www.nasciturus.com

I DIO: UVOD

1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata

toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.) međunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da

ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze

iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom međunarodnog pravnog

poretka, u najširem značenju te riječi.

Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili

arbitražnom tijelu na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri

odlučivanju sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnom pravu.

Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome međunarodnom

pravnom poretku postoje – ponekad je neko pravilo najopćenitije naravi pa ne daje

zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim

slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države

zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti.

b.) međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između svojih

subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije

kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije),

pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih

pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog

ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu.

c.) pojam subjekta međunarodnog prava u povijesti je bio podložan promjenama.

U 17. stoljeću Grotius «subjektima» nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se

«subjektima» smatraju nosioci prava i obveza.

U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti

međunarodnog prava isključivo neovisne, tj. suverene države. To su uz države danas još i

«međuvladine» međunarodne organizacije. Priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se

bore za državnost privremeni su subjekti međunarodnog prava s ograničenom pravnom i

djelatnom sposobnošću. Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka

1

www.nasciturus.com

internacionalizirana područja, npr. Slobodni grad Danzig. Danas takvih subjekata

međunarodnog prava nema.

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o

pravu! (iako se ta pravila često krše).

S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi

uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima čovječanstvu (npr. u

samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti.

Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga

nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna.

Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskog ponašanja i gdje je

neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili

ograniče.

Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država.

SUBJEKTI unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne osobe, a glavni subjekti

međunarodnog prava su neovisne (suverene) države i međuvladine organizacije.

GLAVNI IZVORI unutarnjeg prava su ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja

državna vlast, a izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste

jednostranih akata država.

Unutarnje pravo je pretežito PRAVO SUBORDINACIJE, jer su njegovi subjekti podčinjeni

tom pravu koje propisuje državna vlast. Međunarodno pravo je PRAVO KOORDINACIJE jer

se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata

koji su mu u načelu podčinjenji slobodnom voljom.

Za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo NE POZNAJE CENTRALIZIRANIH

ORGANA za osiguranje i izvršenje njegovih pravila. Međunarodno pravo ne poznaje ni

sudske organe s obvezatnom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost glede

rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na

obostranom pristanku stranaka u sporu.

SANKCIJE postoje ali su specifine i decentralizirane. Država žrtva oružanog napada

(agresije) ima prema čl. 51. Povelje UN-a pravo pribjeći «prirodnom pravu» indivudualne ili

kolektivne samoobrane. To pravo je najavažniji izuzetak od općeg pravila koje zabranjuje

prijetnju ili uoptrebu oružane sile.

2

www.nasciturus.com

U ostalim slučaevima, ukoliko je država žrtva kršenja svog subjektivnog prava, nju

međunarodno pravo ovlašćuje na pribjegavanje dopuštenim mjerama represalija, koje se ne

smiju sastojati od upotrebe oružane sile.

Izvan tih decentraliziranih sankcija do danas nije uspjelo organizirati djelotvorne kolektivne

sankcije protiv prekršitelja baram najvažnijih pravila međunarodnog prava. Pokušaji

organiziranja tih sankcija nisu uvijek doveli do djelotvronih, a još manje do trajnih rezultata.

Ipak, u slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda,

pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolektivnom nepriznavanju

protupravnog stanja, u osudi protupravnog ponašanja putem rezlolucija Opće skupštine UN-a

i političkih tijela drugih međunarodnih organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku

države kršiteljice u nekoj organizaciji, ili isključenju te države iz jedne ili više organizacija.

U najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII Povelje nalaže

ekonomske i druge sankcije protiv države kršiteljice koje obvezuju sve države članice.

2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA

U međunarodnom pravnom poretku ne postoji hijerarhija norimi pravnih akata kakvu poznaje

svako unutarnje pravo država. Sva pravila tog prava nisu od istog značaja, niti imaju jednaku

prostornu važnost.

I. S OBZIROM NA PROSTORNU VAŽNOST postoje pravila općeg i pravila partikularnog

(posebnog) prava.

Pravila općeg međunarodnog prava primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj zajednici. Pravila

partikularnog međunarodnog prava su sva ona čiji je domašaj primjene ograničen na poseban

krug država i drugih subjekata, i to uvijek uži od čitave međunarodne zajednice.

II. S OBZIROM NA DOMAŠAJ VAŽNOSTI pojedinih pravila međunarodnog prava,

razlikujemo imperativna ili apsolutno obvezujuća (jus cogens) i dispozitivna pravila (jus

dispositivum).

Jus cogens su takva pravila od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje u posebnim

ugovornim ili drugim užim odnosima. Sva su ona pravila općeg međunarodnog prava. Bilo

koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s imperativnim pravilom ništavo je.

U jus cogens prema odredbama Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. spadaju pravila

koja zabranjuju zločin genocida i nepoštivanje drugih ljudskih prava kršenje kojih su po

3

www.nasciturus.com

međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije

ljudi po bilo kojoj osnovi.

Jus dispositivum su mnoga pravila općeg i bez izuzetaka sva pravila partikularnog

međunarodnog prava. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove

stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati.

I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem

suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim

međusobnim odnosima.

Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi

generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih

zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi.

III. S OBZIROM NA OBLIK (FORMU) u kojem se očituju, djele se na pravila u pisanom

obliku i na pravila koja se očituju u nekom drugom najčešće usmenom obliku.

Pravila koja nisu u pisanom obliku mogu biti običajna pravila, mada se najčešće i ona

potrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Opće skupštine

UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku ali

se o njima najčešće sastavlja pisani dokument. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu

državu, moguće je očitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog državnog

dužnosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl.

Pravna pravila u pisanom obliku mogu se stipulirati u ugovoru ili izraziti u drugom

međunarodnom instrumentu kao što je rezolucija Opće skupštine UN-a i presuda

međunarodnog sudskog tijela.

Opće konvencije o kodifikaciji međunarodnog prava sadrže načela kojima se potvrđuju

pravila općeg međunarodnog prava, ili se očekuje da njihove odredbe u ta pravila prerastu.

Mnogi ugovori propisuju prava i dužnosti samo za njihove stranke, ali sasvim jednakog

sadržaja za sve njih. Pogodbeni propisi predviđaju jednostrane obveze samo za jednu stranku

ili za svaku od njih različite činidbe.

Pravila općeg međunarodnog prava temelj su subjektivnim pravima i odgovarajućim

dužnostima država i drugih njegovih subjekata koja iz njiih proizlaze. Uz to, države i drugi

subjekti stipuliraju svoja parava i obveze u dvostranim i višestranim ugovorima te u drugim

pravnim poslovima.

4

www.nasciturus.com

3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEG PRAVA

I. DUALISTIČKO I MONISTIČKO SHVAĆANJE

Prema dualističkom shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo su 2 odvojena, ali ravnopravna

i međusobno neovisna pravna poretka. Ukoliko se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan

njezinom međunarodnoj obvezi, njezini sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat će samo

zakon. Pri tom se ne isključuje međunarodna odgovornost te države kao subjekta

međunarodnog prava zbog kršenja njezine međunarodne obveze.

Stoga se prema tom učenju ugovorna i druga međunarodna pravila moraju prethodno

transformirati u zakone i druge akte, i ona potom obvezuju državne organe samo po toj

osnovi.

S druge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekog međunarodnog sudbenog ili

arbitražnog tijela da riješi spor u kojemu je ona strana, tada će prema dualističkom shvaćanju

međunarodni organ voditi računa o njezinim međunarodnim obvezama, a ne o njezinim

unutarnjim propisima.

Prema monističkom shvaćanju međunarodno i unutanje pravo su dijelovi jedinstvenog

pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava

neke države i međunarodnog prava. Propisi međunarodnog prava utječu na propise

unutarnjeg, i obratno. Međutim, pristaše tog gledišta, oštro se sukobljavaju o pitanju da li se

međunarodno pravo temelji na unutarnjem (primat unutarnjeg prava) ili obratno (primat

međunarodnog prava).

Pristaše primata unutarnjeg prava svode međunarodno pravo na vanjsko državno pravo.

Njihovi argumenti su:

- nepostojanje naddržavne vlasti, te stoga svaka država slobodno odlučuje o tome koje

su njezine međunarodno obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja;

- nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje leži u njezinu

ustavu, dakle unutarnjem pravu.

Ekstremni pristaše tog učenja, kakve se danas gotovo ne može naći, priznavali su svojoj

državi pravo da se, kada to nađe potrebnim, jednostrano razriješi svojih prije preuzetih

međunarodnih obveza.

Obvezujuća osnova svakog sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt servanda koje

pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnog poretka, međunarodnog ili unutarnjeg.

5

www.nasciturus.com

Pristaše primata međunarodnog prava dolaze do zajedničkog zaključka da obveze države po

međunarodnom pravu imaju prvenstveno na njezinim unutranjim propisima, pa čak i u odnosu

na njezin ustav. Oni zastupaju stav da se niti jedna država ne može jednostrano razriješiti

svojih međunarodnih obveza prostom izmjenom svojih zakona.

Međunarodna sudska i arbitražna praksa i pravni sustavi u državama, ne mogu se u cijelosti

uklopiti niti u jedno od ovih učenja. Stoga niti jedno nije jedino ispravno. Novim državama

prva je briga nakon proglašenja njihove neovisnosti da steknu međunarodno priznanje od

drugih država, te da čim prije postanu punopravnim članicama UN-a i regionalnih

organizacija područja kojemu pripadaju.

II. OBIČAJNO MEĐUNARODNO PRAVO U SUDSKOJ I USTAVNOJ PRAKSI DRŽAVA

Engleska je prva zemlja u kojoj je taj problem bio uočen i to davno prije nastanka

dualističkog i monističkog učenja. Početkom 18. stoljeća engleski pravnik Lord Mansfield

izložio je stav po kojem međunarodno pravo čini dio prava Engleske. To je bio početak tzv.

«doktrine inkorporacije». Engleski sudovi izravno su primjenjivali pravila međunarodnog

(običajnog) prava, osim ako bi bila u suprotnosti s nekim zakonom koji je usvojio Parlament.

Od druge polovice 19. stoljeća prevladava «doktrina transforamcije» prema kojoj je

međunarodno pravo dio prava Engleske tek ukoliko su njegova pravila na jasan način

usvojena i učinjena dijelom prava Engleske, i to bilo temeljem zakona, sudskih odluka ili

ustanovljene prakse.

Sjedinjene države uglavnom slijede praksu Ujedinjenog kraljevstva, osim kad su u pitanje

međunarodni ugovori. Tome je slična i praksa zemalja čiji su pravni sustavi proizašli iz

engleskog (Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Indija i većine drugih članica

Commonwealtha).

U državama kontinentalne pravne tradicije, prvenstveno u Europi i Latinskoj Americi, odnos

prema međunarodnom pravu često je reguliran u ustavnom aktu zemlje. Njemačka zaslužuje

mjesto ispred svih drugih država te pravne tradicije, jer u svom ustavnom poretku visoko

uzdiže običajno međunarodno pravo.

6

www.nasciturus.com

III. PRIMJENA MEĐUNARODNIH UGOVORA PO ORGANIMA DRŽAVA NJIHOVIH

STRANAKA

S obzirom na podjelu nadležnosti u svakoj od država za sklapanje i ratifikaciju ugovora,

pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje složeno od pitanja primjene nepisanih običajnih

pravila općeg međunarodnog prava u tim državama.

U Ujedinjenjom Kraljevstvu vlast skapanja i ratifikacije međunarodnih ugovora pripada

Kraljici, ali tek na savjet prvog ministra, ministra Krune, veleposlanika ili drugih dužnosnika.

U SAD-u Ustav zemlje predviđa da će predsjednik imati vlast, da na savjet i uz suglasnost

Senata, sklapa ugovore, uz uvjet da 2/3 prisutnih senatora sudjeluje u usvajanju.

Međunarodni ugovori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana. Načelno, prema

pravnom sustavu SAD-a, ugovori imaju jednak položaj kao i zakoni a to znači da bi kasniji

zakon Kongresa mogao derogirati ranije sklopljeni ugovor (prema načelu lex posterior

derogat legi priori).

U državama kontinentalne Europe nadležnost za sklapanje i ratifikaciju međunarodnih

ugovora, te njihov odnos prema zakonima, često su uređeni ustavom zemlje.

Prema ustavu Nizozemske iz 1953. i 1956. propisi iz ugovora i rezolucija međunarodnih

ustanova (kojih je Nizozemska članica), a koji obzirom na njihov sadržaj mogu biti

obvezujući za sve osobe, imat će pravni učinak nakon što budu objavljeni.Također prema

Ustavu, nizozemski sudovi dobili su ovlast da ne primjene zakone, i to ne zato što bi bili

protuustavni, nego ako utvrde da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama.

U Francuskoj članak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke kategorije

ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske troškove države, koji mijenjaju zakone ili

se odnose na položaj pojedinaca), moraju ratifiicrati ili prihvatiti zakonom Narodne skupštine.

Bivše socijalističke države srednje i istočne Europe, nekoć su u odnosu na ugovore kojima su

bile stranke zastupale kruto dualističko stajalište, pa na taj način pojedinci nisu nikad mogli

pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu temeljem neke od konvencija o ljudskih pravima.

Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina mijenja se odnos prema međunarodnom

pravu i prema samim ugovorima. Ugovori se uzimaju kao sastavni dio svog prava, a neke im

pridaju snagu jaču i od kasnijih zakona.

Ustav RH iz 1990., a dopunjen 1997. predviđa propise o međunarodnim ugovorima u

člancima 132-134. U ima RH ugovore sklapa predsjednik Republike, a može ih u skladu sa

zakonom sklapati i Vlada. Hrvatski sabor 2/3 većinom svih zastupnika, potvrđuje (ratificira)

samo one ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i

političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH.

7

www.nasciturus.com

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su

na snazi, čine dio unutarnje pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove

odredbe se mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili

suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

IV. UNUTARNJE PRAVO DRŽAVA PRED MEĐUNARODNIM TIJELIMA

Neke međunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za primanje novih država u

njihovo članstvo te potom stalno provjeravaju da li su pravni poredak njihovih članica i

njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama koje proizlaze iz tog

članstva. To je slučaj s Vijećem Europe, Europskom unijom, Organizacijom za europsku

sigurnost i suradnju (OESS) te sa Sjeveroatlantskim paktom.

Sud Europskih zajednica u Luxemburgu i Europski sud za ljudska praa u Strasbourgu

nadležni su za oređene vrste sporova država članica EU, odnosno Vijeća Europe.

Posebno je zanimljiv odnos međunarodnih sudbenih i arbitražnih tijela prema unutarnjem

pravu država u nekim od izrečenih odluka.

Praksa dvaju haških sudova dosljedna je u tome da se međunarodnim ugovornih i drugim

obvezama država uvijek daje prvenstvo pred njihovim zakonima pa i ustavu.

Predratni Stalni sud međunarodne pravde u jednoj presudi iz 1926. priklonio se dualističkom

stajalištu, izjednačujući zakone stranaku u sporu s običnim činjenicama. Jednak je bio pristup

Arbitražne komisije Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem Roberta Badintera.

U Mišljenju br. 1. Komisija je izrekla da u svrhu primjene kriterija o postojanju ili nestanku

neke države, kako su oblik unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe obične

činjenice. Komisija je ipak uzela u obzir neke od unutarnjih propisa bivše države. Tako je u

Mišljenju br. 3 naprije utvrdila pravilo da, osim u slučaju suprotnog sporazuma, prijašnje

granice između federalnih jedinica postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Kao

argument poslužio je čl. 5. Ustava SFRJ koji u stavcima 2. i 4. određuju da se teritorij

republike i njezine granice ne mogu mijenjati bez njezina pristanka.

Dualističko polazište te Arbitražne komisije jedino je moguće obzirom da se koncem 1991.

bivša jugoslavenska Federacija već nalazila u procesu raspada, da u njezinim saveznim

organima već tada nisu bile adekvatno zastupljene sve federalne jedinice te da s obzirom da

Federacije više nije imala efektivnu vlast nad čitavim teritorijem bivše države.

Bez obzira na to mogu li se ustav i zakoni neke od strana u sporu izjednačiti s običnim

činjenicama, ili im uvijek treba pridati odgovarajući pravni učinak, veoma je često neki spor

8

www.nasciturus.com

nemoguće riješiti ako se unutarnje pravo ne istraži. I neka pravila općeg međunarodnog prava

ili ugvorni propisi upućuju na propise unutarnjeg prava. Neke od tih situacija:

- domašaj nadležnosti međunarodnog sudbenog tijela prema zahtijevu stanaka spora

može se odnositi na teritorij države, njezino teritorijalno more, državljanstvo fizičkih

ili pravnih osoba, skrbništvo nad maloljetnikom i sl. U svim ti slučajevima teba

istražiti zakone, sudske i upravne akte određene države o tim pitanjima;

- ako je nadležnost nekog međunarodnog suda ugovorena tek za slučaj da tužitelj

prethodno iscrpi pravna sredstva pred organima države u pitanja, tada se ispunjenje

tog uvjeta može procijeniti samo uzimajući u obzir domaće pravo i praksu;

- mogući su i sporovi pred međunarodnim sudbenim tijelima o pravima fizičkih i

pravnih osoba temeljenih isključivo na nekom unutarnjem pravu. U takvim iznimnim

situacijama međunarodni sud uopće ne primjenjuje pravila međunarodnog prava.

4. RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOG PRAVA

U pravnoj znanosti kroz povijest došlo je do sukoba dviju težnji. To je sukob između

solidarističke i voluntarističke koncepcije o uvjetima nastanka i djelovanja pravnih pravila.

Solidaristička koncepcija polazi od postojanja međunarodne zajednice (ili čovječanstva u

cjelini) kao neke datosti u pravo. Prestaše te koncepcije naglašavaju postojanje pravila nekog

općeg i objektivnog prava koje države i druge teritorijalne cjeline ne mogu lako osporiti.

Voluntaristička koncepcija zastupa stajašte da je pravo oduvijek bilo proizvod volja suverenih

vladara ili država. Unutarnje pravo u nekoj državi proizvod je volje te države, tj. njezinih

zakonodavnih i drugih organa, a međunarodno pravo je proizvod suverenih volja više ili svih

država. Pristaše ove koncepcije ne priznaju pravila općeg prava koja bi ograničavala volju

pojedinačnih država, osim onih na koja su sve države dale neku vrstu pristanka. Čovječanstvo

kao takvo je za njih izvapravna kategorija.

Povijesni razvoj tih težnji (koncepcija)

a) JUS GENTIUM U RIMSKOM PRAVU

Naziv jus gentium koji se uportrebljava za međunarodno pravo, prvobitno je nastao u

rimskom pravu, a bio je dio unutarnjeg prava rimske države ali sa zajedničkim crtama s općim

načelima prava koja su danas jedan od izvora općeg međunarodnog prava. Pravila jus gentium

stvarala su se poglavito u praksi rimskog suca praetora peregrinusa koji je presuđivao u

9

www.nasciturus.com

trgovačkim sporovima između rimskih građana i peregrina tj. pripadnika pokorenih naroda

pod rimskom vlašću, ili u sporovima između samih peregrina.

Rimski građani bili su podvrgnuti njihovom vlastitom pravu: jus civile ili jus Quiritum, koje

je bilo formalističko i djelomično sakralne naravi. Jus gentium se naprotiv, sastojao od

pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju univerzalnu (općenitu) primjenu i da ih priznaju

svi narodi i svi ljudi bez obzira na državnu pripadnost ili oblik civilizacije.

Rimski pravnih Gaj u svojim Institucijama izvršio je podjelu cjelokupnog prava na jus civile,

koje svaki narod stvara za svoje potrebe, te na jus gentium koje je zasnovano na prirodnom

razumu (naturalis ratio) i koje je zajedničko svim narodima. Rimski narod, prema Gaju,

djelomično primjenjuje svoje vlastito pravo (jus civile), a djelomično pravo zajedničko svih

narodima (jus gentioum).

Mnogi rimski pravnici nisu činili razliku između jus gentium i jus naturale tj. prirodnog prava

čija su pravila zasnovana na naravi čovjeka kao razumnog, društvenog i prirodnog stvorenja i

da ta pravila nužno uređuju ljudsko ponašanje. Prema klasičnom pravilu Ulpianu prirodno

pravo je čak ono koje priroda uči sve životinje, koje nije ograničeno samo na ljudsku vrstu.

Načela jus gentium kao dijela pozitivnog rimskog prava imala su snažan utjecaj na

kodifikaciju sveukupnog rimskog prava u doba cara Justinijana. Na taj način pravila iz jus

gentium nadživjela su rimsku državu i Bizant. Ona su se stoljećima neposredno primjenjivala

u mnogim društvima, sve do kodifikacije građanskog prava u 19. st.

b) BOŽANSKO, PRIRODNO I POZITIVNO PRAVU U DJELU SV. TOME

AKVINSKOG

U Europi u srednjem vijeku, prije Reformacije početkom 16. stoljeća, karakteristična za

međunarodne odnose bila je odsutnost suverenih država u modernom značenju. Umjesto

nacionalnih i teritorijalnih država postojala je feudalna organizacija društva zasnovana na

uzajamnim pravima i dužnostima sizerena i vazala s obzirom na držanje i uživanje zemlje.

