucale od divlje zluradosti. On pogleda prema Hansu Dornau, koji je zbunjeno i potreseno promatrao Hildu. Bila je blijeda poput mrtvaca. Sad je Hans napokon znao zašto je Marija odbila da mu postane ženom, zašto je pobjega i za sobom izbrisala svaki trag. Shvaćao je njen strah pred tim otkrićem. Ali je ujedno osjećao da sve to ne može ugroziti njegovu ljubav prema Mariji. Poput utjehe zvučale su mu u uhu, njene riječi iz Hildinog pisma: »Naslijedila sam je od oca koji je, iako nevin zbog nje bio progonjen«. Nevin! Grčevito se držao za tu riječ. Hans duboko uzdahne. Kakva ju je to zla kob pratila cijelog života? Prisiljavao se da ostane miran. Onda se obrati gospoñi Kroneck: — Jesu li vam poznate neke pobliže okolnosti, gospoño Kroneck? Znate li zbog čega je otac gospoñice Jung postao ubojica? Gospoña Kroneck je mogla ispričati što joj je povjerila Malija, ali joj se ta priča nije činila dovoljno zastrašujuća. Zato odgovori: — Otac gospoñice Jung ubio je svog pretpostavljenog. Bio je inženjer. Ne znam ništa više o tome slučaju! — Tim je riječima prekinula svaki daljnji razgovor.

* * * Stariji su gosti željeli nakon objeda još malo pročavrljati u susjednoj sobi uz šalicu crne kave. Mladež se uputila na verandu. Elza je odvukla svog vjerenika u udaljen kutak Klarisa bi to isto bila rado učinila s Hansom, ali se Hilda nije micala od nje. Dok je Klarisa još razmišljala kako da se otrese svoje sestre, pojavi se gospodin Hailern. — Potreban ham je vaš savjet, draga Klariso! Vaš otac i ja smo slučajno započeli razgovor o klasičnoj književnosti. Sjetili smo se nekih citata koje ne znamo kamo da svrstamo. Vi nam zacijelo možete pomoći. Doñite načas k nama u sobu. Iako nerado, Klarisa se s njim uputi u kuću. Nadala se kako će usputno moći dati majci znala da udalji Hildu. Hilda i Hans su ostali sami na verandi. Zaručnici ih nisu mogli čuti, bili su predaleko i očito zauzeti sami sobom. Hans nježno pogleda Hildu i tiho je upita: — Hildo, vidim da patite zbog otkrića vaše majke. Zar sad više ne volite svoju Pepeljugu? — Onda pogrešno sudite o meni. Kad nekog jednom zaključam u srce, ne puštam ga više tako lako. Čak kad bi Marijin otac i bio kriv, moje se drugarstvo prema njoj ne bi ugasilo. Tko zna je nedužna! Tko zna gdje li je sada! A što je s vama? Imate li sad lošije mišljenje o njoj? Mijenja li to što? — Ne, Hilda odlučio sam da joj pomognem. Prvo moram doznati kamo je otišla. Poslije ću se raspitati u vaše majke. Vjerojatno će znati gdje je Marija odsjela. Onda je ne bih morao dugo tražiti. — Marijine su stvari još u njenoj sobi. Mislim da je zamolila majku da joj ih naknadno pošalje. Vjerojatno zna njenu adresu. Ipak« vam savjetujem da se ne raspitujete u majke. Uv-jerena sam da vam ne bi ništa odala. — Možda imate pravo, Hildo. Mislio sam samo da bi to možda bio najbrži put da doznam kamo je otišla Marija. Sto mi predlažete. Moram hitno nešto poduzeti da joj što prije uñem u trag.

GIGA

58

— Doznat ću kamo će majka poslati Marijine stvari. Uvjerena sam da ću ubrzo otkriti gdje se skriva od nas, — To bi bilo dobro. Nadam se da ćete me odmah obavijestiti čim nešto više doznate. Morat ćete mi pisati u Berlin. Ja, naime, još večeras ili sutra rano ujutro krećem na put. Prvo ću navratiti do svog ujaka da s njim porazgovaramo gospoñici Jung. — Dobro, dajte mi vašu adresu! Dao joj je adresu hotela u kojem je uvijek odsjedao. Onda mu Hilda tiho reče: — Znate li u što sumnjam? — U što? — upita Hans. — Da je majka od početka znala Marijinu tajnu. Sad ju je navela kao razlog za otkaz da bi prikrila Hairijevo neprilično ponašanje. Možda je čak on zahtijevao da je majka otpusti. Nešto se moralo dogoditi što mi je izmaklo. Majka je znala i za prsten. Hans Dornau tmurno pogleda prema Hariju. Odjednom Hilda započne pričati o svom konju. Tek tada Hans opazi da im se netko-približava. Bila je to gospoña Kroneck. Uputila je Hansu nekoliko, riječi, a zatim pošalje Hildu s nekim zadatkom u kuću. Kad se uskoro pojavila Klarisa i zauzela svoje mjesto nasuprot Hansu, njena majka ubrzo nestane. Klarisa se pokušavala približiti svom cilju, ali je ha svoje žaljenje morala zaključiti da je Hans vrlo rastresen. Nimalo nije odgovarao na njene pokušaje, da ga osvoji i uskoro je našao izliku da se oprosti. Gospoña Kroneck ga upitno pogleda. Nije ga uspjela prozreti. Nije znala kako je na njega djelovalo otkriće o Marijinom ocu. Nadala se da je uklonila svaku opasnost. Oprostila se od Hansa s majčinskim osmijehom, pozivajući ga da ih što prije ponovo posjeti. Čuvši majčine riječi, Klarisa mu uputi čeznutljiv pogled.

