Uvodni dio

Uvodni dio pravnog propisa sadrži:

a) preambulu,b) naziv propisa,c) predmet.

Uvodni dio pravnog propisa može uključivati definicije.Preambula je dio propisa koji se nalazi na početku propisa, a sadrži informacije o pravnom osnovu za usvajanje propisa, odnosno odredbe iz kojih proizilazi ovlaštenje za njegovo donošenje.Preambula pravnog propisa predstavlja proceduralni put kojim propis dolazi do svoje pravne snage, pozivajući se na propise više pravne važnosti, ime organa koji donosi propis, broj sjednice na kojoj je organ usvojio propis, kao i datum usvajanja. Kada je organ koji donosi pravni propis prethodno obavezan da pribavi mišljenje ili saglasnost nekog drugog organa, preambula treba sadržavati i naziv organa koji je dao mišljenje, odnosno saglasnost za donošenje pravnog propisa.U preambuli se ne koriste skraćenice.

Naziv je dio propisa koji se stavlja iza preambule, a sadrži osnovne informacije o materiji koju propis uređuje i na osnovu kojih se on identificira.Naziv se mora ispisati bez skraćenica i bez znakova interpunkcije.Naziv treba da bude izraz koji je sintetičan, a opet adekvatan sadržaju pravnog propisa. Ako to nije moguće, jer su u propisu sadržane razne materije, onda se u naziv unosi sintetični sadržaj one materije koja je za propis najznačajnija.

Predmet je dio propisa koji se stavlja iza naziva ili ispod pregleda sadržaja, a sadrži informacije o cilju propisa.U formuliranju predmeta trebalo bi spomenuti osnovni sadržaj propisa koji važi za cijeli sadržaj pravnog propisa.

Definicija je dio propisa koji se stavlja iza predmeta, a sadrži informaciju o značenju izraza korištenog u propisima.U formuliranju definicije važno je koristiti zajedničke i nedvosmislene izraze koje nije potrebno dalje definirati.

Glavni dio

U glavnom dijelu pravnog propisa sadržana je normativna snaga propisa i utvrđena pravila koja će služiti za ostvarivanje postavljenih ciljeva, i može uključiti:

a) opće principe,b) prava i obaveze,c) ovlaštenja,d) primjene odredbi,e) kaznene odredbe.

Opći principi su dio propisa koji se stavlja na početak glavnog dijela propisa, a sadrži informacije o ključnim vrijednostima koje propis regulira.Osim kada principi odgovaraju dobro poznatom pravnom konceptu, njihov sadržaj treba biti jasno objašnjen.

Prava i obaveze su dio propisa koji se stavlja iza općih principa, ako postoje, a sadrži informacije o uticaju propisa na subjekte.Odredbe koje se tiču prava i obaveza trebalo bi definirati što je jasnije moguće, s posebnim osvrtom na njihov uticaj na budžet.

Ovlaštenja su dio propisa koji se stavlja iza prava i obaveza, ako postoje, a sadrži informacije o dodatnim podzakonskim aktima koje treba da usvoje različiti organi u sklopu implementacije propisa.Ovlaštenje za donošenje propisa:

a) upućuje na organ odgovoran za donošenje podzakonskog akta,b) upućuje na obim podzakonskog akta,c) uključuje vremensko ograničenje i može sadržavati i klauzulu da podzakonski akti poslije izvjesnog vremena automatski prestaju važiti.

Primjene odredbi su dio propisa koji se stavlja iza ovlaštenja, ako postoji, a sadrži informacije o institucijama i procedurama potrebnim pri primjeni propisa.Odredbe kojim se uspostavljaju nove institucije moraju tačno odrediti njihovu odgovornost, rukovodnu strukturu i obaveze.Odredbe kojim se uspostavljaju procedure moraju tačno odrediti situacije u kojim se opća pravila upravnog postupka ne primjenjuju.

Kaznene odredbe su dio propisa koji se stavlja iza odredbi o primjeni, ako postoje, a sadrži informacije o sankcijama u slučaju kršenja određene odredbe propisa. Svaka kaznena odredba ukazuje na kažnjive radnje i sankcije, uzimajući u obzir da se:

a) definicija kažnjive radnje određuje bez mogućnosti različitog tumačenja,b) definicija sankcije određuje u granicama minimuma i maksimuma.

Završni dio

U završnom dijelu pravnog propisa sadržana je informacija o vremenu kada propis stupa na snagu i početni period njegove primjene, i može uključiti:

a) prijelazne odredbe,b) završne odredbe,c) datiranje i potpisivanje.

Prijelazne odredbe su dio propisa koji se stavlja na početak završnog dijela propisa, a sadrži informacije i o posebnim okolnostima predviđenim za period početka primjene propisa.U prijelazne odredbe ugrađuju se odredbe o prelasku na novi sistem koji uređuje određeni odnos na različit način.

Završne odredbe dio su propisa koji se stavlja iza prijelazne odredbe, a sadrži informacije o tome kada propis stupa na snagu.Propis, u smislu ustavnih principa, stupa na snagu nakon isteka određenog roka nakon objavljivanja, i tako mora biti označeno. U slučaju zakona, to je period od osam dana, ali nikada prije jednog dana od dana objavljivanja.U propisima se ne određuje vrijeme njihovog objavljivanja. Propisi koje donose institucije na koje se ova pravila odnose objavljuju se:

a) samo u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" (zakoni i drugi propisi koji se tiču javnosti),b) u internim glasilima ili na oglasnoj ploči (pojedinačni akti).

Datiranje je posebna vremenska klauzula koja se nalazi ispod teksta propisa i pokazuje dan kada je propis nastao. Datiranje je formalan akt i može se izraziti na sljedeći način:

a) izvorni način - gdje kao datum nastanka propisa važi onaj dan koji je naznačen ispod objavljenog teksta propisa. To važi za sve propise osim za zakone.b) neizvorni način - ako datum nastanka propisa nije označen, kao datum propisa važi dan objavljivanja službenog glasnika u kome je propis bio objavljen.

Amandmani

Amandman predstavlja popravak, dodatak nekom zakonu, prijedlog za njegovu izmjenu i dopunu. Amandmane imaju pravo davati svi ovlašteni predlagači zakona I radna tijela parlamenata.Podnosi se u pisanoj formi sa obrazloženjem, a ako sadrži odredbe o financijskim obvezama, predlagač je dužan ukazati na izvore sredstavaO amandmanima se izjašnjava predlagač zakona, a Vlada i kada nije predlagač. Prihvaćeni amandman postaje sastavni dio prijedloga zakona. Amandman se usvaja većinom glasova prisutnih.

Donošenje zakona po hitnom postupku

Pored redovne procedure postoji tzv. “hitni postupak” usvajanja prijedloga zakona.Donošenje zakona po hitnom postupku ujedinjuje prvo i drugo čitanje, a zatim se tekst dostavlja predsjedavajućem Zastupničkog doma najkasnije jedan dan prije.Predsjedavajući to dostavlja predsjednicima radnih tijela,svim zastupnicima i vladi ako ona nije predlagač. Zatim se o tom prijedlogu odlučuje prije dnevnog reda i na predložen tekst zakona u hitnom postupku mogu se ulagati amandmani sve dok se rasprava ne zaključi.

Prečišćeni tekst pravnog propisa

Prečišćeni ekst pravnog porpisa se izrađuje kada se na propisu izvrše najmanje tri izmjene ili se izmijeni više od 10% osnovnog teksta,tako da njegova primjena postane nepregledna.Dopušteno je das u u prečišćenom tekstu sadržane ispravke.Prečišćeni tekst propisa ne upućuje se u redovnu zakonodavnu procedure.Prečišćeni tekst ima službeni karakter I objavljuje se u službenom glasilu.

Izmjene I dopune pravnog propisa

Izmjene i dopune rade se u slučajevima kada propisi ne odgovaraju izmjenama u pravnom sistemu.Osnovni propis može biti izmenjen u potpunosti,osim naziva propisa I datuma.Ako se više od polovine osnovnog propisa mijenja,odnosno dopunjuje,potrebno je pristupiti donošenju novog propisa.Izmjene I dopune propisa mogu se vršiti samo propisom iste važnosti I u istom postupku kao I propis koji se mijenja.Izmjenama I dopunama jednog propisa ne mogu se vršiti promjene u propisu koji uređuje drugu oblast.

Prvo čitanje zakona

Ako dom prihvati negativno mišljenje ustavnopravne ili nadležne komisije, predloženi zakon smatra se odbijenim, a ako prihvati pozitivno mišnjenje, smatra sa usvojenim u prvom čitanju. Ako ne prihvati mišljenja komisija, dom traži da komisije izrade novo mišljenje zasnovano na novim smjernicama i rokovima koje utvrdi dom.

Drugo čitanje zakona

U drugom čitanju na sjednici doma raspravlja se o prijedlogu zakona i izvještaju nadležne komisije te eventualnim amandmanima dostavljenim u plenarnoj fazi. Poslanici/delegati i klubovi poslanika/naroda mogu predlagati amandmane koji osporavaju amandmane koje je komisija usvojila. Nakon što se glasalo o amandmanima, glasa se o prijedlogu zakona u njegovom konačnom tekstu. Ako tekst prijedloga zakona usvoji jedan dom, prijedlog zakona upućuje se drugom domu, gdje se procedura u potpunosti ponavlja.

Načelo jasnoće kvaliteta i kvantiteta stila pravnog propisa

Ovo načelo poćiva na stilizaciji sadržine pravnog propisa I upućuje na jedinstven stil koji je razvila nauka koja se naziva stilistika.Pravni porpis mora biti izražen stilski što podrazmijeva da bude jasan I da ni jednog trenutka ne dovodi u sumnju čitaoca pravnog propisa o tome šta je donosilac pravnog propisa htio.Jedinstvo stila podrazumijeva da od početka do kraja u pravnom propisu bude isti stil pisanja,u pitanju je stilska proza koja se donosi za razilu od stilske poezije koja se primjenjvala u davnim vremenima.Tekst pravnog propisa mora razumijeti čitalac prosjećnih intelektualnih sposobnosti.Kao što stil mora biti jedinstven tako I njegov kvalitet misli kojom se izražava mora u cijelom tekstu zadržavati isti jezički izraz.Tako npr. ne smiju se upotrebljavati sinonimi I hononimi.Sinonim se javlja kada se jedan jezički izraz izražava na više načina putem istiznačnica dok hononim predstvalja riječ koja se čini jednakom sa drugom riječju ali ima drugačije značenje.Pravni termini u izradi pravnih propisa su nužni,što znači da u pravnom propisu takvi izrazi moraju biti sadržani pa se stoga upotrebljavaju riječi kao što su:zastara,održaj,ugovor,sticaj itd.

Načelo odnosa jezičkog izraza i logičkog smisla pravnog propisa

Prilikom izrade pravnih propisa imperativom se nameće upotreba jezičkih izraza kojim se izražavaju misli stvaraoca pravne norme I logičkog smisla koji taj pravni propis ima.Adresat kojim je propis upućen mora izvući zaključak o onome što je donosilac pravnog propisa htio reći.Da bi se to postiglo neophodna je primjena logike I ona u nomotehnici ima značaj korekture pravnog propisa.Ona mijenja jezik izražavanja,pa jezički nije nužno izraziti do udetalja,nego je dovoljno samo navesti,ono na osnovu čega će prosječnom čitaocu biti nametnut logički razuman zaključak. Tako se logičkim dopunjava jezički

izraz.Logikom se izvodi iz norme ono što jezikom nije rečeno,ali je u normi sadržano.Dok se jezikom izvodi iz norme samo ono što proizilazi iz značenja riječi u normi.Od izuzetnog je značaja sposobnost redaktora da ukomponuje jezički izraz sa osnovnim smislom stvaraoca norme te da sa što manje riječi više kaže,kako ne bi zbunjivao adresata.

Načelo ukupnosti sadržaja pravnog propisa

Sadržajem pravnog propisa moraju biti obuhvaćeni svi društveni odnosi ili najveći broj njih koji se reglementiraju.Ukupnost sadržaja podrazumijeva da donosilac obuhvati što je moguće više pitanja kojim se regučiše odnos između države I njenih subjekata a da rdaktor na odgovarajući način iste ugradi u tekst pravnog propisa.

Načelo utvrđivanja I izražavanja egzistencijane I sadržinske ovisnosti nižeg pravnog propisa u višem

Poznato nam je da niži pravni propis ne može nastati ukoliko za donošenje tog propisa u višem pravnom propisu nije sadržana nadležnost.Sadržajni odnos nižeg pravnog propisa sa višim podrazumijeva da donosilac tog pravnog propisa uvijek mora ostati u granicama nadležnosti za njegovo donošenje.pogrešno je da se u nižem pravnom propisu nalaze pojedine odredbe višeg pravnog propisa,jer se na taj način tekst nepotrebno opterećuje.Poštivanjem ovog načela,poštuje se načelo zakonitosti,pogotovo odredbe o nadležnosti.

Obim pravnog propisa

Obim pravnog propisa podrazumijeva tehnički I sadržajni smisao koji u njemu treba biti sadržan,u sadržajnom smislu pravni propis predstavlja ukupnost društvenih odnosa i subjekata koji su odredbama pravnog propisa obuhvaćeni.U tehničkom smislu obim pravnog propisa predstavlja ukupnost odredaba pravnog porpisa,kojim aje normativno obuhvaćen neki pravni porpis.Donosilac pravnog propisa treba jednim aktom obuhvatiti što više odnosa I što veći broj slučajeva koji u praksi mogu nastati.Stvaraoci pravnih normi moraju voditi računa da sadržaj pravnog porpisa I primjena normi u njemu bude u ravnoteži.Može se reći da veći broj odredaba u nekom heterogenom pravnom propisu dje I veće značenje tog propisa.Broj odredaba pravnog propisa međutim ne može biti primarni factor kvalitete u odnosu na društvene odnose koje regulira.Kada je propis usklađen sa sadržajem onda taj broj predstavlja jedan od elemenata kvaliteta pravnog propisa.

Plan normativne djelatnosti

Planom normativne djelatnosti bave se osobe koje obavljaju poslove izrade pravnih akata,oni sačinjavaju plan koji treba da sadrži:naziv subjekta koji donosi pravni propis,naziv pravnog propisa,rok za donošenje pravnog porpisa,način donošenja pravnog porpisa,pitanja koja će taj pravni propis tretirati.Plan normativne djelatnosti može biti širi I uži:Širi plan obuhvata nositelje I prirodu materije koja se normira,dok uži plan uzima u obzir samo aktivnosti na izrazi pravnih propisa.U vremenu u kojem će se realizirati planovi normativne djelatnosti mogu biti:dugoročni (15-20 godina),srednjoročni (5 godina),krakotočni (1 godina).

Djelovanje propisa u prostoru i vremenu

Pravni propis se donosi da bi ostvario svoje pravno djelovanje kroz statičku oznaku,prostor I dinamičku,vrijeme.Prostorno djelovanje ravnog propisa je ustvari njegovo teritorijalno važenje.Djelovanje pravnog propisa u vremenu odnosi se na najširi i na najuži teritorij.Postoji mnogo razloga zbog čega se napušta princim djelovanja prostora na čitavom području I mnogo više se upotrebljava princip djelovanja na užem području.Što se tiče djelovanja propisa u vremenu radi se o djelovanju ex nunc (od momenta donošenja) od trenutka važenja,pa ubuduće sve do njegovog prestanka.Kod vremenskog važenja pravnog porpisa treba razlikovati:1.početak njegovog važenja 2.prestanak važenja pravnog propisa.

Autentično tumačenje zakona

Autentičnim tumačenjem utvrđuje se istinitost, vjerodostojnost, izvornost i pravilan smisao nedovoljno jasnih odredbi zakona, drugih propisa i općih akata.Subjekti koji provode zakone, druge propise, odnosno opće akte mogu podnijeti zahtjev za davanje autentičnog tumačenja.Kada primi zahtjev za davanje autentičnog tumačenja zakona, drugog propisa i općeg akta, predsjedavajući Doma ga odmah upućuje Ustavno-pravnoj komisiji, nadležnoj komisiji, kao i Vijeću ministara BiH radi davanja mišljenja.Nakon što Ustavno-pravna komisija razmotri zahtjev cijeneći jasnoću norme na koju se tumačenje odnosi, izvještaj Ustavno-pravne komisije zajedno sa mišljenjem Vijeća ministara BiH dostavlja se nadležnoj komisiji Predstavničkog doma.Nadležna komisija utvrđuje prijedlog za davanje autentičnog tumačenja i dostavlja ga Ustavno-pravnoj komisiji.Ustavno-pravna komisija utvrđuje konačan prijedlog autentičnog tumačenja i dostavlja ga predsjedavajućem Predstavničkog doma.Autentično tumačenje zakona, drugog propisa i općeg akta primjenjuje se i važi od dana primjene propisa na koji se odnosi.Autentično tumačenje zakona, drugog propisa i općeg akta objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".

Pretpostavke za donošenje i izradu pravnih propisa

Postoje dvije osnovne pretpostavke za donošenje nekog pravnog propisa.Prva (objektivna) je da propis po svom sadržaju bude pravilan u pogledu ustavnosti i zakonitosti.A druga pretpostavka (subjektivna) , je vezana za ličnost redektora pravnog propisa.Ova pretpostavka je izraz složenosti pravnog normiranja u pogledu objektivnih prepostavki uzima se za nužno da pretpostavka bude rezultirala pravilnim donošenjem pravnih pretpostavki,a da bi one bile ispunjene potrebno je da kumulativno budu ispunjeni slijedeći uvjeti:

1. da je donosilac pravnog propisa nadležan2. da je provedena određena procedura donošenja pravnog propisa3. da pravni propis ima određeni sadržaj4. da je pravnom propisu osigurano vremenski i propstorno djelovanje

Prva pretpostavka jeste nadležnost donosioca pravnog propisa i ona podrazumijeva njegovo pravo i dužnost da određene društvene odnose reguliše putem pravnih normi.Nadležnost se mora utvrditi prije nego što se pristupi donošenju pravnog propisa.U tom smislu donosilac pravnog propisa mora znati dvije stvari i to:

1. da je nadležan za njegovo donošenje2. mora znati koja pitanja može zahvatiti odredbama pravnog propisa koji će donijeti i koliko široko

može te društvene odnose tretirati tim pravnim propisom.

U pogledu nadležnosti adresant uvijek mora imati u vidu da njegovo ovlaštenje propizilazi iz višeg pravnog propisa npr: ako se radi o donošenju zakona ovlaštenje je sadržano u ustavu, a ukoliko je u pitanju podzakonski akt ovlaštenje propizilazi iz zakona.

Nadležnost može biti regulisana direktno ili indirektno.

Direktna nadležnost je kada se u pravnom propisu izričito navodi ko će i u kojom vrstom pravnog propisa regulisati određenu materiju.

Indirektno se nadležnost određuje kada se navodi materija koju treba regulisati a onda se logički zaključuje ko može donositi takvu vrstu pravnog propisa npr: kad je u propisu sadržana odredba da će određena pitanja regulisati statutom onda se može lako zaključiti da regulaciju vrši organ koji donosi statut.I stu grešku će načiniti organ kada reguliše nešto za što nije ovlasšten, kao i kada reguliše šire ono za što je inače ovlašte, ali i u slučaju kada ne reguliše materiju koju bi trebao.

Odredbe o nadležnosti za donošenje pravnog propisa nalazi se u uvodnom dijelu pravnog akta.

Druga pretpostavka za donošenje pravnih propisa vezana je za provođenje odgovarajuće procedure njegovog donošenja.Postupak donošenja pravnog akta možemo podijeliti po kriteriju više akata za čije su donošenje propisane procedure, odnosno na kriterij donošenja općih akata, ustava, zakona. U vezi sa ovim posebno se može govoriti o pojedinim općim aktima i procedurama npr: ustav. A posebno u proceduri za upravne i sudske akte.

Za donošenje općih akata ne postoje posebni zakoni, nego se odredbe o proceduri nalaze u različitim pravnim propisima npr: u ustavu je propisan postupak njegovog mijenjanja, a najvećibroju procedura za mijenjanje pravnih propisa sadržan je u poslovnicima predstavničkih organa.Najvažnija procedura odnosi se na donošenje zakona i ta procedura sastoji se od pokretanja postupka za što služi prijedlog koji je prva faza koja će dovesti do konačnog teksta, njegovog usvajanja i donošenja.

U savremenim državama pitanje predlaganja je određeno precizno odgovarajućim propisima.Tako npr: svaki član kongresa SAD-a može na bili kojem zasjedanju i u bilo keje vrijeme podnijeti zakonski prijedlog.To oni čine stavljajućći prijedlog u košaricu koja stoji pored svakog stola, slično je i u drugim državama.

U BiH prijedlog za donošenje zakona kao općeg pravnog akta najviše pravne snage sastoji se od slijedećih elemenata i to:

1. ustavnog osnova za donošenje zakona2. ocjene stanja koje se određuje zakonom u određenoj oblasti3. ocjene sredstava koja su potrebna za donošenje zakona4. integralnog teksta zakona sa obrazloženjem5. tekst izmjena odredbi važećeg zakona koji se mijenja6. potvrda ovlažtenog organa da je prijedlog zakona pregledan

Uz prijedlog zakona može se podnijeti i odgovarajuća dokumentacija,a tekst prijedloga zakona mora sadržavati rješenja koja se formulišu u obliku pravnih odredaba.

Retroaktivnost pravnog propisa

Pravilo je da pravni pprpis djeluje od momenta donošenja,tj.od stupanja na snagu,a da povratno dejstvo pravnog propisa,odnosno,njegova primjena na situacije koje su postojale prije nego što je taj propis donesen,nije opravdano.S toga,zakonodavac,u principu,isključuje mogućnost povratnog djelovanja pravnog porpisa iz razloga pravne nesigurnosti adresata na koji se taj propis odnosi.

Ekscepcija ilegalnosti pravnog porpisa

Predstavlja kontrloni mehanizam koji podrazumijeva da državni organ,a u pravilu sud,odbija primjeniti pravni propis na konkretan slučaj ukoliko smatra da je u suprotnosti s višom pravnom normom,nakon čega preedmet rješava primjenom zakona.Ova doluke nema djelovanj erga omnes (prema svima),nego se samo odnosi na taj slučaj.Dakle,odluka ne poništava opći akt i ne djeluje sa objektivnim efektom što dovodi do određene pravne nesigurnosti.