Crkva je u tom razdoblju bila gotovo jedini ujedinjujući faktor društva te je čak imala jaču

kohezivnu snagu od slabe vlasti cara i Svetog Rimskog Carstva.

U 13. stoljeću zbog gospodarskog razvoja i proširenja trgovine posebno u sjevernoj Italiji,

oživljava se rimsko pravo. Nastaje i škola glosatora. Iz rimskog prava obnovljena je ideja

čovjeka kao građanina a ne kao podanika više vlasti. Aristotelova filozofija sadržavala je

ideju o državi kao tijelu građana dovoljnome za svrhe života, dakle kao proizvodu prirodu.

Crkva se potrudila kanalizirati ogromno zanimanje za Aristotelom prilagođavajući njegovu

filozofiju kršćanskoj kozmologiji. Tu «veliku sintezu» na uspješan način i s trajnim učincima

10

www.nasciturus.com

obavio je dominikanski redovnik Toma Akvinski. Time je unutar Crkve napravio

nepopravljivu napuklinu u hijerokratskoj doktrini papinske vlasti.

U njegovim djelima Summa Theologiae i komentaru Aristotelove Politike, može se nazrijeti

podjela prava na Vječno, Božansko pozitivno, prirodno te na ljudsko pozitivno pravo.

Prema Tomi Akvinskom, postoji Vječno pravo ili vječiti koncept Božanskog prava, koje je

Božja zapovijed za upravljanjem stvarima koje on predviđa. Cilj Božanskog vladanja je Bog

sam, a njegovo pravo nije ništa drugo nego on sam. Stoga Vječno pravo nije podložno

nikakvom vanjskom cilju. Tako, Vječno pravo nije ništa durgo nego primjer božanske

mudrosti u upravljanju kretanjima i činima svega.

Međutim, za Tomu ne znači da Vječno pravo ovisi o Božjoj samovolji. Božja mudrost je

mjera stvari, i ona je sama po sebi istinita. Upravo zato što je Bog, on ne može djelovati

nerazumno i biti sa sobom u kontradikciji. Ljudski razum ne može u potpunosti shvatiti

smisao Božje vlasti, nego je poima djelomice i na svoj način.

Dio Vječnog prava otkriven je ljudima u obliku Božanskog (pozitivnog) prava, u Svetom

pismu. Pravila tog Božanskog prava su 10 Božjih zapovijedi datih Mojsiju na Sinaju.

Osim otkrivenja, postoji i drugi način kojim ljudi spoznaju dijelove Vječnog prava. To je

putem prirodnog prava koje je participacija razumnim stvorenja u Vječnom pravu. Ali samo

čovjek, s obzirom da je «razumna životinja» može uhvatiti neka ozračja Vječnog prava,

makar glede nekih općenitih načela prirodnog prava.

Po Tomi svjetovna vlast postoji da bi očuvala unutarnji mir građana koliko se to može postići

putem zakonodavstva potkrijepljenog sankcijama.

Time smo došli do ljudskog (pozitivnog) prava. Neke njegove zapovijesti izvedene su poput

zaključaka neposredno iz prirodnog prava. Npr. zapovijed «ne ubij» može se izveti iz one «ne

učini nikomu zlo». Druge se zasnivaju na tumačenju prirodnog prava. Npr. prirodno pravo

propisuje da se zločin mora kazniti, a da ništa ne navodi hoće li ovo ili ono biti kazna. Glavna

svrha ljudskog prava je da jasno definira prirodno pravo i da ga podvrgne vremeskim

sankcijama.

Božansko pravo ne poništava ljudsko pozitivno pravo ako je ono zasnovano na prirodnom

razumu i na prirodnom pravu.

c) HUGO GROTIUS O PRIRODNOM PRAVU I O VOLJNOM PRAVU

Renesansa je oslobodila silne intelektualne mogućnosti ljudi. Potaknula je znanstvena

istraživanja čiji su se rezultati odrazili u naoružanju, u brodogradnji i u navigacijskim

instrumentima.

11

www.nasciturus.com

S Reformacijom u 16. st. u Europi nestaje srednjovjekovne ideje svjetske države i crkvenog

jedinstva s papom na čelu kao vrhovnim moralnim autoritetom. Umjesto feudalne

organizacije društva nastaju svjetovne, po pravilu naionalne i teritorijalne države.

Hugo Grotius, «otac međunarodnog prava» u svom je životnom djelu De jure belli ac pacis

libri tres, povukao razliku između višeg prirodnog prava (jus nauturae) i voljnog prava (jus

voluntarium).

On je svoju ideju prirodnog prava udaljio od Boga. Prirodno pravo je po Grotiusu prije svega

zasnovano na razumu i na prirodi čovjeka kao društvenog i razumnog bića. Prirodno pravo je

po njemu diktat razuma koji naglašava da je neki čin, s obzirom na njegovu suprotnost ili

sklad s čovjekovom racionalnom prirodom li moralno pogrešan ili moralno podoban, te ga je

prema tome Bog kao stvoritelj prirode zabranio ili naredio. Prirodno pravo je prema Grotiusu

nepromjenljivo i čak ga niti Bog ne može mijenjati.

Razlike između Tomina i Grotiusova poimanja prirodnog prava su ogromne. Toma je tvrdio

da nitko osim samog Boga ne može znati Vječno pravo u njegovoj cijelosti, a prirodno pravo

je tek neka nesavršena ljudska percepcija i sudjelovanje razumnih stvorenja u Vječnom pravu.

Nasuprot njemu, Grotious je Vječno pravo apsorbirao u prirodno pravo. Nepromjenljiva

pravila prirodnog prava on je postavio čak iznad Boga. A pošto su diktat razuma, ona su

razumljiva svakom razumnom stvorenju.

Uz prirodno pravo (jus naturae), Grotius poznaje i voljno pravo (jus volontarium) koje potom

dijeli na Božansko voljno pravu (jus voluntarium divinum) koje Bog propisuje bilo nekim

narodima posebno, poput Židova, ili čitavom čovječanstvu, te na ljudsko voljno pravo (jus

voluntarium humanum).

U okviru ljudskog voljnog prava postoji civilno pravo (jus civile) koje proizlazi iz svjetovne

(građanske) vlasti, i koje propisuje država. To je vrsta javnog prava koje proizlazi iz državne

vlasti. Uz to civilno pravo postoje jos 2 ljudska voljna prava. Jedno je uže, a drugo šire od

civilnog prava. Prvo je podložno pravu države, tj. civilnom pravu, i obuhvaća zapovijedi koje

otac izdaje sinu ili gospodar robi ili sluzi.

Pravo šire od civilnog prava je ljudsko voljno međunarodno pravo (jus gentium). Ono je

steklo obvezatnu snagu putem volje svih naroda, ili makar njihove većine. Tako je jus

gentium po Grotiusu nešto sasvim različito od jus gentium u rimskom pravu ili u spisima

Tome Akvinskog. U Grotiusovu značenju i sve do današnjih dana, jus gentium je javno pravo

na koje su pristale države i koje uređuje njihove uzajamne odnose. Prema njemu, ako je

ljudsko vojno međunarodno pravo (jus gentium) u skladu s diktatom razuma, ono je ustvari

asimilirano prirodno pravo, jer je njegov izraz.

12

www.nasciturus.com

d) PRIRODNO PRAVO U DJELU VATTELA

Vattel se zalago za jednakost svih država. Za Vattela međunarodno pravo (droit des gens) po

porijeklu nije ništa drugo nego prirodno pravo primijenjeno na narode. Ono je nepromjenljivo

i narodi ga ne mogu mijenjati svojim ugovorima, ne mogu ga se osloboditi svojim

ponašanjem niti se uzajamno mogu oslobotiti od njegova poštivanja.

Pozitivno međunarodno pravo koje proizlazi iz volje naroda, Vattel je podijelio u 3 vrste:

voljno pravo (droit volontaire) koje proizlazi iz pretpostavljenog pristanka, ugovorno pravo

koje proizlazi iz izričitog pristanka te običajno pravo koje proizlazi iz prešutnog pristanka. Ta

podjelana veoma općenit način odgovara trima glavnim izvorima međunarodnog prava

propisanima u čl. 38. Statuta međunarodnog suda: općim načelima prava, ugovoru i običaju.

e) GLAVNE ZNAČAJKE POZITIVIZMA OD 19. ST. DO DANAS

Prijelaz iz 18. u 19. st. je razdoblje plodne sublimacije prirodnog prava i njegove genijalne

transformacije u pisane pravne tekstove, temeljene na ljudskom razumu i na prirodnom stanju

čovjeka.

Tu možemo ubrojiti američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i Ustav SAD-a iz1789., te

francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.

Pozitivistička ili voluntaristička doktrina 19. stoljeća je bila posljedica afirmacije ničim

ograničene suverenosti država. Budući da se država smatrala jedinim subjektom

međunarodnog prava i budući da je suverena, smatralo se da je neovisna u odnosu na sve

druge države. Pošto se smatrala neovisnom, nije bila podložna nikakvim višim pravnim

pravilima, dakle bilo kojoj vrsti prirodnog prava koje bi joj nalagalo kako se treba ponašati u

odnosima sa sebi jednakim državama.

Iz toga je proizašao koncept prava kao isključivog proizvoda volje država, po kojem niti jedna

država ne može biti obvezana nikakvim pravom na koje nije dala svoj pristanak. Moguća su

samo 2 izvora prava: ugobor koji države prihvaćaju izričito, te običaj na koji one daju svoju

prešutnu suglasnost (tacitus consensus).

Takav pozitivizam, koji se svodio na voluntarizam, bio je ustvari odraz potreba građanskog

društva od početka 19. st. narasli trgovački i politički odnosi država nisu se više mogli upirati

na izrazito subjektivne iskaze pravila prirodnog prava. Novi međunarodni odnosi bili su

mogući jedino na temelju preciznih pravila pozitivnog prava. Iz toga je proizašao pokret

kodifikacije građanskog prava.

13

www.nasciturus.com

Negativni aspekt tog razvoja ugledao se u prenaglašenom pridavanju važnosti suverene volje

država koja nije ograničena nikakvim višim pravom. Pravo je moglo biti sasvim nehumano, i

to kako u njegovu sadržaju tako i u primjeni.

Tek je ishod II. svjetskog rata u punoj mjeri ukazao na neadekvatnost voluntarističke doktrine

u praksi. Suci u Nürnbergu i u Tokiju nisu bili u stanju u cijelosti obrazložiti svoje presude

pravilima međunarodnog prava na koje su prije toga izričito pristale bilo Njemačka ili Japan,

pa ni bilo koja druga država u svijetu.

Više od tih dviju presuda, na neadekvatnost voluntarizma ukazalo nam je savjetodavno

mišljenje Međunarodnog suda izrečeno 1951. glede Rezervi na Konvenciju o genocidu iz

1948. Tako su nacistički i japanski zločini iz II. svjetskog rata, koje Konvencija iz 1948. treba

spriječiti i kazniti, dokazali političarima i teoretičarima da iznad pozitivnog prava na koje su

države pristale postoje i neka viša načela moralnog prava.

5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA MEĐUNARODNOG

PRAVA IZMEĐU 17. ST. I DRUGOG SVJETSKOG RATA

17. stoljeće bilo je obilježeno 30-godišnjim vjerskim ratom koji je okončan Westphalskim

mirom iz 1648. Njime je bila utemeljena ravnoteža snaga između država kršćanske Europe. Iz

te ravnoteže proizašla je apsolutna jednakost svih država u pravima, bez razlika vjerske

pripadnosti (katoličke ili protestantske) ili političkog poretka (monarhija ili aristokratska

republika).

Tim mirom Nizozemska i Švicarska konačno su bile priznate kao neovisne države.

U tijeku 18. stoljeća uslijedili su ratovi iz sudjelovanje većeg broja europskih država s malim

plaćeničkim vojskama. Najavažniji su bili: Rat za španjolsku baštinu, Rat za austrijsku

baštinu te 7-godišnji rat. Za razliku od 30-godišnjeg rata, ti ratovi nisu mnogo pogađali

civilno pučanstvo. 7-godišnji rat doveo je do poraza i degradacije Francuske u korist

Engleske, koja postaje prva pomorska sila svijeta.

Krajem 18. st. nakon Deklaracije o neovisnosti (1776.) 13 britanskih kolonija stvaraju SAD.

Ta država dobija međunarodno priznanjeu 1783. Britansko-američkim ugovorom (Jay Treaty)

iz1794. o rješavanju sporova proizašlih iz minulog rata počinje moderno arbitražno rješavanje

međudržavnih sporova.

14

www.nasciturus.com

Konac 18. i 19. stoljeće je burno razdoblje obilježeno francuskim vojnih pohodima proizašlih

iz Revolucije koja je izbila 1789. te Napoleonovim osvajanjima. To razdoblje od četvrt

stoljeća završava Bečkim kongresom 1814-1815, na kojem su bile zastupljene sve europske

zemlje osim Turske i pape. Na tom kongresu stvorena je Kraljevina Nizozemska, proglašena

je trajna neutralnost Švicarske te je ustanovljena Njemačka konfederacija pod stalnim

predsjedništvom Austrije.

Međunarodno pravo unaprijeđeno je usvajanjem Pravilnika o rangu diplomatskih

predstavnika, osudom trgovine crnačkim robljem na moru i priznavanjem načela slobodne

plovidbe svim međunarodnim rijekama.

Na Bečkom kongresu ustanovljen je savez europskih velesila - Sveta alijansa, u čijem su

sastavu prvotno bile Rusija, Austrija, Pruska i Britanija a od 1818. i Francuska.

1823. u SAD-u dolazi do objave Monroeve doktrine (nazvane po američkom predsjedniku, ali

je stvarni tvorac bio državni tajnik i kasniji predsjednik John Quincy Adams). Njome je bilo

obznanjeno da američki kontinent više nije otvoren za kolonizaciju europskih sila, te da će

SAD s neodobravanjem gledati na svaku europsku intervenciju u poslove američih država.

Od Haških mirovnih konferencija do mirovnih ugovora iz 1919. i 1923.

Na inicijativu ruskog cara Nikole II. 1899. u Haagu je održana Prva mirovna konferecnija uz

sudjelovanje većnie tada neovisnih država svijeta, osim zemalja Latinske Amerike i dviju

burskih republika.

Na temelju Konvencije o mirnom rješavanju sprova osniva se Stalni arbitražni sud.

Donacijom američkog dobrotvora i mirotvorca Carnagiea u Haagu se podiže Palača mira u

kojoj je taj Sud smješten. Nakon I. svjetskog rata tamo će se smjestiti i Stalni sud

međunarodne pravde te od 1946. njegov nasljednik Međunarodni sud.

Druga Haška mirovna konferencija iz 1907. sazvana je na inicijativu SAD-a, kojoj se

pridružila Rusija. Treću konfereciju, predviđenu za 1915. spriječio je I. svjetski rat. Na toj

Konferenciji usvojeno je 14 konvencija, među kojima su sve osim 12. i danas formalno na

snazi između država njihovih stranaka.

U Prvoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova proširene su odredbe o dobrim uslugama,

istrazi i arbitraži u odnsou na prethodnu. Drugom konvencijom zabranjena je upotreba

oružane sile za utjerivanje dogova, ukoliko država dužnik pristane na ponudu međunarodne

arbitraže. 3 sljedeće konvncije odnose se na ratovanje na kopnu. Preostale konvencije odnose

se na pomorsko ratovanje.

15

www.nasciturus.com

I. svjetski rat trajao je od 28. srpnaj 1914. do potpisivanja primirja 11. studenog 1918., a

rezultat tog rata bila su srušana 4 carstva (rusko, njemačko, austrougarsko i otomansko).

Oktobarska revolucija (7.11. 1917.) dovela je sovjetsku vlast u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i

na Kavkazu, koja će trajati sve do 1991.

Versajska mirovna konferencija održava se 1919. i završava potpisivanjem (Versajskog)

Mirovnog ugovora s Njemačkom (28.06.1919.). Potom se potpisuju posebni mirovni ugovori

s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom. Svi ti ugovori bili su nametnuti pobijeđenim

državama.

Liga naroda (1920-1946), djelovala je nakon I. svjetskog rata ali nije bila u stanju prevenirati

nove sukobe pa tako ni izbijanje II. svjetskog rata. Glavni početni udarac Ligi bilo je

odbijanje Senata SAD-a da ratificira Versajski i druge mirovne ugovore. Odlučujući udarac

povjerenju u sustav Lige naroda bila je agresija fašističke Italije protiv Abesinije (danas

Etiopije) u listopadu 1935. S obzirom da je Njemačka još 1933. po dolasku nacista na vlast

napustila Ligu, ona je bez smetnji otkazivala i kršila svoje obveze iz Versajskog mirovnog

ugovora.

Među postignutim uspjesima Lige naroda je izrada i usvajanje Statuta Stalnog suda

međunarodne pravde u haagu 1920. Vjerorajno najveći uspjeh bio je Ženevski protokol od

17.06.1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških

sredstava u ratu. Značajan uspjeh predstavljala je i Ženevska konvencija od 27.07.1929. o

postupanju s ratnim zarobljenicima.

1928. sklopljen je Briand-Kelloggov pakt, koji je po prvi put u povijesti apsolutno zabranio

rat. Države potpisnice tog Pakta osuđuju rat i odriču ga se kao sredstva nacionalne politike te

obvezuju se da će sve svoje međusobne sporove rješavati isključiveo mirnim sredstvima.

Od sustava Lige naroda jedino je ostala Međunarodna organizacija rada, koja u kontinuitetu

uspješno djeluje sve do danas.

Drugi svjetski rat započeo je njemačkom agresijom na Poljsku 01.09.1939. a završio je

potpisivanjem kapitulacije Japana na američkom ratnom brodu Missouri 02.09.1945. u

Tokijskom zaljevu.

Sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan uz Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku te satelitske

režime u Slovačkoj NDH i «Carstvu Mandžukuo», a kasnije i Španjoska i Finska) htjele su

srušiti sustav ustanovljen u Versaillesu 1919.

16

www.nasciturus.com

Toj osvajačkoj politici antifašistička koalicija suprostavila je program u Atlantskoj povelji,

koju su 1941. prvobitno potpisali britanski prvi ministar Churchill i američki predsjednik

Roosevelt. U njoj je između ostalog navedeno:

- prvo, njihove zemlje ne traže nikakvo teritorijalno ili bilo kakvo drugo uvećanje;

- drugo, njihova je želja da se ne provode nikakve teritorijalne promjene koje ne bi

odgovarale slobodno izraženoj volji zainteresiranih naroda;

- treće, one poštuju pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim hoće živjeti,

i žele da suverena prava, kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena onima

koji su ih silom lišeni.

Uz Britaniku i SAD na čelu te koalicije našao se i Sovjetski Savez nakon Njemačke agresije

22.06.1941. Do proljeća 1945. većina država u svijetu pristupila je toj antifašističkoj koalici.

Po bezuvjetnoj kapitulaciji fašističkih sila, u Parizu je 1946. održana mirovna konferencija

koja je 10.02.1947. okončana sklapanjem mirovih ugovora s Italijom, Finskom, Mađarskom,

Rumunjskom i Bugarskom. Mirovni ugovor nikad nije sklopljen sa Sovjetskim Savezom.

Zbog izbijanja hladnog rata i uspostave dviju njemačkih država 1949. ni s tom zemljom nikad

nije sklopljen mirovni ugovor.

6. POJAM IZVORA (NAČIN STVARANJA) MEĐUNARODNOG

PRAVA. PRAVIČNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU

Izvori međunarodnog prava su izvori prava i obveza za stranke nekog akta. U tom smislu

ugovor je izvor uzajamnih prava i obveza njegovih stranaka. Jednostrani akt je ili izvor

obveza koje je neka država njime jednostrano preuzela, ili prava koja je njime stekla, te

odgovarajućih prava i dužnosti drugih subjekata.

Izvorima međunarodnog prava, međutim, treba dakođer razumijevati i složene postupke

(procese) stvaranja, izmjene i prestanka pravnih pravila.

Najautoritativnija ugovorna odredba koja propisuje izvore međunarodnog prava je čl. 38.

Statuta Međunarodnog suda u Haagu, koji glasi:

1. Sud, kojem je zadaća da njemu podnesene sporove rješava po međunarodnom pravu,

primjenjuje:

a) međunarodne konvencije bilo opće ili posebne, koje ustanovljuju pravila

izrijekom priznata od država u sporu;

b) međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo;

c) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda,

17

www.nasciturus.com

d) uz rezervu odredaba čl. 59. (koji glasi da je presuda Suda obvezatna samo za

stranke spora i za slučaj koji je riješila), sudske odredbe i naučavanja

najpozvanijih publicista različitih naroda kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje

pravnih pravila.

