partitokratija i tranziciona druŠtva crnogorsko … · civilizacijske vrijednosti na „božanski...
TRANSCRIPT
PARTITOKRATIJA I TRANZICIONA DRUŠTVA -
CRNOGORSKO ISKUSTVO
Piše: Milorad Minjo Ražnatović
Milenijumski hod čovječanstva obilježen je „borbom neprestalnom“ za svoj
opstanak i stvaranje uslova za dostojno bivstvovanje na ovoj našoj planeti. Uslova,
koji će ljudsko biće izdići na najveći stepenik vrijednosti, što će mu omogućiti, bez
razlike kojoj socijalnoj, vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj... grupi pripada, da nađe svoje
potpuno ostvarenje u svim sferama života, rada i prava na slobodu izbora, govora i
civilizacijskog djelovanja. Ta istorijska borba bila je teška i mukotrpna, jer su
„napredne snage“ imale jakog protivnika u moćnim, retrogradnim i brutalnim
oligarhijama koje su gušile svaku težnju ka slobodnom čovjekovom ispaljivanju i
društvenom osavremenjavanju. Međutim, i pored toga, „napredne misli
čovječanstva – intelektualnih elita i ostalih progresivnih slojeva društava, ...
okrenute ka boljem, humanijem, tehnološki savremenijem, ekonomski bogatijem,
socijalno pravednijem, ljudski slobodnijem, politički demokratskijem i društvu bez
napetosti i tenzija“ (M.M. Ražnatović – Združeni udar, tekst „Kočničari“, strana
127) odnose prevagu nad retrogradnim i anticivilizacijskim snagama. Ove „težnje,
intelektualne elite i progresivnih slojeva društva, koje su od druge polovine XX
vijeka u ogromnoj nadmoći nad snagama ’zla i tame’ dovele su do
revolucionarnog napretka u svim sferama društvenog života i rada, izdižući
civilizacijske vrijednosti na „božanski pijedestal“ nespornosti i neupitnosti“ (Isto).
Ovo je pratila i savremena filosofsko-sociološko-politikološka misao koja je tragala
za demokratskom organizacijom društva, sa osnovnim opredjeljenjem i namjerom
pronalaženja takvih mehanizama koji će biti izraz volje građana, njihovog
neprikosnovenog prava da odlučuju o svojoj sudbini i neposredno učestvuju u
donošenju društvenih odluka. Neposredno izražavanje volje građana, kao ideje i
raznovrsnih oblika ostvarivanja te ideje, sežu još u davna vremena antičke Grčke i
njihovih agora, đe su slobodni građani tog perioda svakodnevno obavljali svoje
političke i druge društvene aktivnosti. Od tada pa do danas na ovoj našoj planeti
smjenjivala su se društveno-politička uređenja i načini vladanja, ali ni poslije
toliko prohujalih vjekova nije pronađen oblik demokratije koja „mora postojati kao
autonomna organizacija moći naroda“ (Žak Ransijer, francuski filozof).
Predstavnička, odnosno parlamentarna demokratija, koju danas baštini najveći broj
država u svijetu, čije je početke, na neki način, „ispisala“ britanska Magna Carta
Libertatum iz 1215. godine; temelje udario francuski republikanizam iznjedren iz
Francuska revolucija 1789. godine, šireći Evropom i svijetom nove standarde
demokratije, ljudskih prava i sloboda, čiji je, bez ustezanja se može reći, sinonim,
najznačajniji predstavnik francuskog prosvjetiteljstva Volter (iako nije bio
pristalica republikanizma), i njegove genijalne riječi upućene svojem političkom
protivniku: „Ne slažem se sa vama ali ću se založiti da ono što govorite uvijek
možete slobodno da kažete“; a osavremenila, podjelom vlasti, moderna evropska i
američka (SAD) društveno-politikološka misao, jeste najveće civilizacijsko
dostignuće u oblasti ostvarivanja ljudskih prava, sloboda i, zasad, nezamjenjiv
oblik demokratskog izražavanja volje građana. Međutim, i ona ima svoje domete i
ograničenja, jer „svaki državni oblik je aproprijacija, odnosno privatizacija moći
naroda“ (Ransijer), tako da se ni njome ne dostiže ljudska težnja za neposrednim
učešćem naroda u vladanju državom, odnosno onaj demokratski ideal koji se
zasniva na „prirodnom pravu“ svakog ljudskog bića da bude sudionik političkog
procesa i „krojač“ svoje životne sudbine. Iluzija je, dijela politikološke naučne
misli, da se ovaj neostvareni ideal može kompezovati, odnosno nadomjestiti preko
nevladinog sektora, i njegovog snažnijeg prisustva i učešća u kreiranju svih
značajnijih odluka koje se donose na nivou države. Nevladine organizacije, po
nama, ne mogu biti zamjena za jedan takav ideal, iz prostog razloga što nijesu izraz
„narodne volje“ i zastupnici njihovih interesa, već interesa određenih uskih
lobističkih grupa, čiji su motivi organizovanja i djelovanja, gotovo uvijek,
lukrativnog karaktera. To znači da nemaju ni sopstveno članstvo, ni uređenu
unutrašnju demokratsku organizaciju, ni horizotalnu i vertikalnu infrastrukturu, niti
unutrašnji demokratski život (ako izuzememo one – masovnije, koje su bivstvovale
kao društvene ili društveno-političke organizacije u bivšoj SFRJ, kao što su:
SUBNOR, Savez penzionera...), a to su uslovi za izražavanje interesa šireg
članstva, iz kojih će crpiti referntnost demokratskog kredibiliteta i legitimiteta,
namećući se tako kao korektivni faktor nesavršenosti posredne demokratije. U
najvećem broju one su konstituisane kao privredni subjekti, odnosno „začaurene
enklave“ svojih osnivača, kojima je osnovni motiv i interes kapital i raspodjela tog
kapitala u krugu „nevladine elite“ (može li biti većeg paradoksa od saopštenih
dokumenata Centralne banke, da su „NVO i druge neprofitne organizacije u ovu
godinu ušle sa 50 miliona depozita“ (čitaj profita), na bankovnim računima).
Ovakva uskointeresno organizovanje i funkcionisanje omogućava im samo
sistemsko određenje, koje je, uz izuzetno povoljnu finansijsku situaciju,
destimulišući faktor za njihovo širenje, demokratsko organizovanje i legitimno
društveno pozicioniranje. No, i pored ove nelegitimnosti i jasne sistemske uloge
koje imaju, one u tranzicionim društvima, pa i u Crnoj Gori, zbog naglašene
političke i finansijske podrške od strane EU, SAD i drugih inostranih izvora, koja je
motivisana nedovoljno razvijenim demokratskim odnosima i komunističkim
naslijeđem autokratskog načina vladanja, imaju značaj, poziciju i faktički status
neprimjeren pravno i demokratski uređenim društvima, funkcionišući kao
„paralelni sistem vlasti“. Takva pozicija i djelovanje, ne malog broja NVO, koje bi,
kao što je to slučaj u savremenom demokratskom svijetu, shodno namijenjenoj
društvenoj ulozi, trebale biti partneri, a ne protivnici Vlade, jasno govori o tome da
se radi o antivladinim a ne nevladinim organizacija,
Demokratska nedovršenost posredne, odnosno parlamentarne demokratije i
nedostatak mehanizama na globalnom nivou koji bi obezbijedili građaninu
neposredno učešće donošenju odluka, „prinudili“ su ga da podržavajući na
izborima programe i politiku određene stranke, te birajući njihove predstavnike u
skupštinama državnih i lokalnih zajednica, zapravo prenosi svoje „pravo glasa“ na
njih. A koliko će se taj „glas naroda“ čuti zavisi od demokratske i kulturne
tradicije, društvenog značaja politikološko-sociološko-filosovske misli,
savremenosti političkih snaga, dostignute građanske svijesti, stepena razvoja
ekonomskih odnosa, uređenosti države i snage institucija koje je čine. On je po
prirodi mnogo „tiši“ u tranzicionim - pretpolitičkim društvima u kojima nijesu
razvijeni demokratski mehanizmi kontrole vlasti i jake državne, demokratski
uređene institucije, a uz to su (ova društva) još uvijek opterećena starim
vrijednostima i tradicijom. Tranziciona društva u preplitanju starog i novog teško
prepoznaju i odvajaju jednopartizam od višepartizma, autokratiju od demokratije,
napredno od retrogradnog, civilizacijsko od neprosvijećenog i provincijskog, pa se
u toj „nemoći“ sve te pojave zajedno podvode pod pojam demokratije. Otežavajuća
okolnost prepoznavanja demokratskih procesa, u ovim društvima, može se dočarati
slikovitim upoređenjem „sa nezgrapnim splavom na kome svako vesla na svoju
stranu“ i na kome „ima mnogo dreke i uzajamnih psovki, i nije lako odlučiti se za
veslanje u istom pravcu“ (Česlav Miloš: «Zarobljeni um»). Demokratija nije ništa
drugo do civilizacijski društveni odgovor na čovjekovo individualno i kolektivno
prirodno pravo, na ukupne slobode. Ona je po svojoj suštini slobodno izražavanje i
djelovanje različitih kultura, vjera, političkih pokreta, naučnih pravaca, jednom
riječju, demokratija je omogućavanje bivstvovanja različitosti. Međutim, ona je to
samo do granice kada se ne ugrožavaju demokratske i civilizacijske tekovine, kao i
ukupne vrijednosti jednog društva. U suprotnom, ako bi demokratska društva
dozvolila da na „splavu sa mnoštvom neusklađenih veslača“, kormilo preuzmu
anticivilizacijske snage, umjesto da isplovi na široku pučinu sa mogućnošću
otkrivanja „novih kontinenata“, splav bi se neminovno razbio o „oštre hridi“
totalitarizma, anahronizma i palanačkog primitivizma. Takvih primjera u istoriji je
puno, a njima pripada i ovaj zadnji vezan za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Tranzicija
društva, po svojoj prirodi, je bolan proces sa kojim se suočavaju građani država u
kojima se on odvija. On podrazumijeva radikalan raskid sa starim načinom
političkog vladanja i ekonomskog organizovanja, te neminovnost uspostavljanja
novog sistema vrijednosti u svim sferama društvenog bivstvovanja. Pred tim
izazovom, ili zadatkom se, devedesetih godina prošlog vijeka, našla i Crna Gora,
