od 5. listopada do 1. studenoga 2008. - hilp.hr · i začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda...

od 5

. list

opad

a do 1

. stu

deno

ga 20

08.

LITURGIJA JE SLAVLJE

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

10101010101010101010101010101010101010101010101010101010101010101010102008

u ovom broju:

urednikova riječ

Radost slavljenja

naša tema: liturgija je slavlje

Što je slavlje? Tri slike uz teologiju slavljenja, I. Žižić

Dimenzija slavljenja u krizi – dimenzijakrize u slavlju, I. Šaško

Liturgijsko slavlje je udioništvou Božjoj slavi, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, I. Raguž,Ž. Tanjić, S. Slišković, A. Crnčević

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Svetkovina Svih Svetih

u duhu i istini

Otpjevni psalam za 29. nedjelju kroz g.

trenutak

Sveopća molitva i(li) osobne nakane?

2

17

1

40

38

živo vrelo

Gloria Dei

I začuh kao glas silna mnoštvai kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih:»Aleluja! Zakraljeva Gospodin,Bog naš Svevladar!Radujmo se i kličimoi slavu mu dajmojer dođe svadba Jaganjčeva,opremila se Zaručnica njegova!Dano joj je odjenuti se u lan tanan,blistav i čist!«A lan – pravedna su djela svetih.

Otk 19,6-8

Slavljenje Boga uvijek traži zajedništvo braće i sestara. Izvan zajedništva nema liturgijskoga slavlja.(Robert Delaunay, Kružni oblici, 1930., detalj;Solomon R. Guggenheim Museum, New York)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo

Radost slavljenja

snovni pristup kršćanskoj liturgiji i razumijevanje njezinoga smisla doživjeli su u dvadesetom stoljeću obrat koji je utjecao na sāmo obli-kovanje liturgijskih čina. Obrat se zamjećuje prije svega u teolo škom promišljanju koje u liturgiji Crkve na prvome mjestu promatra zbi-lju Kristova otajstva spasenja, a ne obredni čin pojedinaca ili Crkve.

Otkriće misterijske dimenzije liturgije otvorilo je vrata novome teo-loškom i pastoralnom pristupu. Otajstvo je, naime, transcendentna zbi-

lja koja nadilazi granice ljudskoga čina i obreda, pa slavljenje otajstva osta-je najizvrsniji put poniranja u njegovu zbilju. Slavlje se izriče jezikom obreda, njegovom dinamikom i elementima koji čine njegovu strukturu: činima, ge-stama, navještajem, molitvom, riječima, šutnjom… No, sām obred nije dosta-tan da bi izrazio i uprisutnio zbilju otajstva. Ljepotu i životnost obrednome či-nu pruža slavljeno otajstvo. Zato je pojam slaviti u potpunosti odredio novi govor o liturgiji Crkve i naznačio odgovor na mnoga pitanja koja se nameću iz obredne prakse.

Obrat koji se dogodio u teološkome govoru i u novome shvaćanju litur-gije još uvijek nije prodahnuo i smislom otajstva oživio obrednu praksu. Ne-rijetko je moguće zamijetiti kao obredni čini, nadahnuti i vođeni ‘nekim dru-gim’ smislom i ciljem, postaju pozornicom dojmljivoga i poučnoga, pri čemu zbiljnost otajstvenoga ostaje zasjenjena. Premda ih se naziva »slavljem«, oni još nisu postali slavlje. Ostali su u granicama ljudskih činā. Zamjećuje se čak i bojazan da se obredne čine u potpunosti prepusti slavljenju Otajstva jer ti-me, pomišlja se, prestaju biti mjestom promicanja različitih »pastoralnih« i drugih potreba i korisnosti. U tome kontekstu liturgijski čini, pod izlikom konkretnosti i životnosti, počesto postaju mjestom ‘običnosti’ i obredne ba-nalnosti, nijeme da bi s jasnoćom gledanja uprisutnila zbilju Otajstva. Litur-gija, međutim, nadvisuje i pastoral i katehezu i moralnu pouku te ne smije biti upregnuta u postizanje trenutnih korisnosti i potreba. Liturgiju ne slavi-mo iz potrebe za nečim, nego iz radosti iskazivanja slave Onomu komu jedi-nom pripada. Ona je, stoga, udioni štvo u Božjoj slavi da bismo po tom udio-ništvu postali pronositeljima njegove Slave u zbilji života.

Tri razmišljanja koja određuju temu ovome broju Živoga vrela uvode nas u razumijevanje liturgije kao slavlja, s ciljem slavljenja i življenja Kristova otajstva spasenja. Otkriveno i življeno otajstvo dat će nove impulse za gajenje ljepote liturgijskih čina koji uvijek imaju samo jedno ruho: ono slavljeničko.

Urednik

2

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

Na pitanje »Što je slavlje?« kršćanska litur-gija pruža odgovor polazeći od Otajstva Isusa Krista. Slavlje u redu liturgije sta vlja

u središte posadašnjenje spasenjskoga Događaja. To je temelj i ujedno prvotni motiv kršćanskoga slavljenja. U tome smislu slavlje može biti shvaće-no na dvojak način: kao odgovor na Božju inicija-tivu u Kristu, nekoć i sada, ali istovremeno i kao način prebivanja u Božjem okrilju koje biblijska tradicija naziva slavom (doksa). Ukratko, slavlje je teandrički događaj bogo-ljudskoga dijaloga. Time biva naznačeno da slavlje podrazumijeva i na odre-đeni način izražava cjelinu liturgijskoga iskustva. Upravo zbog tog razloga liturgija kao slavlje vjere u Kristovo otkupiteljsko djelo nalazi se pred izazo-vom. Budući da je slavlje ključni element liturgij-skoga iskustva, koji prožima cjelinu liturgijskih či-na i govora, liturgija je pozvana prepoznati svoju vezanost uz ‘doksološku’, slaviteljsku dimenziju obraćanja Bogu i njegovu djelu spasenja. No, bu-dući da se slavlje događa u redu iskustva, liturgija ima moć odgovoriti na čovjekovu iskonsku potre-bu za slavljenjem, odnosno, oživjeti na osnovama vjere slaviteljski odgovor na djelo spasenja u Kri-stu. U konačnici, liturgija u redu slavlja objedinjuje zajedničarski vid spomena na Krista i preobrazbe-nu snagu slaviteljskog, ljudskog odgovora.

Međutim, kršćanski homo festivus u potrebi za slavljem kao rekapitulacijom svojega življenja, u liturgiji – u slavlju vjere – prepoznaje princip i vrhunac smisaonog odnosa iz kojega provire iden-titet pripadnosti i potvrda cjelovitosti njegova bića u zajedništvu s Bogom i s drugima. U tom smislu liturgija nije samo vjerničko slavljenje Boga, nego i Božji odgovor na čovjekovu potrebu da slavlje-njem utvrdi odnose, preobrazi lice svagdašnjice, zastane u ‘velikom trenutku’, koji je kadar otkri-ti darovanost u Kristu. Ipak, kršćansko slavljenje stavljeno je na kušnju pred današnjim raznolikim

vrstama i načinima slavljenja koji predlažu ogra-ničene, nerijetko regresivne oblike utječući na (ne)izravan način na kršćansko shvaćanje slavlja i li-turgijsku praksu. Ukratko, predlažu nam se tri sli-ke slavlja kroz koje ćemo pokušati razabrati obrise kršćanskoga modela slavljenja.

Što je slavlje?Tri slike uz teologiju slavljenja

Ivica Žižić

Slavlje kao spektakl i zabavaNeosporna je činjenica da je slavlje jedna od onih antropoloških i kulturalnih konstanti za koje se obično tvrdi da su univerzalne. Međutim, razli-čite prigode uvjetuju različite ‘vrste’ i ‘oblike’ sla-vlja. Motiv (zašto) kao i način (kako) susreću se unutar identiteta događaja. Slavlje ‘stoji’ u do-gađaju koji zbog svoje veličine i vrijednosti sabi-re, preobražava i posreduje identitet određenoj zajednici. U širokom spektru slavlja, kakvog po-znaje današnja kultura, spektakl i zabava čine se glavnim odrednicama slavljenja. Naime, radi se o događajima spontanoga ili organiziranoga ka-raktera, koji obećaju preobražaj iskustva u sklo-pu virtualnoga ili stvarnoga zajedništva. Ono što se naziva happening (događaj ili događanje) vri-jedi za veliku većinu slavlja. Naime, slavlje smje-ra postati ‘totalni društveni fenomen’ u stanju re-difinirati stvarnost, uzdići se na razinu ‘veličine’ i ‘važnosti’ kojoj odgovara globalno sudjelovanje. Ipak, slavlje je jedan od ‘lakih’ pojmova u širokoj uporabi čije je puno značenje prekriveno razno-vrsnim pojednostavljenim shvaćanjima. Na ime, semantička težina ovoga pojma najčešće biva neutralizirana određenim analogijama koje sla-vlje poistovjećuju sa ‘spektakularanim’ načinima oblikovanja vremena i odnosa, ‘površnim’ sudje-

Liturgija nije samo vjerničko slavljenje Boga, nego i Božji odgovor na čovjeku potrebu da sla-vljenjem preobrazi odnose i lice svagdašnjice.

3

živo vrelo 20081010živo vrelo10živo vreloLITU

RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

lovanjem (ponajviše putem ‘gledanja’) što u ko-načnici slavlje stavlja u okvir ‘estetskoga hedoni-zma’, tipičnog za naše postmoderno doba.

Krenemo li u induktivno sagledavanje tipologi-je slavlja, uočit ćemo mnoštvo slavlja, koja je veo-ma teško objediniti zajedničkim odrednicama. Hi-perprodukcija slavlja danas govori samo za sebe. Slavlje bez povoda i bez sjećanja. Slavlje ovisno o ‘medijskoj promociji’, odnosno isključivo medijska slavlja. Slavlja na svjetskoj razini ili slavlja u sjeni lokalnih, gotovo beznačajnih događaja. Slavlja kao spektakl i kao zabava. Sve su to različite varijacije nekih primjera suvremenoga oblika slavljenja. Iz-dvojeni primjeri kane ukazati na mentalitet slavlje-nja, odnosno, na regresiju slavljenja raspršenog u pregršt prigoda, oblika i razina slavlja.

U prvi mah, čini se da je slavlje stanje nastalo odmakom od svagdašnjega i nadilaženjem istoga putem određenih aktivnosti ne-funkcionalnog ka-raktera koje jamče iskustvo ‘cjelovitosti’, ‘izobilja’, odnosno slobode. Današnji zabavnjački mentali-tet oživio je svu snagu ludičkoga u redu spektakla polučivši željene efekte prekida s ozbiljnošću i te-žinom svakodnevice. Medijski posredovana spek-takularna slavlja ponajbolji su primjer globalnog sudjelovanja. Obzirom na spektakl, povjeren naj-češće medijskim produkcijama, razvidno je da oni obnašaju parareligioznu ulogu relativizaranja glo-balne dominacije funkcionalnoga. Strategija za-bave, koja u tom istom kontekstu prebiva, zbiva se poput sekularne simbolizacije temeljnih isku-stava. Ples ‘sa samim sobom’ znakovit je primjer takve vrste simbolizacije. Zabava je u stanju ‘ane-stezirati’ svijest o sadašnjosti i unijeti u drugi svi-jet čija aktualnost i oslobođenost od okova ‘dužno-sti i problema’ priskrbljuje razonodu i opuštenost. Takve se vrste slavlja uglavnom ‘prati’, rijetko se ‘sudjeluje’ u njima. I kada se sudjeluje, to je sudje-lovanje ograničeno, a odnosi među ljudima sto-pljeni u ‘masovno tijelo’. Shvaćeno u tom antropo-centričnom smislu, slavlje je osuđeno na potragu za ugodom te biva opisano obzorima razonode. Površnu sliku slavlja i slavljenja utjelovljuju iko-ne ‘slavnih’ (celebrities), koje se znakovito smješta u okvir ‘ispraznosti’ (vanity). U tom smislu, slavi-ti ponajčešće znači isprazno djelovati.

Jamačno, kompulzivna potraga za spektaklom i zabavom očituje žudnju suvremenog čovjeka za slavljem kao izvorištem smisaonih pokretača, za slavljem kao nadilaženjem jednolične stvarnosti satkane od kratkoročnih ciljeva, za slavljem kao mjestom preobrazbe njegove humanosti. No, ne-rijetko slavlje završava u raljama estetskoga he-donizma. Ludički i spektakularni vid događanja nedvojbeno su bitni elementi slavlja. No, površna esteriorizacija i ludička bezbrižnost ne tvore sla-vlje. Slavlje, naime, nastaje iz susreta uvjetovanog događajem koji egzistencijalno pogađa njegove su-dionike, iz susreta čija značajnost struji kroz povi-jest ljudi i otvara obzore neslućene budućnosti.

Slavlje i drugi Svako slavlje stavlja pojedinca pred izazov dru-goga. Naime, nema slavlja bez drugoga (ti) i bez drugih (zajednica) sabranih i ujedinjenih povo-dom nekog događaja. Slavlje je u svojoj biti rela-cionalno, jer se zbiva među ljudima. Ono izlaže pojedinca izazovu odnosa s drugim posredujući mu uzvratno svijest o pripadnosti, o sudjelovanju na događaju, o odnosima koji ga unose u drugi i drukčiji način življenja. Slavlje i drugi, uneseni u svojevrsnu ‘obrednu igru’ slavljenja, u svojoj su bi-ti izrazi transcendencije povoda slavlja.

Liturgija vraća čovjeka u »iskon slavlja«, u zajedništvo s Bogom.

Mar

c Cha

gall

4

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

Za razliku od slavlja kao ‘ispraznoga djelova-nja’, lišenog sjećanja i zahvaljivanja, na slavlje je moguće gledati u svjetlu odnosa. Sasvim različito od spektakularnog ili zabavnjačkog slavlja bez po-voda (i najčešće bez drugih ili tek pored drugih), slaviti s drugim odlikuje se intimnošću i povjere-njem. Na tome tragu moguće je govoriti o isku-stvu zajedništva kao srcu slavlja u čijemu okri-lju ‘slaviti’ znači biti s drugima, a ne samo pored njih. Naime, slavlje unosi ljude u susret, objedi-njuje njihova sjećanja i iskustva, pruža im moguć-nost obraćanja i slušanja, zahvaljivanja i dariva-nja, jednom riječju svetkovanja.

‘Slavlja povodom’ prigode su u kojima se ispre-pliću osjećaji, učvršćuju odnosi, te stvaraju novi. Obnavljanje sjećanja i dobre želje za budućnost dvije su označnice, koje poput nevidljivoga veza tkaju svečarsko ruho zajedništva sudionika. Među-tim, slavljenje nekoga značajnog događaja, obljet-nice, rođenja ili čak smrti, slavlja satkana osje-ćajima pripadnosti, uzajamnošću dara, radošću sudioništva, redovito sadrže simbolične elemente, odnosno, obrednu proceduru. ‘Slavlja povodom’, naime, otjelovljuju se obrednom simbolizacijom.

Ako povod slavlja – svojom značajnošću, veli-činom, svojim afektivnim nabojem – sabire, uje-dinjuje, preobražava, on postaje naša sadašnjost. Povod ne ostaje nešto iza nas, nešto što samo po-tiče na slavlje, a potom iz njega izostaje, nego on upravo prebiva među nama. Povod jest u slavlju. Svečarsko ozračje slavlja u konačnici kazuje nje-govu aktualnost, njegovu moć, odnosno, njegovu neiscrpnu transcendenciju. Nisu li, uostalom, po-navljanje slavlja i potreba da se slavljem preobra-zimo, znakoviti dokazi snage ‘temeljenih’ događa-ja koji nas prethode i tvore našu sadašnjost te u konačnici otvaraju put budućnosti?

Povodi slavlju mogu biti različiti, kao što mo-gu biti različiti stupnjevi njihova intenziteta, pa stoga i različite vrste i načini slavljenja. No, povo-di su najčešće događaji ‘početaka’ ili ‘svršet(a)ka’, događaji čija djelotvornost daleko nadilazi grani-ce puke faktografije, a doseže obzore globalno-ga smisla ljudskog života i smrti, početka i svršet-ka... Obljetnice važnih događaja, slavlja početaka ili svršetaka redovito se nalaze u napetosti ispu-

njenoj radošću i nostalgijom. Ta dva afektivna to-naliteta prožimaju svako slavlje među ljudima. Prvo očituje zahvalno obraćanje događaju koji je odredio naš život. Drugi kazuje otvorenost obeća-nju što ga slavljeni događaj posreduje, žudnju za njegovim cjelovitim ispunjenjem. U dijalektici pr-vih i posljednjih stvari, slavlje se spominje rođe-nja i umiranja, početaka i svršetaka, te ih zahvalno objedinjuje najčešće u liku gozbe. Ghislan Lafont u gozbi vidi prototip svakoga slavlja, jer se u njoj na najodličniji način pronalaze riječ i gesta, zahva-la i sjećanje u razmjeni darova i života, u ozbiljenju Saveza među ljudima.

