novi vek ii _1789-1918_ - kratka skripta(42str) jasjdasjdiajsdijasidjasijdoiasjd

7/27/2019 Novi Vek II _1789-1918_ - Kratka Skripta(42str) jasjdasjdiajsdijasidjasijdoiasjd

http://slidepdf.com/reader/full/novi-vek-ii-1789-1918-kratka-skripta42str-jasjdasjdiajsdijasidjasijdoiasjd 1/42

1

I. FRANCUSKA REVOLUCIJA

Posljednje desetljeće prije francuske revolucije obilježilo je nekoliko važnih procesa:1. prosvjetiteljska kritika apsolutističke države uvjetovana nastankom građanskog društva 2. sukob između državnih vlasti i aristokratskih predstavnika starih staleža jer je

apsolutistička država preuzela u svoje ruke funkcije nekadašnjih posrednih organa vlasti.Građansko društvo sve više pokazuje težnju da sudjeluje u političkom životu zemlje, te sveviše zaoštrava kritiku koja državu optužuje što sputava emancipaciju građanstva i koncentriravlast u rukama vladara. Nosioci te kritike bile su lože slobodnih zidara i slična udruženjagdje su građani, plemići i knezovi među sobom kontaktirali na bazi društvene i duhovne

jednakosti. Najjača kritika apsolutizma bila je u Francuskoj, gdje je on bio najjače učvršćen,ali je isto tako duhovni i materijalni razvoj građanstva daleko uznapredovao, pa se tu najvišeosjećao rascjep između državne politike i uspona građanskog društva. Dok je građanstvokritiziralo državu zbog njenih zloupotreba i apsurdnosti, dotle je aristokratska opozicija kritizirala državu na načelima ancien regimea, zbog nepoštovanja tradicionalnih prava isloboda starih staleža. Iz te dvojakosti predrevolucionarne kritike usmjerene protivapsolutizma nastati će u 19. st. dvije značajne političko-društvene snage: demokratsko-liberalni pokret i konzervativizam.

POČETAK REVOLUCIJE U FRANCUSKOJ

Uzrok francuske revolucije i obaranja starog poretka nije bio samo u nemoći kralja LujaXVI. da provede reforme svoje prezadužene države, već i činjenica da vlada nije znala zasebe pridobiti treći stalež koji je činio 98% stanovništva Francuske. Na drugoj strani stajala

je opozicija plemstva i visokog svećenstva koje nije bilo spremno odreći se svojih povlastica iu osudi apsolutističkog režima poklapa se s težnjama građanstva za ravnopravnošću. Oni

putem staleških sudskih organa (parlamenata) ruše jedan za drugim reforme Lujevih

ministara financija i time štite svoj privilegirani položaj i pružaju otpor kraljevojapsolutističkoj vlasti. Budući da je država bila prezadužena, a novčana sredstva za namirenjedugova kralj nije mogao pribaviti reformom poreznog sustava, bio je prisiljen sazvatiGeneralne staleže koji su mu trebali odobriti poreze, a koji se nisu sastajali od 1614. g.Generalni staleži započeli su sa zasjedanjem 4. svibnja 1879. g. u Versaillesu. Sastojali su seod tri vijeća: I. predstavnici svećenstva, II. predstavnici plemića i III. predstavnici građana.Od staleža kralj traži odobrenje novih financijskih izvora, ali ne pristaje raspravljati oreformama koje traže kritičari apsolutizma. Spor je nastao zatim oko načina glasovanja.Predstavnici prvog i drugog staleža tražili su glasovanje po staležima, dok su predstavnicitrećeg staleža tražili pojedinačno glasovanje, računajući uz veću podršku disidenata iz prvadva staleža. Kad to nije prihvaćeno, treći stalež odlučuje u plesnoj dvorani svečanom

prisegom da se neće razići dok ne donese novi ustav. Tom odlukom predstavnici III. staleža

faktički ukidaju postojanje staleškog predstavništva i svoje vijeće pretvaraju u Narodnuskupštinu koja je odlučila donijeti ustav. To narodno predstavništvo se od tada zoveUstavotvorna skupština. Na tu odluku, vlada na čelu s kraljem se počinje pripremati dasilom onemogući njezin rad. Oko Pariza se razmješta 20000 vojnika. Povod za sukobeParižana i vojske bio je napad grupe vojnika na građane. Građani se počinju naoružavatiotimajući oružje iz vojnih skladišta. 14. srpnja 1789. zauzimaju tvrđavu Bastille, koja je bilazloglasni zatvor u vremenu apsolutizma. Smatra se da je napad na Bastillu bio potaknut

ponajviše nestašicom hrane. Tog dana politički sukob kralja i III. staleža prerasta u oružaniustanak.



2

DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA I USTAV IZ 1791.

U kolovozu 1789. donijela je Ustavotvorna skupština odluku o ukidanju feudalnog sustava icrkvene desetine. Nakon toga donosi Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. U njoj se

ističe da se ljudi rađaju i ostaju slobodni u jednaki u pravima. Deklaracija štiti neotuđiva prava čovjeka, slobodno vlasništvo, sigurnost i otpor protiv tlačenja, ističući da svakisuverenitet počiva u narodu.

Prva faza francuske revolucije završava donošenjem Ustava 1791. g. Tim ustavom Francuska postaje ustavno-parlamentarna monarhija u kojoj je narod suveren. Ustavom kralj prestaje biti vrhovni nositelj vlasti i postaje samo službenik naroda. Ustavom nisu dobili svi građani pravo glasa, već samo imućniji sloj građana. Svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeru ili rasu, bila je zajamčena jednakost pred zakonom. Država je podijeljena naadministrativne teritorijalne jedinice (departmane).

TIJEK REVOLUCIJE OD 1791. DO JAKOBINSKE DIKTATURE

Povijesno značenje francuskog ustava francuskog ustava iz 1791. g. bilo je u tome što je onutjecao na liberalno-demokratske ustavotvorne pokrete europske buržoazije, no u samojFrancuskoj nije uspio stabilizirati prilike. Proces revolucije nije završio donošenjem Ustava1871., već se nastavio i dalje i odvijao kružnim putem. Rad Ustavotvorne skupštine zamijenio

je rad Zakonodavne skupštine (parlamenta). Većinu u skupštini imala je strankažirondinaca (umjereni republikanci i bogati građani), koja je svoj politički program temeljilana odredbama Ustava iz 1791. g. Oporbu joj je činila stranka jakobinaca (radikalnademokratska ljevica) oko koje se okupljao pariški puk, a podržavali su je i siromašni građaniPariza.

Dolazi do zaoštravanja odnosa sa pristašama starog režima, koji uz pomoć apsolutističkiheuropskih vlada pokušavaju srušiti novi revolucionarnu vlast. To se posebno vidi u težnjikralja koji želi uz pomoć feudalnih država restaurirati apsolutizam i uspostaviti stanje prijerevolucije. Stoga revolucionari prvo nastoje stvoriti revolucionarnu vojsku. Da bi seobranila od prijetnji izvana, Francuska 1792. g. objavljuje rat Austriji i Pruskoj. U početkurata nema mnogo uspjeha, pa austrijske i pruske čete ugrožavaju i sam Pariz. U takvojsituaciji obranu organiziraju jakobinci na čelu sa Robiespierrom, Dantonom i Maratom.Pomoću novoosnovane Pariške komune uspješno organiziraju otpor. Za obranu Pariza

pozvani su odredi nacionalne garde iz drugih francuskih gradova. Od odreda nacionalne gardestvorena je revolucionarna vojska koja je ubrzo protjerala austrijsku i prusku vojsku izvangranica Francuske. Tijekom rata pokazalo se da kralj i njegove pristaše surađuju s

neprijateljima. Stoga pariški puk pod vodstvom Komune napada kraljev dvorac 1792. i kralji kraljica su uhićeni. Monarhija je srušena.

Nakon pada monarhije provode se izbori za Narodni konvent, koji je Francusku proglasiorepublikom (1. republika). Kralja i kralju osudio je na smrt. No upravo smaknućem kralja ikraljice širi se krug protivnika Francuske, gdje se Austriji i Pruskoj pridružuju VB, NIZ iŠPA. Francuska vojska ponovno gubi, a uz to se u državi javljaju socijalni nemiri i glad. Timnemirima iskoristili su se jakobinci i 1793. preuzeli vlast da bi spriječili slom revolucije iobranili Francusku od neprijatelja.



3

JAKOBINSKA DIKTATURA

Jakobinci su odmah po preuzimanju vlasti osnovali Komitet javnog spasa s diktatorskimovlastima. Progone se pristaše kralja (rojalisti) i umjereni republikanci (žirondinci). Jakobincimoraju suzbijati brojne bune koje dižu rojalisti i žirondinci. Zemlja je bila u građanskom ratu,teror se širio na sve strane. Terorom se koriste svi da osiguraju vlast, a u provođenju terora

posebno se isticao Danton. Jakobinci uvode mnoge reforme: definitivno ukidanje feudalnogsustava, kršćanstvo zamjenjuju kultom razuma, uvode novo računanje vremena(revolucionarni kalendar), opću mobilizaciju uz čiju pomoć se želi suzbiti vanjski neprijatelj.Uskoro se teror širi i među samim jakobincima. Progone se pripadnici desnog ili lijevog krila,a na smrt je osuđen i sam Danton i mnogi njegovi pristaše. Takvim načinom vladavine

jakobinci su se zamjerili brojnim seljacima (popis žita, rekvizicija ljetine) i radnicima (teškogospodarsko stanje), a i najvećem dijelu građanstva (progoni). Da bi očuvao vlastRobiespierre osniva revolucionarni sud koji je u kratkom roku osudio na smrt oko 1300ljudi. Kad se u životnoj opasnosti našla i skupina članova Komiteta, dolazi do pobune u kojoj

je srušen Robiespierre i njegove pristaše i osuđen na smrt. Nakon toga 1794. zaključen je mir s vanjskim neprijateljima kojim je Francuska zadržala zauzeta područja u Belgiji i

Nizozemskoj. Jakobinci su izgubili vlast jer su terorom suzili politički oslonac. Nova vlastraspustila je jakobinski sudi počela progoniti protivnike (sada jakobince).

Kao reakcija na fizički teror Komiteta javnog spasa i zbog iscrpljenosti revolucionarnog poleta, Francuska je 1795. donijela novi Ustav. Njime slabu izvršnu vlast dobiva Direktorij sdvodomnom Zakonodavnom skupštinom koja se birala na temelju određenog cenzusa. VlastDirektorija trajala je do 1799. g. Uspostavom Direktorija uvodi se vladavina bogatog slojagrađanstva. U tom razdoblju naziru se obrisi klasnog građanskog društva, koja je bilo višezainteresirano za postizanje ekonomske i društvene stabilnosti, nego za provođenje u javniživot ekstremnih političkih načela.

ODJECI REVOLUCIJE U EUROPI Francuska revolucija izazvala je u Europi razne reakcije. One su bile povezane sastrahovanjem europskih vlada da će se revolucionarni pokret proširiti i na njihove zemlje,zatim vojni nasrtaj revolucionarnog režima na staru Europu, teror. Sve je to utjecalo da se ikod prvotnih odobravatelja revolucije, vremenom javilo negodovanje i skepsa. Većina

prvotno oduševljenih književnika, profesora i činovnika, impresionirana pogubljenjem LujaXVI. i terorom okrenula je leđa revoluciji. Ipak, francuskom revolucijom ostvareni su uvjetiza uspostavu građanskog društva, koje će se sve više orijentirati na jačanje stabilnostiunutrašnjih odnosa i na izgradnju društvene i gospodarske stabilnosti. Uspostavlja se

jedinstvena država u kojoj građani nisu više podijeljeni na staleže. Svi su se osjećali pripadnicima francuske nacije. Seljak je postao vlasnik zemlje koju je obrađivao, oslobođen

ranijih tereta prema plemićima. Francuska revolucija utemeljuje slobodno kapitalističkodruštvo, što će omogućiti i snažan gospodarski napredak.

II. NAPOLEONSKO DOBA

Zbivanja u Francuskoj potakla su vlade mnogih država da prekinu reformatorskeeksperimente u duhu prosvijećenog apsolutizma i vrate se konzervativnoj politici. Ipak,



4

francuska revolucije nije odmah poremetila odnose snaga europskih država. Činjenica daFrancuska neko vrijeme nije bila uključena u međunarodnu politiku omogućila je ostalimsilama da prošire svoje polje djelovanja u okviru europske ravnoteže. U početku devedesetihgodina pažnja europskih sila bila je okrenuta prema istoku i jugoistoku Europe, nego premaFrancuskoj. Osmansko Carstvo i podjela Poljske bili su glavni ciljevi poteza i razračunavanjakabinetske politike Austrije, Rusije i Turske, uz posredništvo Pruske i VB. Umjesto Austrije

na mjesto zaštitnice Visoke porte stupila je VB i spriječila likvidaciju Osmanskog Carstva.Drugom diobom Poljske temeljito se izmijenila karta Europe, jer je Rusija kročila 500 km prema zapadu i postala neposredan susjed Austriji i Pruskoj.

PRVI KOALICIJSKI RAT I USPOSN NAPOLEONA

Prvi koalicijski rat započela je Francuska 1792. napadom na Austriju. Bitke su vođene promjenjivom srećom, a pokazalo se da je narodna vojska revolucionarne države, podvodstvom dinamičnih generala, i po svojoj snazi i duhovnom poletu nadmoćnija od

profesionalne vojske starih sila, koje su bile vođene po školskim pravilima i teško pokretljive.U tom ratu posebno se istakao mladi general francuske vojske Napoleon Bonaparte kojeg jeDirektorij 1796. imenovao komandantom francuske vojske u Italiji. Nakon povlačenja iz rataŠPA i Pruske i uspjeha Napoleona u Italiji, Austrija je bila prisiljena sklopiti mir u CampoFormiju 1797. Tim mirom morala se odreći svojih Nizozemske, Švicarske isjevernotalijanskih državica koje su postale vazalne države Francuske, a potajno i NjemačkogCarstva i lijeve obale Rajne. Austrija je dobila Mletačku republiku (Dalmaciju), a Venecija je

prestala postojati kao država. Na osvojenim područjima Francuska organizira niz satelitskihrepublika (Batavijska, Cisalpinska i Ligurska, Rimska i Helvetska).

Nakon sklapanja mira 1797. Napoleon se uputio u pohod na Egipat s ciljem da tamo nanese poraz najopasnijem takmacu Francuske Velikoj Britaniji. Osvajanjem Egipta Napoleon jeimao namjeru ugroziti posjede VB u Indiji i preoteti joj prevlast na Sredozemnom moru.

Napoleon je osvojio Egipat, ali je njegova flota 1798. doživjela poraz i on je morao napustitiEgipat, a i Austrijanci i Rusi su mu ponovno zaprijetili. Njihova vojska je podzapovjedništvom generala Suvorova nanijela poraz francuskoj vojsci kod Sankt Gotharda 1799. Kad se Napoleon vratio u Francusku izvršio je državni udar 9 studenog 1799. g..

Nakon toga postao je 1802. g. doživotni konzul, a 1804. g. car (2. carstvo).

OČUVANJE TEKOVINE REVOLUCIJE

Kad je došao na vlast, Napoleon je načinom vladavine suzbio daljnje mogućnostirevolucionarnih previranja i rojalističke pobune. Nije dirao u stečevine revolucije, već ih ječuvao. Vladao je autokratski, uspostavio je centraliziranu državu i izgradio dobar sistem

uprave. Donio je više zakonika (građanski, trgovački, krivični) kojima se učvršćuje sloboda inepovredivost vlasništva, jednakost pred zakonom i sekularizacija javnog života.Konkordatom s Katoličkom crkvom 1801. g. Crkva pristaje na prije izvršene konfiskacijecrkvenih imanja i široka ovlaštenja države glede kontrole nad radom Crkve, te u sustavuškolovanja. S druge strane, pojedine stvarne reforme nisu mogle postići puni učinak, jer su

bile previše podvrgnute carevoj vanjskoj i ratnoj politici, koje su zemlju skupo stajale.



5

RATOVI NAPOLEONA I USPOSTAVA HEGEMONIJE U EUROPI

Napoleon obnavlja stoljetnu borbu Francuske za uspostavu prevlasti u Europi i svijetu. Najveći protivnik za ostvarenje tog cilja bila je Britanija s kojom vodi više ratova. UpravoEngleskim nastojanjem nastala je 1799. nova koalicija protiv Francuske između Austrije,Rusije i VB, koje su se zajedno udružile protiv revolucije i težnje Francuske da postane

velesila. Tako je izbio drugi koalicijski rat (1799-1802.). No kao i kod prvog koalicijskograta, suradnju saveznika ometalo je nedostatno koordiniranje političkih i vojnih planovasaveznika. Kad je ruski vojskovođa Suvorov zakasnio zbog prelaska Alpa u Švicarsku, gdje jetrebao spriječiti poraz ruskih trupa kod Züricha, Rusija se povukla iz rata. Napoleon jeintervencijom na talijanskoj fronti donio Francuzima konačnu pobjedu kod Marenga (1800.)Mir kod Lunevillea 1801. g. potvrdio je odluke mira u Campo Formiju s Austrijom, amirom u Amiensu 1802. g. postignut je modus vivendi s VB.

Mir s Engleskom kratko je trajao i već 1803. g. izbija novi rat. Francuska je znala da uotvorenoj pomorskoj bitki neće moći pobijediti Englesku koja je imala veću i jaču mornaricu.Stoga se Napoleon okrenuo kovanju planova za osvajanje kontinentalne Europe, a porazfrancuske flote kod Trafalgara 1805. g. samo je još više ojačao ta nastojanja. 1805. g.započinje treći koalicijski rat, gdje na jednoj strani ratuju Austrija, Rusija, VB i Švedska, alinjemačke državice staju na stranu Napoleona. Uz pomoć Bavarske, Baden i Wütenberga,

Napoleon je uspio 13. 11. 1805. zauzeti Beč i konačno odlučiti ishod rata u bitci kodAusterlitza. Ubrzo je nakon tog poraza u ratovima od 1805. do 1808. uspio pokoriti velik dioEurope i uspostaviti čitav niza satelitskih država (napoleonida ili obiteljskih država – jer jeu njima na vlast postavljao svoje rođake) kojima nameće hegemoniju. Pod kontrolomFrancuske bila je Španjolska i Njemačka (nakon raspada Svetog Rimskog Carstva 1806.organizira Rajnski savez u koji su ušle sve njemačke državice osim Austrije i Pruske),Kraljevina Italija, Veliko Vojvodstvo Varšava, Švicarska i Napuljsko Kraljevstvo. Austriju jeuspio vezati uz Francusku ženidbom s Mariom-Luise Habsburškom 1810. g., a Rusiju putemugovora uključiti u antibritansku koaliciju. Napoleonovo carstvo je 1812. g. imalo 152

departmana sa 50 000 000 stanovnika. Napoleonova vlast nad kontinentalnom Europomnadopunjena je kontinentalnom blokadom, čija je svrha bila ekonomska izolacija engleske pomorske moći i trgovine. No Britanija je odgovorila protublokadom i likvidirala francuskekolonije i jedan dio nizozemskog kolonijalnog imperija.

EUROPA U RATU PROTIV NAPOLEONA (1812-1815)

Pokorene zemlje nisu prihvatile Napoleonovu vlast, već su je osjećale kao teret zbog velikihnameta, novačenja, terora i bezobzirne vladavine. Tu omraženost Napoleonove uprave nisuublažile ni napredne reforme koje vlast provodi u nekim zemljama (gradnja cesta, otvaranješkola, ukidanje feudalizma, sekularizacija crkvenih imanja, građansko zakonodavstvo i

drugo). U pokorenim zavisnim državama budi se domoljublje i nacionalna svijest. UŠpanjolskoj i Rajnskom savezu dižu se ustanci. Potporu ustanici na Pirinejskom poluotokunalaze u Engleskoj, a u Srednjoj Europi u Pruskoj, koja se nakon poraza 1806/07. počelareorganizirati pod vodstvom grofa von Steina i državnog kancelara Hardenberga.

Napoleonu je uspostavu pune dominacije na europskom kontinentu onemogućavala Rusija. Nije se pridruživala ni kontinentalnoj blokadi, već ju je i kršila prodajući žito VB. Zato je Napoleon želio slomiti Rusiju. No u tome nije uspio. Nakon poraza ruske vojske kodSmolenska Napoleon je došao do Moskve, ali ni bitkom kod Borodina nije ostvario svoj cilj.



6

Ruska vojska predvođena Kutuzovom nastavila se u početku povlačiti, a ruski car nije tražio primirje. Rusija je imala namjeru nastaviti rat na ostalim neosvojenim područjima, gdje na prostranstvima Rusije uz vrlo pokretljivu rusku obranu, Napoleonova vojska nije mogla voditiuspješne borbe. Dotadašnji saveznici Napoleona Švedska, Pruska i Austrija izlaze iz saveza, a

Napoleon je prisiljen na povlačenje iz Rusije. Ruska zima desetkovala je njegovu vojsku.

Slom u Rusiji aktivirao je novu antifrancusku koaliciju na čelu sa Velikom Britanijom. ukoaliciju ulaze gotovo sve velike europske sile. U bitci naroda kod Leipziga 1813. g.koalicija nanosi poraz Napoleonu, a 1814. osvaja i sam Pariz. Kako nije bio spreman na

prihvaćanje uvjeta koalicije, Napoleon je prisiljen da abdicira u korist svrgnute burbonskedinastije (Luj XVIII.). No već 1815. Napoleon se vraća s otoka Elbe i preuzima vlast. Nonakon 100 dana vladavine u bitci kod Waterlooa 1815. g. koalicijska vojska pod vodstvomgenerala Blüchnera i Wellingtona nanosi konačan poraz Napoleonu. On je prognan na otok Sv. Helenu, gdje je umro 1821. g., a na vlast u Francuskoj se ponovno vraća dinastijaBurbona.

III. GRAĐANSKO DRUŠTVO I INDUSTRIJSKAREVOLUCIJA

FORMIRANJE GRAĐANSKOG DRUŠTVA

Osim revolucije, na formiranje građanskog društva utjecalo je i preobražavanje društvenih iekonomskih struktura čime je označen prijelaz iz staroeuropskog feudalnog društva umoderno kapitalističko društvo. Taj proces započeo je još u apsolutizmu razvlašćivanjemaristokratskih i komunalnih posrednih organa vlasti. Revolucijom građanski stalež jeizborio pravo sudjelovanja u državnoj vlasti i ukinuo pravna ograničenja koja su stajala na

putu nesmetane privredno-društvene djelatnosti.

Procesu industrijalizacije prethodio je nagli porast stanovništva koji je započeo sredinom 18.st. Ta demografska eksplozija u nekim zemljama bila je preduvjet industrijske revolucije.Razlozi porasta stanovništva su poboljšanje higijenskih i zdravstvenih uvjeta života iopadanje smrtnosti, ali isto tako i poboljšanje prehrane (krumpir) i smanjenje broja epidemija,

posebno kuge. Nagli porast stanovništva povećao je i mobilnost seoskog pučanstva. Uzemljama koje je zahvatila industrijska revolucija velik broj seljaka bezzemljaša odlazi nasezonski rad u industrijske centre i gradove. Oko 1815. započinje i masovno iseljavanje uAmeriku. Demografska eksplozija stavlja novom tvorničkom sistemu potrebnu radnu snaguuz niske nadnice.

Uz porast stanovništva dolazi i do promjena u agrarnoj strukturi koje su zahvatile iagrarnu tehniku i vlasničke odnose. Sve je to rezultiralo procesom oslobađanja seljaka.Zemlja se uključuje u robno-novčanu privredu i dolazi u ruke zemljoposjednika s većimkapitalom, što je osobito karakteristično za Englesku (uzgajanje stoke, uvođenje plodoreda).Seljacima je jedino preostajalo da ako ne nađu posla na veleposjedima seljaka napuste sela iodu raditi u gradove kao jeftina radna snaga (posebno u Šleskoj, Saskoj i zapadnoj

Njemačkoj). Jedina zemlja u kojoj se kmetstvo održalo do druge polovice 19. st. bila jeRusija.



7

ENGLESKA I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

Engleska je zemlja gdje su najprije stvoreni preduvjeti za industrijsku revoluciju.Akumulirani kapital ulaže se prije svega u obrt i industriju, posebno preradu pamuka i

proizvodnju tekstila. Niz tehničkih pronalazaka (1767. stroj za predenje, 1769. Wattov parnistroj, 1785. Cartwrightov mehanički razboj) omogućio je opsežnu mehanizaciju rada a time

i prijelaz s ručnog rada ili manufakturne proizvodnje na tvorničku proizvodnju.Teoretsku osnovicu slobodne trgovine i privatne privredne inicijative koja se temelji nazakonu ponude i potražnje postavio je Adam Smith u svom djelu "Istraživanje prirode iuzroka bogatstva naroda". Jeftina radna snaga kao i modernizacija prometa (parobrod 1807.

– Fulton, parna lokomotiva 1814. Stephenson). Engleska je uza sve to imala i jedinstvenounutrašnje tržište kojeg nisu ometale nikakve carine.

Na europskom kopnu industrijska revolucija bila je tek u začecima, a kočile su je uglavnompolitička rascjepkanost, pravna ograničavanja slobode privredne djelatnosti, nedostatak kapitala. U prvoj trećini 19. st. najrazvijenija industrijska zemlja na kontinentu bila jeBelgija. U Njemačkoj i Francuskoj industrijski procvat započeo je tek nakon što je biosklopljen carinski savez i nakon što je započela izgradnja željezničke mreže. Ameriku je većodavno zahvatila industrijska revolucija, koja je najviše maha uzimala u sjevernim državamaSAD-a. Industrijalizaciji je pogodovala rana izgradnja prometne mreže, kao i inozemnikapital.

FORMIRANJE GRAĐANSKOG KLASNOG DRUŠTVA

Politička i industrijska revolucija dovele su do formiranja građanskog klasnog društva, čijitemelji su bili pravna jednakost, rad, stjecanje i kapitalističko privatno vlasništvo. Samo uFrancuskoj i SAD-u se revolucija uspjela radikalnije obračunati sa aristokratskim slojem, dok su drugdje pored novih struktura građanskih vlasti ostajali i dalje autoriteti i organi vlasti koji

su se temeljili na staleškoj podjeli. Ipak od 1760. g. europska duhovna kultura i opći stilživota poprimili su građanska obilježja. Nosioci te nove građanske kulture bili suintelektualci, sloj obrazovanih građana, činovnici i građani posjednici (buržoazije). To je

bila svjetska građanska kultura. Politički ideal joj je bio slobodan i razuman građanin koji je svojim imutkom i naobrazbom morao steći tu kvalifikaciju. Stoga se mnogo ulaže uizgradnje škola, reformiranje pedagogije, reforme sveučilišta, a javno mišljenje postaje vrlovažno (novine).

IV. BEČKI KONGRES I NOVI POREDAK

Bečkim kongresom nakon pada Napoleona započeo je proces restauracije u Europi, što je prije svega značilo ponovno ustoličenje vladarskih kuća (jer su i sam rat protiv Napoleonavodile vladarske kuće u strahu od širenje utjecaja Francuske revolucije). Tako su:1. Burboni ponovno preuzeli vlast u Francuskoj, Španjolskoj i južnoj Italiji, 2. papa u Rimu,3. savojska kuća u Kraljevstvu Pijemonta i Sardinije,4. Oranski u Nizozemskoj kojoj je pripojena Belgija,5. Engleska je kraljevska kuća dobila natrag Hannover,6. Habsburgovci svoje zemlje u sjevernoj i srednjoj Italiji i Ilirske provincije. 7. Obnovljen jesavez Švicarskih kantona, a bila su restaurirana i 4 slobodna grada u Njemačkoj.



8

8. Francuska je zadržala pokrajine Elzas i Lotaringiju, ali bez Saarske oblasti.9. Švedskoj je pripojena Norveška koju je morala ustupiti Danska,10. Poljska je zbrisana sa europske karte, jer je dio Poljske koji je ostao nakon kongresa

personalnom unijom bio vezan s Rusijom.11. Pruska je dobila posjede u donjoj Rajni i Westfaliji,12. Uspostava Njemačkog saveza

Načelo dinastičkog legitimiteta bilo je temelj za ponovnu uspostavu europskih vladarskihkuća, ali stanje kakvo je bilo prije 1789. nije se moglo uspostaviti, jer su do izražaja došlerazlike među europskim dinastijama i borba eur. sila za prevlast.

FORMIRANJE NJEMAČKOG SAVEZA

Stanje kakvo je u Njemačkoj vladalo do 1803. nije se moglo više uspostaviti. Sveto RimskoCarstvo Njemačkog Naroda se raspalo 1806. g. Bečkim kongresom započinje procesformiranja prostorno zaokruženih država srednje veličine (sekularizacija crkvenihimanja, stavljanje staleža pod carskom vlašću pod stalež neke druge zemlje), prodiranjePruske u središnje i zapadne krajeve, te povlačenje Austrije s rajnske linije. Njemačkisavez osnovan je 1815. i kod njegovog uređenje vodilo se računa najviše o prusko-austrijskom dualizmu i državnom regionalizmu. Njemački je savez bio labav savez u kojem jedržavnost njegovih članica potpuno očuvana. Savezne je poslove obavljao Bundestag uFrankfurtu sastavljen od opunomoćenika država članica pod predsjedanjem Austrije kao

prezidijalne sile. Taj novo uspostavljeni savez osigurao je Austriji premoć u Srednjoj Europinasuprot Francuskoj i Rusiji.

BRITANSKA PREVLAST U SVIJETU

Dok se na europskom kontinentu učvršćuje Berlinskim kongresom stvoren novi poredak sila,

u isto vrijeme u izvaneuropskom i prekomorskom svijetu javlja se učvršćenje i proširenjebritanske hegemonije. Britanija počinje sa stvaranjem novog kolonijalnog carstva u zamjenuza izgubljene teritorije u Sjevernoj Americi. Stvaranje novih kolonija nastaje na sam poticajdržave, a ne kao do tada na privatnu inicijativu. Tako od 1773. g. u Indiji odgovornost

prelazi na britansku vladu, koja u brojnim krvavim ratovima s domorocima uspostavljaneposrednu ili posrednu vlast na gotovo cijelom području indijskog potkontinenta. 1858. g. odtih područja stvoreno je potkraljevstvo Indija. 1788. g. formiran je Novi Južni Wales kao

britanska kažnjenička kolonija u Australiji.

Da bi se stabilizirala na Sredozemlju, Britanija je zadržala Maltu i stavila pod svoj protektorat novoosnovanu republiku Jonskog područja. Od Francuske je uzela Mauritius,Sejšelske otoke i Maledive, a od Nizozemske Cejlon i Kapland, a kasnije stječe i Malakku i

Singaput. Trgovinskim sporazumima sa FRA, ŠPA i NIZ osigurala je VB svoje trgovačkeinterese u preostalim kolonijama tih pomorskih sila.

Sve to pokazuje da je Britanija izvukla najveću korist iz poretka uspostavljenog Bečkimkongresom: bila je gospodar svjetskih mora, obogatila se novim kolonijalnim posjedima iizvorima prihoda za svoju industriju, čijim je proizvodima bio otvoren najveći dio jošindustrijski nerazvijenog europskog tržišta. S druge strane, Bečkim kongresom je uspjelaAustriju i Prusku postaviti kao europske čuvare starog poretka nasuprot Francuskoj i Rusiji, aRusija je bila najopasniji takmac Engleskoj zbog svog teritorijalnog širenja (Finska, Aljaska).



9

SVETA ALIJANSA I INTERVENCIONISTIČKA POLITIKA

Sveta alijansa nastala je 1815. g. na poticaj cara Aleksandra I. Njen glavni cilj je bio osiguratinačelo legitimiteta i uspostaviti suradnju među državama ako netko taj legitimitet ugozi,što je značilo zapravo pravo intervencije ako bi se u Europi narušilo postojeće stanje.Intervencijama se nastojalo očuvati feudalni i apsolutistički sustav vlasti. Alijansi su pristupile

sve europske države osim Engleske, Papinske države i Osmanskog Carstva. Američki sunarodi takvu politiku shvatili kao prijetnju intervencijom. Tako je američki kongres 1823.donio Deklaraciju kojom je europskim silama uskratio pravo miješanja u poslove obajuameričkih kontinenata, a osobito da interveniraju u korist Španjolske u njezinimnekadašnjim južnoameričkim kolonijama (Monroeva doktrina).

Konkretnu primjenu Sveta alijansa našla je u politici saveza. Prvo je sklopljen četvorni savezEngleske, Austrije, Rusije i Pruske, a 1818. pridružila mu se i Francuska (uz tajni sporazumčetvorke o intervenciji u slučaju nove revolucije). Savez se orijentirao na očuvanje vanjskog iunutrašnjeg statusa quo. Do 1820. alijansa je bila djelotvorna, ali tada su se njezinojefikasnosti suprotstavili posebni interesi europskih sila. Na kongresu u Opavi 1820. stvoren

je novi trojni savez Austrije, Rusije i Pruske, koje su si uzele za obvezu da u ime Europevojno interveniraju u bilo kojoj zemlji u kojoj dođe do pokušaja revolucije. Tako su 1821.nakon kongresa u Ljubljani austrijske trupe vratile na prijestolje napuljskog kralja i ugušilerevoluciju u Kraljevstvu Pijemonta i Sardinije. Na posljednjem kongresu u Veroni 1822. g.istočne sile pridobile su Francusku za intervenciju u Španjolskoj u korist Burbona. To jedovelo do sukoba s Engleskom koja napušta savez petorice jer se protivila intervenciji uŠpanjolskoj. Kad je pak Španjolska pokušala 1826. intervenirati u Portugalu, Engleska je

poslala tamo svoju vojsku i primorala Španjolce na povlačenje.1830. nakon francuskesrpanjske revolucije, sistem europske solidarnosti raspao se na dva bloka: jedan liberalnizapadni koji su činile Francuska i Engleska i drugi konzervativno istočni koji su činileAustrija, Rusija i Pruska. Prvi će se raspasti 1841. zbog suprotnosti Francuske i Engleske okoistočne krize.

V. LIBERALNI I NACIONALNI POKRETI DO 1848.

LIBERALNE I NACIONALNE IDEJE

Rušenjem Napoleona i uspostavom restauracije u mnogim državama vlast preuzimajulegitimističke snage. One su bile protiv slobode građana, njihove pravne sigurnosti inacionalnih osjećaja proklamiranih u Deklaraciji nezavisnosti. Oni su željeli očuvati vlast,moć i imovinu, tako da su u mnogim državama nakon 1815. pogažene liberalne tekovine

francuske revolucije. Nova vlast uspostavljena silom i protiv većine društva imala je mnogo protivnika. Najistaknutiji su bili liberali i demokrati uglavnom pripadnici svih slojevagrađanstva koji su željeli ponovno uspostaviti stečevine fr. revolucije i u skladu sa svojimidealima preobraziti unutrašnji i vanjski državni poredak. Traži se uspostava građanskihsloboda i pravna zaštita od svake vrste terora i samovolje, pa i od terora i samovolje države.Liberali se suprotstavljaju svakom ograničenju intelektualne djelatnosti i slobodne savjesti,kao i bilo kakvom ograničavanju gospodarske djelatnosti pojedinca.



10

Jačanjem liberalizma jača i ideja nacionalne države. Nacionalni pokreti su posebno jačali uvišenacionalnim državama u kojima su vladari i vladajući sloj bili stranci. Nacionalni pokret u

prvi plan ističe ideju o uspostavi nacionalne države u kojoj treba vladati većinski narod.Kao osnovno obilježje po kojem se jedan narod razlikuje od drugoga su: jezik, kultura,povijest i politička svijest. Legitimisti koje na vlast restaurira Bečki kongres suprotstavljalisu se nacionalnim pokretima, jer je svaki nacionalni pokret bio tijesno poveza s liberalizmom,

a njegova uspostava značila je negaciju izvornih načela njihove vlasti (legitimizam). Glavni predstavnik takve politike bio je austrijski kancelar Metternich koji je smatrao da je svakiustupak zahtjevima pojedinih naroda poticaj drugim narodima da traže isto, a to bi vodilorušenju države.

Liberali i nacionalno svjesni demokrati ruše legitimističko shvaćanje o državi kao posjedu pojedinih dinastija, kojima su podložni svi stanovnici tih država, a nasuprot tome ističusuverenitet naroda. Pobornici nacionalnih pokreta traže državu koja će im osigurati pravni

poredak i slobodan razvoj, kao i pravnu zaštitu od svačije samovolje, poglavito države ivladavine. Stoga je sredstvo kojim je građanstvo pokušalo ostvariti svoje državne ideale biozahtjev za konstitucijom, tj. ustavom.

USPOSTAVA GRAĐANSKIH USTAVNIH DRŽAVA

Liberalni pokret i borba za ustavnu državu bili su do 1848. g. uglavnom sinonimi. Francuska je i na tom polju činila uzor, jer je ondje nakon restauracije Burbona učinjen pokušaj da se putem ustava usklade monarhijski oblici vladavine i građanska sloboda. Kralj Luj XVIII.uvidio je da je apsolutizam postao neodrživ i pokušao ga je prevladati donošenjem ustava 4.lipnja 1814. tzv. Charte constitutionelle. Ustavom se dijeli vlast između dvodomnognarodnog predstavništva i izvršne vlasti kojoj je na čelu kralj i koja nije bila ovisna oskupštini. Bila je to ustavna monarhija. Burboni nisu dirali u socijalne stečevine francuskerevolucije, niti su mijenjali upravnu strukturu države utvrđenu za jakobinaca i Napoleona.

Pitanje daljnjeg opstanka ustavne monarhije dovode u pitanje liberali i demokrati onogatrenutka kad je kralj Karlo X. (1814-1824) pokušavao mimo parlamenta i zakona vladatidržavom i tako parlamentu oduzeti zakonodavnu vlast (kralj je donosio uredbe sa zakonskomsnagom). Uz to i mnoge pristaše starog režima koje su se vratile iz inozemstva tražile sunjegovu obnovu. Karlo X. 26. srpnja 1830. objavljuje ukaze zvane ordonanse (provedbeodluke kralja). Njima je biračko pravo bilo ograničeno i imali su ga samo krupniveleposjednici. Ukida se i sloboda tiska. Bile su to mjere koje su liberalima i demokratimaoduzele prostor na kojem su vodili političku borbu s kraljevim apsolutizmom. Zbog toga jedošlo do revolucije u Parizu (srpanjska revolucija). Umjesto Karla X. parlament za kralja

bira Luja Filipa (1830-1848), kojemu je kao kralju-građaninu preostala još jedinoreprezentativna uloga. Ukinut je gornji dom kao zastupnik starog feudalizma, a jednodomni

parlament pokazivao je isključivu dominaciju građanskog društva. Ipak zbog visokog

izbornog cenzusa na izborima je korist uglavnom izvuklo samo krupno posjedničkograđanstvo (buržoazija).

U Njemačkoj se kao posljedica rascjepkanosti javlja nacionalni pokret, koji sada od države preuzima ulogu provođenja ustavne integracije. Nositelj nacionalnog pokreta u Njemačkoj bila je studentska omladina. U jednom dijelu Njemačke uvode se ustavi (4 države: Bavarska,Wüttenberg, Baden i Hessen Darmstadt) koji se temelje na Francuskoj Charti. Do 1830. g.ustave je dobilo 15-ak država. U Austriji i Pruskoj stanje je bilo drugačije. Tamo nije biloustava. Austrija se u strahu od prodora liberalizma sve više izolira od ostalog dijela



11

Njemačke, dok pruski kralj Fridrik Villim III. pod utjecajem Metternicha odustaje oddonošenja ustava. U Pruskoj liberalna građanska opozicija jače tek 1840.-ih godina kada na

prijestolje stupa Fridrik Villim IV. kojeg su primorali 1847. g. da učini prve korake premaustavu za cijelu državu.

Nizozemska i Belgija dobivaju 1814/15. svoje ustave koji raskidaju sa staleškim tradicijama

predrevolucionarnog vremena. Kao prva posljedica srpanjske revolucije bilo je uspostavljanjenacionalno nezavisne Belgije. Ustav novog belgijskog kraljevstva bila je dotjerana verzijanizozemskog ustava iz 1815. koji ograničava vlast kralja, uvodi odgovornost ministara iizvorno pravo temeljeno na cenzusu. Tako Belgija postaje građansko-parlamentarnamonarhija.Norveška je svoj ustav donijela još 1791. g. po uzoru na francuski, a ostao je na snazi i nakonsklapanja unije s Švedskom.U Italiji su ustale 1831. g. državice Parma, Bologna, Romagna, Modena i Umbrija, istaklesvoje trobojnice i postavile provizorne vlade, ali je Austrija ugušila taj pokret.U Španjolskoj ustavno razdoblje započinje nakon smrti Ferdinanda VII. i dolaska na vlastMarije Kristine koja 1834. proglašava ustav po uzoru na francusku Charte. No njezinanastojanja gušila je borba s pretendentom na prijestolje Don Carlosom

Francuska srpanjska revolucija pokazala je da je politika restauracije proklamirana naBečkom kongresu doživjela neuspjeh u zaustavljanju prodora i širenja liberalnih ideja. Ona je

posvuda dala poticaj liberalnim pokretima, a pridonijela je i daljnjem razvoju ustavnih poredaka u Europi.

USPOSTAVA LIBERALNOG PARLAMENTARIZMA U V. BRITANIJI Proces prelaska u liberalno-demokratski parlamentarizam se za razliku od ostalih europskihzemalja u VB odvijao evolutivno, tj. bila je pošteđena revolucionarnih potresa. VB je imala

svoj parlament, no on je ipak po svom sastavu bio staleško predstavničko tijelo, a ne parlament građanskog društva. Izborno pravo na temelju kojeg su birani zastupnici za Donjidom bilo je konzervativno, te je odgovaralo zemljoposjedničkoj aristokraciji i oligarhiji uoblasnim gradovima. Društveni sloj koji je nastajao u razdoblju merkantilizma postojećiizborni zakon isključivao je iz vlasti. Stara opustjela naselja, tzv. rooten boroughs imala susvoje predstavnike u parlamentu, a novonastali gradovi bili su isključeni. Bilo je stoganeminovno provesti parlamentarnu reformu 1832. g. Stari gradovi gube većinu poslaničkihmjesta, a umjesto njih ta su mjesta dobila novonastala industrijska središta (četvrtina mjesta).Izborni cenzus ostaje na snazi, ali se smanjuje, pa tako pravo glasa ima oko 700 000 Britanacadok su sitno seljaštvo i proletarijat ostali isključeni. Od 1837. g. jača u VB čartistički pokretkojim radnici traže pravo glasa, zaštitu radnika i 10-satni radni dan.

Osim suprotnosti u području sustava vlasti, javljaju se suprotnosti i na gospodarskom području. Uplašeni za prodaju svoga žita kojem na tržištu konkurira jeftino rusko žito,veleposjednici koji imaju većinu u parlamentu izglasavaju zakon o žitu kojim se carinomsprječava uvoz stranog žita. No taj je zakon očuvao visoke cijene poljodjeljskih proizvoda, štonije odgovaralo nižim slojevima, no demonstracije su brzo ugušene. Zakon je ukinut tek 1848.kada se uvodi politika slobodne trgovine i liberalnog gospodarstva. Kao rezultatindustrijske revolucije pogoršava se i položaj radnika zbog dugog radnog vremena, lošihstambenih uvjeta i niskih plaća. Godine 1819. donesen je zakon o ograničenju radnog dana, a1824. g. radnici su dobili pravo na osnivanje svojih strukovnih saveza. Godine 1829. ukinut je



12

Test Act iz 1673. kada je katolicima također bio omogućen pristup u parlament i državneslužbe (emancipacija katolika).

REVOLUCIJA U GRČKOJ

Grčka je bila u sastavu Osmanskog Carstva. Ustanak Grka protiv turske vlasti započeo je

1821. g., a potiče ga tajna revolucionarna organizacija u kojoj su svi slojevi grčkog naroda.Pokret za oslobođenje ili Filhelenski pokret (heterija filhelenika) donosi 1822. g. proglas onezavisnosti Grčke, a borba za tu nezavisnost trajala je do 1830. g. Svoju slobodu inezavisnost Grci su uspjeli postići zahvaljujući prije svega svojoj upornoj borbi, ali i pomoćiRusije, VB i FRA. Kad je Grcima zaprijetila velika opasnost od tursko-egipatske flote,

pomažu im saveznici i 1827. g. u bitci kod Navarina pobjeđuju tursko-egipatsku mornaricu. Nakon te bitke pojačavaju se sukobi na Balkanu, posebno između Rusije i OsmanskogCarstva. Taj sukob završava mirom u Edirnu 1829. g. kojim Osmansko Carstvo pristajeotvoriti tjesnace za sve strane trgovačke brodove. Konačna nezavisnost Grčke uspostavljena

je 1830. g. na konferenciji u Londonu, a jamčile su je navedene sile. Grčka je postalakraljevina, a za kralja je postavljen bavarski princ iz kuće Wittelsbacha. Borbu grčkih naroda

pomagali su i brojni europski intelektualci, jer su u Grčkoj gledali zemlju s veličanstvenom prošlošću čija kultura je položila temelje zapadnjačkoj kulturi. Među njima posebno se ističulord Byron i Chateubriand. Protiv Grčke nezavisnosti bila je Austrija i Metternich, koji je

bio pobornik načela legitimiteta. Tako se na pitanju grčkog ustanka raspao savez uspostavljenna Bečkom kongresu, jer Rusija, Engleska i Francuska nisu dopustile slom grčkog ustanka.

REVOLUCIJA U ITALIJI

Italija je kao i Njemačka nakon Bečkog kongresa ostala rascjepkana na više državica. Uzkraljevinu Sardiniju i Pijemont postojale su i Kraljevina obaju Sicilija, Papinska Država,Toscana, Modena, Parma, dok su Lombardija i Venecija pripadale Austriji koja je imaladominaciju u sjevernoj Italiji. Ustanci protiv apsolutističke vlasti pojedinih talijanskih država

počinju 1820. g. revolucijom na Siciliji. Pokreću je pripadnici tajne organizacije podnazivom karbonara, koja se pojavljuje u Italiji u doba francuske okupacije (1807). Kao i uŠpanjolskoj, kralj Ferdinand I. popušta pred ustanicima, donosi ustav i predaje vlastliberalima. Kongres Svete alijanse u Opavi, a zatim u Ljubljani donosi odluku o gušenjurevolucije, a na isti način postupljeno je i u ostalim talijanskim državicama. Nekoliko godinanakon ustanka javlja se nacionalni pokret koji pokreće uski slog građanstva. Pokret je biouperen protiv austrijske vladavine u Italiji i Burbona u Kraljevini obaju Sicilija, a zalagao seza uspostavu nacionalne Italije (risorgimento). Najistaknutiji predstavnik tog pokreta bio jeGiuseppe Mazzini, koji je u Marseilleu osnovao tajno društvo Mlada Italija. Svrha društva

bilo je dizanje ustanka i ujedinjenje Italije. Osim ove grupe, postojala je druga koja je mislilada je ujedinjenje Italije moguće provesti pod Papinim vodstvom, a šansu da se taj projektostvari dobio je u ličnosti liberalno i patriotski raspoloženog pape Pija IX. 1846. g. Treća

grupa plemićkih i građanskih političara vjerovala je da će Italiju ujediniti KraljevstvoPijemonta i Sardinije, gdje je na vlasti bila jedina domaća dinastija. Sve tri koncepcije su se urevolucijama 1848/49. pokazalo kao nezrele.

SRPSKI USTANCI

Srbi Beogradskog pašaluka dižu 1804. g. ustanak protiv turske vlasti. Ustanak je imaokarakter nacionalne i antifeudalne revolucije. Vode ga seoski trgovci, jer u Srbiji nije bilo



13

građanstva (građani su bili muslimani). Vođa prvog srpskog ustanka bio je Đorđe Petrović zvan Karađorđe. Prvi srpski ustanak je trajao do 1812. g. i u njemu su Srbi oslobodili velik dio Bg. pašaluka. Nakon rusko-turskog rata (1806-1812) mirom u Bukureštu Trska je Srbijidala unutrašnju samoupravu. Bez ruske pomoći Bg. pašaluk ponovno bi došao pod turskuvlast.

Drugi srpski ustanak buknuo je 1815. g. pod vodstvom Miloša Obrenovića. Nakonkratkotrajnih sukoba u pregovorima Srbi su proširili unutrašnju upravu. Miloš Obrenović postaje srpski knez kojeg priznaju turske vlasti. Ipak, vladao je apsolutistički što mu stvaraoporbu u srbiji u stranci ustavobranitelja (traže da knez donese ustav). Ustavom iz 1838. g.vlast kneza bila je ograničena, a nakon njegovog donošenja Miloš daje ostavku. Naslijedio ga

je Mihajlo kojeg ustavobranitelji svrgavaju 1842. g. u Vučićevoj buni i na vlast dovode sinavođe prvog srpskog ustanka Aleksandra Karađorđevića.

U vrijeme vladanja ustavobranitelja Srbi izgrađuju građansku državu, a njihov najistaknutiji predstavnik je Ilija Garašanin, ministar vanjskih poslova i tvorac najvažnijeg srpskogdokumenta 19. st. Načertanija. U njemu je srpskom narodu odredio historijsku ulogu širenjaSrbije na Balkanu i ujedinjavanja svih Srba u jedni državu. Bila je to programatska

formulacija velikosrpske ideje.

NACIONALNI POKRET U POLJSKOJ I UGARSKOJ

U 19. st. Poljska nije postojala kao država. Nestala je u diobama potkraj 18. st. Njezin državniteritorij podijelile su međusobno Austrija, Rusija i Pruska. Satelitska država, tzv. Varšavskovojvodstvo koju je uspostavio Napoleon, nestaje njegovim slomom, pa se nakon njegova

pada 1814. ponovno obnavlja dioba Poljske. U ruskom dijelu Poljske ustanak se diže 1830. g.,ali ga guše ruski vojnici. Godine 1846. dolazi do ustanka u austrijskom dijelu u Krakowu, aliga guši austrijska vojska.

Početak nacionalnog pokreta javio se i kod Mađara. Oni se s jedne strane bore protivaustrijske hegemonije, dok s druge strane gaze slične težnje slavenskih naroda pod njihovomvlašću. Vrhunac nacionalnog pokreta u Ugarskoj biti će 1848. kada će Austrija biti prisiljenada vojnom silom uguši mađarsku revoluciju.

NACIONALNI POKRET U ŠPANJOLSKOJ I JUŽNOJ AMERICI

Nedugo nakon Bečkog kongresa dolazi do revolucije u Španjolskoj 1820. g. Cilj je biorušenje apsolutizma i uspostavljanje ustavno-parlamentarne monarhije. Kralj popušta predzahtjevima ustanika i saziva narodnu skupštinu Cortese, a vlast predaje liberalima. Kongres uVeroni dopustio je francuskoj vojsci da skrši ustanak i ponovno uspostavi vlast FerdinandaVII.

Nakon sloma revolucije u Španjolskoj u njezinim kolonijama u Južnoj i Srednjoj Americinastaju nemiri i revolucionarna gibanja. Stanovništvo ustaje protiv feudalno-apsolutističkevlasti i kolonijalnog položaja. Španjolska nije mogla ugušiti ustanke, pa traži pomoć Svetealijanse. Toj namjeri suprotstavlja se Velika Britanija koja je s novostvorenim republikama uJužnoj i Srednjoj Americi imala trgovačke sporazume. Takva intervencija Svete alijanseojačala bi feudalne države i poglavito Francusku koja im se pridružila. Intervenciji jesuprotstavlja i SAD, ne dopuštajući europskim državama miješanje u američke prilike,smatrajući da o političkoj sudbini Amerike mogu odlučivati samo Amerikanci. Takvim



14

stavom VB i SAD-a nanesen je velik udarac Svetoj alijansi, što je skoro dovelo do njenograspada. U ustancima kolonija protiv španjolske i portugalske vlasti nastale su mnogesrednjoameričke i južnoameričke države s kojima VB i ostale europske države uspostavljajudiplomatske odnose. Najistaknutiji vođa naroda Južne Amerike u borbi protiv španjolskevlasti bio je Simon Bolivar koji je organizirao i vodio ustanak u Novoj Granadi i Venecueli1813. g.. Ujedinio je Ekvador, Venecuelu i Novu Granadu u Republiku Kolumbiju 1819. g., a

1824. g. oslobodio je Peru. Bio je prvi predsjednik Kolumbije i Gornjeg Perua.

BORBA IRACA ZA NEZAVISNOST

Irci su 1789. g. digli ustanak protiv engleske vlasti. Ustanak je okrutno ugušen 1800. g., kada je ukinut i irski parlament, a Irska izgubila dotadašnju autonomiju. Gubitak samostalnostiimao je teške gospodarske posljedice za irski narod, jer im zemlju oduzimaju engleskiveleposjednici. Irci kao rimokatolici nisu imali pravo glasa i nije im bila dopuštena nikakvadržavna služba, ni visoke škole. Otpor irskog naroda organizira odvjetnik EdwardO'Connor. Traži se opoziv unije s VB, a sredinom 19. st. otpor prerasta u oružani sukob koji

poduzima Mlada Irska. Pobuna je bila ugušena, a 1846. g. Irskom je još zavladala i glad odkoje je umrlo 300 000 ljudi. Velik broj Iraca iselio se tada u SAD.

VI. REVOLUCIJE 1848/49. U EUROPI

Godinu 1848. zovu "burnom godinom" ili "proljećem naroda". Revolucija i revolucionarnovrenje nastaje u Francuskoj, Njemačkoj, Habsburškoj Monarhiji i Poljskoj. Obilježava ihnjihova različitost s obzirom na nositelje i programe koji se u njima predstavljaju i sobzirom na to da su nastale stihijski, tj. gotovo bez ikakvih prethodnih priprema. Tako je uFrancuskoj to bio ustanak sitne buržoazije i proletarijata protiv krupne buržoazije, dok je uUgarskoj, Češkoj i Poljskoj to bila pobuna građanskog svijeta protiv aristokratsko-

birokratskog režima starih monarhija, povezana s težnjom tih naroda za samostalnošću istvaranjem vlastite nacionalne države. Sve revolucije 1848. g. u Europi bile su programatski

orijentirane prema uvođenju demokratskih oblika vlasti, parlamentarizma i rušenjuapsolutne, konzervativne vlasti. U nekim revolucijama postavlja se i pitanje ostvarenjacjelovite nacionalne države. Francuska revolucija 1848. g. za razliku od drugih otvarasukobe unutar različitih slojeva građana, a u njoj svoja prava traže i radnici koji prvi putatraže rješavanje socijalnog pitanja.

REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ

Revoluciji koja je buknula u Parizu 22/23. veljače 1848. g. prethodile su nerodne godine.Glad i nezaposlenost pogađaju siromašne slojeve pučanstva, a uz to je postojalo i općenezadovoljstvo izbornim pravom koje je osigurano samo bogatim građanima. Traži se stogaopće pravo glasa i organiziraju se prosvjedni skupovi koje vlada Luja Filipa zabranjuje, asudionike progoni. Sukobi su poslije prerasli u revoluciju. 24. veljače kraljeva vojska napala

je demonstrante, a jedan dio vojske tada prelazi na stranu demonstranata. Kralj Luj Filipmorao je abdicirati, a Francuska je proglašena republikom. Na vlast dolaze umjerenirepublikanci i radikali. Proglašeno je opće pravo glasa, ali rezultatima revolucije ponovnonisu bili zadovoljni ni radnici ni niži slojevi građanstva, koji žele revolucijom popraviti svojsocijalni položaj.



16

dva prijedloga njemačkog ujedinjenja: malonjemački program (Njemačka bez Austrije podvodstvom Pruske) i velikonjemački program (savezna država s Austrijom na čelu koja bisezala od Baltika do Jadrana). Dolazi do sve većih suprotnosti između Austrije i Pruske oko vodstva u Njemačkoj. Tako Prusi odbijaju moguću liberalnu vladu s austrijskimnadvojvodom Ivanom kao regentom. S druge strane svenjemački parlament u Frankfurtukrunu nudi pruskom kralju, no on odbija tu ponudu. Pruska se odbija svakoj ideji da Austrija

uđe u sastav jedinstvene Njemačke. 1849. g. parlament prihvaća novi ustav prema kojem je Njemačka trebala biti savezna država s carem na čelu. Vladu bi imenovao parlament i njemu bi bila odgovorna. Slabost te centralne vlade bila je u tome što nije imala vlastiti upravniaparat, već je bila zavisna od dobre volje vlada pojedinih država. Revolucija u Njemačkoj neostvaruje zadane ciljeve. Legitimističke konzervativne snage pobijedile su ponovno,

potpomognute saveznicima u Europi. Njemačka ostaje razjedinjena na austro-pruskikondominij u kojem je Austrija još neko vrijeme imala prevlast.

REVOLUCIJA U HABSBURŠKOJ MONARHIJI

Revolucija koju organiziraju pretežno studenti buknula je 13. ožujka 1848. istodobno ugradovima Beču, Pragu i Požunu, u Lombardiji i Veneciji. U Beču ustanici ruše s vlastikancelara Metternicha. Njegov pad značio je i pad apsolutizma i njegovih temelje. U HMkao višenacionalnoj državi pad Metternicha ujedno je bio znak i poticaj za jačanje liberalno-nacionalnih ideja. Car je bio prisiljen obećati ustav koji donosi 15. svibnja. Ukinut su cenzurai dopušteno je građanima osnivanje odreda nacionalne garde. Ipak, ustav nije zadovoljioliberale i demokrate, jer je po njemu vladar imao pravo spriječiti donošenje zakona koje jedonosila dvodomna skupština. Po tom ustavu izborno pravo bilo je ograničeno, te je biozajamčen staleški karakter predstavničkih tijela, što omogućava plemstvu da se i dalje održina vlasti. Stoga dolazi do nove bune u svibnju. Kralj povlači ustav i saziva skupštinuReichstag koja je izabrana na temelju općeg prava glasa (ali samo za austrijske nasljednezemlje). Skupština ukida feudalne odnose u zapadnom dijelu Carstva pod velikim pritiskomseljačkih nemira. U listopadu 1848. dolazi do ponovnih nemira. Ustanici uzimaju oružje iz

vojnih arsenala, a ustanak je ponajprije imao za cilj spriječiti odlazak vojske protiv mađarskerevolucije. Ipak uz pomoć carske vojske i ovaj ustanak je ugušen. Parlament je pobjegao ugrad Kromeriž, gdje je 2. prosinca kraljem proglašen Franjo Josip I., a njegov ministar Schwarzenberg dao je deklaraciju o cjelokupnosti austrijske države, što znači ujedno i

propast velikonjemačkog plana.

U češkoj liberalno-narodne ideje pokreće gospodarski razvitak. Građani praga 11. ožujka1848. na velikom zboru traže saziv općečeškog saveza, ravnopravnost češkog jezika snjemačkim, osnivanje nacionalne garde, ukidanje feudalnih odnosa, građanske slobode.Većinu zahtjeva car odbija osim ujedinjenja Češke, Moravske i Šleske. Novi ustanak u lipnjuugušio je austrijski general Windischgrätz. U doba revolucije pojavljuje se idejaaustroslavizma koju ističu češki liberali, posebno povjesničar Franišek Palacky. Prema tom

programu Austrija se trebala preurediti u zajednicu ravnopravnih naroda. Tako je održansveslavenski kongres na kojem su prisustvovali i predstavnici slavenskih naroda koji žive uHM.

U Mađarskoj je revolucija započela pobunom u Budimpešti 15. ožujka. Traži se liberalnavlada i građanske slobode. Ugarski sabor ukida kmetstvo uz otkup. Važnu ulogu u mađarskojrevoluciji ima liberalno plemstvo kojem je na čelu Lajoš Košuth. Oni prihvaćaju liberalne inacionalne ideje i suprotstavljaju se austrijskoj prevlasti. Bečki dvor se u početku nesuprotstavlja mađarskoj revoluciji, a liberalna vlada se ne suprotstavlja dvoru. Ipak Mađari su



18

VII. RADNIČKI POKRET

Industrijska revolucija stvorila je modernu industriju kapitalističko društvo, a pojavomkapitalizma stvorena je i nova društvena klasa – radništvo. U početku radništvo teži

poboljšanju teški ekonomskih i radnih uvjeta i prvi oblici iskazivanja nezadovoljstva nemajukarakter klasno svjesne borbe, već se radi o spontanim akcijama (kao razbijanje strojeva uBritaniji – ludizam). Nakon prvih klasnih borbi u Engleskoj, pobune lyonskih svilara uFrancuskoj i šleskih tkača u Njemačkoj započeo je proces formiranja radničke klase. Prviorganizirani pokret radništva bio je čartistički pokret nastao u tridesetim godinama 19. st. uEngleskoj. Pokret traži od parlamenta opće i jednako pravo glasa i preustroj Engleske udemokratsku državu. Najveću uspjeh pokreta je u tome što je izborio zakon o desetsatnomradnom danu.

Usporedo sa spontanim gibanjima među radništvom pojavile su se i prve ideološke koncepcijeuspostave utopijskog socijalizma. Glavni predstavnici su bili Simon i Fourier u Francuskoj iOwen u Engleskoj. Zajedničko im je traženje boljih uvjeta života radnika uklanjanjemradničke bijede, provođenjem reformi, novom organizacijom proizvodnje i odnosa u

proizvodnji i društvu. Prvi socijalisti bili su za novo društvo socijalne jednakosti.Drugačije tumačenje rješavanja položaja radnika nude Karl Marx i Friedrich Engels.Temeljno djelo u kojem se daje nacrt uspostave novog društvenog poretka (izaško 1848) jestManifest komunističke partije u kojem Marx ističe da radnička klasa oružanom silom(revolucijom) mora ukloniti svako izrabljivanje, ukinuti privatno vlasništvo i oduzeti svadobra poslodavcima. Revolucijom radnici trebaju uspostaviti svoju vlast (diktaturaproletarijata). Marx gleda na čitavu dosadašnju povijest kao na klasnu borbu ugnjetanih iugnjetavača, u kapitalizmu između proletarijata i buržoazije. Proletarijat je jedina istinskirevolucionarna klasa, jer on ne može pobijediti, a da se ne ukine klasno i uspostavi besklasnodruštvo komunizam. Manifest je odigrao važnu ulogu u povijesti radničkog pokreta jer je to

bio prvi dokument kojim je jasno izražena povijesna misija proletarijata i naznačeni osnovni

ciljevi njegove borbe. Marx i Engles osnovat će radničku organizaciju pod imenom Savezkomunista, pod parolom "Proleteri svih zemalja ujedinite se!". Tom parolom oni su postavilizahtjev za ujedinjenje radnika cijelog svijeta koji bi se organizirali na temelju programautvrđenog u Manifestu.

Krajem 50-ih godina 19. st. ponovno jača radnički pokret, a osobito jača svijest o radničkojsolidarnosti i međusobnom povezivanju. Prva međunarodna radnička organizacija bila jePrva internacionala, osnovana u Londonu 1864. g. No održani kongresi pokazali su da idejeMarxa i Engelsa nisu prihvatili mnogi radnički vođe.

Marxistima se sa svojim tumačenjima suprotstavljaju Lasall, Bakunjih i Proudhon, svaki sasvojim tumačenjem o uspostavi socijalizma (od mirnog puta do anarhizma). Nakon sloma

Pariške komune Prva internacionala bila je raspuštena.

Sedamdesetih i osamdesetih godina 19. st. osnivaju se mnoge radničke stranke(socijaldemokratske) koje svoje programe temelje na socijalističkim idejama, ali sve neslijede Marxom nasilni (revolucionarni) put smjene društvenih odnosa. Radnici se neokupljaju samo u strankama, već i u sindikatima i prosvjednim društvima i radničkimzadrugama gdje ističu svoje zahtjeve i bore se za svoja prava. Godine 1889. osnovana jeDruga internacionala u Parizu koja na svojim kongresima donosi brojne odluke što ihradnici u svojoj borbi koriste za ostvarenje svojih prava (opće pravo glasa, proslava 1.



19

svibnja, zabrana rada djeci i dr.). Radnici se udružuju ne samo u socijalističke (marksističke)stranke, već i u kršćansko-socijalne i nacionalne.

VIII. DOBA TEHNIČKIH I ZNANSTVENIH OTKRIĆA – EUROPSKO DRUŠTVO NA PRIJELAZU U REALIZAM

NOVI IDEOLOŠKI POGLEDI

Tri čovjeka svojim djelima označavaju prijelaz europske kulture na realizam:Auguste Comte svojim djelom "Kurs pozitivne filozofije" sa svojim pozitivističkimvjerovanjem u znanost, Charles Darwin u svom djelu "Podrijetlo vrsta" saevolucionizmom i Karl Marx sa svojim "Kapitalom" u uvođenjem historijskogmaterijalizma. Dolazi do naglog ubrzanja ekonomsko-društvenih procesa kao rezultata

povezivanja znanosti i tehnike. Dolazi do prodora svjetske privrede koja dovodi doformiranja ekonomsko-interesnih sfera. Razvojem prometa pojačava se i izvoz europske

građanske kulture i dostignuća u izvaneuropske zemlje kao početak europeizacije egzotičnihkultura i društava. Sav razvoj, proizvodnja i narod bili su usmjereni početkom 19. st. nauspostavu nacionalne integracije, a kasnije će se pretvoriti u otvoreni imeprijalizam.

Na području duhovnog života dolazi do razilaženja europskih nacionalnih kultura unjihovom daljnjem razvoju. U Srednjoj Europi se kao znanstveni princip nametnuohistorizam kao potreba istraživanja i vrednovanja prošlosti, što je imalo za cilj uglavnomopravdavanje konzervativne misli i nacionalističke ideologije (Njemačka – Ranke). Nazapadu se realizam u većoj mjeri nadovezivao na empirizam.

Novi znanstveni duh imao je najveće značenje za razvoj prirodnih znanosti i povezano snjima tehnike. Uvođenje empirijske tehnike i racionalizma u znanost dovelo je do velikog

broja pronalazaka koji su revolucionirali tehniku i ekonomiju. Tu ubrajamo Faradyjevo otkriće elektromagnetske indukcije (1831) što je bilo osnova za proizvodnju istosmjerne iizmjenične struje. Izum dinamo-stroja (1860) i elektro-motora omogućio je primjenuelektrične energije za pogon strojeva, rasvjetu kuća i ulica. Thomas Edison izumio je 1879.g. električnu žarulju, a izumom izmjenične struje (Nikola Tesla) 1887. g. omogućen je

prijenos el. energije na velike udaljenosti. Izumom motora s unutrašnjim izgaranjem (dizel-motor) koristi se nova pogonska snaga – nafta i njezini derivati. Dizel-motor je najvažniji zaunaprjeđenje prometa. Razvijaju se i razne grane prirodnih znanosti, a poznata su otkrićaRöntgena, Marie i Pierrea Curiea, Faradyja, Libeiga. Pasteur i Koch svojim otkrićimaunaprjeđuju medicinsku znanost.

DRUGA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

U razdoblju između 1830. i 1880. g. dolazi do prelaska na industrijsku masovnu proizvodnju iu ostalim europskim zemljama. Engleska je doživjela najveće promijene u pamučnoj imetalskoj industriji te strojogradnji. Na kontinentu je razdoblje od 1850. doba naglog uzletaindustrije, koja je ipak ostala ograničena na Belgiju, Francusku, Srednju Europu, dijeloveSkandinavije i sjeverne Italije, dok je Rusija 60-ih godina tek započela s ukidanjem kmetstva.



20

Glavna pogonska sirovima u 19. st. i dalje je ugljen, čiji glavni izvoznik je Engleska, kojisredinom stoljeća sustiže Njemačka.

Usporedo s eksploatacijom ugljena došlo je do ekspanzije u proizvodnji čelika koju jeizazvala sve veća potreba za željezom u gradnji brodova, željeznica i strojeva. Upotrebomkoksa proizvodnja željeza se naglo povećala, posebno u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj.

Sredinom 50-ih godina Henri Bessemer usavršio je postupak dobivanja čelika iz rastaljenogsirovog željeza kojim se čelik proizvodi bolje i jeftinije. Njegovo otkriće usavršili suSiemens-Martin i Thomas Gilchrest.

REVOLUCIONIRANJE PROMETA

Primjenom čelika i željeza u izgradnji parobroda, parnih lokomotiva, električnih tramvaja,revolucionira se promet koji se uvelike koristi za prijevoz putnika, robe i sirovina. Time sesirovine lakše dovoze do industrijskih središta, a proizvodi se brže i u većim količinamadostavljaju i na udaljenija tržišta. Sve to dovodi trgovinu u svjetske razmjere i u tomenajvažniju ulogu igra parobrodarstvo. Vodeće mjesto ima Velika Britanija, a uspon doživljavaosobito nakon prokopavanja Sueskog kanala 1869. g.

Željeznički promet također je u usponu, a stupanj industrijske razvijenosti neke zemljetijesno je povezan s razvojem željezničke mreže. Željeznice su povezivale industrijska

područja međusobno i s izvoznim lukama i omogućavale neprestanu unutrašnju migracijustanovništva. Željeznica je stoga jedan od bitnih poticatelja industrijskog razvoja.

UTJECAJ TEHNOLOŠKIH OTKRIĆA NA ODNOSE U PROIZVODNJI

Tehnološka otkrića imala su u proizvodnji neprocjenjiv utjecaj na razvoj i usavršavanje

proizvodnje. Novi izumi omogućili su snažan napredak industrijalizacije, a sitna proizvodnjaustupa mjesto masovnoj industrijskoj proizvodnji (pojava tvornica s velikim brojemradnika). U vremenu naglog razvoja proizvodnje stvaraju se viškovi neprodanih proizvodakoje tržište ne može uvijek prihvatiti. Ti viškovi neprodanih proizvoda su uzrok gospodarskih kriza. Krupni poduzetnici reagiraju na tu pojavu tražeći protekcionizam oddržave (carine). Da spriječe međusobnu konkurenciju industrijska se poduzeća udružuju umonopole, pa slobodna tržišna proizvodnja ustupa mjesto monopolizmu i dogovaranju. No nimonopoli nisu uspjeli isključiti konkurenciju, jer ni među njima nije bilo sklada. Industrijska

proizvodnja u 19. st. potiče i stvaranje velikih gradskih aglomeracija, pa nastajuvišemilijunski gradovi uglavnom zbog migracija stanovništva (radništva).

IX. FRANCUSKA U 2. POLOVICI 19. st.

Neuspjeh liberalno-demokratskih revolucija 1848/49. izazvao je grubu unutrašnju reakciju.Nacionalna ideja tada postaje sredstvo pomoću kojega su države nastojale za svoje intereseiskoristiti snagu građanstva. Nakon 1850. započinje razdoblje nacionalnog okupljanja irazdvajanja država povezan s procesom donošenja ustava u kojem se vodilo računa o

postojanju nacija. To ostvarenje nacionalne države voljom pojedinih državnika i vojnom



21

silom mnogi smatraju revolucijom odozgo. Moć države znatno je porasla što je rezultat povezivanja tradicionalne politike s tekovinama moderne tehnike.

VRIJEME NAPOLEONA III. (Drugo Carstvo)

Luj Napoleon na vlast u Francuskoj dolazi u prosincu 1848. g., kada ga je narod sit revolucije

izabrao za predsjednika republike. Napoleon je u idućih nekoliko godina putem plebiscita pretvorio tu republiku u carstvo. 1851. g. provodi državni udar, a 1852. g. proglašava secarem pod imenom Napoleon III. Francuska postaje parlamentarna monarhija. Po Ustavu iz1852. car je dobio široka zakonodavna prava (imenovanje članova Državnog vijeća i Senata,zakonodavna inicijativa i izvršna vlast). Zakonodavna vlast razdijeljena je na tri tijela:Državno vijeće, Senat i Zakonodavnu skupštinu. Izbori za zakonodavnu skupštinu provodilisu se na temelju općeg prava glasa uvedenog 1851. g., ali je kandidate mogla predlagati samovlada, pa je ona bila organ koji je provodio carevu volju. Na vrijeme njegovog vladanjaFrancuska doživljava gospodarski napredak. Organiziraju se javni radovi i grade radničkistanovi. Napoleon III. je utemeljitelj modernog Pariza, izgrađuje se kanalizacija, grademoderne palače. Mnogo se ulaže u izgradnju prometnica, a u industriji se razvija proizvodnjačelika. S Velikom Britanijom sklopljen je trgovački sporazum kojim je omogućen izvozfrancuskih poljodjelskih proizvoda u VB uz snižene carine.

Napoleon III. je vodio aktivnu vanjsku politiku koju je kombinirao s socijalnim mjerama da bi iznudio pristanak naroda za svoju vladavinu. Glavni cilj mu je bio popraviti poljuljan položaj Francuske u Europi i prevladati njezinu izoliranost. Velik uspjeh francuska vanjska politika postigla je u Krimskom ratu kada je Rusija pokušala da kontrolira politiku Visoke porte, morskim tjesnacima i balkanskim državama i tako izazvala sukob s Engleskom. Napoleon III. se uključio u rat na strani Engleske. Na Pariškom kongresu 1856. g. igrao jeulogu arbitra. Rezultati su donijeli raspad konzervativne koalicije Rusije, Austrije i Pruske izaoštravanje tenzije između Austrije i Rusije na Balkanu. Napoleon III. se tako ponadao da ćeslužeći se jednom državom protiv druge izboriti Francuskoj političko-diplomatsku

hegemoniju na kontinentu. Stoga se nastoji sve više približiti Rusiji. Od 1862. vodi rat uMeksiku, gdje nije uspio srušiti vladu predsjednika Juaresa i na vlast dovesti austrijskogvojvodu Maksimilijana. Zbog toga je došlo i do zahlađenja odnosa sa Austrijom. Nakonzavršetka građanskog rata u SAD-u morao je povući vojsku iz Meksika.

Za vrijeme Napoleon III. nastavljena je izgradnja francuskog kolonijalnog carstva. Dovršeno je pokoravanje Alžira gdje se useljavaju mnogi francuski kolonisti. Francuzi poduzimajuosvajanja u središnjoj Africi (Senegal i Gambija) i Aziji (Anam i Kambodža). Slom

Napoleonove vanjske politike izazvao je sukob s Njemačkom, kada suprotstavio njemačkomujedinjenju. isprovociran od Bismarcka glede španjolskog naslijeđa objavljuje Njemačkojrat, ali doživljava težak poraz kod Sedana 1870. g. što je prouzročilo njegov pad i pad 2.carstva.

RAT S NJEMAČKOM I PARIŠKA KOMUNA

Napoleona III. je s vlasti srušila Zakonodavna skupština pod pritiskom građana Pariza.Proglašena je republika (3. republika) i osnovana vlada nacionalne obrane koja je trebalanastaviti s ratom i suzbiti njemačke napade. No kako se nije mogla suprotstaviti Njemačkojkoja je već bila na francuskom teritoriju, vlada naoružava Parižane, odrede nacionalnegarde. Pariz se našao u njemačkom okruženju, a u gradu su zavladali glad, oskudica i



22

nezaposlenost. U siječnju 1871. g. Francuska je kapitulirala i prihvatila teške uvjete mira (plaćanje ratne odštete od 5,5 milijardi zlatnih franaka) i prepuštanje Njemačkoj dvijunajbogatijih industrijskih pokrajina Alsace i Lorraine. Zakonodavna skupština prihvaća uvjetemira i za novog predsjednika bira Louisa Thiersa.

Kad je prestala opasnost od njemačke vojske, nakon kapitulacije 1871. g., vlada predsjednika

Thiersa donijela je odluku o razoružanju odreda nacionalne garde. Na tu odluku naoružaniradnici i siromašno građanstvo zauzimaju sve vladine ustanove i preuzimaju vlast u Parizu, te proglašavaju Komunu kojoj je na čelu bilo Vijeće komune. Predvođeni pristašamasocijalističkih ideja, građani Pariza organiziraju vlast i donose zakone u duhu odluka radničkeinternacionale. Ukida se stajaća vojska, preuzima se uprava u tvornicama čiji su vlasnici

pobjegli iz Pariza i u njima se organizira proizvodnja, donose se zakoni u korist radnika.Ustanak u Parizu bio je osamljen i nije imao potporu u drugim krajevima i društvenimslojevima, što je omogućilo vladi da skrši ustanak. Ustanak pariškog puka smatra se prvim

pokušajem uspostave oblika vlati kakvog je predložio Karl Marx u svom Manifestu.

DOBA TREĆE REPUBLIKE

Nakon sloma Pariške komune Francuska nastavlja izgrađivati republikansko ustrojstvo kojestalno ugrožavaju monarhisti. Republikanski oblik vladavine učvršćen je donošenjem Ustava1875. g. Tim Ustavom, predsjednik Republike kao i 1852. g. dobio je velike ovlasti. Uvodi seopće pravo glasa, a na izborima su većinu dobili republikanci. Još i u devedesetim godinama19. st. Francusku potresaju afere koje potiču monarhisti, služeći se pri tome podvalama ineistinama (Dreyfusova afera). Francuska i dalje učvršćuje svoj kolonijalni imperij. OsvajaTunis gdje 1881. proglašava protektorat, dovršava osvajanja u Indokini. Vlada TrećeRepublike osvojila je velika prostranstva u središnjoj Africi (Nigerija, Kongo, Magadaskar), azauzimanje Sudana spriječila je VB.

X. UJEDINJENJE ITALIJE

U 1. polovici 19. st. pokušaji liberalno-demokratskih snaga da ujedine Italiju nisu uspjeli.Pobjedu su odnijele legitimističke snage na čelu sa Austrijom, a Italija je ostala rascjepkana.Šezdesetih godina 19. st. pitanje ujedinjenja Italije ponovno se aktualizira. Novu taktiku udrugom pokušaju primjenjuje premijer Kraljevine Sardinije i Pijemonta Camilo Cavour, a utome ga pomaže bogato građanstvo i dio plemstva koje traži jedinstveno talijansko tržište.Ujedinjenje Italije nastoji se postići postupno, pri čemu Cavour uvelike nastoji iskoristitinovonastale odnose među europskim državama, posebno Francuske, Austrije i Pruske. Svojutaktiku Cavour počinje primjenjivati u Krimskom ratu kada je Kraljevina Sardinija i Pijemontsaveznica Francuske, VB i Turske. Cavour ulaskom u rat želi talijansko pitanje

internacionalizirati da o njemu raspravljaju europski diplomati. Cavour se najviše oslanja naFrancusku i njenog cara Napoleona III. u skladu s njegovom politikom zaštite nacija.

RAT S AUSTRIJOM

Napoleon III. prihvaća Cavourovu ponudu da pomogne ujedinjenje Italije, nadajući se da ćetako i Francuska izvući neke koristi, pa čak možda i osigurati prevlast u budućoj ujedinjenojItaliji. Prije rata dogovoreno je da će Pijemont dobiti Lombardiju i Veneciju, a Francuska



23

Nizzu i Savoju. U bitkama kod Magente i Solferina 1859. g. francuska i pijemontska vojska porazile su austrijsku vojsku. Kako je u bitkama bilo mnogo ranjenih, Švicarac Henri Dunantnastoji im pomoći, te 1863. g. osniva u Genevi Crveni križ. No plan Francuske i Pijemonta oograničenoj akciji nije se mogao provesti jer je do ustanka došlo i u talijanskim državicama

južno od Lombardije (Parma, Modena, Toscana). Ustanici ruše apsolutističke vladare i proglašavaju njihovo sjedinjenje s Kraljevinom Sardinijom i Pijemontom. Rat završava

mirom u Zürichu 1859. g. Napoleon je dobio obećanu Nizzu i Savoju, a Lombardija,Modena i Toscana ujedinjuju se s Pijemontom nakon održanog plebiscita. Ratom s Austrijomipak nije oslobođena Venecija zato što se Napoleon povukao iz rata iznenađen jakimnacionalnim pokretom u srednjoj Italiji i Papinskoj državi (čiji je on bio zaštitnik).

Nezadovoljni rezultatima rata s Austrijom i ostankom Venecije u HM, Italija nastavlja procesujedinjenja.

GARIBALDI, VENECIJA I RIM

Druga etapa talijanskog ujedinjenja bilo je rušenje Kraljevina obiju Sicilija. Uz tajnu podrškuCavoura, Garibaldi je najprije uspio srušiti vlast Burbona na Siciliji, a zatim je prenio borbena južni dio Italije i srušio vlast Burbona u Napuljskoj kraljevini. Garibaldi je namjeravaosrušiti i Crkvenu Državu, ali je to spriječio Cavour. Pošto je referendumom ozakonjenoujedinjenje Sicilije, Kraljevine Napulj s Kraljevstvom Pijemonta i Sardinije, stvorena je 1861.g. Kraljevina Italija, bez Crkvene Države i Venecije. Nakon ujedinjenja Italija je postala

parlamentarna monarhija. Talijanski parlament u Torinu proglašava Viktora Emanuela II. (1861-1878) prvim kraljem Italije.

Treća etapa ujedinjenja Italije bilo je priključenje Venecije i Crkvene Države. Veneciju jeItalije dobila 1866. kao rezultat austro-pruskog sukoba, gdje se uključila na stranu Pruske.Veneciju je dobila iako je njena vojska doživjela težak poraz kod Custozze i u pomorskoj

bitki kod Visa. Za konačno ujedinjenje Italije nedostajao je još jedino Rim. U njemu su se još

od 1849. g. nalazili odredi Napoleona III. koji su čuvali papu. Italija je ponovno čekala povoljnu priliku i iskoristila poraz Napoleona III. u ratu s Pruskom 1870. g. Francuska vojska povlači se iz Rima, a Italija dovršava ujedinjenje. Nakon ulaska talijanske vojske u Rim, papase povukao u Vatikan, a talijanski kralj prijestolnicu prenosi u Rim. Prosvjede pape nitko nije

prihvaćao, a 1871. Italija donosi Zakon o garancijama kojim papi osigurava stalni novčani prihod, osobnu nepovredivost, suverena prava nad Lateranskom palačom, crkvom sv. Petra iVatikanskom palačom. Papa ne prihvaća taj dokument i odnosi ostaju zaoštreni do 1929. g.kada se rješavaju Lateranskim ugovorom između Mussolinija i pape Pija XI. kojim je papadobio suverenost u malo Vatikanskoj državi. Zauzvrat papa se odrekao bivše CrkveneDržave.

XI. UJEDINJENJE NJEMAČKEStvaranje ujedinjene Njemačke države bilo je nakon revolucija 1848/48. g. mnogo zamršeniji

problem nego ujedinjenje Italije. Iako je bilo sličnosti između ta dva procesa: oba suujedinjenja ostvarena vještom politikom pojedinca, na inicijativu jedne monarhijske države iuz pomoć rata, diplomacije i nacionalnog pokreta. Ipak, u Italiji se radilo prvenstveno ozbacivanju stranih vladara i njihove neustavne vladavine, dok je u Njemačkoj svaki pokušajujedinjenja zadirao u prava pojedinih država, pa se moralo računati na otpor njemačkihknezova čija se ustavna vladavina mogla oslanjati na regionalni patriotizam podanika. Na



24

putu njemačkog ujedinjenja bila je i historijska zapreka sukoba između Austrije i Pruske,dvije najmoćnije njemačke države.

PRUSKA – SREDIŠTE NJEMAČKOG UJEDINJENJA

1862. g. za pruskog kancelara izabran je Otto von Bismarck . On je uz pomoć dilomacije iosloncem na ojačali nacionalni pokret te ratovima s glavnim protivnicima njemačkojujedinjenja (Austrija, Danska, Francuska) uspio provesti njemačko ujedinjenje. Ujedinjenje se

počelo provoditi upravo oko Pruske, čiji kancelar Bismarck je bio uvjeren u pravo Pruske navodeći položaj u Njemačkoj. Pruska je ojačala posebno nakon pada Napoleona I. dobivšiSasku i dijelove zapadne Njemačke. U Pruskoj industrijalizacija postiže najveći napredak. Od50-ih godina niču nove tvornice, a područje Saske i Porajnja središta su pruske metalurgije irudarstva. Koristeći tehnička otkrića proizvodnje brzo napreduje. Postojeća rascjepkanost

Njemačke smeta Pruskoj u daljnjem razvoju. Njemačko ujedinjenje ponovno se postavljakao središnje pitanje, a započelo je ujedinjavanjem raspršenih pruskih teritorija (aneksijama usjevernoj i srednjoj Njemačkoj). Za postizanje tog cilja Bismarck je trebao ukinutisuverenitet njemačkih državica.

RAT S DANSKOM I AUSTRIJOM

Za njemačko ujedinjenje Bismarck je počeo rat s Danskom oko pokrajina Schleswig iHolstein, kada je 1864. g. došlo do spora oko nasljedstva u tim pokrajinama. Na nasljedstvo

pretendira danski kralj što mu osporava konfederacija njemačkih država. Protiv Danske su bile i Pruska i Austrija, tako da dolazi do saveza. Bismarck zajedno s Austrijom napadaDansku i oduzima joj navedene pokrajine u kojima se uvodi dvojna austro-pruska vlast(kondominij). No ta uprava bila je kratkotrajna, jer je Bismarck tražio povoda za rat protivAustrije koju je želio istisnuti iz njemačke konfederacije. Došlo je do spora kad je Austrija

pokušala ukinuti kondominij i istisnuti Prusku iz zajedničke uprave. Pruska objavljuje ratAustriji i nanosi joj težak poraz kod Königsgrätza 1866. g.

Rat s Austrijom okončan je mirom u Pragu 1866. g. Austrija je pristala na likvidaciju Njemačkog saveza država i na reorganizaciju u Njemačkoj bez njezina sudjelovanja.Austrija je konačno istisnuta iz Njemačke i od tada se ona više okreče podunavskim zemljamai Balkanu. Zapreka brzom ujedinjenju Njemačke nakon poraza Austrije bio je francuski car

Napoleon III. Pruska pojačava aneksiju njemačkih državica nakon poraza Austrije te anektiraHannover, Nassau i Frankfurt. Godine 1867. formira Sjevernonjemački savez.Južnonjemačke države povezuju se s Sjevernonjemačkim savezom prvo u vojni savez, a ondau gospodarski uspostavom jedinstvenog carinskog saveza i parlamenta.

RAT S FRANCUSKOM I KONAČNO UJEDINJENJE NJEMAČKE

Konačno ujedinjenje Njemačke moglo je biti uspostavljeno samo nakon uklanjanja NapoleonaIII. koji je protivio tom ujedinjenju. 1870. sukobio se Bismarck s Napoleonom okošpanjolskog nasljeđa. Uvjeren u svoju premoć, izazvao je Napoleona koji pruskoj objavljujerat. Bitkom kod Sedana Napoleon je poražen, a mirom u Versaillesu 18. siječnja 1871.

proglašeno je ujedinjenje Njemačke (uspostavlja se Drugi Reich). Pruski kralj Vilim I. (1871-



25

1888) Hohenzolern postaje njemački car. Njemačka je anektirala francuske pokrajine Alsace iLorraine, a priključile su joj se ugovorima (nakon što im je Bismarck zajamčio posebna

prava) i južnonjemačke države. Ujedinjenjem je Njemačka postala ustavna monarhija posebnog tipa u kojoj su prava državne izvršne vlasti (posebno kancelara Bismarcka) bilavelika. U carstvu je dominirala Pruska, a mogućnosti naroda zastupanog u parlamentu(Reichstagu) bile su manje nego u nekim zapadnoeuropskih demokracijama.

Njemačko ujedinjenje pozitivno je utjecalo i na njen gospodarski napredak. U njemačkoj senakon ujedinjenja razvija proizvodnja ugljena, željeza i čelika, gdje Njemačka 1900. g.

postaje vodeća europska sila. Njemačka je treća pomorska sila i pripada u države u kojimanastaju značajni tehnološki pronalasci (dizel-motor, automobil, dinamo) U Njemačkoj nastajuvelika industrijska poduzeća s masovnom tvorničkom proizvodnjom (Krupp u Essenu)

posebno specijalizirana z proizvodnju oružja.

XII. SAD U 2. POLOVICI 19. st.

Nakon što postizanja nezavisnosti u ratu s Velikom Britanijom, SAD uklanjaju glavnuzapreku svoga gospodarskog prosperiteta. Na načelima Deklaracije nezavisnosti izgrađujuslobodno građansko društvo i ekonomski liberalizam. Poticaj gospodarskom napretku daje imasovno useljavanje stranaca. Do 1853. g. SAD-u je priključen teritorij do Tihog oceananizom akvizacija u razdoblju od 1845. do 1853. g. Sastav stanovništva 60-ih godina 19. st. bio

je izrazito heterogen. U sjevernom dijelu i novonaseljenim zemljama prevladavaju malizemljoposjednici ili zakupnici (farmeri). Proizvodnja na farmama se intenzivira primjenomstrojeva i umjetnih gnojiva. Na području sjevera razvija se tvornička proizvodnja. U južnim

državama vlast imaju veleposjednici na čijim plantažama rade robovi. Otkrića nalazišta zlatau Kaliforniji i druga rudna bogatstva utječu na oživljavanje prometa i industrije.

RAT SJEVERA I JUGA

Gospodarske i političke suprotnosti Sjevera i Juga sve su se više zaoštravale. Jug se protivi primjeni liberalnih ideja na cijelom području, jer bi to ugrozilo opstanak robovskog rada.Plantažeri su bili protiv uspostave slobodnog tržišta radne snage, a ona je ipak bila presudnaza daljnji razvoj industrije na Sjeveru. Uz to postojao je i carinski sukob. Izborom AbrahamaLincolna za predsjednika južne države nisu bile zadovoljne. Južna Carolina se nakon izboraLincolna odvaja iz Unije, a 1861. ju slijedi i 6 ostalih južnih država. Odvojene države

ujedinjuju se u Konfederaciju Američkih Država. Rat je počeo 12. travnja 1861. g. kada suvojnici Konfederacije napali jedinice Unije kod Fort Sumtera. Sjever je pomorskom

blokadom pokušao gospodarski slomiti snagu Juga, kojeg u ratu pomažu Francuska iEngleska. Blokadom se pokušava spriječiti opskrba Konfederacije vitalnim sirovinama.Obranu Konfederacije vodi general Robert Lee koji suzbija dvije ofenzive u Virginiji i

prenosi rat na sjever. Zaustavljen je kod Antietama u Marylandu 1862. g. i poražen kodGettysburga 1863. g. Nakon tih pobjeda snage Sjevera pod vodstvom generala Granta

prenose ratne operacije ponovno na jug. General Grant sa svojom vojskom ulazi u Virginiju, a



26

Villiam Sherman u Georgiju i Južnu Karolinu. 1865. g. vojska generala Leea opkoljena je uSt. Louisu i prisiljena na predaju čime je Sjever odnio pobjedu.

Nakon rata u SAD-u je ukinuto ropstvo i omogućena modernizacija gospodarstva i slobodnotržište radne snage. Sjever je pobjedu odnio zahvaljujući modernijem i naprednijemgospodarstvu koje mu je omogućilo osiguranje potrebnih sredstava za rat. Nakon

secesionističkog rata SAD postaju gospodarski najmoćnija sila u svijetu. Ukidanje ropstvastvara jedinstveno unutrašnje tržište, a slobodnom podjelom zemlje stvaraju se posjedi sintenzivnim načinom obrade zemljišta kojim se dobivaju veliki prinosi (strojevi, umjetnagnojiva, kvalitetne sorte sjemena). SAD postaju tako ne samo industrijska, već i

poljoprivredna sila. Uz to dolaze i rudna bogatstva i velik broj radnika koji se useljavaju izEurope, kao i priljev europskog kapitala i istaknutih stručnjaka i znanstvenika. Velikigeografski prostro SAD-a povezuje se željezničkom mrežom, a 1869. g. izgrađena je prvatranskontinentalna željeznica od Atlantika do Pacifika.

XIII. RUSIJA U 19. st.

RUSIJA U 1. POLOVICI 19. st.

Rusija je odigrala veliku ulogu u slamanju Napoleonovog ekspanzionizma, posebno njezin car Aleksandar I. (1806-1825). Za jačanje utjecaja u Europi Aleksandar pomaže snage koje sesuprotstavljaju jačanju Austrije i Pruske. U revolucijama 1820/21. Rusija je jak oslonackonzervativnim legitimističkim snagama u Europi. Politiku cara Aleksandra I. nastavlja iNikola I. (1825-1855), koji 1849. pomaže ugušiti ugarsku revoluciju.

Industrijski razvitak zahvaća i Rusiju. I tu se razvijaju moderne manufakture, tvornice irudnici i grade prve željezničke pruge. Rusija širi trgovačke veze s europskim i azijskimdržavama, a najviše se izvozi željezo. Ipak, brzi industrijski napredak u Rusiji ometa postojeći

feudalni sustav i vezanost seljaka za posjed. U Rusiji još nije ukinuto kmetstvo, a u rudnicimai prvim tvornicama rade najviše kmetovi.

Rusijom je vladao car koji je imao apsolutnu vlast, dok predstavničkog tijela nije bilo. Iako jeRusija bila feudalna država u njoj plemstvo nije imalo vlast, već vlada car uz pomoćčinovnika. Plemstvo je imalo samo lokalnu vlast. Građanstvo je tek u začecima, pa car nema

jaku oporbu koja bi odlučnije tražila provođenje liberalno-demokratskih reformi. Oporbucaru čine predstavnici malobrojne ruske inteligencije, najviše u redovima časnika plemića.Osnivaju se tajna društva kojima je cilj slomiti carsko samodržavlje, ukinuti kmetstvo iuvesti liberalno-demokratske slobode. Časnici zavjernici pokušali su 1825. g. podignutiustanak pri polaganju zakletve caru (dekabrija) i prisiliti cara da donese ustav i ukineapsolutizam. Caru odane jedinice skršile su otpor 2000 pobunjenih časnika (dekabrista).

Nakon sloma dekabrista car Nikola I. pojačava teror, pa većina oporbenjaka odlazi uinozemstvo, a otpor carskom apsolutizmu 30-ih godina preuzimaju brojne studentske grupe.

RUSIJA U 2. POLOVICI 19. st.

Otpor carskom samodržavlju organiziraju u 2. polov. 19. st. narodnjaci (koji misle da će pridobiti seljake za rušenje cara), ali ih seljaci ne prihvaćaju, pa neke njihove grupe



27

individualnim terorom pokušavaju srušiti cara (1881. ubili su cara Aleksandra II.). Protivsamodržavlja istupaju i radnici organizirani u radničke organizacije pod vodstvomPlehanova i Lenjina.

Rusija je posljednja država u Europi koja je ukinula kmetstvo. Ono je ukinuto carskimmanifestom 1861. g. Seljak je postao osobno slobodan (plemić ga nije mogao prodati niti se

miješati u njegov privatni život, mogao je trgovati u nastupati na sudu). Zemlju je plemićimaotplatila država, a seljaci su taj iznos otplaćivali uz kamate tijekom 49 godina. Zemlja je postala vlasništvo seoske općine, a ne seljaka, dok su u plodnijim krajevima zemlju zadržali plemići, država i crkva. Plemići su zadržali i pašnjake i šume, za čije korištenje su seljaci idalje plaćali radom na plemićkim njivama. Nakon ukidanja kmetstva pojačava se industrijskirazvoj Rusije. Ulazi francuski i belgijski kapital u ruska industrijska središta, a gradi se iželjeznička mreža. Osim ukidanja kmetstva Aleksandar II. provodi i druge reforme, kaouvođenje samouprave u gubernije i okruge, reforme pravosuđa i obrazovanja i uvođenje općevojne obveze.

Rusija počinje i širiti svoj imperij. Do 1815. g. uspjela je uključiti u svoje carstvo područjaistočno od Urala do obale Tihog oceana i do granica Kine i Mongolije. Ruska luka u Tihom

oceanu bila je Vladivostok. 1900. g. nakon revizije japansko-kineskom mirovnog sporazuma irazgraničenja velikih sila u Kini, Rusija je dobila Mandžuriju i pretvorila je u svoju interesnusferu. U 19. st. svoje teritorijalno širenje Rusija usmjerava prema Turskoj, što je dovodi dosukoba s ostalim europskim državama, posebno Engleskom, koja je imala dominantan utjecaju Indiji. Rusija je vrlo aktivna u rješavanju istočnog pitanja, no njene namjere sprječavajuostale europske sile. Ruska imperijalna moć bila je usmjerena prema jugozapadu i jugoistoku,

prema svjetskim morima (Tihom oceanu i Sredozemlju). Rusija se nije uspjela probiti naSredozemlje, ali je uspjela ojačati svoj utjecaj u središnjoj Aziji. Osvojena područja Rusija jenaseljavala, posebno svoju unutrašnjost. Rusiju su često nazivali "tamnica naroda" jer je bilavišenacionalna država, no svu vlast imali su Rusi, dok dugi narodi nisu imali nikakvih

političkih prava. Pokušaje buna, kao u Poljskoj 1863. g. carska vojska surovo guši.

XIV. OSMANSKO CARSTVO, BALKAN I ISTOČNO PITANJE

OSMANSKO CARSTVO U 1. POLOVICI 19. st.

Osmansko Carstvo potkraj 18. i poč. 19. st. zahvaća gospodarska kriza i kriza političkog idruštvenog ustroja koji se temeljio na spahijskom timarsko-lenskom sustavu. Gospodarstvo sezasnivalo na agraru i naturalnom gospodarstvu, dok tržišna proizvodnja nije bila razvijena.U društvu je vladala nejednakost, a vlast i povlastice bile su osigurane samo pripadnicimamuslimanske vjere. U državi je vladala imovinska i osobna nesigurnost i samovolja

privilegiranih društvenih slojeva. Nastavlja se i proces čitlučenja, a seljake sve višeopterećuju nameti spahija i novih gospodara čitluk-sahibija. U najtežem položaju su bilikršćani. Jača samovolja lokanih vlastodržaca (korupcija, nasilje feudalaca). U 1. polov. 19. st.u Turskoj je pojavljuju nacionalni pokreti i ustanci, što dovodi do formiranja nacionalnihdržava (Grci, Srbi, Rumunji, Bugari)

Moć sultana sve je više slabila. Da bi učvrstili vlast, sultani pokreću reforme i nastoje takospasiti Tursku od propasti. Reforme počinje provoditi sultan Mahmud II. (1808-1839). On jeraspustio janjičare, uzročnike nereda, pobuna i nasilja (sretna zgoda), a umjesto njih uvodi



28

vojsku po zapadnoeuropskom uzoru. Modernizira javne službe (pošta, novine, europski načinodijevanja), ali ne ukida feudalni sustav. 1829. g. priznaje nezavisnost obnovljenje Grčke, a1830. g. autonomiju Srbije i nasljednu dinastiju Muhameda-Alija u Egiptu. Muhamedovereforme nastavlja Ambdumecit II. koji 1839. g. donosi Hatišerif od Gülhane kojomosigurava život i imovinu svih građana Carstva. Uvodi se javnost suđenja i zabrana trgovanjarobljem. No reformama se suprotstavljaju samovoljni feudalci. Tako Muhamed-Ali 1832. g.

napada Carigrad uz pomoć Francuske, ali se zbog ruske intervencije morao povućizadovoljivši se upravom Sirije.

ISTOČNO PITANJE DO 1853.

Pod istočnim pitanjem podrazumijeva se opstanak OC koje se postavljalo u 19. st. Brojneeuropske države bile su zainteresirane za teritorij Turske, ponajviše VB, RU, FRA i HM, akasnije i države koje su nastale unutar OC kao Srbija, Crna Gora, Grčka i kasnije Bugarska iRumunjska. Istočno pitanje počelo se rješavati ratovima. Najistaknutiji njihov pokretač bila jeRusija, koja nastoji zagospodariti Crnim morem i dobiti slobodan izlaz na Sredozemlje, testeći odlučujući utjecaj na Balkanu. Nakon rusko-turskog rata 1768-1774. Rusija je dobilapravo slobodne plovidbe Crnim morem i pravo prolaska trgovačkih brodova kroz tjesnace,te pravo zaštite pravoslavnog stanovništva u OC. Krajem 18. st. najveći takmac Rusiji urješavanju istočnog pitanja je Francuska (Napoleon zauzima Maltu, dio Sirije, Egipat, ali jenjegovu flotu porazila VB kod Abukira 1789.). Do kraja 18. st. Rusija je oduzela OC Krim icijelu sjevernu crnomorsku obalu.

Istočno pitanje aktualizira se nakon Bečkog kongresa u grčkom ustanku i srpskimustancima. Za vrijeme napada egipatskog vezira Muhamed-Alija na Carigrad 1833. g. sultanu

pomaže Rusija, koja u Carigrad iskrcava svoje jedinice. No Francuzi i Britanci inzistiraju daRusi napuste Carigrad, što je i ostvareno. OC je pristalo Rusima ipak dati pravo prolazaratnim brodovima kroz tjesnace i to pravo ograničiti samo na njih.

Nova etapa u rješavanju istočnog pitanja pokrenuta je ponovno ustankom egipatskog veziraMuhamed-Alija 1839. g. Turskoj stižu u pomoć Rusija i VB, a kasnije i FRA. Nakon porazaMuhamed-Alija u Londonu je 1841. g. dogovoreno da Turska zabrani prolaz svim ratnim

brodovima kroz tjesnace. Od 1844. u diplomaciji se sve više za Tursku upotrebljava naziv"bolesnik na Bosporu" (Nikola I. u posjetu Viktoriji).

KRIMSKI RAT

Nezadovoljna rješavanjem istočnog pitanja Rusija ponovno pokreće to pitanje, obnavljajućizahtjev o osiguravanju prava kršćanskog klera u svetim mjestima koja su bila u sastavu OC.

Iako je sultan popustio Rusiji, ona mu je objavila rat 1853. g. Rusi su zauzeli Vlašku iMoldaviju, a admiral Stepanović-Nahimov porazio je tursku flotu kod Sinope. Ponovno,

bojeći se ruske prevlasti u rješavanju istočnog pitanja, OC se pridružuju VB i FRA,objavljujući 1854. g. rat Rusiji. Borbe su se vodile na Krimu, a najžešća je bila za Sevastopolj kojeg je opkolilo 1000000 vojnika. Opsada je trajala 11 mjeseci i na kraju je Rusija moralakapitulirati i napustiti Vlašku i Moldaviju. Mirom u Parizu 1856. g. Rusija se odrekla pravana Carigrad i izgubila je pravo da na obalama Crnog mora poduže utvrde. Izgubila je i dioBesarabije. Godine 1859. došlo je do unije dviju kneževine Moldavije i Vlaške izborommoldavskog kneza Cuze za vladara. Time je stvorena jedinstvena rumunjska država koju



29

1861. priznaje OC i europske sile. Pariškim mirom Rusija gubi utjecaj na Dunavu, tjesnacimai Balkanu, a Crno more proglašeno je neutralnim. Tjesnaci se zatvaraju za ratne flote svihzemalja, dok su FRA i VB dobile pravo kontrole turske banke. Turski državni dug iznosio je1874. g. 5 milijardi zlatnih franaka. Strane banke dobile su u zalog prikupljanje daća vazalnihdržava, carine i monopol duhana i soli.

U Carstvu se sve više formira oporba sultanu koju vode mladoturci (inteligencija školovanana zapadu, časnici i trgovci) koji traže uvođenje liberalnih reformi i demokratski parlamentarizam. Vođa ima je Midhat-paša. Mladoturci su 1876. svrgnuli Abdulaziza i postavili Abdulhamida II. na vlast. On je 1876. proglasio Ustav, no već ga je 1878. ukinuo izavladao apsolutistički.

ISTOČNO PITANJE U 2. POLOVICI 19. st.

Istočno pitanje ponovno se aktualizira ustankom u BiH 1875. g. Kako središnja vlast uCarigradu nije uspjela obuzdati samovolju spahija, begova i državnih činovnika, pogoršava se

položaj seljaka, posebno nemuslimana, osobito nakon nerodne 1874. g. kada je zavladalaglad. Pritisnuti obvezama i obespravljeni, seljaci se 1875. g. bune, a buna se uskoro pretvara uustanak. Ustanak dižu Hrvati na području mjesta Gabele uz Neretvu. Velike europske države,ali i male balkanske državice (Srbija i Crna Gora) nastoje ustanak iskoristiti za svoje interese.Rusija se na račun OC nastoji proširiti na Balkan i osigurati davni san – izlazak naSredozemlje. Austro-Ugarska pak turskim posjedima na Balkanu želi nadoknaditi izgubljeni uratovima s Italijom i Pruskom, dok VB i FRA nastoje sačuvati svoje pozicije. Balkanskedržave teže potpunom osamostaljenju od OC, dok se Srbija želi još i proširiti teritorijalno naračun svojih susjeda, posebno BiH. 1876. g. stoga Srbija i Crna Gora objavljuju rat OC uzizliku pomoću ustanicima. Srbija je u ratu bila poražena, ali se 1877. na zahtjev Rusije

ponovno uključuje u rat. Ruska vojska je preko Bugarske uspješno prodirala prema Carigradu(osvojili su Sofiju i Edirne). Turci su pred porazom zatražili primirje u San Stefanu 1878. g.

Mirom u San Stefanu 1878. g. Turska je morala pristati na osnivanje Velike Bugarske (odistočne Trakije do Albanije s dijelom Makedonije i Srbije). Tim mirom priznata jenezavisnost Srbije, Crne Gore i Rumunjske, a Rusija se teritorijalno proširila u Besarabiji iAziji. Odredbe mira nisu odgovarale europskim velikim silama, pa se saziva Berlinskikongres koji je trebao revidirati Sanstefanski mir. Potvrđena je nezavisnost Srbije, Crne Gorei Rumunjske, a umjesto Velike Bugarske uspostavljena je Kneževina Bugarska i autonomnaIstočna Rumelija u sastavu Turske. Ostali teritoriji Velike Bugarske vraćeni su Turskoj.Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije BiH, gdje je trebala provesti reforme. Srbija se1881. tajnim trgovinskim sporazumom s A-U odrekla težnji prema BiH i ograničila se nateritorijalni širenje na jugu. Time je bilo zaključeno kratkotrajno savezništvo A-U i Srbije,koje je trajalo do rušenje dinastije Obrenovića 1903. i dolaska Karađorđevića, kada Srbija

mijenja svoj oslonac prema Rusiji.

XV. VELIKA BRITANIJA U 2. POLOVICI 19. st.

Do sedamdesetih godina 19. st. Britanija je bila vodeća ekonomska sila svijeta. I na poljusvjetske politike izborila si je prvo mjesto stvaranjem prekomorskog imperija. Britanskekolonije nalazile su se u Kanadi, Južnoj Africi, Australiji i na Novom Zelandu, širom Azije. U

posljednja dva desetljeća 19. st. Britanija gubi ekonomsku prevlast, jer ju prestižu SAD i



30

Njemačka, a u osamdesetim godinama gubi monopol i na svjetskom tržištu. Zahvaća je i kriza poljodjelstva zbog jeftinih poljoprivrednih proizvoda iz SAD-a. U 2. polov. 19. st. na vlasti suse izmjenjivale dvije stranke: konzervativci i liberali. Najistaknutiji političari tog vremena

bili su Disraeli, vođa konzervativaca i Gladstone, vođa Liberala. Osnovni problemi njihoveunutrašnje politike bili su izborna reforma, irsko pitanje i rješavanje položaja radnika. Uvanjskoj politici morali su rješavati pitanje učvršćenja i daljnje ekspanzije kolonijalnog

carstva.

Velika Britanija je imala dva tipa kolonija: naseljeničke (Kanada i Južna Afrika, Australija i Novi Zeland) i kolonijalne razasute po Africi, Aziji i otočju Pacifika. U vremenu kad drugeEuropske zemlje žele stvoriti svoje kolonijalno carstvo, Britanija ga želi očuvati, ali i

proširiti, te se natječe s ostalim državama za ono što još nije osvojeno. Potkraj 19. st.samoupravu u statusu dominiona dobile su Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija. Bezobzira na autonomiju, još je uvijek postojala jaka veza s metropolom. Najznačajnija britanskakolonija u Aziji bila je Indija, gdje se provode brojne reforme. 1855. g. ukinuta jeIstočnoindijska kompanija, a dio Indije postao je krunskom kolonijom. Kraljica Viktorija

proglašena je 1876. kraljicom Indije. U Indiju se ulaže golem engleski kapital, posebno uizgradnju tekstile i metalne industrije (centar je Bombay), rudarstvo i metalurgija (centar je

Calcutta). No razvoj potiče i pojavu nacionalnog pokreta, pa se 1885. g. organizira Indijskinacionalni kongres koji se bori za samoupravu Indije.

XVI. IMPERIJALIZAM I PODJELA SVIJETA

Posljednjih desetljeća 19. st. javlja se težnja nacionalnih država (njihovih vlada i buržoaskeklase) da prošire svoj teritorij izvan povijesno zacrtanog prostora, tj. svoje postojbine.

Nacionalizam je prešao granice pojedinih naroda i država i povezao se s težnjom da se privredi u naglom usponu osiguraju sirovine i tržišta, a sve većem broju stavnika životni prostor. To je povezano i s uvjerenjem da će se na skučenom zemaljskom prostoru moćiodržati samo države s velikim brojem stanovnika i snažnom privredom. Dolazi do utrke za još

neistraženim i neosvojenim područjima Azije i Afrike, te pacifičkog prostora. Rezultat togaosvajanja je stvaranje imperija ili svjetskih kolonijalnih carstava. Svjetskom silom jesmatrana samo ona država koja je posredno ili neposredno sudjelovala u donošenju velikih

političkih odluka. Borba za premoć između starih država koje su se do tada sukobljavaleunutar Europe, sada poprima globalne razmjere.

PODJELA AFRIKE

Podjela Afrike najznačajniji je događaj ranog imperijalizma. Osim Kaplanda koji je držalaBritanija i sjevernoafričke obale čiji zapadni dio je držala Francuska, do 1875. u Africi su

postajala tek malobrojna europska trgovačka naselja na istočnoj i zapadnoj obali. Na područjusjeverno od Sahare, proces podjele se odvijao u znaku britansko-francuskih sukoba. Sueski

kanal koji je izgrađen francuskim kapitalom doveo je Egipat u prvi plan. Da bi sebi osiguralaput u Indiju Britanija se domogla velikog dijela dionica Sueskog kanala, a 1875. preuzela je iu pravu na Cipru. Konačno je u razračunavanjima s prezaduženim Egiptom potisnulaFrancusku. Osnovano je Egipatsko potkraljevstvo, koje je i dalje bilo pod nominalnomvlašću sultana.

Kolonijalna ekspanzija u tropskoj Africi započela je iz pobude belgijskog kralja Leopolda II.koji je želio da u Kongu uspostavi svoje privatno kolonijalno carstvo. 1885. osnovana jeDržava Kongo, što je potaklo i ostale suparnike da se pojačano počnu probijati u unutrašnjost



31

Afrike: Francuska donjim tokom rijeke Kongo, Portugal iz Angole i Britanija iz Južne Afrike.Od 1884. u utrku se uključila i Njemačka i proglasila jugozapadnu Afriku, Kamerun i Togosvojim protektoratima. Francuska se u obračunima s Italijom dokopala Tunisa, dok je Italijasebi osigurala nekoliko kolonija na obali Sredozemnog mora i na istoku, ali nije joj uspio

pokušaj vojnog osvajanja Abesinije (Etiopije) 1895. g. Do 1890. podjela Afrike odvijala se bez mnogo sukoba i uglavnom diplomatskim dogovorima interesnih strana. Poznata je

britansko-njemačka nagodba o Istočnoj Africi (Helgolandsko-zansibarski ugovor iz 1890.).Krajem 19. st. došlo je do nekoliko sukoba koji su pokazali da je imperijalistička politikadosegla svoj vrhunac.

KOLONIJE U AZIJI

U Aziji je bila drugačija situacija nego u Africi. Ovdje su Europljani naišli na niz starih, politički slabih, ali visoko razvijenih kultura (Turska, Perzija, Indija, Anam, Kina, Japan i u pozadini Rusija). Ruski imperijalizam je u Aziji težio da i hladnih sjevernih azijskih predjela prodre u jugozapadni i jugoistočni azijski prostor i tako dobije nezaleđen pristup svjetskimmorima (Sredozemnom moru i Tihom oceanu). U unutrašnjosti Azije Rusija se usmjerila

podvrgavanju stepskih zona jugoistočno od Sibira svojoj kontroli. Najveći protivnik Rusije uAziji bila je Britanija kao pomorska sila, posebno na jugu u jugozapadu, gdje je aktivnosudjelovala u zaštiti Turske. Engleska je uspjela osvojiti indijski potkontinent te sama

prodrijeti prema sjeveru s namjerom da Indiju okruži zaštitnim bedemom zemalja koje bi bile pod njezinom vlašću. Od pedesetih godina pokušavala je Rusija bezuspješno prodrijeti uSredozemlje, no uspjeha je imala u centralnoj Aziji osvajanjem Turkestana i Turkmenije gdje

je došla do granica Perzije i Afganistana. I oko tih zemalja su se sporile Britanija i Rusija, alinikada nisu potpuno potpale pod utjecaj koje od ovih sila.

USPON IZVANEUROPSKIH DRŽAVA U DOBA IMPERIJALIZMA Najvažnija azijska sila koja u 19. st. doživljava svoj uspon je Japan. Feudalni Japan je dugoživio odvojen od vanjskog svijeta i tek 1853. g. uspostavio trgovačke veze sa SAD-om. U 2.

polovici 19. st. dolazi do preobražaja Japana u modernu velesilu. 1871. dolazi do ukidanjafeudalizmau Japanu i reorganizacije vojske po pruskom uzoru, rekonstrukcije uprave iobrazovnog sistema i napokon do proglašenja Ustava po ugledu na zapadne ustave 1889. g.Ta europeizacija Japana bila je uzrok da se i on umiješao u sukobe velikih sila oko Kine. Zarazliku od Japana, Kinesko carstvo dinastije Mandžu bilo je uvučeno u svjetsku politiku nanačin da je zemlja iznuđenim zakupnim i trgovačkim ugovorima željezničkim koncesijama

bila podijeljena na političko-ekonomske sfere utjecaja imperijalističkih sila. Engleska je prodirala u unutrašnjost iz stražnje Indije i Hong Konga, Francuska sa juga, a na sjeveru je

Japan pokušao zakoračiti na kontinent prvi puta 1894. g. No zbog protesta europskih silamorao se zadovoljiti samo Formozom. 1900. g. Rusija je sebi osigurala Mandžuriju i PortArthur, Engleska dolinu Jangcea, a Njemačka zaleđe luke Kiachowa (to je bio razlog zaizbijanje bokserskog ustanka protiv Europljana koji je 1900. g. ugušen. 1904./5. zaratile suJapan, koji je u međuvremenu izgradio jaku mornaricu i sklopio sporazum s Engleskom, iRusija. Rusija je poražena, što je bio jedan od razloga ustanka u Rusiji 1905. g.Posredovanjem SAD-a sklopljen je Porthsmoutski mir kojim je Rusija morala ustupitiJapanu područje Sahalina i Port Arthur, te protektorat nad Korejom i južnom Mandžurijom.To je ujedno bilo i priznanje Japana kao značajne velesile.



32

Krajem 19. st. i Sjedinjene Države su bile gurnute u ekspanzivnu svjetsku politiku.Kontinent je postupnim naseljavanjem bio gotovo potpuno zaposjednut pa je 1891. ukinutHomestad Act kojim je bilo regulirano dobivanje zemlje u vlasništvo. Pod utjecajem politikeosiguravanja svojih pomorskih pozicija, počele su se SAD okretati svojim susjedima uSrednjoj Americi i otocima Zapadne Indije. 1867. g. SAD. su od Rusije kupile Aljasku na

sjeveru. Težnja SAD-a širenju prema jugu imala je za cilj stvaranje ekonomski kontroliranogimperija. 1898. g. Unija je anektirala Havajsko otočje na Pacifiku. Pravi prodor svojeimperijalističke politike SAD pokazuju nakon likvidacije španjolskog kolonijalnog carstva,

prije svega intervencijom u Kubi, gdje su u ratu Kubanaca s Španjolcima zadobili Portoriko,Guam i Filipine, a dvije godine kasnije u razračunavanju s Engleskom i Njemačkom još nekaotočja na Tihom oceanu. Republika Kuba s Haitijem bila je neko vrijeme podvrgnutaameričkom utjecaju, kao i Panama koja se 1903. g. odcijepila od Kolumbije. Tamo je 1914. g.završen Panamski kanal.

KRIZA IMPERIJALIZMA

Na prijelazu u 20. st. dolazi dok krize imperijalizma. Europske sile u težnji za širenjem svojih posjeda našle su se odjednom suočene s mladim europskim državama i nacijama. Širenje britanske moći stiglo je do svojih krajnjih granica, a na ekonomskom planu nove industrijskedržave počele su Britaniji preotimati izvozna tržišta. Kolonije i nekada zaostale zemlje

počinju razvijati vlastitu industriju i protekcionističkim mjerama štititi svoje interese.Britanija prelazi u defenzivu usmjerenu na očuvanje svog kolonijalnog imperija. S drugestrane Njemačka je još uvijek bila u fazi stvaranja svoga kolonijalnog imperija i zbog toga jenužno morala doći u sukob s ostalim "zasićenim" silama, posebno u Sjevernoj Africi, Marokui Bliskom istoku. Njemačka je dobila i koncesiju za gradnju željeznice od Carigrada prekoBagdada do Perzijskog zaljeva, što su pak ostale sile smatrale zadiranjem u svoje interesnesfere. Najteže krize su ipak bile dvije marokanske krize koje su prijetile da se pretvore u ratnisukob. Svijet je sve više bio izložen ekspanzionističkim težnjama velikih sila, što je bilo

nužno povezano i s utrkom u naoružavanju. Sve je to vodilo u neminovan globalni sukob kojiće svoju realizaciju doživjeti u vrijeme 1. svjetskog rata.

XVII. STVARANJE EUROPSKOG SUSTAVA SAVEZA

Završetkom francusko-pruskog rata 1871. g. Europa ulazi u razdoblje četrdesetogodišnjegmira. U tom razdoblju svaka europska sila želi očuvati postojeće stanje i ne remetiti ravnotežusnaga. Ta ravnoteža europskih snaga održavala se putem sistema saveza. Savezi su sezaključivali na temelju gospodarskih, socijalnih, političkih, vojnih i strateških činilaca velikesile. Savezima su velike sire utvrđivale međusobne odnose, usklađivale ravnotežu snaga iučvršćivale hegemoniju. Stvaranjem Njemačkog Carstva nastaje u Europi još jedna velika sila

koja svoju moć temelji na gospodarskoj i vojnoj moći. Kancelar Bismarck bio je svjestan da je ujedinjenjem Njemačke narušena ravnoteža europskih sila, što je lako moglo dovesti doizoliranja Njemačke i stvaranja protunjemačkih saveza i koalicija. Stoga on nastoji spriječitiizolaciju Njemačke i uključiti je u međunarodne procese, te posebno priječiti napad na

Njemačku s dvije strane. Savezi su nastali i kao rezultat antagonizama koji su postojali među pojedinim europskim državama. Najveći su bili između Njemačke i Francuske (gubitak Alsacea i Lorrainea), a nešto blaži između Velike Britanije i Rusije (suparništvo uOsmanskom Carstvu, središnjoj Aziji i Kini), te između A-U i Rusije (suparništvo naBalkanu).



33

BISMARCKOV SUSTAV SAVEZA

Sustav saveza u Europi počeo se formirati 1879. g. kada je osnovan1. DVOJNI SAVEZ između Njemačke i Austro-Ugarske. Tim savezom A-U se štiti odmogućeg ruskog ugrožavanja njezinih interesa na Balkanu. Taj savez inicira Njemačka ustrahu od moguće konfrontacije s Francuskom. Da bi spriječio izolaciju Njemačke Bismarck

je 1881. g. zaključio2. TROCARSKI SAVEZ s Rusijom (NJE, A-U, RUS) kojim je nastojao zadržati na svojojstrani Rusiju, ali da se ne prekine veza s Britanijom koja je bila Ruski protivnik. Odnose uTrocarskom savezu narušilo je 1885. pripajanje Istočne Rumelije Kneževini Bugarskoj uzodobrenje Rusije. A-U potiče Srbiju na rat, koja je u bitci kod Slivnice 1885. poražena. Zbogsuparništva u Bugarskoj 1886./87. između A-U i Rusije raspada se ovaj savez. Godine 1882.sklapa3. TROJNI SAVEZ s Italijom. Tom savezu svaka od potpisnica prilazi sa svog stajališta.Austro-Ugarska, koja je s Italijom bila u sukobu zbog Tirola, prihvaća Italiju da bi se zaštitilaod mogućeg rata s Rusijom, a njemačka savezništvom se tim savezom osigurava ugrozi li jeFrancuska. Da bi se ponovno osigurao s ruske strane Bismarck nakon raspada Trocarskogsaveza sklapa tajni4. UGOVOR O UZAJAMNOM OSIGURANJU 1887. g. s Rusijom. S druge strane da bišto čvršće vezao Italiju u Trojni savez daje podršku sklapanju Sporazuma o Sredozemlju1887. između Britanije i Italije kojem kasnije pristupa i A-U pa nastaje5. SREDOZEMNA ANTANTA. Ovom savezu 1888. g pristupa i Španjolska. Tim savezomBismarck je htio osigurati postojeće odnose na Sredozemnom moru i nezavisnost Turske.

NOVI SUSTAV SAVEZA

Padom Bismarcka 1890. g. mijenja se i politički pravac Njemačke. Sve više slabe veze sRusijom i VB, dok Italije nije previše pouzdan saveznik u Trojnom savezu. Pogoršavaju se irusko-njemački odnosi jer Njemačka uvodi carine na rusko žito i zaustavlja uzimanje kredita

na berlinskoj burzi kojima su se Rusi koristili za naoružavanje. Od tada Rusija napuštasavezništvo s Njemačkom iz 1887. g. Umjesto njemačkih, Rusija dobiva francuske kredite,što je sve više veže uz Francusku. Zbog toga 1892. g. nastaje6. DVOJNI SAVEZ Rusije i Francuske. Tada se Njemačka politika okreće mogućemsporazumu s Velikom Britanijom. No moguća suradnja koja je bila vrlo izvjesna razbija sezbog sukoba oko pomorskog suparništva (Njemačka je gradila snažnu ratnu mornaricu, što ju

je izazvalo Englesku pa je nastala utrka u naoružanju). Veli Do promjene u politici savezadolazi do7. SPORAZUMA VELIKE BRITANIJE I FRANCUSKE 1904. g. kojim su izglađenisporovi između tih dviju država. Ovaj savez nije imao neke vojne obveze za strane potpisnice,ali je ipak nosio sa sobom određenu moralnu obvezu vojne pomoći u slučaju napada, što je idogovoreno na razini vojnih štabova. Treća promjena u sustavu saveza dogodila se 1907.

kada je sklopljen8. SPORAZUM VELIKE BRITANIJE I RUSIJE kojim su raščišćeni neki kolonijalnisporovi. Do toga obrata je došlo jer je položaj Rusije u Istočnoj Aziji oslabio, a VB je uvidjelada je OC nesposobno za život.

Tako su u Europi pred početak 1. svjetskog rata stajala nasuprot dva saveza, tj. dvije grupacijesila: Trojni savez koji je bio oslabljen zbog dvostruke igre Italije i koji je bio riskantan zbogA-U sporova s Rusijom na Balkanu i s druge strane Antanta, s francusko-ruskim savezom i sVelikom Britanijom kao neformalnim partnerom koji je izgladio svoje nesuglasice s



34

Francuskom i Rusijom i kojega je najviše zabrinjavala Njemačka zbog svog pomorskognaoružavanja.

ZNAČAJKE DRŽAVE I DRUŠTVA PRED POČETAK 1. SVJETSKOG RATA

Jačanje faktora moći u međunarodnoj politici i težnja za nacionalnim prestižem, povezano s potrebom za sigurnošću, pogodovali su da u donošenju vanjskopolitičkih odluka sve češće prevladavaju vojni razlozi. Gotovo posvuda prevagnula je ratnička ideologija, a kao popratna pojava demokratizacije društva javilo se formiranje masovne vojske naoružane uskladu s dotada nedostignutim razmjerima. Osobito ondje gdje je vojska imala čvrst položaj udržavi i u društvu, moralo je političko vodstvo češće popuštati pred zahtjevima i argumentimavojnih vrhova koji su uspijevali zadobivati prevagu djelomično preko cara, a djelomičnodjelujući na javno mišljenje. Dva su faktora neposredno utjecala na političke odluke vlada:nadmetanje u pomorskom naoružavanju Njemačke i Velike Britanije i vojno-strateški planovivrhovnih štabova država okupljenih u savezima. Pomorsko rivalstvo znatno je pridonijeloizolaciji Njemačke.

Europska civilizacija doživljava svoj preobražaj u industrijsko-tehničko masovno društvo.Tehnički pronalasci donijeli su napredak u gospodarstvu i ekonomiji, povećali trgovački

promet, a utjecali su i na društveni život: uvođenje opće vojne obveze, obvezatno školovanje, populariziranje duhovne kulture. No neprevladane ostaju suprotnosti između grada i sela,visoko industrijaliziranih i polufeudalnih oblika privrede i načina života. Dolazi dodemokratizacije javnog života uvođenjem općeg prava glasa (1912. u Italiji), a i Rusija jenakon revolucije 1905. g. dobila dumu (parlament). Cijelom tom razdoblju udario je pečatnacionalistički imperijalizam, a to nije bio rezultat samo ekonomske politike ili autoritativneorganizacije režima, već i iz činjenice da je on svoju energiju crpio iz agresivnosti prisutne usvim slojevima društva.

XVIII. EUROPA NA POČETKU 20. st.

OPĆE KARAKTERISTIKE

U početku 20. st. svjetska se povijest još uvijek pisala u Europi, dok su SAD ograničile svojeinterese na Karipsko more, Panamski kanal i preuzimanjem Filipina na Tihi ocean. Ipak,njihov dolarski imperijalizam nije mogao zadobiti za panamerikanizam Južnu Ameriku. Natom području on se sukobio s velikim južnoameričkim državama i Meksikom, te s tihim

suprotstavljanjem Velike Britanije. Uz to u tim državama postojalo je i kulturno nasljeđešpanjolsko-portugalske civilizacije i kolonizacije. SAD-u je ipak u to vrijeme bio važnijiunutrašnji razvoj. U Aziji uspon Japana još nije predstavljao veliku opasnost za velikeeuropske sile i njihove interese, poglavito u Kini i Koreji. Europa je još uvijek živjela samo osvojoj kulturnoj i političkoj tradiciji, zaokupljena vlastitim ciljevima i napetostima. Bilo je tostaro udruženje država koje se poslije stvaranja njemačke i talijanske nacionalne države

pričinjavalo stabilnim, a predvodilo ga je šest velesila. Pred svima njima stajao je problemdemokratizacije, i s njim u istočnoj i jugoistočnoj Europi povezano nacionalno pitanje, a



35

kako se ono nije dugo rješavalo predstavljalo je eksploziv koji je svaki čast mogaoeksplodirati.

KARAKTERISTIKE ŠEST VELESILA

U Francuskoj je potpuni parlamentarizam donio vatrene borbe malih, osobno obojenihstranaka i česte promjene vlada. U procesu laicizacije Crkva je potpuno odvojena od države.Sve do 1905. radništvo nije moglo stvoriti jedinstvenu političku stranku. Stabilnost zemlje

bila je dobra, zahvaljujući dobro školovanoj, centralno vođenoj upravi. Broj stanovnika ičitava građanska struktura ostali su konstantni. Privredni razvoj napredovao je sporo, pa jerastao osjećaj zaostajanja, posebno prema Njemačkoj. Ukorijenjeni patriotizam pomogao jeda se prebrode sve vanjske krize i odobravaju teški financijski i vojni tereti.

U Velikoj Britaniji parlamentarizam je sačuvao svoje starinske forme i pokazao senajsposobnijim za promjene. Liberalna vlada koja je 1905. g. zamijenila dvadesetogodišnjuvladavinu konzervativaca prihvatila je dogmu o slobodnoj trgovini. Uz potporu laburističkestranke koja ulazi u to vrijeme u parlament, započela je s reformama radničkog prava i uvelasocijalno osiguranje. Najbolje oruđe tih reformi bio je državni budžet kojeg je svjesnosastavljao ministar financija Lloyd George (porezi na nasljedstvo i osobni dohodak). Gornjemdomu oduzeto je pravo da odobrava financije čime je razbijena politička prevlast lordova.Kralj je bio prisiljen potvrđivati sve ove odredbe, tako da je postajao samo reprezentativniorgan bez nekih drugih funkcija. U politici prema Irskoj došlo je do zaokreta, jer se pokazaloda njezini poslanici vladi daju veliku podršku. Irskoj je odobren "Home Rule" – unutrašnjopolitička autonomija. Jedino se protestanti iz sjevernog Ulstera nisu htjeli

priključiti katoličkoj vladi u Dublinu, pa je skoro izbio građanski rat. Upravo će se nanacionalnom pitanju raspasti cijeli Britanski imperij.

Njemačka je imala najnaprednije izborno pravo za izbor svog parlamenta, ali je i dalje

monarhija imala velike ovlasti. Osobni režim cara Vilima II. ipak je bio poljuljan, osobitonjegova vanjska politika, nakon afere s Daily Telegraphom (list koji je objavio političkineugodne izjave cara u razgovoru s svojim britanskim prijateljima). No to nije ugroziloustavom zajamčenu moć pruskog cara i njegovih vojnih savjetnika. Posljednji njemačkikancelar prije rata Hollweg uočavao je mnoge nedostatke, ali nije imao snage da ih ukloni.Veliki propust je bio što se nije imao razumijevanja za njemački radnički pokret, iako jenjemačka socijaldemokratska stranka bila najjača i vodeća u Reichstagu. Iako se temeljila namarksističkim načelima, napustila ga je i u upravi surađivala s drugima. Neprekidni privredniuspon omogućavao je da Njemačka godine prije rata proživi bez većih kriza. Najproduktivnija

je bila teška industrija zahvaljujući ugljenokopima Ruhru i željeza u Lotaringiji. U Njemačkojse razvijaju elektrotehnička, optička i kemijska industrija. Njemački se izvoz izjednačio s

britanskim. Njemačku nisu toliko morila i nacionalna pitanja, a spor s Poljacima riješen je

odustajanjem od naseljavanja Nijemaca.

U Rusiji je poslije rata s Japanom 1904/05. g. izbila revolucija koja je uvela parlamentarizamu Rusiju. Car je pokušao još jednom u cijelosti provesti restauraciju, ali se pokazalo dacarizam Nikole II. nije sposoban više zamijeniti autokratski režim. Dumi su postupnooduzimana prava, a odlučujući činioci i dalje su bili car, ministri i vojska. Nije postojalo jakogširokog srednjeg sloja, dok su stranke koje su prvo radikalno tražile ustavna prava, sada

počele surađivati s režimom u politici rusifikacije nacionalnih manjina na zapadu (Ukrajinci,Poljaci). Industrijalizacija se nastavljala uz francuske kredite, ali je samo nekim manjim



36

dijelovima Rusije uspjela donijeti neke značajnije promjene. Generalni štrajkovi su se gušili ukrvi, a radnički pokret bio je ušutkan. Glavni problem su i dalje predstavljali seljaci, koji suiako slobodni, i dalje živjeli u seljačkim zadrugama u kojima je trebalo provesti agrarnureformu. Trebalo je stvoriti sloj krupnih seljaka koji bi primjenjivali moderne tehnike u obradizemlje. To je uspjelo donekle, jer su se pobunili oni koji su ostali uskraćeni. Osiromašeniseljaci uzaludno su tražili posao u industrijskim središtima Moskvi i Sankt Petersbourgu.

U Austro-Ugarskoj je postojanje više nacija postao glavni problem uvođenju parlamentarizma. Kako je za dodire s vlasti bilo priznato devet službenih jezika, izgubio seosjećaj zajedništva koji se temeljio na historijskoj prošlosti. Mađari, koji su tvorili polovinustanovništva, mislili su da će ugnjetavanjem drugih narodnosti uspjeti sačuvati jedinstvozemalja krune sv. Stjepana. U austrijskom dijelu monarhije vodila se nacionalna borbaizmeđu Nijemaca i Čeha i Slovaka, osobito oko Galicije. Južni Slaveni su se u Monarhijimeđusobno sve više povezivali i izražavali težnju preuređenja monarhije na načelimatrijalizma. Uza sve to konzervativna staleška vlada morala se nositi i s problemimanovoprobuđenih nižih slojeva, koje je rješavala kratkoročnim mjerama. Pokušaj uspostaveCarevinskog vijeća 1907. nije uspio zbog nacionalnog pitanja. U A-U nije postojalo ni

jedinstvene socijaldemokratske stranke, već manje nacionalnih, tako da se jedino moglo

vladati putem naredaba.

U Italiji nije bilo nacionalnog problema, jer su sve države združene u Kraljevinu Italiju imaleisti jezik, kulturu i povijesno nasljeđe. Najteže je bilo podignuti zaostale središnje dijelovedržave i talijanski jug, gdje su najširi slojevi bili još uvijek nepismeni. Država je bilaindustrijalizirana samo na sjeveru i ostala je najslabijom velesilom. Svoje osvajačke pretenzijeiskazivala je talijanska irredenta, gledajući u stanovništvu u Dalmaciji i Hrvatskom primorjusvoje još neoslobođene sunarodnjake. Time je postala slabim partnerom u Trojnom savezu.

MEĐUNARODNI ODNOSI I REGIONALNI RATOVI

Imperijalizam je krajem 20. st. dostigao vrhunac. Europa, koja je u vrijeme pojačanekolonizacije Afrike i Azije bila pošteđena međusobnih razmirica velikih sila ponovno je postala glavno poprište ratnih sukoba. Svijet je bio podijeljen, isto kao i Europa, podijeljenana dva bloka – Antantu i Trojni savez. Nekoliko je uzroka napetosti među europskim silama.To su ponajprije utrka u pomorskom naoružavanju Njemačke i Britanije (Zakon o floti 1900.),djelovanje talijanske irredente prema dalmatinskoj obali, čime dolazi u sukob s A-U i A-U

politika prema BiH i sukob s Rusijom koji je proizlazio nužno iz te politike (Rusija je podržavala Srbiju). Dvije marokanske krize najviše su uznemirile svijet i bile najopasnija prijetnja svjetskom miru. Prva je izbila 1905. g. kada je njemački car Vilim II. posjetiomarokanski lučki grad Tanger i najavio da će se njemačka vlada zalagati za prijateljstvo sMarokom i da želi razgovarati s marokanskim sultanom kao nezavisnim vladarom. To nije

bilo po volji Francuskoj u čijoj interesnoj zoni se nalazio Maroko, ali kako je bila nespremna

za rat morala je popustiti. Sazvana je konferencija u Alhesirasu koja je zaključila da Marokoostane neovisna država, ali da Francuska i Španjolska svaka u svojoj zoni održavaju red. Njemačka nije postigla što je željela, a Francusku je osim VB, RUS i SAD-a podržala i Italija,koja je još 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli njihovih interesnih područja,gdje je Maroko bio interesno područje Francuske, a Tripoli Italije. Druga marokanska krizaizbila je 1911. Francuska je sve više učvrstila svoj gospodarski i politički položaj u Maroku.Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su na toodgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na toreagirali i poslali vojnu topovnjaču "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada Agadira,



37

gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed uAfrici. Kriza je riješena dogovorom, gdje je Njemačka dobila pogranični dio Konga, aFrancuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s Turskom i otela jojTripoli i Cirenaiku.

Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana

Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali zareformu Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala državu na ustavnim temeljima imodernizirala je po ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njeniminteresima u BiH, jer se bojala da mladoturci neće zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma.Zbog toga je požurila i već 1908. anektirala BiH. Proglašenje te aneksije bez odobrenjaostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom.Kriza je završila 1909. g. zaključenjem ugovora s Turskom u kojem je Turska priznalaaneksiju, a zauzvrat je dobila odštetu od 52 milijuna kruna i obećanje da će A-U povućivojsku iz novopazarskog sandžaka. Njemačka je kao saveznica A-U napravila pritisak naRusiju da prizna aneksiju, što je ona učinila, kao i Srbija. Tako je okončana i ova kriza.

Vođene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i

Grčka gajile svoje ekspanzionističke želje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile sTurskom. Turska je rat izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnomsporazumu zaključenom u Londonu 1913. g. saveznici su zadržali osvojena područja, astvorena je nova država Albanija koja je trebala spriječiti Srbiju da izađe na more. Nedugozatim nastali su sporovi saveznika s Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugibalkanski rat u koji se umiješala i Rumunjska i Turska (zauzela istočnu Trakiju i Edirne).Bugari su zatražili mir i sklopili ga u Bukureštu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju,Grčka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku Makedoniju, Rumunjska Dobrudžu, a Turskaistočni dio Trakije i Jedrene.

XIX. PRVI SVJETSKI RAT (1914-1918)

UZROCI I POVOD RATA (Sarajevski atentat)

Rat između europskih sila pripremao se postupno više od trideset godina. Kad je Njemačka postala ujedinjena i moćna imala je jaku težnju još više povećati svoju gospodarsku i političkumoć, a tu težnju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera usvijetu. Kako su one bile već razdijeljene između velikih europskih sila (VB i FRA),

Njemačka je nastojala da se njih dokopa u nekom većem oružanom sukobu. U savezu s A-Unastojala je što jače podupirati svoga saveznika, koji je zbog unutrašnjih nacionalnih sukoba i

sam bio izvor mogućih sukoba, ali ponajviše zbog njegovog vanjskopolitičkog položaja iantagonizma prema Rusiji. Njemačka je bila svjesna da će kad-tad doći do sukoba i zato jenastojala biti što spremnija za njega. To može objasniti i činjenicu da do rata nije došlo ni zaobje marokanske krize, ni za aneksione krize, već baš 1914. g., onda kad su sve strane bilespremne za rat. Čekao se samo povod.

Još od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam.Austrougarska je u svojoj ekspanziji uključivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija težilaosvajanju susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se



38

nastojali povezivati u razne terorističke organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takvaorganizacija bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u

prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand kao budući car nije odgovarao srpskoj politici, jer se zalagao za preuređenje Monarhije u po trijalističkom ključu, a to bi značilo njezinoočuvanje, dok se Srbija nadala proširenju upravo na njezinim ruševinama. Stoga je stupila ukontakt s organizacijom "Mlada Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine

članove za izvršenje atentata. Franjo Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnimvježbama. 28. lipnja 1914. izvršen je atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu uSarajevu. Atentat je izveo Puniša Račić, pripadnik Mlade Bosne.

Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokuša prvo što mirnije riješiti taj događaj.A-U se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na popuštanje i na kraju je čak i dovesti

pod svoj protektorat. Uz to se nadala da Rusija neće podržavati zemlju "caroubojice". No A-Use prevarila. Rusija je i dalje podržavala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u

pregovorima. 23. srpnja A-U objavila je ultimatum Srbiji u kojem traži od nje da dopustinjenim istražiteljima da istraže ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svogasuvereniteta, ali je pristala na suzbijanje daljnjih terorističkih akcija. A-U se time nijezadovoljila te je 25. srpnja prekinula diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila

Srbiji rat.

Njemačku nije previše iznenadio razvoj događaja. Ona je, kao i ostale europske velesile,odmah po objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjeglaratovanje na dva bojišta, prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza1914. g. Njemačka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.

RATNE OPERACIJE

Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrđenu nje-fra granicu, Njemačka se u duhu svoje

taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku.4. kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i šalje pomoć francuskim snagama. Samo nataj način uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca. Rat se ubrzo pretvorio u pozicionoratovanje gdje su se bitke vodile na ograničenom području, na crtama bojišnice, umjesto dotada na otvorenom borilištu, gdje se brzo odlučilo tko je pobjednik, a tko poraženi. U rat se nastrani Antante uključio i Japan, s namjerom da se teritorijalno učvrsti u Kini i zauzmetamošnje Njemačke posjede. Kad je započeo rat, Italija je suprotno očekivanjima saveznika,proglasila neutralnost i na taj način izazvala raspad Trojnog saveza. Ostao je samo Dvojnisavez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska. Italija je proglasila neutralnost jer nijehtjela pomoći širenje i učvršćivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imalavlastite ekspanzionističke težnje (Dalmacija!). S druge strane računala je i na teritorijalneustupke koje bi dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila

tajni sporazum kojim je za ulazak u rat na strani Antante dobila u obećanje južni Tirol iGoricu, Gradišku, Trst i Istru i veći dio jadranske obale.

U Europi su Nijemci bili angažirani na dva bojišta zapadnom i istočnom. U 1915. g. odlučilisu se više usmjeriti na istočno bojište i u snažnim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se

ponovno okrenuti zapadnom bojištu. No, kako su i Rusi predvidjeli snažne napade u tovrijeme, sudarila su se dva snažna napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemačka.Bojišnica se utvrdila od Riškog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakšali položaj ruske vojskeengleske i francuske trupe poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju kojom su



39

nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grčku iRumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta akcija navela je njemačke i a-u trupe da uz pomoćBugarske, kojoj su obećani određeni teritorijalni ustupci, pomognu Turskoj i spoje se snjezinom vojskom. Smjer tog pothvata išao je preko Srbije, čija se vojska pred udarimamorala povući na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u rat otvorilo se italijansko bojište na rijeci Soči. Iako su tamo a-u jedinice bile brojčano manje, uspjele su

suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istočno bojišteosvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojištu vodile su se 1916. g. velike bitke. Francuzisu obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila sena rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su

bitci Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istočnom bojištu 1916. izvelinekoliko uspješnih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo suzarobili više od 400 000 a-u vojnika.

Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915.g. u Solunu sa zadaćom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske

jedinice sa otoka Krfa i dobrovoljački odred SHS obučen u Rusiji. Tako je otvoreno iSolunsko bojište. Sve do potkraj rata nisu se na ovom bojištu vodile veće akcije.

Rat se vodio i izvan Europe, ponajviše da bi se zauzele njemačke kolonije. Njemačka nijeimala tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateškoznačenje, tako da su brzo bile zauzete. U blokadi njemačkih luka i opskrbe najrevniji su biliBritanci, koji su primjenjivali taktiku tzv. pučinske blokade umjesto blokade pojedinih luka.Rat je u to vrijeme (kraj 1916. g.) počeo polako uništavati gospodarstvo i ekonomijuzaraćenih zemalja, koje su oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemačka flota u koju jetoliko ulagano pokazala se nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuđena namirovanje u lukama. Najveća pomorska bitka između britanske i njemačke mornarice vodilase kod poluotoka Jilanda. Tak usavršavanjem podmorničkog ratovanja, Nijemci su pokušali

probiti blokadu Sjevernog mora i Britancima su najavili podmornički rat. Njemačke podmornice torpedirale su trgovačke brodove, te talijanske, francuske i britanske ratne

brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim sporazumima podupirao Antantu.Ugrožavanje trgovačkih putova prema Europi nije bilo u interesu američkog gospodarstva,koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske države neće moći isplatiti svu robu.Zato je uzimajući za povod akcije njemačkih podmornica 6. travnja 1917. ušao u rat s

Njemačkom, što su učinile i neke druge srednjoameričke zemlje, Portugal i Kina.

PROMJENE U RUSIJI, OKTOBARSKA REVOLUCIJA

Rusija je u 1. svjetski rat ušla prilično nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisumnogo značili njezinom stanovništvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti,siromaštva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljački nemiri i radnički štrajkovi tijekom 1915.

i 1916. g. pojačali su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom graduRusije. Tu je 25. veljače 1917. izbio generalni štrajk koji je pokušala ugušiti carska vojska, alii ona se pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog građanstva odstupio car Nikola II.Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristeći sedaljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovništva i radnika ruski su boljševici podvodstvom Lenjina pripremali oružani ustanak. Posvuda su osnivali sovjete koji bi postalinova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oružane odrede (Crvena armija). Nakon provedenih

priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oružanu pobunu u Petrogradu i zauzeli sve



40

najvažnije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je tooktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti.

Sovjetska Rusija nastojala se isključiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918.g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih

područja u Aziji, priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na

razvojačenje vojske i platiti ratnu odštetu od 6 milijardi zlatnih maraka.

KRAJ RATA

Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a požurili s napadima na zapadnom bojištu prijeiskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918.g. savezničke snage poduzele su odlučujuće napade na zapadnom bojištu, a u isto vrijemedošlo je i do proboja Solunskog bojišta. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila

primirje. A-U se morala povući s talijanskog bojišta gdje su se njene snage, uglavnomsastavljene od pripadnika raznih naroda, raspale. A-U je zatražila primirje 29. listopada, a 8.studenog Njemačka koja je 11. 11. 1918. kapitulirala. Time je završen 1. svjetski rat.



41

XX. SADRŽAJ

I. FRANCUSKA REVOLUCIJA .........................................................................................1

POČETAK REVOLUCIJE U FRANCUSKOJ ....................................................................1DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA I USTAV IZ 1791. ......... ........2TIJEK REVOLUCIJE OD 1791. DO JAKOBINSKE DIKTATURE ...................................2

JAKOBINSKA DIKTATURA ............................................................................................3ODJECI REVOLUCIJE U EUROPI ...................................................................................3

II. NAPOLEONSKO DOBA ................................................................................................3

PRVI KOALICIJSKI RAT I USPOSN NAPOLEONA ........ .......... .......... ......... .......... .........4OČUVANJE TEKOVINE REVOLUCIJE ..........................................................................4RATOVI NAPOLEONA I USPOSTAVA HEGEMONIJE U EUROPI ...............................5EUROPA U RATU PROTIV NAPOLEONA (1812-1815) ..................................................5

III. GRAĐANSKO DRUŠTVO I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA .................................6

FORMIRANJE GRAĐANSKOG DRUŠTVA ....................................................................6ENGLESKA I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA ................................................................7

FORMIRANJE GRAĐANSKOG KLASNOG DRUŠTVA .................................................7

IV. BEČKI KONGRES I NOVI POREDAK ......................................................................7

FORMIRANJE NJEMAČKOG SAVEZA ..........................................................................8BRITANSKA PREVLAST U SVIJETU .............................................................................8SVETA ALIJANSA I INTERVENCIONISTIČKA POLITIKA ..........................................9

V. LIBERALNI I NACIONALNI POKRETI DO 1848. .....................................................9

LIBERALNE I NACIONALNE IDEJE ...............................................................................9USPOSTAVA GRAĐANSKIH USTAVNIH DRŽAVA ................................................... 10USPOSTAVA LIBERALNOG PARLAMENTARIZMA U V. BRITANIJI ..... .......... ....... 11REVOLUCIJA U GRČKOJ .............................................................................................. 12

REVOLUCIJA U ITALIJI ................................................................................................ 12SRPSKI USTANCI .......................................................................................................... 12

NACIONALNI POKRET U POLJSKOJ I UGARSKOJ .................................................... 13 NACIONALNI POKRET U ŠPANJOLSKOJ I JUŽNOJ AMERICI ......... .......... ......... ...... 13BORBA IRACA ZA NEZAVISNOST ......... .......... .......... ......... .......... ........... ........... ........ 14

VI. REVOLUCIJE 1848/49. U EUROPI ........................................................................... 14

REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ .................................................................................... 14REVOLUCIJA U ITALIJI ................................................................................................ 15REVOLUCIJA U NJEMAČKOJ ........ ......... .......... .......... ......... .......... ........... ........... ........ 15REVOLUCIJA U HABSBURŠKOJ MONARHIJI ............................................................ 16UZROCI I POSLJEDICE SLOMA REVOLUCIJA 1848/49. G. ......................................... 17

VII. RADNIČKI POKRET ................................................................................................ 18

VIII. DOBA TEHNIČKIH I ZNANSTVENIH OTKRIĆA – EUROPSKO DRUŠTVONA PRIJELAZU U REALIZAM ....................................................................................... 19

NOVI IDEOLOŠKI POGLEDI ......................................................................................... 19DRUGA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA ....................................................................... 19REVOLUCIONIRANJE PROMETA ................................................................................ 20UTJECAJ TEHNOLOŠKIH OTKRIĆA NA ODNOSE U PROIZVODNJI ..... .......... ........ 20



IX. FRANCUSKA U 2. POLOVICI 19. ST. ...................................................................... 20

VRIJEME NAPOLEONA III. (DRUGO CARSTVO) ............................................................. 21RAT S NJEMAČKOM I PARIŠKA KOMUNA ................................................................ 21DOBA TREĆE REPUBLIKE ........................................................................................... 22

X. UJEDINJENJE ITALIJE .............................................................................................. 22

RAT S AUSTRIJOM ........................................................................................................ 22GARIBALDI, VENECIJA I RIM ...................................................................................... 23

XI. UJEDINJENJE NJEMAČKE ...................................................................................... 23

PRUSKA – SREDIŠTE NJEMAČKOG UJEDINJENJA .......... .......... ......... .......... .......... .. 24RAT S DANSKOM I AUSTRIJOM .................................................................................. 24RAT S FRANCUSKOM I KONAČNO UJEDINJENJE NJEMAČKE .......... ......... ........... . 24

XII. SAD U 2. POLOVICI 19. ST. ..................................................................................... 25

RAT SJEVERA I JUGA ................................................................................................... 25

XIII. RUSIJA U 19. ST. ...................................................................................................... 26

RUSIJA U 1. POLOVICI 19. ST. ....................................................................................... 26RUSIJA U 2. POLOVICI 19. ST. ....................................................................................... 26

XIV. OSMANSKO CARSTVO, BALKAN I ISTOČNO PITANJE ................................. 27

OSMANSKO CARSTVO U 1. POLOVICI 19. ST. ............................................................ 27ISTOČNO PITANJE DO 1853. ......................................................................................... 28KRIMSKI RAT ................................................................................................................ 28ISTOČNO PITANJE U 2. POLOVICI 19. ST. .................................................................... 29

XV. VELIKA BRITANIJA U 2. POLOVICI 19. ST. ........................................................ 29

XVI. IMPERIJALIZAM I PODJELA SVIJETA ................... .......................................... 30

PODJELA AFRIKE .......................................................................................................... 30KOLONIJE U AZIJI ......................................................................................................... 31USPON IZVANEUROPSKIH DRŽAVA U DOBA IMPERIJALIZMA .......... .......... ........ 31KRIZA IMPERIJALIZMA ............................................................................................... 32

XVII. STVARANJE EUROPSKOG SUSTAVA SAVEZA .............................................. 32

BISMARCKOV SUSTAV SAVEZA ................................................................................ 33 NOVI SUSTAV SAVEZA ................................................................................................ 33ZNAČAJKE DRŽAVE I DRUŠTVA PRED POČETAK 1. SVJETSKOG RATA ............. 34

XVIII. EUROPA NA POČETKU 20. ST. .......................................................................... 34

OPĆE KARAKTERISTIKE ............................................................................................. 34

KARAKTERISTIKE ŠEST VELESILA ........................................................................... 35MEĐUNARODNI ODNOSI I REGIONALNI RATOVI ................................................... 36

XIX. PRVI SVJETSKI RAT (1914-1918) .......................................................................... 37

UZROCI I POVOD RATA (SARAJEVSKI ATENTAT)........................................................... 37RATNE OPERACIJE ....................................................................................................... 38PROMJENE U RUSIJI, OKTOBARSKA REVOLUCIJA ................................................. 39

novi vek ii _1789-1918_ - kratka skripta(42str) jasjdasjdiajsdijasidjasijdoiasjd

Documents