mutualizmom opčinjene zavađene strane, nermin sarajlić

8/12/2019 Mutualizmom opinjene zavaene strane, Nermin Sarajli

1/21

Nermin Sarajli}

386

Mutualizmom opinjenezavaene strane

Ali umjetnost, kao i sva ostala stvaranja, po~inje odlikom kompromitira i izloì riziku vidljivosti. âk je i biblijski Bog taj rizik, ne zna se da li iz usamljenosti ili òvijalnosti i besmr razgolitio s onim {to je slijedilo, barem po gnosti~kom mi{ljenju

Peter Sloterdijk , Zur Welt kommen zur Sprache komme

K rvniki odmjerenim udarcima zabijaju se zadnji avli u zamiljenesmrtnih neprijatelja. Odzvanjaju jalovim poukama jo dugo kroz povijest.Posrijedi je borba izmeu dva tabora: onih to nemilice ratuju perom i kouboda umau u otrovnu u nezacjeljivih razoaranja i protraenih ivodesetkuju oni koji su se prodali, druge koji su izdali domovinu, dvor, partiju, cara,brata po poganom oruju. Prvi su potkupljivi u ime viih ciljeva, ideja,upravo na tritu zbog toga to i oni kao najdragocjeniji moraju imati cijepo gvozdenoj logici i razornoj matRici stvari kao u skarednoj dosjetki kako je smrt besplatna, ali ko{ta ivota.

S obje strane razbacane su uredno humke listom nepoteenih i rneumaklih tom fatumu sravnjavanja. I taj tvrdokorni, nepropusni fakatnimalo ne prijei nova hodoaa i temeljita vrbovanja za stari prljaokrijepljujue novom ruhu nepomirljivosti. Isto vrijedi i za slavu kojaas rutinske, ritualne, na tren sasma privatne, pohode ozlojeenosti i nizgledne Pirove pobjede. Svejdeno je to su dojili ili siu jo uvijek naizmjeniceti blizanci ili posvojeni vrnjaci filozofiju i umjetnost. Izlazi na to, uglavnom, dasu nepromiljena teglea marva na istim jaslama i pojilu. Nerijetko se s

uma u to se uope upregnuto, a jaram je preesto zanosno dizajniran ka


2/21

Zeni~ke sveske

387

nepopravljivo slobodni izbor. A ta vratolomna nakaznost tzv. izborne srodnosti setakoer monstruozno redefinira, otkupljujue poput pedofila s humanim

Dopustimo da se opscena skaska preobrazi u parabolu perverznog naboja

po Predaju, izmeu ostalog. Meu apostole, netom after party-a raspnebesa kao uzdarje za nepostojanu odanost bespomonosti tresne gkomad kobase isto da pojaa agonalnu uzbuenost. A svi ionako uznarhetipovi su na okupu. Gromada Petar, skonae na naopaku kriu, obno triput odrekao Uitelja i koji e izrasti u monu instituciju, baProvidnost naumila, Jakov, Andrija, Juda Iskariot, evanelist Matej zva Jack Pot i koji jedini nije pecaro, imun Kanaanac, Toma obazrivi skeptik, kPavle iz Tarsa ili Savle sve do relija za Damask etc.1 Nakon iscrpljujuegnagaanja i natezanja to bi taj predmet bio ili predstavljao, nesloni seda za savjet upitaju Mariju te se dvojica zapute i dovedu oronulu Bogorodicu.im se pomolila, amor je utihnuo, a starica, poto je izbliza osmtajanstveni predmet, s uzdahom zakljui: Djeco draga, koliko me sjeai oi ne varaju, ovo nije nita drugo doli sveti duh! Pored mnotva i izmijeanih u mediokritetske gomile2 sklone gunanju, ogroenosti, ljutnji

1

Dva prijatelja, hiroviti sluaj je htio, nerealizirana redatelja, u kafanskom ambijentu izkreacionistikim nasrtajima i ispadima, u nastojanju da mu prue mezet - sono zainjena mesda forsirani socijalni darvinizam nimalo nije naeo niti nagrizao njegovu velianstvenu prostodusu se sloili oko scenaristikog siea vica i usaglasili oko toga kome bi povjerili reiju i kako obuloga, ak su predvidjeli i, mutatis mutandis, alternacije. Apostoli redom, svi mrtvi bardovi, bi bili DaniloBata Stojkovi, Zvonko Lepeti, Ivo Serdar, Slobodan Perovi, Adem ejvan, \uro UtjeanoTadi, Fabijan ovagovi, Pavle Vujisi, Mija Aleksi, Ugljea Kojadinovi, Boris Dvornik, UBekim Fehmiu, Vasja Stankovi, Stevo igon, Slobodan Aligrudiu majstorskom stolcu naaoiz crnog vala ili pak, iz rukava je izletjelo, Ivica Mati, dok su se oko interpretacije obe Marnatezali, no u ui krug ipak, uz amin aavog dueta, probile su se Ljubinka Bobi, Mira BanSoki, Semka Skolovi Bartok, Boidarka Frajt, Jelisaveta Sabli.2 Neprozirni je to svijet bartovski oznaenog ninizmakoji se ukraava grimasama od alibija,

odbacivanjem ili prihvatanjem, izlivima gaenja ili oduevljena pristajanja: Ovako nazivamfiguru koja se sastoji u uzajamnom odmjeravanju dvije suprotnosti, tako da obe budu odbaenponovno nalazimo figuru vage: zbilja se najprije svodi na istovrsnost, potom se mjerka; naposje jednakost ustanovljena, ona se odbacuje. I ovdje je posrijedi jedan magijski postupak: ostavodluke ono u vezi s im je bilo neugodno nainiti izbor; uzmie se od nepodnoljive stvarnostiona svodi na dvije suprotnosti, meu kojima vlada ravnovjesje samo ukoliko su formalne, oslobospecifine teine, vie no decidan i nesporan je Barthes u Mitu zdesna, kad domee, no nipoto samouz ogradu francuskog mislioca, apropobezazleno odobarana primjera - astrologije: Postoje i degradioblici ninizmauz pojedina zla idu podjednako krupna dobra; ona se uvijek mudro proriu ukompenziranjavie nema izbora, valja samo podmetnuti plea.


3/21

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

388

cerenju, likovanju, postoje i oni manje brojni, ali vrlo utjecajni, ostzagovornici subverzivnog korigiranja svih mitova, pa i onih Predaje, kao i njihovioponenti, fatalisti teke ake kojima se to ini nedopustivim i neprekorsablanjivim i oskrvnujuim posezanjima za nasljeem, posve nalik funavijakim ostrvskim fanaticima, za koje se montipajtonovci zaklinjurado, bez puno oklijevanja, za igranje rukom uveli smtrnu kaznu.

Sve u svemu, zlokobne su predrasude i benignog, komotnog mediokritetstvakao i voluntaristikih intelektualnih elita ije egzistencije bivaju igoolovne, mune, mrane sudbine. Kod malograanskih slojeva poduhvatdoivljen je i tretira se kao breme, suvian balast, smetnja puzajuem kroz ivot, dok se dobrovoljci, odmetnuti od mainstreama, autoritativnoneutralnosti, obino, prije ili kasnije, nasuu na sopstvenu gorljivu osvetoza aroliko narasli, zateeni drutveni kukaviluk. Traje to kudikamo Gadamerova prigovarajueg pripisivanja prosvjetiteljstvu, po komedifamiranje svakog autoriteta nije jedina predsrasuda prosvjetiteljstva nego je i doozbiljne deformacije samog pojma autoriteta, a ovaj, ~ak, neposredno nema ni{ta s poslu{no{}u, ve}, naprotiv, eto, sa spoznajom. Jer, stoji precizno u Istini i metodi : Na poetku svake istorijske hermeneutike mora, stoga, stajatida se onaosloba|a od apstraktne suprotnosti izme|u tradicije i istorije, izme|u pov znanja. Ipak, tom zahtjevu koji je involuirao u prohtjev, u meuvremenu za principijelnim rehabilitiranjem predrasuda, nedovreno i nedoreenjesmo li uvueni i opkoljeni, koncentrinim krugovima tradicije, iznooslovljavani ili se pak pronalazimo omamljeni u njenom lavirintu.

