dr. sc. Dragan Damjanović, doc.Filozofski fakultetOdsjek za povijest umjetnostiIvana Lučića 310 000 Zagrebe-mail: dragan.damjanovic@gmail.comtelefon: 091/545-3849

Neogotika u hrvatskoj arhitekturi 19. i ranog 20. stoljeća

(Tekst je u postupku objave na engleskom jeziku)

Uvod

Neogotika se u hrvatskoj arhitekturi javila dosta kasno u usporedbi sa situacijom u Velikoj Britaniji, pa i dijelu kontinentalne Europe. Ključnu ulogu u njezinu širenju odigrali su utjecaji s područja Njemačke, Austrije, Češke i Mađarske, a tek od početka 1880-ih jača i utjecaj engleske arhitekture i Puginovih teorija.

Povijest hrvatske neogotike može se podijeliti u tri faze. Prva, romantičarska, obilježena naivnim shvaćanjem gotike kao stila karakteristična je za razdoblje od početka 19. stoljeća do kraja 1860-ih. Razdoblje tzv. visoke neogotike, u kojemu se u puno većoj mjeri javlja težnja za čistoćom stila, a arhitekti se oslanjaju na visoku gotiku kao uzor, karakteristično je za 1870-e i 1880-e. Od početka 1890-ih neogotika ulazi u kasnu fazu obilježenu čestim imitiranjem kasne gotike, težnjom za ekstravagancijama i povremenim kombinacijama s drugim stilovima, osobito secesijom.

Rana neogotika u Hrvatskoj, početak 19. stoljeća - 1870

Smrt Augustusa Welbyja Northmorea Pugina 1852. u Hrvatskoj je popraćena samo jednom kratkom viješću u zagrebačkom crkvenom listu Katoličkom listu. Istaknuto je tek kako je on prešao na katoličku vjeru s protestantizma te kako je u Engleskoj sagradio mnoštvo crkvi.1 O stilskom se karakteru njegove arhitekture ništa ne govori ponajprije stoga što se neogotika tada tek počela širiti u arhitekturi Hrvatske. Smještena na samom jugu Habsburške Monarhije, na granici prema Turskom Carstvu Hrvatska u prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća bila je, naime, vrlo siromašno područje posve ovisno politički, gospodarski i kulturno od Beča, pa ne čudi što su tendencije iz zapadnoeuropske arhitekture stizale u nju sa zakašnjenjem.2

Arhitektura prve polovine 19. stoljeća u Hrvatskoj, osobito sakralna, obilježena je dominacijom bidermajerskog klasicizma, kao i u većem dijelu tadašnje Habsburške Monarhije (s izuzetkom Češke, u kojoj se neogotika znatno proširila i prije sredine 19. st.). Većina crkava podignutih još od vremena vladanja Josipa II. (1780-1790) bila je raščlanjena

1 *** „Iz Englezke“, Katolički list, 49, Zagreb, 4. 12. 1852., 392.2 O hrvatskoj povijesti 19. stoljeća više u: Josip Šidak, Mirjana Gross, Igor Karaman, Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda g. 1860. – 1914., Školska knjiga, Zagreb, 1968.

1

jednostavnom arhitektonskom klasicističkom raščlambom, a gotovo su sve imale jednako prostorno ustrojstvo – bile su jednobrodne građevine, obično malih dimenzija, s tornjem na pročelju.3

Usprkos dominacije klasicizma, neogotika se u hrvatskoj arhitekturi počinje javljati već na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, no tek 1820-ih i 1830-ih nešto češće, uglavnom pri gradnji kapela, te pri manjim i malobrojnim restauracijskim zahvatima na srednjovjekovnim građevinama, odnosno nabavljanju nove, stilski prikladne opreme za njih. Iako nisu brojne, primjere neogotičkih građevina možemo susresti posvuda po Hrvatskoj. U krizno vrijeme Napoleonskih ratova podiže se tako na samom istoku Hrvatske kapela na Dobroj Vodi kod Vukovara (1808/1809.) s elementima neogotičkog stila, te nedaleko Zagreba mali paviljon Maksimilijanove kupelji u Stubličkim Toplicama (1811.), kome znamo i autora – graditelja biskupa Maksimilijana Vrhovca Kristijana Heinricha Vesteburga.4

U razdoblju između Bečkog kongresa i revolucije 1848. godine broj građevina na kojima susrećemo neogotičke motive raste. Kada se javljaju u to su vrijeme, međutim, redovito kombinirani s motivima klasicizma, odnosno kako se ide prema sredini 19. stoljeća Rundbogenstila. Osobito se često javljaju u sitnijim elementima opreme građevina – kao što pokazuje primjer prozora na kući Bartola Felbingera na Trgu bana Jelačića 15 (1826. – 1829.), ograde terase kuće Alojzija Frigana u Opatičkoj 27 (1840.), u Zagrebu ili dvorca u Stubičkom Golubovcu (1806.).5 Od zanimljivijih primjera treba istaknuti i adaptaciju iz 1837. turske kuće („Kule Jajić bega“) u Gorjanima u Slavoniji u kapelu Sveta tri kralja.6

Među neogotičkim radovima prve polovine 19. stoljeća značajem se ističu osobito intervencije na najvećoj gotičkoj crkvi tadašnje Hrvatske, zagrebačkoj katedrali, u kojoj se za biskupa Aleksandra Alagovića 1835. najprije dograđuje novi neogotički kor za orgulje, da bi se potom krajem 1840-ih za biskupa (kasnije nadbiskupa) Jurja Haulika (1837-1869) obnovilo svetište u kojemu se postavljaju novi vitraji, glavni oltar te konzole s kipovima svetaca, izvedeni u Münchenu, gradu koji se u prvoj polovini 19. stoljeća pretvorio, zahvaljujući nastojanjima bavarskog kralja Ludwiga I., u središte umjetnosti na području Srednje Europe.7

Revolucionarna zbivanja 1848-1849. godine prekinula su prve Haulikove intervencije na zagrebačkoj katedrali. Nakon smirivanja situacije, a osobito nakon što je Zagrebačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije (1852) ovaj nadbiskup nastavlja s nabavom nove neogotičke opreme za svoju katedralu. Kupuje nove orgulje u Ludwigsburgu u Njemačkoj, te lustere, izvedene prema projektima jednog od najvažnijih arhitekata bečkog romantizma Karla Rösnera.8

Tijekom 1850-ih neogotika se počinje javljati po prvi puta i pri gradnji novih većih župnih crkava. Ovaj je stil konačno počeo potiskivati klasicizam ponajprije zahvaljujući nastojanjima središnjih državnih tijela iz Beča. Ključnu ulogu u procesu širenja novoga stila odigralo je bečko Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu te Odjel za visokogradnje (Hochbauamt) Državnog ministarstva (Staatsministerium) u kojemu su se izrađivali projekti.

3 Renate Wagner – Rieger, „Vom Klassizismus bis zur Secession. Geschichte der Architektur in Wien. Geschichte der bildenden Kunst in Wien“, Geschichte der Stadt Wien, Neue Reihe, Band VII/3, Beč, 1973., 83-262 (98)4 Lelja Dobronić, Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegovog doba, Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1971., 32-33, sl. 15.; Jasna Galjer, „Kristijan Heinrich Vesteburg. Nacrti za Stubičke Toplice, 1811.“, Bidermajer u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 1997., 353. O prvim pojavama neogotike u Hrvatskoj i u: Anđela Horvat, „Historicizam“, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, I., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995., 334-336.5 Dobronić, nav. djelo, 63.6 Dragan Damjanović, „Arhitektura klasicizma, historicizma i secesije u Slavoniji“, Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije, II. knjiga, Zagreb, 2009., str. 424-433.7 Anđela Horvat, „Neogotički kolos kipovi u Zagrebu 1847. i razmatranja o pojavi historicizma u Zagrebu“, Iz starog i novog Zagreba, II, Izdanja Muzeja grada Zagreba III, Zagreb, 1960., 225 – 238.8 Isto.

2

Utjecaj bečkih ministarstava bio je jak ponajprije stoga što su 1850-e godine u povijesti Habsburške Monarhije obilježene tzv. Bachovim apsolutizmom. Nakon što je revolucija 1848-1849. nakratko uzdrmala i državnu upravu i dinastiju uspostavljen je izrazito centralistički režim, u kojemu se i pri podizanju manje župne crkve projekt izrađivao ili odobravao u Beču zahvaljujući čemu su se romantičarski, odnosno ranohistoricistički arhitektonski nazori, pa time i neogotika, širili neposredno iz prijestolnice u najudaljenije ruralne sredine na rubovima ove države. Bečke institucije ne samo da su slale projekte visoke kvalitete, paralelno su i sprječavale šablonsku uniformnost sakralne arhitekture, inzistiranjem da se više crkava ne smije graditi po istovjetnom projektu, što u prvoj polovini 19. stoljeća nije bio rijedak slučaj.

Preko spomenutih se institucija i u Hrvatskoj osjetio utjecaj nesumnjivo najpoznatijih reformatora na polju umjetnosti i arhitekture 1850-ih godina u Monarhiji – grofova Lea i Franza Thun-Hohensteina, čeških velikaša njemačkog porijekla. Leo Thun, kao ministar za bogoštovlje i nastavu od 1849., odigrat će ključnu ulogu u procesu modernizacije arhitekture i umjetnosti u Monarhiji.9

Thunovi u Beč dovode cijeli niz arhitekata i umjetnika iz Praga, grada u kojemu se romantizam u arhitekturi posve udomaćio još prije revolucije.10 Dio ovih arhitekata odigrat će važnu ulogu u širenju neogotike u Habsburškoj Monarhiji, pa time i Hrvatskoj: Josef Kranner, koji će godinama pod Heinrichom Ferstelom raditi na gradnji votivne crkve u Beču, Hermann Bergmann, autor jedne od prvih neogotičkih crkava u Beču, Svete Elizabete u Wiedenu (1859), te Carl Rziwnatz (Karel Řivnáč),11 kojemu će biti povjereno 1859. projektiranje jedne od najvećih i najreprezentativnijih neogotičkih romantičarskih crkvi u Hrvatskoj, u selu Veleševcu nedaleko Zagreba (1859-1871).

Veleševečka crkva bila je zamišljena kao prostrana trobrodna jednotoranjska građevina. Naposljetku će biti izvedena, zbog nedostatka sredstava, kao jednobrodna crkva, znatno skromnijih dimenzija, no istodobno daleko veća od većine sakralnih građevina podignutih u prvoj polovini 19. stoljeća. Paralelno s gradnjom veleševečke crkve u selima u okolici Zagreba podiže se još nekoliko većih neogotičkih crkava, u Bukevju, Voloderu i Luki.12 Sve su prilično jednostavno arhitektonski raščlanjene jednobrodne jednotoranjske građevine, važne ponajprije stoga što ukazuju na brzo širenje neogotike u sakralnoj arhitekturi na jugu Habsburške Monarhije.

Pojava prvih neogotičkih građevina u Hrvatskoj ne veže se samo za inicijativu državnih organa. Dio hrvatske vlastele (plemstva) prihvatio je ovaj stil 1850-ih pri restauraciji svojih starih dvoraca, vjerojatno po uzoru na češko plemstvo13 koje je već u prvoj polovini 19. stoljeća svoje dvorce i burgove često restauriralo u neogotičkom stilu.14 Prvi monumentalni primjer neogotičke restauracije jednoga staroga burga predstavlja restauracija Trakošćana, dvorca ugledne hrvatske plemićke obitelji Drašković.15 Srednjovjekovna utvrda, koja se

9 Elisabeth Springer, Geschichte und Kulturleben der Wiener Ringstrasse, Die Wiener Ringstrasse, Bild einer Epoche. Band II., Geschichte und Kulturleben, Franz Steiner Verlag GMBH, Wiesbaden, 1979., 40- 41.10 Pavel Zatloukal, Kirchenbau und Denkmalpflege, u: Böhmen im 19. Jahrhundert, Prag, 1995., 136-138.11 Renate Wagner-Rieger, Wiens Architektur im 19. Jahrhundert, Oesterreichischer Bundesverlag für Unterricht, Wissenschaft und Kunst, Wien, 1970, 164; 12 Anđela Horvat, „Historicizam“, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, I., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995., 334-336.; Olga Maruševski, „Historizam u crkvenom graditeljstvu“, Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije 1094-1994, Zagreb, Muzej Mimara, 1994., 499-526.; Dragan Damjanović, Župna crkva svetog Petra u Veleševcu – Gesamtkunstwerk rane neogotike u hrvatskoj arhitekturi, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 33., Zagreb, 2009., 191 – 206.13 Iako se ni utjecaji iz Austrije i Mađarske ne mogu zanemariti. 14 Pavel Zatloukal, Kirchenbau und Denkmalpflege, Böhmen im 19. Jahrhundert, Prag, 1995., 136-137.15 Ivan Kukuljević Sakcinski, „Bericht über einige Baudenkmale Croatiens“, Mittheilungen der k. k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, I. Jahrgang, No. 11., Vienna, November, 1856., 232-237 (236); Gjuro Szabo, „Spomenici kotara Ivanec“, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 14/1, Zagreb,

3

spominje u izvorima od 14. stoljeća, u 16. i 17. stoljeću temeljito nadograđivana, restaurirana je 1850-ih prema projektima nepoznatog arhitekta, vjerojatno iz Graza u Štajerskoj.16 Iako se isticalo kako je obnovljen prema „prvobitnom stilu“17 Trakošćan je zapravo preoblikovan dodavanjem neogotičke dekoracije na pročelja, promjenom oblika prozora te postavljenjem novih kruništa na vrhu gotovo svih krila. I unutrašnjost je potpuno transformirana i opremljena novim namještajem, sačuvanim do danas. Romantičarsko tretiranje elemenata gotičke arhitekture isključivo kao dekoracije očito je kako na pročeljima, tako i u unutrašnjosti. Peći, drveni okviri vrata, stolice, svodovi pokazuju oslanjanje na kasnogotičku arhitekturu, što je bilo vrlo karakteristično za ranu romantičarsku fazu neogotike u cijeloj Habsburškoj Monarhiji (pa i ostatku Europe).18

Gotovo u isto vrijeme kada je obnovljen Trakošćan u neogotičkom je stilu preoblikovan 1852-1859. skromni dvorac Novi Dvori u Zaprešiću, tada u vlasništvu hrvatskog bana Josipa Jelačića što jasno govori kako je ovaj stil bio brzo prihvaćen i od najviših instanci lokalnih vlasti u Hrvatskoj. Jelačić je odigrao ključnu ulogu u gušenju revolucije 1848-1849. u Habsburškoj Monarhiji. Smatran je spasiteljem dinastije Habsburgovaca i glavnim junakom u ratu protiv Mađara. Za razliku od trakošćanskog dvorca zaprešićki je prije obnove bio barokna građevina. Jelačićev zahvat na njemu nije stoga predstavljao restauraciju, već zapravo prilagođavanje izgleda dvorca suvremenoj gotičkoj „modi“. Pri obnovi, dvorcu je dodan novi stepeničasti neogotički zabat, preoblikovani su prozori na prvom katu, a unutrašnjost je bila bogato opremljena. Uz dvorac Jelačić je sagradio i skromnu neogotičku romantičarsku kapelicu u kojoj je pokopan.19

Osim utjecaja iz Češke i Beča, važnu su ulogu u pojavi neogotike u Hrvatskoj, osobito u njezinom istočnom dijelu, Slavoniji, odigrali i utjecaji iz Mađarske. U Osijeku, najvećem gradu toga dijela Hrvatske, tijekom 1860-ih podiže se niz neogotičkih zdanja prema projektima lokalnog arhitekta Karla Klaussnera, od kojih se osobito ističu zgrada Kazališta (1865-1866) i Pučke škole (1868). Dok je škola kasnijom pregradnjom izgubila svoju neogotičku dekoraciju, kazalište je sačuvano do danas i predstavlja najvažniji primjer neogotičke javne zgrade u hrvatskoj arhitekturi 19. stoljeća. Njegovo glavno pročelje Klaussner je raščlanio romantičarskom kombinacijom elemenata maurskog, neobizantskog i gotičkog stila.20

Uz Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu i Državno ministarstvo još je jedna nova bečka institucija odigrala važnu ulogu u ranoj fazi neogotike u Hrvatskoj - Središnje povjerenstvo za zaštitu i proučavanje spomenika graditeljstva (K.k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale). Nakon što je osnovano 1850.21 imenovalo je u sljedećih nekoliko godina konzervatore u svim zemljama Monarhije, pa tako i u Hrvatskoj, gdje je tu poziciju 1855. dobio Ivan Kukuljević Sakcinski.22

1919., 22-96 (65-68); Vilim Leskovšek, „Trakošćan“, Naši krajevi – Kaj, III, Zagreb, 1978., 71-87; Zdenka Munk, „Obnova Trakošćana“, Historijski zbornik 6, Zagreb, 1953., 120-121; Ivan Srša, Dvor Trakošćan u 19. stoljeću, Kaj 4-5, Zagreb, 2003, 85-97.16 Mladen Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskog Zagorja, Školska knjiga, Zagreb, 1991., 262; Srša, 2003, 85-97.17 Kukuljević, 1856: 23618 Obad Šćitaroci, 1991: 26219 Obad Šćitaroci, 1991: 190-195.20 Grgur Marko Ivanković, „Historicistička arhitektura u Slavoniji“, Historicizam u Hrvatskoj, Book 1, Zagreb, 2000, 187-193 (188)21 Walter Frodl, „Die Einführung der staatlichen Denkmalpflege in Österreich“, Das Zeitalter Kaiser Franz Josephs. Von der Revolution zur Gründerzeit, 1, Beiträge, Grafenegg, 1984, 395-400. 22 Draginja Jurman-Karaman, „Ivan Kukuljević Sakcinski prvi konzervator Prilog historiji konzervatorstva u NR Hrvatskoj“, Zbornik zaštite spomenika kulture, IV-V, 1953-1954, Beograd, 1955, (147-162) 149.

4

Po imenovanju Kukuljević je pristupio inventariziranju važnijih arhitektonskih spomenika po Hrvatskoj, a objavio je i niz tekstova o najvažnijim srednjovjekovnim spomenicima Hrvatske, uključujući i prvu manju monografiju o zagrebačkoj katedrali (1856) koja je potakla bečkog istraživača Karla Weissa na dolazak u Hrvatsku i izradu znatno kvalitetnije monografije o ovoj građevini.23 Kukuljević je uz pomoć Središnjeg povjerenstva zaustavio uništavanje dvaju važnih gotičkih spomenika u Hrvatskoj – kapele u Donjoj Vrijeski i crkve u Glogovnici i potaknuo je njihovu obnovu u neogotičkom stilu.24

Biskup Josip Juraj Strossmayer, Friedrich Schmidt i širenje neogotike u Hrvatskoj 1870- ih godina

Romantičarski pristup neogotici, obilježen upotrebom gotičkih arhitektonskih elemenata isključivo kao dekoracije, često u kombinaciji s motivima drugih stilova, bez razumijevanja konstruktivnih osobitosti toga stila, zadržao se u Hrvatskoj sve do kraja 1860-ih. Situacija se počinje mijenjati tek tijekom 1870-ih zahvaljujući nastojanjima đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera i prvog hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga.

Iako je za stil svoje nove katedrale u Đakovu biskup Strossmayer izabrao neoromaniku, koju je smatrao bližom bizantskom stilu te time pogodnom za iskazivanje njegovoga političkog stava i pokušaja uspostave bliskosti s kršćanskim istokom, za župne crkve po selima i gradovima promicao je gotiku kao najpogodniji stil.25 Prihvaćanje gotike nije išlo međutim, bez otpora, ponajprije zbog straha od skupoće građenja neogotičkih crkvi. Strossmayer je stoga upozorio kako postoje narodi kako su u jednako teškom materijalnom položaju, pa usprkos tome grade i s malenim sredstvima gotičke crkve. Važan su mu uzor osobito predstavljali irski katolici: „Irski narod najnesretniji je na svijetu; on je pravi mučenik. Sve mu je oteto, i zemlje i crkve njegove; tudjin je ostao u vlastitoj domovini, a harač ljuti daje stranim svećenicima, koji medju njim i ne prebivaju; pak ipak taj slavni mučenik i sirotan što crkvica i kapelica od 30 do 40 godina zida, sve je krasno i vrlo umjetno u slogu gotičkom...”26 Kako bi se slično postiglo u Hrvatskoj nužno je bilo obrazovanje svećenstva, odnosno uvođenje „nauka o umjetnosti“ među predmete koji se mladim klericima predaju dok su u sjemeništu. Kao čovjeka najpogodnijega za tu zadaću Strossmayer je odabrao Isu Kršnjavoga, učenika prvog profesora povijesti umjetnosti u Beču Rudolfa Eitelbergera.27 Školovan u Beču i Münchenu krajem 1860-ih i početkom 1870-ih godina Kršnjavi usvaja nazore o arhitekturi karakteristične za srednjoeuropski kulturni prostor i tzv. visoki historicizam. Po preseljenju u Zagreb, sredinom 1870-ih sa Strossmayerom počinje zajedničku borbu za „preporod“ hrvatske umjetnosti.

Glavni su im problem predstavljali slabo obrazovani inženjeri, zaposleni pri hrvatskim organima vlasti koji su projektirali crkve i dalje najčešće u Rundbogenstilu te u jednostavnim oblicima neorenesanse. Bečke institucije više nisu imale utjecaja na arhitekturu u Hrvatskoj 23 Ivan Kukuljević, Sakcinski, Prvostolna crkva zagrebačka: opisana s gledišta povjestnice, umjetnosti i starinah, Zagreb, 1856.; Karl Weiss, Der Dom zu Agram, Wien, 1860.24 Dragan Damjanović, „Historicističke obnove crkve svete Ane u Donjoj Vrijeski“, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, 9, Slavonski Brod, 2009, 125-160.25 Kao recimo u slučaju gradnje župne crkve u Osijeku. Josip Juraj Strossmayer, ”Osvrt na moj putni izlet u Njemačku i Češku, IX ” Vienac, 13, Zagreb, 27. 3. 1875., 205-210.26 Josip Juraj Strossmayer, Slike u stolnoj crkvi đakovačkoj, prema Smičiklas, Tadija, Nacrt života i djela biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Zagreb, 1906, 247 – 303 (251-252)27 Više o odnosu Strossmayer – Kršnjavi u: Dragan Damjanović, Bishop Strossmayer, Izidor Kršnjavi and the Foundation of the Chairs in Art History and Ancient Classical Archaeology at Zagreb University , Centropa 9, 3, New York, September 2009,176-184.

5

jer je nakon nagodbi iz 1867. i 1868. ova zemlja postala autonomna jedinica unutar istočnog, mađarskoga dijela Austro-ugarske Monarhije. Strossmayer i Kršnjavi stoga angažiranjem najvažnijega neogotičara Srednje Europe, bečkog arhitekta Friedricha von Schmidta (1825-1891), autoriteta na polju restauracije spomenika (radio je na dovršavanju katedrale u Kölnu, pa na restauraciji svetog Stjepana u Beču) i dugogodišnjeg profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, pokušavaju uvesti višu razinu kvalitete u hrvatsku arhitekturu i pokazati put kojim bi trebali krenuti hrvatski arhitekti. Schmidt počinje najprije 1870. raditi na Strossmayerovoj đakovačkoj katedrali, potom od 1875. na restauraciji crkve svetog Marka, odnosno od 1878. katedrale u Zagrebu. 28

Prvi restauracijski zahvat koji se izvodi prema Schmidtovim projektima u Hrvatskoj i koji će označiti početak novog razdoblja u povijesti neogotike u ovoj zemlji predstavlja restauracija zagrebačke župne crkve svetoga Marka (1875-1882). Pokrenuta je na inicijativu biskupa Strossmayera koji se početkom 1870-ih oštro usprotivio inicijativi o njezinu rušenju. Smještena na središnjem trgu staroga dijela Zagreba, Gornjeg grada, uz zgrade hrvatskog parlamenta, vlade i bana, crkva je, prema mišljenju dijela zagrebačkih gradskih vijećnika, oduzimala previše svjetlosti susjednim građevinama i zauzimala preveliku površinu trga. Strossmayer je uspio dokazati povijesnu vrijednost građevine i uvjeriti zagrebačke gradske vlasti da ulože sredstva u njezinu restauraciju, umjesto u rušenje.

Za razliku od prethodnih manjih i parcijalnih intervencija na srednjovjekovnim spomenicima u Hrvatskoj Schmidtova restauracija crkve svetog Marka bila je sveobuhvatna. Uklonjeni su barokni dodaci ne samo na pročeljima (zbog nedostatka sredstava jedino se nikada nije pristupilo preoblikovanju zvonika) već i u unutrašnjosti, s ciljem postizanja jedinstva i čistoće stila, karakterističnog za visoki historicizam, koji na polju neogotike upravo Schmidt unosi u hrvatsku arhitekturu, a koji će cijeli niz desetljeća zastupati njegovi učenici.29

Restauracija zagrebačke katedrale

U trenutku kada Schmidt počinje raditi na prvim restauracijskim zahvatima u Zagrebu, institucija koja bi vodila brigu o zaštiti spomenika u Hrvatskoj nije postojala. Središnje povjerenstvo iz Beča, izgubilo je nakon nagodbe 1867. nadležnost nad spomenicima u Ugarskom dijelu Monarhije, pa tako i u Hrvatskoj. Odjel za bogoštovlje i nastavu hrvatske vlade (svojevrsno Ministarstvo kulture) bio je doduše nadležan i za brigu o spomenicima, no sve do pred Prvi svjetski rat nije stvoreno tijelo koje bi taj nadzor provelo u djelo, pa je zaštita uglavnom bila regulirana pojedinačnim odredbama.30 Restauracije koje je izveo Schmidt, a potom njegovi učenici Herman Bollé i Josip Vancaš bile su stoga poticane i donekle nadzirane isključivo od strane pojedinaca – biskupa Strossmayera 1870-ih, odnosno Ise Kršnjavoga i njegovoga Društva umjetnosti od 1880-ih nadalje. Privatne i političke veze, te financijske mogućnosti crkvenih organa, imale su stoga redovito važniju ulogu u odluci koja će se građevina restaurirati, dok je povijesna ili umjetnička vrijednost spomenika bila na drugom mjestu.

Usprkos financijskim ograničenjima koja su sputavala sve aktivnosti hrvatske vlade druga polovina 19. stoljeća vrijeme je kada je od sedam katedralnih crkava tadašnje Hrvatske jedna iznova sagrađena, a šest temeljito restaurirano (tri rimokatoličke: đakovačka, zagrebačka i senjska, jedna grkokatolička: križevačka i tri pravoslavne: srijemskokarlovačka, 28 Strossmayer, 1906, 25329 O restauraciji crkve svetog Marka više u: Dragan Damjanović, Polychrome Roof Tiles and National Style in Nineteenth-century Croatia, Journal of the society of architectural historians, UCLA Press, 70/4, 2011, 466 – 491.30 Jurman-Karaman, 1955, 155-156.

6

pakračka i plaščanska). Od toga, pet katedrala restaurirat će se prema projektima Schmidta i njegovih učenika, od kojih dvije u neogotičkom stilu – rimokatolička zagrebačka i grkokatolička križevačka.

Restauracija katedrale u Zagrebu povjerena je Friedrichu von Schmidtu ponajprije zahvaljujući zadovoljstvu Zagrepčana s restauracijom crkve svetog Marka. Ključnu je ulogu u cijelome procesu ponovno odigrao biskup Strossmayer koji je želio pod svaku cijenu da najveća sačuvana gotička crkva u Hrvatskoj i glavna crkva glavnog hrvatskog grada postane mnogo reprezentativnija građevina. Zapadno pročelje ove trobrodne gotičke crkve sagrađene uglavnom od druge polovine 13. do kraja 14. stoljeća, kao i u slučaju dobrog dijela europskih katedrala, do 19. stoljeća nije bilo u cijelosti završeno. Sjeverni zvonik nikada nije ni započet, dok je južni, arhitektonski vrlo jednostavan, podignut tek u 17. stoljeću nakon velikoga požara, kada je sagrađen i novi glavni portal te mrežasti svod u svetištu i kada se započelo s nabavom novog baroknog namještaja. Brojni novi oltari, klupe, propovjedaonica i drugi namještaj postavljeni su u 17. i 18. st. u katedralu i uvelike su zaklanjali gotičke stupce i zidove. Biskup Strossmayer, potaknut katedralama južne Njemačke koje je vidio na proputovanjima 1850-ih, a koje su restaurirane po inicijativi Ludwiga I. Bavarskog, želio je na sličan način restaurirati zagrebačku katedralu – „završiti“ joj zapadno pročelje i izbaciti iz unutrašnjosti baroknu opremu.31

Schmidt na restauraciji počinje raditi 1878. Srednjovjekovni projekti za pročelje nisu bili sačuvani pa je novo pročelje uglavnom produkt arhitektove imaginacije. Prema njegovome projektu katedrala je trebala dobiti dva neogotička zvonika, većim dijelom novo glavno pročelje (zadržao bi samo portal), te bogatiju arhitektonsku dekoraciju na bočnim pročeljima.

Do radikalne restauracije katedrale vjerojatno nikada ne bi došlo da Zagreb nije pogodio 9. 11. 1880. snažan potres. Kaptol je bio najoštećeniji dio grada, a katedrala sakralna građevina koja je najviše stradala. Svod iz 17. st. u svetištu potpuno se urušio, a i jedan pilon glavnog broda tako se nagnuo, da je postojala opasnost da se cijela unutrašnjost uruši. Zvonik se u gornjem dijelu raspuknuo, a pukotine su što od potresa, što zbog zuba vremena, postojale u gotovo svakom zidu katedrale. Moralo se stoga pristupiti izradi novih projekata i daleko radikalnijoj intervenciji nego što je bilo planirano.

Nove, djelom izmijenjene projekte za restauraciju katedrale izvodi Schmidtov dugogodišnji suradnik u ateljeu Herman Bollé (1845-1926), glavni arhitekt neogotike u Hrvatskoj. Rođen je u Kölnu, gdje završava Obrtnu školu. Poput Pugina i Bolléova je obitelj u očevoj liniji bila francuskog porijekla, no poput brojnih Hugenota morala se preseliti u Prusku nakon što je katolička struja prevladala u Francuskoj. Završavanje kölnske katedrale snažno je utjecalo na mladoga Bolléa kojemu gotika postaje jedan od najvažnijih stilova u kojima će raditi. Nakon što je krajem 1860-ih i početkom 1870-ih radio u ateljeu Heinricha Wiethasea, arhitekta specijaliziranog za gradnju i restauraciju crkvi, ponajprije u neogotičkom stilu,32

preseljava se 1872. u Beč. Radio je u Schmidtovom ateljeu na raznim projektima, poput crkvi u Weissgärberu, Fünfhausu i Brigittenauu u Beču te na restauraciji srednjovjekovne pošte u Baselu. U drugoj polovini 1870-ih počinje se specijalizirati za Schmidtove projekte u Hrvatskoj, pa čim je započela restauracija zagrebačke katedrale seli se 1879. u Zagreb gdje ostaje živjeti i raditi do smrti.33

31 Josip Juraj Strossmayer, „Nekoliko rieči o stolnoj crkvi zagrebačkoj“, Katolički list (Prilog), Zagreb, 3. 9. 1874., 1- 832 Walter Marquas, Heinrich Johann Wiethase (1833 – 1893). Privatbaumeister in Köln, Dissertation, RWTH Aachen, 1980.33 Olga Maruševski, „Herman Bollé – arhitekt restaurator i obrtnik“, Historicizam u Hrvatskoj I, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000, 53 – 61; Dragan Damjanović, „Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa“, Prostor, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 17, 2 (38), Zagreb, 2009, 244 – 267.

7

Bollé mijenja mnoge elemente Schmidtovoga rješenja za katedralu – uklanja dodatke iz 17. stoljeća (zanimljiv primjer gothic survivala u Hrvatskoj): svod u svetištu i glavni portal. Djelomično mijenja Schmidtove projekte za središnji dio glavnog pročelja te u cijelosti izgled kapa tornjeva. Umjesto zatvorenih kapa, kakve je predvidio Schmidt, projektira bogato perforirane kape, kakve su u to vrijeme često dograđivane srednjovjekovnim njemačkim katedralama (u Kölnu, Regensburgu, Soestu i drugdje). Garguji na tornjevima, kao i ostali cjelokupni skulpturalni ukras izvedeni su prema Bolléovim projektima.

I u unutrašnjosti izvodi gotovo potpunu transformaciju građevine. Uklanja ne samo baroknu opremu već i neke kasnogotičke arhitektonske elemente, koje je smatrao nedovoljno značajnim (konzole s bladahinima na stupcima te choir screen).34

Od 29 oltara, od kojih su mnogi bili vrhunska djela barokne umjetnosti, Bollé je zadržao samo dva, te još pokoji komad stare opreme, poput propovjedaonice. Novi oltari, djelom drveni krilni, djelom od mramora, klupe, biskupski tron, nove ograde kora, svijećnjaci, lusteri, klupe, vrata ukrašena wrought ironom izvedeni su prema njegovim projektima od strane zagrebačke katedralne radionice, koju je utemeljio po srednjovjekovnim uzorima. Ključni ljudi radionice postat će već 1882. profesori novoosnovane Obrtne škole u Zagrebu,35

pa time i odgojitelji mlađih naraštaja obrtnika koji će u narednim desetljećima raditi na opremanjima crkvi po cijeloj Hrvatskoj čime će znatno biti smanjen uvoz sakralne opreme iz radionica s područja pokrajine Tirol, što je bio i glavni cilj osnivanja škole od strane Ise Kršnjavoga i Hermana Bolléa.36 U zagrebačkoj katedrali te u drugim novim ili restauriranim crkvama jedini element opreme koji se neće izrađivati u Zagrebu, već će biti kupovan kod austrijskih radionica u Innsbrucku i Beču, bili su vitraji.

Restauracija zagrebačke katedrale zbog radikalnog provođenja principa jedinstva i čistoće stila, kasnije će biti žestoko kritizirana od hrvatskih povjesničara umjetnosti i povjesničara arhitekture 20. stoljeća.37 Bolléov pristup daleko je od Puginovih preporuka i općenito pristupa zaštiti spomenika koji je tada dominirao engleskom arhitekturom. Nadovezuje se u većoj mjeri na Viollet-le-Ducov i Schmidtov pristup, no najsličniji je radikalnim zahvatima Schmidtovih mađarskih učenika.

Iso Kršnjavi, Herman Bollé i vrhunac Puginova utjecaja i dominacije neogotike u Hrvatskoj 1880-ih

O utjecaju engleske viktorijanske neogotike i Augustusa Welbyja Northmorea Pugina na hrvatsku neogotiku ne može se govoriti sve do početka 1880-ih, kada se počinje snažno osjećati ponajprije zahvaljujući Isi Kršnjavome. To je paralelno i vrijeme kada će neogotika kao stil doživjeti vrhunac svoje raširenosti u Hrvatskoj.

34 O restauraciji katedrale: Olga Maruševski, Iso Kršnjavi kao graditelj, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, knjiga XXXVII, Zagreb, 1986., 145-162; Olga Maruševski, „Katedrala u vremenu i prostoru“, Život umjetnosti 41-42, Zagreb, 1987, 97-127.; Deanović, Ana; Čorak, Željka, Zagrebačka katedrala, Zagreb, Globus, Kršćanska sadašnjost, 1988.; Tomislav Premerl, „Zagrebačka prvostolnica; Restauracija kao metoda građenja“, Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I., Zagreb, 2000, 63 – 71; 35 O obrtnoj školi više u: Čorak, Željka, Domljan, Žarko, Nikolajević, Ljiljana, Tadić, Krešimir, Počeci Obrtne škole i vizualni identitet Zagreba, 15. zagrebački salon, Umjetnički paviljon, Zagreb, 1980.36 Irena Kraševac, Neostilska sakralna skulptura i oltarna arhitekturra u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, diss., Filozofski fakultet, Zagreb, 2005.; 37 Osobito Gjure Szaba. Gjuro Szabo, Obnova i dogradnja gradjevnih spomenika, Narodna starina 13/33, Zagreb, 1934, 1-14

8

Kršnjavijevi nazori o gotici, u mnogim segmentima direktno preuzeti od Pugina, formulirani su u nekoliko tekstova publiciranih tijekom 1880. i 1881. u najutjecajnijem listu koji je u Hrvatskoj pratio zbivanja u kulturi – Viencu, te u putopisu kroz Slavoniju koji je objavio 1882. Kršnjavi na prvom mjestu usvaja Puginove ideje o gotici kao stilu u kojemu principi istinitosti u upotrebi materijala za gradnju te povezanosti konstrukcije i ornamenta najviše dolaze do izražaja. Prema njemu u gotici nema suvišne dekoracije pa se jasno uočava jedno „od najvažnijih načela uporavljene estetike, da u graditeljstvu sav nakit mora biti konstruktivan, t. j. da ures na sgradi mora biti u najužem savezu sa konstrukcijom. U tom je gotski stil nad svakim drugim savršen i podpun.“. Na pročeljima, nadalje, mora biti jasno vidljivo od kojega je materijala sagrađena građevina: „I to je znamenito u gotskom stilu, da je uviek strogo paženo načelo: neskrivaj tvar kojom gradiš, iztiči ju, pa gradi po naravi te tvari.“38

Kršnjavi preuzima i Puginovu nesklonost rimskoj i renesansnoj arhitekturi i njihovim sljedbenicima u suvremenosti. Ukoliko projektira u gotičkom stilu arhitekt ima po njemu „daleko više slobode u svih pojedinostih, nego u klasičnoj umjetnosti, koja je više tipična, kasnije pako skroz šematična.”39

Tezu o preobrazbi društva pod utjecajem arhitekture ne preuzima, no ideju kako je upravo gotika jedini pravi kršćanski/katolički stil jasno naglašava. „Gotski stil nazivaju mnogi i kršćanskim, a imadu i pravo jer se je taj stil i rodio i razvio jedino u kršćanskoj kulturi, jer je kršćanskim duhom proniknut, jer su mu svi oblici iz kršćanskih namisli i osjećaja postali.“40

Katolička se crkva stoga pri svim svojim gradnjama treba okrenuti upravo gotici. Zagrebačke svećenike upozorio je Kršnjavi kako su „Poticaji na soliditet i istinitost u gradnji, na zdrav i razborit smjer u umjetnosti uviek … došli od crkve i crkvenih korporacija…„41 Kako se pak renesansa naslanja na arhitekturu poganskih vremena pita se ne bi li se “ svi biskupski dvori, sve kaptolske sgrade sve crkve i parokije morale biti gotskim stylom gradjene“. Dapače, po njemu, ne samo crkveni organi, već i svi katolici trebaju graditi u gotičkom stilu, dakle ne samo sakralne već i javne pa i stambene građevine „svi oni, koji ne nieču kršćansko mišljene i osjećanje, kršćansko naobraženje, te se drže vjere svojih otaca, imali [bi] graditi gotski.“42

Kršnjavi kritizira poput Pugina Picturesque gotiku prve polovine i sredine 19. stoljeća.43 Ponavlja čak i tezu o neprikladnosti niskih krovova za sjeverni i srednji dio Europe,44 što nesumnjivo upućuje da je raspolagao ili s originalom ili njemačkim prijevodom True Principles, a možda i Contrastsa. Moguće je dakako da je Puginove stavove preuzeo preko njemačke literature (npr. djela Augusta Reichenspergera, koji je Puginove ideje inkorporirao u svoja djela).45 Sigurno je, međutim, da je poznavao Puginov rad i da ga je smatrao jednim od najvažnijih arhitekata neogotike 19. stoljeća. Držao je doduše kako su arhitekturu u 19. stoljeću „na bolje staze“ pokrenuli na prvom mjestu Francuzi, no odmah iza njih slijede Englezi, a od svih engleskih arhitekata upravo je Pugina smatrao najvažnijim. „U Njemačkoj još su se prepirali hoće li se romanskim ili gotskim stilom graditi, dočim su u Francezkoj već po svuda obnavljali umjetnost gotskoga stila, dočim su ga, potaknuti revnovanjem Puginovim, i u Englezkoj posvuda prihvatili.“46

38 Iso Kršnjavi, “Kuće gotskog sloga u Zagrebu”, (Gothic Houses in Zagreb), Vienac (The Wreath) 13, no. 33 (13 Aug. 1881),, 526-527.; Pugin, The True principles of Pointed or Christian Architecture, London, 1841., 139 Kršnjavi, 1881, 527.40 Kršnjavi, 1881 526.; Slično je istaknuo i u: Izidor Kršnjavi, Nürnberg i njegovi muzeji; K tomu slike,Vienac, Zagreb, 20., 15. 5. 1880., 318 – 322, (319)41 Kršnjavi, 1881, 528.42 Kršnjavi, 1880, 319.43 Izidor Kršnjavi, „Nürnberg i njegovi muzeji; Konac“, Vienac, Zagreb, 21., 22. 5. 1880, 333-336, (334)44 Kršnjavi, 1881, 528; Pugin, 1841, 10-11.45 Karen David-Sirocko, Georg Gottlob Ungewitter und die malerische neugotik in Hessen, Hamburg, Hannover und Leipzig, Michael Imhof Verlag, Petersberg 1997, 175-17746 Iso Kršnjavi, Listovi iz Slavonije, Zagreb, 1882., str. 15

9

Kršnjavi će stavove o gotici kao najboljem i univerzalnom stilu, prikladnom za sve vrste građevina kasnije napustiti, djelom i zbog okolnosti što u Hrvatskoj niti jedan arhitekt, čak ni Bollé, nije poput Pugina projektirao isključivo u neogotičkom stilu. Kršnjavijeva će glorifikacija gotike ipak imati jak utjecaj na hrvatsku arhitekturu u vremenu kada su spomenuti tekstovi objavljeni, početkom 1880-ih, kada se javljaju i prve realizacije na kojima se uočavaju utjecaji engleske viktorijanske neogotike. Najjače se nesumnjivo osjećaju u Bolléovim djelima iz toga vremena: u pojedinim elementima oblikovanja kapele zagrebačkog sjemeništa, kanoničkim i prebendarskim kurijama te na evangeličkoj crkvi i dvoru.

Zgrada sjemeništa, smještena sa sjeverne strane zagrebačke katedrale u potresu je bila tako oštećena tako da je cijeli njezin istočni dio morao biti iznova sagrađen. U dnu dvorišta novoga krila građevine podignuta je prema Bolléovim projektima 1882-1883. dvoetažna kapela. Glavni brod prvoga kata (glavnog prostora) kapele nije nadsvođen, već je pokriven otvorenim drvenim krovištem, oslikanim stiliziranim dekorativnim neogotičkim ornamentima. Krovište se oslanja na zidane gotičke lukove. Ovakav tip pokrova broda preuzeo je Bollé od Schmidta, točnije rečeno iz njegove crkve svete Brigitte u Brigittenauu, na kojoj je i sam radio u razdoblju dok je živio u Beču. Schmidt pak ovaj motiv nesumnjivo prenosi iz engleske neogotičke arhitekture.47

Na sjemeništu i sjemenišnoj kapeli, kao i nešto ranije podignutom samostanu Magdalenki s kapelom u Zagrebu (1879) Bollé, međutim, zbog nedostatka sredstava, nije mogao u cijelosti realizirati pročelja po principima istinitosti u upotrebi materijala. Samo su dijelovi pročelja (vijenci, okviri prozora, dijelovi kontrafora), izvedeni od fasadne opeke, dok je ostatak pročelja bio žbukan. Težnju za istinitosti u upotrebi materijala ovaj je arhitekt uspio u cijelosti realizirati tek na nekoliko građevina – dvama prebendarskim kurijama u Novoj Vesi i dvama kanoničkim kurijama na Kaptolu,48 te pri gradnji evangeličke crkve i dvora u Donjem gradu Zagrebu.

Nove kanoničke i prebendarske kurije podignute su u prvoj polovici 1880-ih na mjestu starijih baroknih građevina. Svojim pročeljima izvedenim od fasadne opeke, krovovima pokrivenim glaziranim polikromnim crijepom te stilom u kojemu su sagrađena – neogotici, Bollé i ključni inicijator njihove gradnje Iso Kršnjavi, nastojali su potaknuti pregradnju cijeloga područja zagrebačkog Kaptola u neogotičkom stilu, što se, međutim, nije nikada uspjelo u cijelosti realizirati zbog nezadovoljstva zagrebačkih građana ovim tipom pročelja. Tradicija žbukanih pročelja bila je previše ukorijenjena, a cijena fasadne opeke previsoka da bi se njezina upotreba proširila hrvatskom arhitekturom. Bollé stoga nije mogao biti u većini svojih djela tako „iskren“ ili „istinit“ pri upotrebi materijala, kako je nastojao.

Gotovo paralelno s izgradnjom kanoničkih kuća Bollé je dobio priliku projektirati zagrebačku evangeličku crkvu i dvor (1881-1884) za malenu protestantsku zajednicu u gradu. Jednobrodna jednotoranjska crkva tlocrta grčkog križa ima pročelja oblikovana po uzoru na već spomenutu Schmidtovu župnu crkvu bečke četvrti Brigittenau.49 Sličnosti se osobito uočavaju u načinu uokvirivanja prozora, oblikovanju vijenca s nizom stepeničasto istaknutih redova cigala, vrlo slično riješenom i tijelu i vrhu tornja, itd. Ova bečka crkva oblikovana je pod snažnim utjecajem gotike hanzeatskih gradova,50 ali po svoj prilici i Puginove katedrale Svetog Chada u Birminghamu, čime se posredno i na ovoj građevini ponovno osjeća utjecaj ovoga engleskog arhitekta u Hrvatskoj.

47 Dragan Damjanović, „Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa“, Prostor, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 17, 2 (38), Zagreb, 2009, 249 250. 48 Kaptol i Nova Ves su zagrebačke četvrti. 49 Maruševski, 2000: 55; *** „Die evangelische Kirche zu Agram“, Illustrirte Zeitung 2053, Leipzig, 1882, 396, 399.50 Monika Keplinger, „Zum Kirchenbau Friedrich Schmidts”, Friedrich von Schmidt (1825 – 1891): Ein gotischer Rationalist, Historisches Museum der Stadt Wien, Vienna, 1991, 20/31 (22-23)

10

Nakon podizanja kurija na Kaptolu i Novoj Vesi te gradnje evangeličkog župnog dvora Bolléu će se rijetko pružiti prilika podizati u neogotičkom stilu stambene građevine. Kao što u cijeloj Austro-ugarskoj neogotika nije imala onako široku ulogu univerzalnog stila pogodnog za sve tipove objekata, kao što je bio slučaj u arhitekturi viktorijanske Britanije, tako je i u Hrvatskoj njezin prodor u profanu arhitekturu bio vrlo rijedak. Osim sakralnih građevina Bollé uspijeva uglavnom realizirati tek nekoliko grobnih kapela i spomenika u ovom stilu i tek jednu skromnu javnu zgradu, stambeno poslovnu zgradu Brodske imovine općine u Vinkovcima (1909-1910).51

Nakon zagrebačke evangeličke crkve Bollé će rijetko imati priliku realizirati sakralne građevine Rohbau tipa pročelja. Mnoge motive koje susrećemo na toj zagrebačkoj crkvi, primijenit će, međutim, na gotovo svim svojim gotičkim sakralnim građevinama iz 80-ih, pa i s početka 90-ih godina 19. stoljeća. Osobite sličnosti u oblikovanju tornjeva, prozora i ostale arhitektonske dekoracije susrećemo na katoličkim župnim crkvama u Granešini (1886-1887), Franjindolu (1887-1888) te Erdeviku (1889-1890).52 Najveća od njih, u Franjindolu kod Zemuna, trobrodna dvotoranjska građevina, jedina je imala pročelja izvedena od fasadne opeke, dok su ostale imale dobrim dijelom ožbukane zidove.53 Sve tri bile su bogato oslikane i opremljene oltarima, klupama i drugim namještajem izvedenim od strane profesora i učenika Obrtne škole. Svi interijeri izvedeni po Bolléovim projektima odlikuju se i inače bogatom polikromijom (oslik zidova, namještaja), velikom pažnjom posvećenom detalju i predmetima umjetničkog obrta. Projekti za inventar izrađeni tušem i kolorirani pokazuju redovito virtuoznost Bolléova crteža i sami su svojevrsna umjetnička djela.

U desetljećima koje dolaze Bolléu će biti povjereno projektiranje gotovo svake veće nove crkve u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Položaj dijecezanskog arhitekta stekao je djelom i zahvaljujući konverziji s protestantizma na katoličanstvo (1884). Za razliku od Pugina promjena vjere bila je motivirana, čini se, više oportunim razlozima, negoli uvjerenjem. Većinu novih katoličkih crkvi koje podiže od početka 1890-ih do Prvog svjetskog rata obilježava veća težnja prema slikovitosti (Tounj, 1897; Dugo Selo, 1899-1901), katkada i upotreba centralnog tlocrta (nerealizirani projekt za crkvu u Rudama, 1896). Gotovo sve su projektirane u neogotičkom stilu ponajprije stoga što se arhitekturom jasno htjelo naglasiti njihovu funkciju, odnosno kako bi se razlikovale od neobizantskih pravoslavnih crkvi, neomaurskih židovskih sinagoga ili neorenesansnih stambenih i javnih građevina. U zemlji u kojoj je 70-75% stanovništva bilo katoličke vjere, a ostatak uglavnom pravoslavne, uz malu židovsku i evangelički manjinu, gotika, kao stil karakterističan za zapadno kršćanstvo, prihvaćena je u zadnjim desetljećima 19. stoljeća kao glavni stil sakralne arhitekture katolika. Kako je katoličanstvo važan element hrvatskog nacionalnog identiteta, ne čudi što se paralelno nacionalni hrvatski arhitektonski stil pokušao bazirati upravo na (neo)gotici.

Neogotika i pokušaj stvaranja narodnog hrvatskog stila

Obnova crkve svetog Marka, osim što je odigrala ključnu ulogu u pokretanju restauracija važnijih srednjovjekovnih spomenika u Hrvatskoj, prva je građevina na kojoj se

51 Dragan Damjanović, „Kompleks zgrada Brodske imovne općine u Vinkovcima, nepoznato djelo arhitekta Hermana Bolléa“, Scrinia Slavonica, godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest 11, Slavonski Brod, 2011, 182 – 205.52 Dragan Damjanović, Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa, Prostor, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam br. 17 (2009), 2 (38), Zagreb, 2009., str. 256-25853 Franjindol/njem. Franztal, bio je u to vrijeme najveće selo naseljeno Nijemcima u Srijemu. Nakon odseljavanja i protjerivanja Nijemaca na kraju Drugog svjetskog rata crkva je 1950-ih porušena. Ivan Krašnjak, „Herman Bollé u Srijemu“, Osječki zbornik, 27, Osijek, 2004, 181-201.

11

neogotika pokušala pretvoriti u vrstu nacionalnog hrvatskog stila. Kao i kod većine drugih naroda zapadne i srednje Europe (a osobito u multinacionalnoj državi kakva je bila Austro-ugarska Monarhija gdje je stvaranje nacionalnog stila smatrano važnim elementom čuvanja nacionalnog identiteta)54 i hrvatski su umjetnici i teoretičari arhitekture smatrali kako se upravo preko gotike, odnosno sinteze elemenata iz gotičke i tradicijske hrvatske umjetnosti može stvoriti poseban hrvatski nacionalni arhitektonski stil.55

Kako se gotika dugo smatrala nekom vrstom njemačkog nacionalnog stila, već od početaka restauracije crkve svetog Marka naglašavano je da će Schmidt ovu građevinu, iako je i sam Nijemac, restaurirati u stilu „negermanske gotike“.56 Elemente tradicijske hrvatske umjetnosti Schmidt je stoga unio u svoj projekt pokrivanjem krova polikromnim glaziranim crijepom i njegovim slaganjem tako da se stvore dekorativni motivi slični onima u hrvatskom tradicijskom tekstilu.57 U središte južne strane krova postavljeni su golemi grbovi Hrvatske i Zagreba, koji su bili svojevrsni odraz nacionalnog prkosa prema Mađarima, te su stoga bili vrlo omiljeni među stanovništvom, osobito nakon što su se u mađarskim novinama pojavili prigovori što na grbove nisu postavljene mađarske krune.58

Gotiku kao osnovu za stvaranje hrvatskog arhitektonskog stila još dok nije bila završena ni restauracija svetog Marka počeo je intenzivno propagirati Iso Kršnjavi. U istome tekstu u kojemu je isticao Puginova načela o gotici, naglasio je i kako je gotika jedini stil preko kojega se može „doći do narodnoga hrvatskoga stila u graditeljstvu“.59

Kršnjavijeve stavove u svoje će projekte ponajprije inkorporirati Herman Bollé. Na Kršnjavijev poticaj motive iz seoske tradicijske arhitekture Srijema i Slavonije (istočnog dijela Hrvatske) počeo je unositi u svoje neogotičke projekte. Drvene korove za orgulje u crkvama (npr. u sjemenišnoj kapeli u Zagrebu, te u župnoj crkvi u Erdeviku) tako je često oblikovao poput trjemova u seoskim kućama. Nekolicinu građevina u cijelosti je projektirao sintetizirajući elemente tradicijske hrvatske arhitekture i neogotike. Najvažnija je svakako drvena crkva podignuta 1887 – 1888. u selu Gustelnici, južno od Zagreba. Regija u kojoj se selo nalazi, Turopolje, karakteristična je po drvenim crkvama, zbog čega je nesumnjivo i odabran ovaj materijal za gradnju. Glavninu motiva za gustelničku crkvu preuzima iz tradicijske hrvatske arhitekture, no u oblikovanju drvenog svoda s rebrima u svetištu, vrata te tornja, unosi i gotičke elemente.60 Sintezu motiva porijeklom iz gotike i hrvatske tradicijske arhitekture Bollé će primijeniti i pri projektiranju hrvatskih izložbenih paviljona u Budimpešti 1885. i 1896., te pri projektiranju pojedinih vila (vila Weiss, Zagreb, 1890).61

Osim Bolléa sintezu gotičkih elemenata i motiva iz tradicijske umjetnosti pokušao je stvoriti još jedan hrvatski umjetnik – August Posilović. Po profesiji slikar, koji se paralelno, amaterski bavio arhitekturom, Posilović je preuzimao motive iz tradicijskog dekorativnog slikarstva (s tikvica, predmeta izvedenih od drva i slično) i unosio ih u neogotičke oslike

54 O situaciji u srednjoj Europi više u: Barry Bergdoll, „The Ideal of the Gothic Cathedral in 1852“, A. W. N. Pugin. Master of Gothic Revival, Published for The Bard Graduate Center for Studies in the Decorative Arts, New York by Yale University Press, New Haven and London, 1995, 103-135 (130-131).55 Dragan Damjanović, „Herman Bollé and Croatian Pavilions at the Exhibitions in Trieste (1882) and Budapest (1885 and 1896)”, Centropa 10, 3, New York, 2010, 231-243.56 *** „Nove umjetničke gradnje u Zagrebu“, Vienac, 17, Zagreb, 24. 4. 1875, 28057 *** „Popravak crkve Sv. Marka“, Vienac, 46, Zagreb, 11. 11. 1876., 755; Dragan Damjanović, „Polychrome Roof Tiles and National Style in Nineteenth-century Croatia”, Journal of the Society of Architectural Historians, UCLA Press, 70/4, 2011, 466-491.58 Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sign. XV46A1/Krš. 5, Ostavština Mrazović, dopis Ise Kršnjavoga Lacku Mrazoviću, Weidling bei Klosterneuburg, 17. 7. 1879.59 Kršnjavi, 1881, 526 (526-528)60 Janko Barlè, Povijest turopoljskih župa, Plemenita općina Turopolje, Tiskom Antuna Scholza, Zagreb, 1911, 125-395 (158); Ljiljana Nikolajević, „Herman Bollé u Turopolju“, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, XXIX, 4, Zagreb, 1980, 36-4361 O paviljonima više u Damjanović, Centropa, 2010: 231-243

12

crkava. Najbolje sačuvani primjer njegovog stila može se vidjeti u spomenutoj crkvi u Veleševcu, oslikanoj 1885.

Ideja o gotici kao osnovi za hrvatski nacionalni stil napuštena je već početkom 20. stoljeća, kada će se hrvatski arhitekti okrenuti predromaničkoj sakralnoj baštini Dalmacije. Iako je bila kratkog vijeka, Hrvatsku je uključila u tokove karakteristične za Srednju Europu krajem 19. st.

Schmidtovi učenici i neogotičke restauracije u Hrvatskoj

Iako se na području tadašnje Hrvatske nisu mogli naći srednjovjekovni spomenici koje su podizali hrvatski vladari, a tek je manji broj građevina podignut od istaknutih plemića hrvatskog srednjeg vijeka, gotičke i srednjovjekovne crkve su se ipak doživljavale kao važni nacionalni spomenici, kao svjedočanstva povijesti pojedinih regija, gradova i sela. Povijesna vrijednost spomenika, uz želju da se oni učine reprezentativnijima, estetski prihvatljivijima kraju 19. stoljeća, predstavljala je glavni motiv svih ovih restauracija. Srednjovjekovne crkve nisu bile devastirane revolucijom, kao u Francuskoj ili protestantskim ikonoklazmom kao u Engleskoj, no izgled im je bio znatno modificiran barokizacijom potaknutom protureformacijskim katoličkim reformama te, pustošenjima u krajevima koji su od 16. do 18. stoljeća bili pod vlašću osmanskih Turaka.

Gotovo sve velike neogotičke restauracije u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća izvedene su prema projektima hrvatskih arhitekata školovanih na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Friedricha von Schmidta: ponajprije od strane Hermana Bolléa, te Josipa Vancaša.62 Razumljivo je stoga da je većina izvedena po vrlo sličnim principima kao restauracije svetog Marka i zagrebačke katedrale. Gotičkim crkvama vraćan je njihov pretpostavljeni prvobitni izgled uklanjanjem uglavnom baroknih dogradnji i barokne opreme. Ukoliko nisu uklonjene barokne su dogradnje redovito preoblikovane u neogotičkome stilu. Arhitektonski motivi korišteni pri obnovi najčešće su preuzimani iz visoke gotike. Skupi materijali (poput kamena), rijetko su korišteni, zbog nedostatka sredstava, no jednostavna arhitektonska raščlamba u unutrašnjosti crkava nadoknađivala se bogatom polikromijom zidova i reprezentativnom opremom, najčešće izrađenom od drva (kvalitetne hrastovine).

Najveći dio neogotičkih restauracija krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj izveden je prema projektima Hermana Bolléa. Najraniji zahvati, iz 1880-ih, vezani su uglavnom za obnovu gotičkih crkava u Zagrebu i okolici nakon potresa 1880. godine, dok su kasniji bili primarno motivirani estetskim razlozima.

Prvu neogotičku restauraciju nakon potresa Bollé izvodi 1881-1882. u neposrednoj blizini Zagreba, u Remetama. Gotička crkva podignuta u 14. stoljeću, a kasnije barokizirana, u potresu se gotovo urušila. Tip restauracije kakav je proveden u zagrebačkoj katedrali ovdje nije bio moguć zbog nedostatka novca – dio baroknih dodataka crkvi Bollé je uklonio, obnovio je dio starih gotičkih prozora, umjesto svoda glavni je brod pokrio otvorenim drvenim krovištem, sličnim onim u sjemenišnoj kapeli u Zagrebu, no zadržao je stari barokni mramorni oltar u gotičkoj apsidi, kao i barokno glavno pročelje s korom za orgulje, oslikanim bogatim baroknim oslikom.63

62 Slična je situacija bila i u ostatku srednje Europe: József Sisa, “Neo-Gothic Architecture and Restoration of Historic Buildings in Central Europe: Friedrich Schmidt and his School”, JSAH, 61, no. 2, Chicago, 2002, 170-187.63 Janko Barlè, Remete. Povijesni podaci o samostanu, crkvi i župi, Zagreb, Tisak i naklada Marka Milesunića, 1914.; Dragan Damjanović, „Herman Bollé i restauracija župne (ranije pavlinske) crkve u Remetama nakon

13

U samom Zagrebu gotovo u isto vrijeme započinje s restauracijom franjevačke crkve. Srednjovjekovnoj, u 17. stoljeću temeljito pregrađenoj i nadograđenoj crkvi, smještenoj na Kaptolu nedaleko katedrale, u potresu 1880. zidovi zapadnog, baroknog dijela su popucali, kao i glavno pročelje prema Opatovini, a zvonik se raspuknuo na sve četiri strane, zbog čega su morale biti srušene njegove gornje dvije etaže. Usprkos velikim oštećenjima, zbog nedostatka sredstava, restauracija će započeti pet godina nakon potresa i trajat će gotovo dva desetljeća. Kada je 1902. „obnovljena“ crkva posvećena malo je toga od građevine koja je stajala do potresa bilo sačuvano. Bollé je izgradio dvije nove gornje etaže te kapu zvonika, temeljito je restaurirao svetište, a u baroknom brodu uklonio je postojeći svod i dogradio novi neogotički, izradio nove gotičke prozore i kor za orgulje, kao i glavno pročelje. Dekorativni oslik u unutrašnjosti, kao i cjelokupna oprema u cijelosti je izvedena prema Bolléovim projektima.64

Na vrlo sličan način na koji je obnovio zagrebačku franjevačku crkvu Bollé će pred kraj karijere, između 1907. i 1923. restaurirati franjevačku crkvu u gradiću Iloku, u Srijemu na istoku Hrvatske.

Kao i u Zagrebu gotovo svi tragovi baroka uklonjeni su iz crkve: portali, svodovi, oprema, žbuka sa fasade. Povišena je visina prozora, gotički svodovi podignuti su u cijelom brodu, a sačuvane gotičke konzole i ključni kameni zamijenjeni su replikama. Crkva je dobila i novi namještaj, te novi oslik, sličan onome u franjevačkoj crkvi u Zagrebu, oblikovan prema osliku crkve svetog Franje u Assisiju.

S obzirom na dosta veća sredstva s kojima je raspolagao u Iloku Bollé je dobio priliku vratiti se na neka od prvih načela koja je zastupao. Skinuo je, naime, žbuku sa pročelja, obnovio opeku i izveo Rohbau tip pročelja.65

Tijekom 1890-ih Bollé realizira svoju nesumnjivo najuspjeliju neogotičku restauraciju uopće i uz zagrebačku katedralu najvažnije djelo neogotike u Hrvatskoj – obnovu grkokatoličke katedrale svetog Trojstva u Križevcima. Gotička, kasnije barokizirana franjevačka crkva pretvorena je krajem 18. stoljeća u grkokatoličku katedralu. Dok je pri restauracijama drugih grkokatoličkih crkvi Bollé primjenjivao svoju verziju bizantskog stila kako bi naglasio da se radi o crkvi istočnog obreda, pri obnovi križevačke crkve odlučio se za gotiku, budući da se radilo o prvobitnom stilu građevine. S pojedinim „bizantskim“ elementima arhitektonskog rješenja (mozaikom na pročelju, pojedinim motivima u raščlambi ikonostasa) naglasio je ipak „unijatskost“ križevačke katedrale, njezinu ulogu stolne crkve biskupije koja dijeli dio svoje tradicije sa zapadnom, a dio s istočnom crkvom.

S pročelja i zvonika križevačke katedrale uklanja manje-više sve elemente baroka i nadomješta ih neogotičkima. Reprezentativnost rješenja u ovom je slučaju bez premca u Bolléovom opusu što se ponajprije može zahvaliti znatnim sredstvima koja su mu stajali na raspolaganju, daleko većim nego u slučaju većine drugih neogotičkih objekata na kojima je radio, osim dakako zagrebačke katedrale. Obnovu crkve većim je djelom financirala hrvatska Zemaljska vlada dajući time političku potporu vrlo maloj vjerskoj zajednici, koja u samim

potresa 1880. godine“, Croatica Christiana periodica: časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilista u Zagrebu, 35/68, Zagreb, 2011, 69-85.64 Mladen Barbarić, Kratka povjest crkve i samostana franjevačkog u Zagrebu, Zagreb, 1906, 20; Vatroslav Frkin, „Herman Bollé i obnova franjevačkih sakralnih objekata“, Život umjetnosti, 29-30, Zagreb, 1980, 180-185 (182); Paškal Cvekan, Kaptolski Franjevci, kulturno-povijesni prikaz djelovanja Franjevaca kroz 770 godina na Kaptolu u Zagrebu, Virovitica, 1990, 104.65 Olga Maruševski, „Franjevačke crkve u obzorju devetnaestoga stoljeća”, Mir i dobro. Umjetničko i kulturno naslijeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2000, 261-272 (269); O restauraciji i u: Vatroslav Frkin, 1980, 184-185; Paškal Cvekan, Franjevci u Iloku, Ilok,1986, 116-133.

14

Križevcima nije uopće imala svojih vjernika.66 Projekt za obnovu crkve Bollé je završio 1894., a sama je obnova izvedena između 1895. i 1897.godine.67

Glavno je pročelje u cijelosti novo – iznad portala na prvome je katu postavljen neogotički trijem, iznad kojega je zabat prekriven mozaikom. U unutrašnjosti široki brod crkve pokriven je visokim križno rebrastim svodovima. Sve površine zidova i svodova bogato su oslikane dekorativnim motivima, a crkva je opremljena radovima zagrebačkih obrtnika, te profesora i učenika zagrebačke Obrtne škole.

Na granicu svetišta i broda postavljen je ogromni visoki pozlaćeni ikonostas. U oblikovanju arhitekture ikonostasa prevladavaju elementi gotike zbog čega on više liči na choir screenove, engleskih (neo)gotičkih crkava negoli na uobičajene ikonostase koji su se tada podizali po grkokatoličkim ili pravoslavnim crkvama.

Originalna kombinacija neogotičkih i neobizantskih elemenata čini križevačku katedralu iznimnom i u Bolléovom opusu i u povijesti hrvatskog, pa i srednjoeuropskog historicizma. Oprema je u cijelosti sačuvana te je ova crkva jedan od najvažnijih primjera Gesamtkunstwerka u hrvatskom historicizmu.

Uz Bolléa ključni restaurator spomenika u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je arhitekt Josip Vancaš (1859-1932). Kako je spomenuto, radi se o još jednom učeniku Friedricha von Schmidta, školovanome u Beču, najprije na Politehnici (na kojoj je osobit utjecaj na njega imao Heinrich Ferstel), a potom na Akademiji likovnih umjetnosti. Već za studija prepoznat je njegov talent zbog čega ga Schmidt predlaže tadašnjim austrougarskim vlastima u Bosni i Hercegovini kao arhitekta nove katoličke katedrale u Sarajevu (1884-1889), glavnome gradu ove pokrajine. Katedrala je trebala ukazivati na novi položaj koji je katolička crkva dobila u Bosni nakon okupacije. Sagrađena u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu, s prevladavajućim gotičkim elementima, postala je najvećom i najreprezentativnijom katoličkom bogomoljom ove zemlje. Kvaliteta njezine arhitekture pretvorila je Vancaša u glavnog arhitekta tadašnjeg Vrhbosanskog (sarajevskog) nadbiskupa Josipa Stadlera. U iduća tri desetljeća Vancaš stoga projektira i gradi bezbrojne rimokatoličke župne crkve u BiH, biskupsku rezidenciju u Sarajevu, a restaurira ili iznova gradi gotovo svaki franjevački samostan s crkvom u ovoj zemlji.68

Iako je najveći dio svoje profesionalne karijere Vancaš vezao za Bosnu, kao Hrvat po narodnosti projektirat će često i za Hrvatsku. Autor je projekata za restauraciju dviju važnih župnih crkvi u Hrvatskoj realiziranih na prijelazu iz 19. u 20. st. desinićke (1900-1902) i oštarijske (1901-1903), dok je krapinsku župnu crkvu gotovo u cijelosti iznova sagradio (1899-1902). Umjesto jednobrodne građevine s bočnom kapelom gradi trobrodnu crkvu, s nešto višim glavnim i nižim pobočnim brodovima te s bogatom neogotičkom dekoracijom, a zatečeni toranj u cijelosti preoblikuje u neogotičkom stilu, nadograđujući mu visoku kapu sličnu onoj na franjevačkoj crkvi u Zagrebu.69

Unutrašnjost nikada nije oslikana zbog čega djeluje prilično hladno i prejednostavno. Druga Vancaševa neogotička restauracija u Hrvatskoj, realizirana je mnogo cjelovitije – crkvi u Desiniću ne samo da su u gotičkom stilu preoblikovana pročelja već je dobila i novi oslik i

66 *** „Posveta stolne crkve u Križevcih“, Narodne novine, 144, Zagreb, 1897, 2-3.67 Olga Maruševski, 1986: 135; Olga Maruševski, „Grkokatolička katedrala svetog Trojstva i biskupski dvor u Križevcima“, Tkalčić. Godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, 4, Zagreb, 2000, 369-387.68 Josip Vancaš, „Kako sam kao arhitekt došao u Bosnu“, Večernja Pošta, 2724, Sarajevo, 12. 7. 1930, 9; Jela Božić, Arhitekt Josip pl. Vancaš. Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva, doktorska disertacija, Univerzitet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet, Sarajevo, 1989.; Ibrahim Krzović, Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918., Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987.69 Martin Pilar, „Nova župna crkva u Krapini“, Vijesti hrvatskog društva inženjera i arhitekata 1, Zagreb, 15. 2. 1904, 5-9

15

opremu u unutrašnjosti, koja je sačuvana do danas. Svojom bogatom polikromijom gotovo da se ne razlikuje od Bolléovih i Schmidtovih crkvi.70

Posljednja spomenuta neogotička Vancaševa restauracija, župne crkve u Oštarijama u Lici, nešto je manjega opsega. Od velike trobrodne gotičke crkve ostalo je sačuvano nakon ratova s Turcima samo svetište, koje Vancaš restaurira i pretvara u crkvu. Dograđuje joj jednostavni neogotički zvonik 71

I Vancaševe restauracije, kao i Bolléove, financirane su većim djelom sredstvima hrvatske Zemaljske vlade, a u jednakoj su mjeri bile i potaknute željom za većom reprezentativnošću te za uklanjanjem baroknih dodataka na gotičkim građevinama

Neogotika u javnoj i sakralnoj arhitekturi Hrvatske krajem 19. i početkom 20. st.

Iako su Bollé i Vancaš odigrali ključnu ulogu u širenju neogotike u Hrvatskoj sve važne neogotičke građevine izvedene u to vrijeme ipak nisu isključivo njihovo djelo. Osječka župna crkva, najveća nova katolička sakralna građevina podignuta u neogotičkom stilu u Hrvatskoj izvedena je 1893-1900. prema projektu manje poznatog njemačkog arhitekta Franza Langenberga iz Bonna. To se ima ponajprije zahvaliti provedenom javnom natječaju za projekte na kojemu je Langenberg odnio pobjedu. U odabiru gotike kao stila za crkvu ključnu je ulogu ponovno odigrao biskup Strossmayer, kojemu je Osijek bio rodni grad, te najveće mjesto u njegovoj biskupiji, zbog čega je budno nadzirao okolnosti oko gradnje. Novijim istraživanjima ustanovilo se kako je Langenberg pobijedio s projektom koji je gotovo identičan s radom njegovih suvremenika, nekoliko godina starijim projektom za Maximilliankirche u Münchenu njemačkih arhitekata Juliusa Flüggea i Karla Nordmanna, koji je objavljen 1889. u uglednom njemačkom časopisu Deutsche Bauzeitung. Na rubu Europe ovakve vrste plagijata bile su moguće budući da stručnog osoblja na polju arhitekture nije bilo dovoljno da se plagiranje uoči.72

Realizirana trobrodna jednotoranjska gotička bazilika s transeptom, poligonalnim svetištem, okruženim deambulatorijem opremljena je kvalitetnom opremom, djelom uglavnom bečke radionice Eduarda Hausera, te vitrajima izvedenim u Innsbruškoj tvrci Tiroler Glasmalerei.

Na prijelazu 19. i 20. stoljeća neogotika se povremeno javlja i na polju javne arhitekture. Među posljednja i najvažnija ostvarenja ubraja se zgrada Glavne pošte u Zagrebu, podignute 1902-03. prema projektima budimpeštanskih arhitekata Ernőa Foerka i Gyule Sándyja.

Mađarski arhitekti posao su dobili ponajviše zahvaljujući okolnosti što su poštanski poslovi bili pod kontrolom Budimpešte, odnosno nisu spadali u hrvatske autonomne poslove. Riješena u kombinaciji elemenata mađarskog art-nouveaua i gotike (kao i brojne druge građevine u to vrijeme u Mađarskoj)73 pročeljem izvedenim od kamena i opeke, te visokim slikovitim krovištem pošta je predstavljala, prije pregradnje i modernizacije provedene 1920-ih jedno od najosebujnijih ostvarenja zagrebačke arhitekture početka 20. stoljeća. Ona je

70 M. S., „Obnova rimokatoličke župne crkve u Desiniću“, Vijesti hrvatskog društva inženjera i arhitekata 4, Zagreb, 1. 7. 1903, 49-55.71 *** „Rekonstrukcija rimokatoličke župne crkve u Oštarijama kraj Ogulina“, Vijesti hrvatskog društva inženjera i arhitekata 8, Zagreb, 15. 12. 1901, 119-124.72 Dragan Damjanović, „Projekti za osječku župnu crkvu svetih Petra i Pavla i njihov autor Franz Langenberg“, Radovi instituta za povijest umjetnosti 28, Zagreb, 2004, 296-307.73 Ákos Moravánszky, Die Architektur der Donaumonarchie, Ernst & Sohn, Berlin, 1988, 139-148.

16

istodobno znak laganog okretanja prema moderni, odstupanja od ideja jedinstvenosti i čistoće stila karakteristične za kasnu neogotiku na području Srednje Europe.

Od početka 20. stoljeća neogotika će se javljati sve rjeđe u hrvatskoj arhitekturi. Osim Bolléa, tek će nekoliko starijih hrvatskih arhitekata ostati privrženo projektiranju u historijskim stilovima. Pod utjecajem iz Beča i ostalih prijestolnica Monarhije (Praga, Budimpešte), secesija će potpuno prevladati u hrvatskoj arhitekturi.

17