GIGA

59

XVI Hans je još iste večeri otputovao u Berlin. Odmah nakon dolaska uputio se u svoj hotel. Sutradan je telefonirao u vilu Hartau i upitao može li ga njegov ujak primiti. Ujak Justus mu je poručio da ga odmah očekuje. Kad je stao pred svog ujaka, Hans se lecne od iznenañenja. Starac je posljednje vrijeme još više ostario i oslabio. Izgledao je vrlo loše. Sjedio je u svojoj radnoj sobi, ogrnut kućnim haljetkom. Činilo se da je zebao, iako je toplo ljetno sunce provirivalo kroz prozor. Svoje upale oči usmjerio je na nećakovo lice. — Sto mi imaš reći, Hans? Izvoli sjesti! — Riječ je o gospoñici Jung, ujače. — Pretpostavljao sam da me tražiš zbog toga. Očekivao sam te s najvećim nemirom otkako si mi pisao da te ta djevojka zanima i da se njome namjeravaš ženiti. Nadam se da mi nosiš vijest o vašim zarukama. Hans odmahne glavom — Na žalost ne, ujače. — Zašto? Ta pisao si mi da je voliš. — Više od svog života. Ponudio sam joj brak, ali me odbila, iako uzvraća moje osjećaje istom mjerom. Starac nemirno trgne rukama. — Tako dakle, voli te, a ipak« te odbila? — Da, Rekla mi je da se ne može udati za poštenog muškarca. Nakon toga je nestala bez traga. Zašto? Ujače, znaš li možda nešto o njenom prijašnjem životu? Jesi li: poznavao njene roditelje? — Saisvim površno-— naglo odvrati starac.' — Reci mi onda; molim te, jesi li znao da su joj oca zbog ubojstva osudili na robiju.Tamo je i umro! — Zašto me to pitaš? — otme se poput krika iz starčevih prsiju. — Želio bih doznati kako je došlo do toga da su ga optužili za tako okrutno djelo. Starac se nasmije kao u ludilu. — Tako dakle! Od mene to želiš doznati, od mene? — Naravno, a tko zna nešto o tome ujače — odgovori Hans. Nije ga čudilo ponašanje njegovog ujaka, jer je većinom bio ćudljive naravi. — Marija tvrdi da joj je otac bio nevin. Starac utone u naslonjač. —Nevin-, nevin? Ja, ja ne znam... odake da znam? — dahtao je. Hans ga upitno pogleda. — Ali znao si da su ga optužili zbog ubojstva? — upita promuklim glasom. — Ja? Da, znao sam, čuo sam za to. — A ipak si mi odmah dao svoju privolu za ženidbu s tom djevojkom? — ponovo upita Hans. Starac je buljio pred sebe, a onda izusti: — Da, to sam učinio. Smatram njenog oca nevinim. — Osuñen je kao ubojica, zar ne? Umro je u zatvoru? — Da, na žalost. Ti je, vrlo voliš, zar ne? — Da, ujače, a i ona voli mene. Ali nećemo biti sretni dok se ne dokaže nevinost njenog oca. Ljudi njene prirode mogu samo onda biti sretni ako ne postoje nikakve tajne, ako se ništa ne mora kriti pred svijetom. Starac je drhtavom rukom podržavao pokrivač da mu ne klizne niz koljena. — Zar da se ponovo nešto uništi... zbog... Znači, vaša bi sreća bila uništena ako se ne bi mogla dokazati nevinost Marijinog oca? — Da, ujače, Uvjeren sam u to — Pričaj mi o njoj sve što znaš. Kaži mi kako izgleda. Hans, mu ispriča kako je prvi put sreo Mariju. Govorio mu je o Hildi i nastrljivosti njenog

