na vjetrometini - oliver adam

Olivier Adam

Na vjetrometini

S francuskog prevela

Smiljka Guštak

SysPrintZagreb, siječanj 2010.

Adam _ Na vjetrometini.indd 3Adam _ Na vjetrometini.indd 3 29.1.2010 9:45:5529.1.2010 9:45:55

NASLOV IZVORNIKA

Olivier AdamA l'abri de rien

© Editions de l'Olivier, 2007

UREDNIK

Marinko Koščec

LEKTORICA

Branka Savić

GRAFIČKA PRIPREMA

Tomislav Stanojević

ZA NAKLADNIKA: Robert Šipek

NAKLADNIK: SysPrint d.o.o., p.p. 84, 10020 ZagrebTel. (01) 655 8740 • Fax (01) 655 8741

E-mail: [email protected]

ISBN 978-953-232-261-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 727689

KOMPJUTORSKI SLOG: SysPrint d.o.o., Zagreb

TISAK I UVEZ: Tiskara Kolarić


Za Karine, u svemu


7

Kako je sve počelo? Pretpostavljam ovako: sama u kuhinji, no-sa priljubljena uz prozor, iza kojega nema ničega. Ničega.

Nema potrebe za opisivanjem. Toliko nas živi ovdje. Milijuni. No to ionako nije važno, sva ta mjesta toliko međusobno sliče da na kraju postaju nerazlučivima. Razasuta s kraja na kraj države, ona se spajaju, tkaju platno, mrežu, zaseban sloj, paralelan i nepoznat svijet. Milijuni identičnih blijedo ožbukanih kuća, bež ili ružičastih, milijuni prozorskih kapaka s kojih se ljušti boja, milijuni nakriv-ljenih garažnih vrata i malih vrtova skrivenih iza njih, ljuljačke roštilji maćuhice geraniji, milijuni upaljenih televizora u jeftinim dnevnim boravcima iz Conforame. Milijuni nevidljivih, izgub lje-nih muškaraca i žena, milijuni neprimjetnih i stopljenih života. Banalan život u modernim stambenim naseljima, od kojeg se za-boravlja što se događa izvan njih i što ona okružuju. Ravnodušnim, zatvorenim, odsječenim i samodostatnim naseljima. Nema ničega. Samo poredani automobili, pročelja prilijepljena jedno uz drugo i klinci koji se igraju pod bolesnom rasvjetom. Labirint ulica naz-vanih po drveću kojeg nema, ulične svjetiljke i njihove bijele ku-gle u noći, asfalt i travnjaci s cvijećem. Beskoristan i dalek grad, i tišina usred dana.

Dakle, počelo je ovako: trbuha priljubljena uz radnu površinu, pogleda uprta u prazno, sa šalicom kipućeg čaja među dlanovima, prejakog, gotovo sasvim crnog, nepitkog čaja. Ionako mrzim čaj. Pred kućom preko puta dvije žene razgovaraju. Kosa im je kratka, ili skupljena u konjski rep, a uz noge su im pripijene tajice kakve se mogu naći nedjeljom na tržnici. Čekaju da im se muškarac vra-ti s posla, a djeca iz škole. Gledam ih i ne mogu ne pomisliti: to je


O L I V I E R A D A M

8

njihov život, cijeli dan čekaju da im se vrate djeca ili muž i obav-ljaju praktične, konkretne zadatke kako bi ubile vrijeme. U biti, to je i moj život. Otkako sam ostala bez posla, to je i moj život. A nije mi ni toliko gore nego prije. Priznajem da posao u dućanu nije bio puno bolji.

Otpijam samo jedan gutljaj i izlijevam u sudoper ostatak te-kućine, koja zapljusnuvši mu stijenke nestaje u sifonu. Od tog me prizora uvijek obuzme tjeskoba. Znam da to nema smisla. Ali svi smo puni tih stvari koje nam uništavaju život bez pravog razloga. Na primjer tišina. Tog je dana, kao i svakog drugog, ispunjavala sve i stiskala mi grlo poput škripca. Osjećala sam kako mi se od nje ledi krv, kako mi se pluća ispunjavaju beskrajnom prazninom. Krater bez lave. Pustinja. Prokleto ledeno more.

Izišla sam iz kuhinje i otišla u dnevni boravak, ili sam obišla spa-vaće sobe. Ne znam više, a nije ni važno. Recimo da je bio dnevni boravak. Ni na njemu se neću zadržavati. Nema se o njemu što posebno reći: crn namještaj, dva naslonjača okrenuta prema tele-vizoru, kauč presvučen platnom s uzorkom inspiriranim afričkim motivima i pred staklenim vratima sušilica za rublje na kojoj vise majice, gaće, hlače i deseci čarapa. Po podu su posvuda razbacane igračke, a na niskom stoliću bojanke, flomasteri i kutije šarenih na-ljepnica. Nikad ne pospremam, osim navečer, tik prije nego što se Stéphane vrati kući. On to zove neredom. Ja mislim da je to prije svega život. Stéphane je vozač školskog autobusa. Kad smo se upo-znali, imao je osamnaest godina. Igrao je nogomet. Baš je bio za-vršio obuku i ušao u rezervnu ekipu. Svakog tjedna išla sam na sta-dion. Smrzavala sam se na tribinama nadajući se da će napokon ući na teren, da će barem jedanput napustiti klupu. On je u svojoj crve-no-zlatnoj trenirci grizao nokte i netremice gledao igralište. Po ne-kad bi nam se susreli pogledi. Poslala bih mu poljubac, ili bih na-pravila kakvu grimasu da ga opustim, da mu izmamim osmijeh. Nikad nije ušao. Nikad. Na kraju mu je bilo dosta, rekao je gotovo je, prošao je moj red, više nema smisla nadati se, rekao je odusta-jem, položit ću ispit za vozača autobusa, trenirat ću klince iz kvar-ta, s dečkima ću se viđati na tekmama, i bit će sasvim dobro tako.


N A V J E T R O M E T I N I

9

Otada nije dotaknuo loptu, osim povremeno s djecom, na plaži, ili na travnjacima u naselju. Mislim da mu nikada nije nedostajala.

U dnevnom boravku me čekala daska za peglanje prislonjena uza zid, uključeno glačalo i rublje u zelenoj plastičnoj košari. Da je Stéphane bio tamo ukorio bi me, majke mi stvarno si potpuno neod-govorna, kako možeš ostaviti glačalo uključeno, a što da se malena opeče. Nešto tog tipa. Ja mislim da je jedino što se možda moglo dogodi-ti bilo da si ga nabijem na facu dok mi se ne rastope koža i kosti. Onda bih ga pustila da se dobro izdere, pravila bih se da ga ne čujem, zapalila bih lucky, zatvorila oči i povukla dim. Ali nije ga bilo, pa sam se zadovoljila gledanjem daske i glačala izdaleka, poput divljih životinja, poput opasnih zvijeri koje mi predstav-ljaju nejasnu prijetnju. Ipak, prije ili kasnije morat ću se s njima uhvatiti u koštac. Zgrabila sam neki časopis sa stolića, vjerojatno sam ga rastreseno prelistala, lijepe slike, zgodne pjevačice i sve os-talo, tako me boli briga za sve to. Ali nije bilo ničeg drugog, a s kn-jigama mi nikada nije išlo: otvorim ih, pročitam nekoliko redova i misli mi odlutaju. Stéphane mi je svake večeri donosio hrpe Gala, Voici i svih tih sranja. Govorio je da je to da se opustim. Iskreno, nikada nisam shvatila ni od čega ni kako.

Ne znam zašto govorim sve to. Valjda jer je to bio moj život. To i ništa drugo: burza, jednom tjedno oglasi, naknada za nezapos-lene na početku svakog mjeseca, klinci kupanje zadaće obroci su-đe, rublje pospremanje, kupovina u Lidlu ili u Carrefouru kad mi je Lidl preteško padao i kad bi mi ostalo nešto novca, ali to je bilo sve rjeđe, kino jednom u šest mjeseci, telka svake večeri i basta, nema smisla lagati si, za većinu nas život je to i ne mnogo više.

Lise se stvorila u dnevnom boravku. Njezina prisutnost je u sekundi sve osvijetlila, zagrijala je zrak i svjetlo. Bila je lijepa kao slika, sa svojim velikim plavim očima, prava mala princeza. Sklup-čala se uz mene na kauču, pritisnula gumb na daljinskom uprav-ljaču i počeo je film, mislim Mala sirena, ionako zapravo nisam gle-dala, nisam ni pokušala, uvijek se izgubim nakon tri minute.

— Mama, šuti.



10

Pjevušila sam. Pjevušila sam, kao što sam to često činila. U au-tomobilu, za stolom, gdje god bi me uhvatilo, pjevušila sam, a da nisam ni bila svjesna. Lise je to mrzila.

— Prestani, rekla je. Bučiš mi… Ne čujem film.Zamolila sam je da mi oprosti i poljubila sam je u kosu, zapah-

nuo me njezin miris grmlja, smole i drveća. Jače sam je stisnula i pokušala se koncentrirati na radnju, smiješne ribe, crvenog raka i sve to, ali vrlo brzo oni su se sveli na oblike, pokrete, plave, žute i smaragdne mrlje začinjene sladunjavim pjesmama. Kažem to iako sam zapravo voljela te pjesme. Imale su nešto blago i umirujuće u sebi. Poput bombona ili komadića čokolade. Ali ponekad su mi pi-lile živce, pa bih ugasila televizor. Onda bi Lise počela cviliti da sam zločesta. Ali sada nisam to učinila. Prepustila sam se utapa nju u slatkom sirupu i u toplini djeteta pokraj sebe.

Kad je budilica zazvonila, trebalo mi je sto godina da izronim iz magle. Zaspala sam i crvene brojke na satu nisu mi baš ništa predstavljale. Budilica se još dugo nastavila javljati svojim pis-kutavim tonom. Lise me netremice gledala s čudnim izrazom lica, pitala se što čekam, zašto ne ustanem, a mislim da sam se i ja to pitala. Budilica se naposljetku ugasila, posljednji bip i gotovo, čuli su se još samo zvukovi crtića pomiješani s brujanjem hladnjaka.

— Lucas će zakasniti na trening — rekla je Lise. Tek kad mi je to rekla, sjetila sam se. Bio je četvrtak, šesnaest

sati. Mali je imao tenis. Svakog je tjedna u isto vrijeme imao tenis, ali ja bih svakog tjedna iznova zaboravila. Nemam pojma zašto si nikad nisam mogla takve stvari utuviti u glavu. Već tako dugo se sve udaljava, muti i nestaje. Tako dugo.

Stéphane je ušao u dnevni boravak. Znala sam da je tamo, a da ga nisam ni vidjela ni čula, osjetila sam njegovu prisutnost, u kući, u prostoriji. Kao da se odjednom promijenila tekstura zraka. Nisam se ni pomaknula, nisam ga pogledala, toliko sam puta vidjela nje-gove pokrete da sam ih znala na pamet, u glavi sam vidjela kako se nižu, odvezuje kravatu, otkapča posljednji gumb na košulji, odla-



11

že sako na stolicu, otvara hladnjak i toči si amstel, i nakon toga, tek nakon svega toga, ljubi Lise u čelo i mene u tjeme.

— Kakav ti je bio dan?Kao i svake večeri, slegnula sam ramenima, nisam ništa odgo-

vorila, a on je, kao i svake večeri, to učinio umjesto mene, odgovo-rio je na vlastito pitanje kao da je njemu upućeno. Ni toga ga dana nisam slušala više nego inače kako recitira sve što mu se dogodilo, kako mi prenosi slabe otkucaje vanjskog života: kvar u autobusu, grijanje zaglavljeno na najjačem, vrištanje djece, napadaj astme malog Gohiera, šala koju mu je u spremištu tijekom pauze ispričao kolega Paulo, nesreća pred njegovim očima na kružnom toku Che-min-Vert, na kraju ništa strašno, samo uništen skuter i ogrebotine.

Otkopčao je remen i dugo ostao stajati pred prozorom, nepre-stano prelazeći rukom preko šije. Što je mogao tako promatrati? Ni s ove strane nije bilo ničega za vidjeti. Minijaturna gredica ilovače i korova. Betonirana terasa, vrtna garnitura od zelene plastike. Pri-jenosni roštilj koji nikada nismo upotrijebili, zbog nedostatka drva, ugljena, sunca i želje. Usred zemlje stara, zahrđala, potpuno ras-klimana ljuljačka s nakošenim sjedalima, pokupljena iz škole. Sve skupa ograđeno minijaturnim, malo požutjelim klekom. Ispustio je uzdah zamora, nije bilo teško pogoditi o čemu razmišlja. Nije morao izustiti ni riječi, uputiti mi ni najmanji prigovor, svejedno sam čula njegov glas: vrt kuća sve ovo vrijeme mogla bih se malo potruditi, naposljetku, ništa drugo ni ne radim. Pa krediti, puno preskupa stanarina, nedostatak novca, krpanje kraja s krajem na koncu svakog mjeseca. Pobogu, tek smo se uselili u ovu prokletu kuću, zašto se sada tako ponašam? Ja sam htjela tu kuću, zar ne? Tobože više nisam mogla podnijeti stan, tobože djeci će biti bolje, odvojene sobe vrt prijatelji, pa svi ti susjedi naših godina, sigurno ćemo se s nekim sprijateljiti, bit ćemo manje usamljeni, stvorit ćemo si lijep život, ništa posebno, miran život, navečer aperitiv na zraku, vikendom doručak vani, malo vrtlarenja zašto ne, zarinut ćemo ruke u zemlju i posaditi cvijeće, ljeti ćemo piti pivo u le žalj-kama. Čula sam sve što je premetao po glavi. Zato sam ustala i pri-ljubila mu se uz leđa. Iako sam se još od prethodne večeri trebala



12

duriti na njega. Iako smo se kao i uvijek posvađali oko ničega, oko gluposti koje se odmah zaborave. Pretpostavljam da je dotle došlo. Voljeli smo se, ali ljubav je bila zakopana ispod svih masti i sranja svakodnevice, ispod te debele naslage, kakvu svi imamo. Da, po-ložila sam usne na njegovu šiju, a ruke su mi kliznule niz njegova prsa u šumu crnih dlaka.

— Jesi li se sjetila mojih košulja?Njegove košulje. Potpuno sam zaboravila. Iako tog dana nisam

trebala ništa naročito napraviti. Ništa važno. Ništa drugo na što bih morala misliti. Što sam radila cijeli dan? Vrtjela sam se po kući grizući nokte, borila se protiv tjeskobe koja mi je izjedala utrobu i prsa, ni sama ne znajući zbog čega, i suzdržavala suze.

— Jebote, Marie… Pa ne tražim puno od tebe.


13

Vani je bio potop. Otrčala sam do Martine puloverom štiteći glavu. Njezina je kuća bila poput naše, samo obratno, poput

odraza u zrcalu. Pozvonila sam, a ona je čekala iza vrata, što bi drugo, čekala je tamo satima da se nešto dogodi. Nisam stigla niti odvojiti prst od zvonca, vrata su se već otvorila. Našle smo se li-cem u lice. Kao i inače, nisam znala što da joj kažem. Živjeli smo ta ko blizu jedni drugima. Vodili smo isti život, imali smo iste umo-re, jednako smo se dosađivali ne usuđujući se priznati si to. Tako dugo je život prolazio pokraj nas, mogli smo si ga samo predstavi-ti istežući vrat kako bismo ga vidjeli i uvjerili se da uglavnom nije namijenjen nama.

Svojim unjkavim glasom pozvala je djecu, koja su se stvorila is-tog trena, previjajući se od smijeha. Dok je Lucas obuvao cipele, cijelo sam vrijeme proždirala pogledom svog mališana. Da smo bili sami, mislim da bih se bacila na njega, stegnula ga u naručju i obasula poljupcima. Ali Martine nas je promatrala svojim sumor-nim pogledom, pa sam mu samo prošla rukom kroz kosu.

U automobilu je na retrovizoru visjelo mirisno drvce, mirisalo je po vaniliji. Volim taj miris. Znam da je odvratan, ali moj je otac uvijek imao takvo drvce u autu. Vozila sam dva na sat. Lucas se držao za ručku, bojao se kad sam ja bila za volanom. I znala sam da ima pravo. Ja sam predstavljala pravu javnu opasnost, nisam se bila u stanju ni na što koncentrirati. Uzalud sam se pokušavala usredotočiti na cestu najbolje što mogu, da je izletio kakav auto-mobil ne bih čak ni okrenula volan.

Odmah po izlasku iz naselja ušli smo u trgovačku zonu: Go Sport Conforama Norauto, Kiabi Maisons du Monde Halle aux Cha-ussures, Gifi Biomarché Fly i sve ostalo. Zatim trgovačka galerija:



14

Carrefour Etam Eram Promod Camaieu Darty André i drugi. Sve nadohvat ruke, nadohvat novčanika. Divovske rasprodaje. Vrto-glava sniženja. Beskamatni kredit. Gotovo na mojem kućnom pra-gu. Gomile stvari koje si nikada neću moći priuštiti, kao uostalom niti itko drugi ovdje. Išli smo uz željezničku prugu prema centru grada, gdje su rešetke pred dućanima bile spuštene. Izlozi su ve-ćinom bili prazni, s ukoso zalijepljenim natpisima agencija za ne-kretnine na kojima je velikim slovima stajalo Prodaje se. Za ostale se čovjek pitao kako još opstaju. Prošli smo pokraj Monoprixa. Is-pred su bili svi oni tipovi koje se nikada nisam usuđivala pogleda-ti, izgledali su prljavo, izmoždeno, bili su tako mršavi pod onom svojom poderanom odjećom. Svi su ih zvali Kosovarima, ali uglav-nom su to bili Iračani, Iranci, Afganistanci, Pakistanci, Sudanci i Kurdi. Neki su sjedili na kartonima, drugi su stajali u grupicama i razgovarali, čekajući na što? Pred vijećnicom je stajao ogroman šator, postavljen nakon zatvaranja kampa.1 Nikada nisam shvatila zašto su zatvorili taj kamp. Otada su se stvari samo pogoršale. Još uvijek su bili jednako brojni, još uvijek su pokušavali doći do En-gleske, ali sada su zaista bili na cesti, prepušteni sami sebi. U pod-ne i uvečer vidjeli bismo ih kako u redu dvoje po dvoje čekaju kruh i toplu juhu koje su jeli unutra, na školskim klupama, u zaklonu šatorskog krila, ili pak stojeći vani, na ulici i na travnjacima u par-ku. Noću su spavali tko zna gdje, u šumi pod drvećem, na kolo-dvorima, u bunkerima predvorjima zgrada hangarima skladištima kolibama na plaži. Kad više ne bi mogli izdržati, ušuljali bi se pod kamion, u brod ili u vlak. Često bi najmlađi među njima okušali sreću. Većinom bi ih natrag dopremili u lijesu, raskomadane. Os-tale bi uhvatili i poslali u centre u Parizu ili drugdje. Za tri dana bi se vratili ovamo i čekali trenutak da ponovno okušaju sreću.

Mislim da sam nesvjesno ubrzala. Skrenuli smo prema moru. S obje strane ulice bili su još samo restorani i pubovi, u koje su se Englezi vikendom dolazili napiti. Kad smo bile mlađe moja sestra

1 Kamp Sangatte, nedaleko od tunela La Manche, koji je vodio Crveni križ dok ga Nicolas Sarkozy, tadašnji ministar unutarnjih poslova, nije 2002. godine zatvorio u cilju zaustavljanja ilegalne imi -gracije u Englesku. (Ova i sve ostale bilješke su prevoditeljičine.)



15

i ja visjele smo tamo s prijateljicama. Dobro su se ljubili, smijali su se, pjevali, rado su plesali, a bili su i brzi na šakama, ali prema na-ma su bili dobri kao kruh.

Poslije više nije bilo ničega, tu je bio kraj svijeta, plaža pod ki šom je brzala prema liticama, bijelim drvenim kolibama, zgradama i prorijeđenim kućama u daljini, koje su stajale kao zaboravlje ne ili izgubljene, kao da su slučajno sletjele tamo, donesene vjetrom, olu- jom. Bacila sam pogled na socijalnu stambenu zgradu koja je nad-visivala plažu, parking koji ju je razdvajao od pijeska, igralište za djecu, košarkaški teren na koji nitko nikada nije kročio, zbog pre-jakog vjetra. Tamo sam odrasla. Sa sestrom i roditeljima. U tom ve-likom sivom pravokutniku s minijaturnim prozorima i zidovima od papira. Obožavala sam to mjesto. Iz sobe se vidjelo kako nasip ponire u uzburkano more. Kad biste došli do kraja nasipa, činilo bi vam se da možete rukom dotaknuti trajekte, te goleme trbušaste brodove s oknima poredanim poput očiju ili zuba. Mislim da mi sada to nedostaje. Zato kad god je lijepo vrijeme dolazimo ovamo s djecom, Stéphane ih okreće poput helikoptera, ona se love u pijesku, guraju se i puštaju zmaja. Kad padne noć kupimo si pom-frit u papirnatim tuljcima i klopamo ga prstima uz pivo.

Tu smo živjeli i nije to bilo ništa posebno, ali bili smo sretni. Mislim, dosta dugo smo bili sretni. Majka je isprva bila spremačica. Zatim je radila na benzinskoj stanici. I na kraju do mirovine kao blagajnica u Gifiju. Otac je radio za grad, u početku na održavanju cesta, zatim u parkovima. Brinuo se za kružne tokove, travnjake uz ceste i slično. Katkad bismo ga šećući susreli s kolegama pokraj kamiona, odjevenog u kombinezon, sadio je cvijeće na nemogućim mjestima, ali volio je biti vani i imati zemlje pod noktima. Umro je prije tri godine. Od raka pluća. Imao je još dvije godine do miro-vine. Majka se odselila. Stan je postao prevelik za nju. I preskup. Sada neki drugi ljudi tamo stanuju. Uvijek mi je čudno pomisliti na to. Pretpostavljam da u našoj sobi sada neki drugi klinci čela priljubljenih uz prozor gledaju sivilo mora, a noću svjetla semafo-ra i brodova za Dover.



16

Kada smo stigli, sat je već odavno bio počeo. Loptice su udarale o limene zidove i sve je podrhtavalo od nevjerojatne buke. Male-ni me poljubio. Pogledao me onim ozbiljnim, prodornim pogledom. Lucas je uvijek imao takav pogled, kao da je prepametan, suviše zreo i prestaložen za svoje godine. Kao da sve zna o životu. Po-nekad sam ga gledala i, iskreno govoreći, nisam znala procijeniti tko je od nas odrasli, a tko dijete. Udaljio se s reketom, koji se do-imao većim od njega, bilo ga je gotovo smiješno vidjeti. Nestao je u velikoj sivoj kocki među skladištima, a ja sam ostala stajati na mjestu, pitajući se u što li se pretvara kad nestane iz mojeg vido-kruga, je li isti ili drukčiji, misli li na mene. Otišla sam, osjećala sam se samom i izgubljenom, smrznutom iznutra, od glave do pete. Smrz nutom i zgrčenom. Nisam se željela vratiti kući. Radije sam se odvezla do parkirališta. Zaustavila sam se pokraj zgrade svojeg djetinjstva. Ugasila sam motor i svjetla ostavila upaljena. Brisači su i dalje radili, činilo se kao da pate. Pijesak preda mnom bio je bijel, a more u daljini golema, gusta, masna mrlja ulja ili petroleja. Potražila sam neku pjesmu na radiju, neku koja mi se sviđa, malo sam spustila prozor i bučno praskanje valova ispunilo je unu traš-njost automobila. Tutnjalo je pod udarom kiše poput zaspale zvije-ri. Zapalila sam cigaretu i popušila je gledajući sjajnu crnu po vrši-nu osvijetljenu snopom svjetala mojeg automobila. Hipnotiziralo me razbijanje te uzbibane mase zapjenjenih usta. S desne strane vidjele su se siluete trajekata visokih poput zgrada, njihova su nanizana okna tvorila božićne vijence. Dizalice u blizini skladišta utonulih u mrkli mrak izgledale su poput kostura neobičnih ži-votinja. Nasip se pretvorio u tamnu crtu ispred tame vode i neba, koji se više nisu mogli razlučiti. S lijeve strane, duž nevidljivog šetališta, svjetiljke su ocrtavale zakrivljenu liniju koja je vodila pre-ma liticama. Kad sam bila klinka, sa svojeg sam ih prozora gledala kako se pale, poput vatrene lopte koja bježi u daljinu. Bilo je ča-robno. Štropot kiše po krovu se pojačao, more se još jedva čulo. Izišla sam iz automobila i neko sam vrijeme hodala, voda mi se sli-jevala niz kožu, niz vrat, zavlačila se pod kapke, probijala mi je odjeću kao papir i močila me do kostiju. Izula sam cipele. Stopala



17

su mi propadala u svijetao i neobično topao pijesak. Oko mene je sve bilo kao u magli, same prikaze, tekući oblici iskrivljeni od svje-tala i kiše, činilo mi se da se stapam s nečim nejasnim. Nastavila sam hodati sve do mora. Nije bilo tako ledeno kao što sam oče-kivala. U daljini je plovio brod, crna zaljuljana sjena, zelena lampi-ca u nemilosti struja. Zadignula sam haljinu, hladan val me ugri-zao za gležnjeve. Zagrabila sam malko vode u dlan i poprskala si lice. Miris soli i algi kao da me očistio.

Iza mojih leđa digla se neka dreka. Čula sam ljude i pse. Izišla sam iz vode i ugledala svjetla kako se pokraj koliba pomiču u svim smjerovima, obasjavajući čas pijesak, čas drvene zidove, čas iskriv-ljena lica. Osjetila sam kako drhtim, nisam znala je li to od straha ili od hladnoće. Napravila sam nekoliko koraka i ugledala ih, ti-pove u uniformama, njihove pse puštene s lanca, i sjajno, ulašteno oružje koje im je visjelo oko pasa. Urlali su i komešali se uz krčanje toki-vokija. Uperili su svjetiljke u tri preplašene izbjeglice, a ovi su se stisnuli u unutrašnjosti kolibe poput kakvih klinaca. Rukama su pokušavali zaštititi lice, na trenutak sam pomislila kako to čine jer ih svjetiljke zasljepljuju. Murjaci su ih udarcima šaka, oružja i pa-lica istjerali van, a psi su im se bacali na listove. Vukli su ih za ruke, noge, kosu. Vidjela sam kako im trbusi i leđa stružu o drvo. Još uvi-jek čujem tupu buku udaraca o njihova tijela, struganje kostiju o daske, udarce glava o stepenice, čim zažmirim sve mi se ponovno stvori pred očima, stajala sam tamo sleđena užasnuta razrogačenih očiju otvorenih usta. Zacijelo sam kriknula, jer se jedan od polica-jaca okrenuo prema meni i uperio mi bateriju u oči.

— Što ti tu radiš? — dreknuo je. — Nemaš što tražiti ovdje… Hajde, droljo, gubi se…

Zatim je nastavio udarati kao da me nema. Ostala sam tamo stajati obješenih ruku, bila sam potpuno nemoćna, svladana, oči su me pekle od suzavca, kiša mi je tkala ledeni kaput, ali više ni-sam ništa osjećala, više nisam ništa primjećivala. Uhitili su ih: sta-vili su im lisice i utrpali ih u maricu. Makina se u sekundi pokrenula i nestala u noći. Nije više bilo ničega, nikakvog traga. Ostala je samo



18

isprevrtana koliba, prekrivač, tri limenke, dvije plastične vrećice. Vratila sam se u auto, mokra od glave do pete.

Kada sam stigla pred klub, Lucas me čekao, od navlake za reket si je na glavi napravio krović. Nije više bilo nikoga osim njega, svi su već otišli. Pogledala sam na sat, kasnila sam dvadeset minuta. Otvo-rio je vrata automobila. Bacio je reket otraga, svalio se na sjedište ruku prekriženih na prsima i složio ljutit izraz lica ne odvajajući pogled od zamagljenog prozora, kroz koji su se vidjeli samo mrak i tragovi vode.

— Čekam te već sat vremena. Što izvodiš?Nisam ništa odgovorila, krenula sam, vozila sam prema magi-

strali. Lucas je otraga pokušavao shvatiti. Osjećala sam kako mu se pogled lijepi za mene poput magneta, kako polako prelazi preko moje vlažne kože, mokre odjeće i gorućih očiju. S vremena na vri-jeme bih se naglo okrenula, njegovo nadureno lice se jasno ocrta-va lo u polumraku automobila. Ubijalo me vidjeti ga takvog. Osje-ćala sam se tako jadno, zaista sam željela biti netko drugi, da je barem mogao imati neku drugu majku, koja mu ne bi priređivala takve predstave. Ali ipak, to je bio moj mališan. Izišao je iz mojeg trbuha. On je mogao sve vidjeti. On i ja bili smo jedno. O tome sam razmišljala kad je rekao:

— Mama, neću da opet počne.Zakočila sam, gume su zaškripale i automobil se zaustavio. Uga-

sila sam motor. Bili smo okruženi smeđom pustinjom, polja su se prostirala u beskonačnost, mogli su ih zaustaviti samo more i zgra-de. Malo dalje na obali nasukavala su se ravno na nebo i padala pod pravim kutom u sivilo vode. S uzvisine se po lijepom vreme-nu mogla vidjeti Engleska. Uzalud smo naslućivali da je tamo sve isto kao i ovdje, da i tamo valovi udaraju o bijele litice valjajući ob-lutke pod naelektriziranim nebom, ipak smo željeli samo jedno – pobjeći tamo. Duboko sam udahnula, željela sam ostati mirna, barem jednom se suzdržati. Pogledala sam ga ravno u lice i najoz-biljnijim i najsmirenijim mogućim glasom zamolila ga da ponovi. Oči su mu lutale ne zaustavljajući se ni na čemu, kao da slijede



19

komarca. Bila sam na rubu suza. Odvažio se i muklim, zabrinutim, slomljenim glasom ponovio ono što je maločas rekao, i da, to je rekao, te je riječi izgovorio, dobro sam čula, nije htio da ponovno počne.

— Zašto to kažeš, anđele?Nije odgovorio. Pomilovala sam mu obraz i lice. Suzdržavao se

da se ne dođe sklupčati uz mene. Ta zadrška, ta udaljenost mi je razdirala srce. Njegov strah da me ne izgubi. I kako me čitao kao otvorenu knjigu, kako je osjećao kad ne bih bila dobro, kad bih počela gubiti kontrolu, kad bi mi tlo počelo pucati pod nogama. Mislim da je najčešće predosjećao oluju puno prije mene.

— Volim te, mama — promrmljao je. Dubina i ozbiljnost njego-va pogleda bili su mi nepodnošljivi.

Sve je jače kišilo, počinjala je tuča, s neba je hrpimice padalo kamenje. Krenula sam, ponovno smo brazdali poplavljenu zem-lju. Iako smo se samo vozili po kiši, u mojoj glavi u tom trenutku to je bilo nešto drugo. Imala sam osjećaj da se gubimo, da tonemo, da je došao kraj svijeta. Mislim da sam dijelom sebe bila uvjerena da ćemo svakog trena umrijeti, da će se bez ikakvog razloga odjed-nom sve zaustaviti, da će se programi isključiti neovisno o našoj volji. S vremena na vrijeme svjetla automobila osvijetlila bi sjenu nekog tipa koji je hodao uz vjetar, kroz kišu koja je padala ukoso, gotovo vodoravno. Ti su tipovi bili tako iscrpljeni, tako siromašni, tako naviknuti hodati nepokrivene glave i bez kaputa da se više nisu ni pokušavali zaštititi. Pomislila sam kako u tom stanju vjero-jatno više ništa ne osjećaju, ni hladnoću ni komadiće leda, ni glad ni umor, no to sam možda mislila samo kako bih se umirila, zapra-vo su sigurno krepavali od svega toga, ali što su mogli? Svaki put kad bismo prošli pokraj jednog od njih ja bih usporila, nisam si mogla pomoći, mislila sam na kolibu na murju na vučjake, na ba-terijske svjetiljke na buku na urlanje, na nasilje na bol, na njihova lica na njihov strah. Lucas mi je nešto govorio, no njegove riječi su do mene dopirale bez reda i smisla: trening je bio super, bekhend mu se poboljšavao, trener mu je rekao da će ga uključiti u ekipu. Redovito sam klimala glavom, prejako, automatski i prazno, poput



20

onih plastičnih psića kakve ljudi drže na stražnjoj polici automobi-la. Nakon nekog vremena naposljetku sam izustila “odlično”. Ali Lu- cas je već dugo šutio, glas mu se odavno ugasio. Cesta je pred na ma nestajala u mraku, a ja sam imala osjećaj da ćemo se i mi rasplinuti.


na vjetrometini - oliver adam

Documents