Slavlje je u svojoj biti relacionalno jer se zbiva među ljudima. Ono izlaže pojedinca

izazovu odnosa posredujući mu svijest o pripadnosti, o slavljenom događaju, o odno-sima koji ga unose u drukčiji način življenja.

Već na tome mjestu slutimo da slaviti s drugi-ma na stanoviti način znači obredno djelovati. Sla-viti s drugima znači iskusiti vedrinu punine, doseći cjelinu, koju inače ne uspijevamo dohvatiti i putem najjednostavnijih gesta i riječi zahvalno uzvratiti na događaje koji su odredili naš životni hod ili pak vje-rodostojno obećaju ispunjenje njegova konačnog smisla. Izobilje svečarskog stola, pomno odabranih riječi, pregršt sjećanja i želja tako tvore blagdane čovječanstva čiji odjeci nastavljaju pružati ritam, kontinuitet i cjelovitost ljudskom življenju.

Liturgijsko obredno slavljeObred sažima i uzdiže na jednu višu razinu antropo-lošku istinu slavlja. Doksološka dimenzija kršćan-skoga bogoslužja ne samo da se oslanja na tu istinu, nego je posvema prožima i kroz nju artikulira sla-viteljski spomen na Krista iščekujući njegov ‘slavni dolazak’. Iako se modernom mentalitetu može uči-niti da je obredno slavljenje ispražnjeno od svakog značenja, osim onoga folklornog ili tradicionalnog, obred sa svojim tipičnim strukturama predstavlja kritički izazov suvremenom načinu slavljenja, nje-govim virtualnim i idolatrijskim surogatima.

5


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

Prije svega, obredno slavlje nije rezultat po-jedinačnih inicijativa, osobnih traganja ili pak uvjetovanih ‘religioznih potreba’. Obred je plod Inicijative, koja seže na početak i svršetak, koja prethodi i dovodi svaku ljudsku težnju za slavljem do punine istine. To je slavlje apsolutnog Događa-ja, čija neiscprnost nadvisuje i doseže sva vremena i čija aktualnost vrijedi za sve ljude. Stoga je sva-ko obredno slavlje smješteno u zajednicu sabranu inicijativom aktualnosti događaja. To je slavlje s drugima koje sabire onaj Drugi čiji život i smrt ni-su tek objekt komemoracije, nego subjekt slavlja.

U obraćanju tom događaju u njegovoj aktu-alnosti, obred ne poseže za spektakularnim ili lu-dičkim aktivnostima, koje bi imale za cilj trenut-ni učinak, nego se smješta onkraj funkcionalnih i reprezentativnih čina, u sferu čistoga, neuvjetova-noga smisla. U tome pogledu, svako blagdansko obredno slavljenje u potpunosti se prepušta do-gađaju kojega spominje suspendirajući funkcio-nalističke mehanizme tehnološkog i racionalnog dominiranja stvarnošću. No, oslobođen od oko-va empirijske dijalektike uzrok/učinak, obred živi u gratuitnom izobilju, ‘u radosnoj ozbiljnosti’ i to

ga kvalitativno razlikuje od sekularnih slavlja obi-lježenih razuzdanošću i pohlepnim hedoni zmom. Jednom riječju, on zrcali vječnost i stoga se cje-lovito događa kao slavlje. Na taj način obredno slaviti znači globalno djelovati u odnosu prema događaju koji prethodi, ispunjava i otvara našu sadašnjost. Obredno slaviti znači svetkovati Savez sklopljen u tom događaju, Savez u kojem se susre-ću snaga prošlosti i obećanje budućnosti.

Međutim, obredno slavlje ne živi samo od imanentnoga izobilja i ludičke oslobođenosti od svijeta. Ono se ne ograničava na imitacije i repre-zentacije. Njegova regularnost obzirom na vrije-me slavlja, kao i ustaljenost simboličkih procedu-ra kazuju da obredno slavljenje počiva na temelju događaja čija apsolutnost nije tek ‘povod’, ne-go samo središte, živa prisutnost pred kojom ni-je moguće ostati indiferentan. Slava Bogu na vi-sini u liturgiji stavlja u središte slavu Božju koja prožima vjerničko zahvaljivanje (zahvaljujemo ti zbog velike slave tvoje). Slava Božja jest u slavlju, a slavlje prebiva u riječima i gestama sudionika, odnosno u njihovom svetkovanju koje se pojav-ljuje poput odgovora na govor Božji, poput zahva-

Obred nije rezultat pojedinačnih inicijativa, nego odgovor na poziv u zajedništvo koje izrasta iz Božje inicijative.

6

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

le na svu zbiljnost njegova djela spasenja u našoj povijesti. Slaviti, dakle, znači i zahvaljivati. No, ako je zahvaljivanje ujedno i pamćenje, u obred-nome se kontekstu ono pretače u ‘pripovijedanje’ događaja, odnosno, u spomen-čin. Tako zahva-ljivati i sjećati se ne znači samo izreći hvalu i ob-noviti spomen na Krista, nego je opjevati, izraziti gestom, učiniti ono što to pripovijedanje obvezu-je, odnosno, čitavim svojim tijelom postati dionik dara događaja i tako uzvratiti na njegovu inicija-tivu. Srž kršćanskoga obrednog slavlja sastoji se upravo u tome: da pojedinac i zajednica postanu dionici onoga što je Isus učinio za nas i za naše spasenje. Sinonim toga sakramentalnog sudjelo-vanja jest vjera. Stoga, slaviti u kršćanskom smi-slu znači i vjerovati, jer vjera je čin slavlja. I zato je liturgija slavlje vjere.

Liturgijsko se slavlje ne događa na području interiorizirane svijesti o važnosti događaja opisa-na teorijskim granicama pojma, nego u praktičnoj i zbiljskoj snazi simboličkih čina u kojima se on na-novo zbiva. Znakovita je antropološka figura goz-

benoga slavlja koje već u sebi sadrži sliku obredne gozbe Saveza. U njoj tijelo i svijest, gesta i riječ, dar i uzdarje srastaju u totalitet koji nadmašuje puku somatsku, nutritivnu ili komunikacijsku razinu. Obredno slavlje nadilazi empirijsku faktičnost tih čina, ali se u isti mah kroz njih i u njima događa, odnosno, u-tjelovljuje Događaj, koji je kadar preo-braziti temeljna čovjekova iskustva i dovesti ih do njihova transcendentnog izvora. Obredno se sla-vlje stoga događa kao tjelesna artikulacija posvije-štenoga dara čija inicijativa prožima, obuhvaća i preobražava sudionike u njihovom totalitetu. U stvarnosti, preobrazbena snaga obrednoga djelo-vanja čini Događaj toliko aktualnim da on doseže i poziva čovjeka da se odredi povjerljivim odnosom i slobodnim pristankom spram njegove transcen-dencije. Odgovor na taj poziv vjerničko je slavlje-nje u kojemu se odnos i sloboda isprepliću u liku uzdarja. Liturgijsko slavlje pokazuje da se smisao ni u kojem slučaju ne može ishoditi ludičkim spek-taklom i da on uvijek ostaje onkraj nostalgije i ra-dosti ljudskoga svetkovanja ma koliko oni u sebi

bili istiniti. Slavlje u kojemu prebi-va slava Božja obećava konačno pre-obraziti ljudsku čežnju da s drugim podijeli ‘veliki trenutak’, sabrati u za-hvalno sjećanje rekapitulirajući smi-sao življenja u svjetlu Božje inicija-tive, njegove prisutnosti u Otajstvu kršćanskoga obreda.

Obredno svetkovanje, premda us mjereno k transcendentnoj zbi-lji, stoga ostaje čvrsto vezano uz život (počevši od tijela pa sve do zajedni-ce) i uz povijest (blagdan kao ‘vrijeme posa dašnjenja’), uranjajujući i jedan i drugi trenutak u neiscrpnost apsolut-noga Događaja (povoda), čija aktual-nost nije tek izraz povijesnoga odjeka, ma kako bio odlučujući u ljudskoj po-vijesti, nego živa stvarnost (Kristovo Otajstvo) kadra nanovo potvrditi Sa-vez u slobodnom prianjanju njegovoj zbiljnosti (sakramentalno djelovati) te obnoviti vjerodostojnost obećanja ‘budućega vijeka’ (vjerovati).

Liturgija u središte stavlja Božju slavu koja prožima vjernikov život. (Jyoti Sahi)

7


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

Dimenzija slavljenja u krizi – dimenzija krize u slavljuIvan Šaško

Slavlje je ljudsko djelovanje simboličkoga re-da koje koristi mnoštvo izražajnih sredstava. Glavna su mu obilježja: obredno činjenje u

odnosu prema organizaciji vremena koje se pre-tače u obredno vrijeme (obredni kalendar); oku-pljanje ljudi koje stvara zajednicu, odnosno vrši proces socijalizacije, pospješujući građenje inten-zivnih odnosa radi kolektivnoga obreda; ugodan i radostan čin.

Programirati liturgijski kalendar jednako je uređivanju vremena, a to se djelo ne ograničuje na količinsko mjerenje nekoga gibanja (‘protjecanja vremena’), već se tiče duhovne konotacije. Slavlje/blagdan je sažetak vremenskoga i ne-vremensko-ga; ono je poseban način humaniziranja vremena. Slavlje pretpostavlja drukčiji ‘scenarij’ od uobiča-jenoga, transcendentan, sposoban dati smisao i sadržaje ljudskomu životu, otvarajući ga prostoru koji je onkraj. Slavlje je, osim toga, kritična toč-ka vremena, granično iskustvo, drukčije vrijeme. Slavlje predstavlja pobjedu maštovitosti nad ruti-nom. Prelazi se od pojedinih sposobnosti čovjeka u vrijeme s vlastitim značenjem u kojemu živi pu-nina, a ne samo obnoviteljska stanka.

U takvome iskustvu slavlja objavljuje se otaj-stvo života. Nije riječ o grubome prekidu i oštrome prjelasku između redovitoga i slavljenskoga, jer je i redovitost pod komplementarnim utjecajem iščekivanja slavlja i njegova odjeka. Kao što se pri-roda obnavlja svojim godišnjim dobima, isto vrije-di i za ljudsku zajednicu koja se obnavlja slavljima. Slavlje ne tvori bijeg i nerad; trčanje pred događa-je ili skretanje pogleda od životnih problema. Živ-ljeno slavlje postaje plod, istina i značenje rada, a nije nešto suprotstavljeno radu.

Izgubljeno slavlje?Za religije u starome svijetu može se slobodno re-ći da su religije slavlja, zbog iznimne ljudske to-pline koja se u njima izražavala. Kršćanstvo je, na

tragu židovske predaje, također religija slavljenja, iako se katolicizam, pravoslavlje i protestantizam ne mogu iščitavati u istome tonalitetu. U svojemu djelu o liturgijskoj godini Stefano Rosso je priku-pio i sažeo razmišljanja koja ću u ovome prilogu kratko izložiti.

Dok se u novije vrijeme može slaviti posvema laičko slavlje, bez religijskih elemenata, u starini i tijekom cijeloga srednjeg vijeka takvo nešto ni-je bilo zamislivo. Prisutna je bila ideja nepodjelji-vosti ljudskih dimenzija, pa je ona religijska dobi-la najvažnije mjesto u slavlju. Tijekom srednjega vijeka crkvena su se slavlja umnožila čak i preko-mjerno. Mali odjek toga su današnja božićna slav-lja. Na početku XV. stoljeća prosječno je više od jednoga dana od tri bio slavljenski/blagdanski. Iz toga se i rodila puno šira kriza (ili je ta kriza rađa-la ispraznost slavlja) pod imenom ‘jesen srednjega vijeka’. Kao reakcija na to, reformacija je dokidala slavljenske elemente svodeći slavlje na katehetsko-moralno poučavanje. Izbrisano je puno simbolič-kih, estetičkih, doksoloških sastavnica, a izbaciva-nje slavlja svetaca umnožilo je broj radnih dana. U katoličkim se krugovima preuveličavaju vanj-ski vidici slavlja, te nastaje pojam ‘baroknoga slav-lja’ i ‘baroknosti’, ali bez značajnijih pomaka glede smisla i sadržaja. Spektakularnost i stil dvorskih ceremonija rodio je slavlja svetaca-zaštitnika ko-ja još pokazuju jasne tragove onoga procesa koji je premalo stavljao naglasak na Vazam, a više se za-ustavljao na homogenizaciji društva.

Francuska revolucija označuje prijelaz od vjer-skoga u sekularizirano, politizirano i manipulizirano slavlje. Te nove okolnosti i pristupi nisu poboljšali,

Kao što se priroda obnavlja godišnjim dobima, isto vrijedi i za ljudsku zajednicu

koja se obnavlja slavljima.

8

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

nego su pogoršali odnos prema nužnim odredni-cama slavlja. Zahvaćanje kolektiviteta više nije bio izražaj spontanosti, niti je bio temelj identiteta. Sla-vlje se nametnulo kao ideološka jednodušnost.

Prednost koja je od 18. stoljeća dana radu nad slobodnim vremenom otvara nepovratno promje-nu u organiziranju života. Slavlje se preoblikuje osobito u vrijeme prosvjetiteljstva, koje istinsku ‘korisnost’ vidi samo u proizvodnosti. Odmatanje i re-kreacija (obnova i ‘novo stvaranje’) poprima-ju negativnu konotaciju. Skoro da se poistovjeći-valo slavlje i lijenost, rasipnost, praznovjerje, fa-natizam... Ono je za racionalistički pristup postalo vrelom neznanja i djetinjarija. S velikom količi-nom nekritičnosti takav je teorijski pristup zahva-tio i katolička razmišljanja: ono što posvećuje nije, dakle, slavlje, nego je rad taj koji posvećuje.

Ipak, vodeći autoriteti novoga sustava bili su oprezni kada je u pitanju svođenje društvenih ve-za na čistu racionalnost i na sirovu proizvodnu kori-snost. Oduzimajući narodu slavlja, oduzima se volja za življenjem i potiskuje se motivacija za rad. Izoli-rajući pojedince, otklanjaju se prigode za socijaliza-ciju te se time ruše i sami temelji društva. Sukob iz-među slavlja i korisnosti se nastavio. Pozitivizam, pragmatizam pridonose svojim zasadama, a kapi-talizam postavlja načela u gospodarstvu. Industrij-sko društvo, u kojemu prevladavaju učinkovitost i ‘napredak’, slavlje smatra gubljenjem vremena.

U totalitarnim režimima 20. stoljeća službena su slavlja dobila svoju važnost tek u kontekstu pro-midžbene propagande. Živjele su kao spektakular-na predstava (‘parada’, ‘miting’) očitovanja vojne ili političke moći. Slavlja prirode i osobito krš-ćanska slavlja zamijenjna su ideološkima, sa svim smiješnim i grotesknim nasiljem nad vjerodostoj-nošću slavlja, s jednim te istim ciljem: opravdati nedodirljivost vlastodržaca i njihovih ideologija. U godinama kojih se oznake obično prepoznaju u jednoj (1968.), revolucija i slavlje pojavili su se za-jedno, gotovo kao istoznačnice. Bez obzira na vi-šeznačnost, ta kulturalna promjena bila je znak promjene smjera u odnosu na slavlje. Ne ulazeći u vrjednovanje tih gibanja, ona su ponovno otkri-vala dimenziju slavlja koja je više od stoljeća bila opasno narušena, a negdje posvema izgubljena.

Razorna zamka zatvorenoga krugaU novije vrijeme postaje razvidnije što se događa kada se slavlju pokuša oduzeti njegov snažan i uje-dinjujući element – religijsku dimenziju (iako ona postoji i onda kada ju se potpuno niječe, samo u ne-kome drugom obliku). Naša su slavlja postala bli-jedi odraz onoga što su bila te je taj krug zatvoren između nesposobnosti oblikovanja slavlja i društve-nih usmjerenja koja ne osposobljavaju za slavlje.

Između tradicionalnih slavlja, povezanih uvijek s nekim vjerskim slavljenjem, i suvremenih slavlja postoji jaz. Danas je sekularizirano slavlje neka vrsta rekreacijske ili intelektualne igre. Ako postoji religijska dimenzija, ona se redovito doživljava kao ostatak arheološkoga stereotipa, odnosno folklora. Nije nipošto riječ o nečemu živom i životvornom. Povećava se slobodno vrijeme, ali ne i sposobnost da mu se da sadržaj, barem ne u ljudskim vrijedno-stima: puno je vremena za slavljenje, ali je malo slavlja. Zbog toga i to vrijeme postaje dosadom.

Slavlje mijenja dimenziju vremena, uspostavlja odnos s vječnošću.

