46 47

GRADIMO U KAMENU

Od prvog zida do “majstora”

Obrada kamenog profila martelinom

U ovom ćemo poglavlju proći kroz potrebnu opremu, pripremu materijala te glavne konstrukcijske i građevne tehnike zidanja usuho, od najosnovnijih prema najsloženijima.

Osim one arhetipske ljudske potrebe za hranom, zaklonom i reprodukcijom, ondašnjeg čovjeka i modernog stanovnika po-stindustrijalističkog svijeta, zapravo malo toga povezuje. No, kada je u pitanju tradicionalna gradnja suhozida, vještine i alati koji su se koristili u zori civilizacije koriste se i danas (u puno manjoj mjeri), a transgeneracijska veza iako načeta, može se još regenerirati otkrivanjem upravo ove vještine građenja.

48 49

GRADIMO U KAMENU

Potrebni alat i opremaObilje vapnenačkih stijena, te stočarstvo kao primarni oblik agrikulture, formirali

su u velikoj mjeri ove naše krajeve. Od naših najstarijih gradina, pa sve do posljed-njeg većeg pothvata – izgradnje spomen-križeva na Kornatima, sve što je trebalo čovjeku od alata bili su poluga (drvena/željezna) kojom se vadio kamen ili odvajali veliki blokovi iz stijene, te mlat ili neka druga vrsta čekića kojim su se priklesavali odvaljeni kameni blokovi kako bi bili upotrebljivi u gradnji. Poluga je stoga i danas prijeko potrebno oruđe kojim se kamen vadi iz kamenoloma (osim u industrijskoj eksploataciji), bilo da je riječ o velikoj (marijana), srednjoj (mezana) ili maloj polugi (štrangulin). Danas je i običan zidarski čekić zapravo dovoljan za priklesavanje poje-dinih kamenih elemenata, odnosno za prve korake u gradnji suhozida.

Tokom stoljeća graditelji su prošrili paletu korištenih alata, pa se tako u gradnji, odnosno nabavi materijala koristi lopata, za iskopavanje ploča koristi se mašklin i motika, dok je za prijevoz blokova kudikamo praktičnija karijola (tačke) nego maz-ga, odnosno mašuri i civare (ručna nosila) za skupljanje sitnog kamenja – ispune. Alati koji nadilaze čisti oblik oruđa koje ljudski um percipira kao produžetak ruku, oblikovali su mediteranski krajolik, da bi ih otkrićem novih materijala i alata, mode-ran čovjek na tom trasiranju povijesti vrlo lako odbacio i zaboravio. Međutim, piket, lito (dlijeta), gradina, martelina i drugi alati iz klesarske terminologije i danas su ne-zamjenjivi alati za finiju obradu kamena (nadvoji i erte), no za one koji nisu upoznati sa ovom visoko cijenjenom vještinom i nemaju vremena za vježbu, fino klesanje kamena nepotrebni je utrošak vremena i financija.

No, ono što naši stari nisu imali, a danas je imperativ, svakako je zaštitna oprema. Pa iako se kamen najbolje ćuti kroz ruke, nošenje rukavica, zaštitinih naočala i tvrdih radnih cipela svakako je poželjna kako i za meštre, tako i za početnike. Dostupnost spomenutih alata, kao i zaštitine opreme zaista je velika, pa za početak gradnje sve što trebate napraviti jest obići trgovinu alata, odabrati prave alatke, dobro se zaštiti i započeti sa suhoziđanjem.

Pronalazak i doprema kamena

Kamen vapnenac kao glavni građevni materijal u tradicionalnom graditeljstvu do-bivao se ili primarnim oblikom, a to je paljenje stijena ili vađenjem iz stijene s pret-hodno spomenutim alatima. Tako dobiven materijal možemo razvrstati prema na-mjeni, i to u kamen za zidanje zida, kamene ploče za pokrov i posebni komadi koji su se finijom obradom ugrađivali kao zasebni elementi poput nadvratnika, pragova, prozora... Jedan od prioriteta u odabiranju lokacija za gradnju objekata tradicional-ne kulture, uz pravu mikroklimu i obilje obradive površine, svakako je bila i blizina nalazišta kamene građe ili kave, a naselja uz velike kamenolome poput onih u Istri, na Braču ili Korčuli svoje početke, za svoje začetke kao i za dio prosperiteta svakako imaju zahvaliti upravo toj činjenici.

Nabava grubog kamena koji je dostatan za izradu ograda, na kršu nikada nije predstavljala problem – on uglavnom slobodno leži u bližoj okolini ili ga se dobivalo čišćenjem poljoprivrednih površina. Kod gradnje suhozida, kada veličina i pravilnost bridova nije presudna, lopata je alat kojim se uz prikupljeno kamenje može pove-ćati zaliha materijala. Iako se može koristiti kamen koji nije zakopan i ima ga svuda naokolo, korištenjem lopate, odnosno kopanjem može se doći do kvalitetnijih ko-mada, koji nisu toliko lomljivi kada ih se obrađuje, kao što su to oni s površine pod utjecajem atmosferilija.

Građevine se u pravilu zidalo kamenom koji se izvadio čišćenjem i zaravnavanjem terena za gradnju, pa o vrsti kamena ovisi i kakva će biti struktura zida. Najčešći je lomljeni kamen, različitih veličina, dobiven razbijanjem nešto većih komada stijene. Treba paziti na slojeve i žile u kamenu i nakon nešto prakse naučit ćemo kako treba udariti da dobijemo željeni oblik.

Alati i oprema korisni u vađenju i obradi kamena i suhozidanju: drveni i metalni klinovi, dlijeta, zidarski čekić (tajenta), dvosjekla sjekirica, dvorog (dvokrak), maca, mlat, lopata, mašklin, poluga

Podzid od kamena skupljenog uokolo

50 51

GRADIMO U KAMENU

Tehnika vađenja kamena

U slučaju da trebamo otvoriti novi kamenolom u vapnencu, treba obratiti pa-žnju na nekoliko stvari: prvo treba utvrditi postojanje žive stijene te pravac pružanja slojeva. Slojevi trebaju biti horizontalni, pogotovo ako želimo vaditi veće blokove. Strm teren je pogodan jer omogućuje brže dolaženje do zdrave kamene mase i olakšava odvodnjavanje (ako se radi o zaista velikom kamenolomu gdje bi voda bila problem).

Tehnika odvajanja kame-nih blokova iz stijene, sastoji se od urezivanja kanala (pa-šarina), bušenja rupa te po-stavljanjem drvenih klinova (kunjere) koji se potom za-lijevaju vodom, ili željeznih klinova po kojima se udara batovima. živa stijena, radi širenja drva puca, no pri tom treba paziti u kojem se smjeru pružaju slojevi. Po-tom se pristupa odlamanju blokova za željeznim kli-novima za nepravilan blok kamena, ili za pravilan lom – drvenim klinovima.

Za vađenje kamenih plo-ča za pokrivanje krovne konstrukcije, potrebno je pronaći dobro nalazište, te uz upotrebu mašklina i po-luge, prokopavanjem kana-la izvući ploče sa što manje oštećenja.

Prenošenje kamenaTransport kamena obavlja se

nošenjem, a ovisno o veličini i udal-jenosti, može se gurati preko drvenih valjaka (kunjere), preko popločanih staza zasutih savurom (puzala) ili kako je to najčešće bivalo uz pomoć to-vara. Kod prenošenja kamenih ploča obično su se slagale u kašete na leđa tovara (ponese do 100 kg na kraću udaljenost) ili još bolje mazge (tegli do 200 kg), dok su se veći komadi pri-vezivali na leđa pojedinačno ili u paru.

Ako teren nije prezahtjevan, za stije-ne koje nisu prevelike sasvim će nam dobro poslužiti karijola. Radi uštede prostora kod transporta karijolom, ali i smanjenja ukupne težine tereta, no-voiskopanu kamenu građu poželjno je grubo obraditi na licu mjesta. Prili-kom ručnog podizanja težih komada treba biti oprezan kako bi se izbjegle ozljede. Izbjegavajte naprezanje leđ-nih mišića i kamen dižite iz čučnja, snagom koljena, i stisnite pritom mi-šiće stražnjice. Prilikom zidanja, efika-snost radnog procesa nalaže da već podignut kamen odložite na zid pa makar i ne odgovara mjestu na koje ste ga prvobitno namjerili staviti – na-brzinu nađite drugo.

Vađenje kamenih ploča na Učki

Gradnja križeva na Kornatu. Civare ili tralje (ručna nosila) pune se kamenom koji će biti istresen i složen u sredinu dvostrukog suhozida. Za skupiti i prenijeti škalju (sitniji kamen) koristan je mašur – zidarsko korito.

Znanstveni pogled na dizanje kamena: dijagram težine tereta s kojim može raditi snažan muškarac, u odnosu na visinu od zemlje i udaljenost od tijela. Zanimljivo je kako su blizu zona najveće i zona najmanje snage.

Vađenje kamenih ploča na Učki

Od prvog zida do „majstora”

52 53

GRADIMO U KAMENU

Legalnost i etika pri nabavi materijala

Kako je posljednjih godina obnova kuća i drugih objekata baštine, bilo da se radi o naslijeđenoj djedovini ili akviziciji kakvog ruralnog sklopa u svrhu turističke ek-sploatacije, postala stvar prestiža, tako je i krađa autentičnog građevnog materijala postala normalna stvar. Napuštene i dislocirane kuće ostaju bez sastavnih dijelova, otkupljuju se radi kamenih blokova (s patinom) kako bi postali osnova nekih drugih građevina, suhozidi se bezobzirno melju u nulericu, a ovaj pravno nedovoljno zašti-ćen dio povijesti ostaje izgubljen za sva vremena.

Ironično kako je taj trend obnove djedovine koji u sebi nosi zdravu klicu, zapravo veoma rušilački kada se ne kontrolira i ne sankcionira od nadležnih tijela lokalne i državne uprave, te vrlo često prelazi u naviku, bilo stranih, a pogotovo domaćih građevinaca. Ako ste se odlučili na obnovu kamene baštine, pod svaku cijenu izbje-gavajte odnošenja građe s palih suhozida i napuštenih građevina, bez obzira kako napušteno izgledali, a radije pozovite prijatelje na radnu akciju i sakupite kamenu građu koja leži uokolo. Kako se to danas gotovo nigdje više ne prakticira ovaj teški posao, zbog sporosti i kompliciranosti, dijelom i zbog iscrpljenosti mnogih nalazi-šta, industrijski obrađen i pakiran kamen, kompromis je u skladu s modernim zahtje-vima građevinskog posla i obnove.

Osnovne konstrukcijske tehnike

Dvostruki suhozid – uduplo

Dvostruki suhozid najčešća je vrsta zida građenog bez vezivnog sredstva na ovom dijelu Jadrana. Podizani kao čvrsti limesi među posjedima, kao ograda vododerine ili presušenog potoka, kao torovi za pretežito ovce ili kao dijelovi složenijih arhitek-tonskih struktura, uduplo zidovi predstavlju okosnicu, rukom formiranog krajolika ovog dijela Mediterana, odnosno njegova šireg kulturnog kruga. Kako bi zid bi što ravniji i pravilniji, prije samog početka gradnje potrebno je pomoću kolaca i ra-zvučenog konopa označiti početak i kraj zida, odnosno njegove dimenzije i trasu

prostiranje i to konopima s oba lica baze. Dok visina ovakvih zidova obično iznosi oko 1,40 metra, baza mjeri između 0,7 (iznimno 0,5) i 0,9 metra, a zavisno o različi-tim gospodarskim okolnostima dvostruki su zidovi građeni prema potrebi i sa nekim osobenostima koje su ocrtavale jedan određeni gospodarski interes ili potrebu.

Prizori s Visa i Hvara: gomile s ožiljcima od etički upitne eksploatacije Osnovni principi zidanja usuho: energetska učinkovitost (ne kompliciraj!) i stabilnost (prekrivaj dva kamena trećim!)

AKO JE ZID VISOK POTREBNI SU I OVAKVI DUGAČKI

KAMENOVI “VEžNJACI”!

ZIDAJ PARALELNO DVA LICA ZIDA A IZMEđU SLAžI MANJE KAMENJE!

IMAJ PRI RUCI KAMENIH PLOČICA

GORNJA PLOHA KAMENA PO MOGUĆNOSTI HORIZONTALNA!

ZA UMJTNIČKI DOJAM: NAJLJEPŠE LICE KAMENA

PREMA VAN!

RAZGRNI HUMUS DO ZEMLJE ILI KAMENA I DUž CIJELOG ZIDA POREDAJ

MALO VEĆE I ČVRŠĆE KAMENOVE

ZA ČVRSTOĆU ZIDA: DOBRO UČVRSTI

“STRAžNJU GLAVU” KAMENA!

DA SU SVI OVAKVI...

OVAKVI DUGAČKI SE MOGU DOBRO USIDRITI

U DUBINU ZIDA!

Od prvog zida do „majstora”

54 55

GRADIMO U KAMENU

Za mjesto postavljanja temelja bolje je izabrati tlo ispod kojeg se nalazi živa stije-na, kako zid ne bi propadao u zemlju, već bi bio postojan, a temelji podnosili svu težinu zida. Ako se temelji zida postavljaju na čistu zemlju, potrebno je plitko uko-pati prvi red što uglastijih kamenih blokova, i to s ravnom stranom prema zemlji da se ne bi dalje sami ukopavali pod težinom zida.

Ovakav se zid gradi istovremeno sa dva lica, tako da se prostor između dva ele-menta što bolje napuni ispunom ili škaljom, kako bi zid bio što stabilniji. Sljedeći sloj, nakon dobro postavljenih temelja, ide ravnom stranom prema gore kako bi se težina što pravilnije rasporedila. Često iz neznanja, a ponekad radi uštede vremena umjesto postavljanje kamena dužnom osi, netko će postaviti uzdužno uz lice zida, a osim nešto manje vremena i utrošenog materijala, ovakav zid osim što je imitacija baštine, vrlo brzo će se i urušiti.

Iako se prostor između dva postavljena kamena ispunjava sitnijim kamenjem ili krupnijim zavisno od gabarita zida, važno je da svaki novi postavljeni kamen ima oslonac barem na tri točke. Nakon postavljanja za provjeru stabilnosti, dovoljno se osloniti punom težinom na kamen i utvrditi puše li, a ako nije dobro položen, ume-tanjem manjeg kamena blok će se uglaviti. Kao i kod gradnje svakog zida od bilo kojeg materijala, tako i kod gradnje suhozida, važno je izbjegavati veće vertikalane procjepe (fuge), kako ne bi stvorili slabe točke iz kojih bi razne sile mogle dovesti do urušavanja zida.

Osim dobrog uporišta, odlika dobrog suhozida veće je učešće sljubljenih površina upotrijebljenog kamena, kao i gruba obrada oba lica zida, no za prve vaše pokušaje ili obnovu porušenih zidova, priklesavanje je nepotrebno. Kao dodatno ojačanje strukture upotrebljava se duguljasti kamen takozvani vežnjak ili krožnjak, poprečnim postavljanjem po mogućnosti cijelom širinom zida. Više takvih ojačanja duž cijelog zida čine suhozid otpornijim i dugovječnijim. Blaga nagnutost ugrađenog kamena prema unutra pridonosi rasterećenju sila s gornje strane zida.

Na samom vrhu zida obično se stavljaju nešto veći položeni kameni komadi, kao bi onemogućili veći prodor vode u samo središte suhozida i kako bi svojom težinom stabilizirali cijelu konstrukciju. Iz sličnih razloga u nekim slučajevima zid se učvršćivao vapnenim mortom (uživo, utvrdo), što je u funkcionalnom i estetskom smislu kudikamo bolje rješenje nego upotreba cementa kao vezivnog sredstva koji je primjereniji gradskim aglomeratima nego ruralnoj arhitekturi (soli u cementu oštećuju kamen i zadržavaju vlagu).

Nemaran pristup s nedostatkom poštovanja prema dosezima generacija gradi-telja, često rezultira lažiranom baštinom, koji se zbog brzine izvođenja radova te uštede utrošenog materijala grade bez poštovanja nekih osnovnih principa, pa do-bivamo loše građene suhozide koji ne odolijevaju neprilikama, već u nekim sluča-jevima, poput primjerice potpornih zidova, predstavljaju i opasnost za ljude. Vrlo često umjesto primjene osnovnih i dokazanih gore navedenih statičkih principa, često susrećemo primjere zalijevanja betonom unutrašnjosti i zadnjeg sloja zida.

Takav način tretiranja suhozida ne samo da narušava estetsku i ekološku kom-ponenetu ovakve gradnje zida, već zbog djelovanja elemenata ponajprije vode i vjetra, doprinose njegovoj (ne)stabilnosti, te će neusporedivo kraće trajati od zida građenog usuho.

Zidarski konop i šablona od letvi mogu dosta pomoći kod zidanja. nagnutost ploha zida dosta ovisi o namjeni zida, o vještini zidara i vrsti kamena (često srećemo i potpuno okomite zidove), ali nećete pogriješiti ako baza zida visokog 1,4 m bude široka 80 cm, a vrh zida 50 cm. Konop se pomiče prema gore nakon svaka dva-tri reda.

Najčešće greške kod zidanja. Lijevo je ispravno, desno je pogrešno zidanje.

1. U TlOCrTU: Kamen se ne postavlja okomito na lice zida, nego uzdužno, pa lako ispada.

2. U PreSJeKU: Gornja ploha kamena u drugom redu jako je nagnuta, pa kamen koji leži na njemu ispada van. Temeljni kamen je postavljen šiljkom prema dolje pa se se sam ukopava u zemlju pod težinom zida.

3. U POGledU: Vertikalne fuge prolaze kroz viže redova kamena. U jednoj točki susreću se više od tri fuge. Zid je nestabilan i može se srušiti.

4. U PreSJeKU: lica zida se zidaju prebrzo, a prostor između ostaje šupalj. Zid je nestabilan.

1 2

3

Od prvog zida do „majstora”

56 57

GRADIMO U KAMENU

Jednostruki suhozid – unjulo

Iako se čini najjednostavniji, jednostruki suhozid zapravo je teži za gradnju, jer za razliku od dvostrukog koji se učvršćuje s dvije strane te je ispunjen sitnim kame-njem, ovaj suhozid počiva na dobro složenim komadima uglavnom neobrađenog kamena. Najčešće su jednostruki zidovi posljedica tek iskrčenog zemljišta i kao takvi primarna su zaštita poljoprivredne kulture.

Veći kameni blokovi ukopani u zemlju, te što bolje međusobno spojeni, osnova su dobrog i trajnog jednostrukog zida. Tehnika samog zidanja ima više. Tamo gdje je kamen relativno pravilan vrijedi princip postavljanja plošne strane kamena uvi-jek prema gore, kako bi se idući kamen mogao položiti na što ravniju plohu. No najzanimljivije unjule često su zidane potpuno drugačijim pristupom u kojem se nepravilni komadi kamenja uglavljuju u procijepe jedan između drugog te tako zid biva dobro povezan  bočnim pritiskom ovih uglavljenih komada. Ovakvi suhozidi u Dalmaciji nisu toliko česti i uglavnom su se gradili unutar većih formiranih područ-ja obradive površine pogotovo kod kultura kao što su maslina i smokva, jer takav zid propušta zrak tijekom vrućih mjeseci, a zimi štiti od vjetra i priječi prolaz životinja-ma. S druge strane svepristuni su na kvarnerskim otocima (pogotovo Cresu), gdje su korišteni kao glavno sredstvo upravljanja stokom, te tu vještina njihove izrade

posebno dolazi do izražaja. Vrlo često efemernog značenja, jednostruki zidovi ne-što su podložniji rušenju, ali su zato i puno lakši za održavanje te obnovu. No pravi primjeri majstorskog rada iznenadit će vas svojom čvrstoćom i trajnošću!

Ako zatrebate brzo i s malo materijala podići dugu ogradu, počnite vježbati teh-niku unjulo. Kod nje mnogo više ovisi o praksom stečenoj vještini nego o teorijskim govorancijama.

Podzid ili prezid

Čest motiv pogotovo na jadranskim otocima gdje je pretežito do upotrebljive zemlje trebalo doći na nepristupačnim padinama, obradive su terasaste plodne

Obnova unjulo zida u Filozićima na otoku Cresu

Struktura presjeka dvostrukog suhozida (duplica), jednostrukog (unjulo) te podzida

djelomično urušeni podzidi; Medov dolac, dalmatinska zagora, nepoznata zemlja, 2007.

Fotografija: T. BArTUlOVIć,

Od prvog zida do „majstora”

58 59

GRADIMO U KAMENU

površine ili pristave na kojima se sadilo od loze, povrća, smokava, rogača do aro-matičnog bilja poput ružmarina i buhača. Naše pristave u velikoj većini zaboravljeni su spomenici truda i priručne arhitekture, koji nažalost svakim danom bivaju sve više obrasli makijom, pa jedino nakon kakvog požara, iziđe na svjetlo dana sva raskoš kamenih rukopisa od Istre do Dubrovnika, pa i dalje.

Podzidi koji zapravo služe da bi zadržali zemlju gornje pristave ili pak kakvog ka-menog nasipa, u osnovi su jednostruki suhozidi čije unutrašnje glave dobro nabi-jene zemljom čuvaju podzid od urušavanja. Kako se ovi zidovi naslanjaju bilo na zemljanu ili kamenu podlogu, u njihovoj gradnji primjenjuju se i principi gradnje dvostrukog suhozida. Osim dobro ukopanih temelja sa većim blokovima, za du-gorajnost bilo koje vrste zida, stabilnost unutrašnjih glava kamena je osnova za stabilnost zida kao cjeline, dok korištenje žive stijene samo pridonosi homogenosti. Zemlja koja drži zemlju oko unutrašnjih glava kamena mora biti čvrsto nabijena, a optimalna vlažnost treba biti između 15 i 20 posto.

Kao i kod gradnje dvostrukog zida, iza vanjskih glava kod gradnje podzida koji drži zemlju, potrebno je ispuniti što bolje i gušće sitnim kamenjem – ispunom, kako zemlja zbog kiše ne bi utjecala na stabilnost zida. Iako često neodržavani, ovakvi zidovi u poljima već služe svrsi stotinama godina. Jedan od najčešćih uzroka, osim ljudskog i životinjskog faktora, jest obrastanje raznim biljkama u prvom redu bršlja-na. Ovaj korov s obzirom na svoj način grananja i jako debelo deblo često može izbiti pojedine kamene komade iz zida. Međutim, nije preporučljivo čupati cijeli korijen bršljana, jer će najvjerojatnije doći do urušavanja veće površine zida. U ova-kvim slučajevima potrebno je izrezati sve grane koje vire iz zida, a potom pristupiti cjelokupnom uklanjanju korijena, rastavljanjem dijela zida, čišćenjem i njegovim ponovnim podizanjem. Za početnike u svladavanju vještina suhoziđanja, ovakav tip zida, nakon osnove slaganja kamena na kamen, predstavlja najbolji poligon za svla-davanje naprednijeg baratanja kamenom i njegovim smještanjem u veće strukture te korak bliže naprednijim oblicima gradnje.

Nepravi svod

Nepravi svod iznimno je drevno i za-nimljivo konstrukcijsko rješenje. Premda svako područje nosi određene prepo-znatljive karakteristike, kružna baza oko koje se diže zid, pri tlu s malo većim i što pravilnijim kamenom, svuda je ista. Za ra-zliku od pravog svoda i prave kupole, ova-kav način slaganja ne razvija horizontalne sile, te cijela građevina postaje to čvršća što je opterećenija.

Obnova podzida na dragodidovoj suhozidnoj radionici na Učki

Shematski presjek nepravog i pravog svoda s rezultantnim silama. Pravi svod se mora zidati na potkonstrukciji.

Fotografija: B. OrBAnIC

60 61

GRADIMO U KAMENU

Shematski presjek kroz kažun i faze u njegovoj gradnji:

1) zid uduplo, 2) kupola, 3) vanjski pokrov.

što je kupola strmija, to je čvršća i lakše ju je zidati, ali se troši više materijala i prostor neracionalno raste u visinu

na presjeku kroz japjenicu vidi se način slaganja tzv. nepravog svoda, odn. neprave kupole. na

isti način zida se i bunja, samo bez vertikalnih šupljina za prolaz vatre.

Otvori novo sagrađene japjenice na Braču

Popravak dvaju kažuna pokraj Vodnjana. Vidljivi su svi elementi “krova”: unutrašnja kupola, čiji dio majstori upravo zidaju, međusloj od nepravilnoga kamena i vanjski pokrov

Zidovi

Gradnja počinje tako da tehnikom uduplo izgradimo osnovne kružne zidove (koji u nekim slučajevima mogu biti i kvadratasta oblika) građevine do visine od oko 120 cm, te na njih smjestimo vrata i sve potrebne otvore i udubine (ponare).

Fotografija: B. OrBAnIć

62 63

GRADIMO U KAMENU

Unutrašnja neprava kupola

Na unutrašnjem obodu zidova ukrug se postavljaju kamene ploče konzolno izba-čene prema unutrašnjosti. Svaki sljedeći red ploča pomaknut je unutra otprilike isto onoliko (ili zub manje) koliko je visok, čime, dižući se u visinu, tvorimo sve manje i manje koncentrične krugove. Na kraju se preostali otvor koji ostane pokriva većom kamenom pločom. To je unutrašnja nosiva kupola.

Vanjski omotač

Vanjski omotač služi za zaštitu kupole od atmosferilija i mehaničkih oštećenja, a svojom težinom daje joj dodatnu stabilnost. Dok se kažuni pokrivaju pokrovom od tankih kamenih škrila, bunje, trimi i japjenice obzidavaju se zaštitnom gomilom ili tornjem, koji može imati i nekoliko stepenica.

Pokrov kažuna

Prvi red strši preko vanjskog oboda zida tvoreći malu strehu, a sve su postavljene pod malim nagibom prema van da kiša ne curi u unutrašnjost. Nagib škrila ipak ne smije biti prevelik – što su one horizontalnije, krov je stabilniji i dugovječniji. Kažun se, naime, s vremenom urušava tako da prvo skliznu ili se od leda raspadnu škrile krova, a tek onda pomalo popušta unutrašnja nosiva kupola.

Kako prate kupolu, veće škrile unutrašnjim se rubom naslanjaju na nju, ali preo-stali se međuprostor mora zapunjavati manjim škriljem i kamenom sitneži. Na kraju krov od škrila završi nekoliko desetaka centimetara, čak i metar, iznad najgornje ploče kupole. Krov se završava većom škrilom, na koju je glavni majstor po tradiciji morao skočiti da dokaže kvalitetu izgrađenog, a na nju se završno stavlja pinčuk – grubo obrađeni stožasti kamen.

Tehnika nepravog svoda jedna je od najsloženijih u suhozidnom repertoaru. No, ako shvaćate njezin osnovni konstruktivni princip, ništa vas ne sprječava da ekspe-rimentirate; osim mogućeg straha da ćete završiti zatrpani ispod 40 tona kamenja. No, tada ćete imati tumul dostojan ilirskoga kralja!

U svakom slučaju, nije uzalud iskušati vještinu gradeći makete: ukras u dvorištu, pseću kućicu, kokošinjac, odlagalište za piće itd.

Suhozidni volat: luk ili svod

Luk i njegova produžena verzija, svod, elementi su koji, za razliku od ostalih ovdje opisanih, ne potječu iz praiskona narodne gradnje u kamenu, nego su proizvod grad-skih civilizacija. Iako prva osvjedočena upotreba luka kao nosivog elementa dolazi iz drevne Mezopotamije, zbog složenosti gradnje tek su ga razmjerno nedavno usvojili naši pučki graditelji kako bi se njime riješili neki specifični problemi. Lučne konstruk-cije u narodnoj gradnji tako najčešće viđamo u rasteretnoj ulozi, iznad nadvoja zidnih otvora. Koriste su se i kako bi se nadsvodile cisterne i ulazi u konobe, te kako bi se pridignula gumna i premostili potoci. Kameni je luk i u svojem izvornom gradskom

nastanku suhozidan i ne zahtijeva vezivo, no izgradnja preciznih samonosećih lučnih konstrukcija od grubog, priklesanoga kamena, kakav su rabili narodni graditelji, vrhu-nac je vještine zidanja usuho, kojemu ne treba pristupati olako.

Kod lučnih konstrukcija treba imati na umu da one pretvaraju vertikalne sile u hori-zontalne, zbog čega i jesu posebno pogodne za mostove među čvrstim kamenitim obalama potoka te ukopane cisterne, u kojima se te sile prenose na okolnu masu tla. U slučaju da naš luk nema takvu prirodnu bočnu potporu, morat ćemo je osigurati u okolnoj masi strukture koju gradimo. Za razliku od nepravih svodova, lučne kon-strukcije ne dobivaju ništa od nosivosti sve dok nisu dovršene. Stoga je pri njihovoj izgradnji potrebna privremena potporna konstrukcija, uglavnom izrađena od drva, koja slijedi unutrašnje konture planiranog luka.

Na nju se polažu pojedini komadi kamena koje valja priklesati da dobro sjednu jedan u drugi. U slučaju svoda, valja pažljivim slaganjem kamena različitih širina osigurati i horizontalnu povezanost više redova ovakve konstrukcije. Nakon umetanja posljed-njeg, najvišega kamenja u luk ili svod, on se opterećuje, preuzima nosivost i drvene se potpore mogu ukloniti. To je trenutak istine u kojem doznajemo je li sve obavljeno kako treba – mnogi su se važni lukovi u povijesti graditeljstva urušili pri ovakvoj probi.

Plitki (“segmentni”) luk na granici popuštanja

Bunje u okolici Vodica često imaju ovakve ulaze od dvije jače ploče pod kutom. Graditelji vjerojatno nisu znali da se njihovo djelo u građevinarstvu zove „trozglobni luk“

Ovakve male kućice-tvrđave, sa svodom umjesto drvenoga krovišta, iznimka su našega graditeljstva. Ova je s Kornata, a ima ih još nekoliko u murtersko-pirovačkom kraju

Orlec, o. Cres: otvor staje s kamenim nadvojem i suhozidnim lukom koji ga rasterećuje

Fotografija: B. Horvatić

Fotografija: S. Kulušić Fotografija: J. Kale