Toj nerjeivosti pogoduje ili-ili pristup. Prilazi joj se ili rasipniki nbahato, cinino ak, ili pak, lojalnou krtaree doslovnosti. O tom

govore vie no to smo spremni uti kultovi stopljeni s oltarima Vjere, Dobra, svejedno to nas navodi u zablude, ugled drugih, njihov vautoritet ili naa prevelika urba da ih sruimo ili zahvalno klonemo prNaprosto nikad se nije oskudjevalo time da u fino njegovanim mrtvim uglovimakolektivnih nepreglednosti blinji, susjed, onaj druge boje koe, udrugaiji, omrkne kao takav, a osvane kao neprijatelj. Ne bilo kakav, nekoga valja zavaliti i igosati, drati na oku, internirati, ukopiti ili naistrijebiti do snoljiva procenta. Tek kod nekolicine velikih stvaralaca polazi za

rukom da stari grijesi s ultradesnicom vremenom zriju u delikatesni cinizam.


4/21

Zeni~ke sveske

389

Kod veine ti izleti zavre otuno. Ta ne veli se zaludu kako i mali ljveliku nudu, a veliki opet obratno te i jedni i drugi asno lojalni tim nizgledaju zapiano snudeni, sub speciezapravo, sunt certi denique finesAko se majskoj djeici, ezedesetosmaima prebacuje kako su povaljvrste autoriteta, to bi se prigovorilo tek korifejima prosvjetiteljske poasti.Nema ko drugi preuzeti, sujetan licemjer u nama diktira, odgovornost zaepidemijski nakoena iskuenja da svjetina u svakom satrapu pronae, bioloka, a ne samo duhovna, oca i pastira. Meutim, ne manje odurno cbez obzira to je brehtovski insipiriran, je i protivudarac onih slijeva. Njima jestalo do takvih zbijanja redova i kontrarevolucionarnih erupcija koliko koji je naumio podrgijati juhu do Vezuva. Ili jo pikantnije: za demokstrogo ogranienom odgovornou kau ono to su italijanski komunistiispod plakata demokrana, iji je obeavajui slogan mlada demokutjelovljavala rasna djevojka tako mlada a ve kurva.

Bilo da tama, u suton, nadire i osvaja bacajui sablasne sjene koje nesamjeravaju ili iskrivljuju stvari, ili se tmina, u osvit, povlai uz pratekoja nauuri ma kako prorijeene dlaice na svakom tijelu, isto da podnae ne ba slavno porijeklo, dakle, u Basni o dosljednosti, u Dmmerungu,autor Heinrich Regius, hauptschlich bekannt als Max Horkheimer, anegdotskihvata tu zagonetnu nepomirljivost izmeu onih koji su gotovi sprenagodbu s reimom i onih koji se vie preputaju uitku da budu i istkopilad ili odmetnici tog istog reima. Tamo stoji da monarh, koji je oito bez ustezanja, Damoklov ma u svoje ake i vitla uokolo njime, se jalove poduke o tegobi vladanja, nudi dvojici pjesnika koje je bijeda prikovalaza dno, a ije stvaranje mu lei, vrlo fine sinekure. Suvino je kazati dnjihova odanost neupitno otkupljena, makar i ne ila do one horrror naci-

varijante: Meine Ehre heit Treue. Dojueranji prijatelji biraju razliite putei naravno razilaze se zasvagda. Jedan, sasvim nesinovljevski, pripada non olet! partiji, drugi je pak uanen u etiki motiviranoj nepopustljivosti spraHorkheimer nau sumorno aktualnu oslovljenost ovom pripovjeu ovarezonira: Oba su snosili posljedice svojih odluka, no, one su, u oba pogodovale tiraninu. S openitim moralnim pravilom dosljednosti, ipostoji jedna uvjetna klauzula: ona je povoljnija za tirane nego za sirpjesnike.


5/21


390

I Anatole France je takoer, aljivo tano, saeo taj paradoks ustanovkako Zakon

3 u svojoj uzvienoj tenji za pravednou, kamo inae odlsmjera, jednako zabranjuje i milionerima i beskunicima da spavamostovima. Ali valja znati da banalna smjena dana i noi oduvijek rauna na kvasac bezazlena kukaviluka, veoma pristojnu zalihu u svakkroz ivot narasta do fine zgaenosti ujedno jamei njenu hranljivost. se ne raspravlja uostalom, pogotovo ukoliko je, a uglavnom jeste, po preporuciblago sumnjive uiteljice povijesti, sloboda spoznata nunost.

Moda su uistinu prerogativi autoriteta, pa i svojstva vjenih vrijesklona mutiranju. Prvi se olako i brzopleto, time neodoljivo kako vbrkaju s autoritarnou, druga se opet, sretno perverzno, zamjenjuju pomjeraju ka centrima i periferiji trinog Moloha. Niti umjetnici nisuto, naravno, pa u anrovski arolikim egzistencijalnim predstavama, reak, da samozaboravni kakvi jesu, poesto poseu za replikama doziranprovokativna dosaivanja koje suflira kapital. Malo sebi, malo publikalost, nerazdruivost djela i sudbine, ivota autora kao lijevka ili propreko kojeg se pretae dramatinost svijeta ili njime neprekidno strujueranja, pa otud i in/diskretna, kako kad, znatielja za trganjem zaprivatnog i intimnog, sve ne bi li se domoglo kljua kojim se provaljuji zagonetku stvaranja.

Umjetnost kao promesse de bonhour , ast i misija koju joj je velikodunoudijelila frankfurtska kola, odmetnula se u meuvremenu u rekreusmrivanje vremena. Zalozi potencijala sree, slobode i ljubavi, krerecepcijski plodovi koje je nosila pobaeni su u ime rasteree

3

O neizbjenim kontekstima dominacije, odnosno inerciji da vlast i vlastoljublje mijenjasvlae kou, zbog otrovnosti, a da nikad i nipoto ne mijenjaju ud, Mikel Dufrenne, vie je no dpodastire argumente za{toi kako valja razmrsiti klupkoumjetnosti i politike, kako nosi naziv i knjiga, a dataj poduhvat nije i nikad ne predstavlja puku dokoliarsku maju igru, a jo manje maji kaaljpoglavlju Razbijanje institucija pomenutog djela nalazimo, ad libitum zaprepateni, gnjevni ili nasmijani :Utopija ne raspravlja, ona potvruje, kricima ili psovkom (a ako treba pregovarati, recimo i bude sa stanovita sile, drei u rezervi nedijalektike dokaze kao i dokaze koji ne mogu biti dI tako se pribjegava govoru koji svjedoi o jednom novom pogledu na svijet. Ako se taj pogpolitiku svijest i oblast, ta e tamo otkriti? On u toj oblasti vie nee vidjeti uzvieni prostor nrazvijaju i napreduju uzviene osobe ije vrline i utjecajna mo ga zbunjuju, iji uspjeh ga zasjoblasti on e otkriti teatar osrednjih smicalica, suparnitva oko ugleda i dobiti izmeu onih kojiemu nita ne ugroava uspostavljeni poredak.