Andr

eas F

elge

r

9


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

Gdje treba tražiti razloge za gubitak slavlja? Naglašavam tek neka od ozračja iz kojih ti razlozi proviru: obescjenjivanje tradicionalnih elemena-ta, gubitak smisla za ‘sveto’, fragmentacija druš-tva, zamjenjivanje slavlja djelatnostima koje slav-lje razgrađuju na pojedine dijelove (predstave, zabava, party, praznici, putovanja...). I dok se jed-ni razlozi preoblikuju, javljaju se drugi, ali najče-šće kratkotrajni. Mladi napuštaju ona slavlja koja ih zbog formalnosti i nevjerodostojnosti ne zado-voljavaju, tražeći nešto zabavnije ili stvarajući na svoj način one oblike koji ih više zahvaćaju, iako nose obilježje društvene neprihvatljivosti.

skom žurbe i skraćivanja, bez obzira na proširene mogućnosti i jednostavnosti izbora. Kao učinak svega jest čovjek nesposoban slaviti, blagdanova-ti. Suprotno nametanomu prividu, mediji ne us-pijevaju razviti sposobnost slavljenja i slavljensku dimenziju.

‘Napredak’ i ‘boljitak’ zapadne civilizacije imaju visoku cijenu i u ovome području. Gradeći umjetne rajeve i namećući opsesivnu trku, da bi se do njih došlo i njima zavladalo, pragmatizam vodi u gubljenje vrijednosti, ubija maštovitost, briše lu-cidnost. Iz toga je nastala ljudska osiromašenost: čovjeku je oduzeto temeljno iskustvo koje bi ga trebalo učiniti boljim i dati mu zrelost. Zbog toga će netko utemeljeno ustvrditi da su sadašnje druš-tvo i kultura siromašniji od primitivnih.

Krizne točke slavljaKriza slavlja danas se otkriva na nekoliko razina, odnosno žarišnih točaka: sadržaj (predmet); ko-munitarnost (subjekt); pretjerivanje i obrat; igra i radost; darovnost.

Sadržaji slavljenja odnose se kako na stvore-ni svijet (tipologija slavlja u kojemu se polazi od ljudskoga čina), tako i na povijest (tipologija slav-lja u kojemu se polazi od božanskoga u sinergiji s ljudskim), ali predmet koji bi trebao definirati sla-vlje je zapravo najdublji vidik slavlja – simbolička i otajstvena zbilja. Puno je lakše reći što se u slav-lju čini, negoli što ono jest. U slavlju se iskusuje sposobnost za dodir beskraja; čovjek osjeća čežnju i granicu u sebi. Kad se granica dodirne, ona bježi. Temelj i sadržaj slavlja su objektivni, ali u njemu se također nalazi san i eshatološka utopija: cjelina do koje se ne može doći. Nije čovjek taj koji ju smi-šlja, nego zbilja kojoj se približava.

Za onoga tko se izjašnjava kao materijalist ili agnostik, sadržaj slavlja je još nepoznatiji, a slavlje je poput odrezanoga stabla, polovično. Slavlje za-htijeva predmet, nešto što se slavi, ali istodobno ni-je dostatno obzorje našega iskustva, niti pronalaže-nje sebe u sebi. Kriza slavlja je gnoseološka kriza.

Slavlje je antropokozmičko. Središte slavlja je čovjek unutar upovješnjenoga svemira. Ono os-cilira između osobe i društva; po njemu se čovjek otvara drugima i ucjepljuje se u život cjeline. Sla-

Ideologija ‘slobodnoga vremena’ nije pogodo-vala razvijanju slavlja, jer se u konačnici radi samo o suzdržavanju od rada, o praznini koju treba is-puniti. To je prekid običnoga, redovitoga vreme-na, kako bi se obnovile snage, potrebne za vra-ćanje na posao. I suvremeno tehnološko društvo zanima iskorištavanje slavlja. Ono je postalo jedno od tolikih industrijskih pogona konzumizma koji manipuliraju slobodnim vremenom, težeći prema komercijaliziranim zabavama. Taj zatvoreni krug funkcionira tako da se radniku jednom rukom da-je ono što mu se drugom oduzima: raditi više da bi se zaradilo više i da bi se trošilo više na zabavu. Dominirano logikom površnosti, slavlje na taj na-čin postaje potrošačkom robom.

Radi pomirbe sa sustavom, trenutci te ‘slobo-de’ imaju stabilizirajući učinak u politici rada: su-vremeni čovjek trajno je usmjeren prema što br-žemu radu, nemajući više vremena misliti na sebe i uživati u učinjenome. Rad otuđuje, a nakon ra-da slijedi jednako tako otuđujuća i prazna zabava; prazna jer joj se ne poznaje svrha i sadržaj. Umje-sto da služi smanjivanju napetosti i agresivnosti, što je odlika društvenosti obreda te bude oživlja-vanje kulturalnih i duhovnih vrijednosti, slobodno vrijeme više služi da bi se nekoga pokorilo. Ispod krize slavlja, zapravo je kriza čovjeka i naše civili-zacije. Malobrojna preostala slavlja su pod priti-

Suvremeno tehnološko društvo nastoji isko-ristiti slavlje pretvarajući ga u 'pogon konzu-

mizma'. Tako slavlje prestaje biti slavlje.

10

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

vlje stvara jedinstvo i jednodušnost, stoga je često korišteno kao agregacijski sustav (i u zlim nakana-ma). Nije dostatna tjelesna blizina, nego nutarnja upućenost i homogenost nakana. Svako slavlje sla-vi poglavito vlastito zajedništvo, otvoreno prihva-ćanju i opraštanju. Tako kriza nastaje na raznim razinama jer nije najuspjelije slavlje ono koje oku-pi najviše ljudi, nego ono koje najviše zahvaća. Ako toga nema, ostaje razina promatranja predstave, možda i najbolje, ali ne i slavlje. U slavlju se uči bi-ti zajedno, ali uvijek u odnosu na sadržaj. Po svojoj naravi, slavlje traži prevladavanje sebičnosti, indi-vidualizma, zatvorenosti, radi solidarnosti s drugi-ma i sa svijetom, postajući svjedočanstvo. U odno-su na stvoreni svijet, slavlje nas stavlja pred stvari, a da ih ne prisvajamo, nego im se divimo i za njih zahvaljujemo. U odnosu na bližnje, slavlje odmrza-va i opušta kočnice teškim, okamenjenim odnosi-ma, kako bi se uspostavili novi odnosi.

Među komplementarne vidike slavlja svaka-ko ubrajamo ‘pretjerivanje’ (višak) i ‘obrat’. Ia-ko su to dvije različite stvari, među njima posto-ji poveznica. I Freud kaže da je slavlje »dopušteno pretjerivanje«, »svečano kršenje zabrane«. Ta transgressio sacra tvori ponovno predstavljanje zadobivanja onoga što je ljudima oduzeto. Slavlje kao ordo postaje ujedno i željeno, dopušteno na-rušavanje reda, izokretanje zbilje. Konačna je svr-

ha kolektivno spajanje pomoću mijenjanja uloga. Nije stoga čudan oblik pretjerivanja, neumjereno-sti (kao za karnevala), ‘ludila’ koje u sebi sadrži su-višnost. No, ovdje treba bolje precizirati slavlje, kako se ne bi opravdali ekstremi i patološke po-jave. Takva transgressio je ordinata; ona nije ka-os, bez uporišnih točaka. U tome ‘kršenju pravila’ nema posvemašnje samovolje. Potrebno je znati da je to društveni fenomen koji razlikuje iskrivlje-nost (vulgarnost, loš ukus, vrijeđanja...) od estet-ske razine i umjetnosti (humor, satira, karikatu-ra ‘velikih’). Slavlje teži pomaknuti granice; koristi izražaj u kojemu društvo ponovno pronalazi je-dinstvo. Neki će istaknuti vraćanje čovječanstva u jedinstvo bez razlike, dok će drugi slavlju dati sna-gu kojom se naglašava identitet neke zajednice.

Igra, ludičnost je važna odrednica slavlja koja izražava cijeloga čovjeka. Slavlje je i igra, jer je obi-lježeno darom, kreativnošću, radošću i spontano-šću. Igra je i hermeneutičko načelo za tumačenje ljudskoga i božanskoga, sklad i nutarnju poveza-nost. Kada se govori da je Deus ludens u kontek-stu stvaranja, tada se zahvaća obilježje neuvjetova-nosti, ljepote i mudrosti Boga. Slavlje je nerijetko nalik oponašanjima sukoba, borbe, prožete tjesko-bama i oduševljenjem. Odnos Boga i čovjeka po-javljuje se također s tim oznakama igre, dijaloga ili ‘sukoba’ (usp. Bog i Abraham; Bog i Mojsije). Sla-

Slavlje je obnova Saveza s Bogom...

11


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

vlje kao obredno-ludički prostor ima terapeutsku snagu, obnavljanja i ‘preporađanja’ (za kršćane i bez navodnika!). Liturgijsko slavlje je i religijsko skazanje. Uostalom na Zapadu je kazalište rođe-no iz liturgije. U istočnim je liturgijama taj vidik još očitiji u bogatstvu i sjaju obrednoga programa. U isprepletenosti liturgije i estetike postoji razmjena između pojedinca i zajednice; odvagivanje odnosa: riječ-pjesma-gesta. Igra u bilo kojemu društvu ima nezamjenjivu ulogu: za djecu je ona ozbiljna djelat-nost, za mlade prostor u kojemu mogu biti aktivni sudionici, a za odrasle važno uporište relativizaci-je i vraćanja na zaboravljeno, a bitno. Slavlje ima i ekološku ulogu odnosa prema stvorenomu svijetu. Otium nije praznina, nego vodi čovjeka k onomu što mu je vlastito (s eshatološkom perspektivom).

Dominantna oznaka slavlja je nedvojbeno ra-dost koja pretpostavlja ostvarivanje sklada nutar-njega i vlasti nad sobom; učvršćivanje vanjskoga izražaja i najnutarnjijega osjećaja, što jamči vjero-dostojnost. Veselje može biti plod buke, neuredno-sti, sukobljenosti, kršenja reda, do pogubne opije-nosti (npr. alkoholom i drogom) koja želi iskoristiti pruženu priliku. Slavlje nije pretjerivanje kako bi se nešto zaboravilo. Teško je zamisliti da bi čovjek koji je lišen vjerskoga smisla mogao istinski sla-viti. Redovito se takva slavlja pokazuju kao tragi-čan smijeh; krinka koja čezne za slobodom. Radost

je pretpostavka koja, ako nedostaje, često otkriva krizu društva. Ulice bez iskrenja smijeha i radosti; radna mjesta na kojima nema lica koje (iako u po-teškoćama) ne pokazuje zraku radosti, pokazuju dublju krizu – nedostatak prihvaćanja Boga.

Na kraju ne smijemo izostaviti dimenziju da-rovanosti i nezasluženosti. U svakidašnjici je sve usmjereno prema nekoj svrsi, podvrgnutoj matri-ci: sredstva-ciljevi; uzroci-učinci. U prirodi nije ta-ko: ljepota boja i oblika otkriva nezasluženu poezi-ju, glazbu, uprizorenje, bez naknade. Pored nužnih stvari postoje i one koje idu onkraj neposrednih po-treba. Ljepota nije uzaludna rastrošnost, jer funkci-onalnost koja zanemaruje estetsku razinu, ne može biti privlačna, voljena, plodna. U svojoj darovano-sti, slavlje uči gledati milost na milost, uči zahvalji-vati i razmatrati. Ne pronalazeći mjesto u području nužnoga, puno je toga ‘ne-korisnoga’ pronašlo mje-sto u slavlju. U našoj logici plaćanja, uzvraćanja, imanja koristi od nekoga i nečega slavlje može do-živjeti najdublju krizu. Jer onaj tko nije susreo Bo-ga koji nije zaslužen, koji nam se daruje, teško da će moći živjeti darovanost slavlja. Otkrivanje nezaslu-ženosti budi smisao udivljenosti i zahvaljivanja. To su osjećaji koje treba odgojiti. ‘Primiti’ je glagol koji traži našu aktivnost usvajanja. Tako se ponaša Bog, da nas ne povrijedi i da nam dopusti sudjelovati u otajstvu svoje smrti i slave.

Rudo

lf Mire

r

12

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

Slavlje je posebnost. Okuplja ljude jer je po-sebnost, dukčijost, jer nadilazi i preobraža-va svagdašnjost i redovitost. Ono izlazi iz

redovitosti i običnosti. Slaviti možemo nešto što je vrjednije od redovitoga, običnoga. Ipak, sla-vlje u kontekstu kršćanskoga liturgijskog poima-nja nije izdvajanje iz života i vremena. Obred i slavlje su ‘posebni’ ne zato što bi bili izdvojeni iz života, nego su posebni jer imaju zadaću čitavo-me životu dati posebnost, novost. Smisao slavlja nije moguće sagledati u zatvorenosti obrednoga trajanja, niti u ljepoti obrednih gesta ili obredno-ga mjesta. Premda izvorni pojam »svet« (sacer), kad je riječ o predmetima, mjestima i vremeni-ma koji su uključeni u obredno događanje, zna-či posebnost, izdvojenost (sanskr. sacr znači od-sjeći, izdvojiti), posebnost i ‘svetost’ liturgijskih obrednih čina nije u njima samima ili u njiho-voj izdvojenosti nego u posebnosti koju stvaraju u ljudima. Liturgijsko slavlje ne izdvaja vrijeme i ljudski život u posebnost, nego daje posebnost čitavome životu.

Korisno je zaustaviti se na izvornome znače-nju riječi slaviti (lat. celebrare). Latinski pojam celeber izvorno označava ono što je pohađano ili posjećivano od mnoštva; ‘slavno’ je ono mjesto koje okuplja mnoštvo ljudi. Glagol celebrare do-bio je privilegirano mjesto u kontekstu kulta te je u klasičnome latinitetu značio »na svečan način nešto činiti, pohađati, okupljati se«. Forcellinijev Thesaurus uz to osnovno značenje veže i nakanu okupljanja: da se nekome mjestu (kulta) dade po-sebnost, uzvišenost, slava (ut eidem species, di-gnitas ac splendor accedat). Religijska uporaba glagola slaviti pruža okvir za njegov širi semantič-ki razvoj pa u kontekstu kulta slavlje uključuje ne-koliko nezaobilaznih odrednica: mnoštvo, sveča-nost, štovanje, okupljanje, iskazivanje hvale.

Liturgijsko slavlje je udioništvo u Božjoj slaviO razložnosti i smislu slavlja

Ante Crnčević

Zavirimo li u Vulgatin prijevod Svetoga pi-sma u novozavjetnim ćemo tekstovima susresti glagol celebrare samo jedanput, i to u kontekstu govora o Mojsijevu ‘slavljenju’ Pashe pri izlasku iz Egipta: »vjerom je izvršio (celebravit) pashu« (Heb 11,28). Isti izraz u Septuagintinu prijevo-du određen je glagolom poiein (činiti, izvršava-ti), pa se jasno razaznaje da je slavlje činjenje, no

ne samo na obrednoj razini, nego činjenje (poi-esis) u smislu ostvarenja onoga što se slavi. Sla-viti Pashu, spomen spasenja i Saveza s Bogom, znači biti otvoren novome iskustvu zajedništva i saveza s Bogom. Te značenjske i prevoditeljske nijanse pojma slavlje (celebratio), pokazuju da slaviti znači proslavljati, ali s jasnom sviješću da je to proslavljanje ujedno i činjenje, događanje, aktualizacija događaja koji se proslavlja. Stvar-no ili aktualizacijsko značenje glagola ‘slaviti’ ja-snije je ima li se u vidu da se isti glagol rabi i u sintagmama vezanima uz sabore, izbore, ugovo-re, post, molitvu. »Slaviti« sabor, izbore, ugovo-re, znači izvršavati ih, dovesti ih do ispunjenja, imati udjela u njima… Kao što »slaviti post« (ce-lebrare ieiunium) znači jednostavno postiti, ta-ko i slaviti kršćanska otajstva spasenja ne zna-či drugo doli u zajednici vjernika biti dionikom spasenjskoga i slavljenoga događanja. Slavljenje Božjih djela spasenja jest njihovo događanje, ak-tualizacija u zajednici slavitelja. Tako slavlje po-kazuje vidljivom nevidljivu zbilju; vječnome da-

Slava (kabod) nije prvenstveno čuvenost, nego vrijednost, važnost, 'težina' koju netko ima

u samome sebi. Zato »dati slavu Bogu« znači ispovjediti vjeru u njega, priznati njegovo go-

spodstvo i slavu ('težinu') nad svim i pred svim.

13


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

je zbiljnost sadašnjega trenutka. Slavlje stoga nije jednosmjeran odnos vjernika prema onomu što je vrijedno slavljenja; ono što je slavljeno, otaj-stvo spasenja, preobražava slavitelje.

