Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 743/12, rješavajući

apelaciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i

Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i

Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Zlatko M. Knežević, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 21. jula 2015. godine donio je

2

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118

0 P 000435 10 Rev od 18. januara 2012. godine i Presude Okružnog

suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000328 od 30. septembra 2009.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju

zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. februara 2012. godine Ustavnom sudu

Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda

Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000435 10 Rev od 18. januara

2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-

Gž-09-000328 od 30. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republike

Srpske i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike

Srpske, zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 24. decembra 2014. godine, a

tuženi putem Pravobranilaštva 29. decembra 2014. godine.

3

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u pravnoj stvari apelantice protiv tuženih radi naknade štete, Osnovni sud je

donio Presudu broj P-2757/00 od 20. februara 2009. godine kojom su tuženi obavezani da apelantici

na ime materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu - vjerske objekte, 16 džamija čiji su nazivi

bliže navedeni u izreci presude, solidarno isplate iznos od ukupno 64.762.347,00 KM sa zakonskom

zateznom kamatom počev od dana presuđenja do konačne isplate.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tužbu protiv tuženih radi naknade štete

podnijela 27. oktobra 2000. godine, da je u navodima tužbe istakla da je vlasnik uništenih vjerskih

objekata, 16 džamija sagrađenih u XVI i XVII stoljeću, koji su proglašeni spomenicima islamske

kulture i arhitekture, a uništeni u periodu rata od aprila do septembra 1993. godine, da počinioci

nikada nisu otkriveni i da je za apelanticu nastupila šteta, te da su tuženi odgovorni što su propustili

preduzeti mjere kako bi se spomenici kulture sačuvali i šteta spriječila. Nadalje, apelantica je istakla

da je pravni osnov za odgovornost tuženih propisana u odredbi člana 172. Zakona o obligacionim

odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je šteta nastupila na teritoriji Republike Srpske za vrijeme

trajanja ratnog stanja i da je tužba blagovremena, jer rok zastare počinje teći od trenutka donošenja

odluke kojom je ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost na teritoriji na kojoj je šteta

nastala.

7. Tuženi su osporili tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, ističući prigovor nedostatka aktivne i

pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Smatraju da se apelantica ne može pozivati na

prekid roka zastarjelosti, jer su redovni sudovi sve vrijeme rata redovno funkcionirali.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti,

imajući u vidu odredbu člana 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iz koje

proizlazi da ne treba da se dokazuju općepoznate činjenice, Osnovni sud je procijenio da pred tim

sudom nije trebalo dokazivati činjenice da su vjerski objekti apelantice uništeni, da je do uništenja

(rušenja) došlo u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kada na području Banje Luke nije bilo

neposrednih ratnih djejstava i u vrijeme važenja policijskog sata koji je uveden radi osiguranja

imovine i lica. Sporne činjenice koje je u postupku trebalo dokazati tiču se osnova i visine

postavljenog tužbenog zahtjeva i prigovora koje su istakli tuženi.

4

9. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su prigovori tuženih koji se odnose na

nedostatak aktivne i pasivne legitimacije, kao i na zastaru potraživanja neosnovani. Naime, u vezi s

prigovorom nedostatka aktivne legitimacije, Osnovni sud je ocijenio da iz materijalnih dokaza,

odnosno izvoda iz zemljišnoknjižne evidencije proizlazi da je apelantica vlasnik nekretnina

opisanih u tužbenom zahtjevu, a istinitost navedenih isprava tuženi u postupku nisu doveli u pitanje,

zbog čega apelantica ima legitimitet da u sudskom postupku zahtijeva naknadu štete. U pogledu

neosnovanosti prigovora pasivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da pravni osnov tužbenog

zahtjeva proizlazi iz odredbe člana 172. st. 1. i 2. ZOO prema kojoj su tuženi odgovorni za štetu

nastalu rušenjem vjerskih objekata. Princip propisan navedenim zakonom i konkretnom zakonskom

odredbom je princip objektivne odgovornosti koji se zasniva na pretpostavljenoj krivici, a kako je

pretpostavljena odgovornost apsolutna (ne može se obarati), proizlazi da se odgovara po načelu

uzročnosti bez obzira na krivicu. Prema notornim činjenicama, i to da je do uništenja (rušenja)

vjerskih objekata došlo u vrijeme rata u BiH, kada nije bilo neposrednih ratnih djejstava, u

kontinuitetu počev od aprila do septembra 1993. godine, nadležni organi tuženih su, kako je istakao

Osnovni sud, imali odgovornost da zaštite sve objekte za koje je postojala vjerovatnoća da mogu

biti uništeni. Odgovornost tuženih, kako je dalje navedeno, proistječe i iz Ustava Republike Srpske i

Ustava Bosne i Hercegovine, čijim odredbama je propisana obaveza države da štiti kako živote,

tako i imovinu svojih građana. Uvođenje policijskog sata radi zaštite imovine i lica dovoljno govori

o postojanju osnovane opasnosti da se dogode nepredviđene štetne posljedice koje je ovakva mjera

opreza trebalo da spriječi. Osnovni sud je dalje istakao da je već u aprilu 1993. godine, kada je

uništena (srušena) prva džamija u Banjoj Luci, postojala osnovana opasnost da može doći do

uništenja i rušenja ostalih džamija, što se pokazalo kao tačno, i da tuženi nisu poduzeli ništa kako

do uništenja ne bi došlo. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije, po ocjeni Osnovnog suda, nije

utemeljen ni na jednom materijalnom dokazu, jer nijedan krivični predmet protiv N.N. počinilaca

nije okončan, odnosno počinioci nisu pronađeni ni nakon 16 godina od nastanka štete i okončanja

prvostepenog postupka pred sudom.

10. Što se tiče neosnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo

da su prekinuti rokovi zastarjelosti zbog rata počeli ponovo teći 19. juna 1996. godine, kada je

Narodna skupština Republike Srpske proglasila prestanak rata i neposredne ratne opasnosti. U tom

smislu, primjenjiva je odredba člana 383. u vezi sa članom 384. ZOO i odredba člana 376. ZOO

koja se odnosi na objektivni rok zastare od pet godina. S tim u vezi je istaknuto da navedene

zakonske odredbe propisuju rokove zastarjelosti koji mogu biti subjektivni i objektivni i da je u

konkretnom slučaju primjenjiva odredba iz člana 376. ZOO u dijelu (stav 2) kojim je propisano da u

5

svakom slučaju potraživanje prouzrokovane štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala,

a to dalje, po ocjeni suda, znači da apsolutni rok zastarjelosti nije nastupio. Uvidom u mnogobrojne

krivične prijave koje su tuženi podnijeli protiv N.N. počinilaca Osnovni sud je utvrdio da su tuženi

uništavanje apelanticine imovine okarakterizirali kao krivično djelo iz člana 155/II KZBiH

(oštećenje tuđe stvari), ali te prijave nikada nisu procesuirane i ne postoji niti jedna presuda

krivičnog suda za ovo krivično djelo. Osnovni sud je uzeo u obzir činjenicu da je apelantica iz istog

osnova 1996. godine podnijela tužbu Domu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) o čemu

svjedoči odluka Doma iz 1999. godine. Taj postupak, međutim, u dijelu koji se odnosi na rušenje

vjerskih objekata nije meritorno okončan zbog nenadležnosti Doma da odlučuje za period u kom

navedena institucija nije egzistirala.