koja je, za razliku od ostalih tranzicionih balkanskih i post-socijalističkih, ili post-
komunističkih (kako se u političkoj teoriji nazivaju) država, prešla mnogo složeniji
i trnovitiji tranzicioni put. Naime, ona je jedina država na ovim južnoslovenskim
prostorima u kojoj je on započeo, i jedno vrijeme se odvijao u zajedničkoj, a
nastavio u samostalnoj državi. Taj proces se, u zajedničkoj državi sa Srbijom
odvijao u političkom ambijentu obilježenom raspadom SFRJ i ratom u okruženju
Crne Gore u kojem je učestvovao i jedan broj njenih građana, motivisanih
velikodržavnim srpskim ambicijama - da se na ruševinama nekada zajedničke
države stvori velika srpska imperija, s jedne strane, i borbe crnogorskih
indipendista za ostvarenje vjekovnih težnji crnogorskog naroda – vrtanja državne
nezavisnosti i suvereniteta, sa druge strane. Ova dešavanja, kao i unutrašnje podjele
podstaknute nihilističkim odnosom srpske političke, crkvene i intelektualne elite
prema crnogorskoj državi, naciji, crkvi i duhovnosti, odnosno prema svemu onome
što konstituiše crnogorsko biće i pretače ga u jedan osoben i autohtoni narodni
karakter, uslovili su velike političke turbulencije u Crnoj Gori. Jednu državu, kako
se danas karakteriše, jednopartijskog jednoumlja, koja je, i pored toga, imala
razrađene državne mehanizme, stabilnu ekonomiju, bezbjednost građana na
najvišem nivou, relativno obezbijeđenu socijalnu sigurnost, zamjenjuje država koja
ni izbliza nije mogla da građanima priušti takve uslove života. Naznačeni slijed
događaja nije išao na ruku nužno otpočetom procesu prelaska jednopartijskog u
višepartijski sistem, koji je trebao garantovati više demokratije, bezbjednosti,
ljudskih prava i sloboda, državne efikasnosti i socijalne sigurnosti, nego prethodni
socijalistički sistem. Obnovom državnosti taj tranzicioni proces se ubrzava i sada se
nalazi, da kažemo, u završnoj fazi, đe se sve više ośeća dah demokratskih
evropskih društava. Međutim, i pored poodmaklog tranzicionog procesa, još uvijek
„maticom plivaju“ neke pojave koje su bile matrica vladanja bivšeg jednopartijskog
sistema, razvijajući u datim okolnostima nove forme, što usporava brži proces
uspostavljanja modernog demokratskog društva. Jedna od „najopakijih bolijesti“
crnogorskog društva koja je „iznjedrena“ iz procesa tranzicije je problem
partitokratije, koji je postao dio crnogorske političke stvarnosti i njenog „sistema
vrijednosti“. Egzistiranje takvog „sistema vrijednosti“ je, u suštinskom smislu, po
uspostavljanje istinske demokratije, veoma retrogradna pojava. Zapravo on je
negacija dostignutih civilizacijskih, demokratskih, političkih i kultoroloških
vrijednosti i kočničar uspostavljanja savremenih društvenih odnosa zasnovanih na
evropskim standardima, kojima težimo. Ta pojava, odnosno „paralelni poredak“,
kako se naučno definiše, u kojem je interes političke stranke izdignut na pijadestal
društvenog dobra, zanemarujući opšte potrebe građanina kao nosioca suvereniteta,
zapravo razara sve institucije jednog društva i demokratske vrijednosti kojima ono
teži. Odnosni pojam je u nauku prvi uveo i definisao italijanski naučnik Mauru
Kalis još davne 1994. godine, podrazumijevajući pod njim preveliki uticaj
političkih stranaka na društvene procese u jednoj državi. Ova štetna pojava, koja je
imanentna društvima u tranziciji, mora se „liječiti“ modernim mehanizmima i
metodama poznatim u demokratskim društvima. Tim prije, što kod političkih elita
tranzicionih društava, preovladava svijest da je takav proces „prirodni saputnik“
parlamentarne demokratije, što je presudno uticalo da partitokratski način vladanja
postane matrica (uzor, princip...) po kojoj se ponašaju državne i lokalne vlasti. Iz
takve svijesti je proizašao i ustanovljeni partijski princip, koji se ogleda u tome, da
mandatar Vlade ili „prvi ljudi“ u lokalnim parlamentima koji su odgovorni za
funkcionisanje organa na čijem su čelu, nemaju samostalnost pri izboru tima za
koji cijene da može na najbolji način odgovoriti izazovu vremena, već im
saradnike, i bukvalno, biraju partije koje čine vlast. To generiše praksu da
određeni organi vlasti na lokalnom ili državnom nivou postaju nesamostalni u
donošenju odluka, odnosno da nijednu značajniju odluku ne mogu donijeti bez
„amina“ svojih partijskih centrala, jer bi, u suprotnom, ukoliko se ona ne svidi
nekome iz visoke partijske nomenklature, mogli ostati bez funkcije. Niko od
parlamentarnih subjekata (partija-stranka) koji djeluju na crnogorskoj političkoj
sceni nije imun na ovu bolijest. To se na najilustrativniji način može pokazati
odnosom prema ovom pitanju stranaka koje su u parlamentu Crne Gore opozicione,
a na lokalnom nivou vrše vlast. Ako tome dodamo ustanovljenu praksu, posebno
kod opozicionih partija, da se zbog partijskih zasluga i „duga“ prema određenom
partijskom funkcioneru, na pojedina mjesta u lokalnoj upravi đe su osvojili vlast,
dovode ljudi iz partijske centrale, odnosno iz drugog grada, kojima su problemi
građana te lokalne uprave potpuna nepoznanica, a da, pritom, ovi „stručnjaci opšte
prakse“ do tada nijesu obavljali nijednu odgovornu funkciju, ili im je pak to prvo
zapošljenje (što je prisutno u određenom broju slučajeva), onda nam postaje
sasvim jasno o kakvom je problemu riječ. To se u politički najvulgarnijoj formi
može viđeti na primjerima Budve, Kotora i Herceg Novog (atraktivnost primorskih
destinacija privlačna je za stranačke „kadrove“ iz centralnog i śevernog dijela Crne
Gore), đe je na posljednjim lokalnim izborima opozicija osvojila vlast. A upravo su
predstavnici ovih stranaka bili, i dalje su, najoštriji kritičari „nepotizma“,
„partijskog zapošljavanja“, „nekompetentnosti“ i „nezakonitosti“, ubirajući na toj
kritici političke poene i stvarajući sliku o sebi kao „poštenim“ partijama,
privrženim „profesionalizmu“ lokalne uprave, zakonskom i demokratskom izboru
kadrova u njenim organima, da bi po preuzimanju vlasti na najogoljeniji način
demonstrirali sve forme partitokratskog, a, može se slobodno reći, i nezakonitog
ponašanja.
Kao što vidimo, praksa partijskog kadrovanja postala je nezaobilazni
saputnik i državne i opštinske administracije. Tako formirana adminstracija,
najvećim dijelom, nije izraz stručnosti i posvećenosti veoma značajnim i
odgovornim poslovima koje obavlja, ili bi trebalo da obavlja, te vjernosti državi,
već izraz poslušnosti partijama koje vrše vlast. Ovu pošast nam je, u
modifikovanom obliku, u naslijeđe ostavio prošli jednopartijski sistem, koji je na
tadašnjoj političkoj sceni utemeljio sintagmu „kolektivni rad i kolektivna
odgovornost“, iza koje se sakrivala pojedinačna i partijska (SKJ kao jedine partije
koja je vodila kadrovsku politiku) nesposobnost i neodgovornost. Od tada se u
suštinskom smislu gotovo ništa nije promijenilo na planu uspostavljanja
demokratskih mehanizama izbora, te uspostavljanju odgovornog odnosa prema
javnim funkcijama, samo što se promijenila forma. Tada se zaklon tražio i nalazio
iza „kolektivnog rada i kolektivne odgovornosti“, dok danas veliki broj izabranih
funkcionera svoju nesposobnost, neodgovoran odnos, poltronstvo i lični interes
kriju iza partije koja ih je „postavila“ na to mjesto i bez njenog „amina“ ne može
biti razriješen određene dužnosti. Nažalost, ni partije koje u svojem imenu imaju
demokratski prefiks i čija su fundametalna programska opredjeljenja zasnovana na
demokratiji, još uvijek nemaju snage da se sa ovim problemom suoče. Sve se,
dakle, rješava u partijskim kabinetima, pribjegavajući pritom trulim kompromisima
unutar partija, ili koalicionih partnera koji čine vlast, što rezultira time da na
najviše državne ili opštinske funkcije „zaśednu“ visoko rangirani partijski
funkcioneri. Zato i nije čudo da imamo jedan broj nesposobnih kadrova na svim
nivoima vršenja vlasti.
Najočigledniji primjer „prenešene“ prakse izigravanja zakonskih normi je
izbor visokih funkcionera u državnoj i lokalnoj upravi, kao i u javnim ustanovama
i preduzećima, na rukovodeća mjesta koja podliježu konkursu. Naime, vrlo su
rijetki ili gotovo nezabilježeni primjeri da se na tim mjestima izabere neki kadar
mimo volje političke partije ili koalicije koja vrši vlast. Određena individua može
biti Anštajn u svojoj oblasti i vjeran građanin svojoj državi, međutim, ukoliko ne
pripada, ili nije blizak vladajućoj političkoj eliti, njegovo ime neće se ozbiljnije ni
razmatrati u kadrovskim komisijama koje rješavaju po određenom konkursu. Da
nesreća bude veća, sljedstveno prethodno pominjanoj preovlađujućoj svijesti,
ovakav odnos prema zakonskoj regulativi vladajuće stranke ne skrivaju. Naprotiv,
javno obznanjuju predizborne, ili postizborne koalicione sporazume kojima
unaprijed raspoređuju kadrove na mjestima koja zakonski podliježu konkursu, čime
demonstriraju arogantnost, bahatost, nadređenost i partijsku nadmoćnost nad
zakonskom regulativom. Shodno ovoj logici vrši se i zapošljavanje partijskih
aktivista na nerukovodna radna mjesta – u administraciji i tehničko-operativnim
službama, dakle po dubini, ne samo u državnoj i lokalnoj upravi, već i u javnim
preduzećima i ustanovama, što je još poraznije za uspostavljanje demokratske i
pravne države.
Sagledavajući ove procese sa aspekta crnogorskog iskustva, mada su ona
slična ili istovjetna u svim tranzicionim društvima, partitokratski način vladanja,
pored prethodnog primjera, veoma je prisutan i u susdstvu, đe se, posebno na
početku tranzicionog procesa, sudije biraju u parlamentu prostom većinom
poslanika, što znači jedne partije, ili koalicije na vlasti, da bi se u kasnijoj fazi izbor
vršio dvotrećinskom, ili tropetinskom većinom poslanika. Tako, sudska vlast
postaje produžena ruka zakonodavne vlasti, odnosno partija i njihovih
establišmenata zastupljenih u parlamentu, i u jednom i u drugom slučaju. U prvom
je jasno da se radi o monopolu vladajuće stranke ili koalicije, dok je u drugom ta
situacija još komplikovanija, kompleksnija, a i grotesknija, zbog toga što se moraju
praviti kompromisi sa jednom ili više opozicionih stranaka u parlamentu, kako bi se
obezbijedila potrebna većina za izbor predśednika suda i sudija, što dovodi do toga
da se za sudije ne biraju najkompententniji, najhrabriji i politički nezavisni
pravnici, već oni, bliski partijama koje su stvorile parlamentarnu većinu za njihov
izbor. Ova praksa se na najslikovitiji način može dočarati izborom sudija Ustavnog
suda (još je na snazi ustavna odredba kojom se sudije biraju dvotrećinskom, ili
tropetinskom većinom poslanika u Skupštini), u kome bi, zbog njegovog značaja
kao najviše sudske instance, morali śeđeti neprikosnoveni pravni znalci,
univerzitetski profesori iz ustavne oblasti, uzorne i nepotkupljive sudije, koji su
prošli sve tužilačke i sudske nivoe, za kojima se ne vuče rep nekompetentnosti,
nepotizma, pristrasnosti, sklonosti partijskim i drugim uticajima. Nažalost,
ozakonjeni način izbora sudija Ustavnog suda, kojim je legalizovano partijsko
kompromiserstvo, dao je sasvim suprotne rezultate – derogirao je značaj ove
najviše sudske institucije na taj način što su ta odgovorna značajna i uzvišena
mjesta, u pojedinim slučajevima, pripala osobama za koje se ne može reći ni da su
prośečni pravnici, a kamoli vrhunski autoriteti u svojoj struci. Zapravo, najveći broj
njih, u stručnoj i laičkoj javnosti nijesu prepoznati kao prvaci u ovoj profesiji, već
kao politički poslušnici, jer je njihov kredibilitet i kvalitet ocjenjivan, isključivo,
partijskim „mjernim instrumentima“ - bliskosti, ili pripadnosti određenom
političkom projektu. Tako da sastav današnjeg Ustavnog suda čine DPS, SDP, SNP
i sudije Bošnjačke stranke, što je po njegovu reputaciju, pravdu, pravičnost i
ukupno crnogorsku demokratiju, jedna dosta tužna i porazna činjenica.
U poodmaklom tranzicionom procesu i usljed zahtjeva Evropske unije o
ispunjenju zahtjeva i uvođenju njihovih standarda (sve nekadašnje komunističke
zemlje su težile, ili još uvijek teže učlanjenju u EU), kako bi se integracioni proces
mogao nesmetano odvijati, naslijeđena praksa i zakonski regulativa, kad su u
pitanju Vrhovni i ostali sudovi, se mijenja i donekle se sudstvo oslobađa
partitokratskog „tutorstva“ nad izborom sudija, jer se on iz Skupštine izmiješta u
Sudski savjet. Međutim, taj proces depolitizacije i departizacije nije izveden do
kraja, iz prostog razloga što Skupština u Sudskom savjetu bira četiri člana po
principu dvotrećinske ili u drugom krugu tropetinske većine („iz reda uglednih
pravnika“), koji su ipak pod partijskom kontrolom, a uz to je i ministar pravde
član Sudskog savjeta, tako se dolazi u situaciju da polovinu Savjeta (od deset - pet)
čine, u krajnjem, predstavnici političkih partija - pozicionih i opozicionih
kompromisno izabranih, koji imaju ogroman (možda i presudan) uticaj na izbor
sudija. Praksa izbora sudija prethodno istaknuta, kao i činjenica da su i danas na
snazi ista zakonska rješenja vezana za izbor sudija, kojima se i dalje omogućava
ogroman političko-partijski uticaj pri izboru sudija, te da je taj uticaj, pri ovakvim
pravnim rješenjima, moguće ostvariti i indirektno, odnosno preko onih zakona koji
nemaju veze sa ovom oblašću, ali imaju sa obezbjeđenjem dvotrećinske većine za
njihovo usvajanje, potvrđuju moje ranije pisanje i izrečene tvrdnje da je jedan dio
sudija, jasno ideološki obojen (bojama velikosrpskog nacional-šovinističkog
projekta) i nevjeran državi Crnoj Gori. Nažalost, to nije mali broj, što potvrđuju i
riječi jednog akademika, dugogogodišnjeg sudije, plodnog naučnika i pravnog
teoretičara sa obiljem radova iz ove oblasti, koji tvrdi da on doseže i do šezdeset
procenta. Jedan broj njih je DPS zaostavština, iz vremena kada je ova partija
podržavala Miloševićev velikosrpski šovinistički koncept, drugi je dospio do
sudijskih odora klasičnim kompromiserstvom o kojem smo govorili, ili
uslovljavanjima vlasti pri usvajanju drugih sistemskih zakona, za koje je potrebna
dvotrećinska većina, a onaj treći potiče iz „portfelja“ partijsko interesnih
podržavalaca vlasti, a zapravo se radi o prikrivenim baštinicima velikosrpske
ideologije. Ovakav izbor sudija i strukturiranje sudova „unio“ je, na svim nivoima
ove grane vlasti, partijsko-političku logiku pri donošenju presuda, koja se ogleda u
ideološko-političkim „protekcionističkim“ nazorima, socijalnoj demagogiji i
populistčkoj svijesti. Zato se ne treba ni čuditi što je, ne mali broj presuda,
određenih sudija i sudskih vijeća, štetan po državni integritet i suverenitet Crne
Gore. U tom kontekstu posebno treba istaći: one, vezane za vraćanje nasilno otete
državne imovine od strane Srpske pravoslavne crkve i njenu uknjižbu u svoje
vlasništvo, kojima se ove kriminalne radnje opravdavaju; ili one oslobađajuće, u
slučaju pojedinih visokih funkcionera određenih političkih partija, koje śedoče o
tome da za pojedine sudije ne bi bio dovoljan dokaz ni otvoreni oružani ustanak,
kako bi ocijenili da se radi o pučizmu i nasilnom rušenju državnog poretka i
donijele osuđujuće presude njihovim organizatorima i inspiratorima. Nepravedno bi
bilo zaboraviti neprocesuirane, odnosno odbačene prijave za širenje mržnje prema
Crnogorcima i grubo vrijeđanje njihovog nacionalnog i vjerskg dostojanstva,
upoređujući ih sa životinskim okotom, zakivajući ih za Vezirov most i intelktualno
ih poistovjećujući sa pojedinim domaćim životinjama..., opet od strane iste Crkve.
Među ovim su i nepokrenutni krivično-sudski postupci prema organizatorima
rušilačkih demonstracija (predśednički izbori 1997. god., priznavanje Kosova 2008.
god., šesnaestooktobarske 2015. godine za zaustavljanje Crne Gore u NATO
savez...), u kojima je na desetine policajaca pretrpjelo lakše ili teže povrede i
nanijeta ogromna materijalna šteta uništavanjem državne imovine, a cilj im je bio
rušenje ustavnog poretka, nasilnog preuzimanja vlasti, te revizija državnopravnog
statusa i odluka o priznanju Kosova i ulaska u NATO savez. Opstrukcijom prava
pravde i zakonitog ponašanja može se smatrati i otezanje izjašnjenja pojedinih
sudija vezanih za iskazanu sumnju u zakonitost obavljanja funkcija pojedinih
visokih opštinskih funkcionera, zbog dvojnog državljanstva. A zabilježeni su
pokušaji djelova sudske vlasti da preuzmu nadležnosti zakonodavne vlasti (što nije
prvi slučaj neustavnog, nezakonitog i politički motivisanog „udara“ na nadležnosti
jedne grane vlasti od strane druge, jer je u vrijeme predśednikovanja Skupštinom R.
Krivokapića, praveći dogovor i većinu sa opozicijom, zakonodavna pokušavala i
djelimično uspijevala, da, putem donošenja pojedinih odluka koje nijesu u njenoj
nadležnost, preuzme određene funkcije izvršnoj vlasti, odnosno Vladi), tako što su
vođeni „nedozvoljeni“ sudski procesi i donošene presude u slučajevima za koje
nijesu bili nadležni. Zato, bez ustezanja možemo konstatovati, ne samo da je, veliki
dio pravosudnog sistema, odnosno jedne grane državne vlasti (kakav paradoks!),
radio sve na obesmšljavnju zakona, prava, pravde i pravice, a samim tim na
njihovom urušavanju, već su se pod njegovom „zaštitom“ vršili i još se vrše,
najperfidniji i najopasniji ataci na crnogorsku državnost i njenu nezavisnost!
Elem, održavanju ovakvog stanja potpomažu pojedini međunarodni
diplomatski predstavnici sa najvećom moći i uticajem, dakle oni iz SAD i EU, koji
zbog nekih svojih interesa, ili političkih kalkulacija, ne rijetko, vrše direktne ili
indirektne pritiske na sudske i organe gonjenja učinilaca krivičnih i ostalih
kažnjivih djela, da, shodno njihovom interesu, postupaju u određenim situacijama.
Najskandaloznije, najkompromitantnije i po vrhovnog državnog tužioca i
najporaznije, je najnovije saznanje, koje je putem pojedinih crnogorskih medija
dospjelo u javnosti (sa adresa kojima je upućeno nije demantovano), da je
američka ambasadorka, nakon optužbi za pokušaj državnog udara, kod vrhovnog
državnog tužioca izdejstvovala neprimjenjivanje mjera pritvora prema Andriji
Mandiću i Milanu Kneževiću, koje je tražilo Specijalno državno tužilaštvo. Svi su
izgledi, da dužnosnici pojedinih uticajnih i moćnih svjetskih sila, kada dođu da
obavljaju diplomatsku dužnost na ovim južnoslovenskim prostorima, potpuno
prihvataju balkanski politički duh, koristeći u svom javnom i tajnom djelovanju
neprimjerenu, neprihvatljivu, nedemokratsku, u njihovim državama nezamislivu i
nediplomatsku logiku političkog djelovanja, koja više liči političkom diktatu, nego
diplomatskoj djelatnosti.
