Čovjek, njegov razvoj i anatomija · iako se anatomija čovjeka nije promijenila toliko puno, još...

ČOVJEK, NJEGOV RAZVOJ I ANATOMIJA

Autor

GIMNAZIJA LUCIJANA VRANJANINA

FEBRUARY 24, 2020

Zagreb

Čovjek, njegov razvoj i anatomija

Autor 1

Sadržaj Uvod ........................................................................................................................................................ 2

Evolucija čovjeka ..................................................................................................................................... 3

Charles Darwin .................................................................................................................................... 3

Migracije .............................................................................................................................................. 3

Divergencija ljudi od drugih velikih majmuna ................................................................................. 5

Rod Australopiteka .......................................................................................................................... 6

Anatomija čovjeka ................................................................................................................................... 7

Sustav organa za kretanje ................................................................................................................... 8

Kosti ................................................................................................................................................. 8

Mišići................................................................................................................................................ 9

Probavni sustav ................................................................................................................................... 9

Srčano žilni sustav ............................................................................................................................. 11

Sustav organa za disanje ................................................................................................................... 13

A kako zapravo dišemo? ................................................................................................................ 14

Živčani sustav..................................................................................................................................... 14

Središnji živčani sustav .................................................................................................................. 15

Ljudski mozak ................................................................................................................................ 16

Zaključak ................................................................................................................................................ 17

Literatura: .............................................................................................................................................. 18


Autor 2

Uvod Čovjek je po planeti Zemlji hodao prije više od 200 000 godina, no i imao je mnoge

pretke kao što su homo habillis, homo erectus i homo neanderthalensis. Ti pretci su se razvili

iz australopiteka.

Homo erectus je bio prvi predak čovjeka koji je napustio Afriku oko prije 1.3-1.8

milijuna godina. Naš posljednji predak bio je homo sapiens koji je živio oko prije 200 000

godina. Oni već počinju stvarati nekakvu komunikaciju jedni među drugima te počinju

proizvoditi kameno oruđe. Nakon toga počeo se razvijati ljudski mozak, počeli su se pojavljivati

jezici, pisma, no i razne nove ideje u društvu.

Iako se anatomija čovjeka nije promijenila toliko puno, još uvijek smo vrlo složena bića.


Autor 3

Evolucija čovjeka

Charles Darwin Mogućnost da su ljudi i majmuni imali zajedničke pretke postaje jasnija tek nakon 1859.

s objavom knjige "Podrijetlo vrsta" engleskog biologa Charlesa Darwina. Ovo je znanstveno

djelo argumentiralo evoluciju novih vrsta od starijih putem prirodnog odabira, ali se nije

doticalo pitanje evolucije čovjeka. Jedini spomen o tom pitanju je rečenica: "Baciti će se

svijetlo na podrijetlo čovjeka i njegovu povijest."

Prve zabilježene rasprave o podrijetlu čovjeka bile su one

između Thomasa Huxleya i Richarda Owena. Huxley je zastupao

tezu evolucije čovjeka od majmuna argumentirajući je mnogim

morfološkim sličnostima što je i obrazložio 1863. u svojoj knjizi

"Dokaz čovjekovog mjesta u prirodi". Međutim, mnogi Darwinovi

istomišljenici onog doba nisu se slagali s idejom da se čovjekove umne mogućnosti i moralna

osjetljivost mogu objasniti prirodnim odabirom. Darwin je primijenio teoriju evolucije i spolne

selekcije na čovjeka u svojoj drugoj knjizi "Podrijetlo čovjeka objavljenoj 1871.

Migracije Antropolozi su 1980-ih godina bili duboko podijeljeni oko činjenica u vezi migracija i

reproduktivnih barijera roda Homo. Znanstvenici su se kasnije poslužili napretkom u genetici

kako bi istražili i riješili ova otvorena pitanja.

Prema posljednjim dokazima, pripadnici roda Homo emigrirali su izvan Afrike bar tri

puta. Najprije je to učinio Homo erectus, pa Homo heidelbergensis i na posljetku Homo

sapiens. Prema evolucijskom modelu nedavnog afričkog podrijetla modernog čovjeka (teorija

„Out of Africa“), moderni se Homo sapiens definirao kao vrsta u Africi prije oko 200 000 godina

i njegove kasnije migracije duž cijele Euroazije rezultirale su nestankom ostalih vrsta roda

Homo. Ovaj su evolucijski model razvili Chris Stringer i Peter Andrews. Konkurentska hipoteza

multiregionalne evolucije pretpostavljala je da se cijeli rod Homo sastojao od jedne velike

međusobno povezane populacije (kao što je to danas slučaj), koja je simultano i konstantno

evoluirala na više mjesta u svijetu u rasponu od par milijuna godina. Ova je hipoteza stoga

odbijala postojanje različitih vrsta roda Homo. Model multiregionalne evolucije je prvi

predložio Milford H. Wolpoff 1988. godine.


Autor 4

Postignuti napredak u tehnici skvenciranja DNK, pogotovo u mitohondrijskoj DNK i

kasnije u DNK kromosoma Y uvelike je unaprijedio spoznaje o podrijetlu čovjeka.. Sekvencirani

su uzorci mtDNK i Y-DNK kod domorodačkog stanovništva iz cijelog svijeta, koji su otkrili

informacije o genetskom naslijeđu muške i ženske populacije. Rezultati dobiveni usporedbom

razlika u genetskom stablu analiziranih uzoraka interpretirani su kao čvrsti dokaz teorije

nedavnog pojedinačnog podrijetla (teorije „Out of Africa“). Uzorci su pokazali najveću

raziličitost upravo kod afričkog domorodačkog stanovništva, potvrđujući tako ideju da je Afrika

genetska kolijevka prvih žena i muškaraca vrste Homo sapiens. Proučavanja mitohondrijske

DNK i DNK kromosoma Y dalo je čvrste dokaze u korist teoriji nedavnog afričkog pretka.

Analizirajući genealoška stabla sastavljena od 133 vrste mtDNK, stručnjaci su dokazali da je

ljudski rod genetski potekao od jednog ženskog afričkog pretka, kojeg su nazvali

"mitohondrijskom Evom".

Široka studija afričkih genetskih različitosti sprovedena pod vodstvom Sarah Tishkoff,

dokazala je da narod San ima najveću genetsku različitost između 113 testiranih različitih

populacija, što ga čini jednim od 14 "drevnih populacijskih klastera". Istraživanje je odredilo

mjesto početka migracija modernih ljudi u jugozapadnu Afriku, u blizini obalne granice država

Namibije i Angole. Richard Leakey je imao premalo fosilnih dokaza da bi riješio ovo pitanje.

Studije haplogroupa na DNK kromosoma Y mitohondrijske DNK čvrsto su podržale teoriju

nedavnog afričkog podrijetla. Dokazi iz analiza autosomske DNK također uvelike podržavaju

istu teoriju.

Neke studije, međutim, sugeriraju da postoje dokazi miješanja arhajskog homo

sapiensa s modernim ljudima. Nedavno sekvenciranje genoma neandertalca i denisovskog

čovjeka dokazuje da je došlo do određenog stupnja genetskog mješanja. Moderni ljudi izvan

Afrike imaju 2-4% alela neandertalaca u svom genomu, a neki narodi Melanezije imaju

dodatnih 4-6% alela denisovskog čovjeka. Ovi novi rezultati nisu u kontradikciji s modelom

nedavnog afričkog pretka, osim u svojoj najstriktnijoj interpretaciji. Nakon oporavka od

genetskog uskog grla koji je možda bio prouzročen katastrofom izazvanom eksplozijom

supervulkana Toba, relativno mala grupa ljudi napušta Afriku i nakratko se genetski križa s

neandertalcima, vjerojatno na području Bliskog istoka ili možda već u sjevernoj Africi prije

daljnje migracije. Njihovi još uvijek dominantno afrički potomci šire se u druge krajeve i


Autor 5

naseljavaju cijeli svijet. Jedan dio ovih ljudi dolazi u kontakt s denisovskim ljudima i miješa se

s njima, vjerojatno na području jugoistočne Azije, te kasnije nastanjuje Melaneziju.

Teorijski model višestrukog širenja uključuje i teoriju južnog širenja, koju zadnjih godina

sve više podržavaju genetski, lingvistički i arheološki dokazi. Po toj teoriji došlo je do obalne

migracije modernih ljudi iz područja Roga Afrike prije oko 70 000 godina. Ova je grupa

pridonijela naseljavanju jugoistočne Azije i Oceanije, objašnjavajući tako otkriće ranih ljudskih

naseobina u tim područjima puno prije nego na Levantu. Drugi val migracija modernih ljudi

proširio se kroz poluotok Sinaj u Aziju, što je imalo kao rezultat formiranje većine ljudske

populacije Euroazije. Ova druga grupa ljudi razvila je sofisticiranu tehnologiju izrade kamenog

alata i bila je manje ovisna o izvorima hrane koja se nalazi uz morsku obalu od prve grupe

migranata. Velik dio dokaza migracija prve grupe ljudi vjerojatno je uništen podizanjem razine

mora na kraju svakog glacijalnog maksimuma. Model višestrukih migracija je u kontradikciji sa

studijama koje dokazuju da sve populacije jugoistočne Azije i populacije Oceanije potječu iz

iste linije mitohondrijskog DNK, što podržava teoriju jednog jedinog migracijskog vala iz Afrike

od kojeg potječu sve ostale neafričke populacije.

Divergencija ljudi od drugih velikih majmuna

Vrste bliske posljednjem zajedničkom pretku gorila, čimpanza i ljudi su fosili

Nakalipithecusa otkriveni u Keniji i Ouranopithecusa pronađeni u Grčkoj. Dokazi iz

molekularne biologije navode da su se preci prvih gorila, potom čimpanza odvojili od

evolucijske linije koja vodi ka čovjeku prije 8 do 4 milijuna godina.


Autor 6

Ljudska DNK je otprilike 98.4% jednaka onoj u čimpanze, ako se analiziraju polimorfizmi

pojedinačnog nukleotida. Otkriveni fosilni ostaci predaka gorila i čimpanza su rijetki. Loše

očuvanje fosilnih ostataka u tropskim područjima i mali broj fosila mogu nam dati iskrivljenu

sliku evolutivnog razvoja ovih dvaju rodova. Druge su se vrste hominina prilagodile suhom

okolišu izvan ekvatorijalnog pojasa zajedno s faunom antilopa, hijena, pasa, svinja, slonova i

konja. Ekvatorijalni pojas se suzio prije oko 8 milijuna godina. Postoji malo fosilnih dokaza

odvajanja evolutivne linije hominina od linija gorila i čimpanza. Najstariji fosili za koje se

smatra da pripadaju evolutivnoj liniji čovjeka jesu Sahelanthropus tchadensis (star 7 milijuna

godina) i Orrorin tugenensis (star 6 milijuna godina), zatim slijedi rod Ardipithecus(star 5.5–

4.4 milijuna godina), s poznatim vrstama Ardipithecus kadabba i Ardipithecus ramidus.

Rod Australopiteka

Rod Australopithecus je evoluirao u istočnoj Africi prije oko 4 milijuna godina i proširio

se po cijelom afričkom kontinentu, a izumro je prije 2 milijuna godina. U tom je vremenskom

razdoblju postojalo više vrsta australopiteka, od kojih su nama poznati Australopithecus

anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus sediba i Australopithecus africanus.

Stručnjaci još uvijek imaju dvojbe da li uvrstiti neke vrste afričkih hominida,kao što je

npr. Australopithecus robustus i Australopithecus boisei u isti rod australopiteka ili u zaseban

rod. Ako ih se klasificira kao pripadnike australopiteka, tada ih se mora smatrati podskupinom

"krupnih australopiteka", dok se ostali smatraju "gracilim australopitecima".

Slijedi popis vrsta australopiteka:

• Astralopiteci (od 4 do 1.8 milijuna godina starosti)

• Kenyanthropus (od 3 do 2.7 milijuna godina starosti)

• Paranthropus (od 3 do 1.2 milijuna godina starosti)


Autor 7

Vremenski period Prosječan

životni vijek u godinama

Doba Neandertalaca 30

(prije 30 000 godina)

Neolitik 38

(prije 8500 – 3500 godina)

Stara Grčka i Rim

35 (prije 2500 – 1500) – oko 35 godina

Rani srednji vijek 48

(prije 1500 godina)

Stari srednji vijek 38

(prije 500 godina)

Viktorijansko doba 40

(prije 150-100 godina)

Pred Prvi svjetski rat 50

(prije 100 godina)

Nakon Drugog svjetskog rata

60 (prije 60 godina)

Anatomija čovjeka Anatomija čovjeka je znanost o građi i funkcioniranju tjelesnih sustava koji se sastoje

od stanica, tkiva i organa. Ova znanost nam pomaže razumjeti kako tjelesni organi i druge

strukture tijela rade. Svaki tjelesni sustav je povezan sa drugim što je važno kako bi pravilno

funkcionirao cijeli organizam čovjeka. Tjelesni sustavi su srčano-žilni , mišićno-koštani,

endokrini, probavni, živčani, dišni, mokraćni te sustav organa za razmnožavanje. Važno je

razumjeti kako su tjelesni sustavi građeni i kako oni rade zajedno.

Osnovna građevna jedinica ljudskog tijela je stanica. Osnovna građa tjelesnih stanica je

vrlo slična, ali zbog nekih različitosti u građi i obliku, stanice imaju specifičnu ulogu koju

obavljaju u tijelu. Stanice su uglavnom građene od različitih bjelančevina te različitih

fosfolipida. Istovrsne stanice koje obavljaju jednake funkcije udružene su u tkiva, a to su

mišićno, vezivno, živčano i pokrovno tkivo. Različita tkiva se međusobno udružuju u organe.

Svako tkivo unutar organa ima određenu funkciju, a njihovo je djelovanje međusobno

usklađeno. Tako je npr. mišić nadlaktice izgrađen od vezivnog, mišićnog i živčanog tkiva, a


Autor 8

zajedno vrše određene radnje za koje nam je potreban taj mišić. Različiti organi se udružuju u

sustave organa kako bi obavljali složene zajedničke zadatke. Tako npr. sustav probavnih

organa ima zadatak probave i razgradnje hrane, a u obavljanju tog zadatka sudjeluju usta,

jednjak, želudac, tanko i debelo crijevo te još neki organi koji luče probavne sokove kao npr.

gušterača. Svi sustavi organa povezani su u jedinstvenu cjelinu, organizam. Da bi se organizam

održao na životu i obavljao sve životne funkcije, potrebna mu je energija koju dobiva od hrane.

Pomoću sustava organa za probavu, hranu probavljamo do hranjivih tvari koje se

potom prenose po čitavom tijelu pomoću sustava organa za optok krvi (srčano-žilni sustav).

Osim hranjivih tvari, taj sustav po tijelu prenosi kisik i druge životno važne tvari.

Kisik je potreban svim stanicama kako bi se od hranjivih tvari oslobodila energija

potrebna za obavljanje svih životnih funkcija. Kisik u tijelo unosimo pomoću sustava organa za

disanje. Procesom dobivanja energije u stanicama nastaje ugljikov dioksid koji ulazi u krv koja

ga prenosi do pluća gdje se izbacuje iz organizma. Osim ugljikovog dioksida, krv preuzima i

druge otpadne i štetne tvari nastale u stanicama te putem sustava organa za izlučivanje krv se

pročišćava i izlučuju otpadne tvari van iz organizma.

Čovjek se može kretati zahvaljujući sustavu organa za kretanje kojeg čine mišići i kostur.

Čovjek putem različitih osjetila (miris, okus, opip…) prima informacije iz koji se prenose

i obrađuju putem živčanog sustava koji usklađuje rad svih organskih sustava te upravlja svim

životnim procesima. Osim putem živčanog sustava, rad pojedinih organa i organskih sustava

usklađuje se i uz pomoć hormona koje otpuštaju žlijezde endokrinog sustava, a njihov rad je

također pod kontrolom živčanog sustava. Ljudski organizam, kao i druga živa bića, ima

sposobnost stvaranja potomstva, pomoću vrlo složenog sustava organa za razmnožavanje.

Sustav organa za kretanje

Kosti Svaka osoba ima kostur sastavljen od mnogobrojnih kostiju, odrasli ih imaju oko

dvjesto, djeca ih imaju nešto više.

Kosti daju tijelu oblik, razmješteni na mnogo načina štite unutarnje organe, ali su važne

za još mnogo toga. Ako ste ikada vidjeli pravi ljudski kostur ili kostur neke životinje možda ste

pomislili da su sve kosti mrtve.


Autor 9

Kosti u tijelu su različite, one su žive, neprestano se pregrađuju, rastu i mijenjaju se, a

istovremeno su i lagane i jake. Kosti daju potporu čitavom tijelu, a zbog svoje su građe vrlo

otporne na savijanje, uvrtanje i pritisak. Najveći dio njihove mase (65%) su mineralne soli

kalcija i fosfora, 25% čine bjelančevine, a 10% njihove mase je voda. Prema obliku, kosti mogu

biti duge (npr. kosti nadlaktice i podlaktice), kratke (npr. kosti šake i kralješci) te plosnate (npr.

kosti lubanje).

Duge kosti na završecima su zadebljale, a u središnjem, izduženom dijelu tanje.

Zadebljali krajevi prekriveni su zaštitnom hrskavicom, dok je središnji dio obložen pokosnicom

koja omogućuje rast kosti u širinu. Ispod nje se nalazi čvrsta koštana tvar koja u središtu tvori

šupljinu, a prema krajevima poprima spužvastu građu. Središnja šupljina i prostori unutar

spužvastog dijela su ispunjeni koštanom srži koja, između ostalog, proizvodi krvne stanice.

Čvrsta koštana tvar građena je od koštanih stanica koje imaju brojne nastavke pomoću kojih

su međusobno povezane. Koštane stanice raspoređene su tako da okružuju brojne kanaliće

kojima prolaze krvne žile i živci.

Mišići Jeste li znali da imamo više od 600 mišića u svom tijelu? Oni rade sve, mišići srca

pumpaju krv kako bi putovala tijelom, mišićima se smijemo, pomažu nam kretati se, trčati,

popeti se, plesati, skakati, gledati… Neke mišiće možemo kontrolirati, dok drugi, poput mišića

srca rade svoj posao bez da razmišljamo o njima. Mišići služe pokretanju tijela i čine gotovo

polovicu njegove mase.

Probavni sustav Probavni sustav ima ulogu usitnjavanja i razgradnje hrane te upijanja i prijenosa

hranjivih tvari u krv i limfu.

Sastoji se od probavnog kanala i probavnih žlijezda. Probavni kanal čine usna šupljina,

jednjak, želudac, tanko crijevo, debelo crijevo i crijevni otvor. Probavni kanal započinje usnom

šupljinom u kojoj se nalaze zubi, jezik i žlijezde slinovnice. Zubima odgrizamo i usitnjavamo

hranu. Žlijezde slinovnice izlučuju slinu koja olakšava gutanje hrane te sadrži probavni enzim

ptijalin koji započinje razgradnju ugljikohidrata na jednostavnije ugljikohidrate. Sjetite se kako

kruh postaje sve slađi što ga dulje žvačemo. Škrob (ugljikohidrat) iz kruha se razgrađuje na

glukozu, a mi to osjetimo po njenoj većoj slatkoći u odnosu na škrob. Pri žvakanju i gutanju

hrane pomaže nam jezik. Gutanjem se hrana potiskuje u jednjak, oko 25 cm dugu mišićnu cijev


Autor 10

koja se na donjem kraju otvara u želudac. Želudac je građen od glatkih mišića, s unutarnje

strane je obložen sluznicom u kojoj se nalaze žlijezde koje izlučuju želučani sok. On sadrži

probavne enzime, npr. pepsin, kimotripsin te solnu kiselinu koji razgrađuju bjelančevine iz

hrane. Solna kiselina ne samo da razgrađuje hranu, ona može ubiti i neke bakterije koje smo

pojeli sa hranom. Posebne želučane stanice izlučuju sluz koja oblaže stijenku želuca i tako štiti

želudac, odnosno sprječava djelovanje enzima i kiseline na mišićnu želučanu stijenku.

Stezanjem i opuštanjem mišića želuca, hrana se miješa i potiskuje dalje u tanko crijevo u kojem

se događa glavni dio probave. Tanko crijevo čovjeka dugo je oko 5m, promjera oko 3cm. U

početni dio tankog crijeva, tzv. dvanaesnik, ulijevaju se probavni sokovi gušterače i žučnog

mjehura. Sok gušterače je lužnat pa neutralizira kiselost prispjele hrane iz želuca. On također

sadrži enzime za razgradnju bjelančevina do aminokiselina, masti do masnih kiselina i

ugljikohidrata do jednostavnih šećera. Žuč, koja dospijeva iz jetre, sakuplja se u žučnom

mjehuru, također dolazi u dvanaesnik. Žuč raspršuje mast u sitne kapljice čime se olakšava

njihova razgradnja na masne kiseline. Mišićne stijenke tankog crijeva stežu se i opuštaju čime

se hrana miješa i potiskuje prema naprijed. Stijenka tankog crijeva obložena je sitnim

nastavcima, tzv. crijevnim resicama koje povećavaju njenu površinu. U središtu crijevnih resica

nalaze se krvne i limfne žile. Crijevne resice upijaju hranjive tvari iz šupljine crijeva. Molekule

šećera i aminokiseline provode do krvnih kapilara, masne kiseline i proteine do limfnih

kapilara, a kapilare mogu upiti i bakterije koje dovode do bubrega. Hranjivi sastojci,

bjelančevine, masti, ugljikohidrati, vitamini, minerali, voda i razni drugi sastojci hrane putem

krvi dospijevaju do svih tjelesnih stanica kojima su oni potrebni za obavljanje životnih funkcija.

Neprobavljeni ostaci hrane putuju prema debelom crijevu. To je cjevast organ dužine oko 2 m

i promjera 5 do 8 cm. Na njegovom početnom dijelu, tzv. slijepom crijevu, nalazi se kratki

izdanak, tzv. crvuljak. Debelo crijevo upija vodu i preostale korisne sastojke poput vitamina, te

oblikuje izmet koji kroz izmetni otvor izlazi iz tijela. U debelom crijevu žive razne bakterije, tzv.

crijevna mikroflora, čiji sastav značajno utječe na naše zdravlje. Crijevna mikroflora sadrži tzv.

“dobre” i “loše” bakterije, a upravo ravnoteža između njih je važna za održavanje zdravlja.

Loše životne i prehrambene navike, različite bolesti i okolina mogu poremetiti tu važnu

ravnotežu. Ako je ona poremećena u korist „loših“ bakterija, javljaju se problemi s imunitetom

(otpornosti na bolesti), alergijama, upalama, kožom, radom probave – poremećena

iskoristivost hranjivih tvari, upalama mokraćnog i dišnog sustava, bolova u mišićima, kroničnog

umora itd. U cilju održavanja zdrave crijevne mikroflore možemo si pomoći svakodnevnim


Autor 11

unosom „dobrih“ bakterija – probiotika. Iako danas možemo u ljekarnama kupiti različite

probiotičke kulture (bakterije u suhom, smrznutom obliku) u obliku prašaka, kapsula, tableta,

u tekućem obliku, bolje je svakodnevno konzumirati fermentirane mliječne proizvode jer se

njima dobiju i razne druge potrebne hranjive tvari, poput kalcija, bjelančevina i vitamina B

skupine i D.

Srčano žilni sustav Srce je organ veličine stisnute šake, građen od posebne vrste poprečno-prugastog, tzv.

srčanog mišićnog tkiva i obavijen zaštitnom opnom, osrčjem. Nalazi se u prsnoj šupljini s lijeve

strane tijela. Ono radi kao pumpa koja ritmičkim stezanjem i opuštanjem potiskuje krv u krvne

žile. Mišićnom pregradom srce je podijeljeno na desnu i lijevu polovicu od kojih svaka ima dvije

komore: pretklijetku i klijetku. Kad je srčani mišić opušten, krv iz vena ulazi u pretklijetke. One

se stežu i potiskuju krv u opuštene klijetke, koje se zatim stežu i potiskuju krv u arterije. Na

mjestu gdje se vene spajaju s pretklijetkama, između pretklijetki i klijetki te između klijetki i

arterija, nalaze se pregrade, tzv. zalisci, koji sprječavaju vraćanje krvi.

Radom srca upravlja područje

građeno od posebnog tkiva,

smješteno u desnoj pretklijetki, koje

stvaranjem impulsa potiče srce na

ritmičko stezanje. Ubrzavanje i

usporavanje srčanog ritma pod

kontrolom je vegetativnog živčanog

sustava. Za vrijeme mirovanja, srce

odrasle osobe steže se i opušta 60-80 puta u minuti, dok kod djece radi brže, 70-100 puta u

minuti. Kod tjelesnih napora, npr. kod trčanja ili preskakanja konopa taj se broj znatno

povećava, jer srce mora brže i više opskrbljivati sve organe kisikom i hranjivim tvarima.

Arterije su krvne žile koje odvode krv iz srca prema svim dijelovima tijela. Njihove su

stjenke građene od glatkog mišićnog tkiva, vrlo su čvrste i elastične kako bi podnijele velik

pritisak pod kojim krv izlazi iz srca. Pritisak krvi (krvni tlak) u arterijama se s udaljavanjem od

srca sve više smanjuje. Aorta, glavna arterija koja izlazi iz srca, grana se u brojne arterije koje

odvode krv prema svim dijelovima tijela. Arterije se granaju u sve tanje i tanje ogranke, sve do

najtanjih krvnih žila koje nazivamo kapilare. U njima je pritisak krvi već prilično nizak, pa je


Autor 12

moguće da je njihova stjenka građena od samo jednog sloja stanica što omogućuje izmjenu

tvari između krvi i stanica u okolnom tkivu.

Kisik i hranjive tvari izlaze iz kapilara u tkivo, a u kapilare, u krv ulaze ugljikov dioksid i

druge otpadne tvari. Kapilare se spajaju u sve deblje žilice i žile koje nazivamo vene, a one

vode krv natrag prema srcu. Budući da je tlak krvi u venama nizak, njihove su stjenke tanje i

nisu tako elastične kao kod arterija. Kretanje krvi prema srcu kroz vene pomažu okolni mišići

svojim stezanjem, a unutar glavnih vena nalaze se mišićni zalisci koji sprječavanju vraćanje

krvi.

Krv se u našem tijelu kreće dvama glavnim tokovima: velikim i malim optokom krvi.

Veliki optok krvi počinje u lijevoj klijetki koja istiskuje krv bogatu kisikom, tzv. arterijsku krv, u

aortu. Ona se grana u arterije koje odvode krv prema svim dijelovima tijela, uključujući i

ogranke koji dovode krv prema srcu. Arterije se u organima i tkivima granaju u kapilare gdje

krv, zbog vezanja ugljikovog dioksida i ostalih otpadnih tvari postaje zagasito crvene boje i nju

nazivamo venska krv. Kapilare prelaze u sve deblje vene koje vraćaju krv prema srcu. Glavne

vene ulijevaju se u desnu pretklijetku, čime završava veliki optok krvi. Mali optok krvi počinje

u desnoj klijetki. Ona potiskuje vensku krv u plućnu arteriju koja se u plućima grana u vrlo

gustu mrežu kapilara koje oblažu plućne mjehuriće. Preko stjenke plućnih kapilara, ugljikov

dioksid izlazi iz krvi u pluća, a kisik iz pluća ulazi u krv. Krv tada postaje svijetlocrvene boje, to

je arterijska krv. Kapilare se spajaju u sve deblje vene, a plućne vene vraćaju krv prema lijevoj

pretklijetki, čime se završava mali optok krvi.

Limfa je bezbojna tekućina, a nastaje istjecanjem krvne plazme iz kapilara u okolne

međustanične prostore. Budući da limfa iz tih prostora odnosi otpadne tvari poput masti,

bjelančevina i dijelova odumrlih stanica, ona se više ne vraća u krvne žile, već ulazi u posebne,

tzv. limfne žile koje se skupljaju u sve deblje ogranke. Glavne limfne žile neposredno prije srca

spajaju se s glavnim venama. Tok limfe u limfnim žilama omogućuje pritisak okolnim mišićima.

Limfne žile prolaze kroz limfne čvorove koji sudjeluju u obrani organizma od bolesti, a

osobito ih mnogo ima uz dišne puteve, oko crijeva i krajnika, u preponama i vratu te ispod

pazuha. U njima dozrijevaju limfociti.


Autor 13

U limfni sustav ubrajaju se slezena, koja čisti krv od uginulih stanica i bakterija, te prsna

žijezda ili timus, smještena ispod prsne kosti i aktivna do puberteta, u kojoj dozrijevaju

limfociti.

Svoj limfni sustav ste sigurno osjetili kada ste bili bolesni, poput upale grla, tada ste

osjetili otečene “čvorove” na obje strane svog vrata. To su limfni čvorovi, a oni sadrže razne

stanice imunološkog sustava. Kada nemamo upalu, limfni čvorovi su mali i okrugli, te ih ne

primjećujemo. No, kada su otečeni, odnosno povećani, to znači da je imunološki sustav u

velikom poslu, pojačano proizvodi stanice poput leukocita i limfocita potrebne za obranu

organizma od virusa i bakterija.

Sustav organa za disanje O disanju nikada ne razmišljamo, to je nešto što činimo nesvjesno, od trenutka kada

smo se rodili. Disanjem upravlja središte za disanje, koje se nalazi u produženoj moždini. Iako

je naše disanje nesvjesno, ipak možemo svjesno zaustaviti dah, npr. kada želimo duže roniti

pod vodom, a možemo i povećati broj udisaja, npr. kada trčimo jer tada imamo pojačanu

potrebu za kisikom. Disanjem omogućujemo ulaz zraka (kisika) u tijelo, potrebnog za život.

Pluća nam omogućuju da dišemo,

a ostalim dijelovima dišnog sustava

razgovaramo, vičemo, pjevamo,

smijemo se, plačemo i još mnogo toga.

Glavni dijelovi dišnog sustava su dušnik i

pluća, a zapravo započinje nosnom

šupljinom koja se nastavlja u ždrijelo, a

zatim dolaze grkljan i dušnik. Dušnik je dugačka mišićna cijev 10 do 12 cm i promjera oko 2 cm.

Smještena je ispred jednjaka. Vrlo je bitno da je dušnik neprestano prohodan, što mu

omogućuju elastične stjenke ojačane hrskavičnim prstenima.

Pluća su sastavljena od dva dijela, od lijevog i desnog plućnog krila. Dušnik se

neposredno prije ulaska u pluća razdvaja na dušnice – dvije tanje cijevi koje ulaze svaka u jedno

plućno krilo. Dušnice se potom granaju na sve tanje i tanje cjevčice – bronhiole, koje na svojim

krajevima završavaju plućnim mjehurićima – alveolama. Pluća sadrže oko 300 milijuna alveola,


Autor 14

te nam zbog toga ona izgledaju poput spužve. Svaka alveola izvana je obavijena spletom krvnih

žila.

A kako zapravo dišemo? Udisajem zrak prvo prolazi kroz nosnice, čija je unutrašnjost obložena dlačicama koje

sprječavaju prolazak prašine i sitnih čestica koje se mogu naći u zraku. Udahnuti zrak potom

ulazi u nosnu šupljinu gdje se zagrijava i vlaži. Nosna šupljina obložena je sluznicom koja

također zaustavlja čestice prašine i različite mikroorganizme.

Zrak dalje prolazi kroz stražnje otvore u ždrijelo, zatim u grkljan i dalje u dušnik i dušnice

te kroz bronhiole ulazi u alveole. Dušnik i dušnice obloženi su sluznicom čije stanice imaju

trepetljike koje još dodatno pročišćavaju udahnuti zrak.

Zrak sadrži oko 21% kisika. Kada udahnemo, plućni se mjehurići napune zrakom, a kisik

iz zraka difuzijom prelazi iz plućnog mjehurića u krvne žile, odnosno u krv. U krvi se nalazi oko

16% kisika. U isto vrijeme, ugljični dioksid iz krvi prelazi iz krvnih žila preko stjenke alveole u

njenu unutrašnjost, a zatim našim izdisajem ugljični dioksid se izbacuje van iz organizma. To

se naziva plućno disanje. Cirkulacijom krvi udahnuti kisik dolazi do svih stanica u tijelu kojima

je on potreban za život, odnosno kisik je potreban da se od hrane koju smo pojeli oslobodi

energija. Pri tom procesu nastaje ugljični dioksid kojeg treba izbaciti iz organizma izdisajem.

Taj proces razmjene kisika i ugljičnog dioksida se naziva stanično disanje.

Kada udišemo zrak pluća se šire, a kada izdišemo ona se skupljaju. Ovo širenje i

skupljanje prsnog koša obavljaju trbušni i međurebreni mišići, te plosnati mišić ošit, koji s

donje strane odjeljuje pluća od trbušne šupljine. Kada udahnemo, ošit se stegne i spusti, a

rebra se podižu čime se širi prsni koš. Pluća se rastežu i u njih ulazi zrak. Kada izdahnemo, ošit

se opusti i digne, rebra se spuste, a prsni se koš smanji. Pluća se skupljaju i zrak se istiskuje

van. Pri normalnom udisaju, u pluća uđe oko pola litre zraka.

Živčani sustav Živčani sustav sastoji se od središnjeg živčanog sustava, kojeg čine mozak i leđna

moždina te od perifernog živčanog sustava, kojeg čine živci koji povezuju mozak i leđnu

moždinu sa svim dijelovima tijela.


Autor 15

Središnji živčani sustav

Središnji živčani sustav građen je od živčanog tkiva kojeg čine živčane stanice i

potporne glija stanice. Mozak je zaštićen kostima lubanje, a leđna moždina kralješcima. Mozak

i leđna moždina obavijeni su trima ovojnicama, a između srednje i unutarnje nalazi se tekućina,

tzv. likvor, koja ublažava udarce mozga u lubanju prilikom naglih pokreta tijela.

Mozak se sastoji od velikog mozga, malog mozga i produžene moždine. Veliki mozak

težak je oko 1400 grama, duboko je izbrazdan brazdama i vijugama te je podijeljen na dvije

međusobno povezane polutke. Na površini se nalazi kora, sive je boje i u njoj se nalazi oko 15

milijardi živčanih stanica. Ispod kore nalazi se bjelkasti sloj u kojem su smještena pretežito

živčana vlakna. Kora velikog mozga upravlja svim svjesnim aktivnostima te je podijeljena na

područja u kojima se nalaze središta koja upravljaju pojedinim funkcijama: pamćenjem,

razmišljanjem, osjetilima, osjećajima, kretanjem i dr. Mali mozak smješten je iza velikog, na

svojoj površini ima brazde i vijuge, a upravlja usklađivanjem pokreta i održavanjem ravnoteže.

Produžena moždina spaja mozak s leđnom moždinom koja upravlja nesvjesnim,

vegetativnim funkcijama našeg tijela: disanjem, probavom, krvotokom i dr.

Leđna moždina nastavlja se na produženu moždinu koja je smještena u cjevastoj

šupljini unutar kralješnice. Ona povezuje mozak sa svim ostalim dijelovima tijela. Raspored

bijele i sive tvari u leđnoj moždini suprotan je onom u mozgu: siva tvar se nalazi u

unutrašnjosti, dok se bijela tvar nalazi izvana. U leđnu moždinu sa stražnje strane, između

kralješaka, ulaze vlakna osjetilnih živaca koja dovode podražaje iz osjetila. S prednje strane iz

leđne moždine izlaze vlakna pokretačkih živaca koja odvode naredbe u obliku podražaja prema

mišićima i drugim organima. Podražaji koji stignu u leđnu moždinu prenose se i prema

odgovarajućim središtima u mozgu.

Leđna moždina upravlja refleksnim pokretima koji imaju vrlo važnu ulogu u obrani

organizma. To su izrazito brzi i nesvjesni pokreti, primjerice kada prislonimo ruku na neki vruć

predmet, ona se gotovo u istom trenu naglo povlači, a tek nakon toga osjetimo bol. Osjetilna

vlakna dovode podražaj do sive tvari u leđnoj moždini gdje se on automatski prenosi na

pokretačka vlakna kojima putuje do mišića. Mišić stezanjem izvodi pokret koji odmiče ruku od

izvora topline. Put od nastanka podražaja do reakcije mišića naziva se refleksni luk. Tek nakon

što je izvršena mišićna reakcija, podražaj boli stiže do mozga.


Autor 16

Radom naših unutarnjih organa, krvotokom, disanjem, probavom, izlučivanjem i dr.,

upravlja autonomni ili vegetativni živčani sustav. Njegova upravljačka središta nalaze se u

središnjem živčanom sustavu te su povezana s različitim dijelovima mozga pod čijim su

utjecajem. Sastoji se od dva dijela: simpatikusa i parasimpatikusa. Njihova živčana vlakna

preko produžene i leđne moždine dopiru do organa na koje utječu, na srce, dišni sustav,

probavni sustav i dr.

Simpatikus i parasimpatikus djeluju suprotno jedan drugome čime uspostavljaju

ravnotežu u odvijanju vegetativnih funkcija tijela. Simpatikus pobuđuje srce, pluća, mišiće i

druge organe na pojačan rad čime se oslobađa više energije, čime je organizam spreman za

napore. Suprotno, parasimpatikus pojačava rad probavnih organa, smiruje disanje i krvotok i

općenito djeluje opuštajuće na organizam. Osobito je aktivan nakon tjelesnih napora te noću

dok spavamo.

Ljudski mozak Ljudski mozak, središnja točka središnjeg živčanog sustava, kontrolira periferni živčani

sustav. Osim kontroliranja "nižih” autonomnih aktivnosti kao što su disanje i probava. To je

također mjesto funkcioniranja "viših” aktivnosti, kao što su misli, apstrakcija... Ovi kognitivni

procesi tvore um i, zajedno s posljedicama ponašanja, proučavaju se u području psihologije.


Autor 17

Zaključak Ovim radom htjeli smo pokazati kako su ljudska bića složena te koliko je zahtjevan bio

dugotrajan proces nastanka čovjeka.

Ljudi su do danas toliko napredovali što tjelesno, što intelektualno, a taj razvoj čovjeka

se dalje nastavlja i sve brže odvija.


Autor 18

Literatura: 1. Evolucija čovjeka(2020., veljača), preuzeto 24.2.2020. s

https://hr.wikipedia.org/wiki/Evolucija_%C4%8Dovjeka#Rod_Australopiteka

2. Moje tijelo(2020, veljača), preuzeto 24.2.2020. s https://skolica-

prehrane.rijeka.hr/moje-tijelo/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Evolucija_%C4%8Dovjeka#Rod_Australopiteka

https://skolica-prehrane.rijeka.hr/moje-tijelo/

https://skolica-prehrane.rijeka.hr/moje-tijelo/

Čovjek, njegov razvoj i anatomija · iako se anatomija čovjeka nije promijenila toliko puno, još...

Documents