1

2

MOEBIUSOVA TETRALOGIJAPriče s dva lica

HIMBARoman Mysterium drugo je lice iste priče.

3

Monaldi & Sorti

HIMBA

prevela s talijanskogMirna Cubranić

By

4

Naslov izvornika: DissimulazioneTalijansko izdanje nije objavljeno.

Prvo izdanje u Nizozemskoj na nizozemskom objavila jenakladnička kuća De Bezige Bij iz Amsterdama.

© 2011 by Rita Monaldi and Francesco Sorti © za hrvatskoizdanje Fraktura, 2014.

© za prijevod Mirna Cubranić i Fraktura, 2014.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se

umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bezprethodnog dopuštenja nakladnika.

5

PARIZ, 1647.

Crni su dani za francusku kraljevinu. Zemlja je več trideset godina u ratu,nameti su iz dana u dan sve veći, narod je na koljenima. Na prijestolju sjediosmogodišnji dječak, mali Luj XIV. Moć je u rukama njegove majke AneAustrijske, jednako nevične državnim poslovima. Zato upravlja talijanskikardinal Jules Mazarin (1602.-1661.), francuski prvi ministar.

No previše je toga što Mazarinu ne ide u korist: prebrzo napredovanje,odviše pronicav um - i prije svega to što nije Francuz. Onih koji ga žele ubititoliko je da moraju stati u red: to če pokušati učiniti pola francuskog plemstva.Ali Mazarin ostaje živ i svima oprašta. “Tko ima srce, ima sve”, kaže.

Hladan vjetar puše na vladare: i u Engleskoj izbija građanski rat i prijestoljese ljulja. U Francuskoj je kardinal jedini sposoban zaštititi kraljicu i maloga Lujaod spletkama sklona, drska piemstva. Kako bi se odupro njihovoj opsadi,kardinal Talijan okružuje se svojim sunarodnjacima, ali, začudo, samo od dvasoja: bankarima i glazbenicima. Medu njima je i Atto Melani, mladi toskanskikastrat, koji u Parizu započinje svoju munjevitu karijeru.

Rođen u krajnje siromašnoj obitelji u Pistoji 1626. kao treče od sedmerodjece skromna zvonara, Atto će umrijeti bogat i prepun počasti u dobi od gotovodevedeset godina: oštricom noža oduzeta mu je priroda, ali to je nadomjestiooštroumnošću. Prepreden ali čista srca, napržit ali oprezan kao zmija, mladi ćese Atto u Parizu naučiti snalaziti u najtajnijim državnim poslovima.

Čuven u svoje doba kao kastrat veličanstvena glasa, slavljen odznanstvenika i pjesnika, ali zaljubljen u žene, Atto će se jednoga dana uspetimeđu najpronicavije europske umove i postati prijatelj papa, kneževa i kraljevate upravljati velikim političkim događajima svojega vremena.

6

LIKOVI

Naši junaci

ATTO MELANI (1626.-1714.) - mladi, častohlepni toskanski kastrat,pozvan u Pariz kako bi pjevao u jednoj talijanskoj operi.

BARBARA STROZZI (1619.-1677.) - venecijanska skladateljica, rasipasvoje draži, ali ne i svoje tajne.

GABRIEL NAUDE (1600.-1653.) - brbljavi knjižničar kardinala Mazarina.LOUIS HARDOUIN (? - nakon 1653.) - knjižar i tiskar u Parizu. Otac

jezuita Jeana Hardouina.MALAGIGI, nadimak MARCANTONIJA PASQUALINIJA (1614- 1691.)

- najglasovitiji kastrat svojega vremena. Učitelj Atta Melanija.LUIGI ROSSI (1597.-1653.) - slavni skladatelj. Kardinal Mazarin pozvao

ga je da sklada operu u kojoj pjevaju Atto Melani i Malagigi.OPAT FRANCESCO BUTI (1604.-1682.) - piše libreto te opere.JACOPO TORELLI (1608.-1678.) - glasoviti scenograf, smišlja i izrađuje

scenske naprave za operu Rossija i Butija.GIOVAN BATTISTA LULLI (1632.-1687.) - rođen u Firenci, ali postat će

najveći skladatelj na dvoru Kralja Sunca. Ovdje je još uvijek momčić i radi kaokuhinjski pomoćnik u kraljevskim kuhinjama.

Tajni plan

KARDINAL MAZARIN (1602.-1661.) - prvi ministar Francuske.ANA AUSTRIJSKA, KRALJICA MAJKA (1601.-1666.) - upravlja

Francuskom s kardinalom Mazarinom dok je kralj maloljetan.Luj XIV - KRALJ SUNCE (1638.—1715.) — ne treba ga predstavljati.

Ovdje je još osmogodišnji dječaćić.BANKARI KRUNE: CANTARINI (? - ?), CENAMI (? - 1651 .) iz Lucce i

HERVART (1607.-1676.), Nijemac iz Augsburga. Ujedno su i privatniMazarinovi bankari.

MICHELE PARTICELLI (1596.-1650.) - glavni nadzornik financijaFrancuske. Rodom iz Lucce kao i Cantarini i Cenami. Francuzima krajnjeomražen.

7

VOJVODA ENGHIEN, DRUGIM IMENOM PRINC CONDE (1621.-1686.) - rođak Njegova Veličanstva. Veliki vojskovođa u službi Francuske,najmoćniji je i najbogatiji čovjek u Kraljevstvu. Francuzi ga obožavaju.

VOJVODA ORLEANSKI (1608.-1660.) - stric maloga Luja XIV. Saveznikvojvode Enghiena.

Sjene prošlostiMARC’ANTONIO BRAGADIN (1523.-1571.) - namjesnik na Cipru u ime

Presvijetle Mletačke Republike. Ratni junak.Njegova tragična mučenička smrt promijenit će tijek povijesti.KATARINA DE’ MEDICI, FRANCUSKA KRALJICA (1519.-1589.) -

prabaka Luja XIV, naredila je pokolj protestanata hugenota u Bartolomejskojnoći.

COSIMO RUGGIERI (? - 1615.) - firentinski astrolog i nekromant.Savjetnik i špijun Katarine de’ Medici.

LORENZO DE’ MEDICI (1449.-1492.) - glasoviti vladar Firence. NazvanVeličanstveni po veličanstvenosti s kojom je upravljao Firencom.

GIULIANO DE’ MEDICI (1453.-1478.) - Lorenzov brat. Ubijen ufirentinskoj katedrali u čuvenoj uroti Pazzijevih.

U pozadini

SESTRA ARCANGELA TARABOTTI (1604.-1652.) - Venecijanka,obitelj ju je zatvorila u samostan protiv njezine volje. Napisala je Redovničkipakao. Prijateljica bezbožaca i libertina.

NICOLAS BRETEL DE GREMONVILLE (1608.-1648.) - francuskiveleposlanik u Veneciji. Libertin i prijatelj Naudea i Tarabottijeve.

I drugi...

8

Nunquam tentabis, ut non perficias.(Nikad ne pokušavaj nešto što ne možeš dovršiti.)

Hieronymus Cardanus, Proxeneta seu de prudentia civili,Leiden, 1627

9

Kad je prvi čovjek otvorio oči i shvatio da je nag, pokušao se sakriti i odpogleda samoga svojeg Stvoritelja; tako je pomnja za skrivanjem nastala gotovoistodobno kad i sam svijet. Qui nescitfingere nescit vivere, “Tko ne zna hiniti, nezna živjeti”, i Qui nescit dissimulare nescit regnnre, “Tko se ne zna pretvarati,ne zna vladati”; izreka ne manjka. Prava esencija, kako reče Platon, bestjelesnaje. Himba je tek koprena sačinjena od časne tame iz koje se ne rađa laž, negosamo mogućnost kratkoga predaha od istine; i jednako kao što je priroda željelada u poretku svemira budu dan i noć, tako i u ljudskim djelima trebaju postojatisvjetlo i sjena, bjelodani postupci i oni skriveni.

Onaj tko loše nosi tu koprenu na sebe navlači mržnju jer u vedrini života netreba dati povoda nezgodnoj magluštini laži i svakako je treba izbjegavati.Himba nije laž, ali se prema laži odnosi kao zmija prema golubici, kako jeizrečeno ovim božanskim riječima: Estote prudentes sicut serpentes, etsimplicessicut columbae, “Budite oprezni kao zmije i prostodušni kao golubice.” Uvijekljubite istinu, ali je kroza sve dane koji su pred vama nastojte priželjkivati uznajmanju opasnost. Uz pomoć pretvaranja.

Himba nije prijevara, jer je prijevara zloporaba razuma, koji je dobrosvojstveno ljudskoj vrsti. Hinjenje je zvanje koje se ne može javno priznati,osim među istomišljenicima. Kad bi netko svakodnevno nosio masku, zbogznatiželje sviju bio bi poznatiji od svih drugih; ali o ponajboljim pretvoricamakoji su postojali i još uvijek postoje nema nikakvih saznanja.

Nećemo propustiti reći da smo po prirodi sangvinici, melankolici,flegmatici ili kolerici, što nas uvelike čini nesklonima himbi. Gdje je ćudvatrena, prevladava veselje, koje ne zna lako sakriti jer je samo po sebi previšeotvoreno. Melankolično raspoloženje pak, kad je neumjereno, samome sebitoliko toga predlaže da na kraju teško može sakriti sve svoje prijedloge.Neumjereni flegmatik, budući da mu nije do neugodnosti, spreman je na očitusnošljivost; a srdžba, kad prevrši mjeru, previše je vidljiva, tako da na krajuotkrije vlastite osjećaje. Stoga je samo umjeren čovjek doista sposoban zasmotrenost koju himba zahtijeva, jer u olujama srca lice mora ostati spokojno;ili, kad je spokojan u duši, mora djelovati uznemirena lica, ovisno o tome štoprigoda nalaže; a sve to nije lako, osim umjerenoj duši.

Himba je vještina nepokazivanja stvari onakvima kakve jesu. Hini se onošto nije, prikriva ono što jest. Vergilije je o Eneji rekao: Spem vultu simulat,premit altum corde dolorem, “On licem hini nadu, a u srcu obuzdava velikubol.” Eto: u tome je stihu hinjenje nade i prikrivanje boli. U Eneji nije bilo nade;naprotiv, prsa su ga štezala od boli, ali nije želio otkriti svoje jade kako ne bi

10

opteretio drugove, jer dobro se sjećao najgorih nedaća koje su pretrpjeli: Scilinesrdžbe, opasnih grebena, kiklopskoga kamenja, i to je sjećanje iskoristio dameđu tim čudovištima i prošlim propastima zakopa sadašnju zlu sreću.

Himba je suhe naravi jer se zadržava u vlastitoj nutrini. Kako je rekaoHomer, Odisejeve su oči u jadima djelovale čvrste poput roga i željeza, jer su sesve suze izlile u njegovu dušu, a trepavice ostajale suhe, i ova se Heraklitovamudrost, po svemu sudeći, s time podudara: Lux sicca, anima sapientissima,odnosno “Onaj koji oči sačuva suhima pravi je mudrac.”

No najuzvišeniji je pretvorica onaj koji zna sačuvati privid lude.Pokazat će da vjeruje onima koji ga žele prevariti, tako da i oni njemu

povjeruju. Učinit će se da ne vidi, a zapravo vidi više od svih ostalih. Zavarat ćeočima koje će djelovati zatvorene, a zapravo biti širom otvorene.

Neprijatelji će biti pogođeni gromom i prije no što čuju grmljavinu,smaknuće će prethoditi presudi, sve će se odvijati na židovski način.

11

Pred vratima Pariza, siječanj 1647.

“Ako mi dopustite, gospodine Nodeo, nešto bih vas upitao...” odvažih senagnuvši se prema sugovorniku dok smo u tami poštanske postaje, slaboosvijetljene škrtom vatrom sobnoga ognjišta, čekali da upregnu odmorne konje.

Neodređenim mu riječima spomenuh strahove svojega štićenika i drugihglazbenika zbog nepoznate opere koju su išli pjevati na francuski dvor:

“Možda vi znate nešto više o toj blaženoj operi, koja naizgled još nije ninapisana? Moj je gospodičić Atto uznemiren jer ne razumije zašto je kardinalMazarin okupio u Parizu njega i mnoge druge glazbenike u tako velikoj hitnji.”

“Pred tobom je posao prepun opasnosti i hodaš po užarenoj žeravisakrivenoj ispod podmukla pepela, kako je rekao Ovidije”, odgovori miGabriello Nodeo, kardinalov knjižničar.

“Horacije, u Odama”, ispravi ga glas koji se začu iz tame iza knjižničarovihleđa.

“Da, Horacije, točno, hvala ti, dragi”, ispravi se knjižničar, čiji jenajupadljiviji talent bio stalno griješiti u navodima.

Gospodičić Atto Melani i potpisnik ovih redaka, vjerni tajnik njegovakrsnoga kuma, viteza Girolama Sozzifantija, kapetana mornarice SvetogaStjepana, tek što najzad ne .stigosmo na francuski dvor. Toskanski nadvojvoda,naš uvaženi gospodar, naredio mi je da dvadesetogodišnjega kastrata iizvanrednog pjevača otpratim do Pariza. S nama je putovao i Marc AntonioPasqualini, zvan Malagigi, kastrat iz papinske kapele u Rimu i Attov učitelj, iusto najslavniji i najslavljeniji talijanski kantor.

Pred Pariz stigosmo s golemim zakašnjenjem, otrpjevši okrutnu zimskustuden i iznurujuće putovanje morem, koje je potrajalo dvostruko duže no što jebilo predviđeno. Tomu smo pokušali barem djelomice doskočiti žurnimnapredovanjem kopnom prema prijestolnici, uz tek kratka stajanja, ne odmorivšise ni sat vremena u vojnoj luci Toulon, gdje smo se iskrcali zahvaljujućifrancuskoj vojnoj mornarici, koja nam je pritekla upomoć. Jedan naš vremešnisuputnik, kojemu se nije žurilo kao nama, radije se oprostio od nas i nastaviosam, manje zamornim ritmom. Jedan drugi pak, pariški knjižar Arduino,iskoristio je sredstva koja nam je kardinal dao na raspolaganje kako bi s namapohitao k Parizu, u kojem je već odavna trebao biti uz suprugu i primiti unaručje sina, čije se rođenje očekivalo u dane oko Božića, sad već odavnaprošle.

12

Isplovivši s nama iz luke Livorno, Nodeo je bio na povratku iz Firence,gdje je dao načiniti vjernu presliku čuvene Gutenbergove Biblije, jedan odnajdragocjenijih primjeraka koje je uspio osigurati za kardinalovu knjižnicu unastajanju.

Tek sad, kad samo što ne stigosmo na cilj, svi počesmo najzad polakozaboravljati pretrpljene nedaće i razmišljati o odredištu koje već bijaše nadohvatruke: francuskome dvoru.

Jedan izaslanik Njegove Eminencije već nam je bio došao ususret kako bise uvjerio u naše dobro zdravlje, obavijestio nas da se samo nas još čeka iotpratio nas taj zadnji dio puta. Svi ostali glazbenici i pjevači, rekao nam je, većsu odavna na dvoru. Na prvome mjestu Attov stariji brat Jacopo Melani, silnozabrinut zbog našega kašnjenja i u strahu za život i zdravlje svog mlađeg brata.Jacopa je Mazarin angažirao kao tenora zajedno s engleskim tenoromThomasom Staffordom, učenikom Luigija Rossija, koji je u Rimu bio Attovučitelj uz Malagigija. Na dvoru se okupilo i mnoštvo drugih kastrata: altPamphilo Miccinelli i sopran Giuseppe Bianchi, koje je angažirao Mazarinovposrednik u Rimu opat Elpidio Benedetti, pronašavši i dobivši ih zahvaljujućiskladatelju Marcu Marazzoliju; zatim sopran Michel Angelo Pellegrini izAncone, koji se u velikoj žurbi oprostio od Beča, gdje je bio u službi cara, kojije popustio pritiscima markiza Bentivoglia iz Modene, koji se, ne bi li seiskazao, poslužio svim milim i nemilim načinima da Marazzolija pošaljeMazarinu; potom Venanzio Leopardi iz Camerina, dobar u svemu: kastrat,skladatelj, čembalist i teorbist, koji je također bio u službi u Beču; i na kraju dvadraguljčića: dječačići kastrati od trinaest i četrnaest godina Domenichino iMarc’Antonio nazvan Bolognese, koje je za ruku doveo Venanzio Leopardi. Uznjih su bile i sopranistice Rosina Martini, zatim čuvena Checca, odnosnoFrancesca Costa, i njezina sestra Margherita, Venecijanke. I na kraju LuigiRossi, onaj koji će napisati glazbu za operu; uz njega opat Buti, tajnik kardinalaBarberinija, koji je u Pariz stigao u diplomatskom izaslanstvu i kojega jeMazarin gotovo nasilu zadržao u neočekivanom svojstvu libretista; i na krajuscenograf, slavni Jacopo Torelli, čarobnjak scenskih naprava.

S Attom Melanijem i Marc’ Antonijem Pasqualinijem zvanim Malagigidruštvo koje je Mazarin okupio iz cijele Italije napokon će biti potpuno. Atto iMalagigi nedvojbeno su bili najbolji i najčuveniji uškopljeni pjevači koje se nasvijetu tih godina moglo pronaći i, ne vidjevši da stižu, Mazarin je tjednima biona iglama.

Opat Benedetti nemalo se namučio kako bi uvjerio Njegovu Svetost papuInocenta X Pamphilija da pusti Pasqualinija u Francusku, lišavajući timepapinsku kapelu njezina najdragocjenijeg bisera. Sam Malagigi rekao nam je daje Mazarin papi poslao poruku kako je on, odnosno Malagigi, “izričito potreban

13

kako bi nastupao u operi koja se ima uprizoriti na kraljičino zadovoljstvo”. Nimanje ni više.

I nas dvojica, odnosno Atto i ja, pozvani smo u velikoj žurbi. Maestro LuigiRossi pisao je Attu u studenome kako bi ga obavijestio da ga Mazarin pod svakucijenu želi u Francuskoj i da je već prije mnogo mjeseci započeo pregovore snjegovim gazdama, obitelji Medici, kako bi mu milostivo dopustili odlazak.

Kako saznasmo prije isplovljavanja iz Livorna, u rujnu je GiovanniBentivoglio iz kraljevske palače Fontainebleau u Parizu napisao svom bratuCorneliju da kraljica za sljedeću zimu želi “mnoštvo dobrih glazbenika, kako zasvoje odaje tako i za kazalište” i da su Francesca Costa i njezina sestraMargherita, koja se nalazila u Veneciji, već obaviještene da dođu u Francusku sostalim glazbenicima koje će uspjeti angažirati u Veneciji i drugim gradovima.

No početkom prosinca, nekoliko dana prije našega odlaska, stigla su krajnjepovjerljiva pisma iz Francuske: veoma zabrinut, Luigi Rossi obavijestio je Atta iMalagigija da Njegova Eminencija kardinal Mazarin drži njega samoga ilibretista Butija, kao i razne druge angažirane glazbenike, u posvemašnjojdokolici; doslovce, i nevjerojatno, prekriženih ruku. Od njihova dolaska na dvornijednom se nije ni spomenulo uprizorenje opere, što je pak bio razlog, baremnaizgled, što su njihovi gospodari natjerali sve te talijanske glazbenike da se usilnoj žurbi ukrcaju za Pariz, kako bi udovoljili naredbama Njegove Eminencijefrancuskog prvog ministra. Maestro Rossi naročito je naglasio da je iz Rima nadvor stigao još prethodnog ožujka, a opat Buti već u siječnju, iz dalekeProvanse, u kojoj je obitavao kod svoga gazde kardinala Antonija Barberinija.Svi su Barberinijevi pobjegli iz Rima nakon smrti pape Urbana VIII, svogavoljenoga strica, i munjevitog izbora svoga najvećeg neprijatelja kardinalaPamphilija, koji se na papinsko prijestolje popeo s imenom Inocent X.

Na francuskome dvoru, umjesto opere, svi su se pripremali za veliki balet učast vojvode Enghiena, junaka bitke kod Rocroija, u kojoj su Španjolci pretrpjeliod Francuza najveći poraz u svojoj povijesti i smatrali taj balet apsolutnoizvjesnim za predstojeće poklade.

Svečani balet planirao se cijelu godinu. I već godinu dana upravo jetalijanski scenograf Jacopo Torelli na njemu “marljivo radio”, kako je samkrajem studenoga napisao markizu Gaufrediju, koji se odmah pobrinuo da otome obavijesti glazbenike s kojima je bio u doticaju. Sam apostolski nuncij uParizu pokušavao je prikupiti obavijesti o neobičnom ponašanju kardinalaMazarina i u Italiju redovito slao informacije koje je uspio saznati. No i on jemogao samo potvrditi: na dvoru se već godinu dana ne spominje ništa drugoosim tog veličanstvenog baleta, predviđenog za naredne poklade i obogaćenogmaštovitim Torellijevim napravama. U tom baletu, dodao je nuncij u pismu

14

Njegovoj Svetosti od 30. studenoga, koje je tajnik Papinske Države smjestapokazao Malagigiju, glavni protagonisti navodno bi bili vojvoda Orleanski ivojvoda Enghien osobno, koji bi glavom i bradom plesali pred svim plemićimana dvoru.

Takvu pretjeranu ženskastost, na koju bi talija,nski kneževi gledali spodrugljivim podsmijehom, u Francuskoj su, naprotiv, itekako štovali i za njomje težilo cijelo galsko plemstvo. Moći zaplesati na dvoru s druge je strane Alpaznačilo sudjelovanje u upravljanju zemljom! I što si više u središtuTerpsihorinih koreografija, ljupko poskakujući nadesno i nalijevo, urešen perjemi šarenim vrpcama, zanesen teatralnim pokretima, to se više uspinješ u hijerarhijimoćnika u monarhiji. Pa ti shvati Francuze.

Takva je dakle prema našim saznanjima bila situacija čak i u trenutku našegpolaska iz Italije. I čak nam ni izaslanik Njegove Eminencije nije mogao rećiništa određenije o trenutačnom stanju stvari.

Ukratko: Atto, Malagigi i potpisnik ovih redaka išli su ususretnepoznatome.

Naravno, to nije bio prvi put da se mladi Atto Melani otputio u Pariz. Dvijegodine prije, u listopadu 1644., Mazarin ga je pozvao da pjeva u kraljevskojpalači. Tad se međutim dobro znalo što ide izvoditi: posrijedi je bilo glazbenodjelo Lažna luđakinja, koje je napisao pripadnik Akademije del Pincogniti iAkademije del’ Unisoni gospodin Giulio Strozzi, a uglazbio Francesco Sacrati.Ta je opera bila prvi veliki uspjeh mlađahnog Atta, koji ju je, tek navršivšipetnaestu, tri godine prije pjevao u Teatro Novissimu u Veneciji u dvije različiteuloge, alegorijskoj Nenadanog savjeta, čijom je dugom arijom opera počinjala, iulozi Eunuha, sluge glavne junakinje, princeze Deidamije. Za obje uloge Atto jedobio velike pohvale i opći pljesak, do te mjere da je spomenut čak i u DvogleduLazne luđakinje, prikazu te večeri, koji se sutradan nakon izvedbe razgrabio kaohalva po cijeloj Veneciji.

Saznavši za veliki uspjeh koji je Lažna ludakinja polučila, NjegovaEminencija pod svaku je cijenu željela ponoviti operu u Parizu, iako ne bi bilotočno reći da je pariška opera bila replika talijanske, jer je Mazarin od gospodinaGiulija Strozzija zahtijevao preinake nekih dijelova libreta. I na tom prvomputovanju pratio sam Atta jer sam bio tajnik njegova kuma, kapetana GirolamaSozzifantija, viteza Svetoga Stjepana, koji me - po nalogu toskanskoganadvojvode osobno - zadužio da budem vjerna sjena mladome Melaniju jošotkad je bio poslan u Rim kako bi usavršio pjevanje s maestrima Rossijem iPasqualinijem.

Tako je Atto dvije godine prije pjevao u Parizu u Lažnoj luđakinji predfrancuskim plemstvom, ali prije svega pred kraljicom majkom Anom

15

Austrijskom, Njegovim Veličanstvom malim kraljem Lujem i kardinalom, kao ipred glavnim nadzornikom financija gospodinom Particellijem, rodom iz Lucce,i bankarima Krune Cantarinijem i Cenamijem, također podrijetlom iz Lucce,koji su usto bili u srodstvu kako međusobno tako i sa samim nadzornikom.

I u Lažnoj luđakinji scenske su naprave sjajnog Torellija podarile operiveliku divotu i golem uspjeh. Sve je prošlo tako dobro da je sad Atto dobio noviangažman. No ovaj put moj mladi štićenik, koji od potrage za Fortunom ne voliodvojiti ni jednu jedinu minutu svojega vremena, nijednu notu iz svojegadragocjenoga grla, radije bi bio ostao kod kuće u Toskani nego odjedrio premanepoznatome. Utoliko više što je, za njegovukus, kardinal pozvao previše sjajnihglazbenika. Hoće li na prosceniju biti mjesta za sve njih? Ili će se netko moratiodreći istaknute uloge i zadovoljiti kakvom ulogičicom, darujući Mazarinovojslavi ugled koji prati jijegovo ime? Sama činjenica da će Atto prvi put pjevati sasvojim učiteljem Malagigijem za mog je štićenika bila istodobno uzvišena ipaklenska muka. Malagigi je nedvojbeno bio najhvaljeniji kastrat u Italiji, a timei na svijetu, jer Italija je domovina kastrata.

“Svjestan sam da živimo u teška vreniena”, nastavi Nodeo uz slabašanutješni osmijeh. “Njegovo Veličanstvo francuski kralj obični je osmogodišnjidječačić, a Njegova Eminencija kardinal Mazarin izrazito pametna osoba, kaošto i sami znate.”

Okrenuh se prema stolu za kojim su se moj mladi Atto i Malagigi krijepiliuz malo kuhana vina. Istražujući pogledom po polumraku postaje, opazih daAtto, ne hajući za Malagigijevu prisutnost, neumorno razgovara s onom ženom:lijepom Barbarom Strozzi, venecijanskom skladateljicom i pjevačicom, koju sutakođer očekivali na francuskome dvoru zbog opere koja se imala uprizoriti. Nanju smo naišli pri iskrcaju u vojnoj luci Toulon, gdje nam se pridružila. Bila jezadubljena u razgovor s mojim mladim štićenikom, koji naizgled nijeprimjećivao ništa osim njezine kovrčave kose, lijepa ovalna lica, oblih ramena teizdašnih grudi i bokova. Pomislih da su zaokupljeni istom onom temom o kojoj isam razgovarah s Nodeom. Malagigi ih je pak promatrao izbliza, na slabašnusvjetlu napola dogorjele svijeće.

Na trgu ispred poštanske postaje zamjećivao se samo vlažan pokrov magle ičuli prigušeni zvukovi koje je zacijelo proizvodio neki slugančić otvarajući ilizatvarajući putne sanduke u tišini prazne ulice. Blagi Bože, pomislih, kad li ćestići odmorni i istimareni konji koji su nam obećani? Snažno udahnuh magloviti

16

zapuh francuskoga vjetra koji je dostrujio pomilovati me kroz stari, lošezatvoren prozor.

Nakon nedavne smrti Njegova Veličanstva francuskoga kralja Luja XIII, umeđuvremenu nastavi knjižničar Nodeo, francusko prijestolje naslijedio je maliLuj, koji će jednoga dana postati četrnaesti kralj toga imena, ali je trenutačnodječačić. Stoga je namjesništvo pripalo kraljici majci Ani Austrijskoj, nevičnojupravljanju i nesposobnoj za samostalno vladanje. Ana Austrijska, rodomŠpanjolka, srećom se okoristila dragocjenom pomoći kardinala Mazarina, koji ječetiri godine prije naslijedio položaj francuskoga prvog ministra od pokojnogakardinala Richelieua. Iako je Talijan, Njegova Eminencija kardinal Mazarinsavršeno govori kastiljski, kraljičin materinji jezik, i kraljicu je oduševilonjegovo društvo te ga je, podarivši mu svoju naklonost, učinila najmoćnijimčovjekom u Francuskoj.

Mazarin hoda po oštrici, ponovi Nodeo: njegov prethodnik kardinalRichelieu bio je meta brojnih urota s ciljem da ga ubiju, a posljednji je topokušao mlađahni markiz Cinq-Mars 1642., nekoliko mjeseci prije kardinalovesmrti. Sam je Mazarin, nedugo prije imenovanja za prvoga ministra Francuske,bio žrtvom takozvane urote Važnih, organizirane u svibnju 1643. s namjerom daga likvidiraju. Urotnici su bili francuski plemići koji su sudjelovali u raznimpokušajima ubojstva Richelieua: vojvoda Beaufort, vojvoda Guisa, markizChateauneuf, vojvotkinja Chevreuse i grof Montrćsor. Ovaj potonji već je bioorganizirao urotu za likvidaciju Richelieua na području Amiensa 1636. i potomsudjelovao u uroti koju je skovao Cinq-Mars 1642. Nakon neuspjeha uroteoduzeti su mu posjedi i morao je pobjeći u Englesku. Mazarin ga je nakon smrtiRichelieua i Luja XIII pomilovao, pa se 1643. vratio u Pariz i odmah iznova daona kovanje plana za ubojstvo kardinala. Kad je i taj plan propao, pobjegao je uHolandiju i tako se spasio. Vojvodu Beauforta pak, koji je Mazarina želiozamijeniti biskupom Beauvaisa, Njegova Eminencija zatočila je u kuli dvorcaVendome u rujnu 1643., u kojoj se i dan-danas nalazi u lancima, stalnorazmišljajući o bijegu i osveti kardinalu.

“Ne shvaćam ponašanje Njegove Eminencije. Nikad ne pošalje u smrtnijednoga od tih pobunjenika. Meni se to ne čini mudrom politikom”, zamijeti iztame glas knjižara Arduina, ovijen oblakom dima iz lule koju mu je pribaviodvorski izaslanik.

“Kako je lijepo rekao Klaudijan, vladar neka bude spor u kažnjavanju, brz unagrađivanju i takav da se žalosti svaki put kad je primoran biti oštar”, presudiNodeo. “Njegova Eminencija svima oprašta, njegovo srce previše jevelikodušno!” ushićeno ga pohvali.

“To nije rekao Klaudijan, nego Ovidije”, ispravi ga knjižar i doda:“Richelieu se, naprotiv, nije nimalo premišljao bi li pogubio Cihq-Marsa i grofaChalaisa, koji ga je pokušao ubiti tisuću šesto dvadeset šeste. Da sam na

17

Mazarinovome mjestu, ne bih mirno spavao znajući da su oni koji me žele ubitiživi”, mudro zaključi Arduino, koji je već u nedaćama na moru pokazao velikubistrinu uma.

“Možda ste u pravu, prijatelju moj, ali dobro poznajući kardinala, moguposvjedočiti da bi lošije spavao da je ikoga poslao u smrt. Rekao sam vam,previše je dobar i blag! Osim toga nije li jedna od njegovih omiljenih idejavodilja ‘Tko ima srce, ima sve’? Biti omiljen, eto što je jedina težnja NjegoveEminencije.”

Arduino nije popuštao: s engleskim građanskim ratom protiv kralja Karla IStuarta koji traje još od 1642., i sa sad već tridesetogodišnjim ratom nagermanskim i flamanskim područjima, koji je, istina, izbio zbog spletkiprotestanata, ali se već duže od deset godina nastavlja zbog želje za moći kojaviše nema nikakve veze s vjerom, Mazarin bi se noću trebao manje premišljati i,podsmješljivo doda Arduino, radije prije odlaska u postelju popiti čaj odvalerijane.

“Njegova Eminencija zamjenjuje nesmiljenost jednom osobitom mudrošću,prema običaju rimskoga dvora”, nastavi Nodeo izvivši obrve anđeoski poputsvećenika.

Potom zaključi da je kardinal opravdano oprezan u otkrivanju vlastitihplanova, čak i kad se ti planovi odnose na nešto naizgled nebitno kao što jeuprizorenje jedne opere.

“Kardinal bi, dapače, trebao biti još oprezniji i taktičniji”, zamijeti Arduino.Odgovorih mu upitnim pogledom, nijemo tražeći objašnjenje.“Mislim na onaj balet u čast vojvode Enghiena, o kojemu se govori već

godinu dana”, objasni knjižničar, “ali nije jasno zašto se stalno odgađa. Sad jepređviđen za sljedeće poklade.”

“Ali i opera je!” uzviknuh.“Upravo tako. Što će se dogoditi' Ne želim ni misliti o tome. Talijanski

glazbenici od svojin gospodara jamačno neće dobiti dopuštenje da ostanu dužeod dogovorenog datuma”, odmahnu glavom knjižničar. “Njegovoj je Eminencijiveć bilo itekako teško uvjeriti talijanske kneževe, uključujući i papu, da seodvoje od svojih umjetnika.”

“Možda će za poklade biti izvedene obje predstave?”“Nemoguće”, prekinu me Nodeo. “Premalo je vremena da se pripremi

proscenij Kraljevskoga kazališta. Vašem su Torelliju potrebni mjeseci, i toopravdano, kako bi dogotovio svoje začudne scenske naprave.”

“U pravu ste”, morah se suglasiti.“Kardinal je Talijan i tek mora naučiti da određene stvari koje se na prvi

pogled čine nebitnima, kao što je jedan balet, u Francuskoj mogu biti važnije odsjednice Vijeća ministara. Snažan lav ponekad je hrana najmanjim ptičicama,hrđa izjeda željezo i ne postoji ništa čemu ne prijeti opasnost od slabih. KurcijeRuf’, mudro zaključi Arduino iz tame.

18

“Istina”, suglasi se Nodeo. “Uza sve to, vojvoda Enghien junak je danazahvaljujući svojim zaslugama u ovome ratu koji se vuče već gotovo tridesetgodina. Zbog toga je taj balet prigoda lcoju svi čeznutljivo očekuju.”

“Savršeno vas razumijem. U ovom sam kraljevstvu već čuo koliko suplesovi na dvoru važni za političku ravnotežu”, odgovorih.

“Nakon pobjede kod Rocroija vojvoda Enghien kod Freiburga je potjeraobavarsku vojsku iz Rena, a prije samo godinu i pol iznova pobijedio Bavarce icarsku vojsku kod Alerheima. Na kraju, prije nekoliko mjeseci, osvojio jeDunkerque. Ukratko, on je hakon Njegova Veličanstva najugledniji velikaš,neosporni junak posljednjih godina.”

“Oprostite na pitanju, gospodine Nodeo, ali tko je točno vojvoda Enghien?”upitah. “Iskreno, njegovo sam ime prvi put čuo tek kad se spomenuo ovaj balet okojemu govorimo.” “Dragi moj, pa on je najmoćniji čovjek u Francuskoj!”nasmija se Nodeo. “Vojvoda Bourbona, Montmorencyja, Chateaurouxa,Bellegardea, Fronsaca, namjesnik Berryja, grof Sancerrea i Charolaisa, vladarChantillyja, francuski velikaš, prvi princ po krvi. Znate što to znači: da je onjedan Conde! I zapravo bih ga trebao zvati princ Conde, a ne više vojvodaEnghien, sad kad mu je otac mrtav i kad je on naslijedio tu titulu.”

“Poznato mi je ime Condeovih. Oni su prinčevi kraljevske krvi”, zamijetihzadivljen tim popisom titula.

“I više od toga! Kao što sam vam netom rekao, Condeovi su prvi prinčevipo krvi! Odmah ću vam objasniti: oni su pobočna loza najbliža Burboncima, atime i Njegovu Veličanstvu malome kralju Luju, jer se prije tridesetak godinajedna Condeova udala za jednog burbonskog princa. Kad je prije sedamdesetgodina Henry Četvrti Burbonski, djed našeg malog Luja, osvojio francuskoprijestolje, Condeovi su postali prvi prinčevi po krvi. Dogodi li se, ne dao Bog,da burbonska loza izumre, na prijestolje će se popeti princ Conde. On i GastonOrleanski, odnosno brat pokojnoga kralja Luja Trinaestog, oca našega malogaLuja, i ti su prinčevi najmoćniji u cijelome Kraljevstvu. Ali vojvoda Enghien,pardon, princ od Condea, neusporedivo je bogatiji. Toliko bogatiji da se Gastonbio do grla zadužio, gotovo siguran da će on jednoga dana postati francuskikralj, jer njegov brat i bratova supruga Ana Austrijska dvadeset godina nisuimali djece. No kad je prije malo više od osam godina kraljica Ana rodilaNjegovo Veličanstvo i nakon toga drugorođenca Filipa, Gaston više nije mogaopronaći nikoga tko bi ga kreditirao. Da skratim priču, na dvoru i u cijelojFrancuskoj ne postoji nitko odrasle dobi tko bi bio moćniji od princa od Condea,utoliko više što po nasljednom pravu sjedi i u Državnom vijeću.”

“Sad još manje shvaćam zašto ga kardinal vrijeđa stalnim odgodama baletau njegovu čast”, zamišljeno rekoh.

“Ne kažem da ste u krivu, ni ja to ne shvaćam”, suglasi se Nodeo. “Utolikoviše što bi Conde trebao plesati glavnu ulogu, u središtu pozornosti sviju, nasvoju najveću slavu! Pogreška Njegove Eminencije kardinala Mazarina, ako sekardinalu pogreška ikad može pripisati, jest tako previše jasno odvajati državne

19

poslove od predstava na dvoru: kao što sam vam već rekao, budući da je Talijan,još ne može shvatiti da baleti i opere uopće nisu tako nevažni kakvima se na prvipogled čine. Dobro se zna da je kod nas u Francuskoj u ballets de courtdopušteno plesati samo najmoćnijim prinčevima Kraljevstva, kao simbolnjihovog sudjelovanja u vladanju. Ostati gledateljem za jednoga princa na dvoruznači biti lišen moći koja mu pravom pripada. Ukratko, to znači pasti unemilost.”

“Ali u jednoj talijanskoj operi kao što je ova zbog koje su nas okupili nećebiti mjesta ni za Condea ni za ijednog drugog francuskog princa”, zamijetih.

“Točno. Već me hvata jeza i od same pomisli da svi moraju ostati ugledalištu. Kardinal će se izložiti opasnosti od političkog incidenta, shvaćate?”značajno doda Nodeo, kojega je zapravo sve to prilično zabavljalo, kao dagovori o nekom nadmetanju pjetlića, a ne o pelivanskom iskušavanju snagaizmeđu Parlamenta, francuskih plemića i krhke krune jednoga kralja dječaka.

U tom času u prostoriju uđoše četvorica slugu dašćući i psujući; naramenima su nosili dva golema putna sanduka od tamna drva. Pomalo ihnezgrapno odložiše na tlo te izađoše iz poštanske postaje. Izvana se začu bukakočije, možda četveroprega, glas kočijaša u kratkoj prepirci s nosačima, a zatimiznova nastupi tišina. Arduino je u međuvremenu izašao raspitati se jesu li stiglinaši svježi konji. Nažalost, vratio se bez ikakvih novosti; nitko nije ništa znao.

“Da možda balet ne kasni zbog bolesti staroga Condea?” odvaži seArduinov glas iz tame iza naših leđa.

“Istina, govorilo se da pripreme kasne zbog vojvodinog oca koji je bio nasamrti; ali on je umro još krajem prosinca, što sam saznao nakon što smo seiskrcali u Toulonu. Prema onome što mi je netom rekao izaslanik poslan nam sdvora, balet svejedno nije zgotovljen. Možda zbog korote? Ona traje mjesecdana: vidjet ćemo hoće li balet najzad biti dovršen krajem siječnja. Naprave kojeje smislio vaš sunarodnjak Giacomo Torelli već su mjesecima spremne.”

“U svjetlu ovih vaših objašnjenja, gospodine Nodeo, na kojima sam vam odsrca zahvalan, sad nimalo ne vjerujem da će ikad biti ikakve opere”, razočaranozaključih, munjevito pogledavši preko ramena svog mladog štićenika i njegovaučitelja Pasqualinija, koji bi svojim vulkanskim karakterom bio u stanju izazvatipravi darmar.

“Pričekajmo dok ne stignemo na dvor i saznamo najnovije vijesti”,odgovori Mazarinov knjižničar. “Osobno sam dugo bio odsutan zbog putovanjau Toskanu po Gutenbergovu Bibliju, čiju sam presliku naručio. Ne zaključujtenaprečac, mon ami, kad ni Parlament ni plemstvo ne uspijevaju saznati ništaviše”, dovrši Nodeo. “Njegova Eminencija obustavila je audijenciju. Misli kojeskriva u grudima nisu poznate čak ni odijelu koje nosi na ramenima, baš kao štoje Salustije rekao za velikoga Hanibala.”

“Tit Livije, ne Salustije”, kratko ga ispravi Arduino iz polumraka.“Točno, da, Livije”, nepomućeno se ispravi knjižničar. “Kardinal

nedvojbeno izaziva zavist i sumnjičavost kod plemića te u francuskom

20

Parlamentu”, doda, značajno podigavši obrve. “S vama, mon cher, koji stepodanik toskanskoga nadvojvode, mogu biti iskren: već ionako delikatnusituaciju otežava to što oni ne mogu podnijeti da se vlasti dočepao jedan Talijan.Takvoj se sumnjičavosti ne treba čuditi jer ste vi Talijani, prijatelju moj, itekakosposobni izmamiti povjerenje stranih vladara, a od svih Talijana upravo suToskanci u tome najvještiji”, zaključi podsmješljivo knjižničar, dok mu jeArduino odobravao keseći se s lulom u ustima.

“Opasan je taj strah koji mi Francuzi imamo od vas Talijana”, nastaviNodeo. “I nemojte mi reći da ne znate kako je jezovito završio Concino Concini,vaš sunarodnjak iz Firence, koji je prije tridesetak godina stekao milostfrancuske kraljice Marije Medici, bake Njegova Veličanstva našega malogaLuja.”

Concino Concini, podsjeti Nodeo, od svoje je sunarodnjakinje kraljicedobio takvo bogatstvo i moć da su ga na kraju zavidni francuski plemići nasmrtizrešetali, njegov leš predali puku, suprugu mu spalili na lomači, a sina prognaliu Firencu oduzevši mu sva dobra. Svjetina je nagi Concinijev leš objesila nazvono jedne crkve, veselo zvonila te ga rastrgala uza zvuk glasa Božjega, anakon toga ga do kraja raščetvorila sjekirama i bradvama; a kad ga je spalila,pepeo je uz naplatu raspodijelila najzanesenijima, da bi na kraju neprodanobacila u Seinu.

“Kad se udruži, francuski narod zna biti strahovito okrutan, za razliku odvas Talijana, koji takvi znate biti samo kad djelujete sami”, zamijeti Arduino.“Nikad se međusobno ne možete složiti, nikad se ne odričete osobnih uvjerenja izbog toga je svaki vaš pokušaj pučkog ustanka bio uzaludan.”

“Francuski narod može se podjarmiti samo uz veliku mudrost”, reče Nodeo.“Sam je Sveti Toma u svojim komentarima Aristotelove Politike, osudivšitiraniju kao oblik vladanja, svejedno objasnio načine na koje se tiranija možesačuvati najduže moguće.”

“Nije to bio Sveti Toma, nego Peire d’Alvernhe”, ispravi ga Arduino.“Istina: jedan Francuz. Peire d’Alvernhe, htjedoh reći, opravdano je

poučavao da je za očuvanje tiranije potrebno ubiti one koji se ističu moći ilibogatstvom, jer takvi ljudi posjeduju sredstva za pobunu protiv tiranina. Nadrugome mjestu, preporučljivo je likvidirati i učenjake jer oni zahvaljujućisvojemu znanju mogu pronaći načine da se riješe tiranije. Usto se ne smijudopustiti dobre škole jer se u njima bavi pravim znanjem, a učeni su ljudivelikodušni, skloni velikim stvarima, i takvi se velikodušni ljudi lako pobunjuju.Tiranin mora navesti svoje podanike da se međusobno optužuju i izazovupomutnju među samima sobom, tako da se među prijateljima rodi nesloga, danarod bude protiv bogataša, bogataši jedni protiv drugih, a svi protiv tuđinaca.Tako podijeljenima neće im pasti na pamet niti će imati snage da se pobuneprotiv tiranina, jer će biti previše zaokupljeni međusobnom mržnjom.Podanicima usto valja nametnuti velike i brojne dažbine kako bi brzoosiromašili i oslabjeli. Tiranin ne smije postati omražen; mora hiniti neku

21

izvanrednu vrlinu koja ga stavlja iznad njegovih podanika, tako da ga podanicismatraju sebi superiornim. Najomraženije odredbe, kao što su dažbine, nikad nesmiju nositi njegov potpis, nego mora izgledati kao da su ih donijeli drugi, ilikao da su ga na to primorali drugi, možda neki strani neprijatelj. Želiš li narodzadržati podjarmljenim, da te ne raskomada, treba vladati bez skanjivanja.”

Dok je Nodeo naivno recitirao taj brevijar tobožnjeg dobrog upravljanja,nagonski se skutrih u ogrtaču na spomen kraja Concina Concinija. Osjetihveoma snažnu želju da izađem iz poštanske postaje ne bih li udahnuo malohladna zraka i promislio nije li kojim slučajem mudrije odvesti mog mladog Attanatrag u Italiju prije no što se svi jednoga dana zateknemo kako obješeni zagležnjeve o kakav visoki crkveni zvonik promatramo zanjihani horizont.

Ponovno se okrenuh prema stolu za kojim je Atto još uvijek sjedio sgospom Strozzijevom, u razgovoru koji mi se sad učinio prisnijim, jer su im licabila još bliže no prije, a ruke nestale ispod stola. Taj me prizor prenuo izmračnih slutnji, iako mi zapravo nije bio novost, jer je moj mladi štićeniktijekom putovanja već na mnoge načine i u mnogim prilikama uživao, da takokažemo, usluge gospe Barbare, koja - između susreta s mojim mladimštićenikom - tim uslugama nije škrtarila ni prema drugim putnicima. No o tomemoj gospodičić Atto ništa nije znao. I prava je sreća što je tako: jer među onimaprema kojima je Strozzijeva “bila milostiva” bio je čak i Malagigi, što jepotvrđivalo govorkanja puka da žene vične užicima neobično vole kastrate.

“Ne bojte se, mon cher”, utješi me Nodeo polažući mi ruku na rame kad jezamijetio moj izgubljeni pogled. “Njegova Eminencija zna što radi.”

“Oprostite nam našu bojazan, gospodine Nodeo”, ispričah se. “Prije dvijegodine, kad sam prvi put s gospodičićem Attom Melanijem došao u Pariz, nijebilo takve tajnosti. Od samoga se početka znalo da će Atto pjevati u Lažnojluđakinji. Sad, naprotiv, do nas pristižu samo prijeporne, nejasne i proturječneobavijesti. Opat Buti i gospodin Luigi Rossi, koje je Njegova Eminencijapozvala u Pariz poprilično hitno i koji su trebali napisati libreto i glazbu za novuoperu, od Njegove Eminencije još nisu dobili nikakvo zaduženje, iako i nadaljeokuplja pjevače iz cijele Italije. Pisanje jedne opere iziskuje mjesece rada. Umeđuvremenu, što će kardinalu toliki talijanski pjevači?”

“Možda da iz večeri u večer pjevaju u odajama kraljice majke, koja jetoliko zaljubljena u vašeg Atta Melanija!” nasmija se Nodeo. “Ali ja previšegovorim i, avaj, često u vjetar. Ti, Gabriello”, uzdahnu teatralno se obrativšisamome sebi, “gdje li samo pronalaziš hrabrosti da se približiš tim obredima,tajanstvenijim i od eleuzinskih, a da u njih nisi uveden? Ti, koji si posve nevičanodređenim zadacima, bez ijednog slavnog djela, s još djevičanskim štitom,isukao si mač, kako pjeva Vergilije!” Nato načini kratku stanku dobacivši upitnipogled Arduinu, koji je u svom kutku lulom i nadalje risao velike kolutovedima.

“Točno! Vergilije, Eneida”, potvrdi mu Arduino.

22

“Kako češ se”, nastavi Nodeo svečani govor samome sebi, “uspjeti probitisve do same srži tih poslova, prodrijeti u kabinete velikaša, uči u svetište ukojem se rađaju odvažni planovi, a da nisi dobio informacije i savjete od onihkoji te poslove vode? To je kao da siluješ prirodu, koja nikad ne prelazi naglo izjedne krajnosti u drugu, kao da želiš djelovati s više žara no razbora, kao da seželiš otisnuti na najdublja mora bez kompasa, odvažiti se u labirint beskonačnihlukavština i pronicavosti nemajući u ruci onu nit toga umijeća koja će te dovestido sigurna izlaza. Neće ti biti kao onima koji promatraju sunce, a koji su usvome promatranju to uspješniji što su udaljeniji od njegova svjetla, ni kaoslikarima, od kojih oni kratka vida stvaraju ponajbolje slike. Politička mudrostslična je Proteju, kojega je nemoguće pouzdano upoznati osim silaskom usecreta senis, u skrovišta starca, kako kaže Vergilije”, nato Arduino iznovapromrmlja s odobravanjem, “i netremičnim promatranjem sigurnim okom svihnjegovih pokreta, oblika i preobrazbi usred kojih se najednom pretvara učekinjava vepra, crna tigra, ljuskava zmaja i lavicu riđe grive.”

“Prokleti izdajniče!”“Ubit ću te, ubit ću te!”“Prestanite! Što to radite? Moj Bože, upomoć, pomozite!”Vrisci Barbare Strozzi na kraju probudiše cijelu poštansku postaju.Bijaše noć; u spavaonici poštanske postaje mrkli i gotovo neprobojan mrak.

Reagirao sam već na prve Malagigijeve povike. Galama me probudila iprobudivši se, opazih da Atto više nije u svom krevetu. Kad sam lijegao napočinak, zamijetih, naprotiv, da je njegov ležaj i odviše pun, jer je u njemu bilaStrozzijeva u svom uobičajenom burnom večernjem posjetu.

Toj navici, stečenoj u noćima putovanja koje je Atto proveo svenecijanskom pjevačicom koju je prije pet godina upoznao u prijestolniciPresvijetle Republike, slijedio je jedan drugi njezin običaj, mom gospodičićumanje poznat. Odmah nakon posjeta mom štićeniku, koji je sretno tonuo u san,zavlačila se pod druge plahte i u druge krevete kako bi propisno dosegnulavrhunac nakon poluužitka koji bi joj pružio moj nesretni kastrat. A Strozzijevojnije bilo važno hoće li uživati s muškarcem ili se zadovoljiti drugim kastratom,kao što je baš sad bio slučaj.

Na nesreću, ovaj put, upravo prve noći koju smo trebali provesti međumekim plahtama u svojim odajama u kraljevskoj palači (a koju smo, naprotiv,zbog trenutačne oskudice odmornih konja na poštanskoj postaji morali provestiu ovoj mješovitoj spavaonici), moj se gospodičić probudio nedugo nakon

23

spolnog odnosa, koji ga je naizgled predao dubokom snu. Možda je bio nemiranzbog skorog dolaska na cilj putovanja; ili nije bio dovoljno umoran na krajuprvoga dana, koji je bio nešto manje naporan od svih ostalih tijekom dugaputovanja. Što god bilo, Atto se probudio.

Ustao je i prolazeći kroz spavaonicu u kojoj su se odmarali svi putniciprolaznici, gosti poštanske postaje, vidio nešto što nikada u životu ne bi poželiovidjeti: raskošni nagi bokovi venecijanske pjevačice živahno su se trljali oimpozantan nos i spretan jezik Malagigija, čiji su se prsti trzali duboko unjezinoj nutrini.

Možda bi Attu bilo manje bolno da je vidio obratno, odnosno na licusvojega suparnika onaj isti užitak koji je i sam tijekom mnogih noći nesretnogputovanja toliko mnogo puta iskusio u slabinama zahvaljujući majušnim aliveoma vještim ustima Strozzijeve (o tome sam ponešto znao zahvaljujući svojojuobičajenoj nesanici). No svjedočiti grimasama pohote svoje učiteljice ljubavi,izazvanima prstima i ustima njegova učitelja pjevanja, to ne, taj prizor mojmladi kastrat jednostavno nije mogao podnijeti. Kako mi je sam poslije neradopriznao, s nijemom je žeđi za osvetom i mačjom odlučnošću, koju u njemudotad nisam upoznao, probudio dvije mlade pučanke koje su spavale u blizini,gurnuo im silom u ruku nešto novca i dao kratke, kategorične upute. Zatim je,približivši uljanicu, brutalno odvojio uzbibanu stražnjicu Strozzijeve od njezinaizvora užitka, a s njom i Malagigijev pokrivač. Pakosno spretno, zamahujućisvjetiljkom, onim je dvjema pučankama pokazao sakati ud svojega učitelja, kojise učas našao ogoljen, razotkriven i ismijan. One su se dvije djevojčure počelekreveljiti s podrugljivim gađenjem, pretjerano se i okrutno bekeljiti, da bi se nakraju, glumeći prezir, umalo počele valjati po podu od smijeha.

No ta osveta nije trajala koliko je Atto očekivao: iako uhvaćen na prepad,Malagigi se munjevito bacio na mog mlađahnog štićenika, zaurlavši “Prokletiizdajniče!”, onim dvjema pučankama duže pokazujući svoja gola leđa negobatrljak na preponama, dok je Atto, izgubivši nadzor nad sobom, urlao “Ubit ćute!”

U tom trenutku i ja skočih iz kreveta i dok je Strozzijeva dozivala upomoć,pojurih razdvojiti dvojicu svadljivaca. To mi doista nije bilo teško, s obzirom naMalagigijev niski stas i neočekivanu Attovu popustljivost na očinski, snažanstisak mojih dlanova oko njegovih dječačkih ruku.

“Ako imate imalo stida”, prosikta Atto s mukom se savladavajući, stisnutihusnica i pogleda oštra poput bodeža, “nećete se usuditi govoriti mi o izdaji jer ćese ta riječ okrenuti protiv vas samoga kao pas protiv svojega gospodara i ščepativas zubima.”

Nato Malagigi tek što nije ponovno skočio na njega, ali ga spriječiše gosti iosoblje poštanske postaje koji dotrčaše u taj čas.

“Sad je dosta!” oštro šapnuh na uho Attu. Dok se Malagigi zagrtaoprekrivačem, kimnuh ostalima da se mogu vratiti u svoje postelje i mirnoponovno zaspati. Na nogama je s nama ostao samo dvorski izaslanik, u strahu od

24

posljedica koje bi ovaj događaj mogao imati na njegovu štetu: bojao se da će gakardinal ukoriti da nije pazio kako treba.

Dok sam slušao izaslanikova jadanja, do ušiju mi je dopro bolan obračunizmeđu mog sirotog Atta i pjevačice, iako su šaptali:

“Oh, što reći tebi, okrutno i divlje, nezahvalno i nečovječno stvorenje? Tebikoja si držala ključeve svih mojih misli, koja si poznavala najskrivenije kutkemoje duše, koja si od mene mogla dobiti sve što ti se prohtije da si me željelaiskoristiti u svom interesu! Neobično je čudno da moje oko gotovo ne uspijevarazabrati istinu, iako ona strši posve očito kao crno na bijelome”, prošapta Atto ina kraju prigušeno zajeca kao dječačić.

“Na dvoru neću nikad reći ni riječ. Pravit ću se da se nikad ništa nijedogodilo”, priopćih ispod glasa dvorskom izaslaniku, Strozzijevoj i dvojiciprotivnika. “Je li jasno?”

Sve četvero složi se s time.

I ja sam imao dobre razloge da sakrijem to što se dogodilo. Nikad, ali bašnikad, nije se smjelo saznati da su se mladi Atto i njegov učitelj Malagigipotukli zbog jedne žene. Kastrati, to se zna, mogu javno živjeti s drugimmuškarcima, ali ne i sa ženama. Njih su izopačeni kneževi i prelati osakatilihotimice, za vlastiti užitak, s izlikom glazbe i jednog namjerno pogrešnoshvaćenog odlomka Svetoga Pavla.

Atto Melani još je od kastracije, prije desetak godina, bio igračka ukrevetima toskanskoga nadvojvode i njegove braće, dostojnih potomakanastranog Lorenza de’ Medicija.

Naravno, ono što mu je ostalo od muškosti stalno je bilo u potrazi zadjevojkama. Netom navršivši osamnaestu, javno se zakleo da nikad neće pjevatižensku ulogu.

Osim toga dobro sam poznavao tajnu koju je moj nfladi kastrat čuvao usrcu. Prije pet ga je godina, kao tek petnaestogodišnjaka, tijekom pokusa zaLažnu luđakinju u Veneciji, obuzela ljubavna strast. U tjednima pokusa opazilaga je upravo Barbara Strozzi, koja je, uz to što je glazbenica i pjevačica, ujedno iizvanbračna kći pjesnika Giulija Strozzija, libretista Lažne luđakinje. Šestgodina starija od Atta, Strozzijeva je imala bogata ljubavnika plemićke krvi kojiju je uzdržavao i s kojim je netom zatrudnjela, onoga Giovannija Vidmanakojemu je njezin otac i posvetio libreto Lažne luđakinje. No bez obzira na tozaljubila se u Atta, toliko da je Venecijom kružila satira:

Ispovijedati i biti različite su stvari,no ja je još uvijek smatram čednom,jer ona, koja kao žena odgojena u slobodi,vrijeme može provoditi s bilo kojim dragim,

25

svejedno svu svoju sklonost daje kastratu.

Njezin bogati ljubavnik zrele dobi nije mario za tu njezinu strast, jednakokao što mu nisu bili važni Barbarina trudnoća i nezakonito dijete koje je nosila:zabavljalo ga je što jedna od njegovih ljubavnica uživa s malimpetnaestogodišnjim kastratom. Attova je situacija pak bila posve drugačija:njihovo ljubakanje samim čudom nije doprlo do ušiju njegova ljubomornogagospodara Mattiasa de’ Medicija, namjesnika Siene i mlađega nadvojvodinabrata, koji je došao u Veneciju kako bi nazočio premijeri Lažne luđakinje.

Ako je srce venecijanske pjevačice biralo za koga će kucati, ispod njezinapasa utočište su pronalazili svi i svatko, i to nije izmišljotina jer o tome svjedočečak i nepristojni soneti koje u Veneciji svi rado čitaju.

Ne može se reći da moj mladi kastrat to nije znao; ali otkad smo u društvuStrozzijeve krenuli na put u Pariz, nijednom nije posumnjao da je ona mnogoputa prešla iz njegova netom usnula zagrljaja u mnoge druge, itekako budneruke, uključujući i one njegova ljubljenog učitelja Malagigija.

Barbara Strozzi: Venecijanka, vrsna pjevačica, kraljica himbe, žena kojoj jesve moguće. On: Atto Melani, zvijezda u usponu, Toskanac koji je došao uVeneciju kako bi pjevao u melodrami o ljudima koji se odijevaju u žene, oprerušavanju, smicalicama i velikim pakostima, mislio je da ondje, u Veneciji,mora postupiti kao uvijek - prodati svoju mladenačku krepost kako bi se probiou glazbi i u životu. U zamjenu će se njegovi zaštitnici probiti u nešto drugo.Dobro je znao da za postizanje uspjeha neće biti dovoljan samo njegov golemitalent. Zaslužni ne napreduju: dalje ide onaj tko zna čuvati guzicu. Ljubav seskupo prodaje i prihodom od te prodaje kupuje se karijera. Ali u Veneciji se svepromijenilo. Sudbina ga je gurnula u zagrljaj jedne žene, Barbare Strozzi, mladepjevačice o kojoj svi govore, ali koju nitko doista ne poznaje. Slobodna Barbara,odvažna Barbara, nedokučiva Barbara, putena Barbara. Egzotična i bestidna bilaje ljubav koja je združila Strozzijevu i mladog Atta Melanija, milosnicu ikastrata.

Sad je dakle svršeno s Barbarom, sa svime. I to nije veliko zlo, pomislih.Iako mi nije uspjelo odvratiti Atta od posjećivanja žena, što bi, da su to otkrilinjegovi moćni gospodari, značilo trenutačno uništenje svake njegove sreće, većje veliko dobro da se ova pričica sa Strozzijevom neće nastaviti na dvoru, gdjezidovi imaju stotinu očiju i tisuću ušiju.

U kraljevskoj palači čekale su ga lijepe pjevačice, ponajprije bezočnaChecca i plaha Rosina, dvije sopranistice s kojima je Atto već dijelio postelju.Naravno, valjalo je biti na oprezu. Ali kad za to dođe čas, ja ću se umiješati.

Mene je međutim uistinu zabrinjavala oštra prepirka s Malagigijem, koji jedosad bio Attov ljubljeni učitelj iz rimskih dana u palači Barberini. Ako se za

26

naredne poklade na dvoru doista uprizori neka opera, Malagigi i Atto u njoj ćemorati pjevati zajedno. Kome će dati glavnu ulogu? Neosporivom prvakupjevanja Malagigiju, čarobnjaku kazališnih partera, kojeg se papa sad prvi putudostojio ustupiti na posudbu izvan Italije, ili Attu Melaniju, zvijezdi u usponu,čarobnjaku melankoličnih arija, zbog čega ga je Njezino Veličanstvo francuskakraljica obožavala? Što će se dogoditi sad kad između te dvojice kastrata više nevladaju povjerenje i ljubav, nego neprijateljstvo i mržnja?

27

Palais du Louvre, veljača 1647.

“Idealni knjižničar ne rada se svake godine, kao ni idealni kralj ili pjesnik”,samozadovoljno se smiješeći zamijeti Nodeo.

Bijasmo u knjižnici kardinala Mazarina, koju nam je njezin čuvar upravopokazivao uz nemalo razmetanje i ponos. Te su odaje bile njegovo kraljevstvo: unjih osim Mazarinu i samome Nodeu nikome nije bio dopušten pristup. Zbogtoga je ta knjižnica bila prilično zanimljiva našim očima, a pod “nama” mislimna Barbaru Strozzi i sebe.

Mnogo se toga, ako ne i previše, dogodilo u prvih mjesec dana od našegadolaska na dvor.

Prije svega, saznasmo da je početkom prosinca okončano gotovo godinudana dugo plandovanje u kojem je Njegova Eminencija držala Butija, tajnikakardinala Barberinija, nakon što ga je gotovo oteo njegovu gospodaru i protivnjegove volje uzeo za libretista. Mazarin je najzad naredio Butiju da napišepoetski tekst za dugo žuđenu operu. Buti će u toj operi morati pokušatiupotrijebiti one egzotične i čudesne naprave koje je scenograf Torelli smislio zabalet u čast vojvode Enghiena, odnosno princa od Condea.

O baletu se više nije govorilo. Naslov opere bio je Orfej. Tema je bila pričao Orfeju i njegovu silasku u podzemni svijet u pokušaju da izbavi mrtvu supruguEuridiku, osuđenu na tragičan neuspjeh.

Istoga dana kad smo došli, zatekli smo sirotog Butija omršavjela,iznemogla i gotovo nesposobna da išta kaže od silne žurbe i napora da napišepoetski tekst, jer je kardinal želio da se opera izvede baš na poklade! Libretist jedo jedanaestoga siječnja, odnosno dana prije našega dolaska, napisao dva od tričina opere. Datum premijere već je bio određen za drugi ožujka i ni na kojinačin nije mogao biti odgođen jer je princ od Condea odmah nakon toga moraootići u nove vojne pohode, a usto će početi i korizma, tijekom koje se ne smijuizvoditi nikakve predstave osim crkvenih oratorija.

No onaj tko je još više od samoga Butija proklinjao Mazarina jer je gotovogodinu dana držao Butija prekriženih ruku bio je nesretni maestro Rossi,seigneur Luigi, kako su ga već svi zvali na francuski način. Kao što sam rekao, ion je po Mazarinovu nalogu morao doći prije podosta vremena i u Pariz je stigaopočetkom prošlog ožujka. Sad kad je zaprepašten i zabrinut saznao da je datumpremijere tako blizu, za manje od tri mjeseca!, seigneur Luigi našao se primoranuglazbljivati Butijev tekst malo-pomalo, kako bi ovaj napisao koji prizor. Dvijesu se sirote, zabrinute duše tako danonoćno naprezale rame uz rame, mučene

28

Butijevim glavoboljama i Rossijevim srčanim palpitacijama, koje suzabrinjavale sve okupljene; te je njihove boljke dodatno pogoršala neobjašnjivastuden koja je vladala u njihovim dvjema odajama: jednom peći nisu grijalekako treba, drugi su put sluge zaboravili podložiti vatru, treći se sve moralougasiti kako bi se očistili dimnjaci i tako dalje. Posljedica svega toga bila je dasu se ta dva nesretnika ubrzo morala boriti i protiv snažnoga kašlja i nazeba. I tone računajući i zlokobnije slutnje zbog neobjašnjiva kašnjenja dvaju najvažnijihpjevača u operi: Atta i Malagigija.

Glavne uloge podijeljene su istoga dana kad smo ušli u kraljevsku palaču.Kakav divan dan za Atta: saznao je da će pjevati ulogu Orfeja! Usto je NjegovaEminencija njemu i drugim glazbenicima dala u ruke i jednu drugu operu,Nerona Claudija Monteverdija, koja je pet godina prije bila prikazana uVeneciji, ali je Mazarinu palo na pamet da je sad iskopa i dade pjevačima da jenauče usporedo s Orfejem, kako bi bila prikazana odmah nakon njega. Atto jebio na devetom nebu zbog ukazane mu časti (i u Neronu će pjevati glavnuulogu), ne shvaćajući još u cijelosti kolika će ga golema napora koštati rad nadvije opere istodobno. Usto ga je toga istog dana kraljica Ana čak šest putapozvala da pjeva u njezinim odajama, dok su ostali pjevači bili pozvani samojednom, uz iznimku Barbare Strozzi, koju je Njegova Eminencija osobnoprimila u privatnu audijenciju kako bi, pričalo se, na taj način iskazao počastkćeri Giulija Strozzija, libretista Lažne luđakinje, čije se veličanstvene izvedbe uKraljevskom kazalištu prije dvije godine Mazarin sjećao s gotovo plačljivimzanosom.

Ali ja sam znao da to nije istina, ili barem da nije cijela istina. Tijekomputovanja kradom sam provirio u prtljagu Strozzijeve i ondje otkrio neštokrajnje nezamislivo. Sad sam samo čekao povoljnu priliku da tu pogibeljnu ženudovedem u škripac.

U međuvremenu je bahata radost mojega gospodičića zbog kraljičinenaklonosti brzo splasnula kad je shvatio da je Orfej, iako je po njemu nazvanaopera, u Butijevu tekstu u nastanku - sad kad je prvi od tri predviđena čina biodovršen - sveden na mnogo neznatniju i neugledniju ulogu no što je očekivao.Isticao se, naprotiv, jedan drugi lik: Aristej. Iako je Euridika odbila njegovuljubav, davši prednost Orfeju, Aristej je u prvome činu uživao u povlastici jednedramatične, zahtjevne arije, kao i jedne veličanstvene ljubavne pjesme (što jebila specijalnost seigneura Luigija), dok se Orfej morao zadovoljiti veomakratkom arijicom, smiješnim duetom s Euridikom, i samo dosadnimrecitativima.

Najgore od svega: ulogu Aristeja pjevat će Malagigi.

Od one noći u poštanskoj postaji Atto i Pasqualini jedan drugome nisuuputili ni riječ. Izbjegavali su se čak i pogledati. To im nije bilo naročito teškojer su, jednako kao što je seigneur Luigi morao uglazbiti Butijev tekst ne znajući

29

kako će se radnja razvijati (to naizgled ni sam Buti nije dobro znao), i glavnipjevači morali početi grozničavo učiti svoju ulogu, ariju za arijom, duet zaduetom, recitativ za recitativom, ne znajući što ih čeka odmah nakon toga.Checca, koja je dobila ulogu Euridike, i Rosina, u ulozi Venere, svakodnevno suronile suze. Ali u usporedbi s drugima nisu imale razloga za pritužbu: pjevačimapredviđenim za sporedne uloge te uloge nisu bile dodijeljene sve do tjedan danaprije kraja veljače! A kad su im najzad dodijeljene, dočekalo ih je neugodnoiznenađenje: od brojnih desetaka glazbenika otrgnutih od svojih talijanskihgospodara angažirano je samo njih petnaestak: po glavi su morali pokriti podvije, ili čak tri sporedne uloge, kao ona dvojica nesretnih kastrata Domenico iMarcAntonio iz Bologne, koji su po Mazarinovoj želji na svoja dvoja leđamorali natovariti čak šest uloga! Svi drugi pjevači, među kojima i BarbaraStrozzi, jednostavno će podebljati zbor. I to nakon što je njihov dolazak uFrancusku stajao cijelo bogatstvo, kako se govorkalo po hodnicima kraljevskepalače.

Sve je zapanjilo što je kardinal tako uvrijedio kćer libretista Lažneluđakinje, čuvenoga Giulija Strozzija. Nije li joj Mazarin po dolasku iskazaopočast privatnom audijencijom? šuškalo se. Ali činilo se da mu venecijanskapjevačica to nije zamjerila. Ponadah se da ću prije ili poslije imati prilike maloporazgovarati s njom.

Siroti se seigneur Luigi sa svoje strane, nakon tko zna kojeg napadajasrčanih palpitacija, odlučio poslužiti pismohranom svojih manje poznatih arija(koje su, nažalost, bile i manje uspješne) te ih preraditi u Orfeju. Kad je iscrpiotu zalihu, u partituru je nabacao recitativ za recitativom. Od želje da se izvuče izte krajnje opasne situacije radio je toliko brzo da se sve češće događalo da jeopatu Butiju davao već spremnu glazbu, na koju je nesretni libretist moraosmisliti prikladne stihove.

Kako bi ta ionako dramatična situacija bila još zamršenija, kardinalMazarin zatvorio se u kazalištu s glazbenicima od samoga početka pokusa iprekinuo svaki doticaj s vanjskim svijetom. Dolazio je s knjigama idokumentima pod rukom i sjedao u veliki naslonjač od crvena baršuna snaslonima za ruke, koji je onamo dao prenijeti zajedno sa svojim pisaćimstolom. Javni poslovi više nisu postojali. Za kardinala je sad postojao samoOrfej. Iz čovjeka zaokupljenog morama moći preobrazio se u sitničava,opsesivna zanesenjaka glazbom. Da to nisu svojim očima vidjeli, Parižani ne bipovjerovali.

U sve je zabadao nos i stalno sve više komplicirao stvari, kao kad je naprimjer od Rossija zatražio da ulogu Starice, ailias prerušene Venere, iznovanapiše za tenor, čime je izazvao svađu između trojice angažiranih tenora: JacopaMelanija, Attova brata, Thomasa Stafforda i Venanza Leopardija. Nijedan odnjih trojice nije želio tu smiješnu ulogu, koja će na kraju biti podijeljena izmeđuLeopardija i Jacopa. Ovaj drugi utjelovit će i Momu, boga kreveljenja (još jedandodatak po kardinalovoj želji), a Stafford Jupitera. Mazarin je osim toga

30

nametnuo Butiju da ubaci i neke komične uloge, zbog kojih je Orfejeva tragedijau cjelini djelovala groteskna, patetična, nepodnošljiva. Tajnik kardinalaBarberinija zapitao se nije li kojim slučajem francuski prvi ministar poludio.Kad uoči premijere drugog ožujka Buti dade tiskati sadržaj svog libreta zapotrebe publike, Orfeja će preimenovati iz “glazbene tragedije” u “glazbenutragikomediju” kako bi spasio barem vlastiti ugled.

U škripcu se, nakon što se smatrao na korak od ovacija, našao i scenografJacopo Torelli. Njegove čudesne scenske naprave i izumi, dotad nikad viđeni uFrancuskoj, usavršeni su u godinu dana rada za čuveni balet u čast vojvodeEnghiena. Kako je sad Mazarin mogao zahtijevati da ih Torelli brzinom munjeprilagodi za operu koju, samo nekoliko tjedana prije premijere, autori još nisu nidovršili?

Tad je Mazarin učinio nezamislivo: kako bi načinio mjesta za Torellijevenaprave, dao je da se kazalište posve isprazni te da se pomaknu stupovi, lukovi ipotporni zidovi kako bi pozornica bila šira i dublja, ali je pritom prijetilaopasnost da se čitavo zdanje sruši. Dok su se rušili drevni unutarnji zidovi,nadstojnići gradnje drhtali su od straha, a glumci, pjevači i svirači psovali odbijesa jer su bili primorani održavati pokuse među lopatama i pijucima, uoblacima prašine i hrpetinama opeke, izbjegavajući tačke koje su išle amo-tamoprepune žbuke. Louvre se iz kazališta pretvorio u pakao.

Ravnodušan prema tom kaosu, Mazarin je na pokusima ponekad ustajao slijevom rukom u džepu i, mašući kažiprstom desnice naprijed-natrag, pratioglazbu poput nekog improviziranog dirigenta. Kad bi komad završio, gladio jebrčine i sve glazbenike srdačno opominjao: “Ne zaboravite: tko ima srce, imasve!”

Nepomućen i spokojan, kao da nije ni vidio mnoštvo zidara i pogubnizastor dima s gradilišta, toliko da su se svi nijemo pitali nije li slučajno pijan. Jeli to bilo sve? Ne! Kako sam već rekao, Mazarin je u međuvremenu odglazbenika zahtijevao da nauče još jednu operu, Monteverdijeva Nerona. I takoje dodatni napor pregrijao mozak i jetru kastrata i orkestra.

Ponekad kardinal na pokuse nije dolazio sam, nego u društvu naše trojicesunarodnjaka koje sam upoznao već dvije godine prije, u vrijeme pariške replikeLažne luđakinje. Riječ je o trojici moćnih Lukežana: glavnom nadzornikufinancija Micheleu Particelliju i dvojici bankara, njegovih sugrađana, Cenamiju iCantariniju, koji su bili kardinalovi financijeri. Mazarin ih je usto imenovaobankarima Krune, zajedno s Hervartom, velikim bankarom kalvinističke vjere izAugsburga u Bavarskoj. Pretpostavljao sam da imenovanje jednoga Nijemca natako važan položaj, koji je Mazarin inače čuvao samo za Talijane, ima svojeobjašnjenje. Augsburg, Hervartov grad, ujedno je bio i sjedište veoma moćnihFuggerovih, koji su stoljećima bili bankari pape i austrijskoga cara. Dotad nisamimao prilike sresti Hervarta zajedno s Lukežanima, ni tijekom našega prvogaboravka ni sad, tijekom pokusa Orfeja; to je možda bio znak da Lukežani u tognjemačkog poslovnog čovjeka nemaju onako neupitno povjerenje kakvo imaju

31

unutar svoga kruga. Uobičajena talijanska sumnjičavost, upitah se malčicezabavljen, ili nesklonost bankara iz Augsburga našoj glazbi?

Ako je Hervart doista bio nesklon talijanskoj glazbi, ni u kom slučaju nijebio jedini. Do nas su malo-pomalo, ali redovito, dolazila neugodna govorkanja oantipatiji i kritikama koje su Mazarinovi glazbeni projekti izazvali u Parizu.Govorilo se da na dolazak talijanskih glazbenika i postavljanje opere Mazarintroši bezumne iznose: ako su prve procjene bile oko trideset tisuća livres, brzosu skočile na pretpostavljenih četiristo tisuća, da bi završile na čak petsto tisuća.Rogoborilo se protiv masovnog dolaska kastrata, uznemirujućih egzotičnihstvorenja, među kojima i protiv Marc’Antonija Pasqualinija, Francuzima silnomrskog jer se pet godina prije u Rimu usudio počerupati s grofom Buryjem,štićenikom francuskoga veleposlanika glavom i bradom! Pokušao jeonemogućiti Buryju pristup u palaču Barberini, gdje se trebala prikazatiZačarana palača Luigija Rossija, u kojoj će nekoliko minuta poslije samPasqualini pjevati toliko božanstveno u ulozi Malagigija, paladina obdarenogmagičnim moćima, da će ga otad zvati upravo tim nadimkom. Kako se taj prostiplebejac (naravno, božanstvena glasa) usudio tako grubo postupiti premajednom francuskom velikašu, samo zato što je taj velikaš želio ući bez pozivaBarberinijevih? Ah - brundalo se - u Francuskoj se nikad ne bi moglo dogoditida se glazbenik usudi uvrijediti plemića! Taj bi glazbenik smjesta bio nasmrtizbatinan! No, naprotiv, na kraju se Francuz Bury morao ispričati talijanskomkastratu, po nalogu kardinala Barberiniji i majordoma palače don Paola Sforze.Iste godine, u neshvatljivom i kaotičnom Rimu Barberinijevih, najistaknutijiFrancuzi, svikli plesati u svečanom zanosu pred Njegovim Veličanstvom, našlisu se primorani recitirati jeftinu komediju zajedno s tim malim, crnomanjastimkastratom odjevenim kao žena. Ah, koliko je tu bilo prosvjeda! I kako li se samonasmijao kardinal papin nećak. Na večeri kod Barberinijevih francuski suuglednici očekivali društvo sebi jednakih. Naprotiv, dočekalo ih je neugodnoiznenađenje: svi su uzvanici bili prisiljeni podijeliti stol s Malagigijem,seigneurom Luigijem i njegovom suprugom harfisticom Costanzom.Neprihvatljiva zbrka, nezamisliva u Parizu! I kao da to nije bilo dovoljno, tiodvratni talijanski kastrati sad su zahvaljujući prvome ministru prodrli nafrancuski dvor i zbog njih se državna blagajna ispraznila uz blagoslov glavnognadzornika financija, koji se trudio iznova je napuniti novim nametima, kao štosu takozvani tarif nametnut upravo u danima kad smo Atto i ja plovili premaFrancuskoj, te dva prethodna nameta, uvedena točno dvije godine prije, baš kadsmo tek krenuli na svoj prvi put u Pariz. Slučajnost koja je, po mišljenjuFrancuza, sve drugo samo ne slučajna, jer sad su već bili uvjereni da će ti nametiposlužiti Mazarinu i Particelliju da plate talijanske glazbenike. Novi porezi irasipanje sredstava za talijanske glazbenike: dobra dva puta Mazarinova vladaoslabila je Francuze istim ubojitim parom.

Ondje gdje poreznici nisu uspjeli dovoljno isisati, gunđali su Francuzi,troškove su pozajmicama pokrivali bankari Krune. Prvi ministar, glavni

32

nadzornik financija, bankari iz Lucce: svi su oni Talijani, a ovi iz Lucce usto susvi u međusobnom srodstvu! Mali je kralj, od samo devet godina, završio ukandžama bijedne klike. Conde, Orleanski: oni su, naprotiv, Francuzi, i toponajbolje krvi!

Kad bi čuli takve komentare, Buti, Rossi i Torelli hvatali su se za glavu.Pomisao da moraju izaći na pozornicu pred Parižane i otkriti da je sav taj novacpotraćen na jednu nedostojnu, skrpanu operu oblijevala ih je hladnim znojem. Asjećanje na Concina Concinija, koji je nag obješen o zvonik gdje su mu rasporiliutrobu, vraćalo nam se u misli i presijecalo nam dah.

Ja zapravo i nisam imao mnogo vremena za kinjenje takvim mislima. Izdana u dan od seigneura Luigija pristizali su novi prizori netom uglazbljenogdrugog čina: kad je skladatelj već rodio dobar dio glazbe, postalo je očito da suOrfeju dodijeljene tek malobrojne note, mahom neupečatljive, u petom prizoru.Protagonist od prvog do četvrtog prizora bio je Aristej. Odnosno Malagigi. Jaočito nisam bio jedini koji je to primijetio: Atto je iz dana u dan postajao svebljeđi i hladan kao mramor.

“S tom facom trebao bi glumiti Euridiku u kraljevstvu mrtvih”, zadirkivaoga je brat Jacopo, očito već duboko ušavši u šaljivu ulogu boga Moma.

Pasqualini se pak pravio kao da Atto ne postoji.Ponekad je pokusima nazočio jedan momčić od četrnaest godina koji je

godinu dana prije došao iz Firence, gdje ga je vitez Guise kupio od oca mlinarapo nalogu vojvotkinje Montpensier, željne zgodnog mladića koji će je poučititalijanski. Zvao se Giambattista Lulli i bio silno zaljubljen u glasove dvojicekastrata. Hodao je od Atta do Malagigija i natrag, s obožavanjem ostajućiprilijepljen uz njih dok su pjevali svoje uloge. Lulli, kako su ga glazbenici brzonazvali, gajio je istinsku strast prema glazbi, iako je vojvotkinja Montpensier,kraljeva rodakinja, nesretnog momčića zbog nedostatne dražesti odmah bacila ukuhinju, umjesto da ga iskoristi za pouku iz talijanskoga. Sad ga je posudilaMazarinu kao pojačanje njegovim talijanskim kuharima povodom dolaskabrojne skupine naših sunarodnjaka. No čim se smjestio u kuhinji, počeo jeskupljati tave svih oblika i veličina, zgodno ih rasporedio po glazbenim skalamai zatim, služeći se kuhačom, na tom improviziranom kuhinjskom ksilofonusvirao neobične skladbe kao za carillon. Jedan franjevac u Firenci naučio ga jesvirati gitaru i Lulli je tako razvio neumjerenu strast prema glazbi. Kuhari, sititoga da ga stalno kažnjavaju zbog bježanja s posla, dogovorili su se s Talijanimalakajima i sobarima, odredenima za brigu o našim potrebama tijekom pokusa uKraljevskom kazalištu, i drage mu volje dopuštali da svako toliko izostane sposla kako bi došao čuti čarobne glasove svojih sunarodnjaka.

“Čuo sam kako opat Buti govori da će drugi čin imati devet prizora, a nesamo pet kao prvi”, bezočno je lagao mali Lulli Attu nastojeći ga utješiti.“Vidjet ćete, gospodičiću, da će druga polovina opere biti samo vaša”,djetinjasto se odvažio nadodati, iskreno pateći vidjevši da dvojica njegovihmiljenika ne dobivaju jednaki tretman.

33

Kad se cijeli drugi čin našao u rukama glazbenika, optimizam malogaLullija našao se zapanjujuće demantiran, kako sam se i bojao. Orfeju u njemunije bilo ni traga.

To je bio vrhunac. Očaj mog mladog štićenika bijaše takav da su ga svi lakomogli iščitati s njegova lica. On nije prozborio ni riječ, niti je i s kime želiorazgovarati, a ponajmanje s potpisnikom ovih redaka. Tek što nisam ponudio dao tome odem porazgovarati s libretistom i skladateljem, kad me Attopreduhitrio:

“Pazite da vam ne bi palo na pamet da odete nešto reći opatu Butiju iliseigneuru Luigiju ili ih pitati! Meni ne trebaju očevi!” zaćurlikao mi je crvenihočiju i ljubičastih obraza prošaranih suzama, s balama u nosu kao dijete.

Ograničih se na to da samo kimnem, spustim pogled i pružim mu rupčić.Istini za volju, već sam bio razgovarao s Butijem i Rossijem i oni su mi povjerilida bi rado uravnotežili uloge u Attovu korist, ali da Mazarin, iako je na zahtjevkraljice Ane mome mladom gospodičiću morao prepustiti ulogu glavnog junaka,od Pasqualinija želi učiniti pravog protagonista, kako bi na taj način iskazaozahvalnost njegovu gospodaru, Španjolcima sklonom papi Inocentu X, kojega jetrebalo dugo moljakati prije no što je toga čuvenoga kastrata iz papinske kapeleodlučio poslati Mazarinu.

No već sutradan više nije bilo vremena za suze: jedan strašan događaj svenas je potresao i svima nam izbrisao pamćenje.

Tad nam je prvi put na pokusima bio gost Nijemac Hervart, bankar Krune,kojega, kako sam Već rekao, dotad nitko nikad nije vidio. Kardinal Mazarinželio je da u njegovu čast izvedemo treći prizor drugog čina, u kojemu je zaAristejevu ariju bila predviđena uporaba jedne veličanstvene scenske naprave.Torelli ju je pripravio za balet vojvode Enghiena od kojega se odustalo iuspješno prepravio za Orfeja.

Aristej-Pasqualini cvrkutao je iz svega glasa, čas se obraćajući Satiru, časStarici (odnosno prerušenoj Veneri), čas svojim urotnicima u pokušaju darazdvoji Euridiku od Orfeja, i ovako pjevao:

Jesi li vidiokako naše staklene napravesve padaju smrskane na tlo?Avaj, u kraljevstvu ljubavinema nesretnijeg ljubavnika od mene!

U tom se trenutku lice Jacopa Melanija, Attova brata, koji je pjevao tenor uulozi Starice, okrenulo prema dnu pozornice, blistava pogleda uprta uvis, inajednom izobličilo od prestravljenosti; zatim se, sa svom snagom svoje

34

dvadeset tri godine i gipkim tijelom, Jacopo munjevito bacio na Malagigija igrubo ga gurnuo ustranu.

U tom Lasu napade nas snop šarenih svjetala pa uslijedi prilično glasan irazoran tresak. Blistave i šarene Torellijeve scenske naprave koje su prikazivaleSunce, Mjesec i planete, remek-djelo inženjerske vještine i staklarskog umijećanekolicine venecijanskih staklara koji su pobjegli u Pariz od stroga nadzorakojim ih je kinjila Presvijetla Republika, razmrskale su se na podu proscenijapogibeljno tresnuvši.

Naravno, te naprave nisu bile smišljene za takav kobni, bučni svršetak: naMalagigijev pjev kristalne zvijezde trebale su se mnogo bezazlenije okretatijedne oko drugih, i oko svoje osi, pa silovito pohitati prema publici uzdužtračnica ugrađenih u strop pozornice te, prije no što naglo skrenu i nestanu izakulisa na desnoj strani, obasjati gledatelje iskrama, zrakama, odbljescima iblistavilom najrazličitijih tonova i nijansi, uz pomoć baklji zgodno postavljenihtako da prosijavaju kroz šarene kristale i zrcala naprava. Ta je izvanrednadovitljivost trebala ilustrirati “staklene naprave koje smrskane padaju na tlo” izstihova koje je pjevao Pasqualini. Kako smo odmah saznali od opata Butija,Mazarin je bio taj koji je te stihove želio u libretu jer su oni trebali bitimetaforična aluzija na slabašne Aristejeve spletke. Njegova Eminencija željelaje da Torelli upotrijebi naprave već načinjene za balet vojvode Enghiena.

No nešto je očito pošlo ukrivo i u trenutku kad su trebale nestati iza kulisa,staklene zvijezde pale su na pod.

Da se Attov brat mačje spretno i brzo nije bacio na Malagigija, pjevač biostao proboden tisućama poludjelih bodeža u koje su se kristalne zvijezde sasvojim zrakama pretvorile tresnuvši o pod.

Sad je u kazalištu zavladala posvemašnja pomutnja. Prestrašeni kricikastrata i pjevačica popratili su taj tresak s više strana, dok su Satir i drugi, međukojima i Barbara Strozzi, dotrčavali u pomoć Malagigiju i Jacopu kako bi seuvjerili da su neozlijeđeni, što su, srećom, i bili, osim poneke ogrebotine narukama, koje će jedan od dvorskih ranarnika brzo zaviti.

Kardinal, glavni nadzornik financija i bankari skočiše na noge. Od svih njihHervart je izgledao najprestrašeniji; prevrnuo je naslonjač i srušio papire koji subili na Mazarinovu stolu. U strašnim trenucima kad su naprave padale, prije nošto su se razmrskale o tlo, Mazarin i njegovi bankari nagonski su se šćućuriliispod pisaćeg stola prekrivši lica rukama kako bi se zaštitili od očekivane kišekrhotina. Do nje međutim nije došlo, ili gotovo nije: oprezan Torelli obavio jeremek-djela venecijanskih staklara veoma tankim ali otpornim mrežama, kojesu, osim što su kristalne odsjaje na gledateljima učinile još sugestivnijima,služile i za ublažavanje eventualnih padova. Blaženi Torelli, jadničak, napočetku svoje karijere scenografa u Italiji više je puta bio na korak od zatvora jerje uzrokovao smrt ili tešku ozljedu glumaca i pjevaća, razmrskanih ispod iliponekad iznad njegovih začudnih scenskih umotvorina. Gotovo se nije mogao

35

izbrojiti broj Jupitera, Apolona i Merkura koji su svoje kratko postojanjeokončali u kobnome letu na jednoj od njegovih letećih naprava. Zato je sad uParizu Torelli upotrijebio najstrože mjere sigurnosti i nikad nije prestajao uvijeki iznova provjeravati svoje naprave prije svakog pokusa i predstave.

