Nakon početka operacije "Maslenica"Objavljeno: 24-01-2013

Nekoliko dana nakon početka operacije "Maslenica" trebalo je osigurati dostignute crte bojišnice. S ciljem pojačanja snaga na širem području Zadra i Maslenice, načelnik GS HV-a general zbora Janko Bobetko 2. veljače 1993. donosi zapovijed koja je u 12,35 sati šifrom poslana u OZ Gospić, u kojoj nalaže da se odmah pristupi formiranju kombinirane bojne sastava ojačane satnije iz 1. gmtbr. i 1-2 satnije iz 133. mtbr. HV-a. Po formiranju bojne istu tijekom 2. veljače 1993. prebaciti u rajon Rovanjska, gdje u njen sastav ulazi ojačana satnija iz 6. gmtbr. U vezi s tim zapovjedništvo OZ Gospić odmah će staviti u punu b/s najmanje jednu, a po mogućnosti i dvije ojačane satnije iz sastava 133. mtbr. HV-a, koju popuniti s najmanje 2 b/k streljiva, protuoklopnim sredstvima i sredstvima za potporu, te drugom potrebnom opremom za bojna djelovanja u složenim uvjetima zime. Istom zapovijedi naložio je zapovjedništvu 1. gmtbr. da odmah stavi u bojnu spremnost snage jedne ojačane satnije s protuoklopnim sustavima i oruđima za vatrenu potporu, te kompletnom opremom za bojno djelovanje u složenijim meteorološkim uvjetima i da im se za izvršenje zadaće osigura najmanje 2 b/k streljiva.

Zapovijedanje ovakvom bojnom riješeno je na način da se iz zapovjedništva 1. i 6. gmtbr. formira stožer bojne koji će se opremiti potrebnim sredstvima veze, m/v i drugom potrebitom opremom za učinkovito zapovijedanje kombiniranom bojnom. Stožer kombinirane bojne odmah, a najkasnije do 15 sati 2. veljače 1993. treba se javiti u rajon Rovanjska načelniku štaba OZ Split radi prijema zadaće i uporabe bojne. Sve snage kombinirane bojne prebaciti u rajon Rovanjska tijekom 2. veljače 1993. do 17 sati.

Istom zapovijedi načelnik GS HV-a želi pojačati dosadašnje snage na prostoru Like pa u tom cilju nalaže zapovjedništvu OZ Gospić da tijekom dana prebaci na to područje snage koje se nalaze u pričuvi iz 138. i 111. brigade HV-a. Za provođenje ove zadaće ispred GS HV-a načelnik imenuje odgovornim general-bojnika Franju Feldija.

Radi pojačanja postrojbi koje su bile na osiguranju spomenute crte bojišnice u području Rovanjske, a na temelju zapovijedi načelnika GS HV-a, zapovjednik ZP Gospić je istog dana po primitku zapovijedi 2. veljače zapovjedniku 133. brigade prvo dao usmenu zadaću, a potom istog dana i pismenu zapovijed u vezi angažiranja dijela snaga 133. brigade na području Maslenice. U zapovijedi je naložio da se odmah formiraju i pripreme za pokret dvije satnije 133. motorizirane brigade Otočac, koje osigurati sredstvima ojačanja i za vatrenu potporu, te ih tijekom 2. veljače 1993. prebaciti u rajon Rovanjska i iste podčiniti zapovjedništvu kombinirane bojne 1. gmtbr. Za izvršenje zadaće satnijama osigurati najmanje 2 b/k streljiva.

Hodnju satnija m/v organizirati na način da satnija iz Otočca izvrši pokret najkasnije u 16 sati, a da satnija iz Gospića krene u 18 sati. Smjer hodnje: Otočac – Vratnik – Karlobag - Rovanjska, odnosno Gospić - Baške Oštarije – Karlobag –

Rovanjska. Osim toga, zapovjednik OZ Gospić zahtijeva da se zapovjednicima satnija

iz Otočca i Gospića pri hodnji odredi po jedan časnik iz zapovjedništva bojni kao pomoć. Isto tako za praćenje pokreta, urednog podčinjavanja, stjecanja točnog uvida u brojno stanje i vezu s OZ Gospić odrediti jednog časnika iz zapovjedništva 133. mtbr. Cjelokupno ljudstvo stavlja se na logističku potporu OG Zadar.

Zapovjednik 133. mtbr. odmah daje žurnu zadaću zapovjednicima 1. i 3. bojne 133. mtbr., da iz svog sastava oforme, materijalno popune i pripreme po jednu pješačku satniju ojačanu vodom minobacača 82 mm za izvršavanje zadaća na Maslenici.

Po prijemu zadaće zapovjednik 3. bojne iz Gospića izvješćuje zapovjednika brigade da bojna nema dovoljno sredstava za potporu za podršku satniji koja odlazi na Maslenicu. Zapovjednik brigade odmah izvješćuje zapovjednika OZ Gospić o poteškoćama s pripremom satnije iz 3. bojne u Gospiću. Čim je saznao za problem, zapovjednik ZP Gospić izdaje zapovijed zapovjedništvu 6. gmtbr., da odmah iz svog sastava preda 3/133. brigade 3 komada MB 82 mm i 2 komada MB 60 mm zajedno s dva b/k streljiva za njih. Isti dan u 16,10 sati zapovijeda zapovjedništvu 6. gmtbr. da za gospićku satniju na privremenu uporabu da 2 NtT 82 mm s 2 b/k streljiva. Do 17 sati zapovjednik 3. bojne iz Gospića izvijestio je zapovjednika brigade o spremnosti satnije za pokret, a pripremu satnije iz 1. bojne zapovjednik brigade osobno je nadgledao. Nakon što je dobio izvješća od zapovjednika bojni, neposredno prije pokreta kolone za Rovanjsku, zapovjednik 133. brigade 2. veljače 1993. teklićem upućuje zapovjedniku OZ Gospić izvanredno izvješće u kojem navodi: „u pratnji satnije koja je krenula iz Otočca s tri autobusa „Autoprijevoz“ Otočac išla su tri teretna m/v TAM T110 T-7, jedan PUCH i jedan FIAT 1107.

Od postojećeg naoružanja vozili su:

MB 82 mm..................................................................6 kom. MB 60 mm..................................................................3 kom. NtT 82 mm..................................................................1 kom. RBR (OSA).................................................................1 kom. RBR M57....................................................................2 kom. snajperska puška 7,9 mm s optikom.........................9 kom.

Sa sobom su vozili streljivo za:

mina za MB 82 mm....................................................360 kom. mina za MB 60 mm....................................................540 kom. mina za NtT 82 mm (RKZ)......................................... 12 kom. mina za NtT 82 mm (M 60)......................................... 12 kom. mina za RBR ............................................................... 12 kom. mina za RBR M57........................................................12 kom. raketa 90 mm za RBR................................................... 4 kom. RBR 64 mm (ZOLJA)..................................................16 kom. tromblonska trenutna mina......................................... 50 kom. tromblonska kumulativna mina.................................. 50 kom. ručna bomba M 52.....................................................300 kom. metak 7,62 mm TT.....................................................210 kom. metak 7,62 mm zapaljivi..........................................3780 kom. metak 7,62 mm obično zrno...................................46.620 kom. metak 7,9 mm ........................................................30.600 kom.

U tom izvješću piše da su s pripadnicima zapovjedništva brigade i 1. bojne na zadaću krenule 123 v/o iz Otočca i iz 2. satnije 3/133. brigade Gospić 118 v/o, a sa sobom su nosili:

- MB 82 mm..................................................................3 kom.

MB 60 mm..................................................................2 kom. NtT 82 mm..................................................................2 kom. RBR (OSA).................................................................5 kom. RBR M57....................................................................2 kom. puškostrojnica...........................................................11 kom. poluautomatska puška.................................................1 kom. automatska puška...................................................106 kom.

Također su nosili 2 b/k za satniju, a svaki je vojnik imao 1 b/k kod sebe.

Na osnovu zapovijedi zapovjedništva OZ Gospić u vezi angažiranja dijela snaga 133. brigade na području Maslenice, zapovjedništvo 133. brigade organizira postrojbe jačine dvije satnije ojačane s vodom mb 82 mm. Ove dvije satnije bile su iz sastava 1. bojne Otočac i 3. bojne Gospić. Satnija iz sastava 1. bojne popunjavala se gotovo u cijelosti dragovoljcima iz sve tri pješačke satnije s područja Otočca, Ličkog Lešća i Brinja. U sastav satnije uključen je i sanitetski tim s liječnikom, bolničarom i vozačem sanitetskog vozila. Satnija je imala ukupno 118 ljudi. Zapovjednikom satnije imenovan je Ivica Ivanišević, a njegovim zamjenikom Danijel Dasović. Zapovjednici vodova bili su: vod iz sastava 1. bojne sa zapovjednikom Nenadom Levarom, vod iz sastava 2. bojne Zdenko Kolak, vod iz sastava 3. bojne Pavica Borić. Do 16 sati 2. veljače 1993. u vojarni „Josip ban Jelačić“ u Otočcu završeno je formiranje i priprema satnije, a oko 17 sati u 3 autobusa i nekoliko kamiona koji su prevozili streljivo i opremu krenuli su preko Senja i Karlobaga za Seline. Da bi osigurao kvalitetno dovođenje i podčinjavanje navedenih postrojbi,

zapovjednik 133. brigade osobno je pratio konvoj iz Otočca, a uz njega je odredio još i bojnika Franju Jankovića, načelnika topništva, zapovjednika 1/133. brigade natporučnika Zdravka Oreškovića, pomoćnika za logistiku satnika Mirka Posavija, te pomoćnika NŠ za ONP 133. brigade poručnika Zorana Jelinića.

Iste večeri u Seline je autobusima „Autotransa“ Rijeka iz Gospića stigla i satnija iz 3. bojne 133. brigade, a oni su također imali nekoliko kamiona. Satnija je imala 120 ljudi, zapovjednik je bio Ivica Šerić, zamjenik Mirko Marković, zapovjednik 1. voda Milan Vranešić, zapovjednik 2. voda Mile Milković, zapovjednik 3. voda Josip Valentić i zapovjednik voda za potporu Tomislav Marinac. Vojnici ove satnije nisu imali adekvatne odore za izvršenje zadaća u zimskim uvjetima, odore su im bile iznošene, čizme također u lošem stanju, a nisu imali ni kacige. Nisu imali trenutne tromblonske mine, ručne bombe, itd.

Po dolasku u Seline zapovjednik 133. brigade javlja se u zapovjedništvo kombinirane bojne, gdje ga dočekuje general Franjo Feldi koji se nalazio u društvu nekoliko pripadnika zapovjedništva bojne „Tigrova“. Rečeno mu je gdje će postrojbe 133. brigade biti smještene. Vojska je smještena u zadnjim kućama za odmor na izlazu iz Selina prema Rovanjskoj. Kad su se smjestili, ubrzo je došao neko iz 1. gbr. i tražio da se presele u druge objekte u Selinama, kako se oni (1. gbr.) ne bi razdvajali od svojih koji su također bili smješteni u okolnim objektima. Nakon toga vojnici 133. mtbr. premještaju se u druge objekte koji su bili devastirani (razbijeni prozori, oštećen namještaj, sanitarni čvorovi nisu bili u funkciji jer nije bilo vode, nije bilo dovoljno kreveta, peći za grijanje, pa je noću bilo dosta hladno, itd.). No, unatoč tome moral vojnika u obje satnije iz 133. brigade bio je na visokoj razini.

Nakon povratka iz Selina zapovjednik 133. mtbr. obavijestio je zamjenika OZ brigadira Rahima Ademija o problemu opreme satnije iz 3. (gospićke) bojne. Zatražio je da se za ovu satniju žurno osigura, najkasnije u roku 4 dana, 120 kompleta odora s čizmama, isto toliko kaciga, veš (zimski) za presvlačenje, sapuni, tekući deterdžent, 120 rančeva, 120 pribora za jelo, i po dvije manjerke za svaki vod. Zamolio je brigadira da se založi kako bi se u Seline vratilo 25 komada vreća za spavanje koje su tijekom transporta ostale u autobusima.

Zapovjednici satnija iz 133. mtbr. u Selinama su bili izravno podređeni zapovjedniku bojne „Tigrova“, pukovniku Damiru Tomljanoviću Gavranu, koji im sutradan na sastanku izdaje zapovijed za daljnji rad. Napravljena je shema smjene na položajima i određen datum kada će koja satnija ići na smjenu. Nakon toga pukovnik Tomljanović obilazi vojnike 133. mtbr. u Selinama. Nakon što su se postrojili u njegovu čast i zapovjednik satnije mu predao prijavak, pukovnik im se obratio prigodnim govorom u kojem je naglasio

njihovu ulogu u budućoj zadaći. To je na vojnike djelovalo jako motivirajuće jer su prvi puta vidjeli čuvenog zapovjednika „Tigrova“.

Drugu večer po dolasku u Seline pripadnici prvog voda otočke satnije odlaze pojačati položaje „Tigrova“ na Podpragu, gdje su zahvaćeni jakom topničkom vatrom, ali se drugi dan vraćaju bez gubitaka. Prije odlaska postrojbe na smjenu, zapovjednik satnije Ivanišević išao je na izviđanje helikopterom. Nakon otprilike tjedan dana satnija je kamionima krenula iz Selina u smjeru Velebita do Zelenkovca, a dalje do prve crte pješice do Podpraga. Hodnja je trajala oko sat vremena, pri čemu su se mimoilazili s nekolicinom ranjenika, a približavajući se prvoj crti detonacije su bile sve jače. Dolaskom na Podprag satnija se razvija po vodovima, lijevo tj. na područje Tulove grede odlaze pripadnici 3. voda (iz Brinja), zapovjednik voda PavicaBorić, a s njima odlazi i zapovjednik satnije Ivica Ivanišević; desno na Malu Bobiju, Veliku Bobiju i na Marune odlazi drugi vod sa zapovjednikom Kolakom i zamjenik zapovjednika satnije Danijel Dasović Dane. Na Podpragu ostaje 1. vod sa zapovjednikom Nenadom Levarom, a tijekom noći na Podprag je došao i vod minobacača 82 mm sa zapovjednikom Jurom Bobincem Krcijom. Satnija do zore na spomenutim položajima ostaje sa smjenom „Tigrova“ koji sutradan nastoje zauzeti pogodnije strateške kote i pomaknuti crtu bojišnice. U vezi s tim uvečer do njih dolaze Damir Tomljenović Gavran i Mirko Norac kako bi izvršili izviđanje mogućeg smjera napadnog djelovanja koje treba početi sutra ujutro. U ranim jutarnjim satima „Tigrovi“ na tom smjeru kreću naprijed dok pripadnici satnije iz 133. brigade ostaju na dostignutoj crti bojišnice kao taktička pričuva. Akcija se dobro razvija, „Tigrovi“ zauzimaju neke kote i potiskuju neprijatelja, čime se pomiče i crta obrane. Tada iz smjera Obrovca srpskim snagama u pomoć pristiže motorizirana kolona svježih snaga. S Podpraga ih uočava zapovjednik 1. voda i izvještava Tomljenovića o tome, koji odmah zapovijeda topničku vatru po toj koloni, pa zapovjednik 1. voda navodi vatru, pri čemu je kolona zaustavljena i zbog vrlo precizne vatre gotovo uništena. „Tigrovi“ su postigli planirani cilj, neprijatelj je odbačen s vrlo važnih strateških kota. Po smirivanju borbenih djelovanja, „Tigrovi“ uvečer odlaze u Seline, a pripadnici 133. brigade ostaju na novo osvojenim položajima.

Satnija 133. brigade je pod patronatom zapovjednika bojne „Tigrova“, pukovnika Tomljenovića imala vrlo zahtjevnu zadaću, a to je obrana dostignute crte u području Tulovih greda. Crta dodira bila je gotovo svakodnevno izložena snažnim neprijateljskim protunapadima kojima su pokušavali povratiti izgubljena područja. Na tim položajima satnija iz 1. bojne 133. brigade zadržala se 5 dana, nakon čega ih je smijenila satnija iz 6. gmtbr.

Istog dana kada se postrojba 133. mtbr. pripremala za pokret, sukladno prosudbi za angažiranje topničkih i domobranskih jedinica na ličkom ratištu kao i obvezi glede priprema za navalna djelovanja, na inicijativu zapovjednika 133. mtbr zapovjednik OZ Gospić 2. veljače 1993. upućuje načelniku GS HV-a

prijedlog za mobilizaciju operativnih i domobranskih jedinica OZ Gospić. U prijedlogu navodi da se odobri mobilizacija domobranskih bojni Gospić i Otočac, koje bi dijelom preuzele zadaće uz uvođenje novog ljudstva 133. i 138. brigade HV-a radi zamjene i odmora v/o koji su angažirani na Gackom bojištu neprekidno od godine do godine i pol dana. Predlaže i da se odobri mobilizacija 2. bojne 133. brigade (popunjava Pag i Senj) radi zamjene i odmora ljudstva koje se nalazi na ličkom ratištu više od godinu dana.

Istoga dana, temeljem zapovijedi načelnika GS HV-a od 2. veljače 1993., zbog odlaska dijela snaga 133. mtbr u područje Rovanjske, zapovjednik OZ Gospić zapovijeda zapovjedništvu 111. brigade da odmah pristupi prebacivanju dijela brigade na područje Like. Radi izviđanja i pripreme rajona za razmještaj uputiti dvije izviđačko konačarske skupine, od kojih jednu u zapovjedništvo 133. brigade, a jednu u zapovjedništvo OZ Gospić. Ove skupine trebaju se javiti u zapovjedništva do 8 sati 3. veljače 1993. godine. Od zapovjedništva 111. brigade formirati zapovjednu grupu koja će s jednom satnijom otpočeti hodnju u 10 sati smjerom: Karlobag – Gospić - s. Donje Pazarište, a s jednom satnijom otpočeti hodnju smjerom: Senj – Vratnik - Brlog, gdje se razmjestiti i otpočeti s intenzivnom obukom.

Temeljem ove zapovijedi, zapovjedništvo 1. bojne 111. brigade s jednom satnijom i pristožernim postrojbama bojne krenulo je u hodnju m/v u 10,30 sati. Dolaskom u Brlog zapovjednik bojne razmjestio je postrojbe i odmah organizirao obuku. Na područje Brloga 3. veljače iz 1. mtb. 111. brigade došao je 201 čovjek i 17 m/v.

U vezi s dovođenjem postrojbi 111. brigade u zonu bojišnice i situacije u kojoj se postrojbe nalaze u punoj pripravnosti, zapovjedništvo ZP Gospić upućuje 4. veljače 1993. zapovjednicima 111. i 133. brigade zapovijed kojom nalaže da zapovjedništvo 111. brigade sa zapovjedništvom 133. brigade dogovori zapovjedničko izviđanje. Ovo izviđanje treba provesti s ciljem određivanja mjesta na kojima bi trebalo urediti položaje za obranu, koje bi u slučaju potrebe posjele postrojbe 111. brigade. Izviđanje treba provesti odvojeno na dva smjera. Na otočkom smjeru izviđanje će predvoditi zapovjednik 1. bojne 133. mtbr. sa zapovjednikom bojne iz 111. brigade, zapovjednikom satnije i zapovjednicima vodova iz te satnije razmještene u rajonu Brloga. Na gospićkom smjeru izviđanje će predvoditi zapovjednik 111. brigade sa zapovjednikom 3. bojne 133. brigade. Izviđanjem utvrditi koji su to smjerovi na kojima bi se u slučaju potrebe uvele snage za pojačanje obrane. Ojačanja planirati tako da bi se svakoj pješačkoj satniji iz sastava 133. brigade pridodao vod iz 111. brigade koji bi predstavljao pričuvu. Položaj na koji bi se uveo vod trebao bi biti na drugoj crti obrane, koji bi uredili vojnici iz sastava 111. brigade u sklopu inženjerijske izobrazbe.

Rok za izvršenje ove zadaće je 8. veljače 1993. godine.

U vezi preuzimanja dijela položaja od snaga MUP-a na području Velebita načelnik GS HV-a 4. veljače 1993. upućuje zapovijed:

„1. Sa snagama kombinirane bojne hitno preuzeti položaje na Velebitu od snaga MUP-a i to: Ruje, Kraljičina vrata, Alanac (k. 1071), Tulove grede (k. 1120).

2. Obranu organizirati u zoni odgovornosti

lijevo: Ruja, desno: s. Jasenice - kanjon Zrmanja, a po dubini Starigrad – Paklenica.

Prednji kraj imati na crti: Ruja - tt 1056 - Kraljičina vrata - Alanac (k. 1071) - Tulove grede - Mala Bobija - Velika glava (tt 197) - selo Rončevići (k. 112).

Težište u obrani imati na održanju dominantnih kota koje posjesti jačim snagama za obranu, promatranje i kontrolu vatrom, a na ostalim imati slabije snage što posebno procijeniti.

1. Snage MUP-a organiziraju obranu na grebenu i sjevernim padinama Velebita na općoj crti: Mali Golić tt 1197 - Visočica – Golovrat.

2. Sa snagama MUP-a na položajima Mali Golić i po dubini ostvariti neposrednu vatrenu i sigurnosnu vezu i usuglasiti konkretne mjere za zajedničko djelovanje.

Za organizaciju zapovijedanja, združenog djelovanja i usuglašavanja zadaća za jedinice HV-a odgovoran je zapovjednik OZ Split brigadir Ante Gotovina, a za snage MUP-a zamjenik MUP-a Željko Tomljenović, koji će tijekom 4. veljače 1993. na licu mjesta osobno regulirati sva pitanja sa zapovjednikom brigadirom Mirkom Norcem.“

Istoga dana 4. veljače 1993. Načelnik GS HV-a upućuje zahtjev u MORH, Upravi za vojnu obvezu i mobilizaciju, u kojem traži da se žurno odobri mobilizacija jedne satnije 133. brigade HV-a iz bojne koja se popunjava iz općina Senj - Krk i jedne satnije 138. brigade HV-a koja se popunjava iz općine Opatija. Iste mijenjati u okviru bojni prema planu smjena OZ Gospić, a sukladno potrebi smjena jedinica na bojišnici.

Nakon početka operacije "Maslenica" II.dioObjavljeno: 29-01-2013

Pritisnut problemima nastalim zbog odlaska postrojbi na Maslenicu, zapovjednik ZP Gospić brigadir Izidor Češnjaj piše načelniku GS HV-a zahtjev sljedećeg sadržaja:

“Situacija na ličkom ratištu u zoni odgovornosti ZP Gospić vrlo je složena, crta bojišnice u zoni dugačka je oko 120 km. Duž bojišnice postoji 5 mogućih taktičkih pravaca na kojima bi neprijatelj mogao ispoljiti napadno djelovanje. To su sljedeći pravci:

Medak – Bilaj – Gospić, Bunić – Ljubovo - Lički Osik – Perušić, Bunić – Čanak – Ramljani - Otočac, Vrhovine – Podum - Otočac, Lička Jesenica – Glibodol – Križpolje.

Neprijateljske snage jačine brigade, pojačane oklopno-mehaniziranim bataljunom i jakim snagama za topničku podršku i protuoklopnu borbu, raspoređene su tako da uz manja pregrupiranja mogu ispoljiti težište napada na bilo kojem od 5 raspoloživih pravaca.

Težište odsudne obrane planirali smo na moguće pravce napada.

Na raspolaganju su nam bile dvije bojne u sastavu TG 133 i tri nepopunjene domobranske satnije. Za intervenciju smo imali na raspolaganju snage 6. gmtbr.

Odlaskom 6. gmtbr. i dvije ojačane satnije iz sastava TG 133 na zadarsko ratište u rajon Maslenice, znatno je narušen odnos snaga na ličkom ratištu u našoj zoni odgovornosti. Dovedeni smo u situaciju u kojoj moramo veći dio raspoloživih snaga držati na položajima, jer ispred sebe imamo neprijatelja. Imamo velike međuprostore koji su kontrolirani samo patrolama i promatračkim punktovima. Nemamo snaga za intervenciju na nivou bojne, TG-a ni ZP-a. U nemogućnosti smo osigurati naše snage za zamjenu postrojbi na položajima koje se nalaze na Maslenici. U takvoj situaciji doveli smo na teritorij Like ročni sastav 111. brigade, jačine dvije pješačke satnije i rodovske postrojbe (ukupno 609 ljudi), nastavili smo planiranu obuku u uvjetima taborovanja. Tijekom obuke planirano je uređenje položaja na drugoj crti obrane na kritičnim smjerovima koje bi te postrojbe posjele u slučaju potrebe. Na ovaj način stvorene su samo snage za intervenciju ZP-a, koje međutim ne predstavljaju odgovarajuće rješenje. Osim toga, iz ročnog sastava treba otpustiti oko 100 vojnika 15. ožujka 1993. zbog završetka vojnog roka.

U cilju razrješavanja navedenih problema predlažemo mobilizaciju dvije kompletne bojne prema sljedećem:

1. Domobilizaciju bojne iz sastava 138. brigade koja je trenutno mobilizirala jednu satniju. Radi se o bojni koja se po novom ustroju mobilizira na području općine Opatija.

2. Domobilizaciju 2. bojne iz sastava 133. brigade koja trenutno ima dignutu jednu satniju. Ta se bojna po novom ustroju mobilizira na području općina Senj i Pag.

Predloženim snagama smatramo da bi na zadovoljavajući način mogli razriješiti sve navedene probleme.“

Postrojba 133. brigade jačine jedne satnije koja je sastavljena od dva voda s područja Otočca i Brinja i jednog iz Gospića, ponovo organizira smjenu na položaju koja traje 10 dana. Izuzetno je zahtjevan potez od oslobođene Rovanjske do Podzida, pa vrh Velike i Male Bobije, pa preko Tulovih greda do Kraljičinih vrata i Bukve. Poduzete su mjere uređenja otpornih točaka i ojačanja protuoklopnim sredstvima, zaprječivanja mješovitim minskim poljima i drugim zaprekama, izrade novih paljbenih položaja topništva, uspostavljanja promatračnica i njihovog uvezivanja u sustav zapovijedanja i izvješćivanja. Smjena je krenula iz vojarne „Josip ban Jelačić“ u Otočcu 14. veljače u 17 sati. Smjenu je u nekoliko autobusa poveo zapovjednik satnije zastavnik Ivica Ivanišević. U Seline su stigli oko ponoći i smjestili se po kućama i vikendicama. U pripremi su bili 5 dana, te su peti dan u 19 sati krenuli izvršiti smjenu jedne postrojbe 6. gmtbr. Smjena je izvršena na punktovima: Podprag - Tulove grede - Nekić Stanovi - Bukva i Ruja. Veliku pomoć po mraku i nepoznatom terenu pružio im je Zdravko Žanić – Žan, bivši pripadnik 133. brigade, a sada pripadnik 6. gmtbr. Zapovjedno mjesto satnije bilo je u natkrivenim zidinama u Nekić Stanovima.

Tijekom 19. veljače na Podgradu iznad Obrovca ranjen je pripadnik 133. brogade Josip (Ivana) Žubrinić.

Dana 24. veljače 1993. zapovjednik 133. brigade oko 13 sati upućuje zapovijed u zapovjedništvo 1. Bojne, koje se nalazilo u zgradi starog rodilišta pod Forticom, da u 16 sati bude pripravna postrojba jačine jedne satnije u vojarni „Josip ban Jelačić“ za upućivanje na Maslenicu. Zapovjednik satnije zastavnik Ivica Ivanišević i njegov zamjenik Goran Jozing su do 16 sati okupili i postrojili oslabljenu satniju s jednim vodom iz Sinca, Lešća, Čovića, Prozora i Otočca i jednim vodom iz Brinja i brinjskog kraja. U 17 sati, s dva autobusa, zapovjednik satnije i njegov zamjenik poveli su 87 pripadnika relacijom Otočac – Gospić – Karlobag - Starigrad. Oko 21 sat kolona stiže u Seline, kao i njihovi prethodnici smješteni su u vikendice i ostale stambene objekte u Selinama gdje je bilo smješteno i zapovjedništvo. O odlasku ove postrojbe poslano je izvješće iz operativnog središta ZP Gospić u GS HV-a. Po dolasku ove smjene u Seline odlučeno je dasatnija bude u pričuvi i pripremi za djelovanje po potrebi. Dinamika angažiranja postrojbi na dostignutoj crti bila je takva da su prvih pet dana bili u pripremi u Selinama, a drugih pet dana na dodijeljenim položajima. Zapovjednik satnije je 27. veljače pozvan na „brifing“, određeni su mu položaji koje će u večernjim satima 28. veljače primiti od 6. gbr. Dati su mu kodni nazivi položaja: zapovjedništvo - Lav, Nekići - Lav 1, Tulove grede - Lav 2, Alanac - Lav 3, Kraljičina Vrata - Lav 4, K. 1056 – Lav 5, Ruja – Lav 6. Ovo su bili novi položaji koje dotad satnija nije držala.

Pod okriljem mraka, koristeći ratna svjetla, s teretnim vozilima TAM T-150 iz sastava 133. brigade, 28. veljače 1993. oko 17 sati iz Selina kreće satnija iz sastava 1. bojne 133. brigade novoizgrađenim putem obroncima povrh Rovanjske do Podzida, gdje se nova cesta spajala s cestom Sv. Rok -

Obrovac. Iste večeri oko 20 sati na položajima smjenjuju postrojbu 6. gbr., a položaje je predavao Zdravko Zavišić Zava. Zapovjedništvo satnije bilo je u Nekić Stanovima, odakle su žičnom vezom bili povezani s otpornim punktovima podno stijena Tulove grede, Bukve i Kraljičina vrata. U sastav ove satnije ušao je i vod iz sastava 3. bojne 133. brigade iz Gospića kojim je zapovijedao poručnik Pražić. Meteorološki uvjeti u kojima su primili položaje na otpornim punktovima bili su izrazito teški s vrlo niskim temperaturama i burom koja je probijala odoru i nosila snijeg u lice ljudima na položajima.

Drugog dana po dolasku na Tulove grede četnici su koristeći pogodnosti velike hladnoće i loše vidljivosti izvršili jak minobacačko-topnički napad. Pošto su naši položaji bili ispod položaja četnika i nedovoljno uređeni da bi vojnicima u slučaju takvoga napada mogli pružiti adekvatnu zaštitu, dio postrojbe koji se nalazio u podnožju Tulovih greda nije mogao izdržati ovaj topnički napad, pa se povlače. Međutim, ubrzo nakon toga, na inicijativu zapovjednika satnije Ivice Ivaniševića i njegova zamjenika Gorana Jozinga, već popodne je organiziran protunapad s ciljem povratka zauzetog otpornog punkta Tulove grede. Protunapad je uz podršku topništva 1. gbr. izveden s pripadnicima voda iz Ličkog Lešća i trajao je cijelu noć, a do ujutro je napušteni otporni punkt vraćen bez gubitaka. Zbog toga su cijeli dan gotovo do noći po jakoj buri i hladnoći od -15°C, ponovno bili izvrgnuti topničkoj paljbi i paljbi minobacača 120 mm. Poslije toga minobacačko-topnička vatra se smirila pa je idućih dana bilo razmjene vatre iz pješačkog naoružanja. Četvrtog dana, odnosno 2. ožujka bilo je najteže u toj smjeni. U 13,10 sati s Nekić Stanova je sa sljedovanjem hrane krenuo zapovjednik voda iz gospićke postrojbe Stevo Pražić, u pratnji jednog vojnika. Oko 13,25 sati zazvonio im je poljski telefon, te se s druge strane s otpornog punkta Bukva javio Darko Furlan, sav izbezumljen. Nesuvislo je govorio da je oko njih sav snijeg crven i da ima puno mrtvih. Slušalicu mu je uzeo Tomo Ladišić i rekao da imaju 3 mrtva i dva ranjena. Dečkima je bilo hladno i zamrznuli su im se zatvarači na puškama, te su naložili vatru od agora i malo zelenih grančica da odmrznu zatvarače. Nedugo zatim točno među njih pala je mina od minobacača 120 mm i ubila trojicu iz Novosela, a dvojicu teško ranila. Poginuli su: narednik Ivica Jurčić (Ivanov), narednik Luka Pavelić (Franjin) i zapovjednik desetine, časnički namjesnik Milan Radošević (Jurin), a ranjeni su: Mile Filipović (Josipov) i Josip Jurković (Martinov). Oko 14,15 sati ranjene su izvukli „Tigrovi“, a pod okriljem mraka poginuli su spušteni u Seline.

Istu večer na položaje je osobno došao i pružio im potporu pukovnik Damir Tomljanović Gavran i ostao s njima dan poslije strašne tragedije. Nakon provedenih pet dana i pet noći na položajima u jako teškim uvjetima, 4. ožujka dolaze im „Tigrovi“ na smjenu pa oni odlaze u Seline, odakle istu noć odlaze autobusima koji su dovezli novu smjenu iz Otočca i Gospića.

Zapovjedništvo 133. mtbr. ima sve više problema s organizacijom smjene za zadaće na Maslenici, osjeća se veliki nedostatak ljudi za položaje

na području Otočca, Gospića i Maslenice. Zbog toga zapovjednik brigade 20. ožujka 1993. osobno odlazi u Seline kako bi pojasnio ljudima zašto se ne mogu vratiti u svoje matične postrojbe. Odmah potom, oko 18 sati, iz Selina je došao u Gospić do zapovjednika Zbornog područja Izidora Češnjaja i izvijestio ga o problemima vezanim za nemogućnost organiziranja dovoljnog broja ljudi za sljedeću smjenu, jer mu nedostaje najmanje jedan pješački vod. Rješenje ovog problema Zapovjedništvo ZP Gospić nalazi u podčinjavanju jednog voda iz 111. brigade zapovjedništvu 133. mtbr., pa u cilju boljeg osiguranja dijela bojišnice pod zapovijedanjem 133. brigade, 20. ožujka 1993. upućuje zapovijed zapovjedništvu 133. brigade, kojom se jedan vod ročnog sastava iz 111. brigade HV-a podčinjava 133. brigadi HV-a. Konkretne zadaće ovom vodu dat će zapovjednik 133. brigade. Rok za izvršenje ove zadaće je 21. ožujka 1993. do 20 sati.

Nakon što su odradili zadaću držanja položaja na padinama Tulovih greda, uvečer 21. ožujka do zapovjednika 1. voda dolazi zapovjednik satnije Ivanišević sa zahtjevom da iz sastava voda pozove dragovoljce za ispomoć „Tigrovima“, koji će tijekom noći krenut u akciju osvajanja Tulovih greda. Javilo se 10-ak ljudi koji su u noći kamionima bez svjetala došli na položaj Tulove grede. Odmah su podijeljeni u dvije skupine i raspoređeni na dva položaja tako da na svakom položaju bude jedna strojnica 7,9 mm. Čim se počelo razdanjivati, iz smjera Glinice neprijatelj je otvorio minobacačko-topničku vatru po našim položajima, koja je trajala gotovo cijeli dan. Uslijed ovog topničkog djelovanja, oko 12 sati gelerima minobacačke mine ranjen je zapovjednik satnije Ivica Ivanišević, a oko 14 sati poginuo je vojnik Marko Rončević. Zbog ranjavanja zapovjednika satnije Ivaniševića, zapovjednik 133. brigade istog dana na dužnost zapovjednika satnije na Maslenici imenuje Gorana Jozinga, koji je do tada bio zamjenik Ivaniševiću, a za njegovog zamjenika postavlja Igora Betlea.

Nakon što su se stvorili uvjeti da zapovjedništvo 133. mtbr. ponovo organizira smjenu za Maslenicu, koja 24. ožujka odlazi na Tulove grede, gdje posjedaju iste punktove, ali i novi osvojeni punkt na samom vrhu Tulovih greda, na kojima će provesti idućih 5 dana. Ujutro prvog dana bila je južina, ali ubrzo se vrijeme pogoršalo pa je počeo padati snijeg koji je, nošen hladnom burom, napadao preko jednog metra visine. Zbog tako visokog snježnog pokrivača i vrlo niskih temperatura bili su potpuno logistički odsječeni od baze i nisu mogli dobiti hranu ni bilo koju drugu pomoć. Svih pet dana koliko je trajala njihova smjena koristili su konzerviranu hranu koju su ponijeli sa sobom prvog dana. Ono malo konzervi što su imali dijelili su među sobom, a kruha nisu uopće imali, tako da su bili više gladni nego siti.

Snažni protunapadi neprijatelja na Maslenici bili su učestali sve do svibnja 1993. godine. Težište djelovanja neprijateljskog topništva bilo je upravo na području Novskog ždrila s ciljem onemogućavanja izgradnje, a kasnije i prometovanja pontonskim mostom preko Maslenice.

Zapovjedništvo 133. brigade prilikom organizacije novih smjena za položaje na Maslenici ima sve više problema jer vojnici ne žele više ići tamo, pa u svom negodovanju, između ostalog, postavljaju i pitanje zašto tamo ne idu članovi zapovjedništva brigade i pripadnici postrojbi za vatrenu potporu, kao što su topnici, tenkisti itd. Glede zapovijedi zapovjednika ZP Gospić, a u vezi vršenja zamjene smjene na Maslenici, zapovjednik 133. brigade 29. ožujka 1993. odlučuje prihvatiti primjedbe vojnika te donosi zapovijed kojom regulira smjenu ljudstva po sljedećem: ured zapovjedništva - 5 ljudi, tenkovski vod - 5, motorizirana bojna - 20, bitnica PZO - 5, bitnica haubica 105 mm - 5, bitnica minobacača 120 mm - 5, inženjerijski vod - 5, RBKO vod - 5 i logistički vod – 5. Ova smjena je po ovakvom rasporedu imala ukupno 60 ljudi, koji moraju biti spremni s kompletnom opremom i jednim b/k streljiva 1. travnja 1993. u 10 sati u krugu vojarne „Josip ban Jelačić“ u Otočcu.

