mjeseceva palaca - paul auster

8/10/2019 Mjeseceva Palaca - Paul Auster

1/142


2/142

Paul Auster

Mjeseeva palaa

naslov izvornika:

Paul Auster MOON PALACE

Copyright Paul Auster, 1989.

s engleskoga prevela:Hana Veek


3/142

U uspomna Normana Schi


4/142

Nita ne moe zaprepaAmerika

Jules Ve


5/142

01.

BILO JE TO ONOG LJETA kad se prvi ovjek spustio na Mjesec. Bio sam vrlo mlad, ali nrovao da za mene ima budunosti. Htio sam ivjeti opasno, ii do krajnjih granica i onda ve biti sa mnom kad tamo stignem. Kao to se ispostavilo, umalo nisam preivio. Malo po

stao je sav moj novac, izgubio sam stan i zavrio na ulici. Da nije bilo djevojke Kitty

rojatno bih umro od gladi. Upoznao sam je sluajno, ali s vremenom sam shvatio da ajnost zapravo bila oblik moje spremnosti za spaavanje samog sebe kroz druge. To jetak. Od tada nadalje dogaale su mi se udne stvari. Zaposlio sam se kod starca u invalidlicima. Saznao sam tko mi je bio otac. Prehodao sam pustinju od Utaha do Kalifornije. Sveo davno, ali pamtim dobro te dane, pamtim ih kao poetak vlastitog ivota.

Stigao sam u New York u jesen 1965. Imao sam tada osamnaest godina i prvih devet mjio sam u studentskom domu. Bilo je poeljno da svi brucoi na Kolumbiji koji nisu iz grada dentskom naselju, ali im je zavrio semestar preselio sam se u stan na 112. ulici. Tamo sam edee tri godine, sve do trenutka kad sam konano stigao do dna. S obzirom na okolnosti, pra

do da sam toliko izdrao.ivio sam u stanu s vie od tisuu knjiga. One su prethodno pripadale mojem ujaku Victoru

je polako skupljao vie od trideset godina. Neposredno prije nego to sam krenuo na studij oje ponudio kao oprotajni poklon. Uinio sam sve da ga odbijem, ali ujak Victor je

ntimentalan i dareljiv ovjek i nije mi to dozvolio. Nemam novaca da ti dam, rekao je, kvjeta. Uzmi knjige da me usrei. Uzeo sam knjige, ali sljedeu godinu i pol nisam otvoriodnu kutiju u kojima su bile spremljene. Odluio sam uvjeriti ujaka da ih uzme natrag i nisamim se u meuvremenu neto desi.

Uspostavit e se da su mi te kutije jako dobro dole. Stan na 112. ulici nije bio namje

mjesto da troim novac na stvari koje ionako nisam elio niti si ih mogao priutiti, pretvoriotije u imaginaran namjetaj.

To je nalikovalo sastavljanju slagalice, grupiranje kutija u razliite figuracije, slagandove, stavljanje jedne na drugu, araniranje i rearaniranje dok konano nisu poele nalikmjetaju. Jedan set od esnaest sluio je kao podloga madracu, drugi od dvanaest postao jedam stolice i tako dalje... Sveukupni efekt je bio prilino jednobojan, s tom svijetlo smeomd se okrene, ali sam ipak bio ponosan na vlastitu dovitljivost. Mojim je prijateljima sve tomalo udno, ali ve su se navikli da od mene oekuju udne stvari. Pomislite na zadovolanjavao bih im, kad lijeete u krevet znajui da e se vai snovi odvijati povrh ameievnosti devetnaestog stoljea. Zamislite ruak dok vas cjelokupna renesansa vreba ispod hpravo nisam imao pojma koje se knjige nalaze u kojim kutijama, ali tada sam volio priati pao mi se zvuk tih reenica, makar bile lane.

Moj je imaginarni namjetaj ostao nedirnut gotovo cijelu godinu. A tada je, u proljee mro ujak Victor. Ta je smrt bila straan udarac za mene, zapravo najgora stvar koja mi se sila. Ne samo to je ujak Victor bio osoba koju sam volio najvie na svijetu, on je bio i lokupna obitelj, jedina veza sa neim to je vee od mene samoga. Bez njega sam se ostpuno naputeno, uniten sudbinom. Da sam se nekako pripremio na njegovu smrt bilo bi mi riti se s tim. Ali kako se pripremiti na smrt pedesetdvogodinjeg ovjeka ije je zdravlje uo dobro? Moj je ujak jednostavno pao mrtav jednog popodneva sredinom travnja, i u to


6/142

nutku moj ivot stao mijenjati, poeo sam tonuti u neki drugi svijet.O mojoj se obitelji ne moe puno rei. Malo je likova, a i nisu se dugo zadrali na ovom sv

vio sam s majkom do svoje jedanaeste, kad je poginula u prometnoj nesrei. Pregazio ju je autubivi kontrolu na bostonskom snijegu. Otac nikad nije postojao, tako da nas je bilo samo d

oja majka i ja. injenica da je koristila svoje djevojako prezime dokazivala je da nije bila ushvatio sam da sam nezakonito dijete tek nakon njezine smrti. Kao malome nikad mi nije pada

met da postavljam pitanja o takvim stvarima. Ja sam bio Marco Fogg, moja majka je bila Egg i moj ujak u Chicagu je bio Victor Fogg. Svi smo se preivali Fogg, kao to je i normaln

de koji pripadaju istoj obitelji. Ujak Victor mi je kasnije ispriao da je pravo prezime njegovo Fogelman, ali ga je netko u imigracijskom uredu na Ellis Islandu skratio u Fog, s jednim g, o nae prezime do 1907., kad smo dodali jo jedno g. Fogel znai ptica, informirao me moj udjela mi se ideja da je to znaenje utkano u ono to sam ja. Zamiljao sam kako je nekirojski predak stvarno znao letjeti. Ptica koja leti kroz maglu, mislio sam, velika ptica kojeko oceana, ne zaustavljajui se dok ne stigne do Amerike.

Nemam nijednu sliku svoje majke i teko mi je sjetiti se kako je izgledala. Kad mi se njka pojavi u mislima, vidim nisku, tamnokosu enu s tankim djejim zglobovima i njenim, btima, te se svako toliko odjednom prisjetim kako je dobar osjeaj bio kad te ti prsti dotiu. O

ala zauvijek mlada i lijepa u mom sjeanju i to vjerojatno odgovara istini, jer je imala sadeset i devet godina kad je umrla. ivjeli smo u nekoliko malih stanova u Bostonu i Cambridslim da je bila zaposlena u nekoj izdavakoj kui, iako sam bio premlad da shvatim to je za

mo radila. Ono to mi je ostalo najjasnije u sjeanju nai su odlasci u kina (vesterni Randotta, Rat svjetova, Pinokio) i kako smo sjedili u mraku, jedui kokice i drei se za ruke. Znriati vic tako da bi me uhvatio napad smijeha, ali to se deavalo rijetko, kad bi se posneti. Uglavnom je bila snena i mrzovoljna i bilo je dana kad bih osjeao kako zrai istin

gom, kao da se bori protiv nekog nepreglednog unutranjeg nemira. Kako sam bivao stariji sve ostavljala s bejbisitericama, ali tek sam puno godina nakon njene smrti shvatio to su zna

ni misteriozni nestanci. to se mog oca tie, postojala je samo praznina. To je bila jedina teoj bi moja majka odbijala razgovarati sa mnom i kad god bih postavio to pitanje bi

umoljiva. Davno je umro, rekla bi, prije nego to si se ti rodio. Nije postojao nikakav trag njestojanja u naoj kui. Nijedna fotografija, ak ni njegovo ime. Da bih se imao za to uhvmiljao sam ga kao tamnokosu verziju Bucka Rogersa, svemirskog putnika koji je proao u menziju i vie se nije znao vratiti.

Moja majka je pokopana pokraj svojih roditelja na groblju Westlawn i nakon toga sam otiicago ivjeti s ujakom Victorom. Ne sjeam se veeg dijela tog prvog perioda, ali oiglednouglavnom pokunjeno vukao po kui i uspavljivao se jecajima, poput jadnog siroeta iz n

mana devetnaestog stoljea. Jednom je neka aava Victorova poznanica naletjela na nas u graela plakati kad me je Victor predstavio, briui oi maramicom i blebeui o tome kako mom ja Emilino dijete ljubavi. Jo nisam bio uo za taj izraz, ali bilo mi je jasno da ukljuujeane i nesretne stvari. Kad sam zamolio ujaka Victora da mi objasni, on je smislio odgovor kijek pamtiti: Sva djeca su djeca ljubavi, ali samo najbolju tako i zovu.

Brat moje majke bio je mrav etrdesetogodinji neenja orlovskog nosa koji je zaraivot kao klarinetist. Kao i svi Foggovi imao je sklonost k besciljnom sanjarenju, iznenaeskovima i dugotrajnim tromostima.

Nakon obeavajueg poetka u Clevelend orkestru te su njegove osobine pomalo uzimalbolje od njega. Prespavao bi probe, pojavljivao se na koncertima bez kravate i jednom j


7/142

voljno drzak da ispria neumjesnu alu u blizini bugarskog koncertmajstora. Nakon to je kaz, Victor je svirao sa brojnim manjim orkestrima, jednim gorim od drugog. Kad se vraicago 1953., ve je bio prihvatio osrednjost vlastite karijere. Kad sam se uselio k njemu, u v58., davao je instrukcije iz klarineta i svirao za Mjeseinu, mali sastav Howieja Duna, krao po vjenanjima i maturalnim zabavama. Victor je znao da mu nedostaje ambicije, oer znao da na ovom svijetu postoje i druge stvari osim muzike. Toliko stvari, zapravo, vremeno bio posve opinjen njima. Kako je bio tip osobe koji uvijek mata da radi neto druog ime je trenutano uposlen, ne bi uspijevao vjebati skladbu a da ne zastane da razm

kom ahovskom problemu koji mu se vrtio u glavi, ne bi mogao igrati ah a da istovremeno ne grekama Chicago Cubsa, niti bi odlazio na utakmicu a da na njoj ne razmilja o nekom minou iz Shakespearea, a onda kad bi konano doao kui, ne bi bio u stanju ostati uz knjigu duladeset minuta a da ne osjeti intenzivnu potrebu da zasvira na klarinetu. Gdje god da je bio i d bi iao, ostavljao bi za sobom svjetlucav trag loih ahovskih poteza, nedovrenih statisela i napola proitanih knjiga.

Ipak, nije ga bilo teko voljeti. Hrana je bila loija nego kod moje majke i stan u kojemjeli otrcaniji i prenatrpan, ali su to zapravo bile nevane stvari. Victor se nikad nije pretvarneto to nije. Znao je da nije sposoban biti mi otac i zato me tretirao vie kao prijatelja neg

ete, kao omanjeg i oboavanog sudruga. Taj nam je aranman obojici odgovarao. Mjesec kon mog dolaska smislili smo igru u kojoj smo izmiljali zemlje, imaginarne svjetove kokosili zakonima prirode. Usavravanje onih najboljih bi nam uzelo tjedne, a njihove geogrrte koje bih ja nacrtao objesili bismo na poasno mjesto iznad kuhinjskog stola. Zemlje Povrejetlosti, na primjer, i Kraljevstva Jednookog. S obzirom na muke koje nam je stvaran davao, nije bilo udno to smo ga eljeli napustiti kad god se moglo.

Nedugo nakon to sam stigao u Chicago, ujak Victor me odveo u kino naPut oko svijeta na. Junak te prie zvao se Fogg, naravno, i od tog dana ujak me iz milja zvao Phileas dsjetnik na taj neobian trenutak, to bi on rekao kad smo se suoili sa samima sobom na ve

tnu. Ujak Victor je volio izmiljati elaborirane nonsens teorije o stvarima, i nikad se morio raspredajui o znaajima skrivenim u mom imenu. Marco Stanley Fogg. Po njemu, kazivalo da mi je putovanje u krvi, da e me ivot odnijeti na mjesta gdje jo ljudska nogaoila. Marco, naravno, kao Marco Polo, prvi Europljanin koji je posjetio Kinu, Stanleyeriki novinar koji je pronaao Dr. Livingstonea u srcu najcrnje Afrike, a Fogg kao Phileasproletio oko svijeta za manje od tri mjeseca. Nije bilo vano to je moja majka odabralaarco samo zato to joj se svialo, niti to je Stanley bilo ime mojeg djeda, niti to Fogg nijee pravo prezime, ve hir polupismenog amerikog birokrata. Ujak Victor je nalazio znaenjako drugi nije i tada bi ih, vrlo vjeto, pretvarao u neku vrst skrovitog znamenja. Ja sam zapvao u svoj toj panji kojom me obasipao, i iako sam znao da su njegove prie uglavnom naponi od sapunice, postojao je dio mene koji je vjerovao u svaku njegovu rije. U svakom slravo mi je Victorov nominalizam pomogao da preivim prve teke tjedne u novoj koli. Najlakpasti neije ime te je i Fogg postalo predmet raznih osakaivanja i unakazivanja: Smog i Glomjer, pa onda Fuga i na kraju Fuk. Kad je konano moje prezime iscrpljeno, okrenuli su se nae. O na kraju Marco naprosto je zazivalo epitete poput Dumbo, Mambo Dambo, ali to spjeli u drugim pravcima premaivalo je sva oekivanja. Marco je postao Marco Polo, od Postao Polovnjak, pa iz toga ne znam kako Punoglavac, da bi zavrilo sa Dupeglavac, to jerutnost koja me stvarno zapanjila kad sam to prvi put uo. S vremenom sam preivio tu kcijaciju, ali sam zauvijek zapamtio koliko je moje ime beskrajno krhko.To je ime bilo t


8/142

zano uz moj doivljaj samog sebe, da sam ga elio zatititi od buduih ozljeda. Kad mi jenaest, poeo sam potpisivati svoje kolske radove sa M.S. Fogg, kopirajui pretenciozno vel

oderne literature te u isto vrijeme uivajui u injenici da su moji inicijali oznaavali nuskript. Ujak Victor je srano podrao taj in. Svaki ovjek je autor svog vlastitog ivvorio je. Knjiga koju pie jo nije zavrena, dakle jo uvijek je rukopis, manuskript. Koje ime vie priliilo? Malo po malo, Marco je izblijedjelo iz javnog obraanja. Za svog ujakm Phileas, a za sve ostale M.S. Par pametnjakovia je napominjalo da se ti inicijali odnoseultiplu sklerozu, ali tada su mi ve bile dobrodole sve ironije i asocijacije koje sam si m

dodati. Kad sam upoznao Kitty Wu, ona me nazivala nekolicinom drugih imena, ali ona sno osobno vlasnitvo i ja sam ih sva volio: Foggy, na primjer, koriteno samo u specijalikama, i Cyrano, koje je nastalo zbog razloga koji e kasnije biti objanjeni. Da je ujak Vivio da ju upozna, siguran sam da bi cijenio injenicu da je Marco, na svoj skromni nain, osnu.

Satovi klarineta nisu ili najbolje (moj dah suvie kratak, moje usne suvie nestrpljive) i um se izvukao. Bejzbol se pokazao zanimljivijim i do svoje jedanaeste postao sam jedan odavih amerikih djeaka koji nikamo ne idu bez svoje rukavice, udarajui u nju tisuu puta dnjzbol mi je bez sumnje pomogao oko raznih potekoa u koli i kad sam upao u lokalnu malu

g prvog proljea, ujak Victor je dolazio na gotovo sve utakmice da navija za mene. U lipnju enada smo se preselili u Saint Paul u Minnesoti (rijetka prilika, rekao je ujak Victor, govor

me to su mu ponudili da bude uitelj glazbe), ali ve smo sljedee godine bili ponovno u Chilistopadu, Victor je kupio televizor i dozvolio mi da izostanem iz kole kako bih gledao Wckse kako gube prvenstvo u est utakmica. Bila je to godina Earlyja Wynna i go-go Soxa, goallyja Moona. Navijali smo za Chicago Cubse, naravno, ali nam je obojici bilo potajno dragoje taj ovjek s velikim obrvama izbacio u zadnjoj utakmici. S poetkom sljedee sezone naso navijati za Cubse, te jadne i trapave Cubse, taj klub kojem su pripadale nae due. Victor jpokolebljiv zagovornik dnevnog bejzbola, i doivljavao je kao moralno dobro to to kralj va

ma nije popustio perverziji umjetnog svjetla. Kad idem na utakmicu govorio bi, jedine zvie elim vidjeti su one na terenu. Za taj su sport potrebni sunce i znoj. Apolonova koija u zelika vatrena lopta koja gori na amerikom nebu! Vodili smo duge razgovore tijekom tih godidima kao to su Earni Banks, George Altman i Glen Hobbie. Hobbie mu je bio posebno draei se svog pogleda na svijet, ujak je tvrdio da Hobbie nikad nee uspjeti kao baca jer je njeezime impliciralo amaterizam. Neobine primjedbe poput ove bile su esencijalne za Vicisao za humor. Do tad sam ve razvio iskrenu sklonost za njegove ale i bilo mi je posve to je bitno da budu izreene ozbiljnog lica.Nedugo nakon to sam navrio etrnaestu, nae se kuanstvo proirilo za jo jednu osobu.

amsky, roena Katz, bila je krupna, etrdesetogodinja udovica, ekstravagantno izblajhane smrti gospodina Shamskya prije est godina radila je kao sekretarica u kompaniji Mid-Ame

fe. Njen susret s mojim ujakom odigrao se u plesnoj dvorani hotela Featherstone, gdje je Mjesrala na novogodinjoj zabavi dotine kompanije. Nakon kratkog perioda udvaranja, pakonio vezu u oujku. U tome svemu nisam vidio nita loe i ponosno sam zauzeo svoju poma na vjenanju. Ali im se slegla praina, s tugom sam primijetio da se moja nova ujna ne sve spremno na ujakove ale i pitao sam se nije li to znak njezine ogranienosti, svojevdostatka mentalne vitalnosti koja nije slutila na sretan ishod te veze. Uskoro sam otkrio da poije Dore. Prva je bila uvijek spremna za pokret, grubog, mukarakog karaktera i jurcala bi kput kakva narednika, bedem dobrog raspoloenja, ef. Druga je Dora bila pripita koketa, s


9/142

mosaaljiva emotivka koja se vukla po kui u ruiastom kunom ogrtau i povraala anstva po podu dnevne sobe. Od te dvije draa mi je bila druga, makar samo zbog njenosti kprema meni iskazivala. Ali ti njezini skokovi inili su mog ujaka mrzovoljnim i nesretnim

m vie od iega na svijetu mrzio gledati kako moj ujak pati. Victor se znao nositi s trijezedljivom Dorom, ali bi njezina pijanstva u njemu budila strogost i nestrpljivost i pretvaralaku vlastitu iskrivljenu verziju. Dobro i zlo su tako bili u stalnom ratu. Kad je Dora bila dctor je bio zao; a kad je Dora bila zla, Victor je bio dobar. Dobra je Dora stvarala zlog Victobri se Victor vraao samo kad je Dora bila zla. Ostao sam zatvorenik te paklene maine du

dine dana.Sreom, autobusna kompanija iz Bostona isplatila nam je velikodunu odtetu. Po Victorunu, bilo je dovoljno novaca da pokrije etiri godine koleda, skromnije ivotne trokove

to povrh, da mi nakon toga pomogne u takozvanom stvarnom ivotu. Prvih je par godina Vao taj novac nedirnut. Hranio me iz vlastitog depa, ponosan na vlastitu odgovornost kazujui nikakvu namjeru da dira tu sumu ili bilo koji njezin dio. Ali s pojavom Dore, Vict

mijenio plan. Podigao je kamate koje su se nakupile, zajedno s jo neim povrh i upisao vatni internat u New Hampshireu, mislei da e tako preokrenuti efekte svoje krive procjeno ve Dora nije bila majka koju mi je on pokuao osigurati, nije vidio razloga da ne pok

ugim rjeenjem. teta za to jo neto povrh, ali nije bilo drugog. Kad bi morao birati izmeu ssnije, Victor se uvijek odluivao za sada, a kako se po tom impulsu vodio itav ivot, bilo je pgino da tako odabere i ovaj put.

Proveo sam tri godine na Anselmovoj akademiji za djeake. Kad sam doao kui nakon ddine, Victor i Dora su se ve razili, ali kako nije imalo smisla ponovno mijenjati kolu, vratiu New Hampshire po zavretku praznika. Victorov prikaz razvoda je bio prilino maglovit, taam bio siguran to se zapravo dogodilo. Spominjali su se nestali bankovni rauni i razbsue, a kad je spomenut stanoviti George, pretpostavio sam da je on takoer umijean. Nitivao ujaka o detaljima, jer je nakon svega djelovao kao da je odahnuo to je ponovno

ctor je preivio brane ratove, ali su rane zadobivene u njima ostavile vidljive oiljke. Izglebio zabrinjavajue naruen (prljavi okovratnici, gumbi koji nedostaju, iskrzani rubovi hlaa), i njegove ale dobile neku zajedljivu otrinu. Ti su znaci bili dovoljno loi, ali ono to menulo bilo je fiziko propadanje. Bilo je trenutaka kada bi se hodajui popiknuo (mistercanje koljena), sudarao sa stvarima po kui i izgledao kao da zaboravlja gdje se nalazi. Znaje ivot s Dorom uzeo svoj danak, ali bilo je tu jo neto. Ne elei dizati paniku, uspioeriti sam sebe da su njegovi problemi vie vezani uz njegovo psihiko nego fiziko stanje. M

m i bio u pravu, ali gledajui danas na to, teko mi je zamisliti da simptomi koje sam prvmijetio tog ljeta nisu bili povezani s infarktom koji ga je ubio tri godine kasnije. Victor mi sam

ta rekao, ali njegovo tijelo mi se obraalo, a ja nisam imao sredstava ili smisla da to odgonetKad sam se vratio u Chicago za Boi, inilo se da je kriza prola. Victor je povratio sn

ledalo je da ga oekuju velike stvari. Howie Dunn i on su u rujnu raspustili Mjeseinu i osnvi bend s tri mlada muziara na bubnjevima, klaviru i saksofonu. Nazvali su se Mjeseari i e su svirale bile su njihove vlastite. Victor je pisao rijei, Howie muziku i sva petorivala. Gotovo je s dobrim starim hitovima, objavio mi je Victor kad sam stigao. Gotovo

uzikom za ples. Gotovo je s pijanim svadbama. Ostavljamo taj poasni krug i spremamo se za ota. Kad sam sljedee veeri otiao posluati kako sviraju, njihove su mi pjesme bile p

krie, pune duha i humora, bune i divlje, izrugivale su se sa svime od politike do ljuctorovi su tekstovi imali neku veselu draest ali i gotovo swiftovski efekt u pozadini. Spike Jo


10/142


11/142

e na svoje, sve sjedne na mjesto, sve se povee. Devet krugova, devet planeta, naih devet a, podudarnosti su beskonane. Ali dosta brbljanja. Kasno je i valja nam spavati. Doi, d

ku. Da, da se rukujemo. Tako, za zbogom. I neka nam potraje do kraja svijeta.

Svaki tjedan ili dva Victor bi mi poslao razglednicu. Uglavnom su bile kiaste, prave turistazak sunca na Stjenjaku, rodeo, kaktusi, naputeni gradovi duhova na Divljem zapadu, pustinorame. Na njima su takoer bili upisani pozdravi, obino unutar docrtanog lasa, a jednom jezga progovorila kroz stripovski oblai iznad glave: Pozdravi iz Silver Gulcha. Ujakove po

poleini bile su kratke, ali nisam toliko eznuo za vijestima o njemu, koliko za tim povremacima ivota. Te su mi razglednice predstavljale uitak i to su bile gluplje i banalnije, to btak bio vei. Imao sam osjeaj da dijelimo neku internu alu svaki put kad bih pronaao k

nduiu, a najbolje (sliku praznog restorana u Renou, debelu enu na konju iz Cheyenne) samijepio na zid pored kreveta. Moj cimer je jo mogao shvatiti prazan restoran, ali jahaica mua u glavu. Objasnio sam mu da je imala neku neprilinu slinost s bivom enom mog urom. A kako se ve stvari deavaju u ovom svijetu, rekao sam, ne bi me uope zaudilo da

na zapravo sama Dora.Kako Victor nije nigdje dugo ostajao, bilo mi je prilino teko odgovoriti mu. Krajem listo

pisao sam mu pismo na devet stranica o nestanku struje u cijelom New Yorku (ostao sam zaroiftu s dva prijatelja), ali nisam ga poslao sve do sijenja, kad su Mjeseari poinjali tjednu gau u Tahou. Iako nisam esto pisao, uspijevao sam ostati u duhovnoj vezi s ujakom ngovo odijelo. Odijela tada ba i nisu bila moderna meu studentima, ali ja sam se u njemu os

o doma, a kako drugog doma nisam ni imao, nastavljao sam ga nositi svaki dan, od poetkaja godine. U trenucima tuge i stresa bila mi je posebna utjeha osjetiti se zatienim u tokove odjee. Ponekad bih zamiljao da me zapravo samo odijelo dri na okupu, da bi se

elo razletjelo kad ga ne bi nosilo. Sluilo je kao druga koa, zatitna membrana koja me titiotnih udaraca. Gledajui danas na to, vidim kako mora da sam udno izgledao drugima: isp

upan, nervozan, neusklaen s ostatkom svijeta. injenica je da se nisam ni elio uklopiti. Adrugi studenti doivljavali kao udaka, to je bio njihov problem. Bio sam ponosni intelektu

ngrizav i tvrdoglav budui genij, koji stoji podalje od svog stada. Doe mi da se zacrvenim ktim tih poza. Bio sam groteskan amalgam skromnosti i arogancije, varirajui izmeu dugodnih utnji i blaziranih napada razularenosti. Kad bi me uhvatilo, provodio sam norovima, puei i pijui kao da se namjeravam ubiti, citirajui stihove manje poznatih pjenaestog stoljea, kontemplirajui na latinskom o srednjovjekovnim filozofima, inei svpresioniram prijatelje. Imati osamnaest je grozno, i dok sam hodao okolo uvjeren da sam zrelojih kolega, zapravo sam samo bio pronaao drugaiji nain da budem mlad. Vie nego bilugo, odijelo je bilo oznaka mog identiteta, tona predodba onoga kako sam elio da me drugijektivno gledano s odijelom je bilo sve u redu. Tamnozeleni tvid, sitno kariran, uski revealitetno napravljen komad odjee. Ali nakon nekoliko mjeseci neprekidnog noenja poejeti na meni poput vunene krpe. Ono to moji prijatelji nisu znali, bilo je da sam ga ljuivo iz sentimentalnih razloga. Ispod svog nekonformistikog stava ja sam drao svog zu sebe i izgled odijela nije s tim imao gotovo nikakve veze. Da mi je Victor poklonio ljubiijelo od najlona, bez sumnje bih ga nosio s istim uvjerenjem kao i tvid.

Kad su u proljee zavrila predavanja, odbio sam ponudu svog cimera da dijelimo sedee godine. Nisam imao nita protiv Zimmera (dapae, bio mi je najbolji prijatelj), ali pom konano ivjeti sam. Naao sam stan u 112. ulici i uselio petnaestog lipnja, par minuta prije


12/142

su dva krupna dostavljaa donijela sedamdeset i est kutija ujakovih knjiga. Stan se nalazom katu velike zgrade s liftom. Bila je to zapravo garsonijera; soba s kuhinjicom, kupaonica

ozora s pogledom na slijepu ulicu. Zrak je bio siv i zaguljiv, a i po najvedrijem danu svjetloko probijala unutra. Na poetku sam doivio par napadaja straha zbog toga to ivim sam, ali

m otkrio neto to mi je pomoglo da zavolim to mjesto i konano se skrasim u njemu. Bilooje druge ili tree noi tamo, stajao sam izmeu dva prozora, gledajui kroz lijevi iz nobinog ugla. Podigao sam pogled i odjednom se otvorio uzan prostor izmeu dvije zgrzadini. Gledao sam u Broadway, u najmanji dio Broadwaya i nevjerojatno, ali preko cijelo

ostora koji sam mogao vidjeti bio je rasprostrt neonski znak, iva baklja ruiastih i plavih a su ispisivala rijei MJESEEVA PALAA. Znao sam da se tako zove kineski restoran u blisnaga kojom su me ta slova pogodila izbrisala je svaku praktinu usporedbu i asocijaciju. Ta magina slova i visjela su tamo u mraku kao poruka od samog neba. MJESEEVA PALAmah sam pomislio na ujaka Victora i njegov bend, i u tom prvom, iracionalnom trenutku, ahovi su me napustili. Nikad nisam iskusio neto tako iznenadno i potpuno. Gola i prljavaetvorila se u utoite, u stjecite udnih znakova i tajanstvenih, proizvoljnih dogaaja. Nasm gledati u taj neonski znak i malo pomalo shvatio sam da sam doao na pravo mjesto, da jeli stan stvarno tamo gdje bih trebao biti.

Ljeto sam proveo radei u knjiari, idui u kino i zaljubljujui se i odljubljujui u djevojkuzvala Cynthia, ije je lice ve odavno izbrisano iz mog sjeanja. Stan sam sve vie osjeaostiti dom, a kad su te jeseni predavanja ponovno poela, bacio sam se sa Zimmerom i drjateljima u grozniav krug od nonih pijanki i ljubavnih pokuaja do dugih, potpuno tihih peenja i itanja. Mnogo kasnije, kad sam gledao na taj period s distance godina koje su pvatio sam koliko je zapravo bio plodan.

A onda sam navrio dvadesetu i par tjedana kasnije primio dugo i gotovo nerazumljivo pog ujaka, pisano olovkom na poleinama utih narudbenica Humboldtove enciklopedije. Iz

sam uspio shvatiti, Mjeseare su zapala teka vremena i nakon podueg niza nesretnih dog

skinuti angamani, puknute gume, pijanac koji je razbio nos saksofonistu) konano su se raak Victor je od studenog ivio u Boiseu, Idaho, gdje je naao privremen posao kao akvciklopedija. Ali stvari nisu tekle kao to se nadao i po prvi put za sve ove godine to saznavao, osjetio sam notu poraza u njegovim rijeima. Moj je klarinet u zalagaonici, pisalomu, na raunu vie nemam ni centa, a stanovnici Boisea nemaju nikakvu potrebciklopedijama.

Poslao sam mu novac i popratio ga telegramom u kojem ga nagovaram da doe u New Yctor je odgovorio par dana kasnije i zahvalio mi. Zavrit e s poslovima do kraja tjedna, rekaovatiti prvi autobus. Raunao sam da e stii u utorak, najkasnije srijedu. Ali srijeda je do

ola, a Victor se nije pojavio. Poslao sam jo jedan telegram, ali odgovora nije bilo. Mogusrea inile su mi se beskrajnima. Zamiljao sam to mu se sve moglo dogoditi izmeu Bow Yorka i odjednom se ameriki kontinent pretvorio u pustu opasnu zonu, zlokobnu nonu

epunu zamki i labirinata. Pokuao sam pronai vlasnika stana u kojem je ivio, ali nisam uda sam kao posljednji izlaz nazvao policijsku stanicu u Boiseu. Paljivo sam objasnio svoj proredniku po imenu Neil Armstrong. Sljedeeg dana narednik Armstrong me nazvao s novosak Victor je pronaen mrtav u svom iznajmljenom stanu u Sjevernoj dvanaestoj ulici, utonelji u svom baloneru, s napola sklopljenim klarinetom u desnoj ruci. Dva spakirana kofera skraj vrata. Soba je pretraena, ali nita nije ukazivalo na zloin. Prema prvom mrtvozornijetaju, najvjerojatniji uzrok smrti bio je infarkt.


13/142

Sutra ujutro sam odletio na zapad. Identificirao sam ujakovo tijelo u mrtvanici, platio dutpisao papire i formulare, dogovorio da tijelo bude prebaeno u Chicago. Mrtvozornik jajan zbog stanja u kojem se le nalazio. Da sam na vaem mjestu, rekao mi je, ne bih oeda.

Telefonom sam ugovorio sprovod, obavijestio nekoliko ujakovih prijatelja (Howiea Dksofonista sa slomljenim nosom i nekolicinu bivih uenika), pokuao pronai Doru (nisam usratio lijes u Chicago. Viktor je pokopan pored moje majke i dok smo gledali kako na pri

staje u zemlji, nebo nas je zasulo kiom. Poslije smo se odvezli do Howiea, gdje je njegova

premila skromni domjenak s hladnim narescima i vruom juhom. Plakao sam neprekidno ziri sata i tamo sam brzinski popio pet ili est duplih burbona uz hranu. To mi je poprpoloenje i nakon nekog vremena poeo sam glasno pjevati. Howie me pratio na klaviru i uskup postao prilino razuzdan. A onda sam povratio po podu i arolije je nestalo. U est sazdravio sa domainima i izbauljao na kiu. Tumarao sam sljedea dva, tri sata, ponovno povneijem pragu i tad naletio na mravu prostitutku sivih oiju, Agnes, koja je stajala

obranom u uliici obasjanoj neonskim svjetlima. Otiao sam s njom do njene sobe u hdorado, odrao joj kratko predavanje o pjesmama sir Waltera Raleigha, a onda joj pjpavanke dok se skidala i irila noge na krevetu. Nazvala me luakom, ali sam joj onda da

lara, pa je pristala provesti sa mnom no. Loe sam spavao, i u etiri ujutro izvukao sam eveta, odjenuo svoju mokru odjeu i uzeo taksi do aerodroma. U deset sam bio u New Yorku.

Zapravo nije bio problem u tuzi. Tuga je moda bila uzronik, ali uskoro je ustupila mem opipljivijem, proraunatom u djelovanju, i nasilnijem u teti koju je prouzroilo. Cijeli nih sila je bio pokrenut i ja sam poeo letjeti u sve veim i veim krugovima oko samog sebekraju nisam izletio iz orbite.

Moja se novana situacija pogorala. Ve sam neko vrijeme bio svjestan toga, ali do sjetnja vrebala iz velike daljine i nisam o tome previe brinuo. Ali nakon ujakove smrti i t

lara koje sam potroio u tim groznim danima, budet koji mi je trebao potrajati kroz studij gposve istopio. Izraunao sam da ako nastavim troiti kao do sad, novac e biti potroedenog sljedee godine.

Moj prvi impuls je bio da napustim studij, ali nakon to sam se dan, dva zabavljao tom mustao sam od nje. Obeao sam ujaku da u diplomirati, a kako ga vie nije bilo ovdje da oomjenu plana, nisam bio spreman pogaziti rije. A tu je jo bilo i pitanje vojnog roka. Kad bipustio studij, izgubio bih studentska prava i vjerojatno zavrio marirajui u azijskoj dungli peuranjenoj smrti. Dakle, ostajem u New Yorku i nastavljam studij. To je bila mudra odudima u mojoj situaciji nudile su se razliite opcije kolarine, krediti, studij uz rad alm poeo razmiljati o njima osjetio bih gaenje. Bila je to instinktivna reakcija, nezadriv nunine. Odbacio sam sve te opcije, tvrdoglavo, znajui dobro da sam upravo pokopao svoju jdu za izlazak iz krize. Od tada nadalje nisam uinio nita da si pomognem, odbijajui da pomamalim prstom. Bog zna zato sam se tako ponaao. Izmislio sam tad nebrojene razlogrojatno se naprosto radilo o oaju. Bio sam oajan i suoen s tolikim nedaama osjeao samtrebne neke drastine mjere. Htio sam pljunuti na svijet, uiniti neto potpuno nezemaljskm arom i idealizmom mladog ovjeka koji je previe razmiljao i proitao previe knluio sam da je ono to trebam uiniti nita. Moje djelovanje sastojat e se od militabijanja da uope djelujem. Bio je to nihilizam uzdignut na razinu estetskog suda. Pretvorit uot u umjetniko djelo, rtvujui sebe toliko da e svaki moj dah imati okus prokletstva. Zna


14/142

kazivali na totalnu pomrinu i dok sam oklijevao da ih drugaije protumaim, slika tog mrakmalo uvukla, zavevi me svojom jednostavnou. Neu uiniti nita da onemoguim neizbjenu neu ni trati u susret. Ako e se ivot nastaviti kao i uvijek do sad, tim bolje. Bit u strpati se vrsto. Jednostavno sam znao to me eka i bez obzira dogodilo se danas ili sutra, dose sigurno. Totalna pomrina. Zvijer je zaklana, njena utroba protumaena. Mjesec e zakriti s

a u nestati. Bez novca, naplavina mesa i kostiju koja nije ostavila nikakvog traga za sobom.Tad sam poeo itati ujakove knjige. Dva tjedna nakon sprovoda uzeo sam nasumce jednu k

em paljivo prerezao selotejp i proitao sve to se u njoj nalazilo. Bila je to udna mjea

akirana bez ikakva vidljiva reda ili namjere. Romani i drame, povijesne knjige i putopisi, knjhu i detektivske prie, znanstvena fantastika i filozofska djela potpuni kaos tiska. Proitaoaku knjigu do kraja i nisam o njima donosio nikakav sud. to se mene ticalo, svaka je knjigadnaka drugima, svaka reenica se sastojala od tonog broja rijei i svaka je rije stajala tono

e je i trebala biti. Odluio sam tako oalovati svog ujaka Victora. Otvorit u sve kutije i jedndnu proitati sve knjige. To je bila zadaa koju sam si zadao i drao sam je se sve do gorkog k

Svaka je kutija sadravala zbrku nalik prvoj, mima svetog i profanog, nakupine minmeu klasika, iskrzani svesci kraj tvrdo ukorienih edicija, krimii nadohvat Donna i Tolstoja.ctor nije nikad sistematizirao svoju biblioteku. Svaki put kad bi kupio knjigu, stavio bi ju na p

one koju je kupio netom prije nje. To je takoer bio i redoslijed kojim su se knjige natijama. Ako nita drugo, kronologija je bila netaknuta. Smatrao sam to idealnim slijedom. Svakd bih otvorio kutiju uao bih u drugi segment ujakova ivota, odreen period dana, tjedaeseci i tjeio me osjeaj da zauzimam isti mentalni prostor koji je Victor jednom zauzimajui iste rijei, ivei u istim priama, moda i mislei iste misli. Bilo je to gotovo kao sliu nekog istraivaa, ponavljati njegove korake kad je stupio na neotkriveni teritorij, idui zapsuncem, slijedei svjetlost dok ne nestane. Kako kutije nisu bile oznaene, nije bilo nain

aprijed znam u koji period ujakovog ivota ulazim. Putovanje je tako bilo sainjeno od diskrprestanih skokova. Od Bostona do Lenoxa, na primjer, Minneapolisa do Sioux Fallsa, Kenosh

lt Lake Citya. Nije me smetalo to sam bio prinuen skakati po karti. Na kraju e sve prazninunjene i sve razdaljine pokrivene.

Mnoge sam knjige ve ranije proitao, a neke mi je i sam ujak Victor itao naglas: Robinusoea, Doktora Jekylla i mistera Hydea, Nevidljivog ovjeka. Nisam dozvolio da me to oobio sam se kroz sve s istom strau, uivajui u starima jednako kao i u novima. Hrpe proiga rasle su u kutovima moje sobe i im bi se koji toranj zanjihao prijetei da padne, napun

ije vreice knjigama i ponio ih sa sobom na faks. U neposrednoj blizini na Broadwayu nalazme Chandlerova knjiara, natrpana i pranjava rupa koja je trgovala starim knjigama. Bio

mo est gost od ljeta 1967. do ljeta 1969, i malo po malo rijeio sam se svog nasljedstva. To j

dini vid djelovanja koji sam sebi dozvolio - upotrijebiti ono to ve posjedujem. Nije mi bilotajati se od neeg to je nekad pripadalo mom ujaku, ali istovremeno sam znao da mi on to

mjerio. Vratio sam svoj dug itajui knjige, i sad kad sam bio tako kratak s novcem, inilo se pgino da pretvorim knjige u gotovinu.

Jedini je problem bio to nisam na njima mogao dovoljno zaraditi. Chandler se znao cjenkain na koji je on doivljavao knjige posve se razlikovao od mog. Meni knjige nisu bile spremnei, ve rijei same, i njihovu vrijednost bi vie odreivala njihova duhovna kvaliteta nego finje. Istroeni Homer vrijedio je vie od potpuno novog Vergilija, a tri Decartesova toma man

dnog Pascalovog. To su za mene bile esencijalne distinkcije, dok za Chandlera one uopestojale. Knjiga je za njega bila objekt, neto to je pripadalo svijetu stvari, i kao takva n


15/142

atno razlikovala od kutije za cipele, draa za toaletni papir ili alice za kavu. Svaki put kad bnio dio ujakovih knjiga, starac bi zapoinjao sa svojom igrokazom. Nezadovoljno bi okigu, prouavao korice i hrbat, traio mrlje i nedostatke s vjenim izrazom lica kao da up

ekapa po hrpi govana. U trideset godina prakse usavrio je repertoar mumljanja, coktanja jezdisanja i tunog odmahivanja glavom. Toka je smiljena tako da shvatite bezvrijednost osudbe i posramite se zbog vlastite drskosti da mu uope donesete te knjige. I jo elite novh? Oekujete i od smetlara da on vama plati kad vam odnosi smee?

Znao sam da sam prevaren, ali bih se rijetko zbog toga bunio. Naposljetku, to sam i m

niti? Chandler je poslovao s pozicije jaeg i to nita nije moglo promijeniti. Ja sam ih oajo prodati, a on ih je posve ravnoduno kupovao. Nije imalo nikakvog smisla glumiti da stvnoduni, jer tada do prodaje naprosto ne bi dolo, a to je ipak bilo gore nego biti prevaren. Om da bih bolje proao kad bih mu donosio manje knjiga, ne vie od deset, dvanaest od jedosjena cijena po primjerku bi tada malo porasla. Ali to bih manje knjiga donio, to bih orao dolaziti, a uestalost mojih posjeta bi mi takoer slabila poziciju. Chandler je pobjeiakom sluaju. Prolazili su mjeseci, a starac mi se nikada nije obratio. Nikada me ne bi pozdrkad se nije nasmijeio ili rukovao sa mnom. Gotovo da bih se pitao sjea li me se uope.

Kako sam prodavao knjige, izgled mog stana se mijenjao. To je bilo neizbjeno, jer svak

d bih otvorio jednu od kutija, unitio bih komad namjetaja. Krevet se nalazio na podu, stolsmanjivale i nestajale, stol se pretvorio u prazan prostor. Moj se ivot pretvarao u nita i

oces mogao vidjeti golim okom, opipljiva, rastua praznina. Svaki odlazak u ujakovu proavljao je trag u stvarnom svijetu i posljedice su bile vidljive. Trebalo je samo da se okrene

bi pa da znam to se dogaa. Soba je bila naprava koja je mjerila moje stanje: koliko je meneostalo, koliko me vie nema. Bio sam istovremeno i poinitelj i svjedok, i glumac i pubzalitu za jednu osobu. Pratio sam proces vlastitog raspadanja. Gledao sam kako malo po stajem.

Ta su vremena, naravno, bila teka za sve. Sjeam ih se kao uskomeanosti masa i polreda, megafona i nasilja. U proljee 1968. svaki je dan donosio novu kataklizmu. Ako nij

ag, onda je bio Berlin, ako nije bio Pariz, onda je bio New York. Pola milijuna vojnika je betnamu. Predsjednik je objavio da se nee ponovno kandidirati. Ljudi su pogibali u atentakon godina borbe, rat je postao toliko velik da su i najmanje misli bile njime zaraene, i znaosam, to god uinio, i ja njegov dio kao i svi drugi. Jedne veeri dok sam sjedio na kl

verside parku promatrajui vodu, vidio sam kako je na drugoj obali eksplodirao tanker. Plamekrio nebo i dok sam gledao kako gorui komadi olupine lete preko rijeke prema meni, shvatiose ono unutranje i ono vanjsko ne mogu razdijeliti, a da se ne nakodi istini. Istog mjeseca m

kultet, Kolumbija, pretvorio u bojno polje i stotine studenata su uhapene, ukljuujui i saput Zimmera i mene. Ne namjeravam o tome ovdje razglabati. Svi su upoznati s priom oemenu i nema je potrebe ponavljati. To svakako ne znai da elim da bude zaboravljena. stita pria odvija se na ruevinama tog vremena i ako to ne bude jasno, ona nee imati smisla

Kad su poela predavanja na treoj godini (rujan 1967.), mog odijela vie nije bilo. Unitee koja ga natopila u Chicagu, izlizano na mnogim mjestima, rasparanih depova, konasluilo svoje. Objesio sam ga u ormar kao suvenir, podsjetnik na sretnije dane i kupjeftiniju i najizdrljiviju odjeu koju sam mogao pronai: traperice, izme, flanel koulje i nnu jaknu iz vojnikog duana. Prijatelji su bili zapanjeni ovom transformacijom, ali ja nisamanjavao, jer mi do njihovog miljenja ionako nije bilo stalo. Ista stvar se dogodila s telefo


16/142

sam ga iskljuio zato to sam se elio izolirati od svijeta, ve naprosto zato to si taj troakam mogao priutiti. Kad me Zimmer jedan dan u knjinici zagnjavio s tim, gunajui kastalo teko doi do mene, izbjegao sam pitanje svoje novane situacije tako to sam razvezao icama, glasovima i smrti ljudske komunikacije i kontakta. Glas prenesen elektronskim putem

avi glas, rekao sam. Navikli smo se na te prividne slike nas samih, ali kad zastane i razmime, shvati da je telefon sprava distorzije i fantazije. To je komunikacija meu duhovima, verbuivanje umova bez tijela. elim vidjeti osobu s kojom razgovaram. Ako ne mogu, onda ru s njom uope razgovarati. Takvi nastupi su postajali sve tipiniji za mene, izgovori, podt

dne teorije koje bih nudio kao odgovore na najjednostavnija pitanja. Nisam vidio drugog m laganja, jer nisam elio da itko sazna koliko mi je teko. A to mi je bilo gore, to su miljotine postajale zamrenije i bizarnije. Zato sam prestao puiti, zato sam prestao piti, m prestao jesti po restoranima nikad mi nije bio problem iznai neko nevjerojatno racionanjenje. Poeo sam zvuati kao nekakav anarhistini pustinjak, prorok sudnjeg dana, ludi

pijevao sam time zabaviti prijatelje i samim tim sauvati tajnu. Ponos je bez sumnje luujuu ulogu u tim aradama, ali i to to nisam elio da mi netko stane na put koji sam si zaanje o tome samo bi dovelo do saaljenja ili potrebe da mi se pomogne, a to bi sve pokv

mjesto toga, prepustio sam se deliriju svog projekta, ismijao sam svaku moguu priliku i ek

istekne vrijeme. Zadnja je godina bila najtea. U studenom sam prestao plaati struju i u sijmi je iskljuili. Nakon toga sam nekoliko tjedana eksperimentirao sa svijeama, prouavne vrste, njihovu dugotrajnost, cijenu i koliinu svjetla koju isijavaju. idovske memorjee su se, na moje iznenaenje, pokazale najboljima. To titravo svjetlo i sjene su mi bili izr

epi, i sad kad je i friider utihnuo, inilo mi se da je zapravo bolje da nema struje. U svdostatku bih traio prednosti i kad bih nauio ivjeti bez neeg, zauvijek bih prestao misliti o ao sam da to nee trajati vjeno, da e s vremenom biti stvari bez kojih neu moi, ali trenutno

o zadivljen time koliko malo alim za stvarima kojih vie nema. Polako ali sigurno otkrio samme mogu daleko dogurati, mnogo dalje nego to sam mislio.

Nakon to sam platio svoj zadnji semestar, ostalo mi je manje od esto dolara. I deset kuigama, autogrami i klarinet. Ponekad bih, da umanjim samou, sklopio klarinet i puhao u n

oizvodei neobine zvukove, mjeavinu jauka i vriske, reanja i smijeha. U oujku sam prlekciju autograma kolekcionaru Milu Flaxu, neobinom ovjeuljku s oblakom kovrave se, iji sam oglas pronaao na zadnjoj stranici Sportskih novosti. Flax je bio zadivljen kledao autograme. Predano ih je prouio, a onda me pogledao oima punim suza i hrabro prede 1969. biti godina Cubsa. Zamalo je i pogodio, i da nije bilo onog munjevitog uzleta

pisanih Metsa, to bi se i dogodilo. Autogrami su mi donijeli sto pedeset dolara, to je bilo viesene najamnine. Knjige su me opskrbljivale hranom i uspio sam se provui kroz trav

banj, zavravajui svoje seminare pod svjetlom svijea. A onda sam prodao i pisau mainadeset est dolara, kojima sam iznajmio uniformu za antipromociju, koju su organizirali stuo protest protiv uobiajenih fakultetskih ceremonija.

Uinio sam to sam namjeravao, ali nisam mogao uivati u trijumfu. Ostao sam na posljedolara, a knjige su spale na tri kutije. Plaanje stanarine vie nije dolazilo u obzir, i nako

ekne depozit koji sam dao pri iznajmljivanju, sigurno e me izbaciti. Ako s opomenom krenju, rjeenje e stii u kolovozu i u rujnu u biti na ulici. Ali iz perspektive prvog lipnja, krajinio udaljen svjetlosnim godinama. I problem nije bio to nakon toga, nego kako uope i st

mo. Knjige e donijeti otprilike pedeset dolara. Zajedno s devedeset est koliko mi je ostaltinu etrdeset est dolara mi je trebalo potrajati tri mjeseca. inilo se nedovoljno, ali ako j


17/142

mo jednom dnevno, zaboravim na novine, autobuse i svaku vrst dodatnih trokova, izraunaoje mogue uspjeti. Tako je poelo ljeto 1969. Izgledalo je gotovo izvjesno da e to biti

dnje ljeto na ovome svijetu.

Tijekom zime i ranog proljea, drao sam hranu s vanjske strane prozora. Mnoge su se srznule u najhladnijim mjesecima (maslac, meki sirevi), ali nita ne bi postalo nejestivo nakose odledilo. Glavni problem su predstavljali ada i golublji izmet, ali brzo sam se nauari drim u najlonskoj vreici. Kad je jedna zajedno sa stvarima u njoj odletjela s prozora, p

m ih sa pagom vezivati za radijator u sobi. Sasvim sam se naviknuo na taj sistem, a kako jom bio ukljuen u cijenu rente te nisam trebao brinuti za svoj tednjak, inilo se da je situaanom pod kontrolom. Ali to je bilo za hladna vremena. Otkako je zatoplilo, dranje na prozoani vie tetilo nego koristilo. Mlijeko se zgruavalo, sok kiselio, a maslac topio u sijajue,kvice. Pretrpio sam nekoliko takvih katastrofa dok nisam iz svoje prehrane izbacio svu arljivu hranu. Moj se novi reim prehrane sastojao od mlijeka u prahu, instant kave i malih pouha to su mi bile zalihe, a svaki dan sam jeo jaja, to najjeftinije, a najhranjivije jelo na sv

i tamo pala bi i koja jabuka ili narana, a odluio sam da se, ako ba jako poelim, povreastim hamburgerom ili konzervom gulaa. Tako hrana nee propadati, a ja neu, bar teor

dovati. Dva jaja dnevno, savreno meko kuhana u dvije i po minute, dvije krike kruha, tri ve i vode koliko mogu popiti. Iako ne odve inspirativan, plan je svakako imao neku geometganciju.

Nisam gladovao, ali gotovo da nije postojao trenutak u danu kad nisam osjeao glad. estnjao hranu i moje su noi tog ljeta bile ispunjene vizijama gozbi i bakanalija: pladnjevi janjerezaka, odojci s jabukom u ustima, torte u obliku dvoraca, velike zdjele voa. Tijekom dana mudac stalno oglaavao, podsjeajui me na svoju prazninu i samo sam ga uz veliki napor uspi

norirati. I prije sam bio mrav, a kako je ljeto prolazilo sve sam vie gubio na teini. Svako tacio bih peni u vagu u ljekarni da saznam svoje stanje. Sa sedamdeset kila u lipnju pao sa

zdeset dvije u srpnju, a zatim na pedeset est u kolovozu. Za nekoga tko je visok sto osamda centimetra, to je bilo opasno malo.

Pokuavao sam odvojiti samog sebe od svog tijela, pravei se da moj problem ne postugi su prolazili kroz ovo prije mene i svi su otkrili ono to sam i sam otkrio naposljetku: ue pobijediti materiju, jer kad od uma traite previe uspostavi se da je i on sam zapravo matbih se uzdigao iznad svojih okolnosti, morao sam se uvjeriti da vie nisam stvaran, a kao re

ga, stvarnost oko mene mi je poela izmicati. Stvari kojih nije bilo pojavljivale bi mi se ma, pa nestajale. aa limunade, na primjer. Novine s mojim imenom na naslovnici. Moje ijelo kako lei na krevetu, posve ouvano. Jednom sam ak vidio prijanju verziju sebe kako

sobi, traei neto to ne moe nai. Te su halucinacije trajale samo tren, ali bi nasekivati u meni satima. A bilo je i perioda kad bih se jednostavno izgubio. Pala bi mi na p

ka misao i dok bih je domislio otkrio bih da je u meuvremenu pao mrak. Nisam mogao pranjenje za sate koji su nestali. Ponekad bih uhvatio sebe kako vaem nepostojeu hranu ili p

postojeu cigaretu ispuhujui nepostojee krugove dima. To su moda bili i najgori trenuci jea shvatio da vie nemam povjerenja u sebe. Moj um je odlutao, a ja sam bio nemoan d

ustavim.Veina tih simptoma se nije pojavila prije sredine srpnja. Prije toga sam duno proitao

kove knjige i prodao ih Chandleru. Kako sam se bliio kraju, knjige su mi stvarale sveoblema. Pratio bih oima slova na papiru, ali nikakvo znaenje do mene nije dopiralo. Ti


18/142

ni znakovi izgledali potpuno zbunjujue, proizvoljna zbirka linija i krivulja koje nisu izrata osim vlastite mutavosti. Na koncu se vie nisam ni pravio da razumijem to itam. Izvadiigu iz kutije, otvorio prvu stranu i prolazio prstom redak po redak na stranici. Tako sam do

sao, kao slijep ovjek koji ita na Braillevom pismu. Kad ve nisam vidio rijei, elio srem dotaknuti. Bio sam toliko loe, da mi se stvarno inilo da to ima nekog smisla. Dodirnue rijei u tim knjigama i time stekao pravo da ih prodam.

Sluaj je htio da sam odnio Chandleru zadnje knjige na dan kad su se astronauti spustesec. Dobio sam neto vie od devet dolara od prodaje i dok sam se vraao prema Broadw

luio sam stati u Quinns baru, malom lokalnom restoranu na jugoistonom uglu Desete uliceizrazito toplo i nisam vidio nita loe u tome da popijem par piva po deset centa. Sjeo sarsku stolicu uz ank, pokraj nekolicine lokalaca i uivao u priguenom svjetlu i rashlaeaju. Televizor je bio upaljen, bacajui sablasno svjetlo po bocama gina i whiskija i takoedoio tom dogaaju. Vidio sam kako dvije jastuaste prilike rade prve korake u tom svijetka, odskakujui kao igrake po pustinjskom pejzau, voze golfmobil po praini i zabijaju zaste onog to je nekad bila boica ljubavi i ludosti. Blistava Diana, mislio sam, slika svega mra

nama. Onda je progovorio predsjednik. Ozbiljnim, bezlinim glasom proglasio je ovo najvgaajem od postanka ovjeka. Oldtajmeri u baru su se nasmijali kad su to uli, a mislim da sam

pio razvui smijeak ili dva. Ali bez obzira na apsurdnost te tvrdnje, nitko ne bi mogao osporkad je napustio raj, Adam jo nikad nije bio tako daleko od kue.

Neko vrijeme nakon toga ivio sam u stanju potpune mirnoe. Stan mi je bio potpuno prazamjesto da me obeshrabri, ta me praznina tjeila. Ne znam kako bih to objasnio, ali odjednom

ci postali mirniji i idua tri, etiri dana sam se uspijevao prepoznati. I koliko god zvualo uom kontekstu, ja sam se tih par dana nakon to sam prodao posljednje ujakove knjige, ostan. Kao epileptiar na rubu napada, uao sam u taj udan meusvijet u kojem sve

panjujuom jasnoom. Nisam radio nita posebno tih dana. vrljao sam po sobi, izleavao dracu, zapisivao misli u biljenicu. ak mi se i to to ne radim nita inilo bitnim i nij

etalo to mi prolaze sati u dokolici. Svako toliko stao bih izmeu prozora i gledao u neonskieseeva palaa.To je bilo ugodno i uvijek bi pokrenulo seriju zanimljivih misli. Te su mi ale u magli, divlji sljedovi asocijacija i isprekidani ciklusi sanjarenja, ali tada sam ih doivljo jako znaajne. Moda se rije mjesec za mene promijenila nakon to sam vidio kako maraju po njegovoj povrini. Moda me fascinirala koincidencija da sam upoznao ovjekenu Neil Armstrong u Boiseu, Idaho, a zatim gledao ovjeka s istim tim imenom kakoemirom. Moda sam naprosto bio u deliriju od gladi, pa bi me gledanje u neonski notiziralo. Nisam siguran ni u to od toga, ali je injenica da su me rijei Mjeseeva p

sjedale svojom proroanskom tajanstvenou i ljepotom. U njima je sve bilo sadrano ctor i Kina, rakete i muzika, Marco Polo i ameriki zapad. Gledao bih u znak i pomislio na sbi me dovelo do zamraenja na mojoj prvoj godini studija, to bi me zatim odvelo do be

kmice na stadionu Wrigley, pa do ujaka Victora i svijea koje su gorjele na mom prozoru. Jedsao zvala drugu, spajajui se u sve vee nizove asocijacija. Ideja putovanja u nepoznatmjer, i paralela izmeu Kolumba i astronauta. Otkrie Amerike kao promaaj da se doe do neska hrana i moj prazan eludac; misao, kao hrana za miljenje i moja glava kao palaa sslio bih: Projekt Apollo; Apolon, bog muzike; ujak Victor i Mjeseari putuju na Zapad. Misliopad, rat protiv Indijanaca, rat u Vijetnamu koji se nekad zvao Indokina. Mislio bih: oruje, bo

splozije; nuklearni oblaci u pustinjama Jute i Nevade; i onda bih se zapitao kako to da ampad ima mjeseev pejza? To bi ilo sve dalje i dalje, i to bih se vie otvarao prema tim ta


19/142

zama, to bih osjeao da sam blie shvaanju neke temeljne istine o svijetu. Vjerojatno sam losjeao sam stranu snagu koja izbija iz mene, radost spoznaje koja je prodirala do samari. A zatim sam, jednako nenadano kao to sam ju i stekao, tu snagu izgubio. ivio sam u svslima, tri ili etiri dana, a onda sam se jednog jutra probudio i otkrio da sam negdje drunovno u svijetu fragmenata, ponovno u svijetu gladi i praznih, bijelih zidova. Trudio savatiti ravnoteu prethodnih dana, ali mi to nije uspijevalo. Svijet se ponovno obruio na mdva sam dolazio do zraka.

Uao sam u novi period usamljenosti. Do tada me drala moja tvrdoglavost, ali malo po

etio sam kako moja odlunost slabi i oko prvog osmog bio sam spreman predati se. Pokuaontaktirati razne prijatelje, potpuno spreman zatraiti da mi posude neto novaca, ali od togo prevelike vajde. Nekoliko iscrpljujuih etnji po vruini i neto uludo potroenih kovanicaljeto i izgledalo je da su svi napustili grad. ak je i Zimmer, jedina osoba za koju sam znao

ogu osloniti, potpuno nestao iz vidokruga. Otiao sam nekoliko puta do njegovog stanmsterdam aveniji, ali nitko nije odgovarao na zvonjavu. Ostavljao sam mu poruke u sanduod ulaznih vrata, ali odgovora nije bilo. Kasnije sam saznao da se Zimmer preselio u drugid sam ga pitao zato mi nije bio dao svoju novu adresu, rekao mi je da sam tvrdio da u cto provesti u Chicagu. Posve sam zaboravio na tu la, ali do tad sam ih ve toliko bio izmisl

ni sam nisam mogao pohvatati.Ne znajui da Zimmera tamo vie nema, nastavio sam odlaziti do njegovog stana i osta

ruke. Jednog nedjeljnog jutra, na poetku kolovoza, konano se dogodilo neizbjeno. Pozm, oekujui da nikog nee biti, ve se okreui dok sam pritiskao zvono, kad sam zauoukove iz stana: kripanje stolice, korake, nakaljavanje. Preplavilo me olakanje, koje je netrstalo trenutak kasnije kad su se otvorila vrata. Osoba koja je trebala biti Zimmer, nije to bilato netko potpuno drugi: mladi crne, kovrave brade i duge kose. Pretpostavio sam da se upobudio, jer na sebi nije imao nita osim gaa. to mogu uiniti za tebe? Upitao me, promatrajuprijateljskim i zbunjenim izrazom lica. I onda sam zauo smijeh koji je dolazio iz ku

jeavinu enskih i mukih glasova), i shvatio sam da sam se zatekao na nekom tulumu.Mislim da sam na krivom mjestu. rekao sam. Ja zapravo trebam Davida Zimmera.Oh rekao je stranac pa ti onda mora da si Fogg. Ba sam se pitao kad e se opet pojaviVani je bio okrutno vru dan i sama etnja do tamo me skoro dokrajila. Dok sam staja

atima i dok mi se znoj cijedio u oi, osjeajui se spuvasto i glupo, pitao sam se jesam li ga do. Prvi impuls mi je bio da se okrenem i odem, ali sam odjednom osjetio takvu slabost da salaio da u se onesvijestiti. Pridrao sam se za dovratak i rekao: Oprosti, moe li ponoviti kao?

Rekao sam da ti mora da si Fogg, stranac je ponovio. Vrlo jednostavno. Ako trai Zimm

da mora da si Fogg. Fogg je onaj koji za njega ostavlja sve one poruke ispod vrata.Vrlo pronicljivo, rekao sam, izdiui. Pretpostavljam da ne zna gdje je Zimmer.ao mi je. Nemam blagog pojma.Ponovno sam pokuao skupiti snagu da odem i ba kad sam se poeo okretati, vidio sa

anac bulji u mene. Bio je to prodoran pogled, usmjeren direktno u moje lice. Neto nije u reao sam.

Samo me zanimalo jesi li moda prijatelj od Kitty.Kitty? Ne znam nikoga tko se zove Kitty. U cijelom svom ivotu nisam upoznao nijednu KiNosi istu majicu kao i ona, pa mi se zbog toga uinilo da mora postojati neka veza.Pogledao sam i ugledao na sebi majicu Metsa koju sam kupio na rasprodaji za deset centa


20/142

koliko mjeseci. Ja ak ni ne volim Metse. Navijam za Cubse.udna podudarnost, stranac je nastavio, ne obraajui panju na ono to sam rekao. To

djeti Kitty. Ona voli takve stvari.Prije nego to sam stigao ita rei odvukao me do kuhinje. Tamo je za stolom sjedilo pet il

di dorukujui. Stol je bio pretrpan hranom: jaja sa unkom, kava, pecivo i svjei sir, plmljene ribe. Mjesecima nisam vidio nita slino i nisam znao kako da na to reagiram. Bilo je t

me netko spustio usred neke bajke. Ja sam bio gladno dijete izgubljeno u umi koje je uonalo zaaranu kuu, kolibu napravljenu od hrane.

Pogledajte, najavio me nasmijeeni, polugoli domain. Ovo je Kittyn brat blizanac.Zatim mi je predstavio sve za stolom. Svi su mi se smijeili i pozdravljali me, a ja sam se tvratiti osmijeh. Uspostavilo se da su veina studenti sa Juilliarda - glazbenici, plesai, pjemainovo ime bilo je Jim ili John i upravo se juer uselio u Zimmerov bivi stan. Osta

oveli no na nekoj zabavi i umjesto da nakon nje odu kui, odluili su iznenaditi Jima ili Johrukom. To je objanjavalo njegov nedostatak odjee (spavao je kad su pozvonili) i obilje hu sam gledao. Pristojno sam kimao glavom dok su mi to priali, ali samo sam se pretvaram. Sve mi je to bilo posve nebitno i prije nego to su zavrili sa priom, zaboravio sam ka zove. Jedino sam prouio moju sestru blizanku, malu Kineskinju od svojih devetnaest ili dva

dina sa srebrnim narukvicama na obje ruke i izvezenom Navaho maramom oko ela. Uzvratipogled i popratila ga osmijehom izrazito toplim osmijehom, imao sam osjeaj, v

mijehom suuesnitva. A zatim se moja pozornost vratila na stol, nesposobna da se vie odvoga. Shvatio sam da sam na rubu da se strano osramotim. Mirisi hrane su me poeli muiti i s

m tamo ekajui da me pozovu da sjednem, trudei se da ne zgrabim neto sa stola i ne strpama.

Kitty je bila ta koja je razbila led. Kad je moj brat ve ovdje, rekla je, posve u skladu s dtrenutka, najmanje to moemo uiniti je da ga pozovemo da nam se pridrui za dorukom.

m je poljubiti zbog toga to mi je proitala misli. Slijedio je neugodan trenutak, jer se uspost

vie nema slobodnih stolica, ali ponovno je Kitty rijeila stvar, pokazujui mi da sjednem izi osobe s njezine desne strane. Ispred mene se stvorio tanjur, sa svim pripadajuim doda

icom i noem, alicom i aom, licom i salvetom. Nakon toga uao sam u omaglicu hrborava. Bila je to djetinjasta reakcija, ali im sam poeo jesti, vie se nisam mogao kontrotao sam jedno jelo za drugim, listei sve to bi stavljali ispred mene, i bilo je kao da sam si

ma. Kako se njihova velikodunost inila beskrajna, nastavio sam jesti dok nije sve nestalo sa svakom sluaju to tako pamtim. Prederavao sam se petnaest ili dvadeset minuta, i kad

vrio, na stolu su se nalazile jedino riblje kosti. Nita drugo. Niti jedan zalogaj. Ni mrvica kruTek sam tad primijetio kako me ostali intenzivno promatraju. Je li bilo ba tako strano,

m se. Jesam li slinio i jeo kao svinja? Okrenuo sam se ka Kitty i bojaljivo joj se nasmijeioledala zgaeno, nego zateeno. To me donekle smirilo, ali u svakom sam se sluaju elio isksvoje ponaanje. To je najmanje to mogu, mislio sam, uiniti da zaborave da sam upravo pojure. Dok sam ekao priliku da se ukljuim u razgovor, postao sam svjestan kako je ugodno sred svoje davno izgubljene sestre blizanke. Iz dijelova razgovora koji se odvijao oko mene, m pohvatati da se bavi plesom. Bilo je teko ne biti impresioniran njome i nastavio sam je kgledavati dok je priala i smijala se s ostalima. Nije imala ni minku ni grudnjak, a kmicala ulo se zveckanje narukvica i naunica. Grudi su joj bile lijepo oblikovane i nosila ihdivljujuom leernou, niti ih je isticala, niti se pravila da ih nema. Bila mi je prelijepa, ae od toga svialo mi se njeno dranje, to to nije bila paralizirana svojom ljepotom, kao v


21/142

azito lijepih djevojaka. Njezini su pokreti bili slobodni, a glas otvoren i trezven. Nijemaeno dijete dobrostojeih roditelja, poput ostalih, ve netko tko se nauio sam snalaotu. injenica da je nije smetala blizina mog tijela, da ne bi ustuknula od dodira moje no

mena, da je ak naslonila ruku na moju sve me to inilo budalastim.Par trenutaka kasnije naao sam lagvort u razgovoru koji se vodio. Netko je poeo pri

utanju na Mjesec, pa je netko drugi utvrdio da se to zapravo nije dogodilo. Sve je to bila prekao je, televizijska obmana koju je izreirala vlada da bismo zaboravili na rat. Ljudi e povjersve to im kaete da vjeruju, nastavio je, ak i u neko velebno sranje snimljeno u holivud

diju. To je bilo sve to mi je trebalo za ulaz. Uskaui s najnevjerojatnijom primjedbom kojemogao sjetiti, mirno sam primijetio da ne samo da je slijetanje na Mjesec bilo stvarno, negom sluaju nije bilo ni prvo koje se dogodilo. Ljudi slijeu na Mjesec ve stotinama godina, rm, moda i tisuama. Svi su se uskomeali kad sam to rekao, ali tad sam se ubacio u svoj najmino-pedantni stil, i sljedeih deset minuta ih zasipao povijesnim naukama o Mjesecu, preperenci na Luciana, Godwina i druge. Htio sam ih zadiviti svojim znanjem i nasmijaovremeno. Drogiran hranom koju sam upravo pojeo, odluan da pokaem Kitty da jo nikadla nikog slinog meni, dosegao sam svoju top formu. Onda sam poeo opisivati Cyratovanje na Mjesec i netko me prekinuo. Cyrano de Bergerac nije stvaran, rekao je taj netko,

iz drame, izmiljena osoba. Nisam mogao dozvoliti da ta greka ostane neispravljena, papravio malu digresiju da im ispriam Cyranov ivot. Dotaknuo sam se njegovih ranih, vojnna, razglabao o njegovoj karijeri filozofa i pjesnika, a zatim dvojio nad tekoama kroz koolazio: novani problemi, sifilis, borbe s vlastima zbog njegovih radikalnih stavova. Ispriao

kako je konano pronaao zatitnika u vojvodi od Arpajona, a zatim svega tri godine nakonginuo na ulici u Parizu kad mu je na glavu pao kamen s krova. Napravio sam dramsku pauzu domoguio da pojme grotesknost i kominost te tragedije. Imao je samo trideset est god

kao sam, i do dananjeg dana nitko ne zna je li to bila nezgoda. Je li ga ubio netko od njegprijatelja, ili je to naprosto bila sluajnost, slijepa sudba koja dijeli pravdu sa nebesa.

rano. On nije izmiljotina, dragi prijatelji. Bio je ovjek od krvi i mesa, stvarna osoba u stvajetu, i 1649. napisao je knjigu o svojem putovanju na Mjesec. Kako je to svjedoanstvo iz

ke, ne vidim zato bi itko sumnjao u njegove rijei. Prema Cyranu, Mjesec je svijet poput eg. Gledano od tamo, Zemlja izgleda isto kao i Mjesec nama. Na Mjesecu je smjeten Rajskkon to su Adam i Eva jeli sa drva spoznaje, Bog ih je protjerao na Zemlju.

Cyrano je prvo pokuao stii do Mjeseca tako to je na sebe zavezao boce ispunjene rom od zraka, ali se na pola puta vratio na Zemlju i sletio meu pleme golih Indijanaca u N

ancuskoj. Tamo gradi stroj koji ga konano i odvodi na njegovu destinaciju, to svakako pokje Amerika oduvijek bila idealno mjesto za lansiranje na Mjesec. Ljudi koje susree na Mj

visoki pet i po metara i hodaju na sve etiri. Govore dva razliita jezika, ali ni jedan od njih toji od rijei. Prvi, kojim se slue obini ljudi, zamren je sustav gesti i pokreta koji zah

prestano kretanje svih dijelova tijela. Drugim jezikom govori via klasa i sastoji se od uka, sloenog ali neartikuliranog mrmljanja nalik glazbi. Ljudi s Mjeseca hranu ne jedu, vriu. Umjesto novca koriste poeziju - pjesme na listovima papira iju vrijednost odreuje kvatine pjesme. Nevinost je najgori zloin i od mladih se oekuje da ne potuju svoje roditelje. i neiji nos, to je ovjekov karakter plemenitiji. Ljudi s jako kratkim nosovima bivaju kastr

su ljudi s Mjeseca spremniji izumrijeti nego ivjeti pored takve runoe. Postoje knjigevore i putujui gradovi. Kad umre veliki filozof, njegovi prijatelji popiju njegovu krv i pso. Za pojasom su im zadjenuti penisi od bronce, kao to su Francuzi u sedamnaestom sto


22/142

sili maeve. Kako su objasnili zbunjenom Cyranu: nije li bolje tovati orue ivota od orua si dio knjige Cyrano provodi u kavezu. Toliko je malen, da su mislili da je papiga bez perja

aju ga veliki crni ovjek baca natrag na zemlju zajedno sa Antikristom.Jo sam nekoliko minuta nastavio u tom tempu, ali me govor iscrpio i nestajalo mi je inspir

sredini mog zadnjeg govora (o Julesu Vernu i Baltimorskom revolverakom klubu) potpunpustila. Glava mi se smanjila, pa naglo poveala; vidio sam udna svjetla i komete kakelijeu pred oima, eludac mi se poeo oglaavati i probadati me, i uhvatila me muninaei upozorenja prekinuo sam svoje predavanje, ustao od stola i najavio svoj odlazak. Hvala

vaoj dobroti, rekao sam, ali hitan me posao zove. Vi ste dragi i dobri ljudi i obeajem da uomenuti u oporuci. Bilo je to ponaanje luaka. Iskobeljao sam se iz kuhinje, sruio pritom kavu i dohvatio se izlaznih vrata. Ali tamo se ve nalazila Kitty. Do dananjeg dana nisam u

vatiti kako se uspjela nai tamo prije mene.Vrlo si udan, brate. Rekla je. Izgleda kao ovjek, ali se onda odjednom pretvori u

zatim vuk postane maina koja govori. Za tebe je sve u ustima, zar ne? Prvo hrana, pa rijei; uiz njih. Ali zaboravio si na najbolju stvar koju usta mogu. Neu te pustiti, dragi brate

rotajnog poljupca.Krenuo sam se ispriavati, ali onda je, prije nego li sam ita stigao rei, Kitty stala na vr

tiju, stavila mi ruku oko vrata i poljubila me - vrlo njeno i suosjeajno. Nisam znao kud bih li to bio pravi poljubac ili samo dio igre? Prije nego to sam uspio odluiti izmeu to dajno sam se naslonio na vrata i ona su se pod mojom teinom otvorila. Shvatio sam to kao poiveni znak za kraj, i bez i jedne rijei okrenuo sam se i otiao.

Nakon toga vie nije bilo besplatnih obroka. Kad je stigla druga opomena pred iselnaestog osmog, imao sam jo trideset i sedam dolara. Bilo je to istog dana kad su astronauti stw York na svoju velebnu paradu. Komunalne slube su poslije objavile da je tijekom slavlce baeno tri stotine tona smea. Bio je to rekord svih vremena, rekli su, najvea para

vijesti. Drao sam se podalje od takvih stvari. Rijetko sam naputao stan, trudei se sauvlo snage to mi je preostalo. Brzi odlazak do duana na uglu po namirnice i natrag, nita vi

ga. Dupe mi je bilo u ranama od brisanja papirnatim vreicama iz duana, ali vruina jegora. Zrak je u stanu bio nepodnoljiv, danonona sauna, i koliko god otvarao prozore, ni tra nije ulazio. Znojio sam se bez prestanka, i dok bih sjedio, a svako pomicanje bi izaz

avu poplavu. Pio sam vode koliko god sam mogao. Kupao sam se u hladnoj vodi, stavljao d pipu i drao mokre obloge na licu, zapeima i vratu. To nije pretjerano pomagalo, alirem bio ist. Sapun se do tad gotovo sasvim istopio i uvao sam te ostatke za brijanje. Kadja zaliha ileta istanjila, ograniio sam se na dva brijanja tjedno, rasporeujui ih na dane kalazio u duan. Iako vjerojatno nije imalo nikakvog smisla, tjeilo me to sam uspijevao vuna o svom izgledu.

Najvanija stvar je bila isplanirati svoj sljedei korak. A to je bilo upravo ono to vie nogao. Izgubio sam sposobnost miljenja unaprijed, i bez obzira koliko se trudio zamisliti budubih je uspijevao vidjeti, ne bih vidio apsolutno nita. Jedina budunost koja mi je pripadala b

danjost u kojoj sam upravo ivio i borba da se u njoj odrim je s vremenom potisnula sve osam vie imao nikakvih ideja. Budunost je stajala ispred mene kao prazna, bijela strzvjesnosti. Ako je ivot bio pria, kao to mi je ujak Victor esto govorio, a svaki ovjek stite prie, tad sam je ja izmiljao u hodu. Nisam imao zaplet i pisao sam reenicu po reebijajui misliti o sljedeoj. Ali vie nije bilo upitno jesam li sam u stanju napisati priu iz g


23/142

to da radim kad mi nestane tinte.Klarinet je jo uvijek bio tu, u svom kovegu, pored kreveta. Sram me priznati, ali skoro

kleknuo i prodao ga. Jo gore, ak sam otiao do duana s muzikim instrumentima provliko bih mogao dobiti za njega. Odustao sam kad sam shvatio da iznos ne bi pokrio ni mjentu. Ali to je bio jedini razlog da sam se potedio tog nedostojnog ina. S vremenom sam shliko sam bio blizu da poinim neoprostiv grijeh. Klarinet je bio moja posljednja veza s ujctorom, i zato to je bio posljednja, zato to vie nije bilo nijednog drugog traga njestojanja, klarinet je nosio svu snagu njegove due u sebi. Kad god bih ga pogledao, mogao

etiti trag te snage u sebi. Mogao sam se uhvatiti za to, za taj komad olupine potopljenog brodadrao na povrini.Nekoliko dana nakon mog posjeta duanu s muzikom opremom umalo me unitila jedna om

zgoda. Razbila su mi se dva jaja koja sam upravo stavljao u lonac vode da ih skuham zaakodnevni obrok. Bila su to zadnja dva jaja u kui i doivio sam to kao najokrutniju, najstraar koja mi se ikad dogodila. Pala su mi na pod, proizvodei uasavajui zvuk, i sjeam se

m stajao u stuporu dok su se razlijevala po ploicama. Jedan je umanjak udom preivio pad sam se sagnuo da ga pokupim, skliznuo je sa lice i raspao se. To mi je bilo kao splodirala zvijezda, kao da je upravo umrlo sunce. uto se pomijealo sa bijelim i pretvo

aznu maglicu, u meuzvjezdane plinove. Bilo je to naprosto previe, zadnja lagana kap. Sjeopod i poeo plakati.

Pokuavajui se sabrati, otiao sam na veeru uMjeseevu palau. Nije pommosaaljenje se pretvorilo u rasipnost, i mrzio sam sam sebe to sam popustio impulsu. Da bi a gora, prvo sam naruio juhu sa dva sirova jaja, nemoan da se oduprem perverznosti te stavio sam sa prenim valjucima, pladnjem ljutih kampi i bocom kineskog piva. Sve dobrje taj obrok mogao uiniti bilo je uniteno mojim otrovnim mislima. Skoro sam se uguio ro nije veera, rekao sam si, ovo je posljednja veera, obrok koji slue osuenima na smrt

go ih odvuku na vjeala. Tjerajui se vakati i gutati, sjetio sam se reenice iz Raleighovog za

ma njegovoj eni, napisanog uoi pogubljenja:Moj um je slomljen.To je bilo tono to. Mm na Raleighovu odsjeenu glavu koju je njegova ena sauvala u staklenoj kutiji. Mislio saranovu glavu, smrskanu kamenom koji je na nju pao. Zatim sam zamislio vlastitu glavu kabija poput jaja na mom podu. Osjetio sam kako mozak istjee iz mene. Vidio sam samog selovima.

Ostavio sam konobaru veliku napojnicu i proetao do svoje zgrade. Rutinski sam provtanski sandui i otkrio da se neto nalazi u njemu.

Ako izuzmemo opomene, to je bila prva pota koju sam primio taj mjesec. Na trenutakmislio da mi to moda neki dobroinitelj alje ek, ali sam onda pogledao pismo i otkrio da sepozivu za vojsku. Trebao sam pristupiti pregledu esnaestog rujna. S obzirom na svoje tadnje, prilino sam mirno prihvatio tu injenicu. Bilo mi je svejedno gdje e kamen pasti na vu. New York ili Indokina, rekao sam si, na kraju je ista stvar. Ako je Kolumbo mogao zamij

meriku s Indijom, tko sam ja da gnjavim oko geografije? Uao sam u stan i stavio pismo u koklarineta. U roku od par minuta uspio sam na to potpuno zaboraviti.

uo sam kako netko kuca na vrata, ali nije mi se inilo vrijedno truda da provjerim tkzmiljao sam i nisam htio da me nitko ometa pri tom. Nekoliko sati kasnije, kucanje se ponulo. Bilo je drugaije od prvog i zakljuio sam da se radi o dvije razliite osobe. Ovo jetito i agresivno lupanje, dok je prethodno bilo diskretno, neodluno, jedan jedincati prstucava svoju intimnu, njenu poruku u vrata. Satima sam okretao te razlike u glavi, snatr


24/142

gatstvu informacija pohranjenom u tim tako jednostavnim zvukovima. Kada bi ta dva kupadala istoj osobi, mislio sam, onda bi to ukazivalo na stranu frustraciju, a teko sam se mtiti nekog sa tolikom eljom da me vidi. to je znailo da je moj prvotni zakljuak bio tdilo se o dvoje ljudi. Prva je osoba dola s prijateljskim namjerama, za razliku od druge. Prrojatno bila ena, za razliku od druge. Nastavio sam misliti o tome dok nije pala no. Tad

palio svijeu i ponovno mislio o tome sve dok nisam zaspao. Ali u sve to vrijeme nije mi pamet da se zapitam tko su zapravo bili ti ljudi. Dapae, ak se nisam ni zapitao zato to zapraim znati.

Lupanje je ponovno poelo ve sljedeeg jutra. Dok sam se dovoljno razbudio da budem sine sanjam, uo sam zveket kljueva - glasan tropot koji je eksplodirao u mojoj glavi. Otvorioi klju je uao u bravu. Vrata su se otvorila i u sobu je uao Simon Fernandez, domar. Sa sv

biajenom dvodnevnom bradom, obuen u iste maslinaste hlae i bijelu majicu koje je nosetka ljeta, sad ve posivjele od iznoenosti i s mrljama od nekoliko desetaka raznih rugledao me ravno u oi i pravio se da me ne vidi. Sve od Boia, kad sam mu propustiobiajenu godinju napojnicu, Fernandez se ponaao neprijateljski. Nije me pozdravljaovrljao o vremenu, nije vie priao o svojem roaku iz Poncea koji je zamalo postao stoevelend Indiansima. Fernandez se osveivao pravei se da ne postojim i nismo mjese

mijenili ni rije. Ali tog jutra nad jutrima, on je neoekivano promijenio strategiju. vrljao bi neko vrijeme, kuckajui po zidovima kao da trai neko oteenje, a onda je, prolazei eveta drugi ili trei put, zastao, okrenuo se i odglumio pretjerano iznenaenje kao da me nappazio. Isuse Kriste, rekao je, ti si jo uvijek ovdje?

Jo uvijek, odgovorio sam, na neki nain.Danas mora van. rekao je Fernandez. Stan je iznajmljen od prvog i Willie dol

lerima sutra ujutro. Ne eli da te policija mora odavde izvlaiti, jelda?Bez brige, izai u na vrijeme.Fernandez se osvrnuo po sobi kao da je on vlasnik stana i zatim zgaeno zamahao gla

obro ti je ovo, prijatelju. Da prosti, podsjea me na lijes. Jedan od onih jelovih u kojima spskunike.

Dekorater mi je na godinjem. rekao sam. Planirali smo obojiti zidove u golublje plavmo bili sigurni hoe li se slagati s ploicama u kuhinji, pa smo odluili jo malo razmisliti.

Tako pametan deko, s fakultetom. Ima neki problem ili ta?Nikakav problem. Neki manji financijski zastoji, to je sve.Za novac se mora radit. Kako ja vidim, ti samo sjedi i krade bogu dane povazdan

jmun u kavezu. Nemo platit stanarinu ako nema poso.Ali ja imam posao. Ustajem ujutro kao i svi drugi i onda gledam da preivim jo jedan da

posao s punim radnim vremenom. Bez pauze za kavu, bez produenog vikenda, bez beneficidnog staa i godinjeg odmora. Ne alim se, da se razumijemo, ali plaa ba nije neka.

Ti meni zvui totalno sjebano. Pametan deko s fakultetom, a totalno sjeban.Ja mislim da ti precjenjuje fakultete. Nisu ti ni oni to su nekad bili.Ja bi na tvom mjestu io doktoru. Ree Fernandez, odjednom pokazujui malo suosje

Mislim, vidi se. Tuno, ovjee. Sama kost i koa.Bio sam na dijeti. Teko se moe bolje izgledati od samo dva meko kuhana jaja na dan.Ne znam, rekao je Fernandez, vie za sebe. Ponekad se ini da su svi poludili. Sve je to

ih stvari koje ispaljuju na svemir. Sve to smee, ti sateliti i te rakete. Poalje ljude na Mjeora se dogodit neko sranje. Zna ta ja mislim? To tjera ljude da rade udne stvari. Nem


25/142

ebavat s nebom i oekivat da e to samo tako pro.Odmotao je kopiju Daily Newsa koju je nosio u lijevoj ruci i pokazao mi naslovnicu. Bio

kaz, konani argument. Prvo nisam razumio u to gledam, a onda sam shvatio da se rografiji mase ljudi snimljenoj iz zraka. Na slici su bili deseci tisua ljudi, gigantska hrpa te tijela nego to sam ih ikad vidio na jednom mjestu. Woodstock. To toliko nije imalo veze s se meni upravo dogaalo, da nisam znao to bih mislio o tome. Ti su ljudi bili mojih godinse mene tie, mogli su isto tako stajati na nekom sasvim drugom planetu.

Fernandez je otiao. Ja sam jo neko vrijeme ostao na istom mjestu, a zatim sam ustao i ob

Nije mi trebalo dugo da se spremim. Napunio sam ruksak nekim sitnicama, uzeo klarinet ke i izaao. Bio je kraj kolovoza 1969. Koliko se sjeam, sijalo je sunce i puhao je lvjetarac. Okrenuo sam se prema jugu i zakoraio. Onda sam napravio jo jedan korak i taeo kretati niz ulicu. Nijednom se nisam osvrnuo.


26/142

02.

OD TOG TRENUTKA pria postaje puno kompliciranija. Mogu napisati stvari koje su mgodile, ali bez obzira na to kako precizno ili potpuno to uinim, to e ipak ostati samo dio oelim rei. Drugi ljudi su se ukljuili i na kraju su imali jednako veze s onim to mi se dog

o i ja sam. Mislim na Kitty Wu, na Zimmera i neke ljude koji su mi u tom trenutku jo

poznati. Na primjer, tek sam puno kasnije saznao da je Kitty bila ta osoba koja mi je kucaata. Moje lakrdijanje za onim nedjeljnim dorukom ju je zabrinulo i umjesto da se nastavi brluila je provjeriti kako sam. Nije bilo lako doi do moje adrese. Sutradan je pogledefonski imenik, ali kako nisam imao telefon, nije me pronala. To ju je samo jo vie zabrietila se da se osoba koju sam traio zvala Zimmer, odluila ga je pronai, znajui da jrojatno jedina osoba u New Yorku koja bi joj mogla rei gdje stanujem. Naalost, Zimmer se

elio u svoj novi stan do druge polovice kolovoza, dobrih deset, dvanaest dana kasnije. U otpom trenutku u kojem je uspjela dobiti njegov broj telefona, meni su se razbila jaja. (Kasnije smaunali gotovo u minutu, rekonstruirali smo cijelu kronologiju do najsitnijeg detalja.) Odm

zvala Zimmera, ali je linija bila zauzeta. Trebalo joj je par minuta da ga dobije, ali tad sam jdio uMjeseevoj palai, raspadajui se u dijelove. Nakon toga otila je podzemnom do

dea. Putovanje se oduilo na vie od sata i dok je stigla do mog stana bilo je prekasno. Ja samo izgubljen u mislima i nisam joj odgovorio kad je kucala. Rekla mi je da je stajala pred vr

ili deset minuta. Cula me kako unutra razgovaram sam sa sobom (nije razumjela o emu), am iznenada poeo pjevati - bilo je to neko luako atonalno pjevanje - ega se uope ne mtiti. Ponovno je pokucala, ali ja i dalje nisam odgovarao. Nije htjela dosaivati, pa je konustala i otila. Tako mi je Kitty to objasnila. Prvo mi je zvualo prilino vjerojatno, ali toe mislio o tome, ta mi je pria postajala sve neuvjerljivija. Jo uvijek ne razumijem za

pe dola, rekao sam. Vidjeli smo se samo jednom, i nisam ti tada mogao nita znaiti. Zae to radila za nekog koga uope ne poznaje?

Kitty je skrenula pogled i gledala u pod. Zato jer si bio moj brat. rekla je, vrlo tiho.To je bila samo ala. Ljudi se ne izlau na takav nain samo zbog obine ale.Ne, pretpostavljam da ne, rekla je slijeui ramenima. Mislio sam da e nastaviti, al

e nita rekla.Dakle? upitao sam, Zato si to napravila?Pogledala me na trenutak, a onda se ponovno zapiljila u pod. Zato to sam mislila da

asnosti. Mislila sam da si u opasnosti i nikad mi nikog u ivotu nije bilo toliko ao.Vratila se do mog stana sljedeeg dana, ali ja sam ve otiao. Vrata su bila otvorena i k

a unutra ugledala je Fernandeza kako se vrti po sobi, ljutito bacajui moje stvari u vree za ssujui ispod glasa. Kitty ga je opisala kao nekog tko upravo pokuava oistiti sobu osobe koloprije umrla od kuge: kretao se brzo i u panici, jedva dodirujui stvari u strahu od zaraze. je zna li kamo sam otiao, ali joj nije znao odgovoriti. Rekao je da sam ludi i sjebani kurvinako ita zna, onda zna da sad negdje traim rupu u koju bih se mogao zavui i crknuti. Kitty jla i nazvala Zimmera iz prve telefonske govornice. Stan mu se nalazio u ulici Bank u llageu, ali kad je uo to se dogodilo, odmah je dojurio da se nae s njom. Tako u na krajuaen: zbog dvoje ljudi koji su me krenuli traiti. Toga nisam tad bio svjestan, naravno, ali zno to znam danas, kad se sjetim tih dana osjetim val nostalgije za mojim prijateljima. U n


27/142

islu, to mijenja ono to sam doivio. Skoio sam s vrha litice, i tad, upravo kad sam trebao udno, dogodilo se neto nesvakidanje: saznao sam da postoje ljudi koji me vole. Biti voljen, ti drugaijim. Moda ne smanjuje uas samog pada, ali daje posve novo vienje tom uasu. S

m s ruba, i tada, u posljednjem trenutku, neto je posegnulo za mnom i uhvatilo me u zraku. To ono to zovemo ljubav. To je jedina stvar koja te moe spasiti od potpunog pada, jedina voljno snana da poniti silu gravitacije.

Nisam imao jasnu ideju to u sam sa sobom. Kad sam napustio svoj stan tog jutra, naprost

stavio hodati, hodati kamo me noge nose. Ako sam imao koju misao, bila je to da pustim sluaredi to e se dogoditi, da slijedim impulse i nasumine dogaaje. Moj je prvi korak bio pgu, tako da sam prema jugu i nastavio, zakljuivi nakon dva bloka da je ionako bolje da napoj stari kvart. Ponos je oslabio moju odluku da se distanciram od svoje nesree. Ponos i osma. Dio mene je bio zgaen time to sam si dozvolio da mi se dogodi i nisam elio riskiretim na nekog koga poznajem. Sjever je znaio Morningside Heights, a ulice bi tamo bile znatih lica. Ako ve ne prijatelja, onda barem ljudi koje sam znao iz vienja: stara ekipa iz d bara, studenti, bivi profesori. Nisam imao snage otrpjeti njihove poglede, buljenja, znavrtanja. A od same ideje da bih s nekim od njih morao razgovarati bio sam prestravljen. Kr

m na jug, i vie nisam stupio nogom na Broadway. U depu sam imao osamnaestak dolara, mijsku, a u ruksaku vestu, konu jaknu, etkicu za zube, tri ileta, rezervne arape, gaice i enu biljenicu sa kemijskom. Sjeverno od Kolumbija Circlea, svega pola sata nakon to

poeo svoje hodoae, dogodilo se neto nevjerojatno. Stajao sam ispred radionice za popova i prouavao mehanizam jednog starog primjerka u izlogu, kad sam iznenada ugledao novdeset dolara kako lei pored mojih nogu. Bio sam toliko potresen da nisam znao kako bih reag

m mi je ve bio rastrojen, i umjesto da to jednostavno doivim kao sretnu sluajnost, uvjeriom sebe da se dogodilo neto od dubinske vanosti; religijskih proporcija, istinsko udo. Sagda pokupim novanicu, poeo sam se tresti od sree. Sve e se srediti, rekao sam si, na kra

e izai na dobro. A onda sam bez daljeg razmiljanja uao u grki restoran i poastio se prjakim dorukom: sok od grejpa, kukuruzne pahuljice, jaja sa unkom, kava; sve po redu. akpio i kutiju cigareta i ostao na jo jednoj kavi. Bio sam preplavljen nekontroliranim osjee i blagostanja i novopronaene ljubavi prema cijelom svijetu. Sve mi se u restoranu

edivnim: bokali sa vruom kavom, barske stolice, tosteri, srebrni aparati za frape, svjee pecklenim zvonima. Osjeao sam se kao netko tko se upravo treba nanovo roditi, kao netko tkravo otkriti novi kontinent. Promatrao sam ankera kako radi, puei jo jedan Camel, a zatimeusmjerio pozornost na konobaricu nepoeljane, umjetno crvene kose. Postojalo je zrecivo bolno u njima. elio sam im rei koliko mi znae, ali mi rijei nisu izlazile iz edeih nekoliko minuta sam samo sjedio u euforiji, sluajui svoje misli. Bio sam ushisodiji vlastita uma. A onda mi je dogorjela cigareta i skupio sam snagu za odlazak.

Iza podneva zrak je postao teak i zaguljiv. Ne znajui to drugo da radim sa sobom, otiaokino na etrdeset i drugoj ulici, kraj Times Squarea, odluivi da pogledam sva tri filma koja kazivala. Privukao me klima ureaj, tako da nisam ni pogledao to igra. Za devedeset i devet

o sam spreman odgledati bilo to. Sjeo sam gore, u dio za puae, i polako popuio jo areta tijekom prva dva filma, ijih se naslova vie ne sjeam. Kino je bilo jedna od onih kiaa izgraenih za vrijeme depresije: veliki kristalni lusteri u predvorju, mramorne stepe

koko ukrasi po zidovima. Bio je to vie hram nego kino, svetite izgraeno u slavu ilhvaljujui temperaturi izgleda da je vei dio populacije njujorkih beskunika od


28/142

sustvovati programu. Bilo je tu pijanaca i narkomana, ljudi s krastama po licu, ljudi kovorili sami sa sobom i obraali se likovima na platnu, ljudi koji su prdili i hrkali, ljudi kodili i piali u hlae. Cijela posada razvodnika je patrolirala s baterijama, provjeravajui sp. Buka je bila dozvoljena, ali je izgleda bilo protuzakonito izgubiti svijest u tom kinu. Svak

d bi razvodnik pronaao spavaa, uperio bi mu bateriju u lice i rekao mu da otvori oi. Ako spbi odgovarao, razvodnik bi doao do njegovog sjedita i tresao ga dok se ne bi probudio. Onse pobunili bivali bi izbaeni iz kina, esto uz glasne i ogorene prosvjede. To se dogodilot puta tijekom popodneva. Tek mi je mnogo kasnije palo na pamet da su razvodnici vjero

gali za umrlima.Nisam dozvolio da me ita od toga smeta. Bio sam rashlaen, bio sam miran, biodovoljan. S obzirom na neizvjesnost koja je me oekivala kad jednom izaem otamo, imaoo neobian osjeaj da drim stvari pod kontrolom. Poeo je trei film i odjednom sam osjetiotlo izmie pod nogama. Bio je toPut oko svijeta za osamdeset dana, isti onaj film koj

dao s ujakom Victorom u Chicagu prije jedanaest godina. Mislio sam da e mi biti drago poglponovno i neko vrijeme sam se smatrao sretnim to sjedim u ovom kinu ba kad se prikazu

m ba taj film od svih filmova na svijetu. Izgledalo mi je kao da sudbina pazi na mene, kaooj ivot pod zatitom dobrih duhova. Ali nedugo zatim osjetio sam kako mi se u oima skup

dne i potpuno bezrazlone suze. U trenutku kad su se Phileas Fogg i Passepartout popeli u egdje u prvih pola sata filma) suzni kanali vie nisu mogli izdrati i osjetio sam poplavu tonih suza kako mi se slijevaju niz lice. Tisuu tuga iz djetinjstva se sruilo na mene i nisa

ogao odagnati. Kad bi me ujak Victor mogao vidjeti, mislio sam, bio bi shrvan, srce bboljelo. Pretvorio sam se u nita, u mrtva ovjeka koji bezglavo ide u pakao. David Nintinflas su iz balona gledali predivne francuske krajolike, a ja sam dolje u mraku meu pijanlakivao svoj jadni ivot, sve dok vie nisam mogao disati od jecaja. Ustao sam i krenuo pazu. Vani me zabljesnula ranoveernja svjetlost i doekala neoekivana toplina. Tako mi i tkao sam si. Uspio sam izgraditi nitavilo, pa sad u njemu moram i ivjeti.

Tako je to ilo sljedeih nekoliko dana. Moja su se raspoloenja stalno mijenjala, bacajusree do oajanja tako esto, da mi se mozak putem otetio. Bilo to je moglo posluit

ekida: iznenadno sjeanje, sluajan smijeak prolaznika, nain na koji pada svjetlo po plorio sam se da postignem neku ravnoteu unutar sebe, ali nije pomagalo, postojala je stabilnost, stalna previranja i neobuzdana hirovitost. U jednom trenutku bio sam predan filozotrazi, siguran da u se uskoro pridruiti redu prosvijetljenih, a ve bih sljedeeg trenutka zama, padajui pod teinom vlastite tjeskobe. Moja zaokupljenost samim sobom bila je tenzivna da vie nisam vidio stvari onakvima kao to jesu: predmeti bi postajali misli, a svasao bila dio drame koja se u meni odigravala.

Jedna stvar je bila sjediti u svojoj sobi i ekati da mi nebo padne na glavu, a biti vani bto sasvim drugo. Deset minuta nakon to sam izaao iz kina konano mi je postalo jasno tka. Pribliavala se no i trebalo je brzo pronai mjesto gdje u prespavati. Koliko govjerojatno zvualo, ali do tada nisam o tom problemu ozbiljnije razmislio. Pretpostavljao sase to ve nekako rijeiti, da e moja vjera u puku, slijepu sreu biti dovoljna. Ali kad sa

ledao oko sebe i promotrio svoje izglede, vidio sam koliko su zapravo loi. Obeao sam samneu spavati na ulici poput beskunika, zamotan u stare novine. Bio bih na udaru svakog lui proe, to bi bilo kao da izazivam da mi neko preree vrat. A sve i kad ne bih bio napaurno bi me uhitili zbog skitnje. Ali s druge strane, koje su mi jo mogunosti preostale? Pomprenoim u ubonici bila mi je nepodnoljiva. Nisam se mogao zamisliti kako leim u so


29/142

tinjak propalica, udiem njihova isparavanja i sluam stenjanje staraca dok se jebu. Sve dsplatno. Tu je, naravno, bila i podzemna, ali unaprijed sam znao da tamo ne bih oka sklopiou tu buku, fosforescentna svjetla i stalno iekivanje da neki policajac slomi svoj pendrek na manima. Jo sam nekoliko sati lutao okolo u panici, pokuavajui donijeti neku odluku. To tokraju odabrao Central park bilo je samo stoga to sam bio previe iscrpljen da se ieg drtim. Oko jedanaest sam se naao kako hodam niz Petu aveniju, odsutno prevlaei rukom poi dijeli ulicu od parka. Pogledao sam preko zida, ugledao ogroman i nenastanjen park i shvatnita bolje nee pojaviti ovako kasno. Barem e tlo biti mekano i moi u lei u travu, negdje

nitko nee vidjeti. Uao sam u park negdje kod muzeja Metropolitan, hodao nekoliko mema unutranjosti i zavukao se pod neki grm. uo sam sve strane prie o Central parku, alm trenutku moja iscrpljenost bila jaa od straha. Ako me grm ne uspije sakriti, mislio sam, ijek moj no da me obrani. Stavio sam jaknu pod glavu i jo se neko vrijeme gnijkuavajui pronai udoban poloaj. im sam se prestao micati oglasio se zrikavac iz susjema. Trenutak kasnije lahor je krenuo utati u granicama ponad moje glave. Vie nisam znao slim. Te noi nije bilo mjeseca, niti ijedne zvijezde na nebu. Zaspao sam prije nego to satio izvui no.

Probudio sam se s osjeajem da sam spavao u teretnom vagonu. Svitalo je i cijelo me

ljelo, miii su mi se pretvorili u vorove. Brzo sam se izvukao iz grma, psujui i jauuakom pokretu, i onda sam pogledao gdje se zapravo nalazim. Proveo sam no na rubu igralje je bilo smjeteno u maloj zavali i u taj rani sat maglica je zagrlila travu na njemu. Nije

gdje nikoga. To je bio New York, ali nije imao nita s New Yorkom koji sam poznavao. Potptereeno od ikakvih asocijacija, to se mjesto moglo nalaziti bilo gdje na svijetu. Dok sam vrtvi tu misao, palo mi je na pamet da sam preivio prvu no. Ne mogu rei da sam ba uivao stignuu - cijelo me tijelo suvie boljelo - ali znao sam da sam obavio vaan dio posla. Prem prvu no, i nemam nikakvog razloga misliti da to ne mogu uiniti opet.

Spavao sam u parku svake noi nakon toga. To je postalo moje utoite, unutarnji zaklo

pora koji su zahtijevale ulice. Bilo je to osamsto etrdeset jutara za lutanje i za razliku odromne mree zgrada, park je nudio mogunost samoe, mogunost odvajanja od ostatka svica je sva u tijelima i u pokretu i svialo vam se to ili ne, ne moete biti na njoj bez pristajanreen nain ponaanja. Hodati medu gomilom znai ne ii bre od drugih, ne zaostajati za red sebe, ne initi nita da se poremeti promet te ljudske rijeke. Ako se ponaa prema pravigre, ljudi te nee primjeivati. Ima neka mrena koja padne na oi Njujorana dok hodaju ulka vrst prirodne i vjerojatno neophodne indiferentnosti prema drugim ljudima. Recimo, potpubitno kako izgledate. Najnevjerojatnija odjea, sulude frizure, majice ispisane prostaganima na to apsolutno nitko ne obraa panju. Ali s druge strane, nain na koji se pona

velike vanosti. udni pokreti bilo koje vrste bivaju odmah shvaeni kao prijetnja. Razgglas sa samim sobom, eanje po tijelu, gledanje drugih direktno u oi: sve te devijaci

mjeseceva palaca - paul auster

Documents