Nažalost, ovom prilikom moramo konstatovati, da se recidivi
partitokratskog oboljenja nerijetko javljaju i u nekadašnjim tranzicionim društvima
i državama koje su pripadale komunističkom bloku, a sada su članice Evropske
unije. Manifestuje se to donošenjem novih, navodno reformskih zakona i drugih
pravnih akata vezanih za sudove, zbog kojih dolaze u konflikt sa ostalim članicama
i organima Evropske unije. Tako je Poljskoj zaprijećeno uvođenje sankcija zbog
usvojenog i od strane predśednika te zemlje potpisanog Zakona koji omogućava
kontrolu sudske od strane izvršne vlasti, putem ovlašćenja datog ministru pravde da
bira kandidate za Vrhovni sud, što se kosi sa svim demokratskim načelima
nezavisnosti sudstva i njegovoj odvojenosti od izvršne i zakonodavne vlasti.
Ovakvom „reformom“ sudstva, urušavaju i tekovine Evropske unije, a ova država
vraća na same početke tranzicionog procesa i autokratskog vladanja. Na prvi
pogled ova antievropska i antidemokratska tendencija mogla bi se povezati sa
konzervativnom desničarskom partijom koja je tamo na vlasti, ali sljedeća dva
primjera će nas uvjeriti da ta činjenica može biti obojena i tim bojama, ali ne i
presudan uzročnik ovakvih nedemokratskih i neevropskih tendecija. Naime, samo
dvije godine nakon ulaska u Evropsku uniju (polovinom 2015. godine), Vlada
Hrvatske, pod vođstvom socijaldemokrate Zorana Milanovića, usvaja dokument
pod nazivom „Zaključak o suradnji s Bosnom i Hercegovinom kod pružanja pravne
pomoći u kaznenim postupcima“ (koji je još na snazi), onemogućavajući tako
saradnju pravosudnih organa Hrvatske sa pravosuđem Bosne i Hercegovine, čime
se politika direktno umiješala u rad sudske vlasti postavljajući sebe kao arbitra u
slučajevima zahtjeva pravosudnih organa Bosne i Hercegovine za izručenje
pojedinaca koji su načinili ratne zločine u toku rata na teritoriji ove države.
Istrajavanje na ovom zaključku, nedavno je naišlo na oštre osude i Serža
Bramerca, Glavnog tužioca Haškog suda, koji je u razgovoru sa hrvatskim
ministrom pravosuđa rekao „da je vrlo iznenađen što u jednoj članici Europske
unije izvršna vlast može tako drastično intervenirati u vlastito pravosuđe
sprječavanjem određenih zahtjeva za pomoć iz Bosne i Hercegovine.“ (Pobjeda,
20.11.2017. godine, rubrika „Drugi pišu“ - prenešen tekst ALJAZEERA pod
nazivom „Bramerc će Hrvatsku prijaviti UN-u“). Ili ovaj najnoviji primjer iz Crne
Gore (on nije iz sfere pravosuđa, ali jeste klasičan primjer partitokratskog ataka na
autonomiju jedne nezavisne institucije – Univerziteta Crne Gore), koja je daleko
iskoračila ka Evropskoj uniji i čija bi vladajuća politička garnitura morala dobro
paziti da ne vuče poteze koji će ugroziti njen brži integracioni napredak. Međutim,
autoritarni staljinistički duh prošlih vremena, u određenim situacijama oduzme
demokratski dah, ispoljavajući svu svoju brutalnost, o čemu śedoče i prethodna dva
primjera, kao i ovaj crnogorski slučaj grubog kršenja autonomije Univerziteta Crne
Gore, od strane Vlade socijaliste Markovića, koji je preko svojih partijsko-
političkih poslušnika u Savjetu, izdejstvovao smjenu rektorke. Time je na jedan,
evropskim demokratskim državama stran način (nezabilježen čak ni u ondašnjoj
Crnoj Gori pod vlašću komunista), sprovedena staljinistička čistka na univerzitetu,
ne samo rektorke, već svih onih koji su je podržavali, čime je drastično narušen
ugled i autonomija Univerziteta. Ovakva smjena rektorke i moralno kameleonstvo,
koje se kretalo od bezuslovne podrške, do potpunog odbacivanja ponuđenog
programa i njene satanizacije, najveći profit je donijelo malim partijskim
aparatčicima - inferiornim naučnicima, koji postaju veliki inkvizitori, jedva
dočekavši ovakvu društvenu deformaciju da iskažu svoju vlastodržačku
dominaciju, prenesene, ali i strogo kontrolisane partijske moći. Društvene i
demokratske deformacije ovog tipa - kada se „ljudska priroda“ otrgne
demokratskoj kontroli ili joj se dodijeli „višak“ ovlasti - koje karakteriše
zanemarivanje činjenica i odsustvo bilo kakvog, a kamoli kulturnog dijaloga, kao
civilizacijskog dostignuća imanentnog visokoobrazovnoj i naučnoj instituciji ovog
profila i društvenog značaja, pokazuje to i predmetni slučaj, na površinu izbače sve
slabosti i bijedu čovjekovog bića i njegovih najnižih nagona, što se iskazuje kroz
zaostalu ideološko-političku i moralnu „prljavštinu“, čija je karakteristika
intelektualna inferiornost, demokratska infantilnost i „puzeća“ agresivnost.
Neizbježna pojava koja prati zarobljenike totalitarističke svijesti i autokratskog
postupanja je ponovno uspostavljanje verbalnog delikta kao relikta nekadašnjeg
komunističkog sistema, samo što se, u ovom slučaju, on uvodi na mala
univerzitetska vrata, kroz takozvani Sud časti. Ovom orginalnom izumu, mogla bi
pozaviđeti najautoritarnija društva, a njene izumitelje - sadašnju upravljačku
strukturu (kad već to nije slučaj sa naučnim dostignućima), učiniti prepoznatljivim i
„slavnim“ u evropskim i svjetskim univerzitetskim krugovima.
Ako su političke strukture Poljske i Hrvatske mogle sebi dozvoliti taj
„luksuz“ partitokratskog, antidemokratskog i totalitarističkog intervenisanja u sferu
sudstva, zbog činjenice da su članice EU (iako će, po svemu sudeći, i oni trpjeti
posljedice takvog nedemokratskog i neevropskog postupanja), crnogorske izvršne
vlasti, ako ne zbog ničega drugog, ono samo zbog činjenice da se nalazi u aktivnom
procesu integracija, taj „luksuz“ nije smjela sebi dozvoliti. Viđećemo da li će sve to
i do koje mjere, u daljoj fazi integracija, imati neke negativne reperkusije vezane za
poglavlja koja tretiraju oblast nauke i prosvjete? Za sada smo suočeni sa
činjenicom da je na Vebometriks rang listi svjetskih univerziteta, đe se rangira
11.998 univerziteta, koja je objavljena u januaru, Univerzitet Crne Gore zauzeo
3380-tu poziciju, što je pad za 1010 pozicija samo za pola godine (prilikom
posljednjeg rangiranja zauzimao 2370 mjesto). Ovaj pad se desio u periodu
opisanih događaja na Univerzitetu Crne Gore i smjene njene rektorke, što navodni
na osnovanu sumnju da je uzrok pada rejtinga, u tako kratkom razdoblju, upravo,
posljedica navedene činjenice.
Iz ova tri primjera mogli smo zaključiti da se gotovo na isti način, klatno
autokratskog nasljeđa, vraća i u onim zemljama u kojima vladaju desničarske
nacionalističke stranke, kao i u onim u kojima su vladale ili vladaju napredne
socijaldemokratske građanske partije. Zato smo mišljenja da presudan uzrok
ovakvih „totalitarističkih ekscesa“, zapravo leži u činjenici da demokratski procesi
u post-komunističkim društvima nijesu bili izraz volje dobrog dijela građana, niti
njihovih političkih elita. Iako su im, deklarativno, usta bila puna Evrope i
demokratije, demokratski standardi u suštini, su sprovođeni pod „pritiskom“
Evropske unije i SAD, a „prihvatani“ kao nužnost izvlačenja ekonomskih benefita,
koji će pomoći da ove zemlje izađu iz ekonomske zaostalosti i obezbijede kakav,
takav socijalni mir i političku stabilnost. Pri ovakvom stanju svijesti, nije ni
postojalo realnih pretpostavki da demokratija zaživi svom svojom punoćom i
cjelokupnošću svojeg bitka, a kao takva nije ni mogla izroditi i razviti snažne
institucije sistema nalik onim u savremenim društvima i razvijenim demokratijama,
koje će biti brana recidivima prošlosti, nalik prethodno pomenutim.
Pored već istaknutog, u tranzicionim društvima, veliku pažnju zaokuplja i
uticaj političkih elita na funkcionisanje medijske zajednice, kao veoma značajne
oblasti društvenog organizovanja i djelovanja, koja bitno utiče na formiranje
svijesti građana, pa ćemo se i mi, ovom prilikom kratko (zbog karaktera analize
nijesmo u mogućnosti da damo kompletnu elaboraciju koju zaslužuje ova tema)
osvrnuti na njen status. Kroz ovaj osvrt pokušat ćemo da kroz neke konkretne
primjere odgovorimo na pitanje koje u ovom tekstu razmatramo: da li su u
tranzicionim društvima kontrolisani mediji od strane vladajuće političke garniture,
koliki su ti pritisci i da li je uticaj vladajućih političkih partija takvog karaktera da
dovodi do gušenja medijskih sloboda i kreiranja medijskog prostora isključivo po
njihovom diktatu i za njihov interes? Naravno, i ovu tematiku ćemo posmatrati iz
iskustava Crne Gore, jer su ona, uz određene varijacije, korespondentna sa ostalim
tranzicionim društvima u našem okruženju, o čemu śedoče brojne analize
međunarodnih stručnih organizacija koje prate i analiziraju stanje medijskih
sloboda u ovim društvima, kao i brojni novinarski i publicistički tekstovi u dnevnoj
štampi i periodici, posvećeni ovoj tematici, ili problematici. Dakle, naše saznanje,
temeljeno na iskustvima posvećenog i analitičkog „konzumiranja“ velikog broja
medija, posebno štampanih, kako po uvođenju višepartizma, tako i u prethodnom
jednopartijskom sistemu, dosta jasno govori da rani stadij tranzicije, zbog
prenešenog nasljeđa iz prethodnog sistema, karakteriše potpuni uticaj politike na
medije, sputavanje novinarskih sloboda i kreiranje informacija po želji i diktatu
vladajuće partije. Naime, u novom političkom sistemu višepartizma u povoju,
partiji na vlasti je, iz komunističke jednopartijske vladavine, na raspolaganju
ostavljen moćan „dirigovani aparat“ državnih medija, preko kojeg se, veoma
efikasno, mogla oblikovati svijest građana (zlo)upotrebljavajući je za ostvarenje
svojih trenutnih političkih interesa. Ovo je bilo moguće iz razloga, što u tom stadiju
tranzicije, još uvijek savremena (mjerena evropskim standardima) zakonska
regulativa nije donešena, i što još nema privatnih medija, ili je njihovo formiranje u
samom začetku (u Crnoj Gori tada je postojao samo jedan privatni neđeljnik
Monitor), već je društvena scena preplavljena državnim i lokalnim medijima –
štampanim i elektronskim, koji su bili u funkciji ostvarenja interesa vladajuće
stranke. Ako tome dodamo veliki broj štampanih medija iz Srbije, upregnutih na
ostvarenje tada, vladajućim garniturama u obije države (Crnoj Gori i Srbiji)
zajedničkih imperijalnih velikosrpski ciljeva, postaje jasno kakvu je moć i uticaj
imala crnogorska vladajuća struktura. Tek rascjepom Demokratske partije
socijalista i njenim oslobađanjem od velikosrpskog uticaja; zauzimanjem
prozapadnog kursa Crne Gore; osnivanjem privatnih medija i promjenom
zakonodavstva u ovoj oblasti, čime se ukidaju štampani državni i lokalni mediji, a
TV Crne Gore prerasta u javni servis, počinje da se mijenja stanje na crnogorskom
medijskom „nebu“. Tako danas, ako posmatramo ukupnu medijsku scenu sa svim
onim što je čini, a čine je domaći i inostrani štampani i elektronski mediji (ovi
inostrani, posebno srpski, za koje je tradicionalno vezan jedan veliki dio čitalačke
publike, su neuporedivo brojniji), koji su, osim RTV Crne Gore, u privatnom
vlasništvu, možemo sa pravom konstatovati da se odnos drastično izmijenio i da
vladajuća crnogorska struktura sada, gotovo i da nema nikakvog uticaja na
kreiranje medijske scene. U prilog ovoj konstataciji idu „nova“ elektronska
medijska sredstva, koja se ogledaju u mnogobrojnim portalima otvorenim u Crnoj
Gori, čiji sadržaji nijesu niti mogu biti od bilo koga kontrolisani, pa ni od Vlade,
štoviše veliki dio njih širi antivladinu i antidržavnu propagandu, pritom plasirajući
senzacionalizam i lažne vijesti, čime se suočavaju i razvijene evropske zemlje, što
ih je prinudilo na pokretanje inicijative za zakonodavno sankcionisanje širenja
lažnih vijesti. S obzirom na takvo stanje, đe je vladajuće stranke nemaju, niti mogu
imati kontrolu nad privatnim i onim medijima koji dolaze iz Srbije, na
„raspolaganju“ im je ostao još samo Javni servis – TV i Radio Crne Gore.
Mogućnost partijsko-političkog uticaja vladajuće koalicije, i ne samo nje, već i
parlamentarne opozicije, na ovaj medij, pri postojećoj zakonskoj regulativi, je
veoma realan, i on se odvija preko članova Savjeta, koji se biraju u Skupštini Crne
Gore iz reda naučnih, obrazovnih i kulturnih institucija, privrednih asocijacija,
sindikalnih, nevladinih i sportskih organizacija. A on je moguć zbog toga što:
navedeni subjekti nijesu imuni na politička dešavanja, već su itekako inkorporirani,
posredno ili neposredno, u pružanju podrške određenom ideološko-političkom
konceptu; monopolističke nevladine organizacije, koje su već godinama neizbježni
subjekti u delegiranju članova Savjeta, a primarno se finansiraju od međunarodnih
asocijacija, obavezne su da izvršavaju njihove zahtjeve koji su po pravilu
opozicionog i antivladinog karaktera; ogroman uticaj na ove nevladine organizacije
imaju i pojedini privatni mediji, antivladine i antidržavne orjentacije, koji u sprezi
sa njima pokušavaju nametnuti svoja pravila ponašanja i medijskog predstavljanja;
vladajuće stranke preko Vlade imaju mogućnost uticaja na članove savjeta iz
naučnih, obrazovnih, kulturnih, sportskih, a jednim dijelom i sindikalnih
organizacija. Shodno kazanom će, zavisno od premoći u Savjetu, biti favorizovana
jedna ili druga strana – vlast ili opoziciju. Na tom polju se, kako u fazi izbora
članova Savjeta, tako i kasnije kada se on konstituiše, vodi stalna borba oko
prevlasti, koja bi obezbijedila privilegovaniju medijsku pozicioniranost svojem
političkom konceptu. Moramo konstatovati da je, u toj borbi, dosad više uspjeha
imala pozicija, ali i da su opozicija i pojedini privatni mediji uz sadejstvo sa
članovima savjeta iz određenih nevladinih organizacija, u nekoliko navrata
preuzimali „kormilo“ uređivačke politike u svoje ruke, što karakteriše i sadašnje
stanja (u vrijeme pisanja teksta), koje datira od izbora nove generalne direktorke
RTVCG, gospođe Kadije i njenog uredničkog tima. No, isto tako moramo
konstatovati da, dok je aktuelna koalicija na vlasti imala prevlast u Savjetu,
uređivačka politika je bila mnogo izbalansiranija, iznijansiranija, politički
kultivisanija, profesionalnija, etičkom novinarskom kodeksu privrženija i
crnogorskom identititetu posvećenija, od one pređašnje ili današnje koja je pod
izuzetnim opozicionim uticajem, a karakteriše je izrazito neprofesionalan,
opoziciono neskriven navijački i prema kulturnim institucijama i intelektualcima
prepoznatljive crnogorske identitetske provenijencije, nedobronamjeran,
potcjenjivački i ignorantski odnos. Zaključak iz prethodnog se može izvući da je
partitokratski uticaj na Javni servis, pozicioni i opozicioni, veoma prisutan i da bi
trebalo graditi takvo zakonodavstvo i stvoriti takav demokratski ambijent u kojem
će RTV Crne Gore ostvariti svoju ulogu javnog servisa, poštujući principe i
vrijednosti civilizacijskih demokratskih dostignuća zasnovanih na profesionalizmu,
objektivnosti, istinitosti, kulturi dijaloga i vjernosti svojoj državi, onemogućavajući
uticaj bilo kojeg političkog činioca na uređivačku politiku. Prijedlog ministra u
Vladi Crne Gore gospodina Pažina da se izbor Savjeta izmjesti iz Skupštine i
primijene najbolja evropska rješenja u ovoj oblasti, svakako je ohrabrujuće! No,
ovom prilikom, da bi ukazali na složenost ovog problema, moramo istaći činjenicu
da je i u zemljama našeg regiona, bilo da su članice EU ili ne, situacija vezana za
poziciju i funkcionisanje javnih servisa, gotovo identična sa našom – crnogorskom,
a da je i u najrazvijenijim demokratskim zemljama, uređivačka politika uticajnih
medijskih giganata, poput CNN, Glasa Amerike, BBC, Dojče vele ..., na „meti“
vladajućih političkih struktura, i da ti pritisci rezultiraju, ne malim, uticajem na ove
medije.
Dakle, posmatrajući crnogorska medijska kretanja od prvih početaka
političke tranzicije do danas možemo komotno ustvrditi da, dok smo, u periodu
ranog višepartizma, imali totalnu neslobodu i brutalnu torturu državnih medija na
svijest građana, danas imamo „višak“ medijskih sloboda koji se ogleda kroz
zakonsku regulativu, posebno onog segmenta „dekriminalizacije klevete“, koju
nijesu uvele mnoge najdemokratskije države na planeti. Taj zakonodavni
„liberalni“ okvir je uslovio da danas isto takvu brutalnost trpe građani od strane
dobrog dijela privatnih medija, na koje ne mali uticaj imaju opozicione političke
partije i nevladine organizacije njima bliske, a ponekad im u pomoć priskoči i
„državni“ medij o kojem je već bilo riječi. Na udaru te brutalne torture, obilježene
neprofesionalizmom, senzacionalizmom, poluistinama, lovom na „skidanje
skalpova“, zloupotrebom činjenica, tendecioznim, neljudskim i nehumanim
postupanjem, posebno su vladajuće političke stranke i pojedine ličnosti bliske
njima. Takvi besomučni svakodnevni grubi napadi na dostojanstvo, integritet i
moral određenih političkih grupacija i pojedinih ličnosti, u dva navrata su, zbog
nemogućnosti odbrane svoga i dostojanstva porodice, pod naletom lavine tih
optužbi, završili tragičnim samoubistvima. Nažalost, takav odnos privatnih medija,
posebno neprimjerene i primitivne kritike svega onog što se ne poklapa sa njihovim
„moralnim“, ideološkim i političkim nazorima, zdušno - verbalno i materijalno
(obezbjeđenjem medijskih grantova i ne male finansijske pomoći kroz razne
projekte), podržavaju određeni diplomatski krugovi u Crnoj Gori i neke
međunarodne medijske organizacije tipa „Reportera bez granica“, koji na taj način
daju legitimitet ovakvom neevropskom, necivilizovanom i tabloidnom ponašanju.
