osnivač i izdavač za pravo... · 2012. 12. 11. · Časopis za teoriju i praksu osiguranja udk...

Časopis za teoriju i praksu osiguranja

UDK 347.764 ISSN 1451-1290COBISS.SR-ID 512588709

Godina XI, broj 1/2012izlazi tromesečno

Osnivač i izdavačUdruženje za pravo osiguranja Srbije

Milentija Popovića 5b/II, 11070 Novi Beogradwww.srbija-aida.org

Tel: (011) 2927 900, fax: (011) 2927 970račun: 245-0020852701024-68

kod Agrobanke Privredne banke a.d. Beograd

Izdavački savetMiodrag Kvrgić, generalni direktor Merkur osiguranja

Zoran Blagojević, generalni direktor Wiener reosiguanjaDragan Jovović, generalni direktor Takovo osiguranja

Zlatko Žagar, direktor Centra za razvoj osiguranja od odgovornosti i osiguranja objekata u izgradnji i montaži Uniqa osiguranja

Božana Svilar, direktor Agencije za osiguranje Republike Srpske

Glavni i odgovorni urednikDoc. dr Slobodan Jovanović,

Univerzitet Privredna akademija Novi Sade-mail: [email protected]

Redakcioni odborzamenik glavnog i odgovornog urednika

Prof. dr Jovan Slavnić, Univerzitet u Novom Sadue-mail: [email protected]

Prof. dr Predrag Šulejić, Univerzitet u BeograduProf. dr Ioannis Rokas, Univerzitet u Atini

Prof. dr Pierpaolo Marano, Katolički univerzitet Svetog Srca u MilanuProf. dr Wolfgang Rohrbach, Državni univerzitet u BečuProf. dr Jasna Pak, Univerzitet Singidunum u Beogradu

Prof. dr Dragan Mrkšić, Univerzitet u Novom SaduMag. Th ierry Pelgrin, Everest Re, Brussels

Prof. dr Siniša Ognjanović, Univerzitet Privredna akademija Novi SadProf. dr Katarina Ivančević, Univerzitet Union u Beogradu

Doc. dr Jasmina Labudović, sekretar Redakcije, Univerzitet u Kragujevcu

e-mail: [email protected]

Korice, prelom i prodajaUdruženje za pravo osiguranja Srbije

Lektura i korekturamr Branislava Marković

Štampa„Planeta print”, Beograd

Magazine for Insurance Th eory and Practice

UDC 347.764 ISSN 1451-1290Year XI, No 1/2012Published quarterly

Founder & PublisherAssociation for Insurance Law of Serbia (AIDA Serbia)

Milentija Popovića 5b/II, 11070 BelgradeTel: + 381 (011) 2927 900, fax: + 381 (011) 2927 970

www.srbija-aida.orgaccount: 245-0020852701024-68

with Agrobanka Privredna banka a.d. Beograd

Publishing CouncilMiodrag Kvrgić, CEO, Merkur Insurance Co.

Zoran Blagojević, CEO, Wiener Reinsurance Co.Dragan Jovović, CEO, Takovo Insurance Co.

Zlatko Žagar, Head for development of liability and construction and errection insurances at Uniqa Insurance Co.

Božana Svilar, Director of the Insurance Authority in Republic Serbska

EditorAssistant Professor Slobodan Jovanović, LLD

University Business Academy in Novi Sade-mail: [email protected]

Editorial BoardProf. Jovan Slavnić, LLD, Associate Editor, University Novi Sad

e-mail: [email protected]. Predrag Šulejić, LLD, University BelgradeProf. dr Ioannis Rokas, PhD, University Athens

Prof. Pierpaolo Marano, LLD, Università Cattolica del Sacro Cuore - Milan

Prof. Wolfgang Rohrbach, PhD, State University ViennaProf. Jasna Pak, LLD, University Singidunum Belgrade

Prof. Dragan Mrkšić, LLD, University in Novi SadTh ierry Pelgrin, LLM, Everest Re, Brussels

Prof. Siniša Ognjanović, LLD, University Business Academy in Novi SadProf. Katarina Ivančević, LLD, Union University in Belgrade

Assistant Professor Jasmina Labudović, LLD, Secretary to the Editorial Board, University Kragujevac


Cover, design and saleAssociation for Insurance Law of Serbia

PrintPlaneta print, Belgrade

Udruženje za pravo osiguranja Srbije ima ekskluzivno pravo da dozvoli ili ne dozvoli umnožavanje, u bilo kom obliku i formi, sadržaja ili dela sadržaja objavljenog u časopisu Revija za pravo osiguranja.

Association for Insurance Law of Serbia has an exclusive right to permit or decline permission for copying the content or part of the content in and form or form published in the Insurence Law Review magazine.

CIP – Каталогизација у публикацијиНародна библиотека Србије, Београд

34

REVIJA za pravo osiguranja : časopis za teoriju i praksu osiguranja = Insurance Law Review : Magazine for Insurance Th eory and Practice / glavni i odgovorni urednik Slobodan Jovanović - God. 1, br 1 (2002)-- Beograd : Intermex, 2002-(Beograd : Radunić). 30 cm

TromesečnoISSN 1451-1290 = Revija za pravo osiguranjaCOBISS.SR-ID 512588709

1/2012REČ UREDNIKA

Poštovani čitaoci i saradnici časopisa,

Želim vam uspešnu i srećnu Novu 2012. godinu. Ovo je jedanaesta godina izlaženja Revije i godina u kojoj i dalje težimo njenom unapređenju uvođenjem određenih novina. Od ovog broja Redakcioni odbor ča-sopisa primenjuje nov pristup u oceni kvaliteta prispe-lih radova za objavljivanje, putem dvostruke anonimne recenzije onda kada se autor priloga izjasni da svoj rad ocenjuje kao naučni rad, a jednu anonimnu recenziju sprovodiće onda kada autor svoj rad oceni kao stručni rad, komenar, analizu, osvrt, prikaz i sl. Na sve radove i priloge primenjuju se obavezujući standardi formata, obima delova i celine rada i citiranja sadržani u „Uput-stvu za autore članaka u Reviji za pravo osiguranja” i vrši se dodela UDK sa naznakama o kategoriji rada u skladu sa izvršenom recenzijom.

U ovom broju Revija vam donosi priloge renomi-ranih domaćih i stranih naučnika i praktičara iz oblasti prava osiguranja. Grupa autora sa gospodinom Koli-nom Krolijem na čelu, predsednikom AIDA Europe, Međunarodnog udruženja za pravo osiguranja za Evro-pu iz Velike Britanije, komparativnim metodom obra-đuje temu o primeni principa „istovetnosti isplata” u ugovoru o reosiguranju. S obzirom na to da se u najra-zvijenijim državama ovo pravilo dugo razvijalo, baveći se njegovim ključnim aspektima, ovaj članak predstavlja pokušaj analize razvoja i razlika u regulisanju u pravima Engleske, Nemačke i SAD. Analiza ukazuje na razlike i sličnosti između navedenih pravnih sistema, kao i na to da postoje oblasti koje nisu ispravno rešene, posebno u vezi sa distribucijom reosiguranih šteta na pratećeg reosiguravača. U našoj zemlji se već izvesno vreme radi na izradi Građanskog zakonika, u čemu je akademska i ostala stručna javnost okupljena pri Udruženju za pravo osiguranja Srbije putem svojih radova i vođenih debata u Reviji i zbornicima radova sa godišnjih savetovanja dala ogroman doprinos sagledavanju načina uređenja mnogih instituta ugovora o osiguranju i njihovom po-boljšanju. Zbog aktuelnosti i ogromne važnosti ovog projekta za dalji razvoj ugovornog prava osiguranja i prof. Jovan Slavnić u svom radu koji objavljujemo u ovom broju ističe predlog tema za javnu raspravu o re-šenjima koja iako predložena da budu prihvaćena nisu prihvaćena u Prednacrtu Građanskog zakonika Repu-

blike Srbije u odnosu na ugovor o osiguranju, iznoseći novu argumentaciju za njihovo prihavatanje ali i uka-zuje na nove predloge savremenih rešenja za ovaj ugo-vor koje treba prihvatiti i na taj način podstiče interes javnosti za diskusiju o njima i opredeljivanje za ili protiv njihovog prihvatanja. Autor smatra da je isticanje i ispi-tivanje neprihvaćenih rešenja opravdano, između osta-log, jer je Komisija Prednacrt objavila bez obrazloženja i komentara, tako da su javnosti ostali nepoznati razlozi njihovog neprihvatanja. Prof. Jakov Radišić je sistema-tično obradio aspekte pristanka pacijenta na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka. U ovom radu autor, najpre, govori o pristanku pacijenta na lečenje uopšte, o pravnoj prirodi pristanka, o for-mi i opozivanju pristanka, o obaveštenju pacijenta kao uslovu pristanka, o ograničenju pristanka na lečenje, i o odnosu između pristanka i ugovora o lečenju. Po-tom sledi izlaganje o pravnim posledicama lečenja bez punovažnog pristanka, koje uključuje pojam nepuno-važnog pristanka na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka. Ovaj deo rada potkrepljen je slučajevima iz prakse nemačkih i austrijskih sudova. Od našeg saradnika iz Grčke Mire Todorović Simeonides objavljujemo detaljnu analizu i debatu u vezi sa obave-zama i odgovornostima brokera osiguranja sa akcentom na razmeni informacija između brokera i osiguranika pre i posle zaključenja ugovora o osiguranju, a poseb-no o imputiranoj upoznatosti brokera sa činjenicama poznatim osiguraniku i obavezi savetovanja u pravnim sistemima Grčke, Srbije i V. Britanije. Autor iz Hrvatske, dr Loris Belanić daje analizu karakteristika ugovora o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita prema uslovi-ma osiguranja i hrvatskih društava za osiguranje, a za-tim kritiku i predloge za reforme u ovoj vrsti ugovora u uporednom pravu.

Preostali deo broja sadrži vesti iz sveta osiguranja, odabranu bibliografi ju objavljenih članaka i knjiga iz osiguranja, kao i prevod Uredbe Komisije EU iz 2010. o primeni Ugovora o funkcionisanju EU na određene vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osiguranja.

U Beogradu, Dr Slobodan Jovanović,januara 2012. godine. glavni i odgovorni urednik

1/2012

3

UPUTSTVO ZA AUTORE... / WRITING INSTRUCTIONS FOR AUTHORS...

UPUTSTVO ZA AUTORE ČLANAKA U REVIJI ZA PRAVO OSIGURANJA

Obaveštavamo i skrećemo pažnju našim uvaženim autorima i saradnicima, kao i onima koji to žele da po-stanu pišući članke, osvrte, komentare, prikaze sudskih presuda i članaka da je „Uputstvo za autore članaka u Reviji za pravo osiguranja”, čiji elementi u uređivanju našeg časopisa predstavljaju standard po kojem svi pri-lozi moraju da budu uređeni, trajno objavljeno na in-ternet stranici Udruženja za pravo osiguranja Srbije na adresi: http://www.srbija-aida.org/fi les/UPUTSTVO_ZA_AUTORE.pdf.

Urednici

SVI OBJAVLJENI RADOVI U OVOM BROJU SU PROŠLI ANONIMNU RECENZIJU

UGLEDNIH INOSTRANIH I DOMAĆIH UNIVERZITETSKIH PROFESORA

Urednici

WRITING INSTRUCTIONS FOR AUTHORS OF THE WORKS IN THE INSURANCE LAW REVIEW

We are advising and draw attention to our distinguished authors and collaborators, as well as those who wish to become so by writing articles, reviews, commentaries, reviews of the court authorities and articles that “Instruction for authors of the works in the Insurance Law Review”, representing the standard in editing our magazine, which all contributions must meet shall be permanently accessible at: http://www.srbija-aida.org/fi les/UPUTSTVOENG.pdf.

Editors

REPUTABLE FOREIGN AND DOMESTIC UNIVERSITY PROFESSORS HAVE REVIEWED

THE WORKS PUBLISHED IN THIS ISSUEEditors

1/2012

4 SADRŽAJ / CONTENTS

REČ UREDNIKA / EDITOR’S WORD .............................................................................................................................. 2

ČLANCI / ARTICLES .......................................................................................................................................................... 6– Colin Croly i Yvonne Jeff eries, Pitanja u vezi sa „istovetnošću isplata” u reosiguranju prema engleskom

pravu, uz komparativni pregled pravnih sistema Nemačke i SAD / Questions relating to follow ............................. 6the settlements in reinsurance under English law with comparative reference to the laws of Germanyand the USA ........................................................................................................................................................................ 16Text in English … ............................................................................................................................................................... 17

– Dr Jovan Slavnić, Predlog tema za javnu raspravu o rešenjima koja nisu prihvaćena u Prednacrtu Građanskog zakonika Republike Srbije u odnosu na ugovor o osiguranju / Topic proposals for public ................. 27discussion on solutions that are not accepted in draft of the serbian Civil code with respect to the insurance contract ............................................................................................................................................................................... 37Summary ............................................................................................................................................................................ 38

– Dr Jakov Radišić, Pristanak pacijenta na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka ......... 39/ Patient consent to a medical treatment and liability for treatment withour a proper approval ............................. 48Summary ............................................................................................................................................................................. 49

– Mira Todorović Symeonides, Obaveze i odgovornost brokera osiguranja – Naglasak na razmeni informacija i savetodavnoj obavezi / Duties and liabilities of insurance brokers – Focus on .................................... 50the information exchange and duty to advise, ................................................................................................................ 59 Text in English … .............................................................................................................................................................. 60

– Dr Loris Belanić, Ugovor o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita prema uslovima osiguranja hrvatskihdruštava za osiguranje, kritika i prijedlozi reforme u poredbenom pravu / Credit payment protection ............... 70insurance contract – Croatian experience, critical remarks and proposals for reform in comparative law .............. 78Summary ............................................................................................................................................................................. 79

SUDSKA PRAKSA SUDOVA DRŽAVA ČLANICA EU I EVROPSKOG SUDA PRAVDE / COURT PRACTICE OF THE EU MEMBER-STATES’ COURTS AND EUROPEAN COURT OF JUSTICE ....... 80

– Presuda Evropskog suda pravde od 1. decembra 2011. godine u sporu C-442/10 Churchill Insurance Company Limited vs Benjamin Wilkinson i Tracy Evans vs Equity Claims Limited povodom pitanja da li se odredba člana 151, stav 8 Zakona o drumskom saobraćaju V. Britanije može tumačiti na način koji je konzistentan odredbama članova 12 i 13 Direktive 2009/103/EC u vezi sa osiguranjem od odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornog vozila i postupanje u skladu sa obavezom na naknadu štete iz ove vrste osiguranja u slučaju kada osiguranik dopusti da njegovim motornim vozilom upravlja lice koje nije obuhvaćeno osiguranjem. Prikaz mr Jelena Gazivoda / Judgment of the European Court of Justice of 1 December 2011 in C-442/10 Churchill Insurance Company Limited vs Benjamin Wilkinson i Tracy Evans vs Equity Claims Limited on the issue if the provision of the Article 151, item 8 of the UK Road Traffi c Act can be interpretated in the way consistent with the provisions of the Articles 12 and 13 of the Directive 2009/103/EC relating to insurance against civil liability in respect of the use of motor vehicles against UK law and acting according to liability in damages in this type of insurance in case when the insured allowed person not covered by insurance, to drive the motor vehicle. Review by Jelena Gazivoda, LLM ................................................................................................................................................................ 80

PRIKAZI ČLANAKA I KNJIGA / ARTICLES AND BOOKS REVIEWS .................................................................. 86 – „Najbolje prakse u bankaosiguranju” / Manoj Kumar. ‘Best Practices in Bancassurance’,

Policy Magazine July/August 2008, p. 26–28. Prikaz članka: Aleksandra Nikolić / Review Article by Aleksandra Nikolić ........................................................................................................................... 86

1/2012

5

SADRŽAJ / CONTENTS

– „Osiguranje biljne proizvodnje”, Beograd, 2010. / Autori: dr Miroslava Petrevska, mr Bruno Toscano, prof. dr Dragiša Milošev. Prikaz knjige dr Jasmina Labudović Stanković ‘Insurance of Plant Production’, Belgrade, 2010. / Authors: dr Miroslava Petrevska, mr Bruno Toscano, prof. dr Dragiša Milošev. Review by Jasmina Labudović Stanković, LLD ........................... 88

OSIGURANJE U SVETU – VESTI / WORLD INSURANCE – NEWS ...................................................................... 91 Izbor i prevod: Nela Bukorović i Aleksandra Nikolić / Selection and translation by Nela Bukorović

and Aleksandra Nikolić ................................................................................................................................................... 91

BIBLIOGRAFIJA / BIBLIOGRAPHY ............................................................................................................................. 99

ODABRANI ČLANCI / SELECTED ARTICLES .......................................................................................................... 99 ODABRANE KNJIGE / SELECTED BOOKS ............................................................................................................ 101Izbor i prevod: Nela Bukorović / Selection and translation by Nela Bukorović

DIREKTIVE I PROPISI EU / EU DIRECTIVES AND REGULATIONS ................................................................. 103 – Uredba Komisije (EU), br. 267/2010 od 24. marta 2010. o primeni čl. 101, st. 3 Ugovora o funkcionisanju

EU na određene vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osiguranja. Preveo, dr Slobodan Jovanović / Commission Regulation (EU) No 267/2010 of 24 March 2010 on the application of Article 101(3) of the Treaty on the Functioning of the European Union to certain categories of agreements, decisions and concerted practices in the insurance sector. Translated by dr Slobodan Jovanović. ....................................................................................................................... 103

– Direktiva 2011/83/EU Skupštine Evrope i Saveta od 25. oktobra 2011. o pravima potrošača, kojom se dopunjuje Direktiva Saveta 93/13/EEC i Direktiva 1999/44/EC Skupštine Evrope i Saveta i van snage stavljaju Direktiva Saveta 85/577/EEC i Direktiva 97/7/EC Skupštine Evrope i Saveta – Član 32: Dopuna Direktive Saveta 93/13/EEC od 5. aprila 1993. o nekorektnim klauzulama potrošačkih ugovora novim čl. 8a. Preveo, dr Slobodan Jovanović / Directive 2011/83/EU of the European Parliament and of the Council of 25 October 2011 on consumer rights, amending Council Directive 93/13/EEC and Directive 1999/44/EC of the European Parliament and of the Council and repealing Council Directive 85/577/EEC and Directive 97/7/EC of the European Parliament and of the Council – Article 32: Amendment to the Council Directive 93/13/EEC of 5 April 1993 on unfair terms in consumer contracts by the new Art. 8a. Translated by dr Slobodan Jovanović. ........................................................................................................................ 109

1/2012ČLANCI

6

Apstrakt„Istovetnost isplata” je za tržišta reosiguranja bitan

princip. S obzirom na to da se u najrazvijenijim država-ma ovo pravilo dugo razvijalo, baveći se njegovim ključ-nim aspektima, ovaj članak predstavlja pokušaj analize razvoja i razlika u pravima Engleske, Nemačke i SAD. Analiza ukazuje na razlike i sličnosti između navedenih pravnih sistema, kao i na to da postoje oblasti koje nisu ispravno rešene, posebno u vezi sa distribucijom reosi-guranih šteta na pratećeg reosiguravača.

Ključne reči: reosiguranje, istovetnost isplata, ex gratia, poklapanje pokrića, saradnja i kontrola šteta, in-spekcija, distribucija

1. UVOD

Za reosiguranika je od najveće važnosti da ostvari neometanu naplatu odštetnih zahteva. Reosiguranik želi da zna da ako isplati odštetni zahtev, da će njegovi reosiguravači platiti svoje udele u njemu bez provera-vanja njegove procene obaveze na isplatu nadoknade, odnosno da će prihvatiti njegove isplate, čak i u vezi sa ex gratia isplatama. Ovo je posebno slučaj kod situaci-ja sa „fronting” poslovima gde reosiguranik zadržava samo mali procenat rizika. Reosiguravač, sa svoje stra-ne, ne želi da plati više nego što je njegov ugovoreni deo,

a posebno kod fronting ugovora će želeti da kontroliše procenu i likvidaciju odštetnih zahteva putem klauzule o kontroli odštetnih zahteva. Često će se reosiguranik saglasiti samo sa klauzulom o kontroli odštetnih zah-teva koja ovlašćuje reosiguravača da se uključi u proces procene i likvidacije šteta koje, po mišljenju reosigura-vača, nisu „čiste”.

Ovo pitanje je često predmet spora u brojnim prav-nim sistemima. U ovom članku, mi ćemo istražiti sta-vove sudova u Engleskoj i uporediti ih na adekvatan na-čin, u pogledu određenih ključnih pitanja, sa sudskom praksom u SAD i Nemačkoj. S druge strane, za razliku od Engleske i SAD, u Nemačkoj postoji veoma malo sudskih odluka o reosiguranju.

2. STAV U VEZI SA SITUACIJOM KADA NEMA KLAUZULE O ISTOVETNOSTI ISPLATA: DA

LI SE MOŽE SMATRATI DA JE OBAVEZA PREĆUTNA? TUMAČENJE KLAUZULE O

INDIVIDUALNOJ ISTOVETNOSTI ISPLATA

U kontekstu reosiguranja, prema engleskom pravu, ne postoji pretpostavka ili primena prećutnog pravi-la da reosiguravač prihvata isplate svog reosiguranika. Ovo je u suprotnosti sa stavom u SAD i Nemačkoj gde nije jasno da li takva klauzula može da ima prećutni efe-kat ili ne.

Još davne 1922. godine, engleski sud je zauzeo stav da je „potpuno jasno (uz uslov da nema drugih suprot-nih odredbi u ugovoru o reosiguranju) da reosigura-nik, radi nadoknade od svojih reosiguravača onoga što je platio, mora da dokaže štetu na isti način kao što i osiguranik mora da njemu pruži dokaze, pri čemu reo-

Colin CROLY* i Yvonne JEFFERIES**

uz učešće: David GREENWALD (SAD)*** i Reinhard DALLMAYR (Nemačka)****

Pitanja u vezi sa „istovetnošću isplata” u reosiguranju prema engleskom pravu, uz komparativni pregled pravnih sistema

Nemačke i SAD UDK 368.029.000.34(430)Dostavljen: 18. 10. 2011.Prihvaćen: 11. 11. 2011. Naučna polemika

* Predsednik AIDA Europe, Predsednik Radne grupe za reo-siguranje AIDA, arbitar, e-mail: [email protected].

** Byrne and Partners LLP, London, e-amil: Yvonne.Jeff [email protected].

*** Jenner & Block LLP, Chicago – kopredsednik Reinsurance Practice Group, član Radne grupe za reosiguranje AIDA, e-mail: [email protected].

**** Bach, Langheid & Dallmayr, Munich – član Radne grupe za reosiguranje AIDA, e-mail: [email protected].

1/2012Pitanja u vezi sa „istovetnošću isplata” u reosiguranju prema engleskom pravu...

7 siguravači imaju pravo da koriste sve prigovore koje je reosiguranik mogao da stavi osiguraniku.”1

Ovaj princip je Dom lordova ponovo potvrdio 1996. godine:

„Postoje samo dva pravila koja su očigledna. Prvo, da reosiguravač ne može da bude obavezan na isplatu, izuzev ako šteta ne ispunjava uslove polise osiguranja i pokrića iz zaključenog reosiguranja. Drugo, da su ugo-vorne strane slobodne da ugovore načine dokazivanja da li su ti uslovi ispunjeni. Pored navedenog, svi proble-mi potiču od onih učesnika sa tržišta koji žele da posti-gnu prihvatljivu ravnotežu između konfl iktnih zahteva prakse i da tu ravnotežu postignu rečima.”2

Tako prema engleskom pravu postoji potreba da se koristi određena klauzula o istovetnosti isplata3 kako bi se reosiguravač obavezao da izvrši isplatu u skladu sa isplatama njegovog reosiguranika. Tendencija je da, čak i onda, sudovi takve klauzule tumače relativno usko i u skladu sa opštim pravilima o tumačenju ugovora.4

Kako je već prethodno rečeno, u Nemačkoj nema sudskih odluka u vezi sa značenjem bilo istovetnosti isplata, bilo istovetnosti sudbina.5 U stvari, većina ugo-vora o reosiguranju na koje se primenjuje nemačko pra-vo sadrži klauzulu o istovetnosti isplata. Sudska praksa je neodlučna po pitanju da li će se primena tog principa prećutno primenjivati iako se smatra da je prevlađuju-će mišljenje u korist prećutne primene ove klauzule.6 Razlog za automatsku primenu je taj da je ovaj koncept ukorenjen u običajima i praksi reosiguranja ili, čak u

1 In Re London County Commercial Reinsurance Office Limited (1922) 2 CH 67 (na str. 80).

2 Hill v Mercantile (1996) Ll L Rep 341.3 Klauzule „istovetnost sudbina”, kao i klauzule koje koriste

izraze „istovetnost sudbina” su retke u praksi engleskog tržišta, te su zato malo razmatrane u radu engleskih sudova. Nemačko pravo reosiguranja razlikuje „istovetnost isplata” od „istovetnosti sudbina.” Razlika se sastoji u tome što prema principu istovet-nosti sudubina „osiguravajuću sudbinu” osiguravača snosi i deli reosiguravač, ali ne i osiguravačevu „komercijalnu sudbinu.”

4 Ukratko, engleski pristup je da rečima treba dati njihovo uobičajeno značenje, osim ako date okolnosti ne nalažu nešto drugo. Klauzule se tumače u kontekstu dokumenta u celini i pozivom na faktičku matricu koja obuhvata komercijalnu svrhu ugovora i činjenice koje su bile poznate obema ugovornim stranama u trenutku zaključenja ugovora (Investors Compensa-tion Scheme v. West Bromwich Building Society [1997] UKHL 28; [1998] 1 All ER 98). Klauzule o istovetnosti isplata, u tom po-gledu, nisu izuzetak.

5 Verovatni razlog za ovo je to što je većina sporova iz odnosa reosiguranja u Nemačkoj do danas rešavana mirnim putem ili u poverljivom arbitražnom postupku.

6 Gerathewohl, Rückversicherung, glave 7, 2.5.2.3; Schwepcke, Rückversicherung in Münchener Kommentar VVG, str. 28.

običajnom pravu. Argument kojim se ovo dokazuje za-sniva se na trgovačkim zakonicima.7

Iako se smatra da se radi o različitim doktrinama, su-dovi u SAD često koriste pojmove „istovetnost isplata” i „istovetnost sudbina” dajući im isto značenje.8 Posto-ji određen broj precedenata u SAD u kojima doktrina istovetnosti isplata prećutno postoji čak i kada o tome nema izričite odredbe u ugovoru o reosiguranju.9 U tim slučajevima, sudovi su se prema ovom pitanju odnosili kao prema faktičkoj okolnosti, te su koristili svedočenja stručnjaka iz industrije o tome da je teorija istovetnosti isplata, na osnovu običaja i prakse, bitna i inherentna odnosu reosiguranja. Drugi sudovi su odbijali da pri-hvate obaveze po principu istovetnosti isplata u odsu-stvu izričite stilizacije.10 Čuveni pravni komentator su-protstavio se ovom stavu zbog toga što su precedenti, u kojima se pozivalo na ovu doktrinu, to činili na osnovu pogrešnog tumačenja prethodnih precedenata i ko-mentara, te je smatrao da su „najbolja moderna pravna teorija, razvoj sudske prakse o ovoj temi… kao i opšta pravila o teretnim ugovorima jedinstveni u potvrdi da, ako nema izričite odredbe u tom smislu, nema opšte i prećutne obaveze da se slede isplate.”11

U engleskom pravu, ako nema klauzule o istovetno-sti isplata, reosiguranik mora da dokaže da je on imao obavezu na nadoknadu po polisi osiguranja, kako u smislu postojanja zakonske obaveze na isplati, tako i u pogledu njenog iznosa. Sudska presuda ili obavezujuća arbitražna odluka predstavljali bi najočigledniji dokaz o tome. Tako je engleski sud zauzeo stav da se radi o pre-ćutnoj odredbi ugovora o reosiguranju u vezi sa pretpo-stavkom da su strane iz ugovora o reosiguranju želele da ih obavezuje strana presuda.12 Reosiguravač koji želi da ospori presudu protiv reosiguranika morao bi da sud

7 Nemački HGB, čl. 346 – „Prilikom utvrđivanja značaja i posledica radnji i propusta, trgovci će uzimati u obzir običaje i trgovačku praksu.”

8 Employers Reins. Co. v. Mass. Mutual Life Ins. Co. (“Mass Mu-tual”), 654 F.3d 782, 790 n.3 (8th Cir. 2011). Radi se o precedentu iz SAD u kojem se razmatra „istovetnost sudbina”, te ga zato treba imati u vidu prilikom analize primene doktrine „istovetnosti is-plata” na ugovor o reosiguranju.

9 Trenwick, 764 F.Supp.2d at 296; Aetna Cas. & Sur. Co. v. Home Ins. Co., 882 F.Supp. 1328 (S.D.N.Y. 1995); International Surplus Lines Ins. Co. v. Certain Underwriters at Lloyd’s of London, 868 F.Supp. 917 (S.D. Ohio 1994).

10 North River Ins. Co. v. Employers Reins. Corp., 197 F.Supp.2d 972, 984–86 (S.D. Ohio 2002).

11 Graydon S. Staring and Christopher P. Staring, Law of Rein-surance, § 18:2 (Th omson Reuters 2011).

12 Commercial Union Assurance Co plc v NRG Victory Reinsur-ance Limited [1998] 2 AER434, u kojem je Apelacioni sud odbio argument da strana presuda nije ništa drugo do „dokaz” posto-janja obaveze reosiguranika.

COLIN CROLY i YVONNE JEFFERIES1/2012

8 uveri ili da je reosiguranik propustio da se ispravno bra-ni od tužbe ili da je presuda neosnovana.13

Ako reosiguranik nema presudu ili arbitražnu odlu-ku da bi mogao da dokaže obavezu da je odštetni zahtev isplaćen, reosiguranik i dalje mora da dokaže postojanje njegove obaveze prema osiguraniku. Kao što se pokaza-lo u sporu Commercial Union Assurance Company Plc & Ors v. NRG Victory Reinsurance Ltd,14 ovo može biti teško. U navedenom sporu reosiguranik je isplatio od-štetni zahtev po prijavi advokata iz Teksasa da bi, iako su troškovi raščišćavanja zbog zagađenja bili verovatno isključeni iz pokrića, reosiguranik verovatno izgubio spor zbog toga što je o obavezi trebalo da odlučuje su-dija koji nije bio specijalizovan za osiguranje i koji bi usmeravao porotu u Teksasu, koja je dobro poznata kao često nemilosrdna prema osiguravačima. Sud je zauzeo stav da odredba o istovetnosti isplata zahteva od reo-siguranika da dokaže da je on stvarno imao zakonsku obavezu po polisi osiguranja, jer nije bilo dovoljno, na primer u ovom slučaju, da se dostavi službena potvrda od advokata iz Teksasa koja sadrži tvrdnju da postoji ve-lika verovatnoća da bi osiguravači izgubili parnicu.15

Zato je u engleskom pravu zaključak da, ako nema klauzule o istovetnosti isplata, reosiguranik ima oba-vezu da dokaže svoju štetu, te prihvatanje da se izvrši povoljna isplata neće biti dovoljan dokaz čak i ako bi isplata značila smanjenje konačne obaveze reosigurani-ka i reosiguravača. Pored navedenog, ovaj spor nagla-šava čestu i ozbiljnu prepreku za reosiguranika. Da se reosiguranik upustio u parnicu i izgubio, on bi možda bio u boljoj poziciji da iz reosiguranja nadoknadi isplate koje je imao. S druge strane, to reosiguranika izlaže ve-ćoj šteti u poslovima osiguranja, umesto da je iskoristio mogućnost da štetu reši uz značajno umanjenje. Pored toga, čak i da se reosiguranik odlučio da se upusti u par-nicu uz očekivanje nadoknade iz reosiguranja, to ne bi bila garancija da reosiguravači ne bi osporavali postoja-nje obaveze po polisi osiguranja, na primer, tvrdnjom da je presuda suda u sporu iz odnosa osiguranja bila očigledno neosnovana.

13 U sporu Th e Commercial Union (isto), iako nije dat predlog da se zauzme stav o ovom pitanju, Apelacioni sud nije smatrao da je sud sastavljen od neiskusnog sudije i porote poznate po pris-trasnosti protiv društava za osiguranje bude dovoljan.

14 Isto.15 Apelacioni sud je smatrao da ovaj dokument koji sadrži

samo „predviđanja” koja „se nisu bavila pitanjem da li je dostav-ljeni dokaz bio dovoljan za postojanje zakonske obaveze po ugo-vorima o osiguranju” čak i ako reosiguravači nisu osporili njegove zaključke.

3. OBIM U KOJEM JE MOGUĆE OGRANIČITI PRAVO REOSIGURAVAČA DA OSPORAVA ISPLATE. DOMET EX GRATIA I OSTALIH

ISKLJUČENJA IZ KLAUZULE. MOGUĆNOST STAVLJANJA PRIGOVORA DA ISPLATA NIJE

IZVRŠENA KOREKTNO, RAZUMNO I NA POSLOVAN NAČIN

Opšteprihvaćeni princip istovetnosti isplata u en-gleskom, američkom i nemačkom pravu je da reosigu-ravač može da tvrdi da odštetni zahtev koji je isplaćen ne spada u predmet reosiguravajućeg pokrića i tako ga ospori.

Stariji oblici klauzula o istovetnosti isplata u engle-skim ugovorima imali su odredbu „platiti što bude tre-balo da se plati” ili „platiti sve što se eventualno pojavi za isplatu i slediti njihove isplate.” Sve do spora Insuran-ce Company of Africa v SCOR (UK.) Reinsurance Com-pany Ltd16 (dalje u tekstu: Scor), međutim, postojala je velika doza neizvesnosti u vezi sa prirodom i dejstvom takvih odredbi.

U pomenutom sporu, ugovor o reosiguranju je sadržao klauzulu o istovetnosti isplata u obliku „klauzule o potpu-nom reosiguranju” londonskog tržišta, koja je glasila:

„Za ovo reosiguranje primenjuju se isti... limi-ti i uslovi kao i uz prihvatanje isplata Th e Insurance Company of Africa...”

Sud je odlučio da je klauzula o istovetnosti isplata značila da su se reosiguravači saglasili da obeštete osi-guravače u slučaju da osiguravači isplate odštetni zah-tev pod uslovom da isplaćena nadoknada spada u rizike koji su pokriveni ugovorom o reosiguranju na osnovu zakona, te da su prilikom isplate štete osiguravači po-stupali korektno i preduzeli sve ispravne i poslovne rad-nje u njenom plaćanju („dva uslova.”) Pretpostavka je bila da reosiguravači imaju pravo da se oslone na korek-tnost i profesionalnost osiguravača, te da i u slučaju da se osiguranikov odštetni zahtev kasnije pokaže da je bio lažan, reosiguravač mora prihvatiti isplate reosigurani-ka koji se ponašao korektno i na poslovan način.

Od tada se smatra da se mora praviti razlikovanje iz-među obaveze da se dokazuje da šteta spada u pokriće koje je pružala polisa osiguranja i da su osiguravači pri-znali štetu, kao takvu. U prvom slučaju treba istražiti šta se u stvari desilo, dok u drugom slučaju treba utvrditi kako su osiguravači priznali / kategorisali odštetni za-htev.17 Prema ugovorenim odredbama Scora, naglasak je na drugom slučaju, zbog čega reosiguranik ne mora

16 [1985] 1 Lloyd’s Rep 312.17 Assicurazioni Generali v CGU International Insurance

plc [2004] EWCA Civ 429; Equitas Limited v R&Q Reinsurance Company Limited [2009] EWHC 2787.


9 da dokazuje da je šteta stvarno spadala u neki od rizika pokrivenih ugovorom o osiguranju. Reosiguravač tada ne može ponovo otvoriti pitanje svrstavanja štete od strane reosiguranika sve dok je on to činio bona fi de i na poslovan način, čak i ako je reosiguranikovo svrstavanje bilo pogrešno.

Treba imati u vidu da je ovakvo rešenje primenljivo samo tamo gde je klauzula o istovetnosti isplata jasna kao Scorova. Kada klauzula sadrži odredbu „pod uslo-vom da štete ispunjavaju limite i uslove polisa osigura-nja i ovog reosiguranja”, reosiguravač ima pravo da po-novo otvori pitanje svrstavanja štete reosiguranika.18

Scor je predstavljao graničan slučaj podrške suda u korist reosiguranikovog pokušaja da reosiguravači, bez pitanja, prihvate isplate. Kasniji pokušaji da se teret do-kazivanja na reosiguraniku učini još lakšim, nisu bili najuspešniji.

3.1. „...Obavezan ili nije obavezan...”U sporu Charman v Guardian Royal Exchange19 sud

je zauzeo stav da reči obavezan ili nije obavezan, pod kojima se misli na isplatu štete, ne daju za pravo reosi-guraniku da se oslobodi od dužnosti da svoje obaveze isplati na poslovan način na osnovu toga da, ako reosi-guranik pokuša da od reosiguravača zahteva nadokna-du štete znajući da obaveza nije ni postojala, za isplatu se ne bi moglo smatrati da je učinjena u dobroj veri, a ponajmanje na poslovan način.20

3.2. „Isplate putem poravnanja, ex gratia ili na drugi način bezuslovno su obavezujuće u svim aspektima.”

Gore navedena formulacija upotrebljena je u spo-ru Hiscox v Outhwaite (no 3).21 Čak i sa formulacijom takve vrste, odlučeno je da reosiguravač uvek ima pra-vo da pokrene pitanja u vezi sa predmetom ugovora o reosiguranju i, u slučajevima gde su rizici koegzistivni sa onima iz osiguranja, reosiguranik ne gubi pravo da pokreće takva pitanja čak i kada postoji klauzula o isto-vetnosti isplata, jer je ona jedina sigurna zaštita na koju reosiguravač može da se poziva kada od njega reosigu-ranik bude zahtevao da mu budu nadoknađene isplate koje on po zakonu nije dugovao svom osiguraniku. Re-osiguravač uvek ima slobodu u ugovoru o reosiguranju

18 Hill v Mercantile and General Reinsurance plc [1996] 3 All ER 865.

19 [1992] 2 Lloyd’s Rep 607.20 U ovom sporu sud je takođe potvrdio da je teret dokaziva-

nja bio na reosiguravaču da dokaže da reosiguranik nije izvršio isplatu u dobroj veri ili na poslovan način.

21 1991 2 Lloyd’s Rep 2524.

da se osloni na klauzulu o kasnoj prijavi šteta čak i kada postoji klauzula o istovetnosti isplata.

3.3. „...da bez pitanja prihvati isplate reosiguranika...”

U ovom primeru22 odlučeno je da reči „bez pitanja” nisu imale dejstvo ograničavanja primene druge odred-be Scora (isplata bona fi de i na poslovan način – prim. autora), pod uslovom da one ne uklanjaju obavezu re-osiguranika da postupa korektno i preduzima sve razu-mne i adekvatne mere prilikom isplate štete.

Uprkos upotrebi prilično jasnih formulacija, iz pret-hodnih izlaganja se vidi da u engleskom pravu nisu bili uspešni pokušaji da se sačini odredba o istovetnosti isplata tako da reosiguravač ne može da osporava ispla-te reosiguranika. Ostaje da se vidi da li bi se izričitim navođenjem ove namere u obliku klauzule o odricanju mogao postići željeni rezultat. Drugim rečima, klauzula sadrži reči kao što su „reosiguravači se neopozivo odri-ču prava da osporavaju isplate reosiguranika...” S druge strane, ovakva odredba bi mogla biti komercijalno ne-prihvatljiva.

U SAD doktrina o istovetnosti isplata razmatrana je na različite načine, pri čemu se ona može sumirati na sledeći način: Doktrina zahteva od reosiguravača da pri-hvati odluke reosiguranika donete u dobroj veri u vezi sa uslovima osiguranja i odštetnim zahtevima njegovog osiguranika.23 Reosiguravač ne može da osporava ispla-te reosiguranika, izuzev ako su one bile lažne, učinjene u dosluhu ili na neki drugi način bile učinjene kršenjem principa dobre vere24, ili ako su isplate očigledno izvan pokrića iz polise osiguranja25, ili ako su one u suprot-nosti sa određenim limitima i uslovima ugovora o re-osiguranju. Reosiguravač ne može da osporava odluku reosiguranika da isplati nadoknadu sve dok ona u razu-mnoj meri ispunjava uslove polise osiguranja, čak i ako je šteta njome samo „tehnički pokrivena” i pod uslovom da je reosiguranik postupao u dobroj veri.26

22 Assicurazioni Generali SpA v CGU International Insurance Plc and Others [2003] Ll. L. Rep IR 725.

23 North River Ins. Co. v. ACE Amer. Reins. Co.(“ACE”), 361 F.3d 134, 139–40 (2d Cir. 2004).

24 Mass. Mutual, 654 F.3d at 790–91, navodi Travelers Cas. & Sur. Co. v. Ins. Co. of No. Amer., 609 F.3d 143, 149 (3d Cir. 2010); ACE, 361 F.3d na str. 139.

25 Christiana Gen. Ins. Corp. of NY v. Great Amer. Ins. Co., 979 F.2d 268, 280 (2d Cir. 1992) (doktrina istovetnosti sudbina štiti okolnosti obaveze reosiguranika od osporavanja reosiguravača, osim ako su obaveze reosiguranika lažne, krše princip dobre vere, ili su isplate očigledno van predmeta pokrića po polisi osiguranja ili iznad limita reosiguravajućeg pokrića).

26 Mass. Mutual, 654 F.3d at 791, navodi Am. Employers’ Ins. Co. v. Swiss Reins. Am. Corp., 413 F.3d 129, 132 (1st Cir. 2005).


10 Nemačko pravo takođe nameće obavezu korektnog postupanja i poslovnog ponašanja. Reosiguranik ima pravo da odluči da li i kako će isplatiti odštetni zahtev.27 Ovo pravo ipak nije neograničeno ili slobodno: reosi-guranik je obavezan da primenjuje standarde pruden-tnog upravljanja poslovanjem. Iako se defi nisanje ovih obaveza može pokazati teškim, ako ih reosiguranik svesno ili grubom pažnjom prekrši, reosiguravač nema obavezu da prihvati isplatu. Reosiguranik je dužan da prilikom bilo kakvog plaćanja ima u vidu interese re-osiguravača. Laka nepažnja ne oslobađa reosiguravača od obaveze na isplatu nadoknade, ali ako postoji gruba nepažnja, onda nema tu obavezu. Dokazivanje da je re-osiguranik postupao kao savesno poslovno lice vrši se primenom standarda koji bi reosiguranik imao u vidu u upravljanju svojim poslovanjem, odnosno kao da nema zaključeno reosiguranje.28

U nemačkom pravu reosiguravač nema obavezu da prihvati isplate ex gratia.29 U SAD takođe ne postoji obaveza na isplatu reosiguravajuće nadoknade isplata koje su isključivo ex gratia, osim ako tako nešto izričito ugovorom o reosiguranju nije bilo predviđeno.30

Neki sudovi u SAD takođe su priznali postojanje izuzetka od ove doktrine onda kada cedent propusti da sprovede „razumnu poslovnu istragu” ili postupi u „gruboj nepažnji” ili „nemaru” prilikom rešavanja od-štetnog zahteva. Ovo se poklapa sa nemačkim pravom gde gruba nepažnja takođe oslobađa reosiguravača od obaveze na nadoknadu, za razliku od lake nepažnje. Iako u SAD to predstavlja veliki teret u dokazivanju na strani reosiguravača, ovaj izuzetak pruža izvesnu zaštitu za najneprofesionalnije ponašanje prilikom rešavanja šteta, čak i onda kada se ne može govoriti o prevari ili dosluhu.31

Kao što je gore navedeno u Nemačkoj i SAD, u en-gleskom pravu isplata ex gratia se ne bi smatrala poslov-nim ponašanjem. Isplata ex gratia se redovno tretira kao

27 Gerathewohl, Isto, 2.5.2.2.28 Schwepcke, Rückversicherungsrecht, str. 30.29 Schwepcke, Isto, str. 31.30 Granite State Ins. Co. v. ACE Amer. Reins. Co., 849 N.Y.S.2d

201, 203–204 (N.Y. App. 2007) (doktrina o istovetnosti sudbina ne primenjuje se na isplate kao što su ex gratia, tj. one koje izvrši ugovorna strana koja je svesna da nema zakonsku obavezu na isplatu, ali isplati nadoknadu da bi izbegla veći trošak, kao što bi to bio slučaj sa isplatom od strane društva za osiguranje radi izbegavanja troška parničenja”); Michigan Millers Mut. Ins. Co. v. North Amer. Reins. Corp., 452 N.W.2d 841, 843 (Mich. 1990) (istovetnost sudbina nije primenjena na plaćanja cedenta osigu-raniku kada štete nisu premašile franšizu iz polise osiguranja).

31 Suter v. General Acc. Ins. Co. of Am. 2006 WL 2000881 (D.N.J. 2006), prekinuto u skladu sa zaključenim poravnanjem; Goldman v. Gen. Acc. Ins. Co. of Am., 2007 WL 2781935 (D.N.J. 2007).

potpuno dobrovoljan akt, do kojeg dolazi onda kada osiguravač nema zakonski osnov da tako postupi. Neke klauzule o istovetnosti isplata teže da obuhvate isplate „ex gratia” ili „bez prekluzije”32, dok ih druge izriči-to isključuju iz pokrića. Kada su isplate ex gratia i bez prekluzije izričito pokrivene, reosiguravač i dalje može da ulaže prigovore na to da li je šteta stvarno pokrivena ugovorom o reosiguranju pozivanjem na prvo pravilo klauzule Scora.33

Kada su isplate ex gratia i bez prekluzije izričito is-ključene, posebna pažnja mora se posvetiti utvrđivanju osnova za isplatu po polisi osiguranja i kako je ona defi -nisana. U sporu Faraday Capital Limited v Copenhagen Reinsurance Company Limited34 klauzula o istovetnosti isplata u ugovoru izričito je isključila isplate „bez pre-kluzije.” Ugovor o poravnanju između Faraday i osigu-ranika sadržao je izjavu da su isplate „bez prekluzije u odnosu na… situaciju ugovornih strana”. Sud je odlučio u korist reosiguravača, uz odbijanje da prihvati dokaz da je reosiguranik u stvari verovao da ima obavezu da isplati nadoknadu po polisi osiguranja i da istražuje značenje reči u ugovoru o poravnanju, smatrajući da su se ugovorne strane izričito opredelile da iz pokrića is-ključe isplate „bez prekluzije.”

Ovaj spor u engleskom pravu ističe značaj upozna-tosti reosiguranika sa uslovima njegovog pasivnog re-osiguranja, bez ugrožavanja pokrića upotrebom izraza koji bi ga nenamerno izbacili izvan defi nicije pokrića. Pažnja se mora posvetiti zakonskom osnovu na kome je zaključeno poravnanje.

4. PRETPOSTAVKA POKLAPANJA POKRIĆA: DA LI TAKO NEŠTO JEDNOOBRAZNO POSTOJI I, AKO NE POSTOJI, U KOJIM

OKOLNOSTIMA ĆE TO PRIHVATATI SUDOVI?

Kada se radi o fakultativnim ugovorima o reosigura-nju, ugovorne strane uobičajeno očekuju da se reosigu-ravajuće pokriće poklapa sa uslovima polise osiguranja (naravno, izuzev pitanja kao što su limiti i franšize). Na londonskom tržištu, ovo se često postiže navođenjem da se reosiguranje zaključuje po „istim limitima i uslo-vima kao i po polisi osiguranja” ili sličnim izrazima, koji imaju dejstvo inkorporacije uslova osiguranja u ugovor o reosiguranju. Rešenje je manje jasno kada nije upo-trebljen takav izraz, a formulacije oba ugovora su veo-ma slične. U tom slučaju engleski sudovi su ustanovili

32 Isplata kada osiguravač jednostavno ne priznaje postojanje njegove zakonske obaveze.

33 Hiscox v Outhwaite (No.3) [1991] 2 Lloyd’s Rep 524.34 (2006) EWHC 1474 (Comm).


11 korisnu pretpostavku da su, najmanje za fakultativna reosiguranja, ugovorne strane želele da značenje i dej-stvo istih odredbi u ugovorima o osiguranju i reosigu-ranju budu isti. U pravu SAD nema takve pretpostavke. Uslovi ugovora o reosiguranju regulišu obim pokrića i tumače se prema opštim pravilima o tumačenju ugovo-ra.35 Određeni broj sudova u SAD bavio se pitanjem pri-oriteta u slučajevima u kojim je ugovor o reosiguranju sadržavao klauzulu „istovetnost forme.” Često isticano pravilo je da kada u ugovoru o reosiguranju postoji klauzula o istovetnosti forme, pretpostavka da priori-tet u primeni između ugovora o reosiguranju i polise osiguranja znači da će se uslovi reosiguranja tumačiti tako da sadrže iste limite, uslove i obim pokrića koji po-stoje u polisi osiguranja, pod uslovom da nema izričitih suprotnih odredbi.36 Kada je ugovor o reosiguranju do-voljno jasan, ugovoreni limiti pokrića imaju prioritet u primeni nad klauzulama o istovetnosti forme.37

U Nemačkoj ne postoji sličan koncept poklapa-nja pokrića. Reosiguranik zato mora da se oslanja na osnovne principe ugovornog prava i istovetnost sudbi-na. U nedostatku izričite suprotne odredbe, po pravi-lu, namere ugovornih strana iz ugovora o reosiguranju redovno bi se tumačile na osnovu toga šta su ugovorne strane stvarno želele kako bi se limiti i uslovi ugovora o reosiguranju i ugovora o osiguranju tumačili na identi-čan način.

U engleskom pravu dva važna precedenta su Forsi-kringsaktieselskapet Vesta v Butcher38 i Groupama Na-vigation v Catatumbo.39 U prvom sporu, sud je spretno formulisao pretpostavku na sledeći način: „Kada ugovor predviđa da njegovi limiti i uslovi treba da budu isti kao i u drugom ugovoru i kada je njegova jasna komercijal-na svrha da pruži isto pokriće kao i tim drugim ugovo-rom, osim ako nema drugih jačih razloga, tada zaklju-čak mora da bude da postoji želja da se na oba ugovora primenjuje isto pravo.” Oba navedena precedenta tiču se kršenja jemstva (engleski: warranty) iako se na ugo-vore o osiguranju i ugovore o reosiguranju primenjuju različita merodavna prava, pretpostavka je imala isti

35 1A Couch on Insurance, §9:13 (3d ed.). See also Graydon Staring, Law of Reinsurance, §13:3 (Th omson Reuters 2011) (“But there is no general rule that reinsurance must follow form and be congruent and, in the end, the reinsurance contract stands on its own terms.”).

36 Travelers Cas. & Sur. Co. v. Ins. Co. of North America, 609 F.3d 143, 166 (3d Cir. 2010), quoting Aetna Cas. & Sur. Co. v. Home Ins. Co., 882 F. Supp. 1328, 1337 (S.D.N.Y. 1995).

37 Travelers Cas. & Sur. Co. v. ACE Amer. Reins. Co., 392 F. Supp. 2d 659, 665 (S.D.N.Y. 2005), citing Commercial Union Ins. Co. v. Swiss Re. Amer. Corp., 413 F.3d 121, 128 (1st Cir. 2005).

38 (1986) 2 All E.R 488 (at 504c-d)39 (2000) CLC 1534.

efekat kada se radi o kršenju jemstva koje je bilo predvi-đeno u oba ugovora (englesko pravo ima mnogo stroži režim jemstva od većine drugih pravnih sistema – prim. autora).

Kada se radi o poklapanju pokrića, navedena pret-postavka u engleskom pravu dobila je izvesnu relativi-zaciju u nedavnoj odluci House of Lords u sporu Wasa International Insurance Company Limited v Lexington Insurance Company.40

Lexington, koji se reosigurao kod Wasa i AGF, uče-stvovao je u dugoročnom programu osiguranja imovine i odgovornosti koji je pokrivao Alcoa sa sedištem u Pen-silvaniji, ali sa brojnim lokacijama u SAD. Lexingtonovo pokriće bilo je zaključeno na tri godine, počev od 1. jula 1977. do 1. jula 1980, dok je relativno kratak deo osi-guranja Alcoa postojao 1950-ih i koji se nastavio 1984. godine. AGF i Wasa su pružili fakultativno reosiguranje Lexingtonu na bazi poklapanja pokrića, takođe prema istom periodu pokrića. Ugovori o osiguranju nisu sadr-žali izričitu odredbu o izabranom merodavnom pravu, te se ugovorilo da se na ugovor o reosiguranju prime-njuje englesko pravo.

U periodu od 1942. do 1986 godine Alcoa je pretr-peo štetu usled zagađenja podzemne vode i zemljišta na brojnim lokacijama u devetnaest različitih država SAD. Alcoa je pred sudovima u Vašingtonu tužio odre-đeni broj osiguravača, uključujući i Lexington. Sudija je utvrdio da je, pošto je šteta nastala na širokoj linearnoj osnovi, bilo moguće približno odrediti koliko je štete nastalo u svakoj godini. Sud je odlučio da na sva pitanja primeni pravo Pensilvanije kao mesto najbliže poveza-no sa zaključenjem relevantnih polisa osiguranja.

Gotovo svih sedamnaest drugih osiguravača izbeglo je odgovornost da isplati nadoknadu na osnovu isklju-čenja ili odredbi o zastarelosti u svojim polisama. Pita-nje je zato bilo da li je obaveza Lexingtona mogla da se ograniči samo za štete koje su nastale tokom tri godine ili da li Lexington ostaje u obavezi da nadoknadi sve šte-te koje su se desile u periodu od 1942. do 1986?

Primenjujući pravo Pensilvanije, Vrhovni sud Vašin-gtona je zauzeo stav da je, u slučaju nepostojanja izriči-tog isključenja šteta koje bi nastale van perioda polise, Lexingtonova polisa trebala da pokriva štete za ceo 44--godišnji period samo ako su neke od šteta nastale to-kom trogodišnjeg perioda važenja polise. Ovakav za-ključak izveden je na osnovu toga što su svi osiguravači bili solidarno odgovorni prema Alcoa. Lexington se time suočio sa odštetnim zahtevom od oko 180 miliona USD.

Iako niko nije skrenuo pažnju da je odluka američ-kog suda pogrešna, utvrđeno je da bi u slučaju da je o

40 (2009) UKHL 40. Ovo je bila poslednja presuda Doma lor-dova pre nego što ju je zamenila odluka Vrhovnog suda i Apela-cionog suda kao engleskog suda konačne nadležnosti.


12 istom sporu vođen postupak u određenom broju dru-gih saveznih država SAD, ishod bio različit i Lexington bi jedino bio obavezan za nadoknadu šteta iz njegovog trogodišnjeg perioda polise po principu pro rata. Posle ove odluke Lexington je postigao poravnanje sa Alcoa na iznos od oko 103 miliona USD.

Jedino pitanje u ovom sporu reosiguranja bilo je da li su Wasa i AGF mogli da ograniče svoju obavezu na navedeni trogodišnji period ili su morali da isplate svoj udeo u štetama za celokupan period u kojem je nastala šteta za Alcoa.

Apelacioni sud je poništio prvostepenu odluku u korist reosiguravača prihvatajući da nema pokrića van ugovorenog perioda i odlučio da su, uprkos različitim merodavnim pravima, ugovori trebalo da se primenju-ju tako da se poklapaju, što je primena pretpostavke o poklapanju ustanovljenje u sporu Vesta and Catatumbo, pri čemu je reosiguranje moralo da ima isto značenje kao i osiguranje, bez obzira šta to značilo, uključujući i odredbu o periodu pokrića.41 Dom lordova izmenio je odluku Apelacionog suda stavom da pretpostavka o poklapanju pokrića nije imala radikalno dejstvo produ-ženja vremenskog obima pokrića koje je opisano kao od „fundamentalnog značaja” u engleskom pravu. Povla-čeći razliku između činjenica spora Wasa i onih u sporu Vesta and Catatumbo, koje je sud utvrdio u ranijim spo-rovima, bilo je moguće da ugovorne strane od početka odrede strano pravo koje bi se primenjivalo na osigura-nje. U sporu Wasa, u trenutku zaključenja ugovora o re-osiguranju „nije postojao sistem određivanja merodav-nog prava za ugovor o osiguranju koje bi pružilo osnovu za tumačenje ugovora o reosiguranju na drugačiji način od njegovog redovnog značenja na londonskom tržištu osiguranja”. Ishod je zavisio od odluka sudova u SAD pred kojima se rešavao odštetni zahtev po polisi osigu-ranja, te je zato drugačija odluka mogla da bude done-sena u nekom drugom sudu SAD. Iz ovog razlikovanja, može se zaključiti da su ugovorne strane možda želele da u ugovoru o reosiguranju pojasne dužinu perioda na koji se reosiguranje odnosi i koji može da bude pogo-đen nekom sudskom odlukom koja bi proširila period u vezi sa osiguravajućim pokrićem. Na primer, reosigu-ravači mogu da žele da insistiraju na tome da je odredba o periodu pokrića klauzula najvišeg prioriteta i da se ne može promeniti bilo kakvom odlukom suda koja bi produžila period osiguravajućeg pokrića.

Pozicija u vezi sa neproporcionalnim reosiguranjem je drugačija:42 ako reosiguravači zaključuju ugovor o

41 Iako odluku američkog suda reosiguravači možda nisu očekivali, Apelacioni sud je smatrao da je deo dogovora sa Lexingtonom bio da se zajednički deli rizik nepovoljnog razvoja propisa.

42 Axa Reinsurance UK Ltd v. Field [1996] 3AER 527.

reosiguranju nekog nivoa ili celog programa viška šte-ta datog portfelja, nema razloga za primenu navedene pretpostavke, jer takav ugovor u praksi ne može se po-klapati sa osiguranjem.

5. KAKO SE ISTOVETNOST ISPLATA ODNOSI PREMA KLAUZULAMA O SARADNJI /

KONTROLI I INSPEKCIJI ŠTETA?

Kada reosiguranik želi da ubaci efi kasnu odredbu o „istovetnosti isplata”, pažnju treba da usredsredi na iz-begavanje nekonzistentne klauzule o saradnji u vezi sa odštetnim zahtevima ili klauzulom o kontroli odštetnih zahteva po kojima reosiguravači ne bi bili obavezni da nadoknade isplate koje nisu odobrili. Ovo bi moglo da ima dejstvo poništenja klauzule „istovetnost isplata.”43 Stav u SAD je isti kao i u engleskom pravu. Rešenje u Nemačkoj je u neku ruku drugačije zbog verovatne posledice činjenice da se odredbe o istovetnosti ispla-ta prećutno primenjuju. Kršenje klauzule o saradnji / kontroli odštetnih zahteva predstavlja povredu ugovora o reosiguranju koja ne daje za pravo reosiguravaču da odbije štetu, ali bi moglo da bude osnov za nadoknadu štete. Da bi uspeo, reosiguravač bi trebalo da dokaže da je reosiguranik prekršio ugovornu odredbu najmanje zbog nepažnje te da toga nije bilo, da bi reosiguravač sa-vetovao reosiguranika na način koji bi ograničio odštet-ni zahtev prema njemu kao i razliku koju bi mu trebalo nadoknaditi.

Kada se radi o klauzulama o inspekciji, gore nave-deni princip u vezi sa kaluzulama o saradnji / kontroli odštetnih zahteva primenjuje se u pravu Nemačke. U engleskom pravu, odnos između obaveza reosigurava-ča da prihvati isplate i obaveze reosiguranika da stavi na uvid svoje poslovne knjige i isprave razmatrana je u sporu Phoenix General Insurance Co of Greece v. Halva-non Insurance Co.44 Sud je odlučio da je obaveza reo-siguravača da sledi osiguranje postojala čak i u slučaju da je reosiguranik prekršio ugovor time što nije poslao inspekciju, te da je zato reosiguranik mogao da zahte-va njeno ispunjenje. Isti princip je proširen na klauzule o inspekciji primenjene u sporu Baker v. Black Sea & Baltic Insurance Co Ltd.45 Dalje, zauzet je stav da reo-siguranikovo odbijanje da dozvoli inspekciju nije ima-lo nikakav uticaj na odredbu o istovetnosti isplata, na primer, kao dokaz da reosiguranikova isplata nadokna-

43 ICA v Scor.44 [1985] 2 Lloyd’s 599.45 [1998] 2 AER 833.


13 de iz osiguranja nije bila učinjena na poslovan način.46 Stav u SAD je sličan po tome što odbijanje da se izvrši inspekcija ne predstavlja razlog za neprimenu doktrine istovetnosti isplata. Međutim, dovoljno očigledna ne-saradnja bi mogla, po teoriji, da dovede do ništavosti reosiguravajućeg pokrića. Takođe je tipično da bi sud ili arbitraža naredili cedentu da stavi reosiguravaču na uvid svoje poslovne knjige i tako mu omogući da uloži sve prigovore da bi se razmotrila eventualna primena doktrine o istovetnosti isplata.

6. DISTRIBUCIJA ISPLATA KADA SE ONA RAZLIKUJE OD NAČINA NA KOJI JE

REOSIGURANIK IZVRŠIO ISPLATU KOJU PREZENTUJE REOSIGURAVAČU

Šta se dešava ako reosiguranik isplati odštetni zahtev širom sveta i postoji određeni broj ugovora o reosigu-ranju koje reosiguranik potencijalno može da zaduži sa štetom koju je isplatio? Da li reosiguranik može da distribuira isplatu u svrhu maksimiranja nadoknada iz reosiguranja? Šta ako isplata nadoknada širom sveta nije sadržala nikakvu podelu određenih suma na poje-dinačne štete, a neke štete ne ispunjavaju uslove ugovo-ra o reosiguranju? Drugo pitanje koje se ovde postavlja je da ne mora biti očigledno u koju ugovornu godinu reosiguranja potpadaju neke štete. Šta se dešava kod ne-prekinutih perioda pokrića, kada reosiguranik ne može da dokaže kada je neka šteta nastala? Da li reosiguranik ima obavezu da podeli štete da bi se one poklopile sa štetama iz osiguranja ili da li on može da podeli štete tako da se maksimizira nadoknada iz reosiguranja?

Polazimo od ponovljenog stava u gore opisanim en-gleskim precedentima da čak i kada postoji klauzula o istovetnosti isplata, reosiguravač uvek može prigovoriti na to da određene štete i isplate potpadaju u pokriće po ugovoru o reosiguranju. Ovaj stav je isti, kao što je rečeno u prethodnim izlaganjima, u pravu SAD i Nemačke. Teret dokaza će biti na reosiguraniku da dokaže da postavljeni odštetni zahtevi spadaju u pokriće po ugovoru o reosi-guranju, kako u pogledu osnova, tako i u pogledu visine. Ako reosiguranik ne može da tačno dokaže kada su odre-đene štete nastale, engleski sud je demonstrirao svoju vo-lju da pomogne tako što će utvrditi izvesne pretpostavke u slučajevima gde je jasno da postoji pokriće, pri čemu je jedino ostalo pitanje distribucija šteta na određene peri-ode pokrića. Pravo SAD, kao što ćemo videti u narednim izlaganjima, ima mnogo širi pristup pitanju šta reosigu-

46 Ovakvo rešenje prihvaćeno je i u novijoj sudskoj praksi, u sporu Eagle Star Insurance Company Ltd v J.N Cresswell and Others [2004] 1 CLC 926.

ranik može da uradi putem distribucije štete prilikom postavljanja odštetnog zahteva reosiguravaču.

U sporu Municipal Mutual Insurance Ltd v. Sea Insurance Co Ltd47, reosiguravači su zaključili fakulta-tivno neproporcionalno pokriće zakonske odgovornosti polisa osiguranja koje je reosiguranik zaključio sa luč-kim vlastima. Lučke vlasti su obavezane da nadoknade štetu vlasnicima mašina koje su bile uskladištene u luci. Tokom perioda od oko 18 meseci, mašine su teško ošte-ćene usled uzastopnih, pojedinačnih akata vandalizma. Bilo je nemoguće utvrditi koji od tih akata su sami pro-uzrokovali štetu koja premašuje samopridržaj iz ugovo-ra o reosiguranju.

Sudija koji je vodio postupak u ovom sporu povo-dom odštetnog zahteva vlasnika mašina protiv lučkih vlasti odlučio je da je pretežni deo štete verovatno na-stao između marta 1987. i septembra 1988. godine, koji period se protezao na tri uzastopna godišnja ugovora o reosiguranju. Kada je MMI obeštetio lučke vlasti, nije-dan određeni deo te štete nije stavio na teret nijednog relevantnog perioda osiguranja, jer je ukupna nadokna-da bila u okviru tekućeg godišnjeg limita. Za reosigura-nje, raspodela šteta je bila neophodna za svaki ugovor, jer se u svakom od njih primenjivao visok samopridržaj. Osim toga, identitet i udeli reosiguravača menjali su se iz godine u godinu.

Pokušaj reosiguranika da sve štete opterete 1988. godinu reosiguranja sud je odbio, jer je smatrao da je reosiguranik mogao da zahteva nadoknadu po bilo ko-joj godini reosiguranja samo ako može da dokaže da su se štete desile u datoj godini. Pošto defi nitivno nije bilo moguće dokazati u kojoj su se godini desile štete, zau-zet je stav da bi adekvatno rešenje bilo da se pretpostavi postojanje redovnog i linearnog dešavanja šteta. To je značilo da štete nastale tokom perioda od 18 meseci tre-ba tretirati kao da su nastale ravnomerno tokom celog perioda, tako da jedna šestina svih šteta bude pripisana 1987. godini, dve trećine 1988. godini i jedna šestina 1989. godini.

Slična logika primenjena je i u sporu Equitas Limited v R&Q Reinsurance Company (UK) Limited.48 Firma Equitas, u svojstvu zastupnika određenih sindi-kata Lojda zahtevala je nadoknadu šteta koje su nastale u nesreći broda Exxon Valdez i iračkoj invaziji na Ku-vajt. Svaki od ovih odštetnih zahteva bio je predmet od-vojenih parnica, pri čemu je utvrđeno da deo štete iz ne-sreće broda Exxon Valdez nije bio isplaćen, a da su štete u Kuvajtu bile pogrešno kumulirane. Pre postavljanja odštetnog zahteva reosiguranju, štete su prezentovane preko dugačkog lanca pokrića sve do nastanka spirale

47 [1998] Lloyd’s Rep IR 421 (CA).48 [2009] EWHC 2787.


14 londonskog tržišta, tako da je bilo nemoguće rekon-struisati okolnosti bez prihvatanja pogrešne kumulaci-je i nenaplativih elemenata. Reosiguravači su tvrdili da Equitas nema pravo na bilo kakvu nadoknadu, jer nije mogao da dokaže da su iznosi, čija se nadoknada zah-tevala, ispravno dospeli za plaćanje. Mnogi relevantni ugovori o reosiguranju sadržavali su klauzule o isplata-ma sa odredbama da isplate moraju da ispunjavaju uslo-ve ugovora o osiguranju i reosiguranju.

Equitasu je dozvoljeno da uspe dokazivanjem da se njihova šteta, primenom aktuarskih modela i uz odgova-rajuće popuste, može umanjiti za pogrešno kumulirane i nenaplative elemente. Obrazloženje suda je bilo da re-osiguranik mora da dokaže da su štete ispunjavale uslo-ve ugovora o osiguranju i reosiguranju. Način na koji bi dokaz mogao da se priloži nije bio ograničen na obavezu precizne rekonstrukcije šteta kroz spiralu londonskog tr-žišta, već je bilo moguće koristiti aktuarski model.

Sličan pristup imao je i sud u sporu IRB Brasil Resseguros SA v CX Reinsurance Company Ltd.49

Trend u praksi engleskih sudova je da prihvataju pragmatično rešenje za distribuciju šteta u okolnostima kada je jasno da postoji obaveza na naknadu po ugovo-rima o reosiguranju, ali je problematično dokazivanje obima obaveze. Sud je stalno bio jasan da to ne znači da se obim reosiguravajućeg pokrića može proširiti van onoga što je ugovoreno kao pokriće. Zato, iako se vo-dila rasprava u nedavnom sporu50 pred prvostepenim sudom da po engleskom pravu postoji opšti princip da reosiguranik može da distribuira štete tako da maksimi-zira nadoknadu koju bi ostvario iz reosiguranja, sudija je izrazio sumnju da je to po zakonu dozvoljeno.

Drugačije rešenje primenjeno je u SAD i ono se os-lanja na dobru veru reosiguranika. Američki sudovi su doneli određen broj odluka u poslednjih nekoliko godina u kojima su se bavili primenom doktrine is-tovetnosti isplata na distribuciju šteta reosiguranika posle izvršenih isplata, posebno slučajevima kada je distribucija odstupala od stavova reosiguranika tokom parničenja po ugovoru o osiguranju, kao i u slučajevima u kojima je reosiguranik pokušao da maksimizira na-doknade po ugovorima o reosiguranju. U najvećem delu sudovi su bili oprezni po pitanju reosiguranikove distribucije šteta kako bi izbegli „žustra ispitivanja u vezi sa okolnostima procesa isplate” koja bi štetila osno-vama odnosa reosiguranik – reosiguravač.51

Davno zauzet stav u SAD je da se doktrina istovet-nosti isplata primenjuje na reosiguranikovu distribuciju

49 [2010] EWHC 974 (Comm); 2010 WL 1639729.50 Teal Assurance Company Limited V WR Berkley Insurance

(Europe) Limited, Aspen Insurance UK Limited [2011] EWHC 91.51 N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d 134, 140–41

(2d Cir. 2004).

posle isplate štete.52 Apelacioni sud u trećem stepenu nedavno je utvrdio oprezne standarde koje je prime-njivala većina sudova koja je rešavala ovo pitanje:

„Primena doktrine o istovetnosti sudbina na od-luke o distribuciji šteta posle njihove isplate ne ostavlja reosiguravača bez zaštite. Predmetna distribucija mora se činiti u ’dobroj veri’ da bi obavezivala reosiguravača. Načelno smo defi nisali obavezu osiguravača da postupa u dobroj veri prema svom reosiguravaču kao obavezu da ne koristi prednost zavisnosti reosiguravača od od-luka koje donosi osiguravač. U okolnostima distribucije šteta posle njihove isplate, to znači da osiguravač krši ovu dužnost onda kada donosi odluke o distribuciji prvenstveno radi povećanja nadoknade koju bi ostvario iz reosiguranja...

Razjasnili smo da se negativno određena obaveza osiguravača da ne donosi odluke o distribuciji prvenst-veno radi ostvarenja veće nadoknade iz reosiguranja ne pretvara u pozitivno određenu obavezu osiguravača da minimizira svoj odštetni zahtev prema reosiguravaču. Reosiguravač da bi dokazao da postoji kršenje obaveze postupanja u dobroj veri, nije dovoljno jednostavno da dokaže da je određena odluka o distribuciju povećala izglede osiguravača da ostvari nadoknadu iz reosigu-ranja, u najmanju ruku tamo gde osiguravač može da se pozove na neki legitimni razlog (na primer, sa nekim koji nema veze sa reosiguranjem) za donošenje sporne odluke. Da bi uspeo, reosiguravač mora ili da pruži direktan dokaz da je osiguravač bio motivisan na takvo postupanje prvenstveno zbog nadoknade iz reosigura-nja ili da dokaže da naknadni razlozi na koje se pozvao osiguravač nisu ubedljivi.”53

U odlučujućem sporu North River54 sud je potvr-dio utvrđujuću presudu u korist reosiguranika koji je distribuirao isplatu odštetnog zahteva zbog az-besta tako da je ona u potpunosti pogodila drugi nivo reosiguravajućeg pokrića uprkos analizi reosiguranika pre isplate da će šteta biti podeljena u nekoliko viših nivoa reosiguranja. U sporu Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp55 sud je potvrdio utvrđujuću

52 Travelers Cas & Sur. Co. v. Ins. Co. of North Am., 609 F.3d 143, 158 (3d Cir. 2010), gde se navodi spor Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp. of Am., 419 F.3d 181, 188–89 (2d Cir. 2005); N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d 134, 140–41 (2d Cir. 2004); Nat’l Union Fire Ins. Co. of Pittsburgh, Pa. v. Am. Re-Ins. Co., 441 F. Supp. 2d 646, 652–53 (S.D.N.Y. 2006); Comm. Union Ins. Co. v. Seven Provinces Ins. Co., 9 F. Supp. 2d 49, 67–68 (D. Mass. 1998).

53 Travelers Cas., 609 F.3d, str. 158–59 (izostavljeni interni navodi).

54 N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d 134 (2d Cir. 2004).

55 Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp. of Am., 419 F.3d 181 (2d Cir. 2005)


15 presudu u korist reosiguranika kada je isplatu odštetnog zahteva zbog azbesta tretirao kao jedan osigurani slučaj i kada sporazum o poravnanju nije sadržao podatak o broju štetnih događaja, a jedinstveni odštetni zahtev je povećao nadoknadu koju je reosiguranik ostvario iz reosiguranja.56

U daljem sudskom postupku u sporu Travelers57, utvrđeno je da je reosiguranik sa osiguranikom, fi r-mom Acme zaključio ugovor o poravnanju na iznos od 137 miliona USD radi isplate odštetnih zahteva u vezi sa grudnim implantatima, od čega je 80 miliona USD distribuirano u ugovor o poravnanju za odštetne zahteve u vezi sa grudnim implantatima. Tokom prego-vora, reosiguranikov savetnik je pripremio memoran-dum u kojem je izvršio analizu implikacija reosiguranja po različitim ishodima, zaključujući da bi rešavanje odštetnih zahteva u vezi sa grudnim implantatima u vidu jednog štetnog događaja povećalo nadoknadu iz reosiguranja, da bi naplata od reosiguravača bila teža ako bi se štete tretirale kao jedan štetni događaj, ali da bi reosiguranikov položaj u arbitražnom postupku sa svojim reosiguravačima bio bolji kada bi Acme prih-vatio jedan štetni događaj u ugovoru o poravnanju. Na insistiranje reosiguranika, Acme je prihvatio postojanje jednog štetnog događaja u ugovoru. Posle isplate, reo-siguranik je distribuirao deo isplate na dva ugovora sa trogodišnjim periodom pokrića čime je poništio limite pre nastanka štetnog događaja i tri puta uvećao sumu na teret reosiguravača. Tada su usledile dve parnice. U prvoj, sud je odbio argument reosiguravača da je reo-siguranik neispravno manipulisao distribucijom šteta i utvrdio da je distribucija reosiguranika bila razumna, učinjena na poslovan način i u dobroj veri. U drugoj parnici, kada je sud analizirao određene, sporne polise osiguranja po pravu države Mičigen, utvrdio je da su polise jasno i nedvosmisleno predvidele limit po jed-nom štetnom događaju za svaku od dve trogodišnje po-lise i da reosiguranik, zato, nije imao pravo da poništi isplatu i sabere šest limita po jednom štetnom događaju. Ovo je imalo za posledicu značajno umanjenje obaveze reosiguravača.

Iako ove odluke sugerišu da reosiguranici imaju širok prostor za distribuciju isplata na svoje reosiguravače, postoje ograničenja, te se doktrinom istovetnosti is-plata ne može proširiti obim pokrića ugovoren sa

56 Isto, 419 F. 3d 189 („Pošto su Travelers i OCF izričito odus-tali da reše pitanje odštetnog zahteva, nema razloga da se mi ba-vimo sada time. Da se od nas očekivalo da izvršimo takvu anali-zu, angažovali bismo se upravo u neku vrstu‚ žustrog ispitivanja u vezi sa okolnostima’, što po doktrini istovetnosti sudbine treba izbeći.”)

57 Travelers Cas & Sur. Co. v. Ins. Co. of N. Am., 609 F.3d 143 (3d Cir. 2010).

reosiguravačima. Nedavna odluka u sporu All State Ins. Co. v Am Assur. Co.58 dodatno pruža podršku stavu o ograničenju:

„Doktrina istovetnosti sudbina imala je za cilj da obezbedi konzistentnost u rešavanju šteta na oba nivoa, kod osiguranika i reosiguranika, a ne da dozvoli osiguravaču da koristi različite grupe pravila za svaki nivo. Mi u potpunosti odbacujemo stav da doktrina is-tovetnosti sudbina zahteva da sudovi zažmure na jedno oko na takve očigledne manipulacije u postupku dis-tribucije isplata i potpuno zanemare reosiguranikovu obavezu da postupa u dobroj veri.”59

U nemačkom pravu nema jasnog odgovora na pita-nje kakva je situacija kada se distribucija isplata razliku-je od načina na koji je reosiguranik isplatio štete, a onda ih prezentuje reosiguravaču. Propisi o osiguranju mogli bi da pruže odgovor60, ali Zakon o ugovoru o osiguranju (dalje u tekstu: VVG) ne primenjuje se na reosigura-nje.61 Gerathewohl62 se zalaže za analognu primenu pra-vila VVG onda kada opšta pravila reosiguranja ne pru-žaju rešenje. S druge strane, prevlađujuće mišljenje je protiv takve analogije.63 Prema Građanskom zakoniku (u daljem tekstu: BGB), ako je reosiguravač platio od-štetni zahtev koji je netačno naveden, onda bi reosigu-ravač mogao da poništi isplatu64 i zahteva povrat novca po pravilima o neosnovanom obogaćenju.65 Ako je reo-siguranik postupao koristeći se prevarom, reosiguravač bi mogao da izbegne da plati.66 Ako je postojalo krše-nje ugovora o reosiguranju nepažnjom, reosiguravač bi imao pravo na nadoknadu štete. Ali ako je distribucija učinjena u dobroj veri, onda reosiguravač verovatno ne bi imao pravo na odštetni zahtev i morao bi da prihvati distribuciju reosiguranika.

7. ZAKLJUČAK

Postavljena pitanja ilustruju tenzije koje postoje iz-među reosiguranika i reosiguravača. Stavovi sudske prakse iz tri države koje smo komentarisali i upoređivali ukazuju na važne sličnosti i razlike. U Engleskoj i SAD postoji precedentno pravo koje je razvilo pravna shvata-

58 43 A.D. 3d 113, 837 N.Y.S.2d 138 (Sup. Ct. App. 2007).59 Isto, str. 43, A.D.3d, str. 120, 837 N.Y.S.2d, str. 143. 60 VVG, čl. 28.61 VVG, čl. 209.62 Glava 7, 2.2.1.1.1.63 Schwepcke, Isto, str. 13: Prölss/Martin VVG, čl. 116, VVG

a. F, 2.64 BGB, para. 119.65 BGB, para. 812 i dalje.66 BGB, para. 123.


16 nja mnogo više nego u Nemačkoj, nepostojanje sudskih odluka u tom pravnom sistemu može se reći da vodi ka manjoj izvesnosti (situacija je slična i u drugoj važnoj državi za reosiguranje – Švajcarskoj). Reosiguranje kao međunarodni pravni posao suočava se često sa proble-mom različitih propisa koji se primenjuju na ugovore o osiguranju i ugovore o reosiguranju, što takođe otežava usklađivanje i tumačenje. Za englesko (i američko) pre-

cedentno pravo često se kaže da se oslanja na arbitraže u drugim državama u oblasti reosiguranja.67 Nema sum-nje da ćemo i u narednim godinama biti svedoci intere-santnog razvoja u vezi sa ovim važnim aspektima prava reosiguranja u različitim pravnim sistemima.

Prevod sa engleskog jezika: dr Slobodan Jovanoviće-mail: [email protected]

67 Glavni projekt Radne grupe AIDA za reosiguranje je kom-parativna studija zakonskog regulisanja reosiguranja u različitim državama. – Izvor: www.AIDA.org.uk.

ARTICLES1/2012

17

AbstractFor the reinsurance markets follow the settlements is

a crucial principle. Th e law has been developing in the most important jurisdictions and this article attempts, by taking key questions, to analyse these developments and diff erences in the English, US and German jurisdictions. Th e analysis indicates diff erences as well as similarities between these jurisdictions and further that there are areas which are not well settled, in particular allocation of reinsurance losses to the following reinsurer.

Key words: Reinsurance, follow the settlements, ex-gratia, back-to-back, claims cooperation/control, inspection, allocation.

1. INTRODUCTION

Of utmost importance to a reinsured is to obtain trouble free inwards settlement of claims. Th e reinsured wishes to know that if it settles a claim, its reinsurers will pay their share without questioning the reinsured’s assessment of liability to pay and, where possible, even ex gratia payments – that they will follow the settlements. Th is is particularly the case in “fronting” situations where the reinsured will retain only a small percentage of the risk. In turn the reinsurer does not wish to pay more than its proper share and, particularly in “fronting” situations, will wish to control the handling and settlement of claims by virtue of a claims

control clause. Oft en, however, the reinsured will only agree to a claims co-operation clause which only allow the reinsurer to be associated with the handling and settlement of claims which, from the point of view of the reinsurer, may not be satisfactory.

Th e issue is frequently the subject of dispute in various jurisdictions. In this article, we will seek to analyse the approach taken by the courts in England and compare this where appropriate with the US and Germany by reference to certain key questions. In Germany, however, there are very few Court decisions regarding reinsurance in contrast to England and the United States.

2. THE POSITION WHERE THERE IS NO FOLLOW SETTLEMENTS CLAUSE: CAN

THE OBLIGATION BE IMPLIED? THE INTERPRETATION OF INDIVIDUAL FOLLOW

THE SETTLEMENTS CLAUSES.

In English law there is no presumption or implied term in the reinsurance context that a reinsurer will follow the settlements of its reinsured. Th is is in contrast to the position in the United States and Germany where it is arguable that such a clause is implied.

As early as 1922, the English court held that it was “well settled that (subject to any provision to the contrary in the reinsurance policy) the reassured, in order to recover from their underwriters, must prove the loss in the same manner as the original assured must have proved it against them, and the reinsurers can raise all defences which were open to the reassured against the original assured.”1

1 In Re London County Commercial Reinsurance Office Limited (1922) 2 CH 67 (at pg 80).

Colin CROLY* and Yvonne JEFFERIES**

with contributions from: David GREENWALD (USA)*** and Reinhard DALLMAYR (Germany)****

Questions relating to follow the settlements in reinsurance under English law with comparative reference to the laws of

Germany and the USA UDC 368.029.000.34(430)Submitted: 18. 10. 2011Accepted: 11. 11. 2011Scientifi c debate

* Arbitrator, Chairman of AIDA Europe, Chairman of AIDA Reinsurance Working Party.

** Partner, Byrne and Partners LLP, London.*** Partner with Jenner & Block LLP, Chicago where he is the

Co-Chair of the Reinsurance Practice Group, Member of the AIDA Reinsurance Working Party.

**** Partner, Bach, Langheid & Dallmayr, Munich – Member of AIDA Reinsurance Working Party.

COLIN CROLY and YVONNE JEFFERIES1/2012

18 Th is principle was reaffi rmed in 1996 by the House of Lords:

“Th ere are only two rules, both obvious. First, that the reinsurer cannot be held liable unless the loss falls within the cover of the policy reinsured and the cover created by the reinsurance. Second that the parties are free to agree on ways of proving whether these requirements are satisfi ed. Beyond this, all the problems come from the eff orts of those in the market to strike a workable balance between conflicting practical demands and then to express the balance in words.”2

Th us, under English law, there is a need for a specifi c follow settlements3 clause in order to bind the reinsurer to pay in accordance with settlements made by its reinsured. Even then such clauses tend to be interpreted relatively strictly by the courts in accordance with ordinary rules of construction of contracts.4

As referred to above, in Germany there are no court decisions on the meanings of either follow the settlements or follow the fortunes5. In reality the vast majority of reinsurance contracts to which German law applies contains a follow the settlements clause. Th e authorities are undecided where in the absence of such a clause the principle would be implied although it is believed the prevailing opinion is in favour of an implied clause.6 Th e reasoning behind the automatic application is that the concept is founded in reinsurance customs and practice or even customary law. Th e argument in support is based upon the commercial code.7

2 Hill v Mercantile (1996) Ll L Rep 341.3 “Follow fortunes” clauses, in other words, clauses which

use the language of “follow fortunes” are rare in English market practice and have received little consideration by the English courts. German reinsurance law distinguishes between Follow the Settlements and Follow the Fortunes. Th e distinction is that under the Follow the Fortunes principle the direct insurer’s “Insurance Fortunes” are borne and shared by the reinsurer whereas the insurer’s “Commercial Fortunes” are not.

4 In brief, the English approach is that words are to be given their ordinary meaning unless the context requires otherwise. Clauses are construed in the context of the document as a whole and also by reference to the factual matrix which includes the commercial purpose of the contract and facts known to both parties to the contract at the time it is entered into (Investors Compensation Scheme v. West Bromwich Building Society [1997] UKHL 28; [1998] 1 All ER 98). Follow settlements clauses are no exception.

5 Th e probable reason for this is that most reinsurance disputes to the present in Germany have been either settled amicably or in confi dential arbitration proceedings.

6 Gerathewohl, Rückversicherung, Chapter 7, 2.5.2.3; Schwepcke, “Rückversicherung” in Münchener Kommentar VVG, 28.

7 HGB §346 - “In consideration of the signifi cance and eff ect of acts and omissions, merchants shall make due allowance for the customs and usage practised in trade.”

Although they are conceptually distinct doctrines, courts in the United States frequently use the terms “Follow the Settlements” and “Follow the Fortunes” interchangeably.8 Th ere is a body of case law in the United States where the follow the settlements doctrine has been implied even in the absence of an express provision in the reinsurance agreement.9 In the cases, the courts have treated the issue as a question of fact and have credited testimony from industry experts that the Follow the Settlements doctrine, as a matter of custom and practice, is inherent in and essential to the reinsurance relationship. Other courts have resisted in applying follow the settlements obligations in the absence of express language.10 A prominent commentator has argued that the cases implying the doctrine have done so based on the misreading of earlier case law and commentaries and takes the position that “the best modern scholarship, the judicial history of the subject…and the general law of contract indemnity unite in confi rming that there is no implied general obligation to follow settlements in the absence of an express clause to that purpose.”11

In English law, there is no follow settlements clause, the reinsured has to prove that it was liable under the original insurance, both in terms of legal liability and amount. Most obvious proof would be a court judgment or a binding arbitration award. Indeed the English court has held that it is an implied term of a reinsurance contract that the parties to a reinsurance agreement are to be assumed to have intended that a foreign judgment is binding on them both.12 A reinsurer who wishes to challenge the judgment against a reinsured will have to satisfy the recognising court either that the reinsured failed to defend the action properly or that the judgment was perverse.13

8 Employers Reins. Co. v. Mass. Mutual Life Ins. Co. (“Mass Mutual”), 654 F.3d 782, 790 n.3 (8th Cir. 2011). U.S. case law discussing “follow the fortunes,” therefore, should be consult-ed when analyzing application of the “follow the settlements” doctrine to a reinsurance agreement.

9 Trenwick, 764 F.Supp.2d at 296; Aetna Cas. & Sur. Co. v. Home Ins. Co., 882 F.Supp. 1328 (S.D.N.Y. 1995); International Surplus Lines Ins. Co. v. Certain Underwriters at Lloyd’s of London, 868 F.Supp. 917 (S.D. Ohio 1994).

10 North River Ins. Co. v. Employers Reins. Corp., 197 F.Supp.2d 972, 984–86 (S.D. Ohio 2002).

11 Graydon S. Staring and Christopher P. Staring, Law of Reinsurance, § 18:2 (Th omson Reuters 2011).

12 Commercial Union Assurance Co plc v NRG Victory Reinsurance Limited [1998] 2 AER434, the Court of Appeal rejecting the argument that a foreign judgment is no more than “evidence” of a reinsured’s liability.

13 In the Commercial Union case (ibid), although the point did not actually arise for decision, the Court of Appeal did not

Questions relating to follow the settlements in reinsurance under English law ...1/2012

19 Where the reinsured does not have a judgment or award to prove liability because the claim has been settled, the reinsured remains liable to prove the liability to the original insured. Th is can be diffi cult as demonstrated in Commercial Union Assurance Company Plc & Ors v. NRG Victory Reinsurance Ltd.14 Here the reinsured settled the claim on the advice of Texan lawyers that although clean-up costs for pollution were arguably excluded under the policy, the reinsured was likely to lose because liability was going to be determined by a non-specialist judge directing Texan jurors oft en known to be unfavourable to insurers. Th e court held that follow settlement wordings required a reinsured to demonstrate actual legal liability under the policy; it was not enough, for instance in this case, to produce an affi davit from a Texas lawyer testing to a strong likelihood that insurers would lose at trial.15

Th e result therefore in English law is that in the absence of a follow settlements clause, the reinsured is required to prove its loss and entering into a favourable settlement will not suffi ce even if that settlement will in practice reduce the ultimate liability of both the reinsured and the reinsurer. Th is case further highlights a frequent and serious diffi culty for a reinsured. If the reinsured had taken the case to trial and lost, it would arguably have been in a better position to recover under the reinsurance; on the other hand, this exposes the reinsured to greater losses on the underlying than if it had taken the opportunity to settle at a signifi cant discount. Further, even if the reinsured took the claim to judgment with an eye to reinsurance recovery, this would not guarantee against challenge by reinsurers on underlying liability, for example, that the underlying court decision was manifestly perverse.

think it enough that a court consisting of an inexpert judge and a jury known to be biased against insurance companies would be suffi cient.

14 Ibid.15 Th e Court of Appeal regarded this document merely as

containing “predictions” which “did not bite on the question of whether the evidence demonstrated legal liability under the insurance contracts” even though its conclusions had not been contested by reinsurers.

3. THE EXTENT TO WHICH IT IS POSSIBLE TO LIMIT THE REINSURER’S RIGHT TO

CHALLENGE SETTLEMENTS. THE EFFECT OF EX GRATIA AND OTHER EXCLUSIONS

IN THE CLAUSE. THE POSSIBILITY OF CHALLENGING THAT A SETTLEMENT HAS NOT BEEN CONCLUDED HONESTLY AND

IN A REASONABLE AND BUSINESSLIKE MANNER

In English, American and German law it is a common principle of follow settlements that a reinsurer can challenge the claim based on a settlement on the ground that it does not fall within the scope of the reinsurance cover.

Earlier forms of follow settlements clauses in English contracts took the form of “to pay as might be paid thereon” or “to pay as may be paid thereon and to follow their settlements”. Th ere was, however, a great deal of uncertainty as to the nature and eff ect of such clauses until the case Insurance Company of Africa v SCOR (UK.) Reinsurance Company Ltd.16

In this case, the reinsurance contract contained a follow the settlements clause in the form of a London market “full reinsurance clause” which read:

“Being a Reinsurance of and warranted same...terms and conditions as and to follow the settlements of the Insurance Company of Africa...”

Th e court decided that the follow settlements clause meant that reinsurers agreed to indemnify insurers in the event that insurers settle a claim provided that the claim settled falls within the risk covered by the policy of the reinsurance as a matter of law, and that in settling the claim the insurers have acted honestly and have taken all proper and businesslike steps in making the settlement. (“Th e Two Provisos”). Th e presumption was that reinsurers are entitled to rely on the honesty and professionalism of insurers and that even if an insured’s claim later turns out to have been fraudulent, the reinsurer must follow the settlement of the reinsured acting honestly and in a businesslike manner.

It has since been held that a distinction needs to be made between having to prove that an original loss falls within the cover provided by the direct contracts, and having to prove that a claim has been recognised by insurers as such. In the former, one is examining what in fact actually happened and in the latter how the claim was recognised/classifi ed by the insurers17. Under

16 [1985] 1 Lloyd’s Rep 312.17 Assicurazioni Generali v CGU International Insurance

plc [2004] EWCA Civ 429; Equitas Limited v R&Q Reinsurance Company Limited [2009] EWHC 2787.


20 the Scor provisos, the emphasis is on the latter so that the reinsured does not need to establish that the claim actually fell within the risks covered by the insurance contract. The reinsurer then cannot re-open the reinsured’s classifi cation of the loss so long as it was bona fi de and businesslike, even if the reinsured’s classifi cation was in fact wrong.

It should be noted that this is the result where the follow settlements clause is unqualifi ed as in Scor. Where the clause contains a proviso such as “provided the losses fall within the terms and conditions of the original policies and this reinsurance”, the reinsurer is entitled to reopen the reinsured’s classifi cation.18

Scor represented a high water mark of judicial support for a reinsured’s attempt to make reinsurers follow settlements without question. Subsequent attempts to make the reinsured’s load even lighter have not met with a great degree of success.

3.1 “...Liable or not liable...”In Charman v Guardian Royal Exchange19 the

Court held that the words liable or not liable qualifying a loss settlement did not enable a reinsured to remove the obligation to settle its liabilities in a businesslike fashion on the basis that if a reinsured attempted to pass on a claim knowing there was no liability, the settlement could not be in good faith let alone businesslike.20

3.2 “Settlements whether by way of compromise, ex gratia or otherwise shall in every respect be

unconditionally binding”.Words as above were used in Hiscox v Outhwaite

(no 3)21. Even with words of this nature it was held that a reinsurer is always entitled to raise issues as to the scope of the reinsurance contract and, where the risks are co-extensive with those of the underlying insurance, the reinsured is not precluded from raising such issues even where there is a follow of the settlements clause as this is the only sure protection that the reinsurer has against being called upon to indemnify the reinsured against payments not legally due to the original insured. Th e reinsurer is always at liberty to rely on, for example, a late notifi cation clause in the reinsurance even where there is a follow settlements clause.

18 Hill v Mercantile and General Reinsurance plc [1996] 3 All ER 865.

19 [1992] 2 Lloyd’s Rep 607.20 In this case the Court also made clear that the burden of

proof was upon the reinsurer to show that a reinsured did not settle in good faith or in a businesslike way.

21 1991 2 Lloyd’s Rep 2524.

3.3 “...To follow without question the settlement of the reinsured...”

Here it has been established22 that the words “without question” did not have the eff ect of limiting the application of the second Scor proviso (bona fi de and businesslike settlement) given that they did not remove the insured’s obligation to act honestly and take all reasonable and proper steps in settling the claim.

It will be seen from the foregoing that in English law attempts to craft a follow settlements wording such that the reinsurer cannot challenge settlement made by the reinsured have not been successful despite fairly clear language. It remains to be seen whether stating this intent explicitly in the form of a waiver clause might achieve the intended result. In other words, a clause including words along the lines of “reinsurers irrevocably waive the right to challenge settlements made by the reinsureds...” It may be however that such wording would be commercially unacceptable.

In the United States the scope of the follow settlements doctrine has been articulated in various ways but can be summarised as follows: Th e doctrine requires a reinsurer to accept the reinsured’s good faith decisions concerning the underlying insurance terms and claims against the underlying insured.23 A reinsurer may not challenge a reinsured’s settlement unless it is fraudulent, collusive or otherwise made in bad faith24, or if the payments are clearly beyond the scope of the original policy25, or if it confl icts with the specifi c terms and conditions of the reinsurance agreement. A reinsurer may not challenge a reinsured’s decision to settle as long as it is arguably within the terms of the direct policy, even if not “technically covered by it” and if the reinsured acted in good faith.26

German law also imposes the duties of acting honestly and in a reasonable and businesslike manner. Th e reinsured has the right to decide if and how to

22 Assicurazioni Generali SpA v CGU International Insurance Plc and Others [2003] Ll. L. Rep IR 725.

23 North River Ins. Co. v. ACE Amer. Reins. Co.(“ACE”), 361 F.3d 134, 139–40 (2d Cir. 2004).

24 Mass. Mutual, 654 F.3d at 790–91, quoting Travelers Cas. & Sur. Co. v. Ins. Co. of No. Amer., 609 F.3d 143, 149 (3d Cir. 2010); ACE, 361 F.3d at 139.

25 Christiana Gen. Ins. Corp. of NY v. Great Amer. Ins. Co., 979 F.2d 268, 280 (2d Cir. 1992) (the follow the fortunes doctrine insulates a reinsured’s liability determinations from challenge by a reinsurer unless they are fraudulent, in bad faith, or the payments are clearly beyond the scope of the original policy or in excess of the reinsurer’s agreed to exposure).

26 Mass. Mutual, 654 F.3d at 791, quoting Am. Employers’ Ins. Co. v. Swiss Reins. Am. Corp., 413 F.3d 129, 132 (1st Cir. 2005).


21 settle a claim27. Th is right however is not unlimited or unrestricted; the reinsured being bound by the standard of prudent business management. Although the defi nition of these duties might be diffi cult, if the reinsured breaches them wilfully or with serious carelessness the reinsurer is not bound to follow the settlement. In carrying out any settlement the reinsured is obliged to take into consideration the interests of the reinsurer. Slight negligence however does not relieve the reinsurer from liability but if there is serious carelessness the reinsurer is not bound. Th e test for the reinsured acting as if it were a prudent business person is the standard which the reinsured would apply if managing its own business, that is without having any reinsurance in place28.

In German law the reinsurer does not have to follow ex gratia payments.29 In the United States there is also no obligation to indemnify for a purely ex gratia payment unless the reinsurance contract expressly provides so.30

In the United States some Courts have also recognised an exception to the doctrine where a cedant has failed to conduct a “reasonable businesslike investigation” or has committed “gross negligence” or “recklessness” in handling a claim. Th is chimes with German law where gross negligence would also relieve the reinsurer of liability (as compared to slight negligence). Although in the United States this places a heavy burden of proof on the reinsurer, it does provide some protection for the most egregious claims handling conduct, even where it does not rise to the level of fraud or collusion.31

As in Germany and the USA (as referred to above), in English law an ex gratia payment would not be considered a businesslike settlement. An ex gratia payment is ordinarily understood to be one which is entirely voluntary, that is, where the insurer is under no legal liability to make it. Some follow settlements clauses

27 Gerathewohl 2.5.2.2.28 Schwepcke, Rückversicherungsrecht, 30.29 Schwepcke, Rückversicherungsrecht, 31.30 Granite State Ins. Co. v. ACE Amer. Reins. Co., 849 N.Y.S.2d

201, 203–204 (N.Y. App. 2007) (the follow the fortunes doctrine does not apply to a settlement that is “an ex gratia payment, i.e., one made by a party that recognizes no legal obligation to pay, but makes payment to avoid greater expense, as in the case of a settlement by an insurance company to avoid the cost of a suit”); Michigan Millers Mut. Ins. Co. v. North Amer. Reins. Corp., 452 N.W.2d 841, 843 (Mich. 1990) (follow the fortunes did not apply to cedant’s payments to insured where insured’s losses did not exceed the direct policy’s attachment point).

31 Suter v. General Acc. Ins. Co. of Am. 2006 WL 2000881 (D.N.J. 2006), vacated pursuant to settlement, Goldman v. Gen. Acc. Ins. Co. of Am., 2007 WL 2781935 (D.N.J. 2007).

purport to include “ex gratia” or “without prejudice”32 settlements; other expressly exclude them. Where ex gratia and without prejudice settlements are expressly covered, the reinsurer can still raise issues on whether or not the loss actually falls within the reinsurance contract in reliance on the fi rst Scor proviso.33

Where ex gratia and without prejudice settlements are expressly excluded, particular care must be taken in considering the basis of the underlying settlement and how it is worded. In Faraday Capital Limited v Copenhagen Reinsurance Company Limited34 the follow settlements clause in the contract expressly excluded without prejudice payments. Th e settlement between Faraday and the original insured had stated that it was “without prejudice to… the parties’ respective positions”. Th e Court decided in favour of reinsurers, both refusing to receive evidence to the eff ect that the reinsured did in fact believe it was liable under the original policy and refusing to look behind the formal words in the settlement agreement holding that the parties had chosen expressly to exclude without prejudice settlements.

Th is case in English law underlines the importance of a reinsured being aware of its outwards reinsurance terms and not jeopardising cover by the use of language which might inadvertently bring it outside the scope of cover. Care must be taken to consider the legal basis upon which a settlement is concluded.

4. THE BACK TO BACK PRESUMPTION: DOES THIS UNIFORMLY EXIST AND, IF NOT,

IN WHAT CIRCUMSTANCES WILL IT BE FOLLOWED BY THE COURTS?

Where facultative reinsurance contracts are concerned, parties usually intend the reinsurance cover to match the direct policy terms (except of course in relation to matters such as limits and deductibles). In the London market, this is oft en achieved by stating that the reinsurance is to be on the “same terms and conditions as original”, or similar, which has the eff ect of incorporating the wording of the underlying into the reinsurance contract. Th e position is less clear where there is no such language but the language of both contracts is very similar. In this context the English Courts have devised a useful presumption that at least in the context of facultative reinsurance, the parties

32 A settlement where the insurer simply makes no admission of legal liability.

33 Hiscox v Outhwaite (No.3) [1991] 2 Lloyd’s Rep 524.34 (2006) EWHC 1474 (Comm).


22 to reinsurance would have intended that the meaning and eff ect of equivalent provisions in the insurance and reinsurance contracts would be the same. Th ere is no presumption in US law; the terms of the reinsurance agreement govern the scope of coverage and are interpreted according to general rules of contract construction.35 A number of US Courts have considered the issue of concurrency in instances in which the reinsurance agreement contains a “follow form” clause. Th e frequently articulated rule is that where a follow form clause is found in the reinsurance contract, concurrency between the policy of reinsurance and the reinsured policy is presumed, such that a reinsurance will be construed as off ering the same terms, conditions and scope of cover as exists in the reinsurance policy in the absence of explicit language to the contrary.36 Where the reinsurance agreement, however, is suffi ciently clear, specifi c limits on coverage exercise control over follow form clauses.37

In Germany there is also no corresponding concept of back to back. A reinsured would have to rely on the basic principles of contract law and of Follow the Fortunes. Normally, however, in the absence of an express statement to the contrary, the intentions of the parties to a reinsurance contract would normally be interpreted on the basis that the parties would have wished the terms and conditions of the policies to be interpreted identically.

In English law the two important cases are Forsikringsaktieselskapet Vesta v Butcher38 and Groupama Navigation v Catatumbo.39 In the former, the Court well articulated the presumption as follows: “Where a contract provides that its terms and conditions are to be the same as those of another contract and where its clear commercial purpose is to provide a corresponding cover to that provided by the other contract, then, unless some other powerful considerations intervene the conclusion must be that there is an intention that both contracts are to

35 1A Couch on Insurance, §9:13 (3d ed.). See also Graydon Staring, Law of Reinsurance, §13:3 (Th omson Reuters 2011) (“But there is no general rule that reinsurance must follow form and be congruent and, in the end, the reinsurance contract stands on its own terms.”)

36 See, e.g., Travelers Cas. & Sur. Co. v. Ins. Co. of North Ameri-ca, 609 F.3d 143, 166 (3d Cir. 2010), quoting Aetna Cas. & Sur. Co. v. Home Ins. Co., 882 F.Supp. 1328, 1337 (S.D.N.Y. 1995).

37 See, e.g., Travelers Cas. & Sur. Co. v. ACE Amer. Reins. Co., 392 F.Supp.2d 659, 665 (S.D.N.Y. 2005), citing Commercial Union Ins. Co. v. Swiss Re. Amer. Corp., 413 F.3d 121, 128 (1st Cir. 2005).

38 (1986) 2 All E.R 488 (at 504c-d).39 (2000) CLC 1534.

be governed by the same law”. Both these two cases concern breaches of warranty where, although the insurance and reinsurance contracts were governed by diff erent applicable laws, the presumption resulted in the same legal eff ect as to a breach of warranty being given in both contracts (English law has a much stricter warranty regime than most other jurisdictions).

Th e presumption in English law with regard to back to back, however, received a setback in the recent House of Lords decision in Wasa International Insurance Company Limited v Lexington Insurance Company.40

Lexington, who was reinsured by Wasa and AGF, had participated in a long running property and liability insurance programme covering Alcoa headquartered in Pennsylvania but with various sites in the United States. Lexington’s cover was for three years from 1 July 1977 to 1 July 1980, a relatively brief portion of Alcoa’s programme which went back into the 1950s and continued to 1984. AGF and Wasa provided facultative reinsurance to Lexington on back to back terms including the exact same period of cover. Th e insurance had no express choice of law clause; it was agreed that the reinsurance treaty was covered by English law.

Alcoa suff ered, from 1942 to 1986, damage by way of contamination of ground water and soil at many sites in nineteen diff erent US states. Alcoa sued a number of insurers, including Lexington, in Washington Courts. Th e Judge found as a fact that the damage occurred on a broadly linear basis so it was possible to identify approximately how much damage had occurred in any one year. Th e court decided to apply Pennsylvania law to all the issues as the place most closely connected with the formation of the relevant insurance contracts.

Almost all the other 17 insurers escaped liability based on exclusions or time bar provisions in their policies. Th e question therefore was whether Lexington’s liability was limited to losses occurring during the 3 years or whether Lexington remained responsible for all the damage which had occurred between 1942 and 1986.

The Washington Supreme Court applying Pennsylvanian law held that in the absence of an express exclusion for damage occurring outside the policy period, the Lexington policy responded to damage over the entire 44 year period, so long as some of the damage occurred during the 3-year policy period. Th is was on the basis that all insurers were jointly and severally liable to Alcoa. Lexington was then faced with a claim of about US$180 million.

40 (2009) UKHL 40. Th is was the last Judgment by the House of Lords before it was replaced by the Supreme Court as the fi nal English Court of Appeal.


23 Although no one suggested that the US decision was wrong, it was established that if the case had been tried in a number of other US states, the outcome would have been diff erent and Lexington would only have been liable for the pro rata loss applicable to its 3-year period of cover. Lexington then settled with Alcoa for approximately US$103 million.

Th e sole issue in the reinsurance dispute was whether Wasa and AGF could limit their liability to the 3 year period specifi ed or whether they had to pick up their percentage share for the entire period of Alcoa’s loss.

Th e fi rst instance decision in favour of reinsurers that there was no cover outside the stated period, was overturned by the Court of Appeal which held that despite the diff erent governing laws, the contracts were meant to be back-to-back; that is applying the back-to-back presumption developed in Vesta and Catatumbo, the reinsurance must have been intended to have the same meaning as the insurance, whatever that might have been, including the period clause.41 Th e House of Lords reversed the Court of Appeal holding that the back-to-back presumption did not have the radical eff ect of extending the temporal scope of cover which was described to be of “fundamental importance” under English law. Drawing a distinction between the facts of Wasa and those of Vesta and Catatumbo, the court held in the earlier cases it had been possible for the parties at the outset to identify the foreign law which would govern the insurance. In Wasa, however, at the reinsurance contract’s inception there was “no identifi able system of law applicable to the insurance contract which could have provided a basis for construing the contract of reinsurance in a manner diff erent from its ordinary meaning in the London insurance market.” Th e outcome depended on the particular US court in which the claim under the direct policy was resolved; a diff erent decision could have come from another US court. One might derive from this distinction that the parties might wish to clarify in a reinsurance contract the extent to which the period of reinsurance can be aff ected by a court judgment extending that period in relation to the underlying cover. For example, reinsurers might wish to insist that the period clause is paramount and will not be aff ected by any court’s decision extending the period of the underlying.

The position in relation to non-proportional reinsurance is diff erent:42 where reinsurers are writing an excess of loss treaty of a layer or the whole of a stipulated

41 Although the US decision may never have been anticipated by the reinsurers, the Court of Appeal considered that part of the bargain with Lexington had been to share the risk of an unfavourable development in the law.

42 Axa Reinsurance UK Ltd v. Field [1996] 3AER 527.

account, there is no reason for such a presumption as such a contract cannot in a real sense be back-to-back.

5. HOW DOES FOLLOW THE SETTLEMENTS INTERACT WITH CLAIMS COOPERATION /

CONTROL AND INSPECTION CLAUSES?

Where a reinsured wishes to have an effective “follow settlements” wording, care should be taken to avoid an inconsistent claims cooperation or control clause under which reinsurers would not be bound to settlements which they have not approved. Th is could have the eff ect of emasculating a “follow settlements” clause.43 Th e position in the United States is the same as English law. In Germany the position is somewhat diff erent and this is probably a refl ection of the fact that follow the settlements clauses are implied. Th e breach of a claims cooperation/control clause is an infringement of the reinsurance contract which does not entitle the reinsurer to reject the claim but could lead possibly to a claim for damages. To succeed the reinsurer would have to establish that the clause was infringed by the reinsured at least negligently and had there been no such breach, the reinsurer would have instructed the reinsured in a way which would have limited both the claim upon the reinsurer and the diff erence for which the reinsurer should be compensated.

With regard to inspection clauses, the principles referred to above in respect of claims cooperation / control clauses in German law apply. In English law, the relationship between the obligation of the reinsurer to follow settlements and the reinsured’s obligation to disclose his books and records was considered in Phoenix General Insurance Co of Greece v. Halvanon Insurance Co.44 It was decided that the reinsurer’s obligation to follow was paramount and could be enforced even though the reinsured was in breach of contract by failing to submit to inspection. Th is same principle is extended to applied inspection clauses in Baker v. Black Sea & Baltic Insurance Co Ltd.45 It was further held that the reinsured’s refusal to allow inspection did not have any impact upon the follow settlements clause, for example, in amounting to evidence that the direct settlement had not been reached by the reinsured in a bona fi de businesslike fashion.46

43 ICA v Scor.44 [1985] 2 Lloyd’s 599.45 [1998] 2 AER 833.46 Th is approach was followed in the more recent case of Eagle

Star Insurance Company Ltd v J.N Cresswell and Others [2004] 1 CLC 926.


24 Th e US position is similar in that refusal to allow inspection alone is not a basis to override the follow settlements doctrine. However, a suffi ciently egregious failure to co-operate could in theory lead to the voiding of the reinsurance cover. Typically however, a court or arbitration panel would order a cedant to make its fi les available to give the reinsurer an opportunity to raise any available defences and at the point the follow settlements doctrine would be applied.

6. THE ALLOCATION OF SETTLEMENTS WHERE THIS DIFFERS FROM THE BASIS

UPON WHICH THE REINSURED HAS SETTLED AND IS NOW PRESENTING

TO THE REINSURER.

What happens if claims are settled by the reinsured on a global basis and there are a number of reinsurance contracts to which the reinsured can potentially allocate claims which were settled? Is the reinsured able to allocate the settlement for the purpose of maximising reinsurance recoveries? What if the global settlement did not contain any allocation of specifi c sums to individual claims and some of the claims fall outside terms of the reinsurance contracts? Another issue is where it may not be obvious into which reinsurance year/s some losses fall. What happens when the reinsured cannot prove what loss occurred when in relation to successive periods of cover? Is the reinsured bound to allocate losses to match the inwards claims or is it able to allocate in a way so as to maximise reinsurance recoveries?

We start from the basis of the consistent holding in the English cases described above that even where there is a follow settlements clause, the reinsurer can always raise issues of whether particular claims and settlements fall within the scope of the reinsurance contract. Th is position is the same, as referred to above, in US and German law. Th e burden of proof will be on the reinsured to show that the claims presented fall within the reinsurance contract, both as to liability and quantum. Where the reinsured is unable to prove exactly when particular losses occurred, the English court has shown itself willing to assist by making certain assumptions in situations where it is clear there is cover and the only issue is allocation to particular periods of cover. US law, as seen below, takes a much broader approach to what the reinsured may do by way of allocation in seeking recovery.

In Municipal Mutual Insurance Ltd v. Sea Insurance Co Ltd47, reinsurers issued facultative excess of loss

47 [1998] Lloyd’s Rep IR 421 (CA).

reinsurances covering legal liability policies which the reinsured had issued to a port authority. Th is authority was held liable to compensate the owners of machinery which had been stored at the port. Over the course of a period of approximately 18 months, the machinery had been extensively damaged as the result of a succession of individual acts of vandalism. It was impossible to say which of these acts on its own caused loss exceeding the excess point under the reinsurance contract.

Th e judge hearing the trial of the original claim by the machinery owners against the port authority held that most of the damage probably occurred between March 1987 and September 1988 which timespan straddled three successive annual reinsurance contracts. When MMI indemnifi ed the port authority it did not allocate any particular part of that claim to any of the three relevant insurance periods as the total indemnity was within the annual policy limit applicable. For the reinsurances, however, an allocation was necessary as each contract was subject to a substantial excess. Further the identities and subscriptions of the reinsurers varied from year to year.

Th e reinsured’s attempt to allocate all the losses to the 1988 year of reinsurance was rejected by the Court which held that a reinsured could recover in any one year of reinsurance only by demonstrating that the losses fell within that year. As it could not defi nitely be shown in which year the losses fell, it was held that the appropriate response was to assume a regular and linear pattern of losses. Th is meant that losses occurring over an 18 month period were to be treated as occurring equally over that period, so that one-sixth of the losses were allocated to 1987, two-thirds to 1988 and one--sixth to 1989.

A similar philosophy of approach has been adopted in Equitas Lmited v R&Q Reinsurance Company (UK) Limited.48 Equitas (as assignee of certain Lloyd’s syndicates) sought to recover losses resulting from the Exxon Valdez disaster and the Iraqi invasion of Kuwait. Each of these claims had been the subject of separate litigation and it had been found respectively that part of the Exxon Valdez claims were not covered and the Kuwait claims had been wrongly aggregated. Th e losses had, before reaching the reinsurances in question, been presented through a long chain of covers up the LMX spiral such that it was impossible to reconstruct the facts without the introduction of the wrongly aggregated and irrecoverable elements. Reinsurers argued that Equitas could not recover anything since it could not prove that the sums claimed were properly due. Many of the relevant reinsurance contracts contained settlements clauses with provisions that the settlements were to

48 [2009] EWHC 2787.


25 be within the terms of the insurance and reinsurance contracts.

Equitas was allowed to succeed by proving their loss using actuarial modelling and giving appropriate discounts to strip out the wrongly aggregated and irrecoverable elements. Th e court’s reasoning was that the reinsured had to prove that the claims were within the terms of the original and reinsurance contracts as a matter of law. Th e method, however, by which the proof could be provided was not limited to having accurately to reconstruct the claims through the LMX spiral; it was permissible to use actuarial modelling.

A similar approach has since been taken in IRB Brasil Resseguros SA v CX Reinsurance Company Ltd.49

The trend has therefore been for the English court to take a pragmatic approach to allocation in circumstances where it is clear that there is liability under the reinsurance contracts but the extent of liability is problematic to prove. Th e court has, however, consistently been clear that this does not mean that the scope of the reinsurance cover can be extended beyond what was originally agreed to be covered. Th us although it was canvassed in a recent case50 before a fi rst instance court that there was under English law a general principle that a reinsured could allocate losses so as to maximise recovery under its reinsurance, the judge expressed doubts if this were the case in law.

Th e United States has a diff erent approach relying upon good faith of the reinsured. Th ere have been several decisions by US courts in recent years addressing the application of the follow the settlements doctrine to reinsureds’ post-settlement allocations particularly where the allocations diverge from positions taken by a reinsured during the course of the underlying litigation and where there is an attempt by the reinsured to maximize reinsurance recovery. For the most part, the courts have been highly deferential to the reinsureds’ allocations in order to avoid “intrusive factual enquiries into the settlement process” that would undermine the foundation of the reinsured/reinsurer relationship.51

Th e well established US view is that the follow the settlements doctrine applies to a reinsured’s post-settlement allocations.52 Th e 3rd Circuit Court of Appeal recently

49 [2010] EWHC 974 (Comm); 2010 WL 1639729.50 Teal Assurance Company Limited v. WR Berkley Insurance

(Europe) Limited, Aspen Insurance UK Limited [2011] EWHC 91.51 See, e.g., N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d

134, 140–41 (2d Cir. 2004).52 Travelers Cas & Sur. Co. v. Ins. Co. of North Am., 609 F.3d

143, 158 (3d Cir. 2010), citing Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp. of Am., 419 F.3d 181, 188–89 (2d Cir. 2005); N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d 134, 140–41 (2d Cir. 2004); Nat’l Union Fire Ins. Co. of Pittsburgh, Pa. v. Am.

articulated the deferential standards that had been applied by most of the courts that have addressed the issue:

“[A]pplying the follow-the-[fortunes] doctrine to post-settlement allocation decisions does not leave a reinsurer without protection. Th ose allocations must still have been in “good faith” to be binding on the reinsurer. We have broadly characterized the insurer’s duty of good faith to its reinsurer as a duty not to take advantage of the reinsurer’s dependence on the decisions made by the insurer. In the post-settlement allocation context, this means that an insurer breaches this duty when it makes allocation decisions primarily for the purpose of increasing its reinsurance recovery...

We make clear, however, that the insurer’s negative duty not to make allocation decisions primarily in order to increase reinsurance recovery does not translate into a positive duty on the part of the insurer to minimize its reinsurance recovery. What this means for the reinsurer’s burden of persuasion is that, to establish a breach of the duty of good faith, it is not suffi cient simply to demonstrate that a particular allocation decision increased the insurer’s access to reinsurance, at least not where the insurer is able to point to some legitimate (i.e., non-reinsurance-related) reason for the challenged decision. To prevail, the reinsurer must either provide direct evidence that the insurer was motivated primarily by reinsurance considerations, or show that the aft er-the-fact rationales off ered by the insurer are not credible.”53

In the seminal North River Case54 the court affi rmed summary judgment in favour of a reinsured which had allocated an asbestos-related settlement so that it fell entirely on a second layer of reinsurance despite the reinsured’s pre-settlement analysis that a settlement would be shared by higher layers of reinsurance. In Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp55 the court affirmed summary judgment in favour of a reinsured in allocating an asbestos-related settlement as a single occurrence where the settlement agreement was silent to the number of occurrences and the single occurrence increased the reinsured’s reinsurance recovery.56

Re-Ins. Co., 441 F.Supp.2d 646, 652–53 (S.D.N.Y. 2006); Comm. Union Ins. Co. v. Seven Provinces Ins. Co., 9 F.Supp.2d 49, 67–68 (D.Mass. 1998).

53 Travelers Cas., 609 F.3d at 158–59 (internal citations omitted).

54 N. River Ins. Co. v. ACE Am. Reins. Co., 361 F.3d 134 (2d Cir. 2004).

55 Travelers Cas. & Sur. Co. v. Gerling Global Reins. Corp. of Am., 419 F.3d 181 (2d Cir. 2005).

56 See id., 419 F.3d 189 (“Given that Travelers and OCF expressly declined to resolve the occurrence issue, there is no


26 In a further Travelers case57, the reinsured entered into an agreement with its insured, Acme, to pay USD137 million to settle breast implant products claims, USD80 million of which was then allocated in the settlement agreement to the breast implant claims. During negotiations, reinsured’s in-house counsel prepared a memorandum analyzing reinsurance implications of diff erent scenarios, concluding that treating the breast implant claims as a single occurrence would increase reinsurance recovery, that collection from reinsurers would be more diffi cult if treated as a single occurrence, but that reinsured’s position in arbitration with its reinsurers would be stronger if Acme agreed to a single occurrence agreement in the settlement. At reinsured’s insistence Acme acceded to a single occurrence in the agreement. Post settlement, the reinsured allocated a portion of the settlement to two policies with three year coverage periods annualizing the pre-occurrence limits thereby tripling the amount allocated to reinsurers. Two trials then followed. In the fi rst trial, the court rejected reinsurer’s argument that the reinsured had improperly manipulated its allocation and found that the reinsured’s allocation was reasonable, businesslike and in good faith. In the second trial when the court reviewed the specifi c direct policies at issue under Michigan law, it determined that the policies clearly and unambiguously provided for a single per occurrence limit for each of two three year policy terms and that the reinsured therefore could not annualize the settlement and tap six per occurrence limits. Th is had the eff ect of signifi cantly reducing the reinsurer’s exposure.

Although these decisions suggest that reinsureds have wide latitude to allocate settlements to their reinsurers, there are limits and the follow the settlements doctrine may not expand the scope of coverage agreed by the reinsurer. Th e recent decision All State Ins. Co. v Am Assur. Co.58 further lends support to the limits:

“Th e follow-the-fortunes doctrine was intended to foster consistency in the treatment of losses at both levels, insured and reinsured, not to allow an insurer to use a diff erent set of rules at each level. We soundly reject the notion that the follow-the-fortunes doctrine requires that courts turn a blind eye to such manifest manipulation of the allocation process in total disregard of the reinsured’s obligation to act in good faith.”59

cause for us to do so now. Indeed, were we to undertake such an analysis, we would be engaging in precisely the kind of ‘intrusive factual inquiry’ that the follow-the-fortunes doctrine is meant to avoid.”)

57 Travelers Cas & Sur. Co. v. Ins. Co. of N. Am., 609 F.3d 143 (3d Cir. 2010).

58 43 A.D.3d 113, 837 N.Y.S.2d 138 (Sup. Ct. App. 2007).59 Id., 43 A.D.3d at 120, 837 N.Y.S.2d at 143.

In German law there is no direct answer to what the position is where the allocation of settlements diff ers from the basis upon which a reinsured has settled and is now presenting to the reinsurer. Th e law on direct insurance could provide an answer60 but the VVG is not applicable to reinsurance.61 Gerathewohl62 argues in favour of the analogy of the VVG when the general rules of reinsurance do not provide the solution. Th e prevailing opinion would however be against such an analogy.63 Under the civil law if a reinsurer paid a claim which was stated incorrectly then the reinsurer could rescind the settlement64 and claim the money back under the rules of unjust enrichment.65 If the reinsured acted fraudulently, the reinsurer could avoid settlement.66 If there was negligent breach of the reinsurance contract, the reinsurer would be entitled to damages. If however the allocation was made in good faith then the reinsurer probably has no claim and must follow the allocation.

7. CONCLUSION

Th e questions posed above illustrate the tensions there are between reinsured and reinsurer. Th e positions in the three jurisdictions discussed and compared show both important similarities and diff erences. Both in En-gland and the United States there is case law which has developed the legal position further than in Germany; the paucity of case law in the latter can be said to lead to less certainty (the position is similar in another im-portant reinsurance jurisdiction, Switzerland). Reinsu-rance being an international business has the diffi culty oft en of diff erent laws applying to both direct insurance and reinsurance contracts; this also makes harmonisati-on and interpretation less easy. English (and American) case law is reported to be oft en relied upon in reinsu-rance arbitrations in other jurisdictions67. No doubt there will be further interesting legal developments re-lating to these important aspects of reinsurance law in diff erent jurisdictions in the years to come.

60 Para 28 VVG61 Para 209 VVG62 Chapter 7, 2.2.1.1.1.63 Schwepcke, “Rückversicherung” in Münchener Kommentar

VVG, 13: Prölss/Martin. VVG para 116 VVG a. F, 264 Para 119 BGB65 Paras 812 et seq. BGB.66 Para 123 BGB67 Th e AIDA Reinsurance Working Party’s main project is

the comparative study of legal issues relating to reinsurance in diff erent jurisdictions – see www.AIDA.org.uk

1/2012ČLANCI

27

ApstraktCilj koji je autor postavio u ovom radu jeste da struč-

noj i naučnoj javnosti predoči predloge rešenja iz preko dvadeset radova napisanih na temu regulisanja ugo-vora o kopnenom osiguranju koje Komisija za izradu Građanskog zakonika Republike Srbije nije usvojila u Prednacrtu tog zakonika objavljenom 2009. godine, ali i nove predloge iz radova objavljenih posle objavljivanja Prednacrta i na taj način podstakne interes javnosti za diskusiju o njima i opredeljivanje za ili protiv njihovog prihvatanja. Pojedini važniji ranije dati i novi predlozi rešenja razmatrani su uz navođenje nove argumentaci-je. Autor smatra da je isticanje i ispitivanje u posebnom radu neprihvaćenih rešenja opravdano, između ostalog, jer je Komisija Prednacrt objavila bez obrazloženja i komentara, tako da su javnosti ostali nepoznati razlozi njihovog neprihvatanja.

U prvom odeljku rada, autor razmatra značaj raspra-ve o neprihvaćenim rešenjima. Drugi odeljak je posve-ćen ispitivanju neprihvaćenih rešenja iz komunitarnog ugovornog prava osiguranja, a u trećem, predloženim i neprihvaćenim rešenjima iz projekta Principi evrop-skog ugovornog prava osiguranja. U četvrtom odeljku, pažnja je posvećena neprihvaćenim rešenjima za re-gulisanje odstupanja od prinudnih normi kojima se u Prednacrtu reguliše ugovor o osiguranju. Peti odeljak je posvećen razmatranju neprihvaćenih rešenja za osigu-ranja zasnovana na kolektivnim ugovorima. U posled-njem, šestom odeljku, autor razmatra nove predloge rešenja za regulisanje nekih posebnih vrsta ugovora o osiguranju, kao što su ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti i ugovor o osiguranju pravne zaštite koji u Srbiji do danas nisu uređeni.

Ključne reči: ugovor o osiguranju, veliki rizici, ne-poštene klauzule, principi evropskog ugovornog prava osiguranja, odstupanje od prinudnih normi, ugovori o kolektivnom osiguranju, osiguranje od odgovornosti, osiguranje pravne zaštite

1. ZNAČAJ RASPRAVE O NEPRIHVAĆENIM REŠENJIMA

Komisija za izradu Građanskog zakonika Republi-ke Srbije (dalje u tekstu: Komisija) posvetila je veliku pažnju usvajanju novih rešenja za ugovor o osiguranju. Već u svojoj prvoj radnoj knjizi obavestila je javnost koje materijale su članovi Komisije izradili iz oblasti ugovora o osiguranju od značaja za izradu budućeg Prednacrta Građanskog zakonika (dalje u tekstu: PGZ) i objavila je kraći tekst o opštim pitanjima mesta i načina regu-lisanja ugovora o osiguranju u GZ i, takođe, radni tekst predloga nekih normativnih rešenja kojima se vrše iz-mene i dopune rešenja o ovom ugovoru u odnosu na ona koja su sadržana u važećem Zakonu o obligacionim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).1 U drugoj radnoj knji-zi, Komisija je objavila Prednacrt dela GZ koji se odnosi na obligacione odnose, u okviru koga su rešenja o ugo-voru o osiguranju predložena u prvoj knjizi poboljšana i proširena.2

U jednom od svojih priloga posvećenih PGZ i na-menjenog 23. susretu pravnika Kopaoničke škole pri-rodnog prava koji je održan decembra 2010. godine, prof. Predrag Šulejić, član Komisije, upoznaje nas da

1 „Rad na izradi Građanskog zakonika Republike Srbije – Izveštaj Komisije sa otvorenim pitanjima”, Beograd, novembra 2007, str. 25–26 i 232–245.

2 „Prednacrt, Građanski zakonik Republike Srbije, druga knjiga – Obligacioni odnosi”, Beograd, 2009. godine, članovi 1162–1256.

Prof. dr Jovan SLAVNIĆ*

Predlog tema za javnu raspravu o rešenjima koja nisu prihvaćena u Prednacrtu Građanskog zakonika Republike

Srbije u odnosu na ugovor o osiguranju UDK 368.022:347.44(497.11)Dostavljen: 8. 11. 2011.Prihvaćen: 14. 11. 2011.Originalan naučni rad

* Univerzitet u Novom Sadu; Predsednik Udruženja za pravo osiguranja Srbije, e-mail: [email protected].

1/2012

28 JOVAN SLAVNIĆ

1/2012

su predložena rešenja u PGZ proširena i poboljšana za-hvaljujući konstruktivnim predlozima stručne javnosti izraženim u „preko dvadeset” radova u vidu članaka u stručnim časopisima, referatima na svetovanjima i diskusijama na okruglim stolovima posvećenim pred-logu Komisije o ugovoru o osiguranju i da ona sadrže brojne alternative i varijante i mogućnosti različitog formulisanja nastale kao rezultat potrebe da se u okviru regulisanja odgovarajućih pravnih instituta ugovora o osiguranju izraze o njima u pomenutim radovima iska-zani različiti stavovi stručne javnosti. Takođe, u ovom prilogu on nas upoznaje da je na opredeljenja Komisije za pojedina rešenja o ugovoru o osiguranju neminov-no uticalo i saznanje da je potrebno da se ona usaglase sa rešenjima savremenog komparativnog prava, naro-čito sa čitavim sistemom smernica koja dolaze iz EU.3 U nameri da podstakne da se tokom diskusije o novim predloženim rešenjima stručna javnost argumentovano opredeljuje za alternative, varijante i mogućnosti za ra-zličito formulisanje pojedinih članova, ovaj autor najve-ći deo ovog svog priloga posvećuje podsećanju čitalaca na neke od važnijih izmena i dopuna rešenja obuhvaće-nih u ZOO, sa osnovnom argumentacijom.4, 5

Međutim, u preko dvadeset pomenutih radova objavljenih pre objavljivanja PGZ dati su i predlozi koje Komisija nije prihvatila. PGZ je objavljen bez komenta-ra i obrazloženja, pa se razlozi zbog kojih neki od uči-njenih predloga nisu prihvaćeni ne mogu ustanoviti. To je, nesumnjivo, nedostatak u radu Komisije. Poznato je da u respektabilnim pravnim državama tela koja pripre-maju važne zakonske projekte kakav je PGZ, po uzo-ru na izradu američkih i međunarodnih dokumenata, obuhvataju pored pravila, komentare i beleške koji su svojevrsna obrazloženja prihvaćenih pravila i poziv na uporednopravne i druge izvore koji su korišćeni kao uzor u izradi objavljenog predloga pravnog akta.6 O neprihvaćenim predlozima rešenja koja treba da budu obuhvaćena u PGZ i razlozima za to, nije objavljen nije-

3 Šulejić, Predrag (2010) „Predlog tema za javnu raspravu o novim rešenjima koja sadrži Prednacrt Građanskog zakonika Republike Srbije u odnosu na ugovor o osiguranju”, Pravni život, br. 11, str. 602.

4 Šulejić, P. Nav. članak, str. 603–609.5 Smatramo da je korist od ovog priloga od nesumnjivog

praktičnog značaja ako se ima u vidu da je do sada iz kruga naših društava za osiguranje i zastupničkih i posredničkih društava u osiguranju i njihovih strukovnih udruženja jedino direkcija za pravne poslove „Delta Đenerali” a.d.o. uputila Komisiji svoje stavove o konkretnim pitanjima obuhvaćenim u predloženim rešenjima za ugovor o osiguranju u PGZ.

6 American Restatement of Law i Konvencija UN o međunarodnoj prodaji robe od 1980. godine.

dan rad nekog od članova Komisije.7 Tim povodom mo-guće su u stručnoj javnosti različite spekulacije, od onih da ih Komisija nije ni evidentirala kao predloge stručne javnosti, do odbijanja njihovog prihvatanja kao rezultat shvatanja da bi njihovim uključivanjem obuhvat i razu-đenost normi kojima se reguliše ugovor o osiguranju u PGZ mogao da obnovi diskusiju o ranije istaknutom predlogu stručne javnosti u osiguranju da ugovor o osi-guranju treba da bude obuhvaćen, kao što je to u mno-gim pravnim sistemima država EU, u sopstvenoj kodifi -kaciji – Zakonu o ugovoru o osiguranju. Stalno isticanje da je ugovor o (kopnenom) osiguranju u ZOO obimno regulisan sa 68 članova i da je u PGZ ovaj broj povećan na 90 članova, može da potvrdi mišljenje da Komisija zazire od velike razuđenosti pravila i obima regulisanja ugovora o osiguranju i velikog broja članova koji će biti posvećeni regulisanju ovog ugovora u PGZ. Zbog svoje pravne prirode, ugovor o osiguranju u svakom pravnom sistemu podleže detaljnim i kompleksnim rešenjima, na šta ukazuje činjenica da nijedan imenovani ugovor nije toliko detaljno regulisan kao ovaj.8 To mora biti slučaj i sa odredbama PGZ koje uređuju ugovor o osiguranju, tim pre što one moraju da budu proširene do obima da obuhvate sva ili skoro sva ona rešenja koja su nastala sa novim razvojem u svim oblastima evropskog ugovor-nog prava osiguranja, što zahteva značajno proširenje jer njih ima mnogo.

Podrazumeva se da su isticanjem u jednom radu usvojenih važnijih izmena i dopuna, od strane ličnosti koja je kao član Komisije učestvovala u kreaciji odreda-ba o ugovoru o osiguranju u PGZ o kojima treba dis-kutovati i u odsustvu obrazloženja, zbog čega predlozi izmena i dopuna koji su do sada istaknuti a nisu našli mesto u njemu, neusvojeni predlozi u očekivanoj javnoj raspravi stavljeni u neravnopravni polažaj sa predlozi-ma koji su prihvaćeni u PGZ. Zato je jedan od povoda za ovaj rad da se ona ovde istaknu i stave u isti rang u diskusiji sa izmenjenim ili novim rešenjima koja do-nosi PGZ u odnosu na rešenja ZOO. Tako će domaća društva za osiguranje videti koji predlozi rešenja nisu prihvaćeni i imaće priliku da procene koliki uticaj ta rešenja imaju na oblikovanje „proizvoda” koje plasiraju na tržište posredstvom svojih uslova za osiguranje i da

7 Šulejić, P. Nav. članak, str. 603; Rad na izradi Građanskog zakonika RS, Izveštaj Komisije sa otvorenim pitanjima, str. 235.

8 Primera radi, u Zakonu o ugovoru o osiguranju Nemačke od 2007. godine, ovaj ugovor je regulisan u 216 članova. U ovom pravnom sistemu, kao i kod nas, ne treba zaboraviti da postoji i više drugih zakona u kojima se regulišu pojedine posebne vrste ugovora o osiguranju, kao što su oni kojima se uređuje ugovor o pomorskom osiguranju, koji je kod nas kao ugovor o plovidbe-nom osiguranju regulisan Zakonom o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi sa 63 člana (čl. 728–791) (Službeni glasnik RS, poslednje izmene u br. 73/2010).

1/2012

29

1/2012Predlog tema za javnu raspravu o rešenjima koja nisu prihvaćena u Prednacrtu Građanskog ...

se izjasne kakav uticaj će njihovo izostavljanje imati na njihovo poslovanje.

Kada se otvara diskusija o odredbama ugovora o osiguranju koje donosi PGZ, treba istaći da su i od nje-govog objavljivanja do danas publikovani novi radovi u kojima se daju novi predlozi za rešenja koja treba da sadrži ovaj kodeks. Predložena rešenja u ovim novim radovima treba da imaju isti tretman kao i neusvoje-na rešenja iz radova koji su objavljeni pre objavljivanja PGZ i treba da se razmatraju zajedno sa ovim. Samo tako možemo doći do konačnih rešenja koja treba uvr-stiti u PGZ i izbeći da ugušimo motivaciju onih auto-ra koji će do usvajanja njegovog konačnog teksta, koji treba očekivati, bar se tako nama čini, za jednu do dve godine, nastaviti da istražuju neispitana savremena po-dručja regulative za ugovor o osiguranju u literaturi i iznositi nove predloge.

Cilj ovog rada je stoga da se, pre svega, u njemu predoče, u jednom kraćem izlaganju, predlozi rešenja koje Komisija nije usvojila i novi predlozi učinjeni po-sle objavljivanja PGZ i na taj način podstakne interes stručne javnosti za opredeljivanje za ili protiv njihovog prihvatanja. Pojedini važniji od njih biće razmatrani uz navođenje, gde je to potrebno, već istaknute osnovne, ali i nove argumentacije za njihovo prihvatanje.

2. REŠENJA IZ KOMUNITARNOG PRAVA

Sa potpisivanjem i ratifi kacijom Sporazuma o stabili-zaciji i pridruživanju sa EU, Srbija se obavezala da uskla-di svoje pravo sa pravom EU (komunitarnim pravom).9 To daje novu dimenziju u pristupu Srbije sprovođenju direktiva i rešenja iz drugih izvora komunitarnog prava osiguranja. Jednu novu etapu u sprovođenju komuni-tarnog prava za Srbiju činiće dobijanje statusa kandidata za člana EU, o čemu će države članice verovatno doneti odluku do održavanja skupa kome je ovaj rad name-njen. Zato je sasvim jasno da u novi GZ treba kad god je to moguće implementirati pravila sadržana u izvorima komunitarnog prava kojima se uređuje ugovor o osigu-ranju, a neizostavno ih primeniti onda kada oni sadrže pravila koja su države članice obavezane da uključe u svoje zakonodavstvo.

U nastavku ćemo podsetiti na neke direktive EU i pravila iz ovih direktiva čije je prihvatanje u GZ predlo-ženo od stručne javnosti u osiguranju, a nisu našla me-sto u PGZ. S obzirom na prinudni karakter normi koje one ustanovljavaju za države članice, svaka argumenta-cija o opravdanosti njihovog prihvatanja je suvišna.

9 Službeni glasnik RS, Međunarodni ugovori, br. 86/2008.

U članovima 5 Prve direktive 73/329/EEC Saveta EEZ o neživotnom osiguranju, od 24. jula 1973. godine i Druge direktive 88/357/EEC Saveta EEZ o neživotnom osiguranju, od 22. juna 1988. godine, ustanovljava se pojam velikih rizika, a u Aneksu Prve direktive klasi-fi kacija rizika prema vrstama osiguranja. Određivanje značenja pojma velikih rizika u zakonu u kome se ure-đuje ugovor o osiguranju od značaja je, između ostalog, zato što kod zaključivanja ugovora o osiguranju kojima su obuhvaćeni veliki rizici, prema direktivama o kojima će biti reči nešto kasnije, ne postoji obaveza osigurava-ča na davanje predugovornih informacija ugovaraču osiguranja, što se od prinudnih normi kojima se ure-đuju obaveze ugovornih strana u ugovoru o osiguranju može odstupiti u korist bilo koje od ugovornih strana kada on ima za predmet velike rizike ili što rizici koji mogu biti pokriveni saosiguranjem su rizici utvrđeni pod pojmom velikih rizika. To je bio razlog učinjenog predloga da se u GZ odredi šta se smatra velikim rizi-kom.10 Uvođenjem u GZ klasifi kacije rizika na vrste, smatralo se, prema jednom predlogu, da bi se pojasnilo područje primene GZ o ugovoru o osiguranju i isključili sporni i nejasni pojmovi koji se koriste da bi se odredila osiguranja na koja se ne primenjuje ZOO (pojam plo-vidbenog osiguranja i osiguranja na koje se primenjuju pravila o plovidbenom osiguranju predviđena u čl. 899, st. 1 ZOO), što se sada odnosi i na pojam pomorskog osiguranja i drugih osiguranja na koja se ne primenju-ju odredbe o pomorskom osiguranju kojim je zame-njen pojam plovidbenog osiguranja u osnovnom tekstu čl. 1165. PGZ.

Direktivom 93/13/EEC Saveta EEZ, od 5. aprila 1993. godine o nekorektnim / nepoštenim klauzulama potrošačkih ugovora, čiju su primenu mnoge države članice EU proširile i na nepotrošačke ugovore o osigu-ranju, propisan je opšti pojam nekorektne / nepoštene ugovorne klauzule u formularnom ugovoru ili ugovo-ru koji je sastavljen na drugi način od jedne ugovorne strane bez pregovaranja o njegovim klauzulama (čl. 3). U Aneksu Direktive je ustanovljen indikativan spisak klauzula koje se uvek mogu smatrati nepoštenim, oba-vezane države članice da donesu zakone u kojima će, imajući u vidu prirodu robe i usluga za koje se ugovor zaključuje, da utvrde okolnosti na osnovu kojih će se vršiti procena nekorektnosti ugovornih klauzula (čl. 4. st. 1), propisuju elementi ugovora na koje se u svim de-latnostima nekorektna priroda klauzule neće odnositi (na defi niciju predmeta ugovora i na adekvatnost cene

10 Slavnić, Jovan i Jovanović, Slobodan (2008) „Obaveza da-vanja predugovornih informacija i informacija posle zaključenja ugovora o osiguranju potrošačima usluga osiguranja prema di-rektivama EU i zakonima država članica”, Revija za pravo osigu-ranja, br. 3, str. 49.

1/2012

30 JOVAN SLAVNIĆ

1/2012

i nadoknade) (čl. 4, st. 2), obavezuju države članice da propišu da nekorektne klauzule upotrebljene u ugovoru koji je prodavac ili davalac usluge zaključio sa potroša-čem neće obavezivati potrošača i da će ugovor nastaviti da proizvodi obaveze za ugovorne strane po ugovore-nim uslovima ukoliko je to moguće bez primene neko-rektne/ih klauzula (čl. 6) i drugo.

Na osnovu analize ovih odredaba pomenute direk-tive i kritike jedinog člana koji je posvećen ništavim odredbama formularnih ugovora u ZOO kao nedovolj-nim sudiji za procenu dopuštenosti jedne ugovorne kla-uzule, odnosno odredbe ugovora o osiguranju (čl. 133), koji je sa istovetnom sadržinom preuzet u PGZ (čl. 154), učinjeni su mnogi predlozi za naš GZ. Na primer, da se u deo ovog zakona koji uređuje ugovor o osiguranju unesu posebne odredbe o nekorektnim klauzulama koje bi se odnosile na sve vrste ugovora o osiguranju i na sve ugovarače osiguranja bez obzira na njihov status potro-šača / nepotrošača. Zatim, da se prihvati opšti pojam nekorektne klauzule iz ove direktive koji bi se prime-njivao na klauzule opštih uslova osiguranja i klauzule u ugovorima o osiguranju o kojima prilikom zaključenja nije posebno pregovarano, ustanove okolnosti na osno-vu kojih će se vršiti procena nekorektnosti klauzule u ugovorima o osiguranju, predvidi izvestan broj klauzla koje se u ugovoru o osiguranju smatraju u svakom slu-čaju nekorektnim, da se odredbe o nekorektnim klauzu-lama ne mogu odnositi na procenu adekvatnosti sume osiguranja i bitan opis pokrića obuhvaćenog ugovorom ili ugovorene premije, pod uslovom da je klauzula sa-stavljena jednostavnim i razumljivim jezikom.11 I u vezi sa ovim poslednjim predlogom, kako je to predviđeno u čl. 5 pomenute direktive, da sve isprave koje izdaje osi-guravač moraju da budu sastavljene na opisani način

11 Treba zapaziti da je ovaj poslednji predlog učinjen na osno-vu odredbe obuhvaćene u sedamnaestom pasusu preambule Direktive 93/13/EEC u kojoj se izričito navodi da oceni neko-rektnosti ne podležu klauzule kojima se u ugovoru o osiguranju jasno defi niše ili individualizuje osigurani rizik i obaveza osigu-ravača pošto se ova ograničenja uzimaju u obzir prilikom kal-kulacije premije koju plaća potrošač. U našem novom Zakonu o zaštiti potrošača, međutim, nije prihvaćeno ograničenje pred-viđeno u čl. 4 ove direktive, da oceni korektnosti / pravičnosti ne podležu odredbe kojima se defi niše glavni predmet ugovora, adekvatnost cene i nadoknade (Službeni glasnik RS, br. 73/2010). Sudiji se ovim zakonom, prema tome, u potrošačkim ugovorima o osiguranju, kada se to pitanje pred njega postavi, daje ovlašće-nje da primenom njegovih odredaba, kojima se obezbeđuje za-štita potrošača u ostvarivanju prava iz ugovora o osiguranju za koji potrošač tvrdi da sadrži nepravičnu ugovornu klauzulu, ceni pravičnost premije i sume osiguranja, čak i onda kada su one bile predmet pregovora sa potrošačem (Direktiva 93/13/EEC, čl. 5, st. 1, tač. 24 u vezi sa čl. 44–48). Ovo rešenje našeg zakonodavca, koje je suprotno pomenutoj direktivi, kazuje, pored drugih razlo-ga, da je opravdano da naš GZ ima posebne odredbe o nekorek-tnim klauzulama u ugovorima o osiguranju.

i da budu napisane na jeziku na kojem su pregovarani uslovi ugovora, te da se u suprotnom sadržina sastavlja-nih isprava tumači na najpovoljniji način za ugovarača, i to ne samo ugovarača osiguranja već na najpovoljniji način i za osigurana lica i korisnike osiguranja s obzi-rom na to da njihova prava zavise od sporazuma osigu-ravača i ugovarača osiguranja.12

Ovde ćemo pomenuti još neke neprihvaćene predlo-ge koji se odnose na implementaciju Direktive 2002/65/EC Evropskog parlamenta i Saveta, od 23. septembra 2002. godine o fi nansijskim uslugama na daljinu za po-trošače, a koja je u mnogim zakonodavstvima država članica prihvaćena i kod ugovora u kojima ugovarač osiguranja nema položaj potrošača. O rešenjima iz još nekih direktiva čija implementacija nije sprovedena u PGZ, kao što je slučaj sa Direktivom o zabrani diskrimi-nacije13, koja sadrži posebne odredbe za ugovor o osi-guranju, biće reči prilikom razmatranja neprihvaćenih rešenja koja smo predložili da se u GZ preuzmu pre-ma sadržini obuhvaćenoj u Nacrtu Principa evropskog ugovornog prava osiguranja, s obzirom na to da je ova zabrana bliže razmatrana u jednom našem opširnom radu koji je posvećen ovom dokumentu.14

Kada se govori o primeni direktive koja se odnosi na pružanje fi nansijskih usluga na daljinu, nije prihvaćen predlog da se u GZ unesu odredbe o obavezi osigura-vača da osiguraniku, odnosno ugovaraču potrošaču pre nego što se obaveže distancionim ugovorom o osigu-ranju, dostave informacije o naknadi štete (da postoji mogućnost regresa osiguravača prema osiguraniku i načinu njegovog ostvarenja i da postoje garantni fondo-vi ili druge šeme za isplatu naknade iz osiguranja koju nije platio osiguravač). Dalje, nije prihvaćen predlog da u vezi sa informacijama koje se daju osiguranicima pre zaključenja ugovora o osiguranju u slučaju glasovne ko-munikacije putem telefona, da osiguravač ima obavezu da osiguranika, kad on to zahteva, obavesti i o drugim

12 Slavnić, Jovan (2010) „Prikaz i komentar presude donete u sporu 7 Ob 202/07t Vrhovnog suda Austrije o dopuštenosti klauzule u opštim uslovima osiguranja od nesrećnog slučaja o snošenju troškova za arbitražnu lekarsku komisiju prema odnosu pobednik – poraženi”, Revija za pravo osiguranja, br. 2, str. 75–77 (deo koji se odnosi na komentar presude).

13 Council Directive 2004/113/EC of 13 December 2004 implementing the principle of equal treatment between men and women in the access to and supply of goods and services, OJ 2004, L373/37.

14 Slavnić, J. (2009) „Zaključivanje ugovora o osiguranju prema Nacrtu Opšteg referentnog okvira za evropsko ugovorno pravo osiguranja – Prilog raspravi o regulisanju ugovora o osi-guranju u novom Građanskom zakoniku Srbije”, Zbornik ra-dova sa X savetovanja Udruženja za pravo osiguranja Srbije, „In-tegracija prava osiguranja Srbije u EU sistem osiguranja”, Palić, str. 33–34.

1/2012

31

1/2012

informacijama koje on zahteva osim onih na koje osi-guravača obavezuje direktiva da se moraju saopštiti osi-guraniku sa kojim se glasovno komunicira telefonom itd.15, 16

3. REŠENJA OBUHVAĆENA U NACRTU PRINCIPA EVROPSKOG UGOVORNOG

PRAVA OSIGURANJA

U stručnoj i naučnoj pravničkoj javnosti u EU vrlo široko i detaljno se ispituju uslovi koji treba da budu ispunjeni da bi Principi evropskog ugovornog prava osiguranja (dalje u tekstu: PEUPO), ili, kako su još na-slovljeni, Opšti referentni okvir za evropsko ugovorno pravo osiguranja, postali izvor komunitarnog prava za ugovor o osiguranju kao opcionalni instrument.17 Prav-nička javnost ukazuje na već sada evidentne činjenice iz kojih može da se zaključi da će PEUPO to izvesno postati u budućnosti. Sastavljen je kao model budućeg opcionalnog instrumenta komunitarnog prava i dobio je podršku od Evropske komisije, Evropskog parlamen-ta i Evropskog ekonomsko-socijalnog saveta, a Uredba br. 593/2008 EU o merodavnom pravu za ugovorne od-nose, poznata kao Rim I Regulativa, ide tome u susret jer predviđa mogućnost sporazumnog izbora pravnog instrumenta EU koji sadrži standardizovana pravila ugovornog prava.18 Ono što je uočljivo u literaturi jeste da se predviđa da PEUPO postane opcionalni istrument za ugovorno pravo osiguranja sa aspekta njegovog zna-čaja za ekonomiju osiguranja, što će biti, procenjuje se, presudno za društva za osiguranje u EU da ga kao ta-kvog prihvate.19

15 U čl. 1176 PGZ i čl. 3 i 4 Direktive 2002/65/EC uređuju se informacije koje je osiguravač dužan da dostavi pre zaključenja ugovora o osiguranju kod ugovora o osiguranju koji se zaključuje sredstvima udaljene komunikacije.

16 Slavnić, J. i Jovanović, S. Nav. članak, str. 32–33 i 48–49.17 Đorđević, Slavko (2011) „Principi Evropskog ugovornog

prava osiguranja – budući opcionalni instrument prava EU?”, Re-vija za pravo osiguranja, br. 2, str. 23–27.

18 Đorđević, S. Nav. članak, str. 27–28.19 Treba primetiti da je dopunjen PEUPO od 2007. godine,

u verziji tzv. Grupe za osiguranje od 1. avgusta 2009. godine, dostavljen septembra 2009. godine Evropskoj komisiji nakon desetogodišnjeg rada na projektu “Th e Project Group on Restate-ment of European Insurance Contract Law”. Jedna od dopuna je izvršena u čl. 1:103 navođenjem nekih članova, za koje se Gru-pa već opredelila, da u konačnom tekstu obuhvataju apsolutno prinudne norme. Ove dopune, primetimo, ne tangiraju pre-dloge koje smo mi dali i koje ćemo kasnije u tekstu navesti kao rešenja PEUPO koje treba prihvatiti u našem GZ, a bazirani su na PEUPO iz 2007. godine.

Evropski ekonomisti, sa aspekta osiguravača, zasni-vaju analize o oceni uspeha ili neuspeha da PEUPO po-stane evropsko opciono ugovorno pravo osiguranja, na dve osnovne činjenice. Prva je da za otklanjanje razlika u ugovornom pravu osiguranja u državama članicama EU ne postoji raspoloživo pomoćno stedstvo u kolizionom evropskom pravu, jer Regulativa Rim I (čl. 7) ne nudi rešenje za osiguravače da u prekograničnim poslovima osiguranja primenjuju na ugovor uvek isto nacionalno pravo20 i da, iako i dođe do promene ove Regulative, da njene promene neće moći da obezbede da osigurava-či nude panevropske „proizvode” osiguranja. Drugim rečima, u postojećem evropskom, ukoliko on opstane, pravnom ambijentu osiguravači će i dalje morati da za svaki pravni poredak, bar u određenoj meri, kreiraju nove proizvode osiguranja, odnosno nove uslove osigu-ranja jer prodaja i marketing jedinstvenih proizvoda u celoj Evropi ne bi bili mogući. To vodi ustanovljenju za poredak svake države članice posebnih, za svaki „proi-zvod” osiguranja, posebnih radnih procesa, dokumen-tacije, rešenja informativnih tehnologija itd. što vodi velikim troškovima. Druga činjenica se odnosi na temu da li evropsko opciono ugovorno pravo osiguranja predstavlja veliku investiciju, jer ako osiguravači žele da primene evropsko (opciono) ugovorno pravo osigura-nja, biće suočeni sa značajnim početnim investicijama. Prilikom zauzimanja stava koji se tiče odgovora na ovu temu, evropski ekonomisti u osiguranju imaju u vidu prednosti PEUPO. Te prednosti su da PEUPO: omogu-ćava osiguravačima i njihovim klijentima usaglašen iz-bor pravila za uređenje njihovih prava i obaveza na bazi obimnog istraživanja evropskog pravnog okvira; ne bi zamenio nacionalna prava jer bi ona, uglavnom, ostala nedirnuta; ne bi kao jedinstvena evropska pravila op-teretili sve osiguravače novim rešenjima, s obzirom na to da kao opciono pravo prepuštaju osiguravaču odluku da im pristupi u zavisnosti od grane i vrsta osiguranja kojima se bavi, da li posluje lokalno ili prekogranično i iz koje je države; smanjuje pritisak na evropske institu-cije i nacionalne zakonodavce da traže rešenja kojima će se savladati prepreke u obavlju prekograničnog po-slovanja; kao harmonizovano pravo sa evropskim pore-klom, bilo bi na raspolaganju na jezicima svih zemalja članica; nisu nova pravila jer se zasnivaju na iskustvima uporednog evropskog ugovornog prava osiguranja i da su rezultat brižljivog savetovanja pravnika specijalista iz različitih oblasti ugovornog prava osiguranja koji su, nakon procene lokalnih rešenja, postigli usaglašava-nje; nudi jedinstvenost tamo gde su razlike u regulativi

20 Đorđević, Slavko (2011) „Koliziona pravila za ugovore o osiguranju…”, Zbornik radova „Promene u pravu osiguranja Srbije u okviru EU razvoja prava osiguranja”, XII godišnje Savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 254–263.

Predlog tema za javnu raspravu o rešenjima koja nisu prihvaćena u Prednacrtu Građanskog ...

1/2012

32 JOVAN SLAVNIĆ

1/2012

važan uzrok fragmentiranja tržišta osiguranja u Evro-pi; zahvaljujući međunarodnoj zasnovanosti i proveri u međunarodnim institucijama, obema ugovornim stranama uliva poverenje da nosi pečat izbalansirane zaštite njihovih interesa; predstavlja sprovodiv i kori-stan instrument, sličan Međunarodnoj konvenciji UN o prodaji robe itd. Na osnovu iznetih osobina PEUPO, ekonomisti zauzimaju stav da bi se, kada ih EU usvoji, moglo sumnjati samo u to da bi osiguravači na početku njegove primene investirali samo u prekogranične ugo-vore i da će, ubuduće, u svim zemljama u kojima ima-ju poslovne jedinice početi da ih primenju kako bi na osnovu ovog jedinstvenog prava postigli značajnu re-dukciju troškova poslovanja. Na osnovu opisanih oso-bina, na primer, u austrijskoj ekonomiji osiguranja, oce-njeno je da PEUPO u postojećim okolnostima pravnog ambijenta EU i država članica, predstavlja jedini instru-ment za produbljivanje jedinstva unutrašnjeg tržišta EU i da je velika šansa koja nema drugu alternativu, te da se zato Udruženje austrijskih osiguravača odavno izjasnilo za prihvatanje PEUPO projekta.21

Ovaj sažeti opis nekih osobina i značaja PEUPO uči-njen je iz razloga da se upitamo: Zbog čega oni i pored ovih svojih osobina i očekivanog prihvatanja kao op-cionog instrumenta, nisu iskorišćeni bar kao model za orijentaciju Komisiji u usvajanju nekih njihovih, za nas novih i dobrih rešenja? Ne postoji nijednan objavljeni izveštaj o radu Komisije iz koga se može utvrditi da je PEUPO bio u opciji prilikom formulisanja rešenja u GZ za ugovor o osiguranju. To se ne može ustanoviti ni iz prihvaćenih novih rešenja u PGZ, a izvesno je, po našoj oceni, da bi mogli biti uzor za našu regulativu i mimo one koju smo mi već predložili da bude prihvaćena jer odgovaraju našem pravu osiguranja i potrebama prak-tičnog života.

U nastavku sledi prikaz onoga što je predloženo iz PEUPO, a nije prihvaćeno u PGZ.

PEUPO postavlja izvestan broj načela od značaja za zaključivanje i izvršenje ugovora o osiguranju koja su nepoznata našem zakonodavcu ili su šire postavljena od nekih koja su mu poznata.

U red načela koja nisu poznata i nisu našla mesto u PGZ dolaze načela o: jeziku isprava koje osiguravač iz-daje (čl. 1:203 st. 1), teretu dokazivanja da je ugovarač primio isprave koje je osiguravač trebalo da mu preda (čl. 1:104), formi obaveštenja osiguravača podnosiocu ponude osiguranja, ugovaraču osiguranja, osiguraniku i korisniku osiguranja (čl. 1:205) i zabrani diskriminacije (1:207). Ona snažno štite interese ugovarača osiguranja, osiguranika i korisnika i to je bio osnovni razlog pred-loga da se prihvate u PGZ. S druge strane, načelo o im-

21 Wieser, Felix (2010) “Das optionale Versicherungsvertragsrecht”, Versicherungswirtschaft , br. 1, str. 44–45.

putiranoj upoznatosti lica u osiguranju sa činjenicama poznatim licima kojima su oni dali određena ovlašćenja u vezi sa zaključenjem i izvršenjem ugovora o osigura-nju, štiti interese osiguravača i kao nepoznato u našem ugovornom pravu osiguranja, takođe je predloženo da nađe mesto u PGZ (čl. 1:106).

Načelo PEUPO o načinu tumačenja isprava koje iz-daje osiguravač (čl. 1:203 st. 2), u pogledu vrste ispra-va i lica u osiguranju kojima se one izdaju i u odnosu na koja se može postaviti pitanje njihovog tumačenja, znatno šire je postavljeno u poređenju sa pravilom o tumačenju odredbi ugovora u posebnim slučajevima iz čl. 100 ZOO koje je sa neizmenjenom sadržinom prene-to u čl. 112 PGZ, ali pod drugim naslovom „Tumačenje u korist jedne strane”. Zato je kao neophodno i našem pravu, predloženo da se prihvati u novom GZ.

Komisiji je neuspešno predloženo da prihvati iz PEUPO i sledeće: pretpostavljeni formalizam u izvrše-nju obaveze ugovarača osiguranja da osiguravaču pri-javi okolnosti od značaja za odluku da uopšte zaključi ugovor ili da to učini prema uslovima po kojima inače posluje i koje su predmet jasnih i preciznih pitanja koja mu je postavio osiguravač; formalni karakter obaveze koju ima osiguravač da ugovaraču dostavi predugo-vorne isprave koje sadrže informacije o ugovoru koji se zaključuje i koje obuhvataju bitne sastojke tog ugovo-ra i uslove ugovora; pretpostavljeni formalni karakter obaveza osiguravača da ponudioca upozori na nedo-slednosti u pokriću (što je prihvaćeno u PGZ po uzoru na prava država članica) i početak pokrića i formalni karakter obaveze da obavesti ugovarača osiguranja o razlikama između elemenata / uslova polise i onih iz ponude ili predugovornih isprava i o pravu na prigo-vor na razlike (takođe, prihvaćeno u PGZ po uzoru na prava nekih država članica). Tada će, istaknuto je u tom našem predlogu, izgubiti značaj svaka diskusija koja se vodi kod nas u vezi sa pitanjem i jednim rešenjem koje je prihvaćeno u PGZ: Da li ugovor o kopnenom osigu-ranju treba da ostane kao do sada formalan ili formalan treba da bude samo ugovor o osiguranju života? Razlog je što ovaj formalizam, faktički i pretpostavljeni, u iz-vršavanju pomenutih obaveza ugovarača i osiguravača u predugovornoj fazi i fazi zaključenja ugovora, ukida zaštitnu funkciju forme ad solemnitatem ugovora o osi-guranju kako je ona shvatana i regulisana u nas u vreme donošenja ZOO i prihvaćena za ugovor o osiguranju lica u PGZ (čl. 1168), te da zato može biti zamenjena opštim pravilom da se ugovor o kopnenom osiguranju zaključuje solo consensu.22

22 PEUPO, čl. 2:201, 2:202, 2:203, 2:301, 2:502 i 2:502. Slavnić, Jovan (2009) „Zaključivanje ugovora o osiguranju prema Nacrtu Opšteg referentnog okvira za evropsko ugovorno pravo osiguran-ja”, Zbornik radova, X savetovanje Udruženja za pravo osiguranja

1/2012

33

1/2012

4. NAČIN REGULISANJA ODSTUPANJA OD PRINUDNIH NORMI

Čisto ili apsolutno prinudni karakter odredaba koji-ma se u čl. 900, st. 1 ZOO uređuje ugovor o osiguranju, određen je na sasvim uopšteni način, i to propisivanjem da se sporazumom ugovarača može odstupiti samo od onih odredaba ugovora o osiguranju kojima je to od-stupanje izričito dopušteno i od onih koje ugovaračima daju mogućnost da postupe kako hoće. Tumačenjem ovog propisa, primenom logičkog načela argumentum a contrario, zaključuje se da su ovom odredbom, takođe, na uopšten način određene one odredbe ZOO o ugo-voru o osiguranju koje su dispozitivne. To su sve one odredbe u kojima je predviđeno da ugovarači na jedan od ova dva načina mogu po slobodnoj volji da urede svoje odnose u ugovoru o osiguranju.

U st. 2 istog člana, opet na uopšteni način, propisani su uslovi kada ugovarači mogu da odstupe od (apsolut-no) prinudnih normi. Ta treća vrsta normi kojima se u ZOO uređuje ugovor o osiguranju jesu tzv. relativno ili poluprinudne norme. Odstupanje od njih je moguće ako su ispunjena dva uslova: da odstupanje nije zabra-njeno zakonom (bilo kojim) i da je odstupanje u „ne-sumnjivom interesu osiguranika.”

Na osnovu ovih uopštenih odredaba čl. 900 nastala je čitava literatura u kojoj se autori trude da nas svojim tumačenjima uvere koji su članovi ili odredbe u pojedi-nim članovima apsolutno prinudne, a koje poluprinud-ne norme. Kao poluprinudne norme, navodi se osam odredaba, kao primeri, za koje se „može smatrati” da one to jesu.23 U sudskoj praksi nema odluka u kojima se sudovi izjašnjavaju da je neka odredba apsolutno ili relativno prinudna.

Zbog neizvesnog rezultata tumačenja normi o ugovo-ru o osiguranju u ZOO kao prinudnih, tokom diskusije je ukazano da je posebno kategorija relativno prinudnih normi izvorište pravne nesigurnosti za ugovorne strane, kao što je to i kategorija „nesumnjivog interesa osigu-ranika” kao uslova u kome se jedino može odstupiti od čisto prinudne norme. Predloženo je da se u GZ, ume-sto rešenja koje sadrži čl. 900 ZOO, postupi na jedan od sledeća dva načina: 1. u jednom ili dva člana nabro-jati članove, odnosno odredbe i rečenice članova čija Srbije, Palić, str. 326–335 i 349–351, Poruke Udruženja za pravo osiguranja Srbije sa X godišnjeg savetovanja „Integracija (prava) osiguranja Srbije u evropski (EU) sistem osiguranja“, održanog na Paliću u dane 24. i 25. aprila 2009, Revija za pravo osiguranja, br. 2/2009, str. 67–68 i 70.

23 Šulejić, Predrag (2005) Pravo osiguranja, Beograd, str. 51–52; Jankovec, Ivica (1995) u Komentaru Zakona o obligacionim odnosima, glavni redaktor Slobodan Perović, II knjiga, Beograd, str. 1468–1470.

je primena obavezna u svim oblastima osiguranja koja se reguišu i zatim nabrojati članove, odnosno odredbe i rečenice članova čija se pravila ne mogu menjati na štetu ugovarača ili korisnika nadoknade iz osiguranja, kako je postupljeno u čl. 97 i 98 Zakona o ugovoru o osiguranju Švajcarske od 2008. godine (alternativno: uneti samo odredbu kojom se numerus klausus navode odredbe čija je primena obavezna i zatim na opšti način odrediti da se od svih ostalih odredbi ugovorom može odstupiti ukoliko one nisu na štetu ugovarača osigura-nja, osiguranika ili korisnika nadoknade iz osiguranja (osim u osiguranjima velikih rizika), kako je to predvi-đeno u čl. 1:102 i čl. 1:103 PEUPO od 2007/2009 godi-ne; 2. kao što je učinjeno u austrijskom ili nemačkom Zakonu o ugovoru o osiguranju, u svakom odeljku (al-ternativa: glavi), na kraju u posebnom članu nabrojati odredbe koje se ne mogu menjati sporazumom na štetu osiguranika (na primer, kao u par. 18, 32, 42 itd. Zakona o ugovoru o osiguranju Nemačke od 2007. godine). Uz proširenje zabrane primene i na štetu osiguranih lica i korisnika osiguranja.

Kakav je efekat imao ovaj predlog?24 Takav što su u čl. 1166 PGZ preuzeta sa istovetnom sadržinom raz-motrena rešenja iz čl. 900 ZOO. Na pitanja: Zašto nisu nabrojane prinudne odredbe od kojih se može odstu-piti ugovorom? Zašto nije izostavljena nejasna katego-rija „nesumnjivi interes osiguranika”? i Zašto zaštita poluprinudnim normama nije proširena na korisnika osiguranja i osigurana lica? nije dobijen odgovor. Da li zbog toga što je teško i odgovorno formulisati koje su odredbe u našem zakonu koji uređuje ugovor o osigu-ranju apsolutno prinudne, odnosno poluprinudne? To je izvesno, ali nije opravdanje za izbegavanje Komisije da pitanje reši, s obzirom na to da predlog snažno štiti pravnu sigurnost svih lica u ugovoru o osiguranju.

5. OSIGURANJE ZASNOVANO NA KOLEKTIVNIM UGOVORIMA

Kreatori ZOO nisu imali u vidu da su ugovori o kolek-tivnom osiguranju specifi čni ugovori o osiguranju i da se na njih ne mogu primeniti neka važna pravila koja se od-nose na individualne ugovore o osiguranju imovine i lica. U tom smislu treba istaći da u odredbama ZOO nisu sadr-žana pravila koja kod kolektivnih ugovora zahtevaju dru-gačija rešenja, jer ugovarač osiguranja i osiguranik imaju

24 Slavnić, Jovan (2008) „Ugovor o osiguranju u novom Gra-đanskom zakoniku Republike Srbije”, diskusija na okruglom sto-lu, Revija za pravo osiguranja, br. 4, str. 64–67, „Primena nekih odredaba Zakona o obligacionim odnosima zajedničkih za imo-vinska osiguranja i osiguranja lica”, Zakon o obligacionim odno-sima – knjiga o desetogodišnjici, Beograd, 1988, tom II, str. 248.


1/2012

34 JOVAN SLAVNIĆ

1/2012

u pravnim odnosima sa osiguravačem u ovim ugovorima drugačiji položaj nego u individualnim ugovorima. U red tih nedostajućih rešenja, koja treba uneti u GZ, dolaze odredbe koje sadrže pravila: o pojmu osiguranog slučaja, pristupu ugovoru novih osiguranika, prijavi okolnosti od značaja za procenu rizika, obavezi ne samo osiguravača već i ugovarača osiguranja na informisanje osiguranika, izmeni uslova osiguranja, plaćanju premije, određivanju i promeni osiguranika (korisnika), izvršenju obaveze osi-guravača i prioritetnim isplatama. Ovi ugovori, po prirodi stvari, zahtevaju da se tačno i blagovremeno veliki broj osi-guranika, koji nisu u kontaktu sa osiguravačem i nemaju mogućnost da utiču na sadržinu ugovora, obaveste o obi-mu osiguravajućeg pokrića i njegovim izmenama. Ova obaveza ugovarača osiguranja ojačava njihovu poziciju kao korisnika osiguranja i doprinosi razvoju kolektivnog osiguranja.25 Prilikom regulisanja ovih odnosa treba (bio je predlog) imati u vidu i posebnosti ugovora o kolektivnom osiguranju sa obaveznim i neobaveznim pristupom osigu-ranika, kao i specifi čnosti ugovora o kolektivnom osigura-nju lica, koje kao instrumenat dopunske socijalne zaštite osiguranika, takođe treba regulisati u GZ na način da od-govaraju svim vrstama ugovora o osiguranju lica kako je to učinjeno u nekim državama članicama EU (na primer, u čl. 53 Zakona o ugovoru o osiguranju Češke od 2003. godi-ne). Posebne osobine ugovora o privatnom zdravstvenom osiguranju, ako on bude regulisan u GZ, treba regulisati na način kako je učinjeno, na primer, u par. 206 st. 4 i par. 207 st. 2, Zakona o ugovoru o osiguranju Nemačke od 2007. godine. Ako ovi odnosi u ugovorima o kolektivnom osigu-ranju ne budu uređeni, domaća društva za osiguranje neće biti u stanju da obavljaju poslove na osnovu kolektivnih ugovora onako kako se to od njih očekuje u uređenoj prav-noj državi i u savremenim uslovima tržišnog poslovanja.

O značaju regulisanja kolektivnih ugovora o osigu-ranju u zakonu u kome se uređuje ugovor o osigura-nju, dovoljno govori i namera Grupe za osiguranje da u PEUPO u Glavu XIII uvrsti odredbe o kolektivnom osiguranju.

6. POSEBNA PRAVILA ZA POJEDINE VRSTE UGOVORA O OSIGURANJU

U našoj pravničkoj javnosti okupljenoj u Udruženju za pravo osiguranja Srbije mnogo je pažnje posvećeno potrebi da se u GZ unesu specijalna pravila za pojedine vrste ugovora o osiguranju, pre svega one koje poznaju i

25 Pak, Jasna (2010) „Ugovori o kolektivnom osiguranju imo-vine i lica”, Zbornik radova, XI godišnje savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 224–234 i Poruke ovog udru-ženja sa tog godišnjeg savetovanja, Revija za pravo osiguranja, br. 2/2010, str. 49–51.

imaju dugu tradiciju u regulisanju sva ili većina zakono-davstva razvijenih zemalja EU (osiguranje pravne zašti-te, obavezno osiguranje od odgovornosti, zdravstveno osiguranje, osiguranje kredita i jemstva i dr.). Glavni argumenti isticani u prilog tome bili su da većina od ovih osiguranja čini dobar posao za osiguravače i da nji-hovim uključivanjem u GZ osiguravači dobijaju osnov za savremeno i potpunije regulisanje svojih proizvoda (uslova osiguranja). Zbog ograničenog prostora, neki neprihvaćeni predlozi rešenja kojima je osobita pažnja posvećena u diskusiji, kao što su ona koja se odnose na ugovor o zdravstvenom osiguranju26, neće biti prikaza-na u ovom radu.

Osiguranje od odgovornosti (opšte odredbe). – Odred-be o ovom osiguranju obuhvaćene su u ZOO u dva čla-na (940–941). U PGZ one su regulisane u pet članova, sa brojnim alternativama (čl. 1218–1222). Međutim, Komisija je neopravdano izostavila da u оvе odredbe uvrsti niz modernih rešenja o ovom osiguranju, koja se odavno nalaze u zakonima o ugovoru o osiguranju razvijenijih zemalja EU. Ona bi nesumnjivo doprinela i boljoj zaštiti trećih oštećenih lica u ovim obaveznim i svim drugim vrstama osiguranja od odgovornosti, ali i njihovom efi kasnijem sprovođenju. To su, na primer, rešenja koja predviđaju: da je ništav sporazum u ugo-voru prema kojem osiguravač nije obavezan da plati naknadu ako osiguranik bez njegove saglasnosti namiri treće lice ili prizna njegov zahtev, da ako je obavezan da trećem licu plaća rentu, osiguravač je obavezan samo na plaćanje srazmernog dela rente, ukoliko suma osigu-ranja ne dostiže kapitalizovanu vrednost rente i da ako je po zakonu osiguranik u obavezi da pruži trećem licu obezbeđenje za rentu koju mu duguje, obaveza osigu-ravača se proširuje na davanje obezbeđenja, da ako je osiguranik odgovoran prema više lica i njihovi zahtevi premašuju sumu osiguranja, osiguravač je u obavezi da ispuni ove zahteve srazmerno njihovim iznosima, a ako se iscrpi suma osiguranja, treće lice, koje nije uzeto u obzir u raspodeli, ne može se naknadno na to pozivati, ukoliko osiguravač nije računao niti je morao da računa sa naknadnim podnošenjem ovog zahteva, da su ništava osiguranikova raspolaganja prema trećem licu u vezi sa zahtevom za naknadu koju ima prema osiguravaču, da ako je nad imovinom osiguranika otvoren stečajni ili li-kvidacioni postupak, treće lice može, zbog zahteva koji mu pripada protiv osiguranika, zahtevati posebno na-

26 Slavnić, Jovan (2009) „Pogled na regulisanje ugovora o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju”, Pravni život, br. 12, str. 807–822; Slavnić, Jovan (2010) „Ugovor o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju kao predmet zakonskog reglulisanja”, Zbornik radova, XI savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 188–220 i Poruke ovog udruženja sa tog go-dišnjeg savetovanja, Revija za pravo osiguranja, br. 2/2010, str. 48–49.

1/2012

35

1/2012

mirenje iz osiguranikovog zahteva prema osiguravaču od odgovornosti itd. Dovoljan je samo jedan letimičan uvid u ova i druga ovde nepomenuta rešenja koja čine opšte odredbe o osiguranju od odgovornosti u zemlja-ma, čije smo zakone o ugovoru o osiguranju analizirali u radu iz koga su potekli ovi predlozi, pa da se ustanovi sa kolikim obimom praznina su predložene odredbe o osiguranju od odgovornosti u PGZ.27

Obavezno osiguranje od odgovornosti. – Negativne posledice nepotpunog i neopravdano različitog reguli-sanja ugovornih odnosa u vrstama obaveznog osigura-nja od odgovornosti (dalje u tekstu: OOO) koja se uvode posebnim zakonima u Srbiji, na način da se oni regula-torno upotpune i unaprede tako da obezbede maksima-lizaciju zaštite interesa trećih oštećenih lica / potrošača, proširenu zaštitu osiguranika i zaštitu javnog interesa u njihovom sprovođenju, mogu da se prevaziđu tako što će se u zakon koji uređuje ugovor o osiguranju uneti odgovarajući korpus jedoobraznih normi, uglavnom prinudnih, za ugovorne odnose koji bi se primenjivao na sva OOO, u područjima i uglavnom na način kako je to učinjeno u zakonima o ugovoru o osiguranju nekih razvijenih država EU (Nemačka, Austrija, Češka).

To su odredbe: da se propisi GZ o OOO primenjuju i kada je ugovorom o osiguranju data zaštita (trećem licu i osiguraniku) koja ispunjava više od minimalno propi-sane zaštite ustanovljene zakonom kojim je OOO uve-deno, da se osiguranje odgovornosti, za čije zaključenje postoji obaveza predviđena zakonom, zaključuje sa osi-guravačem koji je ovlašćen da obavlja poslove u Srbiji, obaveza za osiguravača da zaključi ugovor o OOO bez odlaganja po prijemu ponude osiguranja koja odgovara uslovima pod kojima ga on sprovodi, a u suprotnom, da se ovaj ugovor smatra zaključenim istekom ovog kratkog roka po prispeću ponude osiguravaču, da odgovornost osiguravača postoji u obimu propisane sume osiguranja i rizika koji je preuzeo i da ukoliko (posebnim) zakonom nije drugačije određeno da najniža suma osiguranja na koju se mora ugovoriti osiguranje u evrima u dinarskoj protivrednosti za svaki odštetni zahtev i za sve odštetne zaheve za koje osiguravač odgovara u jednoj godini osi-guranja iznosi 100.000, odnosno 400.000 evra, kao i da se ugovorom o osiguranju mogu bliže odrediti sadržina i obim obaveznog osiguranja, ukoliko se time ne ugrožava ostvarenje cilja određenog obaveznog osiguranja i, ako drugačije nije određeno zakonom, i da, s tim u vezi, osi-guravač prigovor o postojanju samopridržaja osigurani-

27 Slavnić, Jovan (2011) „Posebne odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti kao predmet regulisanja zakona koji uređuje ugovor o osiguranju”, Zbornik radova „Promene u pravu osiguranja Srbije u okviru evropskog razvoja prava osigu-ranja”, Savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 211–214.

ka ne može istaći protiv trećeg oštećenog lica i saosigu-ranog lica; da osiguravač ima predugovornu obavezu da informiše osiguranika, uz naznačenje minimalne sume osiguranja, da postoji obavezno osiguranje i da ono koje se predlaže osiguraniku da ga zaključi bude usaglašeno za određenim zakonskim popisima, da postoji supsidi-jarna odgovornost osiguravača prema trećem licu, pro-pisivanjem da on odgovara trećem licu samo ako ono ne može da dobije naknadu pretrpljene štete od drugog osiguranikovog osiguravača od štete ili od nosioca soci-jalnog osiguranja, da je pravo na regres osiguravača koji je namirio treće lice, kada je delimično ili u celosti oslo-bođen obaveze prema osiguraniku, ništav ako je na šte-tu trećeg lica, da osiguravač koji ima pravo na regres da može u regresnom postupku od osiguranika da zahteva naknadu troškova koje je imao povodom isplate nakna-de trećem licu i kamatu u visini zatezne kamate od ispla-te naknade; da treće lice ima prema osiguravaču nakon nastupanja osiguranog slučaja: a) dužnost da kad istakne zahtev prema osiguraniku u vansudskom postpuku, o tome u tekstualnoj formi obavesti osiguravača u roku od 15 dana, a ako ga je istakao u sudskom postupku – bez odlaganja, b) dužnost da na njegov zahtev dostavi, ako je potreban, izveštaj o štetnom događaju i visini štete i c) dužnost, ako se to od njega opravdano može očekivati da može da ih pribavi, da osiguravaču dostavi isprave o štetnom događaju i visini štete, da osiguravač ne može iznos dospele premije ili drugih potraživanja iz ugovora o obaveznom osiguranju od odgovornosti da kompen-zira sa potraživanjem koje prema njemu ima treće lice ili osiguranik, da se osiguranje odgovornosti preduzeća proširuje po samom zakonu na odgovornost određenih lica, koja čine njegov personal, kao osiguranja za tuđ ra-čun (na primer, na odgovornost zaposlenih na poslovi-ma vođenja ili nadziranja celokupnog ili dela poslovanja osiguranika, na odgovornost zastupnika i prokurista), da po samom zakonu, bez mogućnosti drugačijeg ugovara-nja i odustanka od osiguranja, prelazi ugovor o osigura-nju na sticaoca preduzeća koje ima zaključeno obavezno osiguranje iz obavljanja delatnosti (na kupca, zakupca, plodouživaoca ili sticaoca po drugom sličnom pravnom osnovu), i na isti način regulisati prelaz i dejstvo prelaza ugovora na sticaoca stvari u vezi sa čijom upotrebom je zaključeno OOO, da zastarelost direktnog zaheva trećeg oštećenog lica, koji je zahtev prethodno podneo osigu-ravaču u mirnom postupku regulisanja štete, počinje da teče od trenutka kad je osiguravač odluku o tome u pismenoj formi dostavio trećem licu, da su u redosledu isplata kad postoji više zahteva za naknadu štete koje osi-guravač duguje na osnovu istog štetnog događaja, kada oni premašuju sumu osiguranja, na prvom mestu zah-tevi zbog štete na licima, na drugom, zahtevi za ostale štete koja su pretrpela fi zička lica i pravna lica privatnog


1/2012

36 JOVAN SLAVNIĆ

1/2012

prava, na trećem, zahtevi koji su prešli na osiguravača ili treće lice zbog šteta na licima i ostalih šteta, na četvrtom, zahtevi koji su prešli na nosioce socijalnog osiguranja i na kraju, na petom mestu u redosledu, svi ostali zahtevi, da ukoliko je pravosnažnom presudom u sporu između trećeg lica i osiguravača utvrđeno da trećem licu ne pri-pada zahtev za naknadu štete, presuda deluje i u korist osiguranika, a ukoliko je doneta u sporu između trećeg i osiguranika, da deluje i u korist osiguravača, da ugo-vor prestaje po isteku 30(45) dana od dana odašiljanja pisanog obaveštenja stečajnog, odnosno likvidacionog upravnika ugovaraču osiguranja da je otvoren stečaj, od-nosno likvidacija, da obaveza osiguravača, odnosno osi-gurani slučaj nastaje u momentu štetnog događaja, ako drugačije nije određeno zakonom itd.28

Osiguranje pravne zaštite. – Ovaj ugovor je uređen Direktivom 87/344/EEZ, od 22. juna 1987. godine u obimu osnovnih prava koja se osiguraniku u svakoj dr-žavi članici moraju priznati njegovim zaključenjem. Sve države članice su u svojim zakonima o ugovorima o osi-guranju ili drugim zakonima kojima se reguliše ugovor o kopnenom osiguranju u toku sprovođenja direktive uredile i kasnijim osavremenjavanjem ovog svog zako-nodavstva upotpunile regulativu ugovora o osiguranju pravne zaštite, ostavljajući pri tome društvima za osi-guranje da uslovima osiguranja defi nišu pojedine nje-gove elemente, kao što su pravni odnosi ili delatnosti osiguranika u kojima se osiguraniku obezbeđuje po-kriće troškova pravne zaštite, šta se smatra osiguranim slučajem i kada on nastupa, troškove koji su isključeni iz pokrića u ovom osiguranju, specifi čna prava i obaveza ugovornih strana i dr.

Budući da zakonodavstvo Srbije ne normira ovu vrstu osiguranja koja je poprimila obeležja „klasičnog proizvoda” koji postoji na tržištu osiguranja država EU, da je domaća društva za osiguranje uglavnom ne spro-vode29, te da je ono slabo poznato javnosti kao moguć i koristan alternativni oblik advokaturi i drugim tradici-onalnim oblicima pravne zaštite ugroženih prava i prav-

28 Slavnić, Jovan. Nav. članak, str. 191–211 i Poruke sa XII go-dišnjeg savetovanja Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Revija za pravo osiguranja, br. 3/2011, str. 31–32.

29 Osiguranje pravne zaštite kao posebnu vrstu osiguranja u 2010. godini sprovodilo je od 22 društava za osiguranje koja su poslovala na teritoriji Srbije samo jedno malo društvo, koje inače pokušava da atraktivnim i novim proizvodima osiguranja koja se sprovode u EU i Švajcarskoj i prema uslovima osiguranja „preu-zetim” od društva osnivača, nađe svoje mesto na tržištu osigura-nja Srbije (Basler – neživotno osiguranje a.d.o. ). Po osnovu ovog osiguranja ovo društvo je ostvarilo bruto premiju od 111.755 evra (dinarski iznos bruto premije preračunat po srednjem kursu NBS na dan 31. 12. 2010. godine) (Cerović, Milan (2011) „Tržište osi-guranja Republike Srbije u 2010. godini – rezultati poslovanja dru-štava za osiguranje”, Revija za pravo osiguranja, br. 3/2011, str. 61.

nih interesa pravnih subjekata, u diskusiji je istaknuto da je apsolutno neprihvatljivo i neobjašnjivo da u državi kojoj je strateški politički cilj učlanjenje u EU, Komisija koja je zadužena za izradu prednacrta GZ u 2009. godi-ni, u objavljenom PGZ nije dala predlog članova kojima se reguliše ugovor o osiguranju pravne zaštite.

Radi popunjavanja ove praznine u diskusiji je pred-loženo da se u PGZ, prvo, implementiraju rešenja iz pomenute direktive defi nisanjem ugovora o osiguranju pravne zaštite, prihvatanjem odgovarajućeg metoda iz direktive kojim se sprečava nastanak sukoba interesa između osiguranika i osiguravača, kao što su slučajevi kada oštećeni-osiguranik pravne zaštite postavlja za-hteve prema osiguravaču od odgovornosti koji je isto-vremeno i njegov osiguravač pravne zaštite ili kada me-đusobno suprotstavljene stranke u sudskom ili drugom postupku imaju zaključen ugovor o osiguranju pravne zaštite sa istim osiguravačem (metod odvojene obrade štete, slobodnog izbora advokata ili kumulativnim me-todom), ustanovljenjem prava za osiguranika na slo-bodan izbor advokata preko koga će štititi svoje pravne interese, prava na sprovođenje posebnog postupka u slučaju sukoba mišljenja između osiguranika i osigura-vača pravne zaštite o tome da li postoji ili ne osigurava-juće pokriće, propisivanjem minimalne sadržine ugovo-ra o osiguranju pravne zaštite, obaveze osiguravača da u polisi naznači obim pokrića, premiju i sumu osiguranja koje se odnosi na osiguranje pravne zaštite ako se istim ugovorom obezbeđuje pokriće iz osiguranja pravne zašti-te zajedno s pokrićem iz neke druge vrste osiguranja itd. I drugo, da se u PGZ ugrade savremena rešenja o ovom ugovoru po ugledu na ona koja su prihvaćena u država-ma članicama EU, među kojima i neka kojima se štite interesi osiguravača pravne zaštite. U ovu grupu odred-bi koje treba uključiti naročito treba da budu prihva-ćene one kojima se: propisuje obaveza osiguravača da snosi sve troškove pravne zaštite osiguranika ako u pro-pisanim rokovima od podnošenja zahteva za pokrićem troškova pravne zaštite pisanim putem ne obavesti osi-guranika o tome da li postoji ili ne postoji osiguravajuće pokriće, ako ugovor o osiguranju ne predviđa postupak rešavanja sukoba mišljenja o postojanju ili nepostoja-nju osiguravajućeg pokrića, osiguravač povredi obavezu da informiše osiguranika o pravu na sprovođenje ovog posebnog postupka ili kad se osiguraniku u postupku rešavanja sukoba mišljenja o pravu na osiguravajuće pokriće ne prizna pravo na pokriće, a osiguranik uprkos tome pokrene postupak i uspe u postupku zaštite svojih pravnih interesa.30

1/2012

37

1/2012

7. ZAKLJUČAK

Prednacrt Građanskog zakonika Srbije je objavljen bez komentara i obrazloženja, pa se razlozi zbog kojih neki od učinjenih predloga ispitanih u ovom radu nisu prihvaćeni, ne mogu ustanoviti. To je nesumnjivo ne-dostatak u radu Komisije za izradu Građanskog zako-nika. Poznato je da u respektabilnim pravnim državama tela koja pripremaju važne zakonske projekte kakav je Prednacrt Građanskog zakonika, po uzoru na izradu američkih i međunarodnih dokumenata, obuhvataju pored pravila, komentare i beleške koji su svojevrsna obrazloženja prihvaćenih pravila i poziv na uporedno-pravne i druge izvore koji su korišćeni kao uzor u izradi objavljenog predloga pravnog akta. O neprihvaćenim predlozima rešenja koja treba da budu obuhvaćena u PGZ i razlozima za to nije objavljen nijedan rad nekog od članova Komisije. Tim povodom moguće su u struč-noj javnosti različite spekulacije. Od onih da ih Komisi-ja nije ni evidentirala kao predloge stručne javnosti, do odbijanja njihovog prihvatanja kao rezultat shvatanja da bi njihovim uključivanjem obuhvat i razuđenost normi kojima se reguliše ugovor o osiguranju u PGZ mogli da obnovile diskusiju o ranije više puta istaknutom pred-logu stručne javnosti u osiguranju u Srbiji da ugovor o osiguranju treba da bude obuhvaćen, kao što je to u mnogim pravnim sistemima država EU, u sopstvenoj kodifi kaciji: Zakonu o ugovoru o osiguranju. Stalno isticanje u literaturi da je ugovor o (kopnenom) osigu-ranju u ZOO obimno regulisan sa 68 članova i da je u PGZ ovaj broj povećan na 90 članova, upravo može da potvrdi mišljenje da Komisija zazire od velike razuđe-

nosti pravila i obima regulisanja ugovora o osiguranju i velikog broja članova koji će biti posvećeni regulisanju ovog ugovora u PGZ. Zbog svoje pravne prirode, ugo-vor o osiguranju u svakom pravnom sistemu podleže detaljnim i kompleksnim rešenjima, na šta ukazuje či-njenica da nijedan imenovani ugovor nije toliko detalj-no regulisan kao ovaj u velikom broju zakonskih akata, u zavisnosti od vrste tog ugovora. I to mora biti slučaj i sa odredbama PGZ koje uređuju ugovor o osiguranju, tim pre što one moraju da budu proširene do obima da obuhvate sva ili skoro sva ona rešenja koja su nastala sa novim razvojem u svim oblastima evropskog ugovor-nog prava osiguranja, što zahteva značajno proširenje jer ih ima mnogo.

Podrazumeva se da su isticanjem u jednom radu usvojenih važnijih izmena i dopuna od strane ličnosti koja je kao član Komisije učestvovala u kreaciji odreda-ba o ugovoru o osiguranju u PGZ, o kojima treba disku-tovati i u odsustvu obrazloženja zbog čega brojni pred-lozi izmena i dopuna koji su do sada istaknuti nisu našli mesto u njemu, neusvojeni predlozi u očekivanoj javnoj raspravi stavljeni u neravnopravan položaj sa predlozi-ma koji su prihvaćeni u PGZ. Zato je jedan od povoda za pisanje ovog rada da se predlozi ovde istaknu i stave u isti rang u diskusiji sa izmenjenim ili novim rešenji-ma koja donosi PGZ u odnosu na rešenja ZOO. Tako će naša društva za osiguranje videti koji predlozi rešenja nisu prihvaćeni i imaće priliku da procene koliki uticaj ta rešenja imaju na oblikovanje „proizvoda” koje plasi-raju na tržište posredstvom svojih uslova za osiguranje i da se izjasne kakav uticaj će njihovo izostavljanje imati na njihovo poslovanje.

30 Jovanović, Slobodan (2009) „Osiguranje pravne zaštite”, Zbornik radova, X savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 380–398; Belanić, Loris (2011) „Ugovor o osi-guranju pravne zaštite u poredbenom pravu s osvrtom na hrvat-sko pravo”, Zbornik radova, XII savetovanje Udruženja za pravo osiguranja Srbije, Palić, str. 216–233 i Poruke ovog udruženja sa tog godišnjeg savetovanja, Revija za pravo osiguranja, br. 3/2011, str. 32–33.


ARTICLES1/2012

38

SUMMARYTh e goal set by the author in this paper is to present to

professional and scientifi c public, proposals of solutions from more than twenty papers written on the subject of regulating the insurance contract on the land, which are not accepted by the Commission for draft ing the Civil Code of the Republic of Serbia in the Draft of the Code published in the 2009th. But the new proposals from the papers published aft er the publication of the preliminary draft and thus stimulate public interest in the discussion of them opting for or against their acceptance. Some of the more important earlier solutions and new proposals were considered by listing new arguments. Th e reason for publishing this paper, the author points out, is that all the proposed unaccepted solutions put in the same position in the public discussion, which ahead, regarding the preliminary draft with the amended or new solutions to make preliminary draft decision in relation to the Code of Obligations since 1978. Th e author believes that the emphasising and testing

unaccepted solutions in a separate paper is justifi ed because the Commission published a Draft without explanation or comment, so it remained unknown to the public the reasons for their refusal.

In the fi rst section of work, the author discusses about the importance of discussions on unaccepted solutions. Th e second section is devoted to examining unaccepted solutions of the communitarian insurance contract law, and the third is devoted to proposed and unaccepted solutions from the project Principles of European insurance contract law. In the fourth section, attention is devoted to unaccepted solutions that deviate from the norms that are regulated by Draft of the insurance contract. Th e fi ft h section is devoted to reviewing the unaccepted solutions for insurance based on collective agreements. In the last, sixth section, the author discusses new proposals for regulating the decision of some special types of insurance contracts, such as compulsory liability insurance contract and the legal protection insurance contract that are in have not been regulated in Serbia..

Prof. dr Jovan SLAVNIĆ, Ret.University in Novi Sad, President of the Association for Insurance Law of Serbia

Topic proposals for public discussion of solutions that are not accepted in the draft of the Serbian Civil code with respect to the

insurance contractOriginal scientifi c work

1/2012ČLANCI

39

ApstraktU ovom radu autor, najpre, govori o pristanku pa-

cijenta na lečenje uopšte, o pravnoj prirodi pristanka, o formi i opozivanju pristanka, o obaveštenju pacijenta kao uslovu pristanka, o ograničenju pristanka na leče-nje, i o odnosu između pristanka i ugovora o lečenju. Potom sledi izlaganje o pravnim posledicama lečenja bez punovažnog pristanka, koje uključuje pojam ne-punovažnog pristanka na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka. Ovaj deo rada pot-krepljen je slučajevima iz prakse nemačkih i austrijskih sudova. Na kraju dolazi zaključak.

Ključne reči: pristanak pacijenta na lečenje, ugovor o lečenju, odgovornost lekara, sudska praksa.

1. O PRISTANKU NA LEČENJE UOPŠTE

Lekari su i ovlašćeni i dužni da leče bolesnike. Štavi-še, neukazivanje lekarske pomoći predstavlja krivično delo.1 Međutim, iz toga ne proističe lekarevo ovlašćenje na lečenje nezavisno od volje konkretnog pacijenta, jer lečenje znači svojevrsno delovanje na ljudski organizam. Lekar je, naime, dužan da vodi računa ne samo o medi-cinskoj indikaciji nego i o autonomiji pacijenta (Salus et voluntas aegroti suprema lex est). Jer, kao što reče Jas-pers, „čovek se ne leči onako kao što se leči životinja.”2 Lečenje mora zavisiti od volje onoga koga se tiče. Pacijent nije objekt medicine nego subjekt, koji, uz pomoć leka-ra, treba slobodno da odluči o svim merama koje se tiču njegovog zdravlja. Bez prethodne saglasnosti pacijenta

* Univerzitet u Kragujevcu, Beograd, Ulcinjska 14.1 Krivični zakon Republike Srbije, član 253.2 Eberhardt, Dietrich (1967) Selbstbestimmungsrecht des

Patienten und ärztliche Aufk lärungsprlicht im Zivilrecht Frankreichs und Deutschland, Karlsruhe, str. 6.

lekar ne sme započeti lečenje čak ni kad je ono hitno potrebno, jer je pravo čoveka da bude „svoga tela gospo-dar“. To je danas čvrst pravni princip, prihvaćen u svim civilizovanim zemljama sveta. On je utvrđen i u Zako-nu o zdravstvenoj zaštiti Srbije (dalje u tekstu: ZZZ), u kome stoji odredba: „Pacijent ima pravo da slobodno odlučuje o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, osim u slučajevima kada to direktno ugrožava život i zdravlje drugih lica. Bez pristanka pacijenta ne sme se, po pravilu, nad njim preduzeti nikakva medicinska mera..., osim u izuzetnim slučajevima koji su utvrđeni zakonom i koji su u skladu sa lekarskom etikom.”3

Pristanak pacijenta na medicinsku intervenciju izraz je čovekovog prava na samoodređenje u odnosu na vlastito telo, koje ima svoje utemeljenje u ustavnoj garanciji neprikosnovenosti fi zičkog i psihičkog integri-teta.4 Pravo na samoodređenje je neotuđivo, i njegov je smisao u tome da pacijent, u načelu, slobodno odlučuje hoće li se, kojem i čijem lečenju podvrgnuti. Na lečenje ne ovlašćuju lekara ni simptomi bolesti ni medicinska indikacija, nego pristanak bolesnika. Pacijentova od-luka ima prednost nad medicinskim razlozima lečenja (Voluntas aegroti suprema lex est), jer čovekova ličnost ne sme se žrtvovati nikakvim, pa ni medicinskim cilje-vima. To važi čak i u slučaju kad je ta odluka nerazu-mna, o čemu svedoči ova odredba ZZZ: „Pacijent ima pravo da predloženu medicinsku meru odbije, čak i u slučaju kad se njome spasava ili održava njegov život. Nadležni zdravstveni radnik dužan je da pacijentu uka-že na posledice njegove odluke o odbijanju predložene medicinske mere i da o tome zatraži pismenu izjavu..., a ako pacijent odbije davanje pismene izjave, o tome će se sačiniti službena beleška.”5

3 Zakon o zdravstvenoj zaštiti, član 31.4 Ustava Republike Srbije, član 25.5 ZZZ, član 33, stav 1 i 2.

Prof. dr Jakov RADIŠIĆ *

Pristanak pacijenta na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka

UDK 616-08.000.34Dostavljen: 26. 10. 2011.Prihvaćen: 29. 11. 2011.Originalan naučni rad

1/2012

40 JAKOV RADIŠIĆ

1/2012

Pristanak pacijenta podrazumeva nekoliko različitih stvari:

a) Pristanak na zahvat, tj. izjavu o saglasnosti sa me-dicinskom merom koju lekar predloži i koja tu meru opravdava sa stanovišta prava i morala (volenti non fi t iniuria). Ako zahvatu nije prethodio pristanak, on je protivpravan i nemoralan, jer čovek nije puki objekt medicine.

b) Pristanak na rizik zahvata. On ne znači saglaša-vanje sa realizacijom rizika, nego odricanje unapred od prava na obeštećenje ako se rizik ostvari. To je neka vr-sta postupanja na sopstveni rizik.6

c) Pristanak na ispitivanje. Ova saglasnost podra-zumeva prikupljanje raznih podataka o pacijentu, pa i onih koji se tiču njegove intimne sfere. Po pravilu, paci-jent se sa time saglašava prećutno.7

d) Pristanak se ograničava na propisno lečenje (lege artis). Nijedan pacijent se ne saglašava sa škođenjem njegovom zdravlju koje počiva na lekarskoj grešci. Pri-stanak ne pokriva grešku za vreme operacije. Ovo ogra-ničenje ne mora se posebno istaći, nego se ono podra-zumeva.8

2. PRAVNA PRIRODA PRISTANKA

Iako predstavlja izjavu volje, pristanak pacijenta na lečenje nema karakter pravnog posla. Pravila o pravnim poslovima ne važe za njega barem direktno. To se od-nosi osobito na razloge rušljivosti i ništavosti pravnih poslova.9 Tačnije rečeno, pravila o pravnim poslovima nisu u celini podesna za pristanak, nego se mogu pri-menjivati u ograničenoj meri. Na primer: retroaktivno dejstvo poništenih izjava volje zbog zablude o sadržini ili izjavi ne može se dopustiti za pristanak pacijenta, jer bi to iziskivalo da se lečeći zahvat smatra protivpravnim ex post. Stoga je pristanak propisno obaveštenog paci-jenta punovažan i kad se temelji na jednostranoj zablu-di. Ali, ako je dat pod prinudom, pretnjom ili prevarom, tada je nevažeći, jer vređa princip dobrovoljnosti.10

Sposobnost za pristanak na medicinsku meru ne po-klapa se sa poslovnom sposobnošću u smislu građan-skog prava niti sa uračunljivošću u smislu krivičnog prava. S toga ZZZ propisuje da i dete koje je navršilo

6 Schröder, Birgit (2004) Meine Rechte als Patient, Berlin, str. 27.

7 Deutsch, Erwin, Spickhoff , Andreas (2008) Medizinrecht, 6. Aufl age, Berlin, str. 167.

8 Isto.9 Medicus, Dieter (2004) Schuldrecht II: Besonderer Teil, 12.

Aufl age, München, str. 371. 10 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 169–170.

15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje, može samo dati pristanak na medicinsku intervenciju. Nad ostalim maloletnicima i licima lišenim poslovne spo-sobnosti, medicinske mere mogu se preduzeti uz pri-stanak njihovih zakonskih zastupnika. Ali je potrebno da i sam poslovno nesposoban pacijent bude uključen u donošenje odluke o pristanku na predloženu medicin-sku meru, u skladu sa njegovom zrelošću i sposobnošću za rasuđivanje.11

Međutim, pristanak na medicinsku intervenciju nije moguće dobiti od pacijenata koji se nalaze u besvesnom stanju ili u stanju šoka. Stoga ZZZ propisuje: „Nad pa-cijentom koji je bez svesti, ili iz drugih razloga nije u stanju da saopšti svoj pristanak, hitna medicinska mera može se preduzeti i bez njegove saglasnosti… Medicin-ska mera nad takvim pacijentom u zdravstvenoj ustano-vi može se preduzeti na osnovu konzilijarnog nalaza.”12 Pošto je reč o zahvatu koji je objektivno u interesu paci-jenta, smatra se da bi se on, odnosno njegov zastupnik sa time saglasio kad bi bio u mogućnosti da iskaže svoju volju. Drugim rečima, polazi se od tzv. hipotetičkog ili pretpostavljenog pristanka.13 Takav pristanak može da opravda i proširenje operacije nad pacijentom pod op-štom narkozom. To je slučaj kad hirurg, tokom operaci-je, neočekivano ustanovi da je potreban opsežniji hirur-ški zahvat od planiranog ili da treba obaviti i neki drugi, umesto onoga sa kojim se prvobitno računalo, ili para-lelno sa njime. Smatra se da hirurg, kao nezvani vršilac tuđih poslova, može da započeti zahvat ili proširi ili da izvrši novi, pod uslovom da je on neodložno potreban i vitalno indikovan.14

3. FORMA I OPOZIVANJE PRISTANKA

Pristanak na medicinsku intervenciju ne izvodi se iz samog ugovora o lekarskoj usluzi, nego iziskuje zasebnu izjavu volje. Ukoliko zakonom nije drugačije određeno, ta se izjava može dati u bilo kojoj formi (usmeno ili pi-smeno), izričito ili prećutno.15 Tako bi, na primer, valja-lo smatrati da je pristanak dat ako se pacijent prepusti određenom medicinskom tretmanu i u njemu sudelu-je.16 Međutim, u bolnicama i klinikama je uobičajeno da se od pacijenta traži pismena saglasnost sa operacijom,

11 ZZZ, član 35, stav 1, 3 i 4.12 ZZZ, član 34, stav 1 i 2.13 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 172.14 Laufs, Uhlenbruck, (2002) Handbuch des Arztrechts, 3.

Aufl age, München, str. 516.15 ZZZ, član 32, stav 1.16 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 169.

1/2012

41

1/2012Pristanak pacijenta na lečenje i odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka

tj. da potpiše unapred pripremljeni formular. Time se osigurava dokaz za slučaj spora o pristanku.

Pristanak na predloženu medicinsku meru pacijent može usmeno opozvati sve dok se ne započne njeno izvođenje.17 To je logična posledica njegovog prava na samoodređenje. U načelu, pristanak se može opozvati i pošto je izvođenje medicinske intervencije već otpoče-lo, ali bi pacijent morao biti upozoren na rizik kome se izlaže.18 Sem toga, pacijent ima pravo da odredl lice koje će, u njegovo ime, dati pristanak u slličaju da on sam postane nesposoban da odluči o pristanku.19

4. OBAVEŠTENJE PACIJENTA KAO USLOV PRISTANKA

Pristanak na medicinsku meru sadrži odricanje od apsolutne zaštite prava na telesni integritet i intimne sfere. On je punovažan samo ako pacijent to čini sve-sno, ako zna sa čime se saglašava. Razumeti neku medi-cinsku meru znači biti donekle upućen u njenu suštinu, vrednost i domašaj. Pacijent treba da zna sa čime se sa-glašava, šta će se sa njime dešavati i šta se može desiti. Samo u tom slučaju on je u mogućnosti da uzme u ob-zir razloge za i protiv i da donese razumnu odluku koja se tiče njegovog zdravlja. Međutim, pošto je pacijent, najčešće, medicinski laik koji o medicinskom zahvatu o kome treba da odluči ne zna ništa ili ne zna dovolj-no, lekar je dužan da ga o tome obavesti, ne čekajući da bude pitan. Pristanak na medicinsku meru kome nije prethodilo potrebno obaveštenje ne obavezuje, i lekar koji tu meru preduzme snosi rizik štetnih posledica.20

Opseg obaveštenja spada u jedno od najtežih pita-nja koja se u praksi svakodnevno postavljaju. Zato je ZZZ odredio detaljno šta obaveštenje treba da obu-hvati.21 Kad se radi o operaciji, pacijenta valja obično obavestiti o dijagnozi i prognozi bolesti, o rizicima koji su sa operacijom povezani, o toku i trajanju operacije, i o alternativnim metodama lečenja.22 Posebno je važno obaveštenje o rizicima. Ono podrazumeva informacije o opasnostima lekarskog zahvata, tj. o mogućim traj-nim ili privremenim pratećim štetama koje se ne daju

17 ZZZ, član 32, stav 3.18 Tu analogno treba primeniti pravilo iz člana 33 ZZZ.19 ZZZ, član 32, stav 4.20 ZZZ, član 32, stav 2.21 ZZZ, član 28, stav 2.22 „Ako pacijent, pored metoda operacije koji mu je predložen,

nije upozoren i na druge mogućnosti lečenja, tada zahvat zbog nedovoljnog lekarskog obaveštenja nije pokriven punovažnim pristankom pacijenta”, Presuda Vrhovnog zemaljskog suda u Diseldorfu, od 12. 11. 1987, Versicherungsrecht, br. 6/1989, str. 191–192.

sigurno izbeći ni postupanjem s potrebnom pažnjom i propisno. Rizike ne treba pacijentu izložiti detaljno i medicinski tačno, nego je dovoljno obaveštenje „u glav-nim crtama“, predočavanje „opšte slike konkretnog ri-zika.23 Na opasnosti od neuspeha zahvata lekar je dužan da upozori uvek kad neuspeh operacije može stanje bo-lesnika da pogorša, umesto da ga popravi.24

Obaveštenje ne iziskuje neku naročitu formu. Ono treba da bude usmeno i na način koji je razumljiv pa-cijentu, vodeći računa o njegovoj starosti, obrazovanju i emocionalnom stanju.25 Pacijentu koji se leči u bolni-cama i klinikama obaveštenje se daje obično pismeno, u obliku formulara koji on treba da pročita i potpiše. Međutim, nemački i austrijski sudovi stoje na stano-vištu da „uručenje i potpisivanje formulara koji sadrži obaveštenje ne zamenjuje potreban razgovor između le-kara i pacijenta, nego predstavlja samo indiciju za to da je obaveštenje saobrazno pismenoj potvrdi izvršeno.26 Potpisani formular nije dokaz da je pacijent sadržinu pročitao i razumeo, tj. da je dovoljno obavešten.”27

Pored navedenih uslova, bitno je da obaveštenje usledi blagovremeno, jer pacijent, odnosno njegov za-stupnik ne sme biti doveden u vremensku stisku, pa da odluku o lečenju donese na brzinu. Naprotiv, njemu tre-ba ostaviti dovoljno vremena da razmisli, da uzme u ob-zir razloge za i protiv i odluči da pristane ili ne pristane na predloženu medicinsku meru.28 Da li je obaveštenje izvršeno blagovremeno – to se ne može reći unapred jer ono zavisi od okolnosti.

Najposle, postoje i slučajevi u kojima obaveštenje nije potrebno: 1) kad je pacijent već obavešten; 2) kad se pacijent odrekne prava na obaveštenje; 3) kad postoji medicinska kontraindikacija; i 4) kad se zahvat obavlja na osnovu pretpostavljenog pristanka.

5. OGRANIČENJE PACIJENTOVOG PRISTANKA NA LEČENJE

5.1. Predmetno ograničenje pristankaZa medicinsku intervenciju nije dovoljan opšti nego

je potreban poseban ili specijalan pristanak. Drugim re-čima, pristanak je, po pravilu, ograničen, jer se odnosi

23 Laufs, Uhlenbruck, Isto, str. 512.24 Isto, str. 513.25 ZZZ, član 28, st. 4.26 Presuda Vrhovnog zemaljskog suda u Oldenburgu, od 27. 5.

2009, Medizinrecht, (2010) 28: 570–573.27 Memmer, Michael (2007) “Aufk larung”, u: Aigner, Kletečka,

Kletečka-Pulker, Memmer, Handbuch Medizinrecht für die Praxis I, Stand: November 2007, Wien, str. 113.

28 ZZZ, član 28, stav 1.

1/2012

42 JAKOV RADIŠIĆ

1/2012

samo na određene medicinske mere i rizike o kojima je pacijent imao svoju predstavu. Pristajući, na primer, da se leči u bolnici pacijent se ne saglašava unapred sa svim medicinskim merama koje nad njim treba sprovesti. Njegov pristanak mora biti pribavljen za svaku pojedi-načnu meru.

Dešava se da sam pacijent izričito ograniči svoj pri-stanak, tj. izjavi da ne pristaje na sve medicinske mere koje mu lekar predloži, nego samo na neke od tih mera. U načelu, lekar je dužan da takvo ograničenje pristanka poštuje. Ali ako to ograničenje znači da jedan nužan deo propisnog lečenja treba da izostane, i ako takvo lečenje biva grubo pogrešno, lekar ne treba da ga obavi. Takav je, na primer, slučaj kad se radi o operaciji kod koje se može očekivati jako krvarenje, a pacijent kao pripad-nik Jehovinih svedoka ne pristaje na transfuziju krvi.29 Ova verska zajednica preporučuje svojim članovima da uvek imaju kod sebe „Dokument za lekarsko zbrinja-vanje”, koji glasi: „Ovim izjavljujem svoju ograničenu saglasnost da kao pacijent budem zbrinut po pravilima lekarske veštine... Naređujem da mi se ne daje nikakva transfuzija krvi (od pune krvi, crvenih krvnih zrnaca, belih krvnih zrnaca, trombocita ili krvne plazme). Ova naredba važi pod svim uslovima, čak i u slučaju kad bi lekari smatrali da je davanje krvi potrebno radi održa-vanja mojeg života ili moga zdravlja.”30

Pacijentov pristanak je ograničen i pravilima da se može odnositi samo na zahvat koji je medicinski indiko-van. Pre nego što pacijentu predloži određeni zahvat u njegovo telo, lekar je dužan da postavi indikaciju zahva-ta, što čini sastavni deo dijagnostike. Zahvat je medicin-ski indikovan ako je podesan za postizanje željenog ci-lja, ako se može očekivati da se njime bolest pacijentova izleči ili barem ublaži, i da je pacijent u stanju da ga pod-nese. Po svome karakteru indikacija može biti apsolutna ili relativna. Apsolutna indikacija postoji u situacijama koje iziskuju hitno preduzimanje određene medicinske mere radi održavanja života pacijentovog, kao što je, na primer, slučaj kod jakog krvarenja ili pretećeg gušenja.31 Nasuprot tome stoji apsolutna kontraindikacija, koja ne dopušta nikakav hirurški zahvat pod narkozom, jer ga pacijent može samo izuetno da izdrži. Takav je, na pri-mer, slučaj sa bolesmcima koji su pretrpeli jak infarkt. Između ove dve krajnosti stoji relativna indikacija, koja se vezuje za zahvat kojl se ne mora odmah sprovesti.32

Dešava se, ponekad, da pacijent dođe lekaru sa vla-stitom dijagnozom svoje bolesti i sa predlogom kako ga

29 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 170.30 Bender, Albrecht (2010) “Ärztlicher Heileingriff und

Einwilligung ad presonam”, Versicherungsrecht, br. 10, str. 450.31 Bunte, H. (1985) “Grenzen der chirurgischen Indikation”,

Medizinrecht, br. 1, str. 21.32 Isto.

treba lečiti. Pacijentove predstave o terapiji koju treba primeniti formirane su, najčešće, na osnovu laičkih izla-ganja u medijima i laičkih opisa terapijskih mogućnosti. Te predstave mogu se, u konkretnom slučaju, znatno razlikovati od lekarevih predstava o terapiji, naročito kad je reč o alternativnoj medicini. U tom slučaju, le-kar ne sme zaboraviti na svoju profesionalnu dužnost da sam postavi medicinsku indikaciju za svoju inter-venciju, i da pokuša da ubedi pacijenta koja je terapija ispravna. Ukoliko pacijent ostane pri svome prethodno formiranom mišljenju, lekar treba da odbije traženu te-rapiju. Konačna odluka o tome koja je terapijska mera u konkretnom slučaju medicinski indikovana mora sta-jati čvrsto u rukama lekara, jer je on jedino odgovoran ako je izbor terapije pogrešan. Pacijentov pristanak na zahvat u njegovo telo u stanju je da taj zahvat opravda samo ukoliko je medicinski indikovan. Drugim recima, pristanak nije u stanju da zameni indikaciju niti indika-cija pristanak; oni moraju biti združeni.33

5.2. Pristanak na lečenje određenog lekara

Pored predmetnog, postoji i lično ograničenje pri-stanka na lečenje, koje zavisi isključivo od pacijentove volje. Pacijent može, naime, da pristane na određeni za-hvat u očekivanju da će ga obaviti određeni lekar, koji uživa njegovo poverenje. Tada je reč o pristanku ad per-sonam, jer pacijentu nije svejedno čijem će se lečenju prepustiti. On obično pristaje da ga leči lekar koji mu je lično poznat ili koji, zbog naročitog znanja, iskustva ili sposobnosti, uživa opšti ugled u svojoj struci. I ZZZ priznaje pacijentu pravo na izbor lekara i zdravstvene ustanove.34

Kad se radi o operaciji, poverenje u lekara koji treba da operiše ima naročito veliki značaj za pristanak paci-jenta na zahvat. Ako želi da ga operiše određeni lekar, pacijent treba to jasno i blagovremeno da kaže. Jer na osnovu ugovora o prijemu u bolnicu on ne stiče pra-vo na operaciju određenog lekara. Stoga, punovažnost pristanka na operaciju ne zavisi od toga da li je pacijent obavešten o ličnosti operatora.35 Ali, ako pacijent traži da mu se kaže ko će ga operisati, tada pristanak ne važi dok mu se to ne saopšti. Međutim, sudovi SAD smatraju da pacijenta treba obavestiti o toku operacije i o ličnosti operatora. Pacijent ima ne samo pravo da odluči da li će zahvat u njegovo telo biti sproveden nego i ko će ga

33 Katzenmeier, Christian (2002) Arzthaft ung, Tübingen, str. 111–112.

34 ZZZ, član 29.35 Memmer, Isto, str. 1, 84; Bender, Isto, str. 452.

1/2012

43


sprovesti. To u stvari važi samo u odnosu na lekara koji rukovodi operacijom i ko je za nju odgovoran.36

Ako je pacijent u svojoj izjavi da pristaje na operaciju izričito rekao da želi da ga operiše određeni lekar, tada je njegov pristanak ad personam nesporan. Međutim, u praksi se postavilo pitanje može li se takva njegova želja utvrditi i putem tumačenja izjave o pristanku. To name-će potrebu za primenom važećih pravila o tumačenju izjave volje. Pritom se mogu koristiti i pravila o tumače-nju spornih odredaba ugovora, koja se nalaze u članu 99 Zakona o obligacionim odnosima. Ali, pošto je pristanak pacijenta jednostrana izjava volje, pravila o tumačenju ugovora ne pasuju u celosti. Od veće pomoći mogao bi biti stav koji je o tome izrekao Savezni vrhovni sud Nemačke, i koji glasi: „Pri tumačenju izjave volje treba obratiti pažnju na to kako je nju primalac izjave morao razumeti, prema savesnosti i poštenju i s obzirom na običaje u opštenju među ljudima.”37

Imajući ovo u vidu, treba se pitati kako je lekar koji je pacijentu dao potrebna obaveštenja o operaciji shvatio njegov pristanak, osobito da li je ograničenje pristanka morao spoznati. Treba obratiti pažnju na to kako izjava o pristanku glasi i na okolnosti u kojima je ona data. Drugačije rečeno, pri tumačenju pristanka valja voditi računa osobito o sadržini i toku razgovora koji se tiče obaveštenja pacijenta, jer taj razgovor može imati od-lučujući značaj.38 S druge strane, ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da lekari zdravstvene ustanove retko kad nedvosmisleno i bezuslovno obećavaju pacijentu da će zahvat obaviti lično, te da se pacijentov pristanak mora razumeti kao pristanak ad personam. Ako oni obeća-ju, na primer, da će lično operisati pacijenta „ukoliko je moguće”, tada može biti sporno da li je pacijentov pristanak ograničen ili neograničen. Po jednima, izraz „ukoliko je moguće“ treba tumačiti kao ogradu ili rezer-vu koja isključuje pristanak ad personam,39 dok drugi misle da je ipak reč o ograničenom pristanku.40

Stvar stoji drugačije kad pacijent zatraži lekarsku po-moć u ordinaciji koja je vlasništvo jednog lekara. Tada njegovu izjavu o pristanku treba razumeti kao pristanak na lečenje od strane samog vlasnika ordinacije. Ako le-čenje obavlja vlasnikov zamenik, on treba da obavesti pacijenta da to čini kao zamenik, ukoliko nije siguran da je vlasnik pacijentu lično poznat. Pristanak ad perso-nam postoji i u slučaju kad je u pitanju zajednička ordi-

36 Glatz, Christian (1998) Der Artz zwischen Aufk lärung und Beratung, Berlin, str. 79.

37 Bender, Isto, str. 451.38 Bender, Isto.39 Isto.40 Odluka Vrhovnog zemaljskog suda u Kölnu, od 25.8.2008,

Medizinrecht (2009) 27: 478–480.

nacija više lekara specijalista različite struke, ali ne i kad su oni iz iste stručne oblasti.41 Ali ako više lekara različi-tih specijalnosti učestvuje u lečenju istog pacijenta kao jedan tim ili rade kao članovi konzilijuma, pristanak mora uslediti za svakog od njih posebno.42

6. ODNOS IZMEĐU PRISTANKA I UGOVORA O LEČENJU

Pristanak pacijenta na određenu medicinsku meru treba razlikovati od zaključenja ugovora o lečenju, jer u pitanju su dve zasebne izjave volje. Pristanak ne kazuje kako ugovor nastaje, nego lečenje čini pravovaljanim, ovlašćuje na lečenje.43 Razlika između pristanka i za-ključenja ugovora pokazuje se osobito u razlici između sposobnosti za pristanak na lečenje i poslovne sposob-nosti. Maloletnik od 15 godina koji je sposoban za ra-suđivanje može i sam dati pristanak na lečenje, ali ne može da sam zaključi ugovor o lečenju. Jer pristanak je strogo lično pravo. Međutim, pristanak i ugovorna izja-va volje mogu se faktički poklopiti. Na primer: ako posle prvog razgovora između lekara i pacijenta ugovor bude zaključen i time se istovremeno dade pristanak na prve dijagnostičke mere. Pošto se ovo često dešava (usmeno ili i putem konkludentnih radnji), u stvarnosti se ova dva akta ne daju uvek jedan od drugog ni odvojiti.44

Ugovor je, najčešće, pravni osnov za lekarsku uslu-gu, ali kao ovlašćenje za veći broj medicinskih mera koje treba preduzeti on nije dovoljan. Svaka medicin-ska mera nad pacijentom iziskuje stvarno opravdanje (indikaciju) i dodatni pristanak pacijenta, jer ona pred-stavlja zahvat u njegov telesni i duševni integritet, i tiče se njegove autonomije kao ličnosti.45 Ustavno pravo na telesni i psihički integritet (Ustav Srbije, član 25) nije ni ukinuto ni ograničeno zaključenjem ugovora o lečenju. Na osnovu ugovora sa lekarom ili zdravstvenom usta-novom, pacijent nije dužan da pristane na predloženu medicinsku meru.

Po pravilu, medicinske mere koje treba preduze-ti nisu tačno ni naznačene u ugovoru koji je pacijent zaključio. Tek docnije, na osnovu anamneze, dijagno-stičkih radnji i dijagnoze, biva jasno koje su medicin-ske mere u konkretnom slučaju potrebne. Ako pacijent odbije da se podvrgne nekoj rizičnoj dijagnostičkoj ili

41 Bender, Isto, str. 451.42 Geiss, Greiner (2009) Arzthaft pfl ichtrecht, 6. Aufl age,

München, str. 223.43 Kletečka, u delu navedenom u fusnoti br. 27, str. 1/133.44 Isto, str. 1/134.45 Laufs, Katzenmeier, Lipp (2009) Arztrecht, 6. Aufl age,

München, str. 6.

1/2012

44 JAKOV RADIŠIĆ

1/2012

terapijskoj meri, to se ne može tretirati kao skrivljena povreda ugovorne obaveze na saradnju sa lekarom. Jer ta je obaveza pacijenta ograničena njegovim pravom samoodređenja.46 Pacijent koji, s obzirom na rizik me-dicinske mere, odbije da joj se podvrgne, ne može se smatrati krivim zbog nemogućnosti ispunjenja lekareve obaveze iz ugovora o lečenju. Naprotiv, lekar je dužan da respektuje granice pacijentove obaveze trpljenja i da pokuša da željeni rezultat postigne drugim, manje opasnim dijagnostičkim ili terapijskim merama. Ali ako smatra da je pacijentovo odbijanje predložene mere me-dicinski neosnovano, može odustati od ugovora.47 Kad je predmet ugovora operacija, bolnica i lekar snose rizik štete, jer pacijent koji ne pristane na operaciju nije du-žan da plati nagradu za uslugu koja nije izvršena. Situ-acija je drugačija samo u slučaju kad je pacijent ranije dao pristanak pa ga docnije opozove, neposredno pred operaciju. Tada bi bio dužan da bolnici naknadi štetu u vidu negativnog ugovornog interesa, tj. troškove pripre-me tehničkih sprava i izmaklu zaradu.48 Međutim, pa-cijent bi mogao odbiti da plati nagradu ukoliko dokaže da je lekar u to vreme operisao neke druge pacijente i stekao određenu zaradu, ili da je namerno propustio da je stekne (dužnost oštećenog da svoju štetu umanji).

7. PRAVNE POSLEDICE LEČENJA BEZ PUNOVAŽNOG PRISTANKA

7.1. Pojam nepunovažnog pristankaDosad je bilo reči o uslovima koji su potrebni da bi

pristanak pacijenta na predloženu medicinsku meru bio pravno valjan ili punovažan. Ako neki od tih uslo-va nedostaje, tada je reč o nepunovažnom pristanku. On postoji u sledećim slučajevima: 1) kad nije dat u pismenom obliku koji zakon traži; 2) kad pacijent nije bio sposoban da pristane niti postoje uslovi za pretpo-stavljeni pristanak; 3) kad pacijent nije prethodno oba-vešten o činjenicama od kojih zavisi njegov pristanak ili kad obaveštenje nije bilo potpuno ili blagovremeno; 4) kad mera na koju je pacijent pristao nije bila medi-cinski indikovana; i 5) kad nije poštovana pacijentova volja da medicinsku meru preduzme određeni lekar.

Nepunovažan pristanak pacijenta na određenu me-dicinsku meru čini tu meru pravno nedopuštenom ili protivpravnom, i to bez obzira na njen ishod. Pošto le-kar koji tu meru sprovodi ne postupa po volji pacijenta nego jedino po svojoj volji, njegov postupak se naziva

46 Laufs, Uhlenbruck, Isto, str. 599.47 Isto.48 Wiegand, Wolfgang (1994) u: Heinrich Honsell(Hrsg),

Handbuch des Arztrechts, Zürich, str. 174.

„samovoljno lečenje.” Taj naziv pasuje za sve slučajeve u kojima pacijentov pristanak nije punovažan iz bilo kojeg od navedenih razloga. Pošto svi ti razlozi poje-dinačno mogu biti uzrok nepunovažnosti ili ništavosti pristanka, pravne posledice u vidu odgovornosti mogu se vezati za taj opšti pojam. Međutim, on nije uobičajen u našoj stručnoj literaturi, pa ga zato nisam upotrebio u sledećem podnaslovu.

7.2. Odgovornost zbog lečenja bez punovažnog pristanka

Lečenje bez punovažnog pristanka ima karakter pro-tivpravne radnje, koja povlači i krivičnu i građansku od-govornost. Ali se postavilo pitanje kakva je pravna kvalifi -kacija tog delikta, koje je pravno dobro njime povređeno i na koju se odgovornost može osloniti. Među nemačkim pravnicima koji se bave krivičnim pravom, to pitanje je bilo i ostalo sporno. Po jednima, lečenje bez punovažnog pristanka pacijenta predstavlja delikt protiv telesnog inte-griteta, a po drugima delikt protiv lične slobode.

Shvatanje da lečenje bez punovažnog pristanka ima karakter telesne povrede u smislu krivičnog prava sank-cionisano je prvi put čuvenom odlukom nemačkog Reichsgerichta od 31. maja 1894. godine,49 Ta odluka je doneta u slučaju koji se ticao amputacije stopala sedmo-godišnjeg deteta, izvršene protivno izričitoj volji njego-vog oca. Amputacija je bila apsolutno indikovana, obav-ljena kako treba (lege artis), i u krajnjoj liniji uspešna. Uprkos tome, Reichsgericht je postupak lekara operatora okvalifi kovao kao krivično delo telesne povrede, što je izazvalo silno negodovanje lekarskog staleža. Pri tome je Reichsgericht posebno istakao da ni lečeći cilj ni uspeh zahvata, kao ni „staleško pravo”, nisu u stanju da zahvat u telo opravdaju. Jedino volja bolesnika „ovlašćuje lekara da telesnu povredu učini nekažnjivo”.50 Ovo stanovište prihvatio je i Savezni vrhovni sud Nemačke.51

Međutim, u pravnoj teoriji krivičnog prava Nemač-ke preovlađuje stav po kome lečenje bez punovažnog pristanka predstavlja delikt protiv lične slobode. Nje-govi pobornici tvrde da se samovoljnim zahvatom koji je medicinski indikovan i obavljen kako valja, vređa je-dino pacijentova autonomija ili sloboda odlučivanja, tj. pravo ličnosti.52 Treba reći da je ovo gledište zastupljeno u krivičnom pravu Austrije, Portugala i Hrvatske. U kri-vičnim zakonicima ove tri zemlje, „samovoljno lečenje”

49 Ulsenheimer, “Der Arzt im Strafrecht”, у: Laufs, Uhlenbruck, Handbuch des Arztrechts, str. 1229–1230.

50 Isto, str. 1230.51 Isto, str. 1231.52 Isto, str. 1231–1232.

1/2012

45


je inkriminisano kao zasebno krivično delo, kojim se štiti pacijentovo pravo samoodređenja.53 Mišljenje koje samovoljno lečenje vrednuje kao delikt protiv lične slo-bode odgovara i našem krivičnom pravu. Tome ide u prilog okolnost da ZZZ nedavanje obaveštenja pacijentu i preduzimanje medicinske mere bez njegovog pristan-ka, odnosno pristanka zakonskog zastupnika pacijento-vog, sankcioniše prekršajnom kaznom.54 Zakonodavac je, očigledno, smatrao da stepen društvene opasnosti tog protivpravnog čina nije toliko veliki da bi ga trebalo suzbijati krivičnopravnim sankcijama.

Međutim, izložene razlike u krivičnom pravu nave-denih zemalja nemaju nikakvog uticaja na građansku odgovornost zbog samovoljnog lečenja; takvo lečenje se svuda poima kao telesna povreda, koja povlači odgovor-nost zbog svih štetnih posledica.55 Lekar koji samovoljno postupa snosi rizik neuspeha i eventualnih komplikacija povezanih sa medicinskim zahvatom, te je dužan da pa-cijentu nadoknadi i materijalnu i nematerijalnu štetu.56 Ova odgovornost ne zavisi od toga da li se lekaru potkra-la greška i da li je postupao sa potrebnom pažnjom.57

Ali, ni građanska odgovornost zbog samovoljnog lečenja nije lišena sporova. U pravnoj teoriji sporno je, donekle, pitanje ima li uopšte mesta građanskoj odgo-vornosti ako je medicinski zahvat okončan uspešno. Po nekima, pacijentu bi u tom slučaju trebalo priznati pra-vo na zadovoljenje, jer se radi o protivpravnoj povredi njegove ličnosti.58 Drugi opet misle da valja voditi raču-na o tome dokle seže područje zaštite prekršene pravne norme. Naknada štete dolazi u obzir samo ukoliko je zaštita ličnosti pogođena preko prava samoodređenja u odnosu na telo i zdravlje. Ako je samovoljni medicin-ski zahvat bio uspešan, pacijent ne trpi nikakvu štetu, pa zato nema ni pravo na nadoknadu.59 Ali, ako je za-hvat bio hitno potreban i ako je bio delimično uspešan a delimično neuspešan, tada nastaje pitanje mogu li se ta dva rezultata međusobno prebiti. Nemački pravnici na to pitanje odgovaraju negativno, i smatraju da lekar, odnosno zdravstvena ustanova treba da snosi posledi-ce delimičnog neuspeha; dok je austrijski Vrhovni sud, u jednom slučaju iz 1992. godine, odlučio drugačije, tj.

53 Radišić, Jakov (1998) „Samovoljno lečenje bolesnika i nje-gova pravna priroda”, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 4–6, str. 372–376.

54 ZZZ, član 259, stav 1, tačka 1 i 3.55 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 213; Katzenmeier, Isto, str. 344.56 ZZZ, član 32, stav 2.57 Wiegand, fusnota 45, str. 182. 58 Kernl, Laufs, Uhlenbruck, Isto, str. 620; Glesen, Dieter

(1995) Artzhaft ungsrecht, 4. Aufl age, Tübingen, str. 178.59 Deutsch, Spickhoff , Isto, str. 214.

primenio je pravilo o prebijanju koristi i štete, i dosudio pacijentu samo preostalu razliku.60

Najposle, u pravnoj praksi je iskrslo još jedno pitanje povezano sa samovoljnim lečenjem, tj. pitanje da li je pa-cijent dužan da plati ugovoreni honorar za operaciju koju nije obavio lekar na koga se odnosio njegov pristanak nego neki drugi hirurg. Vrhovni zemaljski sud u Koblenzu stao je na stanovište da pacijent u tom slučaju ne duguje nikakvu nadoknadu, čak i onda kad je operacija izvršena propisno. U ovom slučaju nije bitno da li bi do štete došlo i da je zahvat obavio lekar koga je pacijent izabrao. Jer u slučaju kad je operacija obavljena bez punovažnog paci-jentovog pristanka ima štetne posledice, osnov odgovor-nosti čini nedostatak pristanka, a ne operacija od strane nekog drugog lekara.61 Ni pozivanje na pravila o neosno-vanom obogaćenju ne mogu, po mišljenju Vrhovnog suda u Koblenzu, škoditi pacijentu, jer je njemu to obogaćenje nametnuto protivpravnom operacijom.62

Praksa sudova u Srbiji ne obiluje slučajevima koji se tiču naknade štete zbog samovoljnog lečenja, ali je nes-porno da oni tu naknadu priznaju. O tome se nedvo-smisleno izjasnio, prvi put, Vrhovni sud Srbije u jednoj svojoj odluci iz 1995. godine: „Zdravstvena ustanova odgovara za štetne posledice operativnog lečenja ako pacijentu nije predočila sve moguće posledice operativ-nog zahvata na koji je inače pristao.”63 Posle te odluke, i niži sudovi u Srbiji slede gledište da lečenje bez puno-važnog pacijentovog pristanka povlači građansku odgo-vornost lekara, odnosno zdravstvene ustanove.64

8. SLUČAJEVI IZ PRAKSE NEMAČKIH I AUSTRIJSKIH SUDOVA

8.1. Prvi slučaj65

a) Činjenično stanje. Pacijentkinja je patila od tegoba u levom kolenskom zglobu, i zbog toga je, u toku godine dana, bila dva puta operisana. Obe operacije sproveo je lekar F. Posle tri meseca, morala je da usledi i treća ope-racija. Tu operaciju, na dan 19. 10. 2001. godine, oba-

60 Isto, fusnota 30.61 Memmer, fusnota br. 25, str. 1/84b.62 Presuda ovog suda od 21. 2. 2008, Versicherungsrecht, br.

12/2008, str. 538–540.63 Odluka Rev. 2714/92, od 8. aprila 1993, Bilten sudske prakse

Vrhovnog suda Srbije, br. 1/1995, str. 28–31.64 Presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu, br. P

620/03, od 25. 12. 2006; presuda Okružnog suda u Beogradu, br. Gz. 47/99/07, od 18. 12. 2007. godine, kao i presuda istog suda, br. Gz. 9087/07, od 15. 8. 2007. godine.

65 Presuda Vrhovnog zemaljskog suda u Kölnu, od 25. 8. 2008, Medizinrecht (2009) 27: 478–480.

1/2012

46 JAKOV RADIŠIĆ

1/2012

vio je lekar M., koji je u bolnici bio na specijalizaciji, uz asistenciju lekara specijaliste I. Međutim, posle te ope-racije u pacijentkinje je utvrđena lezija lišnjačnog živca (nervus personaetusa). Od tada, ona ima stalne bolove u levom kolenu i ne može normalno da stoji i da se kreće.

Pacijentkinja tuži bolnicu i zahteva naknadu nema-terijalne štete zbog pretrpljenih bolova i materijalne štete zbog izgubljene zarade. U tužbi je navela da je po-vreda lišnjačnog živca izazvana pogrešnom operacijom lekara M., koji nije bio dovoljno ni kvalifi kovan. Sem toga, tužilja tvrdi da je lekar F. obećao njoj da će je on lično operisati. Prvostepeni sud prihvatio je tužbeni za-htev, pa je tužilji dosudio 30.000 evra, na ime naknade štete zbog pretpljenih bolova, i 26.994 evra, na ime izgu-bljene zarade. Protiv te odluke bolnica je uložila žalbu Vrhovnom zemaljskom sudu u Kelnu, ali je taj sud žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.

b) Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda u Kelnu. Ovaj sud smatra da je operacija nad tužiljom, na dan 19. 10. 2001. godine, protivpravna, jer nije bila pokri-vena pristankom tužilje. Pošto je tužilja svoj pristanak na operaciju vezala za lekara F. kao operatora, nju nisu smeli operisati lekar M. i lekar I. Legalna promena ope-ratora mogla je uslediti samo uz prethodno obaveštenje i saglasnost tužilje. Propust da se tako postupi predstav-lja krivicu bolnice u organizaciji. Da li se, osim toga, le-karima M. i I. potkrala i neka druga greška koja je mo-gla izazvati štetu za zdravlje tužilje, to nije od značaja u ovom slučaju. Jer kad se radi o zahvatu kome nije pret-hodio punovažan pristanak pacijenta, bolnica ima da odgovara za štetu i kad je lečenje obavljeno propisno.

Lekar F. je tužilju ranije dva puta operisao, pa je zato između njih postojao odnos poverenja. To ga je nave-lo da, na molbu tužilje, obeća da će je lično operisati, „ukoliko je moguće”. Nije bitno što do operacije drugih razgovora o tome među njima nije bilo i što tužilja nije ponovo izrazila svoju želju da je operiše lekar F., smatra-la je da njihov raniji dogovor važi i dalje. Tužena bolnica ima više lekara i raznih odeljenja, pa je zato bila dužna da preduzme organizacione mere koje garantuju njiho-vu međusobnu saradnju. Dogovor o ličnosti operatora trebalo je zabeležiti, i ta zabeleška morala je biti do-stupna svim lekarima koji su se bavili lečenjem tužilje. Propuštanje bolnice da tako postupi ima karakter njene krivice u organizaciji, pa je zato dužna da tužilji naknadi štetu u navedenom iznosu.

8.2. Drugi slučaj66

a) Činjenično stanje. Sa vlasnikom privatne klinike za plastičnu hirurgiju žena je ugovorila da nad njom iz-

66 Presuda Vrhovnog zemaljskog suda u Koblenzu, od 21.2.2008, Veresicherungsrecht, br. 12/2008, str. 538–540.

vrši kozmetičku operaciju, tj. odstranjivanje sala na sto-maku i korigovanje ožiljaka. Posle obavljenog zahvata, žena je vlasniku platila nagradu u visini od 7.765 evra. Međutim, potom je saznala da vlasnik nije operaciju iz-vršio lično nego da je to učinio jedan drugi lekar koji je radio u klinici kao nameštenik. Zato žena tuži vlasnika klinike. Tužbom je osporavala ugovor o operaciji zbog lukave prevare i tražila da joj tuženi vrati isplaćenu na-gradu. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev. Žalba protiv prvostepene presude, upućene Vrhovnom zemalj-skom sudu u Koblenzu , imala je uspeha, i tuženi lekar je obavezan da primljenu nagradu vrati tužilji.

b) Iz obrazloženja presude Vrhovnog zemaljskog suda. Ovaj sud je stekao uverenje da je, prema ugovoru izme-đu tužilje i tuženog, tuženi lekar bio dužan da plastič-nu operaciju izvrši lično, pa zato tu svoju obavezu nije smeo preneti na drugog lekara. Takvo uverenje sud je stekao imajući u vidu reklamno predstavljanje tuženi-kove klinike na internetu, koje je podstaklo tužilju da razgovara sa tuženim o svome problemu i da ugovori operaciju. Sadržina te reklame je glasila:

„Najvažniji faktor za uspeh kozmetičke operacije je-ste plastični hirurg koga Vi sami izaberete, i tome aspek-tu treba da posvetite najveću pažnju... Kako ćete izabrati Vašeg operatora? Pošto ste pronašli dve ili tri adrese, ugovorite termine za konsultacije, i tek potom odlučite se, u miru, kod koga biste svoj problem najbolje rešili. Ne ustručavajte se da lekara pitate o njegovom obrazo-vanju i iskustvu. Potpuno obrazovan plastični hirurg proveo je određeno vreme na stručnom usavršavanju, i posle odgovarajućeg ispita dobio je od lekarske komore potvrdu da je lekar specijalista. Tražite slobodno da vi-dite te isprave, ozbiljan plastični hirurg sa zadovoljstvo će Vam ih pokazati. Konsultacija dopušta pacijentu i le-karu da jedan drugog ocene.

Pošto ste našli više lekara, shvatićete koji je za Vas pravi. Ne postoji ’kupljeni vođa’ koji bi Vam pomogao da izaberete hirurga. Vi ste svoj vlastiti vođa, i na osno-vu sopstvenog iskustva bićete u stanju da odlučite koji će plastični hirurg biti Vaš operator.”

S obzirom na ove reklamne informacije, nesporno je i uverljivo da je tužilja iz savetodavnog razgovora sa tuženim, u rano leto 2005, stekla u njega poverenje, i zato je htela da je on lično operiše. S obzirom na to, nije više bitno da li je tuženi prilikom obaveštavanja tuži-lje, neposredno pred operaciju obavljenu 24. 10. 2005, obećao njoj da će je lično operisati. I bez takve izjave, ono što je prethodilo operaciji nije moglo, objektivno, za tužilju ništa drugo značiti nego da će tuženi operaciju obaviti lično. Bila je, prema tome, stvar tuženog da tuži-lju obavesti da je on neće operisati, nego da će to učiniti drugi lekar klinike. Tako nešto tužilja nije mogla sama zaključiti. Na dan operacije, tuženi je došao kod tužilje

1/2012

47


i obavestio je o pojedinostima zahvata koji neposredno predstoji. To što je tuženog pritom pratio lekar koji je konačno operaciju sproveo, nebitno je. Jer taj je lekar tužilji nepoznat, a tuženi nije njoj rekao da je to plastič-ni hirurg i da će je on operisati.

Pošto tuženi nije lično obavio operaciju, on nije ispu-nio svoju ugovornu obavezu, pa mu zato ne pripada ni pravo na nagradu. Tvrdnja tužilje da nipošto ne bi do-pustila nekom drugom lekaru da nad njom obavi opera-ciju nego samo tuženom, sadrži prigovor da je operacija njoj nametnuta. Tuženi nije bio u zabludi, nije verovao da tužilja pristaje i na operaciju koju je, umesto njega, obavio drugi lekar. Pošto tužilji nije učinio ono što je dugovao, tuženi se ne može pozivati na pravna pravila o neosnovanom obogaćenju. Tačnije rečeno, on ne može zahtevu tužilje za povraćaj plaćene novčane sume su-protstaviti prigovor da to vodi njenom neosnovanom obogaćenju, zato što je operacija izvršena propisno i željeni rezultat je postignut. Jer i onaj ko svesno ili čak protivno izjavljenoj volji primaoca nešto dade ili učini, taj nije dostojan zaštite (Nemački Građanski zakonik, § 814). Naposletku, ne postoji, takođe, opšte pravno pravilo da onaj ko konačno ima koristi od tobožnje ugo-vorne činidbe drugoga, ne sme tražiti povraćaj onoga što je on dao kao protivčinidbu. Prigovor da tužilja po-stupa nesavesno nije, dakle, osnovan.

8.3. Treći slučaj67

a) Činjenično stanje. Petog januara 2001. godine nad pacijentom je u bolnici L. obavljena operacija stomaka. Operaciju je sproveo bolnički lekar B., uz asistenciju za-menika načelnika hirurškog odeljenja, lekara C. Zbog postoperativnih tegoba, morala je, 18. januara 2001, uslediti reviziona operacija, koju je izvršio načelnik hirurškog odeljenja, lekar A. Međutim, stanje zdravlja pacijenta i dalje se pogoršavalo, pa je zato premešten u drugu bolnicu. Pacijent tuži bolnicu L. i traži nadokna-du štete zbog pretrpljenih bolova i zbog izgubljene zara-de za vreme boravka na stacionarnom lečenju. U tužbi je naveo da je načelnik hirurškog odeljenja bolnice lekar A. obećao mu da će ga lično prvi put operisati, ali da to nije učinio. Zemaljski sud osudio je bolnicu L. da tuži-ocu plati 75.000 evra na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova i 18.105 evra na ime naknade mate-rijalne štete. Protiv ove presude bolnica je uložila žalbu Vrhovnom zemaljskom sudu u Oldenburgu, ali žalba nije imala uspeha.

b) Iz obrazloženja presude Vrhovnog zemaljskog suda. Ovaj sud smatra da je prvostepeni sud s pravom pošao od toga da je operacija od 5. januara 2001. bila protiv-

67 Presuda Vrhovnog zemaljskog suda u Oldenburgu, od 11. 5. 2005, Medizinrecht (2008) 26: 295–296.

pravna, jer nije postojao punovažan pristanak pacijenta. Doduše, na osnovu ugovora o prijemu u bolnicu paci-jent, u načelu, nema pravo da bude operisan od određe-nog lekara, osobito ne od načelnika odeljenja. Punovaž-nost njegovog pristanka na operaciju ne zavisi, načelno, od toga da li je obavešten o ličnosti svoga operatora. Ali, situacija je drugačija kad je pacijentu dato konkret-no obećanje. Tada pristanak dat načelniku odeljenja ne ovlašćuje na zahvat drugog bolničkog lekara. To se upravo desilo u spornom slučaju. Načelnik je prilikom saslušanja pred prvostepenim sudom priznao da je on tužiocu obećao da će ga lično operisati. Između ostalog, to je učinio i zato što je operacija bila „relativno škaklji-va”, pa nije hteo da odgovornost prebaci na drugoga.

Tužena bolnica nije dokazala svoju tvrdnju da je tu-žiocu, najdocnije jedan dan pre operacije, bilo poznato da neće biti operisan od strane lekara A, nego od strane lekara B. Čak i da je tužiocu, uoči operacije, bilo iznena-da saopšteno da će zahvat sprovesti drugi bolnički lekar, iz toga ne bi mogao proisteći neki drugi rezultat. Ako je, protivno obećanju datom pacijentu, bilo planirano da hirurški zahvat obavi bolnički lekar B. umesto načelni-ka odeljenja, pacijent je morao o tome biti blagovreme-no obavešten kako bi se mogao saglasiti sa odlaganjem operacije. O mogućnosti odlaganja ne može biti ni go-vora u slučaju kad je obaveštenje o promeni operatora saopšteno pacijentu uveče, uoči operacije koja je skop-čana sa izvanrednim rizicima. U takvom slučaju, pa-cijent nije imao dovoljno vremena za razmišljanje niti se, u tim okolnostima, moglo očekivati da od operacije odustane. Tog trenutka, pacijent se nije smeo dovesti u situaciju da se na operaciju odluči samo zato što odusta-janje od operacije nije dolazilo u obzir. Protivno shvata-nju tužene bolnice, potpuno je neosnovan zaključak da postoji konkludentni pristanak tužioca na operaciju od strane bolničkog lekara B.

Međutim, iz presude prvostepenog suda nije jasno koja su postojeća oštećenja tužioca uzeta u obzir pri-likom odmeravanja visine nadoknade. Pošto je visina štete među strankama sporna, prvostepeni sud treba u ponovljenom postupku da utvrdi osnov i iznos buduće tužiočeve štete.

8.4. Četvrti slučaj68

a) Činjenično stanje. Zbog bolova u desnoj ruci (od-makla konsekutivna pareza lakta), pacijent je došao u ordinaciju lekara specijaliste K. u koga je, zbog ranije

68 Presuda Vrhovnog suda Austrije, od 26. 9. 2003. godi-ne, navedena prema Memmer, Michael (2007) “Aufk lärung”, u Aigner, Kletečka, Kletečka, Pulker, Memmer (2007) Handbuch Medizinrecht für die Praxis I, Stand: November 2007, Wien, str. I/84-a- I/84b.

1/2012

48 JAKOV RADIŠIĆ

1/2012

operacije, imao naročito poverenje. Lekar je ponovo di-jagnostikovao isto oboljenje i preporučio operaciju. Na osnovu razgovora sa pacijentom i u njegovom prisustvu, lekar K. je pozvao Zemaljsku bolnicu i ugovorio termin za operaciju. Potom je dao pacijentu uput za tu bolni-cu, u kome je pomoću napomene „K. ipse” nesumnjivo stavio do znanja da će operaciju obaviti on lično. Takvo postupanje lekara K. bilo je sasvim uobičajeno.

Prema dogovoru sa lekarom, pacijent je utvrđenog dana došao u Zemaljsku bolnicu, gde su ga i očekivali. U okviru razgovora o prijemu, pacijent je obavešten o predstojećoj operaciji, o mogućim smetnjama za lečenje rane, i o infekcijama. Međutim, nije mu saopšteno da operaciju neće izvršiti lekar K. nego drugi lekar. Paci-jent se nije dalje raspitivao o tome jer je imao u vidu telefonski razgovor lekara K. sa bolnicom, u kome je re-kao da će operaciju sprovesti on lično. Posle operacije obavljene lege artis, došlo je do zapaljenja u području operacione rane i do postoperativnog funkcionalnog škođenja. Pacijent se morao podvrgnuti novoj operaciji u jednoj drugoj bolnici, pa je tako njegovo zdravstveno stanje konačno poboljšano.

Međutim, kad je saznao da operaciju u Zemaljskoj bolnici nije sproveo lekar K., pacijent tuži tu bolnicu i zahteva naknadu materijalne štete, u vidu troškova le-čenja i izgubljene zarade, i nematerijalne štete zbog pre-trpljenih bolova. Vrhovni sud Austrije stao je na stano-vište da tužilac ima pravo na obeštećenje i dosudio mu je traženi iznos.

b) Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda. U parnici je utvrđeno da operacija tužioca nije bila hitna i da je mogla biti odložena. Sem toga, tuženoj strani nije pošlo za rukom da dokaže da je tužilac bio obavešten o lično-sti operatora i da je pristao na zahvat. Naprotiv, da je pa-cijent znao da ga neće operisati lekar K., on bi ugovorio novi termin za operaciju. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je u spornom slučaju pacijent, sa velikom verovat-noćom, mogao očekivati da će ga operisati lekar koji ga je i uputio na operaciju. Sud je odbacio tvrdnju tuže-ne strane da je pacijent bio dužan da se docnije bolje raspita o operatoru. Upravo u oblasti hirurgije, smatra sud, poverenje u lekara koji operiše igra veliku ulogu u pristanku na zahvat; stoga, u nedostatku informacije o promeni ličnosti operatora, bolnica ne sme poći od toga da postoji punovažan pristanak pacijenta na operaciju. Pošto je tužena strana povredila tužiočevo pravo samo-određenja, dužna je da mu nadoknadi nastalu štetu. U ovom slučaju nije bitno da li bi do štete došlo i da je ope-

raciju obavio lekar K. Jer, kad operacija obavljena bez punovažnog pristanka ima štetne posledice, tada osnov što zasniva odgovornost postoji u nedostajućem oba-veštenju o operatoru, a ne u operaciji od strane nekog drugog lekara umesto ugovorenog.

9. ZAKLJUČAK

Svaka medicinska mera nad pacijentom mora biti pokrivena njegovim punovažnim pristankom. Ako ta-kvog pristanka nema, ta je mera protivpravna, pri čemu nije bitno da li je ona propisna ili nepropisna, uspešna ili bezuspešna, sa štetnim posledicama ili bez štetnih posledica. Sa stanovišta građanskog prava, ona pred-stavlja telesnu povredu i povredu prava ličnosti, pa zato povlači odgovornost.

Pristanak pacijenta na određenu medicinsku meru nije puka formalnost, nije forma bez sadržine, jer pa-cijent mora znati sa čime se saglašava. Pošto on to, po pravilu, ne zna, lekar je dužan da ga o tome obavesti. To obaveštenje mora da sadrži sve ono što je pacijen-tu potrebno kako bi mogao slobodno odlučiti da pri-stane ili ne pristane na predloženu medicinsku meru. Opseg obaveštenja danas je uglavnom poznat, jer je, na temelju sudske prakse, izgrađen odgovarajući standard. Međutim, naš zakonodavac je pojedinačno nabrojao šta obaveštenje pacijenta treba da obuhvati. U tom nabraja-nju nije rečeno da pacijenta treba obavestiti i o ličnosti lekara koji medicinsku meru nad njim treba da sprove-de. Stoga je jasno da je pristanak pacijenta punovažan i bez tog obaveštenja, kao što je slučaj i po pravu drugih zemalja.

S druge strane, autonomija pacijenta podrazumeva i mogućnost da on svoj pristanak na zahvat ograniči na određenog lekara, koji uživa njegovo poverenje. Potre-bu za takvim pristankom pacijent može imati naročito kad treba da se podvrgne nekoj težoj operaciji, jer mu nije svejedno ko će ga operisati. Ako tako izabrani lekar iz nekih razlog nije u stanju da operaciju obavi, pacijent mora o tome biti blagovremeno obavešten i pitan da li pristaje na zamenu operatora ili želi odlaganje svoje operacije. Zamena operatora bez pacijentovog pristan-ka čini operaciju pravno nedopuštenom. Zdravstvena ustanova i privatna praksa čiji lekar takvu operaciju obavi, preuzima na sebe rizik operacije i duguje nakna-du materijalne i nematerijalne štete pacijentu, a ne pri-pada im ni pravo na nagradu.

ARTICLES1/2012

49

SUMMARYValid patient consent must cover each medical

measure over a patient. Should there be no such consent, that measure is unlawful, regardless if regulated or non-regulated, succesful or unsuccessful, with a harmful consequence or without it. From the civil law point of view, this represents bodily injury and injury of a person right, raising liability.

Patient consent to a certain medical measure is not a pure formality, it is not a form without a content, because a patient must know what he / she is approving. Medical doctor has duty to tell him / her about it, because he / she, as a rule of thumb, does not know. Th is advice must contain, for a patient all necessary information, for freely deciding if he / she accepts or does not accept proposed medical treatment. Because legal authorities have built relevant standard, advice scope today is mostly known. However, our lawmaker has listed what an advice to patient should embrace. It has not been mentioned in this list that a patient must

familiar on a medical doctor person who is to undertake medical measure on him / her. Th erefore, it is clear that a patient consent is valid even without such advice, as is the case in other jurisdictions.

On the other hand, patient autonomy means also a possibility to limit his / her consent to a medical treatment to a designated medical doctor, who enjoys his/ her trust. Patient may have necessity for such a consent especially when he / she should undergo some serious surgery, because it is not all the same who will operate him / her. Should a chosen medical doctor, from some reason, cannot do the surgery, patient must be timely advised and asked if he / she agrees with replacement of the surgeon or does he / she want surgery delay. Surgeon replacement without patient consent makes surgery illicit. Medical organization and private practice whose medical doctor performs such a surgery, undertakes operation consequnces and owe indemnity of material and intangible losses to a patient, without right to reward.

Prof. Jakov RADIŠIĆ, LLD, Ret.University in Kragujevac

Patient consent to a medical treatment and liability for treatment without a proper approval

Original scientifi c work

1/2012ČLANCI

50

ApstraktTekst stavlja akcenat na pitanje odgovornosti broke-

ra osiguranja prema klijentima, kada su klijenti ugova-rači osiguranja ili osiguranici. Zato je neophodno da se prvo ustanovi koje bi bile obaveze brokera prema klijen-tima i šta bi se smatralo povredom tih obaveza. Postoje značajne razlike među evropskim zemljama u pogledu defi nicije usluga brokera osiguranja, njihovih obaveza i posledica povreda tih obaveza. Ovaj članak će se pre-vashodno baviti zakonodavstvom Grčke, Srbije i Velike Britanije. Zakonodavstvo Evropske unije (dalje u tekstu: EU) pokušava da obezbedi minimum harmonizacije radi zaštite ugovarača osiguranja. „U ovom momentu je tržište osiguranja, kao i mnoga druga tržišta, okarakte-risano lošom informisanošću svih strana u transakciji, stalnom potragom za najjeft inijim osiguranjem i asime-tričnim pregovaračkim položajima strana.”1

U ovom tekstu je naglasak na razmeni informacija između brokera i osiguranika pre i po zaključenju ugo-vora o osiguranju, o pripisivanju znanja brokera i zna-nja osiguranika. Predstavljeno je pitanje kada se smatra da je broker obavezan da dâ savet i nekoliko slučaja od-govornosti brokera za davanje saveta. Takođe su pome-nuta neka relevantna pitanja vezana za predloge izmena Direktive EU o posredovanju u osiguranju (dalje u tek-stu: DPO).2

Ključne reči: posredovanje, osiguranje, posrednici, brokeri, odgovornost brokera

∗ Partner u advokatskoj fi rmi I.K. Rokas & Partneri, Atina, e-mail: [email protected].

1 Evropsko udruženje posrednika u osiguranju (Th e Europe-an Federation of Insurance Intermediaries – BIPAR) – Insurance intermediation, dostupno na: http://www.bipar.eu/en/home/multidimensional-activity od 10. 12. 2011.

2 Direktiva 2002/92/EK Evropskog parlamenta i Saveta od 9. decembra 2002. o posredovanju u osiguranju, nazvana Direkti-vom o posredovanju u osiguranju.

1. UVOD

Obaveze posrednika osiguranja su obično regulisa-ne u nekoliko zakonodavnih akata, ugovorom između posrednika osiguranja i osiguranika, i kodeksima po-našanja. Zakoni koji regulišu ovu materiju su zakoni o privatnom osiguranju ili lex specialis o posrednicima osiguranja, građanski zakonici sa odredbama o nalogu i zastupanju, posredovanju, odgovornosti za povredu ugovornih obaveza ili propisi i pravo presedana o odgo-vornosti za nehat u slučaju obaveze postupanja sa duž-nom pažnjom, regulativa o zaštiti potrošača, odredbe o distribuciji fi nansijskih proizvoda i paketa fi nansijskih proizvoda. „SFPO3 podstiče trgovinska udruženja i za-ineresovane strane da razvijaju kodekse ponašanja.”4 Ona zaključuje da se takvi kodeksi mogu posmatrati kao dodatak regulativi i zakonodavstvu i da su značajni za povećanje poverenja javnosti u industriji osiguranja. Oni takođe mogu da poprave i razjasne odnose između osiguravača, posrednika i potrošača.

Defi nicija brokera osiguranja se razlikuje u upored-nom pravu. Često se smatra da je nezavisno lice koje de-luje u ime i za račun osiguranika dok prima naknadu od osiguravača. Ovde ćemo se posebno baviti rešenjima u grčkom, srpskom i pravu Velike Britanije. DPO ne pravi jasnu razliku između agenata i brokera osiguranja.

Regulativa EU pokriva neka pitanja odgovornosti brokera o kojima je dosta diskutovano u literaturi, a na-ročito ona koja se odnose na nezavisnost brokera, uticaj naknade brokera na njegovo ponašanje kroz precizne obaveze obelodanjivanja odnosa sa osiguravačima koji

3 Svetsko udruženje posrednika u osiguranju.4 Principi Svetskog udruženja posrednika u osiguranju,

Regulation on insurance intermediaries, June 2002. Dostupno na: http://www.wfi i.net/en/key-issues-positions/regulation, od 12.12.2011.

Mira Todorović SIMEONIDES*

Obaveze i odgovornost brokera osiguranja sa akcentom na razmeni informacija i obavezi davanja saveta

UDK 368.023.5Dostavljen: 18. 12. 2011.Prihvaćen: 26. 1. 2012. Naučna polemika

1/2012

51

1/2012Obaveze i odgovornost brokera osiguranja ...

nude taj proizvod na tržištu5, obavezu informisanja i postupanje sa novcem klijenta. Druga relevantna pita-nja, kao na primer pitanje odgovornosti za nezaključe-nje odgovarajućeg pokrića osiguranja za račun klijenta je za sada nedovoljno i samo indirektno regulisano u regulativi EU.

2. DEFINICIJA BROKERA OSIGURANJA I OPIS NJEGOVIH DUŽNOSTI

DPO ne prati tradicionalnu razliku između zastu-pnika osiguranja i brokera osiguranja. DPO poznaje podelu na vezane zastupnike i na posrednike osigu-ranja. Posredovanje je defi nisano kao „aktivnost uvo-đenja, predlaganja ili izvršavanja drugih pripremnih radnji za zaključenje ugovora osiguranja, ili zaključenja takvih ugovora, ili pomaganja u administraciji ili izvr-šenju takvih ugovora, a naročito u slučaju postojanja potraživanja“.6 Shodno tome, posrednik osiguranja je fi zičko ili pravno lice koje se profesionalno bavi posre-dovanjem. Većina država članica (dalje u tekstu: DČ) EU predlaže da se prilikom izmena DPO ova defi nicija, koja je bazirana na opisu aktivnosti, dopuni sa osnov-nom defi nicijom zastupnika i brokera, pošto izgleda da ove kategorije postoje u većini DČ.7 Smatra se da bi to mogla biti početna tačka za buduću harmonizaciju u ovoj oblasti.

Grčko pravo je regulisalo da broker osiguranja dela po nalogu osiguranika, te se tako broker smatra njiho-vim zastupnikom, iako ga plaćaju osiguravači.8 Tako se on razlikuje od posrednika u trgovačkim ugovorima pošto se smatra da njegov položaj nije u sredini, između dve strane. Njegova obaveza je da poveže osiguranike sa osiguravačima ili reosiguravačima, izvede sve pripre-mne aktivnosti za zaključenje ugovora o osiguranju, pri-mi izjave o saglasnosti u vezi sa ponudom i prihvatom ponude, kao i o drugim pitanjima za koje je potrebna saglasnost obe strane prilikom pregovora i zaključenja ugovora od osiguravača i osiguranika i da pomogne pri-likom izvršenja ugovora a naročito u slučaju nastupanja osiguranog rizika.

5 DPO, član 12.1–4. 6 DPO, član 2, paragraf 3.7 Komitet nadzornika evropskog osiguranja i profesional-

nih penzija (dalje u tekstu: KNEOPP) savet o DPO reviziji od 10. oktobra 2010 godine. Ref: CEIOPS CCP-59/10, dostupno na: https://eiopa.europa.eu/publications/submissions-to-the-ec/index.html, od 10. 12. 2011.

8 Grčki zakon br. 1569/1985 o posredovanju u ugovorima pri-vatnog osiguranja, organizovanju udruženja eksperata za udese motornim vozilima, rad kancelarije za međunarodno osiguranje i druge odredbe, član 15a.

Suprotno tome, srpsko pravo9 gleda brokera osigura-nja više u njegovoj posredničkoj ulozi. On može da dela u ime i za račun osiguravača ili osiguranika. Delatnost brokera osiguranja je da poveže osiguranike ili ugova-rače osiguranja sa osiguravačima radi pregovora o za-ključenju osiguranja, na osnovu naloga osiguravača ili na osnovu naloga osiguranika ili ugovarača osiguranja. Pored posredovanja u užem smislu, on može da pruža savetodavne usluge ili pomaže u obradi zahteva i u pro-ceni rizika i štete. Ipak, kada radi za račun osiguranika, on je obavezan po zakonu da pruži objašnjenje i savet.

U Velikoj Britaniji (Engleska i Vels) postoji zakonska obaveza brokera da dela u skladu sa načelom poštenja u ostvarenju onog što on smatra da je interes njegovog klijenta. Zakonska defi nicija brokera osiguranja ne po-stoji. Potrebno je pribaviti ovlašćenje od Agencije za fi nansijski nadzor (dalje u tekstu: AFN) u skladu sa Za-konom o fi nansijskim uslugama i tržištima, za obavlja-nje određenih aktivnosti kao što su pomaganje u admi-nistraciji i izvršenje ugovora o osiguranju, savetovanje o investicijama, savetovanje o polisama osiguranja, do-govaranje poslova u vezi sa investicijama.10 Oni se mo-raju povinovati Pravilnicima AFN, uključujući Izvornik o obavljanju poslova osiguranja (dalje u tekstu: IOPO) za neinvesticiono osiguranje, Izvornika o obavljanju poslova za investicione proizvode osiguranja (dalje u tekstu: IOP) a od 2009. godine i novim pravilima i uput-stvima o efektivnom upravljanju sukoba interesa koji su regulisani u delu Pravilnika o sistemima i kontroli (dalje u tekstu: SiKo).11 Zapažena je tendencija AFN da se udaljava od režima zasnovanog na pravilima i da se približava režimu zasnovanom na principima, što daje brokerima veću fl eksibilnost ali može predstavljati pro-blem za interpretaciju principa i njihovu primenu.12

3. OPŠTE O OBAVEZAMA I ODGOVORNOSTIMA BROKERA

OSIGURANJA

DPO nameće brokerima osiguranja obavezu da ima-ju osiguranje od profesionalne odgovornosti (dalje u

9 Srpski Zakon o osiguranju (Službeni glasnik, br. 22/2004, 70/2004, 61/2005, 85/2005, 101/2007, 63/2009 i 107/2009), član 72.

10 FSA regulation of insurance selling and administration, dostupno na: http://www.fsa.gov.uk/pubs/other/ins_reg.pdf od 8. 12. 2011.

11 Roberts, Alexis (2008) “Insurance broker renumeration: law and regulation”, od 11. marta 2008, str. 2, dostupno na: http://www.out-law.com/page–8927, od 10. 12. 2011.

12 Wynn, Richard (2008) “Regulation brings responsibility”, Th e Broker, strana 33, dostupno na: http://www.biba.org.uk/PDFfi les/regulationbringsresponsibility.pdf, od 10.12.2011.

1/2012

52 MIRA TODOROVIĆ SIMEONIDES

1/2012

tekstu: PO) ili drugu odgovarajuću garanciju u slučaju odgovornosti za profesionalni nehat u iznosu od jedan milion evra po potraživanju ili u ukupnom godišnjem iznosu od jedan i po milion evra, osim ukoliko osigu-ravač preuzme odgovornosti za delovanje posrednika.13 Ona ne reguliše obaveze koje bi trebalo da budu pokri-vene ovom polisom PO.

Na osnovu različitih defi nicija brokera osiguranja i razvijene prakse, obaveze brokera osiguranja mogu biti podeljene u tri kategorije na osnovu vremena njihovog ispunjenja.

• Priprema i posredovanje kod zaključenja ugovora o osiguranju

Smatraju se osnovnim obavezama brokera. One uključuju davanje svih neophodnih informacija o sa-mom brokeru, o osiguravaču, o njihovom odnosu, o proizvodu osiguranja i riziku koji on pokriva. Mogu da uključe davanje saveta o proizvodima osiguranja koji su dostupni na tržištu i izbor onog koji najviše odgovara klijentu, naročito u slučaju složenih investicionih pro-izvoda osiguranja. Zastupanje osiguranika pred osigu-ravačem, a naročito pomoć prilikom popunjavanja for-mulara za zahtev za osiguranje i davanje saveta vezanih za obelodanjivanje svih relevantnih informacija, obično spada u njegove obaveze. Naplata premije osiguranja i njena uplata osiguravaču je uobičajena. Postoji obaveza čuvanja ličnih podataka klijenata.

• Pomoć tokom trajanja ugovora Obaveza koja se obično pominje je podsećanje osigu-

ranika da obnovi pokriće osiguranja i pomoć prilikom zaključenja novog ugovora. Može da uključuje i druge odgovarajuće informacije i po potrebi objavljivanje tih informacija.

• Pomoć posle nastupanja osiguranog slučaja Uobičajeno je da broker osiguranja proveri i objasni

uslove polise osiguranja i moguće prigovore, pomogne oko prikupljanja podataka o događaju, pravnom osnovu, visini štete, uputi osiguravača u proceduru prikupljanja dokaza, pomogne prilikom popunjavanja formulara za prijavu i kontaktira osiguravača do plaćanja naknade za štetu ili benefi cija. Može da uključi i primanje novca od osiguravača i slanje osiguraniku. Svaka protivzakonita aktivnost brokera koja je prouzrokovala štetu osigu-raniku može se okarakterisati kao greška u činjenju ili propuštanje koja povlači odgovornost. Većina ispitanih zemalja „prihvata da broker treba da produži pružanje usluga i posle zaključenja ugovora o osiguranju radeći

13 DPO, član 4.3.

u najboljem interesu svojih klijenata, pomažući im u popunjavanju odštetnog zahteva, kao i usluga obrade štete”.14 Takođe, većina ispitanih zamalja traži da broker posveti pažnju jednaku dobrom profesionalcu, kao i da pokaže umešnost i posveti pažnju jednog profesionalca prilikom ispunjenja bilo kojeg naloga klijenta.15

Broker može ograničiti svoju odgovornost ugova-ranjem polise osiguranja od PO, kao i ugovaranjem u ugovoru o zastupanju ograničenja svoje odgovornosti, ali se ograničenje normalno ne primenjuje za namer-nu povredu ili povredu prouzrokovanu grubom nepa-žnjom. Očekuje se povećanje potraživanja vezanih za brokere koji su prekoračili svoje ovlaščenje. „A kako i osiguravači takođe osećaju posledice ekonomske rece-sije, oni će biti sve manje raspoloženi da podrže brokera koji je prekoračio ovlašćenje.16 Pored toga, klijenti će ve-rovatno postati zahtevniji.

Najčešće povrede obaveza brokera su: propust da obezbedi pokriće osiguranja na vreme, propust da ob-novi polisu osiguranja, propust da izvrši instrukcije kli-jenta, davanje nepotpunog ili pogrešnog saveta, propust da pruži adekvatne informacije u vezi sa svojim posred-ničkim uslugama i propust da osigura rizik kod pouz-danog i solventnog osiguravača.

4. OBAVEZE INFORMISANJA BROKERA I UGOVARAČA OSIGURANJA

DPO reguliše da će pre zaključenja inicijalnog ugo-vora osiguranja, i, ukoliko je neophodno, prilikom nje-gove izmene ili obnavljanja, posrednik osiguranja, osim kod osiguranja velikih rizika i posredovanja u reosigu-ranju, obavestiti klijenta bar o pitanjima koja su nave-dena u direktivi a koja se uglavnom odnose na identi-fi kaciju brokera, pitanja vezana za njegovu nezavisnost i procedure vansudskog potraživanja i obeštećenja.17 U pogledu izbora osiguravača posrednik je obavezan da pruži informacije da li ima ekskluzivan ugovor sa jed-nim ili više osiguravača i njihova imena, ili pruža savete na osnovu fer analize tržišta ili radi sa nekoliko osigura-vača bez ekskluzivnosti i bez posebne analize tržišta, u kom slučaju je dužan otkriti njihova imena.

Pored obaveze osiguravača vezanih za same proizvo-de osiguranja, kao i eventualnih dodatnih obaveza in-

14 A comparative review on insurance mediation (2010) AIDA, Working Party Distribution of insurance products, Editor Prof. Dr. Ioannis Rokas, Bruilant, str. 182.

15 Isto. 16 Roddis, Mark (2008) “When the going gets tough”, PI

Matters, the Broker Magazine published by BIBA, str. 31.17 DPO, član 12.1, 12.2 i 12.3 Informacije koje daje posrednik

osiguranja.

1/2012

53


formisanja, regulisanih zakonodavstvima DČ, bilo koja dodatna obaveza obaveštavanja se ugovara u ugovoru o nalogu između osiguravača i brokera.

U Velikoj Britaniji, AFN planira da uvede dodatna pravila za obelodanjivanje informacija za proizvode čiste zaštite (kao što su teške bolesti, zaštita prihoda i životno osiguranje koje nije vezano za investicije) u okviru IOPO pravila. Postoji takođe diskusija na nivou EU o dodatnim obavezama informisanja za pojedine proizvode, kao na primer kod PMIP-a.18

DPO takođe obavezuje posrednika osiguranja da „specifi cira, a naročito na osnovu informacija koje je dobio od potrošača, zahteve i potrebe potrošača”.19 Na-ravno, ugovarač osiguranja ima obavezu da pruži rele-vantne informacije, ali to nije u okviru cilja ovog teksta. Broker je obavezan da pita i da sazna tačne zahteve i po-trebe klijenta da bi mogao da mu predloži pokriće osi-guranja. On može da odgovara za nehat pri obavljanju ove obaveze.

5. ZASTUPANJE I PRIPISIVANJE ZNANJA I GREŠAKA BROKERA

Znanje i greške brokera osiguranja se pripisuju ili osiguravajućoj kompaniji ili ugovaraču osiguranja zato što on radi ili u ime osiguravača ili ugovarača osigura-nja. U konkretnim slučajevima je činjenično pitanje za koga je broker radio. Pripisivanje znanja je normalna pravna posledica zastupanja, tako da se znanje zastupni-ka pripisuje njegovom principalu. To pravilo se između ostalog primenjuje na obavezu brokera da informiše i njegovu pomoć tokom popunjavanja formulara zahte-va za pokrićem osiguranja, a naročito pri odgovoru na pitanja vezana za materijalne činjenice značajne za rizik osiguranja. U modernom svetu distribucione mreže ra-stu i pitanje znanja i krivice posrednika postaje sve češći predmet sporova i obrade u pravnoj litaraturi.20

Opravdanje za pripisivanje znanja brokera osigura-niku se razlikuje u uporednom pravu: može se odnosi-ti na postojanje kontrole brokera od strane principala uključujući činjenicu da je principal izabrao zastupnika ili da razlog leži u raspodeli rizika jer principal uvećava svoj profi t korišćenjem zastupnika i jer je i zastupnik u poziciji da preduzme zaštitne mere da bi sprečio greš-ku.21

18 Paket maloprodajnih investicionih proizvoda.19 DPO, član 12.3.20 Chrissanthis, Christos (2010) “Representative power of

Insurance Intermediaries, Insurance Intermediaries, Distribution of Insurance Products”, edited by Ioannis Rokas, Ant. N. Sakkoulas Publishers / Bruylant, str. 49–71.

21 Isto.

Dok je u slučaju zastupnika osiguranja situacija jed-nostavna i čista jer „prirodno, što je poznato zastupni-ku znači da je poznato i kompaniji”22 (osiguravaču), ne mora biti tako jasno u slučaju brokera. Prvo pitanje je koga je broker zastupao i da li postoji bilo kakvo oprav-danje da se to znanje brokera pripiše osiguravaču.

To pitanje se postavlja kada broker pogreši dok daje uputstva i savet osiguraniku. Na primer u sporu Winter v Irish Life Insurance plc23, ugovarač osiguranja je kupio životno osiguranje preko velike fi rme nezavisnih bro-kera osiguranja. Broker je znao da oba ugovarača osi-guranja pate od cistične fi broze, ali ova informacija nije obelodanjena osiguravaču. Slučaj je raspravljan pred Visokim sudom pred sudijom Piterom Vebsterom, koji je našao da su brokeri zastupali ugovarače osiguranja a ne osiguravača. Odnos između brokera i osiguravača je nedovoljan da bi se smatralo da postoji zastupanje. Nije dovoljno što je osiguravač platio proviziju brokeru, ili mu dao reklamni materijal sa odštampanim imenom brokera, ili snabdeo ga uputstvima i izvršio obuku o na-činu popunjavanja formulara. Sudija je stavio akcenat na činjenicu da je ugovarač osiguranja pristupio broke-rima radi pronalaženja osiguranja.

Suprotno tome, u sporu Robers v Plaisted24, gospodin Roberts je osigurao hotel kod Lojdsovog brokera. Ho-tel je imao i diskoteku, koja je pokazana brokeru kad je pregledao prostorije. Posle požara, gospodin Roberts je podneo odštetni zahtev u iznosu od 70.000 funti. Osi-guravač je odbio isplatu po osnovi neobelodanjivanja postojanja diskoteke. Apelacioni sud je odlučio u korist gospodina Robertsa nalazeći da se osiguravač odrekao obelodanjivanja informacije, mada osnovi za to odrica-nje nisu najjasniji.

Uobičajena je praksa za posrednike da popune for-mular u ime podnosioca molbe. Podnosioca molbe od-bija dužina i složenost preloženog formulara te se lako složi da ga kroz upitnik vodi posrednik, često preko te-lefona. Tada posrednik zabeleži odgovore na formularu,

22 Miltiadis, Nektarios (1998) Uvod u privatno osiguranje, iz-danje Finansijski forum, (na grčkom jeziku) str. 106.

23 Winter v Irish Life Insurance plc. [1995] 2 Lloyds Rep 274 and the English Law Commission and the Scottish Law Commission Insurance Contract Law, Issues Paper 3, Inter-mediaries and Pre-contract information, March 2007, str. 16, dostupno na: http://www.justice.gov.uk/lawcommission/docs/ICL3_Intermediaries_and_Pre-contract_Information.pdf , od 10. 12. 2011.

24 Robers v Plaisted [1989] 2 Lloyds Rep 341 and the English Law Commission and the Scottish Law Commission Insurance Contract Law, Issues Paper 3, Intermediaries and Pre-contract information, March 2007, str. 10, dostupno na: http://www.justice.gov.uk/lawcommission/docs/ICL3_Intermediaries_and_Pre-contract_Information.pdf, od 10. 12. 2011.

1/2012


1/2012

koji posle potpiše podnosilac molbe.25 Pravila o pripi-sivanju bi trebalo naročito da se primenjuju u sledećim slučajevima: kada materijalne činjenice nisu posebno naglašene u upitniku a ugovarač osiguranja je potpuno informisao brokera, koji je propustio da obavesti osigu-ravača ili podaci o tim činjenicama nisu predstavljeni na pravi način i broker je nepravilno savetovao ugo-varača osiguranja kako da popuni upitnik, ili je došlo do pogrešnog predstavljanja činjenica koje su pravilno napisane u upitniku ili je ugovarač pogrešno odgovorio zbog pogrešnog saveta brokera, ili je broker propustio da pravilno savetuje osugranika u vezi sa pitanjima koja nisu obuhvaćena upitnikom.26

Tada se postavlja pitanje ko je odgovoran za ovakve nepreciznosti. Presedan engleskog prava je Newsholme Borthers protiv Road Transport i General Insurance co ltd.27 U tom sporu, tužilac je osigurao motorni autobus preko čoveka pod imenom Vili, koji mu je rekao da su ga Road Transport i General Insurace ovlastili da pri-kuplja ponude za njih. On je popunio formular, koji je kasnije odobrio osiguravač. Kada je nastalo potraživa-nje ispostavilo se da je Vili dao neprecizne odgovore na tri pitanja iz formulara, iako je njemu tužilac dao tačne informacije. Osiguravač odbija odgovornost zbog po-vrede garancije te odbija i potraživanje. Apelacioni sud je našao da je osiguravač imao pravo da odbije odgo-vornost jer je prilikom popunjavanja upitnika Vili ra-dio kao zastupnik Newholme Brothers. Sudija Skruton je obrazložio: „Ako je odgovor netačan, a zastupnik to zna, on čini prevaru koja sprečava da njegovo znanje bude znanje osiguravača. Ako je odgovor netačan, ali on to ne zna, ja ne razumem kako bi on mogao imati bilo kakvo znanje koje bi se moglo pripisati osigura-vaču. U svakom slučaju, imam poteškoće da razumem kako je čovek koji je bez čitanja potpisao dokument za koji zna da je to predlog za zaključenje osiguranja, i koji poseduje izjavu čija je sadržina u suštini netačna, kao i obećanje da je ona tačna, a na osnovu ugovora da može da izbegne posledice svog nehata, govoreći da je osoba koju je on zamolio da popuni formular za njega, zastu-pnik onoga kome je upućen taj predlog.”28

Mali je broj prijavljenih slučaja sa različitim posle-dicama. Ipak postoje predlozi, kao i razvoj vezan za za-štitu slabe strane a naročito potrošača. Postoje ozbilj-

25 English and Scottish Law Commission, Issues paper 3, Intermediates and Pre-contract information, London March 2007, str. 24.

26 Isto. 27 [1929] 2 KB 356.28 Isto. str. 374–5 i and the English Law Commission and the

Scottish Law Commission Insurance Contract Law, Issues Paper 3, Intermediaries and Pre-contract information, March 2007, str. 25.

ne kritike u slučaju gde je zastupnik izvršio prevaru na sopstvenu inicijativu (na primer, jer je bio nestrpljiv da dobije proviziju), kao i predlozi da bi to trebalo da bude izuzetak u odnosu na gore navedeno pravilo. Ukoliko je zastupnik prodaje zaposlen kod osiguravača kao zastu-pnik osiguravača, moglo bi se smatrati da bi osiguravač trebalo da nosi veću odgovornost za njegovu prevaru nego osiguranik.29 Postoje kritike i na sadržinu upit-nika koji priprema osiguravač. Postoje slučajevi, mada retko, da znanje brokera treba pripisati osiguravaču a ne osiguraniku, zato što aktivnosti brokera više poma-žu osiguravaču da poveća broj zaključenih polisa, nego osiguraniku da dobije osiguravajuće pokriće. Ukoliko je osiguravajuće pokriće odbijeno zbog neobelodanjivanja činjenica, osiguravač profi tira od posredovanja.

U srpskom pravu gore prezentirano pitanje još nije regulisano. Opšta pravila o zastupanju ne govore o zna-nju zastupnika dok se član 914 Zakona o obligacionim odnosima odnosi na posebnu situaciju jer se posledice propuštanja ugovarača osiguranja da pruži materijalne informacije osiguravaču ili pružanje netačnih informa-cije odnose na osobu koja je zaključila ugovor u ime i za račun druge osobe ili u korist druge osobe, ukoliko su ove osobe znale da je materijalna inoformacija netačna ili da nije pružena.

Principi Evropskog ugovornog prava osiguranja30 u članu 1:206 regulišu sledeće: „Ako je nekome povereno od strane ugovarača osiguranja, osiguravača ili korisni-ka ovlašćenje bitno za zaključenje ili izvršenje ugovora, relevantno znanje koje ta osoba ima ili bi trebalo da ima tokom ispunjavanja svojih dužnosti će biti smatrano da je znanje ugovarača osiguranja, osiguranika ili kori-snika, u zavisnosti od okolnosti.” Predloženo rešenje bi moglo biti prihvaćeno u srpskom pravu, sa izuzetkom da prevarna radnja brokera, kada je poznata osigurava-ču, ne bi mogla da škodi osiguraniku.

6. ZASTUPANJE

Zastupanje regulisano u građanskim zakonicima se takođe primenjuje i na zastupanje kod posredovanja u osiguranju. Ali odgovornost za pregovore kod ugovo-ra o nalogu između brokera i ugovarača osiguranja je obično regulisana posebnim pravilima i smatra se da potpada ili pod delikte ili kvaziugovornu odgovornost. Posledica može biti obaveza naknade štete.

29 The English Law Commission and the Scottish Law Commission, Insurance Contract Law, Issues paper 3, Intermediates and Pre-contract information, str. 27.

30 Reinstatement of European Insurance Law, as of 27 July 2011, dostupno na: http://www.restatement.info/, od 10. 12. 2011.

1/2012

55


Pravo V. Britanije defi niše zastupanje kao odnos koji nastaje kada jedna osoba, principal, ovlasti drugu, za-stupnika, da radi u njegovo ime, a druga pristane na to. Odnos nastaje na osnovu ugovora čija je najvažnija po-sledica da on omogućava zastupniku da zaključi ugovor između njegovog principala i trećeg lica.31 Zastupnik osiguravača može postati zastupnik osiguranika kada mu pomaže da popuni formular ponude.32 Brokeri osi-guranja su u većini slučajeva zastupnici osiguranika, a ne osiguravača ali mogu biti zastupnici osiguravača za određenu namenu kao što je pružanje privremenog osi-guravajućeg pokrića dok se ne izda polisa.33 Zastupanje ne mora da bude u obliku pisanog ugovora. Osnovne obaveze zastupnika su da izvršava naloge, da postupa sa dužnom pažnjom i sposobnostima i da obavlja povere-nu dužnost (lojalnost i vernost).34

U svakom slučaju opšte je pravilo zastupanja da za-stupnik zavisi od ovlašćenja i naloga koje mu da prin-cipal. Ukoliko ne postoji nalog za određenu stvar koja je regulisana običajima tržišta osiguranja, on može da primeni ta pravila. „Principal neće uspeti u dokaziva-nju da je zastupnik odstupio od naloga ukoliko su oni bili dvosmisleno postavljeni zbog čega je zastupnik njih logično razumeo drugačije od namere principala, jer bi takvo ponašanje bilo u skladu sa standardom razumne pažnje i sposobnosti. Zastupnik će odgovarati za štetu koju je prouzrokovao iz nehata samo ukoliko propusti da primeni odgovarajući standard pažnje i sposobnosti u izvršavanju datih instrukcija.”35

U grčkom pravu „odgovornost brokera prema osigu-raniku je ograničena na korektno izvršavanje i primenu pisanih instrukcija osiguranika”.36 Što se tiče valjanosti ugovora o zastupanju, odnos posredovanja mora biti dokazan, ne može se pretpostaviti.37 Grčki građanski zakonik38 predviđa da je zastupnik odgovoran za svoju grešku. Znači da će biti odgovoran za nameru, grubu nepažnju i za običnu nepažnju. Ipak moguće je da se strane dogovore da ne odgovara za običnu nepažnju. Za-

31 Treitel, Guenter (2007) Th e Law of Contract, 12th Edition, Sweet & Maxwell, London, str. 752.

32 Isto, str. 456.33 Stocton v. Mason [1978] 2 Lloyd’s Rep. 430 (osim u slučaju

pomorskog osiguranja) 34 Treitel, Isto, str. 799.35 Rokas, Ioannis (2010) “Issues attached to the role of Insur-

ance Intermediaries”, AIDA, str. 44.36 Član 15e grčkog zakona br. 1569/1985 o posredovanju u

ugovorima privatnog osiguranja, organizovanju udruženja ek-sperata za udese motornim vozilima, rad kancelarije za međuna-rodno osiguranje i druge odredbe.

37 A. Argiriadis, r. Cadzinikolau – Angelidou, L. Salidis, Isto, str. 39 i Rokas, Ioannis, Isto, Par. 1303 i beleške 13–16 na str. 881.

38 Grčki Građanski zakonik, član 713–726.

stupnik može da zastupa principala pred drugim licima samo ukoliko postoji pisani ugovor o zastupanju, a ne na osnovu usmenog ugovora.39 Ugovorom o zastupanju regulišu se obaveze zastupnika uključujući i ovlašćenja zastupnika. Zastupnik može da odstupi od naloga prin-cipala samo ukoliko ne može da obavesti principala, a očigledno je da bi se i principal složio sa odstupanjem da je znao za činjenice koje su uzrokovale potrebu za odstupanjem. Iako postoji propisana opšta obaveza za-stupnika da pruži principalu odgovarajuće informaci-je i nepisana obaveza da zaštiti interese principala, on ne bi imao obavezu da istražuje da li je ispunjenje tih naloga stvarno u interesu klijenta. On bi mogao imati ovu obavezu samo ukoliko bi zastupanje bilo ugovore-no zbog njegovih posebnih sposobnosti koje principal ne poseduje. On ima obavezu da obavesti principala o mogućem riziku ili šteti.

Sadržaj ugovora sa brokerom je često unapred napi-san standardizovani ugovor te bi se na njega primenji-vale odredbe o dodatnoj zaštiti potrošača kod ugovora po pristupu.

Srpski Zakon o obligacionim odnosima40 ne reguli-še obavezu zastupnika (nalogoprimca) da pruža savete. Nalogoprimac je obavezan da izvrši instrukcije princi-pala sa pažnjom dobrog poslovnog čoveka ili domaći-na, ostajući u granicama naloga i uvek štiteći interese principala. Ukoliko zastupnik smatra da bi izvršenje instrukcija bilo štetno za principala, on bi bio obave-zan da skrene pažnju i da traži nove instrukcije; ukoliko principal ne bi dao nove instrukcije, nalogoprimac bi bio obavezan da zaštiti interese principala, postupajući kao dobar poslovni čovek, odnosno domaćin. On može da odstupi od instrukcija samo posle dobijanja odobre-nja od principala ili u slučaju nedostatka vremena ili drugog razloga, samo ukoliko bi sudeći po svim okol-nostima, on osnovano mislio da bi to bilo u najboljem interesu principala.

Po nastupanju rizika, sve DČ41 prihvataju da bi bro-ker trebalo da sledi izvršenje ugovora o osiguranju, slu-žeći najbolje interesu klijenta, da pomogne klijentu u popunjavanju zahteva za potraživanja od osiguravača i da pruži usluge obrade zahteva. On bi trebalo da sara-đuje sa osiguravačem radi postizanja nagodbe.

Brokeri osiguranja često ugovaraju da preuzmu od-govornost za tekuće upravljanje pokrićem osiguranja. To se često posmatra kao čista administracija. Ali ovo može da obuhvati obaveze da se upozori klijent na po-tencijalne povrede odredbi i uslova polise.

39 Grčki Građanski zakonik, član 217.2. 40 ZOO, član 749–770 (ugovor o nalogu).41 A comparative review on insurance mediation (2010) AIDA,

Working Party Distribution of insurance products, Editor Prof. Dr. Ioannis Rokas, Bruilant.

1/2012


1/2012

Srpski Zakon o osiguranju u članu 84 reguliše obave-zu brokera da pruži pomoć osiguraniku tokom trajanja ugovora osiguranja, pre i posle nastupanja rizika, da se stara o osiguranju u pogledu vremenskih ograničenja za radnje koje mogu zastareti: prati primenu ugovora i piše nacrt njegovih izmena ukoliko je potrebno za bolju sigurnost osiguranika.

7. OBAVEZA PRUŽANJA SAVETA

DPO ne reguliše obavezu brokera da pruži savet. Ona reguliše da u slučaju kada broker preporučuje određe-nog osiguravača ili pokriće on mora dati izjavu da li je ta preporuka bazirana na fer analizi tržišta ili on radi sa nekolicinom osiguravača. Ukoliko obavesti klijenta da daje savet na osnovu fer analize, obavezan je da stvarno izvrši takvu analizu. DPO smatra da je analiza fer ako je obuhvatila dovoljno veliki broj ugovora o osiguranju dostupnih na tržištu koja bi mu omogućila da preporuči jedan, u skladu sa profesionalnim kriterijumom, koji bi ugovor bio adekvatan da odgovori potrebama korisni-ka. DPO takođe predviđa da pre zaključenja bilo kog posebnog ugovora postoji obaveza davanja minimuma informacija i objašnjenja o specifi kaciji ugovora, naro-čito na osnovu informacija koje su dobijene od klijenta, zahteva i potreba klijenta, kao i obaveza navođenja ra-zloga za svaki savet koji mu je dat za određeni proizvod osiguranja. Ovi detalji se prilagođavaju u skladu sa slo-ženošću predloženog ugovora o osiguranju.

DPO ne reguliše obavezu brokera da savetuje klijen-ta ali ukoliko pruža savet ili preporuku da uzme pokri-će osiguranja od određenog osiguravača tvrdeći da je istražio tržište, on mora biti baziran na dovoljno veli-kom broju ugovora o osiguranju, mora istražiti mate-rijalne činjenice i potrebe osiguranika i dati razlog za takav savet.

Postoji obaveza istraživanja fi nansijske situacije osi-guravača u većini zemalja. Postavlja se pitanje da li je to teoretska obaveza i da li broker ima načina da ispita fi nansijsko stanje osiguravača. Šta ukoliko se izvrši kon-trola ali procena nije ispravna?

U Srbiji, brokeri su u obavezi da pruže objašnjenje i savet o pitanjima relevantnim za zaključenje ugovora osiguranja. Oni su obavezni da zaštite interese njihovih klijenata i dozvola brokeru može biti oduzeta ukoliko se ispostavi da su interesi klijenta bili ugroženi.42 Pored toga43 obaveza brokera da da objašnjenja i savete kad je klijent osiguranik uključuje obavezu da: izradi analizu rizika i predloži odgovarajuće pokriće, izradi pocenu

42 Srpski Zakon o osiguranju, član 81.1 a).43 Srpski Zakon o osiguranju, član 84.

solventnosti osiguravača, na osnovu podataka o osigu-ravaču, posreduje radi pregovaranja u zaključenju ugo-vora o osiguranju sa osiguravačem koji, će na osnovu okolnosti konkretnog slučaja, obezbediti najbolje pokri-će za osiguranika, obavesti osiguravača o osiguraniko-voj nameri da zaključi osiguranje i ponudi osiguraniku uslove i objasni metod računanja premije i prokontroli-še sadržaj polise osiguranja. Obaveza brokera da pred-loži najbolje pokriće u datim okolnostima izgleda da je opterećujuća za jednostavne ugovore osiguranja.

U Grčkoj savet i preporuka se smatraju delom oba-veze brokera osiguranja. Ali odgovorost za štetu koja bi proistekla iz tog saveta ili preporuke postoji samo uko-liko je broker preuzeo tu odgovornost u brokerskom ugovoru ili je namerno dao pogrešan savet ili preporu-ku.44 Savet je u ovoj odredbi dispozivna odredba koja se odnosi na aktivnosti u interesu onog kome se savet daje te je tako drugačija od obaveze davanja informa-cije. Ugovorno preuzimanje odgovornosti može biti: a) u posebnom ugovoru o garanciji odgovornosti (u kom slučaju zastupnik preuzima da plati štetu, kada može ograničiti iznos štete, ukoliko je savet nekorektan, bez obzira na postojanje nehata) i b) preuzimajući ugovor-nu obavezu da pruži savet. Takva obaveza može biti deo ugovora o zastupanju ili nekog drugog ugovora. Sadržaj obaveze da pruži savet bilo bi pružanje savesnog, dobro argumentovanog, kompletnog (celovitog), preciznog i razumljivog saveta tako da ne postoji nekorektna (po-grešna) slika. Ukoliko je savet dogovoren kao posebna obaveza, u slučaju zakašnjenja ili lošeg ispunjenja oba-veze, zastupnik će imati obavezu da plati štetu u skladu sa opštim pravilima o ugovornim štetama, uključujući pravila o zabrani klauzula neodgovornosti za nameru ili krajnju nepažnju. Broker je odgovoran za svoju grešku u činjenju ili nečinjenju tokom izvršenja zastupanja a to uključuje izbor odgovarajućeg osiguravača za određeni rizik, ali ne i za činjenja i nečinjenja osiguravača, osim ukoliko se to posebno ne ugovori. Ipak, ugovaranje odgovornosti za osiguravača ne bi bilo u okviru prav-ne prirode zastupanja. On bi mogao ugovoriti povećan nivo pažnje (da pruži najbolji savet) jer je to razlog zbog kog se ugovarač osiguranja i obraća brokeru. Greške i propusti brokera uključuju povredu obaveze pružanja pune pažnje i izuzetno bi trebalo prihvatiti da greška ili propust postoje bez odgovornosti.45

Na kraju izlaganja govoriće se o sudskoj interpreta-ciji namere strana i opsega obaveze brokera da istražuje okolnosti koje se odnose na osiguranika a koje su rele-vantne za pokriće iz osiguranja kao, i nivoa i jednostav-

44 Grčki Građanski zakonik, član 729.45 Rokas, K. Ioannis (2006) Privatno osiguranje, Ekdosis Ant.

N. Sakoula, str. 885 i Predsednički dekret o brokerima osiguranja br. 190/06 kojim je DPO uvedena u grčko pravo.

1/2012

57


nosti objašnjenja pokrića iz osiguranja, kao i interpreta-ciji osnovnih obaveza osiguranika koje proizlaze iz polise koje se predstavljaju ugovaraču osiguranja pre potpisiva-nja ili obnavljanja polise. Nekoliko nedavnih odluka su-dova V. Britanije i Italije daje interesantne primere.

U sporu Jones v Environcom46 sud je zaključio da bi broker osiguranja trebalo da proveri da li je klijent u potpunosti razumeo obavezu obelodanjivanja činjenica u ugovoru o osiguranju od oštećenja imovine i rizika prekida obavljanja posla. Ovo obično zahteva poseb-na usmena i pismena obaveštenja kada se prvi put zaključuje ugovor o osiguranju i kad se obnavlja. En-vironkom reciklira frižidere. U tom procesu on koristi neke lakozapaljive materijale koji su u periodu između 2005. i 2007. doveli do nekoliko ozbiljnih požara u fab-rici, koji su bili prijavljeni osiguravaču, i nekoliko ma-njih požara, koji nisu bili prijavljeni osiguravaču pošto nije tražena naknada. Negde u maju 2007. trebalo je obnoviti polisu osiguranja i osiguravač je prvo odbio da dâ pokriće, ali ga je kasnije broker ubedio da ponudi pokriće pod strožim uslovima. U maju, junu i septem-bru 2007. došlo je do novih požara koji su kulminirali velikim požarom koji se dogodio u septembru 2007. godine. Osiguravač se proglasio neodgovornim zbog neobelodanjivanja svih prethodnih požara. U 2009. go-dini je postignuta nagodba u iznosu od 950.000 funti pa je Environkom ostatak potraživanja u iznosu od 6 miliona funti tražio od brokera po osnovu nehatnog propuštanja da ga tačno obavesti o njegovoj obavezi da informiše osiguravača o materijalnim činjenicama. Pri-likom obnove polise, broker je poslao dokumenta osi-guranja Environkomu sa propratnim pismom u kome ga je podsetio na obavezu informisanja osiguravača o svim materijalnim činjenicama koje mogu da utiču na pokriće. Sudija je zaključio da je broker povredio svoju obavezu, ali da povreda nije prouzrokovala osiguraniku nikakvu štetu, jer da je obavestio osiguravača o tako čestim požarima, nijedan osiguravač ne bi prihvatio da ga osigura. Za ovaj rad interesantan je zaključak sudije da broker mora savetovati klijenta o obavezi obaveštavanja osiguravača o svim materijalnim činjenicama i objas-niti posledice propuštanja. Broker bi trebalo da navede vrstu činjenica koje bi trebalo obelodaniti i da pokuša da sazna od osiguranika sve materijalne činjenice, naročito jer osiguranik može da smatra da neke činjenice nisu relevantne te da propusti da ih obelodani. Sudijin stav je da dokument koji je bio poslat Environkomu nije po-mogao da on razume kada je potrebno dati informaciju, šta bi bila materijalna činjenica i koje bi bile posledice

46 Jones v Environcom, odluka prvostepenog suda sudije Da-vid Stila u Komercijalnom sudu, u slučaju Nicholas G Jones v Environcom ltd and MS plc, dostupno na: www.out-law.com/page-11025, od 10. 12. 2011.

nedavanja informacije. U svakom slučaju ispostavilo se da je Environkom u svom poslovanju kršio i licencu up-ravljanja otpadom, te tako čak i da je uspeo da pribavi drugo osiguranje, te da je ova materijalna činjenica bila obelodanjena osiguravaču i polisa ne bi bila važeća. Ipak, konačna posledica ovog slučaja od značaja za sve brokere osiguranja je viđena kao dalje proširenje odgovornosti brokera. „Upozorenje o cilju brokerove obaveze saveto-vanja o obelodanjivanju činjenica bi bilo upozorenje za celu industriju. Teško da broker može da dâ svom klijen-tu uopšteni savet sa ’primerima’ o prirodi materijalnih činjenica bez razumevanja procesa koji klijent obavlja.”47 Sledeće pitanje je da li „će biti neophodno da savestan broker izvrši detaljnu istragu svog klijenata o njegovim proizvodnim i drugim procesima, kao i da mu daje save-te o prirodi materijalnih činjenica.”48

Sličan je zaključak italijanskog Vrhovnog suda49 u kome sud potvrđuje zahteve za odgovarajućim ponašanjem za italijanske brokere osiguranja. Introme-kanika Bertolini je pokrenula tužbu pred milanskim sudom protiv brokera Marsh tvrdeći da nije pružio zadovoljavajući nivo pažnje, koju je po zakonu bio dužan da pruži, kada joj je pomogao i posavetovao je. Broker je, s druge strane, tvrdio da je Bertolini propus-tio da dostavi dovoljne i detaljne informacije brokeru. Vrhovni sud je potvrdio prethodnu sudsku odluku tvrdeći da je dužnost brokera da pomogne klijentu kako u utvrđivanju sadržaja ugovora, tako i u administraciji i ispunjenju samog ugovora. Sud je zaključio da broker dela kao klijentov savetnik, sa obavezom da analizira koji ugovorni modeli na tržištu najviše odgovaraju kli-jentovim interesima da bi mu ponudio pokriće osigu-ranja koje mu najviše odgovara.

U sporu Ramco v Weller50, pitanje odgovornosti bro-kera se odnosilo na dovoljnost i adekvatnost pokrića osiguranja. Osiguranik je trgovao viškom vojnih zaliha. U nekim ugovorima sa Ministarstvom odbrane reguli-sana je njegova odgovornost za gubitke zaliha, a u ne-kima nije. On je dao nalog brokeru da pronađe pokriće za robu koja mu je poverena. Osiguranje je pokrilo ma-terijalnu štetu na „zalihama ... u svojini osiguranika ili na kojima osiguranik ima državinu, a odgovoran je za njih”. Došlo je do požara u prostorijama za koji nije bio odgovoran osiguranik, ali je veći deo zaliha bio oštećen.

47 Counlson, Edward (2010) “Plasma gunfi re – Insurance brokers’ duties and Jones v Environcom and Miles Smith Insurance Brokers (third party)”, Wire, Davies Arnold Cooper.

48 Isto.49 Bertolini v Marsh, Italijanski vrhovni sud, odluka br. 12973,

27. maj 2010, Hogan Lovells Global Insurance and Reinsurance Bulletin Winter 2010 Issue 3

50 Ramco v Weller, dostupno na: http://www.out-law.com/page-9347, od 10. 12. 2011.

1/2012


1/2012

Osiguranik je podneo zahtev po polisi osiguranja, ali ga je osiguravač uspešno odbio. Osiguranik je tužio bro-kera. Osiguranik je komisionar robe (imao je državinu, ali je Ministarstvo odbrane zadržalo svojinu do proda-je robe). Njegova polisa osiguranja je pokrivala robu „u državini za koju je osiguranik odgovoran”. Kao što je pomenuto ranije, osiguranik nije bio odgovoran za oštećenje robe. Broker je nabavio polisu koja je obez-beđivala samo ograničeno pokriće, samo za odgovor-nost osiguranika a ne za oštećenje robe bez obzira na odgovornost, kao i za pravne troškove sudskog postup-ka. Sudija je našao da je broker odgovoran. Zaključak je bio da je broker dužan po ugovoru, ali i u skladu sa vanugovornom odgovornošću da pokaže razumnu pa-žnju i sposobnost prilikom savetovanja klijenta, kao i da pribavi odgovarajuće pokriće. Osiguranje treba da pokrije klijentove potrebe i da bude takvo da klijent ne bude uvučen u sudske postupke. Broker treba da istra-ži sa klijentom prirodu njegovih poslova. Broker treba da pažljivo razmotri uslove polise pre nego što predloži tekst ugovora o osiguranju. Ne postoji indicija da poli-sa sa širim pokrićem ne bi mogla biti pribavljena ili da bi čak koštala više. Broker je bio obavezan na naknadu štete koja je bila jednaka punoj vrednosti robe. Ali sam broker treba, u skladu sa odredbama njegovog ugovora sa vlasnikom robe, da preda vlasniku ono što je na ime osiguranja primio preko svojih sopstvenih gubitaka.

8. IZMENE DPO

Komisija EU trenutno razmatra DPO. Ona je orga-nizovala javne konsultaciije o pojedinim pitanjima koje su trajale od novembru 2010. do januara 2011. Među pitanjima koja se odnose na sadržaj ovog teksta je i predlog da se postave drugačiji zahtevi za obaveštavanje kada brokeri prodaju PMIP, tako stvarajući dva režima prodaje osiguranja, jedan za opšte proizvode osiguranja i drugi za PMIP.51 Ovo praktično znači uvođenje pravila MiFiD.52 U tom smislu Izveštaj o dobroj praksi obeloda-njivanja i prodaje varijabilnih anuiteta koji je pripremio KNEOPP smatra da dobra praksa prodaje varijabilnih anuiteta treba da osigura da se potrebe i zahtevi potro-šača uzmu u obzir, i da zbog njihove složenosti ova vrsta proizvoda bi trebalo uvek da se prodaje putem saveta prodavca. Dobra prodajna praksa bi trebalo da se fo-

51 Consultation by Commission Services on legislative steps for the Packaged Retail Investment Products Initiative, dostupno na: http:// ec.europa.eu/internal_market/consultations/2010/prips_en.htm, od 10. 12. 2011.

52 Direktive o fi nansijskim proizvodima, Markets in Financial Instruments Directive 2004/39/EC ili MiFiD.

kusira na ciljeve potrošača kako bi se odredili njegovi zahtevi i potrebe.53 Broker bi trebalo da proveri lične okolnosti, koristi jednostavan opis proizvoda uključu-jući i ilustracije, koristi jednostavan jezik i da razume moguće posledice u budućnosti.

Izmene DPO trebalo bi dalje da se koncentrišu na nedovoljan kvalitet informacija koje se daju potrošači-ma i kodekse poslovnog ponašanja (konfl ikt interesa i transparentnost). Potencijalni konfl ikt interesa se vidi u dvostrukoj ulozi brokera kao savetnika klijenta i kao distribucioni kanal za osiguravače.54 Ovaj konfl ikt može da utiče na objektivnost saveta koje oni daju klijentima i njihovih sopstvenih poslovnih interesa.

Postojali su predlozi da se informacije o naknadama brokera daju samo na zahtev, dok je predstavnik nemač-kih osiguravača predložio da „kvalitet saveta bi trebalo da bude važniji za korisnika od informacije o njegovoj naknadi”.55 Predstavnik KFU odgovoran za posredova-nje u osiguranju je komentarisao da maloprodajni kup-ci treba da znaju više o proizvodu, usluzi i pokrivenom riziku nego o pitanjima naknade brokera.56

Najvažnija kritika sadašnje primene DPO, vezana za pitanja ovog članka, jeste da su informacije koje se daju korisnicima jako različitog kvaliteta zavisno od proi-zvoda osiguranja i pretežnih zakonodavnih zahteva. Ipak, uopšteno govoreći informisanje je zbijeno, suviše pravničko, puno stručnog žargona i teško svarljivo.57

9. ZAKLJUČAK

Pregled grčkog, srpskog i prava Velike Britanjie, nji-hovih rešenja, učinjenih predloga, kao i razvoja u pra-vu EU, isto kao i razvoja prakse i kodeksa ponašanja, pokazuju da je davanje informacija i objašnjenja ugo-varačima osiguranja u vezi sa pokrićem iz osiguranja i dobijanje odgovarajućih informacija od ugovarača osi-guranja neophodno za brokera da bi mogao da posave-tuje ili preporuči određeno osiguravajuće pokriće. On

53 Report on Good Practices for Disclosure and Selling of Variable Annuities prepared by European Insurance and Occupational Pensions Authority (EIOPA), EIOPA-CP-11/007, 27 October 2011.

54 Th e Commission’s Business Insurance Sector Inquiry 2007.55 Th e Public Hearing on the Revision of the IMD – From

IMD1 to IMD2, 10 December 2010, European Commission, Directorate General Internal Market and Services, str. 5.

56 Isto.57 Th e Consultation document on the Review of the Insurance

Mediation Directive, Commission Staff Working Paper, dostupno na: http://ec.europa.eu/internal_market/consultations/docs/2010/insurance-mediation/consultation-document_en.pdf, od 15. 12. 2011.

1/2012

59


mora razumeti potrebe osiguranika. Često da bi to po-stigao, mora prikupiti bar osnovne informacije o poslo-vima osiguranika ili predmetu osiguranja i okolnosti-ma koje se na njega odnose. On treba da prouči tržište osiguranja u potrazi za najboljim uslovima osiguranja i da proveri solventnost osiguravača koga predlaže. U većini slučajeva on će se smatrati bolje obaveštenim i specijalizovanim od osiguranika tako da će biti odgo-voran za pravilno postavljena pitanja osiguraniku. On mora biti pažljiv kada pomaže osiguraniku u popunja-vanju formulara i kod davanja informacija osiguraniku i osiguravaču. Ipak, nivo njegove istrage, objašnjenja i sa-veta neće biti isti za složene investicione proizvode osi-

guranja. Možda bi regulisanje brokerske odgovornosti za zastupanje i savet o adekvatnom pokriću osiguranja na nivou EU mogao doprineti daljoj harmonizaciji ove oblasti i njenoj univerzalnoj primeni.

U pogledu srpskog tržišta, institut brokera osiguranja je relativno nov i još uvek nedovoljno razvijen u prak-si, u poređenju sa nekim drugim tržištima osiguranja u Evropi. Postoji dosta prostora za poboljšanje sadašnih odredbi o ugovoru osiguranja u pogledu pripisivanja znanja brokera i zakonodavstva o posrednicima osigu-ranja u pogledu širine brokerskog istraživanja i saveta.

Prevod sa engleskog jezika: Sonja Đurić

ARTICLES1/2012

60

AbstractTh is article focuses on the issue of the liability of an

insurance broker towards its client, when the client is the policyholder or the insured. For this, it is necessary fi rst to establish what the obligation of brokers towards the client would be and what would be considered as its breach. Th ere is considerable diversity between the European countries regarding the defi nition of insurance brokerage services, duties of insurance brokers and consequences of their breach. Th is article will particularly address those in Greek, Serbian and UK law. EU legislation attempts to provide the minimum harmonization established for the protection of the policyholders. “At the moment the insurance market, like many other markets, is characterized by imperfect information by each party to the transactions, signifi cant search costs to fi nd the best deal and asymmetric bargaining power”1.

Here the emphasis is on the exchange of information between a broker and the insured before and aft er the conclusion of the insurance contract, and on the imputation of knowledge of the broker and of the insured. Th e issue of when it is considered that a broker has an obligation to provide advice and several cases of liability of brokers for providing the advice are presented. Some relevant issues in regard to the proposals of the amendments to the EU Insurance Mediation Directive (IMD)2 are mentioned.

Key words: Intermediation, insurance, intermediaries, brokers, broker liability

∗ Partner at the I.K. Rokas & Partners Law Firm, Athens. 1 Th e European Federation of Insurance Intermediaries

(Bipar) – Insurance intermediation, http://www.bipar.eu/en/home/multidimensional-activity accessed 10.12.2011.

2 Directive 2002/92/EC of the European Parliament and of the Council of 9 December 2002 on insurance mediation called the Insurance Mediation Directive or IMD.

1. INTRODUCTION

Duties of insurance intermediaries are usually regulated in several pieces of legislation, agreement between the insurance broker and the insured and codes of conducts. Th e laws covering this issue are the laws on private insurance or lex specialis on insurance intermediation, the civil codes with their provisions on agency, intermediation, liability for breach of contractual obligation or regulation and precedent law on liability for negligence in case of duty to care, regulation on protection of consumers, provisions on the distribution of fi nancial products and package fi nancial products. “Th e WFII3 encourages trade associations and interested parties to develop a code of conducts.”4 It concludes that such codes can be considered supplemental to regulation and legislation and they are important for the increasing of public confi dence in the industry. Th ey also may improve and clarify the relations between the insurer, intermediary and consumer.

Definition of insurance broker differs between jurisdictions. Oft en it is considered as independent entity, acting on the behalf and for the benefi t of the insured while receiving remuneration from the insurer. Here particularly the solutions of Greek, UK and Serbian law are presented. Th e IMD does not make clear distinctions between insurance agents and brokers.

Some of the broker liability issues are subject to EU regulations and are largely discussed in literature, particularly those related to the independence of brokers, infl uence of the broker’s remuneration on his conduct through the precise disclosure obligation of its

3 Th e World Federation of Insurance Intermediaries (WFII).4 WFII Principles: Regulation on insurance intermediaries,

June 2002, http://www.wfii.net/en/key-issues-positions/regulation, accessed 12.12.2011.

Mira TODOROVIC SYMEONIDES*

Duties and liabilities of insurance brokers – Focus on the information exchange and duty to advise in Greek,

Serbian and UK law –UDC 368.023.5Submitted: 18. 12. 2011Accepted: 26. 1. 2012 Scientifi c debate

1/2012

61

1/2012Duties and liabilities of insurance brokers ...

relations with the insurers off ering the relevant product on the market5, information obligation and handling of the client’s monies. Other relevant issues such as the issue of liability for not concluding the appropriate insurance cover on behalf of the client have so far been only insuffi ciently and indirectly regulated in EU regulations.

2. DEFINITION OF INSURANCE BROKER AND DESCRIPTION OF HIS DUTIES

Th e IMD does not follow the traditional distinction between insurance agent and insurance broker. It recognizes a tied agent and an insurance intermediary. Th e mediation is defi ned as “the activities of introducing, proposing or carrying out other work preparatory to the conclusion of contracts of insurance, or of concluding such contracts, or of assisting in the administration and performance of such contracts, in particular in the event of a claim.”6 Consequently, an insurance intermediary is a natural or legal person who performs insurance intermediation as a profession. Most EU Member States (hereinaft er: the MS) propose that in the Revision of the Insurance Intermediation Directive (hereinaft er: the IMD2) this activity-based defi nition be supplemented with the basic defi nition of agents and brokers, as these categories appear to exist in most MS.7 It is considered to be a starting point for further harmonization in this fi eld.

Greek law provided that an insurance broker acts on the orders of the insured, so the broker was considered to be their representative, although he was paid by the insurer.8 Th us he is diff erent from the intermediary in commercial agreements as his position is not considered to be in the middle, between two parties. His duties are to connect the insured with insurers or reinsurers; conduct all preparatory activities for the conclusion of insurance agreement; receive acceptance from the insurer and the insured; and to help during its execution, particularly in case of the occurrence of a risk.

5 IMD, Article 12.1–4.6 IMD, Article 2 paragraph 3.7 Th e Committee of European Insurance and Occupational

Pensions Supervisors (CEIOPS) advise on IMD’s Revision as of 10 October 2010, Ref: CEIOPS CCP-59/10, https://eiopa.europa.eu/publications/submissions-to-the-ec/index.html, accessed 10.12.2011.

8 Article 15a of the Greek Law no 1569/1985 on Intermediation in the Agreements of Private Insurance, Organization of the Association of Experts for Motor Car Accidents, Operation of the Offi ce of International Insurance and other Provisions.

Contrary to the above, Serbian law9 sees the insurance broker more in its intermediation role. It may be acting on the behalf and for the account of the insurer or of the insured. Th e insurance broker’s activity is to connect the insured or policy holders with insurers for the purpose of negotiation conclusion of insurance, based on the order of the insurers or on the order of the insured or policyholders. Apart from strict intermediation, the broker may provide advisory services, assistance in claims handling and in the estimation of risks and damages. However, when acting for the insured he is obliged by law to provide explanation and advice.

In the UK (England and Wales) there is a legal duty of the broker to act in good faith in what he believes to be the interest of his client. Th ere is no legal defi nition of an insurance broker. An authorization from the Financial Services Authority (hereinaft er: the FSA) is required in accordance with the Financial Services & Markets Act for performing activities, such as assisting in the administration and performance of a insurance contract ; advising on investments; advising on insurance policies; arranging deals in investments.10 Brokers must abide by the FSA’s Handbook, including the Insurance Conduct Business Sourcebook (hereinaft er: the ICOBS) for non-investment insurance, the Conduct of Business Source Book (hereinaft er: the COB) for insurance investment products and the new rules and guidance from 2009 on the eff ective management of confl ict of interest which form the systems and controls (SYSC) section of the Handbook11. It has been noted that a tendency of the FSA is to move away from a rules-based regime to a principles-based regulation, which gives brokers much greater fl exibility but may be a challenge to interpret the principles and respond accordingly.12

9 Article 72 of the Serbian Law on Insurance, Offi cial Journal no. 55/2004, 70/2004, 61/2005, 61/2005, 85/2005, 101/2007, 63/2009 and 107/2009.

10 FSA regulation of insurance selling and administration information sheet at http://www.fsa.gov.uk/pubs/other/ins_reg.pdf, accessed 8. 12. 2011.

11 Alexis Roberts, Insurance broker remuneration: law and regulation, as of 11 March 2008, p. 2, www.out-law.com, accessed 10. 12. 2011.

12 Wynn, Richard (2008) “Regulation brings responsibility”, PI Matters, the Broker, p. 33. http://www.biba.org.uk/PDFfi les/regulationbringsresponsibility.pdf, accessed 10. 12. 2011.

1/2012

62 MIRA TODOROVIĆ SYMEONIDES

1/2012

3 GENERAL ON INSURANCE BROKERS’ DUTIES AND LIABILITIES

Th e IMD imposes an obligation on the insurance brokers to acquire professional liability (hereinaft er: PL) insurance cover or other comparable guarantee against liability for professional negligence in the amount of one million Euros per claim and in aggregate amount of one and a half million Euros per year unless the insurer has taken on full responsibility for the intermediary’s actions.13 It does not defi ne the duties which should be covered by the PL insurance.

Based on the diff erent defi nitions of insurance brokers including the IMD defi nition and developed practices the duties of insurance brokers may be divided into three categories based on the time of their fulfi llment:

• Preparation and mediation to the conclusion of insurance contracts

Th ese are considered to be the main obligations of brokers. Th ey include providing of all necessary information about the broker himself, the insurer, their relations, on the insurance product and the risks it covers. Th ey may include providing advice on the insurance products available on the market and choosing the best suitable for the client, particularly in cases of complex insurance investment products. Representation of the insured before the insurer, particularly assistance in completing the application form and advice regarding disclosure of all relevant and material information, is oft en included in their duties. Receiving the insurance premium and passing it to the insurer is common. Brokers also have a duty to keep personal data information confi dential.

• Assistance during the contract A commonly mentioned duty is reminding the

insured about the renewal of the insurance cover and assisting in the conclusion of the new agreement. It may include other relevant provision of information and, when applicable, obtaining of such information.

• Assistance aft er the occurrence of an insured event It is customary that insurance brokers check and

explain the terms of the insurance policy and possibly objections, assist in collecting data of events, legal grounds, amount of damage, instruct the insured on the procedures of collecting evidence, assist in fi lling

13 IMD, Article 4.3.

in the application form and contacts with the insurer until payment of the damage or benefi ts. It may include receiving the monies from the insurer and transferring them to the insured. Any wrongful conduct of the broker, which made the insured sustain loss, could be qualifi ed as an error and omission which caused the liability. Th e majority of the investigated countries “accept that a broker should pursue the performance of the insurance contract serving the best interest of its clients, assist its client with the fi ling of a claim against the insurer and provide claim-handling services”14. Furthermore, most of the investigated countries require that the broker act with the attention of a good professional, with skill and due care expected by a professional while executing instructions it has received from its client.15

Th e brokers may limit their exposure to indemnity through a PL insurance policy and through exemption clauses in their agency agreements but the limitations would not normally apply neither to an intentional breach and nor to gross negligence. It is believed that claims linked to brokers exceeding underwriting authority will be on the rise. “And with insurers similarly feeling the heat from the economic downturn, they are far less likely to back a broker who has overstepped the mark.”16 Furthermore, clients are likely to be more demanding.

The most common breaches of brokers’ duties are: failure to provide insurance cover in time; failure to renew insurance; failure to carry out the client’s instructions; granting of insuffi cient or faulty advice; failure to provide adequate information regarding its own intermediation services; and failure to place the risk with a reliable and creditworthy insurer.

4. INFORMATION REQUIREMENTS OF THE BROKER AND OF THE POLICYHOLDER

MID provides that prior to the conclusion of any initial insurance contract, and, if necessary, upon amendment or renewal thereof, an insurance intermediary shall provide the customer, but not in the insurance of large risks and mediation by reinsurance intermediaries, with

14 A comparative review on insurance mediation based exclusively on the answers received by AIDA National Chapters and on reports and speeches of the participants during the sessions of the Working Party, by Maria Demirakou, pg. 182, Insurance Intermediaries, Distribution of Insurance Products, edited by Ioannis Rokas, Ant. N. Sakkulas Publishers / Bruylant, 2010.

15 Ibidem. 16 Roddis, Mark (2008) “When the going gets tough”, PI

Matters, the Broker Magazine published by BIBA, p. 31.

1/2012

63


at least those information required by the IMD that refers mostly to identifi cation of the broker, issues related to his independence and out-of-court complaint and redress procedures.17 In regard to choice of insurer the intermediary is obliged to provide information whether it has exclusive agreements with one or more insurers and their names, or it gives advice based on a fair analysis of the market or it works with several insurers on non-exclusive basis without further analysis of the market, in which case it should provide their names.

Apart from the obligation of the insurer in relation to a specifi c insurance product, as well as, any additional information provided in the legislation of MS, an obligation for any additional information should be agreed in the agency agreement between the insurer and the brokers.

In the UK the FSA plans to introduce additional disclosure rules for sales of pure protection products (critical illness, income protection and non-investment life insurance) under the ICOBS rules. There is discussion on the EU level about imposing additional product related information e.g. related to PRIPs.18

MID further provides the obligation of the insurance intermediary to “at least specify, in particular on the basis of information provided by the customer, the demands and the needs of that customer.”19 Naturally, the policyholder has the obligation to provide relevant information, but this is not within the scope of this article. Th e broker is obliged to ask and learn the exact demands and needs of his client in order to propose insurance cover. He may be held liable for negligence in performing this duty.

5. REPRESENTATION AND IMPUTATION OF KNOWLEDGE

AND FAULT OF BROKERS

Knowledge and fault of insurance brokers is imputed to either insurance companies or policyholders because they act either on the behalf of the insurer or the policyholder. In particular cases it is the matter of fact to determine for whom the broker acted. Imputation of knowledge is normally a legal consequence of representation, so that the knowledge of the agent is imputed to its principle. Th is applies to the information obligation of the broker and his assistance during fi lling in the application form and particularly answering the

17 IMD, Articles 12.1. 12.2. and 12.3 for the information provided by the insurance intermediary

18 Package Retail Investment Products. 19 IMD, Article 12.3.

questionnaire regarding the material facts relevant for the insurance risk. In the modern world the distribution network is growing and this is becoming more important and the issue of knowledge and fault of intermediaries appears more oft en in litigation and legal literature.20

Th e justifi cation for the imputation of the broker’s knowledge to the insured diff ers among jurisdictions: it may be related to the exercising of control of the principal over the broker including the fact that the principal chose his agent or the rational is in the risk allocation as the principle increases its profi ts through the use of agents plus he is in a position to take precautionary measures to prevent any fault.21

While for the insurance agents the situation is simple and clear as “naturally, what is known to the agent means that is known to the company”22 (insurer), it may not be so clear for the insurance brokers. Th e fi rst question is who the broker represented and then if there is justifi cation to impute the knowledge of the broker to the insurer.

An issue arises when a broker commits faults when providing guidance and advice to the insured. For example in Winter v Irish Life Assurance plc23, the policyholders bought life insurance through a large fi rm of independent insurance brokers. Th e brokers knew that both policyholders suff ered from cystic fi brosis, but this information was not disclosed to the insurer. Th e case was heard in the High Court before Sir Peter Webster, who held that the brokers acted for the policyholders, not the insurers. Th e relationship between the brokers and the insurers was insuffi cient to establish an agency. It was not suffi cient that the insurers paid the brokers commission, or gave them publicity material over-printed with the brokers’ name, or provided guidance and training about how the forms should be fi lled in. Th e judge laid particular stress on the fact that the policyholders approached the brokers to fi nd the insurance.

On the contrary in case Roberts v Plaisted24, Mr. Roberts insured a hotel through a Lloyd’s broker. Th e hotel operated

20 Chrssanthis, Christos (2010) “Representative power of Insurance Intermediaries, Insurance Intermediaries, Distribution of Insurance Products”, edited by Ioannis Rokas, Ant. N. Sakkoulas Publishers /Bruylant, pp. 49–71.

21 Ibidem. 22 Nektarios, Miltiadis (1998) Introduction to Private

Insurance, Financial Forum, p. 106, (in Greek).23 Winter v Irish Life Assurance plc, [1995] 2 Lloyd’s Rep 274 and

the English Law Commission and the Scottish Law Commission Insurance Contract Law, Issues Paper 3, Intermediaries and Pre-contract information, March 2007, p. 16, http://www.justice.gov.uk/lawcommission/docs/ICL3_Intermediaries_and_Pre-contract_Information.pdf, accessed 10. 12. 2011.

24 Roberts v Plaisted [1989] 2 Lloyd’s Rep 341 and the English Law Commission and the Scottish Law Commission Insurance

1/2012


1/2012

a discotheque, which the broker was shown when he inspected the premises. Following a fi re, Mr. Roberts made a claim for £70,000. Th e underwriters sought to avoid the contract on the grounds of non-disclosure of the existence of the discotheque. Th e Court of Appeal was able to decide in favour of Mr. Roberts by fi nding that the disclosure of information had been waived, although the basis of such a waiver is open to question.

It is common practice for intermediaries to complete proposal forms on behalf of the applicants. Applicants are oft en deterred by the length or complexities of proposal form and they easily agree to be led through the questions by the intermediary, oft en over the telephone. Th e intermediary then records the answers on the proposal form, which is then signed by the applicant.25 Th e rules of imputation should particularly apply in the following cases: when the material facts are specifi cally raised in the questionnaire, the policyholder fully informs the broker, but the latter fails to communicate these facts to the insurer or the material facts inappropriately raised in the questionnaire and the broker incorrectly advise the policyholder on how to complete the questionnaire or the material facts are properly raised in the questionnaire, but falsely answered by the policyholder due to the wrong advice by the broker or the broker fails to properly advise the insured in respect to some other.26

Th e question then arises — who is responsible for these inaccuracies? Th e precedent case of English law is Newsholme Brothers v Road Transport and General Insurance Co Ltd27, In Newsholme, the plaintiff s had insured a motor-bus through a man named Willey, who was said to be appointed by the Road Transport and General Insurance Co Ltd to canvass and procure proposals for them. He completed a proposal form, which was later approved for cover by the insurers. When a claim occurred it was found that Willey had entered inaccurate answers to three of the questions on the proposal form, even though he had been given the correct information by Newsholme Brothers. Th e insurer repudiated liability for breach of warranty and rejected the claim. Th e Court of Appeal held that the insurer was entitled to repudiate liability since in completing the proposal form Willey had been acting as the agent of Newsholme Brothers. Lord Justice Scrutton set out the court’s reasons as follows: “If the answers are untrue, and [the agent] knows it, he is Contract Law, Issues Paper 3, Intermediaries and Pre-contract information, March 2007, p. 10.

25 English and Scottish Law Commission, Issues paper 3, Intermediates and Pre-contract information, London March 2007, p. 24.

26 Ibidem. 27 [1929] 2 KB 356.

committing a fraud which prevents his knowledge being the knowledge of the insurance company. If the answers are untrue, but he does not know it, I do not understand how he has any knowledge which can be imputed to the insurance company. In any case, I fi nd great diffi culty in understanding how a man who has signed, without reading it, a document which he knows to be a proposal for insurance, and which contains statements in fact untrue, and a promise that they are true, and the basis of the contract, can escape from the consequences of his negligence by saying that the person he asked to fi ll it up for him is the agent of the person to whom the proposal is addressed.”28

A small number of reported cases reach a diff erent result. However there are suggestions and developments related to the protection of the weak party and, particularly, the consumer. Th ere are serious criticism in cases where the agent has committed a fraud on his own initiative (because, for example, he was anxious to gain his commission) and proposals that this should be an exemption to the above rule. If a sales representative is employed by the insurer as the insurer’s agent, it might be thought that the insurer should carry greater responsibility for the fraud than the insured.29 Th e criticism applies to the content of the questionnaire prepared by the insurer. Th ere are cases, although rare, that the knowledge of the broker should be imputed to the insurer and not insured because the operation of brokers provide greater assistance to insurers to increase the number of policies concluded, than to the insured to obtain cover. Th e insurers benefi ted by the intermediation if the cover is rejected on the grounds of non disclosure of the facts.

In Serbian law the issue presented above is yet to be regulated. Th e general rules on representation do not deal with the knowledge of the agent while article 914 of the Law on Obligations regulates specifi c situations as the consequences of failure of policyholder to provide material information to the insurer or provision of false information shall apply also to a person who concluded the agreement in the name and for the account of another person, or for the benefi t of a third person if these persons knew that the material information was false or not provided.

28 Ibidem, p. 374–5 and the English Law Commission and the Scottish Law Commission Insurance Contract Law, Issues Paper 3, Intermediaries and Pre-contract information, March 2007, p. 25.

29 The English Law Commission and the Scottish Law Commission, Insurance Contract Law, Issues paper 3, Intermediates and Pre-contract information, p. 27.

1/2012

65


Th e Reinstatement of European Insurance Law30 provides in article 1:206 the following solution: Imputed Knowledge: “If any person is entrusted by the policyholder, the insured or the benefi ciary with responsibilities essential to the conclusion or performance of the contract, relevant knowledge which that person has or ought to have in the course of fulfi lling his responsibilities shall be deemed to be the knowledge of the policyholder, the insured or the benefi ciary, as the case may be.” Th e proposed solution could be acceptable for Serbian law, with the exception that at least the fraudulent actions of broker, when known by the insurer, should not harm the insured.

6. AGENCY

Regulation of all agencies in civil codes applies to also to the agency issues of insurance intermediation. But the liability during negotiations of agency agreement between the broker and the policyholder is commonly regulated by separate rules and is considered to be either tort or quasi contractual liability. It may result in obligation to pay damages.

UK law defi nes agency as a relationship which arises when one person, called the principal, authorizes another, called the agent, to act on his behalf, and the other agrees to do so. Th e relationship arises out of an agreement, whose most important eff ect is that it enables the agent to make a contract between his principle and a third party31. An insurer’s agent may become the insured’s agent when helping him to complete the proposal form32. Insurance brokers are for most purposes agents of the insured persons and not of the insurers, but may be agents of the insurers for some purposes such as the provision of interim insurance cover until the policy is issued.33 Th e agency does not have to be constituted by written agreement. Th e main duties of agent are: to carry out his instructions, to act with due care and skill and his fi duciary duty (loyalty and fi delity).34

In any event, the general rule in all agency cases is that the agent depends on the authorization and the instructions given to him by the principal. If the instructions are

30 Reinstatement of European Insurance Law, as of 27 July 2011, http://www.restatement.info/, accessed 10. 12. 2011.

31 Treitel, G. (2007) Th e Law of Contract, Sweet & Maxwell, p. 752.

32 Ibidem, p. 456.33 Stockton v Mason [1978] 2 Lloyd’s Rep. 430 (except in cases

of marine insurance).34 Treitel, Ibidem, p. 799.

silent on a particular matter that is covered by insurance market usage, he may transact the business in accordance therewith. “Th e principal will not succeed in showing that the agent has departed from his instructions if these were ambiguously worded with the result that the agent has reasonably understood them in a contrary sense to what was intended, since such conduct is consistent with the exercise of reasonable skill and care. Th e agent will be answerable for loss caused by his negligence only if he fails to display a reasonable standard of skill and diligence in transacting the instructions in question.”35

Greek law provides that: “Th e liability of broker to the insured is limited to the correct execution and application of the written instructions of the insured36” From the point insurance agreement validity, an intermediary relation should be evidenced, it may not be presumed.37 Greek Civil code provides that an agent is liable for its fault meaning that he would be liable for intention, gross negligence and light negligence. However, the parties may agree that the agent is not liable for the light negligence. Th e agent may represent the principal before the third persons only if there is a written agreement of representation38 and not based on a verbal agency agreement. Th e agency agreement regulates the obligations of the agent including the authorization of the agent to represent the principal. Th e agent may derogate from the principal’s order only if he cannot inform the principal and it is obvious that the principal would have agreed with the derogation had he known the facts which caused the need for derogation. Although there is a general obligation of the agent to provide to his principle the relevant information and there is no explicit obligation to protect his interest, he would not have the obligation to research if the fulfi llment of such instructions is really in the interest of the principle. He might have this obligation only if the agency is agreed based on a special knowledge of the agent, which the principal does not possess. He has a general obligation to inform the principle about possible risk and damage.39

35 Rokas, Ioannis (2010) “Issues attached to the role of Insurance Intermediaries”, AIDA, p. 44.

36 Article 15 e of the Greek no 1569/1985 on Intermediation in the Agreements of Private Insurance, Organization of the Association of Experts for Motor Car Accidents, Operation of the Offi ce of International Insurance and other Provisions

37 A. Argiriadis, R. Chatzinikolaou – Angelidou, L Skalides, Ibidem, p. 39 and I.K. Rokas, Ibidem, par. 1303 and notes 13–16, p. 881.

38 Greek Civil Code, Article 217.2.39 Greek Civil Code, Article 713–726.

1/2012


1/2012

Th e content of the brokerage agreement is oft en pre-draft ed standardized terms, thus the additional protection of a consumer for these types of agreements would apply.

Serbian law on Obligation Relations40 does not provide for an obligation of the agent to provide advice. An agent is obliged to execute the instructions of the principle with the care of a good business man, staying within the limits of the order and always protecting the interests of the principal. If an agent considers that execution of the instructions would be damaging for the principal, he is obliged to pay attention and to seek new instructions; if the principal fails to provide any specifi c instructions, the agent is obliged to protect the interests of the principal, act as a good business man. He may deviate from the instructions only aft er acquiring the approval of the principal or in case of lack of time or other cause, only if by judging all circumstances, he may have had a well grounded opinion that it would have been in the interest of the principal.

After the occurrence of the insured’s risk, all countries41 accept that a broker should pursue the performance of the insurance contract serving the best interest of its client, assist its client with the fi ling of a claim against the insurer and provide claim-handling services. He should adequately cooperate with the insurer to aff ect a claim settlement.

Insurance brokers oft en agree to take responsibility for the ongoing management of the cover they have placed. Th ey are oft en perceived as purely administrative, which may include duties to alert their client to potential breaches of policy terms and conditions.

Serbian law, in article 84, imposes the obligation of the broker to off er assistance to the insured for the duration of the insurance contract, before and aft er the occurrence of a risk; to take care that the insured respects the time limits for the actions which may have a prescription period; follows up with the application of the agreement and draft s the proposal for its amendments, if needed for better security of the insured.

7. DUTY TO ADVISE

IMD does not provide the obligation of the broker to provide advice. It regulates that in cases when a broker recommends a certain insurer and insurance cover he should state if the recommendation is based

40 Serbian Law on Obligation Relations, Articles 749–770 on Agency.

41 A comparative review on insurance mediation based exclusively on the answers received by AIDA National Chapters, Insurance intermediaries, Distribution of Insurance Products, AIDA 2010 report.

on a fair analysis of the market or he works with several insurers. If he informs the customer that he gives his advice on the basis of a fair analysis, he is obliged to actually perform the adequate market search. Th e IMD considers a “fair analysis” to be analysis of a suffi ciently large number of insurance contracts available on the market, to enable him to make a recommendation, in accordance with professional criteria, regarding which insurance contract would be adequate to meet the customer’s needs. Th e IMD does not provide for an obligation to advise his client but if he provides the advise or recommendation to take insurance cover from a particular insurer, claiming to have made research of the market, it should be based on a signifi cant large number of insurance contracts, should investigate the material facts and needs of the insured and provide him the reasons for such advice.

Th e duty of the broker to examine the fi nancial situation of the insurer exists in most countries. Th e question is whether it is a theoretical obligation and whether the broker has any means to examine the fi nancial situation of insurers. What if the check was performed but the estimation was not correct?

In Serbia brokers are obliged to provide explanations and advice on issues relevant to the conclusion of an insurance agreement. Th ey are obliged to protect the interests of their clients and their license may withdrawn if it is establishes that the interest of the clients have been jeopardized.42 Furthermore the obligation to provide explanations and advice particularly includes the obligation to: perform risk analysis and proposes adequate cover; perform insurer’s solvency estimation on the basis of the data on the insurer; mediate for the negotiation of the conclusion of the insurance agreement with an insurer, which based on the circumstances of a particular case, shall provide the best cover for the insured; inform the insurer on the insured’s intention to conclude the insurance and off er the insured conditions and explain the method for calculation of the premium; and control the content of the insurance policy.43 Th e obligation to propose the best cover under the circumstances seems to be rather burdening for simple insurance agreements.

In Greece the advice and recommendation are considered to be part of the obligation of an insurance broker but the liability for any damage arising from broker’s advice or recommendation exists only if he undertook such liability in the brokerage agreement or he provided such wrongful advice or recommendation

42 Serbian Law on Insurance, Article 81.1 a).43 Serbian Law on Insurance, Article 84.

1/2012

67


intentionally.44 Advice in this provision is the dispositive norm related to certain performance in the interest of the one who receives such advice is thus diff erent from providing of information. Contractual undertaking of liability may be a) by undertaking separate guarantee of liability (in which case the agent undertakes to pay for damages, possible limited amount of damage, if such advice was not correct regardless on the negligence b) undertaking contractual obligation to provide advice. Such obligation may be part of the agency or other agreement. Th e content of the obligation to provide advice should be providing of conscientious, well based, complete (entire), precise and comprehensible advice so that there is no incorrect (erroneous) picture. If the advice is agreed as a separate obligation, in case of delayed or bad performance, the agent shall have the obligation to pay damages in accordance with general rules on contractual damages including rules on prohibition of the exemption clauses for intention or gross negligence. Th e broker is liable for his fault for errors and omissions he had during the application of the agency which includes choosing of proper insurer for the particular risk, but not for the activities, errors and omissions of the insurer, unless explicitly agrees. Th e agreeing on the liability for the insurer would not be within the legal nature of the agency agreement. He may agree that he has increased level of diligence (e.g. to provide the best advice) as this is the reason for a policyholder to address to a broker. Errors and omissions of broker include breaches of the obligation of diligence and exceptionally an error or omission should be accepted to be without liability.45

At the end of the day, it is the interpretation of the court about the intentions of the parties and the range of the obligation of the broker to investigate the circumstances related to the insured, relevant for the insurance cover, as well as, the level and the simplicity of the explanation of the insurance cover and the main obligations of the insured arising from the policy to be presented to the policyholder before signing or renewing the policy. Several recent decisions of the UK and Italian courts provide interesting examples:

In case Jones v Environcom46 the court concluded that an insurance broker control whether the client fully

44 Greek Civil Code, Article 729.45 Rokas, Ioannis K. (2006) Private Insurance, Ekdoseis

Ant. N. Sakkoula, p. 885 and Greek Presidential decree 190/06 introducing the IMD in Greek law.

46 Jones v Environcom, fi rst instance judgment of Mr. Justice David Steel in the Commercial Court, Nicholas G Jones v Environcom ltd and MS plc trading as Miles Smith Insurance Brokers [2010] EWHC 750 (Comm) at http://www.out-law.com/page-11025, accessed 10. 12. 2011.

understands the duty of disclosure in a property damage and business interruption policy. Th is usually requires specifi c verbal and written explanations when the insurance is fi rst taken out and at renewal. Environcom recycled fridges. It this processing it uses some highly infl ammable material which in the period between 2005 and 2007 resulted in several serious fi res at the plant, which were reported to the insurer and several minor fi res, which were not disclosed to the insurer as no insurance claim was made. Th e renewal of the policy came around in May 2007, the insurer at fi rst rejected to provide cover, but was later persuaded by the broker to provide the cover under very stringent terms. More fi res occurred in May, June and September 2007 culminating in the major fi re in September 2007. Th e insurer declared non-liability due to the non disclosure of all the previous fi res. In 2009 a settlement was reached at £.950.000 Environcom now pursued a claim against the broker for a further £ 6 million for negligently failing to warn it properly on its duty to disclose material facts. When renewing the policy, the broker sent the policy documents to Environcom under covering letter which reminded the insured of its duty to notify any material changes that might aff ect the cover. Th e judge found that the broker was in breach of its duty, but that the breach had not caused the insured any loss, as in he had disclosed all the facts about the frequent fi res no insurer would accept to provide insurance cover. For this paper the conclusion of the judge is interesting in that a broker must advise the client of its duty to disclose all material facts and explain the consequences of failing to do so. Th e broker should indicate the sort of matters which ought to be disclosed and try to obtain all material facts from the insured particularly as the insured might not think some information relevant and might fail to mention them. In the judge’s view the material sent to Environcom did not help it understanding when disclosure was required, what might be material or what would be the consequences of non-disclosure. In any event, it appeared that Environcom was operating in breach of its waste management license, so even if it had managed to obtain alternative cover, this material fact would not have been disclosed and the policy would have been avoidable. Nevertheless the fi nal outcome of this case for the brokerage industry is seen to be further extension of the brokers’ liability. “Th e warnings about the scope of a broker’s duty to advise about disclosure should sound warning bells in the industry. It is diffi cult how a broker can provide generic advice ’with examples‘ to his clients about the nature of material facts without some understanding of the processes carried on by

1/2012


1/2012

them.”47 Th e question is whether “it will be necessary for a conscientious (and non-negligent) broker to make quite extensive enquires of his clients about their manufacturing and other processes as well as giving advice about the nature of material facts.”48

In a similar conclusion of the Italian Supreme Court49, the court reaffi rmed the due conduct requirements for Italian insurance brokers. Intromeccanica Bertolini S.p.A brought an action before the Court of Milan against the broker MARSH S.p.A alleging that the latter did not provide suffi cient level of diligence, due by law, when assisting and advising him. Th e broker, on the other hand, claimed that Bertolini failed to provide suffi cient and exhaustive information to him. Th e Supreme Court confi rmed the previous court decision stating that it is broker’s duty to assist clients both in determination of the content of the contract and in the management and execution of the contract itself. Th e Court concluded that the broker acts as the client’s adviser, who has the duty to analyze which contractual models on the market best suits the client’s interests in order to off er it the most suitable insurance cover.

In the case Ramco v Weller50 the issue of brokers’ liability is related to the suffi ciency and adequacy of the insurance cover. Th e insured traded in army surplus stock. In some contracts with the Ministry of Defense his liability for stock losses was imposed in other not. He instructed the broker to obtain cover for goods entrusted to him. Th e insurance covered material damage to “stock … in the property of the insured or held by the insured in trust for which the insured is responsible.” A fi re, for which the broker was not liable, broke out at the premises but a great deal of stock was damaged. Th e insured claimed under the policy but the insurer successfully disputed most of the claim. Th e insured sued the broker. Th e insured was a bailee of the goods (had possession but the ownership remained with the Ministry of Defense until the sale). His insurance policy covered goods in “trust for which the insured is responsible”. As mentioned before, he was not liable for the damage of the goods. Th e broker obtained the policy which provided only limited cover, only for the liability of the insured and not for damage of goods regardless of the liability and legal costs of the insurance litigation. Th e judge found the brokers liable. Th e conclusion was

47 Counlson, Edward (2010) “Plasma gunfi re – Insurance brokers’ duties and Jones v Environcom and Miles Smith Insurance Brokers (third party)”, Wire, Davies Arnold Cooper.

48 Ibidem.49 Bertolini v Marsh, Italian Supreme Court decision no. 12973,

27 May 2010, Hogan Lovells Global Insurance and Reinsurance Bulletin Winter 2010 Issue 3.

50 Ramco v Weller, at www.out-law.com/page-11025, accessed 10. 12. 2011.

that a broker owes his client duties in contract and tort to exercise all reasonable care and skill in advising them and obtaining appropriate cover. Th e insurance should meet the client’s requirements and be such that the client does not become embroiled in legal disputes. Th e broker should explore with the client the nature of his business. A broker had to consider the terms of the policy carefully before he could recommend the narrower insurance wording. Th ere was not a suggestion that a policy with wider wording could not have been obtained or even that it would have cost more. Th e amount of the damage owed by the broker was equal to the full value of the goods. But the broker has, in accordance with his agreements with the goods owner, to account to the owner any insurance proceeds over and above his own loss.

8. AMENDMENTS OF THE IMD

Th e EU Commission is currently reviewing the IMD. It organized a public consultations on certain issues, which lasted from November 2010 until the end fo January 2011. Among the issues related to the subject of this text is the proposal to set diff erent information requirements when brokers are selling PRIPs, thus creating two regimes for selling of the insurance products: one for general insurance products and one for insurance PRIPs.51 Th is practically means the introduction of MiFiD rules.52 In this regard, the Report on Good Practices for Disclosure and Selling of Variable Annuities prepared by European Insurance and Occupational Pensions Authority (EIOPA) considers that good selling practices for variable annuities have to ensure that the demands and needs of a customer are taken into account, because of their inherent complexity, variable annuities should always be sold on an advised basis via a salesperson. Th e good selling practices should focus on the customer’s objectives to determine his demands and needs53. Th e broker should check the personal circumstances, use clear product descriptions including illustrations, use clear language and understand potential future outcomes.

Th e revision of IMD should further be focused on the insuffi cient quality of information provided to

51 Consultation by Commission Services on legislative steps for the Packaged Retail Investment Products Initiative, http:// ec.europa.eu/internal_market/consultations/2010/prips_en.htm, accessed 10. 12. 2011.

52 Markets in Financial Instruments Directive 2004/39/EC ili MiFiD

53 Report on Good Practices for Disclosure and Selling of Variable Annuities prepared by European Insurance and Occupational Pensions Authority (EIOPA), EIOPA-CP-11/007, 27 October 2011.

1/2012

69


consumers and conduct of business rules (confl ict of interest and transparency). A potential confl ict of interest is seen54 in the dual role of brokers as advisors to their clients and as a distribution channel for the insurer. Th is confl ict may infl uence the objectivity of the advice they provide to their clients and their own commercial considerations.

There were proposals that information on remuneration should be provided on request, while representatives of German insurers propose that the “quality of advice should be more important for consumes than remuneration disclosure.”55 Th e FSA representative responsible for insurance intermediaries commented that retail consumers should know more about the products, services and the risk covered rather than the remuneration aspects.56

Th e main criticism of the current application of the IMD in regard to the subject of this article are that the information given to consumers varies signifi cantly in quality depending on the insurance products and the prevailing regulatory requirements. However, in general, the information is dense, legalistic, full of jargon and diffi cult to digest.57

9. CONCLUSION

Th e review of the Greek, UK and Serbian legal solutions, proposals and development in the EU regulation and the developed practice and code of conducts show that providing information and explanation to the policyholder regarding the insurance cover and acquiring relevant information from the policyholder is essential for the broker to be able to advise or recommend a particular insurance cover. He must understand the needs of the insured. Oft en in order to do so, he must acquire at least the basic information on the insured’s business or object of insurance and circumstances related to it. He should perform research of the insurance market in search for the best policy terms and check on solvency issues of the proposed insurers. In most cases he shall be considered better informed and specialized than the insured so that

he will be liable for the rightly posed questions to the insurer. He must be careful when assisting in fi lling in the application form and passing the information to the insurer and the insured. However, the level of research, explanation and advice shall not be the same for complex investment insurance products. Perhaps regulation of the area of brokers’ liabilities at EU level in the area of representation and advice of the adequate insurance cover could help with additional harmonization and more universal application.

As regard to the Serbian market, the institute of insurance brokers is rather new and still underdeveloped in practice, in comparison with some other European insurance markets. Th ere is space for improvement of the current provisions of the insurance agreement, in regard to the imputation of the knowledge of brokers and legislation on insurance intermediaries and in regard to the extent of brokers’ research and advice.

SUMMARY

Duties of insurance brokers are numerous and complex. Th ey require a high level of professionalism, knowledge and experience. Th e increased number of new insurance products requires additional attention and care, such as purely protective products or inves-tment insurance products sold to consumers. Th ere is an increase in information and performance require-ments through developing of a code of conduct.

Th e area of high risk in which brokers should pay particular attention is related to the exchange of infor-mation with the insured and providing him with advice. Apart from the information obligation increase, there are additional requirement that a broker perform an inquiry on the insured, its businesses or other objects of insurance. Th e fi eld of imputation of the knowledge of broker to policyholder or insured seems to be under revision in the UK and elsewhere, as the case law po-sition that it is imputed always to the insured is much criticized. Th e diffi cult question is oft en related to the broker’s advice on the choice of an insurer and suffi cient insurance cover.

54 Th e Commission’s Business Insurance Sector Inquiry 2007.55 Th e Public Hearing on the Revision of the IMD – From

IMD1 to IMD2, 10 December 2010, European Commission, Directorate General Internal Market and Services, p. 5.

56 Ibidem. 57 Th e Consultation document on the Review of the Insur-

ance Mediation Directive, Commission Staff Working Paper, at: http://ec.europa.eu/internal_market/consultations/docs/2010/insurance-mediation/consultation-document_en.pdf, accessed 15. 12. 2011.

1/2012ČLANCI

70

ApstraktUgovor o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita

nov je proizvod koji se pojavio na tržištu osiguranja u Hrvatskoj. Svrha ovog ugovora o osiguranju je otpla-ta rata iz ugovora o kreditu koje umjesto dužnika, tj. osiguranika otplaćuje sam osiguratelj u situaciji kada dužnik (osiguranik) nije sposoban to učiniti zbog gu-bitka ili smanjenja prihoda. Osigurani rizici zbog kojih može doći do gubitka ili smanjenja prihoda jesu: smrt, gubitak radne sposobnosti (trajni ili privremeni), gubi-tak posla (otkaz ugovora o radu i sl.). Novčani iznosi iz osigurnine izravno se isplaćuju banci (vjerovniku) na račun, čime se smanjuje dug dužnika (osiguranika) pre-ma banci. Ovaj ugovor o osiguranju time ujedno služi i kao alternativno sredstvo obezbeđenja potraživanja iz ugovora o kreditu. Ako nastupi smrtni slučaj ili trajni gubitak radne sposobnosti, iz osigurnine se isplaćuje cjelokupni ostatak duga iz ugovora o kreditu, a ako na-stupi gubitak zaposlenja ili privremena nesposobnost za rad, isplaćuje se određeni broj rata kredita pobliže defi niran uvjetima osiguranja. U radu se još govori o kritici ove vrste ugovora o osiguranju koja se pojavila u poredbenom pravu, kao i o određenim prijedlozima za njegovu reformu.

Ključne riječi: sposobnost vraćanja kredita, likvid-nost, korisnik kredita, ugovor o kreditu, ugovor o osi-guranju, banka, osiguratelj, osiguranik.

1. UVOD

Unazad nekoliko godina na tržištu osiguranja u Re-publici Hrvatskoj prisutna je nova vrsta osigurateljskog pokrića – osiguranje sposobnosti vraćanja ili otplate

kredita. Ugovorom o osiguranju kojim se ugovara ova vrsta pokrića, osiguranik želi zaštiti sebe, kao i člano-ve svoje obitelji od nepovoljnih životnih okolnosti koje mogu onemogućiti ili umanjiti sposobnost osiguranika za ispunjavanjem (otplatom) novčanih obveza iz ugovo-ra o kreditu sklopljenog s bankom, odnosno kreditnom institucijom. U poslovnoj praksi banke su prepoznale praktičnu vrijednost ugovora o osiguranju sposobno-sti vraćanja ili otplate kredita (dalje u tekstu: ugovor o osiguranju sposobnosti VK) te svojim klijentima – duž-nicima iz ugovora o kreditu redovno nude navedeno osigurateljsko pokriće kao alternativno sredstvo obez-beđenja tražbine iz ugovora o kreditu. A praktična vri-jednost ovog osigurateljskog pokrića je što obuhvaća bi-ološke rizike smrti i radne nesposobnosti osiguranika, ali i rizike tzv. nedobrovoljnog gubitka zaposlenja, da-kle tipične situacije iz svakodnevnog života koje mogu i najčešće negativno utječu na sposobnost vraćanja, tj. otplate novčanih obveza korisnika kredita (dužnika). U radu se daje prikaz osnovnih pojmova ugovora o osigu-ranju sposobnosti VK pozivajući se na uvjete osiguranja pojedinih osiguratelja, a u kojima se koriste uglavnom iskustva inozemnih (i to prvenstveno njemačkih) prav-nih rješenja i uvjeta osiguranja.

2. UGOVOR O OSIGURANJU SPOSOBNOSTI VK U REPUBLICI HRVATSKOJ

2.1. Pojam i pravna prirodaUgovor o osiguranju sposobnosti VK možemo defi ni-

rati kao ugovor kojim se osiguratelj obvezuje prema banci kao ugovaratelju osiguranja da će ispuniti obveze korisni-ka kredita (osiguranika) iz ugovora o kreditu u slučaju da ih isti nije sposoban ispuniti zbog smrti, nesposobnosti za rad ili otkaza ugovora o radu. No, obveznik plaćanja premije nije banka (ugovaratelj osiguranja), već sam

Dr Loris BELANIĆ*

Ugovor o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita prema uslovima osiguranja hrvatskih društava za osiguranje, kritika

i prijedlozi reforme u poredbenom pravuUDK 368.811:336.717.061(497.5)Dostavljen: 9. 11. 2011.Prihvaćen: 8. 12. 2011. Stručni rad

∗ Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, e-mail: [email protected].

1/2012

71

1/2012Ugovor o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita prema uslovima osiguranja hrvatskih ...

korisnik kredita kao osiguranik (osigurana osoba), što znači da ovo osiguranje nije osiguranje za tuđi račun već ga svaki osiguranik ugovara sam za sebe. Isplata iz svote osiguranje ne prosljeđuje se osiguraniku, već se izravno uplaćuje na račun korisnika kredita koji se vodi kod ban-ke. Na taj se način isplatom iz svote osiguranja smanjuje dug osiguranika ili se u slučaju njegove smrti, odnosno trajne nesposobnosti za rad dug potpuno gasi. 1

Ugovor o osiguranju sposobnosti VK treba razliko-vati od ugovora o osiguranju kredita. Potonjim se po-kriva šteta koju vjerovnik pretrpi ukoliko dužnik ne ispuni svoju obvezu. Ispunjenjem obveze osiguratelja kredita, dug dužnika se nije smanjio niti je prestao po-stojati, a tražbina vjerovnika prelazi na osiguratelja koji je potom pokušava namiriti od dužnika (tzv. delkredere osiguranje kredita).2 U ugovoru o osiguranju sposob-nosti VK dug osiguranika (korisnika kredita) prema banci se isplatom iz osigurateljskog pokrića smanjuje ili u pojedinim slučajevima čak potpuno gasi te tražbina banke iz ugovora o kreditu s osiguranikom (dužnikom) ne prelazi na osiguratelja.

Ugovor o osiguranju sposobnosti VK spada u red osiguranja imovine jer štiti imovinu osiguranika ali i njegovih nasljednika od duga3 (rata kredita) koji po-stoji prema banci čije je ispunjenje izostalo iz objektiv-nih okolnosti. I u ovom se osiguranju beziznimno pri-mjenjuje odštetno načelo (ZOO, čl. 949, st. 1 i 2),4 što znači da banka ne može kumulativno primiti naknadu (osigurninu) iz ugovora o osiguranju sposobnosti VK i iz nekog drugog ugovora o osiguranju imovine (na pri-mer, kasko osiguranje s policom vinkuliranom u korist banke – prim. aut.), jer bi u protivnom došlo do stjeca-nja dobiti banke a na račun osiguratelja.

2.2. Osobe u ugovoru o osiguranju Tri su osobe koje se javljaju u ovoj vrsti ugovora o

osiguranju:5

1. Korisnik (primatelj) kredita – on ima položaj osi-guranika, tj. osobe čija se sposobnost vraćanja kredita osigurava. To je osoba na kojoj leži rizik osiguranja od nesposobnosti vraćanja (otplate) kredita (smrt, gubitak radne sposobnosti, gubitak zaposlenja). Stoga možemo

1 Schulz, Harald, Stegmann, Volker, Uff man, Jürgen (2007) Restkreditversicherung – Zahlungsverpfl ichtungen versichern, Fritz Knapp Verlag, Frankfurt a. M., str. 6.

2 Isto.3 Jakaša, Branko (1984) Pravo osiguranja, PFZ, II izdanje, Za-

greb, str. 169.4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine RH,

br. 35/2005 i 41, st. 2008), dalje u fusnotama i u tekstu: ZOO.5 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 5.

je nazvati i osiguranom osobom.6 No, osim što korisnik kredita ima položaj osiguranika, on ima i obvezu plaća-nje premije osiguranja. U ovoj vrsti osiguranja osigura-nik može biti samo fi zička osoba.7

2. Banka ili druga kreditna institucija (davatelj kredi-ta) – ona ima položaj ugovaratelja osiguranja ali i polo-žaj korisnika osiguranja. Sklapa ugovor o grupnom osi-guranju sposobnosti VK s osigurateljem te ujedno ima pravo na naknadu iz osiguranja u slučaju ako nastupi osigurani slučaj.8 Sukladno međusobnom sporazumu s osigurateljem ima pravo i na proviziju za svaki sklo-pljeni ugovor o osiguranju sposobnosti VK jer ugovara-njem pojedinačnog ugovora o osiguranju sposobnosti VK s svojim klijentom, tj. korisnikom kredita nastupa kao zastupnik u osiguranju.9

3. Osiguratelj – preuzima na sebe rizike nesposobno-sti vraćanja kredita iz ugovora o osiguranju. Ugovore o osiguranju u praksi sklapa samo s bankama kao institu-cionalnim poslovnim partnerima, a koje potom svojim potencijalnim korisnicima kredita nude pristupanje ugo-voru o osiguranju sposobnosti VK kao obliku ugovora o grupnom osiguranju. Ovo praktički isključuje mogućnost pojedinačnog sklapanja ugovora o osiguranju sposobno-sti VK između osiguratelja i nekog od korisnika kredita.

2.3. Sklapanje ugovora o osiguranju sposobnosti VKNajčešći način sklapanja ugovora o osiguranju spo-

sobnosti VK u praksi jest pristupanje korisnika kredita (osiguranika) ugovoru o grupnom osiguranju sposob-nosti VK što ga je banka sklopila s osigurateljem.10 Ova-kav način sklapanja ugovora o osiguranju sposobnosti VK temelji se na činjenici da su banke i ostale kreditne institucije najpogodniji subjekti koji odobravanjem kre-dita mogu korisnicima istih ponuditi sklapanje ugovora o osiguranju sposobnosti VK. U ovom slučaju davatelj kredita sklapa ugovor o osiguranju sposobnosti VK sa

6 Pavić, Drago (2009) Ugovorno pravo osiguranja, komentar zakonskih odredbi, Tectus, Zagreb, str. 146.

7 Opći uvjeti osiguranja korisnika kredita od nesposobnosti vraćanja kredita, Cardif osiguranje, od 15. 6. 2010. (dalje u tekstu: Opći uvjeti Cardif 2010), čl. 1, st. 1 i 3.

8 Činjenica da je banci po nastupu osiguranog slučaja osigu-ratelj dužan isplatiti osigurninu ukazuje na to da se banka smatra korisnikom osiguranja. – Pavić, Isto, str. 146.

9 Banka sklapa sa svojim klijentima ugovore o osiguranju sposobnosti vraćanja/otplate kredita u ime i za račun osigurate-lja, a što je glavno obilježje zastupnika u osiguranju. – Ćurković, Marijan, „Zastupanje i posredovanje u osiguranju prema Za-konu o osiguranju”, u: Novi propisi iz osiguranja, skupina autora, Inženjerski biro, Zagreb, 2006, str. 57.

10 Reifner, Udo, Knobloch, Michael, Knops, Kai-Oliver (2010) Restschuldversicherung und Liquiditätssicherung, Institut für Finanzdienstleistungen e.V., Hamburg, str. 20.

1/2012

72 LORIS BELANIĆ

1/2012

osigurateljem. Taj ugovor o osiguranju sposobnosti VK u praksi je u pravilu ekskluzivne prirode, tj. sklapa se samo s jednim osigurateljem te će banka budućim kori-snicima kredita (potencijalnim dužnicima, odnosno po-trošačima s kojima namjerava sklopiti ugovor o kreditu) nuditi pristupanje ugovoru o osiguranju kreditne spo-sobnosti VK kojeg je sklopila samo s tim osigurateljem. S druge strane ovakva praksa onemogućava korisnici-ma kredita izbor nekog drugog osiguratelja.11 Budući korisnici kredita ako žele osigurati svoju sposobnost vraćanja istog, sklapaju ugovor o osiguranju sposob-nosti VK na način da pristupaju ugovoru o osiguranju kojeg su sklopili banka i osiguratelj. Sam pristup ugovo-ru ima značaj prihvaćanja ponude osiguranja iz čl. 925, st. 1 ZOO. Sukladno čl. 925, st. 2 ZOO o sklopljenom ugovoru o osiguranju, osiguratelj je dužan ugovarate-lju osiguranja predati uredno sastavljenu i potpisanu policu osiguranja ili neku drugu ispravu o osiguranju. Prilikom pristupanja osiguranika ugovoru o osiguranju sposobnosti VK, banka predaje osiguraniku izjavu o pristupanju ugovoru o osiguranju sposobnosti VK koju potpisuju osiguranik – korisnik kredita i banka u ime osiguratelja. Dakle, osiguraniku se ne predaje polica osiguranja već izjava o pristupanju ugovoru osiguranju (pristupnica) koja ima značaj isprave o osiguranju.12 To znači da je korisniku svakog ugovora o kreditu kojemu je banka ponudila sklapanje ugovora o osiguranju, a on je prihvatio navedenu ponudu, osigurana sposobnost vraćanja kredita istim ugovorom o osiguranju kojeg su međusobno sklopili osiguratelj i banka. Bankama se interes nazire u povećanoj mogućnosti instrumenata obezbeđenja kredita te u naplati provizije za „prodaju“ osiguranja, a osigurateljima se pruža mogućnost stalnog povećanja poslova sklapanjem novih ugovora o kreditu kod banaka s kojima su sklopili ugovor o osiguranju.13

2.4. Predmet ugovora o osiguranju sposobnosti VK2.4.1. Općenito

Općenito govoreći, predmetnom vrstom osiguranja korisnik kredita osigurava se u cijelosti od određene skupine rizika koji mogu dovesti do potpunog ili dje-

11 Isto, str. 20–21.12 Ako osiguratelj o sklopljenom ugovoru o osiguranju nije

izdao policu osiguranja, onda je svakako obvezan izdati neku drugu ispravu o ugovoru o osiguranju (ZOO, čl. 925, st. 2), što u ovom slučaju ulogu isprave o osiguranju predstavlja pristupnica, odnosno izjava o pristupanju ugovoru o osiguranju sposobnosti VK. Pristupnica, poput police ne predstavlja sam ugovor o osi-guranju, ali mora sadržavati bitne elemente (sadržaja) ugovora o osiguranju sposobnosti VK. Šulejić, Predrag (2005) Pravo osig-uranja, Dosje, Beograd, str. 195.

13 Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 21.

lomičnog gubitka njegovih prihoda čime može nastati njegova nesposobnost ispunjavanja obveza iz ugovora o kreditu. Ti rizici jesu: smrt, gubitak radne sposobnosti i prestanak radnog odnosa (otkaz).14 Međutim, sam na-stup navedenih okolnosti nije dovoljan da bi osiguratelj ispunio svoju obvezu, već u trenutku sklapanja ugovora o osiguranju (ali i ugovora o kreditu) moraju biti ispu-njene neke opće pretpostavke koje se tiču zdravstvenog stanja i stanja radnog odnosa osiguranika. Prvenstveno se od osiguranika zahtijeva sljedeće:15 1) da nije pod me-dicinskim tretmanom i da nije na bolovanju (izuzimaju se samo manja oboljenja), 2) da nije u prethodnih 12 mjeseci osiguranik bio na bolovanju dulje od 30 dana, 3) da je osiguranik zaposlen na neodređeno vrijeme, i to posljednjih 12 mjeseci, da nije na probnom radu i da nije potpisao sporazumni raskid radnog odnosa, 4) da nema saznanja da će mu poslodavac otkazati ugovor o radu, te da poslodavac nije u stečaju ili likvidaciji. Nave-dene opće pretpostavke čine tzv. klauzulu isključenja16 koja je sastavni dio pristupnice ugovora o osiguranju sposobnosti VK a potpisom pristupnice osiguranik po-tvrđuje ispunjenje navedenih pretpostavki. Ako se po prijavi osiguranog slučaja ustanovi da stvarno stanje nije u skladu s izjavama osiguranika o zdravstvenom stanju i stanju radnog odnosa, tada neće postojati ob-veza osiguratelja prema osiguraniku (gubitak prava iz osiguranja).

2.4.2. SmrtRizik smrti korisnika kredita ulazi u osigurateljsko

pokriće neovisno o tome je li smrt nastupila kao po-sljedica bolesti ili nesretnog slučaja. Stoga se u pravnoj teoriji ugovor o osiguranju sposobnosti VK tretira kao modifi cirani ugovor o osiguranju života ili kao modi-fi cirani ugovor o osiguranju od nesretnog slučaja jer nastupom smrtnog slučaja osiguratelj isplaćuje banci cjelokupni ostatak duga iz ugovora o kreditu,17 s tom razlikom što ugovor o osiguranju sposobnosti VK nema štednu komponentu kao što to ima ugovor o osigura-nju života. Uvjetima osiguranja predviđen je čitav niz isključenja. Tako ne postoji obveza osiguratelja ako je smrtni događaj primjerice nastupio:18 1) iz stanja koje je prethodilo ili je postojalo u trenutku pristupanja ugo-

14 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 8, Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 25; Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 9, st. 1.

15 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 1, st. 3. 16 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 47–48.17 Isto, str. 9.18 Posebni uvjeti grupnog osiguranja korisnika kredita od

nesposobnosti vraćanja kredita uslijed smrti osiguranika (kao posljedice nesretnog slučaja ili bolesti), Cardif osiguranje d.d., 15. 6. 2010, čl. 5.

1/2012

73


voru o osiguranju, 2) kao posljedica HIV-a / AIDS-a, 3) konzumiranja alkohola, 4) opasnih aktivnosti (ru-kovanje oružjem i eksplozivima), 5) profesionalnim bavljenjem sportom, 6) profesionalnog rada na visini ili pod zemljom, 7) rada u vojsci, policiji, i zaštitarskoj službi 8) samoubojstvo, građanski nemiri, terorizam, neredi, pobune, rat, sudjelovanje u borbama, zločini-ma i kaznenim djelima, 9) kao posljedica ionizirajućih zračenja, radioaktivnosti, toksičnih svojstava, 10) stre-sa, depresije, mentalnog ili živčanog poremećaja, 11) kirurškog postupka koji nije medicinski indiciran (na primer, kozmetički kirurški postupci – prim. aut.), 12) smrt kao posljedica trudnoće, poroda ili pobačaja, itd.

2.4.3. Gubitak radne sposobnostiGubitak radne sposobnosti postoji kada osigura-

nik--korisnik kredita nije u stanju obavljati svoj posao zbog zdravstvenih smetnji (poteškoća) neovisno o tome je su li te zdravstvene poteškoće nastale kao posljedica bolesti ili nesretnog slučaja. Sve dok je korisnik kredita radno nesposoban iz zdravstvenih razloga osiguratelj isplaćuje banci dospjele rate kredita umjesto samog osi-guranika kao korisnika kredita.19 A ako je posrijedi traj-ni gubitak radne sposobnosti, osiguratelj isplaćuje banci cjelokupni ostatak duga iz ugovora o kreditu. Kao pri-mjere isključenja navodimo gubitak radne sposobnosti zbog ili u vezi s depresijom, psihičkim poremećajima, psihijatrijskom terapijom, rehabilitacijom, fi zikalnom terapijom, trudnoćom, medicinski potpomognutom oplodnjom, detoksifi kacijom, ozljedom vratne kraljež-nice koja nije potvrđena rendgenom, služenjem vojne obveze itd. 20

2.4.4. Prestanak radnog odnosaU slučaju gubitka posla osiguratelj umjesto korisnika

kredita (osiguranika) će isplaćivati izravno banci mje-seče rate koje dospijevaju sukladno ugovoru o kreditu kroz određeno vremensko razdoblje pobliže defi nirano ugovorom o osiguranju sposobnosti VK. U poredbenoj osigurateljskoj praksi da bi postojalo ovako osiguratelj-sko pokriće zahtijeva se da budu kumulativno ispunje-na tri uvjeta: 1) da je osiguraniku prestao radni odnos bez njegove krivnje (tzv. zahtjev neskrivljenog prestanka radnog odnosa), 2) da se osiguranik prijavio kao neza-poslena osoba na Zavod za zapošljavanje, te 3) da ne ostvaruje dodatne prihode obavljajući neke druge dje-

19 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 10.20 Posebni uvjeti grupnog osiguranja korisnika kredita od ne-

sposobnosti vraćanja kredita uslijed privremene nesposobnosti za rad osiguranika (bolovanja) (kao posljedice nesretnog slučaja ili bolesti), Cardif osiguranje d. d. 15. 6. 2010, čl. 5.

latnosti.21 Uvjetima osiguranja predviđeno je da se neće smatrati osiguranim slučajem nastup nezaposlenosti tri mjeseca od sklapanja ugovora o osiguranju (karenca).22 Isključenja iz osigurateljskog pokrića odnosi se na: 1) do-brovoljnu nezaposlenost (ostavka, istek roka kod rada na određeno vrijeme, neplaćeni dopust, umirovljenje i dr.), 2) osobno uvjetovani otkaz i otkaz zbog skrivljenog po-našanja osiguranika, 3) otkaz od strane samog osigura-nika, 4) sporazumni raskid radnog odnosa, 5) prestanak radnog odnosa zbog isteka radne dozvole, kraja probnog rada, promjena radnog odnosa iz punog u nepuno rad-no vrijeme, 6) prestanak radnog odnosa zbog osude za kaznena djela i izdržavanje kazne zatvora.

2.5. Osigurani slučajOsiguranim slučajem smatra se nesposobnost vra-

ćanja (otplate) samog kredita. Samo po sebi nameće se pitanje kada se smatra da je nastupila nesposobnost vra-ćanja kredita.

U cilju pojednostavljenja odgovora na postavljeno pitanje sami uvjeti osiguranja sadržavaju određene pre-sumpcije o tome kada je nastupila nesposobnost vraća-nja kredita. Ovisno o riziku koji se osigurava, smatra se da je osigurani slučaj nastupio: 1) danom kada je nastu-pila smrt osiguranika (ako se osigurava nesposobnost VK uslijed smrti osiguranika),23 2) kada je nastupio 46. dan neprekinute privremene nesposobnosti za rad koja je posljedica nesretnog slučaja ili bolesti (ako se osigu-rava nesposobnost VK uslijed privremene nesposobno-sti za rad),24 3) kada je nastupio 61. dan kontinuirane nezaposlenosti (ako se osigurava VK uslijed prestanka radnog odnosa / otkaza).25

Iz navedenih odredbi uvjeta osiguranja o danu na-stanka osiguranog slučaja može se zaključiti da nije po-trebno dokazivati postoji li ili ne nesposobnost vraćanja kredita u konkretnom slučaju. Čim su opisane činjenice nastupile (smrt, 46 dana neprekinute nesposobnosti za rad, 61 dan kontinuirane nezaposlenosti) nastaje i ob-veza osiguratelja na isplatu naknade iz svote osiguranja. Naime, moguća je situacija da su navedene činjenice na-stupile, ali da u stvarnosti nije nužno nastupila i nespo-sobnost vraćanja kredita. Primjerice, obveze iz ugovora o kreditu s bankom mogu se podmirivati od prihoda iz imovine (ako takvi postoje). No, osiguratelj ne smije

21 Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 34.22 Posebni uvjeti grupnog osiguranja korisnika kredita od nes-

posobnosti vraćanja kredita uslijed prestanka radnog odnosa osi-guranika (otkaza), Cardif osiguranje d.d., 15. 6. 2010, čl. 5, st. 1.

23 Posebni uvjeti – smrt, Cardif 2010, čl. 1, st. 3. 24 Posebni uvjeti – privremena nesposobnost za rad, Cardif

2010, čl. 1, st. 2.25 Posebni uvjeti – otkaz, Cardif 2010, čl. 1, st. 3.

1/2012

74 LORIS BELANIĆ

1/2012

ispitivati postoji li sposobnost vraćanja kredita mimo navedenih činjenica u uvjetima osiguranja. Stoga, da-nom nastupa navedenih činjenica nastaje i neoboriva presumpcija da je nastupila nesposobnost vraćanja kre-dita, a time ujedno i obveza osiguratelja.

2.6. Prava i obveze ugovornih strana2.6.1. Obveza informiranja o okolnostima

važnima za ocjenu rizikaObveza informiranja (predugovornog ali i naknad-

nog) karakteristična je za sve vrste ugovora o osiguranju pa tako i za ugovor o osiguranju sposobnosti VK. I ovdje navedena obveza djeluje prema osiguraniku / korisniku kredita i prema osiguratelju. Obveza informiranja po-stoji: a) prije sklapanja ugovoru o osiguranju sposobno-sti VK ali i b) tijekom njegova trajanja. U prvom slučaju njezina svrha je da omogući osiguratelju donošenje pra-vilne odluke hoće li ili ne sklopiti ugovor o osiguranju i pod kojim će ga uvjetima sklopiti,26 a u drugom slučaju omogućuje ugovornim stranama pod određenim uvje-tima promjenu ili raskid postojećeg ugovora o osigura-nju (ZOO, čl. 938 i 940).

Sadržaj obveze osiguranika / korisnika kredita na in-formiranje osiguratelja odnosi se na okolnosti koje su bitne (značajne) za ocjenu rizika (ZOO, čl. 931). Stoga se nameće samo po sebi pitanje koje su to okolnosti bitne za ocjenu rizika u ugovoru o osiguranju sposobnosti VK. To su okolnosti koje se odnose na zdravstveno stanje, zaposlenje i ostale okolnosti značajne za procjenu jesu li ispunjeni svi uvjeti za sklapanje ugovora o osiguranju sposobnosti VK.27 U osigurateljskoj praksi ovakva opća odredba iz uvjeta osiguranja nadopunjena je pojedinač-nim objašnjenjima iz tzv. izjave o pristupanju ugovoru o osiguranju sposobnosti VK28 o tome koje se to okol-nosti odnose na ocjenu zdravstvenog stanja, zaposlenja i ostalih okolnosti bitnih za ocjenu rizika. To su sljedeće okolnosti: 1) da je osiguranik stariji od 18 godina, 2) da se osjeća potpuno zdravim i da se ne nalazi pod medi-cinskim tretmanom ili nadzorom, 3) da je razlika izme-đu tjelesne visine u centimetrima i težina u kilogrami-ma između 80 i 120, 4) da u posljednje tri godine nije bio pod liječničkim ili medicinskim tretmanom (izuzeti su tretmani za manja oboljenja poput gripe, te trudnoća i sl.), 5) da u proteklih pet godina nije bio ili nije mo-

26 Ćurković, Marijan (2005) „Obveze stranaka iz ugovora o osiguranju”, u: Ugovor o osiguranju prema novom ZOO, skupina autora, Inženjerski biro, Zagreb, str. 32.

27 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 4, st. 1. 28 Za potrebe ovog rada koristi se Izjava o pristupanju ugo-

voru o grupnom osiguranju korisnika kredita, Cardif osiguranja d.d. Zagreb.

rao biti hospitaliziran, da nema zaraznu bolest, da nije kroničan bolesnik, te da nema status invalida, 6) da nije na bolovanju, 7) da nije na probnom radu, 8) da nema nikakvih indicija ili saznanja da će mu poslodavac ot-kazati ugovor o radu, 9) da nije bio privremeno nespo-soban za rad dulje od 30 dana uzastopno u protekle tri godine, 10) da je bio prema Zakonu o radu zaposlen na neodređeno vrijeme tijekom posljednjih 12 (dvanaest) mjeseci, te da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na to da će se s poslodavcem sklopiti sporazumni raskid ili će poslodavac otkazati ugovor o radu (na primer, opo-mena poslodavca i sl. – prim. aut.)

Prilikom sklapanja / pristupanju ugovoru o osigura-nju sposobnosti VK osiguratelj ne provjerava posebno gore opisane okolnosti (1–10) već uzima kao istinite podatke koje navodi sam osiguranik / korisnik kredita. No, ako se u postupku obrade prijavljenog osiguranog slučaja ustanovi neistinitost informacija koje je osigu-ratelju pružao osiguranik / korisnik kredita, osiguratelj ima pravo odbiti isplatu osigurnine zbog povrede ove ugovorne obveze.

Obveza osiguratelja na informiranje osiguranika / korisnika kredita svodi se uglavnom na upoznavanje potonjeg s općim i posebnim uvjetima osiguranja te svim ostalim relevantnim okolnostima vezanim uz ugo-vor o osiguranju sposobnosti VK (na primjer, pružanje prethodnih obavijesti osiguraniku – potrošaču prema čl. 57–61 Zakona o zaštiti potrošača29 – prim. aut.)

2.6.2. Prijava osiguranog slučajaOpće je pravilo da je osiguranik dužan obavijesti-

ti osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja (ZOO, čl. 941, st. 1), jer njegovim nastupanjem nastaje obveza osiguratelja na isplatu osigurnine određene ugovorom (ZOO, čl. 943, st. 1), odnosno ako se radi o ugovoru o osiguranju sposobnosti VK nastaje obveza osiguratelja na isplatu rata kredita ili čitavog iznosa kredita prema banci a za račun osiguranika (više o tome u poglavlju 7.4. – prim. aut.). S druge strane postoji i interes osi-guratelja da se čim prije utvrde opseg i visina njegove obveze.30

Obveza prijave osiguranog slučaja leži na ugovarate-lju osiguranja (banci) ali i na osiguraniku.31 Pored nave-denih osoba, osigurani slučaj može prijaviti i svaka koja ima pravni interes, npr. nasljednici osiguranika.

U praksi osiguratelja zahtijeva se da se uz samu pri-javu osiguranog slučaja podnesu i određeni dokazi na temelju kojih osiguratelj može odlučiti o ispunjenju svo-

29 Narodne novine RH, br. 79/07, 124/07 i 79/09.30 Pavić, Isto, str. 222. 31 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 11, st. 1.

1/2012

75


je obveze. Koja se dodatna dokumentacija mora pod-nijeti ovisi o vrsti osiguranog slučaja koji je nastupio. U svakom slučaju dokumentaciju možemo podijeliti u tri skupine: 1) ona koje se tiče ugovora o osiguranju, 2) koja se tiče ugovora o kreditu, 3) ona koja se tiče same osobe osiguranika.

U dokumentaciju iz prve dvije skupine koju su osi-guranik, banka ili druga osoba s pravnim interesom dužni dostaviti osiguratelju spadaju: prijava osiguranog slučaja, pristupnica ugovoru o osiguranju, ugovor o kre-ditu te plan otplate predmetnog kredita kako bi osigu-ratelj mogao sukladno planu otplate ispunjavati svoje obveze.

U slučaju smrti osiguranika zbog nesretnog slučaja ili bolesti osiguratelju se dodatno još podnosi:32 medi-cinska i ostala dokumentacija, dokaz o smrti te ako je smrt nastala nesretnim slučajem, onda i dokaz u njego-vom nastanku (zapisnik policije, nalaz obdukcije i sl.).

U slučaju privremene nesposobnosti za rad zbog bo-lesti ili ozljede osiguranika osiguratelju treba se dodat-no dostaviti:33 dokaz o okolnostima nastanka nesretnog slučaja, medicinska dokumentacija koja sadrži nalaz liječnika koji je osiguranika pregledao ili koji ga liječi, nalaz ovlaštenog liječnika o visini i vrsti tjelesne ozljede, podatke o tjelesnim manama, nedostacima i bolestima koje je osiguranik imao prije nastanka nesretnog sluča-ja. Posebno se zahtijeva redovno dostavljanje liječničke potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad34 jer se ona smatra dokazom da privremena nesposobnost za rad i dalje traje te da sukladno tome postoji i obveza osigura-telja na isplatu naknade iz osigurnine.

Ako je nesposobnost vraćanja kredita nastala uslijed prestanka radnog odnosa, osiguranik (banka) ili treća zainteresirana osoba dužan je prilikom prijave osigura-nog slučaja dostaviti i sljedeću dokumentaciju:35 pisani otkaz ugovora o radu, radnu knjižicu iz koje je vidljiv prestanak radnog odnosa, dokaz o tome da je osigura-nik postavio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa sukladno propisima radnog prava te eventualno očito-vanje poslodavca na takav postavljen zahtjev. Usto po-trebno je osiguratelju mjesečno dostavljati potvrdu o statusu nezaposlenosti koju izdaje Zavod za zapošljava-nje. Potvrda se smatra dokazom da nezaposlenost osi-guranika i dalje postoji a sukladno tome postoji i obveza osiguratelja.

32 Posebni uvjeti – smrt, Cardif 2010, čl. 4, st. 1 i 2. 33 Posebni uvjeti – privremena nesposobnost za rad, Cardif

2010, čl. 4, st. 1. 34 Posebni uvjeti – privremena nesposobnost za rad, Cardif

2010, čl. 4, st. 2 i 3.35 Posebni uvjeti – otkaz, Cardif 2010, čl. 4, st. 1.

2.6.3. Plaćanje premije

Kao što je rečeno, obveza plaćanja premije pada na teret samog osiguranika, dakle osobe čija se sposobnost vraćanja kredita osigurava. Kao elementi koji se uzima-ju u obzir za izračunavanje visine premije u ugovoru o osiguranju sposobnosti VK jesu: opseg pokrića (smrt, gubitak radne sposobnosti, gubitak posla), trajanje osi-gurateljskog pokrića (najčešće kao i trajanje ugovora o kreditu), ukupno dugovanje korisnika kredita sukladno ugovoru o kreditu, dob osiguranika u trenutku pristupa-nja ugovoru o osiguranju, te spol osiguranika.36 Osigu-ranik / korisnik kredita može premiju osiguranja platiti iz vlastitih sredstava, a moguće je to učiniti i iz sredstava kredita. No, u ovom posljednjem slučaju troškovi pre-mije osiguranja ulaze u mjesečnu otplatnu ratu kredita. Sam iznos premije i način njezina plaćanja pobliže se određuju u izjavi o pristupanju ugovoru o osiguranju korisnika kredita.37

2.6.4. Naknada iz ugovora o osiguranju (obveza isplata osigurnine)

Temeljna obveza osiguratelja je isplata osigurnine kada se dogodi osigurani slučaj (ZOO, čl. 943, st. 1). Iznos osigurnine iz ugovora o osiguranju sposobnosti VK ovisi svakako o visini obveze osiguranika / korisni-ka kredita iz ugovora o kreditu, ali i o vrsti rizika koji se ostvario nastupom osiguranog slučaja. Moguće su dva scenarija: ili da osiguratelj isplati (banci) cjelokupni ostatak duga iz ugovora o kreditu, ili da osiguratelj pre-uzme otplatu samo određen broj mjesečnih rata (anui-teta) kroz određeno vremensko razdoblje.

U pravilu, ako je nesposobnost vraćanja kredita na-stupila zbog smrti korisnika kredita ili njegove trajne nesposobnosti za rad uvjetima osiguranja, predviđeno je da će osiguratelj banci isplatiti ostatak duga iz ugovo-ra o kreditu, i to sukladno planu otplate kredita.38 Dakle, osiguratelj će u navedenim slučajevima isplatiti i preo-stalu glavnicu, ali i kamate banci što treba dovesti do potpunog brisanja duga prema korisniku kredita.39 Ako je nesposobnost vraćanja kredita nastupila kao poslje-dica privremene nesposobnosti za rad ili kao posljedica otkaza radnog odnosa, tada osiguratelj otplaćuje samo određen broj rata/anuiteta: a) do 12 mjesečnih anuiteta za pojedini slučaj, a sveukupno do 24 anuiteta za cijelo

36 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 11–12.37 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 8, st. 1. 38 Opći uvjeti Carif 2010, čl. 10, st. 1 i Posebni uvjeti – smrt,

Cardif 2010, čl. 3, st. 1. 39 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 9.

1/2012

76 LORIS BELANIĆ

1/2012

vrijeme trajanja osiguranja,40 odnosno b) do 6 mjeseč-nih anuiteta za pojedini slučaj, a sveukupno do 18 anui-teta za cijelo vrijeme trajanja osiguranja.41

2.7. Trajanje osigurateljskog pokrićaOsigurateljsko pokriće iz ugovora o osiguranju spo-

sobnosti VK traje u pravilu koliko traje i ugovor o kredi-tu, ako uvjetima osiguranja nije drukčije određeno.42

Sam početak trajanja osigurateljskog pokrića prema uvjetima osiguranja razlikuje se ovisno o tome je li ugo-voreno plaćanje premije prilikom isplate kredita ili na-kon isplate kredita (npr. situacija kada je ugovor o kre-ditu sklopljen mnogo ranije a kasnije se korisnik kredita odluči na sklapanje ugovora o osiguranju sposobnosti VK). U prvom slučaju početak trajanja osigurateljskog pokrića je u 00:00 sati prvog idućeg dana nakon što su ispunjena oba uvjeta, i to: potpisivanje pristupnice i plaćanje premije.43 U drugom slučaju početak trajanja osigurateljskog pokrića je u 00:00 sati idućeg dana koji slijedi od dana plaćanja premije osiguranja.44

Uvjetima osiguranja predviđeni su i neki specifi čni razlozi prestanka osigurateljskog pokrića:45 a) istekom dana (24:00) s kojim je ugovor o kreditu raskinut, utvr-đen ništavim, ili prestao proizvoditi pravne učinke iz bilo kojeg razloga, b) istekom dana u kojem su isplaćene sve obveze osiguranika prema banci temeljem ugovo-ra o kreditu (na primjer, prijevremena otplata kredita, promjena dužnika i sl. – prim. aut.), c) istekom zadnjeg dana roka otplate ugovora o kreditu, odnosno istekom dana dospijeća zadnjeg anuiteta. Istekom dana u kojem je nastupila ili potpuna i trajna nesposobnost za rad ta-kođer prestaje osigurateljsko pokriće.46

3. KRITIKA I PRIJEDLOZI REFORME OSIGURANJA SPOSOBNOSTI VK

U POREDBENOM PRAVU

3.1. Općenito o kritici osigurateljskog pokrića sposobnosti VK

Glavna kritika koja se u poredbenom pravu upuću-je osiguranju sposobnosti VK jest da ono prvenstveno

40 Posebni uvjeti – privremena nesposobnost za rad, Cardif 2010, čl. 3, st. 1.

41 Posebni uvjeti – otkaz, Cardif 2010, čl. 3, st. 2. 42 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 5, st. 1. 43 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 5, st. 2.44 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 5, st. 3. 45 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 5, st. 4, toč. 4–6.46 Opći uvjeti Cardif 2010, čl. 5, st. 4, toč. 1.

ispunjava funkciju osiguranja potraživanja banaka (i drugih kreditnih institucija), odnosno da se na taj na-čin banke nastoje osigurati od bankrota i nelikvidno-sti svojih klijenata / korisnika kredita.47 S druge strane, korisnik kredita / osiguranik kojemu je nastupom osi-guranog slučaja došlo do smanjenja prihoda ili su oni čak potpuno i prestali (gubitak posla, nesposobnost za rad, smrt) i dalje će se nalaziti u situaciji nemogućnosti podmirenja redovnih životnih troškova (režije, najam stana, sl.) makar su obveze prema banci podmirene ili su podmirene kroz određeno vremensko razdoblje iz svote osiguranja koja se isplaćuje temeljem ugovora o osiguranju sposobnosti VK.48

Nadalje, pojedini autori predlažu da se premije osi-guranja ne plaćaju unaprijed za cijelo razdoblje traja-nja osigurateljskog pokrića/trajanja ugovora o kreditu, već mjesečno što bi bilo povoljnije za samog osigura-nika.49 Također pojavile su se i ideje o štednoj kompo-nenti osiguranja sposobnosti VK, odnosno o tome da se mjesečno uplaćene premije djelom tretiraju i kao uplate u štednju iz koje bi se po nastupu osiguranog slučaja isplaćivala naknada, a ako osigurani slučaj uopće ne bi nastupio da se isti iznos uvećan za kamatu isplati osigu-raniku po isteku osigurateljskog pokrića.50

Uvažavajući navedene kritike upućene osiguranju sposobnosti VK, na ovom mjestu ukratko ćemo prika-zati i neka druga rješenja iz poredbenopravnih sustava koja se odnose na tzv. osiguranje likvidnosti osigurani-ka a koja ujedno nude načine kako poboljšati postojeći sustav osiguranja sposobnosti VK uvažavajući spome-nute kritike.

3.2. Ugovor o osiguranju likvidnosti (platežne sposobnosti)

Izvorno je nastalo u SAD i Velikoj Britaniji koje se krajem 80-ih godina XX. stoljeća proširilo i na njemač-ko tržište osiguranja. Ideja tog osiguranja (eng. Payment Protection Insurance) sastoji se u postojanju osiguratelj-skog pokrića koje bi se odnosilo na plaćanje novčanih obveza osiguranika bilo koje vrste, a ne samo obveza iz ugovora o kreditu, u situacijama kada se osiguraniku smanjila likvidnost ili je postao nelikvidan.51 Sam pred-met osiguranja nije sposobnost vraćanja kredita već pla-težna sposobnost (likvidnost) koja je mnogo širi pojam od same sposobnosti vraćanja kredita. Predmet ovog osiguranja bila bi tzv. opća likvidnost osiguranika.

47 Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 173.48 Isto. 49 Isto, str. 192.50 Isto, str. 185.51 Isto, str. 179, Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 55.

1/2012

77


Posljedično tome, ugovorom o osiguranju likvid-nosti osiguratelj bi se obvezao plaćati novčane obveze osiguranika u ugovorenom opsegu kada ih osiguranik nije u stanju plaćati iz vlastitih sredstava, a osiguranik / ugovaratelj osiguranja obvezuje se platiti premiju osi-guranja.52

Pokrićem iz ugovora o osiguranju likvidnosti osigu-rava se stabilnost/redovitost u podmirivanju bilo kojih uzastopnih redovnih mjesečnih plaćanja. Moguće je tako ugovoriti da se u slučaju nastupa osiguranog slu-čaja podmiruju obveze iz nekog ugovora o kreditu, ali i obveze poput računa za struju, vodu, komunalije, tele-fon, te najamnine.53 Novčani iznosi isplaćuju se izravno vjerovnicima periodičnog potraživanja.54

Rizici koji se pokrivaju temeljem ove vrste ugovora o osiguranju likvidnosti slični su kao i kod ugovora o osiguranju sposobnosti VK. To su rizici gubitka posla, gubitka radne sposobnosti bilo zbog nesretnog slučaja, bilo zbog bolesti, te iznimno rizik smrti ali samo ako se radi o mjesečnim većim iznosima koje treba podmiriti vjerovnicima (na primjer, obveze iz ugovora o kreditu, najmu stana i sl.). Vrijeme trajanja pokrića je načelno neograničeno, nije vezano uz postojanje neke konkret-ne obveze čije bi isplaćivanje trebalo osigurati. Premija osiguranja plaća se periodično mjesečno unaprijed to-kom cijelog trajanja osiguranja.55

3.3. Pokriće rizika razvoda brakaPokriće rizika razvoda braka u ovoj vrsti osiguranja

za sada je samo ideja u literaturi, te u praksi osiguranja još uvijek nije zastupljeno. Ovakva ideja polazi od či-njenice što se razvodom braka dolazi do povećanih ži-votnih troškova pojedinca. Primjerice, dolazi do iselja-vanja iz zajedničkog kućanstva i formiranje novog, što iziskuje određene novčane izdatke (plaćanje najamnine, režija, uređenje i namještenje stana), zatim mijenja se izračun poreza (porezni odbici) na način da osobe koje nisu u braku plaćaju viši porez nego osobe u braku, do-lazi do podjele zajedničke imovine čija je vrijednost ma-nja nego cjelina, konačno tu su i alimentacijski troškovi, kao i pravni troškovi (troškovi suda i odvjetnika) nastali razvodom braka.56 Svi ovi troškovi dodatno opterećuju prihodovnu stranu korisnika kredita, tj. osiguranika iz ugovora o osiguranju sposobnosti VK, što može imati za posljedicu i nastanak njegove nesposobnosti za otpla-tom kredita. Osnovni prigovor koji se upućuje pokriću

52 Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 178.53 Schulz, Stegmann, Uff mann, Isto, str. 56.54 Isto.55 Isto, str. 56–57. 56 Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 257–263.

ovog rizika jest da razvod braka nije u dovoljnoj mjeri nezavisan od isključive volje samog osiguranika, odno-sno da mu nedostaje element neizvjesnosti. Stoga bi bio i neprikladan za pružanje osigurateljskog pokrića.57

3.4. Ugovor o osiguranju sposobnosti vraćanja kredita sa štednom komponentom

Ova vrsta ugovora o osiguranju sposobnosti VK (nem. Kapitalkreditversicherung – KKV)58 teoretski je obrađena u njemačkoj literaturi te još ne predstavlja po-kriće koje se nudi u poslovanju osiguratelja, ali je ipak ukratko prikazujemo zbog njene zanimljivost i speci-fi čnosti. Radi se zapravo o obliku ugovora o osiguranju sposobnosti VK o kojem smo govorili ranije u radu ali s naglašenom štednom komponentom po uzoru na ugovor o osiguranju života.59 Naime, iz dijela uplaćenih premija koje bi se uplaćivale mjesečno unaprijed tije-kom trajanja osiguranja predviđeno je formiranje šted-nje kojoj bi glavna funkcija bila prikupljanje novčanih sredstava koja mogu poslužiti za podmirenje obveza, tj. isplatu rata iz ugovora o kreditu po nastupu osiguranog slučaja, a ako osigurani slučaj uopće ne bi ni nastupio za vrijeme trajanja osiguranja, tada bi se po isteku osigura-nja tako prikupljena sredstva iz djela uplaćene premije isplatila osiguraniku uvećana za kamatu.60 Na taj način osiguranik bi bio u mogućnosti iskoristiti povrat djela uplaćene premije koja nije iskorištena u plaćanju ob-veza iz ugovora o kreditu, što za razliku kod klasičnog osiguranja sposobnosti VK ne bi bio slučaj. Drugi dio premije uplaćivao bi se u zajednička sredstva osigura-nih rizika. U slučaju nastupa osiguranog slučaja obve-ze / rate iz ugovora o kreditu isplaćivale bi se djelom iz sredstava prikupljenih štednom komponentom uplaće-ne premije, a dijelom iz zajednice osiguranih rizika po načelu solidarnosti. Ukoliko se plaćanjem rata kredita iz osigurateljskog pokrića potroše sva sredstva priku-pljena štednjom, tada se isplata nastavlja obavljati samo iz zajednice osiguranih rizika, naravno ukoliko i dalje postoji nesposobnost vraćanja kredita, na strani osigu-ranika. Nakon što na strani osiguranika prestane posto-jati nesposobnost vraćanja kredita, tada se od premija osiguranja koje se i dalje uplaćuju ili se počinju ponov-no uplaćivati nakon određenog vremena kada se osi-guraniku povrati platežna sposobnost, nanovo formira određena štednja koja može poslužiti za vraćanje djela

57 Isto, str. 36–37. I po čl. 922, st. 2 ZOO osigurani rizik mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarate-lja osiguranja ili osiguranika.

58 U nemogućnosti iznalaženja adekvatnog prijevoda naziv se koristi prema: Reifner, Knobloch, Knops, Isto, str. 178 i dalje.

59 Isto.60 Isto, str. 203.

1/2012

78 LORIS BELANIĆ

1/2012

sredstava u zajednicu osiguranih rizika koja su isplaći-vana za podmirenje kreditnih obveza nakon što je bila potrošena cjelokupna ranije formirana štednja, ali i za eventualne buduće isplate rata kredita ukoliko nastupi neki novi osigurani slučaj u budućnosti.61

Po bitnim elementima KKV sličan je klasičnom ugo-voru o osiguranju sposobnosti VK. Naime, i ovom se vr-stom ugovora osiguratelj obvezuje da će u slučaju osigu-ranikove nesposobnosti otplate kredita isplaćivati banci rate kredita sukladno ugovoru o kreditu, a osiguranik se obvezuje plaćati premiju osiguranja.62 Kao ugovara-telj osiguranja može se pojaviti banka, ali i sam klijent banke (korisnik kredita) može ugovoriti osigurateljsko pokriće. Rizici nelikvidnosti koji se pokrivaju identični su kao i kod klasičnog ugovora o osiguranju sposobno-sti VK: smrt, gubitak posla, nesposobnost za rad zbog bolesti ili nesretnog slučaja, razvod braka.63 Osiguratelj-sko pokriće traje koliko i ugovor o kreditu, a broj rata kredita koje bi trebale biti isplaćene iz osigurnine ovisi o fi nancijskom stanju osiguranika, a kretao bi se u od 5 do 12 uzastopnih rata po osiguranom slučaju.64

4. ZAKLJUČAK

Ugovor o osiguranju sposobnosti VK predstavlja alternativni instrument obezbeđenja tražbina iz ugo-vora o kreditu te je predmetno osiguranje u posljednje vrijeme postalo dio redovnog bankarskog poslovanja u ponudi kredita upravo zbog svoje atraktivnosti u po-kriću rizika koje pruža. Za osiguranika pogodniji je od ostalih vrsta ugovora o osiguranju (život, nezgoda) koji se tradicionalno koriste kao instrument obezbeđenja tražbina iz ugovora o kreditu jer u slučaju ostvarenja najtežih rizika (smrt, trajna radna nesposobnost) pruža mogućnost otplate cijelog preostalog duga iz ugovora o kreditu uz relativnu nisku premiju osiguranja. Nadalje, za osiguranika je korisno i to što ova vrsta osiguranja pruža pokriće od nesposobnosti vraćanja kredita i za ri-zik nedobrovoljnog gubitka zaposlenja, što predstavlja novost na hrvatskom tržištu osiguranja.

Ono što u postojećoj praksi sklapanja ugovora o osiguranju sposobnosti VK možemo zamjeriti je to što banka u pravilu ima ekskluzivne ugovore o grupnom

osiguranju s pojedinim osigurateljima što osiguranici-ma / korisnicima kredita ne ostavlja mogućnost izbora osiguratelja s kojim bi eventualno željeli sklopiti pred-metni ugovor o osiguranju. Trebalo bi omogućiti da banka prihvati pokriće osiguratelja kojeg je izabrao sam osiguranik / korisnik kredita.

U skladu s prethodno iznesenom idejom, i osigu-rateljsko pokriće moglo bi se više prilagođavati potre-bama pojedinog osiguranika / korisnika kredita. Stoga trebalo bi razmisliti primjerice o mogućnosti povećanja broja rata kredita koje bi osiguratelj isplaćivao banci umjesto osiguranika u slučaju prestanka radnog odnosa ili privremene nesposobnosti za rad. Svakako trebalo bi razmisliti i o proširenju osigurateljskog pokrića i na još neke rizike koji zbog povećanih troškova kao posljedice njihovog ostvarenja doprinose smanjenju sposobnosti vraćanja kredita poput npr. razvod braka, ali i rođenje djeteta, stupanje u brak i sl. Također, trebalo bi omogu-ćiti i pokriće tzv. opće likvidnosti. Naime, zašto se ovim ugovorom o osiguranju ne bi osigurala sposobnost pla-ćanja mjesečnih obveza poput računa za struju, vodu, telefon, komunalije, najam stana ili poslovnog prostora, različite mjesečne preplate na pojedine usluge, časopise, premije za pojedina osiguranja i sl.? Trebalo bi osmisliti osigurateljsko pokriće koje bi pokrivalo i takve troško-ve kada nastupi osigurani slučaj (smrt, nesposobnost za rad, otkaz), čime bi se ujedno omogućilo osiguraniku da ostane likvidan i u za njega nepovoljnim okolnosti-ma koje su ga pogodile, čime bi se ujedno izbjegao i nje-gov bankrot.

Zaključno možemo naglasiti kako ugovor o osigu-ranju sposobnosti VK pruža za osiguranika mogućnost redovitog ispunjavanja njegovih (mjesečnih) obveza iz ugovora o kreditu. O kreativnosti osiguratelja ovisi da li će se osigurateljsko pokriće zadržati samo na osigurava-nju sposobnosti vraćanja kredita ili će se ono proširiti i na osiguranje likvidnosti osiguranika za ispunjavanje i osta-lih tekućih novčanih obveza. Ako bi se doista prihvatile ideje o proširenju osigurateljskog pokrića i na sve ostale novčane tekuće obveze, a ne samo na obveze iz ugovora o kreditu, tada bi se s pravom moglo govoriti o ugovoru o osiguranju likvidnosti kao ugovoru koji ima šire pokriće nego ugovor o osiguranju sposobnosti VK.

61 Isto.62 Isto, str. 191.63 Isto, str. 197. 64 Isto, str. 207.

ARTICLES1/2012

79

SUMMARY

Credit Payment Protection Insurance Contract (CPPIC) is a new product that appeared in the Croatian insurance market. Th is insurance contract delineates the conditions under which the debt existing according to the credit contract is repaid by the insurer when the debtor (the insured) is unable to pay the debt due to a loss or reduction in income. Insured risks that may result in a loss or reduction of income include: death, loss of ability to work (permanent or temporary), loss of employment (termination of employment, etc.). Th e amounts of the sum insured are paid directly to the bank account (the creditor’s account), thereby reducing the

debt that the debtor (the insured) owes to the bank. Th is insurance contract thereby also serves as the creditor’s alternative security instrument for claiming sums of money given in the contract. In the event of death or permanent loss of ability to work, the insurance coverage pays off the entire remaining debt existing according to the credit contract. In the event of loss of employment or temporary inability to work, the terms and conditions of the contract stipulate the number of the installments of loan which need to be paid. Th e paper also deals with the critical remarks made about this type of insurance contract in the fi eld of comparative law as well as the certain proposals for reform.

Loris BELANIĆ, LLDFaculty of Law, University Rijeka, Croatia

Credit payment protection insurance contract – Croatian experience, critical remarks and proposals for reform in

comparative lawExpert work

1/2012

80 SUDSKA PRAKSA SUDOVA DRŽAVA ČLANICA EU I EVROPSKOG SUDA PRAVDE

SPOR C-442/10

Churchill Insurance Company Limited vs Benjamin Wilkinson i Tracy Evans vs Equity

Claims Limited

Presuda Evropskog suda pravde od 1. decembra 2011. godine1

1. UVOD

Osnovno pitanje koje Evropski sud pravde razlaže i analizira u svojoj odluci koja je predmet ovog prikaza, pozivajući se na odgovarajuća regulatorna akta Evrop-ske unije, jeste tumačenje člana 12, stav 1 i člana 13, stav 1 Direktive 2009/103/EC Skupštine Evrope i Saveta od 16. septembra 2009. godine a u vezi sa osiguranjem od odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom mo-tornog vozila i postupanje u skladu sa obavezom na na-knadu štete iz ove vrste osiguranja.

Zahtev za tumačenjem odredbi pomenutih članova Direktive 2009/103/EC upućen je u vezi sa dva sudska spora: (a) sporom koji je pokrenulo osiguravajuće druš-tvo Churchill Insurance Company Limited (dalje u tek-stu: Churchill) protiv gospodina Wilkinsona, i (b) spora između gospođe Evans i društva Equity Claims Limited (dalje u tekstu: Equity), a sve u vezi sa pitanjem naknade materijalne štete, odnosno naknade druge štete u slu-čaju pretrpljene povrede onda kada su obe nastale kao posledica saobraćajnog udesa.

2. PRAVNI OKVIR

2.1. Komunitarno pravoPrvom direktivom Saveta br. 72/166/EEC od

24. aprila 1972. godine o autoodgovornosti propisana je obaveza svake od država članica da preduzme sve po-trebne mere kako bi se obezbedilo osiguranje od odgo-vornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornih vozila na teritoriji konkretne države članice.

Drugom direktivom Saveta br. 84/5/EEC od 30. de-cembra 1983. godine o autoodgovornosti predviđeno je da je neophodno obezbediti postojanje odgovaraju-

1 Dostupno na: http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=115801&pageIndex=0&doclang=EN&mode=Ist&dir=&occ=fi rst&part=1&cid=813325, datum pri-stupa dokumentu: 26. 12. 2011. godine.

ćeg nacionalnog tela koje bi predstavljalo garanciju da oštećeni ne ostanu uskraćeni za naknadu štete u slučaju kada je saobraćajni udes prouzrokovan upotrebom ne-poznatog ili neosiguranog motornog vozila. Navednom direktivom dalje je precizirano da je neophodno da dr-žave članice obezbede da se oštećeni u takvom slučaju mogu obratiti konkretnom nacionalnom telu, kao svom prvom neposrednom kontaktu, koje će isplaćivati na-knadu materijalne štete ili štete prouzrokovane telesnom povredom, najmanje u visini limita obaveze osiguranja, u slučaju kada je štetu prouzrokovalo nepoznato ili ne-osigurano motorno vozilo. Takođe je predviđeno i od-govarajuće ograničenje tako što je propisano da države članice mogu isključiti obavezu naknade štete u slučaju kada su oštećeni svojom voljom ušli u neosigurano mo-torno vozilo koje je prouzrokovalo materijalnu štetu ili povredu, pod uslovom da predmetno nacionalno telo uspe da dokaže da je lice koje je pretrpelo povredu zna-lo da vozilo nije osigurano.

Nadalje, Druga direktiva propisuje da će se naknada štete u vezi sa fi zičkim povredama koje su prouzrokova-ne upotrebom motornih vozila isplaćivati svim putni-cima, izuzev licu koje je upravljalo motornim vozilom koje je prouzrokovalo saobraćajni udes i da države čla-nice mogu da predvide učešće oštećenog u materijalnoj šteti koju je prouzrokovalo neosigurano vozilo u iznosu koji ne može biti veći od 500 evra.

Konačno, Druga direktiva propisuje da će svaka dr-žava članica preduzeti neophodne mere kojima bi se obezbedilo da se, u odnosu na oštećena lica u saobra-ćajnoj nezgodi, ne primenjuju zakonske ili ugovorne odredbe sadržane u polisi osiguranja koja je izdata u skladu sa članom 3, stav 1 Prve direktive, a koje isklju-čuju iz osiguranja slučajeve korišćenja, odnosno uprav-ljanja motornim vozilom od strane: (a) lica koja nemaju eksplicitno ili implicitno ovlašćenje na korišćenje mo-tornog vozila, (b) lica koja nemaju dozvolu za uprav-ljanje motornim vozilom, ili (c) lica koja ne ispunjavaju zakonom propisane uslove koji se odnose na bezbedno upravljanje motornim vozilom, te da će se takve odred-be u vezi sa zahtevima trećih lica koja su oštećena u sao-braćajnim udesima smatrati ništavim.

Preambulama Treće direktive Saveta br. 90/232/EEC od 14. maja 1990. godine o autoodgovornosti propisa-no je da se licima koja su pretrpela kakvu štetu u sao-braćajnoj nesreći garantuje jednak tretman bez obzira na okolnost gde se saobraćajna nezgoda dogodila, i da se, radi zaštite interesa osetljive kategorije potencijalno oštećenih, preduzmu sve neophodne mere kako bi se ot-klonile eventualne nedorečenosti i regulisane situacije u

1/2012

81

Spor C-442/10 pred Evropskim sudom pravde

kojima nije obezbeđen adekvatan tretman potencijalno oštećenih lica.

Direktiva 2009/103 objedinila je ranije direktive koje su uređivale osiguranje od odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornog vozila i zamenila ranije direktive. U njoj je predviđeno da se počinje pri-menjivati počev od 27. oktobra 2009. godine.

2.2. Nacionalno pravo V. BritanijeČlan 151 Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988.

godine uređuje obavezu osiguravača da postupi u skla-du sa presudom koja se odnosi na osiguranje od odgo-vornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornog vozila koje pokriva polisa obaveznog osiguranja. Pome-nuti član eksplicitno propisuje obavezu osiguravača da isplati naknadu štete oštećenom u slučaju nastupanja smrti ili telesne povrede prouzrokovane upotrebom motornog vozila, obavezujući osigurača pritom da ošte-ćenom isplati iznos štete određen sudskom odlukom, bez obzira na njenu visinu.

U slučaju da primenom ovog člana osiguravač bude u obavezi na isplatu štete po osnovu osiguranja od od-govornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motor-nog vozila licu koje nije osigurano po osnovu izdate po-lise osiguranja, osiguravač ima pravo da se regresira od tog lica ili bilo kog drugog lica koje je: (a) osigurano po osnovu polise osiguranja pod uslovima pod kojima bi se šteta naknadila ukoliko su polisom osiguranja bila obu-hvaćena sva lica, ili je (b) je upravljalo motornim vozi-lom koje je prouzrokovalo saobraćajni udes ili je dopu-stilo upotrebu motornog vozila koje je izazvalo udes.

2.3. Postupak pred nacionalnim sudom V. Britanije

Gospodin Wilkinson je 23. novembra 2005. godine dao ovlašćenje jednom od svojih prijatelja da upravlja motornim vozilom u kome se i on nalazio u svojstvu putnika. Gospodinu Wilkinsonu je bilo poznato da lice kome je dao ovlašćenje da upravlja motornim vozilom nije bilo lice za koje je postojalo ugovoreno osiguranje, odnosno nije bilo lice čije ime je obuhvaćeo polisom osiguranja koje je izdao Churchill. Tokom vožnje, pri-jatelj gdina Wilkinsona je izgubio kontrolu nad vozilom i ono se sudarilo sa drugim vozilom koje je je dolazi-lo iz suprotnog smera. Gospodin Wilkinson je u ovom saobraćajnom udesu pretrpeo teške telesne povrede. Churcill je, imajući u vidu odredbu člana 151 Zako-na o drumskom saobraćaju, prihvatio da gospodinu Wilkinsonu isplati naknadu štete koju je pretrpeo u sa-obraćajnom udesu ali je, pozivajući se na član 151, stav 8 istog zakona, podneo tužbu protiv gdina Wilkinso-

na zahtevajući da gospodin Wilkinson kao lice koje je obuhvaćeno polisom osiguranja i koje je dalo svoje vo-zilo na upotrebu licu za koje je znalo da nije obuhva-ćeno polisom osiguranja, isplati Churchillu iznos jed-nak onome koji je Churcill bio dužan da isplati gdinu Wilkinsonu. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev Churcilla i ovaj se zbog toga žalio Apelacionom sudu.

Nekoliko meseci ranije, po sličnom scenariju dogo-dila se još jedna saobraćajna nesreća. Dana 4. avgusta 2004. godine gospođa Evans dala je ovlašćenje svom prijatelju da upravlja njenim motorom dok je ona se-dela na mestu suvozača. Usled nepažnje, vozač motora je izazvao saobraćajni udes tako što je motor kojim je upravljao podleteo pod kamion koji se kretao ispred njih. U ovoj saobraćajnoj nesreći, i gospođa Evans, slič-no gospodinu Wilkinsonu, pretrpela je teške telesne po-vrede. Prvostepeni sud je, po tužbi Equity koji je gospo-đi Evans naknadilo štetu, pozivajući se na član 151, stav 8 Zakona o drumskom saobraćaju, stao na stanovište da Equity ima pravo da se regresira od gospođe Evans za isti iznos koji je Equity bio dužan da joj plati, budući da je gospođa Evans dopustila da njenim motorom uprav-lja lice koje nije bilo obuhvaćeno osiguranjem. Gospođa Evans je protiv odluke provostepenog suda uložila žalbu Apelacionom sudu.

Churcill i Equity, s jedne strane, odnosno gospodin Wilkinson i gospođa Evans, s druge strane, isticali su međusobno oprečne argumente. Churcill i Equity su isticali da član 151, stav 8 Zakona o drumskom saobra-ćaju ne predstavlja odredbu kojom se vrši „isključiva-nje iz osiguranja” u smislu člana 13, stav 1 Direktive br. 2009/103, kao i da su lica koja su upravljala motornim vozilom, odnosno motorom imala ovlašćenje za takvo postupanje, dato od gospodina Wilkinsona, odnosno gospođe Evans. Gospodin Wilkinson i gospođa Evans su isticali da odredba člana 151, stav 8 Zakona o drum-skom saobraćaju, kada se primeni na osiguranika koji je ujedno i oštećeni i to na način da mu onemogući obe-štećenje od strane osiguravača, isključuje takvog osigu-ranika koji je ujedno i oštećeni iz osiguranja u smislu odredbe člana 13, stav 1 Direktive br. 2009/103, te da je ovlašćenje na koje se odnosi predmetna odredba ovla-šćenje osiguravača, a ne osiguranika.

Apelacioni sud je stao na stanovište da je prema za-konima Engleske i Velsa, pravno dejstvo odredbe člana 151, stav 8 Zakona o drumskom saobraćaju iz 1988. go-dine takvo da se licima koja su osigurana, a koja su uče-stvovala u saobraćajnom udesu u svojstvu suvozača bu-dući da su ovlastila drugo, neosigurano lice da upravlja motornim vozilom, i da tim to svojstvo uskraćuje pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornih vozila.

1/2012

82 Apelacioni sud je prilikom paralelnog razmatranja odredbi domaćih propisa, kao i odredbi komunitarnog prava zauzeo stav da, imajući u vidu dotadašnju prak-su Evropskog suda pravde, da član 12, stav 1 Direktive br. 2009/103 mora da se šire tumači. Naime, zaključio je da bi u identičnim slučajevima koji su se konkretno našli pred njim ovakvo tumačenje dovelo do razlika u pravnom tretmanu u vezi sa situacijama koje uređuje član 10, stav 2. Direktive br. 2009/103.

Imajući u vidu sve gore navedeno, Apelacioni sud Engleske i Velsa je odlučio da zastane sa daljim odlu-čivanjem i da Evropskom sudu pravde uputi sledeća pitanja:

1. Mogu li se član 12, stav 1 i član 13, stav 1 Direktive br. 2009/103 tumačiti tako da se njima stavljaju van sna-ge odredbe nacionalnih propisa država članica koje su u konkretnom slučaju merodavno pravo, te da li se tako isključuje pravo na naknadu štete licu koje je oštećeno u saobraćajnoj nezgodi u sledećim slučajevima:

(a) kada je saobraćajnu nesreću izazvalo lice koje nije osigurano, a upravljalo je motornim vozilom,

(b) kada je lice koje nije osigurano i koje je uprav-ljalo motornim vozilom imalo ovlašćenje oštećenog da upravlja motornim vozilom,

(c) kada je oštećeni koji je bio pokriven osigura-njem učestvovao u saobraćajnoj nesreći u svojstvu putnika,

(d) kada je oštećeni imao osiguranje i bio pokri-ven osiguranjem za slučaj upravljanja konkretnim motornim vozilom koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći?Apelacioni sud je dodatno interesovalo tumačenje

Evropskog suda pravde vezano za sledeća pitanja:(a) da li je konkretna odredba nacionalnog pra-

va takve prirode da „isključuje iz osiguranja” u smislu odredbe člana 13, stav 1 Direktive br. 2009/103? i

(b) da li je odgovor na ovo pitanje uslovljen činjenicom da, u skladu sa odredbom člana 10 Direktive br. 2009/103, nacionalno nadležno telo koje obezbeđuje naknadu štete u slučaju da je takvu štetu prouzrokovalo nepoznato ili neosigurano motorno vozilo može isključiti pravo na naknadu štete onim licima koja su do-brovoljno ušla u motorno vozilo koje je prouz-rokovalo materijalnu štetu ili telesnu povredu, u slučaju kada ovo telo može da dokaže da je ovo lice znalo da vozilo nije osigurano?

2. Da li odgovor na prvo pitanje zavisi od toga da li je ovlašćenje koje je dalo konkretno oštećeno lice dato u slučaju: (a) kada je oštećeno lice koje je imalo osiguranje za slučaj kad samo upravlja motornim vozilom znalo da lice koje je ovlastilo da upravlja njegovim motornim vo-

zilom nije imalo osiguranje za slučaj upravljanja motor-nim vozilom, ili (b) kada je oštećeni bio uverenja da je lice koje je upravljalo motornim vozilom imalo ovakvo osiguranje, ili(c) kada oštećeni nije ni razmišljao o tome da li lice koje je ovlastio da upravlja motornim vozilom ima osiguranje.

3. REZONOVANJE EVROPSKOG SUDA PRAVDE

U odnosu na prvo postavljeno pitanje, Evropski sud pravde je svoje obrazloženje započeo konstatacijom da Direktiva br. 2009/103 još uvek nije počela da se prime-njuje u vreme kada su se dogodili saobraćajni udesi koji su dali povoda konkretnim postupcima koji su vođe-ni u Ujedinjenom kraljevstvu. Upravo iz ovog razloga, Evropski sud pravde je smatrao da se prvo postavljeno pitanje ne može razmatrati u odnosu na Direktivu br. 2009/103, već u odnosu na relevantne odredbe Druge i Treće direktive koje bi se sa tog vremenskog aspekta mogle smatrati relevantnim, a posebno imajući u vidu da su odredbe Druge i Treće direktive kasnije objedinje-ne Direktivom br. 2009/103.

Stoga, po mišljenju Evropskog suda, prvo postav-ljeno pitanje treba analizirati i dati tumačenje u skladu sa odredbama člana 1, stav 1 Treće direktive i člana 2, stav 1 Druge direktive.

Analizom navedenih članova, Evropski sud pravde je zaključio da su Churchill i Equity najpre tvrdili da odredbe Direktive br. 2009/103, odnosno shodnom pri-menom, da odredbe člana 2, stav 1 Druge direktive nisu primenljive na konkretan slučaj. Pravno dejstvo nave-dene odredbe je takvo da omogući osiguravaču da u si-tuaciji kada se od njega zahteva da naknadi štetu koju je upotrebom motornog vozila prouzrokovao vozač koji nije bio osiguran po izdatoj polisi osiguranja, da pod-nese tužbu protiv osiguranika sa zahtevom za povraćaj iznosa novca isplaćenog po osnovu naknade štete, u slu-čaju kada je osiguranik omogućio, odnosno ovlastio lice koje je upravljalo motornim vozilom koje je izazvalo sa-obraćajnu nezgodu da upravlja motornim vozilom.

Iz ovoga se dalje može zaključiti, smatra ovaj sud, da pitanje koje mu je postavljeno u konkretnom sluča-ju u suštini nije pitanje usklađenosti i kompatibilnosti domaćih propisa sa propisima komunitarnog prava u domenu osiguranja od odgovornosti za štetu prouzro-kovanu upotrebom motornog vozila, već više preispiti-vanje nacionalnog suda da li automatsko isključenje iz osiguranja sledstveno tome ograničava obim osiguranja od odgovornosti za štetu prouzrokovanu upotrebom motornog vozila. Otuda se postavljena (pot)pitanja u


1/2012

83 okviru prvopostavljenog pitanja u suštini tiču opsega primene relevantih pravila Evropske unije.

Evropski sud pravde je posebno istakao da pravila komunitarnog prava imaju za cilj da pruže zaštitu po-sebno osetljivoj kategoriji potencijalno oštećenih u sa-obraćajnim nezgodama koji nisu upravljali motornim vozilima već su se nalazili u svojstvu putnika u saobra-ćajnim nezgodama, i to tako što će ono na odgovarajući način popuniti pravne praznine u oblasti obezbeđivanja obaveznog pokrića za putnike u pojedinim državama članicama Evropske unije.

Dalje je istakao da su osnovni principi i pravila utvr-đeni Prvom, Drugom i Trećom direktivom takvi da stavljaju van snage nacionalne propise država članica u slučaju da nacionalni propisi država članica predviđa-ju zakonska ograničenja po kojima se iz pojma putnika isključuje lice koje je putovalo motornim vozilom koje nije bilo namenjeno prevozu putnika i adekvatno opre-mljeno u tu svrhu. Zauzeo je takođe stav da se među kategorijom lica koja se prevoze motornim vozilom ne može i ne sme praviti razlika po pitanju da li je putnik koji se prevozio motornim vozilom imao osiguranje za slučaj da sam upravlja motornim vozilom ili ovako osi-guranje nije imao, i prevozio se motornim vozilom kao običan putnik.

Pravila komunitarnog prava na koja se Evropski sud pravde pozivao u svojim ranijim odlukama a koja je ci-tirao i u predmetnoj odluci ukidaju pravo osiguravača da, pozivajući se na odredbe nacionalnih propisa ili na konkretne ugovorne odredbe, odbije da naknadi štetu trećim licima koja su oštećena u saobraćajnim nesreća-ma koje su prouzrokovala osigurana vozila.

Citirajući odredbu člana 2, stav 1 Druge direktive, ovaj sud je još jednom ponovio pravilo prema kome se zakonskim odredbama ili polisom osiguranja može predvideti isključenje, odnosno ograničenje prava na naknadu štete u slučaju kada je upotrebom motornog vozila prouzrokovana materijalna šteta ili telesna po-vreda oštećenima pri čemu su ovu štetu, odnosno te-lesnu povredu prouzrokovala motorna vozila kojima je upravljalo lice koje nije ovlašćeno da upravlja motornim vozilom, lica koja nemaju vozačku dozvolu ili lica koja nisu ispunjavala zakonom propisane tehničke uslove koji se odnose na stanje vozila i njegovu bezbednost.

Konstatovao je da je činjenica da pravila komuni-tarnog prava predviđaju ovakav izuzetak, odnosno da zaista sadrže pravila kojima se čini razlika između odre-đenih kategorija slučajeva, ali da je odstupanje od op-šteg pravila jednakog tretmana za sve predviđeno samo u ovom jednom jedinom, citiranom slučaju.

Iz svega navedenog, može se izvesti zaključak, navo-di sud, da član 1 Treće direktive i član 2, stav 1 Druge direktive treba tumačiti tako da se navedenim ored-

bama komunitarnog prava stavljaju van snage propisi nacionalnih zakonodavstava država članica, i to u delu kojim se automatski isključuje zahtev prema kome osi-guravač treba da naknadi štetu putniku koji je oštećen u saobraćajnom udesu, i to samo iz razloga što je konkre-tan putnik imao osiguranje za slučaj da je on upravljao motornim vozilom koje je prouzrokovalo saobraćajnu nesreću, a koju nesreću je izazvalo drugo lice koje je upravljalo motornim vozilom umesto konkretnog put-nika.

S tim u vezi je i pitanje koje je Apelacioni sud uputio Evropskom sudu pravde: Da li ovlašćenje na upravlja-nje motornim vozilom koje je drugom, neosiguranom, licu dalo lice koje je osigurano za slučaj da samo uprav-lja motornim vozilom predstavlja „izričito ili prećutno ovlašćenje” za upravljanje motornim vozilom u smislu člana 2, stav 1 Druge direktive.

Evropski sud je, ceneći propise komunitarnog prava ali i okolnosti konkretnog slučaja, stao na stanovište da se navedena formulacija ne može, ni u kom slučaju, tu-mačiti tako da se pravo na nakadu štete iz osiguranja is-ključuje u slučaju kada lice koje je upravljalo motornim vozilom nije imalo takvo ovlašćenje od strane osigura-vača, te da se ovakva situacija ne bi mogla preslikati na slučajeve isključenja prava na naknadu štete u odnosu na treća lica koja su oštećena u saobraćajnom udesu.

Apelacioni sud je od Evropskog suda takođe tražio odgovor i na (pot)pitanje da li okolnost da države člani-ce, u skladu sa članom 1, stav 4 Druge direktive, mogu predvideti da nacionalno telo konkretne države članice može uskratiti pravo na naknadu štete iz osiguranja licu koje je dobrovoljno pristalo da se vozi, odnosno putu-je motornim vozilom tokom čije upotrebe je pretrpe-lo štetu, daje pravo osiguravaču da uskrati naknadu iz osiguranja ovom licu pod uslovom da nacionalno telo može da dokaže da je ovo lice znalo da motorno vozilo u kome se vozilo nije osigurano.

S tim u vezi, Evropski sud pravde je istakao da je naj-pre neophodno naglasiti da situacija u kojoj je motor-nim vozilom upravljalo lice koje nije imalo osiguranje za slučaj upravljanja motornim vozilom, i situacija koju uređuje član 1, stav 4 treća alineja Druge direktive pre-ma kome vozilo koje je izazvalo saobraćajni udes nije bilo osigurano, ne predstavljaju pravne situacije koje su slične te se samim tim i ne mogu porediti. Imajući u vidu jedan od glavnih ciljeva koji se želeo postići Pr-vom, Drugom i Trećom direktivom a to je da se obezbe-di zaštita lica oštećenih u saobraćajnim udesima, okol-nost da je motornim vozilom upravljalo lice čije ime nije navdeno u polisi osiguranja se ne može tumačiti tako da konkretno motorno vozilo nije bilo osigurano.

Na osnovu svega navedenog, odgovori koje je dao Evropski sud na prvo postavljeno pitanje u vezi sa tu-


1/2012

84 mačenjem člana 1, stav 1 Treće direktive i člana 2, stav 1 Druge direktive su sledeći: član 1, stav 1. Treće direktive i član 2, stav 1 Druge direktive imaju se tumačiti tako da se njima stavljaju van snage nacionalni propisi država članica u odnosu na automatsko isključivanje obaveze osiguravača da naknadi štetu putniku koji je oštećen u saobraćajnom udesu u slučaju kada je saobraćajni udes izazvalo lice čije ime kao osiguranik nije bilo navedeno u konkretnoj polisi osiguranja koja se odnosila na kon-kretno motorno vozilo, pri čemu je lice koje je oštećeno u saobraćajnom udesu u vreme nastupanja udesa ima-lo osiguranje za slučaj da je ono upravljalo konkretnim motornim vozilom, te da je ovo lice dalo ovlašćenje licu koje je upravljalo motornim vozilom.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje, Apelacioni sud je u suštini zatražio tumačenje od Evropskog suda pravde, da li bi odgovor na prvo postavljeno pitanje bio drugačiji u slučaju: (a) da je oštećeno lice koje je imalo osiguranje za slučaj da je samo upravljalo motornim vo-zilom znalo da lice koje je ovlastilo da upravlja njegovim motornim vozilom nije imalo osiguranje za upravljanje motornim vozilom, ili (b) da je oštećeni bio uverenja da je lice koje je upravljalo motornim vozilom imalo ova-kvo osiguranje, ili (c) da nije ni razmišljao o tome da li lice koje je ovlastio da upravlja motornim vozilom ima osiguranje.

U vezi sa ovim pitanjem, Evropski sud pravde se po-sebno osvrnuo da argument generalnog pravobranioca koji je istakao u tački 50 svog Mišljenja, da prema članu 3, stav 1 Prve direktive, osiguranje od odgovornosti za šte-tu prouzorkovanu upotrebom motronog vozila mora da pruži jednaku zaštitu svim oštećenim licima, uz izu-zetak lica koje je upravljalo motornim vozilom koje je izazvalo saobraćajni udes, osim u slučaju izuzetaka spe-cifi ciranih Prvom, Drugom i Trećom direktivom.

Otuda, okolnost da li je: (a) oštećeno lice koje je ima-lo osiguranje za slučaj da je samo upravljalo motornim vozilom znalo da lice koje je ovlastilo da upravlja njego-vim motornim vozilom nije imalo osiguranje za uprav-ljanja motornim vozilom, ili (b) oštećeni bio uverenja da je lice koje je upravljalo motornim vozilom imalo ovakvo osiguranje, ili (c) nije ni razmišljao o tome da li lice koje je ovlastio da upravlja motornim vozilom ima osiguranje, nije od značaja prilkom davanja odgovora na prvo postavljeno pitanje.

Ovo, naravno, ne znači da države članice ne treba da cene svaki pojedinačni faktor prilikom ocene uslova za naknadu štete iz osiguranja u svakom pojedinačnom slu-čaju. Ali, nacionalna regulatorna pravila država članica, formulisana na generalan i apstraktan način, ne mogu

da isključe, odnosno nesrazmerno da ograniče pravo na naknadu štete koje prema opštim pravilima pripada licu koje je pretrpelo štetu u saobraćajnom udesu.

Na osnovu svega navedenog, Evropski sud pravde je odlučio da odgovor na drugo pitanje nije drugačiji u odnosu na odgovor na prvo pitanje u zavisnosti od toga: (a) da li je oštećeno lice koje je imalo osiguranje za slu-čaj da je samo upravljalo motornim vozilom znalo da lice koje je ovlastilo da upravlja njegovim motornim vo-zilom nije imalo osiguranje za slučaj upravljanja motor-nim vozilom, ili (b) da li je oštećeni bio uverenja da je lice koje je upravljalo motornim vozilom imalo ovakvo osiguranje, ili (c) da oštećeni nije ni razmišljao o tome da li lice koje je ovlastio da upravlja motornim vozilom ima osiguranje.

4. ODLUKE EVROPSKOG SUDA PRAVDE

1. Član 1, stav 1 Treće direktive i član 2, stav 1 Druge direktive imaju se tumačiti tako da se njima stav-ljaju van snage nacionalni propisi država članica u odnosu na automatsko isključivanje obaveze osi-guravača da naknadi štetu putniku koji je oštećen u saobraćajnom udesu u slučaju kada je saobra-ćajni udes izazvalo lice čije ime nije bilo navede-no u konkretnoj polisi osiguranja kao osiguranik koja se odnosila na konkretno motorno vozilo, pri čemu je lice koje je oštećeno u predmetnom sao-braćajnom udesu u vreme nastupanja udesa imalo osiguranje za slučaj da je ono upravljalo konkret-nim motornim vozilom, te da je ovo lice dalo ovla-šćenje licu koje je upravljalo motornim vozilom na upravljanje istim.

2. Odgovor na drugo postavljeno pitanje nije dru-gačiji u odnosu na odgovor na prvo pitanje u za-visnosti od toga: (a) da li je oštećeno lice koje je imalo osiguranje za slučaj da je samo upravljalo motornim vozilom znalo da lice koje je ovlasti-lo da upravlja njegovim motornim vozilom nije imalo osiguranje za slučaj upravljanja motornim vozilom, ili (b) da li je oštećeni bio uverenja da je lice koje je upravljalo motornim vozilom imalo ovakvo osiguranje, ili (c) da oštećeni nije ni raz-mišljao o tome da li lice koje je ovlastio da upravlja motornim vozilom ima osiguranje.

Prevela i priredila za objavljivanje: mr Jelena Gazivoda, [email protected]


1/2012PRIKAZ ČLANAKA

85

U ovom članku se govori o bankaosiguranju. Autor navodi da je ova vrsta prodaje proizvoda osiguranja postala jedno od bitnih obeležja strategije same banke. Pritisci pod kojima banke posluju su ih primorale da preispitaju svoje strategije i da zahtevaju više od ovog tipa prodaje osiguranja. Naravno, rezultati pokazuju da je zbog toga došlo do bližeg povezivanja banaka i osiguravajućih kompanija ali da se to na drugačiji na-čin manifestuje u različitim delovima sveta. Međutim, autor ovu vrstu veze između banaka i osiguravajućih kompanija opisuju kao vožnju na roller coasteru jer je u nekim trenucima spektakularna dok je u drugim veoma spora.

Ono što se sugeriše u ovom članku jeste integraci-ja proizvoda. Po njemu, uspeh bankaosiguranja leži u razumevanju životnog ciklusa bankaosiguranja i inte-gracije proizvoda, kao i distribucije u skladu sa fazama životnih ciklusa.

Po autoru, većina partnerstava koja se odnose na bankaosiguranje mora da prođe kroz tri faze: ranu fazu, fazu mladosti i zrelu fazu. Ono što predstavalja tu prvu najraniju fazu jeste pasivna faza ove vrste partnerstava. U toj fazi pribavljaju se razne vrste proizvoda i u ovom trenutku prodaja ne predstavlja glavnu karakteristiku ove faze. Banke u ovoj prvoj inicijalnoj fazi povezuju jednostavne proizvode osiguranja kao što su riziko osi-guranje života, osiguranje automobila, stanova, putno osiguranje sa klasičnim proizvodima banke kao što su kreditne kartice i slično. Tako nastaju paketi proizvoda bankaosiguranja koji se onda nude klijentima banke. Zanimljivo je to što autor ukazuje kako na prednosti, tako i na mane bankaosiguranja. Naime, ukazuje nam da cena osiguranja ne može da se vidi u ponudi koju

daje banka i, samim tim, klijent nije upoznat sa tim ko-liko to u stvari košta već se upravlja time šta osigura-njem dobija. Nakon ove faze bankaosiguranje se dalje razvija u mladalačku fazu koja je neophodna zbog toga što se tada razvija potreba banke za zaradom, odnosno provizijom. Sada se već diferenciraju zasebno proizvo-di osiguranja koji se ne prodaju u paketima sa bankar-skim uslugama i naglasak je na većoj proviziji. U ovoj fazi prodaja je jedan od ključnih procesa i tipično je da dolazi do daljeg razvoja i proširenja proizvoda koji se nude – doživotno osiguranje života i unit-linked1 proi-zvodi su jedna od glavnih karakterisitka ove faze. Kako autor napominje, banka s vremenom stiče iskustvo u prodaji proizvoda osiguranja i kada dostigne vrhunac, to predstavlja zrelu fazu bankaosiguranja. Naravno, sva-ka od ovih faza može da bude razvijena u pravcu koji odgovara regulativi zemlje u kojoj se odvija ili slično. SAD, Saudijska Arabija, Indija i Vijetnam su samo ne-koliko zemalja od mnogih u kojima je bankaosiguranje razvijeno do tog nivoa da je bankama dozvoljeno da u potpunosti obavljaju funkciju osiguranja i, čak, izdaju polise. Nasuprot njih, distribucija proizvoda osiguranja u nekim zemljama, kao što je Kanada, veoma je stroga.

Koristeći sliku ravnokragog trougla na kome su pri-kazana tri kruga oko tačaka susretanja njegovih strana, autor opisuje tri stuba bankaosiguranja: banka – osi-guravajuće kompanije – klijenti. Svaki od ova tri stuba, navodi, ima sopstveni cilj. Ono što je bankama najvaž-nije jeste provizija koju im odobravaju osiguravajuće kompanije. Zato je ono što nju najviše zanima to da li će postići odgovarajući portfelj u prodaji proizvoda osiguranja. Naravno da je klijentima najvažnije šta im proizvodi osiguranja pružaju, kao i da plate što je ma-

1 Unit-linked – polisa investicionog životnog osiguranja je ona vrsta osiguranja gde o načinu investiranja štednog dela premije ne odlučuje osiguravajuće društvo, nego sam osiguranik. Sred-stva štednog dela premije ulažu se u investicione fondove po iz-boru osiguranika, a u skladu sa stepenom rizika koji osiguranik želi preuzeti.

Najbolje prakse u bankaosiguranjuNaslov članka u originalu:

“Best Practices in Bancassurance” Policy Magazine July/August 2008, p. 26–28.

Autor: Manoj Kumar

1/2012

86 Najbolje prakse u bankaosiguranju

nje moguće. Ali ono što je bitno jeste da među stubo-vima postoji podudarnost, jer bez toga uspeh nije mo-guć. Oblik koji uzima model bankaosiguranja, opisuje Manoj Kumar, zavisi od sukoba ciljeva ova tri stuba. U Južnoj Koreji ovaj način prodaje proizvoda osiguranja je postao sporan i neprihvatanje ovog načina prodaje je imalo političku konotaciju. Ovo je novi model poslova-nja u neevropskim zemljama i autor navodi da postoji težnja regulatora širom sveta za pronalaženje formule kojom će se promovisati podudarnost ciljeva sva tri stu-pa bankaosiguaranja.

U odeljku koji je nazvao „Odgovarajuće partnerstvo” autor ističe važnost odabira odgovarajućeg partnera banke. Upoređuje ovaj odnos sa brakom jer partneri moraju biti kompatibilni i, samim tim, mora da se izvrši izbor sa najvećom pažnjom. Svaki od partnera donosi sa sobom svoje adute. Banka ditributivnu mrežu i brend, a osiguravajuća kmpanija proizvode koji su nastali na osnovu njenog iskustva i sposobnosti. Ovom sinergi-jom nastaje odnos kojim se postiže ono čime će klijent biti zadovoljan i svaka od strana će biti u mogućnosti da postigne svoje ciljeve. Iako banke teže da partnera bira-ju na osnovu kriterijuma koji podrazumevaju veličinu partnerske osiguravajuće kompanije ili njenu strukturu, to ne bi trebalo da bude presudno. Autor savetuje da bi kreativnost, inovacija proizvoda, podrška klijentima, IT sistemi i dugoročna posvećenost poslu trebalo da bude u osnovni princip kojim bi trebalo da se rukovodi banka prilikom odabira partnera. Matrice koje nam omoguća-vaju odabir kompatibilnog partnera mogu da pomognu banci da analizira, uporedi i odabere partnera koji joj najviše odgovara.

„Mešavina proizvoda i distribucije” je sledeći ode-ljak članka u kome se opisuje način odabira proizvo-da koje će prodavati jedna banka. Oni treba da budu odabrani na osnovu profi la klijenata banke i distribu-tivnih kanala banke. Baza podataka o klijentima mora da bude zasnovana na njihovim prihodima, godinama starosti, profesiji, polu i slično i na osnovu toga treba kreirati odgovarajući proizvod. Ovo navodi na zaklju-čak da se standardni i klasični proizvodi osiguranja ne mogu prodavati bankaosiguranjem. Kanali prodaje su sasvim drugačiji. Može se prodavati preko call centara ili direktnom poštom i ovi proizvodi moraju da pružaju mogućnost plaćanja u više rata ili dodatna pokrića koja se nude bez dodatne premije.

„Trendovi u bankaosiguranju” je odeljak članka u kome autor navodi primere sa Srednjeg i Dalekog istoka gde su čak i islamske banke počele da prodaju islamsko osiguranje (takaful)2 preko ove vrste kanala. Trend u zemljama ovog dela sveta je bio i da banke kupuju ude-le u osiguravajućim (takaful) kompanijama ili čak da osnivaju svoje sopstvene takaful kompanije. Ova vrsta prodaje proizvoda se naziva Bankatakaful. HSBC banka je jedna od prvih banaka uključenih u ovu vrstu par-tnerstva. Takođe su, kako navodi autor, banke iako su na početku prodavale samo proizvode životnog osigu-ranja, naknadno počele da se fokusiraju na neživotne proizvode, uglavnom na proizvode opšteg osiguranja.

I banke i osiguravajuće kompanije, zaključuje au-tor, moraju biti kreativne. Banke moraju da počnu da razmišljaju drugačije i da analiziraju potrebe klijenata i moraju da zahtevaju u tome reciprocitet od osiguravača – partnera. To znači da osiguravajuća kompanija mora da bude sposobna da kreira proizvode koji su potrebni banci. Ima mnogo izazova sa kojima se suočava banka. Autor podvlači da su kompleksnost zakonodavstva, ne-dostatak dugoročne vizije i nedovoljna posvećenosti top menadžmenta, preveliko naglašavanje potreba ostvare-nja prihoda od provizije u prodaji osiguranja ono što predstavlja najveće probleme. A uspeh bankaosiguranja leži u integrisanju sa strukturom banke da bi se isko-ristio njen potencijal. Svaki segment banke mora da prihvati novo susedstvo pod nazivom bankaosiguranje i mora da bude spreman da sarađuje sa njim. Ima mno-go izazova u tom poslovanju koji se kreću od procesa asimilacije unutar banke, do vlasničke strukture samog kllijenta.

U završnom zaključku autor iznosi stav da je spro-vođenje bankaosiguranja u velikoj meri umetnost, to će reći da su za ovaj posao potrebne veštine i intuitivni pri-stup. Banke širom sveta su prihvatile razne vrste banka-osiguranja ali ovaj način prodaje osiguranja ne mora da bude uspešan u jednom delu sveta premda je uspešan u drugom delu iz kulturoloških, socijalnih, pravnih, de-mografskih i ekonomskih razloga. Autor stoga prepo-ručuje da je najbolje napraviti model koji vodi podudar-nosti ciljeva banke, klijenata i osiguravajuće kompanije i smatra da samo to može da dovede do uspostavljanja uspešnog bankaosiguranja.

Izbor i prikaz: Aleksandra Nikolić[email protected]

2 takaful – osiguranje koje se bazira na islamskom pravu (šerijatu)

1/2012PRIKAZ ČLANAKA

87

Domaća literatura iz oblasti osiguranja obogaćena je jednom novom knjigom posvećenom osiguranju bilj-ne proizvodnje. O ovoj vrsti osiguranja na našim pro-storima literatura je prilično oskudna. Međutim, neo-pravdano. Proces poljoprivredne proizvodnje zavisi od vremenskih prilika, s obzirom da je izložen različitim nepogodama, koje izazivaju ogromne štete, te je neop-hodno da postoji i zaštita putem osiguranja. Grad, udar groma, poplava, oluja, mraz samo su neki od rizika koji prete poljoprivrednoj proizvodnji i poljoprivrednim proizvođačima. Za vrlo kratko vreme može biti uništen višemesečni trud, a poljoprivredni proizvođači ostavlje-ni bez osnovnog kapitala.

Srbija je zemlja bogata prirodnim resursima i obra-divim površinama, zbog čega poljoprivredna proizvod-nja ima važan značaj i mesto u privredi. Zemlja raspola-že sa 4.218.00 ha obradivih površina, od čega je najveći procenat bašta i oranica (78,2 %). Autor navodi da je grupa autora u delu „Ključna ekonomska i pravna pita-nja za uspešno funkcionisanje robne berze u Republici Srbiji”, utvrdila da statistika govori da obradivih povr-šina po glavi stanovnika ima oko 0,56 ha. Na tome bi nam mnogi pozavideli. Međutim, Srbija ne može da se pohvali značajnijim učešćem premije osiguranja bilj-ne proizvodnje (useva i plodova) u ukupnoj premiji. Pokrivenost poljoprivrednih površina osiguranjem je izuzetno niska, što se objašnjava nerazvijenom svešću o osiguranju. Najveći obuhvat osiguranja karakterističan je za Vojvodinu. Ipak, činjenica je da u državama EU osiguranja biljne proizvodnje nema bez pomoći države. Zato bi i u Srbiji trebalo razmišljati u tom smeru, tim pre što poljoprivreda spada u one sektore privrede koje država mora pomagati. Uz to, štete u poljoprivredi su gotovo pravilo.

Najveći procenat osiguranih površina u Srbiji u peri-odu 2006–2009. godine zabeležen je 2008. godine i izno-sio je 8,23 %, a najniži je zabeležen 2009. godine kada je iznosio 6,29 % obradivih površina. Najveća premija naplaćena je 2008. godine i iznosila je 1.105.208.000 di-nara, što je za 47,07 % više u odnosu na 2007. godinu.

Ipak, u 2009. godini premija je smanjena za 32,43 % i u apslolutnom iznosu iznosila je 746.736.000 dinara, što je i razumljivo budući da je u ovoj godini smanjen i broj osiguranih površina. Ipak, u pomenutoj godini zabe-ležena je i najniža vrednost šteta (536.290.000 dinara). Najveće štete u analiziranom periodu karakteristične su za 2007. godinu kada su iznosile 710.228.000 dinara.

Knjiga „Osiguranje biljne proizvodnje” je spoj teorije i prakse. Namenjena je pre svega stručnoj javnosti, ali i potencijalnim osiguranicima jer sadrži vrlo korisne sa-vete, mere i potrebna razjašnjenja koja omogućuju bliže upoznavanje sa osiguranjem biljne proizvodnje. Obiluje statističkim podacima, grafi konima, tabelama. Nakon uvodnog dela koji je posvećen osnovama osiguranja, najveći deo se odnosi na osiguranje biljne proizvodnje. Autori su stranice svoje knjige posvetili i agrometeo-rologiji. Poslednji deo rada je empirijskog karaktera i sadrži detaljnu analizu osiguranja biljne proizvodnje u periodu 2006–2009. godine. Pregled osiguranja po use-vima pruža čitaocu kompletniju i jasniju sliku o osigu-ranju useva i plodova kod nas. U analizi su korišćeni podaci dva naša osiguravajuća društva koja imaju naj-veći portfelj ovog osiguranja – DDOR Novi Sad i Kom-panija Dunav osiguranje.

Autori nas upoznaju sa osnovnim vrstama rizika u osiguranju useva i plodova. Oni ih dele na poslovne (proizvodne, tržišne, institucionalne i tzv. tradicional-ne) i fi nansijske (rizik promene deviznog kursa, rizik promene troškova kapitala i sl). Osnovni i dopunski rizici su detaljno predstavljeni. Autori su nastojali da či-taoce što bolje upoznaju sa rizicima, tako da su ih pred-stavili i iz meteorološkog ugla, što znači i da su potpuno objasnili njihovu genezu.

Rizik koji predstavlja najveću opasnost za poljopri-vredne useve je grad. To je rizik koji najčešće pogađa useve i na našim prostorima. Pripada kategoriji osnov-nih rizika. Kiša (većeg intenziteta, preko 30 mm u roku od 24 časa), jaka rosa, požar i udar groma takođe pripa-daju osnovnim rizicima. Osiguranje biljne proizvodnje može se ugovoriti i od dopunskih rizika poplave, oluj-

Osiguranje biljne proizvodnjeAutori: dr Miroslava Petrevska, mr Bruno Toscano, prof. dr Dragiša Milošev

Izdavač: Bruno Toscano, Beograd, 2010.

1/2012

88 nog vetra, mraza. Svi ovi rizici su detaljno objašnjeni. Dati su i praktični saveti (mere) koje treba preduzeti za zaštitu od mraza. Po prirodi, suša predstavlja sistemski rizik. Ona može da zahvati veliku površinu, što za posle-dicu ima podnošenje velikog broja zahteva za naknadu štete u isto vreme. Zbog toga, u najvećem broju država, nije pokrivena osiguranjem. Međutim, ima i izuzetaka, i to u državama u kojima država direktno učestvuje u osiguranju biljne proizvodnje i subvencioniše ga. Riziku suše autori su posvetili posebno mesto u dodatku knjige, detaljno opisujući ovo stanje neobično suvog vremena, efekte suše i mere zaštite od suše. Osim toga, čitaoci se mogu upoznati i sa vrstama suše (atmosferska, zemljiš-na, zimska, prolećna, letnja i jesenja).

Pravilno utvrđivanje premije u osiguranju je vrlo važno kako ne bi došlo do negativne selekcije. Ostva-reni rezulati u visini premije u prethodnom periodu na užem području predstavljaju pretpostavku od koje se polazi prilikom određivanja premija. Međutim, to ne mora da bude dovoljno pouzdano. Jer, kriterijumi na osnovu kojih se procenjuje visina premije ne moraju biti dovoljno precizni, kao na primer, kod određivanja premija za osiguranje od grada (osetljivost na grad i opasnost od grada).

Zbog učestalih šteta autori nam skreću pažnju da za razliku od drugih vrsta osiguranja, gde su premije izra-žene u promilima, u poljoprivredi su izražene u procen-tima zbog učestalosti i intenziteta šteta. Tarife premija i uslovi osiguranja, kako opšti, tako i posebni, sastavni su deo ove knjige.

Poseban akcenat autori su stavili na praktičnu stra-nu osiguranja useva i plodova. Knjiga obiluje brojnim primerima, u kojima je predstavljeno kako se sprovodi osiguranje i reosiguranje biljne proizvodnje. Značaj-na pažnja je poklonjena ponudi za zaključenje ugovo-ra, pregledu useva i plodova (kao fazi u zaključivanju ugovora), izdavanju polise uz navođenje koje sve bitne elemente treba da sadrži polisa. Da bi čitaoci imali ja-sniju sliku o čitavom procesu sprovođenja osiguranja biljne proizvodnje, u knjizi su navedeni dokumenti koji prate ovaj vid osiguranja. Uz obrasce dokumenata, na-vedeno je šta svaki od njih treba da sadrži, ko ih popu-njava, kome se dostavljaju i sl. Ovo je vrlo pohvalno jer će koristiti svim potencijalnim osiguranicima koji, po pravilu, nemaju dovoljno znanja u pogledu razmatra-nog osiguranja.

Pitanje koje je naročito važno u osiguranju odnosi se na nastalu štetu. Stoga, i kada je reč o osiguranju useva i plodova, postoje izvesna pravila i postupak prijave i procene štete. Prepoznajući praktičnu važnost ovih pi-tanja, autori su ih detaljno obradili.

Dobro je poznato da osiguranja useva i plodova nema bez pomoći države. Čak, u mnogim razvijenim

državama EU, država subvencioniše ovu vrstu osigura-nja. To je potvrda stava, prema izvoru koji autor citi-ra, da odobravanje subvencija sektoru gde se proizvodi hrana predstavlja legalnu funkciju države. Ima i onih koji postavljaju pitanje opravdanosti subvencija, naro-čito imajući u vidu situaciju kada su cene poljoprivred-nih proizvoda visoke, čemu u izvesnoj meri, ide u pri-log zahtev Svetske trgovinske organizacije da se smanje subvencije poljoprivredi. No, nezavisno od toga u Srbiji je Vlada prepoznala potrebu poljoprivrede i tržišta osi-guranja za pomoći, pa je donela Uredbu o uslovima i načinu korišćenja sredstava za regresiranje (premija – J. L.) osiguranja životinja, useva i plodova u 2011. godini.

Knjiga „Osiguranje biljne proizvodnje” ne bavi se samo osiguranjem biljne proizvodnje u Republici Srbiji već i u razvijenim državama. Autori su predstavili najvažnija obeležja osiguranja useva i plodova u Špa-niji, Portugalu, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Nemačkoj, Holandiji, Luksemburgu, Austriji, Sloveniji, na Kipru (zemljama članicama EU). Saznajemo da iako je osigu-ranje useva i plodova, po pravilu dobrovoljno, izuzetak od toga predstavlja sistem obaveznog osiguranja u Grč-koj i na Kipru. Međutim, njihov uporedni pristup se tu ne iscrpljuje. U analizu su uključili i osiguranje biljne proizvodnje u SAD.

Autori čitaoce upoznaju takođe sa specifi čnim profe-sijama u osiguranju poljoprivrede uz objašnjenje poslo-va koje obavljaju, počev od aktuara, preko agenta pro-daje osiguranja, administratora osiguranja, procenitelja rizika, kontrolora primene uslova i tarifa, do procenite-lja štete.

Agrometeorologija ima poseban značaj u osiguranju poljoprivredne proizvodnje, s obzirom na to da joj je cilj primena znanja iz meteorologije u poljoprivredi, pa su zato najvažnija pitanja vezana za ovu disciplinu pronaš-la mesto na stranicama ove knjige. Čitaoci mogu saznati kako teče čitav proces protivgradne odbrane. Prema po-dacima Republičkog hidrometeorološkog zavod, svake godine grad ošteti 10–15 % obradivih površina u Srbiji. Značaj protivgradne odbrane se ogleda u tome što se njenom primenom šteta umanjuje od 35 % do čak 72 %, broj dana sa gradom smanjuje za 26 %, a intenzitet ošte-ćenja se smanjuje skoro za polovinu. Za čitaoce su inte-resantni grafi koni koji, na osnovu podataka iz radarskih cenatara, prikazuju periode u kojima je najveća učesta-lost padanja grada, kao i ukupan broj dana sa padanjem grada po mesecima. Zatim su predstavljene i karte koje pokazuju broj dana sa gradom po opštinama i prostorni raspored padanja grada.

Kako su pomenuta dva društava za osiguranje, druš-tva koja osiguravaju oko 80 % biljne proizvodnje, autori su predstavili njihove podatke koji se odnose na ovu vr-stu osiguranja za period 2006–2009. godine. Predstav-

Osiguranje biljne proizvodnje

1/2012

89

Osiguranje biljne proizvodnje

ljeni su preko tabela i grafi kona podaci o osiguranoj površini, sumi osiguranja, naplaćenoj premiji, štetama, tehničkom rezultatu. Čitaoci se mogu upoznati sa de-taljnim pregledom osiguranja i po usevima. Zastupljene su žitarice (pšenica, ječam, ovas, raž, kukuruz, heljda i sl.), povrće (paradajz, paprika, grašak, boranija, pasulj, krompir, crni luk), duvan, voće (lubеnice, dinje, jabuka, kruška, šljiva, kajsija, višnja, breskva, malina, kupina,

vinova loza), aromatične i začinske biljke i mladi lišćari i četinari.

Knjigu „Osiguranje biljne proizvodnje” smatramo vrednim doprinosom domaćoj literaturi o osiguranju biljne proizvodnje i preporučujemo je onima koji žele više da saznaju o ovoj vrsti osiguranja.

Izbor i prikaz knjige: doc. dr Jasmina Labudović Stanković

[email protected]

1/2012OSIGURANJE U SVETU – VESTI

90

EKONOMIJA OSIGURANJA 2011 – POSLOVANJE STABILNO

Uprkos dužničkoj krizi i izrazito slaboj konjunktu-ri, osiguravači u Nemačkoj smatraju da mogu da budu zadovoljni rezultatima ostvarenim u 2011. godini. Do objavljivanja zvaničnih podataka, pretpostavlja se da je u osiguranju šteta i nezgoda ostvaren porast naplaće-ne premije od ukupno od 2,5 %. Privatno zdravstveno osiguranje beleži porast premije od 4,9 %, a za životno osiguranje se može reći da je stabilizovano. Nakon što je u poslednje dve godine beležilo negativan rast, porast u 2011. godini se kreće pozitivno sa stopom rasta od 3 %. Poslovi jednokratnih uplata u 2009. i 2010. godini opali su za 20 %, ali sa obimom od 22 milijarde evra ostaju na dovoljno visokom nivou. Celokupan efekat u branši je smanjenje naplaćenih premija za 1,2 % na 176,7 milijar-de evra (2010. godine iznosile su 178,9 milijarde evra). Predsednik Udruženja nemačke ekonomije osiguranja (dalje u tekstu: GDV) Rolf-Peter Hoenen kaže da se po-slovanje nemačke ekonomije osiguranja odvijalo na za-dovoljavajućem nivou, i da za 2012. godinu, uz svest o budućoj ekonomskoj nesigurosti, ipak postoji nada za poboljšanje u celoj branši.

U sada već četvrtoj godini krize, osiguravačima us-peva da apsorbuju dejstva šokova fi nansijske i dužničke krize na klijente. Pretpostavlja se da je dobrom diver-sifi kacijom i dugoročnim ulaganjem kapitala u 2011. godini ostvarena neto kamata od preko 4 %. Državna agencija za fi nansijski nadzor (skraćeno: BaFin) oce-njuje da je udeo državnih obveznica Portugala, Španije, Italije, Irske i Grčke u ukupnom kapitalu marta 2011. iznosio samo 3 %, od čega je jedna desetina grčkih, što, po rečima Rolf-Peter Hoenena, u tim razmerama nema dejstva na osiguravajuća društva i njihove klijente. Jače posledice izaziva politika niske kamate. Klijenti u ži-votnom osiguranju profi tiraju baš u vreme krize zbog efekta izravnanja, što im omogućava ukupno bolje uka-maćivanje u odnosu na druge vrste zbrinjavanja. Ra-duje i podatak da se kvota raskinutih ugovora u ovom osiguranju sa 3,6 % u 2010. godini smanjila na 3,5 % u 2011. Nemački osiguravači smatraju da je to dobar znak vraćanja poverenja u proizvode osiguranja.

Privatno zdravstveno osiguranje zabeležilo je porast premije na 34,9 milijarde evra, dok su u 2010. godini za-beležene su 33,4 milijarde. U okviru ovog osiguranja na zdravstveno osiguranje otpada oko 32,8 milijarde evra sa porastom u odnosu na prethodnu godinu od 5,1 %, a na osiguranje nege 2,1 %. Isplata naknade iz ovog osi-guranja do kraja 2011. godine iznosila je oko 23,1 mili-jarde evra, od čega oko 22,4 milijarde evra (ili 5,4 % više

nego u 2010. godini) za zdravstveno osiguranje, a 0,7 milijarde evra na osiguranje nege.

Osiguranje štete i nezgode je pomenutih 2,5 % pora-sta zabeležilo na bazi ukupne premije od 56,6 milijarde evra u 2011. godini u odnosu na 55,1 milijarde evra u 2010. Ovde odlučujuću ulogu igra osiguranje motornih vozila, koje se prema očekivanju odvijalo pozitivnom tendencijom i gde su premije porasle za 3,5 %, za razli-ku od indeksa prethodne godine od 0,5%. Naknade u osiguranju šteta i nezgode takođe beleže rast od 0,7 % i iznose oko 43,6 milijarde evra. S izuzetkom godine kada je poplava Elbe nanela velike štete, ovo je godina najve-ćih isplata, koje naročito rastu u osiguranju motornih vozila, osiguranju privrednih delatnosti i industrijskom osiguranju.

Konačno je posle dve godine povećana i tehnička do-bit osiguranja u osiguranju štete i nezgode, i to sa 0,9 na 1,5 milijarde evra. Kvota šteta i troškova koja odražava prihode i izdatke posle obrade štetnog slučaja i odbitka svih administrativnih troškova, poboljšana je 2011. go-dine u odnosu na prethodnu godinu na oko 97 %.

Izvor: http://www.gdv.de/2011/11/versicherungswirtschaft -2011-stabile-geschaeft sentwicklung/, 10. 1. 2012.

VAŽNI ASPEKTI SIGURNOSTI KOD VOZILA NA ELEKTRIČNI POGON

Vozila na električni pogon donose nove rizike, a naj-više u pogledu potencijalnog strujnog udara koji može da bude i smrtonosan. Svakako, ona u saobraćaju mora-ju da budu bezbedna kao i ostali automobili. Ovo je bio jedinstven stav na simpozijumu na temu istraživanju nezgoda u osiguranju, održanog krajem novembra u Berlinu, pod pokroviteljstvom Udruženja nemačke eko-nomije osiguranja. Dalji problem je taj što još ne postoji praktično rešenje za transport baterija nakon sudara tj., oštećenja i uništenja. Postoji i problem akustike, naime, vozila na električni pogon moraju da budu čujna u sa-obraćaju, što nije važno samo za osobe sa problemima vida već i za sve ostale, posebno pešake i bicikliste. Po-stoji još mnogo pitanja koja treba rešiti u pogledu real-nih, ali još neuočenih rizika kod vozila na visoki napon, i to u domenu aktivnosti policije, vatrogasaca, vučnih službi, ali i cele javnosti. Na pomenutom simpozijumu je više od stotinu stručnjaka u tri radionice diskutovalo o sigurnosti vozila, obezbeđenju u slučaju sudara i spa-savanja. Date su preporuke koje će biti objavljene po-četkom 2012. godine. Prioritet je sigurnost lica u vozilu, zatim ono što se sa vozilom na električni pogon dešava

1/2012

91

1/2012Osiguranje u svetu – Vesti

prilikom nezgode, sigunost tereta u vozilu, njihova čuj-nost, pitanja odgovornosti i osiguranja.

Izvor: http://www.gdv.de/2011/12/sicherheitsaspekte-bei-elektrofahrzeuge-wichtig/, 10. 1. 2012.

PENZIJA SA 67 GODINA: PRVO GODIŠTE PENZIONERA

MORA DA RADI DUŽE

Uprkos svim protestima sindikalaca i prigovorima opozicije, granica za odlazak u penziju sa 67 godina va-žiće od 2012, a 2029. treba da bude ostvaren njen cilj. Novi Zakon o penzijama predviđa odlazak u penziju sa 67 umesto 65 godina, što je odlučeno još u proleće 2007. godine kao odgovor na činjenicu rastućeg udela starijeg stanovništva u Nemačkoj, sa ciljem da se dugoročno ra-sterete lica koja plaćaju doprinose, odnosno zaposleni i poslodavci, i to u osamnaest koraka do 2029. godine. U Zakonu postoji i klauzula koja garantuje da će penzija sa 67 godina biti uvedena samo ako fi nasijska situacija starijih to i dozvoljava. Prema aktuelnim brojkama je kvota zaposlenih starosti 60–64 godine udvostručena u periodu 2000–2010. godine iznosi 41 %. Lica koja imaju socijalno osiguranje čine oko četvrtine ove grupe.

Izvor: http://www.versicherungsmagazin.de/Aktuell/Nachrichten/195/17780/Gestiegenes-Renteneintrittsalter

Folgen-fuer-die-Altersvorsorge.html, 10. 1. 2012.

„UNISEKS” TARIFA: POVEĆANJE PREMIJA ZBOG SIGURNOSNOG DODATKA

Prinudna primena uniseks tarife na osnovu Odluke Evropskog suda pravde od 1. marta 2011. godine do-vešće do povećanja cene koštanja osiguranja, odnosno do povećanja premija. Do ovo zaključka je došla, izme-đu ostalih, i konsultantska kuća Oxera u svojoj studiji sačinjenoj na zahtev Udruženja nemačke ekonomije osiguranja, istražujući ekonomske posledice po klijente osiguranja nakon uvođenja Direktive o ravnopravnosti tretmana muškaraca i žena u vezi sa korišćenjem uslu-ga i u prometu robe. S obzirom na to da se kod novih ugovora neće moći utvrditi udeo pripadnika muškog i ženskog pola u ukupnom broju osiguranika, biće po-trebno u kalkulaciju premija uključiti i sigurnosni do-datak. Predstavljena je i studija Udruženja evropskih osiguravača i reosiguravača (dalje u tekstu: CEA), koje istovremeno sprema i sledeću studiju i koja će ukazati na posledice zabrane primene kriterija starosti i zdrav-stvenog stanja u formiranju tarifa. Generalni sekretar CEA Michaela Koller izrazila je mišljenje da se prime-

nom tarife koja ne uvažava razlike zapravo potkopava poslovni model osiguranja na štetu klienata, od kojih će mnogi ubuduće osećati povećan teret premija osigura-nja. Prema aktuelnoj studiji, u Holandiji u rentnom osi-guranju će žene plaćati manje 7 %, a muškarci 7 % više premije. Osiguranje života za slučaj smrti će za žene u Nemačkoj biti skuplje 30 %, za muškarce 11 % jeft inije. Međutim u Španiji će žene plaćati 39 % više, u Poljskoj 40 %, u Češkoj čak 61 %. Muškarci će u Češkoj imati po-voljniju situaciju jer će plaćati 17 % manje. U Nemačkoj će osiguranje motornih vozila za muškarce biti jeft ini-je za oko 8%, a za žene 10 % više. Razlike u Španiji su ekstremnije, u Francuskoj blaže u odnosu na Nemač-ku. Povećanje premije za osiguranje motornih vozila za žene iznenađuje. Naime, u Nemačkoj ima razlika zbog različitog pola samo kod početnika. Do starosti od 23 do 25 godina za žene će premija biti povoljnija, ali kako je to samo kratak vremenski raspon, Udruženje osigu-ranika je istaklo prigovor da osiguravači ovom tarifom samo pokrivaju nameru uvećanja dobiti.

Izvor: http://www.versicherungsmagazin.de/Aktuell/Nachrichten/195/17908/Unisex-Tarife-Hoeheres

Praemienniveau-durch-Sicherheitszuschlaege.html, 10. 1. 2012.

STAV GDV O BELOJ KNJIZI EU: „SIGURNOSNI SISTEMI ZA OSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA”

Ekonomija osiguranja Nemačke smatra opravdanim cilj politike da obezbedi sigurnost ugovarača osigura-nja u svim zemljama članicama za slučaj nelikvidno-sti osiguravajućeg društva. Za postojanje zajedničkog polja delovanja potrebni su minimalni kriterijumi. Po mišljenju koje vlada u ekonomiji osiguranja Nemačke, od velikog značaja za sigurnosne sisteme jeste očuvati ravnotežu između zaštite potrošača i mogućnosti fi nan-siranja, a ravnoteža postoji ako sigurnosni sistem služi obezbeđenju egzistencije lica koje stupi u ugovorni od-nos s osiguravajućim društvom. Principi obezbeđenja investicija na planu banaka ne bi smeli da se prenose na sektor osiguranja bez prethodne provere i analize. Mnogo je korisnije pronaći nove pristupe, specifi čne za osiguranje. Od izloženog stava ovog Udruženja prošle godine, tema „sigurnosni sistemi” je u Evropskom par-lamentu bila predmet ozbiljnih diskusija. I OECD je više puta izrazio svoj stav. Kako se približava izrada direktive u ovoj materiji, nemačka ekonomija osiguranja se bavi dopunjavanjem svojih prethodnih stavova donetih no-vembra 2010, a oni su posebno produbljeni i prošireni u pogledu adekvatnosti ciljeva, ali i drugih područja.

Izvor: http://www.gdv.de/2011/11/gdv stellungnahme-zum-eu-weissbuch-fur-versicherungen/, 10. 1. 2012.

1/2012

92 Osiguranje u svetu – Vesti

1/2012

OCENA REFORMSKIH PREDLOGA U Nemačkoj se već beleže zapaženi rezultati zapo-

čete reforme na planu starosnog zbrinjavanja. Sistem starosnog zbrinjavanja kao kombinacija fi nansiranja penzija iz tekućeg rada zaposlenih i privatne ili poslov-ne rente sa pokrićem kapitala pokazuje manju osetlji-vost na ekonomska i demografska opterećenja. Realno je i da Vlada očekuje strah onih kao posledica penzijske reforme, razvoja na tržištima rada i angažmana u svo-jim porodicama, mogu da očekuju, uprkos dugododiš-njeg osiguranja, da zakonska renta bude ispod granice osnovnog osiguranja. Ako se nisu uz to osigurali pri-vatno ili poslovno, u budućnosti, tj. u starosti im preti siromaštvo. Takođe je ispravno što vlada hoće zaposle-nima kao odgovor na produženi radni vek da omogu-ći veću fl eksibilnost prilikom odlaska u penziju. Novi instrumenti – dodatna renta, kombinovana renta i veća sigurnost pri smanjenju zarade imaju za cilj da motivišu osiguranike na samoodgovornost, da nagrade njegove sopstvene napore i osnaže motivaciju za dopunsko pri-vatno i / ili poslovno zbrinjavanje. Nadalje, oni u okviru sistema starosnog osiguranja pokazuju ispravan put za trajno i postojano sprečavanje siromaštva u starosti. U svakom slučaju, ovaj koncept će se i dalje poboljšavati.

Izvor: http://www.gdv.de/2011/10/regierungsdialog-rente-bewertung-der-reformvorschlaege-aus-der-sicht-der-

versicherungswirtschaft -2/, 10. 1. 2012.

PREKRŠAJI U DRUMSKOM SAOBRAĆAJU – TREBA MENJATI SISTEM SANKCIONISANJA

Kršenje propisa u saobraćaju, opšte je poznato, uz-rokuje mnoge saobraćajne nezgode. Ipak, koji su to prekršaji koji dovode do teških nesreća i da li su kazne uopšte odgovarajuće? Radi nalaženja odgovora na ovo pitanje, Udruženje osiguravača za istraživanje nezgode u Namačkoj u jednom interdisciplinarnom istraživačkom projektu se pozabavilo pitanjem u kakvom odnosu stoje nezgode i sankcije zbog ignorisanja propisa, i šta učesnika u saobraćaju dovodi do toga da pazi ili ne pazi na primenu saobraćajnih propisa. Najteže nezgode na-staju zbog prekoračenja brzine. Ispitano je oko 290.000 slučajeva automobilskih nezgoda zabeleženih u savez-noj statistici i ustanovljeno je da postoji pet razloga nezgoda koji dominiraju sa 90 %: nepažljivo preticanje, neprilagođena brzina, greške kod skretanja, nedovoljno rastojanje i alkoholisanost.

Najteže posledice su nastale u nezgodama koje su prouzrokovali prekoračenje maksimalno dozvoljene brzine ili neprilagođena brzina i alkoholisanost. Nezgo-de zbog preticanja i rastojanja su manjih razmera, ali

su i češće. Svakako, u ovim nezgodama su češće žrtve nedužni vozači nego izazivači nezgode. Podjednak je broj izazivača nezgoda nastalih zbog velikih brzina i upotrebe opojnih sredstava. Oko 98 % unetih podata-ka u Centralni saobraćajni registar odnosi se na krše-nja pravila. U veoma niskom udelu krivičnih dela u celini dominira „vožnja u alkoholsanom stanju.” S od-stojanjem najveći udeo od 77 % jeste „prekoračenje do-zvoljene brzine.” Zabrana vožnje i oduzimanje dozvola su retki slučajevi, i uglavnom se javljaju u prekršajima zbog smanjene sposobnosti za vožnju zbog droge, al-kohola i sl. Prekršaji zbog smanjene sposobnosti za vožnju se znatno strože kažnjavaju nego prekršaji zbog nepoštovanja brzine. Samo kod nezgoda uzrokovanih alkoholom je utvrđena slabija međuzavisnost nezgode i sankcionisanja. Zaključak je, ako zakonodavac želi više da doprinese sigurnosti u saobraćaju, trebalo bi da se značajnije koncentriše na uzroke nezgoda.

Reforma sistema sankcionisanja na osnovu realnih nezgoda može ovde da postigne značajne rezultate. Pre-kršaji koji dovode do nezgoda sa teškim posledicama ne smeju i dalje da važe kao „banalni delikti”: prebrza vožnja predstavlja sličnu opasnost kao i alkohol za vo-lanom.

Izvor: http://www.gdv.de/2011/12/regelverstoesse-imstrassenverkehr-sanktionssystem-muss-ueberarbeitet-werden/,

10. 1. 2012.

ASISTENCIJA SVE VAŽNIJA ZA KLIJENTE I OSIGURAVAČE

Značenje usluga asistencije je u branši osiguranja veće nego prošle godine. Ova tvrdnja objavljena je u publikaciji Assistance Barometer 2012. Reprezenta-tivna studija sačinjena je u Visokoj školi RheinMain u Wiesbadenu na zahtev Europ Assistance Deutschland.

Prema rezultatima studije, 94 % svih anketiranih osi-guravajućih društava ocenjuju značaj shvatanja asisten-cije kao visok do veoma visok za njihov poslovni model. 75 % anketiranih osiguravajućih društava će ubuduće ovom segmentu poslovanja posvetiti još veću pažnju, a 25 % anketiranih smatra da će značaj asistencije ostati isti. Nijedno osiguravajuće društvo nije izrazilo mišlje-nje da asistencija u budućnosti može da izgubi na zna-čaju.

Usluge servisiranja i asistencije su u formi dodatne koristi proizvoda osiguranja važne ili veoma važne za oko 86 % stanovništva. U ovoj, petoj, studiji po redu, iskazano je povećanje značaja usluga asistencije za sta-novništvo. Pre četiri godine je 54 % stanovništva izrazi-lo stav o važnosti ovih usluga, pre tri godine 56 %, pre

1/2012

93


dve godine 70 % i prošle godine 83%. Dakle, potreba za uslugama asistencije je za četiri godine povećana za 32 %.

Izvor: http://www.versicherungsmagazin.de/index.php;do=show/id=17946/alloc=195/site=vm, 10. 1. 2012.

TRGOVINSKO PRAVO – TURSKA PO UGLEDU NA NEMAČKU

Sa 1. julom 2012. godine treba da stupi na snagu re-formisani Trgovački zakonik u Turskoj. Ova je refor-ma od velikog značaja za tursko-nemačke ekonomske transakcije jer sadrži važne izmene u turskom pravu privrednih društava, od sada snažnije orijentisanom na ovo pravo u Nemačkoj. Putem ovih aktivnosti Turska vrši i harmonizaciju prava privrednih društava sa prav-nim normama u EU. Za razliku od nemačkog prava, u turskom su sveukupne pravne norme o privrednim društvima ugrađene u Trgovački zakonik. Pravni pro-pisi po osnovu pravne forme društva (na primer, d.o.o. ili AD) nisu podeljeni u posebne zakone. Izuzetak su propisi koji uređuju tržište kapitala, doneti od strane turskog nadležnog organa za regulisanje tržišta kapita-la koji se primenjuju na turska akcionarska društva. Po ugledu na nemački uzor, reformisani Trgovački zakonik uvodi obavezu informisanja za društva, kao na primer u pogledu internet stranice na kojoj moraju biti navedena lica ovlašćena za zastupanje društva, kao i informacije o bilansu društva.

Novi propisi omogućavaju veću fl eksibilnost u po-gledu korporativnog upravljanja. Naime, reformisani Zakonik omogućava i elektronsko poslovanje za spro-vođenje određenih aktivnosti. U pogledu akcionarskih društava ovde posebno spada mogućnost objavljivanja zaključaka uprave, kao i primena prava glasa na skupšti-nama. Ova novina je posebno važna za članove uprave i društava sa sedištem ili ogrankom van Turske. Po novim propisima više nije potrebno da članovi uprave turskog akcionarskog društva istovremeno budu i akcionari.

Reforma takođe omogućava formiranje jednočlanog akcionarskog društva (ranije je moralo biti minimalno pet akcionara), kao i jednočlanih društva sa ograniče-nom odgovornošču (ranije minimalno dva). Na ovaj način se stimuliše dalji ekonomski razvoj u Turskoj.

Dalji efekat koji treba da bude postignut ovim zako-nikom jeste na planu statusnih promena društava. Pra-va na statusne promene su uveliko proširena i zakonski jasno defi nisana. I ovde je jak uticaj nemačkog uzora. Prema ranijim, nepotpunim i nejasnim propisima o restrukturisanju društava promena statusa tokom re-strukturisanja je bila gotovo nemoguća.

Turska privredna društva će ubuduće biti obavezna da sastavljaju bilanse prema međunarodnim računo-vodstvenim standardima. Na ovaj način postiže se veća pouzdanost u ocenu poslovne sposobnosti društava, čime se stiče i veće poverenje stranih investitora.

Turska je do sada bila atraktivno tržišta za strane in-vestitore u otkupu fi rmi stranim kapitalom. Vladao je potpun nedostatak regulative, posebno nije bilo zakon-ske zabrane fi nansijske podrške za sticanje akcija, koju reformisani zakonik uvodi analogno paragrafu 71 Za-kona o akcionarskim društvima Nemačke. Treba sače-kati da se vidi kakvo dejstvo po investitore u privatnom vlasništvu će da proizvedu ove mere.

Izvor: http://platow.de/tuerkischeshandelsrecht/2286966.html;jsessionid=7FB223F3187BDC2D45E9805BF7A22A95.stmplaltc0101, 10. 1. 2012.

Izbor i prevod: Nela Bukorović[email protected]

PREMIJE I TROŠKOVI OSIGURANJA I PENZIJA POGOĐENI SU ODLUKOM

EVROPSKOG SUDA PRAVDE KOJA SE ODNOSI NA RAVNOPRAVNOST POLOVA

Evropski sud pravde (dalje u tekstu: ESP) je, na osnovu zahteva grupe belgijskih potrošača Test-Achats, doneo odluku da osiguravači ne mogu da naplaćuju ra-zličite premija za muškarce i žene. Odluka znači da žene više neće plaćati niže premije osiguranja od muškara-ca, kao i da će se promeniti troškovi uplata za penziju. Uskađivanje će stupiti na snagu 21. decembra 2012. go-dine, iako će se verovatno premije u međuvremenu iz-meniti. Ovaj protok vremena za koje se vezuje primena pomenute odluke ESP ostavlja dovoljno vremena vlada-ma zemalja Evropske unije i osiguravajućim društvima da svoje poslovanje prilagode odluci.

ESP je dao obrazloženje da je sadašnje izuzeće u po-gledu različitog tretiranja polova koje se primenjivalo na osiguravače u suprotnosti sa širim evropskim prin-cipom jednakosti polova. „Ukoliko se uzima u obzir pol osiguranog pojedinca kao faktor rizika u ugovorima o osiguranju, to predstavlja diskriminaciju”, naveo je ESP.

Različiti riziciSimon Douglas iz AA Insurance rekao je da cene osi-

guranja za mlade vozače mogu da idu nagore. Za osi-guranje automobila, žene su uglavnom manji rizik za osiguravače od muškaraca, ali će ipak morati da plate iste premije.

1/2012


1/2012

Britansko udruženje brokera u osiguranju (dalje u tekstu: BIBA) navelo je da se prosečno u ovom trenut-ku za štete koje je izazvao osamnaestogodišnjak plaća 4.400 funti, dok se za osamnaestogodišnjakinje plaća 2.700 funti.

„Ova odluka će imati značajan uticaj na delatnost osiguranja koja je koristila tarife koje su bazirane na riziku uz popuste kod vozača koji predstavljaju manji rizik kao što su mlade žene koje su prema statistikama sigurniji vozači”, rekao je Graeme Trudgill iz BIBA. „In-dustrija će morati da promeni svoj model a rezultat toga će biti da će žene morati sada da plaćaju za premije osi-guranja koje bi trebalo da se naplaćuju muškarcima”, dodao je on.

Simon Douglas iz AA Insurance rekao je za BBC News da će se ovom odlukom povećati cena autoosigu-ranja za mlade žene za oko 400 funti. Žene koje ima-ju manje od dvadeset pet godina će plaćati 25 % veće premije osiguranja. Muškarci će plaćati 8 % manje za rentu, dok će žene plaćati 6 % više. Troškovi osiguranja života mogu da porastu za 20 % za žene, ali će pasti za 10 % za muškarce.

„Razlika je drastična kod žena koje imaju manje od trideset godina pošto one sada plaćaju polovinu od ono-ga što plaćaju muškarci”, rekao je on. „Može se desiti da premije za ovu kategoriju žena porastu za 25–30 % a da premije za muškarce padnu za oko 10 %.”

Maggie Craig, v.d. direktor Udruženja osiguravača Britanije, rekla je: „Ova zabrana razlika između polova je razočaravajuća vest za klijente u V. Britaniji i nešto protiv čega se osiguranje u V. Britaniji borilo u pret-hodnih deset godina. Ova odluka ignoriše činjenicu da uzimajući u obzir pol neke osobe, gde je to bitno za određivanje izloženosti osiguravača riziku, omogućava muškarcima i ženama da dobiju tačnije cene za osigu-ranje.”

PenzijeOdluka ESP-a će takođe uticati na troškove kupovi-

ne rente – godišnjeg prihoda po penzijama – pošto žene žive duže od muškaraca i tako primaju manje godišnje penzije za istu sumu. Delatnost osiguranja je upozorila da će ova promena dovesti do toga da će muškarci pri-mati manji prihod po penzijama od onog što primaju sada kada se njihove osigurane sume izjednače sa onim koje imaju žene.

Tom McPhail, specijalista za penzije u investicionoj kompaniji Hargreaves Lansdown, rekao je da je odluka ESP bila seizmički događaj koji će fundamentalno pre-oblikovati penzioni sistem. On predviđa da će se stope rente izjednačiti za muškarce i žene, na višem nivou od onog koji imaju žene ali će se „značajno pogoršati” u

odnosu na trenutne cene za muškarce. „Stope će u na-rednih nekoliko meseci biti promenljive pošto osigura-vači posmatraju nove poslove i koriguju cene u skladu sa iskustvima koje imaju”, rekao je gospodin McPhail.

Darren Philp, iz Nacionalnog udruženja penzijskih fondova, rekao je da je razočaran odlukom ESP koja će doprineti pogoršanju prihoda od penzija. „Ovi podaci pokazuju da postoji jasna razlika između njih kada se radi o dugovečnosti”, rekao je on. „Stoga je savršeno ra-zumno da penzioni fondovi nude stope na osnovu ove razlike, dok god je ona zasnovana na očiglednim poka-zateljima.”

Izvor: Insurance Journal, septembar 2011. godine

VELIKA BRITANIJA ĆE POČETI DA PRIMENJUJE ODLUKU EVROPSKOG SUDA PRAVDE VEZANO ZA RAVNOPRAVNOST

POLOVA OD KRAJA 2012. GODINE

Velika Britanija će početi da primenjuje odluku ESP o zabrani diskriminacije polova, koja se odnosi na odre-đivanje cena osiguranja, od kraja naredne godine, rekao je miniastar fi nansija u vladi, čime je raspršio zabrinu-tost osiguravača da bi ta odluka mogla da se pirmenjuje na već postojeće polise. „Naš stav je da se ova odluka primenjuje samo na nove ugovore o osiguranju i sa tim povezane fi nansijske usluge od ili nakon 21. decembra 2012. godine”, rekao je doslovce ministar fi nansija UK Mark Hoban u govoru koji je održao na pres konferen-ciji. „Ovo znači da svaki ugovor u kome se tarifa premije i benefi ta određuje na osnovu pola, a koji je zaključen pre tog datuma, može da se i dalje primenjuje bez ika-kvih promena nakon tog datuma”, dodao je Hoban.

Britanija i druge zemlje Evropske unije moraju da se pridržavaju odluke ESP koja je doneta u martu vezano za slučaj Test-Achats. Ovaj slučaj je pokrenulo Belgijsko udruženje potrošača Test-Achats i u njemu je pokrenuto pitanje da li je validno izuzeće od propisa EU kojim se dozvoljavalo osiguravačima EU da svoje cene baziraju na razlikama u polovima.

Sud je doneo odluku da premije osiguranja za muš-karce i žene nisu kompatibilne sa osnovnim pravima EU, kojima se zabranjuje diskriminacija polova. Pravni stručnjaci kažu da je odluka koju je doneo ESP značajna za mnoge osiguravače u Evropi zato što oni koriste pol kao faktor rizika na osnovu koga određuju cenu polisa uključujući i rentu i polise autoosiguranja.

„Pojašnjenje koje je dala vlada je dobra novost za milione penzionera na koje je mogla odluka ESP da utiče ako bi se primenjivala retroaktivno”, rekao je Otto

1/2012

95


Th oresen, generalni direktor Udruženja osiguravača Britanije.

Hoban je rekao i da postoje rane indicije da će i dru-ge države Evropske unije protumačiti ovu odluku na isti način. „U skladu sa ovim što je rečeno, mi u potpunosti razumemo potrebu za zakonskom izvesnošću. Evropska Komisija je već najavila da će izdati smernice za tuma-čenje ove odluke, a mi smatramo da je to dobar korak”, rekao je Hoban. „Međutim, mi i dalje vršimo pritisak na Komisiju da pokrene postupak izmene direktive o po-lovima čime bi se postigao obrnuti zakonodavni efekat na ovu odluku.”

Izvor: Reuters, novembar 2011. godine

OSIGURAVAČI ĆE PO POLISI OSIGURANJA OD ODGOVORNOSTI DIREKTORA I

RUKOVODILACA PLATITI 31,7 MILIONA DOLARA ZA NAKNADU ZA HIPOTEKU

LEHMANOVIH

Lehman Brothers Holdings Inc., koji se nada da će sledećeg meseca dobiti odobrenje suda za reorganiza-ciju umesto bankrotstva, pristao je da plati naknadu od 40 miliona dolara u parnici koju su protiv njega pokre-nuli investitori koji su od njega potraživali 7,7 milijardi dolara za neisplaćene dugove po hipotekama.

Prema dokumentaciji koja je podneta stečajnom sudu u SAD-a na Menhetnu, Lehman će platiti 8,3 mili-ona dolara odštete a onda će osiguravači po osnovu osi-guranja od odgovornosti za direktore i rukovodioce pla-titi preostalih 31,7 miliona dolara. S tim poravnanjem u vezi zatraženo je odobrenje suda.

Ova isplata predstavlja jednu polovinu od jednog centa na dolar tražene odštete koju su pretrpele dve grupe investitora koje su kupile za 20 milijardi dolara hipotekarnih hartija od vrednosti na stanovima koje je prodavao Lehman, koji je nekada bio četvrta po redu in-vestiociona banka na Wall streetu.

„Ova prilika da se izvrši plaćanje kojim će se ispla-titi milijarde dolara zbog izloženosti dužnika i njihove imovine u zamenu za relativno minimalno učešće od 8,3 miliona dolara je u najboljem interesu dužnika, nji-hove imovine i njihovih poverilaca”, rekao je Lehman u podnesku sudu.

Steven Toll, advokat većine investitora, rekao je da će se ovom isplatom rešiti „celokupan sudski proces Lehman MBS-a”. Suma od 40 miliona dolara „je skro-mna imajući u vidu potencijalne odštete za taj slučaj, ali pod tim okolnostima to je dobar rezultat”, rekao je on, „problem je to što jednostavno nije bilo novca. Postojala je samo ograničena suma osiguranja u polisi osiguranja

za sve preostale odštetne zahteve.” Lehman je rekao da će ovaj dogovor skoro u potpunosti iscrpeti preostalo pokriće po programu osiguranja od odgovornosti di-rektora i rukovodilaca za 2007–2008. godinu i da će se to pokriće istrošiti do kraja ove godine.

Investitori su optužili Lehmana da ih je zavaravao po pitanju sigurnosti desetina milijardi hartija od vrednosti koje su bile zalog za drugorazredne i druge rizične hi-poteke. Lehman je optužen da je ignorisao smernice za preuzimanje rizika, tako što nije vršio reviziju kvaliteta zajmova, i da on vodio „pokretnu traku” da bi se grupi-sali zajmovi u hartije od vrednosti i uvećavao profi t.

Prema sudskoj dokumentaciji, jedna grupa investi-tora je kupila hartije u vrednosti od 12 milijardi dola-ra koje su izdate između 2005. i 2007. godine od stra-ne Lehmanove podružnice Structured Asset Securities Corp. Ovu grupu predvodi penzioni fond International Union of Operating Engineers države Vašington. Druga grupa je kupila za 8 milijardi dolara hipotekarne harti-je od vrednosti, a koju je predvodio Public Employees’ Retirement System Misisipija, kako se navodi u doku-mentaciji.

Lehman je 15. septembra 2008. godine proglasio najveći bankrot u SAD. Ukoliko njegova reorganizacija bude odobrena na ročištu koje će se održati 6. decem-bra, Lehman se nada da će do početka naredne godine početi da isplaćuje oko 65 milijardi dolara svojim pove-riocima koji su podneli zahteve za naknadu štete koja se procenjuje na 320 milijardi dolara.

Izvor: Reuters, novembar 2011. godine

ŠTA JE TO OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI MEDICINSKIH RADNIKA

Iako osiguranje od odgovornosti medicinskih radni-ka pokriva širok dijapazon okolnosti, ono pokriva su-štinski nemar od strane osobe koja pruža zdravstvenu uslugu.

Većina država opisuje odgovornost medicinskih radnika kao odstupanje od standardne nege koja ima za rezultat štetu pričinjenu pacijentu. Ovaj nemar može da bude neodgovarajući postupak koji je preduzela osoba koja pruža zdravstvenu zaštitu ili nepreduzimanje od-govarajućih postupaka od strane medicinskih radnika.

Važno je napomenuti da nema svaki loš tretman za posledicu odgovornost medicinskog radnika; lekari i drugi medicinski radnici mogu da poštuju prihvaćene standarde za negu, a da pacijent ipak ima negativne po-sledice. Nemar je ključ kada je u pitanju odgovornost medicinskih radnika.

1/2012


1/2012

Da biste dokazali da postoji odgovornost medicin-skog radnika, morate da dokažete četiri osnovne okol-nosti: da je medicinski radnik koji je postupio nemarno bio u obavezi da vam pruži negu; da prihvaćeni stan-dard nege nije ispunjen ili da je od njega odstupljeno prilikom lečenja; da vam je naneta stvarna šteta i da postoji uzročna veza između nemarnog postupka me-dicinskog radnika i vaše pretrpljene povrede iz koje je nastala šteta.

Osiguranje od odgovornosti medicinskih radnika može da se primeni na pojedinačne osobe koje pružaju zdravstvene usluge, kao što su lekari, sestre, medicinski tehničari i farmaceuti, kao i institucije kao što su bol-nice, domovi za negu starih lica i druge ustanove koje pružaju zdravstvene usluge.

Primeri medicinskog nemara uključuju ali se ne ograničavaju samo na sledeće: greška prilikom aneste-zije, nepostupanje po rezultatima testova, neadekvatno praćenje pacijenta, infekcije koje su nastale u medicin-skoj ustanovi, kvar na medicinskoj opremi, greške veza-ne za primenu odgovarajućih lekova (pogrešan recept, neodgovarajuća doza, postojanje kontraindikacija), po-grešna dijagnoza, pogrešna interpretacija medicinskog naloga, povreda pacijenta prilikom prevoza, greška pri-likom operacije.

Greška prilikom pružanja medicinske usluge može da nastane u nizu ustanova koje uključuju: ordinacije, bolnice, klinike, domove za negu starih lica, ambulante, apoteke.

Odgovornost medicinskih radnika je, po svojoj ši-rokoj prirodi, posebno komplikovana oblast zakona, pa je u vašem interesu da ukoliko ste pretrpeli medicinski nemar ili vam je član porodice umro zbog medicinskog nemara, kontaktirate iskusnu osobu što je pre moguće.

Izvor: LANCASTER, PA, oktobar 2011. godine

SOLVENTNOST II JE JOŠ UVEK U DRUGOM PLANU

Većina regulatornih mera koje su započete na po-četku fi nansijske krize odložena je zbog intenzivnog lo-biranja i problema sa implementiranjem kompleksnih reformi. Brzina s kojom su one sastavljene rezultirala je i lošim konstrukcijama i veoma mali broj njih je pri-hvaćen.

Neke reforme fi nansijskih tržišta koje su dobro ispla-nirane pre 2008. godine su takođe naišle na prepreke. Solventnost II je još 2009. godine prihvaćena od strane zakonodavaca država članica Evropske unije ali je njena primena stalno odlagana. Potencijalni uticaj na osigu-ravače i upravljače fondovima je tako dubok da će samo

nekolicina biti u mogućnosti da ispuni zahteve koji se tiču upravljanja podacima, upravljanja rizikom i zakon-skih izveštavanja, što je imalo za rezultat da je kranji rok sa januara 2013. godine pomeren na početak 2014. go-dine. Još uvek se javlja sumnja da će čak i ovaj rok biti ispoštovan.

Ono što predstavlja veliki problem je da će osigura-vači morati da se fokusiraju tačno na ono što njihovi sektori za upravljanje sredstvima rade. Oni takođe mo-raju tačno da znaju kako menadžeri trećih lica upravlja-ju svojim sredstvima. Oni onda moraju da unose veliku količinu informacija o ovim procesima investiranja u netestirane sisteme koje su u skladu sa regulativom tako da oni koji donose procedure mogu da ocene koliko ri-zika oni uzimaju i da li oni predstavljaju rizik za fi nan-sijski sistem kao celinu.

Kada direktiva konačno stupi na snagu, neto rezul-tat će biti taj da će i menadžeri captive kompanija kao i fondova trećih lica koji pružaju usluge osiguravačima morati da smanje rizike koje preuzimaju.

Posledica toga će biti: preokret sa kapitala na obve-znice, što će dovesti do manjih troškova zakonski pro-pisanog kapitala prema Solventnosti II. Do ovog preo-kreta je u nekoj meri već došlo pošto su se osiguravači i drugi investitori okrenuli ka smanjivanju kolebljivosti u svojim portfeljima i preciznije usklađuju svoje obaveze. „Mnoge osiguravajuće kompanije su već obavile prelaz sa kapitala na obveznice tako da taj preokret nije onako veliki kao što ljudi očekuju”, kaže Maxime Gibault, šef poslova osiguranja u BNP Paribas Securities Services.

Pokušaj da se smanji rizik će verovatno imati drama-tičniji efekat na industriju spekulativnih fondova (fond koji omogućuje investicionu strategiju visoke rizičnosti – prim. prevodioca), naročito na spekulativne fondove sa nelikvidnim kapitalom koji nosi velike zakonom pro-pisane troškove prema Solventnosti II. Na neke strategi-je će ovo uticati više nego na druge. Na primer, pre uda-ra fi nansijske krize, spekulativni fondovi su preplavljeni gotovinom koju su uložili investitori i mnogi su odlučili da budu deo takozvanog bankarskog sistema u senci, tako što su pozajmljivali novac kompanijama koje nisu imale pristup tradicionalnom fi nansiranju. Kako se kre-ditna kriza produbljivala, neke od ovih kompanija nisu mogle da isplate dugove, koji su često konvertovani u akcije ili kapital. Spekulativni fondovi i njihovi inve-stitori su postali vlasnici milijardi dolara privatnog ka-pitala – dok je 70 milijardi dolara novca investitora još uvek vezano za nelikvidne spekulativne fondove, prema Credit Suisse.

Kako banke nisu bile u mogućnosti da nadoknade te iznose iz spekulativnih fondova zbog nelikvidnosti, banke i osiguravači su počeli da trguju na sekundarnom tržištu tako što prodaju svoje udele u spekulativnim

1/2012

97


fondovima sa velikim popustom. „Sekundarno tržište spekulativnih fondova je sada u drugom talasu”, kaže Florian de Sigy, generalni direktor i partner kompanije Gamma Finance, broker i savetnik na sekundarnim tr-žištima spekulativnih fondova. „Prvi veliki talas proda-je su započeli pojedinci koji su imali veoma velike neto iznose, ali sadašnji talas je pokrenut od institucija koje su pod pritiskom revizora i regulatora.” Rezultat toga će verovatno biti priliv sredstava iz spekulativnih fondova od banaka i osiguravača do višegodišnjih investitora sa zakonskim ograničenjima i pritiscima za iskupljenje kao što su suvereni fondovi, bogati pojedinci i penzioni fon-dovi (u meri u kojoj oni izlaze iz mreže Solventnost II).

Drugi veliki uticaj Solventnosti II na menadžere ak-tive je upravljanje podacima. „Mora da postoji blisko fokusiranje na tačnost i deljivost sredstava da bi se obez-bedilo da aktivu ne terete nedospeli kapitalni gubici”, kaže g. Gibault. Da bi se izbegli takvi gubici, menadže-rima su potrebni mehanizmi dubinske kontrole osnov-nih investicija i analitičko izveštavanje sa takvim nivo-om detaljnosti koje je malo njih trenutno sposobno da obavlja. Za neke opšte ili složene proizvode ovo može da znači izveštavanje o 125 različitih karakteristika za svaku liniju investiranja.

Sredstva koja su potrebna da se obavi ovaj nivo izve-štavanja nedostaju mnogim osiguravačima, ali bi moglo da bude skoro nemoguće da mali nezavisni menadžeri fondova odgovore na potrebe svojih klijenata. Trošak

prilagođavanja organizacije standardima koje propisu-je Solventnost II mogao bi da primora neke od njih da napuste neke od svojih netransparentnih strategija ili da odbije investicije koje potiču iz osiguranja.

Imajući u vidu složenosti, nije čudno što je toliki broj fi rmi zatražio da se rok za primenu direktive pomeri. Takođe postoje makroekonomski razlozi zbog kojih je potrebno sačekati sa primenom. „Iskreno, osiguravaju-će kompanije su srećne što je došlo do odlaganja”, kaže Faisal Khan, direktor bankarstva i osiguranja u kompa-niji 3i Infotech, koji je IT provajder za fi nansijske uslu-ge. „Oni u ovom trenutku imaju ruke pune problema, a preživljavanje u sadašnjoj ekonomskoj klimi nije naj-manji.”

Izvestan broj nedavnih istraživanja, uključujući ono koje je uradila BNP Paribas, ukazuju da je planiranje za primenu Solventnost II neujednačeno. Mali broj osigu-ravača ili menadžera će požuriti da ga se pridržava u ovom trenutku „U ovom trenutku se ne čini da je Sol-ventnost II veliki problem zato što se rok za primenu stalno pomera, ali šest meseci pre onog konačnog roka nastaće ogromna panika vezano za tu promenu i testira-nje sistema”, kaže gospodin Khan.

Izvor: Financial Times, novembar 2011. godine

Prevela i priredila za objavljivanje: Aleksandra Nikolić e-mail: [email protected]

BIBLIOGRAFIJA1/2012

98

ODABRANI ČLANCIHelmut Gründl, Sigurnosni sistemi za kompanije u sektoru fi nansijskih usluga u evropskim relacijama

(Sicherungssysteme für Finanzdienstleistungsunternehmen im europäischen

Vergleich)

U fokusu ovog članka koji govori o uspostavljanju i organizaciji sigurnosnih sistema koje kompanije u sek-toru fi nansijskih usluga treba da primenjuju nalaze se fondovi za obezbeđenje nelikvidnosti. Razmatraju se osnovi koji mogu da budu uzrok nelikvidnosti, a po-sebno kolaps tržišta. Nadalje, opisane su prednosti i ne-dostaci plaćanja premije ex-ante i ex-post, predstavljeni argumenti za i protiv doprinosa baziranih na riziku u fond za obezbeđenje nesolventnosti. U članku se nastoji da odgovori na pitanje da li postojanje fonda za obez-beđenje od nesolventnosti može da poveća rizičnost poslovanja kompanije. Konačno, diskutuje se i o tome da li zaštita potrošača putem fonda za obezbeđenje od nesolventnosti može da je ugrozi zbog povrede tržišne discipline, koja treba da se postigne putem trećeg stuba Solventnosti II.

Dostupno na: http://www.springerlink.com/content/b8643456406u7777/ (15. 1. 2012)

Wolfram Littich, Kriza je izvesna (Die Krise ist gewiss)

Kako će teći kriza na fi nansijskim tržištima, više je nego neizvesno. Ono što je izvesno je kako će teći kriza u državnom penzijskom sistemu: pogleda li se kakva su demografska kretanja, vidi se da će 2030. godine sva-ki treći građanin Austrije biti stariji od 60 godina. Ovo utiče na veliko povećanje državnih penzija i one defi -nitivno neće biti dovoljne za pokriće potreba u staro-sti. Uz to rastu i državni dugovi, a s tim i teret kamata. Najveći rizik, kad je reč o sistemu državnih penzija, je u tome da se nedostatak sredstava neće moći nadokna-diti formiranjem dovoljno visokih privatnih i poslovnih penzija. Aktuelni naslovi koje i autor članka podvlači su: države pred bankrotom, jaka fl uktuacija kurseva akcija, nesigurna budućnost. Osiguravači su suočeni s pita-njem da li klijenti uopšte više smeju da imaju poverenja u njih. Odgovor austrijske ekonomije osiguranja, po rečima autora je decidiran i pozitivan. Naime, osnovna potreba i motiv u obavljanju tog posla jeste sigurnost, pa i u teškim vremenima. Potreba klijenta da zna da je njegov novac dobro čuvan i siguran je jako izražena, a

to upravo i jeste orijentacija austrijskih osiguravača, koji imaju najbolji način investiranja, jer životno osiguranje je najbolji proizvod koji postoji na tržištu osiguranja. Strah kod ljudi od porasta infl acije i, posledično, pada vrednost osiguranih suma nije argumentovan i nema realan osnov. Kada raste infl acija, raste i udeo u dobiti. I garancija je argument za životno osiguranje, s obzirom na to da je ono jedan od veoma malog broja proizvoda zbrinjavanja na tržištu osiguranja koji je na dugi rok u krizama uspeo da održi obećane realne osigurane sume. Garantovana minimalna kamata i godišnja garancija su upravo pravni okvirni kriterijumi za privatne penzije klijenata kroz životno osiguranje. Autor kaže da je uku-pno ukamaćivanje u životnom osiguranju u proteklih 30 godina uvek bilo iznad stope infl acije. Zato je životno osiguranje, prema rečima autora članka, najbolja zaštita protiv infl acije.

Izvor: Versicherungsrundschau, br.10/2011, str. 3–4.

Th omas Holzgruber, Obavezno osiguranje od odgo-vornosti i pravne posledice za lekare (Obligatorische

Haft pfl ichtversicherung und berufsrechtliche Konsequenzen für Ärzte)

Izmena Zakona o lekarskoj profesiji (u daljem tekstu: Zakon) (BDBl 61/2010) prvi put u Austriji uvodi obave-zno osiguranje od odgovornosti za sve lekare koji obav-ljaju svoju delatnost (§ 52d Zakona). U članku se govori o pravnim posledicama za lekare koji ne ispune obavezu zaključenja osiguranja od odgovornosti iz obavljanja pro-fesije. Istina, Lekarska komora Austrije je oduvek upući-vala lekare da zaključuju ovu vrstu osiguranja, ali se ova preporuka komore nije sistematski sprovodila. Zaključe-nje ovog osiguranja nije regulisano u Zakonu o ugovoru o osiguranju u delu koji se odnosi na obavezna osiguranja (§ 158b do 158i), već posebnim zakonima.

U pitanjima osiguranja profesionalne odgovornosti lekara Lekarska komora Austrije nastupa ne samo kao zastupnik interesa lekara nego i kao nadležni organ, jer ona, zajedno sa zemaljskim lekarskim komorama vodi listu lekara, shodno §§27 pomenutog Zakona. Prema postojećim odredbama ovog Zakona, lekari su dužni da se prijave na listu lekara i prilože potrebna dokumenta pre nego što počnu da obavljaju svoju delatnost. Obav-ljanje lekarske delatnosti bez prethodne prijave na listu je protivpravno. Pri tome Komora je odgovorna i za primenu mnogih drugih sankcija prema lekarima, kao što je primena sankcija predviđenih disciplinskim le-karskim pravom i sankcije brisanja sa liste lekara. Da bi

1/2012

99

Odabrani članci

se primenile sankcije, najpre je potrebno utvrditi pravni osnov, odnosno postojanje odgovornosti lekara. Cen-tralna norma koja materijalnopravno reguliše obavezno osiguranje je pomenuti §52d Zakona. S obzirom na to da Zakon donosi novu regulativu za lekare, u njemu su ustanovljene prelazne odredbe koje se primenjuju samo na one lekare koji su bili aktivni lekare u vreme njego-vog donošenja.

Izvor: Izvor: Versicherungsrundschau, br. 10/2011, str. 29–30.

Hannah Teschabai-Oglu, Pokriće stvarnih potencijala nastanka štete kod osiguranog rizika i institut pove-

ćanja rizika (Die Aufdeckung des tatsächlichen Schädigungspotentials eines versicherten

Risikos und das Institut der Gefahrerhöhung)

U uslovima novih tehnologija koje se munjevito ra-zvijaju i šire – treba pomisliti samo na nanotehnologi-ju – društva koja se bave osiguranjem od profesionalne odgovornosti se nalaze pred brojnim i veoma složenim pitanjima. U prvom planu su ona koja se odnose na još sasvim nepoznate potencijalne štete, a s tim u vezi i po-tencijal odgovornosti u raznim delatnostima. Od naro-čitog interesa u ovom smislu je institut povećanja rizika, kao i pitanje da li su osiguravaču obezbeđena adekvatna prava u Zakonu o ugovoru o osiguranju (Austrije) kada se rizik poveća i u tom kontekstu članak razmatra i pita-nja naknadne prijave svih okolnosti od strane ugovara-ča osiguranja koje utiču na povećanje rizika.

Dostupno na: http://www.citeulike.org/article/100619 (15. 1. 2012)

Wolfgang Bach, Tristan Nguyen, O normativno-eko-nomskim osnovama makroprudencijalne regulative osiguranja (Zur normativ-ökonomischen Fundierung einer makroprudenziellen Versicherungsregulierung)

U članku se ističe da je regulativa u osiguranja pri-marno mikroprudencijalna, orijentisana na obezbe-đenje solventnosti osiguravajućih kompanija. Neop-hodnost sistemski orijentisane regulative se ipak u osiguranju negira argumentom da iz branše osiguranja ne prete sistemski rizici. Nasuprot ovom stanovištu, iz normativnoekonomske prespektive proizlaze mnogi elementi koji opravdavaju sistemski orijentisanu regu-lativu i u osiguranju. U članku se autor zalaže da ovaj pristup u osiguranju treba da ima značajniju ulogu.

Dostupo na: http://www.citeulike.org/article/10221674 (15. 1. 2012)

Ronald Barazon, Prelazak iz sistema penzijskih kasa na sistem poslovnog

kolektivnog osiguranja (Der Wechsel zwische Pensionskasse und betrieblicher Kollektivversicherung)

Oktobra 2011. godine je u Lincu, Austrija, održano savetovanje na temu prelaska iz sistema penzijskih kasa na sistem poslovnog kolektivnog osiguranja. Saveto-vanje je otvoreno izlaganjem na temu da je prelazak iz jednog u drugi sistem moguć pod određenim uslovima, i pri tome je istaknuta prva obaveza poslodavca u tom procesu, a to je njegova obaveza informisanja i saveto-vanja zaposlenih na osnovu njegove posebne dužnosti na pružanje brige zaposlenom, korišćenjem sredstava samih zaposlenih. Naglašena je i druga obaveza poslo-davca, da nije dopustivo prihvatanje bilo kakvog proi-zvoda zbrinjavanja. Poslodavac mora pažljivo da prouči karakteristike proizvoda i da donese argumentovanu odluku. Nikako ne treba zaboraviti poslovodni odbor, čije uključenje u donošenje odluke je za zaposlene i po-slodavca veoma preporučljivo. Znači, tek kada se zauz-me zajednički stav, kada se izvrši savestan izbor proizvo-da zbrinjavanja i opširno o svemu informišu zaposleni, može se reći da postoji zaštita od kasnijih problema u pogledu postavljanja pitanja odgovornosti poslodavca.

Zakonodavac je samo delimično regulisao način prelaska iz jednog u drugi sistem. Predvideo je da sva-ko zbrinjavanje zaposlenih počiva na ugovoru između ponuđača i preduzeća i da on predstavlja pravni posao privatnog prava, tj. da se sprovodi na osnovu slobode ugovaranja ponuđača i preduzeća. Svako preduzeće, od-nosno poslodavac može slobodno da uključi zaposlene u oba sistema. Privatnopravna sloboda zaključivanja ugovora može da se ograniči samo zakonskim propi-som, a sada nema zakonskog propisa koji zabranjuje postojanje oba sistema koji u Austriju za sada služe kao ogledni. Mogućnost izbora već je potvrđena jednom sudskom odlukom Vrhovnog suda Austrije. U članku je navedena Odluka 9 ObA 18/04 od 17. 11. 2004, u kojoj je ovaj sud zauzeo stav da par. 18 Zakona o poslovnim penzijama nije povređen ako se zaključe dva različita ugovora o poslovnoj penziji zaposlenih i da poslodavac ima pravo da se odluči samo za jednu varijantu.

Izvor: Versicherungsrundschau, br. 10/201, str. 13–17.

1/2012

100 Odabrane knjige

ODABRANE KNJIGEDr Frederick Weber, Rizik dugovečnosti

(Longevity Risk), Verlag Versicherungswirtschaft 2010, ISBN 978-3-89952-509-0, strana 248, cena: 39,00 evra

Pomeranje granice očekivanog trajanja života naviše, a očekivanog iznosa rente naniže, zahteva efi kasan me-nadžment u privatnom starosnom zbrinjavanju. Zbog neizvesnosti u pogledu doživljenja osiguranika ono predstavlja povećan rizik za ponuđače osiguranja ren-te. U ovoj je knjizi, između ostalog, izvedena simulacija međusobne povezanosti rizika dugovečnosti i investi-ranja u rentnom portfoliju, koja pojašnjava razlike ovih dveju vrsta rizika. Ukazuje se da rizik dugovečnosti koji zbog nedovoljno razvijenog instrumentarija na tržištu kapitala ne može imati potpuno pokriće.

Florian Dallwig, Ograničenja pokrića u obaveznom osiguranju (Deckungsbegrenzungen in

der Pfl ichtversicherung), Izdavači: Christian Armbrüster, Horst Baumann, Helmut Gründl, Helmut

Schirmer, Hans-Peter Schwintowski, Wolfgang Zschockelt, Berliner Reihe – Versicherungswissenschaft ,

Berlin 2011, tom 39, ISBN 978-3-89952-601-1, 424 strane, cena: 52,00 evra

Reformom Zakona o ugovoru o osiguranju Nemačke uvedena je odredba koja određuje obim pokrića u oba-veznim osiguranjima, ali još uvek je nedovoljno jasno kakve posledice ova odredba ima za ugovornu praksu, naročito po pitanju dozvoljenog obima ugovorenog pokrića u obaveznom osiguranju. Autor u ovom član-ku pokušava da pojasni situaciju. U uvodnom delu daje defi niciju i izlaže osnove obaveznog osiguranja, zatim se osvrće na probleme tumačenja paragrafa 114 Zakona o ugovoru o osiguranju Nemačke, tj. na konkretizaciju i praktičnu primenu generalne klauzule o obimu pokrića određenu u stavu 2 tog paragrafa. Nadalje, razmatra pi-tanje pravnih posledica kršenja ove odredbe, kao i njen odnos prema paragrafu 307 Građanskog zakonika. U daljnjem tekstu autor ispituje dopuštenost ograničenja pokrića koja su prisutna u praksi i uobičajena na trži-štu, naročito u slučaju serijske štete, ograničenjima na-knadno ustanovljene odgovornosti, isključenjima rizika za svesne povrede obaveze i drugima. Za svako od pri-kazanih isključenja autor u ovoj knjizi daje i konkretne odgovore na pitanje njihove dopuštenosti.

Peter Schlinck, Stephan Rossmann, Dieter Lührs, Životno osiguranje i poslovno starosno zbrinjavanje

(Lebensversicherungen und Betriebliche Altersversorgung), Izdavač: Berufsbildungswerk der

Deutschen Versicherungswirtschaft (BWV) e.V., 2011, ISBN 978-3-89952-540-3, 400 strana, cena 39,00 evra

Na planu upravljanja proizvodom životnog osigura-nja, kao i starosnog zbrinjavanja treba dokazati celinu svih njegovih međuzavisnosti u procesu razvoja proi-zvoda, motive za razvoj proizvoda, njegovo dejstvo na uspeh kompanije, a u primeni proizvod treba da bude prilagođen zakonskim pravnim okvirnim, uslovima osiguranja i uslovima ugovora. Ove kompetencije se određuju za različite tarife u životnom osiguranju i sta-rosnom zbrinjavanju (penzijske kase, direktno osigura-nje, penzijski fondovi, kase za pomoć i podršku i pen-zijske dodatke) u više koraka, a to su: rezultati tržišnih mera u procesu razvoja proizvoda, kriterijumi formi-ranja proizvoda u datim pravnim okvirima i uslovima kalkulacije, pravila politike prijema u osiguranje, efekti razvoja novih proizvoda na poslovne procese, uvođenje novih proizvoda na tržištu, mehanizmi upravljanja i kontrolinga tokom uvođenja novog proizvoda.

Dirk-Carsten Günther, Regres u osiguranju stvari (Der Regreß des Sachversicherers), Izdavač

VersicherungsForum-Versicherngswirtschaft Karlsruhe 2012, ISBN 978-3-89952-640-0, 418 strana,

cena 45,00 evra

Regres u osiguranju stvari je od velikog značaja u na-uci i ekonomiji osiguranja, u prvom redu za društva za osiguranje koja sprovode osiguravanje stvari zbog mo-gućnosti refi nansiranja, ali i za osiguranje od odgovor-nosti. Autor se u ovoj knjizi zbog toga obraća ovim dve-ma vrstama osiguranja. Izrazito je zatupljeno ispitivanje pitanje regresa kod zakupnina i kirija, i druge regresne konstelacije od kojih se neke danas dešavaju u praksi, ali i one kod kojih se očekuje njihova učestalost u buduć-nosti. U knjizi su dati i kratki prikazi sudskih odluka.

Cornel Quinto, Sistemi osiguranja u doba klimatskih promena (Insurance Systems in Times of Climate

Change), Springer-Verlag GmbH, Heidelberg 2012, ISBN 978-3-642-22434-8, strana XXVI i 154,

cena 89,95 €

Prirodne katastrofe i elementarne nepogode se de-šavaju sve češće. Klimatske promene direktno utiču na egzistencijalnu bazu stanovništva, na stambene i po-

1/2012

101 slovne objekte, objekte od javne koristi itd. Autor u ovoj knjizi ispituje prvenstveno zahteve koje treba ispuniti u bezbednosnim sistemima za zgrade u sklopu sistema osiguranja od prirodnih katastrofa. Predstavljeni su ta-kvi sistemi osiguranja u Nemačkoj, Francuskoj, Španiji, Švajcarskoj i SAD, kao i stepen njihove kompatibilnosti.

Autor obrazlaže kojim tipom osiguranja i na koji način mogu da se spreče ili umanje vrlo teške, složene i da-lekosežne posledice koje nastaju klimatskim promena-ma.

Izbor i prikaz: Nela Bukorović[email protected]

Odabrane knjige

1/2012DIREKTIVE I PROPISI EU

102

EVROPSKA KOMISIJA,Imajući u vidu Ugovor o funkcionisanju EU,Imajući u vidu Uredbu Saveta (EEZ), br. 1534/91 od

31. maja 1991. o primeni čl. 85, st. 3 Ugovora na izvesne vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osiguranja1, a posebno čl. 1, st. 1, tačke a), b), c) i e),

Posle objavljivanja nacrta ove Uredbe,Posle konsultacija sa Savetodavnim Komitetom o re-

striktivnoj praksi i dominantnom položaju,

Zbog toga što:(1) Uredba (EEZ), br. 1534/91 ovlašćuje Komisiju da

primeni čl. 101, st. 3) Ugovora o funkcionisanju EU2, uredbom na izvesne vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osiguranja koje, za svoj cilj, imaju saradnju u vezi sa:– određivanjem zajedničkih tarifa riziko premije na osnovu kolektivno prikupljene statistike ili broja šteta,– određivanjem opštih uslova osiguranja,– opštim načinom pokrića izvesnih vrsta rizika,– rešavanjem odštetnih zahteva,– proveravanjem i prihvatanjem bezbedonosnih uređaja,– registrima i informacijama o velikim rizicima.

(2) U skladu sa Uredbom (EEZ), br. 1534/91, Komisija je donela Uredbu (EC), br. 358/2003 od 27. februara 2003. o primeni čl. 81, st. 3 Ugovora na izvesne vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osi-guranja3. Uredba (EC), br. 358/2003 ističe 31. marta 2010.

1 OJ L 143, 7. 6. 1991, str. 1.2 Počev od 1. decembra 2009, član 81 Ugovora EU je postao

čl. 101 Ugovora o funkcionisanju EU. Dva člana su, u suštini, ista. U smislu ove Uredbe, pozivanje na čl. 101 Ugovora o funkcion-isanju EU treba, prema okolnostima, smatrati pozivanjem na čl. 81 Ugovora EU.

3 OJ L 53, 28. 2. 2003, str. 8.

(3) Uredba (EC), br. 358/2003 ne omogućava izuzeće sporazuma u vezi sa rešavanjem odštetnih zahteva, registara i informacija o velikim rizicima. Komisija je smatrala da nema dovoljno iskustva u rukovanju pojedinačnim slučajevima da se koriste ovlašćenji-ma u skladu sa Uredbom (EEZ), br. 1534/91 u tim oblastima. Ta situacija se nije promenila. Pored toga, iako je Uredba (EC), br. 358/2003 predvidela izuzeće od određivanja standardnih uslova osiguranja i pro-veravanja i prihvatanja bezedonosnih uređaja, ova Uredba i ne treba da se bavi time, jer je studija Ko-misije o funkcionisanju Uredbe (EC), br. 358/2003 otkrila da više nije potrebno da se takvi sporazumi obuhvate uredom o sektorskom blok izuzeću. U kontekstu gde ove dve vrste sporazuma nisu speci-fi čne za sektor osiguranja i, kako je studija pokazala, može takođe pokrenuti izvesne brige u vezi sa kon-kurencijom, adekvatnije je da one podležu samo-stalnoj oceni.

(4) Posle javne rasprave sprovedene 17. aprila 2008, Komisija je usvojila izveštaj Skupštini Evrope i Sa-vetu o funkcionisanju Uredbe (EC), br. 358/2003 (u daljem tekstu: Izveštaj)4 od 24. marta 2009. U Izveštaju i pratećem Radnom dokumentu (u daljem tekstu: Radni dokument) predložene su preliminar-ne izmene Uredbe (EC), br. 358/2003. Komisija je 2. juna 2009. održala javni sastanak sa zaintereso-vanim stranama, uključujući predstavnike iz sektora osiguranja, potrošačkih organizacija i nacionalnih organa za zaštitu konkurencije, o nalazima i predlo-zima u Izveštaju i Radnom dokumentu.

(5) Ova Uredba treba da obezbedi efi kasnu zaštitu kon-kurencije, uz istovremeno pružanje koristi potro-šačima i adekvatnoj pravnoj sigurnosti za društva. Ostvarivanje ovih ciljeva treba da uzme u obzir isku-stvo Komisije u ovoj oblasti, kao i rezultate konsul-tacija koje su dovele do donošenja ove Uredbe.

4 COM (2009) 138.

Uredba komisije (EU), br. 267/2010 od 24. marta 2010. o primeni čl. 101, st. 3 Ugovora o funkcionisanju EU na određene vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse u sektoru osiguranja

Službeni list EU, L 083, 30/03/2010, str. 1–7

1/2012

103

Uredba Komisije EU, br. 267/2010

(6) Uredba (EEZ), br. 1534/91 zahteva da uredba Komi-sije o izuzećima treba da defi niše vrste sporazuma, odluka i ustaljene prakse na koje se primenjuje, da naznači ograničenja ili klauzule koje mogu da se po-jave u sporazumima, odlukama i ustaljenoj praksi, kao i da navede klauzule koje sporazumi, odluke i ustaljena praksa moraju da sadrže ili drugi uslovi da budu zadovoljeni.

(7) Ipak je potrebno nastaviti primenu pristupa pred-viđenog Uredbom (EC), br. 358/2003, koji naglaša-va potrebu defi nisanja vrsta sporazuma koji su, do određenog nivoa tržišnog učešća, izuzeti i o navođe-nju ograničenja ili klauzula koje ne bi trebalo da se nalazi u tim sporazumima.

(8) Prednost blok izuzeća uvedenog ovom Uredbom tre-ba ograničiti na one sporazume za koje se sa dovolj-nom sigurnošću može pretpostaviti da ispunjavaju uslove iz čl. 101, st. 3 Ugovora. Za primenu čl. 101, st. 3 Ugovora putem uredbe, nije potrebno navodi-ti one sporazume koji potpadaju pod čl. 101, st. 1 Ugovora. U isto vreme, nema pretpostavke da se na sporazume, koji nisu obuhvaćeni ovom Uredbom, primenjuje čl. 101, st. 1 Ugovora ili da ne ispunjavaju uslove iz čl. 101, st. 3 Ugovora. Prilikom pojedinačne ocene sporazuma po čl. 101, st. 1 Ugovora, mora se u obzir uzeti nekoliko činilaca, a posebno struktura relevantnog tržišta.

(9) Saradnja između društava za osiguranje ili u okviru udruženja društava za osiguranje u prikupljanju in-formacija, koje se mogu odnositi na neke statističke kalkulacije, koje omogućavaju kalkulaciju proseč-nog troška pokrivanja određenog rizika u prošlosti za osiguranje života, tablice smrtnosti ili učestanosti bolesti, nezgode i invalidnosti, ili omogućava da se unapredi poznavanje rizika i sredstava za tarifi ranje rizika od strane društava za osiguranje. Ovo, zauz-vrat, podstiče tržišno pozicioniranje i, tako, koristi potrošačima. Isto se primenjuje na zajedničke stu-dije o verovatnom uticaju spoljnih okolnosti koje mogu da utiču na učestanost ili visinu šteta, ili pri-nos iz različitih vrsta investicija. Ipak, neophodno je obezbediti da je ta saradnja izuzeta samo u onom obimu koji je neophodan za postizanje navedenih ciljeva. Zato je posebno opravdano da ugovaranje sporazuma o komercijalnim premijama ne bude izu-zeto. Ovo zbog toga što komercijalne premije mogu da budu niže od iznosa utvrđenog opštim tarifama, predmetnim tablicama ili studijama, jer osiguravači mogu da upotrebe prihode iz svojih investicija da smanje visinu svojih premija. Pored toga, zbirne sta-tistike, tablice ili studije treba da budu neobavezuju-će i da služe samo kao referentni izvor. Razmena in-formacija koja nije neophodna za postizanje ciljeva

navedenih u ovoj preambuli, nije potrebno da bude regulisana ovom Uredbom.

(10) Pored navedenog, što je manji broj vrsta u kojima se trošak pokrivanja određenog rizika u prošlosti grupiše, društva za osiguranje kada izračunavaju svoje komercijalne premije imaju više mogućnosti da ih različito određuju. Zato je opravdano izuze-ti zajedničke statistike prošlih troškova rizika pod uslovom da raspoloživa statistika sadrži što više detalja i individualizacije koja je aktuarski relevan-tna.

(11) Takođe, pristup zajedničkim statistikama, tabli-cama i rezultatima studija neophodan je kako za društva za osiguranje aktivna na geografski ili po vrsti proizvoda određenom tržištu, kao i za one koji razmatraju moguć ulazak na to tržište. Slično tome, pristup tim statistikama, tablicama i rezul-tatima studija može da bude vredan za potrošačke organizacije. Društvima za osiguranje koja još nisu ušla na predmetno tržište i potrošačkim organiza-cijama mora se omogućiti pristup tim statistikama, tablicama i rezultatima studija pod razumnim, pri-stupačnim i nediskriminišućim uslovima, kao što imaju društva za osiguranje koja su već prisutna na tom tržištu. Ti uslovi mogu, na primer, da se od-nose na obavezu društva za osiguranje koje još nije prisutno na tržištu da dostavi statističke informaci-je o štetama, ako ikada uđe na tržište i takođe može da se odnosi na članstvo u udruženju osiguravača koje sačinjava statistike. Izuzeće od zahteva da se omogući pristup potrošačkim organizacijama tre-ba da se zasniva na javnoj bezbednosti, na primer, kada se informacija odnosi na bezbedonosne siste-me nuklearnih postrojenja ili slabnosti sistema za prevenciju poplava.

(12) Pouzdanost opštih statistika, tablica i studija po-staje veća kako se povećava obim statistike na koju se oslanja. Osiguravači sa velikim tržišnim udelima mogu da interno sačine dovoljnu statističku bazu da bi mogli da sačinjavaju pouzdane statistike, ali oni sa malim tržišnim udelima nisu u toj moguć-nosti, dok su nova društva na tržištu još manje spo-sovna da sačine takvu statistiku. Uključenje infor-macija od svih osiguravača sa tržišta u tim opštim statistikama, tablicama i studijama, uključujući i ona velika, po pravilu podstiče konkurenciju po-mažući manjim osiguravačima, i omogućava ula-zak na tržište. Uzimajući u obzir ovu specifi čnost sektora osiguranja, nije opravdano primenjivati bilo kakvo izuzeće za opšte statistike, tablice i stu-dije prema tržišnim udelima.

(13) Pulovi saosiguranja ili sareosiguranja mogu, u izvesnim ograničenim okolnostima, da budu neop-

1/2012

104 Uredba Komisije EU, br. 267/2010

hodni za omogućavanje društvima koja učestvuju u pokriću pula da pruže osiguranje ili reosigura-nje rizika za koje oni, u slučaju nepostojanja pula, mogu da ponude samo nedovoljno pokriće. Takve vrste pulova, po pravilu, ne daju povod za primenu pravila iz čl. 101, st. 1 Ugovora u vezi sa ograniče-njem konkurencije i zato, tim članom, nisu zabra-njeni.

(14) Pulovi za saosiguranje ili reosiguranje mogu da predstavljaju načine da osiguravači i reosiguravači pruže pokriće za rizike čak iako prenos rizika ide izvan onoga što je neophodno da bi se obezbedilo pokriće rizika. Međutim, takvi pulovi mogu značiti ograničavanje konkurencije, kao što je standardi-zacija uslova osiguranja, sume pokrića i premije. Zato je neophodno propisati okolnosti u kojima takvi pulovi mogu imati koristi ako su izuzeti.

(15) Za potpuno nove rizike nije moguće znati unapred koji je potreban kapacitet za pokriće rizika, niti da li dva ili veći broj pulova mogu da postoje radi pru-žanja specijalne vrste osiguranja. Sporazum o pulu kojim se nudi saosiguranje ili sareosiguranje novih rizika zato se može izuzeti za ograničeno vreme, bez primene tržišnog učešća. Tri godine treba da predstavljaju adekvatan period za formiranje do-voljne statističke baze podataka o odštetnim zah-tevima radi ocene neophodnosti ili na drugi način postojanja pula.

(16) Rizike koji prethodno nisu postojali treba smatrati novim rizicima. Međutim, u izuzetnim slučajevi-ma, rizik se može smatrati novim onda kada objek-tivna analiza pokazuje da je priroda rizika tako bitno promenjena da nije moguće unapred znati koji kapacitet pokrića je potreban za pokrivanje tog rizika.

(17) Za rizike koji nisu novi, pulovi za saosiguranje i sareosiguranje kojima se ograničava konkurencija mogu, u ograničenim okolnostima, donositi ko-risti kako bi se opravdalo izuzeće po čl. 101, st. 3 Ugovora, i onda kada se oni mogu zameniti sa dva ili više konkurentnih osiguravajućih društava. Oni mogu, na primer, dozvoliti osiguravajućim druš-tvima koja učestvuju u pulu da steknu neophodno iskustvo datog sektora osiguranja, ili dozvoliti ušte-de ili smanjenje komercijalne premije putem zajed-ničkog reosiguranja po privilegovanim uslovima. Međutim, svako izuzeće treba da bude ograničeno na sporazume koji ne predviđaju pravo društava za osiguranje da eliminišu konkurenciju u vezi sa pretežnim delom proizvoda o kojem se radi. Potro-šači mogu da imaju koristi od pulova jedino ako postoji dovoljna konkurencija na relevantnim trži-štima na kojima posluju pulovi. Ovaj uslov treba da

se smatra ispunjenim kada tržišni udeo pula ostaje ispod datog nivoa i, zato se može pretpostaviti da je podložan stvarnoj ili potencijalnoj konkurenciji od društava koja ne učestvuju u tom pulu.

(18) Ova Uredba zato treba da omogući izuzeće za sve pulove saosiguranja ili sareosiguranja koji su po-stojali više od tri godine, ili koji nisu formirani radi pokrića novog rizika, pod uslovom da kombinovani tržišni udeo koji umaju društva za osiguranje koja učestvuju u pulu ne premašuje izvestan nivo. Nivo za pulove za saosiguranje treba da bude niži jer pu-lovi za saosiguranje mogu da nameću jednoobrazne uslove osiguranja i komercijalne premije. Radi pro-cene da li pul ispunjava uslov tržišnog udela, sabi-raju se tržišni udeli svih društava za osiguranje koja učestvuju u pulu. Tržišni udeo svakog društva za osiguranje iz pula određuje se na osnovu bruto pre-mijskog prihoda tog društva za osiguranje kako u, tako i van tog pula na istom relevantnom tržištu. Ovi izuzeci, međutim, treba da se primenjuju samo ako predmetni pul ispunjava dodatne uslove propisane ovom Uredbom, a čiji je cilj zadržavanje minimal-nih ograničenja konkurencije između društava za osiguranje koja čine pul. Neophodna je pojedinačna analiza u tim slučajevima, kako bi se odredilo da li su ispunjeni uslovi predviđeni ovom Uredbom.

(19) Radi obezbeđenja zaključenja sporazuma, od ko-jih neki mogu sadržavati bitne investicione odluke, period važnosti ove Uredbe treba utvrditi na sedam godina.

(20) Komisija može da otkaže koristi koje donosi ova Uredba, u skladu sa čl. 29, st. 1 Uredbe Saveta (EC) br. 1/2003 od 16. decembra 2002. o primeni pravila konkurencije sadržanih u čl. 81 i 82 Ugovora5, kada postoji poseban slučaj da sporazum na koji se pri-menjuje izuzeće predviđeno ovom Uredbom ipak proizvode posledice, nisu u skladu sa čl. 101, st. 3 Ugovora.

(21) Organ za zaštitu konkurencije države članice može otkazati prednosti po ovoj Uredbi, u skladu sa čl. 29, st. 2 Uredbe (EC) br. 1/2003 u vezi sa teri-torijom te države članice, ili nekog njenog dela, u posebnom slučaju, u odnosu na sporazum na koji se primenjuju izuzeća iz ove Uredbe, kada on pro-izvodi posledice koje nisu u skladu sa čl. 101 st. 3 Ugovora na teritoriji te države članice, ili nekog njenog dela, i onda kada ta teritorija ima sve karak-teristike geografski poznatog tržišta.

(22) Prilikom utvrđivanja da li prednosti po ovoj Ured-bi treba otkazati u skladu sa čl. 29 Uredbe (EC) br. 1/2003, antikonkurencijske posledice koje mogu

5 OJ L 1, 4. 1. 2003, str. 1.

1/2012

105


da proisteknu iz postojanja veze između pula sao-siguranja ili sareosiguranja i/ili njegovih društava za osiguranje iz pula i drugih pulova i/ili njegovih društava za osiguranje na istom relevantnom trži-štu od posebnog je značaja,

USVOJILA JE OVU UREDBU:GLAVA I – DEFINICIJE

Član 1 – Defi nicije

U smislu ove Uredbe, primenjuju se sledeće defi nicije:

1. „sporazum” označava sporazum, odluku udruže-nja društava ili ustaljenu praksu;

2. „društva iz pula” označava društva koja su ugovor-na strana u sporazumu, kao i njegova povezana druš-tva;

3. „povezana društva” označava:(a) društva koji su ugovorna strana iz sporazuma, di-

rektno ili posredno:(i) imaju ovlašćenje da vrše više od polovine gla-

sačkih prava; ili(ii) imaju ovlašćenje da imenuju više od polovine

članova nadzornog odbora, upravnog odbora ili organa koji su zakonski zastupnici društva; ili

(iii) imaju pravo da upravljaju poslovima druš-tva;

(b) društva koja direktno ili posredno imaju, preko ugovorne strane iz sporazuma, prava ili ovlašće-nja navedena pod tačkom (a);

(c) društva u kojima društvo iz tačke (b), direktno ili posredno, ima prava ili ovlašćenja iz tačke (a);

(d) društva u kojima ugovorna strana iz sporazuma zajedno sa jednim ili više društava iz tačaka (a), (b) ili (c), ili u kojima dva ili više od ovih društava, zajedno imaju prava ili ovlašćenja iz tačke (a);

(e) društva u kojima prava ili ovlašćenja iz čl. (a) za-jedno imaju:(i) strane iz sporazuma ili njihova povezana druš-

tva iz tačaka od (a) do (d); ili(ii) jedno ili više strana iz sporazuma ili jedno ili

više njihovih povezanih društava iz tačaka od (a) do (d), kao i jedno ili veći broj trećih lica;

4. „pulovi saosiguranja” označava grupe koje su osnovala društva za osiguranje direktno ili posredno ili preko brokera ili ovlašćenih agenata, sa izuzetkom adhoc sporazuma o saosiguranju na članskom tržištu, gde se izvestan deo datog rizika pokriva od strane vo-dećeg osiguravača, dok preostali deo rizika pokrivaju

osiguravači koji ga slede i koji se pozivaju da pokriju preostali deo rizika, koji:

(a) su se saglasili da pruže, u ime i za račun svih uče-snika u pulu, osiguranje određene vrste rizika; ili

(b) su preuzimanje rizika i administraciju osiguranja određene vrste rizika, u njihovo ime i za njihov račun, poverili jednom društvu za osiguranje, za-jedničkom brokeru ili zajedničkom licu koje je u tu svrhu osnovano;

5. „pulovi sareosiguranja” označava grupu koju su osnovala društva za osiguranje direktno ili posredno, preko brokera ili ovlašćenih agenata, uz pomoć jednog ili većeg broja društava za reosiguranje, sa izuzetkom ad hoc sporazuma o sareosiguranju na članskom tržištu gde određeni deo datog rizika pokriva vodeći osigura-vač, dok preostali deo tog rizika pokrivaju osiguravači koji ga slede i koji se pozivaju da pokriju preostali deo radi:

(a) uzajamnog reosiguranja celog ili dela svoji oba-veza u vezi sa određenom vrstom rizika;

(b) prihvatanja, u ime i za račun svih učesnika, reosi-guranja iste vrste rizika;

6. „novi rizici” označava:(a) rizike koji prethodno nisu postojali i za koje osigu-

ravajuće pokriće zahteva razvoj potpuno nov proi-zvod osiguranja, koji ne podrazumeva produženje, unapređenje ili zamenu postojećeg proizvoda osi-guranja; ili

(b) u izuzetnim slučajevima, rizike čija se priroda, na osnovu objektivne analize, bitno promenila da nije moguće unapred znati koji je kapacitet po-krića neophodan da bi se pokrio taj rizik;

7. „komercijalna premija” označava cenu koja se na-plaćuje kupcu polise osiguranja.

GLAVA II – ZAJEDNIČKE STATISTIKE, TABLICE I STUDIJE

Član 2 – Izuzeće

U skladu sa čl. 101, st. 3 Ugovora i pravilima iz ove Uredbe, član 101, st. 1 Ugovora se ne primenjuje na spo-razume zaključene između dva ili većeg broja društava iz oblasti osiguranja u vezi sa:

(a) zajedničkim statistikama i distribucijom infor-macija neophodnim za sledeću namenu:(i) izračunavanja prosečnog troška pokrivanja

određenog rizika u prošlosti (u daljem tekstu: statistike);

(ii) izradom tablica smrtnosti i tablica koje poka-zuju učestanost bolesti, nezgoda i invalidnosti

1/2012

106 Uredba Komisije EU, br. 267/2010

u vezi sa osiguranjem koje ima element kapi-talizacije (u daljem tekstu: tablice);

(b) zajedničkim izvođenjem studija o verovatnom uticaju opštih spoljnih okolnosti u odnosu na zainteresovano društvo, kako u vezi sa učestano-šću ili visinom budućih odštetnih zahteva za dati vrstu rizika ili o profi tabilnosti različitih vrsta in-vesticija (u daljem tekstu: studije), i davanju na uvid rezultata tih studija.

Član 3 – Uslovi za izuzeće

1. Izuzeće propisano čl. 2, st. a) primenjuje se pod uslovom da se statistike ili tablice:

(a) zasnivaju na skupu podataka, disperziji rizika na određeni broj godina koju su odabrane za posmatrani period, koje se odnose na identične ili uporedive rizike u dovoljnom broju da pred-stavljaju osnovu koja se statistički može koristiti i koja će dati brojčane podatke, između ostalog, o sledećem:(i) broju odštetnih zahteva tokom posmatranog

perioda;(ii) broju pojedinačnih rizika osiguranih u svakoj

godini odabranog perioda posmatranja;(iii) ukupnom broju plaćenih ili rešenih šteta koje

su nastale tokom navedenog perioda; i(iv) ukupnoj sumi osiguranja za svaki rizik tokom

trajanja perioda posmatranja.(b) aktuarski što detaljnije i adekvatno obuhvataju

presek statistike koja je na raspolaganju;(c) ne obuhvataju ni na koji način elemente kumu-

la, prihoda od rezervi, upravne ili komercijalne troškove, poreske ili parafi skalne doprinose, a ne uzimaju u obzir prihode od investicija ili plani-rane dobiti.

2. Izuzeća propisana čl. 2 primenjuju se pod uslovom da rezultati statistika, tablica ili studija:

(a) ne otkrivaju koje je društvo za osiguranje ili osi-guranik u pitanju;

(b) kada su sastavljene i dostavljene, sadrže izjavu da one nisu obavezujuće;

(c) ne sadrže bilo kakvu naznaku iznosa komercijal-ne premije;

(d) čine dostupnim javnosti po razumnim, pristu-pačnim i nediskriminatorskim uslovima svim društvima za osiguranje koja ih zatraže, uklju-čujući i društva za osiguranje koja nisu aktivna na geografskom ili tržištu proizvoda na koje se odnose rezultati tih statistika, tablica ili studija;

(e) izuzev kada je uskraćivanje davanja na uvid objektivno opravdano iz razloga javne bezbed-

nosti, statistika, tablice i studije se daju na uvid po razumnim, pristupačnim i nediskriminator-skim uslovima, potrošačkim organizacijama koje zahtevaju pristup prema određenim i preciznim uslovima zbog opravdanog razloga.

Član 4 – Sporazumi na koje se ne primenjuje izuzeće

Izuzeća predviđena u čl. 2 ne primenjuju se na druš-tva iz pula ako uzajamno steknu vlasnička prava u druš-tvu ili zaključe obaveze, ili obavežu druga društva, da ne koriste statistike ili tablice koje se razlikuju od onih iz čl. 2, st. a), ili da ne odstupe od rezultata studija iz čl. 2, st. b).

GLAVA III – ZAJEDNIČKO POKRIĆE ODREĐENIH VRSTA RIZIKA

Član 5 – Izuzeće

U skladu sa čl. 101, st. 3) Ugovora i uz primenu pravi-la iz ove Uredbe, čl. 101, st. 1) Ugovora se ne primenju-je na sporazume zaključene između dva ili većeg broja društava u sektoru osiguranja u vezi sa formiranjem i poslovanjem pula društava za osiguranje ili društava za osiguranje i društava za reosiguranje radi zajedničkog pokrivanja određenih vrsta rizika putem saosigurana ili sareosiguranja.

Član 6 – Primena izuzeća i nivo tržišnih udela

1. U vezi sa pulovima za saosiguranje ili sareosigura-nje koji su kreirani radi isključivog pokrića novih rizika, izuzeće predviđeno čl. 5 primenjuje se za period od tri godine od datuma prvog formiranja pula, bez obzira na tržišni udeo pula.

2. U vezi sa pulovima za saosiguranje ili sareosigu-ranje koji ne potpadaju pod st. 1 ovog člana, izuzeće predviđeno čl. 5 primenjuje se sve dok je ova Uredba na snazi, pod uslovom da kombinovani tržišni udeo koji imaju društva za osiguranje u pulu ne premašuje:

(a) u sluačju pulova za saosiguranje, 20 % nekog re-levantnog tržišta;

(b) u slučaju pulova za sareosiguranje, 25 % nekog relevantnog tržišta.

3. Prilikom izračunavanja tržišnog udela društava za osiguranje iz pula na relevantnom tržištu, u obzir se uzima:

(a) tržišni udeo društva za osiguranje u datom pulu;

1/2012

107


(b) tržišni udeo društava za osiguranje u nekom dru-gom pulu na istom relevantnom tržištu kao i u slučaju datog pula, u kojem je društvo za osigura-nje jedna od strana; i

(c) tržišni udeo društva za osiguranje na istom rele-vantnom tržištu kao i za dati pul, van bilo kojeg pula.

4. Radi primene nivoa tržišnih udela propisanih u st. 2 ovog člana, primenjuju se sledeća pravila:

(a) tržišni udeo se izračunava na osnovu bruto pre-mijskog prihoda; ako nema bruto premijskog prihoda, za određivanja tržišnog udela predmet-nog društva mogu se koristiti procene zasnovane na pouzdanim informacijama sa drugih tržišta, uključujuči i dato osiguravajuće pokriće ili vred-nost osiguranog rizika;

(b) tržišni udeo se može izračunati na osnovu podata-ka u vezi sa prethodnom kalendarskom godinom.

5. Ako početni tržišni udeo iz st. 2, tačka a) nije veći od 20 %, ali se naknadno poveća iznad toga nivoa, ali ne više od 25 %, izuzeće propisano u čl. 5 se i dalje prime-njuje za period od dve naredne kalendarske godine po-sle godine u kojoj je nivo od 20 % prvi put premašen.

6. Ako početni tržišni udeo iz st. 2, tačka a) nije veći od 20 %, ali se naknadno poveća iznad 25 %, izuzeće iz čl. 5 se i dalje primenjuje za period od jedne kalendar-ske godine posle godine u kojoj je nivo od 25 % prvi put premašen.

7. Pogodnosti iz st. 5 i 6 ne mogu se kombinovati tako da premaše period od dve kalendarske godine.

8. Ako početni tržišni udeo iz st. 2, tačka b) nije veći od 25 %, ali se naknadno poveća iznad tog nivoa, ali tako da ne premašuje 30 %, izuzeće predviđeno čl. 5 se i dalje primenjuje za period od dve naredne kalendarske godine, posle godine u kojoj je nivo od 25 % prvi put premašen.

9. Ako početni tržišni udeo iz st. 2, tačka b) ne pre-mašuje više od 25 %, ali se naknadno poveća iznad 30%, izuzeće predviđeno čl. 5 i dalje se primenjuje za period od jedne kalendarske godine, posle godine u kojoj je nivo od 30 % prvi put premašen.

10. Pogodnosti iz st. 8 i 9 se ne mogu kombinovati tako da premaše period od dve kalendarske godine.

Član 7 – Uslovi za izuzeće

Izuzeće predviđeno čl. 5 primenjuje se pod uslovom da:

(a) svako društvo iz pula koje je uz davanje razu-mnog roka obavešteno, ima pravo da se povuče iz pula, bez primene ikakvih sankcija;

(b) pravila pula ne obavezuju bilo koje društvo za osiguranje iz pula da putem pula pruži osiguranje ili reosiguranje, niti ga ograničavaju da u celini ili delimično, van pula, sprovodi osiguranje ili reo-siguranje bilo kojeg rizika koji je osigurao pul;

(c) pravila pula ne ograničavaju aktivnost pula ili njegovih društava za osiguranje da osiguraju ili reosiguraju rizike koji se nalaze u bilo kojem teri-torijalnom delu Unije;

(d) sporazum ne ograničava proizvodnju ili proda-ju;

(e) sporazum ne deli tržišta ili potrošače; i(f) društva za osiguranje u pulu za sareosiguranje ne

ugovaraju komercijalnu premiju koju bi naplatili za direktno osiguranje.

GLAVA IV – ZAVRŠNE ODREDBE

Član 8 – Prelazni period

Zabrana propisana u čl. 101, st. 1) Ugovora ne pri-menjuje se tokom perioda od 1. aprila 2010. do 30. septembra 2010. u vezi sa sporazumima koji su već na snazi na dan 31. marta 2010. godine, koji ne ispunjavaju uslove za izuzeće propisano ovom Uredbom, ali koji is-punjavaju uslove za izuzeće predviđeno Uredbom (EC) br. 358/2003.

Član 9 – Period važnosti

Ova Uredba stupa na snagu 1. aprila 2010.Uredba ističe 31. marta 2017.Ova Uredba obavezujuća je u celosti i direktno se

primenjuje na sve države članice.

U Briselu, 24. marta 2010.

Prevod sa engleskog jezika:dr Slobodan Jovanović


1/2012

108

ČLAN 32: DOPUNA DIREKTIVE SAVETA 93/13/EEC OD 5. APRILA 1993. O NEKOREKTNIM KLAUZULAMA POTROŠAČKIH UGOVORA

NOVIM ČL. 8A

„Član 8aen1. Ako država članica usvoji propise u skladu sa čl. 8,

o tome će obavestiti Komisiju, kao i o svim naknadnim izmenama, a posebno ako usvojeni propis:

– proširuje procenu nekorektnosti na individualno pregovarane ugovorne uslove ili na adekvatnost cene ili provizije; ili,

– sadrži spisak ugovornih uslova koji se smatraju ne-korektnim,

2. Komisija će obezbediti da potrošači i trgovci imaju olakšane pristup informaciji iz st. 1 ovog člana, pored ostalog, i na posebnoj internet stranici.

3. Komisija će dostaviti informaciju iz st. 1 ovog člana ostalim državama članicama i Skupštini Evrope. Komisija će konsultovati zainteresovane strane o toj in-formaciji.”

Prevod sa engleskog jezika: dr Slobodan Jovanović


Direktiva 2011/83/EU Skupštine Evrope i Saveta od 25. oktobra 2011. o pravima potrošača, kojom se dopunjuju Direktiva

Saveta 93/13/EEC i Direktiva 1999/44/EC Skupštine Evrope i Saveta i van snage stavljaju Direktiva Saveta 85/577/EEC i

Direktiva 97/7/EC Skupštine Evrope i SavetaSlužbeni list EU, L 304, 22. 11. 2011, str. 64–88

Direktiva 2011/83/EU

osnivač i izdavač za pravo... · 2012. 12. 11. · Časopis za teoriju i praksu osiguranja udk...

Documents