Dana 1. travnja organizira se povratak smjene s Maslenice iz Starigrada.

4. travnja, na Tulovim gredama ponovno stradavaju pripadnici 133. brigade, poginuli su Slavko Jaranović (Jurin), Željko Vukelić (Ivanov) i Martin Farkaš (Stjepanov), a ranjen je Boško Latinović. Pokopani su 7. travnja 1993. godine.

Dana 17. travnja 1993. u Selinama boravi satnija iz sastava 133. brigade. Vojnici se hrane u hotelu „Alan“ za vrijeme dok se nalaze u pripremi. Smješteni su u četiri privatne kuće u kojima nema struje i vode. Opskrba gorivom vrši se na benzinskoj crpki INE u Starigradu.

Nakon provedenog stožernog trenaža u ZP Gospić, general-bojnik Franjo Feldi 23. svibnja 1993. upućuje načelniku GS HV-a izvješće u kojem navodi: „Tijekom 20. i 21. svibnja 1993. proveden je stožerni trenaž s čelnim osobama zapovjedništva ZP Gospić i predstavnicima specijalnih postrojbi MUP-a s Velebita. Na stožernom trenažu obuhvaćena su tijekom prosudbe, podnošenja prijedloga, donošenja odluke i izrade borbene dokumentacije sva bitna pitanja pripreme i provođenja operacije „Poskok-2“.

Kao aktualna pitanja kojima treba dati prioritet između ostalih istaknuta su sljedeća:

- da se 6. gmtbr. preimenuje u 9. gmtbr.,

- da se dijelovi 6. gmtbr. (oko 70 ljudi) izvuče s Velebita i vrati u sastav brigade,

- izvući ojačani vod 133. brigade iz Otočca s Tulovih greda.“

Zapovjedništvo 133. brigade 24. svibnja organizira novu smjenu za položaje na Maslenici, upućen je vod iz sastava 1. bojne koji je vodio Mijo

Prša. Vod je s 4 kamiona TAM T – 110 u pratnji jednog sanitetskog vozila Pinzgauer u večernjim satima krenuo iz Otočca preko Gospića, Karlobaga i Starigrada. Po dolasku u Seline, zapovjednik bojne „Tigrova“ Gavran određuje da vod prvih 5 dana bude u pripremi, a drugih 5 dana na položajima. Odlazak na položaje na Rui bio je kamionima u večernjim satima, gdje su bili sljedećih 5 dana bez poteškoća. Na temelju izvješća general-bojnika Franje Feldija sa stožernog trenaža u ZP Gospić od 23. svibnja 1993., a temeljem operativnih priprema za borbeno osposobljavanje snaga na području Like, načelnik GS HV-a 30. svibnja 1993. donosi zapovijed u vezi izvlačenja snaga 6. gmtbr. i 133. brigade HV-a iz sektora 1 i vraćanja u sastav ZP Gospić. Ovom zapovijedi, između ostalog, u točki 2. zapovijeda da se snage 6. gmtbr. i 133. brigada HV-a, angažirane u sektoru 1, planski zamijene i vrate u sustav ZP Gospić s ciljem odmora i pripreme za borbena djelovanja u sastavu svojih brigada. U točki 4. zapovijeda da zapovjedništvo ZP Gospić odmah izvrši jasna razgraničenja između 6. gmtbr., Domobranske bojne Gospić i 3/ 133. brigade HV-a, tako da 6. gmtbr. zadrži dio crte bojišnice do sela Budak, a snage 3/133. brigade HV-a i Domobranske bojne Gospić stavi pod neposredno zapovijedanje zapovjedništva ZP Gospić. Na osnovu ove zapovijedi zapovjednik ZP Gospić 1. lipnja 1993. donosi svoju zapovijed, a u točki 2. zapovijeda da 6. gmtbr. i 133. brigada HV-a odmah pristupe pripremama za povlačenje svojih snaga angažiranih u sektoru 1.

Kako se primicalo vrijeme smjene, koja je trebala doći 2. lipnja, a nije došla, ljudi su postajali sve nervozniji, pa je trebalo dosta truda i mudrosti kako bi se održao red i stega u postrojbi. Ovaj vod iz 133 brigade sastavljen je uglavnom od ljudi sa sela i to s područja Kutereva, Lipovlja, Crnog Jezera i Švice, koji su po dolasku sa smjene namjeravali obrađivati svoju zemlju, jer je bilo vrijeme kosidbe pa je i zbog toga rasla nervoza. Unatoč zapovijedi zapovjednika ZP Gospić o povlačenju pripadnika 133. brigade s te bojišnice, isti nisu mogli biti odmah povučeni zbog zahtjeva zapovjednika bojne „Tigrova“, da ova smjena ne može napustiti područje Selina dok ne dođu drugi, pa su morali ondje ostati gotovo 7 dana duže od predviđenog. U svrhu smirivanja napetosti, u Seline su poslani iz ZP Gospić načelnik IPD-a Darko Deković, pripadnik SIS-a 133. brigade Rudolf Mandekić, načelnik IPD-a 133. brigade Marino Paliska i njegov pomoćnik Nenad Levar. Razgovorom su smirili nezadovoljne vojnike obavijestivši ih da u toku dana po njih dolaze autobusi. Nakon toga vojnici su se počeli spremati, a sa sobom su ponijeli svu opremu koja se ondje nalazila još od prve smjene, kao npr. netrzajni topovi, minobacači, streljivo i ostala oprema.

Po povratku s masleničkog ratišta zapovjednik 133. mtbr. pohvalio je pojedine pripadnike te postrojbe za časno izvršavanje postavljenih zadaća na bojištu.