2. ova odredba ne dira u ovlasti Suda da odlučuje ex aequo et bono, ako se stranke o

tome sporazumiju. Ova odredba predstavlja sao jedan od mogućih načina sudačkog

odlučivanja koji ne mora biti strogo u okvirima pravila međunarodnog prava.

Najvažniji izvor općeg međunarodnog prava još uvijek je opći običaj, s obzirom da ugovori u

načelu obvezuju samo njihove stranke. Drugi izvor općeg međunarodnog prava su opća

načela prava, koja su općenitije naravi i neodređenijeg sadržaja od običajnih pravila a

pogotovo od ugovora u pismenom obliku.

Pravila partikularnog međunarodnog prava najčešće se uglavljuju ugovorima. Ugovor je

najvažniji postupak sklapanja, potonjih izmjena, te okončanja pravila te vrste. Pravila

partikularnog međunarodnog prava mogu također nastati u partikularnom običajnom proceseu

u užem krugu subjekata međunarodnog prava. I neke vrste jednostranih akata država mogu

biti izvorom dužnosti ili prava za njih same, te izvorom odgovarajućih prava i dužnosti za

neke druge ili za sve ostale subjekte međunarodnog prava

Najprije treba objasniti ulogu pravičnosti (aequitas) za razliku od pravde (justitia) u

međunarodnom pravu. Po svojoj naravi pravičnost ne može biti izvorom međunarodnog

prava, ali se ona nikako ne smije ni zanemariti u postupku primjene, pa i nastanka njegovih

pravila.

Pravičnost treba shvatiti kao siguran i spontan osjećaj pravednog i nepravednog, naročito kada

se očituje u prosuđivanju nekog konkretnog i posebnog slučaja. Treba ga posebno razmatrati

u sklopu sudačkog i arbitražnog odlučivanja u konkretnim sporovima. U tom okviru

raspravlje se o pravičnosti infra legem, praeter legem i contra legem.

Pravičnost infa legem urođena je zdravoj primjeni svakog prava. Međunarodni sudac, poput

unutarnjeg suca, pozvan je po svojoj dužnosti voditi računa u mjeri koja je u skladu s

poštivanjem prava. Sudac će se voditi pravičnošću u primjeni svakog pravnog pravila, čak

kada ga stranke na to nisu izričito ovlastile. On će se inspirirati pravičnošću osobito kada mu

pozitivno pravo ostavlja izvjesnu slobodu diskrecijskog odlučivanja, npr. pri procjeni nastale

štete. Uz to, u ocjeni dokaza, pri pribjegavanju pojma zloupotrebe prava i kod tumačenja

nejasnih i dvosmislenih tekstova, dakle kad god je u položaju da bira između više mogućih

rješenja sudac bi trebao odabrati ono koje se njemu čini najpravičnijim, uzimajući u obzir sve

18

www.nasciturus.com

okolnosti datog slučaja. Ta pravičnost, međutim ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao

nekog praavnog teksta koga ima primijeniti, niti on smije putem pravičnosti otklanjati

nedostatke u prau ili ispravljati njegove nepravedne posljedice.

Pravičnost praeter legem vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u pravu. Naročito u

rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih ili morskih prostora,

međunarodni sudac i arbitar imaju široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem ali i

veliku odgovornost u izricanju pravde. Kompromis kojim stranke od suda traže konačnu

presudu u takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje po

pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnog prava.

Pravičnost contra legem može se vezivati za posebno ovlaštenje dato od stranaka sudu da

njihov spor odluči ex aequo et bono. Pri tome valja naglasiti da sud ne smije nikad otkloniti

primjenu pravila pozitivnog prava ako ono postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim

ako ga na to obje stranke izričito ovlaste.

U dosadašnjoj praksi predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg

Međunarodnog suda nema ni jedne presude izrečene temeljem st. 2. čl. 38. Statuta Suda.

Moguće je i za takve slučajeve utvrditi širinu slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo

veća od presuđivanja po pravu, ali nije neograničena.

Talva vrst sudačkog odlučivanja najsličnija je izravnim pregovorima stranaka u svrhu

zaključenja ugovora. Stranke mogu sklopiti nagodbu (trasakciju) i na temelju oportunosti ali

sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu i ne smije se voditi razlozima političke ili druge

oportunosti.

Ako je ovlašten presuditi spor ex aequo et bono, da bi postigao pravdu, sud moće ali i ne

mora, svojom presudom u okviru predmeta spora djelomično ili potpuno izmijeniti stečena

subjektivna prava stranaka, ili može veoma slobodno tumačiti ili čak dokidati njihove

međusobne ugovore.

Presuda ne smije prekoračiti ni jedno imperativno pravilo općeg međunarodnog prava (jus

cogens) jer bi to i ugovor činilo ništavim. Niti kao sredstvo niti kao cilj pravičnost ne smije

biti zamjena za pravna pravila, niti može biti izvorom međunarodnog prava.

19

www.nasciturus.com

II DIO: IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

A. OPĆA NAČELA PRAVA

7. POJAM I BIT

Opća načela prava su pravna načela najopćenitije naravi. Oni su zajednički svim pravnim

porecima, dakle svim razvijenim unutarnjim pravnim porecima, dakle svim razvijenim

unutarnjim pravnim sustavima država, potom međunarodnom pravu, ali i transnacionalnim i

supranacionalnom pravu. Za razliku od ugovora i običajnih pravila, ona nisu neposredno

nastala da bi uredila neki konkretni odnos bilo u međunarodnom ili nekom drugom pravu.

U opća načela prava spada načelo pacta sunt servanda tj. da se slobodno preuzete ugovorne

obveze moraju u dobroj vjeri (bona fide) izvršavati. Među njih spada i načelo dobre vjere

(bona fides) koje se ne odnosi samo na izvršavanje ugovornih obveza, nego i na izvršavanje

pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih propisa i na druge pravne odnose.

Među općim načelima prava je i ono po kojem svako protupravno djelo povlači odgovornost

po pravu i dužnost počinitelja da nadoknadi počinjenu štetu. Ali ta načela podrazumijevaju i

neke okolnosti koje isključuju protupravnost djela. To su:

a) pristanak subjekta protiv kojeg je djelo upravljeno, pod uvjetom da je dat slobodno i

bez prisile,

b) dopuštene represalije kao odgovor na protupravni čin druge osobe,

c) samoobrana na fizički napad u kojoj je kao odgovor iznimno dopuštena upotreba i

fizičke sile

d) viša sila

e) krajnja opasnost i

f) nužda.

Među općim načelima prava vjerojatno su najbrojnija ona koja se odnose na pravo ugovora.

Osim spomenutih tu spada i načelo pacta tertiis nec nocent nec prosunt tj. da ugovor ne stvara

ni obveze a niti prava za treće države bez njihova prstanka. Tu spada i načelo inadimplendi

non est adimplendum tj. da ukoliko jedna od stranaka prestane izvršavati neki ugovor, druga

ili ostale stranke imaju također pravo suspendirati njegovo djelovanje, pa čak i okončati u

odnosu na državu kršiteljicu.

Nadalje, tu spadaju načela koja poništavaju pristanak dat na ugovornu ili drugu pravnu

obvezu (mane kod očitovanja volje). To su bludnja, prijevara, korupcija pregovarača, prisila

20

www.nasciturus.com

izvršena nad osobom pregovorača, te prisila nad pravnom osobom ili državom izvršena

prijetnjom ili upotrebom fizičke sile.

Ima i općih načela prava koja se, poput onog bona fide, ne primjenjuju samo na ugovorne

odnose ili glede odgovornosti, nego imaju i širu primjenu. Među njima su : non concedit

venire contra factum proprium (da se nikome drugom ne može osporavati svoje vlastito

ponašanje) i nemo plus juris ad allium trasferre postest quam ipse habet (da nitko na drugoga

ne može prenijeti više praa nego što ih sam ima). Tu spada i načelo zastare, ono o zabrani

obogaćenja bez pravne osnove («enrichissement sans cause»), te ono o dužnosti poštivanja

stečenih privatnih prava.

Postoje i neka opća načela svojstvena svakom sudskom i arbitražnom postupku: načelo

neovisnosti i nepristranosti sudbenog tijela, načelo ravnopravnosti i obostranog saslušanja

stranaka, litispendencija (da se o istoj stvari ne može istovremeno voditi postupak pred 2

sudska tijela) res judicata (da se konačna presuda protiv koje nema priziva mora u dobroj

vjeri izvršiti i da se o presuđenoj stvari ne može voditi nova parnica), načelo da presuda mora

biti obrazložena i dr.

Ako bi se neko sudbeno tijelo očito ogriješilo o neko od tih općih načela postupka, to bi

moglo imati za posljedicu ništavost izrečene presude.

U svim razvijenim pravnim porecima odavnu su sva najvažnija opća načela prava kodificirana

odgovarajućim zakonima ili su se duboko ukorijenila u sudsku praksu. I u međunarodnom

pravu sva su ta načela odavno dio općeg običajnog prava, a također su potvrđena u

konvencijamao kodifikaciji poput Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969., te u statutima i

poslovnicima stalnih sudskih tijela poput Međunarodnog suda u Haagu.

Stanje je različito u transnacionalnom pravu. Ugovori između neke država i strane fizičke ili

pravne osobe, ili između neke međuvladine organizacije i njenih službenika, ili između

federalnih jedinica dviju država, mogu propisati pravo koje će se na njih odnositi. Pri

rješavanju sporova glede tih odnosa arbitar je prisiljen neposredno primjenjivati opća načela

prava kao glavni pravni izvor tih odnosa.

Donekle je slično i sa supranacionalnim pravom. Pravo EU u njegovoj cjelini je veoma

inegriran i razvijen sustav pisanih propisa, u kojem običajna pravila nisu od velikog značaja.

Ali kao i svakom drugom pisaonom pravu, u njemu su neizbježne praznine. Sud u

Luxemburgu popunjava te praznine pribjegavajući načelima zajedničkim unutrašnjim

pravnim poretcima država članica, dakle kao supsidijarnom izvoru prava.

Propis iz čl. 38. točka 1c Statuta Međunarodnog suda, u kojem su opća načela prava priznata

od civliliziranih naroda predviđena kao jedan od izvora međunarodnog prava koja primjenjuje

21

www.nasciturus.com

taj Sud, u praksi se često tumači i kao ovlast dana Sudu da u slučaju praznina u

međunarodnom pravu pribjegava analogiji s unutarnjim porecima države.

Na taj su način neka veoma općenita načela iz rimskog prava poslužila kao inspiracija za

razvoj običajnih i ugovornih pravnih pravila u prostorima koji su razvojem tehničkih

sredstava tek odnedavna postali dopstupni čovječanstvu. Tako je pravilo iz rimskog prava: da

more, morska obala, voda koja teče i zrak ne mo biti predmetom privatnog vlasništva (rex

extra commercium), poslužilo kao inspiracija za običajna i ugovorna pravila međunarodnog

prava – da se istraživanje i iskorištavanje svemira, uključivši Mjesec i druga nebeska tijela,

moraju obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i moraju biti dobro čitavog

čovječanstva.

Slično tome, neki međunarodni instrumenti proglasili su morsko dno i podzemlje koje je

izvan granica nacionalne jurisdikcije država, kao i bogatstva te tzv. Međunarodne zone,

zajedničkom baštinom (općim dobrom) čovječanstva.

Ali nije sasvim sigurno da su tako primjenljiva opća načela prava sama po sebi obvezatna u

novim prostorima, koja postaju dostupna čovječanstvu i du kao takva neposredan izvor

međunarodnog prava bez dopuštenog odstupanja.

Čl. 38. Statuta Međunarodnog suda kaže da opća načela priznata od civilizarnih naroda

nipošto ne treba tumačiti kao osnovu za podjelu različitih naroda na civilizirane i na

necivilizirane. Pravo podrazumijeva civilizaciju. Stoga se svi narodi koji su organizirani u

države moraju smatrati civiliziranim i ravnopravnima, jer su i sve države među sobom pravno

jednake.

Opća načela prava su ustvari ona pravna načela općenite naravi koja su zajednička svim

vrstama prava (međunarodnom, transnacionalnom i supranacionalnom) kao i svim razvijenim

pravnim sustavima bez obzira na oblik civilizacije kojemu pripadaju.

22

www.nasciturus.com

B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOM PRAVU

8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO

JURIS

Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga, međunarodna

običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u praksi država i

drugih subjekata međun. prava, a svrha im je uređenje konkretnih međunarodnih odnosa.

Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila. To su:

a) materijalni i objektivni element tj. opća praksa (ponavljano vršenje), te

b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo tj. opinio juris

sive necessitatis.

Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa

predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog

prava ili čak njegovo kršenje.

1. PRAKSA ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva

praksa se najčešće odvija u odnosima između država. Nije isključeno da međuvladine

organizacije i drugi subjekti međunarodnog prava sudjeluju u relativnoj običajnoj praksi, ali je

praksa država u tom pogledu najučestalija i najznačajnija.

U običajnom procesu važna je ne samo praksa državnih organa nadležnih za vanjsko

zastupanje: glavara države, vlade ministra vanjskih poslova i diplomatskih predstavnika, koji

su ovlašteni pregovarati s drugim državama bez punomoći, a njihove izjave mogu neposredno

obvezivati njihovu drćavu. Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se očituje

u ustvanim, zakonskim i drugim propisima države u pitanju.

Praksu neke međuvladine organizacije čini u običajnom procesu u prvom redu praksa njezinih

administrativnih organa, kada u okviru njihovih nadležnosti djeluju u ime organizacije kao

posebnom subjekta međunarodnog prava.

Treće je pitanje učestalosti prakse organa subjekata međunarodnog prava, relevatne u

običajnom pravu. Međunarodni sud je u presudi iz 1969. o Epikontintskom pojasu u

Sjevernom moru raspravljao u tom smislu o stalnoj praksi. Osim što je stalna, ta praksa treba

biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana, tj. da nema značajnijih prekida u njezinu vršenju

u kojima bi prevladala praksa njoj suprotna.

23

www.nasciturus.com

Međunarodno pravo ne propisuje nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa

transformirala u pravno pravilo.

Sve ovisi o učestalosti prakse, njezine kvalitete i njezinih sudionika. Veoma brz tehnološki

razvoj doveo je do trenutnog nastanka novog običajnog pravila (tzv. instant custom) kojem

nisu bili potrebni presedani. Ali takve situacije su sasvim iznimne.

U običajnom procesu od važnosti je praksa činjenja, kao i praksa uzdržavanja (propuštanja).

Naprotiv, protesti i druge vrste suprostavljanja nekoj praksi od strane znatnijeg broja drugih

država mogu spriječiti da se ona transformira u običajno pravo.

2. OPINIO IURIS – Važni su i motivi u vršenju određene prakse. Međunarodni sud je praksi

država katkad pripisivao izvanpravne motive. U presudi iz 1969. istaknuo je da postoje mnogi

međunarodni akti u području ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja, ali

su motivirani razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obveze. Tu se

radi o prostom ili pukom običaju («usage» za razliku od «custom» ili «coutume»), koji se

ponekad naziva i «socijalnim običajem». Kršenje tih izvanpravnih pravila može dovesti do

ozbiljnih političkih posljedica i do uzvraćanja jednakom mjerom.

Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnog pravnog pravila je uvjerenje ili

svijest da je praksa u pitanju obvezatna zbog postojanja odgovarajućeg pravnog pravila koje

ju nalaže.

3. OBIČAJ KAO PROCES - Običaj je složen i kontinuiran proces u kojem redovito

sudjeluje veći broj država i drugih subjekata međunarodnog prava. U tom procesu važnu

ulogu imaju uzajamnost (reciprocitet), ali i različiti interesi država, te mogućnost da se vlastiti

interesi jednog broja država nametnu kao pravo na snazi svima ostalima.

U najvećem broju slučajeva, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi trenutak kristalizacije

određene međunarodne prakse u pravno pravilo, tj. kada je točno nastalo uvjerenje da praksa

u pitanju predstavlja pravnu obvezu.

Upravo zbog svoje fluidnosti i nestalnosti u stvarnosti je mnogo teže dokazivati

međunarodnopravnu odgovornost za kršenje nekog običajnog pravnog pravila nego u slučaju

kada neka država prkrši ugovornu obvezu koju je svjesno preuzela. Uvijek se nanovo mora

dokazivati najprije samo postojanje običajnog pravila, zatim činjenicu da ono pravno

obvezuje državu kojoj se pripisuje njegovo kršđenje, te napokon njezino protupravno

ponašanje.

24

www.nasciturus.com

Odstupanje većeg i značajnijeg broja država, od nekog običajnog pravnog pravila nosi

redovito veoma oštu dilemu: radi li se o kršenju pravne obveze koja povlači međunarodnu

odgovornost, ili je to, naprotiv, suprotna praksa koja stvara novo običajno pravilo.

Ako na temelju suprotne prakse država zaista nastane novo običajno pravilo, ostaje pitanje

trenutka njegove kristalizaije, tj. otkada je prvobitno pravno nedopuštena praksa postala

pravno osnoovana i time dopuštena.

U stvarnosti, međutim, mada niti običajni proces nije isključen, on više nije prevladavajući,

osobito u dijelovima međunarodnog prava u kojima se sukobljavaju važni interesi država.

Danas je veoma malo priznatih običajnih pravila, naročito onih imperativne naravi (jus

cogens), koja su u praksi država nastala sasvim spontano i za koja se doslovno može zaključiti

su su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim

aktima u pisanom obliku.

9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG

PROCESA

1. UVOD

Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe i znanost kao pomoćno sredstvo za

utvrđivanje pravnih pravila. To pomoćno sredstvo pretežito se odnosi na običajni proces.

U običajnom procesu krug tih sredstava nije ograničen samo na sudsku praksu i na znanost

nego obuhvaća i mnoge druge akte koji su od još većeg značaja. U običajnom procesu ne radi

se isključivo o pomoćnom sredstvu, dakle o dokumentarnim sredstvima ili dokaznim

sredstvima o već postojećim običajnim pravnim pravilima.

Sve akte u pismenom obliku ne valja označiti jedino pomoćnim sredstvima za utvrđivanje

pravnih pravila, mada oni mogu biti i to. Oni mogu također činiti materijalna sredstva koja

predstavljaju dijelove običajnog procesa. A ako se taj proces uspješno okončka i ako je

rezultirao u novo običajno pravilo pozitivnog međunarodnog prava, tada ti akti i dalje ostaju

pismenim dokumentarnim izvorima o sadržaju tog pravila. Stoga ih je preciznije nazvati –

materijalnim i dokumetnarnim sredstvima običajnog procesa.

2. UGOVORI

Svaki međunarodni ugovor za sebe je izvor prava i dužnosti njegovih stranaka, i stoga je u

prvom redu najznačajniji izvor partikularnog međunarodnog prava. Uz to, ugovori su i veoma

25

www.nasciturus.com

važna materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa, i to u procesu nastanka,

izmjene i prestanka običajnih pravila kako općeg tako i partikularnog međunarodnog prava.

Konvencije o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava pretežito propisuju pravila u

obliku imersonalnih (bezličnih) normi koja se ne odnose samo na njihove stranke nego i na

sve države. I otvorene opće konvencije koje propisuju jednaka prava i dužnosti, ali jedino za

njihove stranke mogu se također transformirati u pravila općeg međunarodnog prava ako im

pristupi najveći broj država u svijetu. Primjer za to je Briand-Kelloggov pakt iz 1928. Njime

su se njegove stranke odrekle rata kao instrumenta njihove nacionalne politike i obvezale su

se da će sve svoje uzajamne sprorove ubuduće rješavati jediono miroljubivim sredstvima. Do

početka II svjetskog rata strankama tog Pakta postale su sve neovisne države svijeta osim

Argentine, Bolivije, Čilea i El Salvadora. Njegov sadržaj već tada je prerastao u opće običajno

pravo i po toj osnovi obvezivao je sve države svijeta uključivši i te 4 neugovornice.

U općem običajnom procesu nisu od jedine važnosti mnogostrane konvencije poput Povelje

UN-a, ili one o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava. I niz dvostranih ugovora

posebice ako se zasnivaju na nekim jednakim načelima, ili ako izričito potvrđuju neka načela,

mogu biti dokazom određene prakse njihovih stranaka, ili čak njihov sadržaj može biti dokaz

uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog određenog običajnog pravila koje ih obvezuje.

3. ZAKLJUČCI MEĐUNARODNIH KONFERENCIJA

Završni ili finalni akt neke diplomatske konferencije većeg broja država sudionica može

predstavljati sam za sebe ugoovr, ili može obuhvaćati sve ugovore sklopljene i potpisane na

toj konferenciji, koji se pottom podvrgavaju postupku ratifikacije u njihovim državama

potpisnicama.

Ti akti mogu činiti i službene sažetke rada konferencije i sadržavati zaključke država

sudionica koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine neku sredinu između

ugovora i prostih preporuka koje usvajaju politički organi međunarodnih organizacija u obliku

rezolucija i deklaracija. Oni mogu dati poticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili

mogu značiti potvrdu već postojećih pravila, što ovisi o svakom posebnom slučaju. Općenito

uzevši važnost i kvaliteta tih dokumenata varira ovisno o njihovu sadržaju, broju država

sudionica konferencije i preciznosti očitovanja volje u njima.

Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, koji su jednoglasno usvojili i

potpisali najodgovorniji dužnosnici (uključivši najviše partijske funkcionere) država

sudionica u Helsinkiju 1975., ima u tom pogledu veliku važnost. Mada nije usvojen u obliku

ugovora, nije bio ratificiran ni registriran u Tajništvu UN-a, taj Završni akt predstavlja izraz

26

www.nasciturus.com

volje svih europskih država, te SAD-a i Kanade. Bez obzira što taj Završni akt nije ugovor,

svako kršenje tih načela činilo bi grubu povredu imperativnih normi općeg običajnog prava

(jus cogens) i povlačilo bi odgovornost po međunarodnom pravu.

4. DEKLARACIJE POLITIČKIH ORGANA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Među tim deklaracijama najznačajnije su one usvojene u Općoj skupštini UN-a ali od važnosti

mogu biti rezolucije i preporuke odgovarajućih organa Međunarodne organizacije rada,

UNESCO-a i nekih drugih međuvladinih organizacija.

Te deklaracije Opće sukpštine odražavaju volju većine država članica UN-a i ponekad se

izjašnjavaju o veoma vaćnim međunarodnimm pitanjima. Po ustavnim aktima organizacija u

pitanju te deklaracije nemaju veću važnost od prostih preporuka, i one po toj osnovi ne

obvezuju ni države članice koje su za njih glasovale.

Unatoč tome, neke od deklaracija koje je usvojila Opća skupština UN-a bile su veoma

značajne u običajnom procesu. Moguće je čak formulirati nekoliko općenitih uvjeta da bi

neka deklaracija postigla tu svrhu.

Tekst deklaracije u pitanju mora biti sročen na imperativan način i mora sadržavati precizna

pravila koja se mogu pretvoriti u pravo. Njezin tekst donekle treba odražavati intezitet i

preciznost volje država koje u za nju glasovale da se poluči baš takav učinak. Stoga njezina

pravila trebaju biti formulirana u obliku impersonalnih normi na način da predviđaju opću

obvezu za sve države. Formulacija u obliku preporuka ili želja ne može postići takav učinak.

Nadalje, važan je rezultat glasovanja za deklaraciju u pitanju. Jednoglasno ili konsenzusom

usvojene deklaracije imaju veći autoritet od onih usvojenih većinom glasova. Ako je protiv

neke deklaracije glasovao čitav blok ili skupina država, ona ne može postići takav učinak,

osim ukoliko se odnos tih država naknadno nije izmijenio u toku primjene načela iz

deklaracije.

Konačan dokaz o pravnoj obvezi proizlazi tek iz ponašanja država nakon usvajanja

deklaracije u pitanju. Ako se golema većina država pridržava njezinih načela u praksi, ili ako

se one na takvu deklaraciju kasnije pozivaju kao na izvor pravnih pravila na toj snazi, tada se

može zaključiti da je ona postigla svoj cilj (učinak).

Deklaracije mogu najprije dati početni stimulans za nastanak nekog pukog običaja ili običajne

prakse, čija kristalizacija u pravo može biti veoma daleka. Opća deklaracija o ljudskim

pravima iz 1948. razradila je načela iz te oblasti, poštivanje kojih je na veoma općenit način

bilo proklamirano u Povelji UN-a. Većina pravila sadržana u njoj kasnije je bila pretočena u

27

www.nasciturus.com

opće i u regionalne konvencije o ljudskim pravima, koja po ugovornoj osnovi danas obvezuju

ogromana broj država u svijetu.

Deklaracije, nadalje, mogu predstavljati akte kristalizacije nekih političkih načela i postojeće

običajne prakse u običajna pravila. Primjer za to je Deklaracija o davanju neovisnosti

kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960.

Sličnu snagu u kristalizaciji običajnog pravila imala je Deklaracija o zabrani upotrebe

nuklearnog i termonuklearnog oružja iz 1961., te Deklaracija o stalnoj suverenosti država nad

njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962.

Deklaracije mogu potvrđivati načela i pravila međunarodnog prava prethodno stipulirana u

nekom ugovornom tekstu, kako bi stekla značaj pravila općeg međunarodngo prava. Kao

primjer uzima se jednoglasno usvojena rezolucija Opće skupštine iz 1946. kojom su

potvrđena načela međunarodnog prava sadržana u u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala

iz Nürnberga (tzv. Nürnberška načela ). Riječ je o zločinima protiv mira, ratnim zločinima i

zločinima protiv čovječnosti.

Jednoglasno ili golemom većinom usvojene deklaracije mogu biti akti tumačenja nekih

običajnih pravnih pravila na snazi. Primjer za to je Deklaracija o načelima međunarodnog

prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a usvojena

konsenzusom 1970.

5. ZAKLJUČCI SASTANAKA GLAVARA DRŽAVA I ŠEFOVA VLADA

Ti zaključci mogu imati ulogu sličnu ili veću od deklaracija usvojenih u Općoj skupštini UN-

a. Oni mogu sami predstavljati praksu država u pitanju, mogu biti dokazom njihove već

postojeće prakse, a ponekad mogu biti i osnova za buduću praksu.

Posebna vrijednost tih zaključaka leži u tome što izjave državnih poglavara i šefova vlada,

prema propisima općeg međunarodnog prava obvezuju njihove države kad su date s

namjerom da stvore pravnu obvezu.

6. JEDNOSTRANI AKTI DRŽAVA

Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja

od ponašanja. Oni se mogu očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinare, na

televiziji, i sl. Oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta, deklaracija,

sudskih presuda i dr. Dakle, ti akti mogu potjecati od zakonodavne, izvršne, sudske, vojne ili

druge nadležne vlasti države u pitanju.

28

www.nasciturus.com

Poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan su izvor međunarodnog prava. Oni po

sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za državu u pitanju, te odgovrjuća prava i dužnosti za

druge države.

Jednostrani akti oduvijek su igrali značajnu ulogu u običajnom procesu. Običajna pravila

mnogih grana međunarodnog prava, poput prava mora, razvijala su se najprije putem

jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i mnogostranih

ugovora.

S gledišta postojećeg običajnog prava neki akti država prvobitno mogu biti protupravni i

povlačiti međunarodnu odgovornost njihovih počinitelja. Ali kumulacija takvih akata od

strane većeg borja država, pod uvjetom da ne nailazi na proteste i protivljenja ostalih, može

dovesti do izmjene postojećeg običajnog prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novim.

7. MEĐUNARODNA SUDSKA I ARBITRAŽNA PRAKSA

Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe, uz znanost, kao pomoćno sredstvo za

utvrđivanje pravnih pravila. Izraz «sudske rješidbe» obuhvaća presude i savjetodavna

mišljenja predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg Međunarodnog suda,

potom presude drugih stalnih međunarodnih sudova, zatim međunarodne arbitražne presude,

ali i presude sudova država. Spomenute sudske rješidbe mogu poslužiti i kao dokaz da neko

načelo ili određeno ponašanje nekih država nije steklo svojstvo pravnog pravila na snazi.

Neke presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda u Haagu, i to naročito one koje su

usvojene znatnom većinom glasova u sudačkom zboru, i koe su obrazložene uvjerljivim

pravnim razlozima, imaju velik autoritet kao dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanja

određenih pravnih pravila.

Neke presude i savjetodavna mišljenja su tako značile samo za sebe akt kristalizacije dotada

nesigurne, nedosljedne i neujednačene prakse država u običajna pravna pravila, koja se

pototm više nisu dovodila u pitanje. Primjeri:

- U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o Naknadi štete u službi UN-a, Sud je ustanovio

da je OrganizacijaUN-a subjekt međunarodnog prava, sposobna da bude nosilac

međunarodnih prava i dužnosti i da štiti svoja prava isticanjem međunarodnih zahjeva.

Taj međunarodni subjektivitet, po mišljenju Suda, ne proteže se samo na države

članice te Organizacije, nego je objektivnog značaja. To znači da ga moraju uzeti u

obzir i države nečlanice te svi drugi subjekti međunarodnog prava. Nakon tog

savjetodavnog mišljenja veoma se rijetko osporavao subjektivitet UN-a, ali i drugih

međuvladinih organizacija. Danas takvih gledišta uopće nema.

29

www.nasciturus.com

- U savjetodavnom mišljenju iz 1951., o Rezervama na Konvenciju o genocidu, Sud je

naveo da ako neka konvencija ne sadrži odredbe o doupustivosti rezervi, iz toga se ne

smije zaključiti da je ulaganje rezervi na tu konvenciju uvijek zabranjeno.

- I presuda o Anglo-norveškom ribolovu iz 1951. propisala je neka pravila općenite

naravi glede povlačenja ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog

mora, glede država čije su obale razvedene i usječene. Propisi iz te presude potom su

gotovo u cijelosti uneseni u čl. 4. Ženevske konvencije o teritorijalnom moru i

vanjskom pojasu iz 1958., te ponovno u čl. 7. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.,

kao opće običajno pravo na snazi.

- Poseban je slučaj tzv. pravičnih načela kao navodnih načela i pravila međunarodnog

prava u razgraničavanju prostora epikontinentskog pojasa između susjednih obalnih

država. Sud je u svojoj presudi iz 1969. o Epikontinentskom pojasu u Sjevernom moru

(SR Njemačka protiv Danske i Nizozemske), ustvrdio da pravilo iz čl. 6. Ženevske

konvencije o epikontinentskom pojasu, iz 1958. koje propisuje crtu sredine uz posebne

okolnosti, ne obvezuje Njemačku kao ugovorni propis jer ona nije ratificirala tu

Konvenciju. Ali Sud je ustvrdio da to pravilo iz čl. 6. nije bilo, niti je u kasnijoj praksi

država postalo, pravilom općeg običajnog prava.

8. ZNANOST MEĐUNARODNOG PRAVA

Naučavanje najpozvanijih publicista različitih naroda, također je priznato čl. 38. Statuta

Međunarodnog suda, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila.

U 17. i 18. st., kada su učenja o prirodnom pravu bila vladajuća, znanost je bila od velike

važnosti za razvoj pojmova i instituta međunarodnog prava. Pravna pravila su se neposredno

izvodila (deducirala) iz ljudskog razuma jer su morala biti u skladu s razumom, te iz

prorodnog stanja čovjeka kao razumnog, prirodnog i društvenog bića.

U 19. st. naučavanje o prirodnom pravo bilo je u cjelini odbačeno u korist pozitivnog prava.

Održala su se samo ona pravila prirodnog prava koja su utjecala na praksu država u njihovim

međusobnim odnosima i koja su se na taj način transformirala u pozitivno običajno pravo.

Djela velikih pisaca prirodnog prava (Grotiusa, Pufendorfa, Bynkershoeka, Wolffa, Vattela i

dr.) rijetko su se i nedosljedno uzimala kao dokazna sredstva pravnih pravila, naročito u

arbitražnim te kasnije u sudskim presudama.

U 20 st. veliki broj pisaca u mnogim zemljama objavljuje sustavna i monografska djela iz

međunarodnog prava.

30

www.nasciturus.com

Vrijednost nekog znanstvenog djela ovisi o međunarodnom ugledu pisca i o njegovoj

sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži stavove koje zastupa i zaključke do

kojih je došao.

Osobina mnogih pisaca je da ne opisuju pravo kakvo je u danom trenutku zaista na snazi (lex

lata), ne go pravo kakvo bi po njihovim željama ili u interesu njihovih država trebalo biti (lex

ferenda). I što su više iskazi jedne i druge vrste izmiješani i nerazgraničeni, opada dokazna

vrijednost znanstvenih djela o običajnom pravu na snazi.

U moderno doba, od pojedinačnih djela pisaca znatno su utjecajniji rezultati i zaključci

vijećanja nekih međunarodnih tijela:

a) Komisija za međunarodno pravo je organ Opće skupštine UN-a, koja i bira njezine

članove. Članove te Komisije bira taj politički organ UN-a u njihovu osobnom

svojstvu, a na kao predstavnike država. Ipak pretežito broj članova Komisije su pravni

savjetnici svojih vlada. Glavna djelatnost Komisije za međunarodno pravo sastoji se u

pripremanju nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju određenih

područja međunarodnog prava.

b) Institut za međunarodno pravo je nevladino tijelo, sastavljeno od ograničenog broja

najuglednijih sturčnjaka koji djeluju u osobnom svojstvu, i koji na upražnjena mjesta

biraju svoje nove članove u postupku tajnog glasovanja. U okviru djelatnosti Instituta

pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pitanjima međunarodnog prava na temelju

opširnih prethodnih izvješća pojedinih članova koji se temeljito razmatraju, naprije u

užem odboru, a potom na plenarnim sjednicama instituta.

c) International Law Association (Ddruštvo za međunarodno pravo) je također nevladino

tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo (među kojima je i

Hrvatsko društvo za međunarodno pravo), ali i članove pojedince. Ono putem

djelatnosti svojih izvještača i odbora te vijećanjima na konferencijama koje se

održavaju svake druge godine, priprema i usvaja rezolucije o važnim pitanjima

međunarodnog prava.

31

www.nasciturus.com

10. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH

PRAVILA

U vezi s nastankom i djelovanje općih običajnih pravnih pravila nameće se pitanje, koje je

postavila pozitivistička škola, a koje je i danas aktualno. Prema pozitivističkom, tj.

voluntarističkom učenju, nijedna država ne može biti obavezana nikakvim pravilom

međunarodnog prava, bilo općim ili partikularnim, na koje nije dala svoj pristanak. Pristanak

može dati:

a. izričito putem ugovora

b. prećutno nastankom običajnog pravnog pravila

Dakle, prema ovom učenju, običajno međunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku

(tacitus consensus). Jedan sovjetski pisac izjednačio je običaj čak s prešutnim sporazumom

(pactum tacitum).

Kad bi pozitivističko učenje bilo ispravno u njegovoj cjelini, teško da bi uopće bila moguća

pravila općeg međunarodnog prava, ili bi ta pravila bila toliko malobrojna i nedovoljna da ne

bi mogla činiti cjeloviti sustav prava. Teško se može zamisliti da bi se za svako običajno

pravilo trebalo prikupljati dokaze o izričitom ili prešutnom pristanku na njega više od 180

neovisnih država koliko ih danas ima, i još većeg broja međuvladinih organizacija. Kod nekih

pisaca koji zastupaju pozitivističko učenje prešutni se pristanak ipak svodi na pravnu fikciju.

♥

Pri razmatranju uvjeta nastanka pravila općeg običajnog prava, treba uzeti u obzir da se sva

ona ne mogu doslovno primjenjivati na sve subjekte međunarodnog prava i na njihove

uzajamne odnose.

Kao ektreman primjer za to može se uzeti pravilo prema kojem se morski prostori država sa

stalno zaleđenom obalom mjere od ruba stalno zaleđene morske površine, koja se u tom

pogledu izjednačava s kopnom. U postupku nastanka tog općeg običajnog pravila, koje se

odnosi na sve države s takvom obalom mogla je sudjelovati samo nekolicina država koje

imaju obalu u arktičkom prostoru. I u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali

broj država.

Pasivnost i nezainteresiranost čak i većine država svijeta ne smeta stvaranju općeg običajnog

prava ako postoje svi drugi uvjeti njegova nastanka. Stoga, u stalnoj, jednoobraznoj

(istovjetnoj) i kontinuiranoj praksi može sudjelovati manji broj država koje su posebno

zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o pravnoj obaveznosti te prakse

32

www.nasciturus.com

(opinio iuris) pretvara tu praksu u novo pravilo koje obavezuje i one države koje nisu

sudjelovale u njegovom stvaranju, a nisu mu se niti djelotvorno suprostavile. Pasivnost država

uzima se kao njihvov «podrazumijevani pristanak» (acquiescence).

Dakle, opću praksu iz čl. 38. Statuta Međunarodnog suda ne breba uzimati kao univerzalnu.

Ukoliko neka država nađe interesa da se međunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do

nastanka novog općeg običajnog pravnog pravila odupre, ona mora uložiti protest aktivnim

sudionicima te prakse. Protest se može izraziti i nekim konkludentnim činom poput: iznošenja

spora pred Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu UN-a, glasanjem za neku rezoluciju u Općoj

skupštini ili drugom nadležnom tijelu kojom se takva praksa osuđuje, otpočinjanjem

arbitražnog ili sudskog postupka protiv sudionika te prakse i sl. Da bi protest mogao polučiti

željeni cilj, mora biti efikasan i u razmjeru s naravi akta protiv kojeg je upravljen.

Prostest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni proces i

tada do nastanka novog običajnog pravnog pravila neće nikad doći.

Efikasni protesti neke izolirane države u početnom stadiju običajnog proseca, dok se običajna

praksa nije iskristalizirala u novo opće pravno pravilo, mogu tu državu izuzeti iz domašaja

primjene općeg običajnog pravila, čak ako potom i ono nastane.Međunarodni sud je u presudi

iz 1951. o Anglo-norveškom ribolovu istaknuo da se u svakom slučaju pravilo o najvećoj

dopuštenoj širini ulaza u zaljev od 10 milja 8da bi ga obalna država ima pravo smatrati svojim

unutrašnjim vodama), ne može primijeniti na Norvešku, budući da se ona oduvijek odupirala

svakom pokušaju da se ono primijeni na norvešku obalu.

Slično tome, ustanova tzv. historijskih zaljeva nastala je u međunarodnom pravu dosjelošću.

Neke su obalne države od davnina svojatale neke zaljeve u kojima bi prema općem

međunarodnom pravu veći dio voda trebao činiti dijelove otvorenog mora. Ali u tome im se

nije odupirala ni jedna druga država, i one su time stekle historijski naslov kao izuzetak od

općeg međunarodnog prava.

Mogućnost izuzimanja od općih običajnih pravila pretežito ovisi o naravi običajnog pravila u

pitanju (podjela pravila međunarodnog prava s obzirom na domašaj njihove važnosti).

A) Skupina imperativnih normi općeg međunarodnog prava (jus cogens)

strogo u smislu članaka 53., 64. i 71. Bečke konvencije o pravu

ugovora iz 1969. ima, nakon što nastanu, retroaktivan učinak. Kad

stupe na snagu, norme tog domašaja okončavaju svaku pravnu

situaciju država prethodno stvorenu suprotnim partikularnim

običajnim pravilom, ili ugovorom, ili temeljem njihovih jednostranih

akata.

33

www.nasciturus.com

B) Glede druge skupine imperativnih normi, osobito onih o pravu mora,

suprotno ponašanje zabranjuje se za ubuduće. Ali pravila te vrste

poštuju sva već stečena prava obalnih država zasnovana na zastari,

historijskom naslovu ili partikularnom običaju već na snazi.

C) Postoje brojna opća običajna pravila dispozitivne naravi (jus

dispositivum). Nakon što ta pravila postanu dijelom pozitivnog

međunarodnog prava, države mogu u svakom trenutku, od njih

odstupiti sklapanjem posebnog ugovora za njihove uzajamne odnose,

ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila.

♥

Vrlo važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog

prava. U praksi Međunarodnog suda zapažen je s tim u vezi jedan paradoks u pogledu pravila

ius cogens: što je neko imperativno pravilo važnije za održanje međunarodnog mira,

sigurnosti i miroljubive suradnje država, opada osjećaj dužnosti Suda da dokazuje njegovu

opću običajnu narav.

Kad se radi o nekom općem običajnom pravilu manje od političke važnosti, teret dokazivanja

pada na državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka

nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj

protesta. Kad u tom sporu odlučuje neko međunarodno sudbeno tijelo, od njega se očekuje da

na temelju dokazane prakse ustanovi opinio juris.

Stranci u postupku koja osporava postojanje običajnog pravila u pitanju dovoljno je dokazati

da praksa niej bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ako za to ima argumenata,

ona može dokazivati da države sudionice nisu tu praksu vršile iz uvjerenja da ona predstavlja

njihovu pravnu obvezu (opinio juris), nego iz nekih izvanpravnih razloga.

34

www.nasciturus.com

11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I «LEGISLACIJA» U

OBIČAJNOM PRAVU

Budući da je običajni proces praktično jedini proces nastanka, kasnijih izmjena i prestanka

pravila općeg međunarodnog prava, države ga nastoje različitim aktima svjesno pospješivati

ili usmjeravati u željenom pravcu razvoja.

Najvažniji način utjecanja na običajni proces i na usmjeravanje prakse država u određenim

oblastima je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke

grane međunarodnog prava.

Povelja UN-a u čl. 13. predviđa kao jednu od funkcija Opće skupštine poticanje progresivnog

razvitka međunarodnog prava i njegove kodifikacije. U tu svrhu Opća skupština ustanovila je

kao svoj pomoćni organ Komisiju za međunarodno pravo.

Ove dvije funkcije nisu jasno razdvojene i uzajamno se prožimlju. Ako se žele zabilježiti i

sistematizirati već postojeća običajna pravila u nekom ugovornom tekstu, često je pri tome

potrebno predvidjeti i izvjesna nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država.

I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća pravila

općeg običajnog prava s prijedlozima de lege ferenda, koji makar u početku obvezuju samo

stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države.

U tekstovima konvencija te vrste moguće je razlikovati 4 vrste pravila. Tri prve vrste

stipuliraju se u obliku impersonalnih (bezličnih) normi kojima se predviđaju prava i dužnosti

za sve države bez ograničenja. Četvrta vrsta predviđa prava i dužnosti samo za stranke

konvencije, i ne postoji namjera da se tim propisima utječe na opći običajni proces. Te 4 vrste

pravila su:

a. Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji – Postoje najprije bezlična pravila koja očituju

već postojeće pravo. To su propisi koji su još prije prerasli u opće običajno pravo. Oni,

dakle, samo odražavaju postojeća pravila na snazi. Stranke konvencije takvim

ugovornim odredbama ne preuzimaju nove pravne obveze, niti stječu nova prava u

odnosu na prava koja uživaju sve druge države po običajnoj osnovi. Glede tih propisa

ugovorni tekst služi samo kao dokaz o postojanju i o sadržaju općeg običajnog prava

na snazi. To je konverzija običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i

sistematiziranih pravila.

b. Propisi koji čine progresivni razvoj međ. prava – ova pravila kristaliziraju postojeću

praksu u novo običajno pravo. Prije usvajanja konvencije praksa država još nije

postala jednoobrazna, a dotična pravila nisu bila prihvaćena kao pravo od potrebne

35

www.nasciturus.com

većine država u svijetu. Donošenje konvencije može utjecati na okončanje tog

procesa. Za treće države, koje ne postanu strankama takve konvencije, ta pravila su još

uvike lex ferenda koja u početku ne obvezuju njih nego samo stranke konvencije po

ugovornoj osnovi.

c. «Legislacija» međunarodnog prava putem konvencije – ovdje spadaju propisi koji

predviđaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novonastale objektivne situacije.

Tu običajni proces nije još ni otpočeo, a predviđena pravila se još ne mogu potkrijepiti

nikakvom praksom obavljenom jprije njihova formuliranja. Pravila te vrste suu

neizbježna kada se za konferencijskim stolom žele uskladiti oprečni i posebni interesi

velikog broja država. Po svojem sadržaju ona moraju biti na jednak način primjenljiva

za sve države. I kao što je Međunarodni sud izrekao u presudi iz 1969., ta pravila ne

smiju biti podložna bilo kakvim rezervama stranaka konvencije.

U međunarodnoj zajednici ne postoji zakonodavni organ koji bi donosio propise

nekom većinom glasova. «Legislacija» se tu može obavljati jedino na diplomatskim

konferencijama usvajanjem općih konvencija o kodifikaciji, otvorenih na ratifikaciju i

pristup svim državama. Ako neka takva konvencija stekne očekivano velik i dovoljno

reprezentativan broj država stranaka, potom se može tvrditi da su se i njezini

«legislativni» propisi transformirali u novo opće običajno pravo i da po običajnoj

osnovi predviđaju prava i da obvezuju sve države, uključivši i one koje su ostale izvan

konvencije.

d. Konvencije «o kodifikaciji» poput svih drugih, ne mogu biti bez kontraktualnih

propisa iz čijeg samog teksta proizilazi namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo

za njihove stranke. U tu skupinu spadaju uobičajene završne odredbe o potpisivanju,

ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu konvencije, o dozvoljenosti ili zabrani rezervi

na konvenciju.

Ako neka konvencija o kodifikaciji predviđa osnivanje nekih stalnih tijela ili čak nove

međunarodne organizacije, ili periodične sastanie njezinih država članica, te bilo

kakve druge propise o postupku, svi se oni moraju stipulirati isključivo u

kontraktualnom obliku.

Gore navedena podjela je samo uvjetna i i podložna je razvoju u vremenu. Ona je korisna u

trenutku usvajanja neke takve konvencije. Ali ukoliko takva konvencija stupi na snagu i

obuhvati pretežit broj država u svijetu, tada će doći do brže ili polaganije transformacije

propisa koji čine progresivni razvoj i onih o čistoj legislaciji u one o čistoj kodifikaciji. Pisani

36

www.nasciturus.com

ugovorni propisi iz sve 4 skupine rijetko mogu obuhvatiti sve probleme pravne oblasti koja je

predmetom pravnog uređenja.

12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA

Iako je ugovor najznačajniji način stvaranja i izmjene pravila partikularnog međunarodnog

prava, u užim odnosima između određenih subjekata međunarodnog prava mogu nastajati i

partikularna običajna pravna pravila.

Poput općeg običaja i partikularni običaj sastoji se iz dvaju konstitutivnih elemenata:

- stalne, jednoobrazne i kontinuirane prakse užeg kruga država i drugih subjekata

međunarodnog prava, te

- njihova uvjerenja da je ta praksa pravno obvezatna (opinio juris).

Po svojoj biti partkikularno običajno pravo ipak je sličnije ugovorima nego općim običajnim

pravilima. Pravila te vrste uvijek se odnose na određeni krug subjekata međunarodnog prava.

Poput ugovora, niti ona ne mogu obvezivati države i druge subjekte koji na njih nisu dali neku

vrstu pristanka, npr. ako su u procesu njihova nastanka bili pasivni i nezainteresirani, a još

više ako su im se otvoreno suprostavili protestima ili sličnim postupcima. Stoga je partkularno

običajno pravilo u biti prešutan sporazum (pactum tacitum), veoma sličan ugovorima u

nepisanom obliku.

U svakom slučaju neko novo partikularno običajno pravilo ne smije biti u suprotnosti s

postojećim imperativnim pravilom dok god se ono ne izmijeni.

Vrste partikularnog običajnog prava:

a) LOKALNI OBIČAJ - Postojale su sumnje u mogućnost nastanka običajnog pravila te

vrste. Te sumnje Međunarodni sud je u presudi iz 1960. o Pravu prolaska

(Portugal/Indija), izričito otklonio navodeći da je teško vidjeti zašto bi broj država

među kojima se neki lokalni običaj može ustanoviti na temelju dugotrajne prakse,

nužno morao biti veći od dviju. Sud ne vidi razloga zašto dugotrajna i kontinuirana

praksa između dviju država, prihvaćena od njih da regulira njihove odnose, ne bi

ustanovila osnovu za uzajamna prava i obveze između tih dviju država. Iz ovog

slučaja proizlazi da lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne naravi koja

predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu.

b) REGIONALNI OBIČAJ – Nije isključena mogućnost nastanka ni regionalnih

običajnih pravila koja bi uređivala odnose između država iz određenog dijela svijeta

koji se po nečemu odlikuju od drugih. Ali ni taposebna običajna pravila, poput svih

37

www.nasciturus.com

drugih, ne smiju biti u suprotnosti s imperativnim normama općeg međunarodnog

prava (jus cogens) na snazi, niti ih mogu nadomjestiti. Prije II. svjetskog rata vladalo

je uvjerenje da postoji regionalno američko međunarodno pravo, s nekim

posebnostima u odnosu na opće međunarodno pravo. Ali neka načela, poput onog o

zabrani intervencije, nastala su u tom pravu prije nego što su se asimilirala u opće

međunarodno pravo Poveljom UN-a iz 1945. U presudi iz 1950. o Pravu azila

(Kolumbija/Peru), Međunarodni sud je uzeo u obzir činjenicu što Peru nije ratificirao

dvije regionalne konvencije o političkom azilu iz 1933. i 1939., ako dokaz da je ta

zemlja odbila priznati to partikularno običajno pravo, i da je stoga ona ne obvezuje.

c) SPECIJALNI OBIČAJ U UGOVORNOM ODNOSU – Potoji posebno područje

međunarodnog prava u kojem partkukularni običaj može biti od većeg praktičkog

značenja. Radi se o običaju koji nastaje u okviru ugovornog odnosa, a koji smo

nazvali «specijalnim» običajem. Države stranke nekog ugovora mogu u tijeku njegove

primjene odstupiti od njegovih propisa, posebno ako se taj ugovor primjenjuje kroz

dugačko vremensko razdoblje, a iz nekih razloga ne vrši se formalna revizija njegova

teksta. Tada se putem običajnih pravila usaglašuje tekst takvog ugovora s

izmijenjenim socijalnim i političkim uvjetima u kojima se on primjenjuje.

Ako je takva praksa stalna, kontinuirana i jednoobrazna između svih stranaka ugovora,

ona može dovesti do njihova uvjerenja o obvezatnosti te prakse (opinio juris). Time

dolazi do stvaranja partikularnog običajnog pravila koje ima učina revizije de facto

ugovornog teksta u pitanju.

Iz svega izloženog proizlazi da partikularni običaj ipak nije veoma pogodan način za pravno

uređenje međudržavnih i drugih pravnih odnosa u regionalnim i drugim okvirima

međunarodne suradnje užim od onih svjetskih. Unatoč tome, takva pravila su moguća, a kad

nastanu ona imaju jednak pravni učinak poput svih drugih pravila partikularnog

međunarodnog prava.

38

www.nasciturus.com

C. PRAVO MEĐUNARODNIH UGOVORA

13. ZNAČAJKE UGOVORA KAO IZVORA MEĐUNARODNOG

PRAVA

Međunarodni ugovori su najvažniji način uglavljivanja uzajamnih prava i dužnosti država i

drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim partikularnim (posebnim) odnosima.

Budući da se najveći broj ugovora sklapa u pisanom obliku, njihove stranke u njima mogu na

precizan način izraziti svoje međusobne odnose, i bolje nego na drugi način uglaviti željenu

ravnotežu između uzajamnih prava i dužnosti. Odnosi između suverenih i jednakih subjekata

u biti se zasnivaju na ravnoteži i uzajamnosti (reciprocitetu), mada je u prošlosti oduvijek bilo

neravnopravnih i nametnutih ugovora.

Neki oblici međunarodne saradnje mogu se urediti samo u obliku pisanog ugovora. (Npr.:

osnivanje nove međunarodne organizacije i predviđanje broja, sastava i nadležnosti njehizin

organa; ugovori o trgovini; ograničenje oružanja itd.)

Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku za razliku od običajnih pravila, pravne

obaveze iz ugovora nije potrebno posebno dokazivati jer o njima postoji pismeni akt. Ipak, to

ne otklanja sporove o tumačenju.

Neki oblici međunarodne suradnje mogu se urediti samo pisanim ugovornim pravilima. To je

slučaj s osnivanjem nove međuanrodne organizacije i predviđanjem broja, sastava i

nadležnosti njezinih organa i sl.Od posebnog je značaja i činjenica da se najveći broj ugovora

sklapa u pisanom obliku. Stoga za razliku od običajnih pravila, pravne obveze iz ugovora nije

potrebno posebno dokazivati jer o njima postoji pismeni akt.

Pravo međunarodnih ugovora je grana općeg međunarodnog prava koja propisuje pravila o

sklapanju ugovora, o njihovu stupanju na snagu, o rezervama na ugovore, o primjeni,

tumačenju, izmjenama, ništavosti, te o prestanku i obustavljanju primjene ugovora. Prije

1969. u znanosti i međunarodnoj praksi ta su načela bila općenito prepoznata i prihvaćena, ali

nije bilo potpune suglasnosti u tome u kojim uvjetima, okolnostima i u kojem su opsegu ona

primjenljiva na međunarodne ugovore.

BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA kojij je stranka i Hrvatska potpisana

1969. a stupila je na snagu 1980. Ona je preciznim propisima u pisanom obliku razriješila

najveći broj tih dilema. Nakon njezina usvajanja ti njeni propisi zadobili su objektivan značaj

i gotovo su svi do danas prerasli u pravila općeg običajnog prava, koja više nitko ne osporava.

39

www.nasciturus.com

Pravila ove Konvencije se danas primjenjuju ili se smatraju primjenljivima, na stranke svih

ugovora koji se sklapaju. Stoga je upravo ta Konvencija do danas moćda najznačajniji ugovor

o kodifikaciji međunarodnog prava.

Manje je uspjela BEČKA KONVENCIJA O SUKCESIJI DRŽAVA GLEDE MEĐ.

UGOVORA iz 1978., a koja je stupila na snagu 1996.. Među strankama se nalazi i Hrvatska.

Uz te dvije Bečke konvencije, do sada je još usvojena i potpisana ali nije stupila na snagu,

BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA IZMEĐU DRŽAVA I

MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA ILI IZMEĐU MEĐUN. ORGANIZACIJA iz

1986. Hrvatska je njezina država ugovornica.

14. POJAM I VRSTE UGOVORA

Međun. ugovor se sastoji u saglasnosti volja 2 ili više subjekata međunarodnog prava s ciljem

postizanja određenog učinka po međunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti

između njegoivh stranaka. Ugovori mogu biti:

- dvostrani i mnogostrani

- sastavljeni u jednoj ispravi s mogućim dodacima tj aneksima ili u više imeđusobno

povezanih isprava (u razmijenjenim notama).

Oni mogu biti sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku.

Da bi ugovor ostvarivao namjeravani pravni učinak po međunarodnom pravu, mora

ispunjavati više uvjeta:

a) Sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnog prava, tj. države,

međuvladine organizacije ili priznati ustanici.

b) Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv.

Pravno je nedopustiv onaj ugovor:

- kojeg je materijalno nemoguće izvršiti (npr. ako se odnosi na svemirska i druga

prostranstva koja su zasada nedostupna čovječanstvu) ili

- koji je u sukobu s nekom imperativnom normom međunarodnog prava.

c) Izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga su

prema nekim općim načelima prava ništavi ugovori glede kojih postoje mane pri

očitovanju volje neke od stranaka. Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana

uzrok apsolutne ništavosti i ugovor se tada ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim

pristankom svih stranaka. To su osim sukoba s jus cogens, prisila izvršena nad

predstavnikom neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu. Osale mane

40

www.nasciturus.com

uzroci su relativne ništavosti (bludnja, prijevara, korupcija predstavnika države, te

druge mane koje predviđa Konvencija). One dovode do ništavosti jedino ukoliko se

oštećena stranka na njih pozove.

d) Opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik (formu) ugovora.

Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku.

**

Svi ugovori na snazi u načelu jednako obvezuju sve njihove stranke čak i bez obzira na tijelo

neke države koje ih je sklopilo, ili na akt kojim su ratificirani. U pravilu ne postoji hijerarhija

između ugovora nalik na hijerarhiju pravnih normi i pravnih akata u unutarnjem pravu.

Djelomični izuzetak od tog pravila je Povelja UN-a i to zbog derogatorne klauzule u čl. 103.

koji propisuje da u slučaju sukoba između obveza članova UN-a prema ovoj Povelji i njihova

obveza prema bilo kojem drugom međunarodnom sporazumu, prevlađuju njihove obveze iz

ove Povelje.

Nemoguće je dosljedno izvršiti podjelu svih međunarodnih ugovora prema njihovom

sadržaju. Međutim, neke podjele ugovora/ugovornih propisa nisu bez osnove.

1.) UGOVORI SKLOPLJENI U PISANOM ILI NEKOM DRUGOM OBLIKU – Prva podjela ugovora

odnosi se na oblik (formu) u kojem su sklopljeni. Usmeni ugovori su danas vrlo rijetki, ali

ukoliko postoje, onda njihove stranke obvezuju kao i pismeni ugovori. U oružanom

sukobi punopravni sporazumi mogu se sklapati i znacima. Sporazumi se danas mogu

sklopiti izmjenom poruka putem telefona, radija ili telefaxa, pod uvjetom da je pristanak

obiju stranaka na neku pravnu obvezu izražen na izričit i nedvojben način. Danas su ipak

teško zamislivi (mada nisu nemogući) usmeni sporazumi koji ostaju u nepisanom obliku.

Većinom se o njima sastavlja zapisnik. Ako je takav zapisnik ili memorandum o

suglasnosti ovjeren od predstavnika svih stranaka, time on može zadobiti oblik pisanom

sporazuma.

2.) DVOSTRANI I MNOGOSTRANI UGOVORI – Podjela ugovora s obzirom na broj njihovih

stranaka čini se na prvi pogled najmanje značajnom ali to nije tako. S Prvom haškom

mirovnom konferencijom održanom 1899. otpočinje prodor mnogostrane diplomacije,

mnogostranih ugovora i međunarodnih organizacija. Taj fenomen odrazio se na mnoga

pravila prava ugovora.

Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 ili više godina s mogućnošću

njegova jednostranog otkaza po isteku tog roka, takvim otkazom dvostrani ugoovr

41

www.nasciturus.com

okončava. Kod mnogostranih ugovra radi se o samo o jednostranom povlačenju, jer

ugovor po pravilu ostaje na snazi između ostalih stranaka.

Bitna povreda dvostranog ugoovra od jedne od stranaka ovlašćuje drugu da se na tu

povredu pozove kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene u cjelini

ili djelomično. Propisi o prestanku i suspenziji primjene mnogostranih ugovora – zbog

njihove bitne povrede od jedne od stranaka – mnogo su složeniji.

Posebnu podvrstu mnogostranih ugovora čine višestrani ugovori ograničene naravi. Ako

takav ugoovr ne predviša drugačije, na njega su rezerve moguće samo uz pristanak svih

ostalih njegovih stranaka.

3.) UGOVOR-ZAKON I UGOVOR-POGODBA – Ova podjela smatrala se bitnom, da bi se potom

počela zanemarivati. Prema učenju koje je postavio Heinrich krajem 19. st., ugovor-zakon

(Vertrag) se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih ka istom cilju. U stvari

se radi o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorom sve njihove stranke

preuzimaju iste pravne obveze. Prema tom učenju samo su ti ugovori izvor objektivnog

prava i izvor međunarodnog prava. Ugovori-zakoni mogu biti osnova za kodifikaciju i

progresivni razvoj običajnih pravila iz neke grane međunarodnog prava.Oni su slični, ali

ne isti, sa zakonima u unutarnjim pravnim porecima država.

Temelj ugovora-pogodbe su volje njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje

smjeraju istom cilju i uzajamno se dopunjuju (npr. kupovina i prodaja). Ovi ugovori nisu

izvor međunarodnog prava, već samo pravni poslovi. Njima se stvaraju samo subjektivna

prava i dužnosti njihovih stranaka. On je nalik na kontrakt iz unutarnjeg građanskog

prava. Međutim, nije točna tvrdnja da su ugovori te vrste samo pravni poslovi

(transakcije). I oni su izvori prava i obveza za njihove stranke dok su na snazi. Niti oni,

niti ugovori-zakoni ne mogu po sebi stvarati dužnosti za treće države. Ugovori-zakoni

nisu iznad poslova (transakcija) koji se sklapaju ugovorima-pogodbama.

4.) UGOVORI–USTAVI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA – Ovi ugovori imaju različite

funkcije. Svaki od njih je izvor prava i dužnosti za sve njegove stranke koje tim ugovorom

ustanovljavaju dugoročni okvir međusobne suradnje kroz stalne i ad hoc organe

organizacije u pitanju. Gotovo se svi ti ugovori sklapaju bez ograničenja njihova trajanja.

U isto vrijeme ugovorm te vrste rađa se novi subjekt međunarodnog prava. Za sve organe

te organizacije i za samu organizaciju kao posebnog subjekta međunarodnog prava on nije

nalik na ostale ugovore. Za njih je on od temeljnog tj. ustavnog značaja.

Većina tih ugovora isključuje mogućnost ulaganja rezervi na njih. Većina njih propisuje

postupak za njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile na snagu za sve

42

www.nasciturus.com

države članice organizacije, ne traži se jednoglasnost, nego neka kvalificirana većina.

Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na takve izmjene, može samo napustiti

organizaciju.

Jednoglasno ili konsenzusom usvojene rezolucije u glavnom predstavničkom tijelu

organizacije (poput Opće skupštine UN-a) mogu se smatrati ustanovljenom praksom u

postupku stvaranja partikularnih običajnih pravila u pravu te organizacije. Neki od tih

rezolucija mogu biti akti autentičnog tumačenja samog ugovora-ustava.

5.) POLITIČKI SPORAZUMI (GENTLEMEN'S AGREEMENTS) – Rašireno je mišljenje o

postojanju sproazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku s

namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali da tim putem ne preuzmu nikakve

pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovre i na

pravno neobvezujuće sporazume najčešće u praksi nije opravdano.

S druge strane, formalni ugovori poput Povelje UN-a, sadrže u nekim svojim odredbama

umjesto prava i dužnosti njihovih stranaka obične želje ili program buduće suradnje za

koji je nadležan organ tek treba donijeti odluke. Ipak, pretpostavka je da većina odredaba

formalnog ugovra stvara prava i dužnosti za njegove stranke, a da je neugovorni

instrument u načelu lišen takvih odredbi. Neovisno o obliku, uvijek je nužno u slučaju

sumnje izvršiti sasvjesnu analizu sadržaja instrumenata i okolnosti njegova usvajanja.

15. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA

1. Sve suverene (neovisne) države su subjekti međunarodnog prava prema općem

međunarodnom pravu i to njihovo svojstvo ne ovisi o njihovom priznanju od drugih država.

Sukladno tome, sve one imaju ničim ograničenu sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora.

2. S obzirom da je federalizam kao oblik složene države rasprostranjen na svim kontinentima,

važno je pitanje ugovorne sposobnosti federalnih jedinica. S obzirom da nisu neovisne

države, postoji presumpcija da države članice federacije nisu ovlaštene da budu strankama

međunarodnih ugovora. Pretpostavlja se da one nisu subjekti međunarodnog prava čak ni s

ograničenom djelatnom sposobnošću. Ako ima ta sposobnost nije priznata ustavom federacije

ili ne proizlazi iz ustavne prakse federacije potvrđene kao pravo, odredbe ustava neke

federalne jedinice o njezinoj vlastitoj sposobnosti sklapanja ugoovra nisu relevantne za treće

države. Ukoliko bi pod takvim uvjetima neka treća država sklopila ugovor s federalnom

jedinicom, to bi značilo nedopušteno miješanje u unutrašnje poslove te federacije.

43

www.nasciturus.com

Države članice federalnog saveza mogu imati sposobnost sklapanja ugovora ako se na tu

sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u njemu propisanim granicama. U bivšoj SFRJ,

nakon ustavnih promjena iz 1971. republike i pokrajine imale su široku slobodu ostvarivanja

suradnje s organima i organizacijama trećih država i s međunarodnim organizacijama, za što

nisu trebale tražiti nikakav pristanak saveznih tijela. Unatoč tome, nije im bila izričito priznata

sposobnost sklapanja ugovora po međunarodnom pravu.

3. Premda ima sumnji u to da Vatikan ispunjava sve uvjete državnosti po općem

međunarodnom pravu, Sveta Stolica, odnosno Država Vatikanskog Grada danas je općenito

priznata kao poseban subjekt međunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Sveta

Stolica sklapa s trećim državama međunarodni su ugovori na koje se neposredno primjenjuju

propisi iz Bečke konvencije iz 1969.

4. Nije jednak slučaj s ugovornom sposobnošću međuvladinih organizacija. Nevladine

organizacije tu sposobnost ne uživaju. Nema sumnje da gotovo sve međuvladine organizacije

imaju objektivni međunarodni subjektivitet, dakle ne samo u odnosu na njihove države

članice nego i prema trećim državama. One su subjekti međun. prava, ali za razliku od država

ne uživaju opću nadležnost. Međunarodne organizacije ravnaju se načelom sspecijalnosti, tj.

države koje su ih osnovale daju im određene ovlasti čije su granice određene funkcijom

zajedničkih interesa, a promicanje kojih su im te države povjerile.

Te granice mogu biti izričito određene u ugovoru ustavu organizacije. U nedostatku ali i izvan

takvih propisa, smatra se da svaka organizacija ima implicirane ovlasti bitne za vršenje

njezinih dužnosti. Izvan takvih impliciranih ovlasti, i izvan njezinih funkcija, niti jedna

organizacija nema pravo sklapati ugovore bilo s državama ili s ostalim međunarodnim

organizacijama u bilo kakvim drugim oblastima uzajamne suradnje.

Ugovori kojih je stranka neka organizacija izjednačeni su s međudržavnim ugoovrima i

jednako obvezuju sve njihove stranke.

5. Ustanici u nekom oružanom sukobu ne uživaju objektivnu međunarodnopravnu osobnost

erga omnes. Po njihovoj naravi ustanici su privremene i prijelazne cjeline. Bore se bilo za

državnost na dijelu područja neke države, ili za vlast na čitavom državnom području. Ako

pobijede tada ili stvaraju novu državu ili novu vladu. Ako budu poraženi oni nestaju.

Ograničenu međunarodnu osobnost (svojstvo subjekta međunarodnog prava) i ograničenu

sposobnost skapanja ugovora, ustanici stječu tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na

44

www.nasciturus.com

državu koja ih je priznala. Priznanje im moće dati bilo ustanovljena, tj. legitimna vlast protiv

koje se bore u vlastitoj zemlji, ili vlada neke treće države.

16.POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

Osim minimalnih uvjeta za nastanak i za postojanje ugovora, opće međunarodno

pravo ostavlja državama slobodu glede postupaka sklapanja ugovora.

U međunarodnoj praksi izrasla su 2 glavna postupka sklapanja ugovora:

1. Pojednostavljeni postupak – sastoji se u razmjeni isprava (note, pisma), i tada se ugovor

sastoji od dvije ili više povezanih isprava. Ali, te isprave moraju predvidjeti da će njihova

razmjena imati učinak izražavanja pristanka na ugovor obiju ili svih stranaka, ukoliko se na

drugi način ustanovi da su se države na to sporazumijele.

Iz ramijenjenih pisama mora nesumnjivo proizaći suglasnost volja obiju (ili svih) stranaka s

ciljem da postignu učinak po međunarodnom pravu, kao i konstatacija te suglasnosti u

odredbama u kojima se propisuju prava i dužnosti za stranke iz tog ugovora.

2. Složeni postupak sklapanja ugoovra može se satojati od više odvojenih radnji:

1. pregovori uključujući usvajanje i ovjeravanje (autentifikaciju tj. utvrđivanje

vjerodostojnosti) teksta ugovora

2. davanje pristanka stranaka da budu vezane ugovorom koji se moće izraziti na

više načina (ratifikacijom, pristupanjem, ali i potpisom, pa i razmjenom pisama

koja čine ugovor)

3. razmjena ili polaganje isprava o ratifikaciji

4. registracija ugovora kod Glavnog tajnika UN-a i njegovo objavljivanje.

Moguće su i kombinacije ovih postupaka.

*PREGOVORI I USVAJANJE TEKSTA UGOVORA*

Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država.

Predstavnik države iskazuje se punomoćjem od strane nadležnog organa. Punomoć nije

potrebna ako iz prakse zainteresiranih država ili iz drugih okolnosti proizlazi da su one

namjeravale osobu u pitanju smatrati svojim predstavnikom. Punomoć nije potrebna

državnom poglavaru, šefu vlade i ministaru vanjskih poslova. Šef diplomatske misije

(veleposlanik, poslanik ili stalni otpravnik poslova) ne treba punomoć za pregovore i

usvajanje teksta ugovora s državom u kojoj je akreditiran.

45

www.nasciturus.com

Neki akt koga u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba nema pravni učinak,

osim ako ga država u pitanju naknadno ne odobri.

Sami pregovori mogu se voditi na različite načine: pismenim putem, putem redovitih

diplomatskih kanala, ili na sastanku posebno opunomoćenih predstavnika, tj. na diplomatskoj

konferenciji uz sudjelovanje većeg broja država. Pregovori se nadalje, mogu voditi u okviru

djelatnosti neke međuvladine organizacije ili takva organizacija može organizirati

diplomatsku konferenciju.

Po trajanju pregovor mogu biti kratki, ali i veoma dugotrajni osobito ako neko stručno tijelo

prethodno ne pripremi radni tekst, tj. nacrt ugoovra kao osnovu za raspravu. Kada pregovarači

postignu sporazum o određenim pitanjima, oni stiliziraju dijelove teksta budućeg ugovora ili

ugovor u cjelini.

Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, u pravilu je potreban pristanak svih država sudionica

pregovora. To vrijedi kad se radi o dvostranom ugovoru ili o ugovoru ograničenog značaja.

Ali ako se pregovori vode na međunarodnoj konferenciji uz sudjelovanje velikog broja

država, i kad se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu obvezivati sve

sudionice pregovora, tada se načelo jednoglasnosti napušta. Tekst ugovora na međunarodnoj

konferenciji usvaja se 2/3 većinom država koje su nazočne i koje glasuju, osim ako te države,

istom većinom odluče da se primijeni neko drugo pravilo.

Ovjeravanje (autentifikacija) teksta ugovora se vrši nakon što je on usvojen. Time pregovarači

ustanovljuju i svjedoče da je tekst vjerodostojan i konačan. Ovjeravanje se vrši na način i

prema postupku predviđenom u samom ugovoru ako su se stranke o takvim odrdbama

prethodno sporazumjele. U nedostatku takvih odredaba, ovjeravanje se može izvršiti:

- potpisivanjem

- potpisivanjem ad referendum ili

- parafom predstavnika država i to bilo samog teksta ugovora, ili završnog akta

konferencije u kojem je tekst ugoovra sadržan.

Dakle, usvajanjem i ovjeravanjem, države još nisu dale svoj pristanak da budu vezane

ugovorom u pitanju. Potpisivanje ad referendum izričito znači da opunomoćeni predstavnik

izražava svoju suglasnost s uglavljenim tekstom, ali smatra da nema dovljno ovlast da

obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija.

Nakon što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji

još nije stupio na snagu.

46

www.nasciturus.com

*PRISTANAK DRŽAVA DA BUDU VEZANE UGOVOROM*

Tek tim pristankom države izražavaju svoju volju da postanu strankama ugovora u pitanju.

Ali samim izražavanjem tog pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu. Kod dvostranog

ugovora potrebno je da to isto učini i suprotna stranka, te ako je nužno da one potom razmjene

instrumente o ratifikaciji. Kod mnogostranog ugovora neophodno je da bilo sve ugovornice

daju taj svoj pristanak, ili makar njihov minimalni broj propisan u samom ugovoru kao uvjet

njegova stupanja na snagu.postoje 2 mogućnosti da ugovor stupi na snagu.

Taj pristanak se može dati ratifikacijom, prihvatom ili odobrenjem ugovora, njegovim

potpisivanjem, razmjenom isprava koje čine ugovor, pristupom ugovoru, ili na bilo koji drugi

ugovoreni način.

(i) Ratifikacija, prihvat, odobrenje – Pristanak država da budu vezane ugovorom ima za svrhu

da se ugovor, prije njegova mogućeg stupanja na snagu, razmotri u nadležnim tijelima države

prema njezinom unutrašnjem pravu. za svrhu ima da se ugovor razmotri u nadležnim tijelima

države prema njenom unutrašnjem pravu. Može se raditi o izvršnim tijelima (državni

poglavar, vlada), ili o zakonodavnom tijelu, uključivši njegove odbore.

Taj pristanak se potom daje u svečanom obliku i obično se naziva ratifikacijom. Prihvat i

odobrenje, koje spominje Bečka konvencija također obuhvaćaju to naknadno preispitivanje i

su oni u biti isto što i ratifikacija. Unutarnje pravo neke države može predvidjeti i akt

ratifikacije u slučaju njezina pristupanja nekom ugovoru koji je već na snazi.

(ii) Pristanak države da bude vezana ugovorom njegovim potpisivanjem – Neke države imaju

stroge ustavne propise po kojima se za svaki ugovor traži ratifikacija zakonodavne vlasti, ili

za neke vrste ugovora i ratifikacija izvršne vlasti. U pravu drugih država ratifikacija

zakonodavne vlasti predviđa se samo za određene vrste ugovora, dok se ostali sklapaju

potpisivanjem po odobrenju nadležne izvršne vlasti (to je slučaj i s Hrvatskom).

Bečka konvencija propisuje da se pristanak države da bude vezana ugovorom izražava

potpisom predstavnika te države u sljedećim slučajevima:

ako ugovor predviđa da će poptisivanje imati taj učinak

ako se na drugi način ustanovi da su se države pregovarateljice sporazumjele da

potpisivanje ima takav učiank ili

ako namjera države da takav učinak da potpisivanju proistječe iz punomoći njezina

predstavnika ili je izražena tijekom pregovora.

(iii) O razmjeni isprava koje čine ugovor - i tu se može postaviti pitanje propisa unutarnjeg

prava svake od država o ograničenjima glede davanja pristanka na ugovor te vrste.

47

www.nasciturus.com

(iv) Pristupanjem ugovoru – (adhezija, akcesija) je način izražavanja pristanka na ugovor u

čijem sklapanju neka država nije sudjelovala, ili je sudjelovala, ali je propustila predviđeni

rok da ga ovjeri.

Mogućnost pristupanja nije jednaka za sve ugovore. Postoje tzv. «zatvoreni ugovori» koji ne

predviđaju pristupanje trećih država ili ga čak izričito zabranjuju. Ovdje spadaju svi dvostrani

i višestrani ugovori ograničene naravi.

Druga skupina su «poluotboreni» ili regionalni ugovori koji se sklapaju u okviru regionalnih

organizacija ili imaju regionalno obilježje. Takvi ugovori predviđaju pristup samo za države

članice regionalne organizacije, a moguće i za ostale države iz tog regiona.

U treću skupinu spadaju «otvoreni ugovori» čiji je cilj u ugovorni odnos obuhvate što je

moguće veći broj država iz svih dijelova svijeta. Sve države koje postanu planicom UN-a

mogu bez značajnih ograničenja pristupiti konvencijama sklopljenim u okviru te Organizacije.

To se prvenstveno odnosi na opće konvencije o ljudskim pravima poput Konvencije o

genocidu, Konvencije o zabrani rasne diskriminacije, na 2 međunaroda pakta o pravima

čovjeka i na druge konvenciej o kodifikaciji međunarodnog prava.

**

Svi načini izražavanja pristanka država da budu vezane ugovorom: potpisivanje, ratifikacija,

razmjena isprava te pristup, vrše se prema propisima Bečke konvencije pisanim putem.

Ako neki ugovor to izričito dopušta, ili ako se ostale države ugovornice na to slože, neka

država moće se obvezati samo jednim dijelom ugovora.

**

Ako ugovor drukčije ne odredi, obje države ugovornice dvostranog ugovora razmjenjuju

isprave o ratifikaciji ugovora.

Mnogostrani ugovori u tu svrhu predviđaju depozitara. To je država domaćin diplomatske

konferencije ili glavni tajnik ili direktor međunarodne organizacije pod čijim je okriljem

održana konferencija na kojoj je ugovor usvojen.

Svaka država koja potpiše ugovor, ili da svoj pristanak da njime bude vezana ratifikacijom ili

mu pristupi, isprave o tome pohranjuje kod depozitara. Dužnost depozitara da čuva originalni

tekst ugovora, te da ovjereni tekst ugovora, kao i ovjerene prijepise svih isprava o

potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu ugovoru dostavi svim strankama ugovora. Depozitar

registrira ugovor kod Glavnog tajnika UN-a (ukoliko sam depozitar nije Glavni tajnik). On

također obavještava sve te države o stupanju na snagu ugovora kad se za to ispune uvjeti.

48

www.nasciturus.com

**

Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odredbama, ili

sporazumno između država pregovarateljica.

Da bi stupile na snagu, mnogostrane otvorene konvencije u svojim završnim odredbama

predviđaju polaganje kod depozitara određenog broja isprava o ratifikaciji i pristupu a mogu

propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje na snago nakon što se taj uvjet ispuni.

U nedostatku odredaba ili sporazuma o stupanju na snagu, stupa na snagu čim sve države

pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom.

Ali i prije stupanja na snagu ugovora, njegove države potpisnice ili ugovornice preuzimaju

prema njemu izvjesne obveze. To se dakle odnosi na države koje su potpisale ugovor a prije

nego su dale svoj pristanak, te na države koje su dale svoj pristanak, ali prije nego što je

ugovor stupio na snagu.

Te države nisu dužne izvršavati ugovor, ali imaju dužnost da se u međuvremenu uzdrže od

čina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora. To pravilo zasniva se na načelu dobre vjere.

**

Sam ugovor može predvidjeti, ili se države pregovarateljice mogu na drugi način

sporazumjeti, da se čitav ugovor ili njegov dio privremeno primjenjuje dok ne stupi na

snagu. Takav sporazum o privremenoj primjeni obvezuje sve države ugovornice.

**

Sve države članice UN imaju prema čl. 102. Povelje dužnost da sve svoje ugovore zaključene

nakon njezina stupanja na snagu registriraju u tajništvu te Organizacije. Tajništvo ih ima

potom objaviti.

U istom članku također se propisuje da se nijedna stranka ugovorora ili međunarodnog

sporazuma koji nije registriran ne može pozvati na taj ugovor ili sporazum pred nijednim

organom UN-a. Povelja, međutim, nije predvidjela nikakav rok za registraciju ugovora.

49

www.nasciturus.com

17. REZERVE NA UGOVORE

Rezerva (ograda, priuzdržaj) je jednostrana izjava, bez obzira na to kako je sastavljena ili

nazvana, kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih

odredaba ugovora. Rezerva se može očitovati pri potpisivanju ugovora, pri njegovoj

ratifikaciji (prihvatu ili odobrenju), ili pri pristupanju ugovoru.

Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding), kojom država

bez namjere da isključi ili preinači pravni učinak odredaba ugovora, pridaje nekima od tih

odredaba svoje posebno tumačenje, ili izlaže politički stav prema ugovoru koji može bacati

određenu svjetlost na tumačenje ugovora u cjelini. Ponekad se pod tim izjavama kriju istinske

rezerve, naročito kada ih ugovor izričito zabranjuje.

U načelu rezervu moraju dopustiti sve ostale stranke ugovora. To dopuštenje meže biti

predviđeno u samom tekstu ugovora, ili se glede nekih ugovora može izraziti naknadno.

Ne može se uložiti rezerva na ugovor koji je izričito zabranjuje. Ako ugovor predviđa

stavljanje rezervi samo na neke njegove odredbe ili dijelove, to podrazumijeva da su one

zabranjene glede svih drugih odredbi.

Česti su ugovori koji ne predviđaju nikakve odredbe o rezervama. Do toga može doći ako su

države pregovarateljice to pitanje zanemarile, i još čeće ako se o tome nisu uspjele

sporazumjeti. Glede tih ugovora nekoć je vrijedilo pravila da se rezerve mogu dopustiti samo

naknadnim pristankom svih ostalih stranaka ugovora, prema tzv. načelu apsolutnog integriteta

ugovora.

Prema Bečkoj konvenciji, ako sam ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, u svakom slučaju

nedopuštena je rezerva koja je inkompatibilna s predmetom i svrhom ugovora, a tu činjenicu

ocjenjuju ostale stranke ugovora.

U pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve, kada ugovor o njima nema propisa, Bečka

konvencija razlikuje 3 vrste ugovora:

a) Takvu rezervu moraju prihvatiti sve ostale stranke ako iz ograničenog broja država

pregovarateljica kao i predmeta i svrhe ugovora proistječe da je primjena ugovora u cijelosti

između svih stranaka bitan uvjet pristanka svake od njih da bude vezana ugovorom. U tu

skupinu spadaju svi dvostrani ugovori, te tzv. ugovor-pogodbe. Tu je na snazi ostalo načelo

apsolutnog inegriteta ugovora.

b) Takvu rezervu potrebno je da prihvati nadležni organ međunarodne organizacije kad se radi

o ugovoru-ustavu te organizacije, osim ako se u tom ugovoru ne određuje drugačije.

50

www.nasciturus.com

c) U pogledu svih ostalih ugovora država koja uloži rezervu ulazi u ugovorni odnos samo s

onim drugim strankama ugovora koje njezinu rezervu izričito prihvate, ili joj ne stave

prigovor u roku od 12 mjeseci od primitka notifikacije o rezervi. Država stranka ugovora koja

ne prihvati rezervu ne mora, ali može, smatrati državu koja ju je stavila strankom ugovora u

odnosu na sebe.

U slučajevima kad je rezerva dopuštena ili prihvaćena, ona uvijek mijenja ugovorni odnos

prema ostalim strankama ugovora na temelju reciprociteta. Stoga, ako neka država putem

rezerve zaista uspije isključiti neke odredbe ugovora u odnosu na sebe, ona od drugih stranaka

nema pravo tražiti izvršenje tih odredaba u svoju korist.

Rezerva se može u svakom trenutku povući i za to u načelu nije potreban pristanak ostalih

stranaka ugovora koje su prethodno na nju pristale.

Rezerva, izričit prihvat rezerve i prigovor na rezervu, moraju se sastaviti u pisanom obliku i

priopćiti (notificirati) državama ugovornicama i ostalim državama koje imaju pravo postati

strankama ugovora.

Rezerve čine ugovorne odnose veoma složenim ali su dio međunarodne stvarnosti koju je

nemoguće zbog razloga pravne sigurnosti suzbiti. Poseban su problem rezervi na konvencije,

kod kojih je mogućnost ulaganja rezervi najčešće najveća. Tada je za ugovorni odnos svake

dvije stranke koji proizlazi iz konvencije nužno ustanovljavati obujam njihovih uzajamnih

prava i dužnosti.

18. TUMAČENJE UGOVORA

Tumačenje međunarodnih ugovora ima velik značaj za njihovo izvršenje. Postoje 3 temeljne

metode tumačenja ugovora.

a) Najstarija je subjektivna metoda, koja polazi od prvobitne namjere država

pregovarateljica. Ta se metoda s nepovjerenjem odnosti prema tekstu ugovora, jer

polazi od toga da riječi nemaju značenje osim ako izražavaju namjeru stranaka kao

najbitniji element ugovora.

b) Tekstualna metoda , naprotiv, uzima tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne

namjere ugovornica, kojeg pri tumačenju treba iskoristiti koliko je to moguće. Tek ako

je tekst ugovora dvosmislen ili nejasan, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog

ishoda, dopušteno je istraživati namjeru stranaka temeljem drugih dokaza.

c) Modernija funkcionalna (ili teleološka) metoda tumačenja ne osvrće se niti na

prvobitnu namjeru, pa ponekad ni na tekst ugovora. Primjenom metode ugovor se

51

www.nasciturus.com

tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad se vrši tumačenje.

Predmet i svrha mnogih mnogostranih ugovora mogu se protekom vremena izmijeniti.

O izboru metode tumačenja može ovisiti rezultat samog tumačenja. Mada se tekstualna

metoda drži temeljnom pri tumačenju svih vrsta ugovora, ukoliko ona ne dovede do rezultata,

valja pribjeći drugih metodama. Pritom je subjektivna metoda svojstvena ugovorima-

pogodbama, a izuzetno i uz velik oprez ugovorima-zakonima. Ona nema skoro nikakve

vrijednosti pri tumačenju ugovora-ustava međunarodnih organizacija kojima je u nekim

slučajevima svojstvena funkcionalna metoda tumačenja.

Najveću slobodu tumačenja uživaju same stranke, kada zajednički tumače njihov vlastiti

ugovor. One vrše tzv. «autentično tumačenje», koje obvezuje sva druga tijela. Ne samo da one

mogu pribjeći bilo kojoj metodi tumačenja, uključivši i funkcionalnu, nego ako žele, mogu

zajedničkim sporazumom izvršiti izmjenu ugovora ili ga dokinuti neovisno o odredbama u

njemu o njegovu prestanku. Ali uvjet za autentično tumačenje ugovora je jednoglasnost svih

njegovih stranaka.

Iz navedenog proizlazi suprotno načelo, da jednostrano tumačenje nekog ugovora, ili ono na

koga nisu pristale sve njegove stranke, pravno ne obvezuje stranke koje na njega nisu dale

svoj pristanak.

I političko tijelo neke međunarodne organizacije, poput npr. Opće skupštine UN-a, može

vršiti autentično tumačenje ugovora-ustava svoje organizacije, ukoliko s tom namjerom usvoji

neku rezoluciju. Rezolucija u pitanju mora biti usvojena jednoglasno, gotovo jednoglasno ili

konsenzusom.

Međunarodna sudska i arbitražna tijela u načelu nisu pozvana da stvaraju novo pravo, nego

samo da primjenjuju postojeće. Ali u stvarnosti ta se njihova zadaća ne svodi samo na to.

Ako od parničnih stranaka nisu izričito ovlaštena da odlučuju ex aequo et bono (na temelju

pravičnosti čak i preko postojećeg prava, tj. contra legem), ona su pri tumačenju ograničena

tekstom ugovora i prvobitnom namjerom stranaka.

Bečka konvencija iz 1969. u čl. 31. postavila je opće pravilo tumačenja ugovora, u kojem

polazi od tekstualne metode kao osnovne glede svih ugovora. Ugovor se mora tumačiti u

dobroj vjeri prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svijetlu

predmeta i svrhe ugovora.

U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu (uvod) i priloge, kontekst

obuhvaća:

- svaki sporazum koji se odnosi na ugovor a kojeg su sve stranke sklopile u vezi s

ugovorom,

52

www.nasciturus.com

- svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom a koju ostale

stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.

Dakle, naglasak je na tome da bi činili tekst ugoovra, svaki sporazum ili isprava u svezi s

ugovorom moraju biti prihvaćeni od svih stranaka ugovora.

Nadalje, Bečka konvencija navodi da će se zajedno s kontekstom voditi računa:

- o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni

njegovih odredaba,

- o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između

stranaka o tumačenju ugovora, te

- o svakom mjerodavnom pravilu između međunarodnog prava primjenljivom na

odnose između stranaka.

Također se izlaže i protupravilo onome o uobičajenom smislu izraza iz ugovora po kojem se

poseban smisao pridaje nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

Čl. 32. Bečke konvencije izlaže dopunska sredstva tumačenja, kada je tumačenje na temelju

općih pravila o tumačenju dvosmisleno ili nejasno, ili dovodi do ishoda koji je očito

besmislen (apsurdan) ili nerazuman, ili čak samo da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz čl.

31., tj. temeljem tekstualne metode tumačenja. Ta dopunska sredstva uključuju pripremne

radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen.

Konvencija posvećuje jednu opširnu odredbu (čl. 33.) o tumačenju ugoovra kojih je

vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika. Ako sam ugovor predviđa, ili se stranke

sporazume, da je samo jedna jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost,

to se pri njegovu tumačenju mora poštivati. Ali ako je vjerodostojnost teksta ugovora

utvrđena na dva ili više jezika, smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom

vjerodostojnom tekstu.

53

www.nasciturus.com

19. POŠTIVANJE I PRIMJENA UGOVORA

Obvezatna snaga svih ugovora počiva na načelu pacta sunt servanda. Ono je potvrđeno u

svim dosadašnjim konvencijama o kodifikaciji prava ugovora. Najauturitatvniji u tom pogledu

je čl. 26. Bečke konvencije iz 1969. koji određuje da svaki ugovor koji je na snazi veže

stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri. Ta se ogranienja opet sastoje u nekim

drugim općim načelima prava. Najprije, načelo dobre vjere (bona fides) je opće načelo prava

koje važi u svim pravnim odnosima država ali je pri izršavanju preuzetih ugovornih obveza e

element načela pacta sunt servanda.

Navod da svaki ugovor veže njegove stranke znači da se ovo načelo ne odnosi na treće države

i ostale međunarodne subjekte, koji nisu stranke ugovora.

Načelo pacta sunt servanda se odnosi na ugovore koji su u nekom trenutku na snazi. Ono ne

vrijedi:

- za ugovore koji su okončani ili je

- njihovo izvršenje privremeno suspendirano a također ni na

- ugovore koji su po propisima same Bečke konvencije iz 1969. ništavi, bilo da se radi o

nekom apsolutnom ili relativnom uzroku ništavosti.

Načelo pacta sunt servanda važi glede nekog ugovora ili njegova dijela koji se sporazumom

njegovih stranaka privremeno primjenjuje, dok ne stupi na snagu.

**

Sa stajališta međunarodnog prava svaki međunarodni ugovor je međunarodni instrument koji

stvara prava i dužnosti za njegove stranke. S tog stajališta načelo pacta sunt servanda se

odnosi na sve organe svake od država stranaka ili drugih subjekata međunarodnog prava.

Stranka se ne može pozvati na odredbe svog unutarnjeg prava da bi opravdala neizvršenje

ugovora. Stoga je i pravna obveza svake stranke da otkloni smetnje u njenom unutarnjem

pravu kako bi svi njeni organi mogli u dobroj vjeri izvršavati svaki ugovor koji je za tu zemlju

na snazi, a u slučaju potrebe osigurati potrebna financijska sredstva da bi se načelo pacta sunt

servanda poštivalo.

Glede tih obveza u mnogim državama nastaju problemi, pri čemu se često zanemaruje značajka

uzajamnosti (reciprociteta) u pravima i dužnosti stranaka najvećeg broja ugovora.

Ako je neki ugovor ratificiran podzakonskim aktom ili nije uopće ratificiran, sudovi i izvršna

tijela skloni su u njemu gledati akt niže pravne snage od njezinih zakona, bilo onih koji su već na

snazi bilo budućih.

54

www.nasciturus.com

Sudovi i organi izvršne vlasti ponekad se upuštaju u ocjenu ustavnosti nekog ugovora koji

obvezuje odnosnu državu, s obzirom da je ustav najviši pravni akt. Ali o ustavnim ograničenjima

valja voditi računa u tijeku pregoovra i svakako prije nego što ta država da svoj pristanak da

njime bude vezana, a ne nakon toga. Bečka konvencija iz 1969. predviđa različite načine

izražavanja pristanka na ugovor (potpisivanje ad referendum, ratifikaciju, prihvat, odobrenje i

pristup), upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i da bi uzela u

obzir svoje ustavne ograde.

Ukoliko bi neka ugovorna obveza koja je veoma dugo na snazi postala suprotna naknadnim

ustavnim promjenama, tada jedino preostaje otkazivanje tog ugovora, i to bi bilo u skladu s

njegovim odredbama ili uz suglasnost s njegovim ostalim strankama. Ako je to nemoguće ta

država treba pokrenuti postupak za njegovu izmjenu. Ali, ni tada ne smije kršiti ili odbaciti svoju

ugovornu obvezu pod izgovorom da je neustavna, sve dok je ona na snazi.

Izvršni i sudski organi vlasti u nekim državama, čak i u ugovorima koji su transformirani

(pretočeni) u zakone, gledaju neku vrst akata koji sasvim ne spadaju u njihov unutarnji pravni

poredak, te su ponekad skloni iz razloga javnog poretka, restriktivno primijeniti ili otkloniti

primjenu nekog međunarodnog ugovora.

Ranije je u mnogim državama bio jako istaknut dualistički pristup odnosa međunarodnog i

unutrašnjeg prava. Prema tom gledištu iz sklopljenog ugovora proizlaze prava i dužnosti samo

za državu njegovu stranku u svojstvu subjekta međunarodnog prava. Da bi ugovor dobio

učinak na državne organe i na građane, neophodno je njegov sadržaj transformirati u zakon ili

podzakonski akt države. U suprotnom, državni organi nisu dužni neposredno primjenjivati

ugovor, što sukladno tom gledištu ne sprječava odgovornost njihove države za kršenje

preuzete ugovorne obveze.

**

Kad govorimo o učincima ugovora, riječ je o učincima u vremenu i prostoru, te načinima

osiguranja izvršenja ugovora. Ako sam ugovor ne rješava ta pitanja, Bečka konvencija iz

1969. predviđa neka nužna i neosporna pravna pravila općenite naravi.

1. Opće pravilo međunarodnog prava podložno je mogućim izuzecima, da ugovor nema

retroaktivnog učinka. Ugovor u načelu obvezuje njegove stranke tek od dana njegova stupanja

na snagu, ali su stranke ugovora slobodne predvidjeti retroaktivni učinak, bilo u samom

ugovoru ili na drugi način.

2. Glede teritorijalnog učinka, čl. 28. Bečke konvencije predviđa da ako drugačija namjera ne

proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo

55

www.nasciturus.com

njeno područje. «Čitavo područje» države u tom smislu obuhvaća njene kopnene i morske

prostore, te zračni prostor iznad njih.

Gospodarski i epikontinentski pojas ne čine dijelove državnog područja, ali obalna država u

njima uživa odgovarajuća suverena prava i jurisdikciju.

Ali, s obzirom na predmet i svrhu, neki se ugovori ne mogu primjenjivati na čitavom području

njegovih država stranaka. Među ostalim to su ugovori o međunarodnim rijekama i morskim

kanalima ili npr. Ženevnska konvencija iz 1958. o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu.

3. Što se tiče načina osiguranja izvršenja ugovora, u načelu, kršenje obveza iz bilo kojeg

ugovora koji je na snazi povlači međunarodnu odgovornost države stranke u pitanju. Iz te

odgovornosti proizlazi dužnost naknade štete. Država stranka koja je pretrpjela štetu se može

pozvati na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora u pitanju, ili pribjeći

dozvoljenim mjerama represalija kako bi državu kršiteljicu natjerala da nastavi izvršavati

ugovor i naknadi štetu.

U nekim ugovorima neke od njihovih stranaka preuzimaju jamstvo (garanciju) njihova

izvšenja. Time one preuzimaju obvezu da učine sve u svojoj moći da navedu drugu ili druge

stranke da izvše ugovor.

Neki ugovori predviđaju poseban postupak osiguranja izvršenja ugovora, a taj postupak

sastoji se u podnošenju godišnjeg izvještaja Međunarodnom uredu rada o mjerama koje su

poduzele u ostvarenju ugovora. Potom ovlaštena tijela razmatraju izvještaj i daju preporuke.

Međutim, najčešći način osiguranja izvršenja ugovora je stipuliranje odredbe kojom se

predviđa obavezatna nadležnost nekog stalnog sudskog ili arbitražnog tijela da odlučuje o

svim sporovima o njihovu tumačenju i primjeni.

20. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE

U načelu, ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke. Za sve treće države koje

nisu njegove stranke on je po pravilu res inter alios acta. Zato po svojoj ugovornoj osnovi

ugovor nikad ne može biti izvorom pravila općeg međunarodnog prava. Ali neko pravilo

stipulirano u ugovoru može se transformirati u novo opće običajno pravilo. Ono tada obvezuje

sve subjekte međunarodnog prava po običajnom, a ne samo po ugovornoj osnovi.

Ugovor je isključivo izvor partikularnog međunarodnog prava i kao takav obvezuje samo

njegove stranke, i to prema načelu: pacta tertiis nec nocent nec prosunt.1 Od tog veoma

općenitog pravila postoji više izuzetaka. Dva od tih izuzetaka uređeni su propisima Bečke

konvencije iz 1969., a treći se nametnuo u samoj međunarodnoj praksi.

1 ugovor trećem niti škodi niti koristi

56

www.nasciturus.com

1. PRISTANAK TREĆE DRŽAVE NA

UGOVOR: Općenito uzevši, ugovor može stvarati i prava i obveze za treće države koje

nisu njegove stranke ali uz njihov pristanak. To pravilo formulirano je u čl. 34. Bečke

konvencije iz 1969. Prihvat mora biti dat izrijekom u pismenoj formi. Izričit prihvat – u

pismenom obliku – takve obveze ima značaj kolateralnog sporazuma kojim treća država

u stvarnosti ulazi u širi ugovorni odnos s izvornim strankama. Strogo gledajući, ona tada

prestaje biti «treća». Ovakvi ugovorni odnosi nisu poznati u međunarodnoj stvarnosti.

Čl. 35. Konvencije podrazumijevani pristanak (acquiescence – prešutno) potpuno je

isključen glede obveza treće države iz ugovora kojemu ona nije stranka.

Ali od mnogo većeg praktičnog značaja je propis Bečke konvencije koji uređuje pitanje

prava za treću državu stipulirana u ugovoru. Čl. 36. propisuje da za treću državu nastaje

pravo na temelju odredbe ugovora ako stranke tog ugovora namjeravaju tom odredbom

dati pravo bilo trećoj državi ili skupini država kojoj ona pripada, bilo svim državama, i

ako treća država na to pristane. Njezin pristanak se pretpostavlja sve dok nema suprotnih

naznaka, osim ako ugovor određuje drugačije. Takva treća država će izvršavati i sve

odgovarajuće dužnosti koje proizlaze iz takvog ugovora. Budući da velika većina

ugovora te vrste predviđa izvjesnu ravnotežu u pravima i dužnostima, i za izvorne

stranke i za treće države, ovaj propis u stvarnosti pokriva gotovo sve odnose ugovora i

trećih država.

2. DJELOVANJE PRAVILA IZ

UGOVORA NA TREĆE DRŽAVE PO OBIČAJNOJ OSNOVI : Bečka konvencija u čl.

38 određuje da pravilo iz nekog ugovora može postati obavezatno za treću državu kao

običajnio pravilo međunarodnog prava koje se kao takvo priznaje.

Na tom izuzetku se zasnivaju sva nastojanja na progresivnom razvoju i na legislaciji

općeg međunarodnog prava putem kodifikacijskih konvencija. Takvi propisi, stipulirani

u konvencijama u obliku bezličnih (impersonalnih) normi, imaju za cilj da se

transformiraju u novo običajno pravo i da po običajnoj osnovi budu izvorom prava i

dužnosti za sve subjekte međunarodnog praa na koje se mogu primijeniti, dakle i za

države koje ne postanu strankama tih konvencija.

3. UGOVORI KOJI STVARAJU

OBJEKTIVNE REŽIME ERGA OMNES : Bečka konvencija izričito ne predviđa, ali i

ne otklapnja tzv. ugovore kojima se ustanovljavaju objektivni režimi erga omnes (glede

svih). Takvi ugovori čine posljednji i mođda najznačajniji izuzetak od općeg pravila da

ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke.

57

www.nasciturus.com

U 19. st. takve ugovore je sklapao mali broj europskih velesila. Trajnu neutralnost

Švicarske potvrdilo je i zajamčilo na Bečkom kongresu 1815. samo 6 država. U 20. st.

objektivni režimi uspostavljani ugovorima prestali su biti izrazom volje oligarhijske

manjine europskih velesila. Takav jedan ugovor je npr. «Konvencija o miroljubivoj

suradnji u znanstvenom istraživanju Antarktika» (1959). Potpisalo ju je samo 12

zemalja, ali je propisala obveze za sve države svijeta.

Ugovori koji ustanovljuju objektivne režime predviđaju prava (i odgovarajuće dužnosti),

ne jedino u korist trećih država ili drugih subjekata međunarodnog prava, nego i

neposredno u korist svih fizičkih i pravnih osoba kojima je namjenjena. Dovoljna je

namjera izvornih stranaka ugovora da stvore pravo za sve, tj. erga omnes, te da se taj

objektivni režim u praksi ostvario.

4. KLAUZULA NAJVEĆEG POVLAŠTENJA : Ta klauzula, kada se izričito uglavi u

nekom ugovoru, predviđa za svaku od stranaka ugovora prava koja je druga stranka

priznala trećim državama i njihovim građanima. Odnosi se na prava iz već postojećih

ugovora s trećim državama, kao i ona koja će se naknadno uglaviti u budućim takvim

ugovorima. Dakle, u tim odnosima se razlikuju temeljni ugovor koji predviđa tu

klauzulu, te ugovori svake od njegovih stranaka s trećim državama. Za svaku stranku

temeljnog ugovora, ugovori druge njegove stranke s trećima prestaju biti res inter alios

acta.

Klauzula najvećeg povlaštenja najćešće se stipulira u dvostranim trgovinskim

ugovorima i odnosi se na uvozne carinske pristojbe. Ali se ona ugovara i glede pravnog

položaja građana jedne države u drugoj (osobito u pitanjima prava na stjecanje i

nasljeđivanje nepokretne i pokretne imovine.

Svrha klauzule je da u svakoj od tih država stranci koju su građani druge države stranke

tog ugovora ne budu diskriminirani u odnosu na strance iz bilo koje treće države za koje

je ugovorom predviđen još bolji tretman.

Uvjeti i domašaj primjene klauzule najvećeg povlaštenja predviđaju se temeljnim

ugovorom. Tako se iz domašaja njezine primjene mogu isključiti povlastice koje neka

od država stranaka temeljnog ugovora priznaje njoj susjednim državama, ili povlastice

iz carinske unije ili zole slobodne trgovine, i dr.

U dvostranim ugovorima ta se klauzula najčešće stipulira pod uvjetom uzajamnosti

(reciprociteta). Klauzula se može stipulirati i u mnogostranim ugovorima, a najznačajniji

primjer u tom smislu je čl. 1. GATT-a (Općeg sporazuma o tarifama i trgovini).

58

www.nasciturus.com

21.IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA

STABILNOST I PROMJENE PRAVNOG PORETKA

Stabilnost međunarodnog pravnog poretka može se postići i održavati jedino ukoliko je taj

poredak otvoren u njegovoj cjelini promjenama i progresivnom razvoju, te ukoliko se te

promjene ostvaruju na miroljubiv način. Potreba za promjenama ne odnosi se samo na

impersonalne norme općeg i partikularnog međunarodnog prava. Ona se odnosi i na

subjektivne situacije i prije stečena prava država iz ugoovrnih odnosa. Međutim, svaki zahtjev

za izmjenom (revizijom) ugovora ne mora biti opravdan. Takvi zahtjevi mogu se temeljiti na

sili i promijenjenom odnosu snaga u odnosu na slabiju državu.

TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O IZMJENAMA MEĐUNARODNIH UGOVORA

Bečka konvencija iz 1969. čini razliku između izmjene ugovora (amendment) i preinake

(modification) nekog mnogostranog ugovora, i to sklapanjem novog sporazuma samo između

njegovih stranaka. Međutim, nema bitnih razlika između izraza revizija, izmjena i preinaka

nekog ugovora. Svi oni u pravu znače isto.

Postoji nekoliko pravila koja se prema hijerarhijskom redoslijedu primjenjuju na izmjene, tj.

na reviziju ugovora.

I. Prvo je pravilo da sve stranke bilo dvostranog ili mnogostranog ugovora

mogu zajedničkim sporazumom svoj ugovor izmijeniti ili preinačiti, i to iz

bilo kojeg razloga i u bilo koje doba. Ako djeluju jednoglasno, one su

domini negotii svakog sporazuma.. One mogu tim putem, ako to žele,

okončati svoj postojeći ugovor i zamijeniti ga novim.

II. Ukoliko neki mnogostrani ugovor ima velik broj stranaka, jednoglasnost

stranaka u cilju njegove izmjene teško je ili nemoguće postići. U

nedostatku jednoglasnosti, primjenjuju se odredbe samog ugovora o

njegovim izmjenama ukoliko su u njemu stipulirane. Kada je tim

odredbama ugovorena neka većina (npr. 2/3), kao uvjet da bi izmjene

stupile na snagu, ugovor se tada pod tim uvjetima može izmijeniti. Ali ako

nema drukčijih odredaba, izmijenjeni ugovor primjenjuje se samo između

stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i onih koje na

izmjenu nisu pristale primjenjuje se prijasnji neizmjenjeni ugovor.

Poseban problem je izmjena ugoovra-ustava međunarodnih organizacija s

velikim brojem stranaka tj. država članica. To s obzirom što se neki takav

59

www.nasciturus.com

ugovor ne može uporedno primjenjivati u prvotnoj i u izmijenjenoj verziji.

Ti ugovori također najčešće odstupaju od jednoglasnosti i propisuju neku

kvalificiranu većinu za njihove izmjene. Ali nakon što se taj uvjet ispuni,

izmijenjeni tekst ugovora obvezuje i stranke koje su se tim izmjenama bile

suprostavile.

Čl. 108. Povelje UN-a tako propisuje da njezine izmjene stupaju na snagu

za sve članove UN-a kada ih prihvati 2/3 većina članova UN-a uključujući

sve stalne članice Vijeća sigurnosti, ratificiraju u skladu sa svojim

ustavnim propisima. To znači da bez ratifikacije bilo koje stalne članice

Vijeća sigurnosti (SAD, Britanije, danas Ruske federacije, Francuske ili

Kine), niti jedna izmjena Povelje ne može stupiti na snagu.

III. Čl. 40. i 41. Bečke konvencije primjenjuju se na izmjene i preinake

mnogostranih ugovora u slučaju kada jendoglasnost stranaka nije

postignuta, a ugovor u pitanju ne sadrži vlastite odredbe u tu svrhu. To

ujedno znači da je za svaku izmjenu svakog dvostranog ugovora nužan

pristanak obiju njegovih stranaka.

U čl. 40. predviđaju se neka proceduralna i materijalna pravila. Svaki se

prijedlog izmjene mnogostranog ugovora u odnosima između svih stranaka

mora notificirati svih državama ugovornicama. Svaka od njih ima pravo

sudjelovati u odlučivanju o tome što treba poduzeti na temelju tog

prijedloga. Svaka od njih potom ima pravo sudjelovati u pregovorima i u

sklapanju svakog sporazuma o izmjeni ugovora.

Svaka država koja ima pravo da postane stranka ugovora ima također pravo

postati strankom izmijenjenog ugovora. Izmijenjeni se ugovor primjenjuje

samo između stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i

onih koje na izmjene nisu pristale, ugovor se primjenjuje u neizmjenjenom

obliku.

PRAVILA O SUKOBU UGOVORA O ISTOM PREDMETU

Pod izmjenom ugovora u širem smislu spadale bi, ne samo izmjena odredaba ugovora na

snazi, nego i sklapanje novog ili novih ugovora o istom predmetu, bilo da se njima dokida

postojeći ugovor, ili on i dalje ostaje na snazi.

60

www.nasciturus.com

Bečka konvencija iz 1969. predviđa više propisa o primjeni uzastopnih ugovora o istom

predmetu.

Glavna načelo o tom pitanju po njihovu hijerarhijskom redoslijedu:

a) Imperativne norme

općeg međunarodnog prava, kada su sadržane u nekog ugovoru, čine ništavim svaki drugi

ugovor koji je snjima u sukobu u trenutku njegova sklapanja. Nova imperativna norma

čini ništavim i okončava svaki postojeći ugovor koji je s njom u sukobu.

b) Obveza država članica iz

Povelje UN-a, prema njezinu čl. 103., prevladavaju nad njihovim obvezama iz bilo

kojeg drugog sporazuma. To je jedina derogatorna klauzula u nekom ugovoru koja

derogira obveze iz drugih (ostalih) ugovora, a koju Bečka konvencija priznaje.

c) Ako neki ugovor

određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da ga treba smatrati

inkopaktibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost.

d) Nakon ovih propisa koji

se primjenjuju po hijerarhijskom redoslijedu, postoje različite situacije sukoba ugovora o

istom predmetu gdje nema hijerarhijski postavljenih pravila.

1. Sve stranke prijašnjeg ugovora stranke su i kasnije sklopljenog ugovora. Tu međutim,

ne mora postojati apsolutni identitet stranaka. Kasniji ugovor može imati i veći broj

stranaka od prijašnjeg, ali ne smije se dogoditi da bilo koja stranka prijašnjeg ugovora

ne bude i stranka onog kasnijeg.

2. Dvije ili više stranaka prijašnjeg mnogostranog ugovora sklope između sebe novi

sporazum u namjeri da ga preinače samo u njihovim uzajamnim odnosima (inter se).

U toj situaciji namjere stranaka novog užeg sporazuma nije da prijašnji ugovor

prestane važiti.

Bečka konvencija u čl. 41. predviđa veoma stroge i ograničavajuće uvjete da bi takav

sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum moguć je:

- ako prijašnji ugovor predviđa takve preinake, ili

- ako takva preinaka ugovorom nije zabranjena, i

- nije na štetu uživanja prava što ih ostale stranke izvode iz prijašnjeg ugovora, niti

izvršavanja njihovih obveza, i

- ne odnosi se na odredbu od koje bi odstupanje dovelo do inkompatibilnosti s

efektivnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjeg ugovora u cijelosti.

61

www.nasciturus.com

Adekvatno bi rješenje bilo, koje Bečka konvencija ne predviđa da temeljem načela pacta

sunt servanada prvenstvo u primjeni ima prijašnji ugovor, i to naročito ako je druga

stranka kasnijeg ugovora znala za postojanje onog prvog.

POSTUPAK ZA IZMJENU POVELJE UN-A

Predviđena su 3 načina postupka izmjene:

1. POSTUPAK NA OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a: za vrijeme redovnog zasjedanja, naprije

se daje prijedlog koji se usvaja 2/3 većinom glasova svih članica. Takav zaključak se

ratificira 2/3 većinom svih država članica, a međju njima svih stalnih članica UN-a

2. POSTUPAK NA KONFERENCIJI ZA REVIZIJU: najprije se donosi zaključak o

osnivanju takve konferencije – opća skupština 2/3 većinom, VS većinom glasova

3. OBAVEZNO STAVLJANJE PITANJA O REVIZIJI NA DNEVNI RED: u ovom

postupku konačna faza stupanja na snagu izmjene uvjetovana je ratifikacija od strane

2/3 većine + sve stalne članice VS.

Niti jedan od tih postupaka nije dosad primijenjen.

22. NIŠTAVOST UGOVORA

1. PRAVILA O POSTUPKU IZ BEČKE KONVENCIJE

Te odredbe obvezuju po ugovornoj osnovi samo stranke Bečke konvencije (1969.). Ali osim

onih koje propisuju nadležnost Međunarodnog suda, arbitražu, te obvezatan postupak mirenja,

ostale se unatoč njihovoj proceduralnoj naravi, mogu transformirati u pravila općeg običajnog

međunarodnog prava.

Prema čl. 65. Konvencije svaka stranka koja se pozove bilo na to da postoji mana u njezinu

pristanku da bude vezana ugovorom, bilo na uzrok osporavanja valjanosti ugovora, njegova

prestanka, povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene, mora svoj zahtjev notificirati

ostalim strankama ugovora.

Ako u roku koji, osim u slučajevima osobite hitnosti ne smije biti kraći od 3 mjeseca od

primitka notifikacije, nijedna druga stranka ne stavi prigovor, stranka koja je notificirala

izjavu može poduzeti mjeru koju je predložila.

Ona može temeljem tako nastalog podrazumijevanog pristanka svih ostalih stranaka, tu mjeru

ponovo notificirati ostalim strankama u pisanom obliku i proglasiti da je ugovor u pitanju

ništav, ili da je okončan, ili proglasiti svoje povlačenje iz njega ili svoju suspenziju njegove

primjene.

62

www.nasciturus.com

Ako je međutim, bilo koja druga država stranka ugovora uložila prigovor, nastaje spor.

2. UČINCI NIŠTAVOG UGOVORA

Odredbe ništavog ugovora u načelu su bez pravne snage od njegova sklapanja, dakle ab initio.

Ako ipak na osnovi takvog ugovora neka njegova stranka kojoj se ne može pripisati prijevara,

korupcija ili prisila, izvrši neke čini, ona može od svake druge stranke tog ugovora zatražiti

povrati u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Bečka konvencija iz 1969. pri tom predviđa

izuzetak da čini izvršeni u dobroj vjeri prije pozivanja na ništavost nisu postali protupravni

samim tim što je ugovor ništav.

Ta konvencija još predviša, da u slučaju kada je ništav pristanak neke države da bude vezana

mnogostranim ugovorom, prethodna se pravila primjenjuju na odnose između te države i

ostalih stranaka ugovora. To ujedno znači da je dvostrani ugovor u cijelosti ništav ukoliko je

ništav pristanak bilo koje od njegovih ugovornica da bude njime vezana.

Bečka konvencija predviđa još jedno važno ograničenje. Prema čl. 42. valjanost ugovora ili

pristanka države da bude njime vezana, može se osporiti samo primjenom te Konvencije. To

znači da drugih uzroka ništavosti ugovora, osim onih koje ta Konvencija izričito predviđa, ne

može biti.

3. APSOLUTNI UZROCI NIŠTAVOSTI su oni koji se ne mogu naknadno otkloniti, i

ugovore se ne može kasnije osnažiti, ukoliko bi država koja je pretrpjela štetu čak i pristala da

on ostane na snazi. Prema Bečkoj konvenciji radi se:

- o sukobu ugovora s jus cogens,

- o prisili izvršenoj na predstavnika države te

- o prisili na državu izvršenu prijetnjom ili upotrebom sile.

a) UGOVORI KOJI SU SUPROTNI IMPERATIVNOJ NORMI OPĆEG MEĐUNARODNOG PRAVA

(JUS COGENS) - Čl. 53. Konvencije predviđa ja je ništav svaki ugovor koji je u

trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općeg međunarodnog prava.

Imperativna norma općeg međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i

priznala čitava međunarodna zajednica država kao norma od koje nije dopušteno

nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo novom normom općeg

međunarodnog prava iste prirode. Jus cogens, u svrhe Bečke konvencije, obuhvaća

malen krug pravnih pravila koja sva nalažu poštivanje temeljnih prava čovjeka

pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i u doba oružanih sukoba. Stranke su

dužne, koliko je moguće, otkloniti posljedice svakog čina izvršenog na temelju

63

www.nasciturus.com

odredbe koja je suprotna imperativnoj normi općeg međunarodnog prava i uskladiti

svoje međusobne odnose s imperativnom normom općeg međunarodnog prava.

b) PRISILA IZVRŠENA NA PREDSTAVNIKA DRŽAVE – čl. 51. Konvencije određuje da je

izraženi pristanak države da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile

izvršene na njezina predstavnika činom ili prijetnjom upravljenima protiv njega, bez

ikakvog pravnog učinka. Prema ovom propisu u tim se slučajevima čak ne radi ni o

apsolutno ništavom, nego o nepostojećem ugovoru.

c) PRISILA NA DRŽAVU IZVRŠENA PRIJETNJOM ILI UPOTREBOM SILE – po učincima je

nešto blaži oblik ništavosti ugovora. Čl. 52. Konvencije određuje da je ništav svaki

ugovor koji je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotre sile protivno

načelima međunarodnog prava uglavljenima u Povelji UN-a.

4. RELATIVNI UZROCI NIŠTAVOSTI su svi ostali: korupcija predstavnika države,

prijevara, bludnja, odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora te posebna

ograničenja ovlasti za izražavanje pristanka države.

Ukoliko se država koja na to ima pravo pozove na neki od tih uzroka ništavosti u nekom

primjerenom roku, naročito ako ga bez protesta počen izvršavati, smatrat će se da je pristala

na to da je ugovor u pitanju valjan.

a) KORUPCIJA PREDSTAVNIKA DRŽAVE – Prema čl. 50. Konvencije, ako je

izraženi pristanak države da bude vezana ugovorom posljedica korupcije njezina

predstavnika izravnim ili neizravnim djelovanjem druge države pregovarateljica,

prva se država može pozvati na tu korupciju kao uzrok koji ništi njezin pristanak da

bude vezana tim ugovorom.

b) PRIJEVARA (DOLUS) – je širi pojam od korupcije. U međunarodnim odnosima

valda svake države dužna je pažljivo ispitati sve činjenice prije davanja svog

pristanka da bude vezana ugovorom. Bečka konvencija u čl. 49. predviđa da ako je

država prijevarnim ponašanjem druge države pregovarateljice navedena da sklopi

ugoovr, može se pozvati na prijevaru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude

vezana tim ugovorm.

c) BLUDNJA (ERROR, ZABLUDA) – je mana pri očitovanju volje i u unutrašnjim

pravnim sustavima ali su se takvi slučajevi događali i u međunarodnoj praksi.

Bludnja je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili njenom stanju.

Ako je u trenutku kada je ugovor bio sklopljen država bila u ispričivoj bludnji, ona

64

www.nasciturus.com

se na nju može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana

ugovorm.

Ispričiva bludnja nastupa kada državni organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo

stanje stvari, a ne moće mu se pripisati nemar. Ako je toj pogrešnoj predstavi o

činjenicama pridonijela druga država pregovarateljica, radi se o prijevari. Ali ako je

sama država koja se poziva na bludnju pridonijela bludnji svojim postupkom, ili ako

su okolnosti bile takve da je morala znati za pravo stanje stvari, ona se na bludnju ne

može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak na ugovor.

Bečka konvencija u čl. 48. određuje da se država može pozvati na bludnju u ugovoru

kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana ugovorom ako se bludnja

odnosi na činjenicu ili situaciju za koju je ta država pretpostavljala da postoji u

trenutku kad je ugovor sklopljen i koja je bitna osnova njezina pristanka.

d) ODREDBE UNUTARNJEG PRAVA O NADLEŽNOSTI ZA SKLAPANJE UGOVORA - Uvjet

koji bi ništio pristanak države da bude vezana ugovorom, je da kršenje takve

odredbe mora biti očito, mora se ticati nekog bitnog pravila unutarnjeg prava na

način da je to kršenje objektivno jasno svakoj državi koja se glede tog odnosa

ponaša u skladu s uobičajenom praksom i u dobroj vjeri (čl. 46. Konvencije).

e) POSEBNO OGRANIČENJE OVLASTI ZA IZRAŽAVANJE PRISTANKA DRŽAVE – ako je ovlast

predstavnika da izrazi pristanak svoje države da bude vezana određenim ugovorom

bila predmetom posebnog ograničenja, a to je ograničenje prije davanja tog pristanka

bilo notificirano ostalim državama pregovarateljicama, tada se država u pitanju

može pozvati na tu manu kao na uzrok ništavosti ugovora (čl. 47.).

23. SUSPENZIJA PRIMJENE, PRESTANAK I POVLAČENJE IZ

UGOVORA

*SUSPENZIJA PRIMJENE nekog ugovora je privremeno stanje u njegovu izvršenju. Ona

oslobađa stranke između kojih je primjena ugovora suspendirana obveza izvršenja ugovora u

njihovim međusosobnim odnosima za razdoblje suspenzije, ali inače ne utječe na pravne

odnose između stranaka ustanovljene ugovovorm.

To znači da kada ugovor to predviđa, ili se sve stranke na to suglase, dvije ili više stranaka

mnogostranog ugovora mogu privremeno suspendirati njegovu primjenu samo u njihovim

uzajamnim odnosima.

65

www.nasciturus.com

Bečka konvencija u nekim svojim odredbama predviđa mogućnost da se stranka ugovora

pozove na neku činjenicu (na naknadnu nemogućnost izvršenja, ili na kršenje ugovora od

druge stranke), kao na razlog za njezin zahtjev za suspenziju primjene tog ugovora.

Važno je načelo da se za vrijeme razdoblja suspenzije stranke moraju suzdržati od svih čina

koji bi mogli priječiti ponovnu primjenu ugovora. To je zahtjev načela pacta sunt servanda,

koji strankama nalaže da se u razdoblju dok je ugoovr suspendiran ponašaju u dobroj vjeri.

*PRESTANAK UGOVORA, za razliku od ništavog ugovora koji u načelu nema pravnog

učinka i ne obvezuje njegove stranke od njegova sklapanja, samo oslobađa njegove stranke

obveze da nastave s njegovim izvršenjem.

U slučaju da neka država otkaže mnogostrani ugovor, ili se iz njega povuče, gornje se odnosi

samo na odnose između te države i svake ostale stranke ugovora. Taj ugovor, dakle, može

ostati na snazi između njegovih preostalih stranaka.

Ali ako neka pravila iz ugovora predstavljaju iskaz općih običajnih pravila na snazi, ili su se

takve odredbe naknadno transformirale u nova pravila te vrste i po toj osnovi obvezuju sve

države, prestankom ugovora (ili njegovom naknadnom izmjenom) stranke se ne mogu

razriješiti tih obveza.

Ugovor može prestati (ili biti suspendiran) po 4 različite osnove:

- sporazumom svih njegovih stranaka (mutuus dissensus)

- primjenom njegovih vlastitih odredaba,

- kao posljedica naknadne nemogućnosti njegova izvršenja koju stranke nisu

predvidjele, ali je priznata pravilima općeg međunarodnog prava, i

- pod posebnim uvjetima koje propisuje Bečka konvencija, kao posljedica njegova

kršenja.

1. Mutuus dissensus – Sporazumom svih njegovih stranaka svaki se ugovor može u

svakom trenutku okončati (ili se njegov tekst može izmijeniti ili slobodno tumačiti), i

to neovisno od njegovih vlastitih odredaba o njegovu trajanju, prestanku, otkazu ili

izmjenama.

Bečka konvencija se ne izjašnjava o tome može li ugovor prestati zastarom. Tu se ne

radi toliko o tome mogu li se sve stranke naknadno suglasiti o tome da je ugovor po toj

osnovi prestao, nego pruža li zastara osnovu za jednostrani zahtjev neke stranke da je

ugovor u pitanju prestao.

66

www.nasciturus.com

Čini se da je to moguće. Ako sve stranke kroz dugačko razdoblje ne izvršavaju svoje

obveze iz ugovora, ili ga otvoreno krše, ili to čini neka od njegovih stranaka a ostale

na to ne protestiraju, ugovor može na taj način prestati u cjelini, ili stranka kršiteljica

može prestati biti njime vezana.

2. Prestanak ugovora primjenom njegovih vlastitih propisa – Čl. 54. Bečke konvencije

propisuje da do prestanka ugovora ili povlačenja neke stranke moće doći u skladu s

odredbama ugovora. Malobrojni ugovori se sklapaju na određeno vrijeme, koji se po

njegovu isteku automatski gase.

Većina se ugovora sklapa na neko početno razdoblje od 5 ili više godina, po isteku

kojeg oni ostaju na snazi sve dok ih neka stranka jednostrano ne otkaže ili se iz njega

ne povuče. Pri tom se mogu propisati različiti uvjeti otkaza.

Otkaz može stupiti na snagu 6 ili 12 mjeseci nakon njegove notifikacije drugih

strankama. Ako po isteku početnog razdoblja ugovor ne bude otkazan, može se

predvidjeti da on automatski ostaje na snazi za dalje unaprijed utvrđeno razdoblje od

5 ili više godina, a prije isteka kojeg se on ne može ponovno jednostrano otkazati.

Međutim, neki ugovori ne predviđaju nikakve uvjete otkaza ili povlačenja po isteku

tog početnog razdoblja. To znači da se oni potom mogu otkazati u svakom trenutku,

bilo uz otkazni rok (ako je unaprijed utvrđen) ili bez njega.

U ugovoru se može predvidjeti da on ostaje na snazi sve do nastupanja nekog

događaja. Mnogostrani ugovor može predvidjeti da će prestati ukoliko broj njegovih

stranaka zbog otkaza ili povlačenja padne ispd nekog predviđenog broja.

24. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA

Riječ je o nekim naknadnim događajima koje države pregovarateljice nisu predvidjele pri

sklapanju ugovora, a zbog kojih izvršenje ugovora postaje nemoguće. Uvjeti mogućeg

prestanaka (ili suspenzije) ugovora mogu biti:

- nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora,

- temeljna (bitna) promjena okolnosti,

- prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa,

- oružani sukob između stranaka ugovora, te

- novi ius cogens.

67

www.nasciturus.com

I. Stalan ili privremen nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora – Može se raditi

o npr. potonuću nekog otoka, isušenju rijeke ili uništenju hidroelektričke centrale neophodnih

za izvršenje ugovora. Ako su nestanak ili uništenje tog predmeta trajni, stranka u pitanju može

samo pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao na uzrok njegova prestanka. Ako je

nemogućnost privremena, ona se može na nju pozvati samo kao na uzrok suspeznije primjene

ugovora.

Stranka se ne može pozvati na nemogućnost izvršenja kao na uzrok prestanka ugovora,

povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost posljedica kršenja

od te stranke, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze prema

svakoj drugoj stranci ugovora (čl. 62. Bečke konvencije).

II. Temeljna (bitna) promjena okolnosti – Bečka konvencija propisala je to pravilo kao

načelo objektivnog sadržaja. Da bi spriječila subjektivna tumačenja i zloupotrebe fikcije

takvