nova arheoastronomska teorija tolosa maklavun i dioaudiologs.com/ozrenbilan/maklavun1.pdf · nova...

O. Bilan: Nova arheoastronomska teorija tolosa Maklavun I dio S kratkim osvrtom na povijesni razvoj i mehaničku strukturu tolosa

1 / 21

Bilan Audio Site

Nova arheoastronomska

teorija tolosa Maklavun I dio

S kratkim osvrtom na povijesni razvoj i mehaničku strukturu tolosa

New Archaeoastronomy Theory of Tholos Maklavun A Short Overview of the Bronze Age Astronomy

copyright©

Ozren Bilan 2014.

Poveznica na II dio

N.Tesla Želite li otkriti tajne svemira, razmišljajte o energiji, frekvenciji i vibraciji Arheoastronomija poznavanjem gibanja nebeskih tijela, pomaže pri otkrivanju uloge Sunca, Mjeseca i planeta u životu drevnih ljudi i njihovom razumijevanju svemira. U brončanom dobu ljudi su koristili kombinaciju solarnog i lunarnog kalendara kako bi mjerili vrijeme i kako bi određivali vrijeme poljoprivrednih radova. Danas iznenađuje što su ljudi u brončanom dobu uspjeli uskladiti solarnu i lunarnu godinu te što je njihova znanost i civilizacija bila viša i naprednija nego što smo zamišljali. Apstraktna simbolika brončanog doba prikazuje nebeske i kozmološke motive. Kako bi otkrili značenje simbola potrebno je uključiti socijalne motive i analogije te je potrebno analizirati organizirani sustava vjerovanja i poznavanje drevne astronomije. Arheološki nalazi čovjeka na području Mikene stari su 37000 godina, a na području Minojaca 130000 godina. Velika nepoznata civilizacija sagradila je 20 kružnih hramova u Gobekli Tepe prije 12000 godina. Prvi tolosi nastali su na području Khirokitia na Cipru prije 9000 godina, a tolosi Halafian iz Arpachiyaha u Siriji stari su 7000 godina. Moderne teorije povijesti uče nas da se svijest i povijest kreću u linearnom obrascu od primitivnih do modernih, što uključuje mnoge pretpostavke. Te paradigme apsolutno nisu u skladu s dokazima i ostacima drevnih kultura.

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/maklavun2.pdf


2 / 21

Nova arheoastronomska teorija tolosa Maklavun I dio Uvod Arheoastronomija znanstvenicima otkriva način kojim su drevni narodi razumijevali astronomske pojave, njihovo korištenje, te otkriva ulogu astronomije u njihovoj kulturi. Suvremena astronomija je znanstvena disciplina, dok arheoastronomija predstavlja kulturološke i kultne interpretacije nebeskih pojava drevnih naroda. Arheoastronomija je blisko povezana sa povijesnom astronomijom jer koristi povijesne zapise vidljivih događaja i položaja raznih nebeskih objekata. UNESCO ima popis arheoastronomskih lokacija. Arheoastronomija primjenjuje niz različitih pristupa pri otkrivanju i evidentiranju postupaka gradnje i orijentacije objekata. Koriste se geološka, geodezijska, arheološka, antropološka, astronomska, lingvistička, statistička i povijesna saznanja te matematička teoriju vjerojatnosti. Arheoastronomija upotpunjuje arheologiju krajolika i kognitivnu arheologiju jer materijalni dokazi o razumijevanju astronomije drevnih naroda objašnjavaju način integracije krajolika u znanja i vjerovanja različitih kultura o prirodnim ciklusima. Primjeri za to su npr. majanska astronomija i povezanost s poljoprivredom. Drugi primjeri povezuju ideje i saznanja o prirodi i krajoliku, a potom u prometnice i oblike naselja ugrađuju kozmički red i harmoniju, npr. majanski urbanizam s radničkim četvrtima. Arheostronomija poznavanjem gibanja nebeskih tijela, pomaže pri otkrivanju uloge Sunca, Mjeseca i planeta u životu drevnih ljudi i njihovom razumijevanju svemira. U brončanom dobu ljudi su koristili kombinaciju solarnog i lunarnog kalendara kako bi mjerili vrijeme te kako bi određivali doba poljoprivrednih radova. Iznenađuje što su ljudi u brončanom dobu uspjeli uskladiti solarnu i lunarnu godinu te što je njihova znanost i civilizacija bila mnogo razvijenija i naprednija nego što se zamišljalo. Apstraktna simbolika brončanog doba prikazuje nebeske i kozmološke motive. Kako bi otkrili značenje simbola potrebno je uključiti socijalne motive i analogije te je potrebno analizirati organizirani sustav vjerovanja i poznavanje drevne astronomije. Arheološki nalazi čovjeka na području Mikene stari su 37 000 godina, a na području Minojaca 130 000 godina. Velika nepoznata civilizacija sagradila je 20 kružnih hramova u Gobekli Tepe prije 12 000 godina. Prvi tolosi nastali su na području Khirokitia na Cipru prije 9000 godina, tolosi Halafian iz Arpachiyaha u Siriji stari su 7000 godina, a minojski oko 6000 godina. Moderne teorije povijesti uče nas kako se svijest i povijest kreću u linearnom obrascu od primitivnih do modernih, što uključuje mnoge pretpostavke. Te paradigme apsolutno nisu u skladu s dokazima i ostacima drevnih kultura. Maklavun je brdo i istoimena, vrlo stara, grobnica smještena blizu mjesta Šošići kraj Rovinja. Prema načinu ukopa, pronađenoj keramici i artefaktima, stručnjaci procjenjuju starost građevine više od 3000 godina.

Tri najpoznatija ali ne i jedina tipa drevnih grobnica su dolmeni, tumuli i tolosi. Dolmen, prema bretonskom: kameni stol, vrsta je jednokomorne megalitske grobnice, svetišta ili primitivnog hrama. Najčešće je napravljen od uspravnih menhira koji nose veliki horizontalno polegnuti,

Šira lokacija Maklavuna na spojnici Rovinj - Kanfanar, pored kamenoloma

Šošići, između mjesta Putini i Brajkovići.

http://www.international.icomos.org/world_heritage/WH_Committee_34th_session_Brasilia/ICOMOS_IAU_Thematic_Study_Heritage_Sites_Astronomy_2010.pdf

http://www.international.icomos.org/world_heritage/WH_Committee_34th_session_Brasilia/ICOMOS_IAU_Thematic_Study_Heritage_Sites_Astronomy_2010.pdf


3 / 21

poklopni trilit. Većina datira u rani neolitik prije 5000 do 6000 godina. Rasprostranjeni su u Francuskoj, Britaniji, Irskoj, Danskoj, sjevernoj Njemačkoj i na Pirenejskom poluotoku. Neki su prekriveni zemljom ili manjim kamenjem tako da tvore tumule. Tumul je latinski naziv za humak, manje brdo ili mogilu, pod kojom se nalazi jedan ili više grobova. Mogu se pronaći širom svijeta u obliku dolmena, kosturnice (cista), grobnih kuća i dvoranskih grobnica. Tolos je grobnica s kupolom, koja nastaje slaganjem sve manjih prstena kamenja. Koristile su ih kulture Mediterana i zapadne Azije ali su korišteni i kao stambene zgrade, hramovi i utvrde. Najveći tolosi na jednom mjestu su u Mikeni, ali postoji veći broj manjih tolosa na jednom mjestu, kao npr. u Španjolskoj u Los Millaresu. Mikenski tolosi nemaju lažnu kupolu, kako se to često pogrešno navodi. Kupola je prava i mnogo čvršća od rimske, koja je najvjerojatnije izvedena od jednog kamenog prstena tolosa. Prikazat ćemo dimenzije Maklavuna, a ucrtane dimenzije i koeficijente ćemo objasniti naknadno:

Prvi tolosi Vrlo dugi niz godina konstrukcija tolosa privlači pažnju znanstvenika, stoga nije čudno da se dugo vrijeme vodi rasprava o identitetu tolosa i njihovoj prvoj pojavi. Prvi pravi tolosi su minojske grobnice s kraja neolitika. Sagrađene su na južnim obroncima planine Asterousia u centralnoj južnoj Kreti. Međutim, otkrivene su mnoge druge građevine istog oblika ali mnogo starije. Najstariji tolosi su drevne kružne neolitičke strukture Khirokitia na Cipru stare 9000 godina, a poznati su i Halafian tolosi na Arpachiyahu u Siriji nastali prije 7000 godina.

Khirokitia tolosi na Cipru sagrađeni prije 9000 godina

Dimenzije izmjerene iz digitalnih orto-foto snimaka Geoportala

> S


4 / 21

Halafian i Khirokitian strukture su okrugle zgrade za koje ne postoje dokazi da su imale neku posebnu funkciju. Halafian je starija od građevina na Kreti oko 1000 godina, a Khirokitia više od 3000 godina. Fragmenti krova iz Khirokitie nalaze se izložene u muzeju u Larnaki. Govorimo li o prvom nadsvođenom tolosu sa kupolom, sa sigurnošću možemo potvrditi kako se radi o kretskim tolosima u Egeju prije 6000 godina. Tolosi od blata Najvjerojatnije su minojski kameni tolosi izvorno nastali od zgrada s kupolom koje su se izrađivale od blata temeljem oblika lančanice. Materijal izrade je smjesa gline,

pijeska, slame, vode i zemlje. Tolosi izrađeni od posebno pripremljenog blata mogu se sagraditi primjenom istih pravila kao i njihove kamene inačice. Musgum narod iz Kameruna u Africi gradi tolose visine 9 metara, cases obos. Zgrade prate oblik lančanice, a izrađuju se od posebno pripremljenog blata. Prikazat ćemo graf lančanice u Matlabu i programski kod: x = -3:0.01:3; plot(x, cosh(x)), grid on Mehanička struktura Tolosa Lukovi su graditeljski elementi koji su pretežno opterećeni na tlak. Kod lukova je specifično smanjenje momenta savijanja, a u idealnom slučaju, njegovo potpuno poništavanje. Konačan cilj konstrukcije luka je poništenje momenta savijanja. Kod dobro projektiranog luka moment savijanja ne postoji, a ravnoteža sila ostvaruje se tlačnim potiskom prema osloncima. Postoji nekoliko podjela lukova, a najvažnije su podjele po materijalu od kojeg su građeni, po obliku luka i po statičkom sustavu luka. Najstariji lukovi, prema materijalu od kojeg su izgrađeni, su kameni lukovi. Postoje još drveni, betonski i metalni. Prvi su lukovi, kao i svi ostali građevni elementi, građeni od dostupnih prirodnih materijala - kamena i opeke. To su materijali otporni na tlak. Razvojem graditeljstva i tehnologije građenja počeli su se graditi lukovi od materijala koji su otporni na tlak i na vlak, odnosno od betona i čelika. Prema obliku lukovi se dijele

na: trokutaste, polukružne, segmentne, oštre, šiljaste, plosnate, potkovaste, eliptične i druge. Najčešće se grade polukružni, segmentni i šiljasti lukovi. Luku se možemo približiti ako se na dva nasuprotna

Halafian tolos Arpachiyah u Siriji - rekonstrukcija

graf lančanice u Matlabu rotacijom nastaje kupola

a) trokut, b) postupno konzolno prepuštanje krajeva kamenih ploča, c) raspored kamenih blokova u obliku luka

Musgum tolos


5 / 21

oslonca postave: a) dvije kamene ploče u obliku trokuta, b) natkrivanjem otvora postupnim konzolnim prepuštanjem krajeva kamenih ploča ili c) ako se kamenje rasporedi u obliku luka. Rotacijom po okomitoj osi simetrije nastaje svod. Nadsvođenje prostorija postupnim konzolnim prepuštanjem, u obliku lančanice, naširoko je prošireno među drevnim narodima. Koristile su ga brojne pretpovijesne kulture, a najpoznatije su megalitne grobnice na Iberijskom poluotoku, grobnice Maeshowe na Orkneyu i Newgrange u Irskoj, starija od egipatskih piramida. Niz grobnica u Britaniji primjenjuju potpuno iste postupke. Hramovi bunari nuragičke kulture na Sardiniji građene su istim principom.

U spomenutim primjerima prostor nadsvođen kupolom je relativno manjih dimenzija, dva do tri metra, a kut kupole je umjeren. Ovaj princip izgradnje demonstriraju iberijski tolosi s umjerenim promjerom komore. Relativno noviji primjeri, sličnih dimenzija, javljaju se na jugu Francuske i u pokrajini Abruzzo u Italiji kao pastirske kućice. Davno prije toga, Egipćani su koristili strme uske konzole kako bi napravili svod iznad prolaza i komora u krnjoj piramidi Sneferu i Velikoj Keopsovoj piramidi u Gizi. Međutim, umješnost i znanje mikenskih graditelja čiji su svodovi imali dimenzije od 8 do 15 metara u povijesti gradnje nisu se više nikad ponovili, sve do pojave rimskih kupola. Definirat ćemo postupno konzolno prepuštanje krajeva kamenih

ploča kao postupak premoštavanja prostora tako da se izboči svaki slijedeći red kamenih blokova. To se mora napraviti na način kojim će ukupna masa kamenog zida, koja leži iznad prethodnog, djelovati unutar tijela strukture okomitim tlakom. Pretpostavimo da su svi redovi jednake visine. Može se dokazati, ako prvi red, na vrhu strukture, leži preko drugog za dužinu l, drugi preko trećeg za dužinu l, i tako redom, tada će struktura biti stabilna i neće se srušiti. Moguće je premostiti bilo koja udaljenost, bez obzira na dužinu, ako se primijeni dovoljan broja redova. Pri tome nije nužno da svi redovi budu jednake visine. Od vrha na niže, visina redova se može povećati. Tako se mogu premostiti veće udaljenosti uz manji broj redova, a stabilnost se zadržava pa i onda ako je građevina prekrivena sa zemljom. Za uvjet stabilnosti i maksimalne čvrstoće, presjek svoda mora imati oblik lančanice. Lančanica je krivulja oblika koji pod opterećenjem poprima idealno savitljivo uže ili za lakše shvaćanje, ogrlica s perlama, ovješena na svojim krajevima. Taj je oblik ovisan o opterećenju, o sili kojom je uže zategnuto te o udaljenosti između mjesta ovješenja. Kada je opterećenje jednoliko raspodijeljeno duž užeta, zbog vlastite težine, uže poprima oblik grafa funkcije kosinus hiperbolni, cosh(x), pa se takav oblik naziva običnom ili hiperboličkom lančanicom. Budući da mikenski tolosi idealno ilustriraju tehniku izgradnje tolosa, objasnit ćemo temeljni princip struktura s postupnim konzolnim prepuštanjem krajeva kamenih ploča.

Indijska gradnja luka postupnim konzolnim prepuštanjem krajeva 10 redova za dužinu l


6 / 21

Rotacijom hiperbolne lančanice nastaje kupola tolosa. To ne samo da nije lažna ili pseudo kupola, kako se pogrešno redovito navodi, nego je to prava kupola, daleko čvršća od rimske. Najjednostavnije kupolu tolosa možemo definirati i idealno vizualizirati kao slog infinitezimalno vodoravno tankih, a okomito nestlačivih kamenih prstena. Svaki sloj prstena ima malo pomaknut unutarnji rub i uz beskonačno kontaktno trenje centriran je na okomitom pravcu, paralelnom sa silom gravitacije, tako da presjekom prati oblik invertirane lančanice kako bi stvorio punu pravu kamenu kupolu.

Profil lančanice predstavlja idealni matematički oblik koji podnosi maksimalno opterećenje uz minimum materijala za izradu. To je ujedno fizikalno najčvršći oblik luka ili svoda, a modelira se hiperbolnom funkcijom kosinus y=a cosh(x/a). Najjednostavnije se vizualizira ili konstruira slobodno ovješenom ogrlicom s perlama. Lijevo restaurirana Ashkelon vrata, Izrael, brončano doba.

Jednadžba krivulje vrata je y(x)=-65,75 cosh(x/65.75)+364. Drugi poznati suvremeni oblik ponderirane inačice lančanice je Gateway Arch u St. Louisu koji predstavlja najčvršću formu uz minimum materijala. Lančanica se u graditeljstvu koristi 9000 godina.

Žuta linija definirana je izrazom y(x)=-65,75 cosh (x/65.75) + 364

Gateway Arch u St. Louisu

Princip gradnje svoda tolosa postupnim konzolnim prepuštanjem krajeva kamenih ploča i i raspored kamenja u obliku luka. Lančanica ima oblik matematičke funkcije, desno, crveno cosh(x), plavo sinh(x)


7 / 21

To su dvije najveće tajne konstrukcije tolosa sa svodom te razlog uspješnosti i trajnosti. Tehnika podrazumijeva nestlačivost vodoravnih prstena kamenih blokova te oblik matematički idealne lančanice. Teoretski koncept tolosa je tako jak da se mogu sagraditi kružni zidovi kojima je visina i širina po želji konstruktora. Realizirana kupola može se potpuno nasuti zemljom, a to će je samo dodatno sabiti i ojačati. Na vrhu takvog tolosa može se sagraditi još jedan što je i napravljeno na sardinijskim promatračkim tvrđavama poput Santu Antine južno od Torralbe. Kako bi se savladala složenost gradnje tehnikom tolosa drevna društva morala su imati vrlo zahtjevan i složen sustav obrazovanja kako bi se usvojila znanja za primjenu. Apsolutno je neprihvatljivo poimanje toga obrazovanja kao znanja lokalnih majstora i prenošenja znanja s koljena na koljeno jer se znanje utvrđivalo i povećavalo, a konstrukcije su se gradile na vrlo širokom području u periodu od više tisuća godina. Za ilustraciju kolika je bila razina toga znanja možemo navesti da je veliki broj mikenskih tolosa danas u savršenom stanju, a rekonstruirani tolosi, izgrađeni suvremenom tehnologijom iz 1980. godine, a bez poznavanja navedenog teoretskog znanja, vrlo brzo urušili. Za usvajanje detalja konstrukcije tolosa vjerojatno su bile potrebne godine učenja i naukovanja kako bi se postiglo vrhunsko znanje. Analiziramo li geografsko kronološku pojavu struktura tolosa možemo pratiti kulturalni kontinuitet i tradiciju obrazovanja koja je podržavala. Problem kupole tolosa Za tolos Maklavun pretpostavlja se da je imao kupolu, koja se vremenom urušila, te da su lokalni stanovnici odnijeli kamene blokove od kojih je bila sagrađena. Vidjet ćemo to je složen problem, posebno što mu je vanjski promjer 16 m, a debljina zidova kontinuirano promjenjiva od maksimalno 5,14 m na uže. Pronađeno je više od 70 minojskih tolosa na 45 arheoloških lokacija na Kreti. Najveći broj nalazi se na južnoj lokaciji Mesara. Tolos Yerokambos II u podnožju planine Asterousia pokraj grada Lendasa je jedan od prvih sagrađenih i datiran je u neolitik prije 6000 godina. Koumasa je tolos s najvećim promjerom od 13 m s širinom zida 2.5 metara. Drevni tolos Yerokambos II ima vanjski promjer 7 m, a unutrašnji 5.1 m, dok je debljina zidova skoro 2 m. Najčešće su izgrađeni od neobrađenog kamenja koje je prikupljeno iz okoline. Veći blokovi su poredani s unutarnje i vanjske strane, a između njih je ispuna od manjeg kamenja povezanog ilovačom. Tolosi nisu bili prekriveni zemljom, niti im je pod ispod razne okolnog terena.

Od početnih otkrića tolosa postavljeno je pitanje jesu li ovi tolosi bili nadsvođeni, poput poznatih mikenskih tolosa. Izgledalo je da su svodovi drevnih minojskih tolosa demontirani ili srušeni jer većina zidova unutrašnjeg dijela pokazuje nagib prema unutra, što može ukazivati na mogući svod. Znanstvenici su godinama analizirali krovove tolosa. Pretpostavljeno je da su krovovi bili napravljeni od laganih materijala poput drva i

blata, a neki su sugerirali kamene svodove. 1970. godine Branigan je pretpostavio kako su tolosi imali

Tolos Yerokambos II

Archanes arheološka lokacija Phourni Tolos E - prvi sagrađeni tolos s ostacima starim 4500 godina


8 / 21

lagane, drvene ravne krovove. Međutim, oni koji su se suprotstavili tome prijedlogu, naveli su kako ne postoje dokazi kamenih konstrukcija koji bi prihvatili takav krov. Pored toga, u tolosima nisu pronađeni materijalni dokazi raspadnutog drva ni blata. Oni znanstvenici koji su podržavali kamene svodove nisu mogli dokazati kako bi tanki kružni zidovi mogli izdržati takvu masu kamenja jer statički proračuni pokazuje da bi se zidovi raspali. Međutim, 1970. godine otkriven je tolos na Archanesu u mjestu Phourni. Ima sačuvanu kamenu kupolu pa je postao dokaz da su manji tolosi imali kupolu. 1976. godine Pelon je objavio mjerenja 44 tolosa što je postavilo temelje budućih analiza. 1981. godine Cavanagh i Laxton pokušali su odrediti strukturnu mehaniku konstrukcije podzemnih mikenskih i nadzemnih minojskih grobnica. Pretpostavili su da je konstrukcija temeljena na principu jednostavnog konzolnog luka kojem stabilnost ovisi isključivo o okomitom tlaku. Međutim, suvremena analiza pokazuje da stabilnost konstrukcije ovisi i djelovanjima radijalnih sile, što su prethodne analize zanemarivale. Ovaj previd doveo je do zaključka kako su mikenske i minojske tehnike konstrukcije nepovezane, jer su mikenski tolosi nasuti zemljom, pa je okomiti tlak mnogo veći. To je dovelo do koeficijenta koji pokazuje da je za stabilnost tolosa s kupolom, debljina zida trebala biti 0.53 unutarnjeg promjera. Međutim, svi tolosi koje je izmjerio Pelon bili su uži od navedenog koeficijenta. Zbog te pogrešne pretpostavke, jedno vrijeme se pretpostavljalo da niti jedan minojski tolos nikad nije imao kameni svod. Frizell i Santillo doveli su u pitanje hipotezu Cavanagha i Laxtona 1984. godine pretpostavkom da je strukturno ponašanje tolosa potpuno konzistentno s ponašanjem prave kamene kupole. 1988. godine arheolog Branigan objavio je nadopunjeno izdanje svog ranijeg rada o tolosima na Mesari. Nakon analize tolosa Archanes zaključio je da su svi minojski tolosi bili prekriveni kamenim svodom. Nakon toga, 1994. godine Watrous je došao do istog zaključka i podržao Braniganove stavove. Cremasco i Laffineur objavili su 1999. godine analizu djelomično srušene kupole tolosa Thorikos u južnoj Attici. Analizu temelje na linearnoj elastičnosti koja matematički opisuje modeliranje krutih materijala i njihovu reakciju na opterećenje postupkom analize konačnih elemenata. Jedno od otkrića ove studije je otkrivanje vlačnih naprezanja uzduž prstena temelja kupole što nije u skladu s jednostavnim postupkom analize konzolnog prepuštanja krajeva kamenih ploča temeljem okomitog tlaka. Pozornost stručne javnosti tada se preusmjerila na Mediteranske strukture koje su koristile iste tehnike konstrukcije kao i tolosi s ciljem otkrivanja načina na koji su napravljene ove nevjerojatno čvrste i otporne građevine. To je uključilo minojske tolose na Kreti, Millarenske i El Argar tolose u Španjolskoj, nuragičke tvrđave i hramove s bunarima na Sardiniji te mikenske tolose u Grčkoj. Mnoge od navedenih građevina izdržale su bez oštećenja i više od 3000 godina. Posebno je očuvana Atrejeva riznica u Mikeni te Santa Cristina hram s izvorom na Sardiniji. Problem je temeljito riješila M. T. Como koja je detaljno proučavala strukturu najbolje očuvanog tolosa Atrejeve riznice u Mikeni. Izvela je strukturnu analizu koja je otkrila tajne ponašanja tolosa. U najkraćim crtama:

Tolos Phourní na Archánesu, centralna Kreta južno od Irakliona

Tolos Thorikos, južna Attica


9 / 21

Kameni prsteni tolosa konstruirani su načinom koji omogućava što je moguće veću vodoravnu nestlačljivost. Uz to manji kameni blokovi djeluju kao klinovi u prostorima između većih blokova. To povećava čvrstoću kupole. Isto tako kako gravitacijska sila djeluje na kupolu kao cjelinu s okomitim smjerom tlaka, ona djeluje i silom prema unutra na postepeno konzolno prepuštene krajeve kamenih ploča svakog prstena, što ih dovodi u vodoravni radijalni tlak. Tako se kupola prisiljava na ponašanje poput čvrsto povezane kamene membrane.

To je ponašanje prave kupole, a ne lažne kupole kako se često pogrešno navodi. Naravno, u vrijeme kada se spominjala lažna kupola ova saznanja nisu bila poznata. Prava kupola tolosa konstruirana primjenom vodoravnog prstenastog luka ne samo da je bila prva, nego je prethodila više od 3000 godina rimskom kamenom luku. Polukružni okomiti rimski luk najvjerojatnije je izveden iz vodoravnog prstena tolosa. Zamislimo dva okomita polukružna rimska luka povezana u puni krug, a zatim ih postavimo vodoravno. Nakon toga naslažemo na prvi prsten sve manje i manje koncentrične prstene. Dobije se tolos kupola nevjerojatne snage i čvrstoće. Sve dok konstrukcija omogućava radijalnu nestlačivost kamenih prstena uopće nije važno jesu li kameni blokovi obrađeni ili neobrađeni. Minojska civilizacija Minojska civilizacija je egejska civilizacija brončanog doba koja se pojavila na otoku Kreti. Prvi ljudi naselili su Kretu, za vrijeme srednjeg paleolitika, prije 130000 godina. Otprilike, prije 7000 godina javljaju se prvi znakovi napredne poljoprivrede. Prvi znakovi naprednog poljodjelstva, koja obilježavaju početak civilizacije, stari su oko 5000 godina. Pretkeramičke neolitičke farme datiraju prije 9000 godina. Minojsku civilizaciju otkrio je arheolog Arthur Evans. Komparativne studije haplogrupa DNA suvremenih ljudi, koji žive na Kreti, pokazuju da je riječ o kavkaskoj rasi koja potječe iz Anatolije ili Levanta te su pomiješani s Grcima. Ta je teorija analizom DNA oborila Evansovu teoriju o egipatskom porijeklu Minojaca. Neolitička populacija živjela je u selima, na obalama su pronađene ribarske kolibe, a plodna ravnica Mesara koristila se za poljodjelstvo. Najpoznatije minojske građevine su palače anaktora. To su monumentalne zgrade administrativne svrhe što dokazuju golemi arhivi koje su otkrili arheološka iskapanja. Minojci su najviše štovali božice, a kultura im se opisuje kao matrijarhalna religija.

Hijerarhija božanstva i njihovi međusobni odnosi unutar minojskog panteona nisu se još uspjeli odgonetnuti, ali sa sigurnošću se može utvrditi kako nije riječ o primitivnoj religiji. Riječ je o sofisticiranoj i urbaniziranoj kulturi s vrlo složenom društvenom hijerarhijom. U njoj ne dominira plodnost, a usmjerena je na spolni identitet, posvećenjima prolaznosti i smrti. Organizacija i rituali podsjećaju na bliskoistočne civilizacije. Iako postoje i muški bogovi, prikazi i opisi minojskih boginja mnogo su brojniji. Najpoznatiji kipovi prikazuju Zmijsku boginju ili svećenicu pri izvođenju rituala.

Najpoznatije božice su Majka božica plodnosti, Gospodarica zvijeri, zaštitnice gradova, domaćinstava i žetve te boginje podzemnog svijeta. Najčešće se prikazuju zmijama, pticama itd. Najvažnija svetkovina bila je preskakanje bika ili tauromahija što je prikazano na brojnim freskama u Knosu i na mnogim pečatima. Minojski oltari s rogovima, prema Evansu, nazivaju se konsakracijski rogovi. Prikazani su i na pečatima, a preživjeli su i na okolnim otocima sve do Cipra. Sliče na polumjesec. Minojski sveti simboli su bik s rogovima konsakracije, labris – dvostruka sjekira, stup, zmija, sunčev disk i stablo. Minojski konsakracijski rogovi –

stilizirani polumjesec

Minojska Zmijska boginja


10 / 21

Minojci su prinosili ljudske žrtve. O tome su pronađeni dokazi na tri lokacije: Anemospilia, u hramu u blizini planine Juktas, u kompleksu hramova u Fournou Korifi na južnoj Kreti i u Knosu, u zgradi poznatoj pod nazivom Sjeverna kuća. Minojske praksa sahranjivanja izražena je u dva oblika. To su kružni grobovi ili tolosi na južnoj Kreti i pravokutne grobnice na sjeveru i istoku otoka. Iako opći trend ukazuje na individualnu sahranu postoje i izuzeci ovog pravila u obliku Chrysolakkos kompleksa Mallia, gdje se u središtu nalazi veći broj zgrada u obliku kripti, vjerojatno istaknutih obitelji. Minojska arhitektura sastoji se od različitih struktura koje su bili centri trgovačkih, religijskih i administrativnih aktivnosti. Na Kreti je otkriveno mnoštvo grobnica, palača, vila, gradova i cesta koje su ih povezivali. To su dokazi vrlo živih aktivnosti pretpovijesne civilizacije koja je preživjela, napredovala i širila se ne samo Egejom, nego cijelim Mediteranom i Atlantikom. Tome je doprinijela i heliografska komunikacijska mreža pomoću koje su metalnim zrcalima, za potrebe ratne mornarice i državne administracije, iz hramova s vrhova planina držali pod nadzorom cijeli Egej. Heliografija se koristi i danas, a 2010. godine u Arizoni je uspostavljena rekordna komunikacija na udaljenosti od 240 km. Međutim, ono što je najviše pridonijelo razvoju minojske civilizacije bila su znanja metalurgije. Važno je naglasiti kako Kreta nema vlastitih izvora metala. Nalazi bakra s primjesama arsena pronađeni su na Kreti u špilji Thaurrounia s prosječnim sadržajem 3.12% arsena. Nalazi su stari 6000 godina. U Hagia Photia pronađeni su metalni predmeti s 1% do 6% arsena, a u Petromagouli u Thessaly pronađeni su nalazi s 2.9% arsena. Poros, lučki grad Knosa, bio je važni centar proizvodnje bakra s primjesama arsena. Iz ljevaonica Skouries na cikladskom otoku Kythnos analiziran je ugljen u ostacima rude, šljake i troske te je otkriven obrazac proizvodnje. Međutim, nije moguće odrediti porijeklo rude. Sigurno je samo da ruda ne potječe s Krete. Poznavanje tehnologije obrade metala dovelo je do izrade sofisticiranih alata za obradu drva što se koristilo u pomorstvu. Izum šivanog broda od dasaka označio je početak minojske dominacije Mediteranom. Prije 6000 godina pile za rezanje drva lijevale su se iz bakra s arsenom. To je dovelo do revolucije u obradi drva i njegove primjene, posebno u pomorstvu. Prije toga postojali su neuspješni pokušaji lijevanja pila od čistog bakra, ali se zbog vrlo tankog odljevka i dodatnog oštrenja u tome nije uspjelo. Novi tipovi pila za drvo, od posebno razvijenih slitina, omogućili su rezanje dasaka jednolike debljine i željenih oblika. Brodograditelji su brzo shvatili da se daske mogu spajati rubovima, što je dovelo do lakših i snažnijih trupova brodova. Lakši brodovi imali su veću nosivost pa su prevozili više ljudi, opreme i hrane nego što su to mogli prevoziti stariji tipovi oblikovani sjekirama i bradvama.

U početku su se brodovi proizvodili tehnikom šivanja, ali s vremenom došlo je do razvoja raznih tipova bušilica i tokarskih strojeva kako bi se formirali mnogo čvršći spojevi. Mnogi šivani brodovi pronađeni su na sjevernom Jadranu. To je bila drevna tehnika spajanja drva koju neke kulture koriste i danas. Veći i lakši brodovi, sposobni za dulji boravak na moru, primjenjivali su vesla te jedra kao dopunski izvor energije u cilju povećanja učinkovitosti.

Rekonstrukcija minojske palače

Minojska freska s prikazom broda s jedrom

Minojska freska s prikazom broda s 30 veslača


11 / 21

Velike udaljenosti brodovi su prelazili veslanjem. Takav brod je, prema rekonstrukcijama, mogao održavati prosječnu brzinu od 8 km/sat. Dakle, u 24 sata prelazio je oko 190 km. Udaljenost između Krete i jugoistočne obale Španjolske je oko 2400 km. Tu udaljenost minojski brod je mogao prevaliti u 12.5 dana. Ako je brod imao 40 veslača, vjerojatno je imao oko 100 članova posade kako bi održavao stalnu brzine. Do Istre je 1350 km, što bi brod prešao u točno 7 dana. Mnogi pogrešno pretpostavljaju da je Millarenska kultura rezultat mikenske kolonizacije i povezuju iberijske tolose s mikenskima. Mikenjani su stigli na iberijski poluotok 1500 godina nakon Minojaca, a to je dokazano radiokarbonskim datiranjem. Metalurška tehnologija srednje Europe bila je manje razvijena od minojske. U Europi, to je vrijeme Otzija iz švicarskih Alpa. On je koristio staru tehnologiju čistog bakra, kao i morski narodi. Tako mu je sjekira bila napravljena od 99,7% čistog bakra, dok su Millarenci radili s naprednom minojskom tehnologijom bakra i arsena. U 27 bakrenih predmeta Los Millaresa pronađeno je 2,3% arsena, a u 16 predmeta iz El Malagona koncentraciju je 1,7% arsena. Zaključak ovih dokaza je da ne postoji autohtoni nastanak metalurgije u Iberiji, već je riječ o posljedicama minojskog znanja moreplovstva i kolonizacije.

Minojci počinju graditi najznačajnije građevine palače prije 3000 godina. Najpoznatije su Knossos, Malia, Haistos i Zakros. Zanimljivo je da niti jedna minojska palača nije bila okružena obrambenim zidinama što je dokaz minojske nadmoći na Mediteranu kao i dobre vanjske politike sporazumima s najmoćnijim egipatskim faraonima. Dugi niz godina Minojci su koristili tolose, svete špilje, pithoi i larnake kao grobnice. Mnogi tolosi

pronađeni na Kreti datirani su u vrijeme mnogo prije gradnje prvih palača. Najčešće su koncentričnog oblika s kratkim ulaznim prilazom iako postoje i pravokutni. Do danas su preživjeli temelji i niži dio zida zbog čega se ne može točno procijeniti izvorna visina niti oblik gornjeg dijela. Prve pretpostavke su bile ravni drveni krov. Najveći tolosi pronađeni u Platanosu imaju promjer 13 metara, a to je 3 m manje od Maklavuna. Tolos grobnice intenzivno su se koristili za vrijeme, prije i nakon gradnja poznatih palača, od prije 4500, a mnogi se kontinuirano koriste sve do povijesnog perioda. Najveći broj smješten je na jugu otoka u ravnici Mesara. Tolos grobnice u Mesari predstavljaju tipični tolos kakav se nalazi na više od 40 lokacija u 70 primjeraka. Izuzetak je lokacija Krasi. Najraniji tolosi koriste se od kraja neolitika, s južne strane

Tolos

Pretpostavljena heliografska mreža komunikacija koja je dopirala do Samotrake na sjeveru

Tolos Vafeio


12 / 21

planine Asterousia. Više od tisuću godina to je bio jedini tip grobnice na južnoj Kreti, a u nekim slučajevima, poput Kamilari, koristili su se u kasnom brončanom dobu. Minojski tolos grobnica je koncentričnog kružnog promjera u tlocrtu. Promjer je od 4 do 13 metara. Zidovi su općenito sagrađeni od neobrađenog kamenja, debeli su od 0.70-2.50 m. Tolos Kamilari koristi grubo obrađene kamene blokove. Veći blokovi s vanjske i unutarnje strane okružuju jezgru od manjeg kamenja, a sve je povezano ilovačom. Stariji minojski tolosi redovito su podignuti na kamenoj podlozi i u ravnini podloge. Izuzetak je Ayios Kyrillos, koji je dijelom sagrađen ispod razine terena. Dakle, minojski tolosi nisu ukopani u zemlju ili obronke brda. Arheoastronomski su usmjereni tako da je ulaz uvijek s istoka. Ulaz je manjih dimenzija, rijetko viši i širi od 1.00 x 1.00 m, u nekim primjerima sastoji se samo od trilithona i redovito je s vanjske strane zatvoren većom kamenom pravokutnom pločom. Gornja greda nadvratnika ponekad je deblja u centru, što ukazuje kako su graditelji vodili računa o mogućnosti loma zbog težeg opterećenja. Međutim, sačuvan je samo jedan tolos, Megali Skini, koji ima trokutnu šupljinu iznad nadvratnika. Ova osobina je temeljna za kasnije mikenske tolose, a koristi se kako bi se preraspodijelilo opterećenje krovišta iznad sredine nadvratnika. Rješenje predviđa dijagonalno zakošenje nadvratnika po dijagonali prema vrhovima dovratnika. Kao posljedica nastaje rasterećenje samog nadvratnika što znatno smanjuje mogućnost loma. Najveći broj tolosa sagrađen je sa postepeno nagnutim unutarnjim zidom. U nekim tolosima konzolno prepuštanje se poravnalo klesanjem kako bi se dobila pravilna krivulja. To je element poboljšanja koji se ne nalazi u arhitekturi ostalih objekata. Kod nekih tolosa nailaze se nizovi kamenih ploča usmjerenih prema vanjskom zidu. Ove ploče ne javljaju se uvijek na istom mjestu tlocrta niti je njihov broj uvijek isti. Pored toga ne pojavljuju se u tolosima iste lokacije niti vremena izgradnje. Dakle, ne postoji pravilo. Međutim, uvijek su postavljeni na visini od 30 cm do 1 m iznad zemlje, a međusobno su udaljeni 20 cm do 1 m. Objašnjenja su slijedeća:

Prema Parabeni i Xanthoudides koriste se pri prekrivanju hrpom zemlje iznad grobnice.

Prema Levi i Xanthoudides takve ploče tvorile su neku vrstu skele korištene za vrijeme gradnje.

Prema Braniganu, tako je olakšan pristup vrhu zida kako bi se po potrebi mogao demontirati drveni krov.

Ni jedno objašnjenje nema čvrstu logiku ili materijalni dokaz.

Tolos A i tolos B u Platanosu

Ostaci tolosa Kamilari


13 / 21

Velikom broju tolosa zid je proširen u jednom dijelu opsega, kao npr. Apesokari dok Platanos A i Marathokephalon II imaju ugrađen niz malih okomitih izbočenja na kružnom zidu, koja neki autori interpretiraju kao potpornje. Međutim, oni su nedovoljne čvrstine za tu svrhu. Niti jednom tolosu zid se kontinuirano i simetrično ne sužava kao u Maklavunu.

Odiyitria ili Odigitria je grobište smješteno na zapadu planina Asterousia, a južno od ravnice Messara u centralnom dijelu južne Krete. Tolos A smješten je s južne strane nalazišta. Poput ostalih nema pridruženih prostorija. Širina zida mu je veća od 1 m kao i visina na najvišem sačuvanom dijelu. Unutarnji promjer tolosa je 4,5 m. Ulaz sa trilitonom nalazi se na istoku i vrlo je uzak jer mu je širina oko 0,8 m. Tolos B, koji je većeg promjera nalazi se sjeveroistočno od tolosa A. Pridružen mu je veći broj prostorija. Zidovi su širi nego u tolosu A, a još je dodan poseban zid oko cijelog objekta. Ulaz u tolos B također je usmjeren prema istoku. Nalazi ukazuju da se u središtu tolosa palila vatra, pretpostavlja se kako se radilo o kremaciji. Zidovi su sagrađeni od većeg kamenja povezanog s manjim kamenjem pomoći blata i ilovače. Sačuvana visina zida iznosi oko 1 m. Debljina zida je oko 2 m. Ulaz je nešto širi od ulaza tolos A oko 1 m. Svi minojski tolosi imaju koncentrične zidove s omjerom unutarnjeg promjera s debljinom zida 3.55. Prema općem stajalištu minojski tolosi u Mesari nisu bili nadsvođeni. U slučajevima kada tolos nije nasut zemljom, stabilnost se određuje iz omjera debljine zida prema promjeru tolosa koji mora biti najmanje 0,53. Vrijednost koja je realnija, a koju sugerira praksa tolosa Thorikos, iznosi oko 1. To znači da zid tolosa mora biti jednak ili deblji od širine unutarnjeg promjera tolosa. Analiziramo li Pelonov indeks stabilnosti on mora iznositi manje od 1,85. To je zadovoljeno u 26 od 44 slučaja. Debljina temeljnog zida minojskog tolosa ne može se uspoređivati s mikenskim, budući da su minojski tolosi u velikom broju građeni iznad zemlje, konkavni dio njihovih svodova ne može se oduprijeti od oboda ili nabijene zemlje temelja. Mjera ishoda djelovanja vanjskih faktora (potresi, erozija,…) može se procijeniti učinkom na sve tolose. Potvrđeno je da je 8 od poznatih 99 mikenskih tolosa i 5 od 11 kasnih minojskih tolosa još uvijek u savršenom stanju. Međutim, nijedan od minojskih tolosa nije očuvan ako je imao kupolu. Dakle, može se zaključiti da rani minojski tolosi nisu imali kamene svodove. Ako znanje građenja kupole nema prethodnika na Kreti, razumno je zaključiti da je tehnika razvijena u Grčkoj kao posljedica zahtjeva za monumentalnim obiteljskim grobnicama. Takav tip tolosa prvo je razvijen na području jugozapadnog Peloponeza. Mnogi od njih su teško oštećeni erozijom i ljudskim faktorima. Međutim, ipak se ponešto može zaključiti. Tako Hood naglašava minoizaciju Peloponeza, a Pelon uočava jaki minojski utjecaj na grobnice u Peristeriji. Može se učiniti kako su zahtjevi i razvoj mikenskih tolosa bili domaći, a pogrebna vjerovanja i načini izrade su bili minojski? Je li tvrdnja točna, a ako je, zašto je tako, to vjerojatno nikad nećemo znati. Minojci nisu

Tolos Odiyitria

Tolos Odiyitria

Tolos Odiyitria


14 / 21

gradili kupole tolosa sve do perioda jakog mikenskog utjecaja, najvjerojatnije mikenske vladavine Kretom. Oblikovani kameni blokovi ne nalaze se u najranijim Mikenskim grobnicama, a razvojem tehnologije nalaze se kod novijih, poput grobnica u Peristeriai i u tolosu Aegisthusa u Mikeni.

Primitivna tehnika rasterećenja kupole iznad ulaza trokutom, koja je primijenjena na tolosu Megaloi Skinoi drži se za izolirani eksperiment na vrlo staroj grobnici. Međutim, ne postoje dokazi da se tehnika primjenjivala nakon toga. Upravo suprotno, minojsko tehnološko rješenje mase svoda iznad ulaza rješavalo se podebljavanjem nadvratnika u centru. Intuitivno je jasno kao je najveće opterećenje na simetrali grede nadvratnika, upravo u sredini. Tu je ujedno mjesto najvećeg momenta zbog najveće udaljenosti od potpore dovratnika. Deblji nadvratnik pojačat će kameni blok točno na mjestu najvećeg momenta savijanja. Odgovor mikenske tehnologije na taj problem nije bio zadebljanje dovratnika, nego eliminiranje djelovanje mase svoda na nadvratnik. To je potpuno različit pristup. Očito je da je mikensko rješenje tehnoloških problema graditeljstva predstavljalo vlastito novo znanje koje nema ništa zajedničko sa ostalim tehnologijama. Tehnika nadsvođavanja širokih prostora bio je mikenski izum na najranijem stupnju postojeće civilizacije. Kronologija minojskih tolosa Ubrzo nakon pojave tolosa na Kreti s istom svrhom sagrađeni su tolosi u jugoistočnoj Španjolskoj u Los Millares. S postojećom vojnom tehnologijom ove strukture su bile neosvojive. Najvažnije za preživljavanje duge opsade, braniteljima je bila dostupnost vode. Motilla del Azuer posjeduje najstariji bunar u Iberiji. Španjolske motile napuštene su prije 3500 godina, međutim, 500 godina prije napuštanja,

počinju se graditi na Sardiniji. Na otoku su izgrađeni u ogromnom broju, a danas ih je preostala samo četvrtina – više od 7000. Sardinija posjeduje najveću koncentraciju tolosa jer je vjerojatno bila cilj beskrajnih napada i invazija s mora. Prema kraju brončanog doba počinje se simbolično iskazivati poveznica izvora vode, koji daju život i tolos tvrđava, građenjem nekoliko podzemnih hramova u obliku tolosa s izvorom vode. Zanimljivo je da se u Grčkoj ne javljaju arhitektonske strukture primjenom tehnike tolosa sve do prije 3600 godina, dakle, nakon njihove pojave na Sardiniji. Pretpostavlja se da su prve tolos grobnice sagrađene u

jugozapadnom dijelu poluotoka Peloponeza u Messeni (Koryphasion, Pylos,...). To vrijeme se podudara s erupcijom morskog vulkana Santorini (Thera) i razaranja Krete.

Pylos

Sardinijski nurag Sant Antine

Dromos i tolos Aegisthusa u Mikeni


15 / 21

Danas nije poznato tko je sagradio prve tolose u Meseniji, a pretpostavlja se kako je riječ o minojskim izbjeglicama nakon erupcije vulkana. Oni su sigurno posjedovali znanja o gradnji tolosa. Kroz vrlo dugi period minojske dominacije morem istočnog Mediterana znanje nije postalo dostupno narodima na kopnu. Međutim, nakon erupcije Santorini, Mikenci u periodu od samo desetak godina počinju graditi tolose. Period konstrukcije mikenskih tolosa trajao je samo nekoliko stotina godina do prije 3250 godina kada su postali prva sila brončanog doba na istočnom Mediteranu koju su razorili morski narodi. Nakon toga tolosi su se nastavili graditi na Sardiniji i u Grčkoj sve do željeznog doba. Sardinijski tolosi tipa hrama s bunarom Sardinijska tipologija hramova bunara je vrlo jednostavna. Tolos je pod zemljom, a u sredini se nalazi bunar. Ponekad na vrhu kupole postoji vrlo mali otvor kako bi svjetlo Sunca obasjalo prostoriju. Ulazi se ravnim dromosom, stepeništem koje je redovito orijentirano u smjeru istok-jugoistok ili zapad-jugozapad. Vrlo sličan tolos nalazi se u Bugarskoj na izvoru Strume. Tipologija mu je vrlo slična nuragičkim tolosima kasnog brončanog doba na Sardiniji, a sagrađen je točno u vrijeme vrlo pomnjivo izrađenog hrama s bunarom Santa Cristina.

1980. godine Garlo je rekonstruiran s pravilnom kupolom koja je slabija od lančanice. Kupole u obliku polukugle nisu se gradile sve do rimske ere. Tolos Garlo je

bezuspješno rekonstruiran. Bez znanja lančanice i tehnike vodoravne nestlačivosti prstena

nemoguće je uspješno izvršiti rekonstrukciju. Postavljena je teorija kako Garlo predstavlja naselje Sarda u području zapadne Bugarske, na sjeveru Egeja. Područje je poznato po mineralnom bogatstvu posebno zlatom i srebrom upravo u vrijeme pada Mikenaca. Postoji vjerojatnost i da je to područje u koje su migrirali morski narodi, ali teorija nije dokazana. Mikenska civilizacija Argolid je veliki poluotok u Saronskom zaljevu na sjeveroistoku Grčke, paralelan s Atikom. Dijeli se na sjeverni dio na Argivskoj ravnici sa nizom dolina koje vode na istok do Epidaurusa u Saronskom zaljevu. Drugi dio poluotoka širi se južno od Epidaurusa prema Porto Kheli. U drevnim vremenima naselja su se koncentrirala pred ulazom u Argolski zaljev.

Sardinijski tolos Hram bunara

Sardinijski tolos Hram bunara


16 / 21

Na sjeveru je plodna Argivska ravnica, trokut omeđen rijekama Inachos i Erasinos. Zbog plodne zemlje civilizacija se razvijala od neolitika prije 9000 godina, a vjerojatno i ranije. Argivska ravnica okružena je vapnenačkim masivom koji je dijele od Korintije na sjeveru. Najveći broj velikih gradova od brončanog doba do klasične antike (Arg, Epidaur, Lerna, Midea, Mikena, Nauplion, Tirins i Troizen) smješten je na rubovima ravnica blizu obala Saronskog zaljeva. U južnom dijelu Argolida dominira planina Adheres s najvišim vrhom

Didymo. Dalje prema jugu su kvalitetna zemljišta sa glavnim prethistorijskim i klasičnim mjestima: špilje Franchthi, Mases, Halieis i Hermioneare uz tri vrlo dobro zaštićene luke. Vulkanski vrh Methana izdiže se iz Saronskog zaljeva u blizini istočnih obala južnog Argolida. Posljednja erupcija bila je u vrijeme helenističkog perioda. Plodno vulkansko tlo omogućava vrlo dobre prinose i zbog toga je klasični polis Methana na jugoistočnoj obali bio nezavisan i izoliran. Različiti dijelovi Argolida imaju različitu povijest. U neolitiku su utemeljena naselja oko Lerna na Argivskoj ravnici i oko špilje Franchthi na jugu. Nalazi potvrđuju palaeolitičku i mezolitičku naseljenost prije 37 000 godina. Naselja su bila pored izvora vode. U brončanom dobu, prije otprilike 5000 godina, javljaju se gradovi i utvrđene akropole s monumentalnom kamenom arhitekturom poput Lerna i Tirinsa. Postoje dokazi razvijene trgovine s Cikladima, Kretom i Anatolijom, što govori da su stanovnici bili izuzetno dobri pomorci. Kasno brončano doba, prije 3700 godina, je najrazvijeniji

Mikenski period s gradovima poput Mikene, Tiryisa, Arga i Midea. To je doba kada su vladari Argolida postali besmrtni heroji Homerovih epova Ilijade i Odiseje. Nakon tisućljeća civilizacije mikenski centri su razoreni, a Argolid postaje većim dijelom napušten. Tek negdje prije 2800 godina polis Arg, postaje najvažniji centar u vrijeme klasične antike. Argivci su bili Dorani, saveznici Sparte i Korinćana.

Lokacija Mikene (Lavlja vrata) između dva planinska vrha

Dromos Artrejeve riznice


17 / 21

Ovdje možemo spomenuti Epidaurus star 2500 godina, na mjestu Asklepijevog kulta i lječilišta. U sklopu je bio sagrađen teatar arhitekta i kipara Poliklita mlađeg, koji je stvarao 100 godina nakon Pitagore. Poliklit je u arhitekturi teatra u Epidaurusu primijenio akustički harmonički sustav kojeg je otkrio Pitagora. Do danas nigdje u svijetu nije napravljen niti jedan sličan objekt. Vrlo veliki broj detalja, akustička analiza i zvučni primjeri, ovdje.

Mikenskih devet tolosa predstavlja najveći skup monumenatalnih tholosa na jednom mjestu. Njihova suvremena imena potječu prema lokacijama (Epano Phournos, Kato Phournos, Panayitsa); prema arheološkim nalazima (Lion Tomb, Tomb of the Genii); arhitektonskih osobina (Cyclopean Tomb); ili osoba mitskih vladara Mikene (Aigisthos, Atrej, Klytemnestra). Imena su tradicionalna i nemaju posebni značaj u odnosu na pretpovijest kasnog Egeja.

Mikenska grobnica tipa tolos sastoji se od kružne podzemne nadsvođene pogrebne komore, koja se ponekad naziva thalamos. Pristupa joj se dromosom koji se naglo sužava pred ulazu stomion u komoru. Grobnice tipa tolosa – kao i u Mikeni, konstruirane su na padinama brežuljka. Imaju otvoreni dromos, mogu imati predvorje, imaju dvoranu kružnog tlocrta građenu od kamenih blokova koji su koncentrično postavljeni jedan na drugi dok se promjer kružnice sve više i više smanjuju. Orijentacije svih mikenskih tolosa su potpuno usklađene s konfiguracijom terena i postupcima konstrukcije dok se ne može dokazati bilo kakva astronomska orijentacija. Najranije od njih datiraju se prije 2700 godina. Do sada se mislilo da su španjolske tolose u Almeriji sagradili doseljenici iz Mikene. Međutim, radiokarbonsko datiranje je pokazalo da su sagrađeni oko 1500 godina prije nego su se mikenski doseljenici pojavili. Tolosi u južnoj Španjolskoj usmjereni su astronomski prema izlazu sunca.

Tolose su istovremeno gradile različite civilizacije. Postoji vrlo značajna razlika kojom se mogu razlikovati mikenski tolosi od tolosa koji su istovremeno gradile druge civilizacije. Nedavno istraživanje je dokazalo da je orijentacija mikenskih tolosa temeljena isključivo na topografiji, tj. obliku terena. Tolosi u južnoj Španjolskoj usmjereni su astronomski. Najveći broj usmjeren je istočno, prema izlazu sunca. Na Sveučilištu u Limogesu u Francuskoj, 2002. godine napisan je članak koji mjerenjem dokazuje kako mikenski tolosi, uvijek imaju usmjeren dromos prema podnožju brežuljka.

Potrebno je objasniti značaj i kontekst izgradnje na Iberijskom poluotoku. Detalje možete pročitati ovdje. Istu tvrdnju navode

Almerijski zaljev, s Almerijom i Santa Fe de Mondujar u unutrašnjosti

Tolos Artrejeve riznice

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/kukulkan.pdf

http://www.archive.gr/publications/archeoastronomy/Maravelia_AA.pdf


18 / 21

Mickelson i Mickelson u članku u Mediterranean Archaeology and Archaeometry pod naslovom Do Mycenean Tholos Tombs Encode Astronomical Alignments? Autori, nakon detaljne analize, navode kako je orijentacija mikenskih grobnica usklađena s topografijom terena i postupkom konstrukcije te nije moguće potvrditi usmjerenost prema astronomskim pojavama. Neko vrijeme se pretpostavljalo da su španjolske tolose u Almeriji sagradili doseljenici iz Mikene. Kako smo naveli, radiokarbonsko datiranje je pokazalo da su sagrađeni oko 1500 godina prije nego su se mikenski doseljenici pojavili. Astronomska orijentacija almerijskih tolosa prema izlazu sunca i istoku dovodi u sumnju hipotezu sa mikenskim doseljenicima, budući da je orijentaciju tolosa u Mikeni uvjetovala konfiguracija terena. 17 km od Almerije prema Santa Fe de Mondujar nalazi se Los Millares. To je najveće europsko utvrđeno neolitsko naselje, staro više od 5300 godina. Sastoji se od naselja i groblja sa više od 80 megalitičkih grobnica. Slični tolosi uobičajeni su u mikenskim ostacima pa je uspostavljena poveznica. Nalaze se i na drugim španjolskim lokacijama poput Cueva de Viera, pored poznate Cueva de Menga. Megalitske stijene s otvorima su vrlo česti dolmeni i u području Kavkaza gdje se broje u stotinama. Na kamenim pločama izrađeni su zaobljeni otvori kako bi se napravili ulazi. Komore tolosa obložene su vertikalno postavljenim kamenim pločama. Ponekad su imale niše za dječje grobove. Grobnice su nasute zemljom i kamenjem. Na mnogima je postavljen i vanjski rub kamenja kako bi se pojačala konstrukcija. Svu tolosi su orijentirani istok-jugoistok, osim grupe od sedam tolosa usmjerenih prema jugozapadu.

Sve grobnice su masovne, a broj pronađenih kostura se kreće od desetak do preko sto, ovisno o veličini. Uz njih su pronađene slonovača, nojeva jaja, bakreni alati, keramika, kremeni noževi i vrhovi strijela. Osnovni razlog nastanka i postojanja Los Millaresa je

ogromna količina mineralnih resursa. Paralela s Minojcima nastavlja se u dodavanju arsena kao antioksidanta svim proizvodima od bakra. U području Sierra de Gador nalazi se i dosta arsena. Među zgradama s posebnom namjenom ističu se dvije metalurške radionice. Najbolje sačuvana je pravokutna zgrada naslonjena na obrambeni zid. Dimenzije su 8 x 6.5 m, a sagrađena je od stijena s vratima prema istoku. Unutra se nalaze ostaci tri strukture namijenjene proizvodnji metala. Tu su pronađeni ostaci rastopljene rude.

Los Millares kultura jugoistočne Iberije u potpunosti je propala prije 4200 godina. Međutim, ubrzo se pojavila El Argar kultura koja je zamijenila.

Los Millares

Los Millares tolos u presjeku

Los Millares tolosi


19 / 21

Unutar nekoliko stoljeća El Argar se proširila sve do centralne Španjolske u područje depozita rude kasiterita SnO2 za dobivanje kositra koji se i danas eksploatiraju u područjima oko Madrida i Cardenasa. Sagradili su tvrđave i obrambena naselja na obroncima brežuljaka oko područja Daimiela

i Manzanares u La Manchi. Daimiel se nalazi 250 km sjeverozapadno od naselja na obali Almizaraque, gdje se danas nalazi rudnik srebra Herrerias, 150 kilometara južno od Madrida, a 110 km sjeveroistočno od Cardenasa. Ta područja su i danas vrlo bogata srebrom, bakrom, živom, olovom itd… Tolos Barenquete kod Los Millaresa, označen prema Hoskinsu brojem 36, je vrlo velik, s promjerom komore 5,5 m. Orijentacija ulaza je 62 stupnja. Dromos je širine veće od 2 m. Usmjerenje

mu je niz brijeg ali nije bilo prepreka da se usmjeri u nekom drugom smjeru. Hoskins naglašava da tolosi neobične orijentacije, najčešće pokazuju i na druge neobičnosti. Ponekad nemaju tipičnu konstrukciju tolosa ili nalazi u njemu ukazuju na neku drugu kulturu i lokaciju. Pretpostavka je da su neobični tolosi najvjerojatnije inačice ranijih civilizacija. Istovremeno počinje gradnja novih kamenih nadzornih tornjeva i tvrđava u obliku kakav nikad prije nije viđen. Jedan od takvih je Motilla Del Azuer na kojem se vrše iskapanja. Lokacija je nazvana po obližnjem gradiću. Riječ je o kružnoj, grubo obrađenoj strukturi promjera 50 m. Tehnika izgradnje je Egejski tolos. Sastoji se od centralnog tornja i koncentričnih zidova s velikim dvorištem. Prije 4500 godina u ravnici La Mancha sagrađeno ih je oko 20. Posebno je zanimljivo da se iste konstrukcije počinju graditi na Sardiniji prije 3800 godina. Svi sagrađeni objekti strukturno su identični onima na Motilla Del Azuer u Španjolskoj – grubo obrađeni egejski tolos. Prema ostacima procijenjeno je da je izgrađeno preko 30000 nuraga, a do danas je preostalo više od 7000, a istraženo ih je 4 (četiri). Očito je da istraživačima nije cilj da se dozna istina. To je isto vrijeme nastanka Monkodonje. U Egeju je bilo malo zemlje i nova područja naseljavanja Dalmacije, Istre, Španjolske… promatrala su se kao područje gdje se čovjek mogao obogatiti pronađe li zlato, srebro ili kasiterit. Pretpostavlja se da se tako u nova područja iselilo na tisuće Egejaca. Lokalno stanovništvo oštro se suprotstavljalo uljezima zbog čega je izgrađen veliki broj obrambenih objekata i nadzornih tornjeva. Rana minojska i mikenska kolonizacija povezana je s katastrofalnim slomom egejske El Argar kulture jugoistočne Iberije. Invazije i napadi donijeli su razaranja u cijeloj regiji te nakon pada postojećih civilizacija jedino su pošteđeni Feničani na Levantu. Uslijedilo je Feničko doba. Egejski istraživači i naseljenici nisu se tu zaustavili. Postoje mišljenja da su u potrazi za dragocjenim metalima prošli Gibraltar, a postoje i dokazi, analizom naplavnih sedimenata, da su započeli eksploataciju na lokaciji Rio Tinto (zlato, srebro, bakar) u jugozapadnoj Španjolskoj. Eksploatacija u susjednim manjim rudnicima Sao Domingos i Tharsis, sjeverno od Huelve na Atlantskoj obali, počinje

Orijentacija 59 tolosa kod Los Millaresa prema Hoskinsu


20 / 21

prije 5000 godina. Nakon više od 5000 godina eksploatacije metala, područje Rio Tinto je najzagađenije područje zemaljske kugle. Pitanje najznačajnijih karakteristika minojske i mikenske kulture je izuzetno složeno budući da se početak mikenske vladavine na Kreti ne može s točnošću odrediti, a minojski utjecaj na mikensku kulturu je bio vrlo značajan. Uobičajeno se početak Mikenskog perioda određuje prije otprilike 3450 godina (npr. Castleden 1990). Uočava se da se tada promijenila orijentacija hramova i grobova na Kreti. (Blomberg i Henriksson 2005). Mikenci u svojoj postojbini općenito nisu orijentirali grobnice dok su Minojci tome poklanjali veliku pozornost. Osim grobnica orijentirali su i druge važne građevine i to redovito prema istoku. Međutim, postoje dokazi da su Mikenci u Argolidu, orijentirali hramove i grobnice prema zapadu i to prema zalasku Sunca. Takva pojava zabilježena je, ne samo u Mikeni, nego i na Kreti. U Gourniai, postoji Mikenski hram koji je orijentiran prema zrakama zalazećeg Sunca. Međutim, ne na zimskom solsticiju nego na jesenskom ekvinociju. Tako se zrake pojavljuju ponovno na dan nakon proljetnog ekvinocija. Neki Mikenski grobovi orijentirani su prema zalazu Sunca na jesen i zimu. Budući da su Minojci preferirali orijentaciju grobnica prema istoku, orijentacija hramova može biti povezana s Mikenskim vjerovanjima o zagrobnom životu. Vremenski početak Mikenskog perioda, prije 3450 godina, predstavlja period velike otvorenosti, a to je ujedno i period najvećeg od svih vladara bročanoga doba - Tutmozisa Ill. Nazivali su ga genijalnim vojnim strategom. Egipat je kroz brončano doba djelovao kao sila koju su itekako osjetile sve civilizicije u njegovom okruženju. Iako je riječ o razlici od 1700 godina, ovdje moramo spomenuti Dioklecijana. Prije gradnje palače u Splitu, Dioklecijan je ratom potisnuo nemire u Egiptu, a prethodno je to napravio Aurelije u Siriji. To je jedan od razloga zbog kojeg je u palaču ugradio modele iz pokorenih provincija. Palača je simbol imperijalnog kontinuiteta i legaliteta. Tutmozis, egipatski faraon, koji je vladao prije 3500 godina, kraljevskim imenom Djehuty-mes Men-kheper-re, u mladosti je bio dobro vojno uvježban. U tim vremenima Egipat je izgubio nadzor nad Sirijom i Libanonom pa je Tutmozis III krenuo na prvi pohod. Pokorio je Gazu i Megid, a za pet mjeseci je stigao do sirijske obale. U idućih 18 godina organizirani su vojni pohodi u kojima je 350 gradova palo pod egipatsku vlast. Dioklecijanova palača u Splitu prožeta je istočnim simbolizmom, a kao elementi simbolizma javljaju se egipatske sfinge. One predstavljaju kraljevsku moć, koja je prema nepokornima nemilosrdna, a dobre štiti. U Dioklecijanovoj palači nalazi se najmanje 12 sfingi ili njihovih ostataka. Zatim, tu su stupovi od asuanskog crvenkastog granita. Prema pronađenim zapisima, sfinge i granitni stupovi pripadali su najvećem faraonu Tutmozisu, čija je vladavina zapamćena po obilju i bogatstvu, a na istim lokacijama ratovao je Dioklecijan. Detalje o orijentaciji, lokaciji i nepravilnom obliku Dioklecijanove palače, prožete istočnim simbolizmom, možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje. Slične principe Dioklecijan je primijenio i pri orijentaciji utvrda na Limes Arabicus. Vidi ovdje i ovdje.

Gdje se ovdje uklapa Maklavun? Maklavun nema mnogo zajedničkog ni sa jednim opisanim tolosom koji pripadaju bilo kojoj civilizaciji. Različit je oblik i orijentacija. Pretpostavka je da je bio nadsvođen. Letimičan pogled na konstrukciju, bez mjerenja i analize, ukazuje da ostaci ne zadovoljavaju uvjete za gradnju kamenog svoda. Širina zidova, u predjelu dromosa, to ne bi mogla izdržati.

Motilla Del Azuer

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/dio1.pdf



http://www.audiologs.com/ozrenbilan/LimesIntro.pdf

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/Limes.pdf


21 / 21

Stručnjaci su postavili teoriju da su u Maklavunu pokopani članovi obitelji koji su živjeli u gradini Karaštak i da je Maklavun mikenski tolos. Mikenski tolosi nemaju arheoastronomsku orijentaciju i sagrađeni su tako da je prilazni put iz dromosa usmjeren niz brdo. Situacija na slici tome odgovara – dromos je usmjeren nizbrdo, štoviše, približno prema prilaznom putu s gradine Karaštak. Međutim, je li sve tako…? Nastavak: Nova arheoastronomska teorija tolosa Maklavun II dio Literatura I dijela i poveznice u tekstu 1) Belli, P. On Measuring Tholoi in the Aegean Bronze Age, K. P. Foster, R. Laffineur Metron: Measuring the Aegean Bronze Age 2003 2) Branigan, K., 1975, The Tombs of Mesara: New Tombs and New Evidence, BICS 22, 3) Branigan, K., 1984, Early Minoan Society: the Evidence of the Mesara Tholoi Revised, u Aux Origines de l'Hellénisme: La Crète et la

Grèce. Paris 4) John C. McEnroe Architecture of Minoan Crete: Constructing Identity in the Aegean Bronze Age 5) Branigan, K., 1988, The Foundations of Palatial Crete. A Survey of Crete in the Early Bronze Age, London. 6) Branigan, K., 1994, The Corbelling Controversy - Another Contribution, Cretan Studies 4, 7) Cavanagh, W. G. and Laxton, R. R., 1981, The Structural Mechanics of the Mycenaean Tholos Tomb, BSA 76, 8) Cavanagh, W. G. and Laxton, 1982, Corbelling in the Late Minoan Tholos Tombs, BSA 77. 9) Cavanagh, W. G. and Laxton, R. R., 1985, Corbelled Vaulting in Mycenaean Tholos Tomb and Sardinian Nuraghi, Papers in Italian

Archaelogy, IV Oxford, British Archaeological Reports, International Series, 10) Cavanagh, W. G. and Laxton, R. R., 1988, Problem Solving and the Architecture of Tholos Tombs, French i K. A. Wardle, Bristol 11) Cavanagh, W. and Mee, C., 1998, A Private Place: Death in Prehistoric Greece, SIMA 125 12) Como, M. T., 2006, Analysis of the Statics of Mycenaean tholoi, Proceedings of the International Congress on Construction History,

2006, M. Dunkeld, J. Campbell, H.Louw, M. Tutton, B. Addis, C. Powell, R. Thorne, Exeter 13) Como, M. T., 2008, The technical expertise used in the stability of the Mycenaean Tholos, u History of Engineering. Proceedings of the

2nd National Conference, Naples 2008 14) Como M. T. , Analysis of the Statics of the Mycenaean Tholoi, Vol 1 15) Como, M. T., 2009, The Construction of Mycenaean tholoi, Kurrer W. Lorenz, V. Wetzk, Third International Congress on Construction

History, Brandenburg University of Technology Cottbus, 2009, Berlin 16) Hood, S., 1960, Tholos Tombs of the Aegean, Antiquity 34, 17) Maggidis, C., Burial Building 19, Phourni Archanes: Variety and Originality in MM I Burial Architecture, Rethymno 1995 18) Mitova-Dzhonova, Dimitrina, Megalithic Well Temple near the Village Garlo, National Institute for Monuments, 1984. 19) Pelon, O., 1976: Tholoi, tumuli et cercles funéraires. Recherches sur les monuments funéraires de plan circulaire dans l’Égée de l’âge

du Bronze, Paris 20) L. Herrero, B., 2011. The Secret Lives of the Early and Middle Minoan Tholos Cemeteries: Koumasa and Platanos, in Prehistoric Crete:

Regional and Diachronic Studies on Mortuary Systems, ed. J. M. A. Murphy Philadelphia: INSTAP Academic Press, 49-84. 21) Pelon, O., 1998, Les toimbes circulaires dans l'Égée de l'âge du Bronze: état des recherches sur les tombes à tholos 22) A. Vianello, Some notes about Kamilari tholos, Sheffield, 2000 23) Sakellarakis, Y. and E., 1997, Archanes : Minoan Crete in a new light, Athens. 24) Watrous, L.V., 1993, A Survey of the Western Mesara Plain in Crete: Report 1984, 1986, 1987 Field Season, Hesperia Vol. 62 25) Watrous, L.V., 1994, Review of Aegean Prehistory III: Crete from Earliest Prehistory through the Protopalatial Period, AJA 26) V. Cummings, C. Richards, The essence of the dolmen: the Architecture of megalithic construction, Préhistoires Méditerranéennes,

Colloque, 2014. 27) W. G. Cavanagh and R. R. Laxton The Structural Mechanics of the Mycenaean Tholos Tomb, The Annual of the British School at

Athens, British School at Athens

http://www.audiologs.com/ozrenbilan/maklavun2.pdf

https://books.google.hr/books?id=A8hS5CVor2UC&pg=PA26&lpg=PA26&dq=tholos+Megali+Skini&source=bl&ots=laWcgdmaxh&sig=RKNi_OXzDJFmZcFv76L1Q7NymJU&hl=hr&sa=X&ei=UEJvVfnZOor_7AbUqoGgDA&ved=0CCYQ6AEwAQ#v=onepage&q=tholos%20Megali%20Skini&f=false

http://www.academia.edu/1461970/Legarra_Herrero_B._2011_._The_Secret_Lives_of_the_Early_and_Middle_Minoan_Tholos_Cemeteries_Koumasa_and_Platanos_in_Prehistoric_Crete_Regional_and_Diachronic_Studies_on_Mortuary_Systems_ed._J._M._A._Murphy_Philadelphia_INSTAP_Academic_Press_49-84

http://www.bronzeage.org.uk/

http://pm.revues.org/944

http://www.jstor.org/stable/30103031

nova arheoastronomska teorija tolosa maklavun i dioaudiologs.com/ozrenbilan/maklavun1.pdf · nova...

Documents