pa to je nepravda!

DIOGEN pro culture magazine & DIOGEN pro art magazine -ISSN 2296-0929; ISSN 2296-0937 Publisher online and owner, Assoc. Prof. Dr & Dr. Honoris Causa Sabahudin Hadžialić and Peter Tase, MBA

E-mail: [email protected] / WWW: http://www.diogenpro.com/

1

Ladislav Babić

Pa to je nepravda!

Skoro da nema tako jednostavne stvari na svijetu koja se ne da sagledati kroz

jednu, ili sve četiri slijedeće komponente. Evolucijsku (biološku i socijalnu),

političku, povijesnu i društvenu. Biološka i socijalna evolucija formirale su bića

kao ljude, odnosno osobe, ali i društvenu stvarnost. Čovjek je, na kraju krajeva,

definiran kao „zoon politicon“ – društvena (politička) životinja, a njegovo svjesno

djelovanje kojim je uobličavao epohe, odvija se kroz vremenski period koji u tom

smislu nazivamo povijest. Drugim riječima, nije ništa iz ničega, nije ništa od

danas, nije ništa oduvijek bilo isto, ništa u budućnosti neće biti kao što je danas.

Zašto onda čovjek, barem one najbitnije stvari po njegov život ne percipira

sintetski, propuštajući svoje zaključke i djelovanju kroz spomenutu četverostranu

prizmu? Odgovor je više negoli jednostavan. Čovjeka vodi interes, a u sukobu

interesa i istine – ma i potonju formalno priznali – ona biva odgurnuta u stranu.

Zašto? Jer socijalna evolucija još uvijek nije odveć zahvatila u duboko ušančenu

ljudskost, okruženu dobro utvrđenim bedemima interesa. Često sažaljevam ljude

koji tvrde da ih politika uopće ne zanima, jer shvaćam da oni uopće ne znaju što je

ona, da oni pojma nemaju kako je i njihovo jadikovanje zarad porasta cijena

također rezultat određene politike i političkih interesa, unutar okvira dovoljno

zacementiranih za niz desetljeća (čak i stoljeća) u čije temelje se ne usudi dirati.

Themis, boginja pravde antičkih Grka. Onih što su nam uz ostrakizam podarili

i demokraciju i druge elemente, temeljem kojih se razvija (ili izrođuje?)

civilizacija. Zamijetili ste da antička boginja nema povez preko očiju, što je

moguće tumačiti njenom željom svestrano objektivnog sagledavanja činjenica,

mailto:[email protected]



2

dokaza, protudokaza, žrtava i okrivljenika, kao i miješanja u proces presuđivanja

korišćenjem dva alata: vage i mača!

U oči vam je vjerojatno zapelo da upravo ti alati, kojima se vrši presuda zbivanja i

kažnjavanje krivaca, nedostaju na skulpturi! S obzirom na stanje pravde u regiji, uz

nešto pokvarene mašte moguće je zamisliti kako su se vladari nekog bjelosvjetskog

plemena (dvojeći o slavenskom, iranskom ili vanzemaljskom porijeklu) potrudili

amputirati ruke jadne boginje, da potomačkim generacijama kojim slučajem ne

padne na pamet suluda zamisao objektivne pr(ocjene) povijesnih zbivanja i

kažnjavanja krivaca! Prema mojem, prilično osamljenom, tumačenju, povez joj je

naknadno stavljen preko očiju, ne objektivnosti njene prosudbe radi, već da ne vidi

kako se izigravaju aksiomi pravde, perfidno utkani u pravni sistem tako da ljudi

identificiraju pravo sa pravdom!

Neki ljudi su uvjereni da pravda i nepravda uopće ne egzistiraju, pa tako –

primjerice – Igor Rudan, poznati evropski i svjetski biomedicinar, u zbirci svojih

novinskih napisa i intervjua „Očekujući vatre“, problematizira te pojmove:

„Jedno od prvih pitanja koje postavljam svakoj novoj generaciji svojih studenata

jest zašto na ispitu iz mojeg predmeta, ali i inače u životu, očekuju bilo kakvu

pravdu u ishodima? Oni me zatim nastoje uvjeriti kako pravdu treba očekivati…

Gotovo je zabavna lakoća kojom je sve njihove argumente moguće pobiti, jer jako

je malo dokaza o postojanju bilo kakve pravde. Sve što se uopće događalo na

Zemlji milijardama godina jest da su jedni organizmi svakodnevno lovili i jeli


https://www.telegram.hr/politika-kriminal/telegram-otkriva-tajnu-uspjeha-genijalnog-hrvatskog-znanstvenika-o-kojem-prica-cijela-zemlja/

https://www.ljevak.hr/publicistika/24674-ocekujuci-vatre.html

https://www.vecernji.hr/premium/majmuni-istrazivanje-pravda-ponasanje-1233111



3

druge, ti drugi treće, ovi pak četvrte, i niz se nastavljao od samog vrha pa sve do

dna hranidbenog lanca. No, da bi taj lanac dugoročno funkcionirao, i oni na

samom dnu, poput crva, došli bi na svoje kada bi ovi iznad njih pomrli i postali

njihovom hranom... U sustavu gdje svakog dana treba ubiti i pojesti neko drugo

nedužno biće, ili ćemo i sami umrijeti od gladi i biti pojedeni, nema većeg prostora

za osjećaj pravde i nepravde. Zato je prilično zanimljivo što se u nekih bića taj

osjećaj uopće razvio…“

Taj je pojam isključivo socijalni, a ne socijaldarvinistički kako ga Rudan

upotrebljava. Stoga nema mjesta konstataciji iz jednog drugog njegovog teksta:

„…Čut ćete mnoge ljude kako govore o pravdi, o poštenju. No, kada je riječ o

preživljavanju na površini našeg planeta, nema ni pravde ni poštenja.

Jednostavno, neki prežive, a drugi ne. Više od 99 posto oblika života koji su se

ikada razvili kako bi plutali, plivali, puzali, stajali na mjestu, hodali, trčali ili

letjeli na ovom planetu već su izumrli. Ne postoje više. Dobili su nakratko priliku,

dana im je u jednom trenutku tek šansa da pokušaju preživjeti kao vrsta, ali nisu

uspjeli opstati do danas. Je li to bilo pravedno prema svima njima, tim milijunima

vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije. Ali ono što je doista iznimno dobro

jest što smo mi, ljudi, još uvijek ovdje. Mi smo među vrlo rijetkima koji su

preživjeli…“

On ovdje pojam pravičnosti upotrebljava sasvim izvan konteksta u kojemu je

primjenljiv, sve s namjerom da dokaže kako ona uopće ne postoji. Tim prije, s

obzirom na njegovo negiranje, čudi konstatacija „Je li to bilo pravedno prema

svima njima, tim milijunima vrsta koje su već odavno nestale? Sigurno nije“.

Najprije kao (ne)pravičnosti nema, a ipak taj pojam koristi na primjeru nestanka

vrsta! Nestanak vrsta nema ništa s (ne)pravdom, ali zato ima – primjerice –

bogaćenje poslodavca na račun eksploatacije radnika! Istinabog, ljudi su

animalnog porijekla ali već prilično odavno (sem u izuzetnim, kriminalnim

slučajevima) ne jedu jedni druge, a u procesu njihova očovječenja vjerojatno se ne

bi razvilo nešto da nije od koristi. Makar i samo (za sada!) u poređenju vlastitih

interesa sa tuđima, i izvlačenju zaključaka o načinu na koji neki jesu a on nije

ostvario svoj cilj (interes), pripisujući tome teorijske etičke kvalifikacije (pravde i

nepravde), ma se one na danom stupnju razvoja ljudskog roda i ne etablirale u

potpunosti praktično ostvarenima. Naime, sve je na svijetu relativno, što će reći

podložno usporedbama, pa onda i procjeni temeljem trenutno vladajućeg

društvenog morala. Ma i same kvalifikacije (pravedno, nepravedno) još uvijek


https://www.vecernji.hr/premium/stalno-trazimo-nacine-da-zaustavimo-starenje-1422937



4

koristimo uglavnom za prosudbu postupaka drugih ljudi, a ne i vlastitih. No, ima

vremena! Akoli ne za nas, a ono svakako za socijalnu evoluciju.

Na drugom jednom mjestu, u članku „Žena koja nije dobila Nobelovu nagradu

za fiziku“, piše:

„Uz neravnopravnost, predrasude i zlostavljanja, žene u znanosti češće su i žrtve

nepravdi. Čuveni je povijesni primjer nesretne Rosalind Franklin. Ona je prva

otkrila strukturu molekule DNK, ali su Nobelovu nagradu za to otkriće prilično

nepravednim spletom okolnosti primila 1962. godine trojica muškaraca koji su joj

bili izravna konkurencija…“

Kakve, bre, „žrtve nepravdi“, „nepravedan splet okolnosti“, ako „jako je malo

dokaza o postojanju bilo kakve pravde“, mada moguće jedan od čvršćih dokaza ne

primjećuje. Da mu je taj osjećaj makar usađen u nivoe podsvijesti odaklem ga čas

izvlači, čas ga svijesno negirajući. U jednoj pak drugoj knjizi, dijeli pouke, od

kojih je jedna:

„Naučio sam da pravdu nikada ne treba očekivati, jer ona u ljudskim zajednicama

nije prirodno stanje; stoga će se svaki trud uložen u borbu za pravdu vremenom

pokazati više ili manje uzaludnim.“

Točno je, pravdu ne valja očekivati, za nju se treba boriti, što ljudi koji vjeruju u

nju i čine, a ne prihvaćaju naprosto tekuće stanje stvari. Ako zločin nad nevinim

djetetom shvatimo nepravdom, onda i višedesetljetna borba koja rezultira osudom

zločinca znači ostvarenje pravde. Toga nema u životinjskom, već samo u ljudskom

svijetu.

Platon, pred skoro dva i pol tisućljeća u svojoj „Državi“ raspravlja među inim

i o pravednosti, a Hegel je također govorio o pravdi i njenoj antitezi – nepravdi:

„Cijelo je stanje Francuske u tadašnje vrijeme pust agregat privilegija protiv misli

i uma uopće, besmisleno stanje, s kojim je ujedno u vezi najveća pokvarenost

morala, duha – carstvo nepravde, koja sa sviješću o njoj što započinje, postaje

bestidnom nepravdom. Strašno tvrdi pritisak koji je tlačio narod, neprilike vlade

da dvoru namakne sredstva za raskoš i rasipništvo, dali su prvi povod za

nezadovoljstvo. Novi je duh postao djelatan, pritisak je tjerao na istraživanje.

Vidjelo se da se novac, što su ga cijedili iz znoja naroda, nije upotrebljavao za

državne svrhe, nego da se najluđe rasipao. Činilo se da je cijeli državni sistem


https://www.vecernji.hr/premium/zena-koja-nije-dobila-nobelovu-nagradu-za-fiziku-1274566

https://surovestrasti.com/igor-rudan-35-zivotnih-pouka/

https://book4you.org/book/954831/cb61c1

https://www.scribd.com/document/330860166/Milan-Kangrga-Spekulacija-i-filozofija-Od-Fichtea-do-Marxa-pdf



5

nepravda… Promjena je nužno bila nasilna(!), jer se vlada nije prihvatila

preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato, što se sam dvor, kler, plemstvo,

parlament ni zbog nužde, ni zbog postojećeg prava nisu htjeli odreći svojih

privilegija”, (Hegel, Filozofija povijesti)

Moguće se i Krleža u svojim djelima bavi nepostojećim (u ontološkom smislu)

entitetom, kojemu naš biomedicinar odbija priznati realnost:

„Gdje počinje, a gdje prestaje vjerski ili politički fanatizam, ograničiti tu

kontaminaciju nije jednostavno, a zbrka pojmova koja se kod ovog nezahvalnog

posla javlja na svakome koraku, dala bi se ilustrirati bezbrojnim primjerima.

Dosljedna okrutnost građanskog kaznenog prava, na primjer, nosi u sebi sve

elemente gvozdenoreligijskog karaktera, koji ne prezaju ni pred svjesnim zločinom

u obliku smrtne kazne, a da bude drastičnije, u ime čovjekoljublja i pravde.

Fanatična umorstva iz krvne osvete, po barbarskom pravilu "oko za oko i zub za

zub", temelji su uglednog i nadasve čovjekoljubivog građanskog društva i njegove

moralistike.“, (Krleža, „Eseji VI“),

što umjetnički razrađuje i u romanu „Na rubu pameti“, gdje se – gotovo bih rekao

– opasno ljulja naš znanstvenik:

„U desnom kutu dvorane, na ogromnom ormaru, zaista kao invalid bez jedne ruke,

s mačem u drugoj ruci, stajao je sadreni odljev Pravde, skinut po svoj prilici s

timpanona u vestibulu gdje je nad glavnim ulaznim stubištem ostalo još nekoliko

takvih simboličnih kipova kakvi stoje kao dekorativan ukras na ulazima velikih,

reprezentativnih javnih zgrada. Ta Slijepa Pravda, u svom bogato nabranom pep-

lonu, taj sakati torzo klasične boginje koja drži u ruci vertikalan oštrobridi rimski

mač (a nema vage, jer su joj otkinuli desnicu s vagom), ta žalosna ličnost na

ormaru, prašnjava, prljava, zaboravljena, stavljena ad acta - na ormar za spise

isto tako stavljene ad acta - prikazala mi se u tome momentu u čitavom svom

slikovitom značenju neizbježnoga sudbenog poslovanja u fatalnom zapravo

smjeru: ad acta. Osude se izriču danas u ovoj sobi po zakonima ove sadrene bebe

koja gluhonijemo šuti u sumraku na starinskom ormaru i u ime koje traži od mene

doktor Hugo-Hugo, na primjer, da se pokorim pravorijeku te eventualne osude,

iako iza te sadrene bebe nema u čitavom našem vakuumu savršeno ničega: dva-tri

plehnata noćna lonca s reljefno utisnutim žigom fabrike "Domaćinski D. D.", dva-

tri mrtvaca u vinogradu pod brajdom, a ova Pravda na ormaru nema desne ruke,

pak ne može prema tome ni odvagnuti što je zapravo uvreda a što retorzija, što

revolver a što tabakera. Lirski raspoložen, pomalo umoran, na ogromnom razmaku


http://newpolis.org/files/miroslav_krlea_-_na_rubu_pameti.pdf



6

od svega neposrednostvarnog što me je okruživalo onoga momenta u sudnici i oko

nje, ja sam se, na ponovni poziv gospodina doktora Atile plemenitoga Rugva-ya,

"da kažem ako imam još nešto da kažem", izgubio u razmatranju, kako je meni

izgledalo, potpuno uzvišenom, no po tome kako su na te moje lirske meditacije

reagirali neki od prisutnih, čini se da se moja lična impresija, kao da sam govorio

mirno i više-manje duhom ods.ut-no, ne podudara baš posve sa stanjem činjenica.

Rekao sam, otprilike, da bi od Domaćinskoga najmuževnije i najviteškije bilo kad

bi se zbog onog četvorostrukog umorstva ponovno, sam, iz svoje vlastite lične

inicijative, stavio pred sud, jer bi tako svojom osudom otkupio jedno od

najosnovnijih načela ljudske društvenosti: načelo pravednosti.“

Svo troje valjda - barem prema Rudanu - bulazni pod utjecajem droga, kao i

milijarde ljudi što od početka povijesti traže uspostavu „nepostojećega“, mada to

(još) globalno ne upijevaju, što je valjda spomenutome krunski dokaz da ono ni ne

postoji. Ljudi su naprosto lavovi raznoraznih fela koji se krvoločno bore za vlast

nad materijalnim „kolačima“, vođeni isključivo vlastitim interesom, nesposobni da

ponad njega stave njemu nezamisliva etička načela, pa ih onda vjerojatno treba

razlikovati samo po tome tko je „jačio i kvačio“! Lično sam prilično skeptičan

spram filozofije (sem etike, koju bi umjesto matematike trebalo podići na nivo

kraljice znanosti, i logike), ali takav Rudanov stav naprosto znači njeno cjelovito

odbacivanje – zajedno s njenim pregaocima - na smetlište. Nastalo je vrijeme kad

se sve nastoji kvantificirati, bez sagledavanja suštine, pa je ljudima – primjerice –

važnije jeli u Jasenovcu pobijeno devedeset ili sedamsto tisuća ljudi, a ne to što su

oni tamo divljački ubijani, a potom ni bijeg ratnih zločinaca i izbjegavanje presude

ne znači poraz pravde (odnosno nepravdu), već isključivo govori o njihovoj

snalažljivosti većoj od one njihovih žrtava. Uzroci i posljedice više se ne

sagledavaju u dijalektičkoj povezanosti, već se odvojeno tretiraju, te je nekima

podjednako važno što je zločinac ubio moje dijete, kao i moja osveta (neformalna

pravda!) nad njim. U konačnici, socijaldarvinističkim stavovima poput Rudanovog

dolazimo do stanja o kojem sam pisao:

„…Time stižemo, zanemarujući ostale etičke pokazatelje, do pojma pravde, totalno

ishlapjelog iz mozgova mnogih Hrvata i inih stanovnika regije, te se ni približno ne

mogu dosjetiti što bi to bilo... Pravne institucije tisućljećima nastoje u stvarnom

svijetu realizirati ovu etičku normu koja, čini se, postoji tek u glavama etičara, na

stranicama slabo čitanih knjiga ili zamislima beznadnih utopista. Te pokušaje

obuhvaćamo imenom pravo… Ne mora čovjek biti odveć obrazovan da shvati

(najbolje na primjeru „države gena kamenih”) da pravo zaista “odgovara


http://www.sbperiskop.net/kolumne/ladbab/ladislav-babic-posto-kila-pravde



7

zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi”, ali da ti zahtjevi ama baš

nikave veze ne moraju imati s idealnim, etičkim pojmom pravde!...“

Stanja koje Rudan svijesno ili nesvijesno podržava svojim nenaučnim stavovima,

negirajući etički pojam pravde (i nepravde) – a time i svaki etički sud nesukladan s

ponašanjem običnog krda - pa valjda veze nema s pravdom što se Spartak borio za

slobodu robova, što su se francuski revolucionari borili za ukidanje feudalnih

ograničenja, a oni ruski za oslobađanje čovjeka od stega kapitalističkog

iskorištavanja, da ne nabrajam dalje. Možda njega naprosto smeta što se stupanj

ostvarene pravde (ili nepravde) ne da kvantificirati, ili se naprosto ne može

odlijepiti od socijaldarvinističke mantre, prema kojoj ćemo, u čamcu nasred oceana

nakon mjesec dana gladi, pojesti dijete jer je njegovo meso najmekše i

najprobavljivije, i neće se efikasno opirati našoj namjeri. Sve u skladu s

„filozofijom“ gladnog lava. Svojim shvaćanjima pravde, Rudan ustvari stoji na

stajalištima Hansa Kelsena, austro-američkog pravnika i filozofa, koji:

„pravdi ne pridaje neki veći značaj (iako priznaje da je ona neophodni pokretač

ljudskog delovanja), zato što u modernom društvu postoje samo interesi različitih

društvenih grupa i njihov sukob. Taj se sukob može, od strane poretka, rešiti na

dva načina - ili će se zadovoljiti interesi jedne grupe, nauštrb druge; ili će se naći

kompromis gde nijedna od strana neće dobiti, ali ni mnogo izgubiti. Koje je od ova

dva rešenja "pravedno" u datom trenutku, nemoguće je oderditi, jer pravda nije

racionalna kategorija, odn. ne postoji način da se ona precizno utvrdi ili izmeri.“

Marx u svojim djelima inzistira na socijalnoj pravdi, ali Rudan ustvari usvaja

stavove desnice (ukoliko mu blagohotno priznamo da se u osnovi nije sposoban

riješiti tog pojma, što dokazuje njegovom upotrebom), „koja načelno prihvaća

koncept društvene pravde, ali smatra da se u praksi može provesti jedino kroz

djelovanje slobodnog tržišta, kao i privatne filantropije i dobrotvornog rada“.

Drugim riječima slobodno tržište bez ograničenja (koje niti postoji, niti je ikada

postojalo), a u okviru tog „lovišta“ za ljudske zvijeri obuzete nagonima

neograničene konkurencije tek djelovanje vlastite volje svakog pojedinca, hoće li

ili neće filantropski i dobrotvorno djelovati, isključivo vođenih subjektivnom (a ne

društvenom) odgovornošću spram cjeline – društva.


https://sh.wikipedia.org/wiki/Pravda

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31132

https://sh.wikipedia.org/wiki/Socijalna_pravda



8

Svi koji se pozivaju na zakonitosti (slobodnog) tržišta kao da ne uočavaju

jednu činjenicu. Tržište kao takvo nigdje ne postoji sem u ljudskom društvu, jer je

ono isključivo njegova tvorevina, a svi ti njegovi „zakoni“ prije bi se mogli

nazvati zakonitostima ljudske pohlepe (kao da je to čudno za kapitalizam) negoli

tržišta. Ilustrirajmo to na tzv. „zakonu ponude i potražnje“, znate ono – kad je

tržište preplavljeno robom cijene proizvoda padaju, rastu kad se osjeća manjak

roba. Pođimo od jednostavnog primjera ma koje robe. Uglavnom najmasovniji

proizvođač izbori njenu cijenu, s obzirom da primjenom masovnog oblika

proizvodnje, automatizacije i niskih proizvodnih troškova (nećemo sad o

eksploataciji radnika) može ponuditi najpovoljniju, s tim da njena cijena na tržištu

nikada ne ide ispod troškova proizvodnje i inih troškova po jedinici proizvedene

robe, jer bi proizvođač u protivnom ubrzo propao. Ako je potražnja velika, može se

desiti da robe na tržištu uzmanjka, osim kod tog masovnog proizvođača koji ju nije

svu bacio na tržište (moguće sasvim svijesno). Sada, ako je ranije njena cijena bila

5Eu, shvaćajući nedostatak robe i potražnju za njom, on joj podiže cijenu na 8Eu.

Pri tome, svi troškovi koje proizvođač ima po jedinici robe su ostali apsolutni isti,

cijena radne snage nije se promijenila, porezna davanja također, pa se dodatna

dobit od 3Kn po komadu robe direktno prelijeva kao profit u džepove proizvođača!

I sad recite da je to zakon koji se tiče ponude i potražnje, ili naprosto odraz

pohlepnog karaktera čovjekovog (kapitaliste), koji on prikriva imenom „zakon“.

Dakako, ima i izuzetaka; ponekad je zaista potrebno, u slučaju nestašice izazvane

prilikama na koje proizvođač nema utjecaja (recimo uginuća stoke od zarazne

bolesti, ratnih prilika koje onemogućuju nabavku minerala ili nekih komponenti

potrebnih za proizvodnju, goleme suše koja decimira urod, zaraze pčela ili

vinograda,…) povećati cijenu proizvoda, kako proizvođač ne bi pao na prosjački

štap. Ali, primjećujete li da taj „zakon“ podjednako funkcionira i kad treba i kad

ne treba!? Jeli to humano, jeli to pravedno, jeli to zaista potrebno, svakako nemojte

pitati Rudana i zagovornike „tržišnih zakonitosti“.

Pravda je u osnovi ideja,

„…jedinstvo mnoštva, tj. ono što dopušta da mnoštvo pojedinačnih stvari bude

obuhvaćeno jednim imenom, jednim pojmom. „Ideja" je uz to i forma tih stvari,

njihov trajni, nepromenljivi i nepropadljivi oblik; ona je nešto kao okvir ili posuda

kroz koju prolaze i mogu prolaziti mnogobrojni sadržaji; vode teku, a reka kao

reka ostaje; ili, apstraktnije, lepe i dobre stvari nastaju i prolaze, ali lepota i

dobrota ostaju kao večite i nepromenljive forme.“,


https://book4you.org/book/954831/cb61c1



9

stoga najrazličitije odnose - lične i društvene - možemo nazivati pravednima ili

nepravednima, uzevši u obzir da se u praksi nikad ne realizira u potpunosti (ili čak

nikako) savršenstvo ideje. Prema Milanu Kangrgi, čovjek je u osnovi biće u

nastajanju:

„Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek

je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je

savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne

postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki

zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti

prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što

ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi

samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće

postati čovjekom.“

Prema njemu, „nije svaki čovjek povijesno biće, ali jest historijsko“, što naprosto

znači da smo svi mi produkti historije – historijskog vremena u koje smo bez

vlastite volje „ubačeni“, ali nisu svi spsobni da se mijenjaju usavršavjući svoju

ljudskost u tom vremenu. Ali, u osnovi, shvaćajući čovjeka čisto apstraktno, kao

što se mijenja on, tako se mijenja i njegov odnos prema idejama, njihovom

shvaćanju i implemenatciji njihovoj u praksu. Tako je i s pojmom pravde. Piše

Stanko Lasić u svojim „Autobiografskim zapisima“:

„S tjeskobom u srcu pitao sam se hoće li moj rad – ono što sam napisao, što pišem

ili ću napisati – barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici između dobra i

zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici može pomoći da od nasilnih i

osvetničkih ljudi postanemo moralna i ljudska bića.“

A kako će to postići nema li u svoj „softver“ ugrađen filtar za razlikovanje uzroka

od posljedice, dobra od zla, pravde od nepravde, kazne od brutalne sile,…? Čovjek

je – ne kažem ljudi, jer je čovjek u osnovi biće u nastajanju – mnogo više nego što

Rudan predmnijeva, Rudan kojega lav ne bi baš razlikovao za svoj obrok od

antilope. Premnogi ljudi vjeruju da su božanskog, ne priznajući svoje životinjsko

prijeklo, mada se prečestu vladaju gore od njih. Mnogo je znanstvenika koji kao

vjernici vjeruju u svoje božansko porijeklo, dok karakteristike ljudskog društva

objašnjavaju na socijaldarvinistički način (ne brinući gdje im je pritom nestao Duh

Sveti): čovjek nije drugo negoli sofisticirana životinja, jer evo - njegovo ponašanje

možemo shvatiti uspoređujući ga s drugim životinjama. Oni ne znaju jasno


https://www.vreme.com/cms/view.php?id=297317

https://www.portalnovosti.com/rizici-sluzbe-i-slobode-ii-od-ii-1



10

postaviti granicu između ograničene i potpune analogije u poređenju životinjskih i

ljudske vrste.

Navedimo dva primjera nepravde, što će shvatiti samo neokoštali umovi, vode

li se sviješću da su pravda i nepravda etičke kategorije, pa ih tako treba i

procjenjivati. Kaže Bob Black u tekstu „Leva – desna“:

„…Pre više od trideset godina braća Gudman su procenili da je svega 5%

ukupnog obima rada dovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Taj

procenat bi danas morao biti još manji. Cele takozvane „industrije“ očigledno ne

služe ničemu drugom, osim zadovoljavanju predatorskih ambicija, kao što su profit

i dominacija…“

Nije tu uopće stvar o postotku, on može biti i 20, 50 ili 70%, već u tome da je obim

rada ljudskog roda dovoljan da zadovolji sve životne potrebe svih ljudi svijeta! To

je naprosto neupitna istina, podržana i slijedećom činjenicom:

„…Od zrelosti društva (povijesne i kulturalne) u danom historijskom trenutku

ovise njegove vizije i primjena iz njih proizašlih mogućnosti. One su dinamička

kategorija, nisu zauvijek dane, mada se najinertniji dijelovi društva (čiju inerciju

uglavnom određuje materijalni interes koji se transferira u kulturalne dogme)

najžešće opiru slobodoumnijem i pravednijem prevrednovanju istih. Nekad ste

ravnopravno dijelili ulov, potom ste kao „oruđe koje govori“ bili zadovoljni što

vas hrane, da bi kao kmetovi postali totalno ovisni o vlasteli, a danas – kao „oruđu

koje šuti“ – vam je strana ideja o samoupravljanju i ekvalizaciji plaća! Drugim

riječima, u svakoj historijskoj epohi ste izvršavali zamisli paradigme koja vam je

uvaljena kao prirodna.

Neetičnost sustava možemo spoznati jednostavnim uvidom u nepobitne brojčane

činjenice , pa ćemo krenuti nešto drukčijim putem. Ljudi se uzdržavaju radeći, te

su si stručnjaci ILO (International Labor Organizacion – Međunarodne

organizacije rada) dali truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1). Za godinu

2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP

dolara (PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu

moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke

zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD-u”)… …Brojčani podaci pokazuju ono

što pametni znaju i bez njih; nitko na svijetu ne bi trebao živjeti u bijedi i umirati

od gladi. Jednako tako, da ništa ne treba smatrati neostvarivim ako je volje koja

nedostaje. Treba se prihvatiti propitivanja osobne i društvene etike, uz uviđanje


https://sh.wikipedia.org/wiki/Bob_Black

https://anarhisticka-biblioteka.net/library/bob-black-leva-desna

http://www.sbperiskop.net/kolumne/ladbab/ladislav-babic-covjek-je-nase-najvece-bogatstvo

http://www.sbperiskop.net/kolumne/ladbab/cekajuci-napad

http://arhiva.nacional.hr/clanak/127529/hrvatska-placa-dvostruko-manja-od-americke

http://www.ilo.org/wcmsp5/groups/public/@dgreports/@dcomm/@publ/documents/publication/wcms_324678.pdf



11

kako vlastite interese (pre)često branimo mudrostima (“čovjek je naše najveće

bogatstvo“) praktično svedenima na otrcane floskule koje drugima uvaljujemo kao

vrhunac humanizma. U praksi je vrlo rijetko tako.“

Očito će ove dvije ilustrativne činjenice, za razliku od sirotinje koja ih smatra

nepravdom, posljedicom sinergije povijesnih zbivanja i eksploatacije od strane

elita, bogatuni ušuškani u ugodnu im sadašnjost smatrati savršeno pravednima, ili u

sofisticiranijem slučaju – poput Rudana – uopće negirati postojanje pravdi i

nepravdi u ljudskom društvu. Komentirao sam svojedobno članak „Šta mladi (ne)

znaju: Kako je neko zaradio imetak, a neko metak“:

„Vjerojatno potomke pljačkaša to ne zanima. Mnogi od njih su već u tridesetim

godinama života i imaju vlastite potomke. Jasno, potomak nije kriv ukoliko mu je

tata pljačkaš, a još manje je kriv tatin unuk pa mu ne treba predbacivati. Ali...

Činjenica je da su oni svi odrasli ili upravo rastu na opljačkanim temeljima,

školuju se koristeći opljačkano,..., a mnogi to i znaju. Pa, nikome ništa. Drugim

riječima, treba li se moliti da imaš tatu (ili mamu) lukavog pljačkaša koji se nije

dao uhvatiti u svojoj raboti, kako bi opskrbljen uživao život bez straha od

prozivanja, jer kao tuđa krivica nije prenosiva na tebe, mada si uživao (i uživaš) u

njenim plodovima? To je duboko etičko pitanje, kao i dilema kako razriješiti takve

slučajeve. Očito ljudski rod za to nema odgovora već stoljećima, sem riječi onog

idiota (pametnijeg od nas sviju): "Tko je jamio, jamio je!".

Izgleda kao da su to etički temelji ljudskih društava, i čovječanstva u cjelini.

Dodao bih samo: a nije da ih Rudan i mnogi drugi, svojim svijesnim ili

nesvijesnim interpretacijama ne održavaju na životu! Dok je Calimera, a to znači

ljudskog bića koje preko njega izražava svoj stav:


https://magazinplus.eu/sta-mladi-ne-znaju-kako-je-neko-zaradio-imetak-a-neko-metak-3/



12

dotle će pravda i nepravda opstajati za ljudska bića, evolutivno sve sposobnija

razlučivato što zaista jeste, a što samo njihov lični osjećaj.

27.10.2020.g.

PR

DIOGEN pro kultura

http://www.diogenpro.com


http://www.diogenpro.com/

pa to je nepravda!

Documents