GIGA

60

brata Harija. Taj je izvještaj uvelike potresao Justusa Hartaua. Sto je više slušao o Marijinim mukama i borbama, njegovo je lice postajalo sve bljeñe. Onda ga Hans upita: — Nećeš li mi sada napokon reći zašto te Marija Jung toliko zanima? Starac se uzbudi. — Tko to kaže? Sto želiš od mene? — Hans ponovi pitanje. — Čut ćeš, doznat ćeš sve. Danas je sudbina već jednom kucnula na moja vrata. Vidiš li ovu novinsku stranicu koja leži preda mnom! Potreslo me što si mi ispričao. Da, sve ćeš doznati, ali ne mogu o tome govoriti. Tamo prijeko u mojoj blagajni je srebrna kutijica. Imaš li još njen ključ kod sebe? — Da, ujače. — Dobro. U kutijici su bilješke koje će ti objasniti moje obaveze prema Mariji Jung. Njen sam dužnik. Ti ćeš za me platiti tu kaznu. Ali ne danas. Prvo potraži djevojku! Otiñi do detek-tiva koji je već jednom otkrio njeno prebivalište. Kad je pronañeš, javi mi. Jesi li me razumio?, — Jesam, ujače. — Dobro, Kad mi to budeš javio, reći ću ti kada da doñeš i pročitaš moje bilješke. Sad idi i ostavi me samog. Potreban mi je mir. Neka ti je sa srećom, momče! Daj mi još jednom svoju ruku. Uvijek sam te mnogo volio. Hans je bio potresen. Zabrinuto po gleda u starčevo lice i stisne njegovu hladnu, drhtavu ruku. — Da ostanem kod tebe, ujače? — Ne, ne samo idi! Tvoja je ruka topla, mlada i nedužna. Zato ćeš i moći zadržati svoju sreću. Hans oklijevajući napusti njegovu sobu.

* * * Ujak Justus ga je ispratio pogledom. Još je dugo nakon razgovora sjedio mirno i nepomično u svom naslonjaču. Napokon za jeca, a ruke mu se stisnu kao u grču. Onda posegne za novinama o kojima je maločas pričao svom nećaku, otvori ih i uperi pogled na jednu osmrtnicu; osmrtnicu Melanije Brinkmann, udovice inženjera Brinkmanna, ubijenog prije više od sedamnaest godina. — Melanijo, ti i ne znaš da sam te vjerno volio sve ovo vrijeme. Isplatio sam svoju krivicu. Tko zna jesi li me se ikad sjetila? A što sad? —govorio je sam sa sobom. Onda sakrije lice u ruke i zaplače kao što samo može plakati čovjek u kojem se sve slomilo.

GIGA

61

XVII Hans je prvo potražio detektiva. Kazao mu je da je Marija nestala i naredio mu da je potraži. Čim je nañe, neka ga odmah obavijesti. Kad se vratio u hotel, vratar mu preda brzojav. On ga otvori. Slala ga je Hilda. Ruke su mu drhtale dok je čitao: »Marija stanuje u pansionu Steinmann, Reichenbergerova ulica 33. Srdačan pozdrav Hilda«. Hans je odlučio da već sutra rano ode do pansiona Steinmann. Te noći nije mogao stisnuti oka. Za vrijeme doručka najave mu detektiva. Bio je to nizak, pokretljiv muškarac crvenih obraza, rijetkih brčića, s naočalima koje su mu koso sjedile na nosu. Obavijestio ga je potanko da je otkrio Mariju Jungu pansionu Stein-mann; Hans ga mirno sasluša. Nije mu rekao da je u meñuvremenu već doznao Marijinu adresu, laako ne bi umanjio njegov trud. Platio mu je ugovoreni iznos i brzo ga otpremio. Detektiv ga je još obavijestio da se ne da smesti ako mu u pansionu budu uporno tvrdili da tamo ne stanuje nikakva Marija Jung. Očito im je dala nareñenje da je zataje. Hans mu zahvali na savjetu. Bit će ustrajan i neće dopustiti da ga odbiju. Odmah se uputio u pansion Steinmann, Strah da bi Marija mogla pobjeći dalje na neko drugo mjesto, gonio ga je naprijed.

GIGA

62

XVIII Marija je stigla u Berlin zdvojna i očajna. Odmah se odvezla u pansion Steinmann i uselila se u istu sobu gdje je i prije stanovala. Dočekala ju je gospoña Steinmann, nastojeći da odmah dozna što se sve u meñuvremenu dogodilo. Marija je znala kako da je svojim mirnim načinom brzo ušutka. Rekla joj je da ne želi ni s kim razgovarati, Nitko ne smije doznati da se vratila. Naglasila je da za to ima svoje posebne razloge. Stoga je detektivu kad se raspitivao o gospoñici Jung rečeno da djevojka tog imena ne stanuje u njihovom pansionu. Kad je danas, meñutim, pred gospoñu Steinmann stao muškarac vrlo otmjena izgleda i odlučno zahtijevao da razgovara S gospoñicom Jung, gospoña Steinmann nije mogla više tako uvjerljivo lagati. Bilo joj je, štoviše, žao št0 mora odbiti tako zgodnog, mladog muškarca. Pomalo je zamuckivala promatrajući svojim , malim, živahnim očima Hansovu ugodnu pojavu. Zamijetivši njeno nećkanje, Hans odmah pravilno ocijeni: — Znam da je gospoñica Jung preksinoć ponovo kod vas unajmila sobu. Moram s njom hitno razgovarati. Molim vas, kažite mi u kojoj bih je sobi mogao naći — reče odlučno. Gospoña Steinmann je veselo zaključila da joj se odjednom u ruci našla poveća novčanica. Nije dugo oklijevala, — Kad već znate da je ovdje, izvolite ući. Tamo lijevo je salon. Posjeti u sobi su zabranjeni. Koga da najavim? — Molim vas, predajte ovo gospoñici Jung. Ja ću je dotle sačekati u salonu, — Predao joj je pismo i gospoña Steinmann ga otprati do salona. Onda se: uputi Mariji koja je, utonula u misli, sjedija kraj prozora gledajući pred sebe odsutnim pogledom. — Gospoñice Jung, dolje je jedan otmjeni gospoñin koji želi razgovarati S vama. Marija se prene. — Niste mu valjda odali da sam ovdje? Lice gospoñe Steinmann poprimi ljutit izraz. — Kalao možete samo posumnjati? On je, meñutim, znao da ste ovdje. Rekao je da ćete ga zacijelo primiti. Evo, ovdje mi je predao pisamce za vas.. Marija je zapanjeno pogleda. — Rekla sam da ne primam nikakve posjete. Poručite to gospodinu i vratite mu pismo. — Ali, gospoñice ne smijete biti tako nepristojni prema tom otmjenom čovjeku! Prvo pročitajte pismo. Rekao je da vam želi kazati nešto vrlo važno. Marijino je lice bilo čas blijedo, čas crveno. Znala je da je dolje čeka Hans Dornau te da želi s njom razgovarati o već poznatim stvarima. Nije naslutila odakle je doznao njenu adresu.

Polako uzme omotnicu, otvori je drhtavim rukama i počne čitati: »Moram s vama razgovarati, Marijo. Nemojte me odbiti. Znam sve. Gospoña Kroneck mi je rekla pod kakvim ste pritiskom dosad živjeli. Želim s vama razgovarati o vašem ocu. Ako je, kako vjerujem, bio nevin, naći ćemñ načina da to i dokažemo. Bit će to moj zadatak. Molim vas, primite me. Nosim vam pozdrave i od Hilde koja takoñer sve zna i brine o vama. Vaš

odani Hans Dornau.« Marija je zurila u njegove riječi. Shvativši da on zna sve, protrnula je od straha. Ali kad je pismo pročitala do kraja, kao da je nestalo boli boja ju je dosad cijeli život neprestano tištala. Znao je sve, a ipak je došao! Spremila je pismo i ustala klecajućih koljena. — Ja... da, doći ću odmah. Poručite gospodinu Dornau neka me pričeka.. Gospoña Steinmann se osmjehne i zadovoljno udalji. Marija je stajala kao, oduzeta na istome mjestu. Pritisnula je ruke na srce i zatim sakrila lice u njih. Napokon se uspravi i teturajući krene u salon, gdje ju je očekivao Hans. Ugledavši je na vratima, Hans joj brzo pristupi i uhvati njene hladne, drhtave ruke.

GIGA

63

— Marijo, Marijo! Zašto niste imali povjerenja u mene? — Mislila sam da vam nakon priznanja neću moći izići pred oči. — Pa vi ste nedužni, Marijo! Nitko vam ništa ne može spočitnuti. Zar ste mislili da ću vas okriviti za vašu nesreću? — Mislila sam da ćete me se odreći — prizna Marija postiñeno. — Zar zbog toga što ste nesretni? Usprkos svemu vas ponovo molim da mi postanete ženom! Marija mu istrgne svoju ruku i sakrije je iza leña. — Ne, o ne! —Smirite se, Marijo! Znam da biste bili nesretni ako biste stalno živjeli opterećeni sumnjom da će doći dan kad bih se mogao pokajati što sam se vama oženio. Zato želim da u meni, sve dok se ne uvjerite u moju iskrenu ljubav, vidite samo najvjernijeg prijatelja koji će zasad sve svoje želje staviti u drugi plan. Morate mi, meñutim, dopustiti da vam pomognem. Morate mi prije svega točno ispričati na osnovi čega je bio optužen yaš otac. Doñite, sjednite! Sva drhtite od uzbuñenja. Govorit ćemo sasvim mirno o svemu. Imajte u mene potpuno povjerenje. Bez opiranja mu je dopustila da je odvede do naslonjača. Polako sjedne. Nekakav čudan mir zavlada njome. Osjećala se . kao da jedna dobra, čvrsta ruka tjera od nje sav teret koji je sve te godine nosila na svojim leñima. Našla je hrabrosti da o svemu govori. Hans je s najvećom pažnjom slušao njene riječi, osobito kad je govorila o katastrofi koja je bila razlog očeve nesreće. Ispunjen čudnovatim nemirom upita: — U kojoj se željezari sve to zbilo? Gdje je radio vaš otac? — U željezari Hartau. Hans uzbuñeno skoči na noge. — Tu je tvornicu utemeljio moj djed! — poviče. — Zar niste nikad ništa čuli o tim dogañajima? — upita ga Marija začuñeno. — Ne. U to sam vrijeme stanovao sa svojim roditeljima u udaljenom garnizonu mog oca. Moja je majka iz željezare redovito primala odreñenu svotu, rijetko je tamo odlazila. Za poslove su se brinuli samo muški članovi naše obitelji. Kao njen nasljednik, danas i ja primam isti iznos novca. I moj ujak, koji živi ovdje u Berlinu, odavno se povukao. Već se otprilike sedamnaest godina ne brine više o poslovima željezare. Prepustio je to drugima. — Upravo je toliko godina prošlo od dana kad su mog oca optužili zbog ubojstva inženjera Brinkmanna. Hans je zamišljeno pogleda. — Niste nikad čuli za mog ujaka, Marijo? Zove se Justus Hartau. — Znam da se željezara zove »Tvornica Hartau«, ali ime Justus Hartau još nisam čula. — Znate li da se moj ujak uvelike zanima za vašu sudbinu? Vašoj je majci svojedobno anonimno ponudio odreñenu svotu novca kojom bi vaša majka bila zbrinuta. Ona ju je, meñu-tim, odbila. — Da; sjećam se te ponude. Sto ga je navelo na to da sasvim nepoznatim ljudima ponudi prilično veliki iznos? — Mogu samo pretpostaviti da je ujak Justus bio prijatelj vaših roditelja. Očito je bio. uvjeren u nevinost vašeg oca. Uskoro ću od njega doznati cijelu istinu. Moj ujak mi je to sinoć obećao. A sad bih vas još htio o nečem obavijestiti. Zacijelo ću vas iznenaditi. Moj vam je ujak u svojoj oporuci namijenio iznos od pola milijuna maraka. Marija ga pogleda široko otvorenih zjenica. Hans je opazio njeno uzbuñenje. — To je nezamislivo! To je nemoguće! Tolika svota za mene! Zašto? — Znam to od njega osobno. Neprestano sam razmišljao o tome, ali nisam mogao naći objašnjenja. Vjerovao sam da je bio zaljubljen u vašu majku te da se iz tog razloga želio za nju brinuti nakon smrti vašeg oca. Neprestano vas je dao nadzirati, pa je u tu svrhu unajmio čak posebnog detektiva. Vijest da se želim oženiti vama, vrlo ga je obradovala, iako je znao

GIGA

64

zbog čega je bio optužen vaš otac. Iz toga možete i sami razabrati da je bezuvjetno vjerovao u nevinost vašeg oca. Marija duboko uzdahne. Suze poteku niz njene obraze. Hans prihvati njenu ruku. —Sad kad sve, znate, Marijo, i kad sam vas upoznao s oporukom svog ujaka, dopustite mu da vam već sad pomogne. Ne smijete dalje živjeti pod ovakvim uvjetima. Moram vam priznati, da smo zajednički skovali mali tajni sporazum: Hilda, gospoñe Fuchs i Klimsch, moj ujak i ja. Htjeli smo vas odvesti do gospoñe Klimsch- Dopustite mi sada da bar to ostvarim. — Ali ona ne zna da je moj otac bio osuñen zbog ubojstva! — Ne, nisam joj još ništa rekao — prizna Hans. — Pristajem da idem k njoj samo pod uvjetom da joj sve ispričate. Ako me i onda bude željela prihvatiti, rado ću se odazvati vašoj ponudi. Hans se smješkao. — Ponosne li djevojke! Još danas ću se odvesti do gospoñe Klimsch i sve joj ispričati. Ako vas želi primiti, odmah krećete! Obećajte mi to! — Obećajem! — Sad sam se oslobodio najveće brige— odahne Hans. Kad se oprostio š Marijom, odmah se uputi do najbliže pošte da telefonira ujaku. — Ujače, htio sam ti samo reći da sam pronašao Mariju. Već smo o svemu razgovarali i sve razjasnilk Rekao sam joj takoñer da si i ti uvjeren u nevinost njenog oca. Zahvaljuje ti na povjerenju i srdačno te pozdravlja. Uvjeren sam da su prebroñene sve neprilike i da se uskoro više nećemo morati rastajati. Preostaje mi samo da još javno dokažem nevinost njenog oca. — Zahvaljuje mi i pozdravlja me — ponovi starac. — Da, ujače. Ne ljutiš se što sam joj pričao i o tebi? — Nimalo se ne ljutim, ionako će uskoro sve doznati. Poruči joj da i ja njoj zahvaljujem. — Poručit ču joj kad je ponovo sretnem. Jesi U možda znao da je njen otac bio namješten u našoj željezari? Nekoliko je trenutaka vladala tišina. Nije bilo nikakvog odgovora. — Jesi li još tamo, ujače? — začuñeno upita Hans. — Da, znao sam. A sad me više ne ispituj! Navrati do mene pa ćeš sve doznati. Ostaj mi zdravo. — Do viñenja, ujače! — Budi sretan s Marijom. — Time je Justus Hartau prekinuo razgovor. Kako se samo starac čudno ponašao! A glas mu je zvučao kao da ge bori sam sa sobom da ne proplače. Hans na ulici zaustavi taksi i navede ulicu i kucni broj ujakove vile. Onda se sjeti da bi usputno mogao navratiti do gospoñe Klimsch. Dovikne šoferu da se prvo tamo zaustavi. Stara je žena bila kod kuće. Srdačno ga je pozdravila. Hans joj je ispričao razlog svog dolaska i sve o ocu Marije Jung. Onda je upita je li još voljna primiti k sebi gospoñicu Jung. Gospoña Klimsch se isprva preplašila čuvši Hansove riječi i nije znala što da odgovori. Kad joj je Hans zatim opisao svoj strah i brigu za voljenu djevojku koja je potpuno nedužna, gospoña Klimsch se smiri. Na kraju razgovora Hans još doda kako je uvjeren da će se jednog dana dokazati nevinost njenog oca. Vijest da će se Hans oženiti Marijom, pobijedila je svaku sumnju i gospoña Klimsch se napokon složi da je primi. Potorn se Hans uputi svome ujaku.

* * * Kad je stupio u kuću, odmah je opazio da je posvud vlada o veliki nemir. Na stepeništu mu u susret pojuri stari sluga njegovog ujaka. Hans se uplaši. — Sto se dogodilo, Hermane?

GIGA

65

—Nesreća, velika nesreća, goispodine Hans. —Ta recite što je, čovječe! Što se dogodilo? — uzbuñeno vikne Hans. — Naš dobri gospodin Hartau je mrtav. Čuli smo pucanj prije nekoliko minuta. Požurio sam u njegovu sobu i našao ga mrtvog. Gurnuvši sve u stranu, Hans prodre do ujakove sobe. Herman ga je slijedio u stopu. Odjeven u svečano tamno odijelo, njegov je ujak sjedio za pisaćim stolom. Glava mu je bila sasvim malo nagnuta u stranu. Sa sljepoočice tekao je tanki mlaz krvi. Ruka koja je još čvrsto držala pištolj visila je mlitavo preko naslona stolice. Potresen ovim prizorom, Hans se obrati Hermanu: — Jeste li poslali po liječnika? — Ne, tek sad su mu telefonirali — odgovori stari sluga. — Nakon razgovora s vama gospodin Hartau je zahtijevao da mu donesem svečano odijelo koje već godinama nije nosio. Pomogao sam mu pri odijevanju. Onda me otpustio rekavši: »Uskoro će stići gospodin Dornau. Dovedite ga odmah k meni. A sad me pustite samog. Neka me nitko ne smeta.« Bio je čudnovato svečan, pri tom svjež i veseo kakvoga već dugo nisam vidio. Još sam se jednom osvrnuo. Nasmiješio mi se.. Da, onda je stao nešto pisati, mislim pismo vama. Nisam bio dugo vani kad se začuo pucanj iz njegove sobe. Našao sam ga mrtvog u istom položaju kao što ga sada vidite — dovrši Herman svoj izvještaj. — Pošaljite po liječnika, Hermane, I zatvorite vrata! — dovikne mu Hans. Hans je sad bio sam s ujakom. Bio je to još jedini čovjek s kojim je bio vezan krvnom vezom. Volio ga je unatoč njegovim mušicama. Pristupi pisaćem stolu, posegne za pismom i počne čitati:

»Moj dragi Hans! Prije nego što si se mogao nadati, objelodanit će se nevinost Marijinog oca. Na žalost, previše kasno. Kad si otišao od mene, znao sam da više ne smijem oklijevati, A

sad čuj cijelu istinu. Žena zbog koje sam šutio sve ove godine takoñer je mrtva. Jučer sam u novinama pročitao njenu osmrtnicu. Sad više ne smijem šutjeti. Pošto si pronašao Mariju, sudit ću sam sebi. U srebrnoj kutiji pronaći ćeš sve što te zanima. Usreći Mariju, onda će mi možda oprostiti što

sam svojom šutnjom skrivio smrt njenog oca. Ostaj zdravo. Ne puštaj više svoju sreću iz ruku! —Tvoj ujak Justus.«

Hans je sad znao da je njegov ujak počinio djelo zbog kojeg su osudili Marijinog oca. Odlučno pristupi blagajni, izvadi srebrnu kutijicu, iziñe u dnevnu sobu i otključa je. Izvadivši

nekoliko požutjelih listova, stane čitati: »Zahtijevam da se ovaj spis nakon što ga pročita moj nećak Hans Dornau preda Mariji Jung

koju sam uključio u svoju oporuku. Omogućit će joj da dokaže nevinost svog oca. Moja ispovijest

Bio sam lakomislen čovjek. Odrastao u bogatstvu, mogao sam si ispuniti svaku želju. Osobito lakouman bio sam u pogledu žena. Imao sam kod njih uvijek sreće... previše sreće, sve dok me

nije snašla loša sudbina. Jednog sam dana upoznao ženu koju sam prvi put iskreno zavolio. Bila je žena inženjera

Brinkmanna, namještenika naše željezare. Upoznao sam Melaniju Brinkmann u povodu jedne godišnje proslave u našoj tvornici. Djelovala je ljepšom, jer joj je muž bio grub, ružan čovjek ža koga se pričalo da ne zazire ni od čega ako želi ostvariti svoje ciljeve. Bio mi je oduvijela odvratan... sad sam ga čak mrzio. Melaniju sam zavolio već prvog trenutka. Oduševile su me njene nesretne oči, nježna, profinjena ljepota. Prvi put me zaista osvojila jedna žena. Isprva

sam vjerovao da ću je olako moći osvojiti, jer mi je to uvijek polazilo za rukom s drugim žena-ma. Ali, odbila me. Iako sam slutio da me i ona voli, opirala se mom preklinjanju i svim nastojanjima. Na moje neprestane molbe priznala je da mi njeno srce pripada, ali me

zamolila da se više ne susrećemo. Tog sam dana slučajno bio svjedok kako ju je njen muž grubo zlostavljao. Samo sam se uz

GIGA

66

najveću muku svladao da ga u bijesu ne prebijem poput bijesna psa. Brinkmann je imao mnogo neprijatelja, meñu njima i inženjera Junga kojeg je neprestano

progonio svojim tiranizirajućim, zavidnim načinom. Jung je bio vrlo nadaren. Govorilo se o značajnom otkriću koje je pronašao. Zaključili, su u upravi da će ga ushoro unaprijediti.

Brinkmann se vjerojatno pobojao da će ga izgurali s njegovog mjesta, pa je skovao -planda uništi Jungovo otkriće kratko, prijeme prije njegovog dovršetka. To sam, meñutim, doznao tek nakon katastrofe. Na moju molbu Melanija mi je dopustila da se još jednom od nje oprostim.

Brinkmann je namjeravao otputovati na nekoliko dana. Bila je druga večer njegovog odsustva. Nitko nije slutio da Brinkmann nije uopće ni

otputovao. Prve noći njegovog tobožnjeg izbivanja odletjela je u zrak Jungova radionica. Kako sam bio zauzet vlastitim teškoćama, ta me se eksplozija malo dojmila. Čuo sam samo da je Jung zbog uništenja svog dugogodišnjeg rada bio pred slomom živaca. Javno je osuñivao

Brinkmanna za to nedjelo. Mnogi su čuli kako je izjavio da će ga prebiti ako ga nañe. Onda me to sve nije nimalo zanimalo. Čeznuo sam za posljednjim sastankom s Melanijom. Još sam je jednom htio nagovoriti da se razvede od muža i pripadne meni. Oprezno sam se uputio k maloj vili gdje su stanovali. Nalazila se u neposrednoj blizini tvornice. Te mi je večeri Melanija opisala svu bijedu svog braka i prezir prema svome mužu. Mojim sam je

molbama napokon uspio nagovoriti da se razvede od Brinkmanna. Odmah nakon njegovog povratka htjela mu je reći da ga napušta. Pri tom je od mene zahtijevala obećanje da se ne vraćam sve dok ne bude slobodna. Dao sam joj svoju riječ, a onda me požurila da odem.

Sve do tog trenutka uspijevao sam se svladavati, voljenu, obožavanu ženu nisam nikad dotad ni taknuo. Ali bol rastanka me nadvladala. Zgrabio sam je čvrsto u naručaj i "naše su se usne

ujedinile u prvom i posljednjem poljupcu." Onda se prepadosmo. Začuli smo šum kao da je netko s verande skočio u vrt.

Kad su se vrata vrta iza mene zatvorila, odjednom je preda mnom izrasla tamna sjena. Ugledao sam Brinkmannovo lice iznakaženo od bijesa. Bilo ml je jasno da je prisluškivao naš razgovor. Morao je sve znati. Napao me —neobuzdanim bijesom i stao

me nemilice udarati. Borili smo se. Bio je mnogo snažniji od mene. Osjetio sam kako me njegove ruke sve jače stežu oko vrata. Jedva sam disao. Posljednjom sam snagom iz svoga ka-

puta izvukao poveći džepni nož i stao, već gušeći se, nasumce udarati oko sebe. Bio je to očajnički pokušaj da se oslobodim smrtonosnih Brinkmannovih šaka. Osjetio sam kako su me njegove ruke odjednom pustile, "Brinkmann je zateturao i teško pao na pod. Vidjevši ga kako

leži, pobjegao sam u noć. Sretan što sam spasio život, nisam ni na što pomišljao. Idućeg sam jutra čuo da je Brinkmann mrtav. Ja sam ga ubio!

Nesposoban da se maknem s mjesta, čekao sam da me policija uhapsi. Ali nije nikad stigla. Nije caki bilo ni ispitivanja. Umjesto mene uhapsili su Junga, koji je odmah osumnjičen za

ubojstvo. Tad sam se morao sam prijaviti, ali sam šutio zbog Melanije. Nisam, mogao voljenu ženu vući kroz blato sudske rasprave. Morala je po svaku, cijenu ostati pošteñena sramote. Po

svaku cijenu! Cijena je bila visoka. Bio sam uvjeren da će se dokazati Jungova

nevinosti, da će ga osloboditi. Prevario sam se. Optužen je za ubojstvo i osuñen na robiju. Sad više nisam mogao govoriti ne samo zbog Melanije već i zbog samog sebe. Tko bi mi

povjerovao da sam ga ubio u samoobrani? Previše je vremena prošlo od ubojstva do mog priznanja a da bi bilo uvjerljivo.

Neizrecivo sam patio.. Nisam se više usuñivao približiti Melaniji. Izjedala me spoznaja da sam svojom šutnjom osudio Richarda Junga. Otad se nisam prestao kajati.

Nikad više nisam vidio Melaniju. Zazirao sam od ljudi i sasvim se povukao. Uskratio sam sebi svaku životnu radost, jer je druga osoba odslužlvala baznu koja je bila namijenjena meni. Još

sam više bio dotučen kad sam doznao da je Richard Jung u zatvoru umro. Pokušao sam se iskupiti kod njegove žene i kćerke. Ponudio sam im novčanu pomoć, ne

GIGA

67

navodeći svoje ime. Nisu je prihvatile. Mučila me spoznaja da žena i kći žive u siromašnim uvjetima mojom krivnjom. Nakon nekoliko godina umrla je i Jungova žena. Marija Jung je

tada ponovo odbila ponuñenu novčanu pomoć. Dragi moj Hans, tebi ostavljam ovaj zapis da ga odneseš Mariji. Na sto svom snagom da

prihvati novac koji joj ostavljam u oporuci. Pripada joj s pravom i ne smije ga odbiti! Sve ostalo što posjedujem, osim svote koju ostavljam vjernoj posluzi, pripada tebi, moj dragi

Hans. Tvoj nesretni ujak Justus.«

Duboko potresen, Hans ispusti pročitane stranice. Sad više nije bilo zagonetke. Onda složi ispovijest svog ujaka i ponovo je zaključa u srebrnu kutijicu. Želio ju je predati Mariji. Policija je u meñuvremenu po običaju provjeravala samoubojstvo Justusa Hartaua. Na njihovo pitanje Hansu da li su mu poznati razlozi samoubojstva, odgovorio je potvrdno i rekao da će ih za nekoliko dana o svemu obavijestiti.

* * * Čim je Hans obavio sve formalnosti oko ujakove smrti, potraži Mariju. Gospoña Steinmann ga je pozdravila kao dobrog starog znanca. Pošto je ostao sam s Marijom, zamoli je da odmah krenu gospoñi Klimsch, jer u pansionu Steinmann nisu mogli nesmetano razgovarati. Stara gospoña vrlo je ljubazno prihvatila Mariju, nakon čega je izišla iz sobe kako bi dvoje zaljubljenih moglo u miru o svemu razgovarati.. Marija je čitala iskaz Justusa Hartaua dršćući cijelim tijelom. Nakon zadnjih redaka gorko zaplače. Još jednom je u mislima proživljavala sve teškoće svog dosadašnjeg života. Sjetila se patnje svojih roditelja. Ali plač je djelovao umirujuće poput melema. Oslobodio ju je svega što je dotad ležalo nad njom. Kad se napokon smirila, Hans prihvati njene ruke i pogleda joj u oči. — Hoćeš li se usprkos svemu udati za me? — Tvoja sam zauvijek, Hans. Toliko sam sretna da čak ni tvom ujaku ne mogu uskratiti sažaljenje. Njegova je nesreća bila veća od njegove krivnje. Odahnuvši s olakšanjem, Hans privine Mariju k sebi u naručaj. Dugo su se gledali, a onda im se usne spoje u dugom, strastvenom poljupcu.

KRAJ