6/21

Zeni~ke sveske

391

partnerstva. Komar postmodernog dokoliarenja postaje sinegdohnimalo vezana samo za Veliku Jabuku Charlie Kaufmanna. Naposljetku, isubverzija i autoironija, u koje se zaklinje kao zadnju liniju odbrane, kooptiranisu u malicioznost prevrtljivog i zavodljivo kolebljivog, sreom, svijenapada i kojem se izruguje. Zapravo ti modeli posvojeni su kao modus vivendi modus operandi umjetnosti.

Naivnim se doima sveana skromnost Heideggerovog epitafa Arisrodio se, mislio i umro. Izme|u raskone jednostavnosti te filozofske trodjelnsu se uglavili, i prostorno i temporalno, sav smisao i znaenje turobnog iistovremeno, epistemolokog odnosa svijeta i individuuma. Stoga i mi mkazati, onako kako sv. Pavle u osam koraka veli Korinanima, a bilo kohoe moe svakom, svjedno pao il ne pao snijeg na behar, na voe:

Ako jezike ljudske i an|eoske govorim, a ljubavi nemam,onda sam kao mjed, koja je~i, ili cimbal, koji zve~i. I ako imam dar proro~anstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premje{tam, a ljubavi nemam, ni{ta sa

I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje,da se spali, a ljubavi nemam, ni{ta mi ne koristi. Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne ponosi se, ne nadima se. Ne ~ini {to ne valja, ne tra`i svoje, ne razdra`uje se, ne misli o zlu, Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje, a proro~anstva ako }e i prestati, ili Jezici ako }e umuknuti, ili znanje ako }e pro}i.

U tehnoloka udesa potopljen svijet skupa s otporom i buntom njjedinki uveliko nalikuje onome to je jo Rousseau nazreo i naslutio:pandemonijum leina od dua. U tom gueem atmosferskom prozo

svijeta prebivaju protagonisti Zvjagincevljeva Izgnastva, dijelimo s njima te


7/21


392

perspektive i doivljaje od iskona kultivirane deportiranosti, gdje se i Pavlovagore pomenuta opomena sputa kao zakanjela, stidljiva kia na eliotovskiopustoenu zemlju.4

U budunost jedne iluzije, kao i njenu turbulentnu povijest, bimaestralan nain upueni i Adorno i Barthes. Prvi kad je pronaaohemoraginu taku ustvrdivi da etablirana umjetnost ne mora istovremi ukroena umjetnost. Drugi kad je pokuao rehabilitirati zadovoljstvo rezolutno odbivi svoenje i izjednaavanje knjievnosti, senso propriu umjetnosti,s pukom plitkom razbibrigom. I to nedvosmisleno stoji i dan danas. treba smetnuti s uma kako odavna nije problem u pomanjkanju sposobnosti da serazlikuje autentina od trivijalne umjetnosti, skupa s pripadajuim kompkoje ih slijede ili koji se podrazumijevaju, nego u tomu to je ta sposobnost postalavrlo kisela i gorka prednost s vrlo neurotinim i psihotinim posljedicamnemogue, najzad nevano da li se uope moe othrvati utisku to se slatrijumfira u razobruenimdru{tvima spektakla i po koju cijenu i kojim kanalima sekrijumari i legitimira subverzivni naboj umjetnosti s margine drutvenaGubi li se, rasipa li, blijedi u svojoj zahtjevnosti, dubini i sloenosti on nsvog ciljanog smrtnika, estito i temeljito izbezumljenog do ravnodunospotrebama i prezasienog jo bagatelnijim zadovoljenjima. U okeanu niumjetnost, s ukusom i trendovima koji su je u stopu slijedili, pretrpjela je teketektonske poremeaje i potrese i zatekla do zla boga rascjepkana i rakao jedino vrsto tlo nepreglednog arhipelaga kulturnih dobara. Izgarajunastojanju umjetnost se nerijetko doepa zgodne pregrti pepela kojim seokajavajui neizbjean grijeh ili manifestirajui vlastitu nedunost.

4 Dufrenne je decidan u analokom odabiru religije u njenim zaecima i umjetnosti odvajk

se donekle logino pokriva i ova digresija. Odista ideologije i institucije mogu kaparisati ili progaumjetniko stvaranje, i obavljaju to zavidno rutinski, mada su znatno umjenije, po Dufrennu, kad i ne hapse, nego kad tjeraju mlin na svoju vodu te ih time koriste, otuuju i kvare. Francuski fenomenozaziva jednu protuumjetnost podjarmljenih jer je protraena povijesna prilika, i to nepovratnoNema primjera da su se umjetnost ili religija suprotstavili trgovanju i varanju koje im je predloenvalja rei, nijednoj od izabranih nita ni od koga nije nikad predlo`eno, prije je ono poticajno to bi proizlazilo iznjihove sutine besmrtno prokockano iz sasma prizemnih pobuda i u jalove svrhe brojna potomstva, ali eto, i utim nezaboravnim svetkovinama u objema utjehama ivljenja, djelovanja i miljenja preivljavaneto krljavo ludiki od njihove spasonosno iskupiteljske uloge. U Caillois-im drutvima metenita ne dijeli sveto od smijenog, suludo od razboritog, spokojno od shizofrenog, a koja to zajednica danaspolae pravo da bude izuzeta iz tog horizonta oaja i razoarenja, zanosa i euforije, to su oni momkad svetenik postaje pajac, a dvorska luda svetac.


8/21

Zeni~ke sveske

393

Raspukne se pogibeljno beznadna metaforika ukoliko se glad za umjsroza i odroni na razinu doslovne gladi, otrijenjujueg carstva ulnotvarne imaginacije, ili sofisticiranog privida. Zaludu onda sublimne gastronomsko-kulinarske smicalice. Na vidjelo tada izlazi doseg toga to se ima zahvaliti

otmjenoj neprozirnosti stomaka, ime se to on kadar rasipniki trpati dskapa, kakvom mravom tovu moe biti izruen i dokle uobiajena neuuspijeva straariti nad nasunou gole potrebe. O manevrima i taktprobavljanja, varenja i izluivanja, post festum, s te nesumnjivo nadziranobogato raznovrsne robne trpeze ne razglaba se suvie. U suprotnom, naruila bise ozbiljno ravnotea, s mukom steene vjetine razabiranja izmeu blzapaprenog i sladunjavog, zaraznom tromeom kojom tumara uitak. Nto medeno ljepljiva kulturnog pesimizma koji se teatralnom ubjedljivotobo preovlaujueg skandaloznog prostatva, uspjeno kao to umie vsjeni. Za perin se upa iz manihejstva sopstvenog svjetonazora, isplativgod je konvertibilan i koji oboava da etiketira i stigmatizira, muhuri ijednako umjetnika djela kao i njihove autore, a naroito njihove lji potovaoce, ovisnike i recidiviste. Ili kako je Dufrenne odrezao o mutnoposveenim vezama umjetnosti i politike: Aristokracija znanja okuprubovima aristokracije novca.

O nevjerojatnim, tavie udovinim, preplitanjima vlasti i stvaranja ruMihail Eptajn lucidno e deifrirati ta vorita i kad nisu obostrano inteNee se libiti Rusiju, odnosno ex-Sovjetski Savez proglasiti pradompostmodernizma budui je, ne hajui za cijenu, boljeviki projekt i eks- ininjerstvo dua nemilice proizvodio hiperrealnost i simulakrumetehnoki preduvjeti intelektualnom Disneylandu, Baudrillardu neprporugom okaeni, nisu bili niti na obzoru. Gotovo su se natjecale u sv

obraunavanju s dotad poznatim ljudskim vrijednostima podjednako idkomunizma i postmodernizma. Prva je ovjeku otvorila doslovni gulagu pluralnoj utamnienosti u jeziku i relativnosti identiteta bez izlaza trapride da se pri tomu iskae zavidna zaigranost, kako Eptajn hvata sjene sne isputajui da potcrta kako ipak komunistikoj estetici nedostaje irsamosvijest zrelog postmodernizma i kako se na njoj uoavaju crte zozbiljnosti. Drugaije kazano zapadno-postmodernistika parola o smrtamo daleko, na Istoku, je preuzela i zadobila manijakalni oblik iskorjenjivanja svake

individualnosti, tog otpisanog sna moderne. I to podugo jo nakon to je Brka


9/21


394

Grozni uzaao na nebeski Kremlj. Jer malo gdje se da s toliko strane, prevage, argumentacijske i egzistencijalne, moe dati za pravo Lyotardovto Eptajn i ne proputa uiniti, kad ga navodi: Nema znaka ili misli o zne bi bili o vlasti ili od vlasti. Na to god da se osvrne lijepo se razaznajepovijesna trasiranost dramatinog odnosa umjetnosti i drave.

Dohvatajui se nekih aspekata proze Viktora Peljevina i Dmitrija BakPeruko e pronicljivo te nasade povezati s onim to Eptajn i Ilja Kabako apropo ruske kulture krste kao civilizaciju praznine, tj. meuprostor izmeu ponepostojanja, izmeu jest i nije, kao svojevrsna Potemkinova sela, i politikei metafizike obmane, obje imanentne ruskoj kulturi (kako stoji uTre}em programu Hrvatskog radija, br. 85, 2013.). Autorica ogleda izvanredno rafinirsamom filozofu doputa da za nas zakljui: Najdalje je otiao ipak samustanovivi da je izgradnja Sankt Petersburga u 18. stoljeu toga artificgrada-citata prvi primjer prvoklasne simulacije. Uviavnim cjepaimna etvoro treba prepustiti degutantno nijansiranje megalomanije Petra i aktualnog kazahstanskog kana Nursultana Nazarbajeva na iju prijeAstanu su se polakomili i veliki arhitekti poput Normana Fostera i ManfredaNiccoletija. Tek da pukne vidik na bezdan koji odvaja povijesnu svijest od svijestio povijesti , nesmanjeno zjapei i magnetno vabei, kako za znalce tako i za

Ba onako kako je Frederic Jameson zamijetio za posthistorijske tendencijeunutar postmodernizmailiti gvozdene logike kasnog kapitalizma: Ukoliko jeistorija prostorna, utoliko su postali prostorni i njena represija i svi ideologijskimehanizmi preko kojih izbjegavamo promiljati povijesno. O velokamenjenju poslovice kad Arap ima masla i guzicu mae kao doposuvremenjavanju epohe od despota s ljudskim licem jedva to valja

dometnuti. Povrijeena percepcija i kontuzovani razum, inae kristalno drijen zdrav, i dan-danas kao i nekad, sa strahopotovanjem, u njedra rogobore imumlaju mantru kako su divljenje kao i predmet i cijena tog divljenja u obrnutojsrazmjeri i to kudikamo ee no to se kani priznati. Unajmimo uho, diktatu jezika, koncepta i nauka postmoderne arhitekture Charlesa Jencksje moderna ekskluzivna, kao arhitektura Mies van der Rohea, postmoderna jetotalno inkluzivna tako da ak dozvoljava svoju puristiku suprotnost.neka nam trlja nos, vue, i trijebi ui, katkad avolji advokat postmo

svjedno bila ona prisutna na anonimnoj ravni ili difuzno vulgarna, glavom i


10/21

Zeni~ke sveske

395

bradom, Wolfgang Welsch: Postmoderna nije vie u savezu s melanhove s euforinim govorom o ogranienosti i konanosti.

II

Umjetnost koja se igra svojim vlastitim nestankom i nestan svoga predmeta jo{ uvijek je veli~anstveno djelo. Ali umjetnost igra tako da samu sebe reciklira plja~kaju}i stvarnost? No najve savremene umjetnosti nastoji posti}i upravo to: da usvoji bana manjak i mediokritet kao vrijednost i kao ideologiju.

Jean Baudrillard , Urota umjetnosti

Mi se, u kripcu ili na pravdi boga, svejedno, moemo povesti za Rorpodjelom onih koji piu knjige, odnosno uope stvaraju, dakle, svih umjeone koje nas strpljivo i neobavezno pouavaju da budemo samostalni i i one, rjee i potrebnije, koje nas vaspitavaju da budemo manje okrutndrugih. Pragmatiar rafinirana kova zaziva dva svjedoka: Orwella i Naboprivlane stranputice, s barbarski upeatljivim povijesnim potvrdama, afikcija uinila tek jalovo nezaboravnim. Ide filozof ak i dalje, pa korisnrazliku izmeu Phedona i Platona. Prvog, kako veli, nije ba oduevljavalo nitije pak bog zna kako udio da ivi u svijetu u kojem ne bi osjeao sramupornog autora znamenitog dijaloga, nego naprotiv, vapio je za svijetom u komebi saaljenje bilo izlino. A to bi nama o tomu danas iz ne tako daleke donio glas sugra|anina Kane-a o besplatnosti koe koja vijori poput gaa ntapu. Ama skoro pa nita, ba kao i, iskustveno neupotrebljivo, breme odnosaOrsona Wellesa i Williama Rundolpha Hearsta. Ili moda tek kvrgav poishodu dvoboja usijane glave s rogatom.

Koliko grudi Delacroix-oveSlobode imaju srodnosti sa silikonskomsimbolinou modeliranih grudobrana, p. e., Jeffa Koonsa? Bi li namuljevi od masturbacije na rukama Zuraba Konstantinovia Ceretelija odje nabio za spomenik Petru Velikom ili od plikova odanosti koji e tek naklesanja mramorna Putina? Iz mara ovog posljednjeg, koji je nonalantni iste savjesti lanice Pusy Riot stavio iza reetaka, iskoie, tim gan


11/21


396

boravkom, oito poduljim, nadahnut, slikar Aleksej Sergijenko i prizlobom bestidno zanovijetati razumijevanje za predsjednikovu profinjenudu{u. I to u dobar as, kad se epoha odavna oprostila od zahvalnog klaLenjinu. I uprkos tome to je Nabokov uStrong Opinion bio decidan:Lenjinovivot se razlikuje, od recimo, ivota Jamesa Joycea, toliko mnogo kaljunka od plavog dijamnta, iako su obojica bili u egzilu u vicarskoj su napisali ogromne koliine rijei. Lolitin tatica i sam e, kamo god se zaputio,autobiografski priznati, kako jevrijeme zatvor i k tome jo{ sferi~an, bez izla,pa se stoga niti njegov prohtjev da umjetnost svede ili zaokrui, zaogrngolotinju, redom, velovima znatielje, njenosti, zanosa i ljubaznostiskonava u onome to Nelson Goodman, s punim pravom, krsti estetizpotonua u trnce, sublimnog dakako.5

Nabokov, nije jedini, imajui u vidu umjetnost, njeno znaenje, dosegulogu i smisao, dodue s drugim pobudama, uvjerljivou i svrhama tnee prezati da se utjei nametljivim armom plurala: kako, manje vie,vjerujemo da smo smrtni upravo kao to luaci umiljaju za sebe da su bS tim, nipoto ne smetnimo s ovo malo uma, da je siguran i izvjestan prelet prekokukaviijeg gnijezda, izmijeanih do nerazaznavanja, suludosti i prisenadalje isti, ba kao i nekad. Inae kamo strpati Mishimin kapriciozni stu ast. Ma iza ega se zaklanjali dananji dravni sistemi i na emu god njihovi lakokvarljivi autoriteti pokazuju se kao do balaka integrirapunokrvno ludilo i po takav, rivalski korpulentan, zdrav razum. Iranski savremenireditelji, svejedno ega dopali i ega se dokopali, malicioznih cenzura, festivalskih oduevljenja, kunog pritvora, disidentstva, svjedoe, doslomoe, ukleto protenoj i nenaetoj istinitosti Benjaminova suda kako nema djela kulture koje istovremeno ne bi bilo i djelo barbarizma.

A da mu vrijeme nije naudilo, sa zadovoljstvom ili bez njega, potvi njihove kineske kolege. Drave ne moraju privilegirati svoje art-od

5 Ali i ti uroni na dah ne mogu se dokopati drugaijih crnih bisera od onih ispovjednih priz

je ponudio Beckett u Moloy, Malone Dies, Unnamable: Svi ti Murphy-i, Molloy-i, Malone-i ne mogu mpraviti budalom, oni nikad nisu patili za mene, njihove patnje nisu nita spram mojih, tek demrvica za koju sam mislio da je mogu udijeliti kako bih im svjedoio. Nek ieznu sad, oni i skoje sam koristio, i oni koje nisam, vratite mi moje patnje koje sam vam pozajmio i nestanite iz mog pamenja, mojih strahova i mojih stidova.


12/21

Zeni~ke sveske

397

iskljuivo progonom ili izgonom, javnim linem i harangama, bojkzabranama, sudom i zatvorom, na raspolaganju im je, kako suflira kapital, nizprepredenijih mehanizama dozirane torture. Je li Salman Rushdie za dlakuumiui sjeivu fetve mogao izbjei pokroviteljstvo mekog sputanja torbu kapitala koje je ona, po cininim jezicima, namrla? Rorty taj prtlji liberalne nade smatra konanim vokabularom, svojstvenim svim lbiima koje nizovima rijei koje prte za i sa sobom kroz ivot, i kojim jesuvislo ispoljavaju svoju privrenost prijateljima i prezir prema nepriDometnimo: upravo su drave i njene institucije plahe, malo ko je umtim prebraajima i prikradanjima da preko noi mijenjaju tabor nakodbacivanja, nepredvidivo ostavljati na cjedilu. Meutim, svako je, ne iumjetnici, zbog tih raspojasanih neumitnosti doivotno obeteen avantuosame, oaja, siromatva, boli, ili njihovim suprotnostima, pogotovo apreDvia da suethos i esteti~ko odvajkada vrlo neuraunljivi i svadljivi cimeri

Mo, a gotovo da nema drutvena polja gdje ne prebiva, osobito onauoljiva, danonono duebrii da podmazuje brvno koje vodi od svaka bilo kojem kakljivom Mi, i to sa svim pripadajuim deklinacijamaposesivnosti. Svejedno koliko pripito sujetom, svjetonazorom ili moralnimrasuivanjem koraa, ipak nije najgore to da zvekne i tresne u maticu stidto pri padu, neizostavno unezvijereno, loginom navadom gleda koga psobom. Na stranu sad, porijeklom iskonsko, a artikulirano fojdovsko-lakanovski,pitanje o tome kako je Ego krajnje nepouzdan gazda u vlastitoj kui. Kuvanije prepoznati i sprijeiti ga da zduno radi na toj famoznoj nepouzd

O ambivalentnoj poziciji umjetnika i intelektualca spram Moi, god drago da je ova utjelovljena, o tim poslovinim prateim kontrov

primjera je u izobilju. Anegdotalnih takoer. Lukacs je protagonist jednFilozof njegovim rijeima ljekar izvjesnih bolesti progresa slabosavangardizma, nikad nije revidirao svoje stavove o modernoj kao dekadentnojumjetnosti koja neoprostivo ontologizira principijelne ovjekove osamto za posljedicu ima to da se zbilja sagledava kao alegorija Nitavinije ga smetalo da se odrekne i odbaci Kierkegaarda i Dostojevskog. Pa su uisti ko dopali i strpani ekspresionisti, nadrealisti, kubisti, Benn, MusilKafka. Svi oni nisu predstavljali nita vie od pokidanih struna ciganski


13/21


398

zarazno vibrantnih znaenjaTako je taj Lukacs6 , potiteno pomislivi, u poznimgodinama, uprkos besprijekornoj lojalnosti staljinistikom reimu, da kao meta NKVD-ovaca, i za jedne racije, promatrajui s prozora svog zavjese kako eljaju kvart, i sam iekujui upad nezvanih delata, psupruzi: Ipak, Kafka je bio realist! Meu prostodunim svijetom taj manevasklapanja kompromisa koji se uglavnom obije o glavu vrlo dobro je znan, a joupeatljivije definiran: kad se ho}e{ jebat, ga}e same spadaju. Jer rijetko seko, ironijski na gotovs pripravan, sree u situaciji nalik Freudovoj. opet podzemna legenda douniki apue, kad je otac psihoanalize po Gestapoa bio zamoljen da potpie izjavu kako se s njim postupalo koreje to graanski savjesno i uinio:Gestapo se prema meni ophodio pristojno svakome ga preporu~ujem.

Iz uzoholjene provjere gadno tane i vaee Sartre-ove izreke kaktog dostojanstva koje bol ne bi otopio nuno je izuzeti pronalazaki konclogora. U suprotnom biva zdrobljen ethos i prignjeen zdrav razda jedino umije cviliti cinizmom koji izokree Benjaminov nalaz o istsvjedoenju barbarizmu i kulturi. alamov je za jezivog iskustva boravkaprokazao taj udovini eksperiment s ljudima, gdje je otkriveno da su ovjekova ponienja neizmjerne, ba kao i pratee sjene granica kojpodvrgava njegovo tijelo. U Kako je sve to poelo, nepobitno kolikosablanjivo, crno na bijelo stoji: Nekanjeni obraun s milionima ljuje upravo zato to su ti ljudi bili nevini. alamov pria o krvolonikuKiseljevu, i jasno govori o devedeset devet posto onih koji su poklekli i kojima

6 Sve to e navesti o likovima autora Idiota, Karamazovih, Zlo~ina i kazne, u studiji o Dostojevskom,

gotovo bi se bez cenzure dalo primijeniti na njega: Faust, Wilhelm Meister (a naroito sam

imaju svoju problematiku, ali sami za sebe jo nisu postali problematiniA tako ni velikiegoistiIndividualizam je ovdje ve tragian (ili komian) kompleks pitanja, ali sam pojedinpostao problematianTek onda kad se ovaj individualizam potpuno okrene ka unutarnjem, kane nalazi arhimedovske take ni u postojeim drutvenim ciljevimaraa se problem DostojOtud potpun nesklad izmeu ina i due ovih ljudi. Otud budui da su oni stalno svjesni tog panian strah da ne postanu smijeniPotpuno subjektivirani ideal postaje primamljiva a sve pfatamorganaI tako je eksperiment oajniki pokuaj da naemo vrsto tlo u sebi samima, da ko smo mi zapravo; oajniki pokuaj da se srui kineski zid izmeu ja i ti, izmeu ja isvijeta. Oajniki pokuaj i uvijek uzaludan. U eksperimentu se traginost, odnosno tragikomikaovjeka iskazuje u najeem obliku Naravno da ni mi danas, kao Lukacs nekada, poto ne izborne srodnosti , bez obaveze, privilegirano italaki blindirani, odbijamo pronai krvno srodstvo s nekim izgalerija fikcionalnih likova i iskustava koja su im posluila kao matrica, ne samo kod Dostojevs


14/21

Zeni~ke sveske

399

nije polo za rukom proi monstruozni test ljudskosti, koji su umirali u skupa s rijetkima koji su poloili, uprkos neovjenim iskuenjima, tajednostavni ispit: ostati ovjekom. Staljinovi kosci logori, odnosei psvakom pojedinanom sluaju, nisu bili nimalo probirljivi, listom su sve tamanili. A da bi posao besprijekorno cvjetao bdjela je koliko munjevito izmiljenakategorija ukletog politikog neprijatelja, toliko automatski usvajana.

Pisac martirac, preko glave umoen u nepregledne pastozne slojeveu svojim razarajuim sjeanjima, prevario se samo u jednom, ustanovivje meu onima koje je probavio gulag bilo u prosjeku isto onoliko kljama i oloa koliko i na slobodi. Naprotiv, napolju, u miljeu solidnoslobode, slobode zaslaene potkazivanjem, bilo ih je barem dvostrukOduvijek, iznova otvarana i otvorena Pandorina kutija ljudska glava, ksva svoja blaga, sauva jednu jedinu i jedino samoubistvom7 izljeivu stvar nadu. I mnogi su tom sravnjujuem rjeenju pribjegavali. alamov ne zato doivjeti da, kad je ve uveliko udisao tu surogat slobodu, parpo Kobinoj smrti, ali dok nedokuivo paraliui kult i mit nije jo biohropcu i izdisaju, toplo preporuen odsluenom robijom, vrativi se u Mne/oekivano iskusi i doplati taj privilegij besprizornom cijenom: time sopstvena ker odbila priznati za oca.

Mnotvo darovitih autora kojima je privlana ideologija koja slobodubodljikavom icom, pa ak i kad je to rubna ironina hirovitost, morali bi pimati upozoravajue sudbine poput alamovljeve. Najzad, histerini tretmdresiranih poput cirkuskih buha koje povla~e i vuku druge buhe, kako je Nabokovljevjunak Shade iz Blijede vatre oprezom i opomenom izujedao i zaobadao itatei u vremenu promijenjenih perspektiva, to jest paradokasalan, ali dodatni razlog

za izuzetnu panju u igrama s ljudima, rijeima i idejama, sporo i lijenoi nevoljko se osveuje svim protagonistima koji flertuju i koketiraju s reludilima. Hamsun potaman zatrpan svojim djelima, ne zasvagda zakopan, svojih sugraana zbog nezasite, do smrti nezgasle, ljubavi prema Hitlepresudno, nita prevratniki, tek palijativno, nita preventivno znaajno n

7 Sreom po sve histrione rezigniranosti, intelekukce i intelektukce, kao i njihovu vjernu k

umjetnike, koji odavna vie nisu u gladovanju, kukuta je evoluirala, prela dugi put do metamfitamina i time

osjetno rasteretila i ublaila tegobe subverzivnosti koje nosiThe Great Refuse.


15/21


400

aktualnim i buduim mustrama, talentiranim ili ne, svejedno, voenim oprobitanou saveza s trulom dravom, uhodee znatieljnom policijompartijom, pakosno iskljuivim bogomBie uvijek povorki koje e se pzaputiti stopama po zaraslim stazama, ba kao i onih koji nee slijediti sluzavi trpoput sunarodnjaka skandinavskog nobelovca.

Mikro i makrokonteksti podjednako opasno asistiraju samozvanimreiserima i scenaristima ivota, as shvaena kao bolesna ili prljavniska ili neslana ala, da nemilice vrbuju i dijele uloge za tu predstavu, dok jeveinski presveti publikum, zaglavljen u vjenoj katarzinoj nedoumicse pouzdano ispravno odlui, to da izabere, emu okrene, kamo da se ppo tom pitanju s manihejski orvelovski zadatim odgovorima, i najekoljena prelomljenim, da i nadalje visi u razdraujue neizvjesnoj kunkoji su iskazali ponajbolje razumijevanje faizma su ili oni koji su patili podnjim ili oni koji nose faistiku crtu u sebi. Hamsun e savjesno, dnakon prvog svjetskog rata, i skoro istog razmaka od druge kataklizme, udecembru 1928. godine, napisati ogled, okomljen na jo ni izbliza raz american way of life i pozivajui se, izmeu ostalog, na velike svjetske uiKanta, Goethea, Darwina, Tolstoja, u kome stoji: ivot je kratak ali vremena da ga proivimo! Nemilosrdno rintajui mi se pretjerano umpostajemo beskorisni i prije vremena. Festina lenteNapredak - ta je to? Jeli to mogunost da se po cestama vrtimo bre? Ne, nikako ne, to bi smbroj ljudi na ovom svijetu. Napredak je eljeni odmor za tijelo i smirajZadovoljstvo u ovjeku, to je ljudski napredak.

I proivjee pisac Plodova zemlje preko devedeset. A to je vie nego dovoljno,potaman po proklamiranom antikomcredu festina lente!, da jako dobro zna

da milioni nisu nestali u saobraajnim udesima. Nacisti s Fhreromje oboavao, nisu se ni najmanje obazirali na neljudskost naela: imati savjest isto je to i biti savjest patoloki obogaljenog ovjeanstva, gdje su svi suvmarkirani, i preplavili su i satrli svijet tim opskurnim izumom par excellance -destruktivnim zadovoljstvom. Sam norveki pisac, i mnogi koji odabiru soito neokrznut brehtovskom opaskom kako je jo plodan trbuh iz kogneista zvijer, ostae morbidno lojalan demonskoj marioneti u sebi, kapriciozan do kraja ivota.


16/21

Zeni~ke sveske

401

Bruno Schulz nije toliko proivio. Ubie ga kao psa na ulici. Primo Lenije. Sam se tragino iskljuio iz svijeta iz kojeg je iezao sav smisaokojeg nita vie nije moglo iskupiti. Bio je muenikom i svjedokom holokausta. Neutjena je bila i potresna ispovjed nimalo retoriki zanaslovljenosti: Zar je to ~ovjek . A nita manje oba nisu bili izloeni odgovornza rije i pred rijeju kao lavirintom ili zagonetkom od skandinavskogAli e Levi nedvosmisleno rei da iako postoje udovita nisu uistinkobna, jer ih je malo, daleko su zlokobniji obini poslunici, mnotvo ih bespogovorno slijede. Toj povijesno neuklonjivoj autoritarnoj kvagimanstici, svjetonazorskom mjesearenju i suludo podlom djelovanjuse uvijek iznova savremeni homo democraticus. Jo prije priklanjuju mu seintelektualci, koji su po Zygmuntu Baumanu, kao jednoj od izopaenih ppostmoderne, odavna napustili ili pak, izganani iz komotne pozicije zakonodavacai pretvorili se u prevoditelje. A ukoliko su umjetnici zasebna sorta izgubljenih duau tome kakljivom odgonetanju ionako raaranog svijeta, onda su i napodlei toj napasti saveznitva s avlom. Neko, na kraju krajeva, morareda i redoslijeda, preporuke i dijete, ime hraniti nezasiti vampirizamodronjene u rulju, gomilu, opor.

Ali ak i van traumatinih povijesnih iskuenja8, ratova, pogroma, otimaina,muenja, pokolja, nesrea, kad je kritiki naboj umjetnosti meu prineenim rtvama na oltarima masakriranja i prostituiranja istine, dda lukrativno sluiti neizravno, tako da se zabavljaju njeni podanici. Bsputa u grotlo moralizatorskog ili vere ljestvicama opscenog. U oba sluposjedovati eludac rezrivan kakti porta i rasperti kak crikvena korta i,dar za truljenjem zahvaenu sirovu znatielju. U turbulentnoj eri tjeopredjeljivanja taj prijelom je nedovren, odigrava se i traje, gomilaju

pobornike, po Franku Furediju, britanskom sociologu, obiljeava ga omeutim, ne samo pametnih i knjikih ljudi, ve stvaralaca uope, od p

8 U Otkucajima svijeta, razgovorima izmeu Sloterdijka i Finkielkrauta, francuski mislilac e pro

o/pomenuti (na) duboka zastranjivanja i krvolone ogrezlosti u antihumanizam svih utopiji tenji za popravljanjem svijeta, a koja tako karakteristino neizostavno prate te istorijske mijenam, naime, jedna moralna oluja koja bi iz Povijesti otpuhala sudnicuNo kad se ovjek stavljizigrane ovjenosti, teko je to initi smjerno i kolebljivo. Obrana ugnjetavanih slabo podnoogranienostiPotvrena okrutnost sudova Javnog spasa nema mo odvraanja kad ih, svuspostavlja nestrpljiva dobrota. Evropski glasnik , br. 10, Zagreb 2005., prijevod s francuskog Marija Bai


17/21


402

prosvjetiteljskih univerzalnih vrijednosti i otkrie, podupiranje, osnapodilaenje partikularnim identitetima, s vrlo naglaenim, u konanici, mkonzervativnim imperativima. Otuda tom zaokretu i njegovu slavljenji sav pastelni kolorit i opojno teki miris. Sva ta raznorazna pseudostvasvita koja se vrzma i mota oko prijestolja Moi neumorno gloui, prii ponajee, mitove i ideologeme rase, nacije i vjere zapravo je binteligencija, a na toj piramidi raspodjele milostinje obina smrtnika uglavnom ofucano ushienje, slamnata srea i topla ispunjenost maglom

Heideggerov zlo-glasni rektorski govor, mada nije neuhvatljivo nepmoda je jo migoljio, meutim, Ralf Dahrendorf ga dri za rije i doslovFhrer sam i samo on je naa dananja i budua njemaka zbilja i zakonsve dublje poimati. Odsad svaka stvar zahtijeva odlunost, a svako djeodgovornost. Heil Hitler! Zazvana zbilja za samo desetak godina strmmilione Njemaca u katastrofu i zauvijek ih obiljeiti. Ali ne zavaravajHeideggerovih usta u kakve ui je to ot/ilo? Pa onih koji su zadrto bilinjima, kao i onih radoznalih. I naknadno pravdoljubivih takoer. Pogokoji e neumoljivo, poput Shayloka, za sve svoje sitne, krljave, nkvarnosti, promaaje, zablude ozlojeeno traiti repete uncu tueg mesa trpezom leinarski nazdravljati. Onomad kao i danas. Po nauku Shakespeare-ovaRiarda III da je savjest puki balast. Libertadori , kako jo intelektualce naziva RegisDebray, ne samo to se preobraavaju obno u nosoroge, veinom bi se soduevljavali eskivaama rogova. Ni umjetnici nisu tedjeli dlanove, i njisu letjeli uvis. Ako po francuskom esejisti prvi imaju rok trajanja, barem tomu nasje skupo nauio dvadeseti vijek, zato bi umjetnost i umjetnici bili imuni tog osciliranja izmeu kajanja i mrnje, kako je to primjetio Baudrillard prNietzscheovo odreenje posljednjeg stadija genealogije morala.

ak i da nepatetino podlegnemo Kiovu dojmu kako je pisac, umuope, u stvari tek Buridanov magarac,volens nolens moramo konstatirati i dapri tome nezavidnom poloaju nikad nije gladan drugaijeg izbora od mu haotini poredak svijeta i stvari ili neprljanja njima. Ali niti cinizaprepoznate injenice ne moe se izvui za perin iz vladajue onagrokrakumuje umiljajui kako je s onu stranu nje. Najzad, nije samo Andre Graspet priznanjem kako se slama i koleba izmeu faizma i komunizm

velike istorijske prekretnice zanimljiva i izazovna, muna i neizbjena


18/21

Zeni~ke sveske

403

brojna mala ivotna zamicanja i skretanja, i to podugo nakon to su duzevi krvav danak iezle s horizonta.

Tako i Kiove makaze ine antipodi: Orwell i Nabokov, ali njima seodsjeca pupana vrpca definitivne odluke. Prvi se nipoto ne odrie pmotivacije pisanja, jer su u suprotnom posrijedi mrtva slova na mrtvu papiru,drugi se nje ograuje i gnua, po cijenu strijeljanja. Mandeljtama piskupila niti mu pomogla ni kasnija oda za epigramske stihove posvbrkatom kakvkaskom gor{taku, revidirana gesta, svejedno, kotala ga je glave,kao to nije zaustavilo valjanje tog zlo~ina bez kazne da nizato, na pravdi boga,pokosi hiljade drugih. Pa ipak, za shvaanje totalitarizama, da bi se on u srce, i u tome je, izmeu ostalog, Kiova ingenioznost, trai i sugerirpoklonjene mu tolike, silne ozbiljnosti, ni manje ni vie, nego Rabjezik, jer je to, kako i glasi naziv ogleda, posljednje pribje`i{te zdravog razuma.Za suprotan, smrtno svean jezik svjedoenja pobrinuo se Vitalij eprekopavajui arhive, a u njemu se ne puta korjenje. Nije ni za humukajanja, jo jaloviji je kao nauk, beznadean kao poRuka.

Vremensko-prostorne zone totalitarnog i autoritarnog zapravo su sveti gralpsihoanalize. Vrve od neurotiara i psihoza. Psihijatrija bi opet tamo pnajjezivije varijetete i kombinacije shizofrenog i paranoidnog dranotporna eluca, valja prije toga znati, vjerovati onim pukim hirom preiiuavati se samoubicama, zarazne ideologije zbrisale su svaki vid ljuPreostajale su tek ljuture nekadanjih ljudi. Bile su to kolonije gdje je vladalaetika gangrena, kolonije duevnih gubavaca i niti jedna jedina iskranazirala da nanovo raspali duh. Podjedanko muno se nad taj ponor bilo ni do kraja slomljenima kao i onima iji intelekt je izvukao tanji kraj, due

ivota. Kao to kakva bolest razori fizioloki imuni sistem tako je je halpod tim manijakalnim reimima poderalo sve na to bi se ostaci ovjekosoviti, bilo kad kasnije. Trauma se pruala kao sjena, as naprijed, asOno to su nekad bili ljudi, sklupani i smeurani u opustoeno Ja posbi jo samo grob vlastite sahranjene psihe, iznova ekshumirali i duboko praznihruku od nonih sati anatomije tragajui za bilo kakvim suvislim razobjanjenjem ledene sablazni koja ih je pogodila, vrtili se, ne u lavirintu, no ukrug, unedogled. Dahrendorf je neumoljivo trezven kad pie o iskuenjima

neslobode, sa slabunjavom nadom kako e ta obazrivost otrijezniti napa


19/21


404

vrebaju liberalni um i koje opet nose sobom napasti slobode i balavija razu nju. Povijest, po Francois Furetu, na kog se poziva Dahrendorf, ustolprazan tron Boga, ne tek od 19. stoljea, tragina povijest, dakle, kad goulijevala u rasizam, antisemitizam, fundamentalizam, uruavala u drutveni haos

iz kog su izrastali blokovi rigidne dogmatinosti, iji monstruozni vrh jedrava, toliko priznanja za dalekovidost dugujemo Nietzscheu, ak i najocinicima i ateistima ta nagomilana istorija nije pruala nita drugo do zagiscerenog uvida koliko je neutjeno smijeno lakanovsko izvrtanje Dosto Ako nema Boga ni{ta nije dopu{teno.

Ledeno odzvanjaju redovi fragmenta 210 iz Pascalovih Misli 9 s jezivomdijagnozom o konanosti, meutim, utoliko je somnabulnija opklase konzekventno iz tog izvlai bez obzira na to se zaigralo, na vjenipak ovozemaljske blagodeti, porocima uhranjene. Drugim rijeimpretpostavkom da se, za ljubav zastraujue logike, i ateist i vjernik istovotprave u smrt. Hospitalizirajmo ih na istom odjelu, krevet uz krevet shropca. Nesumnjivo ateista odnosi pobjedu, Pirovu pobjedu jo nedvojbenije, nadrevnosnim bogomoljcem, i ona traje ne dulje no koliko mesu treba da struli podzemljom. Upravo toliko, ako ne i krae, traje nepovijena kima do asbude slomljena nepokolebljiva art-odmetnika od drave u odnosu na izglko se lojalno povio u nadi da skoro nee izgubiti status dvonoca. To kdobrim djelom uzroi i breme odanog stvaranja. Kako god, u najboljemovom potonjem smijulji se najgordija opcija izbora servilnosti na svhijena. Vazalnost tom udovitu dravi, ba kao i njegovo zagovaranje, i irinom ponienosti nadilazi i njegovu nimalo krtareu snishodljivu nspram svojih izabranika i miljenika. Mada nikog nalija zbilje, naroito tizopaenog, suludog i podmuklog niim ne amnestiraju ni stoljeima

intelektualne izdaje, ipak ne prijei da se krivotvorenja i pravdanja zbolesne mate i nadalje ine privlanim i unosnim.

Satjeramo li ovu analogiju izmeu ateiste i bogogojaznog u kripac, sruho dekorativnosti, ukazae se i odati sva tajnovitou obavijena isprazndravnog ljubimca i dravnog neprijatelja, i to sa svim pripadajuim p

9 Nije zgoreg navesti taj memento mori neumitnog prodrljivog kosca: Posljednji in je krvav,

koliko inae komedija bila lijepa u svemu ostalom: na kraju ti na glavu bace zemlju, i to je to, za


20/21

Zeni~ke sveske

405

nipoto muzeolokim, formama i fugurama dvorske lude i njegovanog disidenta.Otuda i potjee traumatina i dramolet konfliktnost, to to se esnafske i aklike i bratije neumorno preziru, kavgaju i glou do iznemoglosti oko urazdvajanja autorova karaktera od karaktera djela, a na stvari izlaze, oba tabora,

ne bez estite i tvrdokorne zlobe, opako i zahvalno, u isti mah, komplemsvojim solidno nosivim opredjeljenjima oko toga to je starije: koko ili j

Iuavanje ruganjem, i obratno, ilavim i skoro pa neiskorjenjivim ishnjihove pratee zadrte predrasude zapravo osnauje i ini neranjivim i neKoliko god je imbecilno autoru dokazivati bioloko oinstvo njegovjunacima i protagonistima, jo je imbecilnije recepcijski uokolo zvjerljazgodna utjelovljenja fikcionalnim tvorevinama, a najkretenskije od svega, u tojbeznadnoj jeftinoj hermeneutikoj utrci, jeste smatrati kako su svi ti ilikovi potpune utvare, nespojive sa stvarnim ivotom, golemi lieni tvomarionete i klovnovi na pauinastim nitima uobraenih popravljaa svij

Okanimo (li) se pigmalionske bezazlenosti i aava donkihotizmprvog primjera kamo moe odvesti tobo benigna zaluenost konfesioaksiologijom shvaenom i primjenjenom kao da se radi o matematidatostima ili fizikalnim izvjesnostima. Naime, Ziaudin Sardar, profesorizmeu ostalih djela, autorUvoda u islam, rijeen da raskrinka blitkone(kovanica od od British literary neoconservatives), u koje je svrstao trojacvladajuih, Martina Amisa, Salmana Rushdiea i Iana McEwana, apolteoretizira ovako o jednom od pobrojanih, u eseju Dobrodoli na planet Buspostavlja standard ili model zaslijepljenog pro/kazivanjem citirajui ozpisca: Amisova pria Posljednji dani Muhameda Atte, prvotno objavljena u NewYorkeru, u travnju 2006., takoer se temelji na ideji da islamska vjera i k

ugroavaju civilizaciju. Dok se pribliava njujorkim neboderima, Muhrazmilja o raju: Eh, da, te djevice: est tuceta djevica jato njih.Pronekom asopisu da su djevice iz svete knjige pogrean prijevod s aramTrebalo bi pisati groice. Smueno je razmiljao ima li to cjepidlaeveze sa sultanijama, to znai (a) sitne groice bez kotica, i (b) prilenicu sultana. Abdul-aziz, Marvan, Zijad i drugi: ne bi bili zadovdolasku u raj pronau malene vreice sultanija osuenih na suncu (u pu svakoj su vreici 72). I odmah potom evo i Sardarova izvedena salto

zakljuka: Zastarjela je ala ukazivanje na to kako je apsurdan pogrean


21/21


postao okosnicom svetog teksta. Uvrijeeni silogizam napreduje sikorakom, nema egaenja s na{om odlukom da budemo vieni iskljuivo na{imoima i toj perspektivi, u suprotnom vrag e odnijeti pomenutu alu kaoputa dosad. Sardar recitira u zikru: Nakana joj je prikazati Kuran apsutoliko apsurdnim da ne moe biti poticajan ak ni Atti koji je odluio svoj ivot i ubiti mnoge druge. I malo dalje vaz je opasnije subliman: u Rushdieja, islam je toliko iskvaren da se ne moe ovjeno interpretiraAmis nije u stanju tematizirati nikako drukije nego na razini (loe) ale.

Pustimo radikalne gubitnike, kako ih je nazvao Enzensberger, kotoga to oboavaju smrt u ime jedine neprikosnoveno savrene ide/opustimo i njihove advokate s avoljim zalaganjima honorarima, streme da proizvedu to vie onih nalik sebi, takoer oajnika. Kao to je Francou Salamanci na poetku panske graanske klanice izdirao horror- pokliViva la muerte! Abajo la inteligencia!, kako podsjea njemaki pisac i pjesnik, tako smuenici na Allahovu putu zaklinju i obeavaju zapadnjacima kako onimogu voljeti ivot koliko oni ljube smrt, i to bio trebalo da je nepogreivkonane pobjede, okanimo se deifriranja genoma, i nasljea takoeideja, mate i umjetnosti na tragu vulgarnih simplificiranja kakav i koliki grijehide iz usta, a ne kroz usta pri tom arogantno zametnuvi toliku klempavost odnauljenosti svuda oko nas. Ta ko nije poznavao barem jednog Smerdjkomiluka spremnog da ekshumira vlastita oca ne bi li se dokopao odgovornostiza svoj protraeni i promaeni ivot. Ili pak svjedoio prijapskom naepurenju kad njui bovarizam u tragovima.To bi bio drugi oblik navedenerecepcijsko-kritike imbecilnosti. A o treem, pa nita drugo do da je jonosiva, sveprisutna, ali i omiljena metaforinost auto/portretiranja alaGray, kao i u vrijeme nastanka. Tek su skrovita za Doppelgngera pres

tavanice, preselio se u podrumske habitate glava podsvjesno, ne pronosa, oprostivi se od svjetla.

mutualizmom opčinjene zavađene strane, nermin sarajlić

Documents