Zbog toga ga je, kad su kristalne zvijezde tresnule, obuzeo strašan očaj.Izašao je iza kulisa na desnoj strani, odakle je upravljao kretanjem naprava;urlajući i psujući, rukama se držeći za glavu, prešao je preko proscenija imunjevito nestao na drugoj strani, gdje je ležao već neprepoznatljiv leš njegoveumotvorine. Odmah nakon toga pojavio se ponovno na pozornici i zairikao:

“Ubojice! Netko je prerezao užad na mojim napravama! Sabotaža!”Zaključak je bio jasan i odmah se prenio od usta do usta: netko je pokušao

ubiti Malagigija.

“Dobro me slušajte, govorim u vašem interesu”, ponovih po tko zna kojiput.

Pokušavao sam sačuvati mir; u stvarnosti sam gubio strpljenje. Osim toga uodaji seigneura Luigija bilo je, kao i obično, vraški hladno.

“Ukratko, već sam vam rekao: bio sam u zahodu”, odgovori Atto.“Cijelo to vrijeme?” upita opat Buti.“Da, ponavljam vam, cijelo to vrijeme. Želite li dodatne pojedinosti?”

bezočno odvrati moj mladi štićenik.“Zaboga, dragi Atto, nitko vas ovdje ne želi optužiti da ste pokušali ubiti

Pasqualinija”, iznova se umiješa seigneur Luigi na svoj uobičajeno blagi isrdačni način. “Ali shvatite: netko je prerezao užad onih kristalnih naprava, a viste nekamo nestali.”

“Meni se čini da jasno govorim, ali možda ste gluhi. Rekoh vam, nije mibilo dobro. Znam da sam još mlad, ali već patim od šuljeva. Nedavno sam ihdobio, ovdje u Parizu. Što se tu može, kad je čovjek žrtva nepravde, zdravljepropada i crne tekućine, gorka krv, moraju negdje naći oduška, zar ne?”odgovori Atto, zajedljivo naglašavajući pridjeve.

Razmijenih značajan pogled s opatom Butijem i maestrom Rossijem.“U redu, gospodičiću, možete ići”, otpustih ga.Mladi kastrat zatvori vrata s neuljudnošću tek stupanj ispod drskosti.Pričekavši da odjek Attovih koraka iščezne u dubini hodnika, seigneur

Luigi reče: “Mislim da ćemo, dademo li mu više prostora u Orfeju, moći bitimirniji da se više ništa ovakvoga neće dogoditi. Tog momka poznajem kaovlastiti džep i znam da nije ubojica.”

36

Potvrdno kimnuh; međutim ja, koji ga poznavah od rođenja i koji vidjehkako raste kao žrtva najgnusnijeg ugnjetavanja i nasilja, nisam u to bio sigurankao Rossi.

“Što ćemo s Njegovom Eminencijom?” zabrinuto upita Buti.“Pasqualini se ističe već u prvome činu”, odgovori Rossi, “i apsolutno je

glavni lik drugoga. To je i više no dovoljno da polaska Njegovoj Svetosti, kojaga je poslala. Treći ćemo čin posvetiti mladome Melaniju. U protivnome seizlažemo opasnosti da pokopamo Euridiku, Aristeja i Orfeja, ali u stvarnosti, nesamo na pozornici.”

“U redu”, suglasi se najzad Buti. “Utoliko više što Malagigi nije optužioAtta i posve je zadovoljan svojom ulogom. On nam dakle neće zamjeriti.”

Čim izađoh iz studene odaje seigneura Luigija, nađoh se licem u lice saStrozzijevom.

“Imate li časak vremena za mene?” upita s pogledom koji nisam mogaodokučiti.

“Pa, samo da nije riječ o nečem nedopuštenom, ne znam jesam li dovoljnojasan”, ispružih ruke ispred tijela prisjetivši se za što je ta žena sposobna.

“Vulgarni ste i neumjesni”, razgoropadi se ona. “I posve u krivu.”Tad dopustih da me odvede u svoju sobu, gdje zari ruku među dojke, izvuče

nekoliko puta presavijeni komad papira i pruži mi ga.“Ovo je jedan arak, istrgnut iz neke knjižice”, zamijetih rastvorivši papir.

“Ukupno četiri stranice na francuskome. Odakle vam?”“Iz ruku bankara Hervarta. Čim je prošla uzbuna zbog atentata na

Malagigija, pohitala sam pokupiti s poda dokumente Njegove Eminencije. On injegovi gosti sami su ih skupijali, ne pozvavši sluge.”

“Primijetio sam da je upravo taj njemački bankar srušio papire na pod.Prestravio se kad su one naprave pale”, rekoh.

“Da, i meni se tako učinilo. Ruke su mu drhtale, moglo se pomisliti da sepopišao u gaće. Ali Njegova mi se Eminencija učinila još prestrašenija kad joj jeHervart, i nadalje ispod stola, predao pet presavijenih araka papira jedan udrugome rekavši: ‘Vaša Eminencijo, izvolite, i ovo vam je palo.’ Tad je kardinalbacio pogled na te papire i problijedio kao oprana krpa. Povikao je ‘Dovedite mimoga knjižničara!’ i čim je Gabriello Nodeo stigao, brzo mu je predao svepapire koji su pali na pod, uključujući i one koje mu je dodao Hervart, i neštomu šapnuo na uho. Nodeo se smjesta udaljio i zatvorio u knjižnici.”

“Ovaj je arak jedan od onih pet, jesam li pogodio?” upitah, sumnjičavopromatrajući tu ženu. “A vi ste slijedili Nodea, zar ne, jer kako biste inače znalikamo je otišao?”

“Recimo da sam izašla iz kazališta odmah nakon Nodea. Pa što onda? A štose tiče ovoga arka, kardinal je već u ruci imao toliko tih papira da mu je, kad

37

sam mu pružila što sam sakupila, iskliznuo i završio ispod moje podsuknje”,odgovori ona bezočno smireno.

“Izgleda da vaša podsuknja sve guta.”“Govorite odvratne stvari.”“A vi ih, ako to smijem reći, činite.”Kći čuvena pjesnika i člana Akademije del’ Incogniti Giulija Strozzija opali

mi šamar. Nisam reagirao. Malo sam ga i zaslužio.Tu žensku nikako nisam mogao podnijeti; barem dok ne dobijem odgovore

na svoja ozbiljna pitanja o njoj. Nešto skriva. I to nešto vidio sam tijekomputovanja u Pariz, kradom provirivši u njezinu vreću od navoštena platna. Želiosam joj postaviti brojna pitanja. Ali znao sam da za to još nije pravi čas: ta mi ježena potrebna. Stoga krenuh čitati onaj arak ne dodavši više ni riječ.

Bio je na francuskome. Na prvoj od četiri stranice teksta nalazio seodlomak nekog traktata o Lutheru:

A ako se Lutheru nije moglo stati na kraj na taj način, trebalo je upotrijebitineki drugi i smjestiti ga na sigurno mjesto, kako se nedugo zatim učinilo sopatom Du Boisom i benediktincem Barnesom, ili je trebalo biti jošodvažniji i učiniti da kradom nestane, što je, navodno, učinila KatarinaMedici s jednim čuvenim vračem, ili ga javno smaknuti predstavivšismaknuće izvršenjem pravedne presude, što su biskupi na saboru uKonstanzu učinili s Janom Husom i Jeronimom Praškim. Istinu govoreći,prvi bi načini bili bolji jer su blaži, lakši i manje očiti, a prije svega jer bisigurnije polučili željeni učinak; ono što nisu uspjela polučiti drugasredstva, koja su samo još više potkrijepila buntovne Lutherove sljedbenikeu njihovim lažnim uvjerenjima. Ne smijgmo zaboraviti riječi jednogantičkog autora o kršćanima, sanguis martyrum semen christianorum.Njima se okoristio Lorenzo Veličanstveni.Ujutro 26. travnja godine 1478. u firentinskoj katedrali Pazzijevi, članovijedne bankarske firentinske obitelji i suparnici Medicijevih, napali suvladara toga grada Lorenza de’ Medicija i njegova mlađeg brata Giuliana.Giuliano je ubijen ubodima nožem, ali Lorenzo je preživio zasjedu. Nepostoji nijedan izvor o tome događaju koji bi se mogao smatratinepristranim jer se.svi sastoje isključivo od priznanja (ili navodnihpriznanja) iznuđenih mučenjem i okončanih izvršenjem smrtne presudezbog navodno priznata zločina, i od izvještaja autora sklonih Firenci.Nužno promišljanje, s kojim su autori koji su nam prenijeli taj tužnidogađaj trebali pristupiti svojim pripovijestima, svima im nedostaje.O tome se zločinu sigurno zna samo jedno: tog jutra 26. travnja godine1478., na nedjelju Uzašašća, Giuliano de’ Medici napadnut je tijekomslužbe u firentinskoj katedrali, na koju je došao sa starijim bratomLorenzom, vladarom Firence, i devetnaest puta uboden nožem, od čega je

38

umro. Lubanja mu je smrskana, vrat proboden, pogođen je u grudi i leđa,srce mu je gotovo izvađeno, ruke kojima se pokušao obraniti umalo munisu odrezane; napadali su ga sa silovitom žestinom sve dok nisu bilisigurni da su ga satrli. Sve je to otrpio Giuliano de’ Medici, kojega svipovjesničarf'tega vremena suglasno opisuju “skromnim i dobrodušnim”,nezainteresiranim za politiku, dok je njegov stariji brat Lorenzo, nazvanVeličanstveni, častohlepan vladar Firence, dobio samo ogrebotinu na vratu,iako je upravo on bio mnogo važnija meta, pretpostavimo li da je ciljzasjede uistinu bio srušiti vlast Medicijevih.Dok su se članovi same obitelji Pazzi obrušavali na Giuliana s devetnaestuboda nožem, Lorenzu su za ubojice bila dodijeljena dva svećenika, jer sejedini profesionalni ubojica u čitavoj toj uroti, koji je bio predodređen daubije Lorenza, neki Monteseco, navodno počeo premišljati.

Tim su riječima završavale prve dvije stranice, recto i verso, odnosnoprednjica i poleđina lijeve polovice arka.

Nakon spominjanja Luthera tema kojom se taj arak bavio bila je jedna odnajpoznatijih: čuvena urota Pazzijevih, atentat kojim je obitelj Pazzi pokušalaubiti svog protivnika, vladara Firence Lorenza de’ Medicija, poznatoga kaoVeličanstveni, ali je uspjela ubiti samo Lorenzova brata Giuliana de’ Medicija.Lorenzo se spasio i dao satrti sve Pazzijeve.

Počeh čitati narednu stranicu, odnosno recto desne polovice arka, alirazoćarano uvidjeh da ne sadržava nastavak. Ta stranica nije slijedila prethodnui sadržavala je samo kraj traktata. Nismo imali sreće: budući da je to djelo imaloukupno pet araka, bilo je jasno da se Barbara domogla arka koji nije biosredišnji, jedini s četiri stranice susljednog teksta.

Ta je taktika itekako djelotvorna, i u svemu talijanska. Uhvaćen si naprepad, a da to nisi ni sanjao; udarac prima onaj tko je mislio da ga zadaje; životgubi onaj tko misli da je na sigurnome; nesreća pogađa onoga tko se ničega nijebojao; sve se čini noću, u mraku, u magli i tami. Tome predsjeda božicaLaverna, od koje se kao prva milost moli: “Dopusti mi da se sretno izvučem,dopusti mi da djelujem svet i pravičan, prekrij tamom moje grijehe, maglommoje prevare” (Horacije, Epodi).

Neka moje pero bude lišeno svake moralne osude! Kako bismo poštovalipravdu u velikim stvarima, kaže Charron, ponekad je potrebno udaljiti se od njeu sitnicama; kako bi se postupalo pravedno na veliko, dopušteno je činiti krivdupojedinačno. Prema sudu mnogih, mudar i vješt vladar mora, zahtijeva li topotreba, zapovijedati ne samo prema zakonima nego i samim zakonima.

Podanici pak nikad ne smiju primijetiti korist koju gospodar dobiva; njimatreba pokazati samo jade, prezir i očaj, kao otac koji je dao odrezati ruku

39

vlastitome sinu kako bi mu spasio život. Vladar se treba žaliti svaki put kadmora biti oštar, savjetuje Klaudijan.

Tekst je završavao negdje na polovici četvrte stranice. Poglavlje jezavršavalo zavojitim šarama i usto pogrešnim navodom jer to čuveno geslo nijerođeno iz Klaudijanova, nego Ovidijeva pera.

“Zašto bi Mazarin problijedio u licu zbog ovih papira?” upita Barbara kadpodigoh pogled s tekspr.

“I ja se to pitam, ali rekao bih da su to njegova posla; nas se to ne tiče.”“Ne budite licemjerni prema meni. Ne sviđam vam se, ali neću vam učiniti

uslugu i pustiti vas da sami istražujete ovaj arak: radi se o Attovoj budućnosti.”Hinjah da je ne razumijem.“Govorimo otvoreno. Svi glazbenici sumnjiče ga da je želio ubiti

Malagigija. Stigne li to do Mazarinovih ušiju, karijera vašega kastrata bit ćezavršena i prije no što počne. Ali i vi i ja mislimo da Atto možda ne laže, damožda doista nema nikakve veze s time.”

“Znači, prisluškivali ste nas pred vratima sobe maestra Rossija?” skočih,bijesan na tu ženu koja je naizgled ozbiljno namjeravala zalijepiti se za mene;iako, to sam morao priznati, činilo se da to čini zbog dobrog razloga, odnosnodobrobiti moga gospodičića, ili je barem tako govorila.

“Pa naravno, kakvo je to pitanje?” odgovori ona razdraženo i, okrenuvši sena petama, zaputi se k izlazu iz sobe. “Što je, što ste se zablenuli? Požurite se,idemo. Nodeo je sad sigurno u knjižnici. Pustit će nas da uđemo.”

“Gospodine tajniče, slušate li vi mene?”“Naravno, gospodine Nodeo, ispričavam se. Posve ste u pravu: idealni

knjižničar ne rađa se svake godine. Vi ste, nedvojbeno, jedan od malobrojnih”,promrmljah prenut iz duga razmišljanja o događajima koji su nas naveli daslušamo Nodea u kardinalovoj knjižnici.

“To ste dobro rekli”, našali se on te vodeći Strozzijevu i mene kroz labirintezbirki knjiga, reče poput učitelja: “Prvo načelo: valja prikupiti sve ideje, makar

40

samo da bismo ih pobili. Zbog toga u knjižnicu treba staviti sve heretike. Drugonačelo: nisu važni poetski i književni tekstovi, nego samo oni filozofski,medicinski, teološki i znanstveni. To zato jer ne postoji događaj, ma kakoizniman bio, koji se ne bi mogao objasniti prema načelima neke prirodnefilozofije. Treće načelo: uvijek treba pokazivati i svima davati do znanja kolikovolimo knjige i želimo stvoriti knjižnicu. To primjenjujem na svim svojimputovanjima: budući da imam sreću da me primaju rođaci vladara svih zemalja,dopuštena mi je veća sloboda da po želji posjećujem privatne i javne knjižnice,vjerske i svjetovne, i da lovim u njima kao po ugodnim šumskim područjima.Glas o mojoj sklonosti od tog časa brzo se posvuda širi i o meni se govori dačeznem za knjigama, posebice starima, te da je moju naklonost lakše steći starimprašnjavim svescima nego novcem. Tako umjesto darova i dragulja na moj stolpritječu stari rukopisi i prljavi svesci, dragocjeni kako mojim očima tako i mojojljubavi prema njima; zatim se otvaraju ormari najslavnijih samostana,otključavaju sanduci, razvezuju zavežljaji i tako dalje.”

Tijekom cijele te bujice riječi venecijanska pjevačica i ja pozorno seogledavasmo oko sebe, proučavajući i pretražujući zjenicama u potrazi za onimešto smo se nadali naći.

“Naravno, za uspjeh je neophodan jedan osnovni element: nenadana sreća”,nastavi Nodeo. “Ona je najbolji način za stvaranje knjižnice, kao što je bioslučaj s Ambrosianom u Milanu, s onih devedeset škrinja koje su u njupohranjene odjednom, nakon brodoloma i propasti knjižnice velikoga GiovanaVincenza Pinellija; ili s knjižnicom u Leidenu, s više od dvjesto istočnjačkihrukopisa koje joj je oporučno ostavio veliki Joseph Scaliger. Ali ni najvećanenadana sreća ne bi mogla postići da se o jednoj knjižnici govori ono što miFrancuzi govorimo o Parizu: ‘Čim se rodio, već je bio velik.’ To je zato što jenemoguće tako brzo ostvariti nešto što, kako kaže Salomon, nikad neće doćikraju: libros faciendi non erit finis, ‘Skupljanju knjiga nema kraja.’”

“Ako mi dopustite, gospodine Nodeo”, prekinuh ga, “čini mi se da je tarečenica iz Propovjednika i da znači ‘Nikad se neće prestati pisati knjige.’”

“Je li? Pa da, naravno”, suglasi se Nodeo. “Nego, što sam ono govorio...Da, monsieur Thou na svojoj je knjižnici radio dvadeset godina, veliki Pinellipedeset, što je divljenja vrijedno sjetimo li se da je bio mršav i boležljiv, mrzioputovati, bio slijep na jedno oko, a na drugo pretjerano osjetljiv na svjetlo, i dabi uopće uspio čitati, cijeli je život morao nositi naočale zelenih leća. SinKristofora Kolumba, najveći kolekcionar svojega vremena, tražeći po cijelojEuropi, uspio je prikupiti sedamnaest tisuća knjiga, i od svake sačuvao krajnjeurednu zabilješku o kupnji. S knjižarima je razgovarao samo talijanski, kao što ija činim, kako bi bio siguran da su ga shvatili ozbiljno, jer talijanski je, uz,naravno, latinski, učen jezik u pravome smislu te riječi. Markiz GiovanniBernardino Bonifacio, izbjeglica iz vjerskih razloga, lutao je po cijelojprotestantskoj Europi, od Engleske do Švicarske, od Poljske do Danske, spratnjom berberskih robinja i bivših redovnika, i nikad nije prestao povećavati

41

čudesnu knjižnicu koju je ponio sa sobom iz Italije. Tek je nakon brodoloma uvodama Visle, u kojemu mu umalo nije uništena cijela zbirka, stari markiz, većgotovo slijep, odlučio darovati je gradu Gdanjsku u zamjenu za hranu, smještaj ipomoć do kraja svoga života. To su pravi ljudi! No ni oni nisu dosegnulisavršenstvo, jer ono, kad je o knjižnicama riječ, nije moguće.”

Barbara i ja u međuvremenu i nadalje istraživasmo sve oko sebe.“I zato, vraćajući se na treće načelo, Pinelli i ostali dobro su postupili

održavajući čestu korespondenciju s mnoštvom prijatelja i stranih trgovaca kojisu im pomagali šaljući im knjige iz drugih zemalja. Prepoznali su najboljustrategiju: pronaći dva ili tri bogata trgovca, učena i vješta, široka znanja, kojimnogo putuju, tako da nas mogu obavijestiti o novostima i pokupovati dobreknjige. Pritom je važno ne trošiti na skupe uveze i minijature, nego na knjigekoje su dragocjene po svojemu sadržaju. Ptolomeju Filadelfu nikad nećemomoći dovoljno zahvaliti što je izbrojio iz kese petnaest srebrnih talenata zaEuripidova, Sofoklova i Eshilova djela. Jednako tako ne smijemo prigovoritirimskome kralju Tarkviniju, koji je kupio tri Sibiline knjige po cijeni njih devet,ili Aristotelu, koji je platio sedamdeset dvije tisuće sestercija za Speusipovadjela, ili kardinalu Bessarionu, koji je kupio grčkih knjiga za trideset tisuća talirai zatim ih ostavio knjižnici Marciani u Veneciji, Picu della Mirandoli, koji jepotrošio sedam tisuća talira na kaldejske rukopise, ili pak onom francuskomkralju koji je založio svoje zlatno i srebrno posuđe kako bi nabavio preslikujedne knjige iz knjižnice pariških liječnika, što je obilno potvrđenodokumentima i popisima njihove imovine. I na kraju, ovdje se ne usuđujemgovoriti o darežljivosti pri kupnji svojih prijatelja Du Puyevih i pokojnogaPeiresca, oca i učitelja mnogih, jer moj ponizni jezik nije dostojan kazivati onjihovim dičnim životima bibliofila, jednako kao što priprostom kistu nekogmazala nije dano naslikati arkanđela Mihovila Guida Renija.”

“Oh, već je bilo i vrijeme”, rekoh otvorivši vrata. “Pustili ste me da čekamcijelu vječnost. Veoma je kasno, znate? Samo što nisam legao.”

Pjevačica uđe u moju sobu zajapurena, srdita lica.“Je li sve prošlo kako treba?” upitah je.“Ma kakvi, baš ništa!” bijesno uzviknu Strozzijeva. “Nakon svega što sam

zbog njega morala proći...” Nato pljunu na skupocjenu tamnomodru prostirkuispred moga kreveta. “Nije zaspao. Nema pomoći.”

Nažalost, propala nam je zamisao da Nodeu uzmemo ključeve Mazarinoveknjižnice i neometani nastavimo svoje traganje za podrijetlom onog zagonetnog

42

arka koji je Barbara podigla s poda u kazalištu. Tijekom posjeta Nodeu uknjižnici nismo mogli učiniti ništa drugo osim utvrditi gdje je knjižničarovaprivatna radna sobica. Naša naredna istraživanja trebala bi se usredotočiti na nju.

Shvatih da se sirota Barbara Strozzi morala svojski pomučiti da knjižničaradovede do vrhunca i noćnog sna jer Nodeo, koji, kako je poznato, gajiprotuprirodne sklonosti (što smo iscrpno saznali tijekom putovanja), sigurno nijebio ugodan plijen. Po mrzovolji svoje ortakinje naslutih da je morala pristati natko zna kakve ne baš pravovjerne ustupke. Ali njezina je žrtva bila uzaludna.Tad sam prvi put vidio neuspjeh jedne putene misije te venecijanske pjevačice.

“Trebali ste mu ubaciti u krevet onog svog Barbella, pohotnoga kastratića isvoga sugrađanina, koji je putovao s nama do Touloila i koji vas tako dobropoznaje...” namignnh.

“Točno, da je onom gnjusnom crvu Nodeu otišao Barbello, sad bismo većimali ključeve knjižnice u ruci!” suglasi se ona i prasnu u zvonak smijeh, koji jojpovrati dobro raspoloženje.

“Tijekom putovanja vidio sam kako Nodeo skoro siluje tog jadničkaBarbella, ali, srećom, to mu nije uspjelo. Dapače, promašio je rupu, ako sesmijem našaliti, ha-ha.”

“Vi dakle stalno špijunirate...” zamijeti pjevačica pa ponovno prasnu usmijeh. “Kad smo već kod toga, danas sam primijetila da je bacio oko na onogmomčića iz Firence, onog Lullija, jadnička.”

Srknusmo vrući čaj s pecivima premazanim maslacem s obje strane, kojasam naručio dok sam je čekao.

“Znate li što sam morala otrpjeti od te svinje?” nastavi Strozzijeva srčući izšalice iz koje se pušilo. “Rekao mi je s onim svojim držanjem umišljenegarderobijerke: ‘Hvala vam, draga, na ugodnim satima koje smo provelizajedno, ali sad vam jednostavno moram reći zbogom jer svakoga dana već uzoru moram biti na poslu u knjižnici kako bih nadzirao prepisivače NjegoveEminencije.’ Izbacio me! Mene, možete li to zamisliti?”

“Prepisivači? A što moraju prepisati?” upitah.“Mazarin želi savršenu presliku svih rukopisa u svojoj knjižnici.”“Savršenu presliku? A što će mu?” začudih se.“Nemam pojma. I Nodeo je ismijao tu nastranu zamisao. Ali ne griješim li,

na putovanju iz Toskane u Pariz sa sobom je imao jednu veoma dragocjenudebelu knjigu, čiju je presliku naručio u Firenci, zar ne?”

“Da, imao ju je”, zamišljeno odgovorih. “Bila je to Gutenbergova Biblija,vlasništvo Njegove Eminencije.”

Potaknutom Barbarinim riječima, i samome mi se ta stvar počela činitiapsurdnom i neobjašnjivom. Iz kojeg je čudnog razloga Mazarin davao načinitisavršene duplikate rukopisa u svojoj knjižnici, čak i onaj goleme prve tiskaneBiblije? Pa izvornik je u njegovu vlasništvu. Zašto je želio presliku, štoviše, posvemu identičnu? Načiniti presliku jedne takve knjige veoma je teško i skupo.Nakon što je od firentinskih prepisivača uzeo obje knjige, Nodeo je sa sobom na

43

putovanje ponio samo presliku, a izvornik poslao kopnom u Pariz s trojicomspecijalnih vojnih kurira. Mudar potez, jer sa svim onim nedaćama koje smo svimi pretrpjeli tijekom putovanja, već je bilo pravo čudo što je knjižničar uspiosve vrijeme tegliti na ramenu onu svoju torbu od krute kože u kojoj se nalazila taknjižurina. Odlučih iskoristiti priliku:

“Usput, gospođo Strozzi, ni vi se niste odvajali od one svoje vreće odnavoštena platna”, rekoh. “Zamijetio sam, znate? Iako to, zapravo, nije bilo bašlako, jer se doista rijetko vidjela: većinu vremena nosili ste je ispod podsuknje ividio sam da...”

“Što vam je, da možda ne sanjate?” prekinu me pjevačica prikrivajućiprestrašenu iznenađenost usiljenim smijehom. “Zar ste dakle pali tako nisko damožete vidjeti ispod moje podsuknje? Ha-ha!”

“Vi ste ta koja ju je veoma često podizala, u korist drugih.” “Znači,špijunirali ste me?”

“Gospođo, moj jedini grijeh bila je nesanica koja me prati ponekih noći. Anoć, poznato je, možda nema dobar vid, ali joj je zato sluh odličan...”

Vidjeh kako je hvata sve veća zabrinutost, no svejedno se još uvijek nadalada ne znam.

“Ja se pak sjećam jedne noći tijekom našeg pupdvanja, gospodine, kad jevaš san bio dubok, itekako dubok...” prošapta ustajući sa svog malog naslonjačai sjedajući na mene opkoračivši me nogama.

Ovaj put ne dopustih joj da nastavi. Zapriječivši joj bokove, naglo je ščepahza bujnu, kovrčavu grivu i, potežući joj glavu unatrag, okončah njezinemanevre:

“Gospođo, samo je jednom jedno paklensko biće, koristeći se slikom mojesupruge koju sam gledao u snu, preuzelo njezino obličje i zamijenilo njezinokrilo. Da, samo sam taj jedini put prevario svoju suprugu, koja me ništa nesluteći čeka u Toskani s našom djecom.” To rekavši, ustah, podižući i nju sasobom.

Mislila je da ću je odvesti u svoj krevet. U njoj su se već raspršile odvratnesjene sodomskog pira kojemu je netom bila izložena. S kakvom je lakoćom,pomislih, ova žena ljupka glasa i spretnih prstiju lutnjistice sad spremna primitime u svoju utrobu!

Umjesto do kreveta odvukoh je do prozora, koji širom otvorih, osjećajućikako u meni raste strašna srdžba, prema meni samome i njoj.

“Prije no što moja supruga bude ponovno prevarena”, prosiktah, “ja i tođavolsko stvorenje zajedno ćemo se strmoglaviti u bezdan, i moja i njezina krvbit će jedine naše tekućine koje će se pomiješati dok naše duše budu tonuledublje u pakao!”

Drhtala je od glave do pete, obuzeta panikom, bojeći se da sam lud dok samjoj bolno pritiskao leđa o prozorsku dasku, a ramena su joj visjela u hladnojpraznini zimske noći.

44

“Gurnuo sam nos u onu vašu navoštenu vreću, gospođo Strozzi”, napokonjoj otkrih, “i vidio sam.”

Bijesno je odmaknuh od prozora i odvukoh u njezinu sobu, koja se nalazilapokraj moje.

“Sad ćete mi objasniti što je ovo!” naredih joj izvlačeći vreću ispod njezinamadraca, gdje sam je pronašao prekopavši njezinu sobu za njezine odsutnosti.

Izvukoh ono što se nalazilo u vreći. Pred našim očima na krevetu je sadležala strahovito posivjela i smežurana, ali oblikom i veličinom prepoznatljivaljudska koža.

Izgledala je kao one kratke košulje od željeza kakve su se u prošla vremenaodijevale u bici, kad se još uvijek borilo hladnim oružjem. Ali na mjestu kovinebila je sasušena koža, za koju bi se na prvi pogled povjerovalo da je prošla krozruke štavitelja: ni po čemu nije izgledala životinjska. Dapače, vjerno je pratilaoblik vrata, ramena, prsnoga koša, ruku, nogu, čak i šaka i stopala muškarcasrednjega stasa i normalne građe. Koji je umjetnik bio taj kožar! moglo sezamijetiti. No zatim bi oko opazilo da nigdje nema šavova, ali da, naprotiv, namjestima gdje bi se očekivali prsti visi nešto nalik na sasušene peteljke kojeizdaleka upravo i podsjećaju na prste.

“Kad ste je otkrili?” upita me Strozzijeva šćućurena na podu, grizućinadlanicu.

“Još tijekom putovanja.”“I tek sad ste mi rekli? Prokletniče!” prosikta prekrivši dlanovima lice, i

očaj te žene, čiju sam hladnokrvnost itekako dobro upoznao tijekom mučnogaputovanja u Pariz, otkrio mi je da se iza ove ljudske kože krije nešto doistaveliko i važno.

“Dosad sam vas trebao”, odgovorih joj. “Trebam vas i sad, ali ne na istinačin. Sad se moram pouzdati u vas. No prije svega moram shvatiti hoće li tobiti moguće. I vi se morate uzdati u mene jer sam neophodan za vaše planove.Jesam li pogodio?”

Strozzijeva spusti pogled.

45

Otok Cipar, venecijanski dominij,sedamdeset sedam godina prije

Krvavim opsadama Turci otimaju Cipar Veneciji.Mustafa-paša već je osvojio grad Nicosiju, koji sad leži u smradu desetaka

tisuća leševa, i krenuo dalje na Famagostu. Konakuje u šatorima koje jeberberski gusar Occhiali, talijanski odmetnik, oteo Španjolcima osvojivši Tunis.U Famagosti garnizonom zapovijeda Marcantonio Bragadin, kojeg je Venecijaodnedavna imenovala kapetanom Ciparskoga Kraljevstva. Bragadin jenapredovao u vojnoj karijeri: od zamjenika kapetana galije s prinudnimgalijotima preko zapovjednika fuste do glavnog zapovjednika galije. Pravi je,tvrdokorni vojnik. Jedanaestog rujna 1570. od Mustafe prima izaslanika spozivom na predaju i posudu od kositra na kojoj je glava venecijanskogzapovjednika Dandola, branitelja Nicosije. Ali Bragadin se ne da zastrašiti iobećava da će pružiti svojski otpor. U subotu 16. rujna Turci na grad okrećukršćanske topove osvojene u drugoj bici. I u Famagosti kao i u Nicosiji nesrećapočinje u nedjelju. Naime tad su se oko gradskih zidina nanizale dvije tisućeturskih konjanika; na kopljima su nosili nabodene glave kršćanskih vojnikapoginulih u Nicosiji. No čak ni ta dosjetka ne uspijeva zastrašiti Bragadina injegove.

Narod se okuplja na trgu u Famagosti, služi se misa. Kršćanska flota koja jetrebala stići upomoć još ne stiže, a jesen je pred vratima. Turski general Piali tadodlučuje vratiti se na Cipar, ukrcati robove i odvesti ih sultanu, a nakon togaprezimiti u sigurnim lukama. Među brojnim brodovima prepunim ratnog plijenai darova za sultana na jednu lađu ukrca stotine žena, najljepše i najmlađezarobljenice s Cipra. Ali jedna od njih, možda grofica Tripolija (plemkinja izNicosije, izabrana za harem sultana Selima, sina Sulejmana Veličanstvenog),možda Belisandra Maravegia, supruga velikoga ciparskoga kancelara i sestratajnika venecijanskog Senata, ili možda grofica Arnalda di Rocas, uspijeva seuvući u skladište baruta i žrtvujući samu sebe i svoje družice u nevolji, zapalibarut. Lađa eksplodira i uništi sve putnike, a plamen napadne i turske brodoveusidrene svuda naokolo. Oblak plamena sve uništi, od lijepih ciparskih gospojaneće ostati ni traga. Ta se vijest širi brzinom munje te zaprepasti, razgnjevi iražalosti cijelu Europu.

Bragadin upozorava Veneciju: s obzirom na omjer snaga na bojnome polju,neće moći dugo odolijevati. Popisuje stanovništvo: previše je ljudi na malopreostalih zaliha. Tad iz grada tjera četiri tisuće staraca, žena, nesposobnih idjece sa zalihom hrane za jedan dan i zabranom da sa sobom odnesu ikakvooružje. Turci ih puštaju da odu i bjegunci se raštrkavaju po cijelome otoku.

46

Stanovništvo Famagoste na trgu pronalazi trojicu obješenih: bili su turskišpijuni.

Sad je čas za prljave igre. U Carigradu s Turcima u ime Venecije pregovarajedna jedina osoba, poslanik Barbaro. Velikog vezira Mehmeda SokolovićaVenecijanci smatraju prijateljem; primio je od njih novac i raskošne darove, injegovi bi ga neprijatelji na sultanovu dvoru mogli optužiti za izdaju. Zbog togaSokolović, ne bi li se pokazao strogim, nijednom ne prima Barbara. Dapače, trigodine primorava ga da ostane zatvoren u svojoj rezidenciji u Galati, u srcustaroga grada. Ali potajno su u kontaktu: preko Barbarova liječnika Židova. Imemu je Solomon Aškenazi, no usprkos njemačkome imenu Talijan je, rođen uUdinama i time podanik Venecij e, dapače ponosan na to. Uz medicinu bavi se itrgovinom: posjeduje malu flotu, trguje vinom s Poljskom, ima mrežuposrednika. Sve je to od nemale koristi za njegovu aktivnost tajnog diplomata.Aškenazi održava kontakte između Sokolovića i Barbara; usto, nakon svakogposjeta skriva u cipelama poslanikova povjerljiva pisma namijenjena Veneciji izatim ih na svojim lađama šalje na Kretu. Odatle pisma na neki tajanstven načinnastavljaju put prema Veneciji, u kojoj je samo malobrojnima poznat cijeli tajtajni mehanizam. Najednom Aškenazijev emisar umire u vojvodstvu Naxosu.Svežanj pisama pada u ruke ljudima muškarca kojeg Venecijanci zovu GioanMiches, ali zapravo mu je ime Joseph Nasi, vojvoda Naxosa, i moćan ježidovski bankar koji pozajmljuje novac vladarima i monarsima diljem Europe.

Nasi-Miches mrzi Veneciju, a Venecija mu uzvraća mržnjom: iz Republikeje protjeran jer je bio osumnjičen za spletkarenje protiv Venecijanaca ipodmetanje požara u velikom arsenalu Presvijetle Republike. Venecijanci su muzbog toga zabranili da četrnaest godina kroči nogom na njihova područja diljemSredozemlja, pod prijetnjom da će ga nečasno objesiti na Trgu Svetoga Marka,upravo ispred Duždeve palače. Nasi je tad otišao u Konstantinopol sa svojomveoma moćnom tetom Gracijom, nasljednicom jedne od najvećih bankarskihdinastija na kontinentu, donoseći u miraz golemo nasljedstvo i poslove banke ukojima sudjeluje cijelo čudo računovođa, činovnika, lakaja, rođaka i slugu. UKonstantinopolu se Nasi zahvaljujući svom ogromnom bogatstvu i razmetnoraskošnom životu nije morao pomučiti ne bi li stekao sultanovu naklonost iupotrijebio je sav svoj utjecaj kako bi podjario ratove između europskih država,te europskih država i Visoke porte, no prije svega kako bi pripremio rat protivVenecije. Stigavši u osmanlijsku prijestolnicu, Nasije zahvaljujući solidarnostisultanova liječnika Židova, rabina Mošea Hamona, pravi majstor u potpirivanjusukoba samo kako bi izravnao svoje privatne račune. Kad je francuski kraljHenrik II okasnio u vraćanju novca koji je od njega pozajmio, Nasi je u osvetunagovorio Turke da zaplijene francuske trgovačke lađe koje su se odmarale uturskim lukama i financirao borbu kalvinističke manjine protiv Francuza uŠpanjolskoj Flandriji.

U borbi za prijestolje između Selima i Bajazida, dvojice sinova SulejmanaVeličanstvenog, Nasi je bio na strani ovog prvog dok drugi brat, poražen, nije

47

morao pobjeći u Perziju, gdje je ubijen zajedno sa svojom djecom. Selim jenagradio Nasija ustupivši mu vojvodstvo Naxos, otočje na strateški važnompoložaju u moru između Grčke i Turske, koje je stoljećima bilo u rukamaplemićkih venecijanskih obitelji, i na kojem su poslije uhvaćena ona Barbarovapisma.

Osvetu je pomno pripremio savjetujući Selimu da zarati protiv Venecijekako bi preuzeo vlast nad Ciprom, dragocjenim venecijanskim draguljem ispredturskih obala. No tom se naumu na sultanovu dvoru usprotivila mirovna stranka,predvođena velikim vezirom Sokolovićem, Bosancem podrijetlom iz židovskeobitelji koja se preobratila na kršćanstvo, i zbog toga žrtvom devsirme, danka ukrvi, godišnjeg otimanja na tisuće kršćanske (nikad židovske) djece ubalkanskim zemljama kako bi postali janjičari. Veliki vezir uvijek je sklontraženju kompromisa s Venecijom, neprocjenjivom družicomu nebrojenimtrgovačkim poslovima po Sredozemlju, i istodobno neuklonjivom vojnomprotivnicom. Selim se koleba između pacifista i ratnih huškača, izmeđumogućnosti golemog sukoba s kršćanskim svijetom i suptilnije taktikeravnoteže.

S Barbarovim pismima u Miches-Nasijevim rukama stvari se ubrzavaju:bankar sve otkriva Sokoloviću, koji nema drugog izbora doli utamničiti svogprijatelja Aškenazija. Čak ni francuski izaslanik Cohen, koji se umiješao uAškenazijevu korist, nije uspio spasiti Aškenazija od zatvora. Sokolovićnekoliko puta samim čudom uspijeva spasiti židovskog liječnika od smrtnekazne, tako da će poslije upravo Aškenazi sastaviti tekst mirovnog sporazumaizmeđu Venecije i Porte 1573.

Ali sad, kad je Aškenazi u tamnici, mirovni pregovori propadaju. Nasi umeđuvremenu spletkari sa svojim tajnim kontaktima u Veneciji kako PresvijetlaRepublika ne bi poslala obećana pojačanja, utaborena ublizini, na otoku Kreti.

Turci u međuvremenu okružuju Famagostu vojskom nečuvene veličine, oddvjesto tisuća vojnika i četrdeset tisuća inženjeraca. Grka i Venecijanaca koji impružaju otpor samo je sedam tisuća sedamsto, s tristo pedeset konja. Bragadinovje zamjenik Astorre Baglioni, guverner Nicosije; već je prije pojačao gradskezidine, opskrbio namirnicama utvrde, otrovao bunare oko cijeloga trga otrovomkoji je upravo u tu svrhu stigao iz Venecije, iščupao biljke i stabla, spalio ugradu neprenosivu ljetinu, porušio sve obližnje kuće, razoružao neupotrebljivelađe u luci i na kraju među svojim vojnicima uspostavio čeličnu disciplinu. Poselima su raspoređene posebne naprave koje će, nagaže li na njih neprijateljskipješaci, eksplodirati i odsjeći im nogu, ili ih probosti otrovnim šiljcima.

Mnogi Turci spremni su boriti se bez vojne plaće jer im je obećano da ćenakon pobjede moći opljačkati grad, a lukavo je proširena glasina da jeFamagosta još bogatija od Nicosije.

Dvadeset prvog rujna počinju eksplodirati turske mine, od kojih cijeli gradpodrhtava i prekriven je golemim oblakom prašine. Čim se dim raspršio, turskopješaštvo započelo je napad paklenskim urlikom. U pet sati šest su puta napali,

48

ali su svi ti napadi odbijeni u okrutnim okršajima. Noću stanovnici Famagostene spavaju, treba popraviti oštećenja na zidinama i kućama. Dvadeset devetognovi napad: još veća mina ispod tvrđavice nazvane Trivellino, zatim topovskapaljba i na kraju juriš pješaštva i konjanika. Muškarci i žene, vojnici i civili borese na otvorenome, goloruki, kad nemaju oružje, bacaju kamenje, pod kišomturskih topovskih kugli: nebo se zamračilo, sve oružje puca istodobno, rafalimakoji ne dopuštaju spas. Biskup Limassola, fra Serafino Fortebrazzo, jednomrukom visoko drži križ, a drugom donosi baterijama kamenje, vodu i vrećezemlje.

Odbivši i taj napad, grad je gotovo svedenna ruševine. Sanduci, bačve,madraci, pokućstvo, čak i krletke za ptice, sve je već natrpano zemljom ikamenjem i upotrijebljeno za krpanje rupa što ih neprijateljski topovi načiniše uzidinama. Streljivo, trošeno mahnito brzo, već treba racionirati. Odmah sepočinju obnavljati zidine i oštećene kuće.

Devetog listopada Turci ponovno navaljuju u napadu koji traje punih sedamsati. Tvrđava eksplodira, odnoseći sa sobom u smrt tisuću petsto Turaka i stotinukršćana; ruše se i mnoge susjedne građevine. Napadači prodiru kroz zidine, alibivaju odbijeni, Venecijanci im otimaju čak i jedan barjak. I jedna i druga stranaaktiviraju mine, ubojita buka ne prestaje. Kratak predah i napadi se nastavljaju,ali i oni bivaju odbijeni, no tad izaslanstvo građana dolazi kako bi od Bragadinazatražilo da ponudi predaju. Zapovjednik ih uvjerava da bi bilo ludo ne strpjetise do dolaska pojačanja iz Venecije, koje, kaže, sigurno tek što nije stiglo. Umeđuvremenu je poginuo junački biskup Fortebrazzo, pogođen topovskomkuglom dok je služio misu. U rovovima oko grada Turci pale jedno ciparskostablo, iz kojega se dižu oblaci dima nepodnošljiva vonja, koji strašno peku grlo.U gradu više nema mesa, pojedeni su čak i psi, a mačke koje se uspiju uhvatitiprodaju se po astronomskim cijenama; od hrane još ima samo kruha s bobom, odpića vode i octa.

Jedan firentinski vojnik pada u turske ruke i opsjedateljima otkriva kakvaočajna situacija vlada unutar gradskih zidina. Dvadeset trećeg listopadaBragadinovi ljudi primaju ponudu za pregovore. Ali uvjeti pregovora strahovitisu, i ponuda biva odbijena u nadi skorog dolaska pojačanja. Dvadeset devetoga,na znak Mustafa-paše, jedna za drugom eksplodiraju veoma snažne mine, kojepodižu kišu kamenja i komadića žbuke. Zatim padaju vrećice s nekomtajanstvenom zapaljivom mješavinom, koje poput voska peku i rastapaju onogakoga dodirnu. Žrtva se može samo urličući baciti u bačvu pitke vode.Malobrojni borci koji su još na nogama oslijepjeli su i oglušili od dima,paklenske buke, kiše projektila i kamenja. Svi, i muškarci i žene, već su napolagoli jer su za izradu vreća sa zemljom i začepljivanje rupa u utvrdamaupotrijebili čak i vlastitu odjeću. Spušta se noć; sutradan se napadi nastavljaju sistom silinom, narod još jednom traži od Bragadina da proglasi predaju, alizapovjednik ne popušta, kaže da će venecijanske lađe doći.

49

Već je pisao svojima kući, neuglađenom prozom čovjeka koji rijetko držipero u rukama i ne rasipa riječi: svoju će dužnost izvršiti dokraja, obećava, ineće razočarati domovinu. Štoviše, žali se što mu iz Venecije ne šalju obavijestio novim izborima za članove vijeća i magistratura. Muči ga samo pomisao da sukod kuće zabrinuti za njega; ali sve ih potiče da budu “veseli i dobre volje” jer,kaže, “iz sata u sat sve sam zadovoljniji što se nalazim u ovoj situaciji, dapače,vjerujem da ću sigurno biti na ponos svojega roda, ma što da mi se dogodi”.

Bragadinovi ljudi bore se iz puke, slijepe volje, streljivo je pri kraju i nakišu turskih metaka Venecijanci mogu odgovoriti samo osamljenim pucnjevima,kad je pogodak siguran; svi pod opsadom, muškarci i žene, sad su već hodajućileševi. Još jedna strašna noć mora i nakon toga dolazi zora posljednjeg danasrpnja. Bitka traje jedanaest mjeseci. Novi

napad, ali i on biva odbijen. Na kraju se iz turskog tabora podiže znak kojisu svi čekali, čak i kršćanski časnici: barjak za mirovne pregovore. Famagostaga prihvaća jednakim barjakom. Bragadin se ne može prisiliti na razgovor opredaji i na pregovore biva poslan Baglioni.

Turci odmah kažu: ako kršćani ne popuste, bit će desetkovani i njihov gradsravnjen sa zemljom. Gotovo je, razmijenit će zarobljenike pa potpisati primirje.Onaj tko ne želi ostati na Cipru moći će otići. I nakon što je čuo uvjetesporazuma, Bragadin je želio uzeti raspelo u ruku i s urlikom izaći iz gradskihzidina te tako okončati svoje jade dajući da ga ubiju s njegovim najvjernijimsuborcima; ali već je bilo odlučeno.

Prvoga kolovoza 1571. poraženi su predali grad Turcima. Mustafa obećavaživot i slobodu svima koji se predaju; grčki civili mogu ostati ili otići, po želji;onaj tko ostane s Turcima moći će zadržati svoja dobra i svoju vjeru; preživjelivojnici neće morati vratiti oružje i dobit će propusnicu kako bi na turskimlađama stigli do Candije, drugog venecijanskog mostobrana na otoku Kreti.

Ranjenici su doista odmah evakuirani. Tri dana nakon predaje sazvan jeopći sastanak zapovjednika pobjednika i poraženih u Mustafinu šatoru. Bragadinnapokon izlazi izvan gradskih zidina, branjenih uz tako golemu žrtvu, odjeven uodjeću senatora Presvijetle Republike. U njegovoj su pratnji njegovi časnici ičetrdeset strijelaca. Prljavi, ispijeni, prekriveni zagnojenim ranama.

Razgovor s Mustafom u jednom od turskih šatora naizgled počinje premauobičajenim vojnim konvencijama. Ali Turčin iz nekog razloga počinje tražitiobjašnjenje nekih stvari koje nisu dio sporazuma o primirju. OptužujeVenecijance za nešto što je sam izmislio: da su noć prije predaje dali poubijatipedeset zarobljenika, davno uhvaćenih na lađi turskih hodočasnika na putu uMeku; nakon toga traži dodatna jamstva sigurnosti za lađe koje će poraženeprevesti na Kretu.

Bragadin pokušava ne obraćati pozornost na njegove riječi, odbija teoptužbe i mirno ističe da ti prigovori nisu dio sporazuma, nastoji izbjećiprovokacije.

50

Ali Mustafa je imao jedan porok, a u Bragadinovoj pratnji nalazio se mladićvelike ljupkosti, Antonio Quirini. Mustafa je zatražio da ga zadrži kao taoca dokturske lađe ne odvezu poražene na Kretu, iako je njegov komično pohotniosmijeh upućen mladiću dao naslutiti i druge stvari. Mladićev otac poginuo je uNicosiji, iz koje je poslije Quirini mlađi uspio pobjeći. Taj je zahtjevodbijen,mirovni sporazumne spominje taoce. Nato je Turčin zatražio isporuku živežnihnamirnica, koja također nije bila predviđena pogodbom. Venecijanci su kratkoodvratili: pregovori su završeni. Bragadin bez riječi netremice gleda Mustafuravno u oči, njegov je manjak straha iritantan.

Ta posljednja uskrata Turčinu daje - tako barem on misli - uvjerljiv izgovor.Počinje vikati, ushoda se šatorom bezumno mašući nožem, naredi da Bragadin injegovi ljudi budu vezani te počinje vrijeđati muškarca koji ga je svojim ludimotporom uz pomoć šačice kršćanskih pasa koštao dvadeset pet tisuća vojnika.

Nato nasrne na Bragadina i odreže mu desno uho. Vojnicima naređuje damu odrežu i lijevo. Potom ga izvede iz šatora i primora da gleda brzo smaknućenjegova zamjenika Baglionija, kojemu je odrubljena glava.

Mustafa-paša obećao je život i slobodu onima koji se predaju: eto kolikovrijedi časna riječ jednog Osmanlije!

Nitko ne bi nikad saznao za Bragadinovu jezovitu mučeničku smrt da sedva Cipranina, koje su Turci nakon bitke učinili robovima i odveli uKonstantinopol, nisu uspjela osloboditi i posvjedočiti cijelu tragediju.Baglionijeva glava, iz koje je još curila krv, s porugom je pokazana turskojvojsci, koja je po tome shvatila da se može razulariti: Mustafini vojnici pohrlilisu u Famagostu i sve uništili. Venecijanske podanike raščetvorili su iraskomadali; Grke su poštedjeli, ali samo kako bi vezani i u lancima gledalikako Turci skupno siluju njihove žene i kćeri.

Venecijanski zapovjednik Lorenzo Tiepolo, koji je ne uzdajući se u Turkedoveo sve svoje čete na plažu, zarobljen je sa svojim vojnicima na turskimgalijama. Njegovi su vojnici onesposobljeni, razodjeveni i privezani lancima zavesla; Tiepola i grčkoga kapetana Manolija Spiliotija vukli su uz udarce šakamai nogama po ulicama Famagoste prije no što su ih objesili, a njihovaizmrcvarena tijela bacili psima. Jedan drugi venecijanski časnik, Martinengo,obješen je triput, i živ i mrtav.

Bragadina je Mustafa natjerao da u malim gutljajima srče iz kaleža tjelesnihmuka i smrtnih mora. Kako bi ga obmanuo da je pošteđen, tri mu je puta gurnuoglavu pod mač, ali nijednom nije zamahnuo.

Zatim ga je na dvanaest dana zatvorio u majušan kavez, na suncu, s malovode i hrane, tek koliko je bilo dovoljno da ostane živ. Upitao ga je da li je istinaono što je čuo, odnosno da je Bragadin, da je pobijedio, namjeravao primorati

51

Mustafu da na leđima odnese svu zemlju iz rovova iskopanih ispredFamagoste. Bragadin je na to odgovorio: ne, rekao sam da ću te, uhvatim li te,natjerati ne samo da odneseš svu tu zemlju nego i pometeš govna vlastitombradom.

Četvrtog dana zarobljeništva u kavezićuTurci su Bragadinu ponudilislobodu preobrati li se na islam. On je to odbio. Sedamnaestoga kolovozabeživotna su ga izvukli iz kaveza, tijela prošarana opeklinama, glave napolatrule od neizvidanih rana. Objesili su ga na jarbol svoje lađe i izmrcvarili s višeod stotinu udaraca bičem. Nakon toga su ga, kako bi platio zbog riječi porugeupućenih Mustafi, natjerali da kroz ulice Famagoste na izranjavanim ramenimaoprženim od sunca nosi golemu košaru punu kamenja i pijeska, koja mu je izjelaotvorene rane na leđima. Svaki put kad bi prošao pokraj Mustafina šatora, moraoje poljubiti tlo, dok nije pao od iznemoglosti. Galije na koje su ukrcani i nanjima zarobljeni njegovi vojnici poredane su ukrug, kao golemo tragičnokazalište, kako bi svi mogli svjedočiti njegovim mukama. Zatim su ga nagapodigli navrh jarbola jedne galije, u sramotnom i bolnom položaju; dok su gadizali prema vrhu jarbola, kapetan galije uz raspojasan mu je smijehposadepreporučio da odozgor dobro provjeri ne dovodi li mu njegov veliki Kristpojačanje. Potom su ga spustili i po dvojica ili trojica nasrtali na njega i odsjeklimu nos; uza zvuk bubnjeva i truba, u sramotnoj, grotesknoj povorci vukli su gakrvava vrata i prsa po gradskome trgu, na kojem su ga turski vojnici udarali,rugali mu se, nadmetali se u pljuvanju po njemu, mokrili mu na trbuh, i sve topred suznim očima preživjela naroda. Na kraju su Bragadina privezali lancimauz stup, dok se Mustafa s jednog balkona spremao uživati u završnom spektaklu.

Za fine radove naoštren je ponajbolji nož. Počeli su od zatiljka, možda zatošto ondje koža još nije bila previše gnojna od upala. Krvnik je s perverznompomnjom počeo zarezivati i dok je rezao, polako je skidao to bijedno odijelo odizmučena mesa, ne trgajući ga: Bragadin će biti prvi venecijanski zapovjednikkoji je živ oderan.

Dok sječivo radi na novome mučeniku, Mustafa i dalje urla na nj, tražeći odnjega da se odrekne svoje vjere i zauzvrat mu obećava da će ga učiniti velikašemna sultanovu dvoru. Ali mučenikponovno odbija. Bragadin preklinje Isusa da mudade hrabrosti u mukama, između krikova bola neumorno ponavlja misererenobis. Njegovim se krikovima pridružuju plač, prestravljenost i nemoćni bijeskršćana koji nazoče tom besramnom prizoru, a Turci su smućeni takvimjunaštvom. Dok mu krvnik skida kožu s trbuha, nesretni napola oguljeni trupposljednji put zadrhti i najzad ispusti dušu. Sječivo obavi svoj posao do kraja.

Nakon toga se obred dovršava. Krvavom lešu vade utrobu, a kosti razbijajuudarcima čekićem. Raščetvorene udove porazbacaju naokolo među turskevojnike. Kožu, nedirnutu kao kostim, opsceni privid čovjeka, napune slamom izašiju. Glavu, koja je bila pošteđena guljenja kože kako žrtva ne bi prebrzoumrla, odrube i nabiju na kolac, a nakon toga je utaknu u vrat lutka od slame ikože. Lutka odjenu u odoru s vojnim oznakama; zatim ga podignu na govedo

52

umjesto konja i pošalju u povorci po ulicama Famagoste, u pratnji slavljeničkevojničke fukare, nalik na odvratne bakantice koje pijane teturaju za lažnimDionizom. Tad izlaze iz grada i pokazuju ga po plažama Sorije, Caiazze iCaramanije kao sajamsku atrakciju. Na kraju to gnusno strašilo, zajedno sglavom koja mu je pripadala i glavama Martinenga, mladog Quirinija i ostalih,biva zavezano za križ na jarbolu jedne galije i poslano u Konstantinopol.Normalno je da Turci sultanu u znak pobjede nose odrubljene glave, nanizane ujezovite kolajne; kršćanske lađe koje osvoje turske često nalaze na desetke,ponekad čak i više od stotinu takvih glava. No mornari na moru prestravljeni su:noću ta koža blista i miriše. Neki se preobraćaju i zazivaju Isusa. Takvima glavabiva odrubljena odrješitim udarcem sablje i postaju hrana ribama.

Bragadin je umro na mukama sedamnaestoga kolovoza 1571. I on, kao iNetko u dalekoj prošlosti, jednog petka. Tako je, možda ne slučajno, želionjegov krvnik.

Cipar je zauvijek izgubljen. Ali Osmanlije je skupo koštao. Bragadinu jepoziv na predaju prvi put upućen jedanaestog rujna. Živ oderan naći će segotovo godinu dana poslije. Kroza sve to vrijeme oko šest tisuća vojnikavenecijanskoga garnizona u Famagosti pukim je čudom odolijevalo turskojvojsci od dvjesto tisuća vojnika, naoružanih s tisuću petsto topova, uz podrškuoko sto pedeset lađa koje su priječile pristup opskrbi i pojačanju.

Zbog toga će Mustafa-paša prekasno moći otići s Cipra kako bi odgovoriona sultanov poziv uoči velike Lepantske bitke, u kojoj su ujedinjene kršćanskesnage porazile osmanlijsku flotu. Neće stići na vrijeme pružiti pomoć sa svojihsto pedeset lađa, i Turci će sedmog listopada 1571. biti žestoko potučeni prvi putu svojoj povijesti. Time će početi dugo opadanje osmanlijske moći.

Bragadin je pobijedio.

“A Joseph Nasi, koji je mislio da je pobijedio, izgubio je”, završi BarbaraStrozzi. “Da nije strpao Solomona Aškenazija u zatvor, Aškenazi bi uspiopomiriti Veneciju i Osmanlije izbjegavši godinu dana opsade Famagoste, aMustafa-paša bi stigao na vrijeme u Lepantsku bitku i sultanu uštedio poraz.”“Beskonačni su putovi Gospodnji”, zamijetih na kraju te pripovijesti. “Ali kakoje ta koža završila u vašim rukama? I zašto ste je donijeli ovamo?” upitah.

53

“Nakon osam godina jedan ju je mladi rob Venecijanac uspio kradomodnijeti, pobjeći i donijeti natrag u Veneciju, Bragadinovoj obitelji. Sad počiva ubazilici druge dvojice mučenika, Ivana i Pavla.”

“Izgleda da nije dugo počivala, jer je stigla ovamo”, rekoh pokazujući nasablasnu kožu na pjevačičinu krevetu.

“Dobila sam zaduženje da je donesem ovamo i vratim u Veneciju nakonOrfeja. To je u velikoj tajnosti zatražila Njegova Eminencija kardinal.”

“Mazarin? Zbog čega?” začudih se.“Zbog obreda protiv zle kobi. Svakog petka navečer. Priča se da

Bragadinova koža ima posebne moći.”Objašnjenje te zagonetke itekako me iznenadilo. Gabriello Nodeo,

knjižničar Njegove Eminencije, neko je vrijeme studirao na čuvenom sveučilištuu Padovi, koje je bilo pod duždevom vlašću. Zahvaljujući svojim kontaktimaMazarin se počeo dopisivati s jednom uistinu jedinstvenom osobom: sestromArcangelom Tarabotti, koju je otac s jedanaest godina zatvorio u samostanbenediktinki Sveta Ana u Veneciji, a koja je sad bila itekako poznata u kruguslobodoumnih mislilaca, takozvanih deniaises, odnosno Previjanaca, kojima jepripadao i Nodeo. Sestru Arcangelu posebnp su cijenili u Akademiji del’Incogniti, kojoj su pripadali Barbara Strozzi i njezin otac Giulio. Svi su iz togakruga poznavali Samostanski pakao i Očinsku tiraniju, dva djela koja suTarabottijevoj donijela nenadanu i nezgodnu slavu. Naravno, te dvije knjigenikad nisu tiskane, ali rukopisi su munjevito kružili po odajama učenih ljudi, dote mjere da ju je Loredano, osnivač Akademije del’ Incogniti, otišao čak iposjetiti. Sestra je, tko zna kako, dobila i dopuštenje da čita knjige s popisazabranjenih knjiga, kao što su na primjer Machiavellijeva djela i djela FerranteaPallavicina, mladog člana Akademije del’ Incogniti koji je tri godine prijezavršio na lomači u Avignonu zbog svojih tekstova s malo obzira prema papi ivjeri.

Zahvaljujući njoj i francuskom veleposlaniku u Veneciji Nicolasu BreteluGremonvilleu, još jednom libertinu i Nodeovu prijatelju, Mazarin je napokon oddominikanaca iz bazilike svetih Ivana i Pavla uspio ishoditi tajnu pošiljku uobliku žuđene relikvije - Bragadinove kože. Pod uvjetom medutim da tudragocjenu relikviju u Pariz odnese jedna osoba u koju redovnici imajupovjerenja i da je ta osoba čuva.

“A ta osoba od povjerenja trebali biste biti vi? Ma otkad ste vi u dobrimodnosima sa svećenicima?” ironično upitah.

“Zaboravljate da i ja i moj otac pripadamo Akademiji degl’ Incogniti”,odgovori ona prostrijelivši me pogledom.

“Znam, znam, Incogniti su u Veneciji visoko cijenjeni i svi ih se boje. Alikao libertini ne slažu se naročito s Crkvom; ili griješim?” sarkastično odvratih.

“U našoj Presvijetloj Republici svi koji donose javne odredbe i obnašajuvažne dužnosti povezani su s Akademijom del’ Incogniti. Pritom mislim na svevrste odredaba i dužnosti, čak i crkvene.”

54

“Zna li Nodeo za ovu kožu?”“Zna, ali libertini ne vjeruju u takva praznovjerja.” “Znači, znao je sve o

vama još tijekom našeg zajedničkog putovanja?”“Nitko ne zna sve o meni. U protivnom ne bih bila žena.” “Jedno mi nije

jasno: zašto Mazarin želi obavljati magične obrede s ovom jadnom kožom?”“Dragi moj tajniče, ovo nije prvi put da je ta koža donesena na francuski

dvor.”

55

Pariz, osamdeset godina prije

Jedne noći krajem godine jedan Firentinac od pedesetak godina vraća se uPariz, gdje ga očekuje kraljica Katarina Medici, njegova sunarodnjakinja. Stižeiz lukeMarseillea, ukoju je otišao osobno kako bi od francuskog poslanikaCohena, netom pristiglog iz Konstantinopola, preuzeo Bragadinovu kožu.

Njegovo je ime Cosimo Ruggieri. Odrastao s Katarinom Medici, u Pariz jedošao 1533. povodom Katarinine udaje za Henrika, mlađeg sina kralja Franje Iiz dinastije Valois. Mladi Cosimo poznat je tek malobrojnima; dapače, uFrancusku je došao neprimijećen, pomiješan s mnoštvom iz kraljevske pratnje.No već su tad na vidjelo izlazile njegove neobične sposobnosti. Mladi Firentinacposebno je nadaren u pretkazivanju budućnosti zahvaljujući bavljenjuastrologijom, magijom i vračanjem, koje je naučio od oca Ruggierija starijeg,liječnika, astrologa i vrača. Cosimo pretkazuje Katarini da će postati francuskakraljica, što će se obistiniti: kad umre Dauphen, na prijestolje će se popetiKatarinin suprug pod imenom Henrik II. Cosimo joj pretkazuje i da će imatidesetero djece; no to je proročanstvo naizgled bilo ishitreno jer je Katarinin brakjedanaest godina bio bez djece. Poslije se međutim rodilo desetero djece, kako jei pretkazano. Trojica sinova postala su kraljevi: Franjo II, Karlo IX i Henrik III.Dvije kćeri bile su kraljice: Margot, supruga navarskoga kralja HenrikaBurbonskog, i Elizabeta, kraljica Filipa II Španjolskog. Cosimo je Katarinipokazao trajanje vladavine njezine djece u zrcalu u kojem se svatko od njihnekoliko puta okrenuo oko svoje osi, jednom za svaku godinu vladavine, a zatimnestao i prepustio mjesto narednom djetetu. Obuzeta strahom, Katarina je brojilana prste: nijedan njezinpotomak neće dugo vladati.

Dok je Katarina, trideset godina nakon dolaska u Pariz, gradila palaču ublizini Louvrea nazvanu Tuileries, Cosimo joj je pretkazao da će umrijeti “blizuSaint Germaina”. Dio grada u kojem se nalaze Louvre i Tuileries zove se upravoSaint Germain. Katarina prekida radove i naređuje gradnju jedne drugegrađevine, u drugom dijelu grada, koja će poslije postati palača Soissons,napušta Louvre i nastanjuje se u toj palači. Ali kad nakon dvadeset pet godinaumre, svećenik koji će joj dati posljednju pomast zvat će se Julien de SaintGermain...

Vladavini katolika iz dinastije Valois stalno prijete nevjerni, tvrdoglavihugenotski plemići, i Katarina ne zna što učiniti kako bi otklonila urote koje sestalno kuju protiv prijestolja. Ruggieri joj predlaže drastičnu mjeru, odlučujuću,ali ujedno veoma opasnu za kraljevsku obitelj: doživi li taj potez neuspjeh, sviće članovi obitelji Valois završiti u lokvi krvi. Ruggieri upotrebljava sva svojaumijeća. Od francuskog poslanika u Konstantinopolu Cohena već je saznao o

56

svjetlu i mirisu koje Bragadinova koža širi u noćnim satima. Uređuje da se takoža kradom uzme i pošalje mu se u luku Marseille, uposvemašnjoj tajnosti,gdje je osobno preuzima. Kojim se nekromantskim obredima poslužio kako bi sedočepao moći kojom zrači ta relikvija, nikad se neće saznati. Činjenica je da ćenekoliko mjeseci poslije, u noći dvadeset četvrtoga kolovoza 1572., Ruggierovplan biti proveden u djelo: čim se proslavi vjenčanje između Margot, Katarininekćeri, i navarskoga kralja hugenota, svi plemići hugenotske vjere pozvani navjenčanje i pristigli odasvuda bit će probodeni mačem: više nikad neće stvaratiprobleme Francuskoj. To je noć Svetog Bartolomeja, sveca koji je bio živoderan.

“Zar želite reći da Mazarin snuje nešto slično pokolju Bartolomejske noći?”upitah u nevjerici.

“Ne znam i ne zanima me. Za mene ta priča ovdje završava. Svakog petkanavečer Mazarin osobno dođe, uzme Bragadinovu kožu i ujutro mi je vrati.Nakon Orfeja odnijet ću je natrag u Veneciju, prema zapovijedima.”

“Čijim zapovijedima?”“Već sam vam rekla, dominikanaca.”Ponovno je bio čas da prijeđem na grube mjere. Uhvatih je za zapešća i

silovito podigoh s poda, gdje je još uvijek bila šćućurena.“Dobro me slušajte! Gospođo, ovaj koji vam govori nije ni slijep ni glup:

zapovijed koju ste dobili jest otkriti što Njegova Eminencija čini s tom kožom.Inače ne biste toliko inzistirali da istražim pokušaj Malagigijeva ubojstva sizlikom ljubavi koju osjećate prema Attu. A iza jedne takve zapovijedi ne moguse skrivati svećenici. Gospođo Strozzi! Glumili ste povjerenje, prijateljstvo,ljubav, sve. Vi ste špijunka, potkazivačica Republike Venecije, plaćenica Vijećadesetorice.”

Strozzijeva najzad briznu u plač. Plakala je neutješno kao djevojčica, što jepomalo i bila, ta mlada mama kopiladi, i sama kopile Giulija Strozzija, koji je isam bio nezakoniti sin. Nesretnici, odgojeni u umjetnostima kako bi mogli boljeslužiti kao pijuni u diplomatskim igrama vladara, primorani pokoriti se, sami nevrijedeći baš ništa.

Dok je Barbara još govorila o Cosimu Ruggieriju, nije mi trebalo mnogo dashvatim da su tajni agenti Presvijetle Republike otkrili tajne rabote onogpraznovjernika Mazarina i da je opasno Vijeće desetorice, odnosno dužd i još

57

devetorica uglednih plemića koji vladaju Venecijom, zadužilo nju, lukavu ženuu koju nitko ne bi posumnjao, da obavi dvostruki zadatak: odnese NjegovojEminenciji Bragadinovu kožu i istodobno ga špijunira.

Barbara je bila iznurena. Bila bi pobjegla, samo da je mogla. Ali nije simogla dopustiti pogrešan korak: špijuni Vijeća desetorice skrivali su se posvuda,sigurno i na francuskome dvoru. A Barbarina dječica ostala su nezaštićena uSerenissimi.

Te noći loše spavah. U ružnoj noćnoj mori teškom mukom plivah uvenecijanskoj laguni kroz brazde pjene i samo što se ne utopih. Preda mnom,kao nestvarno i uzvišeno priviđenje, na valovima se isticao lik Djevice koji seprelijevao u duginim bojama. Iza mojih leđa bila je Barbara Strozzi, koja jejednako kao i ja mlatarala rukama u crnim venecijanskim vodama. Zauzeh se zanju promucavši:

“Marijo! Marijo! Marijo!” dozivah. “Saslušaj Barbaru, ovu grešnicu.Saslušaj ovu majku uprljanu prezirom i kukavičlukom. U njezinom su vrtupogazili svaki cvijet. Okaljali su joj ruke i kosu. Ismijali je, izvrijeđali, istukli.Nazvali je kujom i bludnicom. Pljunuli u lice njezinoj djeci. Svaki osmijeh bioje da je kupi, svaka uvreda da je slomi. Marijo, Marijo! Nije li tako bilo i tebi?Ispod Križa su te ušutkavali, omalovažavali, zlostavljali. Poput divljih zvijerignjusno su se iskaljivali na tvome Sinu. I nitko te nije prihvatio osim apostola.Sad svrni svoj pogled ovamo, na Barbaru. Nitko ne zna za vas dvije, za nju i zatebe. Molim te, nemoj se smijati: Barbara je mala Marija ovoga grada, Venecije.Lijepe Venecije, velike Venecije, Venecije kraljice mora. Barbara je tvoja tajna iskromna saveznica, tvoj odraz u orošenu zrcalu, tvoj mutni portret u ovoj zemljisazdanoj od vode. Kad joj ljudi koji su je iskoristili spočitnu njezine grijehe, ipremažu je njima kao užarenom smolom, Barbara te zaziva: Marijo! Marijo;Marijo. A ja, ja znam da će jednog dalekog dana svaku mletačku ulicuzapljusnuti kiša cvijeća, i da ćeš doći po Barbaru u ovu zemlju načinjenu odmora: lijepu Veneciju, veliku Veneciju, snažnu Veneciju. NemilosrdnuVeneciju. Veneciju izrabljivačicu. Veneciju prljavicu.”

58

Pariz, trgovina knjižara i tiskara Luigija Arduina

“Evo ga!” pobjedonosno uzviknu Arduino stavljajući mi dijete na ruke.Malo ga pomilovah, poškakljah ispod brade. Dijete se zabavljeno nasmija, a

zatim pogledom iznova potraži očevo lice.“Kako ste ga nazvali?” upita Barbara s čeznutljivim prizvukom u glasu.“Jean.”“Svakako se pobrinite da mnogo uči”, preporučih mu.“Nema straha, talis pater. Kakav otac, takav sin...” nasmiješi se Arduino

pokazujući na zidove svoje trgovine prepune knjiga. “Osim toga tu su i svi onidragocjeni rukopisi koje mi je darovao Caspare Scioppio.”

Izraz na Arduinovu licu postade ozbiljniji. “Kad već spominjemo Scioppija,pisali su mi iz Padove da je veoma loše”, doda.

Ta me vijest duboko rastužila. Scioppio je bio najstariji od naših suputnika,i najslabijega zdravlja, do te mjere da je kad smo se iskrcali u Toulonu, završio upostelji.

“Nije odustajao od toga da ga odvezu natrag u Padovu, ovaj put međutimkopnenim putem...” gorko se nasmiješi Arduino. “Izgleda da mu se bliži kraj.”

Pogledasmo se i načas iznova proživjesmo nedaće koje zajedno pretrpjesmou onih strašnih mjesec dana putovanja.

“Ovaj će mališan ovdje”, reče Arduino podižući uvis svog sina, kojeg sammu u međuvremenu vratio u ruke, “morati poštovati nasljeđe koje mu je Scoppioodlučio ostaviti nikad ne vidjevši njegovo lišce.”

Arduinovu knjižaru nismo posjetili samo kako bismo upoznali njegovoljupko djetešce. Od knjižara se rastadosmo mjesec dana prije, kad još bijasmo upoštanskoj postaji pred vratima prijestolnice. Arduino je, naravno, željan štoprije pohitati svojoj supruzi i novorođenčetu, koje je tek trebao vidjeti, odbiopričekati odmorne konje za našu kočiju i zadovoljio se skromnijim konjem, kojimu je barem omogućio da galopirajući po siječanjskoj hladnoći stigne do Parizabez daljnjih odgoda.

Srećom, prije odlaska pobrinuo se ostaviti mi svoju adresu. Sad nam je onbio jedina nada.

“Onda, kako vam mogu pomoći?” ljubazno upita.Izvukoh onaj arak na koji je Mazarin problijedio u Kraljevskom kazalištu

kad ga je, u kaotičnim trenucima nakon atentata na Malagigija, bankar Hervartpodigao s poda i pružio mu ga.

“Hmm... Izgleda mi poznat i nepoznat istodobno”, zapjevucka Arduinopozorno čitajući kratki tekst, smiješno uhvativši usne kažiprstom i palcem.

59

Zatim se okrenu, dograbi tri ili četiri sveska s polica te ih prelista, da bi ihmalo poslije vratio na mjesto, zamišljen.

“Nešto mi možda pada na pamet”, reče, dohvati ljestve i s najviše police ukutu izvadi nekoliko knjiga.

Upravo u tom času uđe nekoliko kupaca, i on prekine potragu. Kupci sezadržaše u razgovoru u vezi s velikom narudžbom i odabirom uveza i papiraizmeđu uveza i knjige.

Naš nas domaćin pozva da uđemo u stražnju prostoriju; pozove i supruguda dođe po dijete, preda nam hrpicu knjiga koje je izvukao s police u kutu ioprosti se od nas: “Vi se u međuvremenu raskomotite i ostanite koliko vamdrago. Mene će posao poprilično zadržati.”

Arduinova supruga i sama je nestala iza jednih vratašca, i ostadosmo sami.Pohlepno pregledasmo prve sveske koje nam je Arduino povjerio, ali u njima nepronađosmo ni traga odlomka sa svoga arka. Pjevačica je bila ojađena irazočarana, ali prije svega neraspoložena: počela se pobojavati da će ponovnomorati imati posla s onim sodomitom Nodeom; usto, bez ikakvog jamstvauspjeha.

“Barbara, blijedi ste.”“Nisam dobro raspoložena”, mrzovoljno promrmlja.Nakon nekog vremena osjetih pritisak na ramenu. Barbara je zadrijemala i

glava joj je klonula prema meni.Potragu nastavih sam, i na kraju nađoh traženo. Činilo se da je knjiga ona

prava: pronađoh stranicu na kojoj se govorilo o Lutheru. No brzo uvidjeh da senakon početnih redaka, posve jednakih onima s našega arka, u knjizi uopće negovori o uroti Pazzijevih protiv Lorenza Veličanstvenog u Firenci prije dvjestogodina. Naprotiv, tekst se nastavljao prilično zamornim opažanjima o početnojtemi luteranskog i kalvinističkog raskola i tom se temom bavio sve do svršetkapoglavlja.

Bacih oko na naredne stranice, na četvrto poglavlje. Odlomak koji je naszanimao pripadao je dakle trećem poglavlju. Tad pregledah stranice prije tekstakoji smo i mi imali, ali i na njima se govorilo o luteranima i hugenotima. O urotiPazzijevih ni slova.

“Što sve to znači?” upitah se i odmah samome sebi odgovorih da bi moždabilo najmudrije ne zamarati se time.

Ali ni ja ni Strozzijeva sad se nismo mogli povući: ona je morala obavitizadatak koji joj je povjeren, a ja sam morao otkriti tko se skriva iza atentata naMalagigija.

“Možda je to uistinu bio Atto”, nagađah u sebi; nisam bio raspoloženupletati se u tu priču koja je počela smrdjeti na igre kojima nismo bili dorasli.Već sam se dovoljno izložio opasnostima i naporima putovanjem iz Toskane uPariz i uspio uspješno izvršiti sve što sam si zadao u cilj. Sad sam se samo želiovratiti kuči obitelji, u Pistoju, čim se Orfej prestane izvoditi, pod pretpostavkom

60

da ga uopće uspiju uprizoriti. Kako god bilo, morao sam utvrditi istinu. Bude liAtto na kraju protjeran, što ću reći našem gospodaru, toskanskom nadvojvodi?

Stoga počeh prelistavati knjigu od samog početka:

POLITIČKARAZMIŠLJANJA

o

DRŽAVNIM UDARIMA

napisao G. N. P.

RIMM. DC. XXXIX.

Naslov je, to se mora priznati, bio itekako primamljiv. Nakon naslovnoglista slijedio je popis poglavlja.

POGLAVLJE I: prigovori koji se mogu uložiti ovoj temi, s neophodnimodgovorima.

POGLAVLJE II: što su državni udari u pravome smislu riječi i kojih suvrsta.

POGLAVLJE III: s kojim mjerama opreza i u kojim prigodama trebaizvesti državni udar.

POGLAVLJE IV: u što treba biti siguran kako bi se poduzeli državni udari.POGLAVLJE V: i ZADNJE: koje potrebne osobine treba imati ministar da

bi organizirao državne udare.

Slijedio je sonet:

Autoru

Neki se čude što jošte u mladostisva blaga poznih ljeta već poznajete.Dok povazdan samo marljivo radite,

61

vješto crpite iz riznice mudrosti.

Drugi se dive junačkoj odvažnostiza slobodu koje ovdje se borite,

pa ratujuć protiv himbe napadatečak i samu utvrdu prijetvornosti.

Svatko će se diviti vašim riječima i unjima sadržanim divotama,

al menije ova ponajprije Vaša:

Mada dobro znate narav velikaša,njihova natela, njihove UDARE,Vaš život i nadalje neiskvaren je.

Jac. Bouchard, u Rimu,prvoga dana godine 1639.

Problijedjeh ugledavši Bucciardovo ime. Poznavao sam tog nesretnogmladića. Upoznao sam ga malo prije no što je nasmrt premlaćen na Trgu SvetogPetra u Rimu, 1641., odnosno samo dvije godine nakon što je napisao taj sonet. Idobro sam znao koga je u Rimu siroti Bucciardo najradije posjećivao: jednuosobu čiji su se inicijali podudarali upravo s ona tri slova: G. N. P., “GabrielloNodeo, Parižanin”. Podigoh pogled k nebu, svladan čuđenjem. Znači, autor teanonimne knjige nije nitko drugi doli kardinalov knjižničar.

Nastavih čitati predgovor, koji je, blago rečeno, zvučao čudno:

Ova knjiga nije napisana da bi se svima svidjela; da je to bila autorovanamjera, ne bi je napisao u stilu Montaignea i Charrona, dobro znajući da jetakav stil mnogima mrzak zbog velikog broja latinskih navoda. Budući daje autor ovu knjigu napisao iz poslušnosti, bio je prisiljen staviti na papirista ona razmišljanja i pozvati se na iste one autore kojima se poslužio urazgovorima s Njegovom Eminencijom. Ovo djelo nije tiskano kako bipostalo dostupno javnosti; tiskarski stroj okretao se isključivo zazadovoljstvo i po nalogu ovog velikog svećenika kojemu je čitanje ugodniječita li tiskanu knjigu; zbog toga je, umjesto rukom prepisanih preslika,autor dao otisnuti desetak primjeraka. Svjestan sam da je ta količinapremalena da bi ova knjiga postala poznata kao Balzacov Le Prince iSillionov Le Ministre; preporučljivo je da primjeraka nema na svakomkoraku.

62

Jednom riječju, ni u pisanju ni u objavljivanju ovoga djela autor nijeimao nikakav drugi cilj osim zadovoljiti Njegovu Eminenciju.

Ukratko, Nodeo je, ako je on doista bio autor kao što se činilo, bez imaloobzira prema svom gospodaru izjavljivao da ga je ovaj primorao da napiše tuknjigu i da je napiše baš tako kako ju je napisao. Stoga sam pretpostavio daizdanje koje držim u ruci nije izvorno, koje je naručio njegov gospodar, negoneko naredno, objavljeno bez njegova znanja. No Nodeo je već u sljedećojrečenici utvrdio upravo suprotno: knjiga je otisnuta u samo deset primjeraka, zaisključivu uporabu samog njegova gospodara! Kako li je taj reagirao pročitavšiovaj ne baš naročito obzirni predgovor? Zacijelo je Nodea, u najmanju ruku, daoizbičevati i zatim ga otpustio bez prethodne obavijesti, pomislih. Okrenuhstranicu, nestrpljiv da riješim tu zagonetku.

PREUZVIŠENOME MONSINJORU KARDINALU BAGNIJU,MOM PONAJBOLJBM I CIJENJENOM GOSPODARU

Ne težim za time da svoje stranice nakrcam nadutim glupostima ne bili dobile na važnosti. Budimo iskreni; tebi sad na nagovor Muze, dajem dazaroniš u dubine mojega srca. (Perzije, Satire)

MONSINJORE,budući da se Vi sad nalazite u Rimu, gdje uživate u počastima u

nagradu za Vaše zasluge, i živite u mirovini s pravom zasluženoj zaobavljanje javnih dužnosti u sedam namjesništava, pomislih da slobodnovrijeme, koje ste mi s prevelikom dobrotom dobrohotno dopustili,iskoristim kako bih Vas pokušao zabaviti najvažnijim načelima politike ivažnih državnih poslova, u obavljanju kojih se Vaša Eminencija itekakoistaknula mudrošću...

Poštedjeh se čitanja narednih komplimenata. Dakle “Vaša Eminencija”kojoj se Nodeo obraćao - jer sad je bilo sigurno da je riječ o njemu - bio jekardinal Bagni! Pa naravno, nije mogao biti Mazarin, kako sam prije pomislio;bilo je i previše očito. Zar na naslovnom listu i Bucciardovu sonetu nije bila1639. godina? Tih je godina Nodeo bio u Rimu, u službi upravo kardinalaBagnija, i ondje će ostati sve do kraja 1641., svoje annus horribilis, kako sam ipredobro saznao tijekom našega putovanja: dvadeset petog srpnja umro jeBagni, a samo tri tjedna nakon toga ubijen je njegov prijatelj Bucciardo, uokolnostima koje su, najblaže rečeno, bile neugodne. Nodeo je tad želio, imorao, što prije nestati.

63

Kakva li je nenadana sreća za njega bila postati pouzdani knjižničarMazarina, francuskog prvog ministra!

Tako skrenuvši s teme, razmislih o potonjoj neobičnosti: u posvetikardinalu Bagniju Nodeo je slatkorječivo napisao da je svoje slobodno vrijemeželio provesti pišući tu knjigu za zabavu svom gospodaru! Ukratko, tvrdi upravosuprotno onome što je napisao u predgovoru!

Usto, upotrebljava francuski jezik u knjizi napisanoj u Rimu i namijenjenojjednom kardinalu Talijanu! Iako je karđinal dobro znao francuski jer je bionuncij u Francuskoj, to je svejedno bila teška uvreda. Što li je samo spopaloNodea?

Odlučih smjesta pročitati od početka treće poglavlje, ono kojemu bi trebaopripadati arak koji nedostaje. Naslov je glasio: “S kojim mjerama opreza i ukojim prigodama treba izvesti državni udar”.

Tajnim udarima mogu se postići tri stvari. Kao prvo, postaviti vlade,što je učinio Muhamed, koji se okoristio vlastitim nevoljama. Svoje jeepileptičke krize predstavio kao ekstaze u kojima u njega silazi duh Božji.Stavljao si je zrna kukuruza u uho i ištrenirao jednu bijelu golubicu da gadođe poljubiti, govoreći svojim sljedbenicima da mu to anđeo Gabrijelprenosi Božje upute. Ubio je svog tajnika Ben Salona, koji je želiorazotkriti njegove prevare.

Druga i treća stvar koje se mogu postići tajnim udarima jest učvrstitiklimave vladavine te oslabiti ili oduzeti povlastice, prava, sloboštine ioproste, uzdižući se čak do apsolutne vlasti. Karlo V, koji je želio ukinutiizborno pravo kako bi Carstvo osigurao vlastitoj obitelji, poslužio seLutherovim propovijedima ne bi li unio razdor među njemačke izbornekneževe te ih poslije napao oružjem i uništio. Da je postupao izbogoljubnog žara i želje da obrani svetu katoličku vjeru, ne bi čekao od1526., kad je Luther počeo širiti svoje krivovjerje Njemačkom, sve do1549., i tek tad krenuo u rat, jer bi takav rat bio mnogo lakši prije no što jeto krivovjerje zahvatilo veliki dio Europe. No budući da je procijenio da bimu ta novina mogla donijeti više koristi nego štete, kako kod pape tako ikod njemačkih kneževa zbog podjele koju je ta hereza izazvala među njima,a naročito među svjetovnim kneževima, pa čak i običnim laicima, pustio juje da raste dok nije polučila rezultat koji je priželjkivao, što dobrozamjećuje vojvoda Nevers u svom traktatu; tek je tad Karlo V potaknuopapu Pavla III da zarati protiv protestanata, uz izliku vjere, ali s namjeromda ih istrijebi i Carstvo učini nasljednim pravom austrijske kuće. To mu jemeđutim pošlo za rukom samo djelomice; Habsburgovci jesu dobilinasljedno pravo na carsku krunu, ali su sa svojih izvornih posjeda protjeranina istok Carstva, odnosno u Austriju.

64

Španjolski kralj Filip II proveo je u djelo jedan drugi tajni udar, koji jeimao brži i sigurniji učinak, iako od nevelika značenja, jer nije imao drugicilj osim Aragonskom Kraljevstvu ukinuti povlastice koje su bile takovelike da se španjolski kraljevi nisu mogli pohvaliti apsolutnom vlašću nadtim krajevima. Lijepa prigoda za ukidanje tih povlastica ukazala se kad seAntonio Perez, kraljev državni tajnik, pobjegavši iz državnog zatvora,sklonio u Aragoniji, svojoj domovini, kako bi sačuvao vlastiti životzahvaljujući povlasticama toga kraljevstva. Filip II to je procijenioodličnom izlikom da napokon iščupa taj trn iz stopala i stoga se potajnodogovorio s jezuitima da ponukaju Aragonce da uzmu oružje u ruke i braneslobode svoje domovine, dok je on u međuvremenu okupljao golemuvojsku, prijeteći napadom na Aragoniju. Kad je sve bilo spremno, jezuiti suprema dogovoru povukli sve što su prije rekli i proširili po Aragoniji da sukraljeve snage mnogo jače od aragonskih i da će sigurno doći do pokolja.Strah i bojazan uvukoše se u srca Aragonaca: njihova se vojska raspršila,svi su preplašeno pobjegli, sakrili se, dopuštajući da kraljeva vojskaslobodno uđe u Zaragozu, u kojoj je razorila najuglednije plemićke palače,a njihove vlasnike poubijala ili prognala, sagradila utvrdu i pokorilaAragoniju, koja je i dan-danas kralju podčinjenija od svih drugih krajeva.

No budući da nije dobro postupati kao skitnice i Cigani, kojima sesviđa tuđe i mrsko im je ostati na svojemu, neću prešutjeti primjer uFrancuskoj, u noći Svetog Bartolomeja, kao jedan od najneobičnijih tajnihudara koji postoje. Njega je smislila kraljica Katarina Medici kako bi seriješila svih hugenota. Odabrano mjesto na koje će privući sve najmoćnije inajuvaženije hugenote bio je Pariz. Prigodu joj je pružila proslava vjenčanjanavarskoga kralja, koji je pripadao toj vjeri, i kraljice Margot. Za smaknućeje u Pariz došlo tisuću dvjesto strijelaca s puškama. Taj pokolj danasjednako osuđuju i katolici i protestanti zbog mnogo prolivene krvi i tajnostiu kojoj je počinjen, a kojoj se pogrešno pripisuje obilježje izdaje. Ali jatvrdim da su hugenoti bili ti koji su mnogo puta izdali kralja, nastojeći gaiznenaditi ne bi li ga se oslobodili, što se dogodilo u Meauxu, pa im seitekako opravdano moglo vratiti milo za drago. Osim toga najveći dio našihpovijesnih knjiga napisali su hugenoti, a najopširniji prikaz pokolja u noćiSvetog Bartolomeja nalazi se u Bezinoj Povijesti, životopisimaprotestantskih mučenika i mnogim drugim knjigama koje su protestantinapisali hotimice, sa svrhom da taj pokolj osude i ne izostave ništa što bi tajpostupak moglo učiniti prijekora vrijednim i odvratnim, pa iz toga proizlaziiskrivljeni sud onih koji su za njega saznali od takvih i sličnih svjedoka.

Nitko ne može zanijekati da su u noći Svetog Bartolomeja poginulimnogi smutljivci i buntovnici te da hugenoti otad više nikad nisu moglisami organizirati svoju vojsku. Osim toga ta noć nije bila jedna odnajkrvavijih, sjetimo li se da su nam od prvih kalvinističkih pobuna dovladavine Henrika IV takozvani protestanti podarili pet strašno okrutnih i

65

krvavih bitaka; uzrokovali su smrt više od milijuna ljudi, pljačku tristogradova i trošak od sto pedeset milijuna samo kako bi se platilo oružništvo;usto su spaljena ili sa zemljom sravnjena četiri nova grada, četiristo sela,dvadeset tisuća crkava, dvije tisuće samostana i deset tisuća kuća.

Zbog čega se onda kritizirala i osuđivala, i još se uvijek osuđuje,upravo Bartolomejska noć, iako je ta akcija bila opravdana i primjerena?Zato što je dovršena samo dopola. Zbog neodlučnosti nekih njezinihprotagonista nisu ubijeni svi francuski hugenoti, i tako su ostali mnogi kojiće remetiti društveni mir i žaliti se na taj pokolj. Usto mnogi katolici,zamijetivši da ta akcija nije odlučujuća, nisu mogli ne pomisliti da se bašmogla i izbjeći, ako se već nije željelo dovesti je do kraja. Naprotiv, da senjome riješilo svih heretika, ne bi ostao nijedan, barem u Francuskoj, da jekudi. Nastradali su i neki katolici, žrtve osvete svojih preživjelihneprijatelja, žrtvovani na oltaru opće koristi, kako kaže Kras, a Tacitprenosi u Analima.

Nato podigoh pogled k nebu: to je rekao Kasije, pravnik, a ne Kras. Nodeoje, kao i uvijek, pogriješio u citatu. Trebao sam odmah shvatiti, čim sam vidioonaj pogrešni Klaudijev navod, da su one četiri stranice zacijelo iz jedne odnjegovih knjiga. Nije se slučajno govorilo da je Nodeo studirao samo medicinu ida nikada nije diplomirao. No morao sam priznati da je djelovao priličnoiskusan i veoma vičan političkoj mudrosti.

Pod državnim udarima dakle Nodeo nije podrazumijevao, kako samvjerovao kad sam počeo čitati, svrgavanje nekog vladara od moćnihpobunjenika, nego, što me iznenadilo, spletke samih vladara kako bi se riješiliopasnih protivnika.

Svejedno, usput ću spomenuti da su, po mome sudu, u cijeloj toj pričio Lutheru počinjene velike pogreške, još otkad je počeo objavljivati svojuherezu. Prva od njih bila je što mu je bilo dopušteno da s prosvjeda protivpokvarenosti i potkupljivosti prijeđe na kritiku doktrine, što je nešto štosmiju činiti samo biskupska vijeća, nikako privatne osobe. Druga jepogreška bila što se nisu poslužili državnim udarom: Luthera je trebalopotkupiti, novcem ili povlasticama koje je sam zatražio. Gospodin kardinalRichelieu nikad ne bi bio tako uspješan u borbi protiv hugenota da nijeiskoristio kraljevu blagajnu kako bi pridobio sve najbolje vojskovođe.Horacijeva izreka i nadalje je istinita:

Zlato si uspijeva prokrčiti put među razbojnicima i kamene zidine lomisilovitije od udara groma.

66

A ako se Lutheru nije moglo stati na kraj na taj način, trebalo jeupotrijebiti neki drugi...

Stigao sam na polazišnu točku, u svakom smislu. Sad sam čitao onaj istiodlomak kojim je počinjala prva stranica arka koji je Barbara izvukla od onihpet koji su pali na pod. Ali, kao što sam netom utvrdio, ni na tome mjestu ni uostatku knjige koju sam držao u rukama nije bilo nijednog slova o urotiPazzijevih. Ovo je očito bilo različito izdanje od onoga kojemu je pripadalo onihpet listova zbog kojih je Mazarin onako strašno problijedio.

Od Arduina, još zaokupljena mušterijama, oprostismo se s obećanjem daćemo se vratiti.

Kad nas je došao kratko pozdraviti i otpratiti do izlaznih vrata, gotovo samse našao u iskušenju da mu se povjerim ne bih li od njega dobio dodatnaobjašnjenja, ali Barbara me ušutkala strijeljajući me pogledom i štipajući me poleđima: od Vijeća desetorice dobila je nalog šutnje, i prestravljivala ju je i samapomisao da neka treća osoba bude upućena u naša istraživanja, pa makar to bio iprijatelj Arduino s kojim smo podijelili mnogo dana putovanja.

No mogao sam ga nabrzinu upitati postoje li i druga izdanja one knjige.“Druga izdanja?” podsmjehnu se on ispod glasa. “Dobro pitanje. Koliko je

meni poznato, drugih izdanja nije bilo, barem dosad, ali mi je tiskar, Parižanin,osobno povjerio da je u ono doba, prije otprilike tri godine, otisnuo više od stoprimjeraka! I nemam razloga ne vjerovati mu: redovito mi se događa danailazim na primjerke te knjige za prodaju i preprodaju. Ma kakvih samodesetak komada za kardinalovu privatnu uporabu, kako tvrdi Nodeo upredgovoru...”

“U Parizu? Prije tri godine?” iznenađeno promrmljah. “Ali knjiga jeposvećena kardinalu Bagniju, s nadnevkom Rim, tisuću šesto trideset devete.”

“Izmišljotine. Mi knjižari svi znamo da je kardinal Bagni već bio mrtav ipokopan, a Nodeo u Parizu u Mazarinovoj službi kad je napisao tu knjigu.Ukratko, krivotvorio je datum i mjesto tiskanja.”

“Zašto bi to učinio?” prošaputah.“To ne znam. Znam samo da je ta knjiga, koja opravdava pokolj u noći

Svetog Bartolomeja, a zločine kraljeva i njihovih ministara smatra

67

nepovredivima, rasrdila cijeli Pariz. Ali, recite mi, jeste li pronašli onaj odlomaknapisan na vašem listu?” “Nažalost, nismo imali vremena pregledati cijeluknjigu, a sad se moramo vratiti u kraljevsku palaču”, promucasmo Barbara i ja.

“U tom je slučaju zadržite, darujem vam je; kao što sam vam rekao,Parizom ionako kola i previše primjeraka...”

Dok smo ga obasipali zahvalama, uhvatio nas je oboje pod ruku i još tiše noprije rekao:

“Šuška se čak da je pravi naručitelj ove knjige Particelli, glavni nadzornikfinancija, koji je zbog toga postao još omraženiji, kao da porezi koje uposljednje vrijeme izmišlja nisu dovoljni.”

Te sam noći ponovno loše sanjao. Sanjao sam još jedan neobičan san.“Barbara, blijedi ste”, rekao sam joj.“Nisam dobro raspoložena”, ponovno mi odgovori. “Nemojte mi reći da ste

tužni, Barbara Strozzi. Uspjeli ste saznati dovoljno da nešto dojavite svojimnalogodavcima koji čekaju vijesti. Venecija će vam biti zahvalna. Kad se vratiteu domovinu, iskazat će vam počast koju zaslužujete. Niste li zadovoljni?”

U mom su snu sve zagonetke već bile riješene, iako nisam znao točno kako.“Zadovoljna?” odgovori ona. “Gospodine tajniče, objasnite mi čime bih to

trebala biti zadovoljna? Možda time što sam izbjegla nečasnu smrt tijekomputovanja morem iz Toskane? Ili time što sam jedva jedvice, uz nebrojeneopasnosti, samo obavila svoju dužnost? Zar bih možda time trebala bitizadovoljna?”

“Ma dajte! Imate vi koristi od toga, nemojte reći da nemate. Vaši će vasgospodari nagraditi, i to velikodušno! Ovdje u Parizu nitko nije shvatio da ste uslužbi jedne strane sile.” Kratko je šutjela pa priznala:

“Želite znati? U pravu ste. Ali neću ja, dragi moj tajniče, biti ta koja ćeobjasniti što se dogodilo i kako. Jer ono što se u državnim poslovima doistadogađa ponekad se razjasni tek nakon mnogo godina. A ja počinjem starjeti.Kad djela izađu na vidjelo, u času kad se luk napne da odapne strijelu, više nećubiti pjevačica Strozzijeva.”

“Ja, naprotiv, vjerujem da ćete...”“Tiho, ne govorite. Nitko, dragi moj tajniče, ne želi smežuranu staricu. Ono

malo glazbenih djela što sam ih tiskala može ostati. Ja se pak želim prije ili

68

poslije povući. Pasti u zaborav. Nestati. Dovoljno je željeti, i to će se dogoditi.Vrijeme tome služi.”

“Dakle izgubit ću vas, a da vas nisam čuo kako pjevate?” “Više nemamglas kakav sam imala prije dvadeset godina.

I mrzim što nisam u naponu snage. Ovako ćemo. Zatvorite oči; ja ću vamotpjevušiti jednu melodiju, a vi ćete pokusati zamisliti veoma mladu, veomaljupku djevojku koja milozvučno pjeva s balkona, i ta ću djevojka biti ja.”

“Zadirkujete me, ali neka vam bude. Zatvorit ću oči.” “Tako treba, buditeposlušni. A sad pokušajte zamisliti da orkestar počinje svirati...”

69

Louvre, unutrašnjost Kraljevskoga kazališta

Suze, gdje ste?I vi me ostavljate u preveliku jadu!Za što li se čuvate,ako sad iz očiju obilno ne tečete?Suze, gdje ste?Sad, kad bez moje ljubavipogled na sve drugo tužan je,u oči ste se salile,i u njima svako svjetlo zatirete!Suze, gdje ste?

Otpjevavši svoju ariju, Atto mi sav ozaren krenu ususret.Već je bila mrkla noć, i u palači su spavali svi osim nas Talijana, zauzetih

pokusima, i sveprisutnog Mazarina. S nama je bio i mali Giobatta Lulli, koji jepljeskao i plesuckao umjesto da bude u krevetu kao ostala djeca njegove dobi.

Atto je upravo otpjevao ariju netom izašlu iz pera seigneura Luigija: “Suze,gdje ste?”

Tom je arijom počinjao treći čin, u kojem je Orfej na sveopće čuđenje imaoglavnu riječ u trostruko dužoj ariji od svih ostalih u operi.

Buti mi je već prije pokazao libreto: nakon atentata na Malagigija unekoliko je noći promijenio treći i zadnji čin. Orfej je sad dominirao cijelimprvim prizorom i, ne računamo li Aristeja, koji u velikom stilu napuštapozornicu umirući u trećem i četvrtom prizoru, bio neupitni gospodar cijelogzavršnog čina.

Dok mi se Atto razdragano približavao, Rossi i opat Buti suučesnički su mise smješkali. Atentatu na Malagigija pošlo je za rukom da iznova uravnotežisreću i uloge dvojice kastrata, ne bi li se izbjegao još koji takav neobičniincident koji je mogao imati mnogo gore posljedice. Libretist je najzad uspiouvjeriti kardinala Mazarina da je ulozi Aristeja, kojeg je utjelovljivao Malagigi,iskazana dovoljna počast u prvom i naročito drugom činu. Tako su uspjeliušutkati Atta, uzdižući ga u apsolutnoga gospodara završnih prizora.

Mom gospodičiću nisu promaknuli značajni pogledi koje su mi dobaciliRossi i Buti, ali se pravio da ih nije vidio.

70

A ipak, što bih dao da napokon saznam je li iza atentata na Malagigijadoista stajao Atto! Iako prema informacijama koje sam dobio od Rossija i ButijaMazarin dosad ničime nije pokazao da sumnja na mog štićenika (ali to nijeznačilo da se strijele ne bi mogle najednom odapeti), znao sam da bi ta stvarizazvala urnebes dođe li do ušiju toskanskoga nadvojvode. Što bih tad rekaonašem uvaženom gospodaru? Kako bih opravdao to što se dogodilo kad ni samne znam istinu? Kojim bih izlikama, ili opravdanim argumentima, mogaoobraniti (vjerojatnu) nevinost svoga mladoga kastrata, kojeg štitim od njegovarođenja, iako, avaj, s promjenjivom srećom? Što bi bilo od Atta da ga seMedicijevi, njegovi gospodari, odreknu zbog jedne takve sumnje? I što bi bilo samnom, koji sam imao zadatak nadzirati ga, čuvati i štititi? Ulica, bijeda, glad: zanjega, za mene, za moju suprugu i moju djecu.

Ah, da barem Torelli nije izašao iza kulisa i rekao da je užad prerezana! Sadsvi znaju da nije bila riječ o nesretnom slučaju i da, iako su se s jedne straneostali glazbenici zbog toga toliko preplašili da su Buti i Rossi Attu u Orfeju daliviše prostora i važnosti, s druge se strane treba bojati kazne onoga odozgo.

Dva dana prije, po povratku iz Arduinove knjižare, na spomenParticellijeva imena Barbari su se zamutili vid i misli, jednako kao i meni. Kadsmo stigli u palaču, ona je objedovala u grobnoj tišini; ja sam se osamio s Attomi tijekom ručka mu ispričao sve, ili gotovo sve: počeo sam s tajanstvenih petaraka koje je bankar Hervart odmah nakon pada scenskih naprava podigao spoda i predao Mazarinu; opisao sam mu bljedilo ovog drugog i pokazao arakkoji je ostao u ruci Strozzijeve; zatim sam mu otkrio neobičnu priču oBragadinovoj koži, koju je venecijanska pjevačica donijela Mazarinu kako bi jeon upotrijebio u magičnim obredima s nepoznatim ciljem, kao što se većdogodilo osamdeset godina prije, u vrijeme kraljice Katarine Medici i njezinavračara Cosima Ruggierija, koji se tom kožom poslužio kako bi nekromantskimumijećem ishodio uspjeh pokolja hugenota u noći Svetog Bartolomeja,mučenika koji je živ oderan jednako kao i Bragadin; Ruggieri taj datum sigurnonije odabrao slučajno, nego s tko zna kakvim nekromantskim ciljevima. Završiosam pokazujući mu i ostavljajući da pročita ne samo onaj tajanstveni arak nego iuznemirujući traktat o državnim udarima koji je Nodeo možda po Particellijevojnarudžbi napisao tri godine prije u Parizu, i antedatirao u vrijeme kad je bio uRimu u službi pokojnoga kardinala Bagnija. U svojoj sam pripovijesti izostaviosamo ponižavajuću prisnost sa sodomitskim knjižničarom, kojemu se Barbara,jadna ona, nažalost, morala uzalud podati.

To čineći, nadao sam se da će mi Atto povjeriti da je doista kriv, da jepodlegao trenutku slijepe srdžbe i prerezao konope na kojima su visjele onekristalne naprave, i da će priznati: gospodine tajniče, možete prestati istraživatiokolnosti koje navode na pogrešne tragove jer one nemaju nikakve veze sistinom i samo mogu prikriti opasnosti i zamke.

71

Tad bih se usredotočio na to kako da ga opravdam i izvučem iz škripcaprije mogućih prijekora njegovih gospodara, i pustio bih Barbaru da izložiopasnosti svoj i život svoje djece. I neka Vijeće desetorice učini s njima što želi!

Tako sam sam sebi govorio; i osjećao sam se kao gad. Uzalud sam se mučiodvojbama: Atto me posve ravnodušno saslušao i izmicao čim bih pokušaododirnuti temu atentata na Malagigija. Nije se pravio da je pao s kruške, nije nipokušao složiti bezazleni izraz lica. Umjesto toga sačuvao je onu istu aluzivnudrskost s kojom je, kad smo ga ispitali netom nakon atentata u sobi seigneuraLuigija, šuljevima opravdao zašto ga nismo mogli pronaći u trenutku kad sukristalne naprave tresnule. Imao je čak i drskosti da pripiše te tegobenepravdama otrpljenim u Orfeju. Nije ni izrazio žaljenje zbog smrtne opasnostikoja je prijetila njegovu starom učitelju Malagigiju. Ukratko, moj gospodičićnije učinio baš ništa kako bi sa sebe otklonio sumnju.

Prošla su dva dana od mojih priznanja Attu i sad, dok mi je sa širokimosmijehom dolazio ususret u Kraljevskom kazalištu, počeh gubiti nadu da ćuikad uspjeti pronaći izlaz iz toga ognjenoga koluta obmana i izlika koji je mojmladi kastrat zavrtio. Prebrzo je, i na moju propast, Atto Melani naučio umijećehimbe kojemu sam ga tako silno želio naučiti!

“Pazite, svega se sjećam!” uzbuđeno mi je šapnuo na uho pa se značajnozagledao u mene.

“Molim?” promucah uhvaćen na prepad.“Onih dviju inačica Lažne luđakinje, venecijanske, otprije šest godina, i

replike u Parizu otprije dvije godine, izmijenjena i skraćena teksta. Pjevao sampred Mazarinom, onom dvojicom bankara iz Lucce, Cantarinijem i Cenamijemi... I pred Particellijem, sjećate se?” objasni on prijetvorno se smiješeći.

Tad pozva Barbaru i mene u svoju sobu, no prije toga uzme od malogaLullija neki predmet, koji ne uspjeh prepoznati.

“Mazarin je uvodnu ariju, moju ariju, dao zamijeniti blesavim duetom Florei Aurore!” nastavi čim je zatvorio vrata sobe. “U Veneciji sam osim ulogeEunuha pjevao i ulogu Nenadanog savjeta, sina Nužde i Mudrosti, i mlađeg, ali iboljeg brata Razumnog savjeta, što ga on redovito nasamari i pretekne.”

Ja nemam koprenu ni zublju;nemam tobolae ni strijele;ni drugi očit znak koji bi me otkrio;zovu me Savjet,al nisam ozbiljan sin mno£fih očevakojemu su učeni sati hrana,a vrijeme učitelj;ja rodih se u žurbi, velikoj žurbiod oea prosjaka.U olimpskim arenama usred igara

72

Nužda je moj otac,plodan začetnik mnogih sinova,svih potrebitih: i bogat sam,al ne još zlatom, neg okretnošću.Meni, koji sam mlađi sin,majka Mudrost dade ovu leteču kočiju,a moj stariji brat,trom, spor, mrzak,sav jad, sav led, sav sumnja,od nje dobi (ko od mene učeniji)olovna stopala i pužev korak.Tamo gdje ja bez odgađanja,okretan i oholdođoh, vidjeh, učinih,on, neodlučan despot,i dan-danas običavamnogo misliti, i nikad domisliti.Zahvaljujuči mojim savjetimasad čete vidjetiu svjetovanoj ženiodglumljenu ludost.

Dok je Atto pjevao, ja sam se prisjećao sadržaja Lažne ludakinje glavna jejunakinja princeza Deidamija, kći kralja otoka Skira i Ahilejeva ljubavnica,kojemu je podarila i dijete, iako ga još nije uspjela pridobiti da je oženi. KadOdisej i Diomed dođu na Skir kako bi odveli Ahileja sa sobom u rat protivTroje, Deidamija u naletu nenadane domišljatosti uspije prevariti čak iprepredenog Odiseja: hini da je luda od boli. Ganut time, Ahilej se ženi njome ivodi je sa sobom na lađu, najzad ostvarujući njezin san. “Nakon predstaveParticelli i Mazarin pozvali su me u odaje kraljice Ane i zamolili da za njih idvojicu bankara iz Lucce otpjevam sve izbačene dijelove, koji su nedvojbenobili najbolji u cijeloj operi. Dvojica bankara dobila su libreta s izvornim tekstom,odnosno i s onim stihovima koji su u Parizu bili izrezani, a koje sam u Venecijipjevao. Jedan sam libreto dobio i ja, kako bi mi bilo lakše udovoljiti njihovojzamolbi. Nepotrebna mjera, jer sam se ja svih stihova savršeno sječao, iako suizmeđu predstava u Veneciji i onih u Parizu protekle četiri godine.”

To rekavši, iz ladice svog pisaćeg stola izvadi knjižicu. “Evo je”, rečestavljajući mi knjižicu u ruku, dok je Barbara, koja je sjedila pokraj mene,izvijala vrat ne bi li i ona pročitala.

“Gospođo, gospodine”, ironično naglašeno objavi Atto, “odgovor na svojapitanja morate potražiti u ovoj knjižici.”

“Zašto?” upita Strozzijeva.

73

“Ne pitajte suvišno!” podsmjehnu se Atto. “Ako su se prije tri godineParticelli i Mazarin toliko potrudili da Nodeo napiše tu sablažnjivu knjiguprepunu krajnje smionih i uvredljivih izjava, ako su je raspačali po cijelomeParizu predstavljajući je kao tajnu inkunabulu koja otkriva najskrivenije tajnedržavne politike, tad se u ovoj knjižici zacijelo skriva objašnjenje, kad su megodinu dana poslije pozvali u privatnu audijenciju u kraljičine odaje kako bih,isključivo za talijanske bankare, otpjevao odlomke izbačene iz pariške Lažneluđakinje.”

S velikim sam i ugodnim iznenađenjem slušao razmišljanja svog mladogštićenika. Znači, moje riječi prije dva dana nisu pale u prazno. Njegova šutnjanije bila znak suzdržanosti: samo je razmišljao. Jedina sjena sumnje: Atto je inadalje brižno izbjegavao temu atentata na Malagigija.

“Imam dojam”, nastavi, “da ništa što Njegova Eminencija radi nijeslučajno, čak ni zbrka u kojoj se koprcamo mi glazbenici ne bismo li uprizoriliovog Orfeja, započetog s apsurdnim zakašnjenjem. Ali kako je, pitam ja,kardinal uspio odgoditi audijencije da bi tijekom pokusa mogao nemalo kinjitionu dvojicu nesretnika, opata Butija i seigneura Luigija; i svejedno nalazivremena i snage noću ostati budan kako bi obavio svoje obrede protiv zle kobi skožom sirotoga kapetana Bragadina? Njegova Eminencija mora imati uistinudobar razlog da barata nečim tako odvratnim; ja sam se osobno skoroonesvijestio vidjevši tu kožu!”

Nato se naglo okrenuh prema Strozzijevoj, koja u nelagodi spusti pogled.Odmah mi je bilo jasno: u ova dva dana nakon posjeta Arduinu i Barbara se bezmojega znanja povjerila Attu. Ona se međutim, objašnjavajući Attu vlastitišpijunski zadatak, poslužila ženskim lukavstvom i mudro naglasila prijetnjuopasnog Vijeća desetorice i strah za svoju dječicu koju je morala ostaviti uVeneciji izloženu, ne uspije li izvršiti povjereni joj zadatak, tko zna kakvojodmazdi. Na kraju, kao predvidljiv epilog svemu tome, pjevačica je zacijeloiznova raspirila staru vatru koja je još uvijek gorjela između nje i Atta, sve doone žalosne noći u poštanskoj postaji na vratima Pariza kad ju je moj štićenikzatekao kako s uživanjem jaše Malagigija.

Opazih kako Atto nježno drži Barbarin dlan među svojima dok čitajuknjižicu Lažne luđakinje na mojemu krilu. Nemam sreće! rekoh sam sebi, našaje zajednička sudbina zapečaćena. Morat ćemo ići do kraja, prodrijeti u tajneNjegove Eminencije. Neka nam Bog pomogne, nijemo se pomolih.

“Pogledajte ovdje na primjer, u sedmom prizoru prvoga čina”, pokaza Atto.“Ples patnje, koji najprije, pjeva božica Minerva, a zatim zbor otočnih mladića.Njega u pariškom izdanju uopće nema. Pročitajte ovo.” Pokazujući na stihove,zapjeva melodiju, značajno naglašavajući neke stihove:

Patnjo, patnjo; bez jada,bez muka čovjek nikad,

74

baš nikad ne prođe,patnjo, patnjo.Okrutan, dug i kobni ratzahtijeva velike pripreme.

Iz boli se rada osmijeh,a iz patnje radost.Udarac boli, ne poričem,al riječ i lice to ne pokazuju.Bol me ne rastužuje,i čini se da obmanjujem,al ta je obmana pohvale dostojna.

U jedanaestom prizoru drugoga čina bilo je i drugih odlomaka koji sutakođer bili izbačeni iz pariške inačice, ali sadržani u knjižici: ples Budala, kojesu Dvorske lude brzo natjerale u bijeg pjevajući ariju u pohvalu Ludosti:

Luđi je onaj tko nas gleda, tko nas sluša,mahnitije od nas se okreće.Međ mozgovima što ludi nisuveliki luđak onaj je tko drugačijim se ne pričini.

Zadnji izbačeni odlomak bio je zbor triju Nebeskih umova u devetomprizoru trećega čina:

Mješavina ludosti i mudrostimože osvojiti nebo.Deidamijina ljubavna ludosti opravdan bijes -neka budu vječni primjerženske domišljatosti.

“Ja kažem da ovi odlomci koje sam morao pjevati za Particellija iMazarina, a koji veličaju lažnu ludost, nenadane nalete domišljatosti skriveneispod hinjene gluposti, kriju neku poruku. Ali koju? Ne znam!” zaključi momakveselo podigavši ramena.

“Nemojte mi reći da ste ovu knjižicu ponijeli sa sobom na put još izPistoje”, prigovorih mršteći se.

75

“Rekao sam vam da meni ne treba libreto”, razmetljivo odgovori Atto.“Recimo da sam je posudio iz knjižnice Njegove Eminencije i noćas ću je vratitina mjesto”, reče, teatralno izvlačeći iz džepa svežanj ključeva.

“Kako ste ih se uspjeli dočepati?” poskoči sa stolca Strozzijeva ošinuvši gapogledom.

“Oh, zar imate loše mišljenje o meni?” podsmjehnu se Atto naškubivšiusne. “Budite mirni: Nodeo me nije imao ispod pokrivača.”

“Nego kako?”“Već nekoliko večeri mali Giobatta Lulli izvlači mu ključeve iz hlača i daje

meni. Bilo je dovoljno dati mu koji novčić. Ujutro ih vrati na mjesto, i Nodeoništa ne primijeti. Previše je umoran da bi se probudio...” doda s prizvukomgorčine u glasu.

“Taj siroti kuhinjski momak”, promrmlja Strozzijeva. “Iz Firence jezacijelo došao prepun nada, a završio je u Nodeovim rukama. Žalosno ćeokončati...”

“Imat će blistavu karijeru, moja draga, kao što je moja”, prekinu je Atto stako strašnim sarkazmom da sam se sledio.

Atto je dobro znao kako je s pederastima; Firenca je bila tisuću puta goraod Pariza. Nadvojvoda i njegova braća proizvodili su uz izliku pjevanja kastrateza svoje vlastite krevete i prekrivali ih zlatom; barem dok ih se ne bi zasitili.Moj je Atto bio jedan od tih kastrata. Koliko li sam ga samo puta već čuo kakopjeva ganutljivu ariju Eunuha iz Lažne luđakinje!

Proklet neka je dan kad te upoznah,glazbo, vječna smrti onoga tko tobom naDvoru se bavi.Kako pucaju glasnice, što ne pukne i moja grud?

“Ali sad dosta brbljarija”, prodrma me moj mladi štićenik stavivši mi narame ruku, koja mi se učini teška kao kamen. “Požurimo se, jer na raspolaganjunam je ostalo još samo nekoliko sati. Mali će Lulli doći po ključeve u ranuzoru.”

76

Kardinalova knjižnica

Preuzvišeni i velepoštovani gospodaru,gospodine Particelli...

Tim riječima počinjalo je pismo Gabriella Nodea glavnom nadzornikufinancija Francuskoga Kraljevstva. Bila je to tek prva od čitavog niza skica kojenam je Atto stavljao pred nos nakon što se sigurnim korakom zaputio uprostoriju za kojom smo Barbara i ja toliko čeznuli: knjižničarovu radnu sobu,odnosno onaj majušni, slabo osvijetljeni, zagušljivi sobičak prepun polica iormara s ladicama, koji je u gospodskim knjižnicama rezerviran za bibliofilazaduženog da čuva, poveća i brine se za knjižno blago svojega gospodara.

“Posljednje dvije noći dopustio sam si nekoliko sati proučavanja i,nazovimo to tako, potrage među ovim policama. Ključevi iz Nodeovog svežnjaod velike su koristi, doista; posebice za otkrivanje tajni ovih ladica, skrivenih odpogleda običnih posjetitelja vratima ovog ormarića”, likovao je moj mladištićenik, zadovoljan svojim otkrićima.

Strozzijeva je pohlepno pregledavala nacrte Nodeovih pisama kako bi joj sedobro urezali u pamćenje. Preslike u čistopisu očito su bile poslane primatelju.

“Zamijetit ćete da ih je naš dobri francuski knjižničar napisao natalijanskome jeziku, iako je primatelj jedan ministar njegovoga kraljevstva i, bezobzira na to što je podrijetlom iz Lucce i ima talijansko prezime, roden iodrastao u Lionu”, ispod glasa se podsmjehnu Atto. “Evo, pogledajte na primjerovo pismo”, doda i, gotovo kao učitelj učenicima, predoči nam pisma jedno zadrugim, pokazujući nam prstom važne odlomke:

Preuzvišeni i velepoštovani gospodaru,gospodine Particelli,

potvrđujem primitak Vašega pisma iz prethodnog mjeseca, kojime minalažete da iščupam srce, dušu, ukratko duh i samu srž djela koje ste odmene naručili. Daleko sam, avaj, sad od kabineta knjiga koje imam častčuvati u Parizu, od prebogate knjižnice braće Dupuy, one Moreaua ipokojnoga Condea, kao i ostalih uvaženih prijatelja. Trenutačno se nalazimu Švicarskoj, u potrazi za rukopisima za kardinala Mazarina, i u ovim mizabitim planinama nedostaju ne samo knjige koje bi mi bile potrebne da

77

svoje djelo osakatim kako mi nalažete nego sam gotovo stalno lišen i svegaostaloga osim soli!

Predavši Vam prije odlaska dovršen i otisnut traktat, nadao sam se daćete s naklonošću prihvatiti moju pripovijest o uroti kojom je obitelj Pazziprije dvjesto godina pokušala u Firenci svrgnuti s vlasti LorenzaVeličanstvenog. Vaša zapovijed da tu pripovijest izbacim iz djela pogodilame kao grom iz vedra neba.

U očekivanju da se vratim u Pariz kako bih izvršio bolnu zapovijedVaše Ekscelencije, usudit ću se predočiti Vam u nastavku skromnuantologiju pisaca koji su razborito obratili pozornost na političku mudrost,kao i neka svoja razmišljanja koja bi Vas možda mogla navesti da sepredomislite.

Eto dakle objašnjenja onih pet araka koji naizgled nikad nisu našli svojemjesto u izdanju koje nam je darovao Arduino! Pripadali su probnom izdanju,isključivo za Particellija. Particelli je, kako smo upravo pročitali u Nodeovupismu, naredio da se taj odlomak izbaci iz izdanja namijenjenog za kolanje.Nastavili smo čitati:

Prije mene nije nedostajalo osoba koje su počele razjašnjavati iobjašnjavati pitanje upravljanja državom. Među njima su Nifo i Machiavellisvoje vladare predstavili onakvima kakvi oni obično jesu; Erazmo, FoxMorcillo, Natta, Omphal i Wimpheling onakvima kakvi bi prema moralutrebali biti; Mambrino Roseo, Frachetta i Lelio Maretto kako im jedopušteno postupati prema uobičajenim zakonima politike. I na krajuBellarmino, Ribadeneira i Scribanus pisali su kako bi se vladari trebaliponašati u skladu s poukama kršćanske vjere.

Svi su oni u svojim djelima upotrijebili povijesne exempla. Na isti samnačin i ja od urote Pazzijevih učinio središnji dio cijelog svog djela.

Poznavanje povijesnih knjiga, posebice Tacita, korisno je i plodonosnosamo onome tko zna razmisliti i okoristiti se onime što vidi. Povijesnitraktati lišavaju čitatelja udivljenosti, koja je pravi znak naše slabosti, inavode na razmišljanje o događajima s mnogo više razboritosti, opreza iodlučnosti. Onima pak koji ne znaju ni razmišljati ni izvući korist iz onogašto vide da se zbiva oko njih, a takvi su gotovo svi, ti traktati neće poslužitiničemu osim da ih zbune.

Zbog toga ja svoju knjigu nisam napisao kao povijesni traktat, negosam se pokorio Vašoj i kardinalovoj zamisli da u maglom ovijena srcatakvih čitatelja udahnem sunce povjerenja.

Oduševljeno sam prigrlio zamisao da svoju knjigu ne nametnemFrancuzima, jer su oni ponosan narod koji si ne da ništa otvoreno narediti,

78

za razliku od Talijana, koji dopuštaju da im svašta bude nametnuto, da bi sezatim svatko za sebe pokušao izvući na štetu svog bližnjeg. Svidjelo mi seda je pustim da kradom klizi iz ruke u ruku i po knjižnicama vladara,parlamentaraca i pariških uglednika u obliku brevijara o talijanskoj politici,koji je igrom slučaja nestao iz skrivenih kutaka rimskoga dvora i sadnenadano stigao u Pariz.

Predviđam i da će moje djelo lepršati kao lahor iz ruke u ruku, od ustado usta, od uha do uha, i svoj cilj postići brzinom munje.

Brzo će tad Francuzi zavoljeti Mazarina, shvatiti veliku mudrostNjegova upravljanja državom, koju je stekao upravo na onome rimskomedvoru s kojega naizgled dolazi moja knjiga. Ti podanici, koji sad topćunogama pod slatkim jarmom Njegove Eminencije (kardinal Richelieu bio jemnogo oštriji), i boje se da su prevareni i pokradeni, i još uvijek kuju uroteprotiv zdravlja Kraljevstva kako su već činili i za Richelieuove vladavine,napokon će znati cijeniti svoju sreću jer njima vladaju Jules Mazarin i VašaEkscelencija.

Poprijeki pogledi Francuza preobrazit će se u oduševljeno divljenjekad pročitaju brojne exempla iz priče o vladarima i ministrima koji suspasili vlastita kraljevstva, ili ih izgubili, zahvaljujući većoj ili manjojoštroumnosti tajnih udara poduzetih protiv unutarnjih neprijatelja.

Neće ih biti teško uvjeriti. Sve što narod misli isprazno je, sve štopoduzima obična je ludost. Dovoljno je da vladari nauče upravljati njimelijepim riječima, da ga zavedu i prevare prividom, da ga privuku i iskoristeza vlastite ciljeve preko pera koja će napisati tajne letke, proglase, govore iobjave sastavljene kako treba, na način da povuku narod za nos i navedu gada već po samoj naljepnici odobri ili osudi sadržaj cijele vreće.

Stoga smatram da bi izbaciti pripovijest o uroti Pazzijevih, kojapredstavlja vrhunac političke mudrosti svih vremena, bilo jednako kaoiščupati samo srce planu koji ste zamislili s Njegovom Eminencijom!

Prijeđosmo na Particellijev, uistinu hladan odgovor:

Gospodine Nodeo,

ljudski postupci nemaju sigurni red ni nepromjenjivi slijed. Kako kažeAgaton, ne postoji ništa vjerojatnije nego da će se dogoditi ono što sevjerojatno ne treba dogoditi.

Na Cicerenovu izreku historia magistra vitae Bragaccia se prijedvadesetak godina zapitao “je li mudrome doista potrebno poznavanjepovijesti”. I dao opravdane prigovore. Opasno je povoditi se za primjerimaiz prošlosti, djelomice zato što stvari nikad nisu jednake i povijest ne uči

79

ono što će se dogoditi, nego ono što je bilo; a djelomice zato što je iskustvopokazalo da su se mnogi posve neupućeni i nevični prošlosti itekakospretno snašli u donošenju odluka od državne važnosti. Kao treće, jer sekaže da je pravo umijeće u donošenju dobrih odluka moći navesti zašto senešto mora učiniti baš na neki određeni način, a ne reći da su tako učiniliPompej, Cezar i Scipion.

Zbog toga bi i pripovijest o uroti Pazzijevih kod Francuza izazvala višegroze nego razumijevanja. Izbacite je.

U tom nam se času na jedan nenadan zvuk zaledila krv u žilama. Nešto jezaškripalo, kao da su neka vrata zacviljela. Netko je ušao.

Ogledasmo se oko sebe, očajnički tražeći neki kutak u koji ćemo se sakriti.Nalažasmo se u zabranjenom srcu knjižnice, gdje smo kradom čitali tajnuprepisku, upotrijebivši ključeve ukradene Nodeu: u igri su bili sami naši životi.

Nova škripa, možda cipela. U tom trenutku svatko od nas troje već je biopronašao slabašan, očajnički odgovor na predstojeću tragediju.

Moj se mladi štićenik zahvaljujući svojoj okretnoj mršavosti silom uguraosa svim Nodeovim i Particellijevim pismima u ormarić iz kojega je i izvadionjihovu prepisku, odgurnuvši nogom nagomilane bilježnice u njemu. Brzinommunje Barbara Strozzi pobrinula se da zaključamo vrata ormarića ključem kojise, srećom, nalazio u ključanici. Prije no što smo ih zaključali, u ormar smoubacili i moje i njezine cipele.

Na zidu između dva masivna ormara na mesinganoj je kuki visio Nodeovširoki ogrtač, koji je vjerojatno upotrebljavao za nenadane izlaske. Srećom je bioi prilično dugačak, tako da su Strozzijevoj i meni, kad smo se zavukli u njega, japriljubljen uza zid, a Strozzijeva uz mene, iz ogrtača virila samo stopala.Izgledali smo prilično glomazno i nezgrapno, iako skriveni u mračnomemeđuprostoru između dva ormara. Samo nas Bog može spasiti, pomislih.

Sekunde su prolazile, ali se više ništa nije čulo. Pokušah malo odmaknutiskut ogrtača kako bih krišom pogledao, ali nije bilo vremena. Barbara je naimeprodorno vrisnula i zaletjela se iz našeg skrovišta, mahnito skočivši kao da jenajednom poludjela. Nagonski pojurih za njom u očajničkom, bezuspješnompokušaju da zaustavim tu ludost zbog koje ćemo svi stradati. Dvije male sivesjene u tom su času istrčale ispod pjevačičine podsuknje. Prestravljeno cviljenjetih sjena najzad mi je otkrilo istinu: nitko nije ušao u knjižnicu, nasamarila sunas dva miša.

“Kako strašno!” visokim će glasom Strozzijeva naježivši se.Oslobodismo Atta, napola ugušena, iz njegova ormarića. Dok je veselje

raspršivalo maloprijašnji strah, pokazasmo mu izmet koji su miševi, ne manjeprestravljeni našom blizinom, ostavili na drvenom podu knjižnice.

80

“Hoćemo li završiti?” upita Barbara, još uvijek sa strahom u glasu.Baš krasno, pomislih, unovačiti žene za špijunke, a dovoljna su dva miša da

se izbezume.“Naravno”, odgovori Atto. “Moramo se požuriti. Sad pročitajte drugo

Nodeovo pismo Particelliju; naš Gabriello drhti, ali ne odustaje.”

Preuzvišeni i velepoštovani gospodaru,gospodine Particelli,

ne dopustite da Vas uznemiri privid krvi i nereda pod kojim se skrivaoonaj veličanstveni firentinski državni udar. Bojim se kako, da ponovimLukrecijeve riječi, Vi možda mislite da ču Vas upoznati s načelima nekebezbožne filozofije i navesti na put zločina. Ali kako kaže Lukrecije, suncerasipa svoje svjetlo i na one najbezvrednije i najodvratnije, a da samopritom ne biva zatamnjeno ni pomućeno. Teolozi ne postaju manje pobožnizato što su stručnjaci za hereze, ni liječnici manje pošteni jer poznaju sastavi djelovanje svih otrova. Želja i razumijevanje nisu jedno te isto.

Ako se uistinu pobojavate groze Francuza, zašto ste mi onda naložilida u svoju pripovijest ubacim priču o pokolju hugenota po nalogu francuskekraljice u noći Svetog Bartolomeja? Nije li taj događaj otprije osamdesetgodina, kojemu je poprište bilo Pariz i francuski dvor, mnogo strašniji odurote koja se dogodila u stranoj zemlji prije sad već dvjesto godina?Francuski podanici čitali bi o tom firentinskom događaju bez tjeskobe usrcu i iz njega izvukli pouku kojoj se i vi i ja nadamo, u korist kardinalovepopularnosti.

Od pokolja u noći Svetog Bartolomeja pak u njima će usključati gnjevprema Talijanima, danas kao i tad. Iskreno govoreći, ne vjerujem da će se uFrancuzima, podsjetimo li ih ponovno na tu priču, roditi išta drugo osimosjećaja uvrijeđenosti, mržnje i zlovolje.

“Nato je Particelli to pitanje zaključio na svoj način”, zamijeti Attopokazujući nam odlomak na sredini jednog drugog pisma:

Gospodine Nodeo,

s pravom ste uvijek bili suglasni sa mnom da učinkovitost povijesnepripovijesti namijenjene podanicima, a s ciljem dobrog upravljanjakraljevstvom, ne jamči traktat koji se zadovoljava prenošenjem djelavladara, bitaka ili drugih krvavih događaja koji su se dogodili tko zna gdje,nego pripovijest koja istražuje tajne razloge događaja što bližih onome tko

81

o njima čita, objašnjava odluke njihovih tvoraca te oštro daje vlastiti sud osvemu; ukratko, pripovijest koja ima dušu.

Zbog toga se držite priče o Francuskoj, u najbolju ruku o Carstvu, jerje aktualna i bit će lekcija svim narodima, a okanite se starih i većzaboravljenih urota kao što je bila ona Pazzijevih, i grada beznačajnoga kaošto je Firenca.

“Rekla bih, naprotiv, da mi Talijani svi znamo za urotu Pazzijevih”,zamijeti Barbara kad smo pročitali taj prilično neobični odgovor, “i ne bih je bašnazvala starom i zaboravljenom urotom. Niti mislim da onaj tko ima toskanskekrvi kao Particelli ikad može nazvati beznačajnom prijestolnicu Toskanskognadvojvodstva, koja je između ostaloga i rodni grad Marije de’ Medici, bakemaloga kralja Luja.”

“Istina. Ali u Particellijevim pismima postoji još nešto što nije kako treba”,dodah. “Njegovi su razlozi površni i ishitreni, ako ne i obične izlike; a kad želedjelovati iscrpni, samo su razvučeni. Glavni nadzornik imao je na umu nešto štonije želio otkriti Nodeu.”

“Točno, gospodine tajniče”, potvrdi Atto. “Kad je riječ o uroti Pazzijevih,gospo Barbara, istina je da je svi poznajemo, ali ne tako dobro kako ju je Nodeoistražio. O tome ću vam više reći uskoro, nakon ovog zadnjeg pisma”,podrugljivo doda predočavajući nam zadnje pismo iz hrpice koju je za naspronašao.

Kad je riječ o povjesničarima koje Vaša Ekscelencija navodi, isto bi semoglo reći i za Tacita, kad bi ga se na pozornici povjesničara promatralozajedno s ostalima; ali on sjedi kao vladar i car na najistaknutijemu mjestu uorkestru, ili radije među scenskim napravama, odakle, na sveopće čuđenje idivljenje, uklanja svaku poteškoću, veličanstvenom vrlinom nadmašujućivrhunac ljudski mogućega. Zbog toga ga štujem, kao boga, rječitom šutnjom.Kao što su nekoć mladići koji su željeli učiti građansko pravo kao neophodnitemelj učili Zakonik dvanaest ploča, tako i političari koji se spremaju uzeti uruke ključeve država moraju u svoje pamćenje urezati Tacitova djela.

To rekavši, svejedno Vas moram podsjetiti da ste me kardinal i Vi izričitozadužili da napišem jednu slobodnu i odvažnu pripovijest, odnosno knjižicu kojaće poput nage Dijane nevještim očima izložiti tajne vladara, skrivene prevare,lukavštine ministara i sve druge stvari koje u upravljanju državama, kao ueleuzinskim misterijima, trebaju biti prikrivene mračnom noći. To sam i učinio,po uzoru na Mattea Parisa, Teodorica Nihemija, Pietra di Agliaca, Clemangisa,Machiavellija i brojne anonimne autore priča o Karlu IX, crkvenom saboru uTrentu, sablažnjivom dnevniku Luja IX, svetoj ligi et alii, koje, kako bi rekaoPlaut, svima prenose što je kralj rekao na uho kraljici i koje je šale Junona

82

razmijenila s Jupiterom. Te su knjižice jogunasti glasnici kako istine tako i laži,dovoljno je samo sjetiti se zlobnog Prokopija, i ne treba zaboraviti da svetoustrojstvo Crkve zabranjuje njihovo čitanje. Ja sam pak sa svoje strane, iako samsvoju knjigu prema Vašoj i želji kardinala Mazarina napisao naizgled jednakozavodljivu, svom djelu svejedno želio dati pravu dušu i duh, kako podanicikojima će se ova knjiga naći u ruci ne bi imali osjećaj da se prema njima ponašakao prema neukim i glupim sluškinjama koje ne mogu shvatiti pronicavesudove. Zbog toga sam od urote Pazzijevih učinio srž svojega traktata.

Sad je već bilo jasno. Particelli je nešto mutio, u čemu je knjižničar moždabio nesvjesno oruđe. Ta su pisma bila napisana tri godine prije. Čemu jeposlužila Nodeova knjiga? Napregnuh mozak ne bih li se prisjetio svih događajau Francuskoj u posljednje tri godine, ali ne sjetih se nijednog obrata, nijednogdržavnog udara, naprotiv: politička situacija samo je postajala sve gora iz dana udan, polako ali neumitno, posebice zbog kardinalova nezgrapnog, pohlepnog,iritantnog ponašanja. Ma kakva ljubav prema Mazarinu! Nodeova knjiga, premaonome što sam od nje pročitao u Arduinovoj knjižari i što mi je sam Arduino onjoj rekao, bila je kapljica koja je prelila vrč mržnje, kamen oko vrata koji je, neokrene li se mnijenje naroda u korist poreza i rasipanja novca za talijanskeopere, mogao strmoglaviti Njegovu Eminenciju u bezdan pučkog bijesa.

“A sad katastrofa!” prosikta Atto misleći na ime koje je u antičkimtragedijama nosio zadnji čin. To rekavši, izvuče ona zloglasna četiri arka iodmah im pripoji peti, koji sam mu dao prije dva dana. Sad smo napokon prviput u rukama imali izvorni, cjeloviti Nodeov tekst.

Barbara i ja čitasmo suspregnuvši dah, počevši od već poznatih nam redakapa sve do kraja:

A ako se Lutheru nije moglo stati na kraj na taj način, trebalo je upotrijebitineki drugi i smjestiti ga na sigurno mjesto, kako se nedugo zatim učinilo sopatom Du Boisom i benediktincem Barnesom, ili se trebalo još više odvažiti iučiniti da kradom nestane, što je, navodno, učinila Katarina Medici s jednimčuvenim vračem, ili ga javno smaknuti predstavivši smaknuće izvršenjempravedne presude, što su biskupi na saboru u Konstanzu učinili s Janom Husom iJeronimom Praškim. Istinu govoreći, prvi bi načini bili bolji jer su blaži, lakši imanje očiti, a prije svega jer bi sigurnije polučili željeni učinak; ono što nisuuspjela polučiti druga sredstva, koja su samo još više potkrijepila buntovneLutherove sljedbenike u njihovim lažnim uvjerenjima. Ne smijemo zaboravitiriječi jednog antičkog autora o kršćanima, sanguis martyrum semenchristianorum. Njima se okoristio Lorenzo Veličanstveni.

Ujutro 26. travnja 1478. u firentinskoj katedrali Pazzijevi, članovi jednebankarske firentinske obitelji i suparnici Medicijevih, napali su vladara toga

83

grada Lorenza de’ Medicija i njegova mlađeg brata Giuliana. Giuliano je ubijenubodima nožem, ali Lorenzo je preživio zasjedu. Ne postoji ni jedan jedini izvoro ovome događaju koji bi se mogao smatrati nepristranim jer se svi sastojeisključivo od priznanja (ili navodnih priznanja) iznuđenih mučenjem iokončanih izvršenjem smrtne presude zbog navodno priznata zločina, i odizvještaja autora sklonih Firenci. Nužno promišljanje, s kojim su autori koji sunam prenijeli taj tužni događaj trebali pristupiti svojim pripovijestima, svima imnedostaje.

O tome zločinu sa sigurnošću se zna samo jedno: tog jutra 26. travnja1478., na nedjelju Uzašašća, Giuliano de’ Medici napadnut je tijekom službe ufirentinskoj katedrali, na koju je došao sa svojim starijim bratom Lorenzom,vladarom Firence, i devetnaest puta uboden nožem, od čega je umro. Lubanjamu je smrskana, vrat proboden, pogođen je u prsa i leđa, srce mu je gotovoizvađeno, ruke kojima se pokušao obraniti bile su skoro odrezane; napadali suga sa silovitom žestinom sve dok nisu bili sigurni da su ga satrli. Sve je to otrpioGiuliano de’ Medici, kojega svi povjesničari toga vremena suglasno opisuju“skromnim i dobrodušnim”, nezainteresiranim za politiku, dok je njegov starijibrat Lorenzo, nazvan Veličanstveni, častohlepni vladar Firence, dobio samojednu ogrebotinu na vratu, iako je upravo on bio mnogo važnija meta,pretpostavimo li da je cilj zasjede uistinu bio srušiti vlast Medicijevih.

Dok su se članovi same obitelji Pazzi obrušavali na Giuliana s devetnaestuboda nožem, zadatak da ubiju Lorenza dobila su dva svećenika, jer se jediniprofesionalni ubojica u čitavoj toj uroti, koji je bio predodređen da ubijeLorenza, neki Monteseco, navodno počeo premišljati u posljednjem času i odbioubiti u crkvi. Tako su ona dvojica svećenika, navodni nenadani plaćeni ubojice,nasrnula na Lorenza navodno nespretno, “bez prevelikog uvjerenja”, kako tvrdesvi autori. Prema iskazima, Lorenzu su se približili navodno s oklijevanjem i onse obranio mačem, bez problema odbijajući udarce u sakristiji prije no štoPazzijevi, ubivši Giuliana, stignu i do njega.

Ta apsurdnost nije izazvala ni najmanju sumnju kod povjesničara, kojisamo spominju da je riječ “gotovo o čudu”, jednako kao što je nikad nisuistražili ni mnogobrojni koji su potrošili rijeke tinte na urotu Pazzijevih.Zasljepljujuća nejednakost u odnošenju prema dvojici braće, obrnutoproporcionalna njihovoj političkoj važnosti, nije promaknula kroničarima togvremena sklonim Medicijevima. Dapače, oni revno izvještavaju kako jeFranceschino Nori, upravitelj banke Medicijevih, umro od uboda nožem u trbuh,zadobivenog - kako kažu - kad je pokušao obraniti Lorenza. To još uvijek nijedovoljno da prikrije nejednakost žestine protiv dvojice braće Medici.

Ukratko, kažem da svi malobrojni dovoljno izvjesni elementi ove pričeupućuju da je Giuliano za urotnike bio daleko važniji cilj.

Razni autori tvrde da se o Giulianovu ubojstvu razmišljalo još za Uskrs, kadLorenza navabe u Rim. Ali taj je plan, navodno, propao jer Lorenzo nijeprihvatio poziv u Rim. Inačica tog plana predviđala je da se obojicu braće

84

Medici pozove na ručak u Fiesole, u blizini Firence. Trebali su biti ubijeniondje, daleko od svoga grada, u kojem bi se mogli lakše obraniti. Ali Lorenzo sepojavio sam, bez Giuliana, koji je ostao u Firenci mučen želučanim tegobama:zbog toga se, tvrde izvori, odustalo od cijelog atentata. Treća varijantapredviđala je da braća budu ubijena dvadeset šestog travnja; ne tijekom mise,nego poslije, tijekom gozbe u svojoj palači. Što se dogodilo s namjerom da buduubijeni daleko od svoga grada?

Giuliano i Lorenzo otišli su u katedralu s obitelji Pazzi i pratnjom. DvojicaPazzijevih, oni isti koji će ga poslije probosti, snažno su zagrlila Giuliana kakobi se uvjerila da ispod crvenog plašta ne nosi lagani zaštitni oklop. Na svojužalost, Giuliano ga nije nosio. Kronike tog vremena ne izvještavaju je li na istinačin bio provjeren i Lorenzo, koji je po svakoj logici trebao biti važnija meta.

Odluka da se atentat izvrši u crkvi po svemu je sudeći donesena u posljednjičas. Navodno je jedna rečenica Giovannija Tornabuonija, ujaka Medicijevih,nagnala atentatore da urane s napadom: tijekom službe Tornabuoni je, navodno,objavio (glasno, u crkvi!) da Giuliano zbog svojih uobičajenih želučanih tegobamožda neće biti na gozbi u palači. U tom času Francesco Pazzi navodno jeprišao Giulianu i prvi put zario nož u njega uz povik: “Evo ti, izdajniče!”Ukratko, izgleda da je željena žrtva bio upravo Giuliano, mnogo više noLorenzo. Kao što smo vidjeli, kad Giuliana nema, urotnici odlučuju poštedjetiLorenzov život; ali poslije, u firentinskoj katedrali, gube toliko dragocjenavremena upravo na napad na Giuliana, politički nevažnog, umjesto na vladaraFirence glavom i bradom. Kakav je to državni udar? Valja zamijetiti da suGiuliano i Lorenzo bili na misi na suprotnim krajevima pjevališta, što im je bilauobičajena mjera opreza. Stoga je bilo nezamislivo napasti ih istodobno. Nosuočeni s izborom, Pazzijevi su odlučili najprije se obrušiti na Giuliana!Nečuveno: u slučaju državnog udara element iznenađenja treba iskoristiti kakobi se uklonio glavar države ili prvi ministar, a ne neki sporedni igrač. Isti kriterijvrijedi i u bici: liši neprijateljsku vojsku njezina prvaka, i pobjeda je nadohvatruke.

A sad, teška srca, ne mogu više odgađati: vrijeme je da prijeđem na ononajvažnije. No prije toga neka mi bude dopušteno da zajecam, i prokunem, kaoonaj rimski car kad je morao potpisati dvije smrtne osude: Utinam nescireliteras! Da barem ne znam pisati!

Način na koji se odvio atentat Pazzijevih jasno govori da njegov cilj nijebio svrgnuti s vlasti Lorenza Veličanstvenog, nego ubiti Giuliana. A tajni iskriveni nalogodavac, nepoznat i samim izvršiteljima, bio je Lorenzo.

Si violandum est ius, regnandi causa, odnosno, ako se mora prekršiti zakon,neka to bude kako bi se vladalo! pišu Ciceron i Svetonije.

85

Pero mi drhti u ruci kad se sjetim jasnih i gotovo rječitih znakova! Lorenzoje u svojoj spavaćoj sobi imao portret Galeazza Sforze, milanskog vladara kojegsu plaćenici ubili samo dvije godine prije, poslani, po svemu sudeći, po nalogunjegova mlađeg brata Lodovica zvanog Moro, koji će poslije zavladati Milanomumjesto Galeazza.

Lorenzo je bio okružen i drugim slavnim bratoubojicama, sposobnim bitimu uzor i nadahnuće. O Federicu da Montefeltru govorilo se da nije neupućen uurotu u kojoj je ubijen njegov polubrat Oddantonio, od kojega je sam Federiconaslijedio titulu urbinskoga vojvode.

Kako piše Salustije, sve ostale zločine možeš proganjati nakon njihovapočinjenja; za ovaj pak, ne pobrineš li se da do njega ne dođe, jednom kad budepočinjen, nećeš moći pokušati ishoditi pravdu na sudu!

Možda Giuliano de’ Medici nije bio toliko nezainteresiran za politiku kakonam to prenose izvori, i kako je Lorenzo nakon ubojstva želio da se priča.Službeno, Lorenzo je vladao Firencom zajedno sa svojim bratom Giulianom.Možda je Lorenzo uklonio brata jer je u njemu vidio prijetnju vlastitom životu i,uspjevši u toj nakani, potrudio se izmisliti sliku o apolitičnom Giulianu,sramežljivom i suzdržanom. Da je Veličanstveni bio opsjednut moći i da jestalno spletkario od straha da će je izgubiti, potvrđuju svi autori, od kojih mnoginavode jedan događaj koji sve otkriva, a koji kratko prenose i Machiavelli ipisac dnevnika Giovanni di Carlo. Jedno Giulianovo upozorenje Lorenzu da se upolitici ponaša časnije, jedan skriveni prijekor: “Pazi, brate, jer zbog želje zapreviše, svi bismo mi mogli izgubiti sve.” Giulianu koji je rekao te riječizamisao da vlada Firencom nije mogla biti baš posve strana.

Drugih i novijih dokaza nikad nećemo imati. Obitelj Pazzi iskorištena jekako bi izvršila smaknuće, i poslije kao žrtveni jarac: u samo nekoliko satinakon atentata pogubljeni su svi muški članovi obitelji, prije toga primoranipotpisati opširna priznanja, istinita ili ne; žene su zatvorene u samostan, imovinaje stavljena na dražbu, grb izbrisan čak i s kovanica: damnatio memoriae posvim pravilima, kako su činili Rimljani: poraženom neka se zatre svaki tragosim njegove sramote. Svi koji nisu mislili kao Lorenzo, svi disidenti, pristašepapinske moći, od samih Pazzijevih (papinih bankara) do nadbiskupa Pise,završili su s omčom oko vrata i zanjihali se brzinom munje, neki čak usvećeničkoj halji, na prozorima Palazzo Vecchio. Firencu je tjednima gušioledeni stisak meteža i linča, za koji se govorilo da je nastao u samome narodu,ogorčenom atentatom. Biblijska epizoda o Barabi uči nas, naprotiv, da se izaonoga što se čini glasom naroda zapravo često skrivaju veoma vješti šaptači.Narod je po sebi gori od životinja, manje vrijedan od životinja, sto puta glupljiod životinja, jer se životinje nikad ne odalečuju od prirode, a vulgarna fukara,mješavina svega i svačega, i ološ puka obdareni su razumom, ali ga zlorabe natisuću načina i time postaju pozornica na kojoj vješti političari uprizoruju svojenajkrvavije tragedije. Svjetina je more podložno svim vjetrovima, kameleon kojimože biti svih boja osim bijele, kloaka u koju se slijevaju sve nečistoće.

86

Najbolja osobina puka jest istodobno nešto odobravati i ne odobravati, uvijektrčati iz jedne krajnosti u drugu, vjerovati s lakoćom.

Sam Poliziano, kojega je Lorenzo zadužio da napiše izvještaj o atentatu,plaho napominje da se iza hrpetine leševa, neobjašnjivo ostavljenih da danimatrunu na firentinskim ulicama, možda skriva nalog samoga Veličanstvenog; ustanovništvo se potajno ulijeva osjećaj nove apokalipse.

Kronike tog vremena kažu da je Arno bio prepun leševa, koje je bijesni pukbacio u rijeku.

Ali prije svega: čemu sve to? To je pravo pitanje. Odnosno, tko je od togaimao koristi? Tko je imao moć da sve prikrije? Ta bi pitanja zapravo trebalopostaviti i u našem stoljeću. U slučaju o kojemu govorimo odgovor je uvijek:Lorenzo. Nedvojbena je istina da je obitelj Pazzi istrijebljena, a Lorenzo de’Medici time se okoristio kako bi svoje upravljanje Firencom pretvorio uapsolutnu vladavinu. Doista se moralo dogoditi nevjerojatno čudo kad jeLorenzo iz atentata izašao ne samo neozlijeđen nego čak i ojačan. Veliki filozofOccam savjetuje da suočeni s dva moguća objašnjenja uvijek izaberemojednostavnije. Jednostavnije objašnjenje jest da je Lorenzo u vlastitu koristupotrijebio neprijateljski mu naklone sile, trudeći se da među njima ukloni svesvoje neprijatelje, jednog za drugim:

* Pazzijeve, papinske bankare, kojih se Lorenzo dugo pokušavao osloboditi* samoga papu, jer su zbog tog atentata smaknuti njegovi ljudi u Toskani i

drastično se smanjio njegov utjecaj na veliki dio talijanskog poluotoka* protivljenje Firentinaca širenju moći Lorenza de’ Medicija* i na kraju mlađeg brata, koji bi, budući da nije odjenuo svećeničku halju,

jednoga dana mogao istisnuti Veličanstvenoga s čela grada i iz međunarodnihfinancijskih poslova u čijem je središtu bila Firenca.

Ta je taktika itekako djelotvorna, i u svemu talijanska. Uhvaćen si naprepad, a da to nisi ni sanjao; udarac prima onaj tko je mislio da ga zadaje; životgubi onaj tko misli da je na sigurnome; nesreća pogađa onoga tko se ničega nijebojao; sve se čini noću, u mraku, u magli i tami. Tome predsjeda božicaLaverna, od koje se kao prva milost moli: “Dopusti mi da se sretno izvučem,dopusti mi da djelujem svet i pravičan, prekrij tamom moje grijehe, maglommoje prevare” (Horacije, Epodi).

Neka moje pero bude lišeno svake moralne osude! Kako bismo poštovalipravdu u velikim stvarima, kaže Charron, ponekad je potrebno udaljiti se od njeu sitnicama; kako bi se postupalo pravedno na veliko, dopušteno je činiti krivdupojedinačno. Prema sudu mnogih, mudar i vješt vladar mora, zahtijeva li topotreba, zapovijedati ne samo prema zakonima nego i samim zakonima.

Podanici pak nikad ne smiju primijetiti korist koju gospodar dobiva; njimatreba pokazati samo jade, prezir i očaj, kao otac koji je dao odrezati ruku

87

vlastitome sinu kako bi mu spasio život. Vladar se treba žaliti svaki put kadmora biti oštar, savjetuje Klaudijan.

88

Toskansko more, listopad 1649.

Sutra ćemo se iskrcati u luci Livorno.Tako će završiti naše treće, nesretno putovanje u Pariz. Mislim da se

nećemo tako brzo vratiti u Francusku.Kad smo se prije dvije godine nakon Orfeja vratili u Firencu, nisu prošla ni

četiri mjeseca, a već nam je bilo naloženo da ponovno otputujemo na francuskidvor. Treći put u samo tri godine.

Ja bih bio rado ostao kod kuće. Atto se pak, iako se ni ovaj put nije znalokoju predstavu kardinal Mazarin kani uprizoriti tom prigodom, ukrcao bezmnogo prigovora, dapače oduševljeno.

Nije shvatio što nas čeka. A ja, priznajem, još manje od njega.

S mosta lađe sad promatrajući poznati obzor, srca okrenuta svojoj kući uPistoji, svojoj obitelji, u mislima se vraćah u ono doba našega drugog putovanja,prije dvije godine, koje mi se već činilo veoma davnim: sjetih se urotePazzijevih, onih istrgnutih pet araka na koje je Mazarin problijedio, Nodeovih iParticellijevih pisama, izbačenih dijelova Lažne luđakinje koji su govorili o ratui himbi, i zatim one neobične knjige o državnim udarima, kože kapetanaBragadina, sredstva za magične obrede kardinala i one, već osamdeset godinastare, nekromanta Cosima Ruggierija i francuske kraljice Katarine de’ Medici.Tu su i pokolj u noći Svetog Bartolomeja, atentat na Malagigija, apsurdnoMazarinovo kašnjenje u pripremama Orfeja, pa potom njegova pobješnjelažurba, i na kraju balet za vojvodu Enghiena koji je otišao u vjetar.

Otkrili smo sve dijelove tajne, sve smo imali u šaci, ali nedostajala nam jepronicavost da shvatimo. Nitko od nas troje, ni Atto, ni Barbara, niti ja, nijeimao pojma što imamo u rukama.

Nisam se osjećao krivim: i da smo shvatili, ništa ne bismo mogli, a moždaništa ne bismo ni željeli učiniti. Bilo bi preopasno.

Možda nismo bili jedini koji nisu shvatili istinu, iako im je cijela bila urukama. Barbara Strozzi vratila se u Veneciju i predala kožu nesretnogakapetana Bragadina svojoj domovini. Pisala mi je, u metaforama, da je Vijećedesetorice zadovoljno informacijama koje je donijela; informacijama koje su,uzmu li se jedna po jedna, prilično ozbiljne, to da, ali su u Vijeću pobudile, takose barem činilo Barbari, više sumnji no sigurnosti. Ni tih deset lukavaca, koji uVeneciji sve potajno poznaju i svime vladaju, nije uspjelo posve shvatiti.

89

Svima je bilo jasno da Particelli i kardinal Mazarin smišljaju neki velikiplan još otkad je Njegova Eminencija 1643. sjela na vlast. Ali tek sad kad se tajplan ostvario napokon smo shvatili.

U Francuskoj su prošle godine, dok smo joŠ i mi bili na dvoru, Francuzinapokon upali u mrežu koju im je satkao Mazarin. Izbio je onaj građanski ratkoji već svi nazivaju Fronda. Svima je poznat, čemu ga onda prepričavati?Napokon je buknula mržnja prema talijanskom kardinalu. Glas puka dao jeuputu revolucionarima: Mazarin upravlja nama Francuzima iz kraljičina kreveta,pritišće nas porezima, šalje naše vojnike u ratove u dalekim zemljama dok onrasipa državno blago na dvorske zabave. U srpnju prošle godine Parlament jestoga izglasao ograničenje ovlasti monarhije, koja je toliko išla na rukuMazarinu.

Umjesto da očajava, Mazarin je zadovoljno trljao ruke i poduzeoodlučujuće korake. Nakon pobjede kod Lensa protiv Španjolaca dao je naprepad uhapsiti parlamentarnog savjetnika Broussela, veoma omiljenog međusvim Francuzima. Bila je to kap od koje se vrč prelio, i na ulicama su niknulebarikade, dvadeset šestoga kolovoza, samo dva dana nakon obljetnice pokoljaBartolomejske noći. Pariz su zahvatili neredi, mržnja puka sve je pregazila.

U listopadu, na sam dan potpisivanja Vestfalskog ugovora, kojim senapokon okončao strašan europski Tridesetogodišnji rat, Njegova Eminencijahini da popušta, ali u siječnju bježi s dvorom u Saint Germain (s nama, jadnimTalijanima, svima u blizini!). Zatim, uz podršku Condeove vojske, maršira naPariz i opsjeda ga. U travnju Parlament popušta, kardinal je pobijedio. No sad senajednom čini da više ne može podnijeti nijednog rođaka maloga kralja Luja,počevši upravo od moćnog i ljubljenog Condea, pa njegova brata kneza Contija,bratića Longuevillea, i Gastona Orleanskog, strica Njegova Veličanstva. Mogaobih se kladiti da će se uskoro riješiti i svih onih koji su mu omogućili pobjeduprotiv Parlamenta. U ove dvije godine Atto i ja dobro smo upoznali Mazarina:zato smo se sad, na lađi, već kladili da će s novom godinom dobri Conde i ostaliprinčevi po krvi trunuti u tamnici. Tridesetogodišnji je rat završio, opsadadobivena. Conde, koji je bez zamjerke podnio uvredu onog nikad uprizorenogbaleta u njegovu čast, sad je postao smetnja...

Sad se Njegova Eminencija radije okružuje ljudima koje su stvorili onosobno i Ana Austrijska, kao što je onaj Nicolas Fouquet, kojeg je kraljica Ananajprije postavila na čelo pikardijske vojske, a zatim prošle godine imenovalaupraviteljem pariškoga generaliteta. Fouquet je tijekom opsade prijestolnice svusvoju domišljatost stavio u kraljičinu službu. Ali kraljica se vara u njemu.

90

Da, sad smo napokon shvatili: ja sam shvatio, Atto je shvatio, i BarbaraStrozzi zacijelo je shvatila iz svoje Venecije, čitajući letke s vijestima ograđanskom ratu u Francuskoj.

Mazarin kao Lorenzo Veličanstveni. Eto u čemu je trik, rješenje svega!Kardinal je odmah shvatio da mu nikad neće poći za rukom da ga Francuzizavole. Zar je jedan kardinal Talijan mogao zauzeti mjesto već omraženogRichelieua? Možeš misliti! Jedan Talijan, kao oni spletkari Concino Concini iCosimo Ruggieri: prvi je završio nag obješen o klatno crkvenog zvona i zatimprodan na komade svjetini, a supruga mu okončala spaljena na lomači; drugogsu već mrtva vukli ulicama Pariza, i on je završio kao hrana bijesu naroda.

Mazarin, onaj koji uvijek govori “Tko ima srce, ima sve”, odlučio je da sesrcima može vladati ne samo učinivši da te žale, što mu je kod kraljice pošlo zarukom, nego i učinivši da te zamrze. A on je to učinio vlastitim neprijateljima;mržnjom ih je pretvorio u marionete u svojim rukama.

Kardinal je glumio lažnog luđaka, baš kao ona Lažna luđnkinja koju je daouprizoriti prije četiri godine, a koja je stihovima izbačenim iz venecijanskeinačice trebala potajno aludirati na njegov plan s vjernim bankarima iz Lucce:

Okrutan, dug i kobni ratzahtijeva velike pripreme.(...)Iz boli se rada osmijeh,a iz patnje radost.(...)veliki ludak onaj je tko drugačijim se ne pritini.(...)Mješavina ludosti i mudrostimože osvojiti nebo.

Osiguravši svom ludom (zapravo sve drugo osim ludom) naumu potporufinancijera koji su zahvaljujući Particellijevu zauzimanju stajali uz njega većpetnaestak godina, Mazarin je počeo činiti sve kako bi oslabio Parlament iprinčeve po krvi, ukratko Francuze koji su važni, s namjerom da ih sve udruži ujedan jedini vrat, koji je onda prerezao. Nije mario za puk, za tu masu naivnihodrpanaca koja je jučer praćkama gađala prozore kraljevske palače, a danaskliče povratku maloga kralja u Pariz. Nodeo je bio u pravu kad je napisao da sepuk izlaže pogibelji bez razbora i spoznaje o razlogu, protiv prvih koji se nađuizloženi njegovu bijesu.

Kao pravi veliki glumac, tisuću puta bolji od glumaca koje je osobnoangažirao u Italiji, Mazarin je Francuzima na tanjuru poslužio lukaviju

91

inscenaciju: veliku vatru koja je naizgled njega pržila, a u kojoj su se, naprotiv,ispekli oni.

Lažni luđak pobijedio je tajnim oružjem himbe.

Prvi nagovještaj bile su mazarinades: anonimne satire protiv kardinala kojesu kružile u velikom broju mnogo prije no što je izbio građanski rat. Mnogo suviše kritizirale Orfeja i nas Talijane nego poreze, iako ih je Particelli u samonekoliko godina upeterostručio, dok su u prethodnih sto godina bili tekudvostručeni.

Drugog ožujka 1647. Orfej je imao premijeru, kako je Mazarin i zahtijevao.Nazočili su joj svi francuski velikaši, čak i Conde, koji je sjedio pokraj kraljice.

Na kardinalovu radost izvedba je bila prava katastrofa: Torellijeve napravesve su zatajile, glazba seigneura Luigija bila je razvučena i dosadna, pjevačisporednih uloga migoljili su se po pozornici smeteni i zbunjeni: u njihovim suglavama odzvanjale arije iz Nerona, opere koju ih je Njegova Eminencijanatjerala da nauče navrat-nanos, a zatim je nikad nije uprizorio. Mazarin jepomno pianirao svaku poteškoću: lažni luđak dao je restrukturirati dvorskokazalište samo kako bi još više pomutio već ionako usključale mozgoveglazbenika, a sobe Butija i Rossija, odnosno libretista i skladatelja, ostavio bezgrijanja kako bi se razboljeli i dodatno usporili posao.

Da se razumijemo, Mazarinove francuske udvorice pretjerano su hvaliliOrfeja. Izaslanici talijanskih država (Venecije, Firence, Mantove...) ostali su,naprotiv, bez riječi: zar je doista toliko novca Krune završilo u ovoj smiješnoj,neuspjeloj mješavini svega i svačega, čiji su komični dijelovi toliko jadni da nemogu izmamiti ni osmijeh?

O Francuzima da i ne govorimo. Najprije ih je Mazarin cijelu jednu godinudržao u uvjerenju da će potrošiti pravo bogatstvo u čast hrabrosti jednoga odnjih (vojvode Enghiena alias Condea); zatim im je u posljednjem času pokvarioračune u korist jedne opere u kojoj nije bilo ničeg francuskog, a koja je bilairitantna da iritantnija nije mogla biti: neopisivo duga, s talijanskim pjevačima ibeskonačnim recitativima na talijanskome. Jedan Parižanin u njoj se nije mogaoutješiti čak ni glazbom, a usto su u stankama između činova bile dvije strašnoduge farse komedije dell’arte, koju Francuzi već desetljećima ne vole. Daklezbog ove je loše robe Mazarin otkazao audijencije i provodio cijele dane sglazbenicima!

92

Izuzmemo li koristoljubive pohvale udvorica, reakcije su bile itekakoburne. Sama kraljica napustila je kazalište na kraju drugoga čina, na veliki očajmoga mladoga kastrata: Atto, koji je dominirao samo u završnom činu, bojao seda će u kraljičinu pamćenju ostati zasjenjen sjajnom Malagigijevom izvedbomAristeja u prva dva čina. Nakon udarca bičem Mazarin je Francuzima odmahdao mrkvu: u reprizama je iz Orfeja izbacio one dvije farse, a stanke izmeđučinova ispunio nekim baletom i tako nastavio sve do svibnja. U svibnju i lipnjukardinal je sve nas Talijane otpravio iz Pariza i naručio francuski prijevodOrfeja ni manje ni više nego od velikog Corneillea! Dakle još jedna mrkvica; alizatim, novi kazališni komad! Nakon samo nekoliko mjeseci primorao nas je dase vratimo na dvor; Atto i ostali (sa mnom u pratnji) vratili su se još u rujnu;seigneur Luigi u siječnju. Ovaj put ne samo da se nije znalo koja će se operaizvoditi nego se nijedna nije ni pisala! Mazarin nas je htio na dvoru samo da jošviše razdraži Francuze. Za to je platio siroti Torelli: prepoznavši ga na pariškimulicama, svjetina ga je skoro linčovala. Jadničak si je uzalud pofrancuzioprezime u Torel.

U ponedjeljak desetog veljače 1648. stigao je novi udarac bičem: Mazarinje sirotom Corneilleu dao do znanja da svoj cjelogodišnji rad može objesiti oklin! Prijevod nije potreban; najveći francuski pjesnik mogao je sve svojestihove baciti u koš sa starim papirom.

Službeni je razlog bio smiješan: ljubomora. Mazarin se tužio da su kraljici,a ne njemu, pokazane neke scenske inovacije. Krivac za tu uvredu navodno jebio glavni nadzornik glavom i bradom, odnosno Particelli...

Bila je 1648. godina: Francuzi su bili kuhani kako treba, prema željamakardinala i njegova suučesnika Particellija.

U pogledu atentata na Malagigija Atto je napokon priznao: nije imao ništa stime. U času pokušaja ubojstva moj je mladi štičenik doista bio u nužniku,mučen šuljevima. Strah da će Pasqualinijev Aristej zasjeniti njegovaprotagonista Orfeja udario mu je u glavu i preobrazio se u strašan gnjev, koji sije na kraju dao oduška krvarenjem iz blaženih žila u stražnjici.

Zamijetivši da ga nakon pada onih kristalnih naprava svi drže mogućimubojicom, namjerno nije učinio ništa kako bi odagnao tu sumnju. I uskoro jepobrao plodove: Buti i Rossi iznova su napisali cijeli treći čin u njegovu korist.

Ali ako to nije učinio Atto, tko je onda prerezao užad Torellijevih naprava?

93

Kad sam već pomislio da sam shvatio cijelu Mazarinovu igru, neki sudogađaji poljuljali to moje uvjerenje. Bankari Cantarini i u maloj mjeriCenamijevi završili su pod istragom pred pariškim Parlamentom.Cantarinijevima su zaplijenjene glavne knjige, srebrnina i druga blaga te supodvrgnuti ispitivanjima i raznim proganjanjima. Samo je mir sklopljen prošlogtravnja između kardinala i Parlamenta mogao utjecati da se istraga ne proširi i naCenamijeve. Hoće li potrajati? Već se šuška da Njegovoj Eminenciji nijenaročito stalo da spasi svoje nekadašnje financijere, dapače, da je sklonpretvoriti ih u monetu za razmjenu s neprijateljima koji traže glavu (ili baremkesu) njegove dvojice najvjernijih bankara.

Onaj pak tko je iz Fronde izašao ojačan jest Hervart, njemački bankar iprotestant, kojeg sam prvi put vidio na pokusima onoga dana kad je napadnutMalagigi. Hervart je nekim čudom uspio izbjeći mrežu parlamentarne istrage iove je godine bio veoma aktivan u odvajanju četa Turennea, Condeove desneruke, od njihova pobunjenog zapovjednika, za što je nagrađen položajemfinancijskog upravitelja. Vlastitim sam ga očima vidio kako se smješka irazgovara s Jacquesom Tubeufom, savjetnikom dvora Contijevih, dužnosnikomkoji je trebao istraživati njegove financijske poslove s Krunom...

O jednome pitanju dosad možda nisam dovoljno razmislio, moguće zbogtoga što mu je rješenje i odviše lako: zašto je Mazarin onako strašno problijediokad mu je bankar Hervart pružio onih ozloglašenih pet araka s Nodeovomobjavom da je urota Pazzijevih bila vješta makinacija Lorenza Veličanstvenog?Odgovor na to pitanje sad mi je bio posve jasan i bjelodan: te su straniceotkrivale kardinalov plan.

Mazarin je planirao osigurati apsolutnu moć glumeći žrtvu i puštajućiParlament i velikaše da se pokolju međusobno. Baš kao što su Pazzijevi iGiuliano, odnosno krvnik i žrtva, stradali jedni zbog drugoga. Iz istog je tograzloga siroti Nodeo, neupućen u Mazarinov i Particellijev naum, morao izbacitiodlomak o uroti Pazzijevih iz prve inačice svoje knjige o državnim udarima,odnosno probnog izdanja isključivo za Particellijeve (i možda Mazarinove) oči;zbog toga u izdanju koje je poslije stavljeno u opticaj tog dijela više nema. Zatoga nisam pronašao u Arduinovu primjerku.

Knjižničar, koji se držao silno deniaise, odnosno previjanim, nasjeo je naizmišljotinu da se Mazarin tom knjigom želi umiliti Francuzima kao državnik.Ma kakvi! Tom je knjigom Njegova Eminencija željela zastrašiti velikaše iParlament i tako ubrzati njihovu pobunu protiv apsolutizma. U tome je bio

94

toliko uspješan da je jedan od prvih postupaka pobunjenika bila zapljenakardinalove knjižnice i prodaja njegovih knjiga na dražbi: pobunjeni frondistioteli su i rasturili na tisuće knjiga i rukopisa koje je Nodeo pronašao zaMazarina. Uzalud je siroti knjižničar tijekom nemira širio tekstove uMazarinovu korist, uzalud podsjećao na Lukanove riječi (ovaj put čak nepogriješivši u navodu): “Koliko li bi se samo kopna i mora moglo osvojiti ovomkrvlju koju su prolile ruke građana!”

Mnogo je lukaviji od njega bio Mazarin kad je želio prijepise svihnajdragocjenijih djela iz svoje zbirke, uključujući i neprocjenjivu GutenbergovuBibliju! Nodeo je tu zamisao smatrao pomalo čudnom, no sad je zahvaljujućitom lukavstvu Mazarin mogao biti spokojan, znajući da je njegova knjižnica nasigurnome tko zna gdje.

Siroti Nodeo, itekako previjane stražnjice, ali, nažalost, ne i mozga, nijeshvatio ni istinu o Bragadinovoj koži: ta je grozna relikvija Njegovoj Eminencijiposlužila za obavljanje onih istih magičnih obreda koje je nekoliko desetljećaprije obavljala Katarina Medici sa svojim firentinskim vračem CosimomRuggerijem. Mazarin se bavio čarolijama kako bi se oslobodio frondista, koji sumu ugrožavali vlast, Katarina je upotrijebila tu kožu kao talisman za eliminacijuprotestantskih hugenota.

Tu je zatim i Hervart: za razliku od Cantarinija i Cenamija, odnosno dvojicebankara iz Lucce, taj njemački bankar iz Augsburga, sugrađanin zloglasnihbankara Fuggerovih, nije bio prisutan u kraljičinim odajama - Atto mi je topotvrdio - na privatnoj izvedbi odlomaka iz venecijanske inačice Lažneluđakinje, izbačenih iz pariške verzije. Hervart se također nikad nije pojavio napokusima Orfeja, na koje je Mazarin redovito dolazio s Cantarinijem iCenamijem. Nikad do onog fatalnog dana atentata na Malagigija: tad se bankariz Augsburga prvi put pojavio na pokusima...

Tako pronađoh odgovor i na najteže pitanje: tko je pokušao ubitiMalagigija? Rješenje se skrivalo u dodatnom pitanju: tko je stavio onih pet arakana stol za kojim su svakoga dana na pokusima Orfeja sjedili Mazarin, Cantarini iCenami? Svakoga jutra, prije Mazarinova dolaska, taj je stol uvijek bio prazan iuredan. Kardinal bi tad stavio svoje papire na njega. Ali ako je pozornopogledavši tih pet araka koje mu je pružio Hervart problijedio toliko da jepozvao Nodea i predao mu ih (očito kako bi ih knjižničar vratio onamo gdje suse trebali nalaziti, odnosno u knjižnicu), tad to znači da nije Mazarin, nego netkodrugi izvadio tih pet araka iz tajnih knjižničarovih pretinaca i neopaženo ihstavio među dokumente koje je Njegova Eminencija već imala na svome stolu ukazalištu.

95

Najednom se sjetih teatralnog straha koji je Hervart pokazao u trenutku kadsu Torellijeve naprave tresnule: uistinu se činilo da ga je obuzela nerazborita,prekomjerna prepast kad je, snažno udarivši rukom o stol, srušio na pod sve štose na njemu nalazilo.

Kako to nisam ranije shvatio? Hervart je sve organizirao. On je dao izvaditionih pet araka iz kardinalove knjižnice, on ih je taj dan donio na pokus i zatimsrušio na pod sa svim ostalim na stolu, kako bi imao izliku da ih da Mazarinu.Nepotrebno je reći da je neki njegov razbojnik prerezao užad na kristalnimnapravama sirotog Torellija. Lukavi Hervart dobro nas je proučio: očito je znaoza neprijateljstvo između Atta i Malagigija i iskoristio ga kako bi njegovoupozorenje Njegovoj Eminenciji shvatio samo sam Mazarin, vidjevši onihukradenih pet araka, dok su svi ostali posumnjali na Atta. Eto zašto kardinalnikad nije pokrenuo istragu o tom događaju, a još manje protiv Atta.

Hervart je otkrio njegov plan i zato ga imao u šaci. Mazarin ga više nijemogao držati izvan svog projekta nadahnutog Lorenzom Veličanstvenim. Kad jeizbila Fronda, kardinal je poslušao Hervartovo upozorenje i morao žrtvovatiCantarinija i Cenamija, prepuštajući Hervartu apsolutnu vlast nad kraljevskomblagajnom.

Mislim da osim Hervartove ucjene kardinal Mazarin još mnogo toga nijepredvidio. Potrošio je godine na pripreme za građanski rat koji traje godinu danai, mada se sad čini završenim, bojim se da to zapravo uopće nije tako. Kardinalse riješio Parlamenta, tako se barem čini, ali prinčevi po krvi još su ondje, isamim su svojim postojanjem velika zapreka apsolutnoj moći monarha.Sumnjam da ih je moguće pomesti u samo godinu dana...

A ako ovaj građanski rat potraje duže no što je Njegova Eminencijapredvidjela? Ako mali kralj Luj, kad za samo pet godina postane punoljetan,odluči potjerati ga, ili ga eliminirati, kako je učinio njegov otac Luj XIII sConcinijem?

I na kraju, ako Smrt ščepa Mazarina prije no što bi on to želio? Zbog čegaje toliko riskirao?

Kardinal je previše pametan i oštrouman da ne bi razmislio o tome. I zatomi se u misli uvlači jedna nejasna pomisao: možda je Mazarin sve to učinio nezbog sebe, nego zbog maloga kralja, kojemu je oduvijek bio kao otac?

Na to će mi pitanje samo budućnost moći dati odgovor.

96

Moj je mladi gospodičić Atto znao iskoristiti svoje iskustvo na najboljimogući način. Toskanskom je nadvojvodi vjerno prenio sve ono što je njegovnavodni špijunski talent moglo prikazati u dobrome svjetlu. Nikad nije želio bitipjevač, i u one dvije godine u Francuskoj oduševljeno je u Firencu slao pismo zapismom, prenoseći sve što bi uspio načuti na dvorskim hodnicima. Medicijevenitko dotad nije tako dobro opskrbljivao informacijama tijekom građanskogarata u jednoj stranoj državi. Tko ima slobodniji pristup odajama kralja i kraljiceod jednoga kastrata? Atto je pristao pjevati samo za maloga kralja Luja, uhladnim i mračnim večerima u rezidenciji Saint Germain, gdje dječak više nijeimao ni igračaka ni odjeće, ništa, i gdje je provodio vrijeme pogleda uprta utamu jer je s jedanaest godina bio već dovoljno odrastao da shvati, i da se boji.

Čim bude mogao, moj će Atto promijeniti zanimanje. A mali ga Luj nikadneće zaboraviti. Nadam se da će se jednoga dana Atto pomiriti sa svojimučiteljem, velikim Malagigijem. Nije dobro imati za neprijatelja nekoga kogasmo voljeli i tko nas i predobro poznaje. Ne vjerujem da će pomirba biti naročitoteška: vrativši se u Rim, Pasqualini je odustao od pjevanja i sad je kanonik crkveSanta Maria Maggiore. U dubini duše mislim da svi kastrati mrze pjevati, štopokazuje arija Eunuha u Lažnoj Luđakinji, koju je Giulio Strozzi tako dobronapisao, a moj Atto tako rado pjevao:

Proklet neka je dan kad te upoznah,glazbo, vječna smrti onogatko tobom na dvoru se bavi.Kako pucaju glasnice,što ne pukne i moja grud?

Tijekom putovanja natrag u Italiju seigneur Luigi Rossi saznao je da je dokje on u Parizu pisao Orfeja, njegova mlada supruga, ljupka i glasovita harfisticaCostanza, koju su čak i Medicijevi zvali da svira za njih, umrla u Rimu naglo serazboljevši. Mazarin, koji je želio neometano iskoristiti nesretnoga glazbenika,sve mu je to prešutio. Dok ga je svako jutro srdačno pozdravljao u kazalištu,kardinal je znao, ali ništa nije pokazivao.

Eto, napokon sam se vratio na toskansko more. Atto mi se pridružio namostu.

97

Moj je štićenik upravo uočio otočić Gorgonu, neprohodnu hridinu koja seizdiže na vodi. Prstom mi pokazuje potkresani obris one utvrde, Stare kule.Čujemo kako jedan mornar mrmlja molitvu s molbom da ne naletimo na nekugusarsku lađu. Sjećanja sama naviru.

98

NAPOMENE

Moebiusova tetralogija

Tetralogija započeta našim romanom Mysterium (Amsterdam, 2011.)podudara se s četiri zadnja sveska sage o Attu Melaniju, započeteImprimaturom. Nazvali smo je (čitatelj je to vidio na početku knjige)“Moebiusova tetralogija” jer kao taj čuveni istoimeni prsten, koji naizgled imadva lica, a zapravo samo jedno, i ova će se tetralogija sastojati od osam knjiga,četiri velike i četiri manje, koje će činiti četiri para: svaki će par ispričati dva licaiste priče. Prvi se par upravo sastoji od Mysteriuma i Himbe.

Himba počinje upravo ondje gdje Mysterium završava, odnosno pri iskrcajuprotagonista u luci Toulon nakon putovanja morem. Tijekom tog putovanja, kojese u Himbi tek ovlaš spominje, odvija se cijela radnja Mysteriuma.

Orfej

Priča o Orfeju libretista Francesca Butija i skladatelja Luigija Rossija,kreiranom za francuski dvor 1647., bila je mnogo zamršenija no što udžbenicipovijesti barokne glazbe općenito pretpostavljaju. To nam je otkrio corpuspisama koja je Buti uputio svom gospodaru kardinalu Antoniju Barberiniju1646. i 1647. Ta je pisma prije više od pedeset godina otkrio talijanskiznanstvenik Pio Pecchiai (Barberinijevi, u “Archivi”, Rim, 1959.), ali, uziznimku pokoje muzikološke studije, praktično su ostala bez međunarodnogodjeka, pa tako i bez stručnjaka sposobnih procijeniti im vrijednost za francuskupovijest. Ona nam omogućuju da rekonstruiramo zgode i nezgode te razne fazemukotrpna nastanka djela kojim se Mazarin poslužio, kao otpiračem, kako bi dokrajnjih granica iznervirao Francuze i na kraju ih naveo na neuspjelu revolucijukoju i dan-danas nazivamo Fronda.

Orfej je prvi put izveden drugog ožujka 1647. u Parizu i predstavljaepohalni preokret u povijesti francuskoga kazališta kao prva opera koja jeizvedena pred velikom publikom i istodobno prva stvorena izričito za francuski

99

dvor. Jedini sličan prethodnik, Lazna luđakinja, uprizorena 1641., bila jeprilagodba premijerne inačice izvedene iste te godine u Teatro Novissimu uVeneciji.

Kad je objavljena studija Henryja Prunieresa L’Opera italien en Franceavant Lulli (Pariz, 1913.), držalo se da priča o nastanku Orfeja ne skrivavišenijednu tajnu. Prema Prunieresovoj rekonstrukđji, ta je opera bila dugoplanirana, ali je inscenacija kasnila zbog poteškoća s kompliciranim scenskimnapravama, da bi bila tri puta izvedena prije korizme i pet puta nakon Uskrsa.

I prijam na koji je Orfej naišao kod publike bio je, prema Prunieresu, lišennaročitih komplikacija, izuzmemo li kritiku zbog velikih troškova izrečenutijekom pobune Parlamenta, koja je u povijest ušla pod imenom Fronda.

Butijeva prepiska pokazuje nam da takvu rekonstrukciju valja iz temeljarevidirati. Pisma koja je 1959. otkrio Pio Pecchiai i dan-danas leže uVatikanskoj apostolskoj knjižnici, bez kataloškog broja, u dva rukopisa sasignaturom Barb. Lat. 10796 i 10797. U prvom su rukopisu pisma od srpnja1646. do rujna 1647., odnosno iz razdoblja nastanka Orfeja.

Zahvaljujući Butijevim izvornim pismima uspjeli smo saznati koliko jemukotrpan bio nastanak Orfeja. Zahvaljujući Butiju, ali i pismima Atta Melanijai drugih glazbenika koji su se zbog Orfeja okupili u Parizu - ta pisma čuvaju se upismohranama Rima, Firence, Bologne i drugih talijanskih gradova, kao i upismohrani Ministarstva vanjskih poslova u Parizu - uspjeli smo rekonstruiratitaj nastanak u svakoj njegovoj i najmanjoj pojedinosti u radnji romana Himba.

U planovima kardinala Mazarina nedvojbeno se još od rujna 1646. skrivalaneka opera. U pismu s nadnevkom 29. rujna 1646. Bolognac GiovanniBentivoglio iz kraljevske je palače Fontainebleau svom bratu Corneliju udomovini napisao: “Budući da Njezino Kraljevsko Veličanstvo ove zime želi uParizu mnoštvo glazbenika kako za svoje odaje tako i za kazalište (...), pisalo segospođi Francesci Costa i njezinoj sestri gospođi Margheriti, koja se nalazi uVeneciji (:..), da dođu u Francusku s ostalim glazbenicima koje će se u Venecijii drugdje uspjeti dobiti.”

U pismu od šestog listopada Giovanni Bentivoglio dodaje: “U prošlomeVam pismu napisah u ime gospodina kardinala da se pobrinete za sve što bimoglo zatrebati glazbenicima koje Njegova Eminencija dovodi iz Italije; ovimVam pismom ponavljam to isto, ali s naputkom da trošak bude što je mogućemanji i da glazbenike opskrbite samo novcem koji će biti dovoljan za skromnoputovanje, jer štednja je ono na što Vas Njegova Eminencija najviše obvezuje.”

100

Atto Melani sa svoje strane petnaestog studenog 1646. piše iz PistojeAnnibaleu Bentivogliu:

“Gospodin Luigi pisao mi je o želji preuzoritog Mazarina da otputujemonamo...”

Isto Melani piše i Corneliju Bentivogliu petnaestog studenog 1646.

U svjetlu tih pisama u najmanju je ruku neobično da se u Parizu ne znaništa o Mazarinovu naumu da uprizori operu. Dapače, svi su već godinu danazauzeti pripremama za veliki balet u čast vojvode Enghiena, obogaćeninovativnim napravama koje je smislio slavni scenograf Jacopo Torelli. Evo štopiše Torelli markizu Gaufrediju dvadesetog studenog 1646.: “Marljivo radimona jednom velebnom baletu gospodina vojvode Enghiena u kraljevskoj palači.”Isto se može pročitati i u izvještaju apostolskog nuncija u Parizu, s nadnevkomod tridesetog studenog 1646.:

“Za sljedeće poklade priprema se veličanstven ples s raznim napravama, ukojemu će vojvode Orleanski i Enghien imati veliku ulogu u zabavljanjuplemstva.”

Kao što smo već rekli, pripreme su trajale godinu dana. Već je dvadesetdrugog prosinca 1645. opat Scaglia, stanovnik Savoje, napisao:

“Naprave koje smatraju prekrasnima u predstavi koju Talijani pjevaju (i. e.Lažna luđakinja) navele su kraljicu da ih i sama poželi na proslavi za svršetakpoklada... Gospodin kardinal posebno se trudi jer su te naprave djelo jednogTalijana, a gospodin vojvoda Enghien nadgleda radove jer bi sam trebaonastupiti u baletu. Dvor pak drži da će taj balet biti nešto najčudesnije inajskuplje što će se vidjeti u mnogo godina.”

Iste su vijesti i u pismu Gaudina, doušnika ministra Abela Serviena, oddvadeset trećeg prosinca 1645.:

“Par suite nous commencerons par le Palais Royal ou M. le cardinal a faitjouer sa belle comedie a italienne, et M. le duc d’Anguyen donnera bientost unbeau ballet a la Reyne.”

Već je Prunieres (L'opera italien... cit.) pretpostavio da je negdje tijekom1646. planirani balet zamijenilo uprizorenje opere.

Ta pretpostavka nalazi potvrdu u Butijevoj zbirci pisama. Sedmog prosinca1646. Buti izvještava svoga gospodara, kardinala Antonija Barberinija, da je odMazarina dobio uputu “da po onim napravama pripremljenim za balet gospodina

101

vojvode Enghiena o kojem se više ne govori napišem stihove za jednu glazbenupredstavu”.

No isto to pismo istodobno opovrgava Prunieresovu tezu da je uprizorenjeOrfeja bilo planirano mnogo prije studenog 1646., mjeseca kad su u Pariz stigliprvi pjevači.

Uvreda nanesena plemstvu odustajanjem od baleta bila je golema. Važnastudija Rudolfa zur Lippea (Hof und Schlojl - Blihne des Absolutismus, u:Absolutismus, urednik Ernst Hinrichs, Frankfurt na Majni, 1986.) bolje je odsvih drugih rasvijetlila političku antitezu između baleta i melodrame uFrancuskoj. Dvorski balet predviđao je aktivno sudjelovanje plemića, što je bilosimbol njihova sudjelovanja u upravljanju državom. Opera ih je, naprotiv, držalau ložama kao obične gledatelje i simbolizirala oblik apsolutističke vladavine.

Buti je dakle tek početkom prosinca dobio zaduženje da napiše libreto zaoperu. Od tog časa Mazarin mu je dahtao za vratom. Dvadeset osmog prosinca1646. Buti piše svom gospodaru, kardinalu Barberiniju: “opera koju me goneskladati u žurbi i uz golem napor”. Krajem prosinca 1646. bio je dovršen samojedan od tri čina: “dosad sam od tri čina napisao samo jedan”. Trećeg siječnja1647. taj je čin uglazbljen (pismo pjevača Stefana Coste Corneliju Bentivogliuiz Pariza): “S predstavom poprilično kasnimo i dovršen je tek prvi čin stihova iglazbe.” Jedanaestog siječnja Buti je dovršio drugi čin, a devetnaestog veljače -dakle samo nekoliko dana prije premijere - opera još nije bila gotova, a sveuloge nisu bile dodijeljene.

Butijeva pisma napisana između sedmog i dvadeset osmog prosincaprenose nam grozničavu atmosferu. Dok je Mazarin primoravao pjevače nadvostruki napor pokusima za Monteverdijeva Nerona, najvjerojatnije operupoznatu pod nazivom Krunidba Popeje (libreto Giovanni Francesco Busenello,član Akademije del’ Incogniti), Buti se morao nositi s Mazarinovim nalogom dau Orfeja ubaci scenske naprave koje je Jacopo Torelli izradio za balet vojvodeEnghiena: “Bilo je nužno služiti se tim napravama i već gotovim prizorima.”Istodobno je morao paziti da uloge po važnosti rasporedi tako da ne izazovesuparništvo i ljubomoru, posebice između istaknutih pjevača kakvi su biliupravo Atto Melani i njegov učitelj MarcAntonio Pasqualini:

“Pri pisanju likova uzeti u obzir već pozvane glazbenike, tako da gospodinMarcAntonio Pasqualini ne mora nikome zavidjeti na ulozi.”

Nije slučajno Buti za Attova učitelja napisao ulogu Aristeja, koji u njegovojinačici opere postaje Orfejev pravi pravcati kontraprotagonist i u najmanju jeruku jednako važan kao i sam glavni junak. Aristej se pojavljuje u više prizora

102

nego Orfej i pjeva ne samo “Jadikovku” nego i jedan spektakularan prizorludosti. Malagigi zato nije imao nikakva razloga biti ljubomoran na Atta.

Mazarin Butija ni na trenutak nije gubio iz vida, što potvrđuje Barducci,toskanski diplomatski predstavnik u Parizu, u pismu firentinskom senatoruBaliju Gondiju od prvog ožujka 1647.:

“Gospodin kardinal Mazarin uz svoje je uobičajene dužnosti vezane uznajvažnije poslove toliko posvećen tomu da ubrza dovršenje velike opere kojuNjezino Veličanstvo kraljica veoma želi da je Njegova Eminencija više putanazočila pokusima te predstave i često odlazila ponovno vidjeti scenske napravei požuriti radnike. Ta neprilika u kojoj se našla Njegova Eminencija spriječila jenjegova glavnog tajnika da od njega zatraži audijenciju i za koga” (Firenca,Državni arhiv, Mediceo del Principato 4653, f. 4r).

Kad je prvog ožujka, odnosno uoči premijere, održan generalni pokus,građevinski radovi na proširenju kazališta još su bili u tijeku: “Kazalište je prošlipetak bilo u takvome stanju da se u njemu ništa ne bi moglo prikazati, pa su sesvi iznenadili kraljičinom zapovijedi da se ondje odvijaju pokusi za operu”(pismo od osmog ožujka 1647.). U istom tom pismu Buti se žali na raznenezgode do kojih je došlo na premijeri:

prije svega, zbog naglih priprema Orfeja publici nisu podijeljeni primjercicjeiovitog libreta, nego samo leci sa sažetkom. No najgore od svega bilo je štosu Torellijeve naprave zakazale i predstava općenito gledateljima nije bila ninajmanje uvjerljiva. Opunomoćeni predstavnik Parme Leonardo de Villere svomje gospodaru Odoardu Farneseu napisao:

“Proteklih je dana u kraljevskoj palači prikazana glazbena predstava oOrfeju i Euridiki. Scenske naprave izradio je gospodin Torelli i veoma su lošeispale. Glazba je zamorna i dosadna, naprave nesavršene.”

Orfej je prerađen u takvoj žurbi da uloga koje su u libretu nema u partituri iobratno.

Nakon katastrofe na premijeri, Mazarin Francuzima daje mali dar i doista, unarednim partiturama izbacuje farse na talijanski način, uključujući i komičniodlomak u kojemu na pozornicu izlazi bog Momo, te od najcjenjenijegfrancuskog tragičara Pierrea Corneillea naručuje prijevod Orfeja na francuski,kako svjedoči dnevnik Dubuisson-Aubenaya (Journal, urednik AdolpheCheruel, Pariz, 1883., sub siječanj 1648.):

“Ovih će dana predstava o Orfeju i Euridiki, koja se cijele prošle zimeprikazivala u kraljevskoj palači (zapravo od ožujka do svibnja), postatifrancuska zahvaljujući gospodinu Corneilleu, koji je za taj posao primio dvijetisuće četiristo livres, i Torelliju, tvorcu scenskih naprava, koji je dobio trinaestili četrnaest tisuća livres da ih popravi.”

103

Tu tvrdnju potvrđuje nekoliko pisama, među kojima je i jedno ClaudijaClaudija Annibaleu Bentivogliu, s nadnevkom od desetog svibnja 1647.:

“Radi sad istu predstavu sa stihovima na francuskome i govori se da će bitiprikazana za ove poklade [1648.], s istim scenskim napravama i izvođačimakoje je Njezino Veličanstvo zadržalo.”

Corneille je na prijevodu revno radio do početka 1648., kad je, u veljači,doživio neugodno iznenađenje: Mazarin je sve otkazao i Corneilleov rad bacio uvjetar. Parlamentarni savjetnik Olivier Lefevre d’Ormesson u svom čuvenomdnevniku (Journal d’Olivier Lefevre d’Ormesson, urednik Adolphe Cheruel,Pariz, 1860., t. I) bilježi:

“U ponedjeljak desetog veljače gospodin De Lezeau nakon objeda mi jerekao da je predstava s kazališnim napravama otkazana zbog ljubomoregospodina kardinala, jer je glavni nadzornik, koji se brine o scenskiminovacijama gospodina Incelina (upravitelja zaduženog za proslave, napomenaautora), te inovacije pokazao kraljici, a ne njemu. Gospodin De Lezeau to jesaznao od gospodina Incelina.”

Kardinal je time poduzeo i svoj posljednji korak. Orfej je obavio zadatakzbog kojega je nastao: Fronda je već bila na pragu.

Esej Gabriela Naudea o državnim udarima

Odlomci navedeni u romanu, osim onoga o uroti Pazzijevih, doista se mogupročitati u Naudeovoj fascinantnoj knjizi o udarima provedenim ne protivdržave, nego od same države kako bi ojačala svoju moć.

Prema podacima u traktatu, taj je briljantni, nemilosrdni pamflet tajnepolitike objavljen 1639. pod naslovom Considerations politiques sur les coupsd’Estat, par G.N.P. a Rome M. DC.XXXIX. Datum objavljivanja izazvao jegolemu zbunjenost: 1675. Paul Colomies, učenik i prijatelj učenog svećenikaLouisa Jacoba, koji je bio veoma prisan s Gabrielom Naudeom, u Melangeshistoriques kaže kako je od svog učitelja saznao da je Considerations politiquessur les eoups d’Estat napisana na poticaj Michelea Particellija d’Emeryja,glavnog nadzornika financija, a ne kardinala Bagnija, koji je već bio pokojni, alikojemu se autor svako toliko obraća kako bi bolje sakrio pravog naslovnika.

104

Valja također istaknuti, nastavlja Colomies, da nije otisnuto samo dvanaestprimjeraka, kako se tvrdi u predgovoru, već više od stotinu. Guy Patin, Naudeovprijatelj, u svojoj knjizi Naudeana et Patiniana (Pariz, 1701.) potkrepljujeColomiesove tvrdnje. Tu su vijest ponavljali razni autori u osamnaestomstoljeću, sve do Charlesa Nodiera u Melanges tires d’une petite bibliotheque ouVarietes litteraires et philosophiques (Pariz, 1829.), koji drži da je to djelozapravo otisnuto u Parizu, što znači nakon Naudeova povratka u Francusku1642.1 Marino Parenti (Dizionario dei luoghi di stampa falsi, Firenca, 1996.)kao pravo mjesto tiska navodi Pariz, a ne Rim.

Urota Pazzijevih

U tiskanom i raširenom izdanju Naudeova traktata o državnim udarimanedostaje, što će netko možda i sam poželjeti utvrditi, odlomak o urotiPazzijevih. Pretražite li malobrojne primjerke te rijetke knjižice koji postoje idanas, uzalud ćete tražiti spominjanje atentata koji je 1478. u Firenci doveo doubojstva Giuliana de’ Medicija, mlađega brata Lorenza Veličanstvenog.

Izostanak tog odlomka mora začuditi: kako u tom jogunastom traktatumože nedostajati najčuveniji politički atentat do kojega je došlo u velikojFirenci?

On se s punim pravom trebao nalaziti u njemu: činjenica je da se Lorenzode’ Medici okoristio tim atentatom kako bi svoju vladavinu Firencom pretvoriou apsolutnu. U samo nekoliko sati nakon atentata, istrijebio je obitelj Pazzi injihove suučesnike pa tjednima gušio Firencu u krvi. Pjesnik Angelo Poliziano,Lorenzov prijatelj i od njega zadužen da napiše prikaz atentata, u svom tekstumudro upozorava kako se iza mnoštva raspadnutih leševa danima nagomilanihna ulicama Firence možda skriva zapovijed samog Veličanstvenog da se ti leševine uklanjaju kako bi među stanovnicima povećao osjećaj apokalipse i, dodajemomi, kako bi ih primorao da dragovoljno prihvate prijelaz na apsolutnu vladavinu.Onodobne kronike prenose da je rijeka Arno bila prepuna leševa koje je u njubacio bijes naroda, kao prethodnica rijeke Seine tijekom Francuske revolucije1789., u koju su bačene kosti Kralja Sunca, kardinala Mazarina i Atta Melanija.

Tu je tehniku državnog udara Italija (i neke druge europske zemlje) iznovaupoznala sedamdesetih godina prošloga stoljeća s takozvanom “politikomnapetosti” i “državnim pokoljima”. U narednim desetljećima sudske istrage (odkojih su neke još uvijek otvorene) pokazale su da se iza atentata i pokolja kojesu počinile takozvane ekstremno desne ili ekstremno lijeve terorističke skupineskrivaju aparati same države, čija je namjera zastrašiti stanovništvo u izbornesvrhe.

105

A ipak, usprkos važnosti urote Pazzijevih, Gabriel Naude prešućuje ju.Jedanaest je godina živio u Italiji, u tančine poznaje povijest te zemlje i to obilnodokazuje u svojim drugim tekstovima. No u Considemtions politiques sur lescoups d’Estat, uz velike francuske događaje kao što je Bartolomejska noć, radijese služi manje važnim primjerima iz njemačke ili španjolske povijesti, koji suusto i manje primjereni svrsi njegova eseja.

Ne postoji nikakva druga inačica traktata u kojoj Naude govori o tomdogađaju. Izdanje Considemtions politiques koje sadržava poglavlje o urotiPazzijevih naša je puka pretpostavka kako bismo objasnili moguće razlogeizostavljanja jednog tako napadnog primjera i naracijom prikazali suptilnu,nedokučivu igru kardinala Mazarina; jednako kao što su naše tvorevine i pismakoja su razmijenili Naude i ministar Particelli, koja smo sastavili od Naudeovihrazmišljanja sadržanih u drugim njegovim tekstovima, kao što su na primjerBibliographia Politica (Venecija, 1633.) i Vadvispour dresser une bibliotheque(Pariz, 1627.).

Teza prema kojoj se iza ubojstva Giuliana de’ Medicija skriva ruka njegovabrata Lorenza u cijelosti je naša. Javno smo je prvi put izložili u prosincu 2008.u Utrechtu u Nizozemskoj u izlaganju “Moebiusov prsten, ili o povijesti iromanu (da prešutimo filozofiju)”, na poziv da održimo četvrto javnopredavanje “Belle van Zuylen” i masterclass na istu tu temu na odjelutalijanistike sveučilišta u Utrechtu.

Zbog toga vas za dublji pretres ove teme upućujemo na dodatak knjizi kojudržite u ruci, u kojem je u cijelosti preneseno naše izlaganje, koje sad sazadovoljstvom predstavljamo široj publici u obliku pomna razmišljanja oodnosu povijesti i romana. Sedam od petnaest poglavlja tog razmišljanja (odpetog do jedanaestog) posvećeno je uroti Pazzijevih i predstavlja samu njegovusrž.

Kardinalov novac

Mazarin, koji izaziva Francuze, prkosi bijesu naroda, odbija odgovoritivlastitom propagandom na napade protivnika. Mazarin, koji sve uvlači u zamku

106

i na kraju ih potuče. Je li preteško u to povjerovati? A ipak, sve se urotilo ukorist te teze.

Po dolasku u Francusku (time se posljednja pozabavila Claude Dulong,Mazarin et l’argent, Pariz, 2002.) kardinal se udružio s bankarima Cantarinijem,Cenamijem i Hervartom, koji su mu godinama stavljali na raspolaganje stalnidotok sredstava neophodan za podmirivanje potreba države, a koji se iz državneblagajne nije mogao osigurati. Ta trojica bankara trgovala su oružjem istreljivom, obavljala impozantne trgovačke transakcije svih vrsta i prije svegapozajmljivala novac Kruni, jamčeći pokriće tekućih troškova, među kojima ionih veoma važnih, vojnih. Kardinal je zapravo bio suučesnik u poslovima tihbankara. Samo Cantarinijevima francuska je monarhija bila dužna golemi iznosod gotovo trideset dva milijuna livres (H. Carrier, La presse de la Fronde 1648-1653, Ženeva/Pariz, 1989.-1991.). Kad je izbila Fronda, sistem se stubokompromijenio. Cantarinijevi i drugi Toskanci našli su se pod istragom pariškogaParlamenta i morali vratiti hrpetine novca. Od velikih financijera postali sugrađani kao svi drugi. Samo Barthelemy Hervart (1607.-1676.), po nacionalnostiNijemac, a po vjerskom opredjeljenju protestant, nekim je čudom ostaonedirnut. Taj je Fuggerov sugrađanin (i on je bio iz Augsburga) Francuskojučinio neizmjerno važne usluge, počevši od osvajanja Alzasa, koji su Francuzioteli Njemačkoj zahvaljujući novcu tog nepristranog njemačkog bankara (G.Depping, “Barthelemy Herwarth controleur general des finances”, u Revuehistorique 4, X-XI /1879./, str. 285-338 i 63-80). Parižani ga međutim ne mogubaš podnijeti: Hervart na položaje u financijskoj administraciji dovodi i drugeprotestante, rasipa mahnite iznose na kockanje, kupuje i zatim ruši povijesnepalače kako bi ih iznova izgradio po vlastitu ukusu (najopširniji je izvještaj onajClaude Dulongove, Banquier du Roi. Barthelemy Hervart, Pariz, 1951.). Noistražna komisija koja je stupila na dužnost 1648. raspuštena je prije vremena,iako je ostalo još mnogo neobavljena posla, i Hervart joj je uspio umaknuti.

No ništa se ne daje za ništa. Kad je riječ o odolijevanju Frondi, Mazarin ćeupravo u Hervartu pronaći dragocjena saveznika koji će mu, kako novcem tako idiplomatskim manevrima, omogućiti da najistaknutije pobunjenike kao što suTurenne i Conde drži na uzdi, ili čak izbaci iz igre (H. Herwarth von Bittenfeld,“Die Bruder Bartholomaus und Johann Heinrich Herwarth”, u Zeitschrift deshistorischen Vereinsfiir Schwaben und Neuburg, I /1874./, str. 183-206).

Mazarin, lažni luđak

U veljači 1648., nakon što je do nemila otezao s inscenacijom Orfeja iokrutno se ponio prema svima omiljenom Corneilleu, Mazarin je Parižane

107

iznervirao do krajnjih granica. Mjesec dana poslije izbit će Fronda. Čim nastanepobuna, Pariz će preplaviti plima mazarinades, okrutnih satira u stihovima kojenemilosrdno ismijavaju Mazarina. Nazivaju ga lopovom, pokvarenjakom,rasipnikom. Narod je iscijedio nametnuvši tisuću poreza, uz pomoć glavnognadzornika Particellija, izgladnjivača naroda; iskoristio je malverzacije svojihbankara; na kraju je utovio nepodnošljive talijanske kastrate. Vjerni knjižničarGabriel Naude preklinje Mazarina da odgovori. Sredstava je za to napretek. Bitće dovoljno unovačiti nekoliko piskarala, plaćenih pera i tiskara (Naude bi bioodličan koordinator) i zatim na sve strane proširiti državnu propagandu. Izvremena svog boravka u Italiji Naude je dobro poznavao paskvile, anonimnesatire koje su kružile Rimom i ismijavale čak i papu. U svakom građanskom ratujavno mnijenje odlučujuće je oružje. Ako Mazarin želi obuzdati srdžbu puka -Naude je to savršeno znao - mora organizirati obrambenu paljbu. No NjegovaEminencija, naprotiv, dopušta da je ocrnjuju. Odbija odgovoriti na napade,demantirati, kazniti. Je li se nadao isplivati iz oluje pomoću nekog vještogspletkarskog trika, budalasto podcjenjujući problem tiska, kako naizgled vjerujuneki francuski povjesničari (na čelu s Claude Dulongovom)? Jedno je svimapred očima: Mazarin je najprije neobično ravnodušan prema onome štoFrancuska govori i piše o njemu. No po svršetku revolucije manijakalno će setruditi ne bi li spriječio i odbio napade tiska, i angažirat će se u najvećojpropagandnoj operaciji u povijesti Francuske: u veličanju samoga sebe imladoga Kralja Sunca.

Kako je opravdano zamijetio Georges Dethan (Mazarin, un homme de Paixd l’age baroque, Pariz, 1981.), nijedan francuski političar nikad nije bioklevetan toliko kao kardinal Dethan, koji je svoje istraživanje započeo već sMazarin etses amis (Pariz, 1968.), bio je prvi - nakon stoljeća historiografije! -koji je arhivskim izvorima dao prednost pred “narativnima”, odnosno piscimamemoara. Napuštanjem govorkanja i blebetanja memoarista u korist mnogoiscrpnijih arhivskih dokaza, među kojima i korespondencije samoga kardinala,otkriva se jedan Mazarin posve drugačiji od razuzdanog, pokvarenog birokratakakvim nam ga prikazuje frondističko ocrnjivanje: zahvalan prijateljima, vjeran,dapače i velikodušan. Ćak i erotski odnos s Anom Austrijskom, majkom LujaXIV, o kojemu su se isprele silne priče, na svjetlu arhivske dokumentacijepoprima obilježje prijateljskog dogovora, prepoznavanja srodnih duša - a nenečeg drugog. No prije svega, zamjećuje Dethan, Mazarin je tijekom Fronde AniAustrijskoj i mladom Luju XIV stavio na raspolaganje golema dobra, koja jeiznova prikupio nakon revolucionarnih nemira, i dao da se spoje s državnima.Dakle optužba za “krađu” resursa Krune u vlastitu korist ne drži vodu.Uostalom, kad se mladi Kralj Sunce pod svaku cijenu želio oženiti MarijomMancini, kardinalovom nećakinjom, kardinal se tome protivio sve dok mladogLuja nije uspio oženiti španjolskom infantkinjom, kako bi napokon dogovoriomir (važan politički cilj) sa Španjolcima. Ne bi li za njegove interese bilounosnije postati stricem francuskoga kralja? A ipak se toga odrekao. Ni u jednoj

108

se priči klišeji službene historiografije izloženi pomnom pregledu ne ruše tolikobrzo kao u onoj o Mazarinu.

Barbara Strozzi (1619.-1677.)

Tragovi koje je život Barbare Strozzi ostavio u povijesti slabi su i raštrkani,što je gotovo pravilo kad je riječ o životu jedne žene. Mi smo sa svoje stranepokušali skromno pridonijeti. Prekapajući po njezinu životu, naišli smo naiznenađenje koje je, ma kako nevjerojatno, utemeljeno na konkretnimčinjenicama: Barbara je gotovo sigurno bila prva, nesretna ljubav Atta Melanija.To se dogodilo kad je mladi kastrat 1641., kao tek petnaestogodišnjak, uVeneciji nastupao u Lažnoj luđakinji, operi Francesca Sacratija za koju jestihove napisao Barbarin otac Giulio Strozzi. Jedan povijesni izvor iz togvremena (Satire, et altre Raccolte per l’ Accademia del’ Unisoni in casa delSignor Giulio Strozzi, rukopis se čuva u Nacionalnoj knjižnici Svetog Marka uVeneciji) prenosi nam satiru koja opisuje Barbaru u ljubavi s jednim mladimkastratom:

Ispovijedati i biti različite su stvari,no ja je još uvijek smatram čednom,jer ona, koja kao žena odgojena u slobodi,vrijeme može provoditi s bilo kojim dragim,svejedno svu svoju sklonost daje kastratu.

Brošurica nalik na kazališnu knjižicu, otisnuta povodom izvedbe Lažneluđakinje (Maiolino Bisaccioni, Il cannocchiale della Finta Pazza, Venecija,1641.), opisuje izlazak na pozornicu jednoga mladoga kastrata, “veoma srčanogpjevača iz Pistoje”, odnosno Attova rodnoga grada. Pjevač se pojavljuje naleđima visoka zmaja i počinje “pjevati tako milozvučno da se duše slušatelja,gotovo kao izašle kroz vrata ušiju, uzdižu k njemu kako bi uživale u tolikojmilini”.

U danima kad se izvodila Strozzijeva i Sacratijeva opera, u Veneciji seisticala nazočnost Mattiasa de Medicija, “najizravnijeg” pokrovitelja mladogaAtta. U laguni je Mattias, između ostaloga, uspostavio veze upravo saSacratijem. Već je Prunieres (L’opera italien... cit.) bio uvjeren da je Atto taj“pjevač iz Pistoje” koji je zablistao u Lažnoj luđakinji. I Ellen Rosand (Opera inseventeenth-century Venice: the creation of agenre, Berkley/ Los Angeles/

109

Oxford, 1991.), autorica najcjelovitijeg i najtemeljitijeg prikaza opere u Venecijiu sedamnaestom stoljeću, sklona je priznati Attovu prisutnost (iako s poneštodrugačijim argumentima). No činjenica je da se u tom razdoblju u Veneciji nespominje nijedan drugi kastrat iz Pistoje, a još manje u važnim opernimulogama. To je dovoljno da proglasimo pripovjedno moguću, dapačeneophodnu, neobičnu ljubav između jednoga kastrata i mlade pjevačice.

U pogledu ostaloga naša istraživanja o Barbari Strozzi nisu nam otkrilaništa osim onoga što je već poznato i što je Rosandova dobro izložila. Šestogakolovoza 1619. Barbara je upisana u knjigu krštenih u venecijanskoj crkvi SveteSofije. Njezina majka odaziva se na ime Isabella Griega (ili možda IsabellaGarzoni, zvana Greghetta), otac je nepoznat. U stvarnosti je izvanbračno dijeteGiulija Strozzija, poznatoga književnika rođenog u Veneciji, potomka, takođernezakonitog, Roberta Strozzija iz čuvene firentinske obitelji Strozzi, po moći ibogatstvu odmah nakon Medicijevih.

Isabella radi kao služavka u kući Giulija Strozzija, koji 1628. priznajeBarbaru, obrazuje ju i više no što je dopušteno ženama toga vremena i na krajuje određuje svojom glavnom nasljednicom.

Barbara Strozzi učila je glazbu s glasovitim venecijanskim skladateljemFrancescom Cavallijem, glazbenim ravnateljem bazilike Svetog Marka: toznamo po posveti Vittoriji della Rovere na Barbarinoj prvoj operi. U njojspominje Cavallija kao svog učitelja i poučavatelja u ranim godinama.

Od 1634. ime Barbare Strozzi povezuje se sa sastancima pripadnikaAkademije del’ Incogniti, na kojima je ona pjevala samo za njihove uši. Uposveti na skupini pjesama nazvanih Bizzarrie Poetiche skladatelj Nicolo Fontei1635. povjerava da je njegove skladbe nadahnula “ponajviše dražesna i nadarenagospođica Barbara”. A u drugoj knjizi Bizzarrie Poetiche (1636.) Fontei nazivaBarbaru “virtuoznom pjevačicom” Giulija Strozzija, koji je i sam bio članAkademije del’ Incogniti.

U studenom 1635. Genovljanin Gian Vincenzo Imperiale, pisac isveučilišni profesor, u svojim je putopisima napisao da je jedne večeri u kućiGiulija Strozzija slušao pjevanje “posvojene kućedomaćinove kćeri, koja jepjevala s umijećem Muze s Parnasa” (Giovanni Vincenzo Imperiale, Viaggi, spredgovorom i bilješkama Antona Giulija Barrillija, “Societa ligure di StoriaPatria”, Genova, 1898.).

Oko 1637. Giulio Strozzi i sam osniva društvo učenjaka, Akademiju deliUnisoni, kako bi promicao glazbene izvedbe svoje kćeri Barbare. Nekolicinaizvještaja o susretima članova Akademije deli Unisoni, koja se čuva uNacionalnoj knjižnici Svetog Marka u Veneciji pod naslovom Veglie del SignoriAccademici Unisoni havute in Venetia in casa del Signor Giulio Strozzi,posvećena je “Mnogopoštovanoj gospođi Barbari Strozzi”. Barbara se u njimaopisuje kao pjevačica ili zabavljačica akademika. Njezine skladbe nisu sve imalejednaku sreću: od mnogih su pronađeni samo stihovi, ali ne i glazba.

110

U Satire e altre raccolte per l’ accademia del’ Unisoni in casa di GiulioStrozzi, gdje smo već pronašli trag Barbarine ljubavi prema jednom kastratu,čitamo i pakosni izvještaj o Barbarinim navikama:

“Lijepo je darovati cvijeće nakon što se razdijele plodovi.”

Oba ta navoda, prvi o kastratu, a ovaj drugi o velikodušnosti mlade žene,zajedno s uljenim portretom koji se danas čuva u Gemaldegalerie u Dresdenu,navela su Ellen Rosand na pretpostavku da se Barbara Strozzi bavila izanimanjem kurtizane, ili barem zabavljala visoko društvo pjevanjem isviranjem.

Barbarin portret naslikao je jedan drugi ugledni Strozzi: slikar Bernardo,koji je naslikao i njezina oca Giulija, kao i Claudija Monteverdija i drugečlanove raznih akademija. Na njemu je prikazana dobro ugojena mlada žena sgrimiznim rumenilom na obrazima, otkrivenih prsa, s cvijećem u gustoj, bujnojkosi. Neizbježno, aludiralo se na božicu Floru, djeliteljicu intelektualnih, ali itjelesnih draži.

Barbara u lijevoj ruci drži violu, a desni je lakat naslonila na stol na kojemusu i otvorena partitura za duet i jedna violina, što je možda pakosna aluzija nanekog nama nepoznatog znanca kojeg Barbara čeka na glazbenoj gozbi.

No u dva članka objavljena nakon studije Rosandove američkamuzikologinja Beth L. Glixon (“More on the life and death of Barbara Strozzi”,u The Musical Quarterly 83, no. 1 /1999./, str. 134-141, i “New light on the lifeand career of Barbara Strozzi”, ibidem, 81, no. 2 /1997./, str. 311-335) odustajeod “erotskog” čitanja svjedočanstava o Barbari. Mlada je žena zapravo bilamajka, i to višestruka, sa svim teretom obveza koje iz toga slijede. Imala ječetvero djece, dva sina i dvije kćeri. Barem troje od njih bilo je plodpreljubničkog odnosa s venecijanskim plemićem Giovannijem PaolomVidmanom, koji je nezakonitu djecu spomenuo i u svojoj oporuci. Vidman jebio prijatelj Giulija Strozzija, koji mu je posvetio svoja dva libreta, Laznuluđakinju i Lažnu mudricu. Djeca Strozzijeve nisu imala sreću svoje majke: otacih nikad nije priznao. Kćeri, Isabella (1642.-1657.) i Laura (1644.-1686.), ustosu bile još gore sreće: kad je 1648. Vidman umro, njegova udovica razvezala jekesu, to da, ali samo kako bi one završile u samostanu. Tako je možda bilozapisano u zvijezdama: djevojke su bile nezakonite kćeri, jednako kao što sunezakonita djeca bili i njihova majka i djed Giulio. Tako su se 1656. zaredile usamostanu St Sepoltero u Veneciji. I četvrto i najmlađe dijete, Massimo (rođenprije 1651. - umro nakon 1680.), zaredio se, postao je 1662. redovnik usamostanu Svetog Stjepana u Bellunu.

Prvi Barbarin sin Giulio Pietro (1641. - nakon 1680.) rodio se iste godinekad se Lažna luđakinja prikazivala u Teatro Novissimu u Veneciji, gdje jeBarbara upoznala petnaestogodišnjeg Atta Melanija. Giulio Pietro poslije će rećida je plod silovanja koje je Vidman počinio nad Barbarom. Tom je dramatičnom

111

epizodom počeo njihov dugogodišnji odnos. Strozzijeva posveta Lažneluđakinje Vidmanu u tome se svjetlu više ne bi činila prijateljskom gestom, kakose općenito pretpostavljalo, nego radije pozivom Vidmanu da preuzme svojeodgovornosti. Bez obzira na to koja je od tih pretpostavki točna, Strozzijeva ćese temom silovanja viđenom iz perspektive žrtve pozabaviti u madrigalu Quelmisero usignuolo, u svojoj prvoj knjizi madrigala objavljenoj dvanaestoglistopada 1644.

Kad je 1652. umro njezin otac i ostavio je nasljednicom, nažalost, gotovona nulu svedena bogatstva, Barbara Strozzi mudro si je osigurala podršku - čak ifinancijsku - nekolicine utjecajnih osoba kojima je posvetila svoja djela.Njihovu je pomoć vjerojatno iskoristila kako bi diskretno ali unosnopozajmljivala drugima novac, o čemu svjedoče venecijanski arhivi. Bilo joj jeod koristi da svoja tiskana djela posveti određenim moćnicima: toskanskojnadvojvotkinji Vittoriji della Rovere, austrijskom caru Ferdinandu III i njegovojsupruzi Eleonori Gonzaga, nadvojvotkinji Innsbrucka Ani Austrijskoj, knezuFrancescu Carafi, budućem duždu Giovanniju Sagredu i vojvotkinji Sofiji vonBraunschweig. Iako ne stilom života, Barbara je svoje ime uspjela zauvijekpribližiti onome, zvučnom i zaštitničkom, moćnih gospodara.

Bragadin i Nasi

U izvanrednoj priči o Marcantoniju Bragadinu (1523.-1571.), ratnomjunaku kojega su nakon hrabrog otpora Osmanlije s kojima je netom potpisaoprimirje izdali i živa oderali, ništa nismo izmislili. Njegova se koža vratila uVeneciju: nakon što ju je jedan kršćanski rob bjegunac kradom odnio izKonstantinopola krajem šesnaestog stoljeća i donio natrag u Veneciju, tatragična relikvija danas se nalazi u bazilici svetih Ivana i Pavla. OpsadaFamagoste i strahovite muke kojima je bio podvrgnut taj venecijanski mučenikpoznate su iz izjava očevidaca. Referentni su izvori Relazione di tutto ilsuccesso di famagosta, dove s’intende minimamente tutte le Scaramuccie,Batterie, Mine, &Assalti dati ad essa Fortezza, u Veneciji kod GiorgiaAngelierija, 1572., i izvještaj o smrti Bragadinova zamjenika: C. BrenzoneSylvestrani, Vita etfatti del valorosissimo capitan Astorre Baglioni da Perugia,Verona, 1591.

I priča o Josephu Nasiju cijela počiva na povijesnim činjenicama. Nasi(pravo mu je ime bilo Joao Miquez, 1524.-1579.), financijer i politički agitatorkoji je unosio razdor u političke i diplomatske odnose između Francuske,Venecije i Turske, smatrao se nalogodavcem terorističkog atentata kojim jedignuta u zrak venecijanska oružnica. Iako je i moderna literatura o Josephu

112

Nasiju itekako bogata, referentna točka i nadalje je klasik C. Rotha The House ofNasi: The Duke of Naxos, Philadelphia, 1948. O fascinantnom liku SolomonaAškenazija, židovskog liječnika i diplomata koji se protivio Nasijevimratnohuškačkim planovima, dragocjene su informacije koje nam daje B. Arbel,Trading Nations. Jews and Venetians in the Early Eastern Mediterranean,Leiden - New York - Koln, 1995.

Mali Lully

Ni u galeriji sporednih likova (Concino Concini, Cosimo Ruggeri, KatarinaMedici) ništa ili gotovo ništa nije izmišljeno. No neki će se čitatelji iznenaditišto na maloga Giovana Battistu Lullija (1632.-1687.) nailaze među najnižimslojevima na francuskome dvoru s njegovim talijanskim prezimenom, prije nošto je postao Jean-Baptiste Lully, najveći francuski skladatelj grand sieclea.Mladoga talijanskoga glazbenika u Pariz je pozvala vojvotkinja Orleans kaosvog učitelja talijanskoga. Razočarana manjkom mladićeve ljupkosti,vojvotkinja (koja je možda ciljala na neku drugu pouku, osim jezične) otpustilaga je. Momčić se nakon toga nekoliko godina vrtio među najnižom služinčadi nadvoru, čekajući da pokaže i iskoristi vlastiti glazbeni talent. Na toj smo mupozornici dali da ukrsti svoju sudbinu s onom Atta Melanija. Zanimljivo, ta ćedvojica toskanskih glazbenika svoje posljednje putovanje na ovome svijetuzavršiti slično: iako će umrijeti u razmaku od mnogo godina, obojica će bitipokopana u prekrasnoj crkvi Notre Dame des Victoires u Parizu. Zbogrevoluconarnih nemira Attov je grob nestao iz te crkve. Lullyjev se pak i dan-danas dobro vidi.

113

DODATAK

MOEBIUSOV PRSTENili

O POVIJESTI I ROMANU(da prešutimo filozofiju)

114

1.

Danas ćemo govoriti o burnome braku povijesti i romana i plodovima kojiiz njega proizlaze. Nećemo vam ponuditi teorije i recepte za čitanje, nego samoizložiti svoja razmišljanja na tu temu. Vjerujemo da na svijetu nitko doista nemože stati za katedru pa ikoga išta poučavati, ali može i mora priopćiti svojaiskustva drugima.

Krenimo dakle od pitanja koje nam se najčešće postavlja: “Zašto steodabrali povijesne romane, a ne studije?”

To bi se pitanje mogio učiniti neopravdanim onima koji barem u glavnimcrtama ne poznaju sadržaj naših romana. Evo zato ukratko bitnih podataka.Dosad smo napisali i objavili pet knjiga, podijeljenih na “poliptihe” i “freske”(definicija “ciklusa” ili “serija” nije odgovarajuća iz razloga koje ćemo poslijeobjasniti). Prve tri knjige (Imprimatur, Secretum i Veritas) dio su poliptiha odsedam naslova, ali i same za sebe čine trodijelnu cjelinu. Ta je trilogijasmještena u godine između 1683. i 1711. i objavljena je u Nizozemskoj između2002. i 2006. Katalizator i vodič povijesni je lik opata Atta Melanija (Pistoja,1626. - Pariz, 1714.), pjevača kastrata i tajnog agenta na plaći Medicijevih izFirence i francuskoga Kralja Sunca.

Drugi je dio tetralogija, drugačijega karaktera od prvoga dijela; na njojradimo ovih mjeseci, nakon dvije godine interludija u kojemu smo se posvetiliprvim dvama naslovima novog poliptiha, također tetralogiji, ali smještenoj uprve godine šesnaestog stoljeća, u kojoj je glavni lik mladi Salaj, što je nadimakGiangiacoma Caprottija (1480.-1524.), posvojenog sina i učenika Leonarda daVincija.

Dakle u oba ta poliptiha riječ je o povijesnim romanima, ili bismo moždamorali iskrenije reći o “romansiranoj povijesti”, ako se ta definicija možeprimijeniti ne samo na studije napisane pripovjednim stilom nego i na pravapravcata pripovjedna djela. Vjerojatno je zbog toga prikladnija definicija:“Povijest smještena u comoedia bumana, comedie bumaine.” Ovdje odmahotvaramo malu zagradu i pirandelovski tražimo oprost od likova u svome trećemromanu Veritas, koje smo pustili da silno propate: bezbožnim terminom -”komedija” taj naš ne baš naročito pametni izraz vrijeđa njihovu tragediju,tragediju čovječanstva koje umire:. Neka im utjeha bude spoznaja da smo patilis njima, jey u tragediji čovječanstva koje umire ne postoji gledatelj koji ujednonije i akter; da se poslužimo riječima Karla Krausa, naš tragični junak, budući daje cijeli ljudski rod, nema drugoga gledatelja osim sebe samoga.

115

2.

Svaka knjiga koju smo objavili iznosi na vidjelo nove povijesnedokumente koji opovrgavaju službene povijesne teze. U dodatku svakoj od tihknjiga mnoštvo je povijesnih zabilješki, gotovo mala studija, kojimaobjašnjavamo svoju povijesnu tezu (ili hipotezu) i dajemo sve bibliografske iarhivske reference potrebne kako bi čitatelj i sam provjerio naše tvrdnje te, želili, stvorio vlastito mišljenje.

U Imprimaturu, smještenom u 1683., izvijestili smo kako smo u knjigamaračuna Benedetta Odescalchija, pape Inocenta XI, koji je 1956. proglašenblaženim, pronašli dokaze da je financirao protestanta Vilima Oranskog, onogakoji je katoličke Stuarte istjerao iz Engleske.

U Secretumu, smještenom u 1700., prenijeli smo vještačenja - koja smosami naručili - dvoje grafologa, prema kojima je potpis na oporuci španjolskogakralja Karla II Habsburško-Španjolskog falsifikat. Na temelju te oporukefrancuski su Burbonci iznenada naslijedili Habsburgovce i izbio je rat zašpanjolsko prijestolje između poklonika Burbonaca i poklonika Habsburgovaca,pa i danas kralj Juan Carlos Burbonski sjedi na španjolskome prijestolju natemelju krivotvorene oporuke.

U Veritasu, koji se događa 1711., uzalud smo zatražili ekshumacijuostataka cara Josipa I Habsburškog, čija je smrt od velikih boginja predstavljalaodlučujući preokret u Ratu za španjolsko naslijeđe, velikim dijelom odlučivšitrenutačno ustrojstvo dvaju kontinenata: Europe i Amerike. Otkrivši u bečkimmrtvozorničkim izvještajima iz te godine da epidemija velikih boginja koja je,navodno, ubila cara nikad nije harala gradom, pronašli smo izvještaj s careveobdukcije i predočili ga njemačkom liječniku Gerhardu Buchwaldu, starijem oddevedeset godina i najvećem autoritetu kad je riječ o velikim boginjama, koji je,između ostaloga, posljednji živući liječnik koji je vlastitim očima vidio i proučiovelike boginje. Rezultat: prema mišljenju profesora Buchwalda, nije bila riječ oprirodnim velikim boginjama, nego o boginjama izazvanim inokulacijom, štopotvrđuje rasprsnuće krvnih žila u tijelu.

U Salajevim sumnjama izvukli smo iz zaborava teze trojice učenjaka izprošloga stoljeća, prema kojima je Germania latinskog povjesničara Tacita,tekst na kojemu se temelji njemačka rasna čistoća, falsifikat, vjerojatno djelotalijanskih humanista kao što je Poggio Bracciolini, koji je, navodno, pronašaorukopis tog djela. U istom smo romanu skrenuli pozornost i na monumentalnustudiju u pet svezaka, djelo belgijsko-američkog povjesničara Petera De Rooa ozloglasnom papi Borgia, u kojoj autor pozorno proučava svaki pojedinidokument protiv tog pape i nepobitno mu dokazuje lažnost, otvarajući time

116

scenarij divovske falsifikacije dokumenata u drugoj polovini petnaestog i prvojpolovini šesnaestog stoljeća, s ciljem antiklerikalne propagande koja će olakšatiraskol između katolika i protestanata.

Salajevo jaje zapravo se razlikuje od prethodnih romana, i u svojim višemetodološkim nego povijesnim razmatparijima već daje naslutiti premještajtežišta koji će karakterižirati naše naredne knjige, a koji ćete laboratorijskiiskušati uskoro s Moebiusovim prstenom.

117

3.

Prije no što krenemo dalje, razjasnit ćemo' zašto smo za definiranje dvijuobitelji svojih romana odabrali izraze “poliptih” i “freska” umjesto “serija” ili“ciklus”. Pojam “ciklusa”, a još više onaj “serije” predviđaju jednoznačniosjećaj napretka, od početka prema kraju. “Serija” je načinjena “u nizu”, i možese predstaviti segmentom. Rezultat je statičan: kad stignemo do kraja, oprostimose od te serije i ne preostaje nam drugo doli prijeći na neku drugu. Televizijskeserije to savršeno utjelovljuju. Krenuti od kraja nemoguće je za recepciju,razumijevanje i uživanje u proizvodu.

Ciklus ima i dodatnu težnju: zadnji čin, a kad su posrijedi knjige, zadnjisvezak, zatvara krug nanovo se spajajući s prvim i čineći od cijele skupinesamostojeću cjelinu, kolektivni organizam, čitanje kojega može biti uvijek isamo progresivno i kružno - dovoljno je sjetiti se “ciklusa pobijeđenih”Giovannija Verge i “ciklusa nepodobnih” Itala Sveva. Može ga se početi čitati iod zadnjih svezaka, ali poruka se svejedno mora izvesti iz vremenskog slijeda,bio on izravan ili obratan.

Pojam poliptiha, kao i onaj freske, predstavlja, naprotiv, treću razinučitanja: progresivnom čitanju serije i kružnom čitanju ciklusa pridodaje čitanjecjeline ili, bolje rečeno, pogled na cjelinu, onaj pogled koji - iz daljineneophodne da se oslobodimo fascinacije pojedinostima i pojedinim prizorima -razabire nešto drugo, nešto što se ne bi moglo pronaći u pojedinim dijelovimajer nije pojedinačno sadržano ni u jednome od njih, nego je samo i isključivo unjihovoj cjelini. Nije slučajno da riječ poliptih znači “od mnogo nabora”, odgrčkoga polu, “mnogo”, i ptyche, “nabori”, i da je pojam poliptiha prije svegapojam iz figurativnih umjetnosti. Najjednostavniji su primjeri poliptisi u oblikusvetih tabernakula crkve za koju su načinjeni, ili njezina trijema, ili paktabernakuli Blažene Djevice u obliku zašiljene kraljevske krune. Apsolutno jenajkompleksniji primjer, nedvojbeno, onaj Sikstinske kapele, u kojoj jeMichelangelo naslikao pojedine biblijske prizore, svaki u obliku jednogahebrejskog slova, prikazao osobe dijelovima tijela i na kraju okružio BogaSudnjega dana ogrtačem u obliku desne moždane polutke, tako da danas netkodovoljno slobodna uma, lišen uvjetovanosti, promatrajući te freske s poda,najprije primjećuje slova i dijelove tijela, a ne likove koji ih čine (rasprava otome zašto je Michelangelo tako postupio i dan-danas je uzrok svađe izmeđukatoličkih teologa i rabina, ali ne ulazi u našu temu).

Ukratko, čitanje cjeline poliptiha i freske upravo je suprotno ezoteričnomčitanju, koje je danas toliko moderno. Ezoterična razina skriva se ispod očitoga,valja je pronaći u pojedinostima, dok čitanje cjeline posve očito jedri iznad

118

svega, što joj služi kao okvir i logični korolar, nudeći se upravo pogledom “izzraka”, koji je u slučaju pisanog oblika mnogo dublji nego kad je riječ o slici imoguć tek nakon što se čitatelj nahranio djelom (djelima) riječ po riječ, redak poredak, stranicu po stranicu. Ne vrijedi da nas tko zna tko uputr u tko zna što, nevrijedi biti među malobrojnima odabranima, dovoljno je samo bitidekondicioniran, što je operacija “čišćenja” mozga koju svi možemo obaviti uzpomoć puke volje i koja iziskuje uzdizanje, a ne poniranje u duboke, jnračnezakutke značenja.

119

4.

Vratimo se na početno pitanje: zašto naša povijćsna otkrića ostajuumetnuta u kontekst romana? Zašto im radije nismo odlučili podaritidostojanstvo studije? Da bismo odgovorili na to pitanje, pretresimo sad drugeknjige, odnosno upravo studije. Krenimo dakle od studija koje smo konzultiralitijekom svojih povijesnih istraživanja.

Prije nekoliko godina zainteresirao nas je lik čuvenog pape Aleksandra VIBorgie, koji igra važnu ulogu u prvom našem romanu o Leonardovuposvojenom sinu Salajeve sumnje.

Najambiciozniji doprinos o tom papi takozvani je Corpus borgiano: 4400stranica radova, sakupljenih u dvanaest svezaka, plod sedam godina kongresa(1999.-2006.) zaslugom Nacionalnog odbora za znanstvene susrete povodompetsto godina pontifikata Aleksandra VI, koji je osnovalo talijansko Ministarstvoza kulturna dobra i aktivnosti. Ukratko, divovsko djelo, kojem su pridonijelinajveći proučavatelji obitelji Borgia iz cijeloga svijeta.

Zadnji kongres iz tog niza, organiziran u glavnome gradu, u Castel Sant’Angelu u prosincu 2006., nosio je naziv Aleksandar VI - gori i sretniji no ikad.Taj Guicciardinijev zajedljivi slogan o papi Borgi bio je otisnut čak i napapirnatim omotnicama darovanim publici kako bi u njima odnijela kući knjige ibrošure.

Na taj smo kongres otišli ispunjeni sumnjom, ali zatekli smo se naizlaganjima koja su bila veoma općenita, skrpana i u određenim slučajevima čakzbrkana. Nitko od izlagača nije ni najmanje doveo u dvojbu vjerodostojnostnajpoznatijih povijesnih izvora o obitelji Borgia. Inzistirali su na uobičajenim,prijepornim dokumentima: dnevniku čuvenog papinskog nadstojnika ceremonijaJohannesa Burckardta, pismima humanista Pietra Martira d’Anghiere (1457.-1526.) i naposljetku Guicciardinijevim i Machiavellijevim djelima. Kao i uvijeku povijesti studija o Borgiama, i današnji povjesničari prihvaćaju svaki od tihizvora posve nekritično. Nijednome od izlagača nije palo na pamet obavijestitida je Burckardt prije odlaska u Rim, gdje će ostvariti sjajnu karijeru napapinskome dvoru, u svom Strasbourgu bio osuđen zbog krivotvorenjadokumenata i da nikad nije pronađen izvornik njegova dnevnika u kojemuocrnjuje papu Borgiu. Nitko nije primijetio da je jedna od navodnih epizodasvećeničke korupcije, koju spominje Burckardtov dnevnik, mirno prepisana izBoccacciova Dekamerona. Svi prešućuju ozbiljne sumnje u autentičnost zbirkepisama talijanskoga humanista Pietra Martira d’Anghiere, jednoga odnajcitiranijih izvora za razdoblje Aleksandra VI i povijest otkrića Amerike, i danijednom njegovu pismu nije pronađen izvornik... I na kraju, kao i dosad radije

120

se prelazi preko činjenice da su i Machiavelli i Guicciardini bili skloni Firenci, aneskloni papama, te da je Guicciardini povrh svega živio dugo nakon papeBorgie.

Tijekom posljednjega kongresa koji je spojio akademsku elitu povjesničararenesanse, ondje okupljenih iz cijeloga svijeta, naglas su pročitani čak inajsramotniji odlomci iz izvora nesklonih Borgiama. No, na naše čuđenje,proćitao ih je Maurizio Micheli, nekadašnji dijalektalni glumac iz Puglie, izgrada Bitonta, koji je osamdesetih godina prošloga stoljeća postao slavangrotesknim skečom nazvanim “Slobodni radio Bitonto” i svojim sloganom naenglesko-puljskom “Fatti punk!”, koji je u meduvremenu svoje mjesto većpronašao i u ozbiljnom kazalištu. Više tužni ijiego ogorčeni, razmišljamo kakosu taj čitatelj i to štivo stvoreni jedan za drugo: nehotičnom ironijom sudbineneotesane laži raspačane iz navodnog Burckardtova dnevnika i navodnih pisamaPietra Martirea dAnghiere pronašle su najprikladnijeg čitatelja: bivšegakomičara masovne televizijske zabave.

121

5.

Prijedimo sad na studije za širu publiku. Kao primjer odabrali smorecentno djelo objavljeno u Italiji u travnju 2008.: Zagonetku MontefeltroMarcella Simonette, Talijana i profesora renesansne povijesti i književnosti nasveučilištu Wesleyan u Connecticutu. Dakle studiju sa zavidnim akademskimpedigreom. U toj studiji profesor Simonetta izvještava o svom otkriću idešifriranju pisma urbinskog vojvode Federica da Montefeltra, u kojemu je,navodno, skriveno vojvodino više ili manje otvoreno priznanje da je s papomSikstom IV jedan od nalogodavaca atentata koji je dvadeset šestog travnja 1478.u firentinskoj katedrali izvršen na Giuliana de’ Medicija, mlađeg brata LorenzaVeličanstvenog. Ta je epizoda općepoznata kao “urota Pazzijevih”, poprezimenu firentinske obitelji Pazzi koja ju je provela u djelo. Ujutro dvadesetšestog travnja 1478. u firentinskoj katedrali vladar grada Lorenzo de’ Medici injegov mlađi brat Giuliano napadnuti su tijekom službe. Giuliano je ubijenubodima nožem, a Lorenzo je preživio zasjedu. Knjiga profesora Simonetteprikaz je te slavne urote iz perspektive pretpostavke da su među odgovornima zataj atentat bili Federico da Montefeltro i papa.

Pretpostavimo da su razmatranja koja ćemo iznijeti o Simonettinoj studijiprimjenjiva i na sve ostale popularne studije o toj temi koje su trenutačno ukatalozima nakladničkih kuća, kao što je na primjer ona prilično poznata LauraMartinesa, objavljena 2005. Naravno da ne možemo tvrditi da smo stručnjaci zaurotu Pazzijevih, ali ne moramo biti stručnjaci da bismo čitajući studiju doktoraSimonette primijetili da o tom događaju ne postoji ni jedan jedini izvor koji bi semogao smatrati objektivnim, jer se izvori sastoje isključivo od priznanja (ilinavodnih priznanja) iznuđenih mučenjem i okrunjenih smaknućem zbog(navodnog) priznatog zločina te od izvještaja firentinskih autora. To neophodnozapažanje, koje je autor morao uzeti u obzir pišući svoju knjigu, nažalostnedostaje. No ne manjka na primjer u diplomskoj radnji “Urota Pazzijevih udjelima Poliziana, Machiavellija i Guicciardinija” studenta Nielsa Venvoerda,koji je 2006. diplomirao talijanski jezik i kulturu baš ovdje, na sveučilištu uUtrechtu, što potvrđuje naš dojam da je znanstvenu i metodološku savjesnost isumnju lakše pronaći kod studenata nego kod profesora.

Osim toga to pismo koje je profesor Šhmonetta dešifrirao, a kojeoptuživački uperuje prst na urbinskog vojvodu i papu Siksta IV, i koje su medijidiljem svijeta proglasnKpovijesnim otkrićem, ništa ne dokazuje: sam autorstudije mora priznati da vojvoda Federico Montefeltro, usprkos tome što jepisrfiošifrirano, tek neodređeno spominje eliminaciju braće Medici, veomaopćenito i samo ju jednom naziva “glavnom stvari”. U pismu vojvoda nijednom

122

ne spominje Pazzijeve, ali Simonetta smatra da se podrazumijevaju uvojvodinim riječima “oni prijatelji”. A u izrazu “one sile s kojima su sadpovezani” profesor Simonetta vidi Firencu, Milano i Veneciju. No autor studijene pita se zašto vojvoda, ako doista govori o planu koji je tako opasan po njegasamoga i po krhku ravnotežu cijele Italije kao što je plan ubojstva braće Medici,nije jednako oprezan i kad spominje papu, kojeg nesmotreno spominje nekolikoputa kao “Njegovu Svetost” i “našega gospodara”. Spominje ga toliko puta da jeprofesor Simonetta upravo počevši od riječi “Njegova Svetost” uspio dešifriratipismo.

123

6.

Samo je jedno sigurno o tom zločinu: tog jutra dvadeset šestog travnja1478., na nedjelju Uzašašća, u firentinskoj katedrali Giuliano de Medicinapadnut je tijekom mise kojoj je nazočio sa svojim starijim bratom Lorenzom,vladarom Firence, i ubijen s devetnaest uboda nožem. Lubanja mu je smrskana,vrat proboden, pogođen je u prsa i leđa, srce mu je gotovo izvađeno, rukekojima se pokušao obraniti skoro su odrezane; napadali su ga sa silovitomžestinom sve dok nisu bili sigurni da su ga satrli, što je 2004. potvrdila iobdukcija obavljena na njegovim posmrtnim ostacima koje je ekshumirala ekipatalijanskih liječnika. Sve je to otrpio Giuliano de’ Medici, kojega svi onodobnipovjesničari suglasno opisuju “skromnim i dobrodušnim”, nezainteresiranim zapolitiku, dok se njegovu starijem bratu Lorenzu zvanom Veličanstveni,častohlepnom firentinskom vladaru, nije dogodilo praktično ništa osimogrebotine na vratu, iako je upravo on bio mnogo važniji cilj, podpretpostavkom da je prava svrha te zasjede bila svrgnuti Medicijeve s vlasti. Da,dobro ste čuli: Lorenzo se izvukao s jednom malom ogrebotinom.

Taj apsurd ne izaziva nikakvu sumnju kod autora studije, koji govori samoo “gotovo čudu”, jednako kao što ga nikad nisu istražili ni mnogi koji supotrošili rijeke tinte na urotu Pazzijevih. Zašto se to dogodilo? Brzo ćemoobjasniti. U međuvremenu ovdje samo spomenimo da ta napadna nejednakost uodnosu prema dvojici braće, obrnuto proporcionalna njihovoj političkojvažnosti, nije promaknula kroničarima toga vremena sklonim Medicijevima.Dapače, oni žurno izvještavaju kako je Franceschino Nori, upravitelj bankeMedicijevih, umro od uboda nožem u trbuh, dobivenim - kažu oni - jer je branioLorenza. Mi kažemo da to još uvijek nije dovoljno da bi se objasnilanejednakost žestine napada na braću Medici.

124

7.

Kažimo odmah u nekoliko riječi da svi malobrojni dovoljno izvjesnielementi ove priče upućuju na to da je urotnicima Giuliano bio mnogo važnijameta.

Prema raznim izvorima, Giuliana se razmišljalo ubiti još za Uskrs, nakonšto se Lorenza namami u Rim (plan A). Ali taj je plan, navodno, propao jerLorenzo nije prihvatio poziv u Rim. Plan B predviđao je poziv braći Medici naručakxu Fiesole, blizu Firence, gdje su trebali biti ubijeni daleko od svoga grada,u kojem bi se mogli lakše obraniti. Ali Lorenzo se ondje pojavio sam, bezGiuliana, koji je ostao u Firenci zbog želučanih tegoba: zbog toga se, kažuizvori, odustalo od cijelog atentata. Plan C predviđao je da će braća biti ubijenadvadeset šestog travnja, iako ne tijekom crkvene službe, nego poslije, na gozbi usvojoj palači. Gdje je završila namjera da budu ubijeni daleko od svoga grada?

Giuliano i Lorenzo te obitelj Pazzi došli su u katedralu svaki sa svojimprivrženicima. Dvojica Pazzijevih, oni isti koji će ga poslije probosti, snažno suzagrlila Giuliana kako bi se uvjerila da ispod crvenog ogrtača ne nosi zaštitnioklop. Giuliano ga, na švoju žalost, nije nosio. Kronike ne govore je li na sličannačin bio provjeren i Lorenzo, koji je po svakoj logici trebao biti važnija meta.

Odluka da će do smaknuća doći u crkvi navodno je donesena u posljednjičas. Na nju je izvršitelje, navodno, nagnala jedna rečenica ujaka MedicijevihGiovannija Tornabuonija: tijekom mise Tornabuoni je, navodno, izjavio (i toglasno, u crkvi!) da Giuliano možda kasnije neće doći na gozbu u palaču zbogsvojih uobičajenih želučanih tegoba. U tom trenutku Francesco Pazzi navodno jeprišao Giulianu i ubo ga nožem prvi put, uzviknuvši “Evo ti, izdajniče!”Ukratko, izgleda da je Giuliano doista bio glavna žrtva, mnogo više od Lorenza.Ako Giuliana nema, urotnici će radije poštedjeti Lorenzov život, ali poslije ufirentinskoj katedrali gube toliko mnogo dragocjenog vremena na političkibeznačajnoga Giuliana, prije nego što napadnu vladara Firenze osobno. Kakav jeto državni udar trebao biti? Valja zamijetiti da su Giuliano i Lorenzo pratili misuna suprotnim stranama pjevališta, iz naizgled uobičajenog opreza. Znači, bilo jenezamislivo ubiti ih zajedno. No Pazzijevi su se radije najprije obrušili naGiuliana. Takvo što nečuveno je: u slučaju državnog udara element iznenađenjaprimjenjuje se kako bi se eliminirao glavar države ili prvi ministar, a ne njihovposilni. Isto se događalo i u bici: kad neprijateljsku vojsku lišiš zapovjednika,pobjeda je nadohvat ruke.

125

8.

Način na koji su Pazzijevi izvršili atentat jasno govori da svrha tog napadanije bila svrgnuti s vlasti Lorenza Veličanstvenog, nego ubiti Giuliana. Neznamo je li Lorenzo na bilo koji način bio umiješan u bratovo ubojstvo.Naravno, Lorenzo je u svojoj spavaćoj sobi čuvao portret Galeazza Sforze,milanskog vladara kojeg su samo dvije godine prije ubili plaćenici njegovamlađeg brata Lodovica, nazvanog Moro, koji će poslije umjesto njega zavladatiMilanom. O samome se Federicu da Montefeltru govorilo da nije bio neupućenu urotu u kojoj je ubijen njegov polubrat Oddantonio, od kojega je Federiconaslijedio titulu urbinskoga vojvode.

Možda Giuliano de’ Medici nije bio toliko nezainteresiran za politiku kakosu nam to prenijeli izvori i kako je Lorenzo želio da se govori nakon ubojstva.Možda je Lorenzo uklonio brata jer je u njemu vidio prijetnju za vlastiti život i,uspjevši u svom naumu, pobrinuo se izmisliti sliku apolitična, sramežljiva isuzdržana Giuliana. Da je Veličanstveni bio opsjednut moći i da je stalnospletkario iz straha da je ne izgubi, kaže i profesor Skponetta, i usput navodijednu možda znakovitu epizodu, koju u kratkim crtama prenose Machiavelli ipisac dnevnika Giovaron di Carlo. Riječ je o jednom Giulianovu upozorenjuLorenziju, skrivenom prijekoru, da se u politici treba poštenije ponašati. Pazibrate, jer od želje za previše svi bismo mi mogli izgubiti sve.” Giuliano kojiizgovara te riječi ne može biti baš posve nezainteresiran za upravljanjeFirencom.

126

9.

Daljnje dokaze nikad nećemo dobiti. Obitelj Pazzi iskorištena je kaoizvršitelj smaknuća i zatim poslužila kao žrtveni jarac: muški članovi obiteljipogubljeni su u samo nekoliko sati nakon atentata - ali su prije toga biliprimorani potpisati opsežna priznanja, istinita ili lažna; žene su zatvorene usamostan; imovina je stavljena na dražbu, grb izbrisan čak i s kovanica:damnatio memoriae po svim pravilima. Svi koji nisu mislili kao Lorenzo,uključujući i nadbiskupa Pise, zanjihali su se brzinom munje s prozora PalazzoVecchio. Firenca je tjednima bila u ledenom stisku meteža i linča, za koji segovorilo da je nastao u samome narodu, ogorčenom atentatom. Biblijska epizodao Barabi uči nas, naprotiv, da se iza onoga što se čini glasom naroda zapravočesto skrivaju veoma vješti šaptači.

Sam Poliziano, kojega je Lorenzo zadužio da napiše izvještaj o atentatu,plaho napominje da se iza hrpetine trulih leševa, danima neobjašnjivonagomilanih na firentinskim ulicama, možda skriva nalog samogaVeličanstvenog da ih nitko ne smije odnijeti, kako bi se u narodu povećaoosjećaj apokalipse.

U onodobnim kronikama čitamo kako je Arno bio prepun leševa koje je unjega bacio bijes naroda, i s jezom nam na pamet pada jedna druga godinaprepuna neriješenih pitanja, 1789., i jedna druga rijeka prepuna mrtvaca, Seina.U Seinu su, između ostaloga, bačene i stare slavne kosti grand sieclea: kostiKralja Sunca, kardinaia Mazarina i Atta Melanija.

127

10.

Zašto sve to? To je pravo pitanje. Odnosno, tko je od toga imao koristi?Tko je imao moć da sve prikrije? Ta bi se pitanja zapravo trebala postaviti usvim stoljećima. U našem slučaju odgovor je uvijek: Lorenzo. Činjenica je da jeobitelj Pazzi istrijebljena, a Lorenzo de’ Medici to je iskoristio kako bi svojuvladavinu Firencom pretvorio u apsolutnu. Je li moguće da je uistinu bioposrijedi nevjerojatni niz čuda zahvaljujući kojima je Lorenzo iz napada izašaone samo neozlijeđen nego i, dapače, ojačan? Filozof Occam rekao je da suočenis dva moguća objašnjenja uvijek najprije moramo odabrati jednostavnije. Anajjednostavnije objašnjenje možda je to da je Lorenzo upotrijebio neprijateljskimu nastrojene snage u svoju vlastitu korist, potaknuvši vlastite neprijatelje da semeđusobno poubijaju:

* Pazzijeve, papinske bankare, kojih se Lorenzo dugo pokušavao riješiti* papu, čiji su ljudi u Toskani bili pogubljeni zbog tog atentata, a njegov

utjecaj na veliki dio talijanskog poluotoka drastično je smanjen* demokratska jamstva grada Firence koja su priječila širenje moći Lorenza

de’ Medicija* i na kraju mlađeg brata, koji bi, budući da nije odjenuo svećeničku halju,

jejanoga dana mogao istisnuti Veličanstvenog s polozaja glavara grada imeđunarodnih fi nancijsjtinposlova u čijem je središtu bila Firenca.

Ta je taktika veoma djelotvorna i u Italiji se primjenjivala barem do atentatau Ulici Rasella 1944., kad su komunistički partizani jednom bombom digli uzrak tridesettrojicu njemačkih vojnika, dobro znajući da će to izazvati odmazdukoja će koštati života najmanje tristo trideset talijanskih civila, jer je nacističkopravilo bilo za svakog ubijenog njemačkog vojnika ustrijeliti deset Talijana.Komunistički partizani manipulirali su sastavljanjem popisa 330 osoba koje ćebiti ustrijeljene i time su uspjeli nanijeti snažan udarac svojim “suparnicima”,katoličkim partizanima, koji su masovno uhvaćeni u racijama i strijeljani uzloglasnom pokolju Fosse Ardeatine. Ta je taktika posve talijanska, premadrevnoj sklonosti naših sunarodnjaka da susjeda ili rodaka preziru mnogo višenego stranog osvajača, kojega - kako kaže Salaj - “ništ ne razumiju kad zine” izbog toga ga smatraju, bez obzira na prijetnju koju predstavlja, Aristofanovompticom u okvirima nezamjetne ksenofobije ili, bolje rečeno, talijanskoga“ksenopodcjenjivanja”.

128

11.

Ovo što iznosimo zasad su samo pretpostavke. “Pogledom na cjelinu”,prirodu kojega smo već objasnili, utvrdujemo činjenice u njihovoj cjelokupnosti:Giuliano, mlađi brat, smlavljen; Lorenzo, vladar, pošteden. Zašto se dosad nitkonije osvrnuo na to? Prava zagonetka, koja se u historiografiji stalno iznovapronalazi, jest sljedeća: ono što je u očitoj proturječnosti s općeprihvaćenimteorijama biva ignorirano umjesto da se o tome raspravlja.

Jedno moguće objašnjenje jest da je u našem nametljivo-patrijarhalnomsustavu psihološki i politički neprihvatljivo previše promijeniti karte na stolu.Naraštaji očeva historiografije u posljednjih tristo godina izgradili su karijere naMedicijevima, na Lorenzu, na uroti Pazzijevih, na divnom, nepogrešivom kruguhumanista koji je nastao oko Veličanstvenog, i nitko nikad nije doveo u sumnjuinačicu koja je počela kružiti odmah sutradan nakon atentata. Takvo višestrukoraslojavanje stvara veoma snažnu masovnu mentalnu uvjetovanost i tipično je zadogađaje kao što je ovaj, u kojem je istina svima pred očima, ali je nitko ne želi ine može vidjeti upravo zbog mentalne uvjetovanosti koja se, suočena sradikalnim rušenjem izvjesnosti, boji krize osobnog i društvenog identiteta.Vratimo se sad na onaj pogled na cjelinu, odnosno pogled koji nije izvanjski niunutarnji (odnosno ezoteričan), nego iz visine, koji pokazuje istinu koja je svimapred očima, ali je previše očita i jednostavna da bi se mogla zamijetiti. Ukratko,kao što smo već rekli, nalazimo se na posve suprotnom kraju od ezoteričnogtumačenja. Ne treba silaziti u dubinu, nego se izdignuti.

U epizodama iz ljudske komedije koje su ušle u jkolektivnu podsvijest ipostale predmetom beskonačnoga kazivanja, kao što su upravo veličanstveniLorenzo i strašna urota Pazzijevih, na raspravu je dopušteno staviti sve osimsamog postojanja pozornice. Ovdje je pozornica - na koju se možda samLorenzo popeo i prije zločina - “urota protiv braće Medici”, postulat kojega senemoguće odreći i koji je stoljećima prošao neokrznut. Unatoč svojimistraživanjima nismo pronašli nijednog učenjaka iz prošlosti koji je iznio sumnjekoje mi gajimo. Ako je netko takav i postojao, izbrisan mu je svaki trag, jednakokao što su čak i iz bibliografskih časopisa izbrisana ona trojica znanstvenikakoja su se usudila dovesti u dvojbu autentičnost Tacitovih tekstova, a posebnonjegova malog djela Germania.

129

12.

Prije nepuna dva mjeseca njemačke su dnevne novine FrankfurterAllgemeine Zeitung objavile recenziju naše knjige Salajeve sumnje i ozbiljnoshvatile naše sumnje u autentičnost Germanije. Primili smo poruku jednenjemačke znanstvenice koja je tu recenziju poslala dvama najvećim njemačkimstručnjacima za Germaniju, od kojih jedan predaje u Americi i upravo pišeknjigu o recepciji Tacitove Germanije od renesanse do danas, koja će sljedećegodine biti objavljena u New Yorku. Dakle taj je znanstvenik izjavio novinaruda će rado pročitati našu knjigu i uzeti u razmatranje teze da je Germaniafalsifikat, ali tek kad objavi svoju studiju! Ukratko, ni ovaj put neki stručnjacinisu ni najmanje spremni dovesti u pitanje samu pozornicu na kojoj seisprepleću njihovi menueti.

Da barem, ovdje molimo da nam se dopusti prizvuk nestrpljenja, šute ipostupe kao Pinokio kad je morao odlučiti hoće li seljaku reći istinu o njegovumrtvom psu Melampu, koji nikad nije sprečavao kune da kradu po kokošinjcujer je imao dogovor s njima: na svakih pet ubijenih kokoši Melampo je dobivaojednu. Ali Pinokio je na kraju odlučio šutjeti jer, ako već ne možeš reći ništadoista korisno, “mrtvi su mrtvi i najbolje što možeš učiniti jest ostaviti ih namiru”.

Naprotiv, oni nastavljaju objavljivati na tone pseudoznanstvenih studija spotpisima sveučilišnih profesora, od kojih najveći broj potječe s onoga čuvenogakontinenta onkraj Portugala, i koje se, Bogu hvala, ovdje u Nizozemskojobjavljuju samo u zbirkama ezoterije i pseudoznanosti, dok ih u Italiji objavljujuMondadori i Rizzoli. Djela u kojima se u svakom razdoblju i na svakomemjestu, u svakom darovitom uratku naslućuje dvostruko značenje, ezoteričnaporuka, kabala i slično. Tako gledajući, sve bi trebalo skrivati dvostrukoznačenje: jedno za nas sirote budale, a drugo za tko zna koju grupicu Izabranih.Itekako smo svjesni da ćemo, želimo li doista u svakom vidu osjetilne stvarnostipronaći dvostruko značenje, to značenje prije ili poslije i pronaći. Na tavanu smopronašli stari strip Miki Maus iz 1975., kad nam je bilo devet i jedanaest godina,u kojem je ta vrsta paranoje primjereno pokazana. Miki Maus od svoje vječitezaručnice Mini dobiva zaduženje da kupi klupka vune raznih boja od kojih ćeona isplesti majicu. Miki Maus na list papira marljivo zapisuje popis potrepština:šest klupka zelene vune boje trave i tri klupka smaragdnozelene boje, koje onzapisuje kraticama: 6M VE i 3M VS. Naš junak potom završava u rukamazločinaca koji taj njegov papirić smatraju kartom zakopanog blaga i razbijaju

130

glavu ne bi li je dešifrirali, da bi na kraju povjerovali da 6M VE i 3M VS značida se hipotetično blago nalazi zakopano “šest metara na istok i tri metra na jug”.Jedan posve analogan escamotaffe pronaći ćemo ponovno deset godina poslije uFoucaidtovu njihalu Umberta Eca, strastvenog čitatelja strippvar.

Jedna tako paranoična percepcija Svijeta bila bi veoma zabavna da širiteljitakva viđenja koje kao da je iz usta prodavača pečenih krušaka, kako bi se reklou Rimu, nisu osobe od važnosti u svijetu kulture i znanosti. Suočeni s utjecajnimpoložajima koje zauzimaju slične osobe, smijeh zamire na usnama i čelo semršti.

131

13.

Početno pitanje stoga valja obrnuti i pred gore navedenim “malostudioznim” studijama valja se zapitati: ne bi li njihovi autori, nositelji važnihtitula, učinili bolje da pišu umjetničku prozu ili, možda još bolje, ništa, i da takoušteđeno silno vrijeme posvete većem promišljanju svojih uvjerenja i ciljeva?Živimo u vrijeme poplave tiskanih materijala i knjiga, od kojih je tek minimalnidio pripovjedačka proza. Studije su podmukle jer zahtijevaju da budu shvaćeneozbiljno, da ih se sasluša u skrušenoj akademskoj tišini dok, u sakou i kravati,izlijevaju svoje čarobne napitke ravno u usta čitatelju-posudi. Pripovjedačkaproza želi izazvati reakciju kod svoga konačnog primatelja, sjeda za stol sčitateljem i zapodijeva razgovor s njime, činila to dobro ili loše; šteta što jemnogo pripovjedne proze rezultat komercijalnih pobuda i zapravo nema što reći.Svejedno, studija je još gora: želi stati za katedru i točka. Neki to čine nadosadan način, neki na simpatičan, ali cilj je uvijek isti: slušaj i šuti.

Samo jedna vrsta studija ima naše simpatije. To su studije koje nas dvojenazivamo “verističkima”, ili “prepisivačkima”, ili čak “praznim knjigama”, kaošto je djelo Beč i Versailles Nizozemca Jeroena Duindama, koji je dugo radioupravo ovdje u Utrechtu. Znanstvenik o kojemu je riječ marljivo je prikupiomaterijal i zatim usporedio brojeve i podatke dviju prijestolnica, ograničavajućisvoje subjektivno upletanje što je više moguće na logičan komentar tihpodataka. Duindamovu smo knjigu upotrijebili za svoj roman Veritas i koristimoovu priliku kako bismo mu zahvalili.

132

14.

Eto odakle naša potreba da ne dodajemo nove kartušine mnogima većpostojećima, u knjižarama pritisnutima krizom nakladničke djelatnosti, o kojojse govori već trideset godina, a koja nije ništa drugi doli kriza svođenja jednogdobra, odnosno knjige, na robu.

Potrošimo par riječi na tu krizu, jer, na kraju krajeva, njoj dugujemomasovnu prisutnost velike količine “pakpapira” u knjižarama, u kojoj se onomalo tiskanoga koje čitateljima doista ima što reći neizbježno utapa. Taj tužnifenomen, koji je u Nizozemskoj marginalan ili nepoznat, očit je ponajviše uItaliji, Njemačkoj, na Pirenejskom poluotoku, na cijelom američkom kontinentui u Japanu. Ta kriza, gledajući stvari na način koji će možda djelovati iprejednostavan, uopće nije kriza nakladničke djelatnosti ili knjige, nego seodnosi na dvije ozbiljne stvari - nenakladničku djelatnost i distribuciju. Podnenakladničkom djelatnošču podrazumijevajmf nakladničku djelatnost bezurednika, holdinge koji kupuju stare nakladničke kuće i udružuju se kako bi iondje zauzeli prostor komunikacije. Upravo je to prva mercifikacija: holdinzitiskaju knjige jednako kao što proizvode sir, tj. preobražavaju knjigu u uspješnurobu, u fetiš. Bez obzira na to što govori, knjiga se prije svega mora prodavati, ane prenositi horizont mišljenja, kritičnosti, prijedloga. Ljudski rod objavljujeknjigu svakih trideset sekundi. U prvih sto godina nakon Gutenberga (1450.-1550.) objavljeno je trideset pet tisuća naslova; u posljednjih pola stoljeća(1950.-2000.) taj se broj tisuću puta povećao i dosegnuo trideset šest milijuna.

Knjiga-sir cilj je holdinga, u kojemu marketing zamjenjuje i urednika itrgovinu i knjižara, jer holdinzi kupuju i knjižare pa ih preobražavaju usamoposluživanja knjiga u kojima vladaju isti zakoni kao i u lancima trgovinaprehrambenim proizvodima, čak i onaj krajnje strogi, prema kojemu u svojelance knjižara primaju samo naslove nakladničkih kuća koje uspiju zajamčitiodređeni prihod... po dužnome metru!

U predstavljanju knjiga knjižarama velike nakladničke grupacije samo štonisu zamijenile glavne informacije o naslovu iznosom budžeta za reklamu kojiće u njega biti uložen. Cilj nije toliko zarada, jer se zna dogoditi da čak i takvegrupacije pogriješe ili moraju reorganizirati kapital. Cilj je mnogo višemanipulacija prostorom, ograničavanje ili lišavanje prava onih koji “imaju štoreći”, onih koji imaju objaviti nešto što će vrijediti pročitati. Zbog toga se danas,usred krize knjige koja traje već desetljećima, iz dana u dan objavljuje sve višeknjiga, previše knjiga, “genetski modificiranih” knjiga koje se prodaju po cijenipapira na kojemu su tiskane: nije važno što je u njimanjihova jedina zadaća jestda ukradu prostor. U lancima talijanskih knjižara nabava je centralizirana: u

133

Milanu se odlučuje što će se nalaziti u podružnicama na Siciliji, na suprotnomkraju poluotoka. I knjiga više nema vrijednost na temelju onoga što je u njoj,nego samo na temelju troška uloženog u njezinu reklamu kako bi prodrla napozornicu komunikacije. Sve knjige jednoga holdinga postaju svojevrsnooklopno vozilo uvezanog pakpapira na čijem se vrhu nalazi - spreman da se iznjega zapuca sredstvima komunikacije - programirani bestseler koji čovjekapokušava svesti na objekt puke reklame i privole. Mediji se brinu da knjizi-sirupodare literarno dostojanstvo: u Italiji je Il Corriere della Sera, najprestižniji inajprodavaniji dnevnik na poluotoku, učinio Kena Folletta plemićemusporedivši ga ni više ni manje nego s Victorom Hugoom, što je bila pljuskamnogim autorima koji čekaju da njihova djela budu objavljena, koji još uvijekpošteno namjeravaju ponuditi čitatelju psihološki pomno razrađene likove iknjiževnu prozu. Ako svijet u Kenu Follettu doista ima novog Victora Hugoa,više nemamo zašto ići u školu...

Srećom, knjiga je i nadalje povlašteno sredstvo koje čovjeka može upozoritina mercifikaciju misli. Stoga hvala pravim nakladnicima, ponajprije našemnizozemskom nakladniku De Bezige Biju.

134

15.

Eto zašto smo izabrali roman: roman je bijeg u visinu, ponad sante ledauvezanog pakpapira, bezbožni let uvis - od Ikara do Faetona - prema viđenjucjeline Povijesti, što je veoma nestalan i kolebljiv izraz za definiranje prošlostiljudskoga roda, “bajke oko koje smo se svi dogovorili”, kako je rekao NapoleonBonaparte. Iz braka povijesti i romana, odnosno “zabilježene prošlosti” i“naslikane prošlosti”, koje kao Moebiusov prsten naizgled imaju dva lica, ali ustvarnosti samo jedno, rađa se vizija svijeta, odnosno filozofsko razmišljanje.Uzmemo li škare i prerežemo Moebiusov prsten na dva tanja prstena, parPovijest-Roman, odnosno Sjećanje-Slika razmnožit će se.

Eto zašto se zatječemo s Moebiusovim prstenom s kojega visi jedan jošduži prsten, koji se nekoliko puta savija oko samoga sebe, ali više nijeMoebiusov prsten, više nije Sjećanje i Slika, nego njegov korolar, vizija svijeta,što će biti tema posljednjih četiriju knjiga poliptiha o Attu Melaniju.

Roman je dakle jedino sredstvo koje će djelima i razgovorima iznova datizvuk i pokret, osnovni ton prošlog vremena, koje nije odvojeno od nas, nego je,kako kaže Proust, “inkorporirano vrijeme” u kojemu zauzimamo mjesto mnogoviše nego u prostoru. Kako odmičemo u životu, sa sobom vučemo mjere svojihgodina i svojih predaka više nego svojega tijela.

Tu istinu, na koju svi sumnjaju i koja objašnjava općenitu želju ljudskogaroda da upozna vlastitu povijest, nas dvoje pokušavamo razjasniti na papiru uobliku knjiga koje su negdje između sjećanja i slike, a u kojima putujemozajedno s čitateijima i pripovjedačem: pripovjedačko ja iznova se rađa u tominkorporiranom vremenu i sa sobom vodi čitatelja i nas, autore.

Nisu slučajno protagonisti Imprimatura u gostionicu u kojoj se odvijaroman zatvoreni kao u maternicu. To je metafora dugog i napornog ponovnogrođenja koje je poslužilo nama, a služi i čitatelju, kako bismo dosegnuli onajpogled na cjelinu i sa svih pet osjetila pristupili inkorporiranom vremenu, uovome slučaju baroku. Noćni upadi u izvanjski svijet likovima nude onu istusjenovitu i maglovitu percepciju kakvu i fetus dobiva iz izvanjskog svijeta u kojiće brzo biti bačen. Na kraju, s djelomičnim rušenjem gostionice, što je metaforaporođaja, trijada pripovjedač-čitatelj-autor (tri substantiae jedne te iste essentia)napokon se rađa na svjetlu dana u tom baroknom svijetu koji je dotad bionejasan predmet tjeskobe i želje. Secretum govori o razvojnom putu; “trojstvo”pripovjedač-čitatelj-autor spoznaje svijet najprije kao dijete, zatim kaoadolescent i na kraju kao odrasli čovjek, uvijek vezani uz jednu, a zatim dviježenske maternice: jednu izvornu, majčinu, kao što je gostionica Kod paža uImprimaturu, kojoj se u dva naredna romana pridodaje još jedna maternica,

135

maternica tajne i želje, ali istodobno i spoznaje i identifikacije. Tako dobivamopar vila Spada i vila Vascello u Secretumu, i par samostan i Mjesto bez imena uVeritasu, iz kojih se djela i iskustva raspleću uvijek prateći pupčanu vrpcu,Arijadninu nit koja će ih slati s jednoga mjesta na drugo, sve do završnogprepoznavanja.

Kao što znaju oni koji su pročitali zadnje stranice Veritasa, trećeg sveskapoliptiha, pripovjedač tragično odlazi s pozornice svijeta kako bi ušao u šutnjukoja ga okružuje kao grob, jer postaje nijem. Iz tog okamenjenjapripovjedačkoga glasa u Imprimaturu, Secretumu i Veritasu rodit će se novipripovjedač četiriju posljednjih knjiga poliptiha, koje više nisu “povijesne”,nego “filozofske”. No prije njega nastat će nešto drugo: iz nijemostipripovjedača u Veritasu - koji se ne oklijeva nazvati razularenom Kasandrom uposljednjim danima čovječanstva - postupkom inverzije i preokreta uobličilismo mladog pustolova Salaja, pomalo prevratničkog protagonista renesansnogpoliptiha. Dva pola iste osi, u stalnoj međusobnoj rezonanciji, kako se događa iu psihologiji kastrata Atta Melanija, s njegove dvije duše, jednom crnom, adrugom bijelom, kao i s njegova dva lica, muškarca i žene, u kojima se dobroodražavamo nas dvoje autora. Tu istu dvostrukost imaju Alkibijadovi sileni, danavedemo Erazma Roterdamskog: groteskni i ujedno mudri idoli koji uče kakose svaka krajnost preobražava u svoju suprotnost. Baš kao i Moebiusov prsten.

Javno pročitano 11. prosinca 2008.Sint-Janskerk, Utrecht

OBRADA: D I S C O N I N J A

www.Balkandownload.org

136

O autorima

Rita Monaldi i Francesco Sorti spisateljski su i bračni par, autori nizapovijesnih romana napisanih nakon desetogodišnjeg istraživanja, čiji su prvinastavci Imprimatur, Secretum, Veritas i Mysterium postigli svjetski uspjeh.

Rita Monaldi klasična je filologinja specijalizirana za liturgijski jezikKatoličke crkve. Bila je izvanredni profesor na sveučilištima u Rimu i Beču teradila u talijanskom parlamentu. Od 1993. radi kao novinarka za različite novinei časopise u Italiji i Austriji. Teoretičar glazbe Francesco Sorti stručnjak je zabaroknu glazbu, autor znanstvenih studija o operi u Rimu u 17. stoljeću. Bio jesuradnik kulturnih programa talijanske državne televizije RAI i Radio Vatikana.Kao klasični gitarist nastupao je na radiju i televiziji. Rita Monaldi i FrancescoSorti žive u Rimu i Beču.

137

O prevoditeljici

Mirna Čubranić rođena je u Zagrebu 1968. Diplomirala je engleski italijanski jezik i književnost na Filozofškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu1992. godine. Od 1995. do 2005. radila je u Zagrebačkom kazalištu mladih kaoizvršni producent, a od osnutka Festivala plesa i neverbalnog kazališta uSvetvinčentu 2000. kao izvršni producent tog festivala. Prevela je više odpedeset knjiga s engleskog i talijanskog jezika. Članica je Društva hrvatskihknjiževnih prevoditelja.