U premisama razmišljanja o slavljeničkoj dimenziji kršćanske liturgije, osobito u vreme-nu kriznosti i površnosti slavlja, vrijedno je pri-sjetiti se i značenja pojma slava, čitanog u kon-tekstu biblijske tradicije. Hebrejski kābôd, slava, po svome korijenskom značenju ne odnosi se na izvanjski sjaj i na priznanje koje dolazi izvana, nego na »težinu« samoga bića; biti slavan izvor-no znači »biti težak«, pri čemu se težina shvaća u širokome smislu riječi. Slava dakle nije prven-stveno čuvenost, nego vrijednost, važnost, ‘teži-na’ koju netko ima u samome sebi. Stoga objava Božje slave jest objava samoga Boga. Mojsijeva prošnja »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18) za-pravo je molitva: »Pokaži se, objavi se, pokaži mi svoje lice«. Tragom toga razumijevanja, izraz »dati slavu Bogu« znači ispovjediti vjeru u njega, priznati njegovo gospodstvo i slavu (‘težinu’) nad

svim i pred svim. Isus, »Gospodin slave« (1Kor 2,8), svojim je propovijedanjem i znamenjima »objavio svoju slavu« (Iv 2,11), pokazao se blizak ljudima do mjere da ljudi mogu biti dionici Bož-jega bića, Božje slave. Zato slaviti Boga nosi uvi-jek udioništvo u Bogu, u njegovoj slavi, u njemu samome. Liturgija je, dakle, najintimnije zajed-ništvo s Bogom – sve do potpunoga objavljenja njegove Slave, kad ćemo ga gledati licem u lice.

Zbog velike slave tvojeZašto slavimo Božja djela spasenja? Je li kršćan-skoj vjeri potrebno slavlje, okupljanje vjernika? Ispravan teološki odgovor na ta pitanja ne pre-ispituje samo razložnost našega slavlja nego i ra-zložnost i smisao življenja. Čovjek, naime, nije dovoljan sam sebi niti može sam sebe u potpuno-sti spoznati. Štoviše, čovjek svojom sposobnošću ne spoznaje razlog i izvor svoga početka (odakle dolazim?), sām ne spoznaje cilj i smisao življenja (kamo idem?, što će biti nakon…?). Tražeći od-govore na ta pitanja čovjek stupa u odnos s dru-gima i s Bogom. Odnos s Bogom, koji nadvisuje sve vremensko i tvarno, oblikuje se kroz simbo-lički proces koji poprima formu obreda i slavlja. Nema istinskoga kršćanskog iskustva koje bi bi-lo lišeno slavljeničkih čina vjere; vjeri su potrebni čini slavlja, i to ne u povremenosti ili prigodimič-nosti, nego kao struktura življenja vjere (A. Gri-llo). Taj postulat slavlja izvire iz naravne želje za životnim skladom jer nema života bez obreda (J. Lamberts). Suvremene ugroze ljudskoga (i druš-tvenoga) života narušavaju čovjekovu nutarnju navezanost na obred i sklad, pa se kriza smisla otkriva i u krizi obrednosti i krizi slavlja. Zato su-vremena lutanja i traganja za ‘drukčijim’ (obred-nim) oblikovanjem slavljenja Boga ne pokazuju samo neukorijenjenost liturgije i liturgijske ob-nove, nego otkrivaju kriznost vjere i smisla živo-ta. To se traganje samo posljedično prenosi na liturgijsko i obredno izražavanje vjere. Nije pre-strogo tvrditi da kriza liturgije i slavlja jasno pro-govara o krizi vjere. Nisu li već tolika osobna pri-znanja, izrasla iz obraćenja, posvjedočila da bijeg u osobnost, u privatnost i intimizam vjere, često

14

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

opravdavan željom za ozbiljnošću življenja vjere, zapravo lišava čovjeka istinskoga iskustva vjere koja je susret s Bogom i drugima, s Bogom u dru-gima, s Bogom u zbilji svijeta i života. Slavlje, jer pretpostavlja druge i zajedništvo s njima, posta-je mjesto osobnoga doživljavanja i življenja vje-re. Što su ljudi više razdijeljeni i zatvoreni u sebe, što se više govori o pravu na privatnost, i što se vi-še ističe osobna vjera (uvijek ranjavana osobnim krizama i sumnjama), to slavljenička dimenzija vjere biva većom potrebom i zadaćom.

Je li moguće živjeti vjeru, a da ju se ne slavi? Vjerujemo u Božju proslavljenost nad grijehom, nad zlom, nad smrću. Vjerovati u Boga znači ura-njati u njegov život, u njegovu slavu. Kršćanstvo ne ispovijeda puko vjerovanje Bogu, njegovoj rije-či, nego vjerovanje u Boga. To »u« vjere unosi nas u božanski život. Liturgijsko je slavlje udioništvo u Bogu, u njegovu životu, u spasenju. Zato u Slavo-spjevu Gloria in excelsis Deo, koji resi nedjeljna i blagdanska slavlja, priznajemo Bogu da ga slavi-mo propter magnam gloriam tuam. Slavimo ga jer (propter) on jest u slavi i jer njemu prvome pri-pada naše iskazivanje slave. Hrvatski prijevod to-ga himna kao da ne izražava jasnoću i razložnost našega slavljenja Boga. Latinski propter govori da je u Božjoj slavi razlog našega slavljenja. Ne slavi-mo Boga s nakanom da bismo ga učinili slavnim, nego s razlogom što njemu pripada slava, što jest u slavi. Po samome slavlju bivamo dionici njegove slave. Proslavljeni zajedno s njime.

Euharistijsko predslovlje, izraslo iz vjere i iskustva Božje slave, iskazujući hvalu Bogu (tj. slaveći Boga) još jasnije priznaje: »Tebi nije na-ša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti za-hvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš ve-ći nego mi stječemo milost spasenja.« Slavlje je, dakle, udioništvo u Božjoj slavi, u božanskome životu. Stoga liturgijsko slavlje u nama ne stvara osjećaj da smo nekomu nešto od svoga dali, ne-go da smo primili, da smo postali dionici onoga što slavimo. Ipak, slavlje nije motivirano prima-njem, nego zahvaljivanjem, darivanjem, slavlje-njem koje se odlikuje nesebičnošću radovanja zbog Drugoga i drugih.

Posebnost koja preobražava redovitostSlavlje se manifestira kroz posebnost. Antropo-loška dimenzija slavlja daje veliku važnost po-sebnosti, neredovitosti, zamjetljivoj u dimenziji posebnoga (svetoga) vremena, posebnoga pro-stora, ruha, govora, predmetā koji se rabe… Ko-liko god naglašavali da ta antropološka dimenzija slavlja nije najpresudnija za iskustvo kršćansko-ga slavlja i za doživljaj Božjega spasenja, neospor-no je da i kršćansko liturgijsko slavlje treba po-sebnost. Čini se da je pogledom kroz korisnost i ekonomičnost, koje danas daju mjeru svemu živ-ljenju, u velikoj mjeri reduciran smisao za poseb-nost u liturgijskome slavlju. Zato ćemo unutar li-turgijskoga slavlja, pod izlikom jednostavnosti i iskrenosti pred Bogom, susresti sve više obično-sti, svagdašnjosti, redovitosti, sve do granica ba-nalnosti. U pokušaju opravdavanja takvoga stava netko će se retorički pitati je li Bogu doista po-treban svečano i skupo uređen liturgijski prostor, dragocjeno liturgijsko ruho i posuđe, svečanost

Slaviti Kristovu Pashu znači biti dionik njegova spasenja.

Evie

Hon

e, 19

40.

15


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

pjevanja i ljepota obreda… Netko će prosuditi da je sve svečano i posebno u liturgiji samo laž i nei-skrenost ljudskoga života i čovjekova dvoličnost, s kritikom da bi se sav taj ulog mogao ‘korisnije’ uporabiti za siromašne i potrebne.

i raskoši života, nego iz nesebičnosti želje za sla-vljenjem Boga i iz zahvalnosti za njegova djela spasenja. Takvo odricanje i darivanje u slavlje-nju Boga nije moglo ostati bez iskustva njegove slave. Tu izvanjskost slavlja nije laž, nego sna-žan glas nutarnjega raspoloženja i želje za slav-ljenjem Boga i udioništvom u njegovoj slavi.

Ljepota slavlja izvire iz njezinoga smisla i ra-zloga, iz Božje slave koja se razlijeva na slavi-telje. Potreban je stoga novi odgoj za liturgiju i otajstvenu zbilju u njoj. Povijesni razvoj liturgije stvorio je pristup u kojemu su slavlja oblikovana u rasponu između minumuma onoga što je nu-žno (za ‘ispravnost’ i valjanost obrednoga čina) i maksimuma onoga što je obredno moguće. Pri tom se zaboravljalo na maksimum gratuitnoga, darovanoga (A. Grillo). Upravo to gratuitno jest razlog i središte obreda i slavlja.

Za razumijevanje vlastitosti liturgijskoga slavlja potrebno je uočiti odnos između slav-lja i slavljenoga događaja. Smisao liturgije nije u obrednome predstavljanju spasenjskih doga-đaja koji su se nekoć dogodili, nego u njihovu slavljenju i usadašnjenju. Slavlje, koje prodi-re u smisao događajā i koje je otvoreno njiho-voj snazi, daje realnost tim događajima. Upravo je ta otajstvena zbiljnost razlogom svečanome i slavljeničkome ozračju liturgijskih čina. Kad bi liturgijski čini bili samo njihovo obredno pred-stavljanje, oni bi bili zatvoreni u krute forme, bez potrebe za ljepotom koja osvaja i uključuje slavitelje. Upravo jer se slavlje dotiče smisla i jer zadire u život slavitelja, zahtijeva ljepotu, slav-ljenički izraz radosti i života, novost pristupa i doživljaja. Obred ne ponavlja spasenjski doga-đaj nego stvara novo iskustvo spasenja koje izvi-re iz jednoga i neponovljivoga događaja.

Slavlje, posredujući Božju slavu, preobraža-va slavitelje. Liturgija, performirajući Božjom slavom slavitelje i svijet u kojemu žive, najsnaž-niji je lijek protiv stalne opasnosti konformi zma Crkve svijetu i slavi svijeta. Iskušenju konfor-mizma Crkva se odupire prepuštajući se per-formizmu Božje slave kojom biva obavijena u liturgijskome slavlju. To je novi razlog za ljepo-

No, s jednako oštrom kritikom možemo re-ći i da stav tih koji se opiru ‘posebnosti’ i sveča-nosti unutar liturgijskih čina pokazuje da njiho-vo okupljanje na liturgijske čine nije motivirano željom za slavljenjem nego samo sebičnom po-trebom za korisnošću Boga u svagdanjem životu. Slavlje, međutim, ne može biti smješteno u okvi-re ekonomičnosti i korisnosti, još manje u ozrač-je želje za vlastitim dobitkom. Slavlje je neekono-mično, za ljudska mjerila nekorisno. I upravo se iskrenost i ljepota slavlja pokazuju kroz tu neko-risnost, kroz odricanje od korisnosti i ekonomič-nosti. Slavlje je darivanje. Iz jednostavne ljubavi.

Nije li tako i u svagdanjemu životu? Počasti-ti prijatelja svojom nazočnošću u nekome važ-nom i svečanom trenutku njegova života (npr. u slavlju ženidbe) nametnut će nam potrebu su-djelovanja kroz posebnost koja će se očitovati u darovanome vremenu, u posebnome (možda samo za tu prigodu odjevenome) ruhu, u daru koji je više ispunjen ljubavlju i radošću nego ko-risnošću... Slavlje nalazi smisao u samome sebi, u radosti zajedništva, u doživljaju slavlja. Traže-nje vlastite koristi povrjeda je ljepote slavlja. Za-divljujuće je znati da je u nekim našim krajevi-ma bio do te mjere razvijen osjećaj za liturgijsko slavlje i za njegovu ‘novost’ i posebnost u sva-kome novom liturgijskom susretu i blagdanu da su žene imale posebno ‘misno ruho’ tkano samo za određene blagdane u liturgijskoj godini. Tako su za svetkovine Gospodinova rođenja, mesijan-skoga ulaska u Jeruzalem (Cvjetnica), Uskrsnu-ća ili Tijelova bili marno čuvani posebni odjev-ni predmeti. Taj običaj nije izrastao iz bogatstva

Zbog »krize slavlja« danas se nerijetko, pod izlikom jednostavnosti i iskrenosti pred Bo-gom, u slavljima susreće sve više običnostii 'svagdašnjosti', sve do granica banalnosti.

16

NAŠAtemaLI

TURG

IJAje

slavlj

eje

slavlj

eLI

TURG

IJAje

slavlj

eLI

TURG

IJA

tu i slavljeničku dimenziju obredā. Slavlje mora osvajati, privlačiti, ali ne do granica blizine nego do krajnosti intime. Slavlje, naime, ne ostavlja slavitelje u krugu zadivljenih promatrača, ne-go ih uvlači u sebe, u intimu spasenjskoga do-gađaja jer se samo tu, u iskustvu spasenja, mo-že dogoditi preobrazba (performacija) Božjom slavom. Zato liturgijski pojam ‘slaviti’ svoje te-meljne odrednice nema u izvanjskosti slavlje-ničkoga događaja, nego u iskustvu Božje slave. Postaje stoga uvrjedljivom tvrdnja da smo ‘oba-vili’ neki liturgijski čin ili obred. U obredu je Bog onaj koji nešto ‘obavlja’ i stvara. Našim liturgij-skim činima Bog daje učinak. Zato ljepota obre-da i slavlja postaje izraz radosti i otvaranja Bo-žjemu djelovanju i učinku.

Čini se da nismo dovoljno svjesni kako je sva-ki liturgijski čin slavlje, neovisno o broju sudioni-ka, o raskoši ili skromnosti mjesta, o izvanjskome dojmu obrednosti. ‘Mjesto’ na kojemu se događa istinitost slavlja i susreta s Bogom naznačeno je jednostavnom Kristovom rečenicom: »Ondje gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime« (Mt 18,20). Za slavljenje je potrebno zajedni štvo. Otkupljeni smo kao »novi Božji narod«, pa se i slavlje spasenja može dogoditi samo u ozračju iskustva »novoga Božjeg naroda«, Crkve.

Liturgijsko slavlje zakriva Crkvu Božjom sla-vom. U velikosvećeničkoj molitvi, u času kojim je započela njegova ‘proslava’, Isus moli: »Ja te-be proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod se-be onom slavom koju imadoh kod tebe prije ne-goli je svijeta bilo. (…) I slavu koju si ti dao me-ni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savr-šeno jedno.« (Iv 17,4-5.22-23) Kristovim djelom otkupljenja darovana nam je Božja slava da je čuvamo živeći kao »savršeno jedno«, zajedno s njim. Liturgija, aktualizirajući »Isusov čas«, pro-nosi Božju slavu na vrijeme i život Crkve.

Koliko god zajedništvo s braćom u vjeri no-silo sa sobom poteškoća i zaprjeka iskrenosti i intimnosti vjere, zajedništvo je mjesto objavlji-vanja Božje slave. Ona je Božji dar, ne naša za-

sluga. Dar se prima u zajedništvu. Vrijednost Božjega dara nije u tome što je dan nama, ne-go u tome što je dan svima. To pokazuje Božju nesebičnost i ljubav i ujedno obvezuje na zajed-ništvo našega uzdarja i slavljenja. Zajedništvo slavljenja čuva nas od zaborava dara koji nam je dan. Zajedništvo otkriva ljepotu dara i ljepo-tu zahvaljivanja. Zato i ljepota slavlja uvijek pro-izlazi iz zajedništva slavljenja.

Liturgijsko je slavlje kritika slavi svijetaEvanđelist Ivan bilježi kako su pojedini židovski starješine u Isusu prepoznali Boga, ali ga ne pri-hvatiše jer im bijaše »više stalo do slave ljudske, nego do slave Božje« (Iv 12,43). Liturgijsko slavlje osposobljuje čovjeka za iskazivanje slave Bogu i otvara slavitelja Božjoj slavi. Tako slavlje postaje kritika ljudskoj slavi i čovjekovoj zavodljivosti sla-vom svijeta. Prolazna je slava svijeta. Krist daru-je slavu koju je imao kod Oca prije negoli je svi-jeta bilo (Iv 17,5). Liturgijsko slavlje, jer slavitelje

Propter magnam gloriam tuam… (Maestro de Madruelo, oko 1122., Museo del Prado, Madrid)

17


RGIJAje slavlje

je slavljeLITU

RGIJAje slavlje

LITURG

IJA

LITURGIJSKIkalendar

19 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan; Ef 2,1-10; Ps 100,1b-5; Lk 12,13-21 21 U Svagdan; Ef 2,12-22; Ps 85,9ab-14; Lk 12,35-38 22 S Svagdan; Ef 3,2-12; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4bcd.5-6; Lk 12,39-48 23 Č Svagdan; ili: Sv. Ivan Kapistranski Ef 3,14-21; Ps 33; Lk 12,49-53 24 P Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret Ef 4,1-6; Ps 24,1-4b.5-6; Lk 12,54-59 25 S Svagdan; Ef 4,7-16; Ps 122,1-5; Lk 13,1-9 26 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan; Ef 4,32 – 5,8; Ps 1,1-4.6; Lk 13,10-17 28 U SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli, blagdan Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 S Svagdan; Ef 6,1-9; Ps 145,10-14; Lk 13,22-30 30 Č Svagdan; Ef 6,10-20; Ps 144; Lk 13,31-35 31 P Svagdan; Fil 1,1-11; Ps 111,1-6; Lk 14,1-6

STUDENI 1 S SVI SVETI, svetkovina Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

LISTOPAD 5 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan; ili: Sv. Bruno Gal 1,6-12; Ps 111,1-2.7-10c; Lk 10,25-37 7 U Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan Dj 1,12-14; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Lk 1,26-38 8 S Svagdan; Gal 2,1-2.7-14; Ps 117,1-2; Lk 11,1-4 9 Č Svagdan; ili: Sv. Dionizije; Sv. Ivan Leonardi Gal 3,1-5; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 11,5-13 10 P Svagdan; Gal 3,7-14; Ps 111,1-6; Lk 11,15-26 11 S Svagdan; Gal 3,22-29; Ps 105,2-7; Lk 11,27-28 12 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan; Gal 4,22-24.26-27.31 – 5,1; Ps 113; Lk 11,29-32 14 U Svagdan; ili: Sv. Kalist, papa i mučenik Gal 5,1-6; Ps 119,41.43-45.47-48; Lk 11,37-41 15 S Sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica, spomendan, Gal 5,18-25; Ps 1,1-4.6; Lk 11,42-46 16 Č Svagdan; ili: Sv. Hedviga; Sv. Marija Margareta Alacoque, Ef 1,1-10; Ps 98,1-6; Lk 11,47-54 17 P Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendan, Ef 1,11-14; Ps 33; Lk 12,1-7 18 S SV. LUKA EVANĐELIST, blagdan 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9

uvodi u udioništvo u Božjoj slavi, sjedinjuje vre-menito s vječnim, prolazno s neprolaznim, dajući svemu novost postojanja. Živeći liturgiju i otvara-jući se blagu njezina slavljenja čovjek postaje no-vo stvorenje, »na slavu Bogu«, čineći i vršeći sve ad maiorem Dei gloriam. Življenje vjere, izraslo iz slavljenja Boga u zajedništvu Božjega naroda, de finira život kao trajno slavljenje Boga, pa i smi-sao življenja biva gledan kroz istinitost slavljenja. Liturgija, posredujući Božje djelo spasenja i udio-ništvo u njegovoj slavi, čovjeka čini odrazom Bož-je slave u svijetu: Gloria Dei vivens homo (Slava Bogu jest živi čovjek, ljudski život). No, ta rečenica Ireneja Lionskoga ima i drugi dio: Vita autem ho-minis visio Dei (Ljudski je život gledanje Boga).

Te misli o Božjoj slavi i gledanju Boga vraćaju nas u ozračje slavlja. Liturgijsko slavlje upućuje novi Božji narod na trajnost životnoga slavljenja Boga pružajući mu snagu za otpor slavi svijeta. Zato je liturgija uvijek kritika ljudskoj slavi i sla-vi svijeta. U iskustvu liturgije čovjek postaje pro-slavljeni čovjek, sposoban »otkrivenim licem odražavati slavu Gospodnju« (2Kor 3,18). U li-turgiji nema mjesta za osobnu proslavu, nadme-tanje, dokazivanje, samohvaljenje. Ona je mjesto Božje slave. Njemu jedinome pripada slava. Zato je liturgija, slavljenje Boga i njegove Slave, jedi-na vrijedna biti slavlje, celebratio. Iz »nahranje-nosti« slavljem kršćanin živi Božju slavu. U spo-znanju da samo od nje istinski živi.

18

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 5,1-7

Vinograd Gospodina nad vojskamadom je Izraelov.

Čitanje Knjige proroka IzaijeZapjevat ću svojemu dragome pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemeni-tom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vino-grad pa da nisam učinio? Nadah se da će uro-diti grožđem, zašto vinjagu izrodi? No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obreza-na ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime.Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 80, 9.12-16.19-20

Otpjev: Vinograd Gospodnji dom je Izraelov.

Ti prenese čokot iz Egipta,pogane istjera, a njega zasadi.Mladice svoje ispruži do morai svoje ogranke do Rijeke.

Zašto si mu srušio ograduda ga beru svi što putem prolaze,da ga pustoši vepar iz šume,da ga pasu poljske zvijeri?

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod (gl. pr. ŽV 7/2006.) Otpjevni ps.: Vinograd Gospodnji (gl. pr. ŽV 10/2005.)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 136 Jedno smo tijeloZavršetak: 768 O divna Djevice

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu 5. listopada 2008.

Ulazna pjesmaEst 13,9.10-11

Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir,ti si Gospodar svega.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, bolji si nego što zaslužujemo i želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši, a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaTuž 3,25

Dobar je Gospodinsvima što se u nj uzdaju, duši koja ga traži.

Popričesna molitva

Svemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili.Po Kristu Gospodinu našemu.

DVA

DES

ET I

SED

MA ne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

I SE

DM

A nedj

elja

DVA

DES

ET I

SED

MA

19

živo vrelo 20081010živo vrelo10živo vrelo

Molitva vjernikaBogu, svemogućem Ocu, koji nam je poslaosvoga Sina da nas uvede u njegovo Kraljevstvo, uputimo svoje ponizne molitve:1. Za Crkvu u svijetu: da svi njezini sinovi i kćeri

svojim životnim predanjem budu graditelji tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima povjeravaš vinograd, svoj ljubljeni narod: prodahni ih snagom Duha da marno pripravljaju novi dolazak tvoga Sina, molimo te.

3. Za ljude koji robuju radu i zaradi:oslobodi ih ropstva i daj im radovati senagradi koju ti daješ, molimo te.

4. Za sav tvoj vjerni narod:izliječi nas od svakoga suparništva i zavistii pomozi nam da rastemo u ljubavikoju nam je Krist objavio, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: blagoslovi im životni trud i primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, utječemo se tvojoj dobrotii molimo te: prati svojim blagoslovom naš rad i naša nastojanja da uvijek budemo spremni prihvatiti Krista, čiji slavni dolazak iščekujemo. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Drugo čitanjeFil 4, 6-9

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Ne budite zabrinuti ni za što,nego u svemu – molitvom i prošnjom,sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razumačuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto,što god ljubazno, što god hvalevrijedno;je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!Riječ Gospodnja.

EvanđeljeMt 21,33-43

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus glavarima sveće-ničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogra-darima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše.I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako. Naposljet-ku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju. Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznaj-miti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.« Kaže im Isus:»Zar nikada niste čitali u Pismima: 'Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!' Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«Riječ Gospodnja.

DVAD

ESET I SEDM

Anedjeljanedjelja

DVAD

ESET I SEDM

AnedjeljaD

VADESET I SED

MA

Gospodar vinograda naposljetku posla svoga Sina…

20

OTAJSTVO i zbiljaD

VAD

ESET

I SE

DM

A nedj

elja

nedj

elja

DVA

DES

ET I

SED

MA ne

djel

jaD

VAD

ESET

I SE

DM

A

Ima puno psalamskih izrijeka koje rado navo-dimo, ali ima i onih koje – zbog nerazumijeva-nja – gotovo izbjegavamo. Jedan je takav – vje-

rojatno najčudniji i najizazovniji – iz Psalma 137. (Prognanikova pjesma): »Blažen koji zgrabi i smr-ska o stijenu tvoju dojenčad!« Zastrašujuće! Čovjek ostane bez daha; ne bi ni pomislio da se takva reče-nica nalazi u Bibliji... I tu ne pomaže nikakav kon-tekst ili vrijeme u kojemu je tekst pisan. Jednosta-vno neprihvatljivo.

Ipak, postoji paralela u evanđeoskoj prispodobi današnjega evanđelja, a u kojoj se ne nalazi završ-ni redak te prispodobe. On naime kaže: »I tko pad-ne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga.« (Mt 21, 44) Misli se na kamen koji bi odbačen, na Krista koji je postao kamen zaglavni.

To su uznemirujuće slike koje se mogu osvije-tliti prizorom iz Knjige proroka Daniela: kamen ko-ji nije odvaljen ni pokrenut ljudskom rukom, poga-đa ogroman, izvanjski lijep, no ujedno strašan kip te ga razbija u komadiće (usp. Dn 2, 31-35). To je idol koji je stvorila ljudska ludost i od kojega se ne uspi-jeva osloboditi; to je nepravedno, pokvareno i nečo-vječno društvo koje je stvorio čovjek i od kojega se ne može osloboditi. Krist i njegovo evanđelje su ‘ka-men’ koji je Bog bacio protiv te monstruoznosti i ko-ji mrvi logiku ovozemnih lukavosti, a osobito besmi-slene slike koje su ljudi stvorili od Boga. O taj kamen se razbijaju planovi bezbožnika, a zli neće imati po-tomstva, tj. budućnosti. Veliki ovoga svijeta, gradi-telji nove babilonske kule, odbacuju taj kamen jer se ne slaže i ne prilagođava njihovim željama, naruša-va njihove snove, razara njihova carstva. Svatko tko taj kamen stavlja u temelje, neće biti razočaran.

Čežnja i kaznaU Bibliji ima puno mjestā na kojima se o vinogra-du govori predivnim slikama mirnoga i radosnoga života za kojim je težio svaki Izraelac. To je mjesto obiteljskoga zajedništva i slavlja (usp. Mih 4, 1-4). »Ljubljena« iz Pjesme nad pjesmama sanjala je da zajedno sa svojim ljubljenim trči kroz njega u svje-žemu proljetnom jutru (usp. Pj 7,13). Žena blago-slovljenoga muža je kao »plodna loza« (Ps 128, 3).

U tome je kulturalnom kontekstu, u kojemu je vinograd združen s ljubavlju, rođena pjesma da-našnjega prvog čitanja, s pravom ubrojena među remek-djela svjetske književnosti, a opisuje čežnju vinogradara prema svome vinogradu; čežnju na-lik čežnji zaljubljenoga muškarca prema ženi svo-ga života. Posvuda govori o njoj i o njoj razmišlja. Vinograd je opisan najbiranijim riječima; nikakav trud nije bio prevelik da bi ga se uredilo i zaštiti-lo. Jer to je – kako ga vidi zaljubljenik – »moj vino-grad«. No, što je tako brižno uređen vinograd do-nio kao plod? Iznenađenje – nejestiv plod, vinjagu. Kao u srcu prevarenoga i razočaranoga zaljubljeni-ka, ljubav se pretvara u gorčinu i ljutnju. Vinogra-dar se odlučuje na strašnu kaznu prema vinogra-du... Izabrani narod, stečen u Egiptu; zemlja s koje je uklonjeno kamenje, tj. narodi koji su osvojili Pa-lestinu; kula, odnosno Davidova dinastija; umjesto da rodi plodove Saveza i vjernosti, socijalnu prav-du, pomoć obespravljenima, pokazuje plač potlače-nih, laži, mržnju, prolijevanje krvi i obrede koji ne pokazuju obraćenje srca.

U izvorniku se nalazi zanimljiva igra riječi: prav-da i pravičnost. Te se riječi u hebrejskome izgovoru, zbog sličnosti mogu zamijeniti. Pravda, pravednost

Kad vinograd izgubi ljepotu zaljubljenosti

Code

x aur

eus E

pter

nace

nsis

(103

5.-10

40.

21


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Ne budite zabrinuti ni za što uz: Fil 4,6-9

Dajući posljednje savjete kršćanima u Filipima, apostol Pavao potiče ih na radost i blagost. Takav životni stav bit će im moguć ne budu li se brinuli ni za što. Apostol Pavao savjetuje kršćanima u Filipima da »molitvom i prošnjom« svoje molbe iznose pred Boga. Istovremeno, molitva mora biti praćena i zahvaljivanjem (Fil 4,6). U takvom stavu pouzdanja izgrađuje se i kršćanska zajednica, lišena tjeskobne brige i egoizma, pa otuda i prisutnost »mira Božjega« i jedinstvo srca i misli »u Kristu Isusu«. Na taj će način vjernicima na srcu uvijek biti volja Božja, odnosno ono što je pravedno, čisto, ljubazno i hvalevrijedno. Pritom je važan i primjer učitelja i navjestitelja vjera, kao što je Pavao, koji može svima predložiti sebe sama za uzor. Slijedeći njega, vjernici mogu biti sigurni da će »Bog mira« biti s njima. (Darko Tepert)

Nije moguće uživati plod »Gospodnjeg vinograda«,a protiviti se njegovu Ba-štiniku. Povjerena nam je briga za vinograd, u išče-kivanju Baštinika. (C.)

DVAD

ESET I SEDM

Anedjeljanedjelja

DVAD

ESET I SEDM

AnedjeljaD

VADESET I SED

MA

kaže se sedaqah, a vapaj potlačenih se’aqah; pra-vičnost je mišpat, a prolijevanje krvi mišpah. Zabu-na i laž odražavaju se u prividu, jer na prvi pogled i divlja loza, vinjaga može izgledati dobra. Bog očitu-je i objavljuje ljubav, ono što nosi istinu, a narod se zabavlja prividom.

I nad kršćanima se nadvija prijetnja iluzije ko-ja vodi u propast i razaranje. Božja ljubav rađa mi-sli i djelovanje u Isusu Kristu. Na to potiče i sv. Pa-vao kršćane u Filipima, hrabro stavljajući svoj put kao primjer.

Strpljivost, zahvalnost i urodI Isus, poput proroka Izaije poseže za slikom vino-grada, da bi opisao Božje djelo i odgovor čovjeka, ali je prizor u mnogočemu i drukčiji. U središtu ni-je Bog i njegov vinograd koji daje nejestive plodove, nego domaćin, Bog i vinogradari. Vinograd nije be-splodan, ali urod nije predan na pravo mjesto; na kraju ne dolazi do uništenja, nego do novoga počet-ka, spasenja i davanja vinograda drugima.

Isus vođama izabranoga naroda posvješću-je kako su dopustili da se s prorocima u toj zemlji postupa loše, da ih se progoni, čak i ubije. Oni su i samoga Božjeg Sina osudili na smrt, kako bi mogli gospodariti po svojoj volji, govoreći doduše o Bogu, ali Boga ne priznajući.

Isus svoj vinograd, svoja obećanja daje drugim upraviteljima. Izraelski je narod izgubio naslov iza-branoga, a Bog ga daje drugomu narodu, mladoj kr-šćanskoj zajednici u kojoj nije važno kojemu narodu tko pripada, koje je rase, kojega društvenog položa-

ja. Važno je ispunjavati njegovu volju. Najbolji pre-duvjet da bi se uočila ljepota njegove volje jest za-hvalnost koja je i najbolji ključ za čitanje Radosne vijesti. Isus do krajnjih granica strpljivosti želi pri-vući svoje protivnike k Bogu ljubavi.

Peter Bamm u svome bestseleru »Nevidljiva zastava« pripovijeda svoje ratne doživljaje. Čita-vo je vrijeme bio kirurg u Rusiji za vrijeme Drugo-ga svjetskog rata. Kroz njegovu je ambulantu proš-lo više od pet tisuća bolesnika i kaže da se sjeća tek maloga broja tih ljudi, ali jedan mu mladi vojnik ci-jeloga života nije izišao iz sjećanja. Bio je ranjen u lice te je tijekom dugotrajne operacije morao bi-ti pri svijesti, što je pojačavalo oštrinu boli, a nije smio govoriti. Kada je liječnik završio operaciju, re-če mu: »Sada slobodno nešto recite«, a on je slovo po slovo sricao zahvalu: »Hvala vam lijepa.«

Možda je riječ ’hvala’ jedna od onih koje su sklone izumiranju te ustupaju mjesto neplemeniti-jim riječima. Kada iz ljudske sredine nestaje riječ hvala, tada se gubi najljepši dio čovještva. Ali za-hvala tu nema svoj kraj. Kada smo rekli hvala, ob-vezali smo se ne samo poštovati dar, već ujedno po-kušati jednakim duhom darivati druge ljude.

Urod bez zahvalnosti i davanja uroda onima kojima on pripada – ne po pravu vlasništva nego po čistoći ljubavi – vodi u sukobe i razaranje. Oni-ma koji ne prihvaćaju Boga milosrđa pogled više ne pada na urod, nego na baštinu. Vinograd gubi svoj smisao. Tada nema više smisla rečenica: Moj je dragi imao vinograd, jer nema više smisla riječ ‘moj’, a još manje ‘dragi’.

Ivan Šaško

22

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 25,6-10a

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin nad vojskama spremit će svim naro-dima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbuod izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina sta-ložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Go spodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospo-din reče. I reći će se u onaj dan: »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo!Kličimo i veselimo se spasenju njegovu,jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 23,1-6

Otpjev: U Gospodnjem ću domuprebivati kroz dane mnoge.

Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Drugo čitanjeFil 4,12-14.19-20

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo: Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti


Ulazna: 212 Oko stola tvogaOtpjevni ps.: 94 Gospod je pastir mojPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 242 O sveta gozboZavršetak: 601 Marijo, o nado ljudi

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu 12. listopada 2008.

Ulazna pjesmaPs 130, 3-4

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje, Bože Izraelov.

Zborna molitva

Gospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 34, 11

Osiromašiše mogućnici i gladuju,a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Popričesna molitva

Gospodine, ti nas hraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi.Po Kristu Gospodinu našemu.

DVA

DES

ET I

OSM

A nedj

elja

nedj

elja

DVA

DES

ET I

OSM

A nedj

elja

DVA

DES

ET I

OSM

A

23


Molitva vjernikaBraćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu koji nam je pripravio mjesto za stolom svoje vječne ljubavi. 1. Gospodine, pomozi svojoj Crkvi

u pozivanju ljudi na nebesku gozbui daj da bude trajno zaodjevena u svadbeno ruho ljubavi, molimo te.

2. Gospodine, u svojoj ljubavi daješ nam plodove zemlje i rada naših ruku. Svojim blagoslovom krijepi svako naše dobro djelo i ne dopusti da te prestanemo hvaliti u djelima tvojim, molimo te.

3. Gospodine, tvoj je Sin s ljubavlju tražio odbačene. Nadahni nas da uvijek tražimo putove prema onima koji su potrebninaše pomoći i ljubavi, molimo te.

4. Gospodine, daj da jedni druge darujemo ljubavlju te tako nebeska gozba počneveć na zemlji, molimo te.

5. Gospodine, naše pokojne uvedi u vječnu gozbu u zajedništvu sa svetima, molimo te.

Bože, tvojom smo milošću dionici ove euharistijske gozbe. Daj da nam ona bude izvor snage za novo zajedništvo s ljudima i predokus nebeske gozbe.Po Kristu Gospodinu našemu.

i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljausp. Ef 1,17-18

Otac Gospodina našega Isusa Kristaprosvijetlio nam oči srca da upoznamokoje li nade u pozivu našemu!


Koga god nađete, pozovite na svadbu.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pri-pravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da po-zovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođi-te na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzva-nici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše –i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi on-dje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«Riječ Gospodnja.

DVAD

ESET I OSM

Anedjeljanedjelja

DVAD

ESET I OSM

AnedjeljaD

VADESET I O

SMA

Kralj priredi svadbu svome sinu pa pozove uzvanike…

F. Be

rndk

aste

r

24

OTAJSTVO i zbiljaD

VAD

ESET

I O

SMA ne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

I O

SMA ne

djel

jaD

VAD

ESET

I O

SMA

U središtu su današnje evanđeoske pris-podobe kralj i njegov sin, odnosno nje-gova svadba. Kralj poziva uzvanike

na svadbu, ali nitko se ne odaziva. Kako li je to moralo djelovati porazno na kralja. On ni-je zvao bilo koga nego svoje prijatelje, znance, vjerojatno i rodbinu. Neshvatljivo je da se nit-ko nije odazvao. Očekivali bismo da će se ba-rem netko odazvati, jer na svadbu ne zove bilo tko, nego sam kralj pa se očekuje kako će se ve-ćina odazvati barem iz pristojnosti. No, nije se dogodilo ni to. Pokušajmo vidjeti što je to na-gnalo uzvanike da odustanu od svadbe.

Bog na začeljuBiti kralj znači imati najvažniju i najuzvišeni-ju službu i značaj za određeno društvo. Ali bi-ti kralj ima i svoju cijenu. On je dalek i odsutan iz svakidašnjega života običnih ljudi, čak i za one koji su mu bliski. U tom je smislu lakše ne prihvatiti poziv uzvišenoga i ‘dalekoga’ kralja, lakše nego poziv nekoga s kojim se trajno dijeli svakidašnjica. U prispodobi je kralj slika Boga Oca, a sin Isusa Krista. I Bog je također uzvi-šen i dalek, objektivno važan, ali vidljivo odsu-tan iz našega života. Čini nam se ponekad da je zato potpuno nevažno što nas Bog poziva na svadbenu gozbu svoga Sina, u svoje zajedniš-tvo. Boga ionako ‘nema’ na onaj način na koji susrećemo ostale vidljive osobe, stvari i doga-đaje ovoga svijeta. Mišljenja smo, čak i mi sa-mi koji vjerujemo, da nas ipak više određuju vidljive stvarnosti ovoga svijeta, nego nevidlji-vi Bog. Priznali mi to ili ne, radije ćemo se prvo baviti tim vidljivim stvarima pa tek onda Bo-gom. Prvo ćemo misliti na sve ostalo, a koliko i ako budemo stigli i na Boga. Primjerice, tko bi još odbio poziv na neku važnu svadbu, tko se ne bi savršeno pripravo za tu svadbu: odjećom, novčanim darom, dobrom šminkom i parfe-mom. A tko još ozbiljno shvaća Božji poziv na njegovu božansku svadbu, na euharistiju. I oni

Realnost i svadbeno ruho ljubavi

koji svakodnevno slave euharistiju, nerijetko to obavljaju kao puki ‘promatrači’, jer nakon euharistije dolaze puno ‘ozbiljnije’ stvari. Za-boravljamo da upravo o zajedništvu na gozbi s tim uzvišenim i dalekim kraljem, Bogom, ovi-se naš život, ljepota i smisao našega života, kao naposljetku i kvaliteta našega ophođenja s ‘oz-biljnijim’ stvarima.

Nepotpuna realnost »realista«Evanđelje nam donosi također i neke kon-kretne razloge zašto su uzvanici odbacili kra-ljev poziv. Jedni su morali na njivu, a drugi za svojom trgovinom. Kakve su to osobe? Mogli

Ne može ljubiti i istinski se radovati tko ne dopušta da ga Bog ljubi. (Rudolf Mirer)

25


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Sve mogu u Onome koji me jača uz: Fil 4,12-14.19-20

Apostol Pavao uvijek je nastojao sam raditi i ne biti na teret pojedi-nim Crkvama, no s kršćanima u Filipima bio je naročito povezan. Ipak i njima želi naglasiti koliko mu je važna neovisnost u naviještanju Evanđelja, pa zato i kaže da znade »i oskudijevati i obilovati, i sit biti i gladovati« (Fil 4,12). U svim teškoćama, kao i u povoljnim okolnosti-ma, bitna je svijest o potrebi Božje pomoći (4,13). Ona je važnija od bilo koje ljudske pomoći. Pavao time ne želi omalovažiti pomoć koju prima od Filipljana, nego mu je stalo do toga da im pokaže koji je pravi izvor njegove snage, izdržljivosti i njegova poslanja. To vrijedi i za sve kršćane, pa zato i kaže svojim slušateljima: »Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu« (4,19), te svi mogu izreći slavu »Bogu, Ocu našemu« (4,20).

Darko Tepert

Krštenik je na krštenju primio »svadbeno ruho«, milost posinstva, sa za-daćom da ga donese na »svadbenu gozbu« svoga Kralja. Na gozbu nije moguće ući bez čistoga svadbenog ruha. (C. T.)

DVAD

ESET I OSM

Anedjeljanedjelja

DVAD

ESET I OSM

AnedjeljaD

VADESET I O

SMA

bismo ih nazvati ‘realistima’. Realisti nisu sa-mo protiv slavlja s Bogom, nego protiv svako-ga slavlja. Realisti upozoravaju kako je život preokrutan da bi se već sada moglo slaviti. Jer, tvrde oni, kako je moguće već sada slaviti, bi-ti opušten, istinski se radovati kada ne znamo hoćemo li već sutra imati dovoljno za preživlja-vanje? Tko uopće može već sada slaviti kad to-liki pate i nemaju najpotrebnije za život? Kako slaviti kad slavlja gotovo uvijek završavaju pi-jankama, tučnjavama, prepirkama? Čemu još slavlja kontemplacije, molitve, duhovnih po-vlačenja dok svijet i Crkva očekuju našu kon-kretnu pomoć? ‘Realisti’ bi još mogli navesti mnoge druge argumente protiv slavlja. Sigur-no je također da ‘realisti’ nikako ne bi mogli prihvatiti kraljevu odluku izbacivanja uzvani-ka bez »svadbenoga ruha«.

Sa svim navedenim i drugim sličnim ‘real-nim argumentima’ možemo se samo složiti. Ta je realnost neupitna. No, realnost ‘realista’ nije dovoljno radikalna realnost. Unutar realizma života postoji jedna stvarnost koja omogućuje i zahtijeva slavlje. Nesposobnost za bilo kakvo slavlje (ali i za loš način slavljenja), a potom i za slavlje vjere u euharistiji, molitvi i zajed-ništvu s bližnjima, pokazatelj je odsutnosti te

stvarnosti. Crkveni oci tumačili su cijeli ovaj evanđeoski odlomak pod vidom ljubavi. U to-me smislu i »svadbeno ruho« označava ljubav. Iz toga slijedi da je ljubav stvarnost koja zahti-jeva slavlje, točnije jest slavlje. Dakako da lju-bav uključuje supatnju, žrtvu, predanost, ali ljubav, kao sjedinjenje između ljubljenih oso-ba, ne može ne biti slavlje, radost, užitak (fru-itio). Nesposobnost za slavlje, za slavljeničku radost, jest nesposobnost ljubljenja ili, još vi-še, nesposobnost dopuštanja drugomu da nas ljubi jer savršena ljubav nije samo ljubiti, ne-go i biti ljubljen. Stoga je Friedrich Nietzsche, nažalost, često u pravu: »Nije umijeće pripre-miti slavlje, nego pronaći one koji će se njemu radovati.« Ne može se istinski radovati i slaviti onaj tko ne ljubi i nije ljubljen, tko ne ljubi Bo-ga i ne dopušta Bogu da ga ljubi.

Tako nas ova Kristova prispodoba ne želi li-šiti osjećaja za realnost. Ostanimo i dalje ‘reali-sti’. To i ne možemo ne biti u ovomu smrtnom životu, ali pokušajmo toj realnosti pridodati i re-alnost »svadbenoga ruha« ljubavi. Nisu li naše napetosti, frustracije, nezadovoljstva možda sa-mo posljedice naše nespremnosti da se zaodjene-mo »svadbenim ruhom« ljubavi?

Ivica Raguž

26

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 45,1.4-6

Primih za desnicu Kirada pred njim oborim narode!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin o Kiru,pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi.Ja sam Gospodin i nema drugoga;osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te:nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 96,1.3-5.7-10ac

Otpjev: Dajte Gospodinu slavu i silu!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,strašniji od svih bogova!Ništavni su svi bozi narodā,a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinuu sjaju svetosti njegove!Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje,narodima pravedno upravlja.«

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 704 Smilovao nam se Gospodin ili: 226 Od sva se četiri vjetra (1. kitica)Otpjevni ps.: 112 Dajte Gospodinu ili: gl. prilog, str. 38.Prinosna 226 Od sva se četiri vjetra (2. i 3. kitica)Pričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 603 Spasa nam Majko

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu 19. listopada 2008.

Ulazna pjesmaPs 17,6.8

Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, daj da ti uvijek budemo odani i tvome Veličanstvu služimo iskrena srca. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, obdari nas milošću i očisti od grijeha, da tvojim otajstvima služimo u slobodi srca.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 33,18-19

Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu, da im od smrti život spasi, da ih nahrani u vrijeme gladi.

Popričesna molitva

Gospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti.Po Kristu Gospodinu našemu.

DVA

DES

ET I

DEV

ETA ne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

I D

EVET

A nedj

elja

DVA

DES

ET I

DEV

ETA

27


Drugo čitanje1Sol 1,1-5b

Spominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaPavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanāu Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu.Milost vam i mir!Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitva-ma spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodi-nu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljublje-na, vašeg izabranja jer evanđelje naše nijek vama došlo samo u riječi nego i u snazi,u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaFil 2, 15d.16a

Svijetlite kao svjetlila u svijetudržeći riječ Života.


Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«Znajući njihovu opakost, reče Isus:»Zašto me iskušavate, licemjeri?Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slikai natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaBraćo i sestre, zahvalni nebeskome Ocuna svakoj njegovoj riječi i na daru izabranja u narod otkupljenika, iznesimo mu ponizno svoje molitve.1. Svojim Duhom vodi Crkvu da uvijek živi

u spoznaji kako, iako u svijetu,nije od ovoga svijeta, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve odgovorne u ravnanju tvojim svetim narodom: da u svjetlu evanđelja uvijek mognu jasno razlikovati što je carevo, a što Božje, molimo te.

3. Sve one koji raspolažu bogatstvima ovoga svijeta okrijepi snagom istinske ljubavi da ne zaborave potrebnih u svijetu, molimo te.

4. Za kršćanske misionare: okrijepi ihu mudrosti evanđelja i u vjerodostojnosti življenja da ustrajno naviještaju i svjedoče tvoje spasenje svima kojima ih šalješ,molimo te.

5. Nama, ovdje sabranima, udijeli milostda uspijemo pobijediti vlastitu taštinui otvorena srca prići bližnjima, molimo te.

Gospodine, Bože naš, ne dopusti da nas od tebe odijele zamamnosti ovoga svijeta. U svim iskušenjima prati svojom milošću naše misli i naša djela da te nikad ne zaniječemo nego da te uvijek životom proslavljamo. Po Kristu Gospodinu našemu.

DVAD

ESET I DEVETAnedjelja

nedjeljaD

VADESET I D

EVETAnedjeljaD

VADESET I D

EVETA

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.(Tiziano, 1565.-1568.)

28

OTAJSTVO i zbilja

U vremenima kao što su naša današnji odlomak evanđelja mnogima zvuči kao olakšanje i nailazi na nepodijeljeno odo-

bravanje. Isus je jasno odijelio religiju od politi-ke, kao nitko prije i poslije njega. Njego-ve riječi »Podajte caru carevo, a Bogu Božje«, misle mnogi, jasno potvr-đuju ono što duboko osjećamo: religija i politika trebaju biti odijeljene. Biskupi i sveće-nici ne bi se trebali miješa-ti u politiku, kao što se ni političari ne bi trebali mi-ješati u religijska pitanja. Religija je pitanje nutarnje-ga, osobnog iskustva, a poli-tika područje javnog djelova-nja u kojem vrijede neki drugi zakoni.

Moć politikeMeđutim, i najjednostavnije Isusove riječi mo-gu biti različito, gotovo suprotno tumačene. Tako i ove. Za njihovo razumijevanje potrebno je poznavati shvaćanje religije i politike u Izra-elu i starome Rimu, ali i malo dublje zaviriti u događanja na današnjoj političkoj sceni.

U starome Rimu religija je svoje opravdanje do-bivala iz svoje političke funkcije. Religija i politika bile su usko vezane jer država nije mogla opstati bez religije. Carevi su smatrani božanstvima, častilo ih se kao bogove, slavilo ih se božanskim naslovima poput kyriosa. Njihova moć bila je izvor religijsko-ga shvaćanja politike i moći carstva. Takva njihova uloga bila je temeljem i okosnicom rimskoga i poli-tičkoga života. Religija je bila politika, a politika re-ligija. No, sva je moć ležala u rukama politike. Ona je sve odlučivala. I o životu i o smrti. O pravima i bogatstvu. Carstvo je bilo moć koja je sve podredila sebi. Osoba, pojedinac, njegovo dostojanstvo, nisu značili ništa izvan tako shvaćene političke religije.

Izazovnost vjere

Izrael je pak vjerovao u osobnoga Boga koji sve nadilazi, pa i politiku. Ona njime ne gospoda-ri jer je on Gospodin i Gospodar. On je Kyrios. On

vodi povijest i gospodar je i politike i države. Stoga Isusove riječi predstavljaju

demitologizaciju politike, tj. oduzimanje transcen-

dentalne moći politi-ci. Politika nije ona

koja može ispuniti ljudski život smi-slom niti sama može dati od-govor na mno-ge čežnje i nade ljudskoga srca.

Ona ne utemelju-je dostojanstvo ljud-

ske osobe koje nadilazi svaku po litičku i instituci-

onalnu moć. Isus suprotstavlja kraljevstvo Božje političkom carstvu koje ne pri-hvaća svoje granice i želi se nametnuti jedinim i osnovnim čimbenikom ljudskog i društvenog ži-vota.

Kritika življenjem vjereČini se da danas iznova postoji opasnost da po-litika izađe iz svojih granica. I mi u tome neka-da vidimo jedini izlaz. Politika će riješiti sve naše probleme, omogućiti nam savršen život. Samo je, pomišljamo, potrebno izmijeniti nekoliko za-kona i riješiti se korupcije da bismo imali savrše-no društvo. Političari se nude kao spasitelji, kao nova božanstva koja imaju čarobnu moć i samo splet nesretnih okolnosti ne dopušta da se njiho-ve namjere ostvare. A takvo su društvo pokušali stvoriti ponajprije totalitaristički režimi.

Crkva na temelju Kristovih riječi priznaje nezamjenjivo i neosporno dostojanstvo politi-ke, ali vidi i njezine granice. Isusove riječi ne

DVA

DES

ET I

DEV

ETA ne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

I D

EVET

A nedj

elja

DVA

DES

ET I

DEV

ETA

ve riječi »Podajte caru carevo, a Bogu Božje«, misle mnogi, jasno potvr-đuju ono što duboko osjećamo:

nja u kojem vrijede neki drugi

demitologizaciju politike, tj. oduzimanje transcen-

dentalne moći politi-


onalnu moć. Isus suprotstavlja

demitologizaciju politike, tj. demitologizaciju politike, tj. oduzimanje transcen-


ve riječi »Podajte caru carevo, a Bogu demitologizaciju politike, tj. ve riječi »Podajte caru carevo, a Bogu Božje«, misle mnogi, jasno potvr-

demitologizaciju politike, tj.



29


ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Djelotvorna vjera i zauzeta ljubav uz: 1Sol 1,1-5b

Timotej je apostolu Pavlu u Korint donio dobre vijesti o solunskoj Crkvi, a uz njega je s Pavlom i Silvan, pa poslanicu upućuju sva tro-jica (1Sol 1,1). Dobre vijesti iz Soluna, koje potiču Pavla na zahvalji-vanje Bogu i na molitvu (1,2), govore o »djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi u Gospodinu našem Isusu Kristu« (1,3). To su tri temeljna kršćanska stava, kao što će to Pavao ponovno u Prvoj poslanici Korinćanima: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to tro-je – ali najveća je među njima ljubav« (1Kor 13,13). Nada daje snagu i ustrajnost u nevoljama, vjera ostvaruje mir u Gospodinu, a ljubav daje spasenje i život (usp. Rim 2,1-11). Ljubav se pak živi po uzoru na Boga koji ljubi vjernike (1Sol 1,4). Kršćani su Božjom ljubavlju izabra-ni, što se očituje snagom evanđelja (1,4).

Darko Tepert

govore o potpunoj odvojenosti, nego jasno da-ju prednost odnosu s Bogom spram politike. Odnos s Bogom je temelj svega i on nam omo-gućuje pravilno razumijevanje ljudske osobe, društva i politike. On nam pomaže da se oslo-bodimo za pravilno i dostojanstveno življenje politike i političkih odnosa. Crkva ne želi za-mijeniti politiku, nego joj želi stalno ukaziva-ti na transcendentalne temelje ljudske osobe, temelje koji su izvor našega dostojanstva i ni-su predmet političkih pregovora niti mogu biti riješeni jednom zauvijek isključivo političkim djelovanjem.

Svojim ukazivanjem Crkva je i kritička te po-kazuje da pravilno shvaćena religioznost mora kritički djelovati i mijenjati način političkog dje-lovanja. Ona ne može biti samo ‘privatna stvar’ jer se mora brinuti o siromašnima, potlačeni-ma, onima koji su na rubu društva. Upravo ka-ko je to činio i Isus. Car nije Bog. Politika nije božanstvo. Krist je Gospodin i Gospodar. S nji-me se može mijenjati svijet i politiku znajući da tek eshatološka punina Božjeg kraljevstva u se-bi nosi puninu i savršenost. Svijest o eshatološ-

DVAD

ESET I DEVETAnedjelja

nedjeljaD

VADESET I D

EVETAnedjeljaD

VADESET I D

EVETA

koj dimenziji Kristove poruke ne znači bijeg od ovozemaljske stvarnosti, od politike i želje da se svijet učini boljim mjestom za svakoga čovjeka. Upravo suprotno. Ta nas svijest oslobađa za kre-ativno, Božjim zapovijedima i Kristovom djelom spasenja nadahnuto društveno i političko djelo-vanje. Onakvo kakvo je Krist živio i zbog čega je bio trn u oku mnogim moćnicima.

I danas postoji sukob različitih carstava, ra-zličitih političkih koncepcija koje se često nad-meću. I danas postoje mnogi koji sanjaju moć rimskoga carstva. Ne trebamo se toga boja-ti. Samo trebamo duboko, iskreno i ponizno osluškivati glas Kristovoga duha koji nas oslo-bađa za stvaranje drukčijega kraljevstva. Zbog toga su mnogi kršćani kroz stoljeća bili uklanja-ni kao neprijatelji mnogih režima. Nisu vjero-vali obećanjima carstva i politike, nego Kristo-vu obećanju. Nisu zbog vjere od Krista bježali, nisu bježali od zalaganja za pojedince i skupi-ne onih koji su bili ugroženi i proganjani. Krist i kršćani su izazov svakom carstvu. Ako to ni-su, onda to znači da smo vjernost Kristu zami-jenili vjernošću carstvu i politici.

Željko Tanjić

Isusovo pitanje »Čiji je lik na denaru?« ujedno nudi snažnu poruku: kao što novac nosi lik cara, onoga komu pripada, tako i učenik treba na svom licu nosti lik Onoga komu pri-pada. »Dati Bogu Božje« znači dati sebe Bogu i trajno očito va -ti pripadnost njemu. (A. C.)

30

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIzl 22,20-26

Ako ucvilite udovicu i siroče,moj će se gnjev raspaliti protiv vas.

Čitanje Knjige IzlaskaOvo govori Gospodin:»Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošliceu zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliši oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspalitii mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moganaroda, siromahu koji je kod tebe,ne postupaj prema njemu kao lihvar!Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog,moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca.Ta to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 18,2-4.47.51

Otpjev: Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Gospodine, hridino moja,utvrdo moja, spase moj.

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,štite moj, snago spasenja moga,tvrđavo moja!Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,i od dušmana bit ću izbavljen.

Živio Gospodin!Blagoslovljena hridina moja!Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!Umnožio si pobjede kralju svojemu,pomazaniku svome milost iskazao.


Ulazna: 222 Gospodin kraljujeOtpjevni ps.: Ljubim te, Gospodine (gl. pr. ŽV 11/2006.)Prinosna: 508 Gdje je ljubav, prijateljstvoPričesna: 244 Odzivam se IsuseZavršetak: 606 Majko Božja

Trideseta nedjelja kroz godinu 26. listopada 2008.

Ulazna pjesmaPs 105,3-4

Neka se raduje srce onih što traže Gospodina. Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, pogledaj darove što ih prinosimo. Daj da tako vršimo ovu službu da bude tebi na slavu.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaEf 5,2

Krist nas je ljubio i predao sebe za naskao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.

Popričesna molitva

Gospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimo u znakovima.Po Kristu Gospodinu našemu.

TRID

ESET

A nedj

elja

nedj

elja

TRID

ESET

A nedj

elja

TRID

ESET

A

31


Molitva vjernikaBraćo i sestre, Krist nam je svojom ljubavlju pokazao put naše ljubavi. Njegovim primjerom osnaženi uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći: Usavrši nas u ljubavi, Gospodine. 1. Za Crkvu u svijetu: osnaži je svojim Duhom da

živi riječ evanđelja te uzmogne graditi ljubavi zajedništvo među svim ljudima, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: probudi u njima snagu krsne vjere te spoznaju da su poslani biti svjedoci i navjestitelji evanđelja, molimo te.

3. Za ljude koji nose teret osamljenosti: okrijepi ih pouzdanjem u tebe da u svakom danu svoga života iskuse dar tvoje ljubavi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: nadahni nas da tebe ljubimo iznad svega i da tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, ponajprije one koji nam nemaju čime uzvratiti, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: ljubav koju si im iskazao u ovom životu okruni darom vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, darom svoje ljubavi pozvao si nas u život i priveo nas na put spasenja.Prati nas svojom milošću da vjerno živimo taj isti dar ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Drugo čitanje1Sol 1,5c-10

Od idola se obratiste da biste služili Bogui iščekivali Sina njegova.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji našii Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicimau Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedonijii Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaIv 14,23

Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa ćei Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.


Ljubi Gospodina, Boga svojega,i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?«A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom,i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«Riječ Gospodnja.

TRIDESETAnedjelja

nedjeljaTRID

ESETAnedjeljaTRID

ESETA

Neprolaznost i aktualnost Zapovijedi ljubavi.(Giovanni Brancaccio, 1948.)

32

OTAJSTVO i zbiljaTR

IDES

ETA ne

djel

jane

djel

jaTR

IDES

ETA ne

djel

jaTR

IDES

ETA

Mi vjernici svoj odnos s Bogom nerijetko zasnivamo na principu teških i lakih grijeha. Na ispovijedi obično kažemo

što smo sagriješili, a potom lakonski dodamo »i još neke lake grijehe«. Nastojimo upoznava-ti koje su zapovijedi najvažnije, ali ne da bi njih živjeli, nego da bi s manje grižnje savjesti kršili ostale. Sličnu pozadinu nalazimo i u današnjem evanđelju. Oni koji do u tančine poznaju Zakon pitaju Isusa: »Koja je zapovijed najveća u Zako-nu?« Ne čudimo se tome znamo li da je pobož-ni Židov trebao prakticirati više od 600 odredbi i zapovijedi. Morao je tražio nekakvu klasifika-ciju. Htio je znati što je od toga najvažnije, a što smije lakše kršiti.

Problematičnost ZakonaBrojnost odredbi ukazuje na problematičnost i težinu Zakona, ali još više nas ljudi radi kojih je Zakon nastao. Zakoni se definiraju kada se uka-

Tvog smo bića čestica

že potreba sankcioniranja ili usmjeravanja ljud-skog ponašanja. Stoga se ovom brojnošću htjelo prožeti cijeli ljudski život i usmjeriti svaki pokret na Boga.

Problematičnost Zakona vidljiva je i kod Isu-sa. Evanđelja nam svjedoče kako on osobno u vi-še navrata krši Zakon. Ponajprije krši subotu liječe-ći, dopuštajući učenicima trgati klasje, naređujući ozdravljenima da nose svoje nosiljke i slično. Nada-lje, druži se s onima koje je Zakon otpisao kao što su bludnice, javni grješnici i suradnici Rimljana. Na-pokon, Isus objavljuje da je započelo Kraljevstvo Božje koje je za Zakon tek nejasna budućnost.

Unatoč tako očitom kršenju Zakona uživa ugled učitelja Zakona, a priznaju mu da je po-božan i pravedan. Čak i sâm govori da nije do-šao ukinuti Zakon, da ni jedna od zapovijedi neće biti ukinuta dok se sve ne zbude, pa čak jao onomu tko se usudi što mijenjati… Čini se da je u tome najvidljivija podijeljenost između života i Zakona, između 'svetoga' i 'profanoga', kako u Isusovo vrijeme tako i danas. Religio-znost se nerijetko doživljava kao nešto što ne-ma veze sa životom. Bog nam postaje nedjelj-na aktivnost, jutarnja ili večernja obveza. Jedno smo za ovaj svijet, a drugo za nebo; jedno za lju-de, a drugo za Boga.

Novost starih zapovijediIsus ne odgovara ništa novo. U Zakonu već odav-no stoji: »Ljubi Gospodine Boga… Ljubi svo-ga bližnjega…«. Međutim, Isusov odgovor ipak je velika novost. On na istu razinu stavlja odnos prema Bogu s odnosom prema bližnjemu. On spaja 'sveto' i 'profano', vjerski život i svakodne-vicu u kojoj se on prakticira i oživotvoruje. Mi je-smo 'profani', svjetovni, tjelesni… Ali nismo sa-mo to. Osjećamo u sebi težnju za višim, imamo ideje nečeg višeg, imamo ciljeve, želje… Kranjče-

Iskrena ljubavi nalazi najprije one koji su je naviše potrebni. (Jyoti Sahi)

33


Izabranici Božji uz: 1Sol 1,5c-10RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIOvo čitanje je dio uvodne Pavlove zahvale Bogu njegovo izabranje zajednice u Solunu (1Sol 1,2-10). To izabranje utjecalo je na njihovo ponašanje kako čitamo u r. 6: »I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga«. Solunjani su postali nasljedovatelji Pavlovi i Gospodinovi. Za nasljedovanje nisu odabrana Pavlova velika djela (r. 5), nego nje-govo držanje u trpljenju. To je jasno u 1Sol 2,2, gdje kaže: »Naprotiv, i pošto smo, kako znate, u Filipima trpjeli i bili pogrđeni, odvažismo se u Bogu našemu iznijeti vam, uz tešku borbu, evanđelje Božje«. Prihva-ćanje riječi Božje odvelo je Solunjane u zajedništvo trpljenja s Pavlom. Ali to ih je povezalo i s Kristovim trpljenjem i učinilo njegovim naslje-dovateljima. Njihovo je ponašanje tako postalo primjerom i drugim kršćanskim zajednicama.

Mario Cifrak

Odgovorom na pitanje »Ko-ja je zapovijed najveća?« Isus ne bira najvažniju, nego daje jednu zapovijed koja je temelj svakoj drugoj i »o kojoj visi sav zakon«. Zapovijed ljubavi je naj -veća ako iz nje izviru sve norme i zapovijedi. (A.C.)

TRIDESETAnedjelja

nedjeljaTRID

ESETAnedjeljaTRID

ESETA

vić pjeva o čovjeku da je Božjeg »bića čestica« jer »ostade mu plamen iz neba ko zapretani žar pod pepelom«, pa je »gord sa rodbinstva sa vječitijem tvojim iskonom«. Budući da smo stvoreni na sli-ku Božju, vjerujemo da je slično i s Bogom. Mi ne vjerujemo u nekog deističkog boga koji bi stvo-rio ovaj svijet i ostavio ga neka se sam snalazi. Mi vjerujemo u Boga koji je prisutan u svijetu i svi-jet njemu, po događajima, po osobama. Ta pri-sutnost je najsnažnije pokazana u Isusu Kristu. U njemu je ono što je natpovijesno postalo dije-lom povijesti, ono što je transcendentno postalo je imanentnim, Riječ je uzela tijelo, a nije izgubi-la onu svoju prvu dimenziju. Niti Bog što gubi od svoga božanstva postajući blizak čovjeku, niti što gubi čovjek od svoga čovještva postajući blizak Bogu. Naprotiv, ne ide jedno bez drugoga. Ne-moguće je odijeliti odnos prema Bogu od odno-sa prema čovjeku. Stoga Isus nije mogao drugo odgovoriti nego: »Ljubi Gospodina Boga… Lju-bi svoga bližnjega…« Zapovijed ljubavi nije samo sažetak starozavjetnih zapovijedi. Ona treba biti sažetak i ključ svih današnjih normi življenja. Kr-šćanin je pozvan ugraditi normu ljubavi u svaki zakon i u svaku normu.

Zakon ljubaviDo Isusa Krista zapovijedi i naredbe Zakona bile su poticaj ali i prijetnja da ne činiš ono što ne že-liš da se tebi dogodi. Čitanje iz Knjige Izlaska na više mjesta naglašava da će onoga tko ih prekrši stići Božja kazna. Isusove zapovijedi su drukčije. Kod njega nema onoga negativnog predznaka da nešto ne treba činiti kako se tebi ne bi slično do-godilo. Kod njega je sve pozitivno: Čini da bi se i tebi dogodilo ono što činiš! Ljubi da bi se i tebi dogodila ljubav!

To je više od Zakona. Što činiš drugome iz lju-bavi, samome sebi činiš. Sretan si kad usrećiš oso-bu koju voliš. To čak više nije zakon, nego slobo-da. Ima li savršenijeg zakona od onoga koji te čini slobodnim?! Čovjek slobodno iz ljubavi učini pu-no više, čak je spreman na žrtvu i patnju, nego što bi učinio pod prisilom zakona. To je ludost ljubavi koju je Isus pokazao do ludosti križa. Stoga, nema Božjeg Zakona koji ide protiv ljubavi ili bi bio pro-tiv čovjeka. Onaj tko u Božje ime ide protiv dru-gog čovjeka sigurno nije od Boga. Bog mu je samo alibi, ali pogrešan. Taj alibi neće izdržati na sudu gdje će se mjeriti: ono što si učinio bližnjemu, jed-nome od onih najmanjih, meni si učinio.

Slavko Slišković

34

OTAJSTVO i zbilja

Svetkovina Svih Svetih 1. studenoga 2008.

Ulazna pjesma

Radujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih:njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slave Sina Božjega.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože,danas zajedno slavimo zasluge svih svetih.Molimo te: što je više zagovornika,udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, neka ti budu miliovi prinosi na čast svih svetih:oni su već postigli besmrtnost,daj da se zauzmu za naše spasenje.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaMt 5,8-10

Blago čistima u srcu: oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Popričesna molitva

Bože, ti si jedini svet i u svim svecimačastimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad svegate nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini.Po Kristu Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 623 Radujmo se sviPripjevni ps.: VII Velik je GospodinPrinosna: 236 U onaj danPričesna: 287 Blaženstva (ili gl. pr. ŽV 11/2005.)Završetak: 794 O mila Majko (1. i 3. kitica)

Prvo čitanjeOtk 7,2-4.9-14

Čitanje Knjige OtkrivenjaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i mo-ru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prije-stoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na pri-jestolju i Jaganjcu!« I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.« I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko sui odakle dođoše?« Odgovorih mu: »Gospo-dine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođo-še iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.« Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalamPs 24,1-4b.5-6

Otpjev: Takav je naraštaj onih koji traže lice tvoje, Gospodine.Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

SVET

KOVI

NA Sv

ih sv

etih

Svih

svet

ih

35


Molitva vjernika

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo svoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:

da svojim naukom bude svjetlo svim narodimai svojim služenjem nositeljica tvoje dobrote i ljubavi svim potrebnima, molimo te.

3. Za sve kršćane: da se, okrijepljeni nadomu vječnost, svakodnevno suobličujuslici tvoga Sina, molimo te.

4. Za sve one koji su pritisnuti životnim tego-bama: da im udijeliš evanđeoske nade koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: da nas svojim Duhom osnažiš za radosnije služe-nje u tvojoj Crkvi te da u tom služenju prepo-znamo put osobnoga posvećenja, molimo te.

6. Za sve one koji su nas prethodili na putu u vječnost: ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što te u nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si palo ga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeo-sko blaženstvo. Obnovi nas svojim Duhom da umi-jemo svakodnevno rasti na putu svetosti i tako biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje1Iv 3,1-3

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo,i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo:kad se očituje, bit ćemo njemu slični,jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

EvanđeljeMt 5,1-12a

Radujte se i kličite:velika je plaća vaša na nebesima.Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici.On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!Blago gladnima i žednima pravednosti:oni će se nasititi!Blago milosrdnima:oni će zadobiti milosrđe!Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima:oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbog pravednosti:njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago vama kad vas – zbog mene –pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!Radujte se i kličite:velika je plaća vaša na nebesima!Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

SVETKOVIN

ASvih svetihSvih svetih

Vidjeh mnoštvo proslavljenih pred Jaganjcem…(Andrea di Bonaiuto, 1365., Firenze, Santa Maria Novella)

36

OTAJSTVO i zbilja

Ugledavši mnoštvo, Isus uziđe na goru. Kad sjede, pristupe mu učenici i stade ih nau-čavati. Te rečenice, koje je evanđelist Matej

odabrao za uvod u Isusov Govor na gori, ne odre-đuju samo mjesto i način Isusova govora, nego ot-krivaju i njegov teološki smisao.

Isus uziđe na goruNije bezrazložna činjenica da Matej uz imeni-cu »gora«, premda ne spominje njezino ime, ra-bi određeni član (eis tò óros). Tako riječ gora po-prima značenje smisla, a ne samo mjesta Isusova govora. Znakovita je značenjska paralela između Mojsijeva uspinjanja na Goru, na Sinaj, i Isusova govora na gori. Kad se u biblijskome svijetu spomi-nje gora bez imena, nedvojbeno se misli na Sinaj, goru Božjega objavljenja i njegova Saveza s izabra-nim narodom. Kao što se Mojsije uspeo na Sinaj-sku goru da bi izabranome narodu donio Božji za-kon, tako i Isus, novi Mojsije, uzlazi na goru da bi novome Božjem narodu dao Novi zakon i obja-vio novu pravednost koja je temelj nastupajućega Božjeg kraljevstva.

Kristova novost uočljiva je i u drugim pojedino-stima. Isus se obraća učenicima sjedeći. Na gori bi-smo očekivali Isusa uspravna, visoko na stijeni, ali on sjeda, nastupa kao onaj koji ima vlast. On nije po-put Mojsija koji je tek glasnik i prenositelj Božje volje. Isus je objavitelj Boga i njegove volje. Bog se objavlju-je u njemu, u njegovoj osobi, a ne samo u riječima ko-je Isus zbori. Isus sam jest Zakonodavac, vlastan dati Zakon. Time pokazuje svoje božanstvo, svoje jedin-stvo s Onim koga objavljuje, s Ocem nebeskim.

Za Isusom se na goru uspinje i mnoštvo. Prem-da su riječi blaženstva upućene izravno učenicima koji su ga izbližega slijedili, prisutnost naroda u to-me proglasu Božjega kraljevstva i objavi Boga go-vori o novoj Božjoj blizini, o Božjemu silasku me-đu ljude. Starozavjetnome narodu, koji je »podno Sinaja« (usp. Izl 24,2) iščekivao Mojsijev povratak i objavu Božje volje, suprotstavljen je novi narod, poveden na goru, narod koji gleda Kristovo lice i u njemu objavu Boga. Matej kaže da je »mnoštvo« iš-lo za Isusom. Pojedinac nije izgubljen u tome mno-

štvu. To je mnoštvo odabranih jer Isus dolazi spa-siti sve. U Isusu je Božja objava uzrasla od plemena i naroda do »mnoštva« koje sabire sve ljude.

Slike Kraljevstva…Početak Isusova Govora na gori pripada blažen-stvima. Misao nam odmah uprisutnjuje različite ‘kategorije’ ljudi, ponajprije odbačenih i prezrenih, te pomišljamo kako Isus blaženstvima želi izdvo-jiti te odbačene skupine i staviti ih na prvo mjesto u svome kraljevstvu. No, smisao je Isusova govo-ra ipak dublji. Da bismo razumjeli ključnu poruku Isusova proglasa potrebno je uočiti književnu figu-ru u koju smješta svoja ‘blaženstva’, a to je forma tzv. semantičke inkluzije. Pogledamo li, naime, pr-vo i zadnje (osmo) blaženstvo, zamijetit ćemo da im je zajednička tema »kraljevstvo nebesko«. U lo-gici navedene govorne figure Kraljevstvo nebesko je tema govora, tematski okvir u koji su smještena blaženstva sa zadaćom da govore o Kraljevstvu, da mu osvijetle značenje i smisao. Blaženstva su za-pravo »inkluzija« u Isusov govor o novome Bož-jem kraljevstvu. Postaje dakle jasno da Isus ne go-vori izravno o siromašnima, žalosnima, gladnima, proganjanima …, nego o Kraljevstvu Božjem. Sva-ko od osam blaženstava oslikava na svoj način na-stupajuće Kraljevstvo nebesko.

Pođemo li redom blaženstava otkrit ćemo da je Kraljevstvo nebesko utjeha (»oni će se utješi-ti«), krotkost, sitost (»oni će se nasititi«), milosrđe

Blaženstvo Kraljevstva nebeskoga

Kraljevstvo je nebesko među vama. (Andreas Felger)

SVET

KOVI

NA Sv

ih sv

etih

Svih

svet

ih

37


Djeca Božja uz:1Iv 3,1-3ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi

»Blaženstvo« pripada naj-prije Bogu. On je prvi bla-žen (makarios). Krist nam daje udjela u tome blažen-stvu. Njegovo kraljevstvo živi gdje se radosno prihva-ća dar blaženstva, unatoč tegobama života. (A.C.)

Biti dijete Božje u vezi je s rođenjem od Boga (usp. 1Iv 2,29) i odraža-va kraljevski i mesijanski privilegij koji se proteže na sve vjernike. U to možemo biti posve sigurni i po tome nas drugi mogu prepoznati. To je naš novi identitet. Život nam je darovan, a svoje »biti« zadobivamo iz novoga odnosa sa živim Bogom. To naše novo »biti« svijet ne razumije i to ga provocira. To je stvarnost. No, eshaton donosi još sličnost s Bogom i gledanje Boga. Sličnost s Bogom i gledanje Boga su u uzročnoj vezi: mi ćemo biti Bogu slični jer ćemo ga gledati. Kad Boga vidimo, spozna-jemo da smo mu slični. Radi se o eshatološkom događaju kako nam to potvrđuje i Ivanovo evanđelje: »Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.« (5,28-29) Dakle, riječ je o uskrsnuću.

Mario Cifrak

(»oni će zadobiti milosrđe«), gledanje Boga (»oni će Boga gledati«), Božje sinovstvo (»oni će se sino-vima Božjim zvati«)…

Zaustavimo se na slici Božje utjehe: »Blago oža-lošćenima, oni će se utješiti.« Evanđelist Luka, opi-sujući postojanu nadu starca Šimuna, koji u hramu prima dijete Isusa, kaže za njega da bijaše »prave-dan i bogobojazan« te da »iščekivaše Utjehu Izrae-lovu« (Lk 2,25). U Isusovim blaženstvima ispunje-nje nalaze i riječi proroka Izaije koji poziva narod: »Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove« (Iz 66,11) prenoseći Jahvinu riječ: »Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti« (66,13). Isus na Gori još jedanput objavljuje da je nastupilo vrijeme Božje utjehe, vrijeme njegova kraljevanja.

Kraljevstvo je, nadalje, ulazak u baštinu, u ze-mlju obećanja: »Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju.« Dolazak Kraljevstva Božjega, ili kako ga Matej naziva ‘nebeskoga’, jest život u domovini, ži-vot na mjestu na kojemu prebiva Bog. Kraljevstvo je u ljudskome shvaćanju uvijek vezano uz zemlju. Isus sada objavljuje da Kraljevstvo dolazi na ze-mlju, među ljude. Ljudi više nisu »u progonstvu«, nisu više »bez doma«. Nova zemlja obećanja jest zajedništvo s Bogom koji je blizu. Nakon izgona iz »raja«, čovjek je ponovno u zajedništvu s Bogom, u zajedništvu koje ima svoj životni prostor: Kra-ljevstvo je ondje gdje živimo zajedništvo s Bogom. Zato Isus i može reći: »Kraljevstvo je Božje među vama« (Lk 17,21).

Kraljevstvo Božje jest milosrđe: »Blago milo-srdnima, oni će zadobiti milosrđe.« S Kristom na-stupa vrijeme milosti, oproštenja. Uslišana je moli-tva naroda: »Imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše!« (Mih 7,19)

…za put svetostiNaznačene slike Kraljevstva u današnjoj su nam svetkovini predložene kao put svetosti. Govor na go-ri ne izdvaja siromašne, gladne, ožalošćene ili pro-gonjene kao jedine prikladne za kraljevstvo nebe-sko. Susrećemo i danas ljude koji misle da je Bog samo za one koji su u nevolji, koji »nemaju drugo-ga izlaza«. Krist, naprotiv, objavljuje put svetosti za sve. Odvodeći mnoštvo na Goru i objavljujući pro-glas Kraljevstva pred svima, on kazuje da su svi po-zvani biti nositelji i djelitelji njegove utjehe, njegove pravednosti, njegova milosrđa, njegova mira i za-jedništva s njim. Kraljevstvo pripada svima jer svi su pozvani na svetost. Ne bilo kakvu, nego onu Oče-vu, koju nam je objavio Krist, koji je »odsjaj Slave i otisak Bića njegova« (Heb 1,3). Blaženi nismo za-to što trpimo ili živimo siromaštvo, nego zato što po Kristovu daru imamo udjela u Božjemu blaženstvu i svetosti. Zato blaženstva, nizom od osam »Blago…«, nisu obećanje za neke, nego Isusova ‘čestitka’ svi-ma koji, unatoč životnim nedaćama, žive Božje bla-ženstvo. Zavrijedimo životom ovu Isusovu čestitku: »Blago vama… jer vaše je Kraljevstvo nebesko!«

Ante Crnčević

SVETKOVIN

ASvih svetihSvih svetih

38

U DUHUi istini

Dajte Gospodinu slavu i silu!Otpjevni psalam za 29. nedjelju kroz godinu

Stipica Grgat

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

39


prilogprilog

GLAZ

BENI

40

TRENutakPI

SMA čitatelja

čitatelja

PISM

A čitatelja

PISM

A


U molitvi vjernika kod slavlja euharistije iz-ričemo Bogu molitvene nakane okupljene za-jednice, Crkve. Ima li među tim nakanama i zazivima mjesta za »osobne nakane«, ili pak za one koje se izriču u šutnji?

Filip R.

Liturgijskim slavljem Crkva slavi Boga i nje-govo djelo spasenja, namijenjeno čitavo-me svijetu. Po načinu slavljenja liturgija je

uvijek eklezijalna jer joj je subjekt Crkva, zajedni-ca vjernika okupljena oko Krista, a po sadržaju i nakani je sveopća, univerzalna, jer posreduje uni-verzalnost Božjega spasenja. Osobno sudjelovanje u liturgiji Crkve stoga je udioništvo u eklezijalno-me životu vjernikā i u univerzalnosti spasenja. Ta-kva dimenzija slavlja euharistije na osobit je način istaknuta u molitvi vjernika ili sveopćoj molitvi, kojom završava Liturgija Riječi.

Nazivi kojima liturgijska tradicija naziva za-ključni dio Liturgije Riječi osvjetljavaju njezin smi-sao i značenje. Izrazom sveopća molitva (oratio universalis) kani se istaknuti njezina univerzal-nost, sveopćost, tj. uključenje svega čovječanstva i svega svijeta (universum) u molitvu Crkve i u dar Božjega spasenja. Drugi uvriježeni naziv, molitva vjernika (oratio fidelium), nosi trag liturgijske po-vijesti: dobila je naziv iz činjenice da su je molili sa-mo »vjernici«, krštenici, i to nakon što bi kateku-meni, koji su sudjelovali u prvome dijelu slavlja, bili otpušteni. Zajednicu molitelja u punome smi-slu riječi čine samo oni koji su po otajstvu kršte-nja pritjelovljeni Crkvi i tako postali »jedno tijelo u Kristu« (Rim 12,5), a njihova molitva i poslanje usmjereni su prema svim ljudima.

O strukturi i značenju molitve vjernika već smo pisali (vidi Živo vrelo, god. 2005., br. 9., str. 34.-35.), a ovdje ćemo se osvrnuti samo na praksu umetanja »osobnih molitvenih nakana« u molitvu vjernika. Riječ je, naime, o praksi u kojoj svećenik slavitelj na kraju molitvenih zaziva pozove zaje-dnicu da svatko u tišini iznese svoju osobnu moli-

tvu Bogu. Premda ta gesta, zbog osobne molitve-ne motiviranosti sudionika i zbog snage šutnje koja otvara ‘prostor’ iskrenoj molitvi, biva od zajednice primljena s osobitom spremnošću za ‘sudjelova-nje’, ona ipak otvara nekoliko pitanja.

Osobna molitvena nakana svih sudionika ima svoje mjesto u slavlju euharistije i ona treba biti ut-kana u dinamiku slavlja koje je eklezijalnoga kara-ktera. Uvodni obredi slavlja euharistije imaju za cilj stvoriti, između ostaloga, zajedništvo okupljenih vjernika. Stoga na kraju uvodnih obreda, na počet-ku zborne molitve, svećenik slavitelj pozivom »Po-molimo se« poziva zajednicu da u tišini izreče svoje osobne molitvene nakane koje će zajedničkom (tj. ‘zbornom’) molitvom biti utkane u jednu molitvu, molitvu Crkve. Time osobna nakana svakoga poje-dinca postaje molitvom Crkve. Ostavljajući nakon poziva »Pomolimo se« dovoljno vremena tišine la-ko je vjernike potaknuti da u toj tišini iznesu Bo-gu svoju molitvu. Nakon poklika »Amen«, kojim svatko od sudionika ‘ispovijeda’ uključenost svo-je molitvene nakane u zajedničku molitvu, nestaje osobna molitva. Sve je postalo »jednom molitvom jednoga Tijela, Crkve«.

Nakon zborne molitve dinamika liturgijskoga slavlja razvija eklezijalnost i zajedništvo kroz zaje-dničko slušanje Božje riječi, kroz zajedničko ispo-vijedanje vjere, zajedničko iskazivanje hvale Bogu, sudjelovanje na istome gozbenome stolu i u istome poslanju Crkve. Ponovno umetati trenutke »oso-bne« (a to znači pojedinačne) molitve u dinamiku zajedništva znači narušavati nutarnji sklad i zna-čenjsku logiku slavlja i njegovih pojedinih dijelo-va. Snaga i ljepota sveopće molitve nije u osobnoj ili pojedinačnoj nakani pojedinca, nego upravo u radosti zajedništva zbog molitve za čitavu Crkvu i za sav svijet. Nije, dakle, upitna osobna molitvena nakana u slavlju euharistije, nego mjesto koje joj se daje. Stoga čitateljevo pitanje valja razumjeti kao poticaj da se izricanju osobne molitvene nakane liturgijskih sudionika dodijeli ono mjesto koje joj pripada po naravi i značenju u logici slavlja: unu-tar zborne molitve.

god. XXV. (2008.) br. 10Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević,Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SRB, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

urednikova riječ

Radost slavljenja

naša tema: liturgija je slavlje

Što je slavlje? Tri slike uz teologiju slavljenja, I. Žižić

Dimenzija slavljenja u krizi – dimenzijakrize u slavlju, I. Šaško

Liturgijsko slavlje je udioništvou Božjoj slavi, A. Crnčević

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: I. Šaško, I. Raguž,Ž. Tanjić, S. Slišković, A. Crnčević

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Svetkovina Svih Svetih

u duhu i istini

Otpjevni psalam za 29. nedjelju kroz g.

trenutak


V. Zagorac, Dođi kraljevstvo tvoje

Molitva Crkve kroz njezinu povijest116 str. � 55 kn

živo vrelo

Božanski časoslov. Liturgijski molitvenik za puk,

1110 str. � 120 kn

od 5. listopada do 1. studenoga 2008. - hilp.hr · i začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda...

Documents