Koliko su predstavnici ovih organizacija, pojedinih ambasada, EU delegacije u
Crnoj Gori, te određenih evropskih i američkih zvaničnika, objektivni, dosljedni,
konzistentni i iskreni kada su u pitanju njihov nepristrasan i ujednačen odnos prema
svim učesnicima medijsko-političke scene, može se viđeti iz više indirektnih
reakcija upućenih vlasti, kao što je ona odaslata povodom pokretanja postupka
protiv pojedinih članova Savjeta RTVCG, zbog očitog kršenja odredbi Zakona o
sprječavanju korupcije, „da mediji, a među njima i Javni servis, moraju biti
nezavisni i slobodni od političkih pritisaka bilo koje vrste“ (izjava šefa delegacije
EU u Podgorici Aiva Orava, Pobjeda, 30.11.2017. godine). Ili izjava, opet šefa
delegacije EU u Crnoj Gori, data u povodu izjašnjavanja Administrativnog odbora
Skupštine Crne Gore o jednom članu Savjeta zbog utvrđenog sukoba interesa, koji
kaže „mediji su generalno bliski našim srcima“ (Pobjeda, 17. novembar 2017.
godine). Dakle, umjesto da se u ovakvim slučajevima štiti zakon i pravna država,
vlastima se šalje jasna poruka koja bi u prijevodu mogla značiti: ne dirajte u
medije, jer su našim interesima i srcu oni bliži od pravne države i zakona, makar se
o njih i grubo ogriješili. Uz to, otvoreno podržavanje i pokušaj uplitanja u izbor i
zaštitu rukovodećih kadrovskih rješenja u Javnom servisu, predstavlja grubo
miješanje međunarodnih predstavnika u nadležosti jedne suverene i nezavisne
države, nepojmljivo za demokratske odnose u zemljama koje te pritiske vrše. A
kada je u pitanju Javni servis i pojedini privatni mediji, te jednostran odnos
delegacije EU u Podgorici, briselske administracije, američke Ambasade,
vašingtonske administracije, domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija koje
se bave pitanjima profesionalizma i medijskih sloboda, prema određenim
nedemokratskim pojavama čiji su kreatori njihovi medijski favoriti, još nešto. Ni
riječi ne izustiše o političkim opoziciono-medijskim pritiscima koje vrše preko
svojih nevladinih trabanata na podređivanju uređivačke politike Javnog servisa
svojim interesima. Ni riječi, kada, tadašnji sastav Savjeta, u sprezi sa privatnim
medijskim koncernom Vijesti, pojedinim nevladinim organizacijama
prepoznatljivog političkog diskursa i opzicionim partijama, izdejstvova (većinom
glasova), nezakonitu smijenu generalnog direktora RTV Crne Gore gospodina
Rada Vojvodića, ili kada ista ova „ekipa“, predvođena bivšim predśednikom
Skupštine Rankom Krivokapićem, neviđenom hajkom, brutalnim političkim
pritiskom i progonom, neprimjerenim za evropske pojmove demokratije, iznudi
ostavku pređašnje direktorke TV Crne Gore gospođe Rutović, koja je za sobom
povukla cio urednički tim. Nijemo posmatraju iscrtavanje meta na pojedinim
javnim ličnostima (političarima, novinarima, biznismenima, kulturnim i naučnim
poslenicima), od strane dva privatna crnogorska medija, samo zbog toga što se ne
slažu sa propagandističkom politikom medijskih tajkuna Vijesti i sa ideološkim
velikosrpskim diskursom Dana. Ne iskazaše svoj stav o pokušajima jednog
privatnog medija, nezabilježenih u medijskim zajednicama demokratskih društava,
da se, organizovanjem političkog skupa o dijalogu pozicije i opozicije o
prevazilaženju „političke krize“ prouzrokovane opozicionim bojkotom parlamenta
nakon parlamentarnih izbora 2016. godine, te izrade nekakve deklaracije o
nacionalnom pomirenju, nametnu kao ravnopravni učesnici stranačkih aktivnosti.
Niti se oglasiše, makar nekim uopštenim stavom, kojim će podśetiti na evropske
demokratske standarde, vezano za događaje na Univerzitetu Crne Gore. Međutim,
tu su uvijek kada treba pripomoći „nezavisnosti“ medija od „političkog uticaja“
partije na vlasti, ali nikad kada te medije treba i konkretno upozoriti na svoju
neprofesionalnost, brutalnost, primitivizam i etičke diskvalifikacije pojedinaca, ili
pojedinih društvenih i političkih grupa. A sve nabrojano ne spada u korpus
profesionalizma i medijskih sloboda, već u njihovu najkriminalniju zloupotrebu,
koja se, nažalost, odvija pod zaštitom navedenih međunarodnih demokratskih
institucija i diplomatskih predstavništava u Crnoj Gori!
Ovakvo ponašanje diplomatskih predstavnika, i njihove intervencije, kako na
oblast pravosuđa, tako i na medijsku zajednicu, koje je nažalost karakteristično za
sva balkanska društva nedovršene tranzicije, navodi nas na zaključak, da u ovim
društvima nemamo samo problem partitokratije, već i problem „diplomatokratije“
(neprimjeren pritisak i miješanje diplomatskih predstavništava u konkretna
politička i društvena zbivanja), kao i na to da međunarodna zajednica tranziciona
društva doživljava kao „svoj plijen“, koristeći se sredstvima „umivene evropske
diktature“, što je sve ukupno ne manje opasana pojava za uspostavljanje pravne
države, razvoj demokratskih odnosa i uvođenje savremenih evropskih standarda i
vrijednosti u sve društvene pore, od pojave koju obrađujemo u analizi. Navedene
tendencije koje se ispoljavaju u težnji za političkim i ukupno ljudskim
potčinjavanjem, ili dominacijom jednih nad drugim, su duboko ukorijenjene u
čovjekovoj prirodi, njegovom psihološko-genealoškom kodu, koji se ispoljava kroz
„volju za moć“. Međutim, stepen njenog društvenog opredmjećenja zavisi od
razvijenosti demokratskih, ekonomskih i socijalnih odnosa u određenoj državi.
Kako su ove negativne ljudske osobine demokratski kontrolisane i politčki
neostvarljive u razvijenim savremenim evropskim i svjetskim društvenim
sistemima, iz kojih dolaze njihovi predstavnici, za njihovo ispoljavanje i
eksperimentisanje, koje se ogleda u nedemokratskom i antievropskom ponašanju,
su „bogom dana“ društva nedovršene demokratije, ekonomski nerazvijena i društva
sa manjkom političke kulture i tradicije višestranačkog parlamentarizma.
Polazeći od dosad kazanog, možemo konstatovati da parlamentarna
demokratija jeste, zasad (dok se iznađe neki savršeniji?), nezamjenljiv oblik
ukupne demokratije, ali samo ukoliko su ispoštovane procedure i mehanizmi
svojstveni razvijenim parlamentarnim društvima koji čine samu bit demokratije.
Dakle, visoki nivo parlamentarne demokratije ne isključuje partije iz procesa
„kadrovske kombinatorike“ već im daje onu dimenziju i postavlja ih na ono mjesto
koje poznaju savremena demokratska društva, a to je izbor po partijskoj pripadnosti
samo na ona rukovodeća mjesta za koja nije predviđen javni konkurs (predśednik,
potpredśednici i ministri u Vladi, predśednici opština ...). Za situaciju, u kojoj
dominantan uticaj na društvene procese imaju uske političke elite, mnoge nevladine
organizacije, pa i pojedini stručnjaci iz oblasti izbornih sistema, uzrok vide u
proporcionalnom sistemu zatvorenih lista koji u Crnoj Gori egzistira, gotovo otkad
i višepartijski sistem. Stoji činjenica, da zakonski ustanovljena norma, koja
dozvoljava građanima da glasaju samo za izbornu listu u cjelini, onemogućavajući
tako njihovo pravo da se neposredno opredijele za kandidata i u krajnjem izvrše
njihov redoslijed na listi, od čega će zavisiti dobijanje odborničkog ili poslaničkog
statusa, zapravo, daje ekskluzivno pravo uskim političkim elitama da imenuju
poslanike i odbornike, što, na neki način, sužava demokratski izborni proces u
kome volja birača nije do kraja izvedena, odnosno, nepotpuno je iskazana. Tako se
u prvi plan stavlja politički subjekat i njegova, a ne volja građana, čime se
devalvira i sam smisao demokratije koji pojmovno označava „vladavinu naroda“,
što bi podrazumijevalo stavljanje građanina u aktivnu poziciju stvarnog birača, čija
će većinski izražena volja biti neprikosnovena pri izboru svojih predstavnika.
Ugledni politikolog i publicista Nik Gašaj obrađujući ovaj problem između ostalog
kaže: „Građani treba sami da biraju svoje predstavnike, a ne stranku. Drugim
riječima, poslanike ne bi smjelo da bira stranačko vođstvo, a da građani samo
glasaju (kao danas), već građani treba i da biraju i da glasaju. Poslanici treba da
budu opozivi po određenoj proceduri. Jedan američki univerzitetski profesor kaže
da je, kao i ostali građani, jednog dana dobio pismo od lokalnog kongresmena u
kome objašnjava što je sve uradio u Kongresu, što namjerava uraditi i traži
prijedloge. Osim toga, svaki kongresmen ima svoju kancelariju u kojoj razgovara
sa svojim biračima.
Tako nešto u nas ne postoji. Pogledajmo lokalne izbore, tu se ljudi dosta
dobro poznaju. Stoga, logično bi bilo da će birati svog predstavnika u lokalnoj
skupštini i svog predsjednika opštine na osnovu njihovog dotadašnjeg rada. Ali, ne!
Njima su nadređene političke partije, a partijski čelnici onda određuju ko će ući u
skupštinu lokalne samouprave i ko će biti predsjednik opštine. Postaje očigledno da
umjesto demokratije imamo partitokratiju uz odlučivanje čelnika partija. Odatle
onaj zaključak da ’ništa ne možeš mijenjati’. Jer, ako se upitamo ko je naš
konkretni predstavnik u skupštini, odgovor je da ga nemamo. Postoji partijska
disciplina, čelnici stranaka, centralizacija odlučivanja, ali ne i odlučivanje građana“
(tekst „Društvo i demokratija“, dnevni list Vijesti, 13.03 2015. godine).
Navedeni principi, na kojima je, „izabrana“ i formirana zakonodavna vlast,
neminovno, u kasnijoj fazi izbora i funkcionisanja izvršne i sudske vlasti, generišu
slabosti koje se ogledaju u nesamostalnosti ovih organa, o čemu je već bilo riječi, a
sve ukupno determiniše spore i problemima opterećene društvene procese.
Povodom slične situacije u Srbiji Prof dr Vladimir Goati kaže: „Mi u Srbiji imamo
jedan problem više kada je reč o partitokratiji. Naime, partije su po članu 102.
Ustava, sa blanko ostavkama i imperativnim mandatom postale natparlamentarni
činilac. Tako da nemamo, u suštini, poslanike, nego imamo 250 promenljivih
partijskih poverenika“ i dalje „Taj posredni partijski sistem naš je izum iz 1992.
godine, a on znači da kada su već proglašeni rezultati glasanja onda partijski
konzilijumi sastavljeni od partijskih čelnika, određuju, deset dana posle izbora ko
će stvarno biti poslanik“ (Politika, 18.06.2009. godine).
Međutim, i pored navedenih negativnih iskustava koje je, dobrim dijelom,
uzrokovalo izborno zakonodavstvo ustanovljenjem proporcionalnog sistema sa
„zatvorenim“ listama kao „usporivačima“ demokratskih procesa i „podstrekačima“
uspostavljanja partitokratskog načina vladanja, sama njegova modifikacija i
uvođenje „otvorenih izbornih lista“ ne rješava ovaj izuzetno složeni problem. To
možemo utvrditi posrednim putem dovodeći u vezu odnosni izborni sistem sa
crnogorskim ustavnim okvirom, koji garantuje neprikosnoveno vlasništvo mandata
odbornicima i poslanicima i na neki način im omogućava nezavisno djelovanje. No,
mali broj je onih koji se odvaže i iskoriste ovu ustavnu mogućnost. I kada se
pojedini „vlasnici“ mandata osmjele na distanciranje od određenih odluka, ili
ukupne politike partije koja ih je birala na to mjesto, u najvećem broju slučajeva ne
zadržavaju samostalni i nezavisni status, već se priklanjaju nekoj drugoj
parlamentarnoj grupi, čime se, ponovo, dobrovoljno podvrgavaju partijskoj
disciplini i kontroli. Motivi su višestruki i kreću se od ideloško-političkih i
psiholoških, do onih materijalno-finansijske prirode, koji su možda i preovlađujući.
Promjena ideološko-političkog nazora određenog poslanika ovaploćuje se njegovim
nalaženjem pribježišta u ideološki bliskim parlamentarnim partijama, koje mu
pružaju veću mogućnost poslaničkog djelovanja i plasiranja svojih ideja. Uz to, ne
treba zanemariti i faktor „psihologije gomila“, koji osobu ćera na taj potez, jer joj
pripadnost grupi uliva sigurnost i samopouzdanje, i daje više hrabrosti, znajući da
iza nje neko stoji i pruža joj zaštitu. S druge strane organizovana parlamentarna
grupa donosi veće finansijske benefite, s obzirom da samostalno djelovanje, po
pravilu, isključuje određene izvore finansiranja kao što su: rad u skupštinskim
odborima i komisijama; učešće u međunarodnim parlamentarnim delegacijama;
poslanički status u Evropskom parlamentu ..., a sve to povlači i ne male finansijske
prednadležnosti. I na kraju, nije zanemarljiv ni motiv vezan za ambiciju trajnijeg
poslaničkog ili odborničkog statusa, što je gotovo neostvarljivo bez pripadnosti
partiji, tako da cijela istina nije samo, kako bi to ovdašnji „stručnjaci“ za izborne
sisteme šćeli simplifikovati, samo u otvorenim listama i promjenama tog
zakonodavnog segmenta, već u mnogo širim zakonskim promjenama, kao i
ukupnom demokratskom društvenom sazrijevanju i prihvatanju evropskih
političkih standarda i vrijednosti od strane građana i političkih subjekata u našoj
zemlji, što će nam potvrditi i primjer, koji je dat nešto niže u tekstu.
Predmetni izborni sistem je u Crnoj Gori, inkorporiran na početku uvođenja
parlamentarizma, kao najpogodnije rješenje za države koje nijesu imale iskustva
sa višepartizmom, da bi u parlamentarni život uveo i male političke partije, ili
društvene grupacije raznorodnog interesnog profila, što je u većinskom sistemu
neostvarljivo. Tu funkciju je, u ovako brojčano malim dražavama kao što je Crna
Gora, bilo moguće ostvariti, jedino pravilnom primjenom ovog sistema, što
podrazumijeva postojanje jedne izborne jedinice (za poslanike država, a za
odbornike opština), i neuvođenje izbornog cenzusa. U suprotnom on će imati sve
karakteristike većinskog izbornog sistema, za što imamo potvrdu u DPS (čitaj
P.Bulatovićevom) izbornom inžinjeringu koji je upotrijebljen na parlamentarnim
izborima 1996. godine, kada je Crna Gora podijeljena na 14 izbornih jedinica i
kada jedna stranka sa osvojenih gotovo 17000 glasova (koji bi u normalnim
situacijama, postojanja jedne izborne jedinice, nosili 3 – 4 poslanička mandata),
nije ušla u parlament. Postojeći izborni sistem, upravo, tu svoju, možda i primarnu,
funkciju nije do kraja obavio, što je, po nama, u suštinskom smislu mnogo veći
demokratski nedostatak od „otvorenih izbornih lista“. To se ogleda u demokratskoj
nedosljednosti i društvenoj nepravednosti, jer se određivanjem izbornog cenzusa
onemogućava najšire predstavljanje građana i njihovih raznorodnih interesa, dajući
na taj način primat najvećim strankama, koje, po pravilu, prigrabe ono što im, po
ostvarenim rezultatima, ne pripada, odnosno raspolažu glasovima i mandatima
partija i izbornih lista nedostignutog cenzusa. Začuđujuće je da analitičari izbornih
sistema, nevladine organizacije koje se bave unapređenjem izbornog sistema kao ni
mediji ovaj zakonodavni segment nijesu ni primijetili, a kamoli, analitički, naučno i
stručno opservirali.
Kao što smo viđeli iz prethodnog, samim otklanjanjem navedenih slabosti,
produkovanih sadašnjim izbornim sistemom, ne bi bio izbjegnut partitokratski
uticaj na razne sfere društvenog organizovanja. Jer, problem nije situiran samo u
modelu izbornog sistema, već je on „uzrok po sebi“, a on izvire iz same biti
tranzicionih društava, kao neslobodnih i nedemokratskih. Društava koja, bez iole
demokratske tradicije, omogućavaju „prenešeni“ (iz ranijeg sistema) partijsko-
politički monopol vladajućih struktura, čije su političke elite izuzetno „maštovite i
kreativne“ u pronalaženju mehanizama za svoje apsolutističko vladanje, iz čega
izviru sva nedemokratska „zla“ koja se ispoljavaju u vidu neizgrađenosti institucija,
manipulacija, nedosljednosti, nepoštovanja demokratskih standarda i deformacija u
gotovo svim sverama društvenog bivstvovanja, pa tako i u oblasti izbornog sistema.
Da je to tako možemo se uvjeriti iz činjenice da i u društvima duge demokratske
tradicije i razvijene političke kulture, imamo primjera da bivstvuje isti tip izbornog
sistema, pa kao rezultat toga nemamo partitokratsku državu, odnosno državu sa
prenaglašenom ulogom stranaka i njihovih elita na društvena - ekonomska, kulturna
i medijska kretanja, a posebno na izbor sudske vlasti, što je karakteristika
tranzicionih društava, osobito, kako smo to već istakli, na samim počecima
tranzicije. Zbog toga treba biti jako obazriv pri traženju uzroka nastanka
partitokratskog načina vladanja, analizirajući pritom po dubini i širini sve moguće
negativne pojave koje utiču na ovakvo stanje, upoređujući ih sa iskustvima ostalih
tranzicionih društava kao i onim u savremenim demokratskim društvima u kojima
je na snazi isti izborni sistem, jer nas jednostranost i površnost pristupa može
odvesti na sasvim pogrešnu stranu. Tek po detaljno obavljenim analizama treba
uspostaviti pravu „dijagnozu“ i pristupiti „kurativi“ koja će se odvijati putem
demokratskih rješenja inkorporiranih u zakonodavstvo određene države (ne samo
izborno), proizvodeći pritom „ljekovito“ dejstvo na otklanjanje partitokratskog
načina vladanja, a samim tim i na ograničavanje negativnih društvenih pojava, što
bi dovelo do ubrzavanja procesa demokratske tranzicije u državama u kojima taj
proces još nije završen, a kojima pripada i Crna Gora.
Povodom ovdašnjih zahtjeva pojedinih nevladinih organizacija i „stručnjaka“
za izborne sisteme, za preuređenje aktuelnog proporcionalnog sistema i uvođenja
„otvorenih kandidatskih lista“, što se u javnosti plasira kao neko novo i originalno
„otkriće“, treba se priśetiti davnih devedesetih godina i profesora Univerziteta Crne
Gore dr Veselina Pavićevića, stručnjaka za izborne sisteme, koji je odmah po
uspostavljanju proporcionalnog sistema u Crnoj Gori, predlagao i istrajavao na
modelu modifikovanog proporcionalnog sistema sa „otvorenim listama“ i
glasanjem za kandidata na listi, čime bi bila podržana i ukupna lista kandidata, što
je odbačeno od svih parlamentarnih subjekata ondašnje političke scene, jer nijesu
bili voljni da svoju kontrolnu funkciju – izbora poslanika i odbornika, prepuste
onima kojima to pripada, građanima! Međutim, u javnosti je ostalo nepoznato, da
su, na fonu ovakvog Pavićevićevog prijedloga, pokojni Miško Vujošević, tadašnji
potpredśednik Socijaldemokratske partije, i autor ove analize, polazeći od
Konfučijevog načela da „prvo moramo mijenjati sebe da bi mogli mijenjati svijet“,
odnosno da moramo mijenjati Partiju, uvodeći demokratske procedure, pravila i
principe koji će je učiniti stvarno savremenom, i da tek tada sa demokratski
uspostavljenom organizacijom i izgrađenom sviješću, možemo raditi i na promjeni
društvenih odnosa u državi, sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, izradili
moderni statut (autor je još u pośedu tog Statuta) sa samokandiovanjem, od najnižih
do najviših partijskih organa, tajnim glasanjem (tada je još uvijek bila praksa da se
prijedlozi za funkcije formiraju u najužem krugu rukovodstva) i uvođenjem frakcija
– struja, zdravim takmičenjem tih frakcija – struja i „otvorenim listama kandidata“
za organe partije, što je podrazumijevalo da se zaokruživanjem kandidata na
frakcijskoj listi, daje glas i toj listi. Naravno, ovaj statutarno-organizacioni princip,
u dijelu uvođenja frakcija, nije prihvaćen - iako je on bio najdemokratskiji i
najoptimalniji izbor za razrješenje situacije klasičnog postojanja tri frakcije u partiji
od kojih je samo jedna obznanila svoju organizovanost i javno djelovala, i to ona
daleko najmanja, pod nazivom „Struja za dobar glas“ (formirali su je Miško
Vujošević i moja malenkost) - osim u jednom izuzetku, izbora potpredśednika
partije, koji sada pokriva funkciju predśednika Socijaldemokratske partije. I to je
prihvaćeno iz nužde, kako bi se smirile uzavrele strasti i izbjegle dalje podjele
koje su prijetile rascjepu partije, a samim tim omogućio izbor potpredśednika iz
redova one manje, ali dosta jake i uticajne frakcije, ili manjinskog mišljenja, kako
su to tada eufemistički nazivali partijski funkcioneri oba sukobljena „krila“. Da je
tada prihvaćen ponuđeni koncept partijskog ustrojstva, izbjegao bi se nedavni
rascjep u Socijaldemokratskoj partiji, što bi trebala biti opomena i „uput“ za
razmišljanje rukovodstvima partija koje danas egzistiraju na političkoj sceni, jer u
svima njima postoji frakcijsko djelovanje, o čemu najbolje śedoče brojni rascjepi u
partijama koje djeluju u Crnoj Gori. No, to nije tema ovog teksta!
Polazeći od svega što je dosad navedeno, mišljenja smo da postoji potreba
da se pristupi širokim zakonskim promjenama (ne samo jednog ili dva zakonska
akta striktno vezana za izbornu problematiku) koje će ograničiti prenaglašeni uticaj
političkih partija na društveni život. U tom kontekstu neophodno je, svakako,
pristupiti i izmjenama Zakona o izboru odbornika i poslanika, kojima bi se
implementirale odredbe modifikovanog proporcionalnog izbornog sistema sa
„otvorenim listama kandidata“. Time bi se, donekle, izbjegla dosadašnja praksa
nemogućnosti uticaja birača na raspored poslanika ili odbornika na listama,
odnosno zadržao princip koji predviđa proporcionalni sistem - glasanja za
partijsku listu, a ujedno i ispoštovalo ustavno pravo građaninu da neposredno bira
svoje predstavnike u zakonodavnoj vlasti, što je sadašnjim zakonskim rješenjima
onemogućeno. Aktuelni način izbora, kojim se, de fakto, biraju partije, daje im
ogromnu društvenu moć, koja je u velikoj mjeri uzročnik partitokratskog načina
vladanja. Iako je svaka promjena, koja ograničava tu moć, uvodeći partijski uticaj u
„vode“ zakonskog i demokratskog djelovanja, dobro došla, samom izmjenom
zakonodavstva u ovom pravcu neće biti otklonjeni svi problemi izbornog procesa.
Posebno ne onaj, veoma značajan za njegovu demokratsku sveukupnost, vezan za
(ne)mogućnost građanina da aktivno participira u odlukama partije čiji politički
program podržava, pa samim tim ni u odlukama o formiranju partijskih lista –
predlaganje i izbor kandidata - preko kojih bi trebao ostvarivati svoje interese u
određenom predstavničkom tijelu i biti aktivni sudionik političkog života. Jer se ta
veoma krhka veza građana sa političkim predstavnicima i partijama, iskazana preko
predstavljanja izbornih programa na partijskim predizbornim promotivnim
skupovima, prekida onog trenutka kada se izbori završe i kada partija ostvari svoj
osnovni cilj – parlamentarni status. Tada se partije i njihovi parlamentarni
predstavnici otuđuju od svojeg biračkog tijela i postaju zastupnici samo svojih
partijskih i ličnih interesa. Tako da neposredna komunikacija između građana i
njihovih predstavnika, na neki nepotpun način - bez mogućnosti neposrednog
aktivnog učešća, živi i funkcioniše samo u izborima.
Tražeći uzroke partitokratske „bolijesti“, pojedini profesori, poslanici,
odbornici i NVO „stručnjaci“, ih nalaze, isključivo, u Zakonu o izboru odbornika i
poslanika, kojim je, navodno, „crnogorskim građanima otet suverenitet garantovan
Ustavom“, i njime im suspendovano pravo slobodnog i neposrednog izbora, pritom
gajeći velika i nerealna očekivanja da će izmjene tog akta maltene riješiti problem
partitokratije. Radi se, zapravo, o apsurdnim tvrdnjama i enormnim glupostima,
koje proizilaze ili iz elementarnog neznanja, ili politikantskih motiva, a uz to i o
uprošćavanju ovog problema i njegovog svođenja samo na zakonsku regulativu,
iako se radi o mnogo ozbiljnijem i kompleksnijem demokratskom problemu. U tom
kontekstu potrebno je naglasiti, da je svakom građaninu zakonska regulativa
obezbijedila uslove da svoju izbornu volju iskaže samostalno, bez mogućnosti da
bilo ko, na biračkom mjestu i mimo njega, potre tu samostalnost, a to znači da je
slobodan i u izboru kandidata, dok je njegova neposrednost glasanja garantovana
zakonskim odredbama koje onemogućavaju bilo koga, da u ime konkretnog
građanina može glasati. Dakle, to svoje pravo, ukoliko ga želi koristiti, mora
ostvariti bez posrednika – neposrednim, ličnim glasanjem. Suština je, kao što smo
gore kazali, u nečemu sasvim drugom. Ona se ogleda u tome da samo davanje glasa
određenom kandidatu, odnosno biranje ponuđenih kandidata na izbornim listama,
koji su završni čin jednog izbornog procesa, jasno govori da je u pitanju pasivno
biračko pravo, koje stvara lažnu sliku o tome da građanin o nečem odlučuje i
derogira aktivnu poziciju birača kao učesnika u svim fazama izbornog procesa,
onemogućavajući pritom ostvarivanje njegovog prirodnog prava da utiče na to, ko
će se kao kandidat, uopšte, naći na izbornim listama. Glasanje za kandidata na listi,
kao što gore rekosmo, jeste mnogo demokratskiji način izbora, ali ne i pouzdan
mehanizam sprječavanja partijskih elita da ostvare svoj kadrovski naum. Jer, uvijek
su im na raspolaganju unaprijed potpisane, politički iznuđene, ili dogovorene
ostavke koje izraženu volju građanina čine bespredmetnom. Dok bi u slučaju
demokratskog učešća građanina u svim fazama odlučivanja, odnosno njegovog
aktivnog političkog pozicioniranja koje bi i sistemski bilo izričitije uređeno,
umnogome doprinijelo ukupnoj demokratskoj uređenosti društvenih odnosa, i
probleme ovog karaktera svelo na najmanju moguću mjeru.
S druge strane, mora se izdizanjem političke demokratske svijesti na jedan
mnogo veći nivo, ustanoviti praksa koja će podrazumijevati davanje ovlašćenja
onome koga u demokratskoj proceduri nominuje partija ili koalicija za „prvog
čovjeka“ - mandatara, da bez partijskog pritiska, iz jedne široke „lepeze“ stručnih i
moralnih kadrova izabere svoj tim. Dakle, da se, po davanju ovlašćenja mandataru
za sastav svoga kabineta, drastično smanji pritisak na njegovu samostalnost i uticaj
partije na formiranje kabineta. Time se jasno označava nosilac odgovornosti za
realizaciju određenog programa i izbjegava situacija da se nesposobni zaklanjaju
iza partijskih kabineta, što će doprinijeti stručnosti i efikasnosti, i na neki način
davati više garancija za ispunjenje programskih zadataka koji su predočeni organu
koji bira. Ukoliko se dalje bude istrajavalo na praksi koja, uzgred rečeno,
suspenduje i važeće zakonske normative, što je odlika autokratskih društava, onda
ćemo još dugo čekati na uspostavljanje i zaživljavanje istinskih demokratskih
odnosa, kako u našem, tako i u ostalim tranzicionim društvima.
Dosadašnja elaboracija nam jasno ukazuje, da je tranzicionim društvima
prijeko potrebna kompatibilnost sa standardima modernih, demokratskih i pravno
uređenih društava, ali isto tako i podizanje ukupne demokratske svijesti i političke
kulture partijskih elita i građana, na nivo koji će obezbijediti praktičnu primjenu tih
standarda. Jer je to uslov, s jedne strane, uspostavljanja dijaloga, tolerancije,
nenasilnog političkog djelovanja, postizanja konsensusa o značajnim društvenim
pitanjima i vladavine prava, što je osnov mirnog institucionalnog rješavanja
političkih, socijalnih, ekonomskih i drugih društvenih sporova, različitih mišljenja i
stavova u raznim oblastima društvenog života, a s druge strane, ugradnja, u pravni
poredak ovih zemalja, savremenih demokratskih političkih „alata“, kojima će se
eliminisati, ili na minimum svesti, negativne pojave kao što su autokratski incidenti
o kojima je bilo riječi, te namjere ili težnje pojedinih konzervativnih političkih,
nevladinih, vjerskih... grupa i pojedinaca da uspore društveni napredak, kao i da se
razvojem demokratije i društvenih institucija prevlada partitokratski način
vladanja, i ove države snažnije iskorače ka modernim demokratski uređenim
društvima, što će usloviti efikasniju i bržu integraciju i inkorporaciju tranzicionih
država i društava u „sistem“ evropske demokratije, čime će se obezbijediti bolji
uslovi življenja svih njihovih građana.
I na samom kraju, ako prihvatimo realnu pretpostavku da možda nikada neće
biti iznađen oblik neposredne demokratije i zanemarimo onaj utopistički ideal sa
početka, vezan za „autonomnu organizaciju moći naroda“, odnosno za demokratsku
organizaciju koja bi podrazumijevala pravo građanina, da bez poslaničko-
odborničkog posredovanja, zavisno od svojeg interesa, može učestvovati u
donošenju društvenih odluka, i pođemo od činjenice nesavršenosti svih dosadašnjih
društvenih sistema, kao i od toga da je parlamentarna demokratija zasad najveće
dostignuće demokratskog izražavanja volje građana, moramo konstatovati da
dosadašnji rezultati u razvoju demokratskih odnosa pokazuju, i pored navedenih i
nenavedenih problema u ovom tekstu, da je Crna Gora na dobrom putu usvajanja
evropskih vrijednosti. O tome najrečitije govori njen prijem u NATO savez i
trideset otvorenih poglavlja, od ukupno trideset i tri, od kojih su tri privremeno
zatvorena (tako je bilo u vrijeme pisanja teksta), u pregovaračkom procesu
pristupanja Evropskoj uniji, što je sve ukupno dobra osnova za snaženje
crnogorskih institucija, ekonomski prosperitet i uspostavljanje demokratskih
vrijednosti koje će je uvesti u fazu posttranzicionog demokratskog razvoja.
P.S. Analiza je nastala na kratkom tekstu pod nazivom „Partitokratija“, publikovanom 2013. godine u
mojoj knjizi „Združeni udar“, koji je, uz male dopune prezentovan na Prvim crnogorskim politikološkim
danima „Dvije rekoh te tako džamadan stekoh“ - u okviru panel diskusije „Partitokratija ili demokratija“, održanih u Podgorici juna 2017. godine, čiji su organizatori bili Drštva za očuvanje
crnogorske duhovne baštine i Fakulteta za državne i evroske studije.