EVROPSKI PRIMJERI REVITALIZACIJE RUDARSKOG NASLIJEĐA

LAB IN ³ RAŠA³VELENJE ³ I DR IJABANOVIĆ I ³ RYBN IK³CARBON IA

BIH

E V R O P S K I P R I M J E R I R E V I TA L I Z AC I J E R U DA R S K O G N A S L I J E ĐA

Labin, 2014

LA—BIN

HISTORIJAU drugoj polovici 19. st. na području Labina otvaraju se dva rudarska okna, Vinež i Štrmac. Rudarsko okno Vinež zatvoreno je 1928 g., dok je rudnik u naselju Štrmac zatvoren 1955. g. Rapalskim ugovorom 1920.g. Istra je priključena Italiji. Za vrijeme talijanske vladavine započinje intenzivnije iskorištavanje kamenog uglja na Labinštini, osnivaju se nova naselja i rudarska okna, ulaže se u infrastrukturu, elektrifikaciju, gradi se vodovodna mreža. Na početku italijanske uprave osnovana je Società Anonima Carbonifera Arsa, koja ulaže u osavremenjivanje rudnika, a od 30-ih godina rudnici su u sastavu firme Azienda Carboni Italiani. Razdoblje od 1936. do 1940. godine bilo je doba najveće ekspanzije preduzeća. 1938. g. izgrađena je u Podlabinu upravna zgrada rudnika te uz nju rudarsko okno, šoht i pripadajuće im zgrade. Između 1940. i 1942. godine, prema nacrtima Eugenia Montuorija, izgrađeno je novo rudarsko naselje Pozzo Littorio (Podlabin). Naselje se sastojalo od tri tipa

Naziv rudnika: Podlabin ITA. Pozzo Littorio, Piedalbona

Grad/općina: Labin

Država: Hrvatska

Pravni status: Z—2719, zaštićeno kulturno dobro

Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno— historijska cjelina

UNESCO-va zaštita: ne

Razdoblje: 20. stoljeće

LA—BIN

03

kategorije kuća različitog komfora, namijenjenih stanovanju rukovodnog, nadzornog i radnog osoblja. 1942. g. dostignuta je rekordna proizvodnja od 1.158.000 tona uglja s približno 10.500 zaposlenih. Nakon 8. septembra 1943. g. i kapitulacije Italije, rudnik posluje smanjenim intenzitetom. Po završetku II. svjetskog rata Istarski ugljenokopi Raša od posebne su važnosti za obnovu i izgradnju jugoslovenske države. Nakon oslobođenja Labina 28. aprila 1945. g. proizvodnja je bila or-ganizovana u Jami Raša i Jami Podlabin. Za potrebe rudnika Građevinsko preduzeće Istra u razdoblju 1948. do 1949. godine sagradilo je u Labinu 49 stambenih zgrada, tzv. Nove zgrade, a 1951. g. puštena je u promet željeznička pruga na relaciji Lupoglav— Štalije. 1948. g. desila se najveća poslijeratna ne-sreća, u eksploziji metana poginulo je 86 rudara. 1950ih godina u istarskim ugljenokopima zaposleno je oko 7000 rudara, a 1959. g. dostignuta je najveća poslijeratna proizvodnja uglja od 860.100 tona uglja. 1960ih godina jeftina nafta uzrokovala je krizu uglja, velike zalihe uglja izazvale su pad proizvodnje i broj radnika. 1970ih godina predloženo je zatvaranje rudnika, pojedini rudnici preživljavaju to krizno razdoblje i nastavljaju sa radom. Rudnik u Podlabinu zatvoren je 1988. godine. Posljednji rudnik na Labinštini zatvoren je 1999. g. u Tupljaku.

OPIS RUDNIKARudarsko—industrijski kompleks Pijacal smješten je u dijelu sjevernog podnožja brežuljka na kojem je smještena starograd-ska jezgra Labina. Rudarsko—industrijski kompleks čine šoht s toplom vezom i podzemne jamske prostorije, arhitektonski sklop upravne zgrade sa centralnom garderobom rudara i kupatilom, lamparnom, hemijskim laboratorijem, električar-skom radionicom, prostorom mašinske obrade i skladištem, te ambulantom i mrtvačnicom, zatim glavni i pomoćni izvozni stroj, stara i nova trafostanica, kompresorska stanica, zgrada hladnjaka, skladište pijeska i tehničkih plinova, bravarska ra-dionica, stolarska radionica te nešto sjevernije i toplana koja je proizvodila toplu vodu.

KULTURNO—TURISTIČKA VALORIZACIJAZatvaranjem Jame Podlabin započinje proces devastacije prostora Pijacala i okolnih zgrada. Rudnik je zatvoren, ru-darska oprema je rasprodana, nadzemni prostori rudnika su

04

napušteni, ulaz u rudarsko okno podno šohta je zatvoren i betoniran. Početkom 90ih godina kulturne potencijale napu-štenih rudarskih prostorija prepoznala je udruga Labin Art Express, koja pokreće projekt Podzemni grad XXI. Prva faza u ostvarenju projekta bilo je osnivanje Kulturno umjetničkog centra Lamparna. Tijekom 90-ih godina napuštene prostore na Pijacalu kupuju privatne firme sa Labinštine, prostori se postepeno uređuju, te dobivaju novu funkciju (trgovina, pro-izvodnja). Prilikom obnove nisu se poštivale konzervatorske smjernice, pa su pojedini prostori devastirani. Novo razdoblje u valorizaciji rudarskog kompleksa nastupilo je sa zaštitom na državnoj razini. Cijeli kompleks zaštićen je kao nepokretno kulturno dobro. Grad Labin započinje sa projektom izrade uređenja trga podno šohta i gradske knjižnice, čime je na-stavljena revitalizacija rudarskog naslijeđa u Podlabinu. 2012. godine dovršeno je uređenje Pijacala, a 2013. godine otvorena je Gradska biblioteka u prostorijama stare rudarske direkcije. Uređenjem Pijacala i otvaranjem gradske biblioteke udareni su temelji za dalju valorizaciju rudarske baštine u Labinu.

LITERATURA: Tullio Vorano: Istarski ugljenokopi — Četiri stoljeća rudarenja na Labinštini, Labin, 1997.

05

rA—ŠA

HISTORIJA RAŠEPrve tragove rudarske djelatnosti na po-dručju Općine Raša imamo u 17. st. 1626. godine izdana je prva poznata koncesija za vađenje uglja u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja uglja odvijala se tokom 18. st. s četrdesetak rudara koji su godišnje proizvodili oko 560 tona ugljena. Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parne mašine, omogućila je snažan razvoj ugljeno-kopa, pa se tako za vrijeme austrijske upra-ve godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona. U ovom razdoblju u Krapnu se grade objekti ekonomske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika. Godine 1905. podignuta je u Krapnu crkva sv. Barbare, zaštitnice rudara. Osnivanjem Krapna i isušivanjem Krapanskog jezera stvoreni su temelji za izgradnju Raše.

Raša, najmlađi grad u Istri, zbog potreba tamošnjeg rudnika uglja, izgrađen je u svega 547 dana kao jedan od niza novoiz- građenih gradova (città di fondazione) u doba italijanske uprave. Izgradnja naselja započela je krajem aprila 1936., u aprilu 1937. veći dio zgrada bio je dovršen, pa je počelo useljavanje stanara. Raša je svečano

Naziv rudnika: Istarski ugljenokopi Raša

Grad/općina: Raša

Država: Hrvatska

Pravni status: postupak zaštite u tijeku

Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno— historijska cjelina

UNESCO-va zaštita: ne

Razdoblje: 17. — 20. stoljeće

07

inaugurirana 4. novembra 1937. u prisustvu vladinog pred-stavnika Horsta Venturija i kraljevog predstavnika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Godinu dana kasnije uspostavljena je nova općina Raša.

Gustavo Pulitzer Finali, je naselje hijerarhijski podijelio, na radnički i službenički dio te na središnji trg koji je u službi po-vezivanja, ali i razdvajanja ova dva entiteta. U radničkom dijelu dominira kuća s četiri dvosobna stana, svaki s odvojenim ulazom i komadom dvorišta. Stanovi za službenike i rukovodioce imaju veći komfor, dok im je grijanje omogućeno posredstvom tople vode iz gradske toplane. Ukupno je izgrađeno 96 kuća. Grad, planiran za 2000 do 3000 stanovnika, imao je sve potrebne sadržaje, od općinske zgrade i žandarmerijske stanice, do škole, obdaništa, pošte, kafane, restorana, hotela, trgovina, kino dvorane i bolnice, sportskih igrališta i otvorenog bazena. I infrastruktura je bila na zavidnoj razini, izgrađena je vodovodna i kanalizacijska mreža, gradska rasvjeta i prometnice s asfaltnim tepihom, topla voda dopremljena je u sve javne objekte. Uz rub grada nalazila se i uprava rudnika.

U doba jugoslovenske uprave općina Raša integrisana je u općinu Labin, da bi potom u novoj Hrvatskoj državi iznova

08

dobila status samostalne općine. Nakon II. svjetskog rata novo osnovano preduzeće Istarski ugljenokopi Raša dobiva izuzetan značaj u procesu obnove i izgradnje zemlje.

HISTORIJA RUDNIKA1626. godine Filippo Veranzi dobio je od strane mletačkog Vijeća desetorice investituru (koncesiju) u rudnicima minerala i smole koji postoje u Labinu i u krugu od 4 milje. Ovaj podatak smatra se najstarijim dokumentom vezanim uz početke ruda-renja na Labinštini. Koncesija je izdana za područje Krapna i okolice. 14. avgusta 1785. pokrenuta je u Krapnu kontinuirana proizvodnja uglja, o čemu svjedoči sačuvana rudarska doku-mentacija. Prvi stalni kupac krapanskog rudnika bila je šećerana u Rijeci. U drugoj polovici 19. st. uslijedila je prekretnica u razvo-ju rudarstva. Sve brža industrijalizacija austrougarske privrede, zahtijevala je sve veću potražnju za ugljenom. 1881. godine rudnici u Krapnu i Vinežu dolaze u vlasništvo Trbovljanskog rudokopnog društva sa sjedištem u Beču.

Nakon I. svjetskog rata područje Raše i Istre je u sastavu Italije. U decembru 1919. godine osnovana je Società anonima

09

carbonifera Arsa (Opće ugljenokopno društvo Raša). Godine 1920. konsolidirano je poslovanje preduzeća, izrađen je osnovni inventar rudnika, te je izrađen plan za daljnji razvoj i povećanje proizvodnje. Zatvaranjem jama u Vinežu i Štrmcu 1929. godine sva proizvodnja je koncentrisana u jami Carlotta. Razdoblje od 1936. do 1949. bilo je doba najveće ekspanzije preduzeća. Godine 1939. proizvedeno je preko milion tona uglja.

Nakon II. svjetskog rata jama Raša davala je oko 50% sve-ukupne proizvodnje ugljena na Labinštini. Ovo razdoblje obilježeno je velikim migracijama iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. Doseljeni stanovnici, većinom muška radna snaga, zapošljava se u rudnicima. Posljednje tone iz jame Raša izišle su 1966. godine kada je iskopano 67.700 tona uglja.

KULTURNO—TURISTIČKA VALORIZACIJAKulturno—turistička valorizacija Raše i rudarske baštine započinje u 90im godinama 20. st. Tadašnji raški župnik Ivica Butković sistemski sakuplja rudarske predmete, te uređuje manju rudarsku zbirku koja se nalazila u crkvenoj loži. Povremene akcije vezane uz revitalizaciju rudarske

10

baštine Krapna i Raše, preko umjetničkih performansi i raznih akcija, izvodi udruga Labin Art Express. U sklopu galerije A koja se nalazi u prostorijama RKUD Rudar povremeno se održavaju izložbe vezane uz rudarsku tematiku. Udruga građana Istarski ugljenokopi Raša sa sjedištem u Raši u svome programu ima reklamiranje i istraživanje rudarske i industrijske baštine Općine Raša.

Donošenjem prostornog plana Općine Raša i izradom konzervatorske podloge za prostor općine, stvoreni su temeljni uslovi za kulturno—turističku valorizaciju rudarske baštine.

LITERATURA: Tullio Vorano: Istarski ugljenokopi — Četiri stoljeća rudarenja na Labinštini, Labin, 1997.

11

vele—nje

RUDNIK VELENJERudnik Velenje je društvo sa skoro 140− godišnjom prošlošću, s čvrstom sadašnjo-šću i energičnom usmjerenošću ka buduć-nosti. Rudnik je već od kraja 2. svjetskog rata obraćao veliku pažnju na moderni-zaciju i uvođenje najnovijih tehnologija kod dobijanja uglja. Značajan graničnik na tom području bio je postignut godine 1988, kada su konačno s klasičnih otkopa prešli na mehanizirane otkope. Tome je doprinijelo vlastito znanje i sistematično traženje najpogodnije i sigurne metode za otkopavanje debelih slojeva uglja. Širokočelnu otkopnu metodu, poznatu kao Velenjska otkopna metoda, koja je ime Rudnika Velenje ponijela u svijet, počeli su uvoditi godine 1952. Upotrebom najsavre-menije tehnologije danas dostižu izvan-redne proizvodne rezultate, koji se mogu mjeriti dostignućima podzemnih rudnika u Evropi i u svijetu. Prema mišljenju među-narodnih recenzenata velenjski je Rudnik referentni rudnik zapadne Evrope i svojim tehnološkim znanjem u vrhu je svjetske tehnologije. Vrhunska elektro-mašinska oprema je rezultat višegodišnjeg razvoja i plod domaćeg inženjerskog znanja.

Naziv rudnika/muzeja: Muzej premogovništva Slovenije, Muzej rudarstva Slovenije

Grad/općina: Velenje

Država: Slovenija

13

HISTORIJAMnogo ljudi, prije svega mlađih, ne zna, da je u prošlosti glavni izvor za dobijanje elek-trične energije bio ugalj. Ugalj je obilježio živote rudara i njihovih porodica, omogu-ćavao im je preživljavanje i oblikovao okoliš, u kojem su živjeli. Velenje je grad, izrastao na uglju, iz uglja i zbog uglja, budući da njegovim stanovnicima daje hljeb skoro četrnaest decenija. Priča o rudarstvu i ve-lenjskim rudarima se s vremenom mijenjala, pripadnost zvanju međutim ostaje i danas. Historija rudarstva i rudarskog staleža prikazuje Muzej rudarstva Slovenije, kojeg svakako morate posjetiti. Ko zna, možda ćete sresti jamskog patuljka Bergmandeljca ili prijatnog ježića Ligija.

PODZEMNI DIO MUZEJAPotpuno preuređen podzemni dio muzeja omogućava, da doživite iskustvo rudara, koji su se decenijama spuštali 160 m duboko pod zemlju, da bi na površinu dopremili "crno zlato", kojeg su otkopavali za energet-ske potrebe Slovenije. U pratnji vodiča ćete u rudnik ući potpuno na isti način, kao što

14

su to činili rudari u prethodnom vijeku – u dubinu ćete se spustiti po Starem jašku (prev. Staro okno) iz godine 1888. Različite prizore iz života i rada rudara, koje prikazuje 20 izuzetnih scena i 15 zanimljivih lutaka, oživljavaju pomoću savremene audiovizual-ne opreme. Sat i pol uzbudljivog putovanja, u kojem ćete bolje upoznati mehanizaciju jamskih prostora iz zadnjih decenija, razvo-ja velenjskog Rudnika, bit će zaključeno vožnjom vozom podzemnom željeznicom.

VANJSKI DIO MUZEJAŽivot rudara nekada neusporediv je s njihovim životom danas. Nekada su se ru-dari s posla vraćali u skromna prebivališta. Jedno od takvih prebivališta iz tridesetih godina prošlog vijeka moguće je vidjeti u vanjskom dijelu muzeja. Precizna slika razvoja slovenskog rudarstva prikazana je u deset sklopova. Da li ste znali, da su u 17. vijeku ugalj pod imenom zmajeva krv upo-trebljavali farmaceuti za liječenje bolesnih životinja? Da li vas zanima kako su nekada dobijali ugalj, kako je išao razvoj ličnih za-štitnih sredstava i kako je bila organizovana jamska spasilačka četa? To je samo djelić brojnih zanimljivosti, koje ćete upoznati pri razgledanju vanjskog dijela muzeja.

VIRTUALNA POSJETAMuzej rudarstva Slovenije možete posjetiti i virtualno. Slike prostora u 360 stepeni omo-gućavaju interaktivni pogled u pojedine prostore muzeja – prozivnica, scena Antona Aškerca, toranj jame Škale i panoramski pogled s tornja, geološki stup Šaleške doline, Crna garderoba, rudarski stan i druge zanimljive scene. Doživite vizualno iskustvo s virtualnom posjetom na internet stranici muzej.rlv.si/si/virtualna-razstava.15

IDRi —ja

HISTORIJAIdrija, najstariji slovenski rudarski grad, bila je pola vijeka poznata u svojoj zemlji i u svijetu zbog bogatstva žive, koje je zna-čajno uticalo na mnoge događaje ne samo u nacionalnom, već i u širem evropskom prostoru. Idrijski rudnik se više stoljeća uvrštavao među viđenija srednjeevropska preduzeća i imao vidljivu ulogu u među-narodnim ekonomskim odnosima. Njegov značaj bio je toliki, da je vlasnicima i uprav-ljačima nametao stalnu brigu za uvođenje najsavremenijih tehničkih sprava i usavr-šavanje tehnoloških postupaka, a ujedno bilo je potrebno zapošljavati i odgovarajuće stručnjake. Zato je bila Idrija u prošlosti jedno od središta razvoja rudarske tehnike i metalurgije; s njom je bio povezan i procvat mnogih prirodnih znanosti, a i opći kulturni napredak u našim krajevima. Rudarenje u idrijskoj dolini započelo je nakon godine 1490. s otkrivanjem žive. Prema usmenoj predaji dragocjenu tekućinu je prvi opazio legendarni škafar (izrađivač drvenih posu-da nižih rubova s dvije uške, – nap prev.), koji je drvenu posudu potapao u potoku.

Naziv rudnika: Rudnik žive Idrija

Grad/općina: Idrija

Država: Slovenija

Pravni status: Z—2719 , zaštićeno kulturno dobro

Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno— historijska cjelina

UNESCO-va zaštita: da

Razdoblje: 20. stoljeće

17

Rudari iz Furlanije i s njemačkog govornog područja su već prije godine 1500. kopali i topili rudu, međutim tek je pronalaženje bogate cinabaritne rude 22. juna 1508. omogućilo napredak rudarenja. Uporedo sa širenjem rudnika raslo je i idrijsko naselje. U prvim decenijama u Idriji su prevladavala trgovačka društva privatnih poduzetnika, koji su iskorištavali rudno nalazište, i koji nisu mnogo ulagali u opremanje rudnika. Nakon naciona-lizacije godine 1575., kada je rudnik prešao pod neposrednu upravu habsburškog dvora, slijedilo je opsežno proširenje i osavremenjivanje rudnika. Oko godine 1600. čitav rudnik bio je dosta dobro opremljen, a živa je otpremana preko Venecije, njemačkih gradova i Amsterdama na Bliski istok i u Južnu Ameriku. Godine 1607. bečki dvor izdvojio je idrijski teritorij iz Tolminskoga okruga i osnovao poseban idrijski okrug, kojem je na čelu bio upravitelj rudnika. Idrija je prerasla u naselje (veće od sela, a manje od grada sa karakteristikama oboga — nap. prev.), koje je u Valvazorovim vremenima oko godine 1690, imalo 1500 stanovnika, a u rudniku je radilo 300 rudara. Socijalni i zdravstveni uslovi bili su neuređeni, rudari su često oboljevali od merkurijalizma. Značajan uspon je Idrija doživjela u 18. vijeku,

18

u vrijeme prosvjetiteljstva. Naselje je dobilo prava grada te se do kraja stoljeća razvilo u drugi najveći grad države Kranjske, s približno 3600 stanovnika. Rudnik se po zasluzi izuzetnih struč-njaka (Steinberg, Mrak) povećavao i osavremenjivao. Otvarana su nova okna i nivoi, izgrađeno je bilo više rudarskih mašina za pumpanje, poboljšane su topioničke peći, dovoz drvene građe vodenim putevima te uređena prva prijevozna cesta do Vrhnike. Posebno velik procvat je rudnik doživio u vrijeme desetgodišnjih ugovora sa Špancima o kupoprodaji žive (oko godine 1790), kada je zapošljavao 1350 radnika i proizvodio od 600 do 700 tona žive godišnje. Ruda je u to vrijeme sadržavala prosječno 18% žive. Idrijska živa je u to vrijeme pokrivala dvadesetinu, tj 5% proračunskih troškova austrijskog carstva. Idrija je u 18. vijeku počela dobijati urbanistički uređen izgled. Veliko značenje idrijskog rudnika je bečkom dvoru diktiralo ulaganje u njegov razvoj. Za potrebe rudnika bilo je izgrađeno monumentalno skladište žita, a Idrija je dobila prvu pozorišnu zgradu u Sloveniji. Dobro su bile organizovane mašinske i narodne škole, isto tako i zdravstvena služba. Slavni naučnik prirodnih nauka J. A. Scopoli, koji je 15 godina (1754/1769) radio u Idriji kao prvi ljekar, te njegov savremenik B. Haquet — rudarski hirurg — su baš u Idriji položili temelje prirodnim naukama. Isto tako u 19. vijeku pa sve do prvog svjetskog rata je idrijski rudnik očuvao vidno mjesto među najuspješnijim državnim preduzećima. Pomoću parnih mašina, mašinskog bušenja, usavršavanjem topioničkih peći, rudnik je održavao visoku proizvodnju te godine 1913. postigao rekord od 820 tona žive. Idrija je početkom 20. vijeka brojila blizu 6000 stanovnika te se odlikovala živahnim političkim, društvenim i kulturnim životom. Prvom slovenskom gimnazijom, izgrađenom u godini 1901, grad se razvio u obrazovno središte sveslovenskog značaja. Tokom prvog svjetskog rata i kroz dvadestpetgodišnju italijansku okupaciju (1918-1943) nastupilo je razdoblje stagnacije rudnika, vrijeme kulturnog mrtvila i nacionalnog pritiska. Pod njemačkom upravom (1943-1945) je djelovanje rudnika još više nazadovalo, a zračni napadi bombardovanjem, u proljeće 1945. su ga potpuno onesposobili. U godinama 1945-1950 rudari su s mnogo volje i odricanja u rudniku obavili radove obnove, koji su omogučili ponovno uspostavljanje proizvodnje. Godišnja proizvodnja žive se povećavala i iznosila od 400 do 500 tona godišnje. U slijedećih dvadeset godina bile su uvedene najsa-vremenije otkopne, transportne i topioničke sprave. Unatoč povećanoj količini dobijene rude, proizvodnja žive uz njezin sve niži sadržaj u rudi, bila je od 500 do 600 tona godišnje. Grad se mijenjao, nestajale su stare i slikovite rudarske kuće, dobijao

19

je novi izgled. Sedamdesete godine prošlog vijeka donijela su krizu svjetskog tržišta žive, koja je odlučujuće pogodila i idrijski rudnik. Živu, koja se nekad koristila pri amalgama-ciji, u nauci, medicini, tehnici i industriji, po-čele su zamjenjivati okolišu i čovjeku manje štetne tvari. Dohodak rudnika je po svemu bio zavisan od prodaje žive i tako posredno i od cijene te rude na svjetskom tržištu. Zbog niske cijene žive na svjetskom tržištu rudnik Idrija više nije mogao poslovati ekonomično, zato je u martu 1977. bila prihvaćena od-luka o privremenom prekidu proizvodnje.

OPIS RUDNIKAIdrijsko rudno nalazište proteže se ispod površine idrijske kotline u smjeru SZ-JI u dužini 1500 m, širini od 300 do 600 m i dubini 450 m. Najdublji djelovi rudnika dosezali su do dubine 382 m ili 36 m ispod nivoa mora. U 500 godina bilo je iskopano

20

više od 700 km rovova te više od tri miliona m3 rude i jalovine iz koje je dobijeno 147.00 tona žive. Sa više od 13% svjetske proizvodnje idrijski je rudnik po količini dobijene žive drugi najveći rudnik žive na svijetu. Više žive proizvedeno je jedino u španjolskom rudniku Almadénu, kojega su iskorištavali već stari Grci i Rimljani. Danas sačuvano nasljeđe rudnika i rudarenja čine rudno nalazište, podzemni rovovi i okna, ulazne rudarske zgrade, crkve te putevi po kojima se živa otpremala u svijet.

KULTURNO TURISTIČKA VALORIZACIJANasljeđe rudnika u historijskom značaju, uređenju, opremi i teh-nologiji predstavlja jedinstven spomenik u slovenskom i širem evropskom prostoru. Očuvanje nasljeđa znači očuvanje tradicije grada Idrije, koja predstavlja kolijevku prirodnih nauka. Idrija je godine 2012. s nasljeđem žive zajedno sa španjolskim Almadénom upisana na UNESCOV Popis svjetskog naslijeđa. Naslijeđe žive u Idriji evropsko je i svjetski značajno, na historiji rudarenja gradi se kulturno turistička ponuda grada, a nakon zatvaranja rudnika predstavlja i jedan od značajnih razvojnih potencijala Idrije.

LITERATURA: Dosje UNESCO-a Konzervatorski plan Antonijev rov

21

BA—NoviĆi

Privreda općine Banovići se naslanja na energetski sektor, tačnije na oblast rudarstva na osnovu koje je i sam grad osnovan. Osim uglja, koja je osnovna ruda, postoji i rudnik kamena te nekoliko preduzeća iz oblasti metalske industrije. Jedan od osnovnih privrednih resursa kojima raspolaže općina Banovići je kvali-tetan visokokalorični mrki ugalj koji je bio i ostao osnovna pretpostavka privrednog i društvenog razvoja ove općine. Rudnici mrkog uglja Banovići u Banovićima, d.d. je počeo sa radom davne 1946 godine kada je ratom opustošenoj zemlji bio potreban ugalj kao energetski izvor u industriji, i radi čije je eksploatacije izgrađena pruga Brčko - Banovići 1946 godine.

HISTORIJARudnici u Banovićima osnovani su novem-bra 1946. godine kao RMU Tito Banovići, po završetku Omladinske pruge Brčko—Banovići. U prvoj godini rudnici su imali nepunih 696 zaposlenih i proizvodnju od 97.412 tona uglja. Godinu kasnije broj radni-ka smanjen je na 462 a godišnja proizvodnja povećana na 491.420 tona uglja.

U 1982. godini, nakon što su stigli novi bage-ri i intenzivirana površinska eksploatacija,

Naziv rudnika: Rudnik mrkog ugljena Banovići d.d.

Grad/općina: Banovići

Država: Bosna i Hercegovina

Pravni status: dioničko društvo s većinskim državnim kapitalom

UNESCO-va zaštita: ne

23

broj zaposlenih povećao se na 3.635, a godišnja proizvodnja dostigla 2.392.705 tona uglja, i to je bila najveća proizvodnja u istoriji rudnika 1990. godine. Do 1991. proizvodnja stagnira, a broj zaposlenih se povećava na 3.835 radnika. Početkom agresije na BiH broj zaposlenih se počinje drastično smanjivati, a prvu ratnu godinu godišnja proizvodnja pada na 938.670 tona, sa tedencijom daljeg pada, da bi poslijeratne godine zavšila sa 317.089 tona. Tokom ratnog perioda rudnici u Banovićima rade u sastavu RU Tuzla, po takozvanom Termoenergetskom sistemu (TES). Epilog četverogodišnje ratne proizvodnje od 1.742.248 tona bio je fatalan: devastirani proizvodni kapaciteti, izraubano ležište, neizmirena dugovanja na ime neisporuče-nih količina uglja premašuju 12 miliona KM. Nakon rata proizvodnja bilježi rast, ali je očigledno da zajednički rad pod okriljem RU Tuzla predstavlja ozbiljnu kočnicu u konsolidaciji i razvoju. Krajem 1998. godine 24

Rudnik se izdvaja i nastavlja poslovati kao RMU Banovići. Ubrzo uz pomoć tadašnje Vlade FBiH, kupuje pet najsavremenijih dampera. Proizvodnja raste, prvo na milion u 2001. godini, a potom na 1,2 miliona u 2002. godini i nepunih 1,3 miliona godinu kasnije. U 2004. godini otvara se nova stranica istorije Rudnika. Krajem maja održana je prva skupština dioničara na kojoj je donešena odluka o organizacionoj transformaciji u dionicko društvo, kojom država postaje vlasnik 69,3 % kapitala druš-tva, a radnici 30,7 % kapitala. Imenovan je i Nadzorni odbor, Odbor za reviziju, i nova Uprava Društva. Poslovnu godinu RMU Banovići završava rekordnom proizvod-njom od 1.328.169 tona separisanog uglja i rekordnom otkrivkom od 7.791.529 kubika čvrste mase. Završni račun pokazuje i re-kordnu dobit od 4,7 miliona KM. Ostvareni rezultati u proizvodnji, otkrivci, ekonomsko-finansijskom poslovanju, redovnim plaćama zaposlenim, i izdvojenih 2,5 miliona KM za 25

nabavljanje opreme, svrstavaju Društvo među najuspješnije u branši BiH privrede.

Danas, Rudnik mrkog uglja Banovići d.d. Banovići je najveći privredni subjekt na području općine i samim time nosilac privrede. Rudnik u Banovićima trenutno vrši eksploataciju iz dva površinska kopa i jedne podzemne jame.

Preduzeće zapošljava oko 2.800 radnika i godišnje proizvede oko milion i po tona cr-nog zlata. Osim domaćeg tržišta, svoj asor-timan izvozi i u susjedne zemlje. Od 2005. godine postao je članom EUROCOAL-a, evropske asocijacije rudnika te tako postao prvi rudnik iz BiH koji je uspio da stane rame uz rame sa ostalim autoritativnim rudnicima iz Evrope.

Dugoročni razvoj Rudnika i privrede općine Banovići zasnovan je na izgradnji Termoelektrane snage 300 MW / 350 26

MWA, uz podršku Općine Banovići i Vlade FBiH, koja treba da obezbijedi siguran plasman uglja, proizvodnju električne i toplotne energije, otvaranje novih radnih mjesta kao i podizanje standarda zaposleni-ka. Podsticanje izgradnje drugih privrednih objekata kao što je Cementara i ostali uslužni i proizvodni pogoni, također su dio dugoročnih planova ovog veoma uspješ-nog banovićkog giganta. Cilj izgradnje Cementare jeste proizvodnja cementa iz nusprodukata Termoelektrane i laporovitih naslaga ležišta laporca.

KULTURNO—TURISTIČKA VALORIZACIJAKao i svaki rudnik na ovom svijetu, i RMU Banovići d.d. Banovići ima svoje rezerve koje će jednog dana biti isrcpljene te se u dugoročnim planovima treba razmišljati o njegovoj kulturno-turističkoj valorizaciji nakon zatvaranja. Naravno, već sada se ti planovi za turističku valorizaciju i oču-vanje sve mehanizacije, rudarskih alata, arhivske građe i sl. pripremaju. S ovim u vezi, RMU Banovići d.d. Banovići u saradnji sa Općinom Banovići je izradio projekat Muzeja rudarstva i željeznice gdje će se arhivska građa kao i rudarski eksponati me-hanizacije i rudarskog alata ukomponovati u jednu cjelinu i omogućiti potencijalnim turistima da na jednom mjestu dožive ruda-renje od postanka rudnika pa sve do danas. Muzej će se nalaziti preko puta Upravne zgrade RMU Banovići d.d. Banovići i biće izgrađen u obliku rudarske lampe.

Osim toga, urađen je projekat izgradnje uskotračne pruge za turistički voz Ćiru koji već sada okuplja ljubitelje parnih lokomo-tiva iz cijelog svijeta.

27

RY—BNIK

HISTORIJAHistorija rudnika Ignacy datira iz 1792. godine kada je na inicijativu pruskog mi-nistra Šleske provincije Karla Georga von Hoyma otvoren rudnik uglja Hoym. Tokom početnog razdoblja to je bio jedini rudnik uglja u vlasništvu države, ali unutar neko-liko slijedećih godina svi ostali su postali privatno vlasništvo i spojili se sa susjednim rudnicima uglja. Kada je Poljska 1922. godi-ne ponovo dobila dio Gornje Šleske, rudnik Hoym−Laura je postao vlasništvo poljskog Ministarstva finansija što je uzrokovalo mnogo poželjnih promjena. Ulaganja izme-đu svjetskih ratova modernizirala su rudnik i povećale proizvodnju uglja. Promjena vlasništva nije bila jedina prekretnica u to vrijeme. Godine 1936. rudnik je promjenio ime u Ignacy u čast Ignacyja Mościckija—predsjednika Republike Poljske. Tijekom Drugog svjetskog rata rudnik Ignacy je bio dio njemačkog koncerna Herman Göring Werke i njegovo ime je promijenjeno u Hoymgrube. Proizvodio je ugalj za njemač-ku ratnu industriju za vrijeme rata.

RY—BNIK

Naziv rudnika: Historijski rudnik uglja Ignacy — Zabytkowa Kopalnia Ignacy

Grad/općina: Rybnik

Država: Poljska

Pravni status: A/165/05, zaštićen objekt kulturnog dobra

Vrsta: nepokretno kulturno dobro, kulturno— historijska cjelina

UNESCO-va zaštita: ne

Razdoblje: 18. — 20. stoljeće

29

Nakon rata, posebna odluka je vratila sve rudnike uglja Poljskoj državi. Godine 1968. rudnik Ignacy se spojio sa susjednim rud-nikom Rydułtowy. Od tada je naziv rudnika bio Ruch II (Nalazište II). Historijsko ime je vraćeno 1990. i sadašnje puno ime je Historijski rudnik uglja Ignacy.

Početkom 90-ih počelo je restrukturiranje rudarske industrije kao rezultat socio-političkih promjena u Poljskoj. Kako bi se povećala profitabilnost, proizvodnja uglja se smanjila i Ignacy je gotovo isključen iz eksploatacije. Rudnik Ignacy je najstariji rudnik uglja na području Rybnika i ima nekoliko jedinstvenih zgrada i opreme. Nakon mnogo truda, u decembru 2005., rudnik je registrovan u Nacionalnom regi-stru spomenika. Zahvaljujući ograničenju proizvodnje uglja, Ignacy je obustavio iskop i trenutno služi kao ventilacija za rudnik uglja Rydułtowy-Anna.

30

OPIS RUDNIKARudnik Ignacy je smješten u jugozapadnom dijelu Rybnika, u okrugu Niewiadom, 6.5 km udaljenom od centra. Niewiadom ima oko 5000 stanovnika i mnogo godina je bio povezivan sa rudarskom industrijom. Niewiadom je sagrađen većinom od samostojećih kuća i nekoliko stambenih blokova u blizini rudnika. Hrpa otpadne rude — rezultat nekadašnje proizvodnje uglja — je smještena sjeverno od rudnika. Slijedeće strukture su smještene na prostoru: Kościuszko and Głowacki okna sa okvirima (rudarski tornjevi) i mašinska soba, vodotoranj, stolarska radionica i zgrada sa kancelarijama. Neke zgrade se ne koriste u radu s ugljem pa se iznajmljuju u druge svrhe. Trenutno u zgradi sa kancelarijama je sjedište pošte, farmacije i Centra za socijalni rad te udruženje Historijski rudnik ugljena Ignacy. Sve zgrade i teren pripadaju Gradu Rybniku i Rudarskoj kompaniji (Kompania Węglowa S.A.).

KULTURNO—TURISTIČKA VALORIZACIJAOd 2000. rudnik je dostupan turistima. Glavna atrakcija za ljubitelje industrijskog turizma su parne mašine za dizanje iz 1900. i 1920. godine. Štaviše, 2007. završava modernizacija i

31

adaptacija 46 metara visokog vodotornja u turističke svrhe. U bližoj budućnosti planira se rekonstrukcija dviju zgrada (stolarske radionice i prostorije za parni stroj). Nakon rekonstrukcije Grad Rybnik će napraviti industrijski tematski park gdje će biti i grad-ski muzej i mjesto za kulturna događanja.

Zahvaljujući historijskoj vrijednosti, Rudnik uglja je na popisu Ruta industrijskih spome-nika Šleske regije (ERIH Regional Route) koja je 2004. nagrađena certifikatom za Najbolji turistički proizvod 2004. koju do-djeljuje Poljska turistička zajednica. Rudnik 32

Ignacy ima potencijala da postane regionalni turističko-kulturni centar i iskoristi veliki drušveni interes industrijskih kulturnih spomenika. Kako pokazuju primjeri iz Zapadne Europe, ovakva vrsta struktura bi se mogla adaptirati i započeti novi život kao muzeji, kina, galerije i čak kao sportski ili konferencijski centri. To zahtjeva revitalizaciju postojeće strukture čiji je početak promjena funkcija zgrada koje vode prilagodbi rudnika za tu-rističke zahtjeve . Gradske vlasti i Kompanija uglja su odlučne započeti i završiti prilagodbu.

IZVOR: Andrzej Adamczyk, Kopalnia Węgla Kamiennego Hoym Ignacy 1792-1967-2011, Warszawa, 2011., isbn: 9788371924347

33

cAr—BO NIA

HISTORIJARudnik Serbariu otvoren je 1937. g. poradi potreba italijanske vlade da intenzivira iskorištavanje italijanskih nalazišta uglja u ratne svrhe. Uporedo s radovima na otvaranju rudnika Serbariu, projektovan je i izgrađen grad Carbonia. Bilo je to urbano središte nadomak rudnika, koje je prema početnom projektu trebalo primiti 12.000 stanovnika, ali koje je u nekoliko godina nakon osnivanja, 1938. g., naraslo na više od 50.000 osoba. Carbonia i okolni rudnici, prema zamislima italijanske vlade, trebali su postati snažno industrijsko središte i energetska osnova za razvoj cijele države. Novo naselje projektovano je za stolom: u centru grada nalaze se objekti moći (Zgradafascia, Općina, crkva); pored glav-nog trga (Piazza Roma) smještene su kuće direktora rudnika (Villa Sulcis) i rukovodi-oca, nešto dalje one za upravno osoblje, a na periferiji su stambene zgrade radnika. Za Carboniju karakteristični su i radnički

Naziv rudnika: Grande Miniera di Serbariu — Veliki rudnik Serbariu

Grad/općina: Carbonia

Država: Italija

Pravni status: A/165/05 , zaštićeno kulturno dobro

Vrsta: pokretno i nepokretno kulturno dobro, kulturno— historijska cjelina

UNESCO-va zaštita: da lokacija uvrštena među kulturna dobra UNESCO-a

Razdoblje: 20. stoljeće

35

hoteli, porazmještani u raznim gradskim četvrtima, koji su sagrađeni za smještaj rudara koji nisu imali porodicu. Rudarska proizvodnja išla je u korak s historijskim i društvenim zbivanjima na tom teritoriju; postigla je vrhunac tokom ratnog razdo-blja, 1940. g., kada je iskopano 1.295.000 tona uglja. Zatim je naglo pala 1943., kada je uslijed rata uništena luka S.Antioco, pa je onemogućen prijevoz uglja izvan Sardinije. Potom su zabilježeni novi uspo-ni 1947., tokom poslijeratne obnove, da bi sljedećih godina postepeno lagano padala. Pedesetih godina uslijedila je faza sporog opadanja rudarske djelatnosti, sa simpto-matičnim neprestanim prijetnjama njezinog zatvaranja te štrajkovima i manifestacija-ma, koje su imale za cilj očuvanje života u rudniku. U šezdesetim godinama došlo je do epiloga za rudnik Serbariu: nalazište na putu iscrpljenosti, cijena sardinijskog uglja nimalo konkurentna naspram stranog, slaba

36

proizvodnost i egzodus radništva; bili su to neki od uzroka koji su doveli do konačnog zatvaranja rudnika Serbariu 1964. godine.

RUDARSKE TRAGEDIJERad u podzemlju bio je jako težak i vrlo opasan. Kao i u drugim rudnicima, tako i u rudniku desili su se tragični događaji u kojima je mnogo rudara izgubilo živote. Zla kob, prekomjerno iskorištavanje radne snage i niska razina sigurnosti glavni su uzroci nesreća. Između različitih nesreća koje su se dogodile u rudniku Serbariu, posebno se pamte dvije.

31. marta 1939. tokom a otkopavanja sloja uglja na radilištu na razini od-50, pored Jame 7, nakon što su postavili mine za njihovo međusobno povezivanje, radnici su se povukli da bi se one mogle aktivirati. Nakon eksplozija prvih dviju mina u spomenutom minskom polju došlo je do dvije snažne eksplozije, a odmah potom se velika količina zapaljenog plina sručila na poprečni hodnik 2 i zahvatila brojne radnike tog radilišta kao i susjedne. Plinski val nasilno je srušio podgradu križišta (među-sekcija između poprečnog hodnika i hodnika u pravcu). Tokom urušavanja, križište je palo na tri radnika i jednog usmrtilo

37

zbog prijeloma lubanje.U ovoj nesreći, koja je pripisana eksploziji nakupljene ugljene prašine, koju je prouzročilo korištenje nedo-voljno sigurnog eksploziva, ukupno je stra-dalo 40 rudara od kojih 9 smrtno (jednog na licu mjesta zbog urušavanja, a osmoricu u bolnici uslijed zadobijenih opeklinana više od polovice tijela i zbog gušenja od plućnog edema kao posljedice udisanja otrovnih plinova izazvanih eksplozijom).

19. oktobra 1937. u Oknu Schisorgiu, blizu otkopa Sirai, zbog istih uzroka i u sličnim okolnostima poginulo je 14 radnika u ne-sreći u kojoj je ukupno bilo 22 ozlijeđena.

KULTURNO—TURISTIČKA VALORIZACIJACICC (Centro Italiano della Culturadel Carbone — Talijanski centar za kulturu uglja) osnovan je kao udruženje 2006. od strane Općine Carbonia i Georudarskog,

38

historijskog i ambijentalnog parka Sardinije, u svrhu upravljanja i valorizacije lokaliteta rudnika Serbariu. Rudarski kompleks Serbariu, s aktivnim otkopavanjem od 1937. do 1964., koji je zatvoren 1971., dao je pečat privredi Sulcisa i predstavljao je ujedno, od tridesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća, jedan od najznačajnijih energetskih resursa Italije. Devastirani rudarski kompleks zbog višegodišnje zapuštenosti i neovla-štenog korištenja, postepeno je otkupljen, na prostoru od 25 od izvornih 33 hektara, od strane Općine Carbonia, koja je 4. prosinca 2002. pokrenula značajne zahvate, sufinansiranih od EU, u svrhu spašavanja i restrukturiranja objekata u muzeje i za didaktičke sadržaje. Projekat spašavanja i restrukturiranja omogućio je korištenje bivših zgrada i objekata rudnika koje danas sačinjavaju Muzej o ugljenu, koji je otvoren za javnost 3. novembra 2006.

Muzej obuhvata objekat lamparne, dvoranu s izvoznim strojem i podzemni rov. U lamparni je smještena stalna izložba o historiji uglja (rudarenja), rudnika i o gradu Carbonia; prostrana dvorana ugošćuje posebno vrijednu zbirku rudarskih lampi, raznih alata i instrumenata, predmeta svakodnevne upotrebe, fotografija, dokumenata, tadašnjih filmskih zapisa i video-intervjue rudara. Dvorana s izvoznim strojem ima pohranjen stroj kojim su se

39

spuštale i dizale klijetke za prijevoz rudara u rudnik te za prijevoz punih ili praznih vago-neta ugljem. Podzemni rov pokazuje razvoj tehnika iskopavanja uglja koje su korištene u rudniku Serbariu od tridesetih godina do njegovog zatvaranja; u hodnicima koji su vjerno rekonstruirani nalazi se tadašnja oprema kao i veliki strojevi, koji se i danas koriste u aktivnim rudnicima. Osim toga, u Muzeju se nalazi prodavaonica (bookshop), u kojoj je moguće kupiti knjige o toj temi te prigodne predmete (gadgets), kavana i predavaonica sa 130 udobnih sjedišta i savremenom audio —video opremom.

40

Izdavač: Grad Labin (Hrvatska)

PartnerI: Grad rybnik (Poljska), Grad Carbonia (Italija), Općina velenje (Slovenija), Općina Idrija (Slovenija), Općina Banovići (Bosna i Hercegovina), Općina raša (Hrvatska), narodni muzej Labin, Muzej rudarstva Slovenije—velenje

dIzajn: Klaudia Barbić i Piero ricci

ŠtaMPa: Kreativni tisak d.o.o., Zagreb

GOdIna: 2014.