11. U vezi sa osnovanošću tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 154.

ZOO propisano da „ko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je

šteta nastala bez njegove krivice i da prouzrokovanjem štete nastaje obaveza njene naknade drugoj

strani“. Tuženi u postupku, po ocjeni Osnovnog suda, nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove

krivice, a nesporno je da je apelantica pretrpjela materijalnu štetu rušenjem svoje imovine,

konkretno 16 vjerskih objekata (džamija), koji predstavljaju dobra nesumnjive historijske, kulturne i

arhitektonske vrijednosti, do koje je došlo u vrijeme pojačane odgovornosti tuženih da zaštite ta

dobra. Tuženi u postupku nisu dokazali da su preduzeli bilo kakve aktivnosti na sprečavanju

nastanka štete koja je, kako proizlazi iz dokaza, nastajala tokom noći, kada je kretanje fizičkih lica

zbog uspostavljenog policijskog sata bilo ograničeno i kontrolirano u svakom pogledu. Također je

nesporna činjenica, koju su potvrdili dokazi tuženih, da su ostaci džamija nakon njihovog rušenja

odvoženi na nepoznate lokacije. Nepoznate zbog toga što apelantica kao vlasnik nije bila

obaviještena gdje su ostaci odvoženi, niti je apelantica na bilo koji način učestvovala u odlučivanju

gdje će ostaci biti odvezeni. Tuženi tokom postupka nisu dali objašnjenje iz kojih razloga su bez

saglasnosti apelantice kao vlasnika organizirali i odvozili ostatke vjerskih objekata, i to na deponije

na kojima se odlaže otpad, iz čega proizlazi zaključak da su tuženi izostavili postupati da zaštite

objekte od uništenja, ili pak da doprinesu pronalaženju i kažnjavanju počinilaca krivičnih djela.

Tuženi, naime, tokom postupka nisu objasnili odlučnu činjenicu koja se odnosi na obavezu zaštite

objekata, kao i zaštite porušenih objekata, imajući u vidu da je radi sigurnosti lica i imovine

uvedena kontrola kretanja (policijski sat). Iz navedenog, po ocjeni suda, proizlazi zaključak da su

tuženi odgovorni za štetu koja je pričinjena apelantici, i to zbog svog pasivnog držanja, nečinjenja,

odnosno propuštanja da postupaju u skladu sa svojim ovlaštenjima i obavezama koje proistječu iz

zakona. Sud je utvrdio postojanje uzročne veze između nepostupanja tuženih i prouzrokovane štete,

6

a osim toga, u postupku nisu razjasnili ni svoje postupanje koje je uslijedilo nakon rušenja vjerskih

objekata i raščišćavanja ostataka porušenih džamija, jer je uvidom u podatke Republičke uprave za

geodetske poslove utvrđeno da su u katastarskim evidencijama vršene promjene prema odlukama

tuženih nastale zbog „uklanjanja“ zgrada i drugih građevinskih objekata.

12. Visina štete, odnosno procjena vrijednosti nastale štete utvrđena je na temelju nalaza i

mišljenja vještaka građevinske struke koji je u nalazu pojasnio da je procjena štete na porušenim

vjerskim objektima zasnovana na pojedinačnoj vrijednosti svakog vjerskog objekta, na parametrima

njihove nematerijalne vrijednosti koja se izražava kroz činjenicu da se radi o nacionalnim

spomenicima koji imaju historijsku, kulturnu i duhovnu vrijednost, te kroz njihovu materijalnu

vrijednost izraženu položajem, gradnjom, načinom i kvalitetom izrade enterijera, upotrebnom

vrijednošću, te načinom i stepenom održavanja. S tim u vezi, Osnovni sud je imao u vidu odredbe

čl. 154, 185. i 186. ZOO prema kojima je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije

nastanka štete, a ako to nije moguće, odgovorno lice je dužno oštećenom isplatiti odgovarajuću

svotu novca. Iz provedenog postupka proizlazi da su objekti opisani u tužbenom zahtjevu vlasništvo

apelantice, da su se vijekovima (počev od XVI) nalazili na području Grada Banja Luka, da se radi o

objektima velike historijske i kulturne vrijednosti i da su uništavani (srušeni) kontinuirano, od aprila

do septembra 1993. godine, a ostaci raščišćeni i odvezeni na deponije i nepoznate lokacije. Tuženi

nisu osporili da u vrijeme donošenja prvostepene presude, 16 godina nakon rušenja vjerskih

objekata, počinioci nisu otkriveni i da je do uništenja došlo u vrijeme policijskog sata, kada nije bilo

neposrednih ratnih djejstava. Te činjenice, pored ostalih, po ocjeni Osnovnog suda, idu u prilog

odgovornosti tuženih za nastalu štetu zbog neispunjenja obaveze da zaštite imovinu (i lica), kao i

zbog pasivnog držanja, odnosno propuštanja i nečinjenja. Visina tužbenog zahtjeva se, po ocjeni

Osnovnog suda, temelji na stručnoj analizi i mišljenju vještaka građevinske struke kojem je poznata

vrijednost sakralnih objekata islamske kulture. Osim toga, radi se o objektima koji su najvećim

dijelom spomenici kulture a briga za njihovu zaštitu i očuvanje propisana Ustavom, zbog čega su

tuženi, prema mišljenju Osnovnog suda, nesumnjivo odgovorni za prouzrokovanu štetu i stoga

obavezni da je naknade apelantici.

13. Odlučujući o žalbi tuženih protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu

broj 011-0-Gž-09-000328 od 30. septembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog

suda, kojom je žalba tuženih uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je apelanticin

tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Tuženi su prvostepenu presudu osporili zbog: povrede

odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činejničnog stanja i pogrešne

7

primjene materijalnog prava. Okružni sud je, odlučujući o žalbenim prigovorima, ponovio

činjenična utvrđenja prvostepenog suda, i to: da su vjerski objekti srušeni za vrijeme rata u BiH, da

je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom od nepoznatih počinilaca, da su džamije

porušene od aprila do septembra 1993. godine, da je apelantica vlasnik vjerskih objekata navedenih

u izreci presude, da jednu grupu tih objekata čine nacionalni spomenici, a drugu objekti određene

starosti, te da je apelantica pretrpjela štetu u visini koja je utvrđena u nalazu i mišljenju vještaka

građevinske struke. U vezi s postojanjem aktivne i pasivne legitimacije, Okružni sud je kao pravilno

i zakonito potvrdio odlučenje prvostepenog suda, jer je stranačka sposobnost apelantice (vlasnika

porušenih objekata) notorna činjenica koju nije potrebno posebno dokazivati, a osim toga, ona

proizlazi iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica („Službeni list SRBiH“ broj 36/76). S

druge strane, stranačka sposobnost tuženih proizlazi iz Deklaracije o proglašenju srpskog naroda

Bosne i Hercegovine koju je donijela Narodna skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine 9.

januara 1992. godine, a odgovornost je utemeljena na odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Osim toga,

odgovornost tuženih, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi i iz odredbe člana 17. Ustava Republike

Srpske, ranije Srpske republike Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj

3/92) prema kojoj svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom

nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja. U vezi s

tim, Okružni sud je ukazao i na odredbe Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik srpskog

naroda u BiH“ broj 5/92) i Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik srpskog naroda u

BiH“ broj 4/92) koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štete, te je konstatirano da iz sadržaja

odredaba ovih zakona proizlazi postojanje pravnog kontinuiteta između Službe javne bezbjednosti u

Banjoj Luci i Ministarstva unutrašnjih poslova čiji organi su mogli i bili dužni da spriječe štetu.

Imajući u vidu da je Republika Srpska kao prvotužena postojala i prije Dejtonskog mirovnog

sporazuma, to postoji i njena odgovornost za nastalu štetu. Zatim je ukazano na odredbe Zakona o

zaštiti i korišćenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, te je istaknuto da se objekti opisani u

tužbenom zahtjevu najvećim dijelom smatraju kulturno-historijskim naslijeđem i da se pod zaštitom

uništenja dobara podrazumijeva sprečavanje uništenja dobara i zabrane radnji kojima bi se mogao

posredno ili neposredno promijeniti oblik ili narušiti svojstvo dobra. Iz stanja spisa, po mišljenju

Okružnog suda, nesporno proizlazi da je u Banjoj Luci u vremenskom periodu od aprila do

septembra 1993. godine uništeno 16 vjerskih objekata-džamija koje su predmet tužbenog zahtjeva,

te da je općepoznata činjenica da od uništenja nije sačuvan nijedan objekt i da su ostaci uklonjeni i

odvezeni na deponije u Ramićima i Karanovcu, a neki ostaci vraćeni 2005. godine. U smislu

navedenih propisa, postojala je obaveza tuženih da putem nadležnih organa preduzmu odgovarajuće

mjere koje su potrebne za zaštitu kulturno-historijskih spomenika. Slijedom navedenog, Osnovni

8

sud je, po mišljenju Okružnog suda, pravilno zaključio da su tuženi solidarno odgovorni za naknadu

predmetne štete po članu 206. stav 1. ZOO.

14. Okružni sud je smatrao da je neophodno napomenuti da je kod prouzrokovanja štete

neophodno da odgovorno lice dokaže da je šteta nastala bez krivice njegovog radnika ili organa

(član 154. ZOO), ili da postoje uvjeti za oslobađanje od odgovornosti (član 177. ZOO) a da tuženi u

postupku nisu dokazali da su preduzeli mjere da predmetne objekte sačuvaju, niti da ostatke

porušenih vjerskih objekata zaštite iz čega proizlazi njihova odgovornost.

15. Međutim, Okružni sud smatra da je prvostepena presuda nepravilna u dijelu koji se odnosi

na osnovanost prigovora zastare potraživanja. Naime, prvostepeni sud je, kako je obrazložio

Okružni sud, ovaj prigovor odbio smatrajući da zastarjelost potraživanja nije tekla za vrijeme

trajanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja zbog zastoja zastarjelosti, odnosno da je

zastarjelost počela teći od ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine i da, imajući u vidu dan

podnošenja tužbe 27. oktobar 2000. godine, nije protekao objektivni rok zastare od pet godina (da

nije nastupila apsolutna zastara). Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda o zastarjelosti

potraživanja predmetne štete primjenom objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO utemeljena je

na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, naveden je sadržaj odredaba iz čl. 360, 361,

362. i 376. ZOO, i to da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome

povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze, da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada

je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije

nešto drugo propisano, da zastarjelost nastupa kad protekne posljednji dan zakonom određenog

vremena i da, prema stavu 1. člana 376. ZOO, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva

za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok).

Prema stavu 2. iste zakonske odredbe, ovo potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina

od kada je šteta nastala (objektivni rok). Okružni sud je, ocjenjujući sadržaj odredbe člana 376.

ZOO, zaključio da je navedenom odredbom propisan izuzetak u pogledu početka toka zastarjelosti

koji predviđa odredba iz člana 361. ZOO, „ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo

propisano“, te u vezi s tim da trogodišnji rok zastare počinje teći drugi dan nakon nastanka štete ako

je oštećeni odmah saznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, odnosno od momenta saznanja

oštećenika za okolnosti nastanka štete. Također je naglašeno da, ako u okviru objektivnog roka od

pet godina oštećeni ne sazna za štetu i lice koje je štetu počinilo, nastupit će zastarjelost

potraživanja naknade štete. S tim u vezi je istaknuto da odredbu člana 376. ZOO treba tumačiti tako

da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje da je šteta nastala, za njen obim i visinu a pod

9

saznanjem za učinioca o okolnostima u kojima po odštetnom pravu određeni subjekt odgovara za

naknadu štete. U konkretnom slučaju je, po ocjeni Okružnog suda, apelantica za štetu saznala 1993.

godine, kad su vjerski objekti - džamije porušene, što proizlazi iz dopisa kojim muftija banjalučki

Ibrahim Halilović, kao apelanticin poglavar, 1993. godine od tuženih izričito traži da se preduzmu

radnje radi zaštite džamija koje nisu porušene, kao i radi osiguranja ostataka porušenih džamija.

Također je, po ocjeni Okružnog suda, apelantica imala saznanje o obimu štete, jer je 4. decembra

1996. godine podnijela prijavu Domu u kojoj je navela da su vjerski objekti srušeni i svi ostaci

odneseni. Tužba u konkretnoj pravnoj stvari utemeljena je na odredbi člana 172. ZOO i podnesena

27. oktobra 2000. godine. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je ocijenio da nema mjesta za

primjenu objektivnog roka zastarjelosti propisanog u odredbi člana 376. stav 2. ZOO, već da je u

konkretnom slučaju trebalo primijeniti subjektivni rok zastare, odnosno stav 1. odredbe člana 376.

ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica najkasnije imala saznanje o odgovornom

licu i relevantnim činjenicama 19. juna 1996. godine (kada je ukinuto ratno stanje), ili kada je

završeno odvoženje ostataka porušenih džamija i kada se apelantica obratila Domu a to je 4.

decembar 1996. godine. Iz navedenog proizlazi da je zakonski rok za podnošenje tužbe po osnovu

naknade štete istekao 19. juna 1999. godine ili najkasnije 4. decembra 1999. godine. Prijavu

podnesenu Domu 4. decembra 1996. godine Okružni sud je ocijenio apelanticinom radnjom

poduzetom protiv dužnika radi utvrđenja predmetne štete u smislu odredbe člana 388. ZOO. S tim u

vezi je istaknuto da je Dom donio odluku broj CH 96/26 koja se odnosi na uništenje 15 džamija u

Banjoj Luci, proglasivši je neprihvatljivom u tom dijelu i apelantici je dostavio 11. juna 1999.

godine, pa je apelantica imala obavezu da, u smislu odredbe člana 390. ZOO, u roku od tri mjeseca

od dana kada joj je ova odluka dostavljena podnese tužbu radi naknade štete. Kako je tužba

podnesena 27. oktobra 2000. godine a tuženi su prigovorili zastarjelosti potraživanja predmetne

štete, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je da se tužbeni zahtjev odbije na temelju

odredbe iz člana 360. u vezi sa članom 376. stav 1. ZOO.

16. Okružni sud je zaključio da je apelantica, usljed svog pasivnog držanja prema svom pravu

unutar zakonom određenog vremena, izgubila sudsku zaštitu tog prava, pri čemu su tuženi izrazili

volju da se koriste pravom koje za njih nastaje iz takvog apelanticinog držanja. Što se tiče odredbe

iz člana 377. ZOO koja propisuje zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim

djelom u kom slučaju zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne

vrijeme određeno za krivično gonjenje, Okružni sud je naveo da se ova odredba može primijeniti

samo ako je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog

djela i odgovornost konkretnog učinioca tog djela. Mogućnost da se u parničnom postupku utvrđuje

10

postojanje krivičnog djela propisana je samo kao izuzetak, ali ne protiv nepoznatog učinioca kao što

je u konkretnom slučaju (član 12. ZPP). Pri tome djelovanje parničnog suda nije usmjereno na

utvrđivanje krivične odgovornosti, jer se takva odgovornost može utvrditi samo u krivičnom

postupku, već da bi, saglasno načelu pružanja jače zaštite, pravu oštećenog na naknadu štete

prouzrokovane krivičnim djelom primijenio posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva za naknadu

štete iz člana 377. ZOO. Imajući u vidu odredbu člana 7. ZPP prema kojoj je u konkretnom slučaju

teret dokazivanja na apelantici, dakle, onom koji ima interes da nešto dokaže, te imajući u vidu da u

postojećim okonostima sudu nije pružila dokaze koji bi ukazivali na to da su postojale nesavladive

prepreke za vođenje krivičnog postupka protiv nepozatog počinioca krivičnog djela, to se ne može

primijeniti odredba iz člana 377. ZOO.

17. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 118 0 P 000435 10

Rev od 18. januara 2012. godine kojom je revizija protiv drugostepene presude odbijena. U

obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom parničnom postupku apelantica

opredijelila tužbeni zahtjev na način da joj tuženi nadoknade materijalnu štetu prouzrokovanu

rušenjem 16 džamija na području Grada Banja Luka u toku 1993. godine, u ukupnom iznosu od

64.762.347,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenje prvostepene presude do isplate.

Zatim je naveden kratak sadržaj utvrđenog činjeničnog stanja iz prvostepene presude iz kojeg je

Osnovni sud pravilno zaključio, a Okružni sud potvrdio, da je apelantica vlasnik porušenih vjerskih

objekata i da je stoga legitimirana za podnošenje tužbe radi naknade štete i da postoji odgovornost

tuženih za nastalu štetu na temelju odredbe člana 172. ZOO, jer su propustili preduzeti mjere radi

zaštite vjerskih objekata (džamija) iako su ih bili dužni preduzeti.

18. U pogledu prigovora zastare potraživanja koji su tuženi isticali u odgovoru na tužbu i tokom

postupka, kao i različitih odluka prvostepenog i drugostepenog suda u tom dijelu, Vrhovni sud je

ocijenio da je odluka drugostepenog suda na zakonu zasnovana i da je drugostepeni sud pravilno

zaključio da se u konkretnoj pravnoj situaciji treba primijeniti subjektivni rok potraživanja naknade

štete koji zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i počinioca. Vrhovni sud je

naveo da je saznanje oštećenog za štetu i štetnika uvjet za početak toka zastarjelosti iz odredbe

člana 376. stav 1. ZOO. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantica za štetu saznala u toku 1993.

godine, kada su se rušenja događala, da se zbog ratnih dešavanja ovaj rok počeo računati 19. juna

1996. godine i da je trogodišnji subjektivni rok potraživanja naknade štete istekao 19. juna 1999.

godine. Tužba je, kako to nedvojbeno proizlazi iz prijemnog pečata suda, podnesena tek 27. oktobra

2000. godine, a to znači nakon isteka navedenog subjektivnog roka. U vezi sa pravilnom

11

konstatacijom prvostepenog suda da u vrijeme podnošenja tužbe nije istekao objektivni rok

zastarjelosti od pet godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO (koji ističe 19. juna 2001. godine),

Vrhovni sud je naveo da taj rok nije od značaja u ovoj pravnoj stvari i da bi bio primjenjiv samo u

situaciji kada bi subjektivni rok isticao izvan petogodišnjeg objektivnog roka zastare. Također je

neosnovana apelanticina tvrdnja da je pokretanjem postupka pred Domom prekinut tok roka

zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO, budući da je navedenom odredbom propisano da se

zastarjelost prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom poduzetom pred

sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Vrhovni

sud je, zatim, naveo da je Dom dio Komisije za ljudska prava koji je ustanovljen Općim

sporazumom za mir u BiH u čijoj je nadležnosti utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda

ljudskih prava, diskriminacije i uživanja tih prava. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda,

proizlazi da Dom nije nadležni organ iz odredbe člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje, niti

se ostvaruje potraživanje naknade štete, nego se razmatraju pitanja o eventualnoj povredi ljudskih

prava i osnovnih sloboda, a odluka može sadržavati nalog za plaćanje kompenzacije za utvrđenu

povredu. Zatim je naveden sadržaj odluke Doma broj CH 96/29 od 11. juna 1999. godine i

ocijenjeno da se tom odlukom nije odlučivalo o odgovornosti tuženih za štetu nastalu rušenjem

džamija i da apelantica, kako je pravilno zaključio Okružni sud, nije u roku od tri mjeseca od dana

prijema te odluke podnijela tužbu nadležnom sudu u kom slučaju bi se moglo smatrati da je

zastarijevanje prekinuto.

19. U pogledu neosnovanosti apelanticinih tvrdnji prema kojima je šteta nastala rušenjem

džamija konačan oblik poprimila nakon rata u BiH, odnosno definitivnim uklanjanjem ruševina

džamija i odvoženjem ostataka na nepoznate lokacije, Vrhovni sud je naveo da je materijalna šteta

za apelanticu nastala samim miniranjem i rušenjem vjerskih objekata, i to u onom trenutku kada ti

objekti više nisu mogli služiti namjeni i kada su izgubili upotrebnu vrijednost i svojstvo građevine.

Odvoženjem ostataka ruševina, kako je dalje obrazloženo, nisu mijenjani obim ni vrsta štete tako

da, ako su ostaci uklonjeni nakon 19. juna 1996. godine, rok zastarjelosti nije moguće računati od

dana okončanja raščišćavanja ruševina. Također, ni izmjena katastarskih podataka, ukoliko ih je

bilo, ne može, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljati štetne radnje u vezi sa štetom nastalom

rušenjem džamija, jer o zakonitosti tih radnji nije moguće odlučivati u parničnom, već u upravnom

postupku.

20. U pogledu neosnovanosti revizionog prigovora da je šteta nastala krivičnim djelom i da je

stoga bilo moguće primijeniti rok zastare iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO, Vrhovni sud je naveo

12

da je izvjesno da je predmetna šteta pričinjena krivičnim djelom, ali da je navedenu odredbu

moguće primijeniti prema odgovornom licu samo kada je pravosnažnom osuđujućom presudom

krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinitelja. U konkretnom

slučaju počinitelji krivičnog djela nisu identificirani, niti je protiv konkretnih lica vođen bilo kakav

krivični postupak, zbog čega nema opravdanja za primjenu odredbe iz člana 377. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda

povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i

nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz

Evropsku konvenciju, čl. 13. i 14. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelantica je

hronološki opisala tok postupka pred redovnim sudovima, ukazujući na pravilnost prvostepene

presude i nepravilnost, odnosno pogrešnu primjenu materijalnog prava drugostepene i trećestepene

presude. S tim u vezi, apelantica je ukazala da ni za jedan sud koji je donio odluke u konkretnoj

pravnoj stvari nije bila sporna pasivna legitimacija tuženih i njihova odgovornost, kao i visina štete

koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Međutim, različitim

tumačenjem odredbe o zastari potraživanja, odnosno primjenjivosti rokova iz člana 376. ZOO,

izvedeni su potpuno različiti zaključci. Prvostepeni sud je, po apelanticinom mišljenju, primjenom

objektivnog roka iz navedene zakonske odredbe postupio pravilno i donio zakonitu odluku utvrdivši

u postupku da je šteta za apelanticu svoj konačan obim poprimila 1998. godine, kada su odvezeni

svi ostaci porušenih džamija i kada su se počele dešavati izmjene u katastarskom operatu. Međutim,

Okružni i Vrhovni sud, iako prihvataju činjenicu da je šteta za apelanticu nastupila izvršenjem

krivičnog djela, smatraju da u konkretnoj situaciji nema mjesta za primjenu objektivnog roka

zastare iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO. Okružni sud, po apelanticinom mišljenju, daje nejasno

obrazloženje, smatrajući da odredbu člana 376. ZOO treba posmatrati u vezi sa odredbom člana

360. ZOO, i to kao izuzetak u pogledu početka toka zastarjelosti. Prijavu koju je apelantica

podnijela Domu Okružni sud tumači kao povjeriočevu radnju koju je poduzeo protiv dužnika a

Vrhovni sud ovo obraćanje tumači na način da nije došlo do prekida zastarijevanja, jer Dom za

ljudska prava nije sudska instanca koju tretira odredba člana 388. ZOO, pa se ne može smatrati da

je podnošenjem prijave prekinuta zastara. Apelantica smatra da Vrhovni sud osporava legitimitet

Doma u smislu primjene člana 388. ZOO, budući da je u odluci broj CH 96/26 raspravljao o

13

pitanjima koja se tiču slobode vjeroispovijesti prema članu 9. Evropske konvencije u vezi sa

apelanticinim imovinskim pravima, a pitanje koje se ticalo rušenja vjerskih objekata je prepušteno

redovnim sudovima, nakon čega je uslijedila predmetna tužba.

22. Vrhovni sud, također, po apelanticinom mišljenju, derogira primjenu odredbe člana 377.

ZOO prema kojoj je rok zastare vezan za krivično djelo na temelju kojeg je nastupila šteta

konstatacijom da počinilac nije pronađen i da se pretpostavlja da je rušenje vjerskih objekata

posljedica izvršenja krivičnog djela. Apelantica u vezi s tumačenjem i primjenom odredbe iz člana

377. ZOO, gdje je rok zastare vezan za krivično djelo na temelju kojeg je nastupila šteta, ukazuje

na paušalan stav sudova u osporenim odlukama, budući da prihvataju činjenicu da je rušenje

vjerskih objekata nastupilo kao posljedica krivičnog djela, ali od apelantice istovremeno zahtijevaju

da pruži dokaze na okolnost da su postojale nesavladive prepreke za vođenje krivičnih postupaka

protiv N.N. počinilaca. Ovakav stav je, po apelanticinom mišljenju, zbunjujući, prije svega zbog

toga što krivične postupke mogu voditi isključivo organi države, što su u konkretnoj stvari i uradili,

a prvostepeni sud upravo na temelju dokaza koje su dostavili tuženi, i to da su podnesene krivične

prijave protiv N.N. počinilaca, izveo je zaključak da je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela. To

što počinioci nisu pronađeni, po apelanticinom mišljenju, ne oslobađa tužene od odgovornosti, niti

oslobađa sud da u parničnom postupku utvrdi činjenicu da li je šteta nastala krivičnim djelom.

Prvostepeni sud tu činjenicu nije utvrđivao, već je zaključak da je šteta nastala krivičnim djelom

izveo na temelju pokrenutih krivičnih prijava organa tuženih.

23. Apelantica smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari, iz svih navedenih razloga, ne može

prihvatiti mišljenje iz osporenih presuda prema kojima je tužbu trebalo podnijeti u subjektivnom

roku od tri godine od dana nastanka štete, zanemarivši odredbe iz čl. 377. i 388. ZOO, kao i iz

razloga što objektivni rok zastare nesporno nije protekao.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da osporenom presudom, kao ni presudom Okružnog

suda, čija je pravilnost i zakonitost bila predmet ispitivanja u revizionom postupku, nisu

povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na koja ukazuje apelantica. Zbog navedenog, predloženo

je da se apelacija odbije.

25. Okružni sud je istakao da u cjelini ostaje kod razloga datih u svojoj presudi kojom nisu

povrijeđena apelanticina prava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14

26. Pravobranilaštvo je u odgovoru navelo da apelantica tumači odredbe ZOO na potpuno

subjektivan način, a takvo tumačenje nije na zakonu zasnovano. Smatra da je presuda Vrhovnog

suda precizna, pravilna i jasna, naročito u pogledu računanja rokova zastarjelosti i konačnog

zaključka iz te odluke.

V. Relevantni propisi

27. U Ustavu Republike Srpske relevantne odredbe glase:

Član 17.

Svako ima pravo na nadoknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom

nanose službena osoba ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna

ovlaštenja.

[...].

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i

„Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta

nastala bez njegove krivnje.

[...].

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju

ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije nešto drugo zakonom određeno, pravno lice ima

pravo na naknadu od lica koje ej štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

[...].

Član 180. stav 1.

15

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem

imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih

demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su

organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

[...].

I Naknada materijalne štete

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta

nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice

dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da

to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću

svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako

okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Opšte pravilo

Član 360.

1.Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2.Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac

mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3.Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361. stav 1.

Kad zastarijevanje počinje teći

16

(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo

zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo

propisano.

Nastupanje zastarjelosti

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarjelosti

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok

zastarjelosti.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je

oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta

nastala.

[...].

Nesavladive prepreke

Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog

nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Podizanje tužbe

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom

poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim mjerodavnim organom, u cilju

utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti

Član 390.

17

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog

uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od

tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je

zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

[...].

Rok zastarjelosti u slučaju prekida

Član 392.

1) Posije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije

prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

[...].

29. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske

(„Službeni glasnik RS“ broj 17/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju:

„država“.

30. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske

(„Službeni glasnik RS“ broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i

u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima („Službeni

glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 125.

18

Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice

smatrati priznatim ili osporenim.

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može

dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija

žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na

primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose

na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija

revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na

primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose

na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima

apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora

zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati

apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi

19

djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada

je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118

0 P 000435 10 rev od 18. januara 2012. gopdine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih

lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. februara 2012.

godine a apelacija je podnesena 23. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano

članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3)

i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva,

niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)

Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu

dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelantica ukazuje da joj je presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo

iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na

imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku

konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u

vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

20

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične

optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u

razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su

Okružni sud i Vrhovni sud, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja zbog proteka

subjektivnog roka, pogrešno primijenili materijalno pravo, zanemarujući da je zastara prekinuta

obraćanjem apelantice Domu, kao i zbog toga što je materijalna šteta posljedica krivičnog djela, pri

čemu je tužba nesporno podnesena u objektivnom roku iz člana 376. stav 2. ZOO, odnosno u roku

iz člana 377. ZOO, jer je nastala kao posljedica krivičnog djela.

38. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema

praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih

sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina

protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime,

Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito

zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas

protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih

prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te

da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru

apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava

ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u

određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u

primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22.

aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali

činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog,

Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni

relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog

suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u

konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane

odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

21

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja

apelantica problematizira, ispitati da li su osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda utemeljene

na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da li obrazloženje ovih presuda zadovoljava

standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Ustavni sud podsjeća da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi na ime

materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu (vjerske objekte, džamije) solidarno isplate

novčani iznos. Osnovni sud je udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu, nalazeći da prigovori

nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastarjelosti potraživanja nisu osnovani.

Naime, Osnovni sud je utvrdio da se odgovornost tuženih temelji na odredbi člana 172. st. 1. i 2.

ZOO (objektivnoj odgovornosti koja se zasniva na pretpostavljenoj krivici), odredbama Ustava RS i

Ustava BiH iz kojih proistječe obaveza države da štiti živote i imovinu svojih građana. U pogledu

prigovora zastare potraživanja naknade štete, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i da je tužba

podnesena u objektivnom roku iz člana 376. stav 2. ZOO kojim je propisano da „u svakom slučaju

potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala“, te da

od prestanka ratnog stanja, 19. juna 1996. godine, do podnošenja tužbe, 27. oktobra 2000. godine,

nije istekao apsolutni rok zastare potraživanja od pet godina. Osnovni sud zbog ovog razloga nije

posebno ocijenio činjenicu da se apelantica obratila Domu u decembru 1996. godine, nalazeći da

zastara nije nastupila i da je apelantica tužbu podnijela u objektivnom roku od pet godina.

42. S druge strane, u žalbenom i revizijskom postupku potvrđena je pravilnost prvostepene

presude u pogledu postojanja stranačke sposobnosti (aktivne i pasivne legitimacije) a stoga i

odgovornosti tuženih koja proizlazi iz odredbe člana 172. ZOO, te visina štete, ali je u pogledu

prigovora zastare potraživanja zauzet potpuno drugačiji stav. Naime, Okružni sud i Vrhovni sud

smatraju da je u tom dijelu prvostepeni sud primjenom objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO

pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je prvostepena presuda preinačena i tužbeni

zahtjev odbijen. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da odredbu člana 376. ZOO treba tumačiti na

način da se pod saznanjem za štetu podrazumijeva saznanje da je šteta nastala, njen obim i visina, i

da je u konkretnom slučaju apelantica nesporno za štetu saznala 1993. godine, ali je zbog ratnih

dešavanja, ovaj rok počeo teći od ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996.

godine. U tom kontekstu je ocijenjeno i apelanticino obraćanje Domu 4. decembra 1996. godine,

kao povjeriočeva radnja poduzeta protiv dužnika radi utvrđenja predmetne štete, te je u vezi s tim

konstatirano da je apelantica saznanje za štetu imala najkasnije 4. decembra 1996. godine (datum

obraćanja Domu). Okružni sud je u vezi sa saznanjem za štetu i zakonski rok za podnošenje tužbe

22

po ovom osnovu zaključio da je subjektivni rok za podnošenje tužbe istekao 19. juna 1999. godine a

najkasnije 4. decembra 1999. godine. Budući da je odluka Doma u dijelu koji se odnosi na rušenje

vjerskih objekata proglašena neprihvatljivom, po mišljenju ovog suda, u smislu odredbe člana 388.

ZOO, nije mogla dovesti do prekida subjektivnog roka zastare a pošto je apelantici ta odluka

dostavljena 11. juna 1999. godine, zaključeno je da je apelantica imala obavezu da, u smislu

odredbe člana 390. ZOO, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke podnese tužbu radi

naknade štete, a to nije učinila. Okružni sud je zaključio da je apelantica, usljed svog pasivnog

držanja unutar zakonom određenog vremena, izgubila sudsku zaštitu tog prava pri čemu su tuženi

izrazili volju da se koriste pravom koje za njih nastaje iz takvog apelanticinog držanja. Vrhovni sud

je, osvrćući se na identičan revizijski prigovor i pravilnu konstataciju prvostepenog suda prema

kojoj u vrijeme podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji (objektivni) rok zastare potraživanja iz

člana 376. stav 2. ZOO, napomenuo da u konkretnoj situaciji taj rok uopće nije bitan i da bi bio

bitan, pa stoga i primjenjiv samo u situaciji kada bi subjektivni rok od tri godine iz člana 376. stav

1. ZOO isticao izvan petogodišnjeg objektivnog roka zastare, što nije slučaj. Također je razmotreno

apelanticino obraćanje Domu i, s tim u vezi, konstatirano da Dom nije nadležni organ i da

obraćanjem Domu apelantica nije prekinula tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO.

Međutim, Vrhovni sud je, i pored navedene konstatacije, ocijenio sadržaj odluke Doma broj CH

96/29 od 1. juna 1999. godine i, s tim u vezi, zaključio da se tom odlukom (u dijelu koji se odnosi

na rušenje vjerskih objekata) nije odlučivalo o odgovornosti tuženih za nastalu štetu, te da se

neprihvatanje apelanticine prijave u krajnjem može izjednačiti sa odbacivanjem tužbe a stoga i sa

apelanticinom obavezom da se u roku od tri mjeseca (od dana prijema te odluke) tužbom obrati

nadležnom sudu u kom slučaju bi se, shodno odredbi člana 390. stav 1. ZOO, moglo smatrati da je

zastarijevanje prekinuto. Što se tiče primjene roka zastare iz člana 377. stav 1. ZOO, Vrhovni i

Okružni sud su izveli identičan zaključak i to da je izvjesno da je predmetna šteta nastala krivičnim

djelom, ali da je navedenu odredbu moguće primijeniti prema odgovornom licu samo kad je

pravosnažnom osuđujućom presudom utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja,

što u konkretnom slučaju potpuno nedostaje, pa nije bilo ni mjesta za primjenu navedene odredbe,

odnosno roka zastare potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom.

43. Iz navedenog proizlazi da je apelanticin zahtjev za naknadu štete konačnom presudom

Vrhovnog suda odbijen na temelju odredbe iz člana 376. stav 1. ZOO u vezi sa odredbom člana

390. stav 1. ZOO. Budući da apelantica u apelaciji ukazuje na proizvoljnost u primjeni zakona koju

dovodi u vezu sa odredbama o prekidu zastarijevanja zbog obraćanja Domu iz člana 388. ZOO,

zatim, derogiranjem primjene odredbe člana 377. ZOO i različitim stavovima redovnih sudova koji

23

su donijeli osporene presude, Ustavni sud mora ispitati da li je apelanticino pravo na pravično

suđenje primjenom subjektivnog roka iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO i člana 390. stav 1. ZOO,

za koje apelantica tvrdi da je pogrešno, bilo ugroženo ili ograničeno odlukama Vrhovnog suda i

Okružnog suda zbog neprimjenjivanja odredbe čl. 388. i 392. ZOO, kao i zbog neprimjenjivanja

odredbe iz člana 377. stav 1. ZOO. S tim u vezi, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita prirodu ovih

rokova u konkretnom slučaju (član 376. ZOO) u vezi sa rokovima zastarjelosti u slučaju prekida

zastarijevanja (čl. 388. i 392. stav 1. ZOO), potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim

djelom (član 377. ZOO), odnosno ključno pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su

procesne radnje koje je apelantica poduzimala u relevantnom periodu dovele do prekida

zastarijevanja, u smislu odredbe člana 388. ZOO.

44. Ustavni sud podsjeća da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360.

stav 1. ZOO), te da zastara nastupa istekom posljednjeg dana vremena za zastaru određenog

zakonom, računajući od dana kada zastarijevanje počinje teći (član 360. stav 2. ZOO). Odredbe o

zastari su imperativne prirode i stranke ne mogu pravnim poslom mijenjati zastarne rokove, ali

ZOO sadrži izričite odredbe na osnovu kojih dolazi do zastoja u toku zastarnog roka ili do prekida

zastarijevanja (član 388. ZOO). Tako, pri prekidu toka zastarijevanja uslijed određenih okolnosti

dolazi do prekida već proteklog vremena zastarijevanja s tim da to proteklo vrijeme propada i ne

uračunava se u rok za zastaru određen zakonom zbog čega zastarijevanje mora teći iznova (član

392. ZOO). Do prekida zastare može doći isključivo radnjama stranaka u određenom odnosu.

Upravo tu situaciju regulira odredba člana 388. ZOO koja propisuje da se zastarijevanje prekida

podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom

ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Prije analize obrazloženja osporenih presuda, imajući pri tome u vidu navode apelacije u vezi sa

stavom Vrhovnog suda koji se tiče ne/nadležnosti Doma i pitanjem prekida zastarijevanja, Ustavni

sud će se osvrnuti na Odluku Doma broj CH/96/29 od 11. juna 1999. godine. Ustavni sud podsjeća

da je o pravnim posljedicama obraćanja Domu sa aspekta odredbe člana 388. ZOO raspravljao u

predmetu broj AP 2862/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2862/09 od 30. januara 2013. godine,

objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 18/13 od 11. marta 2013. godine, tač. 46, 47. i 49,

dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci je, između

ostalog, istaknuto da je ZOO stupio na snagu tokom 1978. godine, a da iz sadržaja citirane odredbe

ne proizlazi da se Dom ne može smatrati nadležnim organom pred kojim se preduzimaju radnje s

ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja koje prekidaju tok zastare, što objektivno

24

nije ni moguće imajući u vidu kada je Dom osnovan. Naime, Ustavni sud je podsjetio da je Dom

osnovan Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao sudski organ

čija je funkcija bila raspravljanje i odlučivanje o predmetima koji se odnose na navodna kršenja

ljudskih prava u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Dom je imao pravo da donese konačne i

obavezujuće odluke o prijavama, a strane (država i entiteti) su obavezne u potpunosti da se povinuju

i provode odluke koje je donio Dom. U navedenom predmetu broj AP 2862/09 Dom je razmatrao

apelanticinu prijavu podnesenu zbog rušenja stambenog objekta i donio meritornu odluku (o

prihvatljivosti), dosudivši apelantici izvjestan iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog

povrede ljudskih prava, a Ustavni sud je zaključio da je apelantica podnošenjem prijave Domu, u

smislu člana 388. ZOO, prekinula tok zastare i da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da se, imajući

u vidu prirodu Doma, Dom ne može smatrati mjerodavnim organom iz odredbe člana 388. ZOO, da

je od donošenja te odluke apelantica u zakonskom roku, u skladu sa članom 392. stav 1. ZOO,

podnijela tužbu, tako da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

Imajući u vidu uspostavljeni princip, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja

apelantica podnošenjem prijave Domu 4. decembra 1996. godine obratila nadležnom organu s

ciljem da se o njenom zahtjevu donese meritorna odluka. Ustavni sud se, međutim, mora osvrnuti

na sadržaj te odluke u vezi sa prekidom zastare i vremenskom nadležnosti Doma povodom

apelanticinog zahtjeva, budući da je Vrhovni sud upravo sadržaj te odluke doveo u kontekst

odredaba ZOO o zastarjelosti potraživanja i gubljenju apelanticinog prava na naknadu štete. Ustavni

sud primjećuje da je Odluka Doma broj CH 96/29 od 11. juna 1999. godine (vidi Odluku o

prihvatljivosti i meritumu broj CH/96/29 od 11. juna 1999. godine, dostupnu na web-stranici

www.hrc.ba) donesena povodom apelanticine prijave, između ostalog, zbog uništavanja 15 džamija

u Banjoj Luci prije stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini od

14. decembra 1995. godine a nakon stupanja na pravnu snagu, zbog uklanjanja ostataka i

skrnavljenja okolnih grobalja. Dakle, apelanticin zahtjev se odnosio na period prije i poslije 14.

decembra 1995. godine. Dom je, ispitujući prihvatljivost apelanticine prijave u dijelu naknade štete

zbog uništenja džamija prije 14. decembra 1995. godine, zaključio da je neprihvatljiva ratione

temporis, jer se odnosi na period prije stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni

i Hercegovini. Iz navedenog proizlazi da Dom nije imao vremensku nadležnost da o navedenom

apelanticinom zahtjevu donese meritornu odluku, zbog čega je u tom dijelu prijavu proglasio

ratione temporis neprihvatljivom. U pogledu preostalog dijela zahtjeva koji se odnosio na

uklanjanje ostataka i skrnavljenje okolnih grobalja, Dom je meritorno odlučio zaključivši da u tom

25

dijelu postoji povreda prava na slobodu vjeroispovijesti i na mirno uživanje posjeda iz člana 9.

Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s diskriminacijom.

45. U kontekstu navedenog, imajući, prije svega, u vidu da je apelanticino obraćanje Domu

relevantna procesna radnja poduzeta kod nadležnog organa, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje

da li su i kakve pravne posljedice za apelanticu nastupile iz sadržaja ove odluke. Konkretno,

postavlja se pitanje da li je Vrhovni sud u svojoj presudi zauzeo pravilan stav da se odbacivanje

apelanticine prijave kao ratione temporis za uništenje 15 džamija može izjednačiti sa odbacivanjem

tužbe i stoga apelanticinom obavezom da, u smislu člana 390. stav 1. ZOO, u roku od tri mjeseca

pred nadležnim sudom ponovo podnese tužbu kako bi se moglo smatrati da je zastarijevanje

prekinuto (član 388. ZOO) i da poslije prekida zastarijevanje počinje ponovo teći (član 392. stav 1.

ZOO).

46. Imajući u vidu principe iz Odluke broj AP 2862/09, činjenično i pravno stanje konkretnog

predmeta, Ustavni sud ponavlja da se apelantica podnošenjem prijave Domu 4. decembra 1996.

godine obratila nadležnom organu s ciljem da se o njenom zahtjevu donese meritorna odluka.

Sljedeće pitanje jeste da li je apelanticino obraćanje Domu relevantna procesna radnja koja je,

prema odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja. U vezi s tim, Ustavni sud

napominje da je pri odgovoru na ovo pitanje neophodno imati u vidu sadržaj te odluke, odnosno

vrstu odlučenja. Za razliku od predmeta broj AP 2862/09 u kojem je predmet analize bila odluka

Doma o prihvatljivosti kojom je meritorno riješeno o apelanticinom zahtjevu, u konkretnom

(apelanticinom) predmetu je Dom apelanticinu prijavu za uništenje 15 džamija proglasio

neprihvatljivom ratione temporis. Iz navedenog proizlazi zaključak da Dom o apelanticinom

zahtjevu (za uništenje džamija) nije meritorno odlučio. Takvo odlučenje je, stoga, neophodno

dovesti u kontekst relevantnih odredaba ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije

kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je

Vrhovni sud u svojoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje, naglašavajući da apelantica

podnošenjem prijave Domu nije prekinula zastarijevanje, jer se odbacivanje prijave može

izjednačiti sa odbacivanjem tužbe a stoga i apelanticinom obavezom da, u smislu odredbe iz člana

390. stav 1. ZOO, u roku od tri mjeseca od donošenja te odluke (uručena 11. juna 1999. godine)

nadležnom sudu podnese tužbu kako bi se moglo smatrati da je zastarijevanje prekinuto.

47. Iz navedenog se, po ocjeni Ustavnog suda, ne može zaključiti da je Vrhovni sud u ovom

dijelu proizvoljno primijenio materijalno pravo, već je upravo suprotno, razmatrajući ovaj revizijski

prigovor jasno istakao da bi apelanticino obraćanje Domu (u dijelu koji se tiče uništenja 15

26

džamija) proizvelo pravne posljedice na prekid zastarijevanja samo u situaciji da je apelantica u

roku od tri mjeseca od dana prijema te odluke podnijela tužbu nadležnom sudu, imajući pri tome u

vidu da je prijava ratione temporis neprihvatljiva, odnosno da o apelanticinom zahtjevu nije

donesena meritorna odluka.

48. Osim navedenih rokova koji su ocijenjeni u kontekstu apelanticinog obraćanja Domu,

Vrhovni sud i Okružni sud su se posebno bavili rokovima zastare propisanim u odredbi člana 376.

ZOO i, za razliku od prvostepenog suda koji je ocijenio da apelanticina tužba nije podnesena izvan

objektivnog roka od pet godina (član 376. stav 2. ZOO), izveli zaključak da je u konkretnom slučaju

bilo neophodno primijeniti subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od tri godine,

počev od dana saznanja za štetu i počinioca (član 376. stav 1. ZOO). Naime, Vrhovni sud je u

svojoj presudi naglasio saznanje za štetu i štetnika kao uvjet za početak toka zastarjelosti iz odredbe

člana 376. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je pri tome napomenuo nespornu činjenicu iz koje proizlazi

da je apelantica saznanje za štetu imala već 1993. godine (kad su džamije pojedinačno rušene), da je

zahtjev za naknadu štete zasnovala na principu objektivne odgovornosti (član 172. ZOO), da se

zbog ratnog stanja početak toka roka zastarjelosti računa od 19. juna 1996. godine (a ne 1993.

godine) i da je stoga subjektivni trogodišnji rok istekao 19. juna 1999. godine, a imajući u vidu da je

apelantica tužbu podnijela 27. oktobra 2000. godine, zaključeno je da je podnesena izvan

navedenog subjektivnog zastarnog roka. Vrhovni sud je, osvrćući se na pogrešan stav prvostepenog

suda, napomenuo da u okolnostima konkretnog slučaja (nespornih činjenica) objektivni rok zastare

nije od značaja i da bi bio značajan samo u situaciji kada bi subjektivni rok od tri godine isticao

izvan navedenog petogodišnjeg roka, a to u ovom predmetu nije slučaj.

49. Iz navedenog obrazloženja i relevantnih odredaba ZOO Ustavni sud ne može zaključiti da

je u ovom dijelu Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

Što se tiče navoda apelacije kojima je ukazano na neprimjenjivanje odredbe iz člana 377. ZOO,

Ustavni sud naglašava da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene

materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP

4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377. ZOO,

između ostalog, istakli da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu

krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca

krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO (u tom

predmetu kao tužena je označena, također, Republika Srpska). Zatim, Ustavni sud podsjeća da je u

27

citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda, prema čijem mišljenju

postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Također, Ustavni sud podsjeća na

to da je u citiranoj odluci ukazano i na praksu Evropskog suda iz predmeta Baničević protiv

Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012.

godine) u kojem je navedeni sud razmatrao aplikantove navode koji su se zasnivali na tvrdnji da je

u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. ZOO - Zakona o obveznim

odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO) s obzirom na to da su potraživali

naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. ZOO (koji glasi isto kao i član

376. ZOO). Evropski sud je konstatirao (stav 35) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce

(niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom

zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO (vidi st. 3. i 5), pa je Evropski sud zaključio da su se

podnosioci (stav 36) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku, iako su

imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na

njihovu građansku tužbu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) da nije

našao proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo

prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje, inače, odgovora za štetu

umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo

odredbe člana 376. ZOO (podsjećanja radi, u citiranom predmetu apelant je bila tužena strana).

50. Imajući u vidu sve navedeno, naročito okolnosti iz kojih proizlazi da je apelantica svoj

tužbeni zahtjev utemeljila na šteti koja je nastala u specifičnim okolnostima - ratu u Bosni i

Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, u kojem je srušen veliki broj vjerskih objekata

(džamija) od kojih jednu grupu čine nacionalni spomenici velike kulturne i historijske vrijednosti, a

drugu grupu čine objekti određene starosti, te pravna shvatanja Evropskog suda i svoju dosadašnju

praksu, Ustavni sud nalazi da zaključak redovnih sudova (Vrhovnog suda i Okružnog suda) da je u

konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne primjene

materijalnog prava. Naime, u okolnostima u kojima je tokom postupka nesporno utvrđeno da se

rušenje vjerskih objekata (džamija) dešavalo tokom 1993. godine, da je apelantica saznanje o šteti

imala već 1993. godine, ali da se, zbog ratnih dešavanja, taj rok počeo računati od 19. juna 1996.

godine (kada je odlukom Narodne skupštine u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje), da je

saznanje za štetu uvjet za početak toka roka zastarjelosti potraživanja, da je apelantica tužbu u

konkretnoj pravnoj stvari radi naknade štete zbog rušenja vjerskih objekata podnijela 27. oktobra

2000. godine, iako je subjektivni trogodišnji rok istekao 19. juna 1999. godine, Ustavni sud

ocjenjuje da je apelantica svojim pasivnim držanjem propustila da u zakonom propisanom vremenu

28

zatraži sudsku zaštitu svog prava. Radi se, naime, o propustu apelantice da svoje ponašanje

prilagodi važećim propisima i da unutar zakonom utvrđenog vremena propisanog u odredbi člana

376. stav 1. ZOO, a ne člana 376. stav 2. ZOO, podnese zahtjev za naknadu štete. Pošto to nije

učinila, već je tužbu sudu podnijela izvan roka iz člana 376. stav 1. ZOO, izgubila je pravo na

sudsku zaštitu svog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda ne

pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava i da, stoga, navedenom

presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske

konvencije.

Ostali navodi

51. Apelantica ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana

II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni

sud, međutim, zapaža da apelantica kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u

pogledu prava na pravično suđenje, dakle, na pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu je u

prethodnim tačkama ove odluke dato detaljno obrazloženje, pa Ustavni sud smatra da su

apelanticini navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani zbog istih razloga koji su

navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

52. Osim toga, apelantica i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju

iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije dovodi u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava,

odnosno primjenom odredaba o roku zastare, iz čega proizlazi da apelantica povredu ovih prava

temelji na istim razlozima kao i u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantica na

raspolaganju imala i da je iskoristila mogućnost izjavljivanja tužbe, žalbe i revizije, te da je o

apelanticinom tužbenom zahtjevu odlučeno na tri sudske instance, činjenica da korišteni pravni lijek

nije rezultirao apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti

pravnih lijekova.

53. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove

odluke obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje,

Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek i prava na

nediskriminaciju neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično

suđenje.

29

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, primjenom

odredaba o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbio tužbeni zahtjev

za naknadu materijalne štete, pri čemu je naveo jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu

saznanja za štetu kao uvjeta za početak toka zastarjelosti potraživanja i apelanticinog propusta da u

trogodišnjem subjektivnom roku zatraži sudsku zaštitu svog prava, a u okolnostima konkretnog

slučaja ne postoji ništa drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja

osporene presude bila proizvoljna.

55. Nema kršenja ostalih prava iz člana II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1.

Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske

konvencije, koja su u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu sa pogrešnom primjenom

materijalnog prava, odnosno primjenom odredaba o roku zastare, pa Ustavni sud smatra da su

apelanticini navodi o navodnom kršenju ovih prava neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni

u vezi sa pravom na pravično suđenje.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u

dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i

obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman