Ruica Ruka CikoOLOVKA I PRIE

. 0

15

BibliotekaSavremena proza

Ruica Ruka CikoOLOVKA I PRIE

IzdavaHOLMIJA

E-mail: studiojoe@t-com.me

Za izdavaaMiodrag Miloevi

Tehniki i likovni urednikDragan Do Dujovi

Lektura i korekturaRedakcija HOLMIJE

Naslovna stranaDuborez u maslinovim drevetu,

rad Ruice Ciko

tampa

Tira300

Ruica Ruka Ciko

OLOVKA I

PRIE

20014.

Udari nesrea, vjekovne istine, kotrljajunepisano sudbinsko pravilo. U grudima vriti srce vritavo, jedan udar ga

srui. Slutnja ga obuze strana, plamti do neba, diese, a ona u utrobi briga je grize.

Kako objasniti, vidljivu sluajnost i povjerovatiu sudbinu. Ne moe i da hoe pjesmu sa hrama uti.ovjek je malena ptica i kad joj slomi krila ivibez lica.

Kratko, konkretno, direktno, tako je najbolje,ree Olovka, dok umorno vue uzdrhtalo srce postranicama bijelog Papira. Nesreu zatvaruju crnioblaci, ni mudar ne bi jasno sagledao to sudbinaodredi.

Nijesi prvi to ne zna, kojim putem dakrene.......

Pisati objanjenje mukotrpan je posao, upornose ali Olovka. Vue prenatrpane torbe unutranjegbremena iz peine nutrine malih i velikih slova,putna kolica umornog gospodara. Mora znati nje-gove misli. Uz prave strune rijei, ljepote pitkogizvora. Ako zaluta, pojee je nerazumna gladnicamraka i osta e u kanalima bez srca. Nepotrebna.-Kako onda? Moda onom tiinom iz koje suza

5

OLOVKA I PRIE

priu snuje, traei obale toplog gnijezda.- Da, tano tako, uvjerava sebe olovka. Cvrku-

tom ptica, umom vjetra, u ogledalu crvene jabuke,skrivene, nedokuive, a prepune ukusa i slasti.

Malena Olovka, vjerno se ugnijezdila u srcu neu-mornog bia, istraivaa ivotnih iskuenja, ljud-skih drama. Mjesta zbivanja, imena gube svojidentitet u prostorima vrline i gordosti dogaaja.Prati ih sama osjetljiva misao Uma iz pukotine srca,kroz zatvorene oiljke nevidljivih rana dodadeOna.- Nije vano gdje se dogaa.- Da li se dogodilo jue, danas, sutra.

Danas mi pripade ni malo lak posao, osobina do-brog pripovjedaa. Uspjeno moram pratiti i razvi-jati upeatljive karaktere, glavnog konstruktora iininjera . Ne, ne smijem se baviti grenim mislima.Naprotiv, postajem osobna volja ive estice, sakojom u u beskrajnom putovanju ispuniti tamneprostore,svjetlou tople ljubavi.

VIRUS SUDBINE

Odmah, na poetku,izdvajam njeno velianstvoklicu i stavljam je na presto krivca virusa zle sud-bine, kako njene tako i mnogih osjetljivih dua.

Svijet je iznad orbite, bez ljubavi i dueizgubljen. Oh, kako sam ovo mudro izvela, reeOlovka.- Izvini to nisam bezgrean, pridrui se Papirolovci ne vjerujem u ovaj svijet. Zagaen je i punnasilja. Ne marim ja za svoju sreu. Ne trpim zle

6

R uica R uka Ciko

jezike i zavidljive oi. Naprotiv, elim i biu satobom, dijelei sudbinu prijatelja koji je otvoreno isa puno povjerenja stavlja na naa lea.

Svi smo mi okrutni, buni se Olovka, neko manjeneko vie i zato ne znam gdje odlaze ljudi kojiumiru, ali znam gdje ostaju. Ostaju tu, u mom itvom srcu. Mi im nosimo tragove to ive u duamaonih kojima najvie nedostaju, iji djeli odlazi zaduom odlazeeg.- Zato, nikad ne pitaj za kim zvona zvone.Moda,..... upravo....zvone...za...

Krivica ovih stranica je davno izbrisana, gotovozaboravljena virusna bolest na naim prostorima.Pojavila se neoekivano kao avet iz mraka, kliza-vom stazom. Pronala je svoju rtvu, mlado bie,djevojku, enu dvadesetih godina. vrsto ju je za-grlila.U tom sudbinskom zagrljaju rtva postajelovnik njene navale. Difterija se rairila teritori-jom. Napravila haos.Kosmos uhvaene rtve, lini-jom bia, biva razruen. Dijagnoza pogubna,difterija- submaligna. Ubijala je samom rjeju,glasno izgovorenom od strane doktora. Za polu-mrtvo tijelo mlade Ane putovanje u neizvjesnost.Nepoznanica puna iskuenja, dilema i bolnihobeanja. Bolesnica odbacuje polemiku, miri se saistinom, ili sudbinom.- Ne, eli da pita. ta bi bilo...... a nije bilo, i ako je,.... kako i da pita, rije stoji u grlu sleena.Hvata se mislima za slamku utopljenika, i sa njimapliva prema obali spasa. I pored toga, u trenutkuspoznaje, istina nije imala nikakvu ansu. ak nionu malenkost pristojnosti koja joj pripada.

7

OLOVKA I PRIE

- Obavijena tajnom tiine, kroz prozor nutrine un-utranjeg bia sve preivljava i doivljava drugai-jim osjeajima. Razgovara sa nebom, oblacima,malenim vrapcem. Privienjima koja se razlivaju ubeskrajnim prostorima sna. Prolazi kroz svu nesh-vatljivost fatamorgane, daje vrsto i jasno obeanje.Nemutim jezikom u sebi. Za njega se dri, kaojedinog pisanog zakona o pravima i dunostimauznemirene joj due.

OBEANJE

Obeanje. Ta divna rije. Kako gordo zvui.Primijeti olovka etajui lagano ispisanim re-dovima. Umije ona da bude prevrtljiva i dvolina,ljutnu se srce u olovci. To je njena nestabilna os-obina. Karakter joj sadri, bar ponekad, u sebi la-ganu, sjetnu pjesmu, sree, enje, ljubavi. Lelujavoobmotava spremna da vodi matom na divna idaleka putovanja. Tada akordima zanosne muzikepoletim i ja visoko, nebu pod oblake, ree olovka.Stapam se sa zvijezdama i ritmom srca u trenu nas-tanjujem nepoznata, pusta i daleka ostrva.

Nema muzike na drugoj strani, negativno lice,gorke istine. Ozbiljnosti, tuge, boli, rastanka,mrnje. Bolna slova rastau tuno srce. Izranjajutugom ispisane slike nakapanih suza, nema ivotana njima. Suze potapaju sve druge nijanse. Napovrini plutaju samo tragovi crno- sive boje. Up-ravo takve slike zauzimaju prvo mjesto na puto-vanju sivih stranica ivotne drame.

Istinita drama, teka i surova, postaje nepre-

8

R uica R uka Ciko

gledna i iscrpljujua borba za mladu djevojkuAnu.Poslednjim atomom snage, ivotnim stavomnjenog duha uputa se u neizvjesnu borbu, mnogojaeg protivnika da pobijedi i vrati obeanju bardjeli svijetlih boja, da se u crnilu ne izgubi.Rijeima nije sve crno kako izgleda....moe biti igore....ohrabruje olovka svoje crno srce, u sebi tjeigospodara.

Lagano, molitvom bolni korak, Ana prua.Vezuje se za rijei obeanja da e skrivena sjeanja,putem odmotavati i pustiti iz odaja davno spreml-jenih uspomena. To su zatvoreni tuneli minulihdogaaja izvezeni doivljenim strahom, izgub-ljenom nadom, bolnom, suzom, i tananim nitimazatomljenih elja.

Sutra bi moglo biti bolje. Drugaije. Te niti la-gane, svilene, nestvarne, stanuju duboko. U srcu idui. Sline su preslici. Polako nastavljaju da se za-petljavaju i odmotavaju. Zaustavi ih samo ponekad,skrivena prepreka u dnu vijugave linije srca. Tekoje razmrsiti i izvui te niti. Postaviti ih na pravomjesto. Mjesto svjetlosti jasnoe. Vidljivo ulima, uoku, srcu i dui. Prepoznatljivo biu. Onom un-utranjem. Pravom, snanom, stvarnom i jedinombiu istine. Istine tako jake, bolno, jasne da se nepredaje zaboravu!

Njena skrivena vodilja. Jedina nit za koju se takovrsto dri ni sama ne zna zato i zbog ega. Bo-jaljivo skriva doivljeno. Od same istine. Ona za-pravo strahuje. Strah je paralie. Vezuje, bolje jerei sputava. Godine prolaze a stege straha jo uvjekstoje. I dugi niz godina ih ne primjeuje, iako dobro

9

OLOVKA I PRIE

zna da ih je sama uvezala. Nikada dovoljno jasno iglasno nije ispriala ta je preivjela. Smatra da sveto pripada samo njoj. Za druge je to bezazlena be-smislica. Za nju sudbina. Put koji joj je odreen,kojim treba i mora da koraa. Ponekad bi onakousput, kap po kap, nakapala po neko sjeanje sm-jeteno u priicu meni u crno srce i onda bih ja neu-morno prevrtala traei kraj, ali se olovka.A kraju nikad kraja. Jednostavno bi odmahnularukom.- Ma pusti. Bilo pa prolo. Nevano je to.

Pri tom bi sjajne crne oi podigla visoko premanebu, dok bi po meni udarala nemirom u nekomtaktu da me i sam vrh otrog srca zaboli.....Takosam i ja, njena olovka, nakapala nekoliko suznihplatna jednog pravog ivotnog romana.

NAKAPANE PRIE

Sakupljala sam zaboravljene kapi po rosnimstazama njene due. Osjeala sam dubinu preiv-jelih trauma, tih davnih dogaaja. Odmotavatiprirodno, jednostavno, zamreno, pleteno vezivo, apri tom ostati pribran u toj liniji stvarnih zbivanjanije zabavno. Moda ak prebolno.Htela sampotvrdu da nesrene okolnosti podjednako zadesepoprilian broj ljudskih bia.

Opet vjerujem da nijesu tako este.- Pratim njene stope polako, sasvim polako. Go-tovo neprimijetno. Tonem u boje iscrtanog platna .I pitam samu sebe:- Hoe li italac znati da prepozna tu nedoreenu i

10

R uica R uka Ciko

nedokazanu istinu to preplavljuje polja iskustva isaznanja? Hoe li htjeti da prihvati pravu svrhuovog putovanja bez predrasuda?- Nije njena elja da doivljeno porie, niti da ihuz mene duplira. Ve to je mogue jednostavnijeispolji ivotno traganje i ostavi vidljivu poruku,da sve je mogue i nita nije nemogue. Ne-dokuiva je sudbina jer, ne ostavlja esticama ocr-tanu viziju ivota.- Usudim se da je upozorim, ree olovka, da ni mojitragovi pisanja, nemaju u dananjem vidokrugu iv-otnih ideala onu notu prepoznatljivosti i potreba.Ne, rijei su odavno istroile svoje sjajne haljine iizraze neponovljivosti. Da rijeima napunim kolica,malih, velikih slova, gordih ili lukavih, nee imationu energiju da zaplove, barkom osjeanja.Ne, tu je pristanite ukavog papira, njegovovelianstvo novac, on vodi u toj luci glavnu rije.Umjetnost, mudrost, nedokazanost ili upornost krozsliku ili pisanu rije ostaje uspavana u nekomdjeliu vijugavih linija uma.

Uzima se samo to se ivotnim stazama nametne,prije i pree.

Tako se i dunosti poklapaju sa nunostimasamog postojanja. Pa ako u tom kovitlacu ivotbude majka, a ne maeha, onda ni ona ne bi imalapotrebu da se obraa buduim esticama. Anaodbacuje moje nemuto upozorenje, ne mari za sit-nice, ree sleui ramenima.Treba izneti napovrinu sutinu putovanja. Kroz bolnu opipljivostsmrti iz unutranjeg izvorita kada izranja napovrinu. Pokupila je molitve rijei, vapaje. Toplo

11

OLOVKA I PRIE

ih grlila u nonoj tmini, kao majka edo i njeno imrastirala bjelinu pokrivaa dajui im dovoljno sv-jetlosti za budunost.- Ako me je smrt grlila, u svom ledenom tunelu,hladnim i bijelim rukama opisuje Ana rijeima -onda je to iskustvo zaista previe bolno i stranoda bi bilo zaboravljeno. Ako je to nejasna misao-zato je bila toliko opipljiva, bolno jasna? Ako je tosan, zato me je i dan- danas strah da zatvorim oi,da se prepustim snu. Ako je injenica, da smrt nijeostvarena - zato nije?.

Zato, i hiljadu zato, postavlja sebi krozskrueno odricanje i molitvu, pitanje , gdje sambila? Je li plavi odbljesak leprave svjetlosti pria ilisudbinski putokaz da u ovjeku postoji snanaBoija vodilja loginosti.

Uzalud traganje......plava zvijezda sija joj u duii danas, potvruje olovka. Moda e jednog danapoeljeti sama zvijezda svojim plavim sjajem daobasja putovanje novih stranica u kojoj dominirasamo ona....Daleka Plava Zvijezda. Moda?!

MOLITVA

- Toplina svjetlosti probuenog jutra ara prozorimadue. Hoe da ogrije i onu drugu, skrivenu stranu ukojoj misao bjei u tamu.- Htjela bi ui. Ne moe.- Teka su vrata. Prozora nema.

Sa bolnog zida, pada ogromna sjena.Uporna svjetlost iz jutra uri u dan, kuca, zove imoli tamu da vrata otvori. Vee je blizu. Mjesec po

12

R uica R uka Ciko

nebu plovi, svjetlou govori.- Tiho, saekaj, doi e sjutra.- Ja u noas, ploviti po tamnim stranama. Modae meni otvoriti vrata. Zato joj nemir duu lomi?Drhti srce bol stee, misli bjee.- Gorina ne da da sanja.- Boli osjeaj da svjetlost bjei na druga vrata.Ponor je, uzmaka nema, on je sve dublji. Ni ruke daosjeaj prui.- Samo praznina. Nemir, kao leinar krui. Utrobase gri u grudima. Kamena suza je zastala. Zima je,drhti. to li to dua sluti?- Ko li uzima bisere sa njenog puta, upita olovka,ostavljajui prazninu da sama luta.

Odgovora nema.Samo oajni strah sprema molitvu na koljenima

ivota. Da vjetar odnese nemir i zgazi turobnu slut-nju. Da sunce moda sjutra nee sijati istomzrakom, srce to eka mirisno jutro. Leptira u letu izagrljaj dragog bia.- Bjeite turobne misli, naite sebi puta. Ovim pros-transtvom ne dam da tuga luta, uzbuena olovkapojaa svoj glas.

SUZA UZDAHA

Otvaram pregrade na platnu. Uhvaene dilemeskrivaju sutinu boja. Tuge obojene strahom, krozneizreenost, neshvaenost, u prolazu bez ukusa idodira. Nijesam bila pripremljena na to koliku pro-tivrenost i neloginost e izazivati moja misao.Misao paradoksa. Suprotnosti, pokuaj razumje-

13

OLOVKA I PRIE

vanja da mlado bie od dvadeset godina nije slo-bodno u svojoj biti, nego je ograeno u skrivenostibolnih, nametnutih ograda sa predrasudama.

Pokuavam da razmrsim davno ispleteno klupkostega i obrua. Otvorim kavez gdje se jo u djet-injstvu zatvorila. I gleda svijet koji se kondezuje uprostoru njenog uma, kroz slike u kojima viegospodari podsvijest nego razum. Moda i nesv-jesno djetinjstvo utie na besmisao svakidanjice.Sama svojom rukom gui i rascvjetava batublaenstva, kroz matu sopstvene tiine, koju je sv-jesno ili omakom spustila na samo dno svogamca. Na ispisane stranice koje su se davile, u ri-jeima potopljenog brodia njenog vremeplova.Talas ih ljulja a one tonu u morsku dubinu ili letomse vinu u nebesko plavetnilo. Nedokuivost takvihprostora razbuktava matu. Jo ako svjetlost pri-manjem boja stvara prividnu sliku nestvarnog, ondato bie doivljava cijelim svojim postojanjem. Nje-govi osjeaji postaju uspavani, ravnoduni ili radoz-nalou probueni.

ta ako su uspavani? Da li tada proputa onovezivno jako postojanje u svom Umu? Da li postajespava? Da li takva osoba proputa u svomokruenju ono bitno, ivot, u svim njegovim bo-jama, ili mu je dovoljno da samo postoji? Da li sam,uspavanih pokreta, nema potrebe da ih ispituje i unjima uestvuje za razliku od znatieljnika, ijarazmiljanja se ne mire, nego poput sitnih esticasu stalno u pokretu, nezadovoljni. Trae jo dalje idublje. Jo bolje i vie. Sama ih svjetlost pobuuje.- Da li moemo kao posmatrai odgonetnuti taj

14

R uica R uka Ciko

spektar koji je htjeli to ili ne, esto zamagljen?Kako onda tu traiti svjetlost? Kako nai odgovor?Pogreno je prikrivanje sopstvenog iskustva. Zabo-ravljanje bolnih dogaaja. Kao da ona sama odsebe, mogu nestati. Biti zaboravljeni.

Najvanije je prihvatiti te osjeaje, da bi semogli prevazii. Ma koliko bili bolni refleksi ivota,trae impuls stalnog otkucaja u vremenu. A vrijemenamee svoju volju u namirenju dobra i zla sve uistom.iva estica moe samo sebe razgolititi iliuviti u najdublje utanje ne dovolivi vidljivostosjeaja koji drhte ili strepe u njemu bjeei.Bjeanje od njih vodi u zatvaranje, izolaciju. U fazeiz kojih se teko izlazi u normalni ivot.Samo sjeanje vraa mu stope i zapire u oiljke,koji ponovo krvare.

PLATNO DUE

Polako, bojaljivo, poput leptira, irim krila.Platno dobi svjetlije nijanse, kroz koje se naziruvidljivi tragovi sanjanih zvijezda. Otvaram crnuistinu bolnog iskustva, u kojem je skupljena sva re-alnost tegobnog ivota. Pustila sam suze. Razlile suse iz kaveza preko ograde uzdaha. Koje olakanje.Konano izbacuje nevidljivu nit, koja je progoni izbog koje se spotie. Boji se. Ako prekri ili pokidato vezivno tkanje nestae istog momenta vrstinazavjeta. To je za nju hram, svetinja. Zato upornouti. ivi u sebi nesvojstvenom prostoru, punogneshvatljivih ograda i stega, u podmornici, bezprava da izroni.

15

OLOVKA I PRIE

Tamo u jednom trenutku nemoi i molbe za iv-otom, dok je letjela tunelom nesvjesnosti kroz plavuviziju sna i jave, kroz svjetlost odraza i oblika, lje-pote stvarnih vienja njenog duha i snanih emo-tivnih misli, njihov uzrok, oblik i razlog ostavili sujoj trag po kojem koraa pratei znake raspozna-vanja. Sve vaga. Odmjerava svaku misao. Rije isledei korak. Brusi liniju pravca, da sluajno neodluta u nepoznato, zabranjeno.

PODSTANAR

Bolest, problemi i nevolje ne pitaju za vrijeme,mjesto i godine. Ne trae dozvolu. Jednostavno nas-tanjuju se tamo gdje e im biti dobro. Virus zlebolesti podmuklo se nastanio u Aninom tijelu.Postao je podstanar, a ponaao se vlasniki. Rairiose, zauzeo sve odaje, hodnike, zidove, prozore ivrata. Navukao zavjese skrivajui se od svjetlosti,poput aveti.

Znanje istaknutih strunjaka za infektivnebolesti, uz pomo nade i upornosti bore se sa pod-stanarom da bi spasili mladi ivot. injenice dajuslabu ansu savladivosti nepoeljnog uljeza.Nekazano i kazano ostaje u oima. ele svim srcemda ga vide poraenog, odbaenog i unitenog.Tijelo je oivjelo ali njena dua od straha slomljenajo uvijek drhti, udovi bez pokreta. - Vrijeme prolazi.- Godine niu svoje bisere na strmim liticama, dokih um umornog talasa njenih uzdaha brusi dopunog sjaja. Ona uti.

16

R uica R uka Ciko

- Poeli svjetlost, olakanje za sebe, tjerajui mrakda istrese breme tekih djetinjih torbi. Tih glupavihvarljivih povrina, mjerila oblikovanog ivota. Ko-liko je to uopte i mogue rei oblikovanog usamom proljeu njenog ivota.

Da to rano prolee u jednom trenu preraslo jeu surovu zimu. Zimu, koja je svojim ledenim za-grljajem prekinula sva sledea cvetanja. To jetekoa pred ijim zidinama ona kleei pita.- U emu je zapravo svrha ivota?- U emu i zbog ega?

Da bi to spoznala uzima na sebe ogroman teret,nosi ga lagano kroz trnovito sudbinsko ivljenje.Mlada djevojka Ana, kako su je zvali, valjda go-dine samog tereta uinile su da pone parati tu zam-renu isprepletenu torbu sjeanja i obeanja.- Da otvori prozore dui.Poznato je da sam ovjeku trenucima nevolje moli i obeava sve i svata.Utopljeniki hvata se za slamku. Poslije to zabo-ravi.

Ona se uporno drala svoje zavjetne molbe up-uene nebeskom prostranstvu, plavoj svjetlosti,samom Gospodu. Molbe za ivot. Sa sjetom olovkauzdahne. Ne mogu ni slikom doarati, kako je unepominom tijelu tekao ivot bez pokreta.Kako jesamo mislima sklapala ruke u molitvu, vapajemsrca, hladnih kapi oroenog ela.- Naporno mi je ovo pisanje dodade olovka, svihgodina druenja, oranja brazdi po oranicama, kojevape za toplim sjemenom smijeha. Dosta im je tuge,korova, praznih i jalovih livada. Previe zaraslihpoljana, skriveni u trnju crveni cvjetovi maka.

17

OLOVKA I PRIE

- U nastupu oaja baci me moja gospodarica, iza or-mara zajedno sa mojim drugom koga sam izbraz-dala ispisujui njenu tugu. Sluam kako u samoicvili. Zaplakala sam i ja. Traila me je izgubljeno.Ja se sklonim, neka se malo razdrma. No ona poobiaju odmahne rukom i taman da me zamijenidrugom olovkom, zaurlam iz sveg glasa, da je ipapir zadrhtao.- Moe raditi to god hoe, ali me ne bacajdaleko od sebe- ja sam ti jedini pravi prijatelj, jasam ti drugarica, saputnica, tvoja crna ovca koja trpisve krivudave linije putovanja, po padinama os-tavljam trag svoga srca. Da, ja tvoja crna olovka.

MOLBA CRNE OLOVKE

- Molim te, Gospode, posluaj mi vapaj crnog srca,ostavi joj bar deo snage u svijesti da pomogne djeci,da postanu ljudi. Ako je sad uzme, uguie i tebe isebe u Tvom krilu, - pa ta e ti takva gore?Obeava. Od srca ti ivot predaje. Vodi je dok nedoe to vrijeme. Samo molim te daj joj snage damali mostovi postanu vrsti i jaki,da im ne ostavisuze i prazan zagrljaj. Molim Te Boe, nee imatidrugih elja. Ti je vodi. Biu Ti zahvalna, poniznoree olovka.- Svima e pomagati. Opratati, i nee se aliti, lju-titi. Svaki dan u zapisivati da bi mogao da je prati.- Znam da i onako sve vidi.- Boe, snage joj daj.

Neka poletnim vihorom tvoga milosra ispuni

18

R uica R uka Ciko

ono to si joj aputao dok ju je crni vakum tunelanosio na put bez povratka - uradie kako ti eli.Obeavam da e doi bez suza kad joj otvori svojavrata.- Znam, uvrijedila te.Htjede svojim rukama uzetiivot koji si joj dao.Tog trenutka nije znala da iniveliki grijeh.Bolno saznanje je unitilo svaku poz-itivnu emociju. Klonula je i neprekidno ponavljala,nee vie trati zelenilom cvjetnih poljana, neemoi uiti svoje maliane prvim koracima.Ostaubez pokreta.- Da nee....znam da na to nije imala pravo. Oprostijoj oaj.- Bila je prazno tijelo u lavirintu mranosti. On jezavede do mranih sila potonua.- Ako je kriva- osudi je. Nije vano. Samo sauvajanele, to joj ti tvojom milosti podari. Molim te,sauvaj. Pazi na njih.

Boe, znam da puno traim, ja, malena crnaolovka. Ako ne moe ili ne eli, da joj vrati tojoj bolest oduze hod i pokret moda i nije vanoda ga ima. Vano e biti da moe iz daleka pratitidjeiji smjeh.

Zna da e ostati usamljena. Odbaena. Takav jeivot. ta e ima takva? Razumije ona to. Ne ljutise, a i kako, kao da e to pomoi. Saalijevae jeokolina, prijatelji.....slomie joj ivot. Zar je tovano? Gospode, ide do krajnosti- postae prosjak.Izdaleka ih posmatrati kako rastu. Gorim dok ti seobraam. Vidim da se nebo neljutilo. Eno, tamo,oblaka punih kie. Nestae plave boje.

Znam da su ovo vapaji.Kako da ih izbjegnem?

19

OLOVKA I PRIE

ta da radim? Reci mi , molim te, zavapi olovka.- Boe, daj mi malo tvoje svjetlosti, da razbijem ovutamu.- Nepravedna sam prema tebi,ako si ti odluio da titreba,onda je vodi.Sigurno zna,zato tako mora bitii gdje e je postaviti u tvom prostoru veliine. ZnaTi dobro da nije imala lepravu mladost,djetinjstvo.

U tom proljeu plodova samo gorak ukus i bli-jeda boja mirisa.Bila je smetalo u koracimaodraslih,- neeljena.Ti si je doveo na ovajsvijet.Ima prava da je vrati.- Boe dragi Ti uporno uti.-Slua li? uje limoj vapaj.?

Znam da si utkao nepoznate rijei u njeno bie.Molitvu. Stvarno se moli i ako ne razumije. Malozna o tome. Gotovo nita. Sada te prizivam, tvojimrijeima-zavapi olovka. - Znam ih i ja napamet.Svaka je posaena u srcu. Odakle su mi dole, akonijesu od tebe. Sigurna sam jer vjerujem da si Tiposlao plavu svjetlost. Da je nosi u nepoznato i dridok prolazi hladni tunel ka Tebi i Tvome sjaju.- I tada se bunila,pa si je onako snano tresnuo da jebolna grudva iz grla, od udarca izletjela napoljesvojim umiruim prisustvom,osta samo bolni tragpraznine. Govori nemutim jezikom optubu:Kriva je. Nije htjela poi kud sam je vodio. Sad ezato ostati prikovana za krevet.

Ako tako mora biti, neka plati neposlunost.Samo, molim Te, pusti da i takva - prati djecu kakorastu, bar i malo. Oni su joj najljepi darovi ovogkratkog ivota. Nema drugih.

20

R uica R uka Ciko

- Boe opet grijeim.Optuujem Te, a molim Te. Za-ista sam kriva. Uradi kako misli da treba. Ja ti sepreputam, klone olovka od umora i silnih vapaja.Klone na stranice bijelog papira.

Tako zagrljeni olovka i papir traili su smisaoputa. Kroz take, zapete,upitnike i usklinike,podznacima navoda za sjutra. Stajali su dugo pokrajtake traei da krenu naprijed velikim slovom.Znali su da kod nje veliko slovo nije sitnina izdue,nego krupni korak velikog ogledala u kojoj seocrtava linija trajanja u prihvatljivosti sebe.

Molitva - ree Ana, kroz suze, molitva vladanekom unutranjom, nadljudskom, gotovo boan-skom snagom. Imam utisak da ludim. Vidim zvi-jezdu vodilju, njen sjaj, koji jo nije zatreperio, a jaga vidim. ujem neizgovorenu sliku iscrtanih stazarijei, sluam to raanje. Osjeam sjeenje pupanevodilje. Njena sutina dovela me je dotle da tu zvi-jezdu vodilju pratim u svom opstanku.To kazujemsamo tebi i ukavom prijatelju bjeline. - udneironije-pomisli olovka,i njena sudbina je crno bi-jela-moje srce je crno, papira bijelo.Eto kako smose nali u tim poljima ahovske table-crno protiv bi-jelog. - Boji se. To se nastavljalo u beskraj, unutranjostibia.- Bez dna.Iscrpljuje sebe. Obeava kule i gradove.Moda nesvjesno, arkom eljom da ugleda svojemaliane, i poleti prema njima.- Tako se Ana vezala stegom molitve i obeanja.Zadravajui svoj dah ili ga prilagoavajui danaklonost bude dua. Trajna. Prvi korak-katastrofa,

21

OLOVKA I PRIE

zaboravljen korak, neuspjeli poduhvat, koji nestajekroz polu ivo mrtvilo, same istine. Oajanjem um-rtvljene due,crnim platom,prekri svaku nadu.- Gubi se.Trai, bar neki izlaz, malenu zraku izpukotine tame. Ulazi sve dublje u tunel ponora,-sjenke je prate bez kraja. Pita se gdje se nalazi-negdje na izgubljenom putu sredita, -gdje da krene,naprijed-nazad, lijevo-desno. - Zato si Gospode sakrio nebo.Puta je da padana dno. Crno je tamo-dna nema.Poe kia.Sklapa one kapke,-izgubi se u nestvarnimsjenkama jednog lavirinta kroz maglu sna i jave.Djeliem svijesti primijeti malenogvrapca,onog,njenog jedinog stvarnog i pravog dru-gara ,prijatelja-kome je sipala iz due sve nanoseorkanskih vjetrova.Bure sjeanja poplave,bujice,odrone svoje nemoi. Ispovijest sa tamnogdna skrivenosti i lagano mu smjetala u meko pa-perje kao slova na stranice bijelog papira, koje jauporno orem crnilom svoga srca izjavi olovka.

Spava, a plovi u bljetavoj svijetlosti,prema pre-lijepim poljanama gizdavo zelene boje.Visokoraskono drvee rairilo je kronju. Kroz sreditevijuga potoi, plavi se bistrom i istom vodom.Ona lagana poput pera, kupa se u tom bljetavomsjaju, okruena laticama cvijea svih nijansi.Okrugle aice, pune opijajueg nektara, uspravnoporeane jedna do druge. Prua radosno ruke da ihuhvati, bjee joj, sve dalje,svijetlost je nosi,-uvlaiu svoju unutranjost, prozirna je.

Postaje svjetlost razdragana, vesela, punaraskone, razigrane,nestvarne ljepote.

22

R uica R uka Ciko

Probudila se lagana, leprava, sa tog putovanjakroz san, iz nestvarne zemlje predivnih bajki.- aka mi je bila stisnuta, ali prazna, osta u njojsamo lelujava nejasnoa sna,i jasne stvarnosti:ovom sam rukom htjela ubrati cvijee. Pogledomprati ruku, dok mi se lagano pribliava, pokazujuije, a onda slegne ramenima i spusti je ukrilo.Nisam eljela priom da izbriem ljepotu,zna, neu ponavljati,-da sam se bojala.- Gledam je. Nestvarna estica same prirode.Tu je,na dohvat ruke. A, opet mi je miljama daleka. Neuh-vatljiva. Neponovljiva, a tako jednostavno svjesna,prizemna.

Kia, vjetar, fijuk, lom. A, onda sunce zasijaispod, njenih oblaka. Ima li tu nekakvog reda.?Pravila, gdje su? Ko e to sve da sredi? Ko e prvi,zastati na tom putu, umornom-odmora traei, uz-dahne olovka. Sunce se opravdano srdi. Vatra sejavi u suvoj travi.

SVJETLOST

To tajanstveno mistino bespue svjetlosti jemjesto gdje se odmara dua u mirisu spokoja, okojoj Ana pria. Nije dozvolila vie ni trena dabude usamljena. Gleda naprijed, dalje od onog tojoj ivot turo nudi ubjedljivo sigurna da je nebousliilo sve njene molitve. Samo nije znala u kojojmjeri i kako. Period bolesti prolazio je sve faze,traei njenu unutranju snagu. Ba onu za koju inijesmo svjesni da je posjedujemo.

Ona je ozdravila.

23

OLOVKA I PRIE

Nesigurnim djeijim koracima,prohodala je.Uzdjecu je. uva svoje obeanje. Boji se gnjeva plavesvjetlosti. Jednostavno nije se igrala vjetrovimasudbine. Priroda ivota uzela ju je pod svoje. Njeniosjeaji su edni, nepatvoreni odbljesci iste due.Uz blagi osmjeh ponovo se usuuje da potrai ir-inu nepregledne otvorene poljane.- Gleda me pravo u oi, ispituje da li joj vjeru-jem.Tonem u njene crne zenice. Jasnim, bistrim,istim kao djeiji osmijeh. Hoe li me povesti neu-jnim stopama kroz zelenilo njene due, pravo u dnoputujue podmornice skrivenih oiljaka?- Zavisi kako na to gleda draga moja, ne bi bilodobro, da shvata ravo, sa ironijom. To bi bilo istonepotovanje.

Tada njene rijei pune zahvalnosti ispunie cijeluprostoriju: - Ja spoznah, Boe, slavu Tvoju jer Tiree: Prema sjetvi - nek se i anje.

RAZUMIJEM RAZLIKU

Htio ne htio, -ovjek je orue prirode. Ona munamee svoju narav i izgled.

Ana je odluila da bude u dobrim odnosima saprirodom. Uvijek djetinje nasmijana, spremna dapomogne, podigla je hram od ljepote, kroz matu.Tu je ispijala ae pune skrivenog soka.Daleko iznad ovjeka i ivota.

Kada nevolja ili bolest dou u goste, zakucaju navrata tiho, ne ali se, ne panii, spremno pokaipaso i krei na put.

Neumorna, uspravna, dostojanstvena, stalno u

24

R uica R uka Ciko

nekoj kretnji stvaranja kroz fiziki rad, gdje svakaslika iznjedri sledeu, prepuna blagosti, trpljenja ipratanja. Nastoji da negativni lik na slici i najzam-reniju stvar osvijetli razumljivom bojom. Kada jesuza za izgubljenim roditeljem prekrila putanjatuge, njeno srce, zahvalno Bogu, molitvom slave ihvale zaustavi odrone, poplave njene due.- Hvala Ti, to dozvoli da majina dua ugleda ju-tarnje buenje zore, prije no to je uhvati za ruku ibez bola povede na svoje izvore. Osjeti da moe imora skloniti suze u dubinu bez povratka.- Moglo je biti i gore, ree jedva ujno.Da, primje-tim, moglo je zaista biti gore. Zavlada tiina.- Pomislim: A, ta ima gore od smrti?.- Ima draga moja, razbi Ana tiinu u hilade djeliaobinim pokretom ruke.- Ima mnogo goreg od smrti. Ima.-Smrt je sastavni dio ivota.Vjeiti njen pratilac.Podjednako gladna, i jedu iz istog kazana.- Uh, kako sam ti to objasnila, primijeti sama i os-mijehom,uz lagani pokret skrije suzni uzdah.Netoipak nije mogla sakriti ni od sebe. Tuan pogled izdubine, tih jasnih, prodornih oiju. Tuga je izbijalau samoj boji. U njihovom priguenom crnom sjaju,mjeajui se sa toplinom due. U nekim momen-tima zablistale bi skrivenim biserom.

ON ME VODIO

Osjea da na pleima nosi iskustvo stogodin-jaka.U srcu dijete, eljno igre i smijeha.Stala jenegdje na poetku u nekom trenutku prolaznosti i

25

OLOVKA I PRIE

sve se sruilo na njena plea.Oduzeto sretno dobabajki, zamijenjeni su velikim romanima ivota. Josamo da joj kose posijede,mogla bi slobodno priatiuz vatru: - Znate kad sam bila mlada, u to vrijemesve je bilo drugaije. No, vidi tada sam imaladvadesetak godina, mnogi bi pomislili da izvodimkomediju.

Zato mudro utim i sluam.- Vidim da ima tu spoznaju, da mora potvrditisvoje postojanje.To je neto zavjetno, ostavljeno iznekog skrivenog dijela same nedokuivosti prirodei njenih zakona, da smo prolazne, malene estice uletu. Tako svom radu i stvaranju nastoji da udahneduu ljepote, da ivi i traje. Puni sebe umnimdostignuima prolosti, ui da misli, preispitujuipoznato i nepoznato, neumorna hrani svoju glad.Ne zna sve mogunosti tog jelovnika i njegovusvrhu. Ma, koliko da uspijeno rijei zadatak, na-puni svaki atom baterije, ostaje tu gdje i jeste.Ograena bez izlaza.

Radi ono to osjea, zna i umije, gdje najljepeiskazuje zahvalnost postojanju. Nije joj teko. Zna,dok radi, osjea neki blaeni mir, neke druge galak-sije. Okruena nevidljivim biima koji svoje mislipretau na platna i stranice, ima taj osjeaj da je naonoj poljani ljepote. Rukom hvata raznobojne laticecvijea, dok se one same smjetaju na poznato immjesto. Takmie se koja e zasijati jae i snanije utom spektru boja.

ivi matom ivote svih naroda i rasa. Zna ne-muti govor ptica i ivotinja. Ide kroz dubine umeu oajnoj borbi za ivot. Sanja snove gdje svjetlost

26

R uica R uka Ciko

toplim likom uliva molitve utjehe kroz drhtavistrah. Na toj pozornici mata postavlja scene tolee izmeu jutra smijeha i noi suza. Istinite ra-dosti, bezbrine pliake i tragine dubine ivota.Kad je spreena zbog raznih zavrzlama, drugogposla i obaveza, u njenom biu na samom platnuskuplja se neto nalik teini kamena, gorini.To je pritisak suprostavljanja koji hoe nemirom izdue da iskoi.Kao da sve drugo to radi oduzimaonu pravu energiju ljubavi i strahopotovanja.

LAKO JE NJOJ

Posmatram je...... Znam da je njen ivot, zapravopoetski ritam u spektru same prizme, mnogo dru-gaijeg tempa od uhodane seoske idile u kojoj senalazi. Sve je isplanirano, programirano, sve stie,za razliku od okruenja, punije, raznovrsnije.- Ne znam to da objasnim. Moda e biti dovoljnoako opiem, - kako je okolina vidi: Lako je njoj -samo se smije i sve stigne. esto sam i sebe uh-vatila da razmiljam, kad neto ne mogu dapostignem, kako ta gospoa Ana moe sve. Za sveima vremena. Jednom sam je prilikom zajednikograda otvoreno priupitala - sa potovanjem premapoznanstvu. Nije se naljutila, samo je rumenilooblilo njeno lice kad ree: Ne budi smijena, nije tonikakva zagonetka. Moda jednostavnije i drugaijerasporeujem poslove. Nije mi potrebno puno sna,nisam spavalica, a i ne zaokupljam se nevanimstvarima. Nemam vremena za gubljenje vremena,pri tom mi je uz osmijeh namignula...

27

OLOVKA I PRIE

- Sada, sluajui je - jednostavno sam spoznala -boji se da izgubi vrijeme. Obeanjem ga jeopteretila, zadacima nametnutim ili bitnim. Punilaga je bogatstvom sopstvene due, i koraala zele-nilom, oslukujui sopstvene korake. Progutala jekamenu knedlu, nerazuma, zabrane, neznanost bi-jede, osrednjost. Uopte podrugljivost, neshvatanja.Ispila je taj gorki ukus ui, uutala je, prestala dapitanjem objanjava. Nije molila. Naprotiv, nas-tavila je plivati i letjeti u nedokuivim umovima ve-likih majstora, i lagano ali sigurno pela se uz brdoivota, traei vrsto uporite za svaki korak.

Njeno radno okruenje je lavirint, u kome samoona zna kolijevku pravog znaenja. Utoite. Da,upravo tako utoite, skladita zanimljivih knjiga,slika, skica, poetih radova, suvenira, suvog cvijeai mnogo ega jo. Kroz taj vijugavi prostor ras-paljuje se njena mata i misao dobija pravu rije.- Prije je sa mnom provodila jako puno vremena,-sa sjetom naglasi olovka, sada je tu pisaa mainai kompjuter, a ona u tom carstvu, okruena je bjeli-nom papira, gdje se naziru biljeke ili neto jedvaprimjetno podvueno, neki broj i ja u njenoj ruci ine zaboravlja me. Ne moram misliti i biti ljubo-morna, uostalom stalno me gricka svojim zubima.Eh, kad bih izbrojala sve tragove od njih,- koji bi tooiljci bili. A zapravo ja sam joj odskona daska dane pukne i pone da ujeda. Ovako ja trpim, a njojlake. Stia nadolazee talase sa burom i ustro meuposli da zapiem neizreeno. Ne trpi greke. Neoprata ne znanje. Nastoji da bude pravedna i str-pljiva, potujui pravila igre same prirode.

28

R uica R uka Ciko

- Kada joj navrati kominica ili neka poznanica,odmah bi nas sklanjala a nije negodovala to jeprekidaju, osmjehnula bi se takvom dobrodolicomda sam i sama imala osjeaj topline, ili radosti da jejedva ekala da neko navrati na razgovor. Njenaprisnost sa sagovornikom ta jednostavnost u komu-nikaciji, nije dala ni na trenutak naslutiti da nijedobro doao. Ona bi uglavnom sluala, oprezno ihvodei to dalje od linog broda priajui uobia-jene teme. Ne dozvoljava da zaplivaju kroz njenuprivatnost, znatieljom i pitanjem: ta radi to? -Ma pustite to, govorila bi uz osmijeh, neto bezveze, sreujem lom. Nije se hvalila ni pokazivala,samo bi odmahnula rukom-ostavimo ovaj lom - ha-jdemo popiti dobru kafu.- Svako isticanje van porodinog kruga, pa i unjemu smatra se jako neprijatnim i opasnim. Morabiti uzdrljiva,neprimjetna, savrenstvo neposto-janja sopstvene linosti. Bez prava glasa, otupelihosjeaja, robotski dosadnog povlaivanja drugimosobama. Morao je ovjek biti glup, da ne primjetito povlaenje u oak utanja, ali se to potovalo.Vrlina i poslunost kunog odgoja - (dobra i milaosoba ne uje se iva, a prede kao maca). Miri se,premjetajui misli prema drugim enama.

No, to je sve ivot. Nastavila bi dalje, kroz svojsvijet, ispisujui odgovore na stranicama bez linija.- A ja te pitam, eno prirode, gdje sprema udarce,a gdje suze bez jecaja?.

Sada sa kompjuterom kako ona kae, gospodi-nom sveznajuim radi do iznemoglosti.Traga, trai,istrauje kroz putovanje prolih i sadanjih vjekova

29

OLOVKA I PRIE

minulih civilizacija, jednostavno puni sebe i svojuunutranjost, zaviruje u nepoznate prostore ljudskoguma. Ui, uti i ne ali se.- Usudim se da je pitam: Reci mi pravo ta e tisve to.? Zato zamara sebe?- ta pokuava da uradi sa gomilom kojom si na-punila sva spremita u glavi? Ti zapravo nema vre-mena da ivi, die. Stalno si u trci.

ZAR SE TO NE VIDI

- Pogledaj, dobro pogledaj.To je moj ivot,suzaizgubljenog proljea i kaput zime kojim se pokri-vam da bi me bar malo ugrijao. Tu sam ivo bieistine i postojanja,tu se najbolje snalazim i ba tumogu rei to mi je na dui. A ona boli bolom tr-pljenja. To mi niko zabranit ne moe. Moe samokao i dosad da zapaliti papire, ali ne moe sjeanje.Sjeanje. Ne - ono je moje !-Boli. Do boga boli, alije moje! Objektivno reeno crpim iz sebe snagu,upotpunjujem i vrijeme i prostor. Na neki nainbranim se od zamraenja uma,pogrene pret-postavke zastarelih shvatanja-odnosa prema en-skoj estici. Nadam se da e vrijeme to dolazi iprolazi otvoriti prozor i dati smisao esticama, jakobitnim za postojanje ivota, a tako negirane i zak-lonjene. Ne zbog neznanja, nego zbog nerazuma uznaaju same potrebne objektivnosti.

Ljepota stvaranja iz mene gladna vapi za novimelementima, koji prevazilaze svakodnevnicu. Kakoobjasniti? edna sam, ne daju mi piti, izvor tee tu,ispred, vraaju mi ruku nazad, ne daju, uvjerljivi su,

30

R uica R uka Ciko

naglaavajui sami sebe. Glupi su i pametni sajedne strane, jer upravo sebe zagrauju neznanjem.Dokazuju da su ene kao i djeca. Moda snagom,amarom, i glasnim povikom, zna se ko je ko. Nedaju. -

Ljuti se mirljivi vjetar. Prazne prostore puniuzvikom. Lomi i kida. istinu pravi, prostora traiu toj vjenoj jurnjavi.

I TO TREBA DA SE UI

- Zna,ja drim do svoje rijei, proaputa Ana,sam ivot je umjetnost, treba ga dobro razumjeti.Totreba da se ui. Svakim pulsom svoga bia obo-gauju svojim postojanjem i bie do sebe.Obeanjem je vezala svoju rije. Rije je svetinja.Zakon. Tako su je uili stariji bez rijei, bez obrazai asti. Ritmom talasanja, oscilacijama linijastvaranja davae udisaj iskrenog savrenstva.Slikom, bojom ispisae ljepotu nebeske duge uplavetnilu, prenee tu nevidljivou ljepotu dueutkanu u bokor rascvjetalog mirisa. Pisanom rijejuiskazae putanju kroz ivot, sklanjajui sve kameneograde, zelenilom elja rairie ilime toplih rijeiza ljepotu drugih koraka koji e doi da crpe iv-otni sok ostavljen iza nas.- Da, to sam obeala malenom vrapcu, prijateljuonih dana............... utljivom drugaru, saputnikuskrivenih bisera, teta Kati...

Obeala sam, apue Ana. Sama sr mog posto-janja je upravo ta bolna upornost. Ispunjenje samerijei pa sad ti vidi. Da li sam neposluna-ili iscr-

31

OLOVKA I PRIE

pljujem sebe, da bi sve bilo na oba kraja na mjestu.U toj ii ivotnih sukoba, trpim fiziki, duhovno,ne mirujem jer zapravo svaka sekunda trai nekunovu formu izraavanja. To su beskrajno neizrecivimatematiki korijeni, koji ne dozvoljavaju daotupim. esto, jako esto, uhvatim sebe-moda suipak, oni u pravu, moda je ova borba ista glu-post.? Onda to protivreje oboji misao nijansamaplave boje i nosi me daleko lepravo beskrajno ne-dokuivo, na putovanje. Okreem lea, zaboravl-jam trenutak slabosti, ispunjena novom snagomdupliram misao prema svijetlu. Ocrtava se ponovojasna linija obojane svjetlosti, leluja ivom materi-jom. Sklupana tako, u nonoj tmini, ostavljamnjene tragove, na bijelom platnu.

Toplinom due pratau ledu,kad stegne udoveotapau ga strpljenjem, savijajui ramena. Pustiuvjetar neka proleti hodnicima,tame. Strpljivo ekatida nerazum otvori svoje vijuge vienja, nastavljaAna takvom snagom da sam se i zamislila -Nauila sam TO jo u djetinjstvu, znati strpljivoekati.- Nastojim da je razuvjerim: Nije to lako, zaboravl-ja samu sebe.- Treba ti odmor, predah. Stani zaustavi se sjedi.- O, da, nasmije se Ana nekako eretski, pa, Boemoj, spavau i sjedeti sasvim dovoljno kad poemgore.- Nijesam postavljena na ovo mjesto da spavam.Moram probuditi uspavana ula, marljivim i str-pljivim radom pronai skriveni klju vjekovnezatucanosti o enskoj estici i njenoj vanosti. Pe-

32

R uica R uka Ciko

peljuga je bajka, moram pronai tu bundevu iz kojee ona, pa i ja sama, postati princeza svoga doma,pa makar to bila i koliba. Moja dua vapi za sjajemsvjetlosti, znanja, davanja ljepote a ne moranja.Stegnutih usnica i drhtaja srca-postavljam pitanje -ko to ima uvjerljiv dokaz, da je tako zapisano? Zarje sve na naim pleima, i trpljenje i moranje.?- Zna, nastavlja, nemoj me pogreno shvatiti. Nijeni meni lako. esto padam ustajem, gubim bitke,ivot me kida i lomi, oduzima drage osobe,preesto bivam slomljena i izgubljena. Poniena.Ali On me ui, kako se poniznom dobrotom, prataivi i voli. Daje mi svoju milost, prelamajui svi-jetlost u burama koje se niu, savjetuje da su ljuditvorci svoje sree.

Ta milost smiruje Anu, njena boja je ispunjava,toplinom, nikako ne komplikuje-ve na neki nainpojednostavljuje ivotne dileme. Tada joj sve iz-gleda drugaije, jasnije i manje boli. Kad pomognedrugome, na svoju nevolju zaboravi.

Govori da ima osjeaj da je svjetlost iva, na nekinain opipljiva. Ona je kroz svoje postojanje patilakrijui svoju patnju u tajanstvenoj nedokuivosti.Sa tom patnjom uselila se svjetlostu njenuskrivenu unutranjost, na neki nain je grije, osvi-jetljava joj put kojim ide. Njena topla, nevidljivazraka stapala se sa duom koja je vapila za varni-com topline. Daje joj snagu, hrabri je.

Zna, ba kao u onom snu, - nastoji da me pod-sjeti. Sada je ona tu oko mene, opie krug i staviruku na srce. Ja sam pronala nju a ona mene, vezalismo se neraskidivim vezama kroz neponovljivost

33

OLOVKA I PRIE

ive materije koja die kroz umjetnost.Pria samouvjereno, jasno, isto onda zastade:

Zna, On broji, a ja osjeam svaki treptaj kojim senagovjetava. Pouri, zavri - ne gubi vrijeme.

MODA GRIJEI

Gledam je, ista je, drugaija, suvie bliska anepoznata. Ne mogu da je prepoznam.Ispred menestoji sasvim druga osoba. Razumljivo objanjavaputeve lavirinta. Omoguava mi da uestvujem upronalaenju vijugavih staza obraslih ibljemnepoznatg porijekla. Mislim da grijei, a opetnelagodno se osjeam. Zbunjeno.

Suzdravam se, zastajem, zapravo, odustajem,izgubiu se, traim pravu stazu na kojoj je putokazrije. Moda bi je uznemirilo ili povrijedilo nenalaenje pravca. Zapravo, kojom preicom da jojpriem, pribliim, pruim, uradim.

Da plaem, da se smijem. Zaista teak trenutak.- Pokuavam da ti TO objasnim, ree ona. Evoovako, osjeam se kao polovina cjeline, samo tomoja polovina ima rok trajanja-svijetlost e nas-taviti da traje, uvijek u sredini dana i noi, dobra izla, poetka i kraja. Obasjavae jasniju viziju do-brote, pravih osjeaja.Ozbiljnost njenih pokreta iodmjerenih rijei ostavljaju me ponovo zbunjenom,misli mi se mjeaju.- Kako ovo objasniti? Da li se ona sa mnom ali iliponavlja neko dobro naueno filozovsko djelo, pamojim srcem ispunjava bijelu prazninu. Zna da jojne vjerujem.

34

R uica R uka Ciko

- Draga moja, ima pravo-govori. Prole su mnogegodine.Tek sada te vodim u lavirint i uopte putamte u sredite unutranje bure, pod ijom samsnagom koraala, nosei njene fijuke udarastvarnosti. Uvjerie se i sama koliko je koinciden-cija slinosti i putokaza. Moda jo bolje u ti pril-iiti ako si itala Andrievu knjigu Proketa avlijai ovdje postoji vrsto omeen prostor. Sve jevidljivo. Crte koje opisuju simbole, izraene i pre-poznatljive samo meni. To je ta tamna sjenka kojupreivljavam. Pakao iz ijeg pozorita izlazelinosti koje vladaju scenom. A kad izae ona un-utranja podmornica sa svim bolnim tovarompotrebno mi je na povrini jako puno, vezivnihkonopa, da ostanem prisebna. Odnosno da nedozvolim da mi sjeanje otruje vazduh koji udiem.Pokazau ti gomile zapisanih detalja od onih god-ina, do danas. Sve trenutke pretoene u vidljivuboju i pisanu rije ili pokuaje kojima sam objan-javala svjetlost. Onu nijansu unutranje boje. Stavl-jajui silne upitnike zareze i take u navodnike,saznanja da jedino ja to mogu osjetiti svojom intu-icijom a ti je ne moe, dodirnuti. Moda je moeuz moje prianje osjetiti svojim tajnim ulima.

Uporno mi je ostavljala nedefinisanu tajnu. Usvijesti - ljepotu i tugu-doivljenih sjeanja.Upravonedokuivost tih nijansi me spreava da zazvonimzvonima. Jasno mi je da nije stvarala za sebe nekuposebnu auru.- Ne, postala je maina. Jedan njen majuni dio,araf nekog mehanizma koji je vrti u svom zamajcu.U tom vrtlogu nesvjesno se zaarafila vrsto. Bo-

35

OLOVKA I PRIE

jala se a boji se i danas. Boji se injenice da akomalo popusti araf, da e zle sile smrti ubrzatikorak. Mada smo stalni saputnici, ipak ta jedin-stvena svjetlost ima prednost za jedan korak. Tajkorak je dovoljan da zna ta moe, a ta ne u odnosuna druge. Jeste zaista komplikovano. Znam, nije niopipljivo, ni vidljivo-ali tu je. Nije to djeije pisanjednevnika. Moda prije putopis. Ne, nisu ni romanini memoari, to su zapisane neizgovorene misli i ri-jei,u kojoj sam ja malena olovka bila akter jednedavne pustolovine.

as u paklu, as u ljepoti i putovala podmorni-com sjeanja, brodom sadanjosti sa amcima pri-jatelja kupajui se u ljepoti i prelivimanedokuivosti ljudske due. Neuhvatljivost atmos-fere, obojane u plavu boju, njenim nadahnuem.Zato i mislim da je vrsto utemeljena u prostoru,kao bie i pojedinac. Da je pozitivna, da zrai.

Ne, draga moja, ne zraim i nisam posebna,-iz-govori ona,to su neuhvatljive boje, izgubljene, ko-marne sa svim ivotnim zavrzlamama.

Tu su ruke prijatelja, sve nade i matanja, ost-vareni i neostvareni snovi i njhove sudbine, i uopteneiskazana misao koja me okruavala ili na nekinain neposredno dodirivala.

Ona tajanstvenost pokreta stvarnog ivota, kadsamo tiina pria i mimika odgovara. Ono, kad sleg-ne ramenima, odmahne rukom.- Imam osjeaj da je napravljena od finog kristala,bruena prirodnim dijamantom, krhka i osjetljiva nadodir.

Ana je sentimentalna, sama bolna osjetljivost.

36

R uica R uka Ciko

Ovdje nema romantinih uzdisaja, nego, naprotiv,neuhvatljive jeze. Tiina, mir, zamiljen pogled,neka daleka sjeta.....

AO MI JE TO JE TO SAN

Zna, noas sam sanjala malu prekrasnu kuicu,bijelu, slinu onoj koju sam imala davno u det-injstvu.Tamo daleko, jo dalje kroz vrijeme isjeanja. Bila je to kuica slina peurci, okolovinogradi. Ja mala. Ne vidim se od okota loze.Negdje na sredini ljuljaka. Neka ena, Slovakinja,zvala sam je mama Zuska, ljuljala me visoko,visokodo neba. Pruala sam ruke da uhvatim oblak. Joivi taj osjeaj srenog vriskanja.Tek njene haljinesu za mene bile pravo blago. iroke, pa sve vezeneplavo, okolo ipka. Ja se okreem, pravim velikikrug. ao mi je to je to bio san,-proaputasjetno. Zelena, meka trava, po njoj lie uti, zrelejabuke, kruke, orasi, ugodno se smjestili u njenojmekoi. Drvee visoko. Kronjama zaklonilo nebo.Jedna crvena jabuka na visokoj grani njie se i ljuljau pravilnom taktu. Prati pogledom granu jabuke navisini. Crvenilo jabuke oboji njene obraze, a tamobijela peurka iz svog dimnjaka pria o prolostistare slave.

Kae da je uz nju ponovo pronala poznatezvuke. Toplinu raja. Pruila je ruku, njeno me za-grlila. Bila je iva. Kao ti i ja, nastavlja ona opisu-jui puteve obasjane unutranjim draguljem sna.Otvara vrata line samoe. Kruka na stolu, uz os-mijeh govori joj tiho, ostani ovdje.Vrati nam ivot

37

OLOVKA I PRIE

i daj mi snagu, ja u te radosno ekati na ovompragu. Nijemo je zatvorila vrata, dajui znak da eponovo doi. Postae im svjetlost, nee bez toplinebiti zatvoreni. I u snu je imala osjeaj da je tostvarnost, ta zelena oaza mira. Predavala se tomuboru sa izvora srca pratei javu toplinomsnova.uti nevidljiva slika oku, uti slapovima.Osta odsjaj u svakoj pori njene osjetljive due.Uruci dri kruku. Zove je da je proba, da zapamtinjen sok, dok se ponovo ne vrati zelenilu male oaze,sanjanog raja. - I sada mi lebdi pred oima iva slika mogueg,nadohvat ruke, gotovo da mi je ao to sam budna,san je bio stvaran.

MOLITVA ILI VAPAJ RANJENE DUE

Znam da je sve satkano od svjetlosti, zvuka snai jave - to Bog opominje da je blizu. Zove, Vrijemeje. Zato te priom vodim na svoja davna puto-vanja, obraa mi se sa uzdahom,i nastavlja da moli,usuujem se rei moli kleei. Trai jo samo malovremena, vaan joj je ovaj jedan dan, da se grije nakrilima svjetlosti.- Molim te, Boe prui joj snagu, dovoljno due dane gubi suze, ostae ti dovoljno due da ide daljesama. Ne dozvoli da joj se snovi rue, Tebi je dala,obeanje. Svjetlosti se zaklela. Doveo si je u kinojnoi, neka je jo malo na krilima nosi.

Piem njene misli. Prenosim na bjelinu stranice,srce hoe da iskoi. Da sam kojim sluajem sve-mona olovka, ispunila bih joj elje, koliko je

38

R uica R uka Ciko

iskrenih molitvi u njenoj dui.- No, ja sam samo mala obina olovka, ne mogu jeni nadom ponuditi ako je ona sama ne nae.

NADA

Ako joj da snage i poslua njenu molitvu, uz do-voljno vremena, da ispuni svjetlosne dane, nee senita promijeniti, opet e njena estica cijela, pri-pasti Njemu, nadam se. Zadnji put te molimgospode, odagnaj tamu iz njenog uma. Neka svijetlipunim sjajem, bez zastajanja i pitanja. Neka pratiputanju koju samo velika snaga ljubavi ima. Po-mozi joj da izdri ono neizdrivo. Zato molim i san-jam da e uz Tvoju pomo, Boe,biti srena. Ostavijoj dovoljno vremena da shvati da nikada vie, neebiti cijela, da je sastavljena iz prolosti i sadanjosti,da mora da sija jo jae.

NE USUUJEM SE DA PITAM

Kakva je svjetlost ispunjava, je li to neto ivo,slino ljudskom biu? Moda nadahnue? Mojapomiljanja me navode da su ti likovi izmiljeni,nestvarni, neobini, ne usuujem se da pitam.Moe promisliti u najgorem sluaju, da je nita,ama ba nita , ne razumijem.- Da li je moje gledanje sama realnost? Ili samoglupavo klimanje glavom dok etam linijom ocr-tane staze? Nemam odgovor, ali se trudim. Da,trudim se. - Znam, govori Ana, da sam zagonetna. Vidim da

39

OLOVKA I PRIE

se svim silama podupire-pratei me. Odaje te taunutranja borba, gladnice i nevjernice.- Vidi da bi radila stvari u kojima se osjea dobro,koje ti jednostavno pomau da ivi sopstveni ivot.Jedini koji ima. Mora prihvatiti-imati neto to tenadahnjuje.Neki pravac, cilj. Ja se uz svijetlostnjenom snagom branim od udovita. Naravno nemogu bez drugih ljudi. Porodice prijatelja. Oni susastavni dio potrebne svjetlosti. Najvanija je ta is-tinita vjera, koja ne trai znaenje. Ona se adaptirai prihvata, samim tim i proizvodi pozitivne misli.Ta divna estica, leti, sa puno ljubavi u plavetniluZemlje i Neba.Ona je hrabri, nosi, i kad neto nefunkcionie kako treba.

Snovi su varljivi. Ljepota prolazna. Bia trenuci,a svjetlost vjena. Jako je umorna od svega, nagov-jetava mi poznatim pokretom ruke.- Pokuava sebe spasiti trei.

ONA SE ALI

Ostala sam zbunjena, zateena, nepripremljena.Ona se ali.Vodi me slikovitim rijeima nemoi.Njena postojanost ima valjan razlog, da sasijeegranje skrivenog bola, i otvori izvore iz njedara,preko oka. Da preplavi obale, srui brane ipotee,noena jakom strujom sopstvene due,premasuncu, nadi i razumnoj toplini prijatelja. Prua ruku,trai oslonac. Uasava me pomisao da smo tolikegodine zajedno, a sada, u svijetlu, spoznajem njenuskrivenu unutranjost. Zapravo, nju samu. Davalami je sopstveno srce da lutam pustim ostrvima

40

R uica R uka Ciko

njenog bia, bez sumnje i kolebanja, da neurazumjeti.- Znam, govori Ana, poznata mi je protivrenost,drugaije sagledavanje.Ali , na trenutak, pokuaj dane zavlai istinu,ostani dosljedna sebi.Korakninaprijed jedan korak, saznae sutinu. Moe liosoba, koja preivljava ulazak u hladni tunel svi-jetla, pravilno da rasuuje? Moe li da negirastvarnost tog dejstva na psihu i promjene u kojoj senalazi? upravo zbog prihvatanja stvarnosti, pogle-dom sjeanja, iznutra ne preko ogedala taj neiz-drivi ali i nezadrivi talas bure, to izranja nasvjetlost sa svim svojim oscilacijama, nagoni me dasagledam svoj zatomljeni mrak. Iz mrani vijugatuih miljenja, i njihovih poluobraenih balkonarazuma, u kojoj je ograda graninik. Nema ni vieni dalje to je tu, nema ni mjeseine koju jutro nosi,ni sunca gdje se ovjek promalja iz tame go kao odmajke roen.

Ne, tu je mrak.Kroz svu tu sluenost istih linija traim svoje

djelie polomljenog ogledala realnosti, da bi uz tajodraz u sebi ali i iz sebe ugledala vidljivi odraz sop-stvenog lika. Unutranjost nema odraza. Tamo smosamo mi. Misli prepletene kroz rijei i doivljaje,oiljci gdje je suvina sentimentalnost, trenutakspoznaje, da i najmanja sitnica u velikim dogaa-jima je vana i znaajna.- Nijesam bie koje se zadovoljava samo pukimpreivljavanjem.Moje sopstvene misli i osjeanjatjeraju me da ispoljim sebe ali i da prihvatim odgov-ornost. Sugestivno mi se namee bezvrijedni uzor.

41

OLOVKA I PRIE

Sama misao kripi u svom koritu, ali takvo je bilovrijeme. Nijesam imala prava da pustim taj propetival da me zapljuskuje svojim hladnim kapljama.Odrekla sam se ne znajui, da sam guila u sebipjesmu koja je uporno naricala svoju melodiju,traei roenje, ne njeno, nego moje kroz nju. Doeas odricanju, zarad neeg vieg, jaeg, neobjan-jivo prisutnog.

I ona se odrekla, zarad rijei, vanosti buduihdana, zarad vjerovanja, a, zarad cijelog postojanja.Odrekla se mnogo ega, drei se obeanja i is-punjavajui ga. Odrekla se, a opet se nije osjealausamljeno.

KOD DOKTORA

Molitva pomae dui.ovjek osjea olakanje jerispovijeda svoju muku.Kao prijatelju da kazuje. Netrai lijek a opet se osjea mnogo bolje. Ana dan-ima trpi tupi fiziki bol u predjelu srca. Pola jedoktoru.On vie, zna i sama -govori mi ona pre-vrui oima- Znao sam da me nijesi posluala, da si daljeradila bez predaha. Srce je motor, pregrejala si ga.Odavno je njeno zdravstveno stanje, zbog bolestipod optereenjem. Davno i jo uvijek isto savjetuju:samo lagano, bez naprezanja i ivciranja.- to si sada dola,- ta da ti dam? Tebi trebaodmor. Samo odmor.! Vidi pritisak. Uguie sebe,zastani malo. Nema vremena za ludovanje, za-vrie loe,vie on.

Dok ga Ana posmatra-potvruje,u pravu je, ali

42

R uica R uka Ciko

ona ne moe i ne zna drugaije. - Nai vremena za sebe, nastavlja doktor uzbuennjenom nebrigom za sopstveno zdravlje. Ne dozvolida vrijeme pronae tebe ljutnu se srazlogom.- U tom trnutku-ona se molila Bogu, da joj da josamo malo snage. Jo samo malo. U crkvu nije ila,a uporno se molila. Samo ponekad kad je opelo zadrage osobe ili kad osjeti duevnu potrebu i onda senae na tom svetom, tajanstvenom, uzvienommjestu, sa rukama prepunih cvjetova. to je jo ud-nije suze teku umjesto molitve u latice bijelog cvi-jeta, dok drhtavim rukama stavlja cvijee, suzomokupano, na oltare.Tone u nevidljive krajolike,prekrivene blaenstvom topline.U svakom pro-laznom mjestu gdje se zatee, prvo pronalazi crkvu,manastire, damije, pa onda tek muzeje, biblioteke,galerije. Mistika obavijena tajnama svjetlostiprivlai je.

KAMENA CIPELA

Poslije odlaska od doktora teinu kritike blaietnjom uz obalu mora.Udaraju valovi, briutragove sa pijeska. Donose ko zna sa kojeg krajakomadi izvajane granice nekog drveta.- Ponijeli bi i mene, razmilja dodirujui im bjelinu,povukli bi me u svoje dubine, bez traga, kao vile.Moda su ovog trenutka one ovdje prisutne. Tu ulijepom ambijentu prepunog arenila boja i mirisa,gdje se i ja osjeam udesno i arobno, kao princezau svom carstvu. Ide lagano nogu pred nogu, pratistihove svoje due.

43

OLOVKA I PRIE

Svjeina veernjeg mirisa lebdi neuhvatljivo utitrajima preko nemirne povrine mora.Uliva se uraskono zelenilo, plete talasaste lijane arobnimtapiem maginosti i leti preko visokih kronjidrvea.Stapa se sa zalaskom sunca u prelivimazlaanih purpurnih tragova. Oslukuje crkvenazvona, akordi je digoe visoko, zabaci ponosnoglavu prema zvuku. Leti opijena, ispunjena, sigurnada postoji, izgubljena u prelivima zalaska sunca, unezaboravnom trenu.

Nevidljiva, daleka malena crkvica skrivena ukronji borova, jela, empresa, velikog rastinja.Odaje je samo zvuk zvona, a nju ubrzani ritam srca.Zauzeta tragom te idile, tre je stvarnost-zaustavl-jaju se neka kola.Izlazi sveteno lice u crnij mantijii prui joj ruku,Ali ne gleda u mene prozbori ona,ve niz put, kojim klizi kolona vozila.

Na jednom kombiju otvorena vrata.Unutravelianstvena ikona Majke Boije, u svom sjaju.-Prolaze pored a ona za njima. Da li je to bilasluajnost, da se, ba tako, u trenutku dogodi jedin-stveni susret sa ikonom. Polako, zaokupljena timosjeanjima, vraa se ozarena i ispunjena. Lebdi,oiju uprtih prema dalekom horizontu. Nestanonemirno, gotovo da se igra, gura kamenie, laganonogom.

Umorila sam se, ree ona, znoj se sliva niz lice,stala sam da odahnem, srce je ludaki trailo izlazkroz grlo. Spustim glavu, ne bi li smanjila njegoveotkucaje, kad... Ispred mene kamen, malen ali neo-bian, saginjem se, okreem ga. Prava mala, ka-mena cipela, vie lii opanku. Tog trena spoznajem

44

R uica R uka Ciko

nastavak svoga putovanja.Ta kamena cipela dobila je, kod nje, uzvien

znaaj.Veliki znak.- Evo, pogledaj ga

Uzimam kamen, dragocjenu relikviju, ruke midrhte. Zaista, prava mala cipelica, bez ijedne su-vine linije, pravo remek djelo prirode. Savrenstvooblika.

ta rei. Spoznajem tada njenu misao, da jesasvim blizu kraja njena brazda, da mora zavriti si-janje. Misli mi naruavaju unutranji mir. Kockicese slau u udesnu sliku bez krivaca i pravdanja,bez volje i nade. Osjeanja previru, prazne i puneduu, kroz nadu u kojoj je sve predvidivo.- Da li je njoj bivalo, tako svaki dan kad se bol beznajave pojavi u grudima.Pita me, ZATO, njenglas odjekne kao eksplozija kroz moju glavu.Zato, ponovi ona, nijesam o ovome ranije priala.Ni sama nijesam svjesna. Bojala sam se da upriom izgubiti dragocjeno vrijeme.

Zato je sve zapisivala, prelazei krevite staze,izbjegavajui podrugljivost neshvatanja. Nije jojbilo vano, nije ni sada, da li e neko vidjeti tu,izbrazdanu oranicu iz koje kipti zrelina duhovnogploda. Vano je, da to On vidi.

LIKOVI U MASLINI

Ko, reci mi, moe osjetiti tue unutranjevrenje? Kad ni svoje ne znamo objasniti?- Da li samu pravu:? Mada ni to nije bitno. Moda ni ovo.Pogledaj, original oveije srce, sa druge strane,

45

OLOVKA I PRIE

ptica. To sam, takoe, nala u jednom od onih dana,kad ti je dua u nosu, a srce u oima. U danu etnje,lutanja bez cilja, u pitomini-tamo na Dragalju.Nemoj nita da mi kae kazuje se samo.

A ovo, prave gusle. Na njima riba. Plakale sujednog kinog dana kao i ja sama, na obali mora.Za kim je drvo lilo suze ili ga je kia umivala.To neznam znam samo da me je oblik privukao poputmagneta. Tog dana su i oblaci proklinjali svoju sud-binu stapajui se sa velikim talasom nemirnogmora. Moda je sama priroda osjetila uzburkanostmoje due i htjela da mi skrene misli, odnese tamodaleko u dubine bez povratka. Moda i oni imajubrata ija dua pati neutenim bolom oduzete mla-dosti, uvijajui sve u crnilo kie magle i oaja.

Tamo na abljaku, produuje ona uzbuenimglasom- ugledam ovu amforu. Prava drvena amfora.ta mi to priroda nudi, ili je u tu amforu skupila svemoje suze, govorei. Suze su lijek za napaenutugu. Ovaj lik ene, nastavi da mi pokazuje, i ovimnogi drugi su iz masline, pogledaj to savrenstvo.- Moe li biti, samo da umiljam da vidim ili sesamo namee, zbog osjetljivosti due i trenutka.Tosu relikvije-prirodnih vajara. Maslina jeste svetodrvo, i ona mi je, najvie ponudila.Vidi li, oblikmajke Boije, sa djetetom u njenom skruenomnaruju. A, ovu drugu, sa tri prsta kao da je nekokrsti, ili ovu gdje se krst nalazi tano na usnama.Sve to ima simboliku.

Samo, ne znam kakvu. Malo kome pokazujem.Mnogi prolaze pored. Ne vide. Ne primjeuju ili neobraaju panju. Moda sami predmeti ne dopu-

46

R uica R uka Ciko

taju vidljivost svakome. Priroda je jako dugo to va-jala i uvala u njedrima masline, dajui onog mo-menta kad je naila srodna joj dua.

Sama je puna iznenaenja i nepoznanica, i ne-dozvoljava da se igramo njenim izgledom iudima. Mi smo njeno orue, htjeli mi to ili ne. Jaaje od nas i samo malim detaljima dozvolja da je mi-jenjamo. Kako samo zna da nam estoko uzvratineposlunost.

Tada postajemo ono to jesmo, malene siuneestice u njenom carstvu.

PITAM NEMIRNE MISLI

Zautale smo. Likovi koje je priroda izvajala, za-ista su tu. Sa nekom udnom svetou tiine.-Pitam, koliko je zaista potrebno suncu da ispije ovusuzu u lokvi oaja. Moda je ljubav - najbre vri-jeme. Da, ljubav je najbre vrijeme da maleno biesvoje nemirne misli vrati i obeanje koje ga sputavanekako, na neki nain ublai, da ne budem gruba,zaboravi. Ljubav prema sopstvenom ivotu,raanju, osmjehu, mjesecu, suncu, treba da budejaa i snanija. Onda i vrsta rije ima drugaiju di-menziju.

Moda je dolo vrijeme da skine te ograde, daspozna sebe, otvarajui slobodno vrata, bez straha isvoje zakopano srce, vezano nevidljivim sponama,pusti na zelene poljane, pune primamljivog mirisa,dok opojni nektar prepunih latica prosipa svojeblago ka njenoj dui. Da izbaci otrovne aokedalekih uboda i oiljaka: -Ne sme, ne treba, bjei,

47

OLOVKA I PRIE

ensko si....Moda e njeno srce, bez tolikih stega poskoiti

u ritmu i prestati da preskae, udarajui ludo,traei odmora i vazduha, u slobodi.

MODA E HTJETI DA ZNA

Moda e meni otvoriti vrata -govori Mjesecdok nemirno silazi sneba i u kronju staje, klima-jui glavom sjetno. Sjeanje njeno i obeanje stra-hom su se vezali i ma koliko moli. Mjesee, neepustiti ni tebe. Oprata se ona polako od ze-maljskog sjaja, zelene trave, pjesme slavuja,ljubavi tople, djeijeg osmijeha, bogatstva srca,plavog neba, sjajne suze, stalnog gra, vjetra topoljem juri. Svega toga ali polako, nigdje ne uri.Put joj je iscrtan u mislima, znakovi su na putu jona samom poetku i njeno bie lagano sprema od-lazak.

Ma, duni vjetre razdrmaj joj duu, odnesi turobnesjenke, obrii stazu po kojoj plovi, ponesi njeneoiljke u dubine, pokai joj sunano, mirisno jutropredivnu knjigu tople ljubavi. Ne daj da zubimaprolosti grize budue dane, ne dozvoli oiljak daostane, ni suza koja. Povedi je do mjesine to svojezlaane kose slae u slapove zaljubljenih rijei, kojegriju knjigu bajki.- Polako joj, stranicu po stranicu listaj, nek punimpluima die.Ne daj da oima ita, ne daj da razu-mom pita- nek je osjeaj vodi i srce povede u divnaprostranstva dalekih putovanja vezenim jelekomljubavnih tkanja. Neka pone ponovo o ivotu da

48

R uica R uka Ciko

sanja, listaj joj stranicu po stranicu nenapisane kn-jige ljubavi sa kojih se srea smijei, njenim smije-hom ispisana. Neka poeli da leti i sanja, okienazvijezdama neba i biserima mora. Kamenje sklonisa njenog puta, zabrane, stege i obrue, nekaistinom luta, neka zaboravi ono jue.

NADA NIKAD NE UMIRE

Poetna staza ivotnih mogunosti.Bie obdareno velikom ljudskom dobrotom plovi

uzburkanim vodama, prati plimu i osjeku,nenamee svoja iskustva, ve pitanjem trai odgovor,tragajui kroz trnovito ivotno oranje. Nalazi i imaprirodnu brazdu, pravi redosled.

Zapravo treba da je tako, ree Ana, ne da bi nji-hove bate bile pune pupoljaka, nego da bi pomoglida se rascvetaju, druge oranice koje stoje zakorovl-jene, da bi kroz ivotne sijanice dilema pronali is-pravnu stazu svoga puta.

Pratim tu borbu, pokuavam da iz njenih zasi-janih oranica skupim plodove, iscijedim kapljepitkog soka. To moe samo toplo ljudsko srce, kojevoli i pati u nedokuivosti prirode i njenih zakona.Zavirila sam u rudnik u kome ona vrijedno brusitvrdo ivotno kamenje, ne da bi to kritiki posma-trala.- Ne, nego, zapravo i naprotiv, da bi taj njen ne-brueni, dragi kamen dovela do punog sjaja, dazasvijetli biem svjetlosti.

No, tu su i druge prie, kojim je ona zaposlila, nesamo svoje bie nego i mene njenu ve preumornu

49

OLOVKA I PRIE

crnu olovku. Znala bi dugo glodati me, stiskati zu-bima, savlaujui bol, koji je navirao zbog tue pat-nje, ili nehaja,vritala sam koliko me grlo nosi.- Da li me je ula.? Vjerovatno jeste, odmah meupotrebila da zapisujem njene misli. Njena prirodaima svoje udi. Ona je samo estica i leti prema os-jeaju, a ja sam takoe dio prirode. Iz drveta samkau napravljena. Onda su me obavili plastikom dami tenost ne iscuri.- To je moja dua. Moja krv. Sa njom podnosim svepodloge i vrste papira, ostavljam taj hemijski trag,dok neizblijedim od godina. Niko me nikada nijeupitao gdje spremam sve to to nosim u svommalenom oklopu, svoga obinog imena.- Nije ih briga. Moje je da sluim.

DAN POSJETE

Godina je 1984. Sumorna soba. Bijela.Trikreveta. Lee bolesnici. Dan posjete.

Osjea se miris voa. Puni sobu. ute kese ipokoji jai apat remeti tiinu. Kraj jednog krevetatiina. Nema nikoga. Ruka bolesnice mirna, po njojtragovi igala, ko zna koji po redu.Oi bolesnice stis-nute, zatvorene. Usne nijeme. Preko pokrivaa vidise nadimanje grudi.Teko die.Neto neobjanjivoprivue me tom krevetu. iva je, die. Posmatram tuenu. Lijepu u svojoj starosti i nijemu u bolu.- Ko je ta ena? Ona plijeni svojom pojavom. Dos-tojanstveno privlai, nekom udnom toplinom,poput magneta.

Pitam pogledom, teak bolesnik, ima posljedice

50

R uica R uka Ciko

infarkta. Ko zna hoe li se oporaviti, govorebolesnici iz sobe apatom.- ula ih je ona,kao i ja.

Niz obraze potee suza. Uzdah zapara vaz-duh.Uhvatih je za ruku,da bih joj zaustavila suze.Dolazi sestra, skida infuziju, brzih pokreta, bez sen-timentalnosti: Pomjeri se baba. Ako ne budedobra, vezaemo te, Zadrhtah bez rijei. Valjdasestra ima razlog da tako govori. Nemirna je, padasa kreveta. Hoe da ide, ree sestra, dok niz bakinolice teku suze. Neto oima trai, rukom hoe, nemoe. Prinosim joj au ustima, voda se sliva nizgolo tijelo starice. Shvatim da je ona potpuno naga,samo prekrivena pokrivaem. Vidim da joj je nepri-jatno, ponovo suze.

-Neto me stee u grlu, jeza niz kimu pro-lazi.ta je ivot? Na ta ovjek lii u bolesti,? Nabiljku,? Samo dua, srce i suze. Jedini vidljivi tragkoji se bori, i ne da se. -

Pitam, ima li koga baka.Da li se neko stara onjoj.Vidim, danas nije doao niko.Traim odgovoriako sam svijesna da takvih sluajeva ima puno.Sam si, i sam ostari....

Nije sama,apuu glasovi onako ispod sluha. Imaona djecu. Samo znate, danas svi negdje ure.Nemanita od djeije zahvalnosti.Ti, naoko jedva ujnirazgovori, dotakli su staricu. Htjedoh povikati;-Stanite za ime Boga, ne struite joj i ovako na-paen ivot, ona vas uje, iva je, nije umrla.

Taj poznati apat strue svojim ehom, moje do-line, kida zelenilo olistale nade. Otvara se stranicapoznatog refrena. Sama je, nikog nema.

51

OLOVKA I PRIE

alosno je kad ostari, pa te ni roeno nee.Smeta.- Pala je pa su je vezali. Htjela je kui. -Nastavlja da se vue apat saaljivih pogleda. Punise stranica, kaplje suza, reenice uzdahom pod-vuene. Drhti ruka starice, lice nabreklo koricomstida.- Pogled mi zasta u njenim oima.Tuga, duboka iteka skriva bisernu suzu to plovi na njenim ispu-calim obalama usana.- e me mori keri, vode mi daj,vezali su me, ahtjela sam samo malo vode. Drhti mi ruka dok sevoda sliva niz njeno grlo, obaram pogled, skrivamsuzu, pokrivajui joj nago tijelo. Neu ti staricemila, ni okom, povrijediti ponos, znam da te je stidnagosti svoje, taj osjeaj mi je dobro znan.- Govore apati: Lijeka joj nema, nikoga nema.Gri se lice starice, u brazde dubokih bora kapajusuze i prelivaju se sa usana niz grlo.Ugledam svi-jetlost pratanja, zasija joj iz due kroz bol zaus-tavljen u grlu. Lijepa je u mladosti bila, jo uvijekiz nje zrai ljepota ponosa i dostojanstva. Bolest igodine ostavile su svoj potpis uzoravi dubokebrazde. Ljepota blage plemenitosti majinog srca,preli se iz njenog bia, oivi iznova. Ozeleni zatrenutak skrivena ljubav. Starica skupi oi, a ondaskrene pogled. Pokua da otvori usne, grudi joj senemirno diu, otvori irom oi, fiksira pogled.- Na vratima stajao je njen sin. Njena radost. Liko-vala je bez rijei. Evo, doao je moj jedinac.Viditeda me nije odbacio! Ljubav je obasjala tvravuvrstog zdanja, svjetlost iz oka rairi tkanje po sobi.Oronulo lice boje duge mijenja se procvjetavi od

52

R uica R uka Ciko

ponosa.Ugledam stasitog mukarca, oholog u svojoj

veliini. Bez emocija i dodira prilazi krevetu majke,samo rijei. Hoe li, malo lubenice, poslala tiunuka?

Boli me, taj susret.- Da li se ovaj ovjek stidi dapred nama pokae svoja osjeanja, ili je takav.Moda ga previe boli i eli da je pamti kakva jenekada bila, pa se ne snalazi. Osjeaji majke pro-govore iz mene, tu ne postoji prekor samo oprav-danje. Da li je tako.? Ne znam, tre me glasovjeka, to god donesem ona nee -nudi i namalubenice.- U meni vri lavina, samo to se ne izlijem vatrombijesa. Krv mi uzavrela. Pokuavam da ne buknem.- Znate, moja joj ena skuva i poalje, a ona nee.- Lavina bijesa bukne, vatra se rairi svomestinom, bre nego sam i bila svjesna da gorim.

ovjee, ima li srca? Ima li milosti? Pa kakoda uzme sama? Treba joj davati kao to je ona tebehranila kad si bio mali. Zapalila sam i sebe i nje-govo dostojanstvo, kao da na to imam pravo.- Njoj treba panja i toplina, gdje ti je nestalaljubav za majku?

Kidala sam i palila to njegovo gordo dranje.- Kad e joj vratiti, to ti je cijeli ivot pruala idavala, ako nee sad?

Zastala sam da uzmem zraka, svi su me utkegledali. Postidjela sam se i izvinila to se mijeam.To nijesu moja posla. Oprostite, molim vas.Gledala sam postieno u ovjeka koga prvi putvidim. Njegovo lice je bilo pokriveno suzama.

53

OLOVKA I PRIE

Jecao je poput djeteta,drei svoju majku za ruku.Glava mu je klonula na njezine grudi. Drhtao je odstida i kajanja.- Moda je ljubav pronala vrata i suzom ih otvara.Ne znam kada mi je bilo tee, gledajui odraslogovjeka da plae ili staricu punu blaene milostidok me je posmatrala. Zatvorila je oi, utapajuibolesno srce u toplu ljubav svoga jedinca. Sa tomljubavlju obavijena, u poslijednjem danu, letjela jena krilima u jutro bez povratka.

Ostavila je za sobom, svilene niti, zlatom srcavezene, nevidljive oku, sjaj svoje due, dar ljubavikoja vodi od roenja pa do kraja.

OTVORI SUZO STAZE SKRIVENE

Suza je u oku stala, prola je puteve krevitih vi-jenaca srca, nije zaobila ni morske grebene due.Ostavila je tragove bola na pjeanim stazama,stapala se smodrom puinom mora.

Zatreperila je u talasu, zacviljela su njena stopala,zastala je, pred tamom iskopane jame, gdje mrtviputuju, stoji nijema i tiha.- Moda e se otvoriti i pokazati suzo u oimamojim. Zakasnila sam. Ja dola nijesam kad si meehom zvala, da u bati roenja, osmijehom ublaimposlednje zbogom.

Zakasnila sam, oprosti mi, suzo majinska, kaoto majka prata. Zaledila si me suzo. Ni sjaj ti netreperi. Ne odaje se, stoiki podnosi krike nemoi,to bol nosi u munine progutane tuge. Ne da ni

54

R uica R uka Ciko

drhtaj da te slomi. Kanjava izvor, sui muputanju.- Volim te majko suza, poteci iz svih pora zaleenogmi bia-obrii mi svojim tokom izbrazdane tragovegubitka. Ostavi toplu liniju, bolnog oprosta.- Neka ostane tvoj oiljak vjeite kazne, to zakas-nih. Ne da mi da suzu suzom pratim. Da bol u tuziguim, ostavila si zlatni krsti, na njemu poljubactvoj. Poslednje zbogom sa vazom bijelog cvijea.Znala si da u doi, zato me ekala nisi. No.pourila, da Bog te primi u njedra svoja. Slatko mispavaj, nebeska duo, u rajskom cvijetu pronaimir.- Prazna sam suzo do bola, a ti me stazom vraaoajem tugu plaam.- Znam ta nije eljelo majinsko srce, da vidi, tugusvoga potomka. Obavila je tajnu same prirode, os-jeaja i zna dobro je uvana u njedrima svojim.Spustim lagano poljubac na zlatni krsti njenogdara. Potee suza bujicom na drago mjesto, samokrih obala.

STIGNI ME, STIGNI...

Topli vez ljubavi je raanje muzike srca, kojanosi akorde sree. Die i budi u nama ono najblis-tavije, plemenito, toplo, ovjeno.Jedinstvene noteiekivanja da naa srca jednakim pulsom stvarajuakorde iste pjesme,iz te ljepote bujaju osjeaji istihnijansi. Rijei Ja tebe volim vie nego ti mene suljubav; to je zrelo ito koje eteoca trai, dapogau zajedno podijele. Priam o ljubavi kad

55

OLOVKA I PRIE

sunce smjeseinom divnu batu kiti, gdje je suzasamo rosa na pupoljku cvijeta.

Ne mogu tako u nedogled varati duu bajkom, jersunca nema u bati gdje magla stanuje. Kada namvidik prekrije, gusta magla, ona pred kojom nesamo da ne vidi ni prst pred sobom, ve ona tekamagla, kad ti hod zastane i pokret ostane u vazduhu,a ti sam nestaje u magli sjeanja. U bolu jutarnjegbuenja, kad jednostavno prestane da postoji.- E, ta magla. Teka,bolna, pritiska stee... za sobomnosi teak uzdah bolnikog hodnika. Leluja ulicomkupei za sobom bolne jauke jednog prozora nakome ovjek krikom razgoni maglu. Uzdah boli,ote mu se iz grudi, jeza proe niz kimu, gotovosiguran da ju je osjetio, iako su godinama kolicanjegova laa. Suza mu kapne na ruku. Tek tada os-jeti da plae.

Bio je mlad. Ponosan, pun snage. elje su navi-rale. Nova kola bila su tu. On ih je elio uhvatiti,stii, imati, osjetiti i Ona je bila tu, kraj njega. Li-jepa mlada, lelujava kao vihor, kao sunce razdra-gana. Divio joj se. Htio je biti njen ivot a onanjegov. Kako se samo smijala?- Znala je biti istovremeno djevojica i odrasla, imudra. Svaki njen pokret budio je jaku elju unjemu. Ona se davala svim svojim srcem, bila jetako topla i meka. Tonuo je u njenu mekou. Bivaolagan kao perce. Zajedno su letjeli u visine. Raju ot-varali vrata.A, onda zajedno padali u meki uukansan. Njena je ruka stalno traila njegovo tijelo. Bo-jala se da neko moe uzeti neto to pripada samonjoj. Usne su joj i u snu znale pronai ljepotu elje.

56

R uica R uka Ciko

ovjek kraj prozora poe da plae, glava muklonu. Hoe da ugui krik to mu se ote. Rukezadrhte, stisne kolica. Krv potee iz njih-topla lep-ljiva, kao Njena. Misli same naviru. Te bolne mislito cijepaju duu.-Srce hoe da iskoi. Grudi se nadimaju i krik bolaodjeknu hodnikom.

Neije ruke ga guraju, prevru, vezuju.- Osjeaubod, tone u maglu, u san,lebdi. Ona je tu,vie,Stigni me!- on juri za njom, sve vie, jae,sve bre. Budan je. uje kripu tokova, glasove.Tone u san. Nije mu jasno da li je to bilo jue ilidavno. Kad su bili mladi. Moda danas?- Ta magla teka! A,Ona? Razdragana, hoe da jestigne, ne vidi se prst. Ona tri Stigni me, stignime- vie. kripe tokovi.Osim udarca i tople lje-pljive mase to pune ruke, ne osjea nita. Buenjedonosi samo maglu. Nije patila - kau.- Magla se uvukla u hodnike srca i duu ovjeka dobola, eli da je pobijedi, - da vidi. Vodi ga eho.Stigni me, stigni me!- Ostadoe kolica i bijeli bolniki krevet. Magla sedigla. Visoko, visoko.

OPROSTI MI OPROSTI

Kada trenutak pomuti razum pretvori ljubav udjelie razbijenog sna. Bili su jedno drugom svi-jetlo, muzika, jutro. A sada magla se uvue u os-jeaje, sakrije vidik. On luta. Ona mu svijetli, to garazdrauje;-Zna on kuda ide. -

Na njoj otri zube nagomilanog bijesa, sku-

57

OLOVKA I PRIE

pljenog razoaranja. Ako u tom momentu Ona nijetu nastaje pakao u koji stavlja sve to mu je pri ruci,otrovnog jezika.Ona mora stajati tu poput sve-tionika i teko njoj ako se gasne, bez dozvole vratasu jedini izlaz, ako opstane cijela.Unitena, nijema,bez pokreta, ivota, elja u plavom modrom i bol-nom tijelu misao se gubi. Nema prava da misli. Imasamo da slua.

Izgubljen u magli, potapa sopstveni brod. On za-pravo i ne zna, zato stalno, ljutito, grize, zubimastrane zvijeri ba nju. Jednostavno navika je uzelamaha, zagospodarila ulima. Tako se osjea jaim,udarajui pesnicom. Po njenom krhkom tijelu ra-zliva se crvena mrlja, vrela i topla...boli...

Ona odlazi. Sam, naputen, slomljen, udara kamen glavom.

Kroz maglu ugleda svoj lik. Prepozna sebe. Nje-govo srce stidom prekri bolnu pokoru. Njegovesuze, kie, glas izgubljen, nijem. Sam je. Njen mirisu sobi. Haljina na podu, do bola zapee poznati os-jeaj. Podie i pritisne na lice meku zguvanusvilenu haljinu. Ne izdra srce. Slomi ga stid.Na vratima Ona stoji i eka... prua joj drhtaveruke; Oprosti mi, oprosti...

LJUBAV JE MOST

Zna li ti, strane, vizijo mate,daleko u nepoz-natom kraju same realnosti, gdje se rascvjetalabata, u koju uranja svjetlosni trag dalekog svijeta,dok lebdim zanosnim krilima, treperom svijetla, kaplanini elja, bajka mi apue o tebi. Glasne se

58

R uica R uka Ciko

malena estica nemirnog bia na bijelom papiru.- Ko si i ta radi, pitam te. Sanja li o putovanju,nestvarnim snovima- poetskim impulsima kao i ja,da se letjeti moe bez krila, linijama mate.- Zna li osjea li to?

Visina me nosi. Pogledaj, oblake grlim, ispodruku vrhovi brdaaca. Dolje je more plavetnaprinceza, ogleda se u nebu visoko. Vidi li joj is-prepletene uvojke zelenih manica nad Vrncem gdjekopom zlaanih serpentina do Lovena see.

Kako da rairim krila.?- Ptica nisam, letjeti neznam. Otvaram vrata nebeskog prostranstva pogle-dom. aljem ti oblak, na njemu vila razboj tka.

Misli da tako moemo stii jedno do drugog.?Misli da je dovoljna rije.?

Mislim da od samih oblaka elja bojama dugesagradimo, sve daleke nedostine pruge.- Vjerujeli da je dovoljno poeljeti krila vilinih estica itonuti u vrtlog sopstvene svijesti, izmijeatistvarnost nade i mate? Zatvori oi i sanja.- Ima li u tvome kraju duge? pije li bistru vodu sazdenca due? Vidi li sve njene nijanse? Gdje joj jepoetak? - Kod tebe ili mene.?- Ako je kod tebe, izvuci najljepe boje za peler-inu, ogrni se i poleti prema plavetnilu. Prui rukeda se spoje, vezivnim tkanjem same prirode. Odduge emo sagraditi Most. Spojiemo nebo iokeane.- Ti poni ravnicom idi, upleti klasje zlaanog ita,ja u nastaviti preko brda i planina, sa pjesmom orlai slavuja. Neka nas pelerina svjetlosti ponese kril-ima mate u bijele dvore raspupele bate. Slet-

59

OLOVKA I PRIE

jeemo na sredinu mosta,- spojiemo oba krajazlaanoga tkanja.Otvoriti bajku kljuevima srca.Pruiti ruku jedno drugom u stvarnosti. Bez mate.- Pustiu dugu u lepezu od pauna, nek je iri na svestrane, kad otvorim oi da stvarnost postane. Zov izmate ehom prenu,gradim prugu prema nebu.Oblak dugu zagrlio, a na njemu ime MOST i nitavie. Vila mi je pripomogla, kose duge rairila nizstrmine valovite, pa sa konjima hitro leti da rastjeragustu maglu, to se vinu ispred oka. Ostavi mizlatnog praha.... od ljubavi i oprosti, neka Mudrostgnijezdo svije.

MARIJA

Mudrost govori: ekanjem postaje dosadansamom sebi. Svaka pria ima lice, na licu bistrusuzu, a u suzi svu istinu. Nijesam ni slutila da upratiti liniju zaboravljenih suza- istine duge kaozima, rodne poput jeseni. Toplijoj od ljeta i blis-tavijoj od proljea.

Istina se pisala u samom proljeu njihovog iv-ota. Zatim je nestala. Nije zapisano da moralo jetako da bude. Ostao je trag u srcu. Iskra, kojoj jetrebalo samo malo vjetra da se razgori. Odrasli su.Poli svako na svoju stranu. Nisu se sreli ni u jed-nom trenu. Jesen ivota ve je uveliko koraala nji-hovim stazama. Ostali su sami.

Njihovi saputnici nisu vie sa njima. Otili sustazama bez povratka. Za njima osta samo osjeaj utunim koracima, to koraaju nosei bijelo cvijeesjeanja na hladnu zemlju. Tu stoje u nijemom

60

R uica R uka Ciko

gru. Prazno i samo prazno ispred i iza njih. Jesenje u kosi a zima se sprema. Samou griju ledenekosti.

I tu, ba tu, ponovo su se sreli. Stoji pognuteglave. Skriva bore na licu, suzu u oku, uzdah ipokret. Spremna da krene, a onda zasta zbunjena.- Ne, to ne moe biti. To nije On, to je neki starac,moda mu je rod. Zatrese glavom. Odakle mi sadasjeanje na njega. Ja ne znam vie ni kako on iz-gleda.Bilo je to davno, bili smo djeca, matali za-jedno. Opet zatrese glavom da otrese misli kojenaviru. Kriom ponovo baci pogled prema toj osobida sebe razuvjeri.

Ne, to ne moe biti On. Tre se. Evo ga ide.!Sagne glavu, jo nie. Zasta joj dah, presta da die.Srce je nemirno. Pokua bolje namjestiti cvijee.Ruke joj drhte. Oprostite, zau glas iza sebe. Svauzdrhta, imate li moda.....Te oi,..te oi, ali kosasijeda, bore trag suza.Gleda, neto se budi u njemu,misli lutaju.

To je Ona? Zasta, gubi dah. Iskra poe da pee,srce nemirno. Jeste, to je Ona! Zato uti? Ona jeuvijek imala ta da kae.Poee misli traiti put un-azad. Kao da je bilo jue. Posta mu neprijatno.Zato, Ona ne progovara? ta se deava sa njom,?Da li ga poznaje? Bi mu krivo, - a onda osjeajlakoe. Mladost se vratila. Ma, zato Ona ne pro-govara, ta joj se deava? Ne, nijesam se prevario.

To je Ona.!Marija, gotovo apatom izgovori njeno ime.

Marija, je si li to ti?Suze po licu piu odgovor dok usne nijemo ute.

61

OLOVKA I PRIE

Krenue zajedno, - i odoe svako na svoju stranu.Samoa sobe nametne Mariji sliku susreta. Iskra usrcu pali. Pee. Zato mu nisam nita rekla.? Zatosam bila zbunjena.? Nijesam se imala ega bojati.On me je poznao. Bi joj toplo oko srca, to je nijezaboravio. Kako je samo ostario! Ba je sijed. Samousne i oi su iste.

esto je Marija ila i nosila bijelo cvijee nahumku zaborava. Tamo na drugom ve je lealo sv-jee. Znai, dolazio je! Ne, on bi ekao. To je donio.- Tako iz dana u dan. Marija dolazi sa enjom usrcu, da e ga opet vidjeti. Prolaze mjeseci.Zima seobukla u bijelu haljinu. Hladno je.Svjee cvijee jeuvijek bilo tu. Dosadilo je Mariji ekanje po hlad-noi. Tresla se gotovo da se smrzla. -

Nee poi dok ga ne vidi. Stoji, drhti. Vjetar nosisnjenu haljinu. tipa je po obrazima. Ona upornakao u mladosti eka.

Danima je On stajao posmatrajui, sa zebnjom usrcu jednog pubertetlije da ga Marija ne vidi. Sku-pljao je snagu da joj prie. Smrzavao se i on odzime. ekao je. -

Mariju tre um. Naglo se okrete, oi su se srele.Ugrijali su promrzle ruke stiskaju i se u zagrl-jaju.Ponovo je procvijetalo njihovo proljee.Iskraoivje, nesta zime. Davno izgubljeno proljee ko-raa im u susret.

ZNAM ZA RASTANAK

Znam, sagne olovka glavu i ostavi crni trag zatunu priu. Znam da je sunce ubilo pticu, to pje-

62

R uica R uka Ciko

vae sjetno u kronji rascvijetale mladosti. Znam daje ptica ubila sunce pogledom. Stazama matanjaduom svom. Znam da su umrli, zalutali u kinojnoi oboje. Znam da niko nije htio uti poslednjijecaj slomljene due pod mjeseinom. Bili su svjet-lost bez lica. On djeak, ona djevojica.- Upaljeni u lampi zabranjenih ulica. Vezali su jutrolancima hoda, korakom gra. Pesnicom stisnutomgdje dua puca. Uhvatili su elju u letu. Slomili jojkrilo. Nastavili dalje kao da nita nije bilo .Osmije-hom leda kad srce puca utopili su barku elja u jed-nom malom, dovienja.

Vrijeme je traei ekalo, nije shvatilo da vienjavie nema. Vrijeme je gladno trailo izgubljeno vri-jeme, Tako ga potroilo da vremena nije ni bilo.- Traei nestalo, izgubljeno, gladno, potroeno,ekano vrijeme. A, sada jedno veliko DA stoji ubjelini pred oltarom i drugo DA stoji. Ali samo.Teko je vui za sobom rijei, koje nikom, pa ninjemu, nita vie ne znae.

LJUBAV, TA UDESNA RIJE

Ma koliko se trudim da pisanjem nekako ublaimtihi jecaj bijelog papira, neto se ipak ne moe izb-jei. Sam ivot. Njegova zagonetna tiina progo-vara, trai svoj put u pogledu utljivog bola.Pogledom koji bljesne kad ovjeku pukne vapajnemone due.- Tad ni ja, malena olovka ne mogu gotovo nita.Ljubav, ta udesna rije, puna sjaja i nadanja,ponekad zaboli vie od same boli, izlazei iz srca.

63

OLOVKA I PRIE

Srca koje se nada da radi ba onako kako treba ikada se nae u tom vrtlogu na pola puta kretnja muse sledi. Misao stane, a pitanje gdje je pogrijeilaostavi bez odgovora.- Tada ljubav boli, zaista boli. Ne mogu je ublaitini rijei: Oprosti mi. Kome i kako? Sebi i samosebi, ili...?

Dan, kao i svaki drugi dan. Niim ne nasluen.Dase ljubav od ljubavi oprata na tako teak nain.

- Ona siuna, njena,enica. Nikada nije bilaneto priljiva. Nije sama zapoinjala razgovor.Uvijek je sluala. Odobravala i nekako preutno sasvim se mirila. Govorili su esto-dua od ene. Paje i nadimak dobila Dua. Zaista je bila tiha. Stalnou nekom pokretu, kao dijete. Smireno, oputeno.esto se povlaila u osamu, gledajui negdje krozprozor. Nije nam to bilo ni novo. Ni neobino. Jed-nostavno navikli smo da se Dua obinom kretnjompovue. Osami u neki svoj svijet. Znali smo pret-jerati u galami i smijehu. Nije nas nikad prekorila,niti stavila do znanja da joj smeta. Preutno smoprelazili preko njene meditacije. Bilo je to netosasvim obino i u redu.A Ona , bez prekora prekonae vike i cike. Njena blaga njenost izbijala je izpogleda kada bi onako buni doviknuli: Oprostinam Duo, ba smo pretjerali.

A On, njena ljubav, njen Toni? Jak ovjek, punivota. Marljiv, radan i uvijek paljiv da joj udo-volji. Kupi, pokloni, pomogne u kunim poslovima.Zadovoljan da je uini srenom. Bila mu je praviodmor od napornog posla. U njihovom gnijezduljubavi nije se moglo pronai praine ni da si je

64

R uica R uka Ciko

traio. Sve je bilo na svom mjestu. Sjajno i isto.- Duo, govorio joj je esto, prava si Dua.Ona se samo ovla nasmijei na njegove rijei ipovue u svoj kutak. Volio je Toni drutvo, ali samou kui. Trudio se da ne izlazi, da je ne ostavljasamu, da to vie bude pored nje.Divio joj se,njeno je gledajui. Svi smo znali za tu vezanuljubav. esto smo se okupljali slobodnim danima,praznicim,uvee. -

Te noi nije se dalo naslutiti da se Dua oprataod nas.Naprotiv, bili smo zadovoljni to je cijelovrijeme bila sa nama. Nije puno govorila. Samo bipogledom pratila svoga mua. Znali smo biti za-jedljivi:- Vidi se to je ljubav. Vidi ovo dvoje, a ondasmijeh. No je odmicala. Bili smo umorni.Odlazilismo jedno po jedno;- Laku no, Duo, oprosti nam.

Ovoga puta nas je pratila do vrata. Sve je djelo-valo kao i obino. Da smo samo malo dozvolili sebida primjetimo da je u tome bilo mnogo neobinosti.Ni naslutiti nijesmo mogli, da smo poslednji putrekli; Oprosti nam, Duo!

Vrisak je zaparao jutro,vrisak bolne nemoi,vrisak zapomaganja: - Pomozite, ljudi! - On jestajao nijem, izgubljen. Bol u srcu, oima, dui. Boli samo bol. Zato? Zato? Kako je mogla. To dauradi ? Kako... Zato sam zaspao? Zato sam je pus-tio da bude budna, da bi sredila sinoni lom, a jazaspao, stalno je ponavljao. Stajali smo nijemi ugru. Zato ?

Dua je sama sebi uzela ivot. Visila je u ku-

65

OLOVKA I PRIE

patilu. Sve je bilo besprekorno isto. Sama je svepripremila i otila. Moda tamo kroz prozor, gdjeje esto bila zagledana. Ostavila je pismo od neko-liko rijei: Oprosti mi, ljubavi oprosti. Pola je iponijela sve svoje sa sobom. Mirno i tiho kao i ci-jelo njeno postojanje.- Ostao nam je gorki ukus u ustima od saznanja, dasmo mogli, bar na trnutak, da zastanemo i da seupitamo, ta je svojom tiinom govorila Dua. Gdjesu njene misli bile. Ugasila se njena grana ivota.Slomila se u nama dua.Plakali smo u sebi, bolomkoji moli: Oprosti, oprosti!

DOI E SJUTRA

ena u godinama, bore na licu, sa rukamaprekrtenim na grudima. esto je stajala na vratimamale, trone krovinjare prizemljue, sama is-plakanih oiju, bez rijei optube. Samo ekanje inada od danas do sjutra. Ona eka. Moda e ipakdoi danas njen sin. Njeno dijete.

Prolaze dani i dani. Kuica je ve odavno trona.Samo to se ne srui. Uvukli se pacovi. Sprema sezima, nema drva. uti starica i eka. Njen sin jedavno otiao u grad. ivi sa svojom porodicom. Ustalnoj trci i urbi zaboravljao je da tamo negdjemajka eka. Mislio je ima dovoljno para. Ima pen-ziju, jo uz ono to joj poalje, nita joj ne fali. Kuajeste stara ali moe izdrati dok je ona iva. Poslijee se to dobro prodati i kupiti neto u gradu.Sam jesebe esto tako opravdavao pred drugima na pi-tanje, kako je Majka:

66

R uica R uka Ciko

- Dobro je. Morao bi poi. Ide zima. Nikako nestiem. Valjda e se sama snai. Dae nekom da jojkupi drva!.

Sam je sebi davao za pravo da je to u redu. Znaona da ja puno radim. Da nije lako sa djecom.Stalnoim neto treba.Moram prekovremena da ostajem,da bi im kupio ta im fali pravdao se.- Za onaj drhtaj u srcu nije imao vremena. Nije daomislima da izau i pou putem osjeanja. Brzo gaje zamjenjivao dobrom utakmicom na televiziji itako nastavljao sam sebe da zavarava, vjerujui daradi ispravno;- Pa, boe moj, ona je stara. Ne treba joj puno.Imasvega dovoljno.A nije ni sama. Tamo su komije dobro se slau.Ma, poi u slijedee nedjelje.I tako stalno.Zima je dola. Hladna, tmurna,otra.Kuica je oronula pod teretom. Jedna se strananakrivila. Nude se komije da pomognu, da se tomalo popravi.- Ne, govorila je starica, doi e moj sin, javio je,ove nedjelje.

Zima napolju stee. U kuici je toplo, ali u srcestarice uvukla se zima. Zima od ekanja. Zima odboli. Trese se njeno tijelo eljno da zagrli svogasina, da osjeti tu toplinu djeijeg tijela,da gapoljubi i proe rukom kroz kosu, da mu umijesikrofne onako kako on voli. Zima je tresla majinosrce. Ledilo se bez topline.

Suze su same zastale, i tako ukoena, sleena,ostala je, sjedei kao kip da eka. Nale su jekomije nekoliko dana kasnije. Pacovi su ve uve-liko ostavili traga po njenom smrznutom tijelu.

67

OLOVKA I PRIE

STARA KRINJA

U tom ispisanom ivotu stare krinje ostade tajnaprolaznosti mnogih blaga, skrivenih osjeaja, nadesrca. Dok lagano otvaram pregrade njena svijetlostkroz lavirinte suza, uzbuenom bojom progovara.Boje, drhtavo tople, duboke, iz spremita same dueu kojoj je nekad davno posijano divno sjeme, a iznjega samo tuga nie. Obeanje dobi ime. esto gaje glasno zvala da podsjeti samu sebe. Da jestvarnost. Nije varka. Rije svoju, vrsto dade. Nekroz bajke a ni prie ve is