Noel Malcolm

POVIJEST BOSNE By cilibu@hotmail.com

ZAHVALA

Najvie alim to nisam imao prilike raditi u sarajevskim knjinicama dok je to jo bilo mogue. Duboko sam zahvalan osoblju knjinica u kojima sam obavio vei dio istraivanja potrebnih za ovu knjigu:

Bibliotheque Nationale u Parizu, Bodleian Library u Oxtfordu, Cambridge University Library, School of Oriental and African Studies u Londonu, a nadasve School of Slavonic and East European Studies u Londonu. Za pomo u dobavljanju ili pronalaenju publikacija do kojih je teko doi, posebice sam zahvalan An-thonyju Hallu. Johnu Laughlandu, Johnu Londonu, Branki Maga i Georgeu Starnkoskom. Isto tako dugujem zahvalnost Andrewu Gwatkinu to mi je pomogao oko kompjutorske obrade, a Marku Willingaleu i Chrisu Burkeu to su nacrtali i izradili zemljovide za ovu knjigu. Moje dugovanje onima koji su prije mene pisali o Bosni razvidno je iz mojih napomena na kraju knjige, ali bih elio ovdje posebno spomenuti lucidnog znanstvenika Johna Finea koji mi je pruio dragocjenu potporu. Isto bih tako elio izra/iti zahvalnost Johnu Yarnoldu, Sabi Risaluddinu, Benu Cohenu, Georgeu Starnkoskom i Maji Topoloveu za sve ono to su u posljednjih godinu dana uinili da ponude tone informacije britanskim medijima i svijetu o onome to se doista zbivalo u Bosni. Za ovo izdanje, unio sam neke manje ispravke u sam tekst i dodao vie posebnih napomena. U tom poslu oko ispravaka i dopuna pomogli su mi svojim komentarima mnogi itatelji koji su mi dali svoja miljenja i zapaanja o izvornom engleskom tekstu. Posebno bih elio zahvaliti Slavku Goldsteinu, Danielu Ivinu, Ivanu Lovreno-viu, Branki Maga, Anti Kneeviu, Vladimiru Jamnickom, Maji Topoloveu, Branku Franoliu, Billu Tribeu i Dimitriju Obolenskom. Rije je, naravno, o zemljovidima u izvornom, engleskom izdanju knjige (op. ur.).

PREDGOVOR HRVATSKOM I BOSANSKOM IZDANJU

Ovu sam knjigu pisao u augustu i septembru 1993. obuzet gotovo posvemanjim oajem zbog budunosti Bosne. inilo se daje vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokuaja da spasi Bosnu od propasti; inilo se isto tako da su srpski politiari i vojni zapovjednici koji su isplanirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje puanstva gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u veljai 1995., kad piem ovaj predgovor, Bosna je jo tu. Njezina budunost, iako neizvjesna, ulijeva sada vie nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlunosti samih naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih - koji su odbili posluati savjet vanjskog svijeta neka se pomire s "neminovnim" porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle moe izvui svaki povjesniar glasi: nita nije uistinu neminovno u ljudskoj povijesti. Kako je jedan britanski povjesniar uope doao na to da pie o povijesti upravo ove balkanske zemlje? Odgovor se krije u spoju mojih povjesniarskih i publicistikih interesa koji su se iznenada poklopili zbog traginih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni su mediji bili puni mitova, lai i zabluda o naravi povijesti Bosne openito i o uzrocima rata posebice. Dok sam prouavao te mitove (nastojei ih suzbiti lancima koje sam pisao za britanske novine), uoio sam da se u mnogima od njih odraava slian nain razmiljanja; svrha im je bila opravdavanje srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, tovie, osporavanje i same ideje bosanske drave. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etnike mrnje ne samo inilo da je rat neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i agresor - na status obine "etnike skupine". (Jo i danas, nakon gotovo tri godine rata. na vojnim zemljovidima UNPROFOR-a u Sarajevu, poloaji bosanske vojske oznaeni su kao "muslimanski".) Isto tako, miljenje da je Bosna "umjetna tvorevina" koju je "izmislio" Tito, osporavalo je bosansku dravu i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu dravu nego samo arbitrarno podruje na zemljovidu. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna "umjetna drava kojoj je granice odredio Tito".) Stoga je opa tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, iji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti osvajanje 70 posto ukupnog bosanskog teritorija kao svreni in i izvriti pritisak na bosansku vladu da prizna poraz. Najprije sam kanio napisati knjiicu pod naslovom "Mitovi i zablude o povijesti Bosne", u kojoj sam se htio okomiti na najekla-tantnije primjere tih pogreaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam vie uviao da toliki mitovi slobodno krue zapadnim medijima zato to nema jednostavnog, objektivnog i koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne povijesti Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva nakana u isti mah i nuna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske injenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata injenice iz politike povijesti Jugoslavije (nadasve politike povijesti Srbije) u posljednjih sedam-osam godina. Osnovni razlog radi kojeg piem i o drevnoj povijesti Bosne jest taj to mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj povijesti Bosne - i daje stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno. Iznosim ove injenice zato to elim da itatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim dijelovima bive Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu itateljstva kojem sam je namijenio. itateljstvo kojem sam se obraao nije bilo struno, akademsko, nego iroko itateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajui na umu takve itaoce,

morao sam tumaiti neke osnovne injenice iz jugoslavenske povijesti koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bive Jugoslaviji. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vie prostora kazivanju o bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi itatelji na Zapadu nisu uope znali, prije nego to je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko puanstvo ivi u bilo kojoj europskoj zemlji: za takve je itaoce kulturna i politika povijest muslimana bila neto kao tamna strana Mjeseca - neto nevieno i nepoznato. Istodobno, moj oaj zbog ugroenog opstanka Bosne naveo me je na miljenje da e muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najvie kad ta zemlja bude zbrisana sa zemljovida. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokuaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti unitenje. Ova je knjiga u biti politika historija i ne moe biti sveobuhvatna kad je rije o kulturnoj historiji. Ipak, za ovo sam izdanje naknadno dopisao stanovit broj napomena (oznaenih zvjezdicama i dodanih uz tekst pojedinih poglavlja), od kojih neke sadre preporuke za itanje nekih drugih djela o podrujima kulturne povijesti Bosne koja nisu dostatno obuhvaena u mom prvobitnom tekstu. Moda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu moe objasniti jo neto to je izazvalo kritiku nekih italaca: nain na koji piem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o "vjekovnoj etnikoj mrnji" i "neminovnosti" rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da "barem nije doputao da se odigne poklopac s kotla". Po tome bi se reklo da je Tito naao pravo rjeenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogueg trenutka u lipnju 1991., europski i ameriki politiari nastojali su ouvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato to su mislili da je to jedino rjeenje koje moe funkcionirati. Moje me vlastite analize upuuju na suprotan zakljuak. Ja ne mislim da je Tito naao pravo rjeenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Vienacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono to je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politika struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri naina teren za nasilje u devedesetim godinama. Prvo, oduzela je obinim nacionalnim osjeajima pravu demokratsku mogunost izraavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, poglavito u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje. Drugo, upravo je komunistiki sistem proizveo onaj tip politiara manipulatora koji nastupa s pozicija moi, iji je karakteristini predstavnik Slobodan Milosevic. I tree, gospodarski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromano i razoarano puanstvo, savren materijal kojim se politiar kao Milosevic mogao posluiti da provede u praksi svoju demagoku politiku. Prouavajui Titovu karijeru kao politiara koji je nastupao s pozicija moi, doao sam do zakljuka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobiajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge. Meutim, za ovo sam izdanje naknadno dopisao vie napomena u kojima sam pokuao proiriti i objasniti svoje prethodne komentare. Ja drim da je Tito od samog poetka ratovanja u Jugoslaviji bio najvie zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim politikim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila vanija od ratovanja s okupatorom. (Ovo moje miljenje dotie i historijski mit kojim se politiari na Zapadu slue u posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito "vezao" u Jugoslaviji 30 do 40 njemakih divizija.) Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailoviem nije vie tako oigledna. Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu odnose iskljuivo na politiku i vojnu strategiju te dvojice voa kao pojedinaca. Dakako da mnogi obini borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji uspostavi komunistika vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po kojem je bila predviena

neka vrsta federativnog sistema za razliite narode u Jugoslaviji, a to je doista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga to su druge politike snage u Jugoslaviji nudile u to vrijeme. S druge strane, mnogi od obinih boraca u redovima Mihailovievih snaga (i mnogi njihovi lokalni zapovjednici) bili su optereeni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje nesrba bilo vaan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao povjesniar i kao vanjski promatra rata u Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadanja zbivanja bitno utjeu na tumaenje Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato to su mnogi u?roci i uvjeti tog ratnog sukoba bili razliiti od danaanjih. Isto tako mislim da je politiki pogreno neprestano povezivati dananje dogaaje s dogaajima koji su se zbili prije pedest godina. Postupati na taj nain znai samo sluiti probicima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji ele uvjeriti svijet daje sve ono to se danas dogaa neminovna posljedica mrnje koja see sve do Drugog svjetskog rata, mrnje koja se sad oituje "prirodnom" eljom rtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima. Meutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvui iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile uasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zalijeiti. Izmeu 1941. i 1945. Bosanci su poinili zvjerstva nad Bosancima - pa ipak, u desetljeima nakon rata ljudi su se u Bosni nauili ponovo ivjeti zajedno. Taj se proces vianja rana moda moe i pospjeiti i intenzivirati ako se poduzmu prave sudske mjere da se optue i kazne svi oni koji su poinili najtee zloine u ovom ratu. Ma koliko to potrajalo, vjerujem daje reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim puanstvom) jedino trajno rjeenje problema u Bosni i Hercegovini. Jedna je od tema koje se provlae kroz ovu knjigu i to daje Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - daje zapravo jedna od povijesnih zemalja u Europi, s gotovo neprekinutom povijeu kao izrazita geopolitika cjelina od srednjega vijeka do dana dananjega. U veem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji oznaava najveu teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na zemljovidima entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilino velikoj opreci s povijeu Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeu i oslobaanja od oto manske vladavine u 19. stoljeu nije uope postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne batine koja se ne moe olako odbaciti. Ali nastojei istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija nee biti pogreno shvaena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda drim daje do uvoenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini dolo u povijesnom smislu prilino kasno, dakako da se slaem da je do toga ipak dolo i da se kota povijesti ne moe okrenuti unatrag. Ja samo elim rei da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati injenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zato oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktini. Moralni i praktini razlozi proistjeu sasvim jednostavno iz njihove etnike geografije, iz kaleidoskopske izmijeanosti svih triju zajednica na zemljovidu. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etniki iste drave bez golemih praktinih potekoa i moralnih nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokuaja dijeljenja, najprije su to u veim razmjerima uinili srpski politiki i vojni elnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su nain stotine tisua nedunih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog "mirovnog rjeenja" mora se provoditi na mogunosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjita i da mogu obnoviti svoje kue i ivote. Takav e proces nuno ukljuiti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske drave u njenim prirodnim

granicama. Ni jedan pokuaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje manjih dijelova teritorija nee donijeti ni pravdu ljudima koji ondje ive ni trajnu stabilnost u toj regiji. Vieput sam uo kako ljudi govore: "Bosna moe postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako Jugoslavija propadne, nestat e i Bosne." Ja mislim da je upravo suprotno istina. U sklopu jugoslavenske drave bilo je mogue (ne poeljno; nego mogue) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina - to se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali im je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina ouva, jer bi ljudska cijena dijeljenja puanstva i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje ve pokuano, i cijeli je svijet vidio kolike je uasne patnje ono izazvalo. Pa ipak, Bosna je jo tu i njeni narodi nee odustati od svoga ideala da obnove demokratsku dravu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama. Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti - radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA za vladavine BANA KULINA za vladavine KRALJA TVRTKA DANANJA BOSNA

UVOD

Godine 1992. i 1993. pamtit e se kao godine u kojima je razorena jedna europska zemlja. Bijae to zemlja s politikom i kulturnom povijeu razliitom od bilo koje druge zemlje u Europi. Tu su se preklopile i udruile velike religije i velike sile u europskoj povijesti: carstva Rima, Karla Velikoga, Osmanlija i Austro-Ugar-ske, te religije zapadnog kranstva, istonog kranstva, judaizma i islama. Ve bi same ove injenice bile dostatan razlog da se povijest Bosne prouava kao predmet koji je sam po sebi od jedinstvenog interesa. Ali rat to je zahvatio ovu zemlju 1992. godine dodao je jo dva tuna razloga da se njena povijest potanje proui: prvi je od njih potreba da se dokue uzroci sukoba, a drugi potreba da se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su obavijene sve rasprave o Bosni i njenoj povijesti. Od te dvije potrebe, ova potonja je kudikamo prea. Paradoksalno je daje najvaniji razlog za prouavanje povijesti Bosne upravo to to nam ono omoguava da shvatimo kako povijest Bosne sama po sebi ne objanjava uzroke ovoga rata. Dakako da do rata ne bi bilo dolo da Bosna nije bila ona udnovata stvar to je bila, zbog ega je postala predmet posebnih ambicija i interesa. Ali te su ambicije bile usmjerene na Bosnu izvana. Najvea je zapreka svakom razumijevanju tog sukoba pretpostavka da je ono to se zbilo u toj zemlji posljedica - prirodna, spontana i u isti mah nuna - sila koje djeluju unutar povijesti same Bosne. To je mit koji su briljivo irili oni koji su izazvali taj sukob, koji su eljeli uvjeriti svijet da ono to rade oni i njihovi "revolverai" ne rade oni nego neke bezline i neumitne povijesne sile koje su izvan bilo ije moi. I svijet im je povjerovao. Na buduim je povjesniarima da prosude koji su argumenti uistinu prevagnuli u glavama dravnika Europe i Amerike da reagiraju na ratne sukobe u Bosni potezima kojima ne samo to nisu rijeili krizu nego su je jo mnogo vie produbili. Bjelodano je jasno da su im glave bile ve tada pune magle historijskog neznanja. Evo, na primjer, promiljenog istupanja britanskog premijera Johna Majora pred Donjim domom vie od godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni:

Najvaniji pojedinani element koji stoji iza onoga to se dogodilo u Bosni jest raspad Sovjetskog Saveza i stege u kojoj je on drao vjekovne mrnje u bivoj Jugoslaviji. Kad je jednom te stege nestalo, vjekovne su se mrnje opet pojavile, a njihove smo posljedice vidjeli kad su zapoele borbe. Bilo je tu i nekih drugih elemenata, ali je taj raspad bio kudikamo najvaniji. (Hansard, 23. lipnja 1993., stupac 324).

Teko je rei odakle bi trebalo poeti komentirati ovakvu tvrdnju. "Stega" u kojoj je Sovjetski Savez drao Jugoslaviju naglo je prekinuta, kao to je dobro poznato, 1948. godine kad je Staljin i/bacio Tita iz Kominforma. Moda je g. Major elio aludirati na odluku komunistikih rukovodilaca kao to je Slobodan Milosevic u Srbiji da iskoriste izvore nacionalizma za svoje politike ciljeve; ali taj je proces u Srbiji bio na djelu ve u ljeto 1989. godine, dvije godine prije "raspada Sovjetskog Saveza", a umnogome se jedva razlikovao od naina na koji su nacionalizam koristile prijanje politike vode u komunistikom sistemu kao, primjerice, Nicolae Ce-ausescu. Misao da je komunizam openito provodio djelotvornu "stegu" kako bi drao nacionalizme na uzdi dvojako je pogrena. Komunistike su vlasti ili same raspirivale nacionalizam i manipulirale njime za svoje vlastite ciljeve, ili su ga guenjem jo vie razbuktavale i trovale stvarajui politiki frustrirano i otueno puanstvo, ili su esto radile i jedno i drugo. Taj je dvostruki uinak danas jasno vidljiv u veini istonoeuropskih zemalja, u kojima stranke takozvane "krajnje desnice" privlae obine glasae, jer ih potiu vjerski i

historijski simboli iz pretkomunistikog doba i politiari koji su svoje ranije karijere gradili u komunistikoj partiji i slubi dravne sigurnosti. To se manje-vie dogodilo i u Srbiji. Druga velika netonost koju je u tim svojim napomenama izrazio John Major, a koju je za njim ponavljala veina zapadnih elnika u svojim javnim komentarima o ratu u Bosni, jest tvrdnja da je sve ono to se zbilo u Bosni od proljea 1992. godine zapravo oitovanje "vjekovnih etnikih mrnji" to su se nagomilale same od sebe. Svakako je istina da je u prolosti Bosne bilo mrnje i suparnitva, a oni koji su u posljednje dvije godine prikazivali nekadanju Bosnu kao udesnu zemlju nepomuenog meduvjerskog sklada jamano su pretjerali. Ali kad se malo bolje promotri povijest Bosne, zapaa se da postojee nesnoljivosti nisu bile apsolutne ni nepromjenljive, niti su bile neminovna posljedica izmijeanosti razliitih vjerskih zajednica. Glavna osnova neprijateljstava nije bila etnika ni religiozna nego ekonomska: kivnost koju su osjeali uglavnom (ali ne iskljuivo) seljaci krani prema svojim muslimanskim zemljoposjednicima. To neprijateljstvo nije bila nikakva apsolutna i nesmanjiva sila, nego se mijenjalo kao to su se mijenjale ekonomske prilike, a bilo je podlono i politikim pritiscima koji su znatno izmijenili dranje zemljoposjednike klase u prvoj polovici 19. stoljea. Isto je tako neprijateljstvo izmeu katolike i pravoslavne zajednice bilo podvrgnuto promjenljivim utjecajima: suparnitvu dviju crkvenih hijerarhija, politikom pritisku iz susjednih zemalja, i tako dalje. Te nesnoljivosti nisu bile trajno ugraene u psihu ljudi koji su ivjeli u Bosni, nego su bile povijesna posljedica i mogle su se mijenjati kako se povijest razvijala. Ekonomski uzroci mrnje gubili su se pod utjecajem promjena i reformi pri kraju 19. stoljea i na poetku 20. stoljea dok se nisu gotovo posve izgubili. Vjerski uzroci mrnje smanjili su se u drugoj polovici 20. stoljea zahvaljujui procesima sekularizacije (od kojih su neki bili prirodni a neki i neprirodni). Veim dijelom razdoblja poslije 1878. godine razline vjerske i etnike zajednice u Bosni ivjele su zajedno u miru: dvije glavne erupcije nasilja - prva u Prvom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, a druga u one etiri godine koliko je trajao Drugi svjetski rat - bile su iznimke, izazvane i raspaljene uzrocima izvan granica Bosne. Od drugog od tih uasnih razdoblja odrasla su puna dva narataja, pa veina bosanskog puanstva nema osobnih sjeanja na borbe u tom ratu, niti osobite elje da ih obnove. Dakako daje lako u povijesti zemlje kao stoje Bosna pronalaziti primjere regionalnih podjela, nasilja i neposluha. Dokazi postoje i mnoge e od njih itatelji nai i na stranicama ove knjige. Ipak, politika povijest Bosne potkraj 20. stoljea nije predodreena onim to se dogodilo u 13. ili 18. stoljeu. Komentatori koji vole svom pisanju pridati neki na brzinu skalupljeni historijski autoritet uvijek rnogu izvui dvije-tri krvave epizode iz prolosti i rei: "Eto, oduvijek je tako bilo!" Neto bismo slino mogli napraviti, recimo, i s povijeu Francuske, izvui vjerske ratove u 16. stoljeu, barbarski pokolj u Bartolomejskoj noi. este regionalne pobune. Frondu, zvjersko postupanje s hugenotima 1685. godine, uasna nasilja i masovna ubojstva koja su slijedila nakon Francuske revolucije, nepostojanu politiku u 19. stoljeu, pa ak i svu povijest kolaboracije i pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu. Ali kad bi sutra stanoviti politiari i vojni zapovjednici, potpomognuti izvana, poeli bombardirati Pariz tekim topovima, ne bismo ipak sjedili skrtenih ruku i rekli da je to samo neminovna posljedica "francuske vjekovne mrnje". Ipak bismo radije malo bolje prouili pravu narav i uzroke te odreene krize. Upravo sam to isto i ja pokuao u ovoj knjizi. Velika je prednost Francuske pred Bosnom u tome to je njena povijest ve dobro poznata i do u tanine prouena. O Bosni se openito toliko malo zna da je u ove dvije godine bilo teko luiti maglu neznanja od dimne zavjese propagande. Neki autori osporavaju i samo postojanje Bosne kao povijesne cjeline, samopouzdano tvrdei kako "Bosna nije nikad bila drava". Kad je lord Owen 1992. godine postavljen na mjesto pregovaraa Europske zajednice u bivoj Jugoslaviji, jedan gaje britanski kolumnist sasvim ozbiljno upozorio da su unutarnje granice u Jugoslaviji bile puke administrativne granice, isto tako umjetne kao i one

koje su kolonijalni administratori nametnuli Africi. Neki su autori esto tvrdili daje granice Bosne izmislio Tito; istina je pak daje Tito samo obnovio povijesne granice Bosne kakve su bile potkraj otomanskog razdoblja i u doba Austro-Ugarske. itatelji e se uvjeriti da su jedni dijelovi tih granica utvreni meunarodnim ugovorima u 18. stoljeu, a da drugi dijelovi odraavaju mnogo sta.ije povijesne granice, kao to je podjela Bosne i Srbije du rijeke Drine, koju spominje Ijetopisac Kinam jo potkraj 12. stoljea. Djelie historijskih netonosti koje su se pojavile u zapadnim medijima u posljednje dvije godine nanijela je plima nacionalne i politike mitologije iz bive Jugoslavije. Vie od jednog stoljea Hrvati piu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci "zapravo" Hrvati; Srbi isto tako neumorno tvrde da su svi oni "zapravo" Srbi. U novije vrijeme hrvatska propaganda naziva sve srpske nacionaliste "etnicima", a vodu etnika u Drugom svjetskom ratu Drau Mihailovia prikazuje kao monstruma koji je provodio genocid. Srpska propaganda naziva sve hrvatske nacionaliste "ustaama" .i iskopala je sluaj muslimanske SS divizije u Drugom svjetskom ratu kao primjer kojim daje na znanje da su bosanski muslimani ili nacisti ili fundamentalisti, ili i jedno i drugo. A onima koji su zateeni usred tih raspri, muslimanima i/ili onima koji vjeruju u pluralistiku Rosnu, preputeno je da njeguju one utjene mitove koji su im preostali: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu. Komentator ili povjesniar ne moe se probijati kroz sve te proturjene mitologije a da ne nanese ideoloke uvrede gotovo svima zainteresiranima; a to nije ba ugodno kad ovjek upozna i zavoli ne samo Bosnu nego i mnoge posebne vrline Hrvatske i Srbije. Istodobno, injenica da postoji gotovo simetrian odnos izmeu protuslovnih tvrdnji i opravdanja ne znai da se moe doi do ispravnog zakljuka tako da se sve tvrdnje podjednako prihvaaju i da se samo izjednaavaju. Ja ne dvojim da teret odgovornosti za razaranje Rosne lei preteito na jednoj strani, a u posljednjim poglavljima ove knjige nastojao sam izloiti razloge za takvo svoje miljenje. Jedini pouzdan nain prosudbe povijesnih prava glavnih izvritelja nasilja u Rosni jest u tome da se razmotri to su uinili od materijalnih svjedoanstava same povijesti. Oni ne samo to upropatavaju budunost te zemlje nego se i sustavno trude da zatru njenu prolost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu unitena je zapaljivim granatama. Orijentalni institut, sa svojom nenadoknadivom zbirkom rukopisa i ostalog materijala to ilustrira otomansku povijest Rosne, takoer je uniten koncentrinim granatiranjem. U cijeloj zemlji razorene su brojne damije i minareti, medu kojima i neki od najljepih primjeraka otomanske arhitekture iz 16. stoljea na zapadu Ralkana. Te graevine nisu bile samo zahvaene unakrsnom paljbom vojnih postrojbi; u gradovima kao to su Rijeljina i Ranja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama - damije su nou dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldoerom poravnate sa zemljom. Ljudi koji su isplanirali te akcije i zapovjedili da se izvre obino tvrde da je povijest na njihovoj strani. Ono to oni svojim djelima pokazuju jest da ratuju s povijeu svoje zemlje. Ja sam u ovoj knjizi sumo htio iznijeti neke pojedinosti te povijesti prije nego to sama zemlja bude posve unitena.

1. RASE, MITOVI I PORIJEKLO: BOSNA DO 1180. GODINE

Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao to svatko tko je boravio ili putovao u tom dijelu Europe dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno isto porijeklo. Pa ipak, vie puta u posljednja dva stoljea u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmiljene teorije o rasno-etnikom identitetu. Jedan je od razloga za prouavanje rane povijesti te regije i taj to nam ona omoguava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo to nije naprosto mogue. Nigdje to ne vrijedi vie nego u povijesti Bosne, zemlje koju esto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipinog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razliitih naroda. Zemlja je preteito brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste praume i bogatih panjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih veina nije plovna. Neprohodni masiv to stoji izmeu dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici to vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske..Stoga je izravan uinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljakama. Meutim, neizravan uinak, to se tie akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno vei. Brdovita podruja obino su sluila kao utoite ljudima koji bi u ravnici inae bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su preivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tie, najezde Slavena u 6. i 7. stoljeu uspostavile su jezini identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svatko tko ima oi u glavi moe lako zapaziti znakove rasne raznolikosti. Zbog jezinih i kulturnih razloga, i zbog vie od tisuu godina zajednike povijesti, dananje se puanstvo u Bosni moe mirne due smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polazite za svaku historiju Bosne. Ipak, u povijesti ovjeanstva nema apsolutnih polazita; treba znati poneto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su doli, i koji su se poslije asimilirali s njima. Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena to su zauzimala vei dio dananje Jugoslavije i Albanije (ukljuujui tu bar juni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim dananjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vue porijeklo od albanske rijei koja znai "ovca", delme. To je pleme nastavalo dio zapadne Bosne, a arheoloki nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stoarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza.2 Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naili irei svoju vlast u unutranjost Balkana u drugom i prvom stoljeu prije Krista, bilo je mijeano ilirsko-kelt-sko pleme Skordisci na sjeveroistonom rubu Bosne, i ratniko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, ija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konano uguena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod vrstom vlau Rimljana, a malo-pomalo je izgraena mrea putova i rimskih naselja.3 Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od dananjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija to su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istonoj Bosni.4 Vei dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvaala dananju

sjeveroistonu Hrvatsku i junu Maarsku. Kranstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju ve potkraj prvoga stoljea u Sirmiumu u Panoniji (dananja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistonog vrha dananje 1 Najbolji suvremeni pregled arheoloke, povijesne i filoloke grade nalazi se u knjizi Wilkes,

lllyrians. Vidi takoer Stipcvi, Iliri; Russu, lllirii; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frhgeschichte. 2 Wilkes, lllyrians, str. 244; Stipcvi, lllyriuns ("Iliri"), str. 137. 3 Vidi Wilkes, lllyrians, str. 205-213.

4 Vidi Wilkes, Dalmulia, str. 266-280; Klai, Geschichte Bosniens ("Povijest Bosne"), str. 48-

49; Jireek, Die Handelsstrassen; Miller, Essays on the Latin Orient, str. 462.

Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju dananje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena ruevina u kojoj su pronaeni novii iz etvrtog stoljea: slikovita potvrda injenice da je ta najranija faza kranstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.5 Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo proirila Bosnom u rimsko doba. Bijae to jedini zajedniki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvie iz dananje Italije, ali i iz Afrike, panjolske, Galije, Njemake, Grke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Veina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljeena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podruju Jajea na sjeverozapadu Bosne.6 Od sredine drugog stoljea poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristian je znak njihove vanosti to to u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga to se govorio u tom kraju, rije koja znai "starac", batrin, potjee od latinske rijei veteranus. Rimske legije uvelike su novaile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljea ilirske su zemlje bile izvor ive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je doao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim postrojbama: "arolikim oporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historiar, "divljake vanjtine, jezovitog naina govora i posve neotesanih u razgovoru".7 I drugi rimski i grki izvori zauzimaju slian superioran stav spram tih provincijskih balkanskih uroenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjea o njihovoj drutvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nainu ivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grkog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je meu Ilirima bilo uobiajeno tetoviranje. Njegovo je svjedoanstvo potvreno otkriem igala za teto- 5 Markoli, "Archaeology", str. 45-46. 6 Altbldy, Bevlkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188. 7 Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.

viranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.8 Premda nije poznato daje tetoviranje bio slavenski obiaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ouvalo sve do ovoga stoljea medu katolicima u srednjoj Bosni i medu muslima-nima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljea engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je prouila taj obiaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove krunice, kria i polumjeseca to oito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "ene nose", zapisala je izmeu ostaloga, "kudikamo sloenije uzorke nego mukarci. Podlaktice i nadlaktice esto su im pokrivene kojekakvim arama... One koje su medu njima bile pristupanije rekle su mi da se tetoviraju 'zato to je takav na obiaj', 'zato to smo katolici', 'zato to je to lijepo', i tvrdite da bi i moje ruke bile ljepe tetovirane".9 Ovaj je obiaj zaudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se

protee sve tamo do ilirskih plemena. To je. na alost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se dodue da su ilirskog porijekla i neki drugi oito neslavenski obiaji to su se ouvali u Bosni, primjerice polifonijska narodna glazba, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grkih autora.10 Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono to znamo o povijesti balkanskih najezda i naseljavanja, moemo mirne due ustvrditi da su neki Iliri preivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim to je postalo slavensko puanstvo. Ali romantine teorije nekih junoslavenskih ideologa iz 19. stoljea koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vie o tadanjoj junoslavenskoj politici nego o staroj povijesti Balkana."11 8 Stipevi, Illyrians, str. 80. 9 Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takoer Truhelka, "Die Tatowi-rung". 10 Vidi Slipcvi. Illyrians, str. 241, n teoriji o politbnoj glazbi koju je postavio sarajevski ctnomuzikolog Cvjetko Rihiman. Klasini iy\itri govore samo da su Iliri voljeli glazbu. 11 Povijest uporabe naziva "Iliri" za June Slavene vrlo je dug", see ak do humanistikih pisaca 15. stoljea: vidi Hadijahi, "Die Anlange der nationalen Entwicklung", str. 171-172.

Ponekad se ini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim naratajima za nekakvu slinu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedee osvajae Balkana, germanska plemena Gota, koja su poela harati Balkanom u treem stoljeu, nanijela teke poraze rimskoj vojsci potkraj etvrtog stoljea i osvojila tvravu Singidunum (dananji Beograd) potkraj petog stoljea, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo to su ga osnovali uskoro zatim u dananjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na poetku estog stoljea istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijano-vih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmeu Zapadnog i Istonog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jo ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim puanstvom.12 Premda su Goti bili istodobno kolonisti i pljakai, ini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijei za koju bi se moglo ustvrditi da potjee iz. gotskog jezika. Pa ipak se poslije razvila udnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bonjaka. U korijenu toga mita lei srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Du-kljanina, u koji je po svoj prilici ukljuen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja poinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena.13 Ljetopisom se sluilo nekoliko povjesniara kasne renesanse u Dubrovniku. Najvei meu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su uinili bilo to zanimljivo u kasnom klasinom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljuujui tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Traane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski 12 Stadtmller, Geschichte Sdosteuropas, str. 21.

13 O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde iia u njegov prijevod Ljetopisa popu DiMjanina, i Jireek, Istorija Srha, sv. l, str. 166-167. Tekst Ljetopisa tiskanje u Schwandner, Scrip/ores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 476-509; vidi str. 476-477 o seobi Gota.

jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednike prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Traana) zajednikim imenom 'Gota'."14 U Orbinijevu djelu to poistovjeivanje s Gotima bijae dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni

bili najdjelatnija i najmonija rasa u povijesti Europe. Meutim, u nekim kasnijim verzijama te "gotske" teorije ljudi na zapadu Balkana identificirali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena. Iz razumljivih razloga, taje teonja postala osobito omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bonjaci traili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske faistike drave i nastojali utvrditi svoj bonjaki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U studenom 1942. skupina bonjakih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: "Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bonjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u treem stoljeu kao germansko pleme."15 Meutim, ini se da je ak i Hitler teko mogao progutati tu njihovu teoriju. Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i moda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmeu Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci dananjih Ose-ta na Kavkazu) takoer su se pojavili ondje u etvrtom i petom stoljeu. U estom stoljeu dole su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u poetku bila tijesno isprepletena, bilo da su 14 Orbini, // Regno de gli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radoji, Srjiska isto-rija Mavra Orbinija, str. 5-11; o "gotskoj teoriji" u njegovu djelu i u djelima drugih dubrovakih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-37!. Bit e daje Or-binijeva teorija djelovala pomalo ishitreno, ak i u ono doba; ali ona se mora promatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i znaenje germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski znanstvenik Grotius tvrdio je da su domorodake rase Sjeverne Amerike bile skandinavskog porijekla, a flamanski teoretiar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemaki jezik. 15 Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao prie, da su 90 posto Bonjaka plavokosi.) Neto je slino za Hrvate tvrdio Ante Paveli 1941. godine: Dedijer i dr., History of Yugoslavia ("Istorija Jugoslavije"), str. 577.

bili saveznici ili suparnici; ini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmoniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjetine. Te su mongolske uroenike na kraju protjerali s Balkana na poetku sedmog stoljea bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesniari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilino efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je bilo samo do pljake. Meutim, novija istraivanja (u arheologiji i u prouavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.16 Na nekim mjestima, recimo na podrujima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odreene skupine avarskih doseljenika zadrale su se moda i kroz vie narataja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoe o njihovoj prisutnosti na tom tlu.17 Isto je tako mogue daje i sama rije ban, koja se od najranijeg doba rabi kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.18 Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj estog stoljea doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljakai nego i kolonisti i poljodjelei, i osnovali su svoja naselja sve tamo do junog vrha Grke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljea sela u kojima se govorilo slavenski.)19 Do dvadesetih godina sedmog stoljea Slaveni su se bili naselili u dananju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jo dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudei po zapisima bizantskog historiara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadanji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Kon-stantinu, nisu bili

angairani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i doli su na Balkan u isto doba.20 16 Kovacvi, Istorija Crne Gore, str. 282-288. 17

Markoti, "Archaeology", str. 49. Malo avarsko kraljevstvo odralo se u Panoniji (u junoj Maarskoj) dok ga nije napokon unitio Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljea. 18 Andcli, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 200. 19

Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39. 20

U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije razliite verzije tih dogaaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59.

Tko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Znanstvenici odavno znaju da rije Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rije kao i iransko ime Choroatos, pronaeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grkoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podruje sjeverno od Crnog mora bilo napueno u prvim stoljeima nae ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljeu prije Krista zaobili sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politiku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nain po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2' Jedna teorija povezuje rijei Hrvat i Choroatos s rijeju hu-urvatha, koja je znaila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagaa da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, to je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slinu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljeu nae ere, takoer spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Veina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajuom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na poetku sedmog stoljea oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvaala dio dananje june Poljske, i "Bijelu Srbiju", u dananjoj ekoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana. Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijeu. Neki hrvatski nacionalistiki teoretiari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmeu ta dva naroda. Ta je teorija takoer bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali vii poloaj u nacistikoj rasnoj hije- 21 Rostovtscff, Iranians and Greeks, str. 135-146. " Kaulfuss, Die Slawen, str. 6-9. 23 Gimbutas, Slavs, str. 60. *4 Fine, Ear/v Medieval Balkans, str. 56. 22 Kaulfluss, Die Slawenen, str,6-9 23 Gimbutas, Slavs, str.60 24 Fine, Early Medieval Balkans, str.56 10

rarhiji od obinih Slavena. S druge strane, neki junoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politikih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima. Meutim, historijska je istina prilino jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliiti ali tijesno povezani, ivei i selei se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni doli na Balkan ondje ve postojalo brojno slavensko puanstvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moe podijeliti na razdvojene subetnike grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt iz-miljanja prastarih etnikih podjela medu njihovim potomcima. A taj

slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke puanstva iji su preci moda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari. Srbi su se naselili na podruju koje odgovara dananjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raka ili Rascia), i malo-pomalo proirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahu-mlja (Hercegovina). Hrvati su se naselili otprilike na podruju koje odgovara dananjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljuen i vei dio same Bosne, osim istonog pojasa doline rijeke Drine.25 Lokalno je slavensko puanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica poinjala je od porodice (vjerojatno one vrste proirene obitelji koja se ouvala u nekim dijelovima Balkana do dana dananjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom upa. vladao je teritorijalni poglavar zvani upan. 26 Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, ija su se imena ouvala do dana dananjega u imenima mjesta u bivoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27 Bizantski su 25

Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldcscu, "Political History", str. 86. 26 Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sud-slave, i Byrncs, ur., Communal Families in the Balkans. 27 Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markoti, "Archaeology", str. 52.

11

vladari ve u sedmom stoljeu pokuavali pokrstiti Hrvate uz pomo latinskih sveenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali to su jo bili pod vlau Bizanta.28 Ali glavnina je Hrvata pokrtena tek u devetom stoljeu, a moemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podruja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na poetku desetog stoljea.29 Ima mnogo tragova poganskih obiaja koji su uneseni najprije u kranstvo, a poslije i u islam u Bosni - primjerice, uporaba gorskih vrhunaca za bogosluje. Imena poganskih bogova kao to su Pir, Oganj i Tur ouvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljea (jedan je istraiva zabiljeio pjesmicu o njima koju mu je priopio neki starac u Sarajevu 19.33. godine), a ouvana su i u bonjakim osobnim imenima kao to su Tiro i Piri.30 Politika povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljea prilino je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanike privrenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti puanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast. Bizant je odravao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljeu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vie simbolina - dobrim dijelom i zato to su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Potkraj osmog i na poetku devetog stoljea sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franakom vlau sve do sedamdesetih godina devetog stoljea. Vjerojatno se ba u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poeo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam.31 29

Dvornik, Byzantine Missions in the Stava, str. 9-20. 29 orovi, Historija Bosne, utr. 133-134. 30 Hadijahi, "Sinkretistiki elementi", str. 304-305 (gorski vrhunci), 309-313 (imena boanstava). 31

Andcli, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 2U2-203.

12

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u dananjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istona skupina srpskih upa u dananjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske kneevine (pod vlau "velikog upana") oko sredine devetog stoljea. Na poetku desetog stoljea Hrvatska je bila mona i nezavisna drava pod kraljem Tomislavom; opet je vei dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana graanskim ratom i kratko vrijeme (izmeu tridesetih i ezdesetih godina desetog stoljea) vei dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutano snana srpska kneevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32 Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rije je o p9litiko-geografskom priruniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfi-rogenet. U dijelu posveenom zemljama srpske kneevine pie: "u pokrtenoj Srbiji nalaze se napueni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33 Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od dananje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tee od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U ezdesetim godinama desetog stoljea ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlau otprilike pola stoljea. Zatim je, 1019. godine, ponovo mono Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanitvo Hrvata postupno se pretvorilo u neto kao saveznitvo, pa je u 11. stoljeu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istonom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije 32 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160. 33 Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperil), str. 160 ("kai cis to chrion Bosona to Katcra kai to Desnk"), Pretpostavlja se daje Desnck dananji Dcsnik (iako je Jireek drao da je to dananji Tcanj na rijeci Usori), a Katcra je vjerojatno dananje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jirack, Die Han-Jehstrassen, str. 29-30; Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corovi, Historija Bosne, str. 112.

13

pod bizantskim nadzorom.34 Neto vie nezavisnosti uivali su krajevi juno od same Bosne, teritorij Duklje, inae poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku kneevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljea proirila i na srpski teritorij Raku. U osamdesetim godinama proirila se pod kraljem Bodinom jo vie pa je obuhvatila vei dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo. Kraj 11. stoljea oznaava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teite srpskih politikih tenji premjestilo se na istok, na Raku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmeu te dvije drave, ponekad odnos izravnog podlonitva, a ponekad personalne unije i saveznitva, koji e trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, ija je vlast u toku 12. stoljea bivala sve samostalnija.35 U ezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljea Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjenog vojnog pohoda ekspanzionistikog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska

je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, meutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vie vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vie nezavisna drava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, Ijetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slua srpskog velikog upana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obiaje i vlast."36 Kinam je takoer pribiljeio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta raz- 34

Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 2X7-288. 35

Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 288. 36

Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7).

14

djelnica koja je ostala istona granica Bosne u veem dijelu njene kasnije povijesti. Iz zamrene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljea pa do utemeljenja nezavisne bosanske drave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljea, ne mogu se izvui nikakvi jednostavni zakljuci. Sama Bosna bila je u vie navrata pod srpskom vlau, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljea. Ipak, bilo bi pogreno kazati daje Bosna ikad bila "dio Srbije", zato to srpske kraljevine koje su obuhvaale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvaale vei dio onoga to danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veeg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjenje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljeu, ba kad je stekla nezavisnost, ini se da je sve vie teila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politikom prostom.37 to se tie vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolika biskupija uli. stoljeu (nakon vjerskog raskola izmeu Rima i Carigrada 1054. godine), i ini se daje potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego to je u 12. stoljeu pripojena Dubrovakoj dijecezi.38 (Meutim, kao to emo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znaajke po kojima se zacijelo vrlo rano poela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politikih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest injenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki upan", a nikad ban.^ A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne moe se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato to nam nedostaje dokaza, a drugo, zato to to pitanje nema smisla. Moemo samo rei da je vei dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlau - u sedmom stoljeu, ali je to plemenska oznaka 37 Andcli, "Periodi u kulturnoi historiji", str. 204-205. " irkmi. "Die bosnische Kirche", str 547-548. >; Corovi, Historiju Bome, str. ! 13: D Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 33. 38 irkovi, "Die bosnische Kirche",str.547-548 39 orovi, Historija Bosne, str.113;D.Mandi, Etnika povijest Bosne str.33 15

koja pet stoljea kasnije nema mnogo smisla, ili ga uope nema. Bosanci su u svojoj vjerskoj i politikoj povijesti openito bili blii Hrvatima, ali primjenjivati dananji pojam hrvatskog identiteta (neto to je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito to bi se moglo kazati o etnikom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni. 16

2 SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRAVA

1180.-1463.

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka esto je zbrkana i dovodi ovjeka u nedoumicu. Ipak, istiu se trojica monih vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.), ban Stjepan Kotro-mani (1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Pod drugim od ove trojice Bosna se proirila i na kneevinu Hum (Hercegovinu), a pod treim se proirila jo dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmonija drava na zapadu Balkana. Jedini dio dananje Bosne koji nije bio ukljuen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Biha, to je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moi i nezavisnosti. U razlinim razdobljima izmeu vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo slubeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast meu lokalnim plemikim porodicama. Premda je drutveni i politiki sustav u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rije o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemiki posjedi pripali kruni kad plemii ne bi izvrili svoju vojnu dunost: plemii su bili samostalni zemljoposjednici i esto su sa svojih pozicija teritorijalne moi diktirali tko e naslijediti bosansku krunu.1 Tu lee korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku. Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na poetku 14. stoljea Srpska je Kraljevina takoer prerasla u monu dravu u vojnom smislu; ipak, zaudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokuali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak vieput priliku ustanoviti kako je teko domoi se Bosne zbog nepristupanosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlunosti zemljoposjed-nike vlastele. Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj znaajki njezine srednjovjekovne povijesti: izmatinoj Crkvi bosanskoj. ini se da se ta crkva otcijepila od Katolike crkve 1 Truhelka, "Das mittelalterliche Staatswcscn", str. 72; Fine, Late Medieval Balkana,^. 18-21. 2 Orbini spominje jedan neuspjeli pokuaj za vladavine Stjepana Kotromania: Regna de gli Slavi, str. 354-355. 19

u trinaestom stoljeu, i daje bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokuali obnoviti vlast Rimske crkve u etrdesetim godinama 14. stoljea. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljea natjecala s Rimokatolikom crkvom dok joj sveenici nisu, uoi turske najezde, bili protjerani ili silom preobraeni na katolianstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualistiku ili manihejsku. Zbog tih optubi, Crkva bosanska obino se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske. Meutim, suvremena znanost iznijela je ozbiljne zamjerke na raun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko sloena da emo se njome posebno pozabaviti u sljedeem poglavlju. Kuiin ban stekao je legendarni status u bosanskoj povijesti. "ak i dan-danas", pisao je povjesniar William Miller 1921. godine "narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'priati o Kulinu banu' omiljena je uzreica o nekome tko govori o dalekoj prolosti, kad su ljive u Bosni vjeito stenjale pod teretom plodova a uta itna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama."3 Dvadeset etiri godine mira zacijelo je bilo dobro dola promjena za obinog Bonjaka u ono doba. Sauvani djelii svjedoanstava

govore o tome kako se Kulin posebice trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovaki ugovor s Dubrovnikom 1189.4 godine i poticao dubrovake trgovce da eksploatiraju bogate bosanske rudnike. Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za enu, i sa srpskim velikim upanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjia, koja e od Srbije napraviti velesilu u sljedea dva stoljea. Ali odnosi sa druge dvije drave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jo drala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: dananja Crna Gora), koja se udruila s Ugarskom iz taktikih politikih razloga. 3 Essays on the Latin Orient, str. 468; uzreicu "Za Kulina bana" zabiljeio je i Orbini 1601. godine: Regno de gli Slavi, str. 351. 4 Miller, Essays on the Latin Orient, str. 468; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 82. 20

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolika zemlja i podlona vlasti nadbiskupa dubrovakog. Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijeala u poslove Katolike crkve u Bosni: njoj je bilo u biti doputeno da sama imenuje svoga biskupa (ija se dijeceza protezala na sjever, ak i na hrvatsko-ugar-ske zemlje). Ugarska je eljela uspostaviti stroi nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na poetku devedesetih godina 12. stoljea zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu. Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poeo obasipati papu poslanicama u kojima se tuio da su Kulin ban, njegova ena i na tisue njihovih podanika postali heretici.5 Moda su te pritube bile i nain da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi neto od bosanskog teritorija. Meutim, Kulin ban je na kraju neutralizirao krizu tako to je sazvao skup poglavara Katolike crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno igosan niz pogreaka. ini se da su se te pogreke vie odnosile na nemar u vrenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna igoe optubama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio daje dobar katolik, umro je sljedee godine. U iduih pola stoljea Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga monog susjeda Ugarske. Maari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom. Pape su u tridesetim godinama 13. stoljea neprekidno upuivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobino nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine reeno je za katolikog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje ak ni obred 5 Vidi pismo Vuleanusa (Vukana) od Zete Inocentu III, rujan 1199., u Fermen-din, ur., Ada

Bosnae, str. 5. 6 Fine, Late Medieval Balkans, str. 18, 43-47; za detaljnu analizu skupa na Bilinom polju vidi Fine, Bosnian Church, str. 126-134. Sam in odreknua tiskanje u Mignc, ur., Patrologia latina, sv. 215, stup. 153-155. 7 Fermendin, ur., Ada Bosnae, str. 8-11.

21

krtenja, i da je, to nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A moda se iza ,-vega toga krila i zabrinutost koju su vjeto poticali ugarski vladari, koji su traili vjersko opravdanje za upad u Bosnu. Do upada je i dolo potkraj tridesetih godina 13. stoljea; do 1238. godine Maari su osvojili juni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.s Bosanski ban Ninoslav zadrao je ipak neto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su

hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljake i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Meutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su nain zaobili Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve tete. U drugoj polovici 13. stoljea ini se daje Bosna bila prilino izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Maarskoj; meutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlau), pa je ukinuta gotovo svaka mogunost bilo koje crkvene vlasti da utjee na Katoliku crkvu u samoj Bosni.9 Ugarska je jo jedanput pokuala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali ini se daje otada pa sve do kraja stoljea ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu - nasljednicu drave Kulina bana.10 Meutim, nekoliko sjevernih dijelova dananje Bosne, recimo Soli, ili podruje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je lanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistoni dio tih krajeva zdruen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Mava." 8 Fine, Lute Medieval Balkans, str. 144-145. Profesor Fine je to identificirao kao grad Vrhbosnu (dananje Sarajevo), ali se taj spomen jamano odnosi na oblast Vrhbosnu jer grad jo nije postojao. U jednom izvjetaju iz 1244. godine kae se da je sredite upe Vrhbosne bilo u gradu Brdo, gdje su stolovali ban i katoliki biskup (vjerojatno je to dananje selo Ban-Brdo): vidi Jireck, Die Handelsslmssvn, str. 31. 9 Fine, Late Medieval Balkans, str. 146. 111 Fine, "Was the Bosnian Banale Subjected to

Hungary?" " Miller, Exsavs on the Latin Orient, str. 473; Fine, Late Medieval Balkans, str. 14K. 10 Fine "Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary?" 11 Miller,Essays on the Latin Orient, str.473;Fine,Late Medieval Balkans,str.146 22

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedeu vladarsku poro dicu u Bosni. Stjepan Kotromani naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljea kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i oenio se kerkom vladara Mave. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, ije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemikom porodicom, ubiima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. ini se da su ubii vladali starom banovinom Bosnom za veeg dijela prvih dvaju desetljea 14. stoljea i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromaniem.12 Ali negdje na poetku dvadesetih godina Kotromani je slavio pobjedu: Subi je bio bosanski banjo 1318. godine, ali je Kotromani 1322. doao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poeo je proirivati bosansku dravu pripojivi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podruja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubudue e ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmeu Dubrovnika i Splita. Godine 1326. anektirao je vei dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politiku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilino samostalan pod vlau lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je puanstvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.13 Kotromani je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku sreu to je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Duana Silnog, bila zaokupljena planovima da proiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grku. Kotromani je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro suraivao s ugarskim kraljem aljui mu bosanske postrojbe u pomo u njegovim pohodima protiv neposlunih plemia u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromani prihvaao i podupirao opstojnost

izmatike Crkve bosanske (to je bila injenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri. Godine 1340., da bi 12 O razdoblju Subia vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 13 Fine, Late Medieval Balkans, str. 275-279. 23

popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se ve bili udomaili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodluno pokuavali prodrijeti u Bosnu.14 ini se daje i negdje prije 1347. godine sam Kotromani preao na katoliku vjeru: u travnju te godine osobno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu vei broj kolovanih sveenika koji e biti "vini u pouavanju vjere i koji e znati narodni govor".15 Svi potonji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit e takoer katolici.16 Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikanju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vee podruje jugoistone Europe i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevakim spisima moglo odnositi, tako rei, na bezbroj grijeha.) Godine 1385. Vikanja je obuhvaala 35 franjevakih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega etiri: u Visokom, Lavi, Sutjesci i Olovu. Do godine 1463. podii e se jo 12 samostana u granicama bosanske drave. Meutim, nijedan samostan nije smio imati vie od 12 fratara, a prosjeno su u svakom samostanu zapravo bila svega etvorica. A kako su prva tri od etiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredinjem dijelu Bosne, franjevaka tenja da ponovo zadobiju due za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u veem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17 Crkvi bosanskoj, kao to emo vidjeti, takoer je nedostajalo pravog teritorijalnog ustrojstva, pa je po svoj prilici vei dio puanstva na selu prakticirao tek najniu formu pukog kranstva, uglavnom bez sveenika. Kad je Stjepan Kotromani pokopan u franjevakom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku dravu nezavisnu, bogatu i monu. Ipak, njena je stabilnost jo ovisila o suradnji plemikih porodica koje su imale svoja snana uporita u razliitim dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromani-a, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odri na okupu sve te centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva ekao priliku da iskoristi podjele u 14

D. Mandi, Franjevaka Bosna, str. 17, 39. 15

Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 28. 16

Fine, Late Medieval Balkans, str. 281. n Ibid., str. 281-282. 17 Ibid. str.281-282 24

Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je ak prisiljen potraiti utoite na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemia ustoliila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali ve 1367. godine - oito uz pomo ugarskog kralja, koji je shvatio daje izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nee imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vie mnogo briga jer je zaokupljen dogaajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Duana 1355. godine. Jedan od srpskih plemia koji su nastojali prigrabiti to vie teritorija od ostataka carevine bijae Lazar Hrebljanovi, koji je vodio zamrenu borbu za vlast s ostalim plemiima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori). Tvrtko je pruio Lazaru potrebnu pomo, pa je bio nagraen pri kasnijoj razdiobi plijena irokim pojasom teritorija juno i jugoistono od Bosne: dijelovima Huma, Zete i june Dalmacije

(ukljuujui i dio morske obale izmeu Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim to je poslije postalo Novopazarski sandak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileeva u kojem su se uvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvanijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako to se u Mileevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srblji-ma".* Meutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilino pompozne dinastike samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu to ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj tvrdi na Bobovcu. Tvrtko je doista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjia, ali nikad nije ozbiljno pokuao zavladati Srbijom.19 * Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileevi. Meutim, nedavna su istraivanja pokazala da se on nije okrunio u Mileevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od VLsokog, u sredinjoj Bosni. Vidi Andcli, Bohovac i Kraljeva Sutjeska, i Daja, Konfesionalnog! i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l. 18 Ibid., str. 368-370. 19 Ibid., str. 384-386; Klai, Geschichte Bosniens, str. 201-203; irkovi, Istori-ja bosanske drave, str. 135-140. 25

Njegove politike i teritorijalne ambicije leale su na drugoj strani. Najprije je pokuao razviti novu trgovaku luku na sjevernoj strani Boke kotorske: nazvao ju je Novi (dananji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo). Meutim, to je naljutilo dubrovake trgovce, a Bosna je odve ovisila o Dubrovanima u gospodarskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se preutno odustalo od nauma da se trgovaki putovi skrenu s Dubrovnika na Novi. Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio graanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doi do bogatijeg plijena. Udruivi se s jednom od najmonijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje postrojbe u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ouvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletakom vlau. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa e nakon Tvrtkove smrti osvojiti vei dio dalmatinske obale. Meutim, trenutano je Tvrtko bio na elu znatno proirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu--dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20 U osamdesetim i na poetku devedesetih godina 14. stoljea dolazimo do jo jedne velike prekretnice u povijesti zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snane srpske oruane snage i doivjele teak poraz. U osamdesetim godinama Turci su poeli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljakaa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlau, ali ih je tu doekao i do nogu potukao lokalni plemi Vlatko Vukovi. Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu "kneza" dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovnitvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomo. Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vu-kovia, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u lipnju 1389. Iako su srpski mitovi i narodna pjesma 20 Fine, Late Medieval Balkans, str. 394-398; Coquclle, Histoire du Montenegro, str. 113-118.

prikazali tu bitku kao kataklizmiki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon ega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije ba tako dramatina. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali

su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske postrojbe vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego injenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen nerijeen ishod, a Turci su se nakon toga vraali iz godine u godinu sa sve veim snagama.21 Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlau, priznale su osmanlijsko vrhovnitvo. Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlaa i politike zbrke. Izvjee o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodoasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika prua zaista alosnu sliku: "Prehranjuju se iskljuivo divljai, ribom iz rijeka, smokvama i medom, ega imaju u izobilju, kreu se u bandama iz ume u umu i pljakaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu."22 Bosanska drava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao to se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromania, ali su se plemii s jakim regiortalnim uporitima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izrueni na milost i nemilost promjenljivim saveznitvima i suparnitvima meu glavnim plemikim porodicama. Ugarski kralj takoer se ponovo zainteresirao za zbivanja u Bosni, iako je teak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ograniio na nekoliko godina sposobnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Meutim, 1404. godine, kad su plemii protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U iduih desetak godina on je, uz ugarsku potporu, ponovo zadobio vlast u Bosni 21 Fine, Late Medieval Balkans, str. 408-41 1; Emmcrt, "The Battle of Kosovo". Jezgrovit pregled kosovske tradicije u usmenoj narodnoj poeziji (srpskoj, hrvatskoj, bonjakoj i albanskoj) vidi Lord, "The Battle of Kosovo". 22 Le Bouvier, Le Livre de la description, str. 22.

27

i pripomogao da se poprave odnosi izmeu Ugarske i najmonijeg bosanskog plemia Hrvoja Vukia Hrvatinia.** Tada, 1414. godine, pojavio se novi imbenik koji je poremetio ravnoteu sila, i vojnu i politiku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oruane snage da pljakaju po Bosni. Kad su sljedee godine u Bosnu nahrupile mnogo jae turske postrojbe, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemi Hrvoje. Ugarska je vojska doivjela teak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da e on, a ne Tvrtko II., biti potvren za bosanskog kralja, bilo je jasno da e ubudue utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.23 Imajui na umu konano tursko osvajanje Bosne, neki su dananji povjesniari, osobito srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemiima koji su na taj nain suraivali s Turcima. Ali njihovi potezi u to doba nisu se ni po emu razlikovali od poteza prijanjih sudionika u toj bosanskoj politikoj igri, koji su se obraali Ugarskoj za pomo; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome to im se inilo da Turci predstavljaju dalju i moda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici nee nametati neku svoju neposrednu vladavinu. Ostoja se odrao na vlasti jo nekoliko godina i zapravo je proirio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suoio s istim problemima - suparnitvom plemikih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se jo jednom ustolii kao bosanski kralj. Na poetku dvadesetih godina 15. stoljea Bosna je uivala jo nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II. opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomo protiv

** Ovaj kratki spomen ne odgovara vanosti Hrvoja Vukia Hrvatinia, koji je bio jedna od najvanijih politikih figura potkraj 14. i na poetku 15. stoljea. Vidi prikaz njegova ivota kod Siia, Vojvoda Hrvoje. 23 Fine, Late Medieval Balkans, str. 453-169; Fine, Bosnian Church, str. 210-241 28

Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko podruje oko Srebrenice u istonoj Bosni. Na poetku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemi Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomo i potporu i od srpskih plemia i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmeu 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove june i srednje Bosne ukljuujui i Vrhbosnu (oko dananjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomo Sandaljeva neaka Stjepana Vukia Kosae i monog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je vie bilo stalo do pljake nego do izravnog pripajanja teritorija. Veina povjesniara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom vanom tvravom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlau 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedoanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.24 Tvrtko II. zadrao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obiljeene su daljnjim turskim upadima (ukljuujui i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukia, gospodara Huma. Vuki je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaa pa se nekoliko godina vodio graanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vuki i dalje potpomagao srpskog vladara urada Brankovia, koji je, kao polunezavisni turski vazal, jo ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istonoj Bosni. Vuki se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja". Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Mileevi, na njegovu teritoriju. Rije "herceg" nastala je od njemake rijei Herzog (vojvoda), a od te titule potjee i ime "Hercegovina".25 Stjepan Vuki uivao je jo nekoliko godina 24 O tradicionalnom stajalitu vidi Skari, Sarajevo i njegovu okolina, str. 35-36 (gdje se takoer tvrdi da su Vrhbosna i Hodidjed najprije ustupljeni Turcima prema sporazumu 1428. godine, a da su ih onda Turci izgubili i iznova osvojili 1435). O revidiranom stajalitu vidi abanovi, "Pitanje turske vlasti". abanovi opisuje razvoj ovoga podruja u "Bosanskom krajitu". 25 Thallezy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 146-159; Fine, Late Medieval Balkans, str. 577-578. 29

moi i blagostanja, ali se na poetku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u graanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj obiteljski spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatraio pomo od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu ukljue i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine. Posljednje godine kranske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske gronje. Obuzet oajnikom eljom da osigura pomo izvana, kralj Stjepan Toma obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljea. Rim se posljednjih godina sve vie zanimao za Bosnu, pogotovo poto su franjevci ondje razvili ivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u etrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medu njima i za manihe-izam. U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvjetaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kae se da se "u mjestima u kojima prebivaju

heretici, im se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri".26 Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Toma pristao da prijee na izravne progone krivovjernika. Sazvao je sveenstvo izmatine Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolianstvo ili da napuste Bosnu. Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisue njih odluilo je da se preobrate, a samo su se etrdesetorica sklonila u Hercegovinu.27 Tako je sam bosanski kralj slomio kimu Crkvi bosanskoj, svega etiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva. Kad je Stjepan Toma 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomaevi, na pomolu oito bijae propast Bosne. Tomaevi je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomo. Na poetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajui ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bo- 26 Fermendin, ur., Ada Boxnae, str. 211. 27 Fine, Bosnian Church, str. 332-333. Raniji povjesniari (npr. Miller, Esxuvx mi the Latin Orient, str. 485) pogreno su protumaili ovaj podatak navodei broj od 40 000 izbjeglica umjesto 40. 30

snu i Hercegovinu, a da e nakon toga zaprijetiti i mletakim posjedima u Dalmaciji.2* Ali pomoi niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljee 1463. u Adriano-polu (Edirnu). i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrava koja je pala (20. svibnja) bijae stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomaevi izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u oblinju tvravu Klju. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obeanje da e mu potedjeli ivot. Poslije su nastale kojekakve zamrene prie o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali sluajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjiara srpskog porijekla, od ijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u ilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvravi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvravu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju."29 Usprkos povremenim graanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uivala u stvarnom blagostanju. Klju je njenu bogatstvu bio u riidarstvii: u Kreevu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Moda je jo u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistono od Gornjeg Vakufa). Potkraj 13. i na poetku 14. stoljea stigli su u Bosnu prvi njemaki rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i poeli eksploatirati njeno rudno bogatstvo.30 Jo je vie aa pristiglo u 14. stoljeu jer su Stjepan Kotro-mani i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u pri- 28 Fine, Late Medieval Balkans, str. 5X3-584 (papi); Fermendin, ur., Acta Bih snae, str. 252 (Mlecima). 29

Lachmann, ur., Memoiren eines Janilxcharen, str. 139-140. Kraljeva udovica, kraljica Katarina, uspjela je pobjei u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se jo moe vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu: vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 110-120; i J. Turinovi, ur., Po-vijesno-leoluki simpozij. 30 Jireck dri da su oni stigli u 13. stoljeu (Die Haiulels.itmsseii. str. 43). aki rudari svakako su doli u Srbiju do druge polovice 13. stoljea: vidi Takacs, "Schsische Bergleute im mittelalterlichen Serbien"', str. 34. Ali u najiscrpnijoj suvremenoj studiji o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni navedena su kao najranija dokumentirana svjedoanstva tek u 1312. godine (o rudniku u Trcnjici) i 1319. godine (u Lipniku): Dim, Za istoriju rudarstva, str. 46. 31

valnom vlasnitvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon doputao da sijeku ume i podiu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih aa postali i

uglednici: jedan od njih ije se ime esto spominje u slubenim spisima, Hans Sasinovi (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljita i putovao je vieput u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.31 Ve 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvaniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (ije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najvei rudarski i trgovaki grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije. Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila ve vano trgovako sredite s uglednom dubrovakom kolonijom. Dubrovani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina iao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovani uvozili u Bosnu gotove preraevine kao to je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile vie od jedne petine ukupne produkcije srebra u Europi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priutiti takve tkanine.32 Dubrovake kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim vanim trgovakim sreditima kao to je bila Foa. Dubrovaka je kolonija postojala i u Visokom, politikoj prijestolnici banovine Bosne za veeg dijela srednjega vijeka. Ti vani gradovi, sa svojim katolikim zajednicama aa, Dubrovana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlaili franjevce kad su poeli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katoliki znaaj. Medu ostalim srednjovjekov