Univerzitet u Banjoj LuciFilozofski fakultetStudijski program razredne nastave

Istorija likovne umjetnostiGenije XX vijeka: Pablo Pikaso

Banja Luka Sandra Milić 24.12.2010. god. V semestar

Pablo Ruiz Picasso1881-1973.

„Očekujete da vam kažem šta je umjetnost? I da znam, zadržao bih ogovor

za sebe.“ Picasso2

„Ne podnosim ljude koji pričaju o ljepoti. Šta je lijepo? Slikarstvo se bavi problemima! Slike nisu ništa osim istraživanje i eksperiment. Nikada ne stvaram sliku kao umjetničko djelo. Sve je u istraživanju. Ja stalno istražujem i u tom stalnom traženju, postoji logični razvoj. Zato numerišem i datujem slike. Možda će mi jednog dana neko biti zahvalan zbog toga. Slikanje je stvar inteligencije.“ Piccaso

Djetinjstvo i mladost1881-1901.

Pablo Pikaso je rođen 1881. u gradu Malaga u Španiji. Potiče iz porodice slikara. Svoju ljepotu je naslijedio od majke Marije Pikaso Lopez, a talenat za slikanje od oca Don Hozea Ruiza Blaska. Na samom početku života, odmah po rođenju Pikasa, nastala je jedna legenda koju je i sam Pikaso volio da prepičava. To je legenda o njegovom rođenju. Babica koja je porodila njegovu majku mislila je da je dijete, odnosno Pikaso mrtav i ostavila ga je na stolu. Njegov ujak Slvador se brzo snašao i uzeo bebu kako bi joj upuhao dim cigarete u pluća. Beba je odmah zaplakala i oživjela. Zahvaljujući njegovom ujaku Pikasov život je spašen. Prva Pikasova riječ bila je olovka. Njegov otac je poklanjao veliku pažnju da Pikaso stekne osnovno obrazovanje. Ali on nije bio zainteresovan za učenje, nego je htio samo da crta i to je bio jedini način da se on izrazi. Sa devet godina je naslikao svoju prvu sliku LE PICADOR na kojoj je prikazan muškarac koji jaše konja u toku borbe bikova.

Le picador

Pikasov uzor je bio njegov otac i već sa trinaest godina sustiže ga u slikanju. Otac mu tada brani da slika, jer je shvatio da dječak počinje da slika bolje nego on. Te zabrane su bile uzaludne, jer je Pikaso bio uporan i uspio je da upiše umjetničku akademiju u Barseloni. Na toj istoj akademiji radio mu je otac i zahvaljujući njemu Pikaso preskače uvodni kurs. Da bi slušao predavanja klasične umjetnosti i mrtve prirode morao je da napravi mapu. Tu mapu je napravio za 1 dan, a njegovi radovi su bili bolji od radova studenata završne godine. Tako je sa četrnaest godina ispunio sve zahtijeve cijenjene akademije. Stručnjaci kažu da je kao dijete zrelo slikao, a da se elementi djetinjstva vide u djelima koje je stvarao u zrelim godinama.

3

Prva pričest

Njegovo prvo veliko platno je PRVA PRIČEST na kojoj je prikazao prvu pričest, a ne neku temu iz jevanjđelja, koja je izuzetno važan događaj u životu jednog katolika. Ona predstavlja ulazak u hrišćansku zajednicu. Scena na slici je prikazana kao scena iz porodičnog života. Izborom ove teme je zadovoljio sve akademske kriterijume zaslađenog sentimentalizma, već je i građanskom ukusu odgovarao realizam prizora. Pikaso se naravno udaljio od takvog akademskog realizma. Za pikasov razvoj bile su bitne brojne posjete muzeju Prado, jer je u početku kopirao stare slikare majstore i pokušavao je da podržava njihov stil. Kasnije će mu dati svježe ideje za sopstvene slike, pa će ih uvijek iznova kombinovati. Pikaso je toliko bio oduševljen idejama u umjetnosti, da je želio da ode u Pariz, koji je u to vrijeme bio umjetnički centar. Tamo se upoznaje sa modernizmom koji nije baš poznavao, ali njegovu pažnju je privuklo djelo LOTREKA Andrija de Tuluza, a pored ovog djela upoznao se sa slikama pola Sezana, Pjera Bonara i Edgara Degaa. U Parizu je po prvi put osjetio potpunu slobodu za kojom je žudjela nejgova burna priroda, ali tamo je pronašao neophodno razumijevanje za svoje umjetničke eksperimente. Na kratko je otišao u Španiju, ali ne u posjetu svojim roditeljima, jer se u to vrijeme već udaljio od njih. Oni nisu mogli da shavate ni njegov boemski život, ni slobodu u njegovim djelima, jer su bili puni malograđanskih predrasuda. Roditelji su se nadali da će Pikaso postati uvaženi akademski slikar, što se posle i dogodilo, iako su oni vjerovali u suprotno, on je ipak na kraju proslavio ime njihove porodice. Pošto se razočarao u provincijalizam svoje države Pikaso odlučuje ponovo da se vrati u Pariz. Pikasovo umjetničko sazrijevanje je počelo sa akademskim obrazovanjem. Kada se okrenuo savremenoj španskoj umjetnosti učinio je to sa namjerom da postane veći modernista od samih tadašnjih modernista. I s vremenom je zaista postao. Po povratku u Pariz bilo mu je potrebno manje od godine dana da potpuno savlada najnovije slikarske tehnike. U to vrijeme je stvarao pastele degaovskih nijansi tuluz-lotrekovskih tema, ali naravno sa Pikasovom slobodom izraza kao npr. Slika ŽENA SA PLAVIM ŠEŠIROM.

4

Žena sa plavim šeširom Čaša apsinta

Slika poput ČAŠA APSINTA najavljuje plavi period. Na slici žena potpuno sama sjedi za stolom i priča sa čašom apsinta, ali glavna tema njegove umjetnosti još uvijek nije melanholija. Ona je u ovoj slici potisnuta živahnim bojama koje razaraju konturu. Odmjeravanje sa drugim umjetnicima Pikasu je služilo kako bi pronašao vlastiti stil i put stvaranja. Prve autonomne stvaralačke faze u njegovom životu su plavi i ružičasti period. Ovaj period okončava njegovo „školovanje“, a Pikaso postaje Pikaso.

„Mislim da u umjetnosti nema ni prošlosti ni budućnosti. Ako umjetničko djelo ne može da opstane u sadašnjosti, onda ono nije umjetničko djelo. Umjetnost starih Grka, Egipćana, velikih slikara prošlosti nije umjetnost prošlosti; možda je danas življa nego ikad. Umjetnost se razvija sama od sebe, ideje se mijenjaju, a sa njima i način njihovog izražavanja.“ Piccaso

Plavi i ružičasti period1901-1906.

Sjećanje-sahrana Kazagemasa

5

Plavi period Pikaso započinje remek-djelom i to slikom SJEĆANJE-SAHRANA KAZAGEMASA. Ova slika predstavlja kraj jednog prijateljstva i početak novog stvaralačkog perioda u Pikasovom životu. Na ovoj slici nema ničega što bi nas podsjetilo na prvobitno oduševljenje slobodnim životom u Parizu. Ovdje je prikazana sahrana Karlosa Kazagemasa Pikasovog prijatelja sa kojim je prvi put došao u Pariz. Mladi umjetnici su se oduševili gradom i podlegli su čarima i iskušenjima neobuzdanog života metropole, koji je za razliku od konzervativne Španije bio sušta razlika. Mladi Kazagemas se ubio zbog jedne djevojke koja ga je ostavila iako je on nju mnogo volio. Samoubistvo je izvršio u jednom baru. Posle njgovog samoubistva Pikasa prolazi opijenost gradom Parizom, a euforija je ustupila mjesto treveznom rasuđivanju. Zato on u međuvremenu pokušava da se uz pomoć umjetnosti pomiri sa smrću prijatelja. Za Pikasa je umjetnost bila važnija od jezika kojim je govorio, a govorio je mnogo, jer se umjetnošću izražavao. Kroz umjetnost je prihvatao svijet tako što ga je uz pomoć nje razumijevao i mirio se sa njim. Razumjeti je značilo posmatrati, a upravo zbog toga su nam jasnije njegove riječi „Počeo sam da slikam plavom kad sam shvatio da je Kazagemas umro“. Plavi period je bio direktna posljedica prijateljeve smrti. Sahrana prikazana na slici je dostojna jednog sveca, iako je prizor svjetovan, pa čak ateističan. Umjesto horova anđela, koji obično okružuju bijelog konja, a koji dušu umrlog vode na nebo, na oblacima se nalaze prostitutke, koje na sebi nemaju ništa osim dugih čarapa. Oko umrlog su okupljeni bliski prijatelji, kao i Pikaso, koji oplakuju umrlog uz patetične gestove. Pikaso je odlučio da svome prijatelju pokloni ovaj prizor, jer za vrijeme života mu je sve to nedostajalo. Susret sa smrću je bio odlučujući preokret u njegovom životu, jer na svim slikama Plavog perioda provlači se nenametljivo prisustvo smrti. Izbor teme objašnjava zašto je upotrijebio dominantnu plavu boju. Izgleda da mu je plava boja pogodovala u izražavanju njegove tuge i bola koje je u sebi nosio, a to nam potvrđuje i njeno korišćenje naredne 4 godine. Tek posle na nekim slikama se pokazuje malo akcenta zelene ili crvene boje. Plava boja je postala prvi i nepogrešiv zaštitni znak Pikasove umjetnosti, jer sam izbor boja daje jedinstvo čitavoj grupi slika iz Plavog perioda. Jedna od prvih slika alegorije jeste ŽIVOT koja je proizašla iz brojnih skica. Kod ove slike se ne može pronaći ništa površno, spontano, jer je sve dobro promišljeno, iako na prvi pogled nije vidljivo. Uvjerljivost kojom Pikaso saopštava temu posmatrača čini nesigurnim.

Život

6

Zgrčena figura koja čuči na donjoj polovini slike, može se shvatiti kao slika u slici, koja ukazuje na prostor umjetnikovog ateljea. Manje scene iz centra slike smještene su u drugi nivo stvarnosti i razdvajaju velike stojeće figure. Pikaso tako stvara osjećaj razdvojenosti, individualni elemanti nisu međusobno povezani, već figure samo stoje jedna kraj druge, kao da su jedna po jedna dodavane. Slika se sastoji iz četiri velike cjeline koje simbolišu 4 oblika postojanja, a to su usamljeni nevoljeni čovjek, zagrljeni par, majka sa djetetom okrenuta ka muškarcu i ženi koji predstavljaju tjelesnu ljubav. Život se ovdje pojavljuje izmađu gubitka ljubavi i njenog ispunjenja. Lik muškarca ima Kazagemasov lik, što pokazuje koliki uticaj je imala smrt Pikasovog prijatelja na njegovo stvaralašto. Slike koje su slijedile posle KAZAGEMASOVE SMRTI nisu otvoreno govorile o smrti nego o usamljenosti ili o odsustvu ljubavi. To se jasno može vidjeti naslici TRAGEDIJA koja pokazuje porodicu bez bliskosti, skamenjenu i bezživotnu.

Tragedija

U njihovo okruženju ništa ne uliva nadu da će ikada postati bliski. Jedino dijete, koje još nije klonulo, pokušava da se približi gestikulacijom ruku. Figure su potpuno umotane, kao da se kriju u nekoj sopstvenoj ljušturi, ali noge su im bose što predstavlja znak njihove bijede. Ovom slikom je Pikaso pokazao duboku zabrinutost, jer je i on kao i likovi doživio bijedu i samoću, iako one nisu dugo trajale. Nakon neprestanih selidbi Španija, Francuska i obrnuto, konačno je odabrao Francusku. U to vrijeme se u Parizu najbolje osjećao, ali tome je doprinjela jedna malda djevojka po imenu Fernan Olivje. Stanovali su zajedno u jednom čudnom prebivalištu. Zahvaljujući njoj smirio se na neko vrijeme i htio je da je oženi, ali se ona tome uporno opirala. Razlog njenog opiranja je bio taj što je Fernan već bila udata, ali Pikaso to nije znao. Otac mu je savjetovao da bude uporniji, ali mu to nije moglo pomoći. Njih dvoje su često odlazili u kafanu po imenu „Brzi zec“ čiji je gazda Frede primao slike umjesto novca i zato je bio mnogo popularan kod umjetnika, pa su ga često posjećivali. Kada je završen plavi period njegove slike su prestale da govore o usamljenosti i izolaciji. Jedna od takvih slika je DJEVOJKA U SPAVAĆICI, jer čitav stav djevojke odiše samopouzdanjem. Ona svršeno uspravno stoji, opuštenih ramena i ruku, blago okrenute glave, a pogledom usmjerenim ispred sebe.

7

Djevojka u spavaćici

U plavom periodu je bilo aktova, ali niti jedan nije bio privlačan kao ova „Djevojka u spavaćici“ niti je toliko zračio erotikom kao ona. To je najviše postigao zbog tanke spavaćice, providne tkanine koja je otkrivala njeno nježno mlado tijelo. Ona takođe nema ništa zajedničko sa ranijim figurama koje skrivaju svoja tijela. Ovdje se susrećemo sa neprocjenjivim umjetničkim užitkom slikara koji je ovdje prikazan uskim brazdama nanesene boje koja se sliva u pozadini slike. Više nema nikakve sličnosti sa teškim i dramatičnim elgrekovskim nanosima boje. Granična linija između Plavog i Ružičastog perioda je mnogo jasnija nego što se to očekivalo. Osim što su se promijenila sredstva izražavanja, promijenile su se i teme. Mjesto slijepaca, bogalja, prosjaka, bijede i depresije zauzeli su klovnovi, žongleri, arlekini i ekvilibristi. Ali sami ti cirkuski ljudi uvijek su odisalli tugom, a tako su ih i drugi vidjeli kao npr. Pol Sezan i Anotoan Voto. Mađutim, nisu uvijek bili na tamnoj strani života, nisu bili rođeni gubitnici. Razlog uvođenja ovih likova u njegove slike ima veze sa Pikasovim čestim odlascima, zajedno sa prijateljima, nekoliko puta nedeljno u cirkus Medrano čiji se ružičasti šator mogao vidjeti miljama u krug. Tako je Pikaso došao u svijet sličan sopstvenom. Pored akrobata na slikama on uvodi i predmete, što se vrlo dobro vidi na slici PORODICA AKROBATA gdje djevojčica nosi korpu, klovn drži vreću prebačenu preko ramena, zatim bure prebačeno preko mladićevih leđa i krčag pored djevojke koja se nalazi u prvom planu.

Porodica akrobata

8

Iako u suštini ovi rekviziti ne stvaraju priču, oni ipak služe da se preciznije okarakterišu likovi. I odnos mađu figurama na slici postaje jednostavniji i lakši što se primjeti u ležernosti kojom arlekin drži djevojčicu za ruku. Međutim, ni figure ni predmeti na dopuštaju učitavanje nikakvog naknadnog značenja, jer Pikaso ne priča priču on pokazuje stanje. Djelomično zahvaljujući oprečnosti između odjeće i okoline u slici je primjetna hladna atmosfera. Svi su još obučeni u cirkuske kostime iako nisu više u cirkusu. Na tom usamljenom mjestu, bez publike, izvan cirkuske atmosfere oni djeluju kao stranci. Njihovi kostimi imaju još jednu ulogu, da onako pripijeni kakvi već jesu, poput druge šarene kože, slikaru omogućavaju da naglasi njihova lijepo izvajana tijela, što se razlikuje od ranijih Pikasovih slika gdje su kod aktera tijela sakrivena. Na ovoj slici Pikaso se ponovo približava klasičnim idealima ljepote. Nestale su izražajne figure, njihovi gestovi su izgubili patetični izraz lica i kao sve figure koje će u buduće raditi, stoje u raskoraku, tako što je svaka figura okrenuta u drugom pravcu. Česte posjete muzeju Luvru uticale su na Pikasovo stvaralaštvo. Tamo je posjećivao sobe sa rimskim i grčkim skulpturama, koje su imale više uticaja na njegove slike. Na slici TOALETA on je prikazao svoju Fernan kako češlja svoju kestenjastu kosu.

Toaleta

Ova slika je slike intime i daleko je od tipičnih prizora iz ženskih budoara. U to vrijeme Fernan je bila Pikasova boginja ljubavi, otjelovljenje ženske ljepote, njegova džepna Venera. Zato je bilo očigledno da se pozvao na antičke statue Venere i da je njihovu tipičnu formu primjenio na svoju sopstvenu boginju ljepote. Rezultat toga je statua od krvi i mesa, kojoj se divio iz daljine. Sve na ovoj slici izgleda prirodno, a ipak je to ljepota prikazana na klasičan način: ruke uzdignute iznad glave, glava ljupko okrenuta ogledalu i to je tema slike, ljepota koja se događa na platnu, a ne ljepota koja je sama sebi svrha. Fernan se češlja i pokušava da naglasi svoju privlačnost uljepšavajući se. Ogleda se u ogledalu da bi mogla da bude lijepa dok je Pikaso slika. Slikajući je on u stvari drži ogledalo, poput služavke u samoj slici. U tom trenutku korišćenje klasičnih elemenata stiglo je do vrhunca. Na zadivljujući način Pikaso je pokazao svoje poznavanje antičkih izvora i način oživljavanja te tradicije. Kao usputni efekat vidi se koliko on stručno ispunjava sve zahtijeve ove tehnike. Sledeći korak koji se prirodno nametao je dovođenje u pitanje tradicije. Pikaso nije stidljivo izrazio svoju sumnju u tradiciju nego je kubizmom uzburkao slikarstvo. Nešto tradicionalnih motiva Pikaso će vratiti tek posle kubustičkog perioda, ali čak ni tada nije koristio antičke uzore, već je usvojio klasičan stil.

9

„Posmatrajmo otvorenih očiju i otvorenog uma svijet oko sebe. Svakom obliku i boji dajemo poseban značaj, onako kako ih mi vidimo; u našim temama, zadržavamo radost otkrivanja, zadovoljstvo neočekivanim; naša tema mora biti zanimljiva po sebi. Ali, zašto vam pričam o tome šta radimo, kada to svi mogu da vide ako hoće.“ Piccaso

Kubizam1907-1917.

Sam Pikaso nikada nije želio da imitira stvarnost i da obmanjuje ljude. I prije njega su impresionisti potkapali ovu dogmu, ali ipak je Pikaso učinio konačni napredak i srušio zastarjelo shvatenje o umjetnosti. Umjesto da posmatra jedan predmet iz perspektivne tačke, on ga istovremeno posmatra iz više uglova. Geometrijska struktura slike nije više utemeljena na načinu na koji uobičajeno posmatramo predmete, već se stvara autonomna struktura koja je razumljiva jedino u samom domenu slike. Pikaso uvodi više izvora svjetlosti za svaki predmet na slici, umjesto realnog svjetlosnog izvora koji osvjetljava sve predmete. Ogromen su razlike između Ružičastog perioda i kubizma. One pored toga što naglašavaju preokret u njegovoj umjetnosti, one naglašavaju i revoluciju zapadne umjetnosti. Bio je to novi metod traženja istine koji mu je omogućio da raskrsti sa starim zakonima. Njegova pobuna je donijela promjenu i u razumijevanju samog sebe, što se vidi i u razlikama između dva autoportreta.

Autoportret sa paletom Autoportret

AUTOPORTRET SA PALETOM je nastao u vrijeme kada je kubizam bio neizbježan, ali nema mu traga na ovoj slici. Način na koji palcem drži paletu otkriva nam kojem slikarskom jeziku je još uvijek posvećen, a to je ujedno ružičasti palac i ružičasta mrlja. Izgled maske poprima samo lice, sjenke na obrazima i ispod brade se naglo prekidaju. Ono što naglašava sledeći period jeste linija koja dobija veći značaj u strukturi slike. Međutim u AUTOPORTRETU naslikanom neposredno posle prvog, linija je dominantno strukturalno sredstvo. Crte lica su naznačene širokim, brzim potezima četkice, što karakteriše i druge površine slike. Skoro svaka, minimalno modelovana polja su ispunjena bojom, osim nekoliko mjesta na kojima platno nije ni oslikano. Iako autoportrete dijeli samo nekoliko mjeseci, prvi pokazuje mladog, a drugi zrelog Pikasa. U vrijeme kada je slikao autoportrete eksperimentisao je na skicama za sliku Gospođice iz Avinjona. Na studiji za Gospođice donju partiju slike je ostavio nedovršenu. Ovim je Pikaso pokazeo kako radi i to tako što bi započeo izvlačenjem kontura hitrim potezima četkice, a onda

10

na kraju bi ugaone, izlomljne linije izvukao crnom bojom. Posle svakog poteza pravio bi pauzu. Glava I tijelo su odvojeni u posebne dijelove.

Skica za Gospođice iz Avonjona Tursko kupatilo-Engr

Ono što je interesantno jeste da je Pikaso akt sa rukama postavljenim iznad glave pozajmio iz Engrove slike TURSKO KUPATILO u kojoj je odao počast lijepi proporcijama i zanosnim oblinama ženskog tijela. Dio ove studije Pikaso je prenio u završnu verziju GOSPOĐICE IZ AVINJONA postavivši je u centar slike.

Gospođice iz Avinjona

Teško da postoji veći kontrast sa Engrovom slikom erotske senzualnosti. Upravo je njena provokativna poza pretvorena u čistu suprotnost, tako što su joj ruke nezgrapne, laktovi oštri, a glava kao grumen mesa, ali pored toga ona i figure sa njene lijeve strane su ljepotice u poređenju sa drugim ženskim figurama na slici. Topla monohromna tijela ove dvije „gospođice“ prizivaju Ružičasti period dok ostale žene sa deformisanim glavama i tijelima izgledaju kao da su sikirom rascijepljene. Ženska figura u donjem desnom uglu nas zbunjuje, jer je nejasno kako se oslanja na svoje ruke. Njoj se istovremeno vide i leđa i lice, a glava i tijelo su različiti oblikovani. Dio oko usta i njene oči se protive svim zakonima prirode. Razgrćući plavi zastor, iza nje, ulazi druga žena. Kod nje je glava izbočena i podsjeća na psa, njeno lice je izdijeljeno paralelnim linijama crvene i zelene boje, a tijelo joj je iskomadano u nespojive dijelove. U lijevom uglu, potpuno nepokretna, sa licem koje poprima izgled okamenjene maske, stoji peta žena.

11

Svaka od predstavljenih figura je sastavljena od potpuno različitih elemenata, jer kada se uporede, pokazuju potpuno različite zakone oblikovanja. Ono što ih ujedinjuje jeste opšti geometrijski princip koji nameće svoj zakon prirodnim proporcijama. One se skoro stapaju sa pozadinom koja je takođe puna sličnih izlomljenih pukotina. Ne postoji odnos svijetlog i tamnog koji bi mogao da oblikuje ova tijela, a zajedno sa upotrebom nekoliko perspektivnih tačaka, doprinosi utisku prostorne dezorijentacije. Pikaso nije želio samo da se pobuni protiv mita ženske ljepote, nego je htio da uništi stvorene predstave o njegovom slikarstvu, jer on nije planirao da se zadrži samo na stvaranju Plavog i Ružičastog perioda, on je želio da otkriva nove stilove slikanja. Uz pomoć kubizma on se pobunio protiv cjelokupne zapadnoevropske umjetnosti, što znači da ova slika ipak nije nastala ni iz čega. U ovom periodu Pikaso je počeo da proučava iberijsku i afričku skulpturu koje su ga inspirisale da stvara stilizovane i prirodne oblike, tako što ih je raspoređivao u stroge geometrijske okvire da bi ih na kraju radikalno deformisao. Svoj interes za primitivno je upotrijebio tako iskreno i slobodno što umjetnici, koji su prije njega pokazali interes, nisu smjeli uraditi. Pikaso je bio hrabar i odvažan tako da ja prvi u javnost izašao sa jednom takvom slikom kao što su Gosođice iz Avinjona. Prvo je sliku pokazao svojim kolegama Anri Matisu i Andreu Daranu koji su je sa jasnim užasom na njihovim licima dočekali. Istu takvu lošu reakciju su imali i drugi koji su je posle vidjeli, jer nisu mogli da je razumiju kao što je to Pikaso mogao. Pikaso se nije plašio zgražanja nad njegovom slikom, on je naprotiv krenuo da stvara dalje. Tako su s vremenom kritike kolega brzo prestale i oni su nova Pikasova pravila počeli da koriste u svojim radovima. I tako je kubizam bio rođen. S vremenom Pikasu su se pridruživali i drugi slikari, kao npr. Brak koji se na početku nadmetao sa Pikasom u stvaranju kubističkih djela, ali s vremenom oni postaju prijatelji i rivalstvo nestaje. Oni su u narednim godinama njihovog stvaranja zajedno istraživali mogućnosti kubizma, ali često su stvarali slične kompozicije nezavisno jedan od drugog, što bi otkrili kada bi se sreli. Slika HLJEB I ČINIJA SA VOĆEM prikazuje elemente rane kubističke faze. Ova mrtva priroda u svome prizoru sadrži poredane, oskudne, plošne predmete u ograničenom prostoru između ruba stola i zelenog zastora. Polukružnom stolu, na kome se nalazi posuda sa voćem i okrenuta šolja, odgovara površina isječenog hljeba. Sve su to uobičajeni predmeti, ali im je zajedničko, pored toga što su obični predmeti, da se oni pokoravaju određenim geometrijskim pravilima. Tako Pikaso ispunjava Sezanov zahtjev da se sve stvari u prirodi mogu svesti na kupu, valjak i kocku. S druge strane pruža mu se prilika da preko limunova i krušaka pokaže novi koncept prostora. Prostor slike je organizvan da se svaki predmet posmatra iz različitog ugla npr. dok gledamo posudu sa voćem odozgo u isto vrijeme šolju gledamo odozdo. Ova slika pripada analitičkom kubizmu, kao i Gospođice iz Avinjona.

12

Hljeb i činija sa voćem

Portret Fernan ŽENA SA KRUŠKAMA obilježio je sledeću fazu razvoja analitičkog kubizma. Tada je Pikasovo izučavanje primitivne skulpture urodilo rodom. Njega je zanimao samo njihov oblikovani kvalitet, a njihovim izučavanjem je zaključio da su oblici primitivne skulpture zbir primarnih (osnovnih), jednostavnih oblika. U skladu sa tim, očne duplje, obrazi, nos, usne itd. moraju da se posmatraju elementi koji dijele lice na istaknute površine. Svaki predmet ima sopstvenu perspektivnu tačku.

Žena sa kruškama

Zakon polimetrijske perspektive je prvi put promijenjen na jednostavne predmete, kao što su šolje, prikazavši njihove najtipičnije oblike i tako ih učinivši lako prepoznatljivim. Primjenjen je i na ljudsku figuru, ali je imao suprotan efekt. Ovdje istovremeno postoje dva odvojena pristupa: ne može se zahtijevati da crte lica i tijela budu prepoznatljive, dok se u isto vrijeme teži radikalnom svođenju formi na geometrijske elemente. Pikaso je ipak uspio da održi ravnotežu izmađu dvije osnovne ideje svoje umjetnosti - apstrakcije i naturalizma. Dok je do tada naglasak bio na predstavljanju realnog, sada je odjednom počeo da stvara slike u kojima je naglasak na apstrakciji. Portret AMBROZA VOLARA jako malo govori o izgledu same osobe, jer je kao i ostatak portreta iz kubističkog perioda geometrizovan. Ovdje geometrijski oblici potpuno dominiraju nad preostalim malobrojnim realističkim dijelovima.

13

Portret Ambroaza Volara

Linije su nejasne, ali se mogu tumačiti kao opisivanje oblika kao pokret ruke ili džepne maramice. Prelazi između malih površina su mekši, a cijela slika ostavlja utisak razbijenog stakla, kao da je dekristalizovana. Nakon analitičkog kubizma dolazi i sintetički kubizam. U ovom periodu stvaralaštva Pikaso sve više razara oblike predmeta, ali je svaki bio prepoznatljiv iako je imao razbijeni oblik i izmijenjene proporcije. Sve to možemo primjetiti na slici GITARA koja je nastala od komada zidnih tapeta, novina i prapira u boji koji su fiksirani na površinu platna, da bi preko njih radio sa olovkom, vodenim bojama i ugljenom. Tako je on predmet predstavio umetanjem drugih dijelova, a ne samo da se predstavi kao da je u dijelovima. Zato na slici postoje dvosmisleni rezultat, jer štampani komad papira istovremeno ukazuje na stare novine i opisuje oblik zvučnog otvora gitare.

Gitara

Trbušasta rezonantna kutija i vrat gitare sa žicama i čivijama su grubi, ali dovoljno asociraju da slika ne bi otišla u potpunu apstrakciju. Karakter gitare je ovdje postignut uz svega nekoliko za nju tipičnih odlika. Sintetički kubizam ipak svoj vrhunac ne dostiže kolažima i njihovim dijelovima stvarnog života, već u Pikasovom načinu slikanja gdje su bojene površine izgledale poput kolaž papira. Tako slika ARLEKIN predstavlja jedno takvo djelo, gdje je bojenjem površine Pikaso ostavio utisak da se na crnoj pozadini nalaze razjedinjeni i plutajući dijelovi kolaža.

14

Arlekin

Znak identifikacije klovna kao takvog nije u tragovima realizma, već se nalazi u uzorku romboidnog kostima koji je apstraktan sam po sebi.

„Uvijek sam slikao svoje doba. Nikad se nisam opterećavao traganjem. Slikao sam ono što vidim, nekad na jedan , nekad na drugi način. Nikad se ne premišljam. Kada osjetim da nešto želim da kežem, kažem to onako kako mislim da bi trebalo. Nema međustanja u umjetnosti. Postoje samo dobri umjetnici i manje dobri umjetnici.“ Piccaso

Dvadestete i trideste1918-1936.

U vrijeme kada je boravio u Italiji učestvovao je u postavljanju scenografije za balet „Parada“ koji je nastao po libertu mladog Žana Koktoa. Tu upoznaje mladu balerinu Olgu Koklovu i u njegovom životu se dešava preokret. Pikaso opet počinje da cijeni radosti svakodnevnog života i susrete sa prijateljima, posmatra prolaznike, a sve to ostavlja traga i na njegovom stvaralaštvu, jer se javljaju iznenadne promjene u njegovoj umjetnosti. U to vrijeme nastaje slika USNULI SELJACI. Slika je nastala kao Pikasova inspiracija omladinom u živopisnoj odjeći na stepenicama Španskog trga, koji su tu sjedili i pozirali slikarima i fotografima.

Usnuli seljaci

15

Ovdje je naslika intiman odnos ljubavnog para bez ikakvih poteškoća. Ženina poza predavanja i muškarčev zaštitnički stav odražavaju njihovu radost. Oni ostavljaju ustisak kao da gledamo statue, uprkos svome običnome izgledu. Ovaj utisak ne umanjuju brojni ostaci kubizma, kao što su ženine znatno umanjene ruke u odnosu na ostatak tijela. Pikaso se oženio Olgom, a taj brak mu je donio promjene u njegovom životnom stilu. Prestao je na neko vrijeme da provocira i počeo je sa svjesnom upotrebom umjetničke tradicije. ŽENE NA PLAŽI je slika koja podsjeća na Pikasovu raniju sliku Lijepa holanđanka. Ovdje su prikazane dvije žene koje zauzimaju cijelo platno. Kod njih je prenaglašena ženstvenost, jer je Pikaso u to vrijeme bio oduševljen i očaran Olginom trudnoćom. Moglo bi se reći da ove dvije figure slave njegovu ženu. Ovu sliku ne čini spoj tradicije i materinstva, nego i spoj elemenata grotesknog. Pod grotesknim podrazumijevamo motive koji se protive običnom vizuelnom doživljaju npr. same ruke ovih žena su groteskne. Ovom sliko Pikaso pokazuje da radije slika konkretne forme nego apstraktne, onosno događaje koji su prepoznatljivi. Ovo opet ne znači da je odbacio način kubističkog iskrivljenja ili da dovodi u pitanje kubističke zakonitosti komponovanja slike. Sve njegove slike podrazumijevaju oba ova elementa. Pikasove slike su izraz dinamizma kojim je stalno težio da prevaziđe sopstvene već postignute standarde. On neprestano istražuje i tako oscilira između stvarnog svijeta i pokušava da pogleda ispod njegove površine.

Žene na plaži

Najvažnija slika Pikasovog „klasicističkog prioda“ je PANOVA FRULA i to ne samo zbog teme, nego zbog elemenata koji su oduvijek smatrani za klasične. Slika je ubjedljivo samodovoljna, simetrično je komponovana, tako što su figure stavljene uz zidove, a između njih se otvara pogled prema vječnosti.

Panova frula

16

Smirenost muzičara, koji sjedi u opuštenoj pozi i drugog koji stoji u klasičnom položaju i sluša muziku na nas ostavlja utisak kompaktnosti. Atmosfera slike podsjeća na mediteransku ili na grčke i rimske starine i na sve što je klasično. Ovom slikom Pikaso se opet potvrdio kao veliki slikar, jer ona odiše idiličnom atmosferom, a ravnotežu slike ne remati ništa haotično niti groteskno, nema ni traga provoktivnom. Paunova frula je odraz Pikasove želje da stvara raznovrsno, pa je ova slika zato i poslednja u ovom periodu njegovog stvaralaštva. O ličnoj sreći Pikaso govori kroz sliku POL ARLEKI na kojoj je predstavio svoga sina. Pored ove slike Pikaso je naslikao još tri portreta sina Pola koje je čuvao do svoje smrti.

Pol arlekin

Predstavio je Pola kao arlekina, te je tako ponovo pokazao svju ljubav prema tom kostimu koja se javila u ružičastom periodu. Nedovrešenost na slici daje nam kvalitet intimnog, jer su potpuno naslikane samo glava i ruke. Sam dječakov kostim djeluje nestvarno, kao da je za krojačku lutku napravljen, a stolica i pozadina su samo naznačeni. U ovim godinama Pikaso je bio posvećen svome životu i svakodnevici koju je projektovao na platnu. Međutim, on nije zbog toga izgubio iz vida pokušaj da dostigne sveobuhvatni uvid u predmet, da potpuno istraži raznolikost svakidašnjeg. Kada je god stvarao iluziju, on je težio tradicionalnom i naginjao ornamentalnom. Ponekad je znao biti tvrdoglavo konzervativan i koristio bi platno kao učitelj tablu. Kako je želio da u potpunosti razumije stvari počeo je da naginje grotesknom, fragmentaciji i prozirnosti forme. Da bi shvatili u cjelini njegovu umjetnost pomoće nam preplitanje ovih krajnosti. U postkubističkom periodu nastaje slika TRI MUZIČARA koja predstavlja vrhunac Pikasove kubističke faze. Ovdje je po prvi put u kompoziciji koristio grupu figura kao kubističku temu.

Tri muzičara

17

Prikazao je trio iz Commedia dell' arte koji se zovu (s lijeva na desno) Pjero, Arlekin i Kaluđer koji zajedno muziciraju. Ova tema je tradicionalna i slikovita, ali je zamršeno povezana sa fragmentisanim oblicima figura. Figure prepoznajemo prema pojedinačnim znakovima kao što su lica skrivena maskama, šake kao petodijelni zvjezdani oblici i stopala koja se prepoznaju kao parovi ugaonih oblika u donjem planu slike. Muzički instrumenti su uvijek bili omiljeni predmet kubizma. Ova slika je komponovana od poznatih elemenata i drugih, koji odudaraju od cjeline, ali obe ove vrste oblika stvaraju jedinstvenu cjelinu, pa smo u iskušenju da je nazovemo „klasičnom“ bar kada je riječ o Pikasovom djelu. Slava je Pikasu promijenila životni stil, ali je ona djelomično posljedica umjetničke sinteze koju je on u svom djelu postigao. S jedne strane razvijao je svoj sopstveni likovni jezik, dok je s druge strane uvažavao činjenicu da posmatrač očekuje da vidi nešto što ima veze sa tradicionalnim umjetničkim oblicima. Kako je rasla njegova slava bilo je očigledno da njegovo citiranje samog sebe postaje istorijski-umjetničko citiranje. Polako je došao do trenutka kada njegovo djelo nije bilo provokativno i upravo zahvaljujući Pikasu, kubizam je, postao dio klasičnog umjetničkog repertoara i tradicije, bez obzira što je u početku bio uvredljiv za umjetnost. Zato se može reći da je Pikasova slava pokrenula samu sebe. Pomoću mrtve prirode Pikaso je uspijevao da pokaže svoju virtuoznost. On je često ponavljao dvije teme i to mrtvu prirodu i atelje. To se može vidjeti i na slici ATELJE SA GIPSANOM GLAVOM . Na njoj primjetimo ostatke kombinacije kubizma i klasicizma npr. stolnjak koji liči kolažu i bista na stolu. Dijelove ruku i nogu je posle upotrijebio na slici Gernika.

Atelje sa gipsanom glavom

Sredinom dvadesetih godina Pikasa je počelo da nervira i opterećuje to što je mogao da kontroliše sopstvenu slavu. Publika je aplaudirala svemu što bi on stvorio i niko nije kritikovao njegove slike. Sve je to njega gušilo. U isto vrijeme je imao i probleme u braku sa Olgom. Zahvaljujući svojoj snazi on se nije predao, nego je počeo da ekspeimetiše. Pokušao je da spasi svoju nezavisnost tako što se počeo zanimati za nesvakidašnje i neistinito. Kada je upoznao Mari-Terez Valter bio je očaran njenim licem, a njegove prve riječi upućene njoj su bile „Gospođice, imate zanimljivo lice. Volio bih da ga naslikam. Ja sam Pikaso.“ U ovom njegovom pitanju bilo je nečeg drskog i somouvjerenog. Tada se Pikaso sve više počeo udaljavati od Olge, a Mari-Terez mu je postala utočište odnosno njegova ljubavnica. Naslikao je portret Mari-Terez koji je na nadrealistički način bio deformisan, u to vrijeme moderan. Ta slika nosi naziv ŽENA SA CVIJETOM . Sa brojnim analogijama između žene i cvijeta, portret sadrži jasne elemente nadrealnog. Glava i cvijet imaju sličan patuljasti oblik, cvijet se naslanja na njenu kosu, a drška cvijeta na njenu ruku. Ovako Pikao podržava princip da svaki predmet treba da bude podržan drugim predmetom.

18

Žena sa cvijetom

Ovdje je stvaljen naglasak na mogućnost njihove zamjene, odnosno da drška bude ruka ili cvijet bude kosa. Ova ideja nije bila u skladu sa Pikasovim načinom razmišljanja, iako je našla svoje mjesto u njegovoj slici, a u narednim djelima će imati sporednu ulogu. Porijeklom Španjolac, Pikaso je bio opčinjen „tauromahijom“ odnosno borbama bikova. Minotaur je ključ za razumijevanje umjetnikovog lika, rastrzanog između zadovoljavanja sopstvenih poriva i zahtjeva društva. Pikaso je približavajući se stvaranju Gernike naslikao portret Dore Mar, jedne od njegovih ljubavnica u nizu. Njih dvoje su tokom rata bili jednostavno nerazdvojni. Na portretu Dore Mar prikazivanje nosa iz profila posjeduje klasičnu ravnotežu, spokojstvo i opuštenost. Istovremeno su stolica i kragna njene haljine na slici prikazane iz dva ugla.

Portret Dore Mar

Ovdje kompoziciju, koja je naizgled uređena, narušava izvjesna napetost. Zatvaranje figure u tijesnu kutiju već najavljuje slike ratnog perioda, a time i izražava i strah od zatvorenog prostora. Različita boja njenih očiju može se shvatiti kao slikareva igra.

19

„Šta mislite šta je umjetnik? Imbecila koji ima oči, ako je slikar, ili uši, ako je muuičar, ili ima liru za svako svoje osjećanje, ako je pjesnik, ili čak, ako je bokser, ima samo mišiće. Naprotiv! On je u isto vrijeme političko biće, uvijek budan da srceparajuće događaje, srećne i tragične, na koje reaguje svim svojim bićem. Kako da se ne ineresuje za druge ljude, kako da se ravnodušno skloni u luku slonovače i odvoji od svijeta koji ga je darovao? Ne, slikarstvo nije ukras. Ono je oružje rata za napad i odbranu od neprijatelja.“ Piccaso

Ratno iskustvo1937-1945.

Za vrijeme Španskog građanskog rata Pikaso je stvarao djela koja su imala veliku umjetničku vrijednot. Ogorčen ratom i problemima u ličnom životu počeo je ponovo da koristi teme koje su bile izvan kruga samoanaliziranja. U njegovim kubističkim djelima najvažniji elemenat je bio kontrast između svakidašnje teme i razorene forme kojom je saopštavana. Sad će u svojim djelima ovo razaranje biti udvostručeno. Ova razorena forma će u sebi sada nositi i ideju razaranja i zbrke. Ovakav način slikanja će obilježiti Pikasovo stvaralaštvo ovog vremena. Godine 1927. Bombardovan je španski grad Baska koji je bio središte njihove kulturne tradicije. U istoriji ovaj događaj nije toliko značajan, moglo bi se reći da je i nevažan, ali je za Pikasa to bila jedna od najvećih strahota vijeka. Ovo bombardovanje on je shavtio kao fašističku probu kraja svijeta. Upravo će to biti jedan od glavnih razloga stvaranja slike GERNIKA.

Gernika

Španska vlada je od Pikasa u januaru 1937. god. poručila jednu zidnu sliku za nacionalni paviljon povodom svjetske izložbe u Parizu. Odlučio je da naslika sliku, iako nije volio da prima porudžbine. Htio je da naslika sliku na temu „slikar i atelje“, što bi bilo u skladu sa njegovim umjetničkim djelovanjem. Ali bombardovanjem Gernike, sve se promijenilo. Odlučio je da ne zatvori oči pred ovakvim počinjenim zločinom, nego ga je prenio na platno onako kako ga je on doživio i vidjeo. Tako je dao svoj pogled na ovaj događaj i obojio ga sopstvenim emocijama koje su ga tada obuzele. Ovoj slici je prethodio velik broj skica i studija koje je Pikaso pažljivo pripremao. Iskoristio je i citate i drugih umjetničkih djela, što je i prije radio, kao npr. skulpture sa timponana grčkih hramova ili slika „Začarani sluga“ Hansa Baldunga Grina. Vodi je računa da se ne udalji od porudžbine, pa je prenio motiv popločanog Španskog paviljona u samu sliku. Na slici dominiraju patnja i užas i to ne kao trenutna osjećanja, nego kao vječno prisutni znak tamne strane ljudske prirode. Ovako je Pikaso svojom umjetnošću naglasio vječnu istinu, a ne prolaznu senzaciju. Ova slika bi se mogla uporediti sa jednom Pikasovom izjavom „ Krik djece, krik žena, krik ptice, krik

20

cvijeća, krik drveća i kamena, krik cigli, namještaja, kreveta, stolica, zavjesa, šerpi, mačaka, papira, krik pomiješanih mirisa, krik dima koji vas hvata za gušu, krici ključaju u velikom kazanu, krici ptica koje padaju kao kiša u more.“ I zaista kad pogledamo ovu sliku kroz nas prođe neka jeza, patnja koja je prikazana je i više nego očigledna, strah na licima ljudi i njihov bol su prisutni u svakom djeliću slike. Ona bi trebala biti opomena sledećim generacijama da ne ponove ovakav događaj. Pikaso je čak i sebe prikazao na slici i to u donjem lijevom uglu kao palog ratnika. Ova slika je 40 godina bila u Njujorku, jer Pikaso nije dozvolio da se odnese u Španiju sve dok je Franko na vlasti. Kada je on smijenjen slika je donešena u Španiju i danas se nalazi u Madridu u muzeju Museo Reina Sofia gdje se čuva kao najveća dragocijenost. Španija je tako dobila svoj nacionalni simbol. Kao neka vrsta postskriptuma Gernici bila je slika ŽENA KOJA PLAČE. Stvorena prema skicama majke i djeteta sa slike Gernika. Na prvi pogled na slici nećemo primjetiti bol koji ova žena nosi, nego ćemo prije primjetiti moderni ljetnji šešir, šarenu pozadinu i metod koji nam je poznat već od ranije, odnosno istovremeno prikazano lice i nosa iz profila. Ali ako bolje pogledamo , primjetićemo da centar slike zauzima maramica, koja je metafora za patnju. Maramica joj kao veo skriva usta, istovremeno prikazujući njen strah i bol. Ona u svom očaju steže maramicu zubima i kao da je grize, a na nju istovremeno pada kiša suza. Čak se i njeni nokti pretvaraju u suze. Sam odnos maramice i ženinog lica ukazuje na tragediju i njenu patnju.

Žena koja plače

Da bi dokazao svojim prijateljima da ga ne zanimaju samo „mračne sile“ Pikaso je naslikao portret ćerke Maje. Slika nosi naziv DJEVOJČICA SA BRODIĆEM. Tema slike je nevinsot djeteta, ona je prikazana kao djevojčica krupnih očiju sa kikicama kako drži brodić-igračku. Ona je ovdje zaštićena od svijeta, a stil slikanja po uzoru na dječije crteže predstavlja sliku punu dječije bezazlenosti i radosti. U periodu kada je slika nastala Pikaso je puno vremena provodio sa Mari-Terez i njihovom ćerkicom Majom. One su mu davale podršku u stavranju velikih dijela, što je njemu bilo jako potrebno.

21

Djevojčica sa brodićem

Za vrijeme ratnog perioda Pikaso se morao povući iz javnog života. To je na njega uticalo tako što se on tada u potpunosti posvetio umjetnosti, ona mu je bila sredstvo za preživljavanje. Radi je u atomosferi koja je ličila na zatvor, a to se odrazilo i na njegovu umjetnost. Tada je nastala i slika MRTVA PRIRODA SA LOBANJOM. Atmosfera na slici je teška i jadna, pogled kroz prozor ostavlja na nas ustisak patnje, jer je prikazana gusta tmina, tako da te tamne boje doprinose da se više istaknu kosti lobanje i njene prazne duplje. Slika predstavlja svjedočanstvo beznađa. Patnja ovdje ima dva lica, a to je očaj zbog vremena u kome živi i zbog smrti prijatelja.

Mrtva priroda sa lobanjom bika

Za vrijeme rata Pikaso je odbijao da sarađuje s nacistima, pa je po završetku rata dočekan kao moralno neukaljani i istinski veliki umjetnik. A kako je rat bio gotov i Pikaso je završio sa temom smrti. Slika sa kojom je završio ovaj ciklus je MRTVAČNICA. Ova slika je nastala pod uticajem izvještaja koji su stizali iz koncentracionih logora smrti. Ova slika ima odrđenu vezu i sa Gernikom. Ta veza je očigledna kada se uzme u obzir stroga monohromna skala boja koja je upotrijebljena na obe slike kao i kompozicija. Otkrivanjem strahota koje su se desile u logorima smrti, ljudi su ostajali zgroženi , kao i sam Pikaso. U tim logorima milioni su gurnuti na gomilu, a to je Pikaso vrlo živopisno predstavio gomilom leševa na ovoj slici.

22

Mrtvačnica

Jedan od ključeva razumijevanja Pikasovih djela jeste smrt. Ova tema se provlači još od Kazagamasovog samoubistva, a Mrtvačnica ovu temu dovodi do logičnog kraja.

„Slikar nikada ne treba da radi ono što se od njega očekuje. Stil je ono najgore kod slikara. Umjetnost ih ne prepoznaje sve dok ne umru. Tako je jača.“ Piccaso

Pozna djela1946-1973.

Posle rata Pikaso se povlači iz javnog života pošto nije volio javnost. Usamljenost je ipak morao skupo da plati, jer što se više povlačio od svijeta, ljudi su ga sve više proganjali. Zato njegove slike nastale u ovome periodu izgledaju kao jedna ogromna slika bijekstva. One su oličenje njegovog unutrašnjeg života, a na spoljni svijet se u rijetkim slučajevima obazirao. Jedan čitav period Pikasovog stvaralaštva je obilježen sa prizorima njegovog ateljea. Kupio je imanje Kalifornija sa vilom iznad Kana koju pretvara u svoj hram u kome je pohranio svoja umjetnička djela. Tako je nastala i slika ATELJE KALIFORNIJA U KANU. Draž ove slike je u tome što zamišljamo slikara koji luta sopstvenom maštom i zavlači se u njene najskrivenije kutove. Ova slika nam istovremeno prikazuje složeni svijet u kome se nalazi umjetnikov pogled na umjetnost npr. Prazno platnu u centru slike je takođe površina po kojoj treba da se naslika čitav enterijer ateljea, a palme koje se vide vani djeluju kao jedna cjelina sa slikama koje su naslonjene na prozor.

Atelje Kalifornia u Kanu

23

Na slici ŽAKLIN U ATELJEU Pikaso se i dalje igra sa nivoima stavrnosti. Ovdje je, kao što se vidi, uzeo kao predmet slike sopstvenu sliku. Tu je i Žaklinin profil koji u sebi ima nečega dvosmislenog, jer se teško odlučiti da li je njena glava samo dio nenaslikanog dijela platna u pozadini ili ona zaista sjedi u pletenoj stolici. Međutim, ovaj enterijer ne bi trebalo tumačiti kroz velike dekorativne, ornamentne cjeline. Svjesna upotreba manirističkog stila Pikasu pomaže ne bi li suprostavljenim nivoima stvarnosti zbunio posmatrača.

Žaklina u ateljeu

Pikaso dostiže toliku popularnost, da su ljudi sve o njemu znali. Njegova umjetnost se počinje smatrati kao hobi ostarjelog genija i ne poklanja joj se velika pažnja, jer se u poznim djelima, kako ga je publika doživljavala, Pikaso vrti u krug. U starosti je, kao i u mladosti, upotrebljavao tradicionalne elemente, odnosno posezao je za istorijom umjetnosti, što mu je pomoglo da pronađe sopstveni stil nekad, a sad da bi dao novu dimenziju svojim djelima. Više od pola vijeka Pikaso se divio Velaskezovoj slici PRATILJE ( Las Meninas) koja odiše španskom tradicijom. Zato on slika jednu seriju slika od 44 variacije ove Velaskezove slike. Serija je rezultat pažljive analize cjeline slike, kao i pojedinačnih figura.

Pratilje (Las Meninas)

Prije nego je nastala ova slika, Pikaso se poigravao različitim nivoima stvarnosti, a slika će poslužiti kao paradigma za umjetnikovo samoispitivanje. Prva tema slike jeste sam Pikaso i njegova introspekcija. Zato se postavlja pitanje da li je slika citat Pikasa ili samog Velaskeza? Žustro naslikane siluete, grube konture lica i karikaturalnost figura sa desne strane slike ukazuju na tehniku koja će biti tipična za njegovu poznu fazu stvaralaštva, kada više nije želio da stvara iliziju, već da svede liniju na jednostavne linije dječijeg crteža koje su istovremeno i apstraktne.

24

Pikaso je obožavao svoj haos i veoma ga volio. Kako se njegova gomila drangulija sve više postajala groteskna, gomilale su se i njegove slike. Tako se i gomilala serija slika sa golubovima, koji ne dominiraju sami na slikama, nego se tu nalazi i pogled na plavo more i izraziti prizor ateljea. Inspiraciju za ovu seriju slika pronašao je u svojoj vili Kalifornija i to na prvom spratu ove vile, gdje su slobodno živjeli golubovi. Na slici GOLUBOVI prikazan je veličanstveni sunčani dan sa golubovima koji odmaraju u prikrajku slike. Iza ovog prizora ne stoje nikakve duboke misli i przor ne govori ništa drugo osim onog što je na slici predstavljeno. Ovime je umjetnik pokazao da je i njemu ponekad bio potreban odmor.

Golubovi na travi

Vila Kalifornija Pikasu nije dugo pružila mir i utočište od očiju javnosti, nego je postala turistička atrakcija Kana koju su radoznalih turista neprestano dolazili gledati. Zbog sve većeg broja radoznalaca za Pikasa je bilo neophodno da se preseli. A ovo preseljenje će imati uticaja na njegovo slikanje. Kupio je zamak Vovnarg u blizini Eksa u Provansi koji je imao pogled na planinu Sen Viktor koja se proslavila na Sezanovim slikama. Pikaso nastavlja da uživa u slikanju serija slika. Naslikao je varijacije na temu Maneove slike koja je u Parizu izazvala skandal, a to je bila slika Doručak na travi. Ono što je izazvalo skandal sa Maneove slike jeste ženski akt koji je smješten u kompoziciju izleta među obučenu gospodu. Sve osnovne elemente orginala sadrži Pikasova verzija iz 1961. godine. A na toj slici postoje dvije teme koje će se provlačiti kroz Pikasove buduće slike, a to su slikar sa lulom koji je obučen, a sjedi pored potpuno nage žene. Kako publika nije mogla da shvati Pikasovu umjetnost on je bio primoran da je svede na nivo koji će publika moći pratiti. Upravo su ove varijacije remek dijela istorije dosegle ogromnu popularnost. Sve se moglo mjeriti prema standardu koji je Pikaso oblikovao i uspostavio. U svojim poznim djelima Pikaso je bio vjeran riječima „ Završiti nešto, znači ubiti ga, lišiti ga života i duše“ i zato se usmjerio na fragmente i serije u svome stvaralaštvu. Sam umjetnik je prkosio smrti svojom vitalnošću, a u zadnjim godinama njegovog života slikarstvo je postala njegova opsesija. Kroz nju je on htio da se sa smrću odmjeri, što se može prmjetiti kroz predmete koje bi ponekad naslikao kao što su svijeća, cvijet ili lobanja. Slikanje mu je služilo kao oružje u borbi protiv smrti. Ona čak ni u poznim godinama ne može naći jednu zajedniču stvar, koja će njegovu umjetnost svesti, odnosno sažeti u jedinstveno naslijeđe, jer se umjetnik neprestano bori protiv prolaznosti i smrti.

25

Čovjek odjeven u odijelo džentlmena, sa lulom u ustima je prikazan na slici KAVALJER SA LULOM. Sa ovakvim likom i njemu sličnima Pikaso se identifikovao u svojim kasnim djelima. Takođe za njegova pozna djela bitni su još neki elementi kao npr. upotreba pojednosavljenih oblika, snažna upotreba linije, ostavljanje dijelova platna neoslikanih i slično. Ovaj period njegovog stvaralaštva sam Piksao je opisivao kao da djeca crtaju, jer je on kao mali imao jako preciznu liniju, dok se u starosti sa njom poigrava. Njegovo objašnjenje za ovakav način slikanja je da djeca slikaju svoje ideje, a ne ono što vide. Pozna djela su njegov izraz odbijanja da se svrsta ili uklopi u bilo koju kategoriju.

Kavaljer sa lulom

ŽENSKI AKT I ČOVJEK SA LULOM je slika kojom je Pikaso ovjekovječio Ljepticu i Zvijer. Ovdje se opet nalazi čovjek sa lulom, ali je on usplahiren, bradat i sakat. Pored njega stoji ženski akt čije je tijelo naglašeno, što je ujedno i tema slike. Ovom slikom Pikaso otkriva svoje trenutno stanje. Način na koji se susreću pogledi slikara i modela ukazuju nam da je čin slikanja zamjena za seksualni čin. Njegovi pogledi više nisu strasni i neodoljivi, a model ih podnosi i uzvraća, kao da optužuje umjetnika što tako često koristi žensko tijelo u svojoj umjetnosti. Slikanje je ostalo kao jedina uspomena na davno prošla vremena, jer je ostalih zadovoljstava bio lišen. Ovom slikom on dokazuje da je još živ.

Ženski akt i čovjek sa lulom

Ista figura bradatog pušača je prikazana i na slici REMBRANTOVSKA FIGURA I EROS. Ovdje je koristio elemente sa Rembrantovih slika što je i prije radio. Ova dva umjetnika imaju velike sličnosti u stvaranju poznih dijela, koje su čak zapanjujuće. Obojica se okreću sebi i

26

slikaju samo sebe, teže ka introspekciji i autoprtretima. U oba slučaja je u pitanju reakcija na sve veći pritisak javnosti koja im se sve više miješala u život. Rembrant je podlegao laskanju, zbog straha od bankrota, ali Pikaso nije. Eros je na slici prikazan kao izmišljena figura zbog koje se čini da i ona i slikar pripadaju izmišljenom svijetu.

Rembrantovska figura i Eros

Pikasove skulputure

U maldosti Pikaso je bio posvećen slikanju i crtanju, ali je ipak stvario i nekoliko skulptura kao npr. Žena koja sjedi. To je skulptura koja je srodna Rodenvoim skulpturama i obojena je dubokom sjetom plavog peroda. Niti u jednom periodu stvaralaštva Pikasove skulpture se nisu mogle vezati za neki određeni stil. On je, kao i u svojim slikama zadržao svoju slobodu stvaralaštva, tako što bi stvarao kad je on to htio. Pikaso je do svojih ranih skulptura dolazio pukim slučajem. Kako se često znao naći u finansijskom škripcu on bi svoje glinene modele skulptura prodavao i to najčešće Volaru koji bi ih odlivao u bronzi. Skulpture koje su nastale u periodu kada se Pikaso zanimao za afričku skulpturu, predstavljene su kao grubo uprošćene i sastavljene ženske figure. O ovom periodu se često govori kao o „crnačkom“ periodu Pikasovog stvaralaštva. U tom periodu on je skupljao plemenske skulpture iz Afrike, pa je skupio veliku kolekciju koja je ispunila njegove atelje.

Skulpture nastale po uzoru na Afričke

27

Na skulpturi GLAVA ŽENE (Fernan) mogu se primjetiti elementi analitičkog kubizma, jer kad se ova skulptura uporedi sa slikom Žena sa kruškama primjećuje se sličnost pošto su obe nastale prema modelu njegove ljubavnice Fernan Olivje. Na skulpturi se mogu primjetiti poteškoće sa kojima se Pikaso susreo, jer je kubizmu pogodovalo dvodimenzionalno prikazivanje, a njegove kubističke ideje je teško bilo predstaviti trodimenzionalno. Unutrašnja struktura glave se nije dala predstaviti uz pomoć kubističih dijelova ili fragmenata.

Glava žene (Fernan)

Pikaso se zato okrenuo crtanju, slikanju i grafici, a skulpturu je zapostavio na neko vrijeme. Na skulpturu će opet početi misliti kada otkrije kolaž. Kolaž će mu omogućiti izlazak iz dvodimenzionalnog predstavljanja slike, pa će korišćenjem matreijala kao što su karton, žica, drvo i lim, slike prelaziti u reljef. Sve je to bila logična posljedica postupka kolažiranja. Početak ovog procesa obilježili su muzički instrumenti sastavljeni od kartona, žice, lima, bojenog drveta, ali i bojenog metala. Jedan od najboljih primjera jeste VIOLINA.

Violina Violina i flaša na stolu

Razlaganje strukture i put prema tri dimenzije se odvijao u etapama, sve do nastanka objekata koji su bili samostalni u prostoru, kao npr. VIOLINA I FLAŠA NA STOLU. Ova kostrukcija je sastavljena od živo obojenih komada drveta, žice i eksera. Ova ideja je bila revolucionarna i njome je Pikaso započeo izvjesne promjene u skulpturi XX vijeka. Dotadašnji načini stvaranja skulpture su bili klesanje drveta i kamena ili oblikovanje gline, ali sada se javlja mogućnost da se gotovi dijelovi uklapaju u složenu strukturu. Ovaj period će dobiti naziv „kostruktivistički“ i to će biti novo poglavlje u istoriji skulpture.

28

Posle nekoliko godina bavljena grafikom, Pikaso se posvećuje konstrukcijama sa žicom. Napravio je čuvenu KONSTRUKCIJU OD ŽICE koju je predao kao maketu za spomenik Gijormu Apolineru. Ova kostrukcija nam otkriva, ako je pažljivo posmatramo, da to nije potpuno apstraktna forma, već da je to specifičan prostorni crtež žene na ljuljašci.

Konstrukcija od žice

Ovdje kao da je ljuljaška zaustavljena u vremenu i pokretu. Konstrukcija je trodimenzionalna, bez mase i volumena, a ona će se bolje razumjeti ako se upozna njena istorija i porijeklo u Apolinerovim radovima. U njegovoj poemi „Ubijeni pjesnik“ se javlja opis jednog spomenika mrtvog pjesnika. Na pitanje kakav bi to bio spomenik, od kakvog materijala, pjesnik je odgovorio da želi da napravi spomenik ni od čega, od poezije i slave. Pikaso je bio oduševljen ovom idejom da napravi spomenik koji će biti sačinjen od praznine. Posle rada na žičanim konstrukacijama Pikaso se posvetio radu skulpture od gline i gipsa. Skulpture su lišene klasicističkog duha, za razliku od slika koje je slikao u isto vrijeme. One čak liče na skulpture kamenog doba, jer su grubih i pojednostavljenih oblika. Serije ženskih tijela koje su tada nastale, imaju tijela satavljena od grudvastih komada, koji su labavo prilijepljni jedni za druge, glave su im okrugle i gigantske, sa izduženim vratovima. Takva je neobično deformisana GLAVA ŽENE U BRONZI.

Glava žene u bronzi

Serija ovih ženskih glava se završila sa djelom koje je potpuno lišeno ljepote, grotesknim svođenjem lika na grudvastu masu. Međutim, to su samo njihove formalne odlike. Svaki

29

posmatrač koji bez predrasuda posmatra ove skulpture putem svog ličnog doživljaja biće mu razumljivo ogromno bogastvo osjećaja koji stoje iz ovih intimnih portreta. Posle ovog perioda stvaralaštva slijedi period kostrukcije skulptura od slučajno pronađenih predmeta, a dva najpoznatija primjera za to su GLAVA BIKA i PROCVJETALA KANTICA ZA ZALIJEVANJE CVIJEĆA. Oni su sastavljeni od samo dva predmeta, što je veoma interesantno.

Glava bika

Glava bika je nastala od sjedišta bicikla i upravljača koje je Pikaso našao na otpadu. On ih je spojio u mislima čim ih je uzeo prvi put u ruke i tako ih je posle zavario da bi nastala ova skulptura. Pikaso nikad nije unaprijed razmišljao kako će da postigne veličanstveni efekat, nego je jednostavno slijedio svoju intuiciju, bacao se na rad i donosio spontane odluke. I u svojim poznim godinama je sakupljao predmete da bi sastavljajući ih dobijao neobične konstrucije. On je ustvari spajao svoju genijalnost sa igrom. To možemo da vidimo kod skulpture ŽENA SA KOLICIMA koja je natprirodne veličine. Za nju je upotijebio velik broj komada metala koje je spojio u ovo zaista fenomenalno djelo koje će svakog posmatrača fascinirati. Kada je stvorio ovu figuru nije imao namjeru da sakrije porijeklo njenih dijelova, jer je zaista očigledno od kojih dijelova je sačinjena.

Žena sa kolicima

Čuvena skulptura KOZA je nastala od raznih materijala, a ne samo od metalnih dijelova, kao na primjer od listova palme, pletene korpe, metalne cijevi, komada porcelana, saksija itd., a sve ih je lijepo povezao gipsom tako da se više ne mogu prepoznati.

30

Koza Pavijan sa mladunčetom

PAVIJAN SA MLADUNČETOM je sačinjen od Klodove igrače, odnosno njegova glava je ustvari igračka autić. U stvaranju skulptura u poznom periodu vratio se upotrebi bojenih površina i upotrebi planova. Prethodno je pravio skulpture od komada drveta , odnosno starih dasaka koje bi spajao ekserima nakon što bi ih obradio. Tako su prvo nastali KUPAČI koje je posle Pikaso odlio u bronzi. Oni su kao i Žena sa kolicima natprirodne veličine i pokazuju još jednu zanimljivu karakteristiku Pikasovih poznih dijela.

Pikasova keramika i plakati

Radovi u keramici su takođe jedna od sfera umjetnosti kojima se Pikaso bavio. Njegovi radovi su usko vezani za Valori jedno malo selo u blizini Kana u kome se prvi put susreo sa grnčarijom. Pošto je to bio grad u kome je grnčarija imala dugu tradiciju još od rimskog perioda, ipak je tridesetih godina XX vijeka veliki broj radionica je bio zatvoren. Pikaso se sprijateljio sa bračnim parom Ramijevi, koji su po zanimaju bili grnčari. On je u početku radio kod njih da bi kasnije kupio staru fabriku parfema koju je pretvorio u grnčarsku radionicu i tako je Pikaso sebi pronašao novu igračku. Tu je stvorio preko 2000 komada keramike. Budući da je bio darovit nije ni čudo što je neprestano tražio nove načine da se samoispituje. Keramika je bila prava stvar za njega. Iako su se i drugi umjetnici bavili oslikavanjem karemike, Pikaso se razlikovao od njih zato što je on svoju keramiku sam oblikovao i tek onda oslikavao. Međutim na samom početku i on je samo oslikavao gotove komade grnčarije. Volio je da oslikava tanjire, a najčešći motiv su bile borbe bikova i toreadora. Svaki oslikan grnčarski komad je postajao predstava, skulptura.

Tanjiri ukrašeni motivom borba toreadora sa bikom

31

Pikaso je prvo počeo da obrađuje nepečene i vlažne oblike sa grnčarskog točka, tako što bi im mijenjao oblik, remetio simetriju i glatkoću da bi tako materijal dolazio do izražaja. Tako bi jedna obična vaza postala žena koja kleči ili slično. Omiljeni motiv su mu bili golubovi , koji je puno puta ponavljao. Volio ih je još od djetinjstva, a kasnije su se oni pretvorili u vapaj za mir. Osim u oblikovanju keramike, motiv golubova je koristio i u oslikavanju tanjira i činija te im tako davao sopstvenu snagu. Što je više radio sa glinom sve više se oduševljavao i primjenjivao je nove tehnike. Tako je dodavao komade gline, zatim je grebao njenu frišku površinu, rezbario, pa ih je čak slagao kao komade kolaža, spajajući sudove različitih oblika.

Pikasova keramika sa raznim motivima

U Valoriju je Pikaso počeo i da oslikava keramičke pločice, tako što je keramika služila kao podloga za sliku. On je bio oduševljen ovim načinom rada. Zahvaljujući njemu keramika je doživjela renesansu u ovome mjestu. U njegovu čast svake godine za njegov rođendan mještani ovog mjesta su pravili veliku seosku zabavu koja bi se završavala koridom koju je Pikaso obošavao od malih nogu. Pored keramike Pikaso se bavi i štampanjem plakata. Za vrijeme rata u Murloovoj radionici je provodio čitave dane i to od jutra do mraka. Tu je napravio preko 200 litografija koristeći različite tehnike i alate. Uživao je ovom radu i bio je pun ideja, tako da je vršio mnoge eksperimente, što su drugi dočekivali sa nevjericom, sve dok ne bi vidjeli da je njegova ideja uspjela. Njegovi plakati su sadržavali kratak tekst koji je bio lako pamtljiv i obavezno bi ga pratila slika. Pikaso ipak nije pravio plakate samo za svoje izložbe, on je čak osmislio i napravio poster za Parisku mirovnu koferenciju aprila 1949. godine. Na plakatu se nalazio golub koji je postao svjetski simbol mira.

Dio plakata za Parisku mirovnu konferenciju

Još jedan štampar je uticao na Pikasove plakate, a to je Arnar iz Valorija. On mu je savjetovao da se oproba u linorezu. U toj tehnici se vrlo dobro snašao i napravio je mnoge postere za svoje

32

izložbe, ali i postere za koridu. Ime grada Valori je uvijek bilo dio naslova na plakatu. Pored imena ovog grada nalazili su se motivi jarca, koride ili samih bikova i nekih riječi. Svi plakati su imali izvandrednu kompoziciju.

Pikasov poster Pikasov linorez

Bitno je napomenuti da je Pikaso češće radio linorez nego litografiju, a tako se razlikovao i od svojih savremenika koji su upravo radije upotrebljavali litografiju. Upravo je njegova upotreba ove tehnike učinila je popularnijom nego što bi to ona inače bila. Iako linoleum nije imao bogatu teksturu kao drvena ploča, Pikaso je ipak znao kako da iskoristi njene prednosti.

33

Rezime

Pablo Ruiz Pikaso veliki je umjetnik XX vijeka čije će ime da živi dokle god je svijeta. Ovaj umjetnik je bio slikar, skulptor, grafičar, keramičar, štampar, fotograf, ali i više od svega toga, on je bio genije čija su djela neprocjenjive vrijednosti. Vodio je život srednje klase svog vremena, pa je tako bio njihov uzor. Njegova vitalnost mu je omogućila da skoro čitav jedan vijek poživi i tako stvori preko 20 000 umjetničkih dijela. Imao je i velik broj ljubavnica i samo dvije zakonite žene koje su mu bile neizmjerna inspiracija, moglo bi se reći da su one bile njegove muze. Pored njih i njegova djeca su doprinjela inspiraciji u stvaranju njegovih umjetničkih djela. Pikaso je unio velik broj promjena u umjetnosti, počevšio od Plavog i Ružičastog perioda preko Kubizma pa sve do njegovih poznih dijela. Ali nije unio samo promjene u sferi slikarstva nego i u skulpturi. On nije mogao da se svrsta u neku određenu kategoriju ili period stvaralaštva, a za to je zaslužna njegova priroda, jer je on volio da neprestano eksperimentiše, pa je na taj način perispitivao svoje mogućnosti. Mi možemo samo da budemo zahvalni ovakvom stavu umjetnika, jer nam je ostavio djela koja su ovjekovječena i koja će da slave njegovo ime. Neki od elemenata koje je neprestano upotrebljavao u svojim slikama su: upotreba pojednostavljenih oblika, snažna upotreba linije, skiciozni prikaz i ostavljanje neoslikanih dijelova platna. Sam Pikaso je izjavio da je u djetinjstvu slikao kao Rafael, a da je čitav život proveo učeći kako da slika kao dijete. I zaista je tako i bilo, jer Pikaso je ozbiljnije slikao u djetinjstvu, da bi u svom poznom stvaralaštvu njegove slike bile pune slobodnih linija koje s karakteristične za dječije crteže. Jedan od razloga ovog obrnutog toka razvoj njegove linije je izbjegavanje smrti, ali i shvatanje da djeca slikaju svoje ideje, a ne ono što vide. Zahvaljujući svojoj osobenosti i hrabrosti prema eksperimentisanju Pikaso je dostigao nezamislivu slavu, kao i ogromno materijalno bogastvo, koji njemu nisu bili posebno bitni, jer je on živio za umjetnost i stvaranje. On je stvarajući svako novo djelo iznova je pokazivao da stvarno zna svoj zanat, jer je uspio da zadovolji ukuse najšire publike. Za Pikasa je umjetnost bila njegov život, on je uz pomoć nje govorio sve ono što nije mogao riječima iskazati. Zato će njegove misli da budu prisutne među živima, dokle god postoje i njegova umjetniča djela. Ovaj umjetnik je bio običan čovjek, sa ne tako običnim idejama.

34