~ 1 ~

~ 2 ~

I

Pregledavanje požutjelih fotografija izmamilo je suze u Eden. Mnogo prije, još u djetinjstvu, zaklela se da više nikad neće plakati. Smrt bliske osobe skršila je tu odluku. Annie Holmes značila je za Eden Lange mnogo više od rođene majke. Kad su Edenini roditelji skončali kratak, ali buran brak, majci je dodijeljena njena sestra blizanka Elaine dok je Eden ostala na brizi ocu. Prodana je mala kuća u kojoj su živjeli i veći dio nekretnina, a skroman dobitak podijeljen je između njih. Florence Lange uzela je Elaine i vratila se u kuću svoga starijeg brata Franka Edena i njegove žene Justine. Jonathan Lange kasno se ženio i, unatoč oštrim sukobima između njega i Flo, unatoč čestim napetostima i otvorenoj netrpeljivosti, žena i male blizanke bile su smisao njegova života. Bio je izgubljen i potresen rastavom braka i bespovratnim gubitkom doma. Annie je postala glavno uporište u životima Jonathana i njegova djeteta. Brinula se o Eden nastojeći joj nadomjestiti i oca i majku, dok se Jonathan barem djelomično nije oporavio od šoka. Preselili su u njen pansion... nakaznu, trokatnu grdosiju u gotičkom stilu, nasađenu na uzvisini iznad zaljeva Humboldt. Annie je odavno odustala od uzaludna ulaganja vremena i novca u održavanje kućerine s koje su vjetar i kiša poskidali žbuku i boju. Eden je voljela tu kuću, ma koliko trošnu i neuglednu. Sve do desete godine ovdje joj je bio dom. Tad je otac umro od leukemije i Eden je naprasno istrgnuta iz opuštene veselosti i topline Anniena pansiona i bačena u vječno usijanu atmosferu Frankova i Justinina doma u kojemu se ponovo sastala s majkom i sestrom. Dotad je Eden poznavala samo očevu blagu, nesebičnu skrb za njena osjećanja i prava drugih. Djelotvoran nehaj njegov i Annien ostavili su joj slobodu i prostor za ispitivanje i proširenje vlastitih zanimanja i mogućnosti. Utoliko više ju je zapanjilo bešćutno prigovaranje ujne i ujaka na račun njena odgoja, te sitničavosti zlobno prekoravanje Jonathana. Jednom je zgodom čak pokušala pobjeći. Prevalila je cijeli put do Anniene kuće plamteći od velika negodovanja. Odustala je od prolijevanja suza i zaklela se da više nikad neće zaplakati. Kad je upitala Annie zašto njeni rođaci tako zdušno mrze oca, dobila je vrlo smiren i razložan odgovor.

- Ljubomorni su, zlato. Najveća Jonathanova mana jest nepatvorena duša i pjesnički pristup životu. On nije bio u stanju o nekome suditi s primjesom grubosti, a kamoli mrziti. Njegov način života neprestano je

~ 3 ~

podsjećao Franka i Justinu... čak i Flo na najgore ljudske slabosti i vlastite neuspjehe. To mu nipošto nisu mogli oprostiti.

Premda je u to vrijeme Eden bila premlada da bi potpuno shvatila smisao Annienih riječi, one su joj donijele utjehu. Svjesna vlažnih tragova na licu, ali i sad umirena, ugurala je stare slike u ručnu torbicu jer je odlučila navečer im posvetiti više pažnje. U posljednjih nekoliko godina poraslo je zanimanje za pjesništvo Jonathana Langea i njegova su djela počela dobivati priznanja u akademskim krugovima. U lokalnim glasilima objavljeni su članci o njemu, a sve je više bilo građana koji su izmišljali kojekakve zgode da dokažu bliskost s njim. Preko noći je postao legenda. Elaine je progledala pod dojmom odjednom hvaljena oca, što nimalo ne iznenadi Eden.

Otprije je sažalijevala sestru zbog nesposobnosti da za života cijeni oca zbog vrlina koje su ga krasile, umjesto što slijepo slijedi tuđe mišljenje.

Prodorna zvonjava telefona prene je iz misli. Uz priličan napor javila se smirenim, poslovnim tonom.

- Kako si, draga moja Eden? Bila je to Elaine, a lažna ljubaznost i brižljivost u glasu potaknuli su

drsku zajedljivost u Edeninu odgovoru. - Žalim što ću te razočarati, ali dobro sam. - Oh! - činilo se da je Elaine iznenađena. - Baš dobro, jer Jerry i ja

bismo željeli da dođeš k nama na večeru. - Rado bih vam ispunila želju, ali moram pripaziti na prehranu.

Neke mi stvari teško sjedaju na želudac. S druge strane začuo se uzdah, a potom bljutavo udvoran Elainen

glas. - Kako možeš biti toliko zajedljiva, Eden? Muka mi je kad pomislim

na toliku nezahvalnost, a Jerry i ja imamo najbolju želju da ti pomognemo.

- Kako mi to odmah nije palo na um! Oboje se mučite da mi pomognete otkako sam se vratila kući - živahno će Eden. - Uistinu nemam razloga pitati se što vas je to ponukalo da me pozovete u goste, a prošlo je tek... je li tri mjeseca od mog povratka? Vrijeme zaista leti kad se čovjek dobro zabavlja! - Glas joj je poprimio ogorčen prizvuk. - Elaine, nisi se čak potrudila uzvratiti mi telefonski poziv u posljednja dva mjeseca! Što te je spopalo odjednom?

~ 4 ~

- Molim te, pokušaj shvatili, Eden. Znam da smo se Jerry i ja trebali ponašati drugačije. Sad uviđamo pogrešku, Čuli smo za Annienu smrt i sad više nećeš moći odsjesti u njenoj kući, a znamo da nisi uspjela pronaći posao...

- Dakako, znate, Elaine - oštro je prekine Eden - kad se upravo tvoj premili muž potrudio ocrniti me toliko da me nitko ne želi zaposliti,

- Nemaš li dojam da si malo pretjerala? Čak da te Jerry i želio ocrnjeti, kako ti to nazivaš, on nema toliko utjecaja. Mogla bi malo razmisliti i o mogućnosti da posao nisi dobila zbog prilično,,, kako da se izrazim... zla glasa koji te prati.

- Oh, ni za trenutak nisam posumnjala kako je to neizravan razlog odbijanju molbi koje sam podnijela. Jerry možda nije tako uvažena ličnost, ali njegova banka prilično je uvjerljiv razlog za posluh trgovcima i poslovnim ljudima koji ovise o njegovu kreditu. A što se tiče izravna razloga... pa svi mi znamo da bankari i njihovi obitelji, sve do šogorice, moraju biti besprijekorne prošlosti, Jerryju je doista vrlo nezgodno što moja prisutnost u gradu znači neprestanu prijetnju brižljivo čuvanoj netaknutosti. - Podrugljivo se nasmijala. - Trezor valja sačuvati pa makar i prazan.

Po Elaineinu kratku uzdahu Eden je zaključila da je sestrino strpljenje pri kraju.

- Stvar je u tome, Eden, da ti je Jerry našao posao, ako ga još želiš, dakako.

Kako je Eden zanijemila od čuđenja, Elaine je nastavila: - Molim te, budi pristojna i barem ga saslušaj. Nitko od tebe ne traži

da prihvatiš posao koji ti se ne sviđa. Eden je nevoljko popustila i pristala da Jerry dođe po nju u sedam.

Već je tad osjećala kako će doskora požaliti što je nepromišljeno i naprečac prihvatila poziv. A je li imala drugi izbor? Bila je bez posla, s veoma malo novca u džepu i s tolikim preprekama koje joj je natrpao Jerry da je mala bila nada kako će se dokopati posla.

Zbog rijetka druženja u gotovo desetogodišnjem razdoblju od

rastave roditelja Eden i Elaine nisu nikad bile istinski bliske. Otvorena netrpeljivost, međutim, postojala je tek odnedavno. Dok su bile mlade, Eden se zaštitnički odnosila prema sestri čiji je život bio pun zabrana. Bezbrižne igre djece nisu bile za nju, malo je kamo smjela ići bez pratnje, Frank i Justine budno su pazili kako provodi slobodno vrijeme,

~ 5 ~

birali su joj društvo i prijatelje. Knjige, filmovi i televizijske emisije najstrože su nadzirani. U svako je doba morala biti besprijekorno čisto odjevena, pristojna vladanja i pod budnom paskom. Kad je Eden preselila k njima, ujak i ujna su je pokušali podvrgnuti strogom režimu odgoja, što je izazvalo duboko opiranje. Bila je naviknuta na slobodu, samostalno donošenje odluka i nenametljiv nadzor odraslih. Jonathan je vjerovao da u kćeri mora razviti osjećaj za vrijednost i u tome je potpuno uspio. Doskora je zapazila kako je njena majka, koju su također podigli stariji brat i njegova žena, nesposobna uhvatiti se ukoštac s obvezama i odgovornošću bilo koje vrste. Spremno se odrekla majčinske uloge, dopustivši da je zamijeni Justine, dok se ona dala u potragu za vlastitim zadovoljstvima i površnim užicima dotičući život poput leptirića. Eden se plašila da će Elaine krenuti njenim stopama. Osim toga već je zarana bila duboko uvjerena da će kucnuti čas kad će se sestra oprijeti nerazumnim ograničenjima koja su joj nametana, jednako kako je to učinila Florence udajom za Jonathana, protiv bratove želje. U početku je Eden neprestano zapadala u nevolje zbog otvorena odbijanja da se pokori nekim od pretjeranih zahtjeva Franka i Justine. Nastavila je odabirati sama svoje prijatelje, knjige i razbibrige bez obzira na njihove prijetnje, kazne ili ucjene. Naposljetku su digli ruke od nje predviđajući joj najcrnje trenutke u budućnosti. Držali su je neobuzdanom i nezahvalnom zato što je odbijala njihove dobrohotne napore da preuredi život prema njihovim uskogrudnim, malograđanskim nazorima. Negdje oko petnaeste godine, nakon višegodišnja nazovi primirja, Frank i Justine pronašli su razloge da je ponovo kažnjavaju, sad je to najčešće bilo zbog Elaineinih nepodopština. Eden je bila kriva za sitne krađe iz Justinina novčanika, za pražnjenje Frankova bifea, pušenje njegovih cigareta, za razuzdane zabave koje je Elaine priređivala čim bi ujak i teta otišli od kuće. Eden je šutke podnosila sve disciplinske mjere osjećajući kako joj ne bi vjerovali da kaže istinu, a vjerovala je pak da samo sestrinim povjerenjem može gajiti nadu da će joj pomoći. Dok je izvlačila odjeću koju je namjeravala obući i čekala da se kada napuni toplom vodom, Eden je zaključila da je završnica s Frankom i Justine bila neizbježna. Čudno je bilo samo što je konačan lom izbio tek onda kad je napunila sedamnaest. Slutila je kako joj Frank ne može oprostiti što se oduprla njegovu autoritetu i kako samo vreba razlog, bilo kakav, da je istjera iz kuće. Da to nije bila pronađena nedopuštena droga skrivena u njezinoj sobi, jamačno bi bilo nešto drugo. I ovaj je put Eden znala šutjeti. Nije otkrila kako nije imala pojma da je droga skrivena ispod stare odjeće u njezinu ormaru. Hrabro

~ 6 ~

je izdržala Frankovu govoranciju. Za sve to vrijeme Justine i Florence plakale su i kršile ruke, a Elaine je satno šutjela, blijeda od straha. Kad je tirada skončana, a Eden dobila nalog da ode u svoju sobu i spakira stvari, Elaine je smogla hrabrosti da se ušulja za njom i zahvali joj na uviđavnosti. ta, preuzela je na sebe posljedice za njena nedjela. Bilo je to prvi put što je Elaine priznala da je kriva i Eden je u tome našla ohrabrenje. Čak ju je i utješila kako je sretna što se rješava ujakova tobožnjeg skrbništva. Nije međutim predvidjela da će se Frank pobrinuti za to da razglasi razlog njena nenadana odlaska. Annie je to znala.

- Tvoj je ujak nabijen lažnim ponosom, Eden - upozorila je. - Sada se mora graditi mučenikom i proširiti glasine o tvom odlasku, inače će ga osuditi da si pobjegla zbog njegova zlostavljanja. Poznajući brzinu kojom se tračevi šire po gradu, bojim se kako imaš male izglede da zadržiš posao. Možda je najpametnije da napustiš grad dotle dok se bura se stiša.

Pričale su dugo u noć dok Eden nije uvidjela praktičnost Anniena savjeta. Već sutradan je otputovala u Santa Bosu.

Petogodišnje izgnanstvo prošlo je brzo i prilično ugodno. Lako je našla posao i sklopila nova prijateljstva. Uspjela je završiti srednju školu. A potom je prihvatila čuvanje djece u nekoj uhilelju U San Franciscu i upisala studij.

Život u kući Schuylerovih bio je pun zadovoljstva i razumijevanja. Nesreća koju je doživjela iz temelja je promijenila svakodnevicu. Vraćala se kući i čekala autobus na uglu prometne ulice kad je opazila kako je neki mališan kročio ravno u gužvu na ulici. Bez razmišljanja je pojurila za djetetom. Sjećala se da ju je automobil udario kad je već dovukla dijete do sigurnosti pločnika. Osvijestila se tek u bolnici. Najprije je pitala za dijete i saznala da je četverogodišnji dječak prošao bez ozljeda, a njegovi brižni roditelji dolazili su svakodnevno u bolnicu, zajedno sa Schuylerovima. Eden je zadobila tešku ozljedu glave i bio je nužan kirurški zahvat. Odsjekli su joj prekrasnu crvenkasto-smeđu kosu i zadržali je u bolnici nekoliko tjedana. Prilikom izlaska liječnik joj je savjetovao daljnji odmor od barem dva mjeseca. Slaba i iscrpljena, mučena zasljepljućim glavoboljama Eden mu nije protuslovila.

Eden je znala da će je Annie toplo dočekati u svako vrijeme. Znala je i to da se prošlog ljeta Elaine udala za Jerryja Reecea. Oslobođena ujakova nadzora, Elaine će joj možda također pružiti pomoć dok ne ojača toliko da može raditi. Osjećala je da neće spoznati sigurnost

~ 7 ~

unutrašnjeg mira sve dok ne ispravi krivi dojam koji su o njoj stekli ljudi u rodnom gradu.

Žurno je izvukla čep s dna kade i oštro se istrljala ručnikom.

~ 8 ~

II

Jeremy Reece bio je muškarac isposnička izgleda, tridesetih godina. Imao je lijepe pravilne crte lica, čvrsta usta i uredno začešljanu kosu, zalizanu tako da se činilo da je zalijepljena za glavu.

Nakon kratkog pozdrava koji je zračio hladnoćom, šutke su se vozili kroz grad. Jerry je progovorio tek onda kac su se provezli pošljunčenim puteljkom prema kući. Glas mu je bio hrapav od negodovanja.

- Elaine mi je djelomično prepričale vaš današnji telefonski razgovor. Veome mi je žao što si stekla pogrešan dojam mog iskrenog pokušaja da ti pomognem.

- Prije bih rekla da si ti stekao pogrešan dojam, Jerry - spremno odvrati. Elaine. - Naime, odlučila sam ostati u Eureki, a ti si mi ponudio novac samo da bih otišla.

Izašla je iz automobila i bez žurbe krenula prema širokom stubištu. Jerry ju je sustigao i zadržao rukom.

- Molim te, saslušaj me, Eden. Mora: priznati da nisi pridonijela skidanju ljage sa sebe pričama o raskalašenom životi koji si provodila u posljednjih nekolike godina. Meni možeš zahvaliti što sam zabranio Elaine da prepričava te bljuvotine okolo. Dakle, s pravom očekujen od tebe da me barem saslušaš, a tek onda odbaciš prijedlog koji nije samo važan za mene i za banku, nego i za širu zajednicu.

Ma koliko nevoljko, Eden je morala priznati da je Jerry donekle imao pravo. Jednoga se istinski stidjela. Elaine je sebe utuvila u glavu da se Edenin život sasto jao od samih orgija. Sita sestrinih fiksnih ideja, Eden se prestala braniti što je samo učvrstilo Elaineino uvjerenje u to da su njezine pretpostavke istinite.

- O čemu je riječ, Jerry? - upitala je ljubaznije. - Duga je to priča. - Uočljivo je odahnuo zapazivši promjenu u

njezinu raspoloženju. - Razgovarat ćemo poslije večere. Otvorio je vrata i uveo je u hodnik gdje ju je Elaine dočekala

raširenih ruku. Elaine je naslijedila majčinu kosu crnu poput noći, smaragdno zelene oči i svijetlu, baršunasto meku put. To što je slična ocu bilo je za Eden još jedan nedostatak u očima majčinih rođaka.

- Mila, toliko se radujem što te vidim! - vrisnula je Elaine i cmoknula zrak u blizini sestrina obraza. - Izgledaš prilično... zdrava! - Zinula je ugledavši Edeninu ošišanu glavu. - Kakva šteta!

~ 9 ~

Nazrijevši tračak ljudskosti ispod sestrina licemjerja. Eden je iskreno stisne.

- Nedostajala si mi, Elaine. Elaine je uhvati pod ruku i povede niz hodnik. - Vjerujem da se želiš osvježiti prije Alexova dolaska. Sjećaš se

Alexa Lassitera, je li? Pozvala sam ga na večeru. Dođi da ti pokažem kupaonicu.

Njezino navaljivanje natjera Eden na pomisao da možda ima mrlju na nosu ili je zaboravila oprati uši. Pustila je vodu i trljajući ruke, stala razmišljati o Alexu. Dakako, poznavala ga je. S majkom je živio u kući pokraj Frankove, premda je u vrijeme kad je Eden stigla k njima, veći dio godine bio na studiju. Stoga je bolje od njega upoznala njegovu majku. Paula Lassiter je bila jedina svijetla točka u vrijeme boravka kod ujaka. Otvorila joj je srce i vrata svog doma te je Eden više puta požalila što joj nije rođena majka. Alex. Tko ga se ne bi sjećao? Visok, taman i neodoljiv. Uvijek okružen djevojkama. Napravila je grimasu. Sad je možda usamljen, s glavom glatkom poput kugle za biljar, uvučenim ramenima i zadahom iz usta.

Izašavši iz kupaonice, utvrdila je da je Alex još i sad visok, taman i neodoljivo privlačan. I nije to čudno s obzirom na to što je tek navršio tridesetu.

- Zar je to Palčića! - uskliknuo je čvrsto joj stisnuvši ruku. - Sasvim sam zaboravila da si me tako zvao... između ostalog,

dakako. - Sad mi je žao ako sam te naljutio onda. Ali katkad si vješto

koristila tu svoju sitnu građu. Dobro se sjećam kako sam katkad skupio hrabrost da poljubim djevojku i eto te... viriš kroz grmlje!

Njihovu smijehu priključili su se Elaine i Jerry. - Kad malo promislim, ja bih se tebi trebala ispričati. Vodila sam

preciznu evidenciju o svim tvojim djevojkama i zabavljala sam se nagađajući koliko ćeš izdržati s kojom od njih.

Za večerom je Elaine mnogo pila, nametljivo koketirala s Alexom i smišljala providne razloge da ga dotiče. Njeni dugi, vitki prsti putovali su po njegovoj ruci, zastajkivali na snažnoj šaci i, više nego jednom, na bedru. Eden se stala pitati nije li Annie ipak imala pravo izjavivši kako se Elaine udala iz puke potrebe da se riješi ujakova nadzora. Na sreću, Alex nije davao povoda Elaineinim nasrtajima. Jerry se obilato znojio

~ 10 ~

prigušujući ljubomoru. S vremena na vrijeme mrko bi pogledao Eden kao da je optužuje za Elaineino nedolično ponašanje, Svima je odlanulo kad je Jerry ustao od stola I predložio da prijeđu u gostinjsku sobu isključivši Elaine riječima:

- Ne moraš se zamarati, dušo. Znam da ti je muka slušati kako pričamo o poslu.

- Što ćete popiti? - upitao je Jerry kad su se udobno smjestili u naslonjače. - Liker? Konjak?

Alex je pristao na konjak, a Eden je odbila piće. - Večeras si uzdržljiva? - zajedljivo će Jerry. Eden je za večerom ostavila napola popijenu čašu s vinom. Uopće

nije podnosila okus alkohola. - Moja stvar, a ti pripazi što govoriš ako me želiš uvjeriti da

prihvatim taj posao. - Oprosti - promrmljao je. - Nastojat ću zadržati poslovan ton. Alex je pratio njihovo nadmetanje s očiglednom dosadom. - Hoćeš li da joj ja objasnim? - upitao je glasom koji nije trpio

pogovora. - Učini to svakako - jedva je dočekao Jerry. - Dakle, tokom ljeta jedna znanstvena ustanova namjerava provesti

istraživanje. Od sredine lipnja do sredine rujna, trideset parova živjet će u zabitim krajevima, gotovo u potpunoj osami. Računa se da će dodir s okolinom biti sveden na minimum. Sudionici istraživanja trebaju voditi dnevnik i bilježiti aktivnosti, razmišljanja i osjećaje, pojedinosti vezane uz druženje s partnerima, zapravo sve što im se učini važnim. Na kraju će se prikupljeni podaci ubaciti u kompjutor i obraditi da se vidi ima li zajedničkih obilježja u ponašanju i reagiranju osamljenika.

Ne skidajući pogled s Edenina lica, Alex se zavalio u naslonjaču i gucnuo konjak. - Svrha studije jest povećanje fonda znanja što se tiče utjecaja

samoće na različite tipove ljudi. Proveden je mukotrpan višemjesečan rad u odabiranju parova koji bi činili valjan statistički uzorak i kad se sve činilo gotovo, javio nam se par koji je trebao predstavljati ovaj kraj Odustali su na savjet liječnika, jer je mlada žena u drugom stanju.

Eden je sa zanimanjem slušala sve dc posljednje rečenice. Tad je u čudu razrogačila oči.

~ 11 ~

- Rado bismo te nagovorili da budeš zamjena, Riđa. Ja sam druga polovim para.

Trebalo je nekoliko trenutaka da se pribere od zaprepaštenja. - Otkud ja? - upitala je tupo. - Odgovaraš po dobi, spolu i rasi udovoljavaš geografskim i

demografskim zahtjevima. Posjeduješ i ostale osobitost ličnosti i karaktera koje se traže za ova slučaj.

- Hoću li primiti kakvu naknadu za sudjelovanje? - Razumljivo. Nitko ne očekuje da će: raditi za lijepe oči. Eden je osjećala zbrku u glavi. Požalili je što nije prihvatila piće.

Ovako je uzrujano prebirala po naslonu za ruku dok se uzaludno pokušavala opustiti i razmislit bistro.

- Zvuči zanimljivo - progovorila je na kon dulje šutnje - ali... zašto imam dojam da mi nisi rekao sve?

- Potpuno imaš pravo. Ima nekoliko važnih stvari koje sam ispustio. Ako pristaneš, dobit ćeš priručnik koji će ti pomoći da se spremiš za put. – Neočekivane se nasmijao. - Znam što si htjela pitati. Zanima te ima li kakva zamka, je li? Ima. Ako pristaneš, morat ćemo se vjenčati. Puka formalnost... brak će biti poništen potkraj ljeta.

- Zašto je uopće uvjet? - Jer tako želi direktor programa istraživanja - odgovorio je

jednostavno. - U biti, znanstvene osnove nema, ali Milt je stariji gospodin i želi stvari postaviti na svoje mjesto. Imam dojam da nije pristaša seksualne slobode. Dakle, trebali bismo se vjenčati da ne povrijedimo njegove moralne principe.

Alex je suženih očiju proučavao njenu reakciju na objašnjenje. Eden je to osjećala te je upela sve snage da prikrije zbrkane misli. Prije nego što je uspjela izgovoriti odgovor, upleo se Jerry.

- Eden, prije nego što odlučiš, prisjeti se toga kako je ovo za tebe jedinstvena prilika da vratiš dobar glas. Tvoj će otac vjerojatno postati ponos ovog kraja. Zacijelo ne želiš biti crna ovca u njegovoj biografiji. Štoviše, ako na kraju ljeta odlučiš ostati u gradu, povući ću riječ i pomoći ti da nadeš posao.

Eden je osjetila val vrućine. Zaključila je da ga je gadno podcijenila. Opažao je bolje nego što je mislila, ali nije mu željela pokazati da ju je zbunio. Ponosno je uzdigla bradu i nasmiješila se.

~ 12 ~

- Grozim se pomisli što će se zbiti s mojim zlim glasom kad ljudi saznaju da sam provela tri mjeseca s muškarcem, u veličajnoj osami i okrilju braka, a isti se taj brak poništava kao... nekonzumiran.

Jerry bi je najradije zadavio. Bijesno ju je pogledao i procijedio: - Zar se nikad nećeš uozbiljiti, Eden? - Opusti se, Jerry - umiješa se Alex. - Riđa ima pravo. Ni meni ne bi služilo na čast da se o tome priča

naveliko. - Pogledao je na sat. - Već kasnim na drugi razgovor. - U nekoliko krupnih koraka prišao je Eden i toplo joj stisnuo ruku. - Jamačno želiš razmisliti prije donošenja odluke. Žao mi je što te požurujem, ali do sutra moram imati tvoj odgovor.

Poželjela je povikati: “Ne! Ne dolazi u obzir!”, ali dodir njegovih prstiju nije ju ostavio ravnodušnom. Unatoč iznenadnim treptajima iznutra, glas joj je ostao miran. Obećala je da će ga ujutro obavijestiti o svojoj odluci.

~ 13 ~

III

S osmatračnice na trijemu Anniene kuće Eden je lutala pogledom po mjestu na kojemu se spajao kobaltnoplavi ocean s nešto svjetlijim nebeskim svodom. Zadubljena u misli, nije ni čula da joj je prišao Alex, sve dotle dok nije sjeo u njihaljku pokraj nje.

- Oprosti ako sam te uplašio - ispriča se vidjevši zaprepaštenje u njenu pogledu. - Rekao sam ti “dobro jutro”, ali tko zna kamo si otplovila u mislima. Jesi li odlučila nešto?

- Ništa što bi me zadovoljilo. Na velikim sam mukama. Rado bih sudjelovala. .. ponuda je veoma zanimljiva.

- Eden uzdahne, ustane nespokojno i krene prema ogradi. Naslonila se i ponovo zagledala u daljinu.

- Ali... - Što te muči? - Vjenčanje - odgovori nervozno. - Ja jednostavno ne mogu zamisliti

da moram i to proći kako bih sudjelovala u programu. - Okrenula se prema Alexu očekujući ohrabrenje. - Oh, shvatila sam da je to puka formalnost, ali čini se da je za mene to neka trauma. Bježim već pri spomenu braka.

Ustao je s njihaljke i došao k njoj da bi je lagano pomilovao po licu. - Baš si smiješna djevojčica. Poput munje je bljesnuo jad u njenu pogledu dok se povlačila

unatrag. - Nisam mislio smiješna za nasmijavanje, nego na svoj osebujan i

zagonetan način, kao kinesko pismo. Veoma me zanima kako se može doprijeti do tebe.

- Otkud ti pomisao da sam zatvorena osoba? - Oh, kad bi samo znala! Odaju te male stvari, ali pomniji odgovor

nećeš dobiti od mene. Uopće ne želim podržavati to tvoje pretvaranje. Ruka joj je poletjela prema njegovu licu, ali na vrijeme ju je i s

lakoćom zaustavio i okrenuo na leđa prisilivši je da se nemoćno koprca u pokušaju da se istrgne. Pokušala ga je udariti nogom, ali i to je spriječio privukavši je bliže. Nesvjesno, njeno je tijelo neočekivano reagiralo na blizinu mišićava, snažna tijela koje ju je gotovo do bola

~ 14 ~

prikliještilo uz ogradu. Proklinjala je svoju osjetljivost i slabost dok se borila za dah, izmorena i klonula od neravnopravne borbe.

- Pusti me - izustila je mrzeći molećiv prizvuk u svom glasu. - Čim se smiriš - odvratio je bezbojnim glasom. Nije se čak ni uspuhao. Malo je popustio stisak, a Eden je stala

požudno udisati zrak. Spustio je ruke do njena struka i blago je pridržavao dotle dok je sasvim ojačala.

- Jesi li izvukla pouku iz ovoga, Riđa? - Dakako. Samo zbog toga što si od mene veći i jači, uvidjela sam

kako uzimaš sebi pravo govoriti što te volja. - A što da se kaže za tebe, vještice otrovna jezika? Zar možda nisi

zloupotrijebila krhku ženstvenost? Da je neki muškarac zamahnuo rukom na mene zacijelo ga ne bih držao u zagrljaju dok se ne smiri! - Malo ju je prodrmao, ali viša nije pružala otpor.

- Pokazao sam još nešto i ako objektivno razmisliš, to bi ti moglo odagnat zabrinutost zbog toga nazovi braka koji stoji pred nama.

Eden ga je pogledala s nevjericom. - Kao što si i sama vidjela, veći sam i jači, ali nisam ni pokušao

iskoristiti tu svoju očiglednu prednost. Spustio je ruke na bokove, ustuknuo korak unatrag i stao je kritički

promatrati. Pogled mu je drsko klizio po njenom tijelu i na kraju se zaustavio na licu.

- Nisi moj tip, Riđa. - Izustio je na kraju. - Vjerujem da bismo se duhovne dobro slagali i da si ugodno društvo, ali me fizički ne privlačiš! Prema tome, prestani glumatati i pristani na sudjelovanje u programu kad dobro znaš da to želiš sama.

Bijesna na svoju slabost i vlastitu nepouzdanost, složila se s njegovim prijedlogom.

Jednom, kad je već bila dovoljne odrasla da spozna kako otac voli majku ugađa joj unatoč njenu ružnu ponašanju prema njemu, Eden je upitala:

- Zašto je voliš, tata? Tražeći prikladne riječi, a ne nalazeći ih, Jonathan je odgovorio

nakon podulje šutnje: - Jer nemam drugog izbora.

~ 15 ~

Drhtaj u njegovu glasu odavao je duboku patnju i uplašio Eden. Zamagljen i ispaćen pogled njegovih očiju učinio ga je strancem.

- Voliš li je više nego mene? - zapitala je djetinjasto pokušavajući prigrabiti svu njegovu pažnju.

- Volim je drugačije. - Duboko je uzdahnuo. - Ti si moja kći i ljubav koju osjećam prema tebi potvrđuje se nastojanjem da ti pomognem stasati u vrijedna čovjeka. To je ljubav koja ujedinjuje vjeru u sutra i pritajenu želju za besmrtnošću.

Nasmiješio se i umirio je. - Osjećaj koji gajim prema tvojoj majci ide u ljubav muškarca rema

ženi, a takva ljubav pobuđuje radost ili bol, slast ili gorčinu, utjehu ili razočaranje... snagu ili slabost.

Dok je govorio, njegovo se lice mijenjalo. Njezin se otac opet zavukao iza krinke bola, a pred njom je ostao stranac.

- Kad odrastem, nikad neću voljeti kao ti - odlučno je izjavila Eden i ovila ruke čvrsto oko tatina vrata nastojeći ga utješiti.

Odsutno je gladio njezinu kosu. - Hoćeš, draga, hoćeš. Jednoga dana naići ćeš na pravog muškarca i

nećeš imati izbora. Bilo joj je gore nego da ju je udario. Činilo se da mu je njegova

ljubav donijela samo bol, a ipak je i nju osudio na isti udes. Na trenutak je namjeravala zaplakati, a onda je prkosno izbacila malu bradu i odlučila:

- Vidjet ćeš! Nikad neću voljeti tako i nikad se neću udati! U njenoj djetinjoj glavi ljubav i brak bili su nerazdvojni pojmovi.

Ostali su nerazdvojni i u zrelijoj dobi, a u toku godina koje su prohujale od tog razgovora s ocem nije vidjela ništa što bi izmijenilo njeno mišljenje. Naprotiv, često je bila svjedok brakova svojih prijatelja koji su se odvijali po određenom kalupu. Počinjalo je sa srećom u svim oblicima života, a završavalo s dubokim razočaranjima i olupinama bez osjećaja. U toj fazi sreća je najčešće bivala pokopana zauvijek, a ostajali su ljudi istrošenih osjećaja. Ugradila je u svoju psihu zadaću da izbjegne takvo životno iskustvo. Nije sumanuto bježala od muškaraca, čak je imala nekoliko prijatelja koje je izuzetno cijenila kao ljude, ali grubo je prekidala svaku vezu u kojoj je naslutila čak i najmanji nagovještaj bliskosti. Eden je dobro znala da bi većina njenih prijatelja smatrala

~ 16 ~

nemogućim to što je u dvadeset drugoj godini još nevina, osobito nakon priča koje su o njoj kolale po gradu.

Sumorno se nasmiješila dok je u putnu torbu gurala neke potrepštine na koje je zaboravila Saznala je da će ljeto s Alexom provesti u kolibi tik uz sjevernu granicu nacionalnog parka, dostupnu samo planinarima. Kuća je opskrbljena svim namirnicama koje su dopremljene na magarcima. Alex i ona trebali su ponijeti samo odjeću i higijenske potrepštine. Pregledavajući podsjetnik da nešto ne zaboravi, Eden je duboko uzdahnula. Za manje od sat vremena Alex će doći i odvesti je na vjenčanje. Elaine i Jerry bit će im svjedoci, a ujedno i jedini gosti. Nije ju to nimalo smetalo jer su ona i Alex to vjenčanje smatrali pukom formalnošću, nešto poput obveze da se izvadi vozačka dozvola prije nego što čovjek počne voziti. Donekle je bila ohrabrena njegovim ravnodušjem. Objasnio joj je plan jednako bezbojnim glasom kao kad joj je pričao o kolibi u kojoj će stanovati. Zbog kupnje, posla povezanih s Annienim posjedom i opsežnih zdravstvenih i psiholoških testova kojima je bila podvrgnuta u posljednje vrijeme nije imala vremena preispitati svoju odluku. Odložila je popis u stranu i još jednom krenula kroz ispražnjene, odzvanjajuće prostorije Anniene kuće. Veći dio namještaja prodan je jučer na dražbi. Ovako napuštena, kuća je izgubila draž udobna i topla doma. Ubrzala je kruženje po sobama i završila u svojoj sobici na drugom katu. Zastala je ispred toaletnog stolića i osmotrila svoj odraz u zrcalu. Njena garderoba nije bila osobito bogata. Nosila je naboranu sivu suknju s baršunastom jaknom i tamnom košuljom, koje je imala na Annienu pogrebu i na večeri kod Elaine. I sad je bila prikladno odjevena i za poslovni sastanak i za pogreb... zapravo, spremala se na ujedinjenje jednoga i drugoga, na neki način. Ugovor o braku bio je poslovna stvar, a njime je privremeno pokopala svoju slobodu. Oči su joj bile razrogačene i pune tamnih sjena. Je li to krivnja starog zrcala i njegove neravne površine? Ispružila je ruku i stala prstima ocrtavati odraz svoga lica. Drhtavim prstima prelazila je preko fino oblikovanih obraza, okrugle brade, pravilnih obrva, punih usana s djetinjasto malom gornjom usnom. Tražila je dokaz da je ranjiv odraz žene u zrcalu slika i prilika njena bića. Drhturenje negdje u nutrini nije se smirilo ni nakon Alexova dolaska, ni za vožnje do gradske vijećnice. Zastala je pred samim ulazom u matičarevu sobu. Alex ju je odmjerio ispitujućim pogledom.

- Ovdje iznad vrata trebao bi stajati natpis: “Ostavite nadu vi koji ulazite” - izgovorila je Eden više za sebe i popratila tu napomenu

~ 17 ~

slabašnim osmijehom. Alex se namrštio, ovio ruku oko njena ramena i ugurao je u matičarevu sobu, gdje su ih nestrpljivo očekivali Elaine, Jerry i matičar. Elaine je utisnula sestri buketić ruža u ruku. Tek je sad Eden opazila da Alex ima svijetlosivo odijelo i tamnomodru košulju. Kao da smo se dogovorili, pomisli Eden budno pazeći na to da ne prasne u smijeh. Je li dobar predznak to što nose gotovo jednake boje? Zacijelo i on oplakuje blagodati samačkog života. Pogledala ga je dok je dubokim, zvonkim glasom izgovarao prisege. Crnomanjasto, muževno lijepo lice bilo je bezizražajno jednako kao i njegov glas. Ponašao se kao da recitira telefonski imenik. Kako bi to bilo da ih kojim slučajem vezuje ljubav? Zamišljala je njegove lijepo oblikovane usne u poljupcu i zadrhtala. Svoj je dio izgovorila jedva čujnim glasom. Uhvativši je za ruku da navuče na prstenjak zlatan prsten, iznenadio se osjetivši koliko je hladna. Zadržao joj je ruku sve do kraja ceremonije.

- Iskrene želje za mnogo sreće, gospođo Lassiter! - završio je matičar.

Do bijesa, zar on to meni? Obuzeo ju je iznenadan strah. Zbunjena do krajnosti, nije znala bi li plakala ili se smijala. Više od svega na svijetu željela je izletjeti na svjež zrak. Kao da je to naslutio, Alex ju je poveo prema vratima i do svog automobila. Sjeo je za upravljač i zagledao se u zamagljenu ulicu ispred njih. Eden je promatrala njegove ruke. Krupne, lijepo oblikovane, opaljene suncem, tople. Njihovu je snagu već upoznala. Znaju li biti i nježne? Ponovo je zadrhtala. Nestrpljivom kretnjom Alex je istrgao karanfil koji mu je Elaine ugurala u zapučak i odbacio ga na stražnje sjedalo.

- No, i to je gotovo - izgovorio je ravnodušnim glasom. Šutke su se odvezli Alexovoj kući. Ondje ju je, kao neželjen paket,

tutnuo u sobu svoje majke i ispričao se da mora obaviti još neke pripreme za sutrašnje putovanje u planine.

~ 18 ~

IV

Paula Lassiter bila je mila i dobrohotna kao uvijek, unatoč artritisu koji je uznapredovao toliko da je sad bila prikovana za invalidska kolica. Eden se dobro sjećala dana kad joj je i najmanja kretnja uzrokovala bol, ali unatoč svim mukama zadržala je osmijeh, vedrinu i mladolik izgled.

- Drago mi je što te vidim, Eden - toplo je dočeka Paula pruživši joj meko, mirisno lice na poljubac. - Drago mi je što se nisi odveć promijenila sve ove godine. Nadala sam se da ćeš svratiti da me posjetiš.

- Žao mi je što to nisam učinila odmah poslije dolaska - iskreno će Eden i nelagodno se promeškolji u stolici. - Da sam mogla pretpostaviti kako ću vas obradovati, ne bih oklijevala.

- Ne moraš se ustručavati preda mnom, dušo - dobrostivo će Paula. - Svjesna sam toga da u gradu ima nekolicina ljudi koji te nisu primili onako kako bi trebalo. Vjeruj mi, odveć te dobro poznajem da bih povjerovala zajedljivim napomenama na tvoj račun.

- Kad bi svi bili milostivi poput vas, svijet bi podsjećao na raj - sjetno odgovori Eden.

- Veoma mi je žao što nisam mogla prisustvovati vjenčanju. - Opazivši Edeninu zbunjenost Paula žurno dometne: - Oh, poznati su mi svi razlozi i znam da je to samo privremeno rješenje. - Načas se zamislila. - Ne mogu se pohvaliti da to potpuno odobravam. Smatram, naime, kako je krajnje vrijeme da se moj sin oženi i pobrine za unučice koje bih razmazila. Na kraju je odluka ipak bila tvoja i Alexova pa mi samo može biti žao što nisam bila ondje da ti pružim podršku.

- Zahvalna sam vam i na toj pomisli, šteta što to nisam znala već prije. Vaša bi mi moralna podrška i te kako koristila.

- Vjerujem - nasmije se Paula sretno. - Kako li se samo jasno sjećam tebe kao male djevojčice koja svečano izjavljuje da se nikad neće udati. Uvijek si bila nepredvidiva, užasno živahna i samostalna. Nikad se nije znalo što će biti tvoj novi potez.

- Drugim riječima, nesnosno derište. - Imala si svoje bube - iskreno odgovori Paula. - Ali, bila si odveć

nepokvarena i obazriva da bi bila nesnosna. Zveckanje posuda prethodilo je dolasku visoke djevojke koja je na

kolicima gurala pribor za čaj. Kad se nasmiješila, Eden se učinilo da je odnekud poznaje.

~ 19 ~

- Ovo je Kim Bowland, Eden. Vjerujem da si s njezinom sestrom išla u školu.

- Oh, da! Bila je u razredu ispred mene - kroza smiješak će Eden. - Kako je Tina?

- Sad je već dobro. - Kim je sa zanimanjem promatrala Edenino lice. - Prije nekoliko godina se razvela od Bona.

- Žao mi je. Nisam znala Eden se sjećala kako je Tina s trbuhom do zuba u završnom razredu pobjegla s Bonom. U ono vrijeme bila je to strašna stvar, ali ništa nije moglo umanjiti njenu ljubav.

- Dosta joj je kuće i djece - objasni Kim. - Ima dječaka i djevojčicu. - Eden će uliti čaj, Kim - prekine je Paula blago. - Moje ruke

prouzrokuju mi prilično neugodnosti - dometne pokajnički. - Mogla bi svratiti u posjet Tini. Uvjerena sam da bi se obradovala. - Svakako ću to učiniti, ali neću moći prije jeseni. Do tada je lijepo

pozdravi. - Hoću - odgovori djevojka i izađe. Eden posluži Paulu čajem

dodavši po njenoj želji šećera i limuna, a potom natoči šalicu i za sebe. - Žao mi je što se Tina razvela - napomene Paula nakon poduže

šutnje. - Da - Kratkim odgovorom Eden je pokušala prikriti ogorčenost. -

Već ni sama ne znam koliko je mojih školskih kolegica drugi put u braku.

- Najgore je djeci kad se njihovi roditelji odluče razvesti. - Pravi pakao. Svoje dijete ne bih nikad izložila tim mukama. Zamagljen pogled spustila je na šalicu. - Imala sam izuzetno sretan brak - zamišljeno će Paula. - Neil je bio

krasan muž, pažljiv suputnik kroza život i iznad svega brižljiv otac. Bio mi je najbolji prijatelj i pouzdan saveznik. Moja uloga supruge i žene uz njega bila je toliko potpuna i sadržajna da su se svi moji prijatelji snebivali što se nisam preudala ni nakon mnogo godina.

- Imali ste sreću - promrmljala je Eden. - Ipak smatram da ste u veliko sami stvorili svoju sreću.

- Ugrozit ću naše prijateljstvo, možda, ali ipak ću ti ponuditi dobronamjeran savjet. Ti si poznati buntovnik i nepomirljiv istjerivač pravde. Do određene granice to je svakako i vrlina. No, ti si okusila i lošiju stranu, jer su te često kažnjavali za neposluh. Pobrini se da ne

~ 20 ~

zapadneš u stupicu korištenja načelima zbog njih samih, jer tako se ne dospijeva do sreće.

- Pokušat ću - obeća Eden, ganuta Paulinom brigom. Poslije toga čavrljale su opušteno sve dotle dok ih Alex nije

prekinuo ušavši u sobu da je obavijesti kako na liniji ima Beverly Schuyler. Iznenađena kako ju je mogla pronaći, Eden je požurila do telefona.

- Eden? Oh, mila moja, ne mogu ti iskazati koliko smo Peter i ja sretni zbog tebe. Znaš da ti od srca želimo sve najbolje! - izgovarala je u dahu. - A tvoj Alex... dakle, sve što mogu reći jest da se već po glasu zaključuje kako je sjajan momak!

- Zaboravljaš da sve čujem, Bev! - dobacio je Peter iza njezinih leđa. - Pete je također ovdje, Eden. Neću ga se riješiti dok mu ne dam

slušalicu. Dosadan je kao uš. Evo, završi s njim pa ćemo nas dvije nastaviti u miru.

- Kako si popustila, Eden? - upita Peter bez okolišanja. - Zamalo sam pao pod stol kad sam iz tvog pisma razabrao da se udaje okorjela usidjelica! Što te natjeralo na to da promijeniš kurs?

Sve do tada Eden nije mogla izgovoriti ni riječ pa joj se jezik zavezao. Objašnjenje i nije bilo tako jednostavno.

- Ništa osobito. - Malo sam se raspitao, iz puke brige za tebe, vjeruj mi. O tvome

mužu čuo sam samo hvalospjeve. - Raspitivao si se? - ponovi zaprepašteno. - Samo kod nekolicina prijatelja za koje sam pretpostavljao da bi

trebali poznavati Alexa. Nije to bilo nikakvo službeno njuškanje. - Peter ju je požurio utješiti. - Ne uznemiruj se, obećavaš li?

Ne uzbuđuj se, ponovi Eden u sebi. Lako je to njemu reći! Zacijelo je trebala osjetiti zahvalnost što Peter brine o njoj toliko da se raspitao o Alexu, ali osjećala se kao prvorazredna varalica.

- Uostalom, čini se da je pravi muškarac. Zapravo, to dokazuje i to što je tebe uspio nagovoriti na brak!

- Sad je dosta, Peter! - odrješito ga prekine Beverly. Očigledno se uspjela dokopati slušalice jer je odmah nastavila: - Zar te nisam upozorila da je dosadan? Muškarci! - Završi prezrivo.

Eden je zamišljala kako izgleda Beverly u ovom trenutku. Sitna, tamna, dobrohotna, beskrajno pristupačna. Tek kad bi se povrijedila

~ 21 ~

njena načela, postajala je oštra i nemilosrdna. U takvim trenucima Peter ju je nazivao Tigricom. Eden se sjećala jedne takve zgode kad su poveli djecu u zoološki vrt. Prosjak se obratio Beverly tražeći milostinju.

Održala je mladiću opsežnu bukvicu o lijenosti i svim njenim posljedicama, ustvrdila da je očigledno snažan i barem prosječno inteligentan te da bi mogao imati barem toliko ponosa da ne živi na tuđem znoju. Završila je upirući prstom u malog Petera i Eunice, koji su stajali kao ukopani, osupnuti majčinom rječitošću.

- Znate li, slučajno koliko se danas troši na prehranu djece; da i ne spominjem odijevanje i sve ostalo?

Požalivši loš izbor, mladić je krotko kimao, - I vi još imate smjelosti pitati me za novac! Ne dolazi u obzir! Od

mene nećete dobiti ni prebijene pare. Mojoj djeci novac je potrebniji nego vama!

Prizor je privukao prilično prolaznika koji su se vlastitim ogorčenjem pridružili Beverlynu napadu. Na kraju se mladić udaljio pokunjene glave.

Prisjećajući se tih dana, Eden je preplavila čežnja za uzbudljivim a ipak skladnim životom u kući Schuylerovih. Sjeta ju je držala sve do večeri kad su Elaine i Jerry stigli na neku vrstu oproštajne večere. Premda je cijenila Paulinu obazrivost, ponašanje njene sestre i svaka samo je povećalo Edeninu tjeskobu. Elaine se držala po strani i kao da je cijelo vrijeme tražila razlog da izbjegne i najmanje pomisao na bliskost s Eden, a Jerry je iz tko zna kojeg razloga bio pun neodobravanja. Jedva dočekavši kraj večere, Eden se izvukla van sita toga što se Elaine i njezin muž ophode s njom kao prezrenom od svih. Krenula je vijugavim puteljkom između lijepo njegovanih lijena dalija i ruža, ponosom Paulina vrta. Spustila se do sjenice koja joj je u djetinjstvu mnogo puta pružila utočište od ujakova i tetina zanovijetanja. Ne mogavši odoljeti želji da i sad pobjegne u skrovit kutak, skinula je cipele i zavukla se ispod debelih grana drevna bršljana.

Trgnula se iz maštanja tek kad je začula Alexov glas. Uzdigavši preplašen pogled, opazila je da se približavaju Alex i Jerry. Više nije bilo vremena za uzmak te je i nehotice bila svjedok njihovu razgovoru.

- …svejedno, želio bih da znaš koliko smo ti zahvalni što si nas oslobodio brige za Eden - govorio je ulagujući se. - Za našu zajednicu bio bi spas da odlučite sagraditi istraživačku ustanovu. Otkako znam za

~ 22 ~

sebe, osjećala se potreba za nečim novim, a ovo čime se vi bavite upravo je idealno jer ne podliježe sezoni poput nekih drugih grana.

U tami je bljesnula šibica, a ugodan miris dima lule dopro je Edeninih nosnica. Malo zatim začula je Alexov ravnodušan odgovor:

- Shvaćam te, dakako, ali ne mogu sebi pripisivati neke osobne zasluge. Bilo mi je iznad svega stalo da se program provede u djelo. Dakle, moji su razlozi veoma sebični pa me ne treba veličati bez potrebe.

- Frank i Justine zahvalni su ti do groba - nastavi Jerry, ne obazirući se na Alexovu skromnost. - Presretni su što će se, banem za kratko, riješiti brige koju im donosi Edenina prisutnost. Odveć dugo ih je gnjavila.

- Jesu li je uopće vidjeli otkako se vratila u grad? - upita Alex bezbojnim glasom.

- Ne... razumljivo nisu. - Jerry je počeo oklijevajući, ali završio je sasvim uvjereno. - Naprotiv. Nastojali su izbjeći susret s njom. Ruku na srce, čovjek i ne može od njih nešto drugo nakon svih patnji koje su prošli s njom.

Zašutio te na tren, kao da očekuje Alexovu potvrdu, a kad je izostala, nastavio je pomirljivije:

- Htio sam samo reći koliko smo ti zahvalni. - Kako je Alex i dalje uporno šutio, Jerry se zbunio. - Ah, znam... zacijelo ćeš večeras leći ranije, pa bismo Elaine i ja polako krenuli. Eden je uskipjela osluškujući škripanje pijeska koje je navještavalo da se Alex i Jerry udaljavaju. Dok je Jerryjeve izjave nisu nimalo iznenadile, osjećala je kako ju je Alex izdao ne pruživši joj ni najmanju podršku.

Nije doduše imala osobita razloga vjerovati u njegovo burno protivljenje Jerryjevim optužbama, a ipak se nije mogla oteti dojmu kako ju je iznevjerio svojom šutnjom. Bila je udana za njega, bez obzira na okolnosti u kojima je brak sklopljen. Nije li joj, dakle, dugovao makar malo privrženosti? U svom bijesu stala je sitničavo preispitivati nebrojene sumnje koje su je kopkale preko dana. Nakon svega, iskristaliziralo se sasvim jasno uvjerenje da ni u kakvim uvjetima nije smjela pristati na brak s Alexom.

~ 23 ~

V

Usijana sunčana lopta nemilosrdno je žarila s vedra neba dok se Eden penjala iza Alexa uza strmu, ogoljelu liticu. U cik zore poletjeli su iz Eureke u Reddine odakle su nastavili dvosatnu vožnju prema divljini. Uspon je počeo oko podneva, a nakon kratke, oštre strmine išli su relativno lakim putem po samom hrptu uzvisine. Sad su se već dva sata penjali ponovo, bez predaha, a Eden je bila na izmaku snage. Hvatala je dah, noge su joj otkazivale poslušnost i podrhtavale od umora, a remenje naprtnjače bolno se usjeklo u njena ramena. Nadlanicom je otrla znoj sa Čela. Crvenkast trag prašine samo je pojačao bljedilo njena lica. Pogledala je za Alexom. Lakim korakom grabio je uzbrdo, uspravnih ramena, a ona se svakim korakom sagibala sve više. Prokletstvo, neće li odahnuti? Prošla je cijela vječnost od njihova posljednjeg predaha. Noge su joj postale olovne u teškim cipelama s izbrazdanim potplatom, a usta su se objesila kao da su punjena vatom. Pomislila je da stane načas i popije gutljaj vode iz čuturice. Predomislila se u strahu kako onda neće imati hrabrosti učiniti ni korak više uz tu planinu. Za prijašnjeg predaha s divljenjem je razgledala očaravajuću ljepotu gorovita okoliša. Niže padine bile su gusto obrasle šumama borova i jela, prošarane sočnim proplancima ili plavetnilom mnogobrojnih gorskih jezera. Kroz pukotinu između planinskih lanaca, visoko iznad granice gdje uspijevaju šume prostirali su se škriljevcem pokriveni vrhunci. Tek je sad počela shvaćati smisao poruke na ploči koja je označavala granicu s pravom divljinom. Nije se mogla prisjetiti cjelokupnog teksta, ali rečenica što se odnosila na “oporavak duše”, koja joj se činila osobito pretjeranom, počela je dobivati svoj smisao. Negdje u početku uspona pregazili su nabujali gorski potok, prepun vode od rastapajućeg snijega s planina. Misli na potok, savjetovala je samu sebe i istoga je trenutka u mislima oživjela tu sliku. Oblizala je isušene usne i okusila samo slankast znoj koji se kotrljao niz lice.

Koliko ću se znojiti ovim brzinom dok od mene ne ostane samo masna mrlja i hrpica kostiju na puteljku? Zaokupila se izračunavanjem koje je odbacila sva sretna čim je začula Alexov povik:

- Stigli smo do kuće! - doviknuo je kroza skupljene ruke. - Vidim je! Eden je gotovo četveronoške dopuzala do mjesta na kojemu ju je

čekao... nekoj vrsti mini-sedla na beskonačnu usponu. Stigavši do njega, zapazila je zabrinutost na njegovu licu. Ali, onda je ugledala kuću. Ne

~ 24 ~

predaleko i u dolini. Kroz gusto crnogorično granje nazirao se samo strm krov, ali i to je bilo dovoljno da pobudi život u njoj. U neposrednoj blizini ugledala je namreškanu površinu malog alpskog jezera. U iznenadnom napadaju snage pohrlila je naprijed, ali Alex ju je zaustavio uhvativši je za rame.

- Dopusti da preuzmem tvoju naprtnjaču - ponudio je. - Izvrsno si podnijela današnji napor, ali djeluješ izmoreno.

- Izdržat ću dokraja - uzvratila je, ali on je već otkopčao remen oko njena struka.

Lišena tereta uspravila se, istežući izmučenu kralješnicu. - Hvala ti. U njenom se glasu osjećalo nepoštivanje njegove kavalirštine. Ne

obazirući se na to, odmahnuo je rukom i krenuo nizbrdo. Dok su se približavali kući, Eden je zapazila da je sagrađena od drveta. Pročelje okrenuto prema jezeru bilo je ostakljeno, a dodatan prostor pružala je prostrana terasa. Inače se kuća nalazila na maloj čistini povrh jezera i sa tri strane bila je okružena gustom borovom šumom. Dok se uspela stubama do trijema, Alex se izgubio negdje u kući. Zastala je da osmotri krajolik koji je ljepotom presijecao dah, a potom je ušla u kuću. Unutra je bilo mračno i zaudaralo je na plijesan, ali osjećala se svježina koja je dopirala kroz upravo otvorena ulazna vrata. Obamrla od umora Eden se srušila na trosjed. Negdje iznad glave čula je škripu dasaka pod Alexovim koracima. Onda je utonula u san. Alex ju je žestokim drmanjem probudio rano uvečer. Uporno ju je dozivao.

- Odlazi - promrmljala je pokrivši uši rukama. - Probudi se, Riđa. Ljepše ćeš spavati kad se opereš i pojedeš nešto. Opojan miris kave natjerao ju je na to da otvori vjeđe tek toliko da

proviri kroz trepavice. Morila ju je užasna žeđ. - Mogu li dobiti vode? - zapiskala je ne prepoznajući vlastit glas. - Najprije ćeš sjesti da se uvjerim u to kako si doista budna. Tko bi

samo rekao da si takva ljenčina! Polagano se pomaknula. Osjećala je s bolom svaki mišić. Boljelo ju

je cijelo tijelo. Ugrizla se za usnicu da ne bi stenjala naglas pri svakoj kretnji. Alexov pogled odavao je zabrinutost.

- Donijet ću ti vode - rekao je napokon.

~ 25 ~

Voda je ublažila isušenost grla, a već nakon nekoliko gutljaja Eden je malo živnula. Pijuckala je polagano kavu koju joj je Alex tutnuo pod nos i malo-pomalo se osvješćivala.

- Ovo ti nikad neću zaboraviti. Bilo je izvrsno - izgovorila je ispivši posljednji gutljaj kave. - Sad se osjećam gotovo ljudski.

- Pokazat ću ti kupaonicu da se možeš istuširati. To bi trebalo upotpuniti preporod.

S naporom obuzdavajući stenjanje pri svakom koraku, pošla je za njim kroz kratak hodnik i malu kuhinju do pokrajnjih vrata.

- Ovdje je tuš. - Pokazao je rukom na dograđenu kocku u kojoj je smještena kupaonica. - Nadam se kako će te razveseliti vijest da ima tople vode. Grije se propanom. Štednjak je također na plin iz boce. Ne treba isticati potrebu za štednjom, je li? Voda cijevima i prirodnim padom dospijeva iz izvora. Sutra ili prekosutra pokazat ću ti kako radi sistem dovoda vode i kako se provjerava ispravnost cijevi.

- Baš ti hvala - ponovila je i krenula prema maloj kupaonicu. - Ne namjeravaš li se presvući? - podsjeti je. S naporom je obuzdavala suze od bolova koje je izazivala svaka

kretnja. Zacijelo je to opazio jer joj je odmah ponudio pomoć. - Reci što treba donijeti. Zgrozila se zbog toga što će švrljati po

njenim stvarima, ali pomisao na to da bi morala ponovo koračati nadjačala je osjećaj nelagode.

- Oh... bilo što. Zurila je u pod odviše slaba da izdrži njegov pogled. - Samo ti idi pod tuš i ne brini. Stvari će biti pred vratima. - Blago ju

je gurnuo naprijed. - Inače ćemo zbog štednje plina tuširanje morati svesti na najmanju moguću mjeru, ali večeras možeš trošiti toplu vodu do mile volje. Ja sam to već napravio - dometnuo je sasvim nepotrebno.

Znala je to i prije nego što joj je rekao jer se doimao blistavo čist i dotjeran. Dugo se mučila oko razvezivanja i skidanja cipela, a potom i oko svlačena grubih hlača te košulje dugih rukava. Prisjetila se kako joj se zamjerio kad je zahtijevao da odjene košulju s dugim rukavima.

- S takvom kožom dobit ćeš opekline za nepunih pola sata - rekao je prezrivo frknuvši nosom.

A Eden je oduvijek smatrala da je njena koža jedno od njenih boljih obilježja i dosad joj još nitko nije udijelio takav kompliment. Polagano

~ 26 ~

se svlačila, a odahnula je tek kad je uspjela skinuti debele znojne čarape. Stupila je pod vruće, poput iglica oštre kapljice vode.

Blaženstvo. Dugo je nepomično stajala puštajući da toplina vode učini čudo i opusti joj ukočene mišiće. Žmireći je napipala sapun, očigledno Alexov. Imao je blag okus limuna. Obilato se nasapunala. Čak, je uspjela oprati glavu prije nego što se voda počela hladiti.

Kad je zatvorila tuš, opazila je samo jedan ručnik... očigledno njegov. Slegnula je ramenima i obrisala se bez mnogo oklijevanja. Materijal je još odisao finim mirisom koji je podsjeti na Alexa. Nema ništa zla u tome što koristimo isti miris, pomislila je. Ta, Alex je moj muž! Ukočila se već na tu pomisao. Sa zrcala iznad umivaonika rugao joj se odraz lica zajapurenog od pare. Okrenula se i žustro omotala ručnik oko tijela skrivajući blago povijena ramena, čvrste, isturene dojke sa ružičastim bradavicama, uzak prsni koš i tanak struk koji se gubio u privlačno zaobljenim bokovima. Žurno je na sebe nabacala odjeću koju joj je spremio. Našla je samo bikini gaćice, kratke hlače, tuniku i sandale s remenjem.

Začešljala je kosu džepnim češljićem, na brzinu uredila kupaonicu, a potom je znojem natopljenu odjeću ugurala u košaru za prljavo rublje. Kad se pojavila na kuhinjskim vratima s cipelama u ruci, Alex je sa zanimanjem podigao glavu. Osmotrio ju je od glave do pete.

- Izgledaš bolje - rekao je kao uzgred. - Hajdemo večerati. Preplavio ju je čudan osjećaj zadovoljstva, čak tolik da je u jednom

trenutku pomislila kako bi bilo da Alex nasrne na nju u iznenadnom napadaju neobuzdane strasti. Nasmiješila se besmislici. Alex je vladao sobom bolje od ijednog muškarca kojega je srela u životu.

- Što je tako smiješno? - Ispričala sam sebi dobar vic. Šutke joj je pružio tanjur. Jeli su u potpunoj tišini. Omlet koji je

pripremio od jaja u prahu imao je izvanredan okus, ali Eden je bila premorena da bi mogla uživati u jelu. Kava joj je prijala mnogo bolje.

- Dođi malo - iznenadi ju kad je već zamalo zaspala za stolom. - Imam čarobnu vodicu koja će ti ublažiti boli.

- Nema potrebe. Sad je već podnošljivije - usprotivila se. - Pričekaj do sutra pa ćeš brojati zvijezde usred bijela dana. Odveo ju je u veliku sobu, položio je potrbuške na sofu i sjeo na rub,

u visini njenih bokova Bez mnogo ustezanja stao joj je ravnomjernim

~ 27 ~

kretnjama masirati leđa utirući masnu tekućinu preko cijele površine leđa i ramena.

- Fuj! Kakav odvratan smrad! S gađenjem je podigla nos. Masaža joj je godila izvan svih

očekivanja, te je razočarano uzdahnula kad joj je tutnuo bočicu u ruku. - Namazi i noge - zapovjedio je. Spustila je noge na pod i bez protivljenja stala utirati masnu

tekućinu po stegnima. Osjećala je da motri svaku njenu kretnju te se još više usredotočila na masiranje. Zaustavila se tek onda kad je opazila da je zaokupljen paljenjem vatre u kaminu. Promatrala ga je kradomice i protiv volje diveći se odmjerenosti svake njegove kretnje. Zadovoljan upravo rasplamsanom vatrom, stao je pripaljivati petrolejske svjetiljke po prostoriji koju je začas ispunilo treperavo blijedožuto svjetlo. Kad je i to napravio, Alex je iz džepa izvukao pribor za pušenje, naslonio se na okvir kamina i stao puniti lulu. Dugim, lijepo oblikovanim prstima vješto je nabijao mirišljivu duhansku mješavinu. Eden se zaboravila pa je otvoreno zurila u njega, ushićena spretnošću i snagom mišića koje su otkrivali zavrnuti rukavi. Kresnuo je šibicom u potporanj kamina i pripalio lulu. Snažno je odbijao dimove sve dotad dok se duhan nije zažario ispod površinskog sloja sivkastog pepela. Eden je začepila bočicu i maknula je u stranu, a potom se udobnije namjestila na sofi. Smeteno je oborila pogled kad je opazila da je Alex naslutio da ga proučava.

- Jednostavno mi ne ide u glavu da si Elaineina sestra blizanka! - progovori iznebuha.

- Neka te to ne muči jer nisi jedini. Većina misli kao i ti. - Zašto? - To je barem očigledno. Imamo doduše neke sličnosti u vanjskom

izgledu, ali naše su naravi potpuno različite. Elaine živi po ustaljenim pravilima. Čovjek može biti siguran da će učiniti samo ono što se očekuje od nje, da će živjeti stopostotno ispravno. Sve su joj ovce na broju, dok meni...

Slegnula je ramenima hineći ravnodušnost koju nije osjećala. - Zašto si moju napomenu odmah shvatila kao napad? Moglo je to

biti tek opažanje... možda čak kompliment. - Već sam rekla da većina ljudi misli jednako.

~ 28 ~

- Naslućuje li se to tračak samosažaljenja u tvom glasu? - upitao je zadirkujućim tonom.

- Nipošto! - prasnula je. - Oh, iskreno se nadam da nije to. Priznajem da je bar to jedan od nedostataka koji izbjegavan poput kuge.

- To je svakako bod u tvoju korist. Pravo je olakšanje ova spoznaja da pri znaješ barem jednu od vrlina.

Njegov se smiješak proširio, a oči zasjale od zadovoljstva kad je umjesto odgovora na svoju napomenu vidio da se ukočila.

- Bila bih ti zahvalna kad bi me sijede ći put unaprijed upozorio na to da broji bodove - uzvratila je tvrdokorno.

- Bojiš se da ne pokvariš dojam? Eden mu je uskratila odgovor, ali izdržala je njegov pogled. Od njihova ponovnog susreta u Elaine i Jerryja naslutila je da jedina opasnost za nju leži u popuštanju. Tek je sad shvatila koliko dalekosežnu opasnost Alex znači za nju.

- Što je Jerry htio obznaniti izjavom da su ljudi ponovo počeli sumnjati u tebe?

Oštrina pitanja bila je vješto prikrivena mekoćom njegova glasa. - Nemoj mi reći da te nije opskrbio svim pojedinostima o mojoj

burnoj prošlosti! - Istina je da sam čuo njegovu verziju. - Zamišljeno je puckao lulu.

Lice mu je bilo obavljeno dimom te nije uspjela vidjeti njegov izraz kad je dometnuo: - Sad bi me zanimala tvoja.

- Ozbiljno? Glas je bio prodoran, gotovo vriskav od nevjerice. - Najozbiljnije, Riđa - uvjeri je Alex strpljivom iskrenošću. Zaprepastila se osjetivši da ju peckaju suze. Spustila je pogled na

ruke. Ma koliko se trudila da ih smiri, i dalje su vidljivo podrhtavale. Uložila je velik napor u to da se opusti. Disala je duboko i polagano, čak je sklopila vjeđe u pokušaju da se smiri što prije. Alex je prišao kauču i sjeo kraj nje protegnuvši noge.

- Sljedećih nekoliko mjeseci živjet ćemo pod istim krovom, pa je bolje da steknemo osjećaj međusobnog povjerenja. Lakše ćemo preživjeti, a po svoj prilici to je jedan od načina da sačuvamo zdrav razum. Sve je mnogo jednostavnije ako već od početka igramo otvorenim kartama.

Njena lijepo oblikovana brada bila je prkosno isturena dok ga je slušala još ne vjerujući njegovu iznenadnu zanimanju.

~ 29 ~

- Imaš pravo. Ali... odakle tolika sigurnost da je moja verzija drukčija od Jerryjeve?

- Uzmimo da postoje neka proturječja između onoga što sam slušao o tebi i tvog ponašanja.

- Što ti god rekla i tako neće promijeniti tvoje mišljenje o meni - uzvratila je Eden. - Vjerovat ćeš ono što želiš, govorila ja ili ne.

- To je tvoja pretpostavka - istaknuo je ravnodušno. - Osjećam da svim silama nastojiš uvjeriti samu sebe kako ti nimalo nije stalo što ljudi misle o tebi... osobito što ja mislim o tebi... Ipak, kad bi bila sasvim iskrena prema sebi, priznala bi da ti je i te kako stalo.

Eden je skočila, ali makar bi najradije pobjegla da ga ne čuje, prisilila se da laganim korakom prošeće do prozora. Zalazeće sunce bojilo je grimiznim, ružičastim i zlatnim tonovima zupčaste planinske vrhove, a svjetlost neba odražavala se na glatkoj, potamnjeloj površini jezera. Eden je netremice zurila u krajolik, kao opčinjena njegovom ljepotom. Alex u jednome ima pravo, morala je priznati. Uistinu joj nije bilo stalo do njegova mišljenja. Prislonila je čelo na hladno prozorsko staklo i osjetila kako je napušta prkos i ustupa mjesto nemoći i posvemašnjoj ranjivosti. Nitko osim Annie nije poželio čuti njenu verziju. Zapanjila se kad je to priznanje izgovorila naglas, čak se okrenula prema njemu dopuštajući mu da iskuša iskrenost te izjave.

- Ovo je, sudeći po svemu, rijetka prilika koju ne bi smjela propustiti, je li tako?

Ponovo se smiješio, ovaj put ohrabrujuće. Okrenula se natrag prema prozoru. Vani je već bilo dovoljno mračno da ga je mogla promatrati u prozorskom staklu.

- Pretpostavljam da ti je Jerry rekao kako me ujak izbacio na ulicu kad mi je bilo sedamnaest godina. - Izgovorila je to potpuno smirenim glasom. - Je li ti rekao razlog?

- Spomenuo je nešto u vezi s drogom. - Jasno. Ujak Frank pronašao je tajno spremište opojnih sredstava u

mom ormaru. Kokain, LSD, marihuana... pojma nemam što sve nije bilo u toj ladici!

- Ali, to nije bilo tvoje - mirno je razmišljao Alex. - Odveć si neovisna da bi ikad dopustila da ti uzimanje bilo čega, čak i lijekova, postane navika, a kamoli droge!

~ 30 ~

- Točno. - Nakon dugo vremena osjetila je pravo olakšanje. - Droga nije bila moja.

- Nego Elaineina - zaključio je Alex sasvim prirodno. - Zašto me uopće pitaš kad sve znaš? Njezin je glas bio piskav od

razdražljivosti. Ne obazirući se na njenu mrzovolju, Alex je nastavio: - Zašto si preuzela krivnju na sebe? Možda iz puke navike da

zaštićuješ Elaine? - Ja... ma kakvi! Ne znam ni sama. Nije mi se činilo pravedno da...

da... - Da je izdaš? - Upravo tako. - Aah! Dakle, posrijedi su načela. Nasmijao se zajedljivo. Namjerno

ju je podbadao pokušavajući izazvati oštru reakciju i nije se razočarao. Okomila se na njega, začas uspjenjena od bijesa.

- Da - skitalaje. - Da, do bijesa! Rugaj se koliko te volja, ali i jesu posrijedi načela.

- Potpuno se slažem s tobom. Promatrala ga je u nijemu čuđenju pokušavajući se pribrati. Glava

joj je klonula kao da se umorila od uskovitlanih misli. - Zbunjuješ me - priznala je tresući glavom u nevjerici. - Nije mi to bila namjera. - Istresao je ostatak duhana iz lule i

pripremio pribor za čišćenje. - Htio sam te raspaliti, to je sve. - Dok je objašnjavao, nije skidao pogled s njena lica. - Osim nekoliko izuzetaka, ostavljaš sjajan dojam osobe koja je potpuno izvan svega, potpuno nezainteresirana, kojoj nije stalo ni do čega. Morao sam se uvjeriti da to nije istina. Sad oboje znamo koliko te sve to boli. stoga svali taj teret s leđa, zaboravi glumu i budi onakva kakva jesi.

- Vidi samo tko mi to govori! - viknula je posprdno. - Santa Leda, glavom!

- Dirljivi smo - odvratio je uz nehajan smiješak. - Sad pošto smo tako lijepe svladali uvodni dio, mogli bismo počet glavni okršaj.

- Uz uvjet da mi sutra navečer pruži; priliku za uzvratni udarac... s time da ja postavljam pitanja, dakako?

- Zvuči pošteno. Eden je primaknula stolac i sjela mi sučelice. - U redu, sugovornice, što te zanima?

~ 31 ~

- Istina, razumljivo! - Alex je podigao obrvu, a mršave obraze ozario mu je osmijeh. - Počni ispočetka.

Eden se naslonila u stolcu i odvratila mu pogled. - Elaine je neko vrijeme uzimala drogu. Upala je u loše društvo u

školi, a po promjenama u njezinu ponašanju znala sam odmah da se nešto događa. Išlo je tako daleko da je uglavnom bila ili uznesena ili u polusvijesti. Ipak, droge koje je ujak našao nisu bile samo njezine.

- Zašto to govoriš? - Sama mi je rekla. Osim toga, odakle bi uzela novac za toliku

količinu narkotika? - Padaju mi na um barem dva načina suho je prekine Alex. -

Preprodaja ili... Prekinuo se ugledavši Edenin izraz lica. - Slušaj. Elaine možda nema čvrstu volju, ali ipak ne mogu vjerovati

da bi to bila u stanju. Uostalom, već sam ti prije rekla da je staromodna. Spremna je na manja odstupanja, ali nikad na takvo što! Rekla mi je da je sakrila drogu nekih svojih dobrih prijatelja, i ja sam joj povjerovala.

Ukočenim pogledom odmjerila je Alexa, kao da očekuje protest, a onda nastavila:

- Drugi razlog zbog kojega nisam ujaku Franku htjela reći istinu jest moje duboko uvjerenje kako Elaine ne bi izdržala taj pritisak. Bila je krajnje osjetljiva, lakovjerna, čak naivna, rekla bih.

- Nije li tebi ikad palo na um da si ti ispala lakovjerna i naivna štiteći Elaine?

- Nipošto - odvratila je odlučnim glasom. - Točno sam znala što činim.

- Doista? - Njegov izraz lica bio je sumnjičav, ali nije dublje razrađivao svoju pretpostavku. - Što je bilo dalje?

- Provela sam noć kod Annie Holmes, a sutradan sjela u autobus za Santa Rosu. Imala sam malo ušteđevine, a nešto je dometnula i Annie. Ipak, imala sam sreću što sam odmah našla posao pa mi nije nedostajalo sredstava za život. Gotovo dvije godine radila sam kao konobarica i zato vrijeme uštedjela dovoljno za studij. Prihvatila sam lakši posao u Schuylerovih u San Franciscu, samo da bih mogla pohađati predavanja. Poslije one nesreće nisam više mogla raditi, novac je utrošen na plaćanje bolničkih troškova i...

~ 32 ~

Govorila je tako brzo da je jedna riječ gušila drugu. Iznenada je naglo zašutjela.

- Malo uljepšavaš istinu - napomenuo je Alex. - Beverly Schuyler mi je ispričala činjenice o toj nesreći kad smo jučer razgovarali telefonom. Rekla je dovoljno da izvučem sasvim određene zaključke. Bila si prisiljena vratiti se kući na oporavak pa si odlučila iskoristiti priliku da pokušaš vratiti dobar glas.

Kimnula je. - Bila sam u stalnoj vezi s Annie i znala sam kako je već otprije

prestala uzimati stanare. Morila ju je osama. Spremno mi je ponudila pomoć dotle dok se ponovo ne oporavim. Moram priznati da sam to očekivala i od Elaine i Jerryja.

- I? Promatrao je sasvim mirno kako boja iščezava s njena lica. - Pa... Jerry mi je poklonio pozamašnu svotu da napustim Eureku,

uz pismenu izjavu da se više nikad neću vratiti - priznala je nevoljko. - Kako su, po tvome, mogli i pomisliti da ćeš biti dobrostiva i

prihvatiti tu čudnu ponudu? - Naime... učinila sam još jednu pogrešku... Elaine sam ispričala

neke... Glas joj je ponovo prepukao. Prilično je dugo skupljala snagu da

nastavi. - Fazi - pomogne joj Alex. - Upravo tako - priznala je jedva čujnim glasom. - O zajednici u kojoj si navodno živjela. - Da. - I broju muškaraca s kojima si tobože spavala. - Da. - Njezin je odgovor bio jedva čujan vapaj. Okrenula je lice da bi

se njezina nelagoda zapažala što manje. Alex je naglo ustao i stao povrh nje, poput golema orla. Imala je

potrebu da se šćućuri u stolcu ili da nestane. Drhtavim prstima nervozno je gladila naslon stolice.

- Zašto si to činila? - Njegov je glas bio neobično blag. - Zašto si govorila te neistine o sebi?

Eden je nemoćno vrtjela glavom.

~ 33 ~

- Znam da sam učinila glupost. - Uzdigla je pogled, a njene su oči odavale patnju. - Ali Elaine nije bila zadovoljna istinom. Izmišljala je mnoštvo pitanja o mom životu svih tih godina. Po načinu izražavanja, bilo je jasno što očekuje... čak priželjkuje čuti. Razbuktala mašta vapila je za poslasticama. Kao da je nalazila neku vrstu jeftina, izopačena užitka u tomu da misli najgore o meni. To... to mi se zgadilo.

- I zato si joj ugađala i pristala lažima hraniti njeno nezadovoljstvo - ustvrdio je žestoko.

Prekrila je oči drhtavom rukom i nastavila šutjeti. - Gusko mala! - Premda ga nije povisio, njegov je glas bio siktav od

srdžbe. - Zar ti nije palo na um da će se Elaine pakosno zabavljati prepričavanjem tih sočnih zgoda na partijama karata i domjencima?

- Ne. Nikada nisam ni pomislila... Alex ju je žestoko prekinuo. - Barem smo dospjeli do istine! Nisi ni pomislila! Reagirala si

naslijepo. Nadam se da si izvukla pouku i da se to razočaranje neće ponoviti ovog ljeta.

Okrenuo se na peti i zaputio do ognjišta. Žustrim i neusklađenim kretnjama koje su jasno govorile koliko je iscrpljeno njegovo strpljenje, počeo je poticati vatru.

- Prepuštam ti spavaću sobu u prizemlju. - Ostao je njoj okrenut leđima, a njegova ramena bila su ukočena od zatomljena negodovanja. - Dolje je... u dnu hodnika. Možeš ponijeti jednu od svjetiljki. Najbolje će biti da kreneš odmah. Oboje smo imali grozan dan.

~ 34 ~

VI

Prazna stranica dnevnika gledala ju je optužujuće... zbog čega? Vlastite gluposti? Kukavičluka? Eden je odsutno grickala kraj olovke. Je li je smetalo to što dijeli najintimnije misli i osjećaje s potpuno nepoznatim ljudima? S osobljem za prikupljanje podataka, koji će ih stručne obraditi i ocijeniti. Ili je možda njenu nesklonost pojačavala briga za njihovo reagiranje na njene zapise? Nije li se možda plašila da je ne ocijene glupom? Hoće li joj se rugati? Ili je žaliti? Možda je podsvjesno izbjegavala pogledati istini u oči, Ma koliko se libila bilo kakva priznanja u dnevniku, samoj sebi je priznala da se dosađuje. Bio je to razlog više da izbjegava pisanje. Nikad prije nije se bavila sobom, čak ni iz zabave. Zapravo, uvijek se smatrala domišljatom i prodornom, a potvrdio je to i psiholog koji joj je uručio hrpu testova prije nego što su prihvatili njeno sudjelovanje u ovom istraživanju. Nije, doduše, komentirao rezultate, ali nije ni kršio ruke u napadaju nemoći. Otkud onda toliko nezadovoljstvo? Tek je prvi dan u tom bespuću i nije se mogla nadati da će preživjeti ljeto ako hitno ne otkrije uzrok i ne poduzme nešto da se situacija popravi. Sve u svemu, danje dobro počeo. Mješavina poniženja i zlovolje zbog Alexova sinoćnjeg vladanja iščezla je s mrakom, a kad ju je u zoru probudilo sunce, ponovo je vladala sobom. Čvrsto je odlučila da više neće ponoviti pogrešku, poput one sinoćnje iz koje se može razviti nepoželjna prisnost među njima. Odijevala se i polagano pripremala na dnevne dužnosti. Pokazalo se da je Alexovo upozorenje bilo opravdano, jer je uistinu spoznala što je bol. Svaki mišić u njoj bunio se na jučerašnji napor i zahtijevao odmor. Kad se odjenula s prilično muke, raspakirala je i složila svoje stvari.

Soba koju je dobila bila je obložena daskama od borovine, uska, opremljena jednostavnim ležajem, ormarom i noćnim ormarićem. U zidu je još bila polica za knjige u kojoj se našlo dovoljno mjesta i za njen šah. Ponijela je i goblen da prikrati trenutke dokolice. Namjestila je krevet i izašla iz sobe. Iako je bilo tek osam sati, velika dnevna soba i kuhinja bile su uredno pospremljene i puste. Na polici iznad štednjaka bila je pričvršćena Alexova poruka “Kava je u vrču. Danas se nastoj odmarati što više. Vidjet ćemo se za ručkom.”

Popila je sok od naranče i ulila šalicu kave. Dok je polagano pijuckala kavu, čula je prigušeno tipkanje iz potkrovlja. Nije mogla dokučiti što ga je toliko zaokupilo da će biti zauzet veći dio

~ 35 ~

prijepodneva. Trebalo je samo nekoliko minuta pospremanja da kuhinja bude opet onakva kakvu je zatekla. Iznenada joj je postalo jasno kako će teško ispuniti slobodne trenutke. Kako je jutro odmicalo, njeno je nespokojstvo raslo pojačano ujednačenim, polaganim tipkanjem na pisaćem stroju. Alex je mogao biti svestran, ali tipkanje nije bilo njegova jača strana. Pomalo je podsjećao na djetlića. Eden je nemirno lutala iz prostorije u prostoriju, nesposobna da usredotoči zanimanje na bilo koju razbibrigu. Za ručkom je Alex bio šutljiv i odsutan duhom. Čim je pojeo, ispričao se i povukao u potkrovlje prepustivši joj uređenje kuhinje. Opet je to obavila brzo, a popodne se pred njom razvuklo kao vječnost. Neko je vrijeme sjedila na terasi, prepuštajući suncu da blaži njene bolne mišiće. Doskora je poželjela sići do obale jezera, ali bojala se strmine ispod kuće. Teška srca istraživanje je morala odgoditi za koji drugi dan. Vratila se nespokojnu koračanju amo-tamo. Čak i to joj je onako umornoj prouzročilo teškoće. Po tko zna koji put pogled joj je kliznuo preko ljestava za potkrovlje, ali ma koliko ju je morila znatiželja da vidi što to Alex radi, i ma koliko joj je nedostajalo društvo, pa makar i njegovo, uspjela se othrvati porivu da se uspne.

- Neću mu dopustiti to zadovoljstvo - promrmljala je pod bradu. Dio vremena utukla je temeljitim pregledavanjem kuhinjskih

ormarića i polica u smočnici. Veći dio živežnih namirnica bio je sušen ili u prahu, ali našla je i nekoliko limenki. Sredstava za čišćenje bilo je u izobilju. Sročila je jelovnik za nekoliko dana unaprijed i odlučila već sutradan iskušati snagu u miješenju. Zapazivši da vrlo često nesvjesno pogledava na sat, odlučila je osloboditi se te napasti koja joj ovdje doista ne služi ničemu, osim što je neprestano uvjerava kako sporo odmiče dan. Skinula ga je i odlučno stavila u ladicu, a potom se vratila nervoznu tumaranju. Kako nije imala sat, nije ni znala u koje se vrijeme Alex napokon spustio iz potkrovlja. Po položaju sunca ocijenila je da bi moglo biti pet. Zaputio se ravno u spremište za alat i uskoro izašao van sa štapom i udicom za pecanje. Eden ga je pratila zavidljivim pogledom.

- Ako me posluži sreća, za večeru će biti pastrva - dobacio je i zviždeći popularnu melodiju, dugim koracima otrčao niz stazu prema jezeru.

Eden je spopala želja da vrišti za njim ili da razbija posuđe po kući. Ne učinivši ni jedno ni drugo, odlučila je ipak ispuniti stranicu dnevnika za taj dan. Dokono je listala po praznim stranicama debela notesa. Hoće li je neprestano proganjati potreba da cenzurira svoja razmišljanja i da unaprijed sredi svoje osjećaje kako ih se poslije ne bi morala stidjeti?

~ 36 ~

U svemu tome iskrenost se činila jedinim rješenjem, ali gdje je zapravo istina? Sinoć ju je Alex optužio i lakovjerna i brzopleta. Bio je uvjeren u istinitost svoje tvrdnje.

Uzdahnula je i sklopila dnevnik. Poslije će pokušati još jednom. Jedino zlo u svemu tomu bilo je što je prisilna fizička neaktivnost prouzročila duševnu malaksalost koja ju je držala cijeli dan.

Kao da ju je sudbina htjela nagraditi za to što je uspjela proživjeti taj prvi dan, večer je bila ugodna iznad svega. Ale? je ispekao pastrve na roštilju u dvorištu a Eden je za to vrijeme spremila paketić sušene hrane s tajnovitim natpisom MIJEŠANO POVRĆE, te uštipke od gotove smjese.

Jeli su na terasi, za velikim drvenin stolom. Sjene zalazećeg sunca stapale su se sa sumrakom. Pastrva je imala ugodan, blag miris po dimu, pirjano povrće bilo je izvrsno, a uštipci pjenasti tako da su se topili u ustima.

Poslije večere Eden je odnijela posuđe i raščistila stol. Vratila se Alexu koji je ostao sjediti na terasi. Pijuckali su kavu promatrali okoliš koji se zavijao baršunastom tamom. Bilo je tako tiho da je svaki i najmanji zvuk parao uši. Tek s vremena na vrijeme čuo se šum povjetarca u krošnjama borova, lepršanje noćnih leptira na osvijetljenu prozoru, piskav krik kakve male noćne životinje u visokoj travi.

Ili zbog spokojnosti okoline, izvrsne večere, Alexova ugodna društva ili zbog toga što se poslije još jednog tuširanja fizički osjećala mnogo bolje, Eden je ponovno bila ispunjena optimizmom Nesklona prekidanju ugodne tišine, ali znatiželjna iznad svega, započela je razgovor tiho upitavši:

- Kome je uopće palo na um da baš mene predloži za ovaj pothvat? - Istini za volju, moja je majka prva spomenula tu mogućnost. Pošto

smo te Milt i ja provjerili, odlučili smo da to predložimo i tebi. - Mene ste provjerili? Njezin je glas odavao sumnjičavost. - Samo podobnost koju smo zahtijevali - ohrabri je. Bilo je sasvim jasno da ne namjerava otkriti koje su to karakterne

crte prevagnule. Razočarana nepotpunošću odgovora, Eden je popustila znatiželji i upitala.

- Kako to da si ti pristao na sudjelovanje? - Iz usluge Miltu. Osim toga, pružila mi se izvanredna prilika da u

ugodnu radnom prostoru obavim nešto što me zaokuplja duže vremena.

~ 37 ~

- Jesi li danas radio oko toga? - Jesam... zapravo, sređivao sam neke pribilješke. - Zašutio je

udobno zavaljen u stolcu. - Zaposlen sam u jednom od Van Dameovih znanstvenih instituta... čula si za mozgove iz Santa Barbare, je li?

- Nema sumnje da si ti onaj glasoviti doktor Lassiter. Mikrobiolog, ako se ne varam.

- Da. Iako moram odmah reći da je moje područje rada zapravo uža specijalizacija u sklopu te znanstvene grane. Radi pobližeg objašnjenja nazvao bih to genetsko inženjerstvo.

- Ni to mi ne govori mnogo. Što točno radiš? - Istražujem sredstva i načine razvitka nove bakterije koja bi mogla

koristiti ljudskom rodu. - Nasmijao se vidjevši njenu nedoumicu. - Sasvim pojednostavljeno: uzgajam male zelene.

- Zvuči sasvim nestvarno. - Eden se zbunjeno nasmijala. - Imala sam već prilike upoznati uzgajivača kave iz Brazila, a sad se mogu pohvaliti da poznajem i uzgajivača bakterija iz Santa Barbare.

Čak i iz vlastitih usta, riječi su zvučale nepojmljivo i futuristički. - Ne mogu zamisliti što bi mogle pametno činiti tvoje bakterije? - Možda si već čula za nedavno otkrivenu vrstu koja razgrađuje

naftu i ima potencijalnu primjenu u čišćenju razlivenih mrlja. Ima bakterija koje kao dio svoga metaboličkog procesa proizvode enzime ili antivirusne supstancije kakva je interferon, na primjer. Taj potpuno nov i uzbudljiv znanstveni pristup obećava mnogo.

Nakašljao se, a potom nastavio: - Osim svega toga, na pomolu je unosan posao. Naime, po

najnovijem dogovoru, privatna udruženja dobivaju pravo patentirati otkrića za koja su podmirivali troškove istraživanja. Dobit bi mogla biti nesaglediva prema... jednoj odluci Vrhovnog suda, slučaj bakterija mogao bi izmaći toj odredbi, s obzirom na vlastitu reprodukciju.

- To je, znači, istraživanje koje te zaokuplja ovih dana? - nije popuštala Eden.

- Ne - odgovorio je kratko. - No, ako je tajna ili nešto slično... - Nije posrijedi to - prekinuo ju je oštro. Promeškoljio se u stolcu i

po njegovoj nelagodi Eden je zaključila da izbjegava izravan odgovor. To je još više pojačalo njenu znatiželju. - Da budem iskren, pišem knjigu...

~ 38 ~

- Knjigu! - Eden je osupnuto zurila u njega. Od svega najmanje je očekivala takvo što. - Kakvu?

- Znanstvenofantastični roman. Iz glasa mu je izbijalo olakšanje. Zar je možda očekivao da će ga

ismijati? - Roman - ponovila je još s nevjericom. - Dugo ga već pišeš? - Samo pisanje traje otprilike šest mjeseci, premda mi se zamisao

vrzma po glavi mnogo duže. Nadam se da će konačan tekst biti dovršen ovog ljeta. Sad sam već u fazi uređivanja i dotjerivanja.

- Tipkao si gotovo cijeli dan. - Dobro si čula - prizna suho. - Brzinom kojom sam krenuo trebat će

mi godina dana samo za tipkanje. - Bi li dopustio da ti pomognem? - stidljivo upita Eden plašeći se da

će odbiti njenu ponudu. - Mogla bih, na primjer, prepisivati umjesto tebe.

- Već sam se uplašio da nećeš upitati! Zubi su mu bljesnuli kad se nasmiješio. Eden je uzvratila veselim

smiješkom. Sasvim neočekivano, Alexovo lice poprimilo je ozbiljan, smiren izraz.

- Bio bih ti veoma zahvalan. - Zaista se radujem - izgovorila je iskreno. - Danas sam se

izbezumila od dosade. - Alexov pogled odavao je zabrinutost. - Poželjela sam se uzverati uza zid. Na sreću, boljele su me noge!

- Morat ćemo ozbiljno razraditi plan kućanskih poslova i odmora kako bismo taj problem sveli na minimum. - Njegov je glas bio dubok i zamišljen. - Bojim se da je to najopasniji neprijatelj s kojim ćemo se ovdje susretati. Trebala si mi odmah reći, ali ti nisi gunđalo, je li?

Prisjetio se njene zadivljujuće izdržljivosti na jučerašnjem putu i odlučnog odbijanja da mu prepusti prtljagu.

- Uvjerena sam da mi je današnji dan bio osobito naporan i zato što sam protiv svoje volje bila prisiljena na mirovanje - glasno je razmišljala Eden. - Pitam se kako su to izdržavali pioniri naseljenici?

- Valjda su se verali uza zidove - ravnodušno odgovori Alex. - Mnogi, osobito žene, nisu preživjeli ovu osamu. Nisu to normalni

uvjeti za život. Ljudima je potrebno društvo da bi opstali.

~ 39 ~

U sumraku je slobodno mogao promatrati blijedi oval njena lica. Njeno glatko čelo izbrazdalo se zabrinutošću.

- Postoji li način da se ublaže posljedice te naše prisilne osamljenosti?

- Fizička i psihička angažiranost - odvratio je bez mnogo razmišljanja. - Valja maštovito i osmišljeno ispuniti slobodne trenutke, a iznad svega - naglasio je - valja voditi računa o tome da se ponašamo kao večeras... iskreno, želim reći i da zajedno ponesemo teret svih teškoća.

Iz dana u dan stvarali su raspored koji im je najviše odgovarao. Uglavnom bi već rano izjutra počeli obavljati svakidašnje poslove. Podjela poslova bila je prilično uobičajena utoliko što je Alex preuzeo na sebe dužnosti izvan kuće i sve fizički teže poslove, a na Eden je pak briga za kućanstvo. Kuhanje je preuzela potpuno kako bi Alex imao što više slobodna vremena za pisanje knjige. Od sredine prijepodneva gotovo do predvečerje Eden je sjedila za pisaćim stolom i tipkala. Duboko je se dojmila Alexova proza priča koja se otkrivala pred njom. Knjige je razrađivala vječiti sukob između dobra i zla, dok istodobno samohodni čovjekoliki strojevi prijete da će ovladati zemljom. Iako izmišljeni i nestvarni, likovi su bili tako vješto opisani i prirodni kao da su živi. Jasnije nego prije shvatila je da je Alex pronicljiv promatrač i sve drugo ali ne i ravnodušan prema ženama. Iznad svega zapanjila ju je dubina njegova uranjanja u karakter glavnog ženskog lika. Teško je bilo povjerovati da je osobne doživio neko dublje razočaranje. Kako je onda uspijevao pružiti tako vjeran opis?

Kad je Eden dovršila tipkanje stranica planiranih za taj dan, počeli su svak za svojim zadaćama. Naumila je ispuniti dnevnik, oprati nešto rublja, malo čitati ili krenuti u istraživanje oko kuće. Od Alexa je saznala da je drvenu kuću sagradilo šumsko gospodarstvo za svoje davnašnje potrebe, u vrijeme kad se nekoliko kilometara dalje naveliko krčila šuma.

Građevinski materijal i sav namještaj bio je dopremljen vododerinom, sad već obraslom gustom šikarom. Prilikom jedne od svojih šetnji pronašla je tragove stare ceste. Stekavši samopouzdanje u korištenju karte i kompasa, doskora je proširila krug istraživanja i odvažila se na veće ture. U tim svojim lutanjima često je znala naletjeti na srnu, a ponekad bi iznenadila sporog dikobraza ili bi natjerala tetrijeba na uzlijetanje. Bilo je večeri kad je s Alexom čučala u zaklonu od guste borovine u blizini lovačke staze koja je vodila prema jezeru i

~ 40 ~

promatrala srne dok su dolazile na pojilo. Medvjeda je bilo najviše. Rano ujutro promatrali su razigranu medvjedicu koja je smiješno poskakivala na čistini u blizini kolibe, u nestašnoj igri sa svoja dva mladunčeta. Eden je uživala u tom povratku prirodi, čak suživljavanju s prirodom, osjećaj koji je otkrila u toj planinskoj divljini. Shvatila je, na primjer, zašto su neka od plemena američkih Indijanaca obožavala prirodne pojave... različite životinje, sunce, mjesec, vjetar ili kišu. Sjetila se da barem jedno od plemena na tlu sjeverne Kalifomije iskazuje poštovanje sekvoji, čak je uzdiže do božanstva, jer ti uspravni gorostasi gotovo dotiču nebo i neuništivi su u svojoj besmrtnosti. Zbog oklopa debele kore najčešće ni vatra ne može sekvoji nanijeti veće štete. Kroz njihova debla probijani su tuneli za prolaz automobila, čak su ih izdubili da bi na pravili jedinstvene prodavaonice suvenira. Otporna stabla sekvoje sve su to izdržala. Tek ih je naš suvremenik uspio svladati uz pomoć sjekira i pila, te uz veseo pripjev o napretku čovječanstva uništiti tisućljetni život. Razmišljajući o svim tim pojavama, Eden je sa žaljenjem zaključila da su starosjedioci u svojim primitivnim običajima bili bliže istini nego neki od nazovi civiliziranih naroda koji zapravo obožavaju samo materijalna dobra.

U početku srpnja Alex je rekao da je voda u jezeru dovoljno topla za

kupanje. Doduše, još odveć ledena da bi se u njoj ostalo više od nekoliko minuta, ali zgodno osvježenje u vrelini dana i svakako korisna promjena dnevnog ritma. Kupali su se uvijek zajedno, jer niska je temperatura vode povećavala opasnost od grčeva. Večeri su također provodili zajedno. Uglavnom su samo razgovarali, ali jedne je večeri Alex izvukao gitara pa su i zapjevali. Nakon uobičajena zviždanja po kojemu nije mogla saznati ništa, Eden je s oduševljenjem otkrila da ima dubok, topao glas. Bila bi doduše sretnija da ga je mogla samo slušati, ali na njegovo uporno navaljivanje zapjevala je i ona, više s voljom nego darom. Ponekad su igrali šah ili neke drage društvene igre, ali i to prilično površno, bez natjecateljskog žara, jer su kao po pravilu više pažnje obraćali razgovoru nego igri. Katkad su oboje čitali ili je Alex čitao, a ona je radila ručni rad. Inače su ih i u institutu opskrbili s nekoliko iznenađenja. Njih su izvlačili iz kutija uglavnom za vikend. Između ostaloga, bilo je ovdje tankog papira za izradu aviona, pa su upriličili natjecanje. Alex je pobijedio. Neobičan Edenin dizajn nipošto nije uspijevao poletjeti ravno, ma kako ga preuređivala. No upravo je impresionirao u akrobatici.

~ 41 ~

- Najviše od svega zapanjuje me da taj tvoj avion uopće leti - rugao se Alex. - Više je nalik na truta pa mi se čini nemogućim da se kreće!

Imali su i domino. Kad bi im dosadile uobičajene igre, slagali bi zamršene nizove i smijali se poput djece promatrajući kako se ruše pločice. Ipak su koturaljke bile Edenina najdraža zabava. Kad ih je Alex pronašao u jednom kutu, kliknula je od radosti.

- Sjajno! Godinama nisam stala na koturaljke! Odmalena sam maštala o poslu u jednoj od golemih knjižnica ili poslovnih zgrada gdje dostavljači imaju koturaljke na nogama.

- Tebe doista nije teško razveseliti - kroza smijeh će Alex. Uskoro su, držeći se za ruke, klizili između namještaja po sobi.

Kretnje su im bile neuobičajeno skladne, a već nakon malo vježbanja, stali su izvoditi složenije plesne korake.

- Prava je šteta što nismo ponijeli radio ili magnetofon - zaleti se Eden dok su se vrtjeli u taktu valcera.

Obrazi su joj se zarumenjeli, a oči blistale od zadovoljstva. Kad je pogledala u Alexa, nasmiješio se i rukom koja je počivala na njenu struku privukao je bliže. Začas se sabrao i ispustio je iz zagrljaja. Zamagljenim pogledom letimice je preletio preko njenih usana. Za trenutak je već pomislila da će je poljubiti. Odvratio je pogled i izgovorio promuklo.

- Za danas je dovoljno ludovanja. Osjetila je kako joj se krv uzburkala i žilama. Cijenila je njegovu

moć obuzdavanja, a ipak je osjetila duboko razočaranje. Sve u svemu, Eden je bila nemalo iznenađena njihovim slaganjem, utoliko više što su im prirode bile toliko različite. Ona je bila impulzivna i razdražljiva a Alex razborit i smiren u svakoj prilici. Iako se ne bi moglo reći da joj je sve od srca olako prelazilo preko usana, bila je sklona lakovjernosti, a Alex je bio uvijek sabran. Već u njihovu odgoju postojale su bitne razlike. Nju su odgajali nasumice, gotovo boemski, a on je živio u sređenim i uhodanim uvjetima. Događalo se često da se naglo udaljila od teme razgovora, a Alex nikad nije gubio nit. Sve u svemu, njihova različitost činila je Alexa zanimljivijim i ona je sa sve većim žarom očekivala njegovo društvo. S obzirom na to i na ležernost u međusobnu ophođenju.

Eden nije mogla shvatiti zašto ju je obuzela neobična napetost i unutrašnje drhtavica dok je jednoga vreloga popodneva promatrala kako Alex cijepa drva za ognjište. Zagrijao se pa je skinuo košulju i

~ 42 ~

objesio je na obližnju granu. Go do pojasa nastavio je s poslom i ne znajući da Eden prati svaku njegovu kretnju. Gornji dio tijela bio je čvrst i mišićav, opaljen suncem do tamne bakrenaste boje. Glatka koža na prsima bila je posuta oštrim, tamnim dlakama. Široka atletska ramena njihala su se amo-tamo sa svakim zamahom sjekire. Upravo se naslađivala promatrajući ga s divljenjem.

Divila se čak i načinu na koji je dugim prstima i širokim dlanovima obujmio držak sjekire. Ma što da je radio, iz njega izbijala sigurnost, savršena usklađenost kretnji, koja je odražavala čudesno samopouzdanje. Sagnuo se da namjesti novu kladu na panj za cijepanje. Njegova kosa porasla je dovoljno da se pojave prirodne kovrče. Nestašni uvojci padali su oko rupca koji je svezao preko čela. Njegov profil bio je pravilan i privlačan. Lice s mršavim obrazima, pravilnim, koščatim nosom i širokom čeljusti odavalo je nepokolebljivost. Tupi zvuk oštrice zabijene u drvo odzvanjao je i pošto se Alex uspravio, istegnuo ramena i protrljao ruke.

- Što misliš o kupanju? - doviknuo je. Kimnuvši u znak pristanka, Eden je otrčala u sobu i presvukla se u skroman dvodijelni kupaći kostim. Plave i bijele crte na kupaćem kostimu isticale su tamniju boju njene kože dobivenu posvemašnjom opreznošću pri sunčanju, zbog velike osjetljivosti. Pjege na njenu nosu također su potamnjele i, unatoč njezinu nezadovoljstvu, bile su uočljivije no prije. Zbog toga ju je Alex naizmjenično zvao Pjega i Riđa. Oneraspoložena što je uočio upravo ta dva njena obilježja koja je smatrala nedostacima i na osnovi toga nazivao je nadimcima što joj nisu bili nimalo dragi, jedne ga je večeri upitala zašto je nikad ne oslovljava pravim imenom. Hineći nedužnu zapanjenost koja je pokolebala Edeninu uvrijeđenost i nagnala je na smijeh, Alex je izgovorio lijeno.

- Što mi ne kažeš! Nisam ni znao da te ne oslovljavam imenom. Tek je poslije toga Eden shvatila da je vješto izbjegao odgovor.

Uzdahnuvši, dohvatila je ručnik za kupanje i ulje za sunčanje. Bose noge uvukla je u natikače. Alex ju je nekoliko puta optužio da je pretjerano zatvorena, ali bilo je određenih tema razgovora pri kojima je ostajao sasvim suzdržan.

Jedne večeri su raspravljali o braku. Iskoristila je to da ga upita zašto se nije ženio.

- Zaboravljaš li tako brzo! - Njegove su riječi odisale patnjom. - Oženjen sam, Riđa... s tobom - podsjeti je uz vragolast osmijeh.

~ 43 ~

Zarumenjela se unatoč svom nastojanju da to spriječi. - Znaš ti dobro što sam te pitala! - uzviknula je glasnije nego što je

trebalo. - Molim te, budi ozbiljan. Prešao je rukom ispred lica kao da će već tom kretnjom otjerati

sklonost šali. - Pa, dobro kad si zapela. Dobit ćeš izravan odgovor na to pitanje.

Nisam se oženio jer nisam imao prilike upoznati ženu koja bi me potakla i zadovoljavala i seksualno i intelektualno, a oštar sam protivnik udovoljavanju običajima pa makar po cijenu nezadovoljstva i dosade do kraja života.

Iako ju je gledao ravno u oči, s lica mu nije uspjela pročitati ono što ju je zanimalo.

- Budući da smo se dogovorili za poštenu igru, sad ti meni reci... ali, ozbiljno - naglasio je - zašto se nisi udala.

- Jer sam odavno prestala vjerovati u bajke - odvratila je bez uvijanja. - Osvrnula sam se oko sebe i zaključila da ljubav, kao po pravilu, ne traje, a romantični su snovi na nerealni.

- Gle, gle, cinika! Ne bi li radije priznala da se plašiš razočaranja pa bježiš?

Bile su to najžešće riječi od njihova dolaska i svađe prve večeri. Eden se osjećala uskraćenom i jadnom kad joj je okrenuo leđa i ukočeno izašao iz velike dnevne sobe. Preostali dio večeri ostala je sama ne uspjevši razbuktati čak ni srdžbu u sebi, jer, ruku na srce, naslutio je pravu istinu o njoj.

Prekršivši njihova pravila, Alex je već plivao kad je stigla na usku

pješčanu plažu. Snažnim zamasima plivao je usporedo s obalom. Eden je spustila ručnik i zbacivši natikače, zaletjela se u vodu i zaronila u ledene dubine prije nego što joj je mozak stigao zabilježiti hladnoću i natjerati je na kolebanje. Ma koliko se teško privikavala na hladnoću jezera, kupanje se uvijek isplatilo. Voda je bila kristalno bistra. Nevoljko je izašla van, tek kad su joj zubi počeli cvokotati od hladnoće. Izašla je iz jezera drhtava, ali svježa. Žestoko se istrljala ručnikom, a potom ga je rastegla na suncu i legla potrbuške, s glavom na skrštenim rukama. Gotovo je zaspala kad ju je vrelo peckanje na osjetljivom pregibu noge upozorilo na to kako je zadnji tren da promijeni položaj želi li izbjeći

~ 44 ~

opekline. Sjela je, povila vitke noge i obujmila ih rukama oko koljena Alex je u međuvremenu također izašao iz vode. Stajao je nepomično uz rub vode i promatrao je. Nije mogla vidjeti izraz njegova lica jer je stajao leđima okrenut suncu koje je muževne obrise njegova tijela ocrtavalo žutozlatnom bojom te se činilo da ono isijava svjetlost i toplina. Eden je zastao dah u grlu. Osjetila je stezanje u grudma. U njegovu držanju bilo je neke pritajene pohlepe. Promatrao ju je netremice, kao da čeka znak. Ne dočekavši ga, krene je prema njoj dugim, gipkim korakom. Uplašila se da joj srce ne iskoči od uzbuđenja. U glavi je osjetila ošamućeno. Kad se pribrala, Alex ju je držao u zagrljaju. Osjećala je toplinu njegovih dlanova na leđima. Iznenadilo ju je bljedilo na njegovom zabrinutom licu.

- Za ime svijeta, Riđa! Što ti se dogodilo? - Ja... mislim da sam zaboravila di sam - promucala je. Oborila je vjeđe ne mogavši izdržati sjaj u njegovim tamnim očima. - Ludice moja mala - promrmljao je toplo. Usnama je dotakao njene, brzo poput daška vjetra. Trajalo je to

kratko kao u snu. Iako je čeznula da urone u sigurnost njegovih grudi, prisilila se na nepokretnost. Priželjkivala je da ju obujmi i čvrsto stegne u zagrljaj. Da joj bude više od simpatije. Poželjela je da je prvuče k sebi, da je strastveno ljubi i dodirne s puno čežnje. Spoznaja je poput eksplozije odjeknula iza sklopljenih vjeđa. Voli ga, priznala je i osjetila gorak okus vlastita očaja.

~ 45 ~

VII

- Ondje je Ursa Maior. Alex je upro prst u neobično čisti jasno nebo koje se s visokog

planinskog vrha doimalo sasvim blizu. Toga poslijepodneva uzverali su se na vrhunac i razapeli šator u namjeri da prenoće kako Eden mogla zorno doživjeti prvu lekciju iz astronomije.

- Što mi pričaš! To je Veliki Medvjed - usprotivila se. - Pravilan je stručni naziv Ursa Maior - strpljivo će Alex. - Možeš li

pronaći Ursa Minor? - Misliš Malog Medvjeda? - Ursu Minor - ustrajao je tvrdoglavo. Iz glasa mu je izbijala zlovolja

kao da je počinila tešku i nepopravljivu pogrešku. - Da, vidim ga - odgovorila je skrušeno. - A sada Stella Polaris... - Sjevernjača. Ovaj put prekinula ga je namjerno. Unatoč njegovu obuzdavanju,

čula je kako škrguće zubima razdražen njenim podcjenjivanjem. - Polaris - nastavio je nepomirljivo - sastavni je dio Urse Minor. To

je krajnja zvijezda u sazviježđu Medvjeda. - Ane Urse? - upitala je naivno. - Do bijesa, pomozite mi da ne poludim! - gorljivo zavapi Alex. - Oprosti mi, molim te - izustila je s naporom obuzdavajući smijeh. -

Iskreno mi je žao. - Vidi se - prosiktao je ne pokazujući razumijevanje za šalu. - Slušaj,

ako te ne zanima zviježđe, reci to, do vraga, i prestani s tom nedozrelom lakrdijom!

Glas mu je bio povišen od negodovanja. Odveć često u posljednjih tjedan dana nalazio se na rubu srdžbe ili je pokazivao otvorenu netrpeljivost. Eden se opasno približila rubu plača.

- Ali ja želim naučiti nešto o zvijezdama! - usprotivila se drhtavim glasom. - Molim te, nastavi mi pričati.

Zacijelo se uvjerio u njeno kajanje jer je nakon nekoliko minuta mučne šutnje nastavio objašnjavati sazviježđa i pojedinačne zvijezde. Malo-pomalo njegova se srdžba istopila i ustupila mjesto prijašnjem

~ 46 ~

zanosu. Koristeći Ursu Maior kao orijentir, naučio ju je da pronađe ostale zvijezde. Odlučili su da pokušaju prenoćiti izvan šatora. Legli su glavom uz glavu, poput žbica na kotaču, uvučeni u vreće za spavanje jer je na toj visini noćna temperatura čak i ljeti katkad pala ispod ništice. Slušala je više njegov glas i način na koji je govorio nego ono što je govorio, a pričao joj je stare legende o zviježđu. Eden je s naporom svladavala suze. Netremice je promatrala zvijezde na njihovu putu po nebeskom svodu i pustila da joj misli putuju s njima. Kako su hladne i daleke bile zvijezde, tako je i Alexovo ponašanje prema njoj, osobito posljednje vrijeme, bilo hladno i daleko. Duboko uzdahnuvši, Eden je dopustila da joj misli odlutaju još dalje. Alexa više nije slušala ni s pola uha.

U posljednje se vrijeme činilo da za nju više ništa ne može učiniti kako valja. Prigovarao je čak da nikad ne stavlja stvari na svoje mjesto te ih ne može pronaći kad mu ustrebaju. Ponovo je u potkrovlju radio oko knjige. Govorio je da ne može pisati u velikoj dnevnoj sobi jer ga dekoncentrira njezino neprestano vrzmanje. Ta je se optužba duboko dojmila jer od svih nedostataka koje je priznavala jedino joj muvanje nije išlo u račun. Jučer je urlao na nju zbog neprilična odijevanja. Imala je na sebi sasvim pristojne kratke hlače i majicu. Neko je vrijeme Alex neprestano nosio kratke hlače, a kad mu je to rekla, uvrijedio se i utonuo u šutnju popraćenu hladnom pristojnošću u ophođenju. S usana joj izleti još jedan uzdah. Od dana kad joj se na kupanju zamračilo pred očima, iščezla je svaka prisnost i toplina iz njihovih odnosa. Što je s njim? Budno je pazila da se ne ponaša drugačije no inače, a on se ipak promijenio. Treći put nije uspjela uzdahnuti dokraja.

- Ako uzdahneš još jednom, Riđa... - prasnuo je prijetećim glasom - samo još jednom... bit ću prisiljen primijeniti oštre mjere koje ti možda neće biti po volji. No, barem ćeš imati valjan razlog za uzdisanje i samosažaljenje.

Ležala je na leđima, s rukom prebačenom preko čela. Nije se više usudila disati, a kamoli pomaknuti. U kutovima očiju nakupile su se dugo obuzdavane suze i stale se nekontrolirano slijevati niz obraze. Upotrijebila je svu snagu volje da ne ispusti ni najmanji zvuk. Nije ni opazila da je Alex promijenio položaj sve dok je nije uhvatio za zglob i maknuo joj ruku s lica. Kroz napola sklopljene vjeđe ugledala je njegovo lice povrh svoga.

Ispustio je njenu ruku i pomilovao je obrazu trgnuvši se primjetno kad je osjetio vlažnost.

~ 47 ~

- Oprosti mi, Riđa - izustio je meko. Spustio je lice i stao joj sušiti suze kišom poljubaca. Ruku je zapetljao u njenu kosu da mu ne bi mogla izmaći kad se usne spoje. Bio je to lak poljubac.

Osjetivši da se Ed ukočila i na taj dodir lak poput pera, odmah se povukao i nastavio je promatrati. Prstima je nježno prelazio po baršunastoj koži njena vrata. Što uopće može vidjeti u toj tami? Nije zatvarala oči. Nije se protivila dok je proučavao njeno lice sve dotle dok nije zadrhtala pod utjecajem njegova pomna ispitivanja. Srce joj je uzbuđeno kucalo pod znalačkim dodirima vršaka njegovih prstiju. Opazila je bljesak njegovih bijelih zuba kad se načas nasmijao, zadovoljan otkrićem. Ohrabrena ruka je stala slijediti finu liniju njene brade, a potom je posjednički obujmila cijelu bradu prisilivši je da napući usne. Ovaj put nije odoljela. Pohlepno je usnama pokrio njene i vrškom jezika draškao obrise donje usne, njena se ukočenost polagano topila. Rastvorila je meke usne i prepustila se osjećaju blaženstva. Činilo joj se kao da je vrijeme stalo. Za nju nije bilo postojalo ništa osim žestine njegova poljupca. Vrelim jezikom ravno je plovio po unutrašnjosti njenih usta, istražujući i paleći u njoj vatru sve dotle dok se cijelo njeno biće nije usredotočilo na tu jedinu točku dodira s njim. Bila je toliko ošamućena da nije zapazila ni da se pomaknuo, čak je rastvorio njenu vreću za spavanje kako bi je cijelu mogao zagrliti. Nove, dotad nepoznate strasti prostrujale su njezinim žilama, a njegove ruke klizile su niz njena leđa, sve dolje do bokova. Stisnuo ju je uza se toliko čvrsto da je morala osjetiti nedvojben dokaz njegova uzbuđenja. Preplavio ju je val ponosa jer ga može uzbuditi isto toliko snažno kao on nju.

Usnama je prelazio preko njena vrata dodirujući je tu i tamo vlažnim jezikom. Nagonski je ovila ruke oko njega i pustila im na volju. Krenule su milovati gustu kosu pa se spustile na ramena i leđa. Tek pošto joj je postalo hladno, osjetila je da joj je spretno skinuo gornji dio pidžame. Njezin nespokoj začas je raspršen vrelinom njegovih ruku koje su milovale blagu punoću njenih dojki dok su drske usne tražile osjetljive bradavice. U dubini duše nešto se topilo i žudjelo za njim sve dotle dok je taj snažan, njoj potpuno stran osjećaj nije uplašio. Okretala je glavu s jedne strane na drugu da izbjegne nasrtajima njegovih gladnih usana. Tijelo joj se uvijalo u iznenadnom pokušaju da zbaci teret sa sebe. Uzalud. U napadaju paničnog straha zarila mu je nokte u leđa i odgurnula ga neprestano ga bubajući šakama.

- Riđa, zlato, što ti je? Činilo se da Alexov hrapav glas dopire iz velike daljine.

~ 48 ~

- Ne mogu - zavapila je muklo. Naglo se otkotrljao u stranu tako da je više ničim nije doticao. Iako ga se maloprije željela osloboditi, zaboljelo ju je što je tako spremno i potpuno udovoljio njenoj želji.

- Oh, možeš ti i te kako - podrugivao se hladno, srdito. - Štoviše, želiš to i sama... nemoj se uvjeravati u suprotno. Radije budi iskrena pa reci da nećeš. - Nasmijao se zajedljivo. - Ima jedna prosta, ali istinita uzrečica za ovakve kao što si ti... no i ta je manje neugodna od zla koje nanosite muškarcima!

- Prestani, molim te... ne shvaćaš... Pokušala je objasniti, ali je zanijemila pod provalom suza koje su se nakupile u stegnutom grlu. Alex je nastavio sipati optužbe na njen račun kao da nije ni progovorila.

- Bilo je dovoljno da kažeš ne. Uloga razjarene djevice bila je sasvim suvišna.

Spustio je pogled na nju i divlje je odmjerio od glave do pete. Nešto od njezina straha i neugodnosti zacijelo je prešlo na nj jer se ponovo nasmijao, neveselo, zajedljivo.

- K vragu! - uzviknuo je osupnut. - Ti i jesi djevica! - Vrtio je glavom u nevjerici.

- Trebali bi te držati u muzeju, hermetički zatvorenu u staklenu kovčegu. Nipošto ne bi smjela slobodno tumarati uokolo.

Ustao je. Čula je da poravnava svoju vreću za spavanje. Uvukao se unutra i povukao zatvarač. Ležala je potpuno mirno, obamrla od stida. S vremena na vrijeme noćnu tišinu poremetio bi njegov smijeh koji je samo pojačavao njenu muku. Naposljetku je zamrlo i njegovo podsmjehivanje. Činilo joj se da je od nemila događaja prošla cijela vječnost, a ona se i dalje vrpoljila ne mogavši umiriti živce napete poput struna.

- Za ime svijeta, opusti se i spavaj - promrmljao je. - Ne moraš se plašiti.

- Zijevnuo je i dobacio podrugljivo: - Strogo se držim pravila da s djevicama općim samo za puna mjeseca.

Ma koliko željela pobjeći od duboka i nesnosna prezira prema samoj sebi, Eden te noći nije uspjela sklopiti oka. Točno je znala kad je Alex utonuo u san. Tad ju je preplavilo još veće nezadovoljstvo što je on, za razliku od nje, uspio naći odmor od nemoguće situacije u koju su zapali. Bijes ju je spasio od još dublje patnje. Isprva je taj bijes bio usmjeren na Alexa, zbog očigledne dvoličnosti. U lice joj je bio rekao da ga fizički ne privlači. Iznenada joj je sinulo da možda i nije lagao kad je

~ 49 ~

to rekao. Čeprkala je po sjećanju pokušavajući dozvati u pamćenje tip djevojke kakav mu se sviđao prije deset godina. Najčešće ga je viđala s visokim, preplanulim plavušama, šupljoglavim bezličnim ljepoticama čija je jedina uočljiva vrlina bila nedvojbena zavodljivost i putenost što ju je prepoznala čak u bezazlenoj dobi od svojih dvanaest godina. Kao po pravilu nisu bile nadarene za vođenje razgovora, ali ni on nije gubio vrijeme na isprazne razgovore u zelenoj, gusto obrasloj sjenici. Monica se najdulje zadržala uz njega. Prizivajući je u pamćenje, Eden je zaključila da je Monica od vrata nadolje bila sazdana od silikona sa svim njegovim obilježjima od nepropustljivosti, neprohodnosti, nesagorljivosti pa nadalje. Jedino je njenu lijepu glavu ispunjavao zrak. Gotovo sav njezin razgovor svodio se na samo nekoliko rečenica “Oh, ma nemoj?”, “Svakako!” i “Poljubi me još jednom, Alex!”

Bez sumnje se zbog ovoga zadnjega Alex relativno dugo zanimao za nju... i, dakako, zbog zapanjujuće skladnih oblina.

Iz tog sjećanja na djevojke koje je Alex nalazio privlačnima nametnuo se neosporan zaključak. Eden Lange Lassiter ni po čemu se nije uklapala u njihove fizičke osobine. Po tome i po njegovu nehajnu ophođenju, po istaknutom nedostatku brige za njene osjećaje bilo je očevidno da nije osjećajno vezan uz nju. Njemu je bila potrebna žena, a jedino je ona ona bila pri ruci. Još te kako pri ruci! Eden je imala više iskustva s muškarcima, jamačno bi prepoznala znakove opasnosti u njegovim iznenadnim i kratkim provalama bijesa, osobito u posljednje vrijeme te bi bez sumnje izbjegla večerašnji traummatičan ishod. No, suočila se s grubo s istinom. Uostalom, da je bila iskusnija uopće ne bi sputavala njegovu ljubavnu igru i sad bi lijepo dijelili njenu vreću za spavanje... uz malu vjerojatnost da bi spavali. Mogla bi biti do groba zahvalna i ponosna na svoju naivnost što je sve to spriječila. Ma koliko kratkotrajno, slutila je da bi zadovoljstvo koje bi joj donijelo intimnost s Alexom imalo za posljedice tešku pokoru. Narušena bi bila i ta providna fasada njihova braka, a ona se našla u klopci dvostruke veze. Ljubavi koja to nije i braka koji to nije. Bilo je dovoljno zlo što voli Alexa i nije joj trebalo da je zarobi i seksualno. I sama je znala da Alexova ljubav uglavnom ne traje dugo. Mogla se jedino nadati da će to ponoviti i u njenu slučaju. Drugim ječima, da će osjećaji prema njemu doskora umrijeti od pothranjenosti. Čini joj se da je trebala osjećati olakšanje, ne žaljenje što je dopustila strah prevlada, nedjeljiv od ljubavi prema Alexu, nadvlada čežnju u njoj. Uspjela je samo razbuktati ledeni bijes na sebe.

~ 50 ~

Alex se probudio kad su prve zrake sunca probile finu maglicu koja

je obavijala vrh planine. Zapanjujuće vedar i živahan izvuko se iz svoje vreće i ne

ustručavajući se zbog golotinje, a imao je na sebi samo kratke gaćice, mirno je složio ležaj. Tek pošto je smotao i spakirao vreću, navukao je traperice i košulju. Provukao je prste kroz raščupanu kosu i zamišljeno se počešljao po bradi provjeravajući njen noćni rast. Tad je potražio sapun i ručnik te iščezao među drveće da dovrši jutarnju higijenu na obližnjem gorskom potočiću. Nakon nekoliko minuta vratio se tek nešto malo uredniji. Očigledno je temeljito smočio kosu jer su sićušne vodene kapljice blještale u njegovoj tamnoj kosi. Zapravo, moglo se očekivati da će se doimati manje privlačan nego inače. Umjesto toga, ovako razbarušen i neuredan doimao se još muževniji. Opazio je da ga Eden rati budnim okom. Izgledala je slaba i iscrpljena baš kao što se osjećala dok je poput male sove virila iz toploga gnijezda svoje vreće za spavanje.

Osjećala je navještaje teške glavobolje, a u želucu znakove mučnine. - Ustani i dotjeraj se, Riđa - dovikne joj veselo. Zatreptala je jer je zvuk njegova glasa uzrokovao početno

bubnjanje u njenoj glavi. Ono se začas proširilo pa se činilo kao da joj se po unutrašnjosti lubanje valja povelik oblutak.

- Zar baš moraš urlati? - zavapila je i sklopila oči. Njegova ranojutarnja živost natjerala ju je u časovit očaj. - Ako ništa na svijetu mrzim, onda su to ljudi koji se smiju čim progledaju!

- Dođi, sunašce - zadirkivao je otvarajući bešćutno njenu vreću za spavanje. Ležala je sklupčana i drhtava, u flanelskoj pidžami s vedrim uzorkom od žutih pupoljaka ruže. - Poslije doručka osjećat ćeš se mnogo bolje.

- Neću ništa jesti - uzbunila se kroz stisnute zube. Želudac joj se okrenuo već pri pomisli na hranu.

- Onda ćeš popiti kavu - predložio je suosjećajno i odmah zatim pokvario sve. Promatrao ju je kako skuplja odjeću i bosonoga posrče prema šumi i dobacio s prizvukom zajedljivosti: - Oh, kako grozno izgledaš, Riđa!

~ 51 ~

Bilo je gotovo podne kad su se vratili kući. Edenina glavobolja se pojačala. Otišla je ravno u svoju sobu ni ne trudeći se ispričati. Zaslijepljena žestinom pritiska u glavi zgrabila je tablete koje joj je propisao liječnik. Dovukla se do prozora, navukla zastor i spustila se u blaženstvo udobne postelje. Nije joj ni palo napamet da se svlači ili rasprema krevet.

Neko je vrijeme trpjela razdiruću bol. Potom je postupno počelo djelovati sredstvo za umirenje. Drijemala je gotovo cijelo poslijepodne.

Po polutami u sobi ocijenila je da se spušta sumrak kad je Alex na prstima ušao u sobu. Osjetila je njegovu blizinu i otvorila oči. Stajao je uz postelju.

- Kako ti je, Riđa? - Glava mi puca - promrmljala je ispod glasa. Lijek je prestao

djelovati, bol je bila oštrija no prije. Pomakla se, a usta su joj se ispunila metalnim, slankastim okusom mučnine.

- Oh - zastenjala je. - Pozlit će mi. Alex ju je bez riječi podigao kao pero i odnio u kupaonicu. Na sreću, pokazao je osjećaj pristojnosti i ostao pred vratima sve dotle dok se zvuči uzastopnih bezuspješnih pokušaja povraćanja nisu posve stišali. Oštro se usprotivila kad ju je ponovno podigao na ruke.

- Mogu i sama. - U to ne sumnjam, ali volim te nositi pa mi, molim te, udovolji želji. Spustio ju je na noge tek u spavaćoj sobi. - Hajde da te najprije oslobodimo ove odjeće - izustio je glasom koji

ne trpi protivljenje. Svukao joj je majicu i hlače. Ostala je sjediti na rubu postelje, samo

u grudnjaku i gaćicama, rukama obujmivši glavu, nesposobna da mu pruži otpor isto kao i pomoć.

Alex se spustio na koljena da joj lakše skine cipele i čarape. Potom ju je ponovo osovio na noge i slobodnom rukom povukao pokrivač.

- Je li vrijeme za još jednu dozu lijeka? - upitao je opazivši bočicu s lijekovima na noćnom ormariću.

- Jest. Klonula je na postelju. Alex je izašao iz sobe i samo nakon nekoliko

minuta vratio se s čašom u ruci. Istresao je dvije pilule na dlan i pridržao Eden dok ih popije. Nježno ju je položio na jastuk i navukao joj

~ 52 ~

pokrivač do brade. Poravnao joj je kosu s čela. Ruka mu se zadržala u njenoj kosi.

- Mogu li ti donijeti još štogod? - Ne - šapnula je. Njegova ruka na čelu djelovala je umirujuće. - Pomaže li ovo? - upitao je masirajući je. - Ummm. Više od svega pomagala je njegova prisutnost i brižljivost. Alex ju je

nastavio ritmički gladiti po čelu osjećajući kako se opušta pod njegovim dodirom. Zaustavio se tek kad je po njenu ujednačenu disanju zaključio da je zaspala Uspravio se i stao je promatrati u snu. U sve gušćoj tami jedva joj je nazirao lice pa se sagnuo bliže diveći se produhovljenoj ljepoti njena lica. Nikad prije nije imao priliku gledati je ovakvu, potpuno opuštenu i nezaštićenu. Da jest, ni trenutak ne bi posumnjao u njenu nevinost. Pogledom je putovao po oblinama njena tijela ispod pokrivača. Doimala se krhko, ali ženstveno iznad svega. Bila je oličenje proturječja, bodljikava poput glogove grane i odvažna. Sve je to znao zato se zaprepastio kako je zapravo sitna i lagana bila kad ju je podigao na ruke. Iskren zaštitnički poriv natjerao ga je i to da se sagne i letimice je poljubi u čelo. Pogledavši je još jednom, tiho je izašao iz sobe.

~ 53 ~

VIII

Osjećala se kao da je prespavala cijelu godinu iako je bilo tek podne sljedećeg dana kad se pojavila na vratima velike dnevne sobe. Glava joj je još bila malo osjetljiva i smućena od lijekova, ali iz iskustva je znala da ide nabolje. Alex je prerađivao rukopis za prenosivim stolićem koji je privukao ispred kauča. Tek kad je podigao pogled, obuzela ju je tjeskoba. Nije znala kako će je primiti.

- Čini mi se da bi kava koristila - predloži blago čim ju je ugledao. - Dakako uz nešto za jelo. Eden se stala vući prema kuhinji, ali prestigao ju je.

- Pusti, ja ću. Smjestio ju je u stolac nasuprot sola i umotao je u toplu deku. Znači li to da je sve oprošteno i da ćemo ponovo biti prijatelji? Bila je odveć slaba i izgladnjela da bi dublje razmotrila problem.

Sjedila je ukočeno i tupo zurila kroz prozore u suncem obasjanu, očaravajuću panoramu drveća, planinskih vrhunaca i beskrajnog plavetnila neba. Lecnula se tek kad je ušao Alex s punim pladnjem za nju. Vratio se rukopisu, a ona je prikovala pogled na njegovo lice. Promjene na njemu bile su mnogo zanimljivije od krajolika vani. Polagano je jela kajganu i prepečenac i pijuckala kavu. Bio je otvorio limenku s kriškama mandarina specijalno za nju. Eden je opčinjeno pratila reakcije na njegovu licu dok je čitao rukopis. U jednomu se trenutku mrštio, u drugomu smiješio, a njegovo lice naizmjenično je bilo nježno ili mračno poput olujna oblaka. Osjetivši da ga promatra, uzdigao je pogled i razvukao lice u osmijeh. I ona se nesigurno nasmiješila.

- Sad već izgledaš mnogo bolje - napomenuo je. - Hvala. Tako se i osjećam. Neizmjerno sam ti zahvalna za

jučerašnju brižljivost. Šutke je slegnuo ramenima. - Nisam osobito hrabra kad je bol u pitanju - priznala je skrušeno. -

Vidiš, to je jedna od vrlina koju cijenim iznad svega kod tvoje majke. - Slažem se. Na svoj nepredvidljiv način ona je svojevrstan

fenomen. - Pogledao je u Eden suženih očiju, kao da odmjerava mogućnost da je to izrekla ne bi li izmamila laskanje. - Ipak, ne bih se

~ 54 ~

složio s tvojim mišljenjem o vlastitoj hrabrosti. Znam dobro da ti je sinoć bilo mnogo lošije no što si pokazivala.

Eden je netremice piljila u talog na dnu šalice. Šutke je primila njegovo očigledno priznanje.

- Jesi li skoro vidjela svoju majku? Pitanje je došlo toliko iznenadno da je Eden u čudu otvorila usta.

- Nisam - odgovorila je hinjenom ravnodušnošću. - Florence nisam vidjela godinama. Jesi li čuo da se preudala i živi u Los Angelesu?

- Imam dojam da joj nisi zamjerila što te napustila. - Svaki čovjek ima ograničene mogućnosti. Tako i ona. Da budem

iskrena, nisam joj zamjerila ni ponašanje prema ocu i Elaine, ali pak... nisam se ni morala oslanjati na nju, nikad nisam od nje očekivala materinske osjećaje... majčinstvo se ne može glumiti. No, ne može se baš sve svaliti na njena leđa. Bila je odgajana kao leptir, a čovjek od leptira ne očekuje neku korist. Dovoljno je da služi za ukras.

- I da ubire nektar života, je li? - Točno. - Ipak neki leptiri imaju zapanjujuću snagu, Riđa. Unatoč krhkosti,

krila su ih u stanju ponijeti na putovanja od više tisuća kilometara. - Priznajem da i Florence ima svoju snagu, ali ta se crpi više iz

slabosti, negoli bilo čega drugoga. Nju ne zanima ništa osim nje same. - Iznenađuje me, zapravo, ta tvoja uviđavnost. Doista se čini da u

tebi nema gorčine. - Bilo bi bezumno smatrati je odgovornom. - Edenino lice najednom

je promijenilo izraz. Čak je i njen glas postao oštar. - Ne mogu oprostiti Franku i Justini ponašanje prema majci.

- Nećeš mi reći da Florence nije, kao svi mi, dospjela u dob kad slobodno odlučuje o načinu života!

- Tako bi trebalo biti. Ali... ako se Elainein odgoj može uzeti kao primjer kako su postupali s mojom majkom, tad je bila užasno loše pripremljena za donošenje i najmanje odluke, a kamoli tako važne.

Alex se glasno nasmijao unoseći vedrinu u njihovo nadmudrivanje. - Upravo sam se sjetio kad sam te vidio prvi put. Bilo je kišno

proljeće kad ste doselili u naše susjedstvo, dakle... tad ti je moglo biti deset godina. Obrezivao sam živicu uz kolnik i ugledao tebe i Elaine. Vraćale ste se s nekog rođendana. Haljina ti je bila zaprljana, otparani rub visio je do pola noge, kosa je stršila na sve strane. Toliko si bila

~ 55 ~

namazana pićem i hranom da si nalikovala na pokretni jelovnik. Po svemu sudeći, dobro si se zabavljala. Protivno tebi, Elaine je izgleda kao izvađena iz kutijice. Tog je dana padala kiša. Ona je koračala ispred tebe pažljivo birajući put da izbjegne i najmanju lokvicu ili da se ne poškropi blatom. Tebe kao da je iznenada spopao sam vrag. Počela si tražiti lokve i zagazila u svaku. Čak si se zaletavala i sve življe poskakivala, a napokon si se uvalila unutra objema nogama. Cijelo si vrijeme poticala Elaine da pokuša i ona. Bila si na rubu plača preklinjući je da se oslobodi i da oduška svojim osjećajima. Ne obraćajući pažnju na tvoje zaklinjanje, nastavila je svojim putem, parajući nebo visoko uzdignutim nosom. Tako je hodala sve dotle dok nije skrenula u ulaz njihove kuće. A ti si ostala stajati gotovo do koljena u vodi i čistiti mrlje sa svečane haljine. Nikad neću zaboraviti izraz gnušanja na tvome malom licu. - Prasnuo u bučan smijeh. - Ljudi moji! Kakav je bio prizor! Zaista ga neću zaboraviti do kraja života!

- Sjećam se i ja. - Eden je prezrivo frknula nosom. - Ni danas ne volim b blatna.

- Pozvao sam te - podsjeti je - ali pobjegla si. Sjećala se kako se pojavio onog dana, praktički je iznikao iz zemlje,

visok, strog, tamnokos i naočit. Za nju u desetoj bio je zastrašujuće lijep i ulijevao je strahopoštovanje. Sad je bila više nego dvaput starija, ali on je na nju ostavljao isti dojam.

- Djelovao si... odbojno, prijeteći - pokušala je objasniti. - Bila sam uvjerena da misliš kako želim Elaine uvaliti u nevolju, pa ćeš me ukoriti.

- Nipošto. Namjeravao sam te odvesti svojoj majci da ti pomogne očistiti haljinu... otkloniti dokaze nestašluka kako te ne bi kaznili kad stigneš kući. Bilo je otprve jasno kako pokušavaš navući Elaine da se zainati i doživi nešto novo.

- Nikad nisam uspjela u tome. Sjetno se nasmiješila. - Hoćeš li možda reći da si napokon ipak odustala od pokušaja da

krčiš stazu svojoj sestri? Alexovo lice je poprimilo ironični izraz. Ukorena s pravom Eden je

okrenula glavu i nije odgovorila na njegom optužbu. - Tu si crtu naslijedila od oca - nastavio je. - Oduvijek sam se divio

tom donkihotskom porivu da se spašava očigledno izgubljeni slučajevi. - Sad već bio uzrujan. - Jonathan bi se ponos tobom.

Eden je naglo podigla glavu.

~ 56 ~

- Nisam imala pojma da si poznavao mog oca. - Držao je nekoliko predavanja dok sam još bio na studiju, iako

moram priznati da sam ovo rekao na temelju priča koje sam čuo o njemu.

- Zašto si toliko... Eden je oklijevala. - Ljut? - pomogao je. - Kako ne! Još kao malu djevojčicu opteretili su

te brigama i odgovornostima odraslih isti oni koji su te trebali čuvati i njegovati. - Mekim, gipkim koracima prišao je stolcu na kojemu je sjedila i položivši ruke na naslon, naginjao se sve dok čelom nije dotakao njeno. Ugledala je tople zlataste točkice u njegovim smeđim očima. - Ti si rijedak, smion, tvrdokoran leptirić, Riđa.

- Kojega bi trebalo zatvoriti u stakleni ormar - dometne zagrižljivo Eden.

- Ne. Promijenio sam mišljenje o tome. - Lepeza sitnih bora pojavila se oko očiju kad je razvukao lice u vragolast smiješak. - Svakako bi se morala otarasiti... čahure.

Glas mu je bio dubok i hotimice zavodljiv, ostavljajući je u nedvojbenu uvjerenju kako čahura u ovom slučaju znači nevinost.

- Ne učiniš li to - upozorio je licemjerno ozbiljan - nikad nećeš okusiti slasti nektara niti slobodno letjeti obasjana suncem.

- Ali neću ni dopustiti da mi oprže krila niti da me netko pribije na oglednu ploču i krene u jurnjavu za nekim drugim leptirom!

- Ah, Riđa, sasvim si me krivo shvatila! Klaunovska izraza lica bacio se na koljena ispred nje. Ruku je

patetično stavio na srce. - Nisam predložio da se uvrstiš u bilo čiju zbirku. Potreban je vrstan

poznavalac koji traga za savršenim, očaravajućim leptirićem, a ne običnom lutalicom od cvijeta do cvijeta.

Doimao se tako budalast da je prasnula u smijeh. Zadovoljno se smiješeći, Alex je ustao i vrškom prsta dotakao rupicu na njenu obrazu.

- Tako je bolje - rekao je toplo. Sagnuvši se, zamijenio je dodir prsta poljupcem, kratkim i lakim.

- Je li mi sve oprošteno? Promatrao ju je ispitujućim pogledom. - Jest - uzvratila je sa smiješkom. - A meni? Kimnuo je. - Zar je potrebno pitati nakon cijele ove predstave?

~ 57 ~

- Smijem li te pitati još nešto? Ponovo je kimnuo. - Što se dogodilo s Monicom? Namrštio se pokušavajući dokučiti

na što cilja. Ne uspjevši, upitao je tupo: - Kojom Monicom?

* * * Vreli ljetni dani nizali su se jedan za drugim, a Eden je doskora

otkrila kako ju je obveza svakodnevnog ispisivanja dnevnika opskrbila nužnim ispušnim ventilom. Potpuno se otarasila uzdržljivosti pri otkrivanju najskrovitijih misli i osjećaja. Postalo joj je svejedno što će to doći u ruke nekom neznancu. Gledala je na svoj dnevnik kao na vjerna pouzdanika koji je neće osuđivati, grubo ili drugačije, bez obzira na to kakve mu tajne povjerila. Osobito joj je koristio što se tiče osjećaja za Alexa jer je taj ispuh pružao mogućnost da se prema njemu ponaša s naklonošću ne dopuštajući da nasluti dubinu njene ljubavi. Protivno njenim nadanjima ljubav prema njemu nije pokazivala znake umiranja nego je s vremenom bivala sve veća. Da nije bilo potrebe za gotovo stalnim pretvaranjem, njihova planinska samoća bila bi prekrasna. Barem što se nje ticalo. U ovakvim okolnostima, međutim, dolazak posjetioca isprva se činio kao pravo osvježenje.

Bližio se kraj kolovoza kad je jedne večeri izronio iz sumraka, poput bjegunca iz kakva vesterna. Ustremio se prema kući, krivonog i sjedokos vukući za sobom dva magarca nakrcana stvarima. Eden i Alex su ga promatrali s terase, gdje su upravo spremili večeru.

- Vidiš li ti isto što i ja? - upitao je Alex s izrazom posvemašnje nevjerice.

- Vidim - odvratila je Eden bez daha. - Vidim, ali ne vjerujem vlastitim očima.

Iznenada je skočila na noge i zamalo zaplesala od veselja. - Oh, Alex, zar nije divno vidjeti novo lice nakon toliko vremena?

Misliš li da će se zadržati neko vrijeme? - Polako, Riđa - oprezno je opomene Alex. - Daleko smo od

civilizacije i ne znamo tko je taj tip. Edenino se lice oduljilo od razočaranja. - Zar ga nećeš pozvati niti da prenoći? - Vidjet ćemo - odvratio je kruto.

~ 58 ~

Stao je uz nju, obujmivši je rukom oko struka. Pogledala ga je iznenađeno, nenavikla na ovakvu prisnost.

- Prepusti ga meni - šapnuo je i zagledao se u došljaka koji je već stigao podno stuba.

Čovjek je stao ne ispuštajući iz ruku konopac na kojemu je vodio magarca. Slobodnom rukom skinuo je otrcani prašnjav šešir. Bio je nizak, oštrih crta lica suhonjav i žilav. Masna siva kosa bila je kudrava kao i brada. Promatrao ih je ispod čupavih, tamnih obrva. Dodvoran smiješak, upućen Alexu, otkrio je gotovo krezuba usta.

- Dobra večer - doviknuo je škripavim glasom. Prebacio je pažnju na Eden. Osjetila je nelagodu pod pogledom koji

je s pohotnim zanimanjem klizio po njenu tijjelu zastavši načas na blagim oblinama dojki i nastavivši put do zaobljenih bokova. Nagonski se primakla Alexu i u isti mah osjetila čvršći stisak njegove ruke Postao je oprezniji kad je izbliza osmotrio došljaka. Čak se nije udostojao da mu uzvrati pozdrav.

- Zovem se Sam Parkins, a ovo su Sali i Junebug. - Smješkao se hrapavo dok je predstavljao iznemogle životinje. - Već neko vrijeme tumaram ovdje u blizini. Cijelu vječnost nisam vidio živog stvora. Vi ste zaista melem za umorne oči!

Prebacio je šešir u ruku s konopcem i ispružio slobodnu ruku prema Alexu.

- Alex Lassiter - predstavio se Alex kratko, ali tonom koji nije skrivao trenutačno nepovjerenje što ga je osjetio prema neznancu. - Ovo je moja supruga - Nije spominjao Edenino ime niti je prihvatila ispruženu došljakovu ruku. Nastupila je kratkotrajna neugodna šutnja koju je prekinuo Sam hrapavim hihotom.

- Riba krasno miriše - Pastrva, je li? Alex je odgovorio prije nego što je Eden stigla zaustiti. - Pogodak. - Obratio se Eden ne skidajući pogled sa Sama. - Složi mu

porciju, dušo. Prije nego što je maknuo ruku s njena struka, stisnuo ju je

ohrabrujuće. Nevoljko se odmakla da učini što je rečeno. - Jeste li dugo ovdje? - pričljivo će Sam. - Od lipnja. - Kad prolazim ovuda, gotovo se uvijek utaborim dolje uz jezero. Alex je podigao glavu.

~ 59 ~

- Možete to učiniti i ove noći. Naglasio je vremensko ograničenje. Nastavili su se mjeriti ispitujućim pogledima. Eden je žurno

napunila tanjur za Sama i stala oklijevajući ne znajući kamo da ga stavi. Jedva primjetnim lamanjem Alex joj je obznanio da mu pruži tanjur. S nelagodom je osjećala kako Sam krišom prati svaku njenu kretnju. Požalila je što nema na sebi nešto zatvorenije, umjesto kratkih hlača i majice za sunčanje. Sitnim koracima požurila je u sigurnost Alexova zagrljaja. Zahvalno se nasmiješila vidjevši da je shvatio njenu nelagodu. Sam je žurno nabio otrcan šešir na glavu i zapanjujućom živošću zgrabio ponuđen tanjur. Zlonamjernost je izbijala iz njega jednako snažno kao smrad dugo neoprana tijela, koji je začas zagadio zrak oko njega. Stupivši malo unazad, odmjerio ih je oboje, s nekom pritajenom srdžbom. Potom je kvrgavim kažiprstom dotakao rub šešira i iskesio se licemjerno ljubazno.

- Hvala vam, gospođo. Okrenuo se na peti i prostački se obratio magarcima, sve dok ih nije

natjerao niz stazu prema jezeru. Pratili su ga pogledom sve dotle dok nije zamakao za drveće. Čak je i tad Alex nastavio napeto piljiti kroz tamu, kao da se želi uvjeriti kako se Sam neće vratiti. Kad je njena vlastita briga malo popustila, Eden je shvatila da je steže od bola. Pokušala je izvući ruku iz njegove, ali stisak se pojačao.

- Alex - zavapila je bolno Pogledao ju je odsutno. - Boli me. - Oprosti, Riđa. - Osmjehnuo se pokajnički, a potom dometnuo: -

Završimo večeru unutra. Eden je sa zadovoljstvom pristala, a onda su zajedno unijeli stvari u

kuhinju. Kad su završili Alex je zaključao vrata i tek tad sjeo za stol. Činilo se kako ih je glad sasvim minula. Alex je bio toliko zadubljen

u misli da ga Eden nije htjela uznemiravati, ma koliko žudjela za tim da iskali svoje razočaranje neugodnim došljakom i izrazi slutnju kako je, osim svega, još i zao.

Da bi se nečim zaokupila, prihvatila se kuhanja kave. Ponudila je i Alexu šalicu, a on ju je prihvatio i ispio šutke. Progovorio je tek kad je ponovo dopunio šalicu.

- Večeras nemoj izlaziti sama, Riđa. Otpratit ću te do kupaonice i natrag.

~ 60 ~

Zadrhtala je iznenada ne znajući ni ama odakle taj osjećaj straha. Bila je potpuno sigurna u kući, a znala je da bi Alex raspolovio Sama kad bi joj učinio što nažao.

Vrijeme nikad nije prolazilo tako polagano kao te večeri. Eden je preplašeno poskakivala na najmanji šum i libila se trenutka kad će biti prisiljena povući se u tišinu i osamu svoje sobe.

Alex se doimao opušten, izvaljen u naslonjaču s otvorenom knjigom na krilu. Nije joj promaklo da rijetko okreće stranice. Vatra u ognjištu je tinjala sve dok se nagorjela klada nije srušila uz bučno pucketanje i skakanje iskri visoko u dimnjak. Doskora je ostala samo žeravica i pepeo i Alex je najavio da je vrijeme za počinak. Otpratio ju je do kupaonice i pričekao pred vratima dok se površno oprala. Kad su se vratili do kuhinje, njen umanjeni ponos potpuno je iščezao. Ponestalo joj je hrabrosti kad se bolje zagledala u Sama.

- Alex - počela je nesigurno izbjegavajući njegov pogled. - Bojim se ostati sama u sobi.

Zagrlio ju je i osjetivši da drhturi, stisnuo bliže sebi. Sigurnost joj se trenutno vratila te je olakšano uzdahnula. Naslonila se na njega napajajući se snagom. Bez ustezanja je ovila ruke oko njegova uska struka i spojila ih na leđima. Milovao ju je po kod koja je lagano titrala od njegova topla daha.

- Dobro, Riđa. Oboje ćemo spavati u tvojoj sobi. Bila je odveć preplašena da bi se protivila. Čak je zadovoljno

prihvatila njegov prijedlog i bez mnogo muke zaposjela gornji od kreveta na kat. Skinula se u pidžamu dok je Alex bio u kupaonici. Kad je ušao u sobu, bila je već umotana u pokrivače. Ležala je na boku, okrenuta licem prema zidu. Po jedva čujnom šuškanju zaključila je da se i on skida. Nešto poslije ugasio je svjetiljku i legao.

Bezuman strah nije ju napuštao, a tijelo joj je bilo zgrčeno i bolno. Srce joj je udaralo tako bučno da se plašila kako će ga Alex čuti. Uzalud se snagom volje pokušavala opustiti i zadrijemati. San joj nipošto nije dolazio na oči. Slušala je Alexovo ravnomjerno, duboko disanje. Pokušala je usredotočiti pažnju na taj pravilan, ohrabrujući zvuk i uskladiti svoje disanje s njegovim, ali taj pokušaj da usiljeno diše i izdiše samo je povećao napetost u njoj.

S vremena na vrijeme pomakla se na brzinu i pazeći da to učini što prije moguće tiše, u pokušaju da nađe položaj koji bi bio i udoban. Poželjela je da pričaju o nečemu... bilo čemu što bi odagnalo

~ 61 ~

duboku tjeskobu i nelagodu u njoj. Naposljetku ozlovoljeni Alex je zagunđao:

- Do bijesa, Riđa, kad ćeš se smiriti. Sreća je što imam svoj ležaj. S tobom u krevetu zacijelo je kao u vreći sa zrnima!

- Oh... oprosti - ispričala se uvrijeđno. - Vrpoljiš se kao da imaš buhe. U žvotu nisam sreo osobu koja se

toliko vrpolji. - Nije istina - usprotivila se uzrujano. - Barem mi to inače nije

običaj. Bila je ljutita na samu sebe zbog žalosnog prizvuka u glasu.

Nasmijao se prigušeno. - Što je sad smiješno? - prosiktala je Nije mogla podnijeti ni

pomisao da joj se na sve zlo još i rugao. - Ti - odgovorio je kratko. Glas mu je bio neobično ozbiljan nakon očigledne šale na njen

račun. Pomaknula se ponovo, a opruge njena kreveta, glasno su zacvilile. Čula je kako joj je Alex prišio neki epitet ispod glasa.

- Budući da je više nego jasno kako barem neko vrijeme nećemo zaspati - izgovorio je strpljivom podnošljivošću - mogla bi mi ispričati zašto se toliko bojiš seksa.

- Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za takav razgovor - usprotivila se jedva čujno.

- Oh, naprotiv. Pred nama je cijela noć, nemamo kamo poći da je ubijemo, a s obzirom na tvoju bezvoljnost, ništa bolje od razgovora.

Eden se oprezno okrenula na leđa u bezuspješnom pokušaju da sakrije tu dodatnu kretnju.

- Ne bojim se seksa - progovorila je nakon duge, napete šutnje. - Barem ne seksa samoga.

- Što je onda problem? - Trebao bi to znati. Sam si dao vrlo jezgrovitu definiciju. - Bojiš se zaljubiti - nastavio je meko. - Da ne budeš ranjena. Ostala je šutjeti plašeći se da će joj glas prepuknuti ako progovori. - Zar doista vjeruješ da će te spasiti ustezanje od ljubavi? - Ne znam - priznala je turobno. - Po onome što sam vidjela oko

sebe, ovako je sigurnije.

~ 62 ~

- Ipak bi se rado uvjerila da imaš krivo - ustvrdio je samouvjereno. - Ne mogu ti to obećati, ali ispričat ću ti nešto što se dogodilo mojim prijateljima.

Treperav Alexov glas djelovao je kao melem. Edenina napetost se smanjivala sa svakom riječju zanimljive priče.

- Moji su prijatelji bili u sretnom, višegodišnjem braku. Imali su krasan dom, sina kojim su se ponosili i zajednički život pun duboka zadovoljstva. Onda se rodilo još jedno dijete... opet dječak... ali uvelike zaostao u razvoju...

Alex je zašutio. Čula je da je duboko uzdahnuo prije nego što je nastavio.

- Nitko nije imao pojma što je bio pravi uzrok. Po svoj prilici majka je već zašla u godine kad su češći slučajevi oštećenja pri rađanju. Bilo je to prije poprilično godina kad su prevladavala drugačija stajališta. Svi su savjetovali mojim prijateljima da dijete smjeste u neki zavod i nastave živjeti svojim životom, ali oni se s time nipošto nisu mogli pomiriti. Naposljetku, bio im je sin, ne neka igračka koju valja odbaciti jer ne funkcionira kako bi trebalo. Odbacili su sve dobronamjerne savjete i uzeli ga kući. Bavili su se njime i voljeli ga. Dijete je pokazivalo upravo nevjerojatan napredak. Naučilo ih je raspoznavati, čak voljeti. Budući da su bili razumni i puni ljubavi, pobrinuli su se da se njihov stariji sin ne osjeća odbačen ili zanemaren. Uključili su i njega u bavljenje s djetetom, što je za sve njih postalo osmišljena i nježna briga. Dijete je živjelo tek nešto više od dvije godine. Kad je umrlo, ljudi su govorili da je to spas jer bi bio doživotan teret svojoj obitelji, a i tako nikad ne bi bilo sposobno za normalan život. Moji prijatelji nisu to tako gledali. Smatrali su da je sreća što su ga imali, jer im je donio ljubav i zbliženje, pružio im jedinstvenu priliku da nesebično brinu o nekome i da žive u razumijevanju i slozi.

Alex je neko vrijeme šutio, a glas mu je postao hrapav kad je zaključio:

- Jednom mi se povjerila majka tog djeteta. Makar nikad ne bi svojom voljom odabrala dijete s tako teškim oštećenjem... ako ni za što drugo, ono zbog patnje nad preranim gubitkom... ni za trenutak nije požalila što ju je snašla takva sudbina. Kad bi se usporedila sva patnja i sreća, čak kad bi i patnja prevagnula, ne bi se pokajala što je iskusila radost s takvim djetetom.

~ 63 ~

Eden je slušala s napetošću koja je graničila sa strahopoštovanjem. Kad je Alex završio, nije se usuđivala progovoriti da ne poremeti blaženu tišinu koja je ispunila sobu. Osjećala se uskogrudnom i neskromnom zbog tolike zaokupljenosti problemom koji to i nije, dok su se njegovi prijatelji suočili s golemom tragedijom sa zadivljujućom plemenitošću i nesebičnom spremnošću za davanje. Poruka koju joj je Alex namijenio bila je očigledna i misli joj ste okrenu ocu. Je li Jonathan također otkrio da je užitak vrijedan bola? Kakvo je zadovoljstvo mogao izvući iz ljubavi prema njenoj majci? Imao je manje od godinu dana burna braka u kojemu je, bez sumnje, bilo trenutaka uzavrela zanosa. Je li to dovoljna kompenzacija za deset godina u kojima je bio lišen predmeta svog obožavanja? A imao je i nju, sjetila se već na kraju. Je li ona bila izvor radosti što je zasjenio patnju? Kad bi slijedila unutrašnje porive i oživotvorila ljubav prema Alexu, barem bi spoznala značenje ispunjenja svoje čežnje za njim. Koliko je još ostalo od njihova ljeta? Vrijeme je promicalo na krilima vjetra. Prebrzo.

Zar je moguće da su preostala samo još tri tjedna? Nije gajila nade da će je Alex željeti i poslije završetka ljeta. Može li se za tri tjedna nakupiti ljubavi za cijli život? Ako dobije dijete. Alexovo dijete...

- Riđa - Alexov je glas vrati u stvarnost. - Jesi li odlučila? - Ja... nisam sigurna. - Nesigurnost joj se jasno odražavala u glasu. -

Prijatelji kojima si mi pričao. Alex... jesu li... Nije mogla dovršiti pitanje. Potvrdio je njene sumnje priznavši bez

ustezanja. - Moji roditelji.

~ 64 ~

IX

Činilo se da je čistina za kampiranje uz jezero prazna. S prozora u potkrovlju Eden je osmotrila dijelove puteljka prema jezeru, koji su se mogli nazrijeti kroz granje drveća.

Kako Samu Parkinsu nije bilo ni traga ocijenila je da bi bila šteta buditi Alexa da je prati do kupaonice. Nepoćudan gost jamačno je otišao u cik zore. Ponovo je pogledala prema obali i uz pomoć Alexova dalekozora sasvim jasno vidjela ostatke Samove logorske vatre. Činilo da je odavno ugašena. Spremila je dalekozor u navlaku i tiho se spustila stubama u spavaonicu. Bilo je gotovo devet sati, a ona se bila probudila čim je svanulo, makar su pričali do kasna. Šuljajući se po sobi uzela je čistu odjeću da se odjene poslije tuširanja. Iako je jutro tek počelo bilo joj je vruće. Osjećala se ljepljivo i nelagodno u pidžami od flanela.

Alex je spokojno spavao izvaljen na leđa. Jednu je ruku prebacio iznad glave a druga je mlitavo visjela preko madraca. Zbacio je pokrivače sa sebe i bio prekrven samo plahtom, zgužvanom oko bokova, tek toliko da se udovolji pristojnosti. Bjelina plahte isticala je preplanulu kožu trbuha i tamne kovrčave dlake na prsima. Bila je sreća što je u kući postojao i pravi, veliki krevet, jer Alex je bio prekrupan da bi noć proveo ugodno na uskom ležaju kreveta na kat. Noge su mu stršile preko ruba, a ramena su ispunila cijelu širinu ležaja.

Lice mu je bilo zabrinuto čak i u snu, a Eden je očajnički željela vršcima prstiju izravnati duboke bore zabrinutosti na njegovu čelu. Kosa mu je narasla još duža i uvijala se u gustim kovrčama. Bilo je to na njemu jedino nesvladano.

Nježno se nasmiješila promatrajući ga. Nije imala srca da mu remeti toliko potreban odmor, samo da bi imala pratioca do kupaonice. To sad više nije bilo potrebno. Gotovo nečujno iskrala se iz sobe i sitnim koracima krenula kroz kuhinju do izlaza iz kuće. Imala je samo nekoliko koraka do kupaonice. Zastala je načas na vratima i izložila lice toplom suncu upijajući punim plućima svjež miris borovine. Bila je potpuno nespremna za ruku koja joj je munjevitom brzinom začepila nos i usta, za pritisak tijela koji ju je prijetećom snagom lišio svake mogućnosti kretanja. Zapuhnuo ju je vonj Samova nečista tijela dok se obuzeta užasom bezuspješno pokušavala osloboditi nemila zagrljaja. Zabacila je slobodnu ruku i pokušala ga ščepati za kosu ili mu zagrepsti u oči, ali

~ 65 ~

uhvatio ju je za zglavak i svinuo joj ruku iza leđa. Suze bola šiknule su joj iz očiju. A cijelo vrijeme nemilosrdno ju je vukao prema šumi.

Koprcala se i uvijala svom snagom nastojeći mu izmaći. Sam ju je čvršće pritisnuo uza se da bi oslobođenom rukom grubo i pohotno zagrabio među dojke. Prsti nalik na kandže duboko su zahvatili u meko tkivo, no njezin užas nadvladao je osjećaj bola. Pomamno se nasmijao, a Eden je osjetila mučninu od smrdljiva zadaha iz njegovih krezubih usta.

- Dakle, curo, vrijedilo je čekati. Pohlepnim prstima grabio je po pidžami i derao je. Mahnita

predanost tom poslu pružila joj je priliku da mu naglim udarcem zabije lakat u trbuh. Zastenjao je i previo se napola, ali oporavio se začas. Još je silovitije navalio na nju, zagrabivši joj šakom u kosu i povlačeći joj glavu unazad.

- Lukavica si ti, ha? Voliš grubu igru - mumljao je prijetećim glasom. - Imaš sreću što si se namjerila na mene, jer i ja to volim.

“Do bijesa, nije moguće da se sve ovo događa meni”, razmišljala je u očajanju.

Borila se nijemo, svjesna, da joj ponestaje snage u tom neravnopravnom hrvanju, sve dotle dok najednom nije oslobođena. Koljena su joj se svinula i ona je pala na tlo, uhvativši se rukom za vrat. Kroza zamagljen pogled promatrala je borbu između Sama i Alexa. Tupi udarci pljuštali su na sve strane, Sam je disao sve teže i stenjao od bola. Naposljetku je zagrmio Alexov glas:

- Gubi mi se s očiju, Parkinse! Ako te još jednom vidim, kunem ti se da nećeš iznijeti živu glavu!

Eden je jecala u nenadanu olakšanju dok joj je Alex popravljao odjeću i nosio je u kuću. Čvrsto je ovila ruke oko njegova vrata i zabila mu glavu u rame. Čak ni kad ju je donio u veliku dnevnu sobu, nije se dala odlijepiti od njega. Morao je silom maknuti njene ruke s vrata.

- Zadavit ćeš me, Riđa! - promrmljao je zadihan. - Oprosti - zaplakala je. - Molim te, oprosti. Spustio ju je na kauč, a ona se skvrčila i stala lagano njihati amo-

tamo. - I mora ti biti žao - korio ju je kao malo dijete. - Upozorio sam te da

ne izlaziš bez moje pratnje. Ljudi moji! Izbezumio sam se kad sam se probudio i vidio da te nema!

- Žao mi je - govorila je slomljena. - Iskreno mi je žao.

~ 66 ~

Alex se spustio na koljena ispred nje. Lice mu je poprimilo ozbiljan i zabrinut izraz dok je pregledavao ozljede na njenu tijelu. Bila je blijeda kao zid, a po rukama i, koliko se moglo vidjeti, ramenima i prsima imala je velike žarko crvene masnice. Duboka ogrebotina u kojoj se već zgrušavala krv išla je po cijeloj podlaktici, a druga vidljiva samo djelomično širila se po gornjem dijelu dojke. Usne su joj bile natučene i nabuhle, a iz posjekotine na donjoj usni curila je krv. Ispružio je ruku da dotakne ružnu masnicu na njenu obrazu, ali se stresla i ustuknula.

- Nemoj - zastenjala je na rubu histerije. - Ne diraj me! - Ne brini, Riđa. Sad je sve dobro. - Izgovorio je to toliko mirno da

mu je morala povjerovati. - Želiš li da ti donesem nešto? - Samo... željela bih se opirati. Osjećam se užasno prljavo. Grlo mu se stegnulo, a obrve skupile. S lica mu je nestalo boje. - Sam te nije... Žestoko je zatresla glavom. Oči je čvrsto stisnula kao da se bori da

ružno sjećanje izbriše iz glave. - Samo me je dirao. Drhtavim prstima pokazala je na grudi. Alex je ispustio dug uzdah. - Hajdemo. - Pomogao joj je da stane na noge i nježno je poveo

prema kuhinji. - Možeš se tuširati do mile volje. Ja ću čuvati stražu. - Vjeruješ li da se još mota ovdje negdje? Oči su joj se raširile od užasa. - Ne. Sumnjam da bi se usudio. Pa nećemo se igrati dok se sasvim

ne uvjerim. Tek kad se otuširala i odjenula, Eden je opazila mrlje krvi na

Alexovoj košulji. Raspršivao je antiseptično sredstvo ka njenim ranama i ogrebotinama i dok je promatrala njegove vješte kretnje, zapazila je da su mu zglobovi natučeni i otekli.

- Jesi li ozlijeđen? - upitala je. - Sve je to njegovo - izgovorio je smjerajući na krv. Oprezno je

svinuo prste. Ruka mi je majčice tvrda ali... isplati se - dometnuo je uz osmijeh.

Eden je objema rukama uhvatila njegovu i utisnula nježan poljubac. Uzdigla je pogled tek kad je završila sa svojim obredom. Iznenadila se vidjevši njegovu zabunu.

~ 67 ~

- Samo sam ti sam ti htjela zahvaliti, objasnila je uz malodušan osmijeh.

- Kad se sasvim sabereš, podsjeti me molim te, da ti zahvalim na uviđavnosti.

Iako je jedva spavala prošle noći, Eden nije mogla zaspati. Tijelo joj je vapilo za odmorom, ali svaki put kad bi zatvorila oči, vidjela je... kao u ružnom snu... Parkinsonovo požudno lice.

Iznova bi je preplavio nemoćan, beznadni strah. Prevrtala se i okretala cijelu vječnost. Barem joj se tako činilo. Naposljetku je odjenula pahuljastu kućnu haljinu i izašla iz spavaće sobe, uvjerena da će joj topao napitak pomoći da zaspi. Dok je čekala da uzavri mlijeko za kakao, shvatila je da joj san ne oduzima samo uznemirenost, nego i fizička bol. Veći dio njena tijela bio je prekriven masnicama koje su plamtjele svaka svojom bojom i boli.

- Riđa - Alexov glas s vrata kuhinje iznenadio ju je toliko da je prosula kakao u prahu. - Zar ne možeš spavati?

Zatresla je glavom brišući rasut prah krpom i nastojeći da mu ne pokaže zahvalnost koju je osjećala zbog njegove iznenadne prisutnosti.

- Nadala sam se da bi topao napitak mogao pomoći - objasnila je. - Hoćeš li i ti kakao?

- Baš bih mogao. Sjeo je za stol. Eden je osjećala da budno prati svaku njezinu

kretnju. Izvadila je još jednu šalicu i spremila pjenast napitak za njega. Donijela je obje šalice do stola i sjela na svoje mjesto sučelice njemu.

- Hvala ti - Alex nije skidao pogled s nje. - U kutiji za prvu pomoć imamo neke sasvim blage sedative. Ako želiš, donijet ću. ih.

- Radije ne bih - priznala je. Glas je više bio sličan iznemoglom šaptu, kao da su joj zakazale

glasnice. - Pretražio sam okolinu - podsjeti je Alex. - Zacijelo je Parkins

nestao bestraga. - Vjerujem - složila se šaptom. Uzdigavši pogled sa šalice,

zagledala se u Alexa. Sjedio je u stolcu držeći se za naslon. Žurno je navukao traperice, mokasine i kockastu košulju na koju nije stigla prišiti dugme.

- Možemo li razgovarati? - upitala je. - O čemu?

~ 68 ~

Načas se zbunila, grozničavo tražeći temu za razgovor. - Hoćeš li mi pričati kako si se zainteresirao za ispitivanje genetike? - U prvom redu zbog brata - odgovorio je Alex. - Umro je kad mi je

bilo petnaest, dakle, dovoljno sam bio odrastao da shvatim koliko je boli i odricanja njegovo rođenje donijelo mojim roditeljima.

Prekinuo se da ispije gutljaj kakaa. Eden je kimnula u znak razumijevanja.

- Znam da to zvuči sladunjavo, ali bio sam u dobi kad prevladava težnja za idealnim. Osim toga, već sljedećeg proljeća umro je otac pa sam napokon odlučio pronaći uzrok oboljenju mojega brata, odnosno, želio sam na neki način pružiti utjehu majci.

- Uopće nije sladunjavo - uskliknula je Eden. - Potpuno mi je jasno što si to želio učiniti za Paulu. Kad sam bila mala, pretvarala sam se da mi je ona majka - dometnula je stidljivo.

- Vidiš li slučajnosti - napomene Alex ravnodušno. - Kad si ti bila djevojčica, majka je ne jedanput poželjela da si njezina.

Eden ga je pažljivo promatrala, ali nije uspjela nazrijeti da je zadirkuje.

- Uistinu? - upitala je sjetno. - Poštena riječ - odgovorio je Alex. Uzdigao je ruku kao da želi

prisegnuti. - Često je vrebala da te vidi kad se vraćaš iz škole. Imala si crven kaputić s kapuljačom i uglavnom si pjevala iz petnih žila. - Nasmiješio se prisjetivši se. - Majka je katkad govorila da znaš razveseliti čovjeka, premda je mala vjerojatnost da si onda pjevala imalo bolje nego danas. Govorila je da svatko tko tako pjeva na putu do Frankove i Justinine kuće mora imati neslomljiv duh.

- Da sam barem to znala - tiho reče Eden. - Kako sam morao na studij, bio sam presretan što majka ima tebe. -

Alex se značajno nasmijao. - Ipak moram priznati da sam sretan što mi nisi sestra.

Eden je pokunjila glavu i žustro promijenila predmet razgovora. - Što se dogodilo pošto si odlučio? Promatrajući ga ispod trepavica, opazila je da se njegov smiješak

iskrivio od prezrivosti. - Ne bih se mogao pohvaliti da sam ikad bio osobit student.

Zapravo, škola mi je bila dosadna i uvijek sam više bio tip buntovnika nego učenika. Kad sam donio odluku, bio sam dovoljno potaknut da

~ 69 ~

okrenem nov list i krenem u znanost, premda je u to vrijeme i to imalo služiti svojoj svrsi. Želio sam samo pokupiti dobre ocjene za primanje na fakultet. Iskreno rečeno, tek na trećoj godini studija stvorio sam pozitivan odnos prema učenju svega što mi je bilo dostupno. Tad sam sasvim slučajno zaglibio u ovo današnje zvanje. Znatiželja me vukla sve dublje, sve dok nije nadišla i moje prvobitne nakane.

- Zacijelo je veoma zanimljivo biti tvorac sasvim novog organizma. - Nije to ništa novo, Riđa. Ljudi to rade svaki dan, mimo znanosti. Kad ga je pogledala, vidljivo ne shvaćajući na što cilja, dometnuo je

suho. - Kad prave djecu. Osjetila je vatru u obrazima, ali zadržala je hladnokrvnost i upitala: - Bi li i ti jednoga dana želio imati djecu? - Riđa! - uskliknuo je široko se osmjehnuvši. - Je li to poziv? Ako

jest, odgovor je potvrdan. Lice joj je sad već plamtjelo od vručine. - Samo sam pitala. Podigla je drhtavu ruku i položila na obraz u želji da ga rashladi. Pri

tom se širok rukav njene kućne haljine povukao nadolje i razotkrio šarenilo boja masnica na rukama. Alex je pružio ruku preko stola i nježno je uhvatio. Zadrhtala je cijelim tijelom pod učinkom njegovog dodira. Praveći se da pregledava ozljedu, nježno je prstom kružio po osjetljivoj mekoj koži dlana.

- Jesi li stavila još antiseptika na rane? Pogled mu je bio mek i zamagljen. Omamljena i obezglavljena, nije

smogla riječi nego samo kimnula. “Oh, što je to sa mnom?” kliktala je u sebi. Čarolija je prekinuta čim je ispustio njenu ruku, mršteći se i tresući

glavom kao da je želi razbistriti. Ispio je šalicu i bučno je spustio na stol. - Ne znam što ćeš ti, ali ja se vraćam u krevet - izjavio je hladno.

* * *

Nakon nekoliko dana ostali su bez vode. Dotok se postupno stanjivao sve dok na slavini nije ostao tek navještaj kapljice. To se događalo i prije kad bi god razina vode pala toliko da cijev nije bila

~ 70 ~

uronjena ili kad bi se lišćem, borovim iglicama ili grančicama napunio filter koji je cijev štitio od onečišćenja. Svaki su dan obilazili područje oko kuće i nigdje nisu naišli na znak da je Sam Parkins u blizini, ali Eden je i dalje osjećala uzrujanost već pri pomisli da bi dulje ostala sama, pa makar i u zaključanoj kući. Zato je i sad pošla s Alexom do izvora iz kojega su dobivali vodu. Nakon nekoliko stotina metara krenuli su uz korito gorskog potoka koji je spajao izvor s jezerom. Dok je u rano proljeće potok bio bujan od otopljena snijega, u ovo doba godine gotovo je presahnuo. Uspinjali su se prema izvoru i veselo čavrljali. Alex se na kraju ipak prisjetio Monike, premda ju je Eden morala potanko opisati kako bi pobudila njegovo sjećanje.

- Zar sve svoje prijašnje djevojke pamtiš po opsezima? - pecnula ga je prikrivajući ljubomoru.

- Ne sve. Ali kod nje je to bilo... upadljivo. - Blaženo se nasmiješio prisjećajući se Monicinih oblina. - Kako god okreneš, to su joj bile najistaknutije osobine.

Eden je zamalo zapitala što su, po njegovu sudu, njezina bitna obilježja, ali je zanijemila prisjetivši se nadimaka koje joj je dao.

“Crvena kosa i pjege.” To će ubuduće biti dovoljan podsjetnik na nju. Predomislivši se, upitala je:

- Znaš li što o Monici? - Udala se i, kako sam čuo, ima nekoliko djece. Ipak nije bila sazdana samo od silikona! - Živi li još u Eureki? - Ne. Negdje u Marin Countyju. - Stao je i okrenuo se da joj pomogne

premostiti odron koji im se ispriječio na putu. - Odakle toliko zanimanje za Monicu?

- Nemam neki osobit razlog - slagala je hineći ravnodušje. Nije mu mogla reći da je zanima bira li još i danas samo preplanule,

dugonoge plavuše upadljivih grudi ili ponekad odstupa od pravila. Odmjerio ju je sumnjičavo.

- Ako misliš da ti vjerujem, Riđa, onda si naivnija nego obično. Samo sad te već dovoljno poznam da mogu znati kako nikad ne postavljaš pitanje bez određenih namjera.

- Recimo da je puka znatiželja. - Smisli nešto uvjerljivije.

~ 71 ~

Eden je grozničavo preturala po mislima pokušavajući pronaći valjan razlog.

- Nastavljam s istraživanjem koje sam provodila prije deset godina. Alex se nasmijao. - Neka ti bude. Odustajem. Zadrži svoje razloge za sebe, ma kakvi

bili. Neko su vrijeme hodali šutke jer su se kretali po neravnom dijelu

obale. - Baš me zanima kako su u životu prošle neke od djevojaka s kojima

sam te viđala - pričljivo će Eden kad su stigli na ravniji dio puta. - Odreda su sve bile ljepotice, a mene je oduvijek kopkalo nerazjašnjeno pitanje svladavaju li izvanredno lijepe žene lakše različite životne faze nego žene prosječne vanjštine.

- Vjerojatno da. Svakako, duboko sam uvjeren kako bi većina žena odabrala natprosječnu vanjštinu kad bi se moglo birati.

- Ne misliš li da izrazita ljepota može značiti opterećenje? Sjećam se da je majka Petera Schuylera smatrana ljepoticom u svoje vrijeme. Jednom mi je zgodom pričala kako je imala velikih teškoća da se prilagodi vremešnosti jer je odjednom otkrila kako je nezapažena.

Alex je prasnuo u smijeh. - No, to zaista mora biti strašno. Eden je naglo stala i prostrijelila

ga bijesnim pogledom. Bezuspješno, jer bio joj je okrenut leđima. - Nema tu ničega smiješnoga - nastavila je ozlojeđeno. - Mogu

razumjeti što je time htjela reći. - Onda mi lijepo objasni. Alex ju je načas pogledao. Iz očiju mu je još virilo zadovoljstvo. - Smatram da je htjela reći kako je bila navikla na to da se za njom

okreću glave kamo bi god pošla. A s vremenom, kako je starjela, a njena ljepota kopnila, to se prestalo događati. Nitko više nije gledao u nju. Ljudi su gledali oko nje, pokraj nje, kroz nju... ali ne u nju. Čak... - prekinula se da bi naglasila misao: - čak je ni vlastiti muž nije više zapažao.

- Ovo je zanimljiva teorija, Riđa. Po glasu je znala da se još dobro zabavlja. - Možda upravo objašnjava zašto neke starije žene pretjeruju s kozmetikom i odijevaju kričave haljine.

~ 72 ~

- Po meni je to tužno - nastavila je Eden gorljivo. - Grozno je kad ljudi polažu toliko važnosti nečemu što je tako prolazno i nebitno, kao fizički izgled.

- To mi je zazvučalo kao optužba - napomene Alex. Zastao je i okrenuo se.

- Čekaj malo. Nije li možda sve to tvoje zanimanje za Monicu, razmišljanja i u ulozi ljepote u životu žene, pa aluzije da posjedovanje očaravajuće ljepote sprečava razvijanje unutrašnje ljepote... ne upozorava li sve to tvoje zaobilaženje na zaključak da precjenjujem neke osobina kod žena?

- Shvati kako hoćeš - uzvratila je Eden. - Onda zacijelo smatraš da bih trebali više cijeniti neke neopipljive

kvalitete., jezičavost i magareću tvrdoglavost, na primjer. Nije odgovorila nego je usredotočila pažnju na pronalaženje

oslonca za noge i nečega za što bi se uhvatila. Na jednom mu mjestu Alex ju je propustio naprijed gurnuvši je lagano, s jednom rukom na struku a drugom na boku, do uporišta koje je bilo izvan njena domašaja.

- Misliš li da ne uživam promatrajući crvenu kosu, čarobne sive oči, dražesni pjegav nos i da ne nabrajam dalje?

Pitanje ju je načas prikovalo na mjestu. Potom mu je okrenula leđa i istegnula se do sljedećeg udubljenja u kamenu. Pritom su joj se hlače napele oko bokova i bedara.

- Pogled je odavde čaroban! Usklik je popratio prodornim zviždukom.

Samo mi se ruga, pomislila je zadihana više od uzbuđenja nago od napora uspinjanja. Nastavila se penjati brže.

- Možda ti misliš da bih trebao umjesnije izraziti priznanje tvojih čari - ustrajao je. - Zar te to muči? Jesi li razočaran što nisam pokušao još jednom? Ako je to posrijedi, savjetovao bih ti da odrasteš. Tjelesna prisnost koja počinje i završava na milovanju nije užitak... to je samo mučenje... davno sam odustao od takve zabave!

Glas mu je poprimio hladan prizvuk. Bilo je sasvim jasno da se više ne šali.

Zar nikad neće naučiti da u nadmudrivanju s Alexom neminovno gubi? Na vidiku se pokazao izvor i to ju je spasilo odgovora.

Kraj cijevi bio je propisno uronjen u vodu, ali Alexovo lice promijenilo je izraz kad se malo bolje zagledao u kristalno bistru vodu.

~ 73 ~

- Prokletstvo! - procijedio je. Nagnuo se još više i promrsio drugu kletvu.

- Što je bilo, Alexe? - Parkins! Ta je protuha vjerojatno skinula filter s cijevi. Izvukao je kraj cijevi da joj pokaže. - Do bijesa! Cjevovod može biti začepljen bilo gdje po cijeloj dubini

od gotovo pola kilometra. Kipteći od bijesa, Alex je neko vrijeme radio šutke. Izvlačio je

naplavine iz cjevi, čak je razdvojio prva dva dijela. Vidjevši da je i taj dio začepljen, ispravio se i s gađenjem zatresao glavom.

- Grom i pakao! Mogao sam predvidjeti da će nam se gad osvetiti na ovakav način.

Pogledao je u Eden koja je šutke sjedila na oborenu deblu i promatrala Alexove napore da osposobi vodovod.

- Žao mi je, Riđa - izjavio je slegnuvši ramenima. - Sudeći po ovome, nećemo imati tekuću vodu. Morat ćemo nositi vodu za piće i kuhanje, a kupati se i prati rublje na jezeru.

- Preživjet ćemo. - Nasmiješila se da mu pokaže kako to nije važno. - Preostala su nam još samo dva tjedna.

~ 74 ~

X

Život bez tekuće vode pokazao se većim problemom no što je Eden to mogla predvidjeti, osobito kad je vrijeme iznenadno zahladilo, a voda u jezeru postala ledena. Sve je upozoravalo na zaključak da je ljetu u planini kraj. U posljednjih nekoliko dana jutra su prevlačila prozore čipkastim uzorkom. Inje je u debeloj bijeloj naslazi prekrivalo krov i terasu. Alex se i dalje uporno kupao u jezeru, a Eden bi stajala na obali i s nevjericom ga promatrala, tresući se već pri pomisli na to da uroni u ledene dubine.

- U tebi čuči polarni medvjed - dobacila mu je jednog dana dok se trljao ručnikom poslije kupanja.

- Pazi da te ne dograbi! - uzvratio je Alex. Zauzeo je smiješnu pozu i tobože se štitio ručnikom. Eden je

prasnula u neobuzdan smijeh i stala bježati pred njegovim prijetnjama da će je baciti u jezero.

Eden se latila nošenja vode za kupanje pošto je od Alexa izmamila posebnu dozvolu da smije zagrijati vodu. Rezerva plina jedva je dopuštala taj luksuz. Alex je izgovorio mnoštvo lažnih prigovora o tome kako ne može izdržati kad zagusti, ali odmah je zatim velikodušno preuzeo na sebe nošenje vode.

Ognjište im je pružalo jedini izvor topline i unatoč problemima oko svakidašnjeg nošenja vode iz jezera u kuću, morali su se zadovoljiti time da im je barem toplo. Punjenje sanduka za drva zahtijevalo je više vremena i rada nego prije. Sreća u svemu tome bio je položaj kuće. Prozori dnevne sobe bili su okrenuti prema jugozapadu te je sunce obasjavalo sobu i održavalo ugodnu temperaturu cijelo popodne. Kad bi sunce zašlo za planine, Eden bi utonula u toplu škotsku deku, otkrivši da je praktična jednako koliko i lijepa. Noću je čak i Alex navlačio grubo pleten pulover s visokim ovratnikom. Bio je to jedini njegov ustupak hladnoći.

Konačan tekst Alexove knjige bio je dovršen dan prije njihova odlaska. Radio je kao da mora udovoljiti roku ugovorenom s izdavačem. Svojom predanošću povukao je i Eden.

Kasno tog popodneva Eden je otipkala KRAJ, izvukla zadnju stranicu iz stroja i spremila pisaći stroj u kutiju. Prikupila je uredno tipkane stranice s kuhinjskog stola i spremila ih u kutiju s preostalim

~ 75 ~

dijelom knjige. Protegnula se i izašla na terasu gdje je Alex popravljao udicu. Uzdigao je pogled kad se pojavila na vratima.

- Onda? - zamišljeno je skupio obrve. - Gotova sam - odgovorila je. - I... - Oh, Alex - uzviknula je zanosno. - Knjiga je sjajna! Izustio je bojni poklič i slavodobitno je podigao uvis okrećući je

dotle dok joj se nije zavrtjelo u glavi. Pošto ju je spustio na tlo, ostala je ošamućena i držeći se za njega da ne padne. Smijala se od sreće u sav glas.

- Doista ti se sviđa? - upitao je zabrinuto. Žestoko je zakimala. - Kad jednoga dana budeš slavan moći ću se hvaliti da sam te

poznavao dok si bio nepoznat. - Ovo je razlog za slavlje - objavio je svečano.. - Za ovu zgodu

donio sam bocu pjenušca. - Nasmijao se. - Da samo znaš kako su obrve skakale uvis kad sam popisu nabavki dodao i taj artikl!

- Spremit ću nešto posebno za večeri - ponudila se Eden. - Samo ne ribu! - uskliknuli su u jedan glas. Eden se nasmijala i

dodala: - Ako mi se ikad riba nađe na tanjuru mislim da će mi izrasti peraje

i počet će plivati uzvodno. - Pastrve ne plivaju uzvodno, nego lososi - ispravi je Alex

nepomirljivo. - Svejedno - Eden se nije dala zbuniti. - Smučilo bi mi se od lososa! Razdvojili su se i svaki je pošao po svom poslu. Alex je izvukao bocu

pjenušca i odnio je u jezero na hlađenje. Potom je stao unositi drva dok je Eden pripremala više nego podnošljiv odrezak iz žalosno opustošene smočnice. Oboje su bili dobro raspoloženi kad su sjeli za večeru, a njihova lakoumnost rasla je kako je padala razina pjenušca u boci. Dok su jeli, nehotice su prešli na temu koja ih je zaokupljala u posljednje vrijeme... hranu koja im je najviše nedostajala ovog ljeta.

- Debeo, sočan odrezak... napola pečen - uzdisao je Alex. - Ili sladoled s voćem i vrućim mekanim kolačićima i hrpetinama

šlaga - nadovezala je Eden sanjivo.

~ 76 ~

- Zamisli ovo! Hrskava zelena salata s gljivama, grahom, rajčicom, artičokom i avokadom.

- Šuti - zacvilila je Eden. - Umrijet ću. - Ledeno pivo i miješana pizza... - Svježe mlijeko... - Prženi krumpir s pravim kiselim vrhnjem pomiješanim s vlascem. Naposljetku, zasićeni izmišljenom hranom, utonuli su u duboke

misli, a Alex je još jednom dopunio prazne čaše. Eden je otkrila da joj se sviđa okus pjenušca i prihvatila čašu bez protivljenja.

- Kakve imaš planove sad kad je knjiga gotova? - upitala je kad joj se priključio za stotom. - Hoćeš li se prihvatiti pisanja druge?

- Možda. Ponajprije smatram da će izdavač zahtijevati neke preinake na ovoj.

- Namrštio se duboko zamišljen i piljeći u čašu s pjenušcem. - Želio bih nastaviti i s istraživačkim radom. Ako institut odluči nastaviti radove na lokaciji Eureka, rado bih se ondje skrasio. Zdravlje moje majke sve je slabije, a ne mogu je nagovoriti na to da promijeni okolinu. S druge strane, rado bih je imao na oku.

- Zar njenu artritisu ne bi godila toplija klima? - Vjerojatno bi - odgovorio je Alex promatrajući je s tugaljivim

osmijehom. - Samo, ona je zabila sebi u glavu da se ne želi micati iz kuće u kojoj

je živjela s ocem. - Bili su veoma sretan par, je li? Eden je ispila pjenušac da prikrije turoban izraz na licu i još veću

tjeskobu u duši. Nije više slušala njegov odgovor. “Ovo je naša posljednja večer. Sutra ćemo zaključati kuću i spustiti

se do ceste. Milton Graham čekat će nas i odvesti u grad. Kad stignemo, pozdravit ćemo se i svemu će biti kraj. Ako oboje ostanemo u Eureki, postoji vjerojatnost da ćemo se sresti s vremena na vrijeme.

Reći će: Zdravo, kako si? Onda ćemo nastaviti svaki svojim putem i nikad neće znati koliko ga volim. Nije važno, to s ljubavi. Boli... užasno boli, a nemam dovoljno veselja da ga suprotstavim patnji. Kad bih mogla okrenuti sat vremena unatrag, vratiti se noći u planini pripala bih Alexu i vodila bih ljubav s njim pod zvjezdanim nebom, pa makar sunce ne izašlo nikad više.”

~ 77 ~

- Vidim li to suze, Riđa? Alexov glas je prekinuo njeno razmišljanje. Sve je bilo zamagljeno

njenim suzama kojih i nije bila svjesna. - Da. Nasmiješila se u pokušaju da svom glasu i izrazu lica da sasvim

bezbrižan ton. - Plačem što nemamo vise pjenušca! Ispružila je času. - Možda si popila dovoljno. Imam dojam da nisi vična piću. - Uglavnom mi se ne sviđa okus, ali ovaj je nekako drugačiji. - Trebao bi i biti s obzirom na cijenu koju sam platio - izgovorio je

kroz smijeh. - Nije predviđeno da se to guta kao voda. - Nisam gutala - branila se povrijeđena. Pokušala je ustati da napusti kuhinju dostojanstveno, ali činilo se

da ima teškoća s centrom za ravnotežu koji je iznenada otkazao poslušnost.

- Dobro - ravnodušno će Alex. Sudeći po izrazu njegova lica, opet se dobro zabavljao. - Dopuštam da se vrpoljiš.

- Opet ti? - viknula je, a potom se žurno pribrala. - Uopće se ne vrpoljim.

Ošinula ga je bijesnim pogledom. - Još ćeš mi reći i da nisi nakresana. - Samo onoliko koliko sebi dopuštam - odgovorila je, zadovoljna

preciznošću odgovora. Nakresanost ili opijenost, kako ti drago, po meni je stanje.

- Poput sreće - napomenuo je i dometnuo meko: - Jesi li sretna, Riđa?

Požudno je iskapila pjenušac i nije mu odgovorila. “Kako mogu biti sretna kad te volim?” - Kažu da si pola sreće ugrabio spoznajom kako si je našao -

ustrajao je Alex. - Što bi tebe moglo usrećiti? Zagledala se u Alexa i zamislila, pokušavajući ga dovesti u središte.

Nije se mogla osloboditi dojma da njoj sučelice sjede dva Alexa. Podigla je čašu prema onomu lijevomu.

- Željela bih još pjenušca - izgovorila je polagano, ali začuđujuće razgovijetno.

~ 78 ~

- To bi me sad usrećilo. - Barem te nitko ne može optužiti da tražiš više nego što

zavređuješ. - Zvučao je ozlojeđeno, ali nije dovoljno jasno mogla vidjeti izraz njegovog lica da zaključi je li uistinu tako. - Ako baš toliko želiš još, dođi.

Ustao je i dohvativši bocu, napustio kuhinju. Pridržavajući se za stol, Eden se uspjela dovući do ulaza u veliku sobu. Alex je sjedio na kauču uz ognjište i prebirao po gitari. Da bi stigla do njega, morala je prijeći velik dio puta. Maknula je ruke s dovratka i ostala stajati njišući se nesigurno. Ugrizla se za usnicu i krenula naprijed... jedan korak, još jedan... Prostorija se luđački vrtjela oko nje.

“Do bijesa... neću uspjeti!” - Ne mogu - zaplakala je. - Ne mogu sama. Alex ju je promatrao hladno i ravnodušno. - Molim te, Alex - preklinjala je. Pomozi mi! Odložio je gitaru i pošao prema njoj. - Krajnje je vrijeme da otkriješ kako ne možeš baš sve sama - rekao

je ogorčeno. - U čemu ti je potrebna moja pomoć? Želiš li još pjenušca? - Ne - Oborena pogleda žestoko je zatresla glavom. Osjećala je

njegov napet pogled. Zar mu je mogla reći otvoreno. “Želim tebe”? Usne su joj se stale pomicati oblikujući riječi koje se nisu dale odlijepiti, nego su negdje ostale, zapele u grlu.

- Hajde, Riđa. Izgovori to - navaljivao je. - Cijelo ljeto čekao sam trenutak priznanja da ne možeš sve sama.

Zaustila je, ali pretekao ju je predviđa jući njene razloge za obranu. - Oh, nema sumnje da bi prihvatili moju pomoć kad god je ponudim,

ali nijednom je nisi zatražila. Čak i kad ti napao Parkins nisi vikala i zvala me i pomoć!

Podigla je pogled i oči im se susret nu. U času se otrijeznila i mozak joj je radio jasno i precizno. Zar je problem i tome da se ublaži ranjena muška taština. Načas je pomislila da mu kaže istinu., da ga nije mogla zvati jer joj je Parkin zatvorio usta, ali... i bez toga joj ne bi palo naum da vrišti i doziva u pomoć. Nije se mogla odlučiti: bi li i dalje skrivala istinu. Dovoljno je dugo skrivala istinu pred Alexom... zamalo je bilo prekasno.

- Do bijesa, Riđa! Izgovori to! - Želim te, Alex.

~ 79 ~

Priznala je to šaptom opazivši kako se pobjednički bljesak uvlači u njegov pogled. Privukao ju je u zagrljaj i stisnuo tako čvrsto da je jedva mogla disati. Držao ju je tako nijemo i nepomično sve dok se oboje nisu stali tresti od dugo obuzdavane čežnje i u istom trenutku potražili su usne. Sve se vrtjelo oko nje kad ju je podigao na ruke i odnio u njenu spavaću sobu. Ondje, u mraku, sve je osim njih dvoje postalo daleko i nestvarno. Pripila se uza nj i slijedila ga kao što se cvijet okreće prema suncu. Osjećala je da odjeća s nje leti na sve strane, da njegove ruke pronalaze najskrivenije dijelove njena tijela. Uzvraćala je jednakim žarom na njegove dodire i poljupce i, za divno čudo... željela je još više. Nije prepoznala vlastiti glas u promuklu, prigušenu kriku koji joj se oteo s usana u trenutku oštra bola. Nježnim umiljavanjem pobudio je u njoj strastvenu, gotovo mahnitu žudnju za nepoznatim slastima. Polagano i znalački raspirivao je sladostrasnu napetost koja je rasla do nepodnošljivosti.

- Eden! Kliknuo je njeno ime veselo, kao da je želi nagraditi za strpljivo

čekanje, baš u trenutku kad su sjedinjeni dosegli vrhunac užitka. Preplavljena neopisivim blaženstvom... toliko zasljepljujućim u svom savršenstvu da ga je proživljavala svaki put iznova kad bi god zatvorila oči, ležala je napajajući se ljubavlju.

- Eden - promuklo je ponovio Alex. - Ljubav s tobom je blaženstvo. Prstima je nježno prelazio po vlažnim tragovima suza radosnica na

njenu licu. Htjela mu je reći kako je ovo najsretniji trenutak u njenu životu. Htjela mu je reći kako je imao pravo, jer trenutačna sreća zasjenjuje svu patnju.

Potpuno opušten, utonuo je u san prije nego što mu je uspjela prenijeti svoje osjećaje. Toplina njegova tijela pritiskala ju je i budila nježnost u njoj. Nije joj priznao da je voli niti je rekao da želi održati njihov brak. No, nije to učinila ni ona. Možda je tako i bolje, pomislila je. Ako joj ne uzvrati ljubavlju, bolje da ga i ne opterećuje svojim osjećajima. Jedino njezino žaljenje odnosilo se na vlastitu neodlučnost i obuzdavanje cijeloga ljeta, umjesto da je raširenim rukama prigrlila ljubav koja joj se nudila. Svojim oklijevanjem učinila je da ta ljubav izgleda složeno i neostvarljivo, a u biti je sve bilo sasvim jednostavno. Sad je ipak znala da neće žaliti danas, ma što joj donijelo sutra.

~ 80 ~

XI

Sutradan je Eden rano ustala i iskrala se iz kreveta. Alex je još spavao zauzevši veći dio ne baš prostrana ležaja. Kretala se polagano, dohvatila je kućnu haljinu, čistu odjeću i toaletni pribor. Čekajući da se zagrije voda za kupku, pripremila je kavu. Umjesto kade koristila je staru drvenu posudu koju je Alex pronašao u ostavi za alat. Izvukla ju je i smjestila pokraj štednjaka, gdje se jedino osjećao barem miris topline.

Osvanuo je hladan dan, a blijedo sunce visjelo je povrh planinskih vrhunaca. Snježni oblaci stali su se nakupljati iza brda. Inače je nebo bilo vedro. Posuda je bila taman toliko velika da stane u nju. Napunila ju je samo djelomično ostavivši dovoljno vode za ispiranje. Zatim je skinula odjeću i ušla. Uz pomoć spužve navlažila je ramena i leđa i bogato se nasapunala po cijelom tijelu. Alex je ušao u kuhinju upravo kad se istrljala ručnikom. Vedar i nasmijan podigao je njenu kućnu haljinu i pridržao je da se odjene. Zbunjena iznenadnom prisnošću, pazila je da joj ne spuzne ručnik s tijela sve dok se nije uvukla u sigurnost kućne haljine. Alex se vragolasto nasmijao, razveseljen ovim izljevom skromnosti. Zacrvenjela se i okrenula glavu da sakrije boju koja je plamtjela u njenim obrazima, usredotočivši svu pažnju na vezivanje pojasa.

- Dobro jutro, Riđa - pozdravio je veselo. Odostrag ju je zagrlio i smjestio poljubac na nježnu kožu iza uske. - Oprosti što sam ti sinoć dodijavao. Popio sam više nego što je

trebalo. Ukočila se u toplom zagrljaju. - Onda se ne sjećaš... Ponovno se nasmijao i protestirao. - Oh, sjećam se - naglasio je. Nastavio ju je maziti oko uha. - Bio je

pun mjesec, a ja sam obeščastio djevicu. Problem je samo u tamo što mi nakon duge pomrčine, jednom nije dovoljno.

Spustio je ruke s sjena struka i polagano se uspravio. - Jao! - zastenjao je položivši ruku na kralježnicu i iskrivivši leđa na

jednu pa na drugu stranu. - Taj je krevet zacijelo pravljen za patuljke ili ljude od gume.

- Moram se odjenuti - promrmljala je Eden.

~ 81 ~

Najmanje je ovako zamišljala njihov prvi susret nakon sinoćnje ljubavi. Čini se da je ipak nepopravljiv romantičar. Alex je duboko uzdahnuo.

- Imaš pravo, sunce. Nema dvojbe da su ono snježni oblaci ondje gore, a nas još prije odlaska čeka mnogo posla. - Kao da misli naglas, promrmljao je: - Nadam se da će se snijeg ograničiti na više predjela sve dok se ne izvučemo odavde.

Trebalo je cijelo jutro da stave stvari na svoje mjesto te da spakiraju svoje stvari i preostale namirnice. Naposljetku su nešto pojeli i u jedan sat Alex je napokon stavio lokot na kuću. Krenuli su puteljkom nizbrdo. Zaustavili su se na uzvisini s koje su prvi put ugledali kuću. Krov je još bio pokriven debelom naslagom inja. Bjelina se jasno ocrtavala prema tamnom zelenilu borovine. Nekoliko mrlja jezera, koje su se mogle vidjeti kroz gusto granje, odražavalo je istu jasnozelenu boju. Suze su joj navrle ne oči dok je ispod oka pogledala u Alexa, znatiželjna doživljava li i on tugu zbog rastanka. Umjesto da se oprašta s okolinom, on je gledao u nju. Hladan vjetar snažno je puhao oko njih noseći joj kosu preko čela, bojeći joj obraze ružičastom bojom. Alex joj je obujmio ruke i privukao je k sebi. Njegov poljubac bio je posjednički. Kad ju je pustio, pogledala ga je iznenađeno.

- Ovo ljeto bilo je nezaboravno, Riđa, priznao je dvosmisleno. Glas mu je bio promukao. - Jest bilo je lijepo. Uživala sam u našem boravku ovdje, Alex. - I ja - složio se spremno. Držeći se za ruke, nastavili su put niz puteljak. U jednom trenutku

podigao joj je ruku i zamišljeno okrenuo vjenčani prsten na njoj. - Pronašao sam rijetke primjerke leptira i otkrio da imam ženu.

Znaš li još da si moja žena, Eden. Neće biti poništenje braka, razdvajanja ili razvoda.

To je, dakle, riješeno, pomislila je Eden. Njezin pehar radosti bio je prepun i što se toga tiče mogla bi poletjeti niza strminu na oblaku sreće. Uspjela se obuzdati i ostati pokraj njega.

- Nemaš što reći? Jednostavno ne mogu vjerovati da si ti ostala bez riječi.

Ohrabrujuće joj je stisnuo ruku. - Ja... željela bih da je tako.

~ 82 ~

Pogledala ga je stidljivo, zaslijepljena njegovom snagom, sabranošću i ljepotom.

- S tim mlakim odgovorom zasada ćemo se morati zadovoljiti, Riđa. O tome ćemo razgovarati poslije... večeras.

Večeras! Pri toj pomisli srce joj je jače zakucalo. Uvalit će se u toplu, mirišljivu kupku, a potom oprati kosu. Nadohvat ruke napokon će joj biti kozmetika i parfem, a odjenut će i svoju najfiniju spavaći cu da je vidi ženstvenu i lijepu.

Alex se široko nasmiješio. - Kod kuće imam velik krevet koji bi trebao pružiti dovoljno

prostora za raspravu. - Zar je moguće da joj je pročitao misli. - Ja sam naime velik poklonik govora tijela - dometnuo je.

Silazak je bio manje naporan od uspona. Ne samo zbog spusta, nego je Eden otkrila da je u mnogo boljoj fizičkoj snazi nego prije, a i navikla na svladavanje prepreka. Čak je ni hladnoća nije smetala.

Dok su silazili, postalo je još hladnije. Osvrćući se unatrag, opazili su da su se snježni oblaci zgusnuli. Ali Alexa to više nije zabrinjavalo.

- Na ovoj nadmorskoj visini nema straha od snježne oluje u ovo doba godine - objasnio je Alex. - Gore oko kuće je već druga priča. Premda ne vjerujem da će se snijeg zadržati, mogao bi stvoriti prolazne neugodnosti.

Putem nisu susretali pješake. Za većinu ljudi bilo je prekasno za izlet u planinu. Kad su stigli do potoka, Eden se iznenadila kako je tekao pitomo, gotovo nezapaženo kad se prestao napajati otopljenim snijegom. Izvježbanom lakoćom, održavajući ravnotežu na stopalima, Eden je slijedila Alexa preko uskog brvna. Bio je to očigledan napredak jer joj je u odlasku i te kako morao pomagati na svakom koraku. Alex se zaustavio na drugom kraju da se uvjeri kako ona nema teškoća s prijelazom. Vidjevši njezin ponosan izraz, zapljeskao je, a ona je prikupila tobožnje skute široke haljine i naklonila se kao na plesu.

- Zadovoljan sam tobom - pohvalio ju je.

* * *

Milton Graham nestrpljivo ih je očekivao na dogovorenu mjestu. Bio je nalik na sitnoga smeđeg patuljka koji se kretao brzinom i lakoćom

~ 83 ~

ptice. Imao je zgodne, živahne brčiće tipa Charlie Chaplin i sasvim neočekivano dubok glas.

- Zdravo, vas dvoje. Oslovio ih je glasom i jačinom sirene za maglu. Alexu je srdačno

protresao ruku i potapšao ga po leđima. Zagrlio je Eden i poljubio je u obraz.

- Oboje izgledate sjajno, upravo nevjerojatno. Strpao je naprtnjače u prtljažnik, pa su krenuli na put. Tek je bilo

prošlo šest, a već se navukao gust sumrak, pogotovu na dijelu ceste koji je poput tunela prolazio kroz gusto drveće. Vozili su brzinom od samo četrdesetak kilometara na sat, ali za Eden koja tri mjeseca nije znala za veću brzinu od trka, činilo se kao da lete. Kad su stigli ona glavnu cestu i Milt povećao na sedamdeset, Eden je sklopila oči, prestravljena i čvrsto se uhvativši za Alexovu ruku.

- Što je, Riđa? - upitao je zabrinutim glasom. - Čudno mi je što se krećemo tako brzo - šapnula je. - Šok civilizacije? - Čini se. - Razmišljaj o večeri - predložio je. - Odrezak... - Zelena salata... - I prženi krumpir - završio je. Nasmiješila se zadovoljno. - Vaš mi razgovor zvuči poznato - napomene Milt. - Već smo utvrdili

da se naši povratnici u prvom redu zanimaju za hranu. - Ma nemoj! Ne bih se složio s time da me u prvom redu zanima

hrana. Tek uzgredno. - Ah, da... zaboravio sam! Vi ste novopečeni par. - Milt se nasmijao

jedva krijući nelagodu što je previdio tako bitan podatak. - Kako ste se snašli? Jeste li susretali ljude? Jeste li imali nekih većih teškoća?

Alex je počeo izvještaj pričom o neugodnom iskustvu sa Samom Parkinsom. Eden se opustila slušajući umirujuće, jednolično brujanje njihovih glasova. U snenoj toplini u automobilu kapci su joj otežali, a glava sve češće stala padati naprijed. Opazivši to, Alex ju je obujmio oko ramena i privukao je na grudi. Bez ustezanja naslonila se na nj kao da to čini po tko zna koji put. Uzdahnuvši zadovoljno, prestala se boriti sa snom i prepustila se drijemežu.

~ 84 ~

Zaustavili su se da večeraju u Reddingu. Bilo je mnogo automobil zgrada, ljudi. Strano joj je bilo i blještavilo neonskog osvjetljenja u toaletu kamo bi pošla osvježiti. Oprala je lice i ruke i počešljala kosu. Potom se pomnije zagledala u svoj odraz u zrcalu. Kosa joj je narasla i kovrčala se oko ovratnika. Više ni nalikovala na očerupanu kokoš, ali to znala otprije. Drugačije su joj bile sam oči. Bezbrižne, blistave, mirne, upadljve i bez šminke. Čak su i pjege postale zanimljive. Prisjetila se sličnih zagledavanja u Elaineinu zrcalu, kod Annie, čak i po večeri u planinskoj kući. Razlika je bila očevidna. Život je dobio nov smisao, i to se vidjelo na licu.

Pridružila se muškarcima u sobi za blagovanje. Milt je naručio pjenuša Izmijenila je topao, razumijevajući pogled kad je Milt nazdravio njihovoj budućoj sreći i uspješno provedenu ljeti. Za večerom se pričalo o događajima vanjskom svijetu od njihova odlaska planinsku osamu.. Troškovi života vrtoglavo su porasli, sezona baseballa bila je pri kraju, a nogometna u punom jeku.

Eden se osjećala toliko bitno izmijnjenom iskustvima u protekla tri mjesca da joj je bilo čudno kako je sve drugo ostalo gotovo nepromijenjeno. Ma kolko joj se svidjela večera, odahnula je kad su napustili restoran i krenuli dalje. S nestrpljenjem je očekivala povratak kući. Približili su se Weavervillu kad se automobil pokvario. Alex i Milt neko su vrijeme petljali oko motora, ali su odustali.

- U ovo doba noći nema smisla ni pokušavati pronaći mehaničara - bezvoljno će Milt.

Alex ga je pokušao utješiti, ali Milt je snuždeno piljio preda se. Iznenada se razvedrio.

- Imam prijatelje u blizini Weavervilla. Poznaješ Oliverove, je li, Alex? Oni će nas smjestiti na spavanje.

Ispostavilo se da su Joe i Nancy Oliver bili društveni, ljubazni, sredovječni ljudi koji su ih dočekali kao da su bili pozvani u goste. Nancy je bila nenadmašna pričalica. Čim su obavljene formalnosti predstavljanja, povela ja Eden u kupaonicu. Uskoro je Eden znala imena, dob i zvanja njihova dva sina, slabe strane snaha i vrline unučadi.

- Pomalo smo usamljeni - pričala je dok se Eden kupala. - Dok su dječaci bili mali, dolazili smo ovamo na odmor. Svidjelo nam se toliko da smo odlučili proživjeti starost u ovom kraju. Nezgoda je u tome što smo oboje navikli na velike gradove u kojima smo proveli veći dio života. Ovdje nam nedostaju susjedi.

~ 85 ~

Izvukla je svoju kućnu haljinu... dugačku, bezličnu i vrećastu, nekoliko brojeva preveliku za Eden.

- Kako si sićušna! - nasmijala se Nancy vidjevši je. Eden je obuzelo malodušje kad se vidjela u zrcalu, ali to je vješto

prikrila. “Nije ona sirota kriva što mi večeras sve ide drugačije nego što sam

zamislila.” Svejedno je uživala u toploj kupki. Oprala je kosu i dopustila Nancy

da je osuši dok se ona bavila uređenjem noktiju. Cijelo vrijeme Nancy nije prestajala klepetati. Eden je počela slušati samo ulomke, kao da Nancy govori na valnoj dužini s različitom jačinom zvuka.

- Alex je krasan muškarac. Iznad svega, šarmantan. Sretna si što ti je muž. - To je bilo izgovoreno jasno i razgovijetno. - Sjećam se kad smo bili u Santa Barbari, uvijek se kretao u društvu najljepših djevojaka.

“Opazila sam”, pomisli Eden sumorno. - Ne ide mi u glavu kako ste izdržali cijelo to vrijeme sami u tim

brdima. “Kako ste maloprije naglasili, moj je suprug krasan, šarmantan

muškarac”, nijemo je odgovorila Eden, jer to je bio jedini način komuniciranja s Nancy koja svoju bujicu nije prekidala ni da predahne, a kamoli da sugovorniku pruži priliku da nešto kaže.

Nancyn glas počeo ju je opasno zamarati. “Vjerojatno nisam navikla na toliko pričanja”, pokušala je objasniti

sama sebi. Alex i ona mnogo su razgovarali, ali nikad jedno od njih nije

zapadalo u dug, neprekinut monolog. Alex je zakucao na vrata Nancyne i Joeve spavaće sobe. U gorljivosti

da ga što prije vidi i oslobodi se napasti, Eden je zaboravila na tri broja preveliku kućnu haljinu.

- Je li moja ženica unutra, Nancy? - doviknuo je. - Kasno je, a mi bismo ujutro krenuli ranije.

- Uđi slobodno, Alex - bučno se smijala Nancy. - Eden i ja smo se slatko napričale.

- Mogu zamisliti - rekao je ušavši u sobu.

~ 86 ~

Oči su mu caklile od suspregnuta smijeha jer je dobro znao Nancyn dar govora. Tad je opazio Eden koja je stajala iza Nancy. Oči su mu se raširile od iznenađenja.

“Ako kaže samo jednu riječ na račun ove grozne haljine... jednu jedinu riječ... dobit će je u glavu.”

- Odvest ću vas u sobu - ponudila se Nancy i bez razmišljanja krenula niz hodnik. - Moram vas upozoriti da soba nije osobita. Pripadala je našim sinovima dok su još bili kod kuće...

- Duboko sam uvjeren da je krasna - prekine je Alex kratko. - Znaj da smo ti Eden i ja zahvalni za gostoprimstvo.

- Nadam se - izustilaje Nancyjos sumnjičavo. - Laku noć. Spavajte dobro.

- Laku noć - uzvratili su u isti glas. Pričekali su da Nancy uđe u svoju sobu. Eden je opazila da se i Alex otuširao. Za razliku od nje, uspio je zadržati privlačnost čak i u posuđenom haljetku koji mu je bio premalen. Mirisao je na limun, ali uglavnom na sebe... čist, topao muževan miris tijela. Otvorio je vrata i upalio svjetlo. Eden je oduljila lice u razočaranju kad je ugledala krevete na kat. Pogled joj je odlutao s kreveta po izblijedjelim mladenačkim dekoracijama... psihodeličnim posterima i crnim svjetlima, vrećastim naslonjačima i šarenim draperijama na prozorima, zodijačkim znakovima po stropu. Zaustavila je pogled na Alexovu licu. Bio je očigledno zaprepašten.

- Dakle, ovo... Promrmljao je kletvu. Za nju je to bilo više nego što je mogla

izdržati. Briznula je u plač. - Riđa, ljubavi, što ti je? - Tijelo su joj potresali dugi, grčeviti jecaji. -

Uopće nije strašno, je li? Gutala je i tresla glavom. Kako da mu objasni sve? Ovio je ruku oko njena struka i poveo je do naslonjača. Sjeo je i

povukao je u krilo. Sakrila je lice u njegovo rame. Milovao ju je po kosi i tješio dok se postupno nije smirila.

- Što je bilo, Riđa? - upitao je mirno. Suze? Iz očiju zadivljujuće prilagodljivo mlade žene koja je izdržala tri mjeseca u divljim bez riječi prigovora?

- Ono nije bilo teško - uzviknula je kao da ju je uvrijedio.

~ 87 ~

- Drago mi je što tako misliš. - Nježno joj se nasmiješio, podigao joj lice i poljubio je u usta. - Ne vidim zašto bi te ovo toliko uzrujalo. - Mahnuo je rukom u sobi. - To je samo za jednu noć.

- Ali... - oborila je pogled i zagledala se u raskopčan ovratnik haljetka kroz koji su se nazirale runjave grudi. - Plavuša kreveti i ova haljina na meni!

Iskoračio je oči i zakukao: - Ništa ja tebe ne razumijem. Krevet kako tako, ali o kakvoj to

plavuši bulazniš? - Onoj iz restorana! Bila je... imala je takve... a ti si... Zavrtjela je glavom i odustala od daljnjeg objašnjavanja. - Evo što me oduševljava u tebe! zapetljana logika, a inače nisi

smušenjak. - Nije se smijao ni šalio, a izgovorio je da ga nešto u nje oduševljava. - Pokušaj mi razumljivije objasniti to s haljinom, predložio je strpljivo.

- Željela sam večeras odjenuti nešto ženstveno i zavodljivo, umjesto flaneske pidžame ili... ili ovoga! - Prstima je nervozno cupkala.

- Htjela sam mirisati na francuski parfem, a ne glicerinski sapun. Vidjela sam kako si me pogledao u ovom. Izgledam kao čudovište!

Privukao ju je bliže. Umirio ju je ovaj izljev nježnosti prije nego što je progovorio.

- Neka te ne brine parfem ni kućna haljina. Dovoljno si ženstvena i zavodljiva bez posebnog truda. A ponajmanje te treba zabrinjavati neka plavuša! - Provukao je prste kroz njenu sjajnu kosu. - Jesi li svjesna ove ljepote? To me isto oduševljava u tebe. - S divljenjem je prinio ustima pramen bakreno crvene kose. - Podsjeća me na mirišljivi plamen.

- Odjednom se namrštio. - Gdje smo stali na tvom popisu problema? - Na izrazu tvog lica kad si me ugledao u ovome - nastavila je

uživajući u njegovu blagu razuvjeravanju. - Ah, da. - Nasmiješio se dojmu koji je potekla - Bio sam onako

zatečen jer si djelovala nevjerojatno mlada. Inače sam navikao da si zrelija nego što kazuju godine. Možda zato što si pokazivala ozbiljnost čak u dobi od deset kad sam te upoznao. Večeras me zapanjilo otkriće da sam uzeo djevojčicu za ženu.

- Nagnuo se i iskosa joj zavirio u lice. - Ako te baš toliko smeta ta haljina, skini je! Želiš li čuti istinu, najdraža si mi bez ičega, dakako, s osmijehom.

~ 88 ~

Ustao je, podigao je i uspravio ispred sebe i stao joj žurno raskopčavati dugmad na kućnoj haljini.

- Volim te, Alex. Izgovorila je to jednostavno, ali lice joj je bilo uzneseno. Pogledao ju

je i nasmiješio se. - Već sam mislio da ću morati primijeniti neke mučilačke mjere

prije nego što to čujem. Možda to imam zahvaliti pjenušcu koji si pila uz večeru. Čini se da na tebe djeluje kao serum istine.

- Ti si me savjetovao da dobro promislim prije nego što nešto učinim.

- Da, a poslije sam proklinjao dan kad sam ti dao taj glupav savjet - zastenjao je. - Možeš li zamisliti kako sam se bojao da će proći ljeto, a ja neću u tebi uspjeti slomiti strah od bračnog života?

I posljednje je dugme popustilo pod njegovim vještim prstima. Šutke je prebacio raskopčanu haljinu preko njenih ramena. S usana mu se oteo dubok uzdah. Ohrabrena divljenjem na njegovu licu, Eden je istupila iz zgužvane haljine podno njenih nogu. Nasmiješila se i pogledala prema krevetima.

- Koji ćeš odabrati? - pecnula ga je. - Gornji ih donji? Alex se nasmijao prigušeno i privukao je u zagrljaj. - Eden, ludo te volim. Uopće mi nije jasno kako sam cijelo ljeto

uspio odoljeti. Večeras je opet pun mjesec - dometnuo je meko. - Od sada će svake večeri biti pun mjesec.

Ruke su mu krenule na uzbudljivo putovanje po već poznatim stazama klizeći lagano preko leđa, struka i bokova, pa opet gore do punih dojki.

- Što to treba značiti? - upitala je bez daha. Hinila je bezazlenost sve dok nije ustreptala pod njegovim

znalačkim dodirom. Ovila je ruke oko njegova vrata i podigavši se na prste, pružila mu usne na poljubac.

- Cijeli sam dan čekao trenutak kad ću se ljubiti s tobom. Dakle, još da odgovorim na pitanje koji mi je krevet miliji. Zauzet ću gornji, ali oboje ćemo se smjestiti na donjem! Jasno?

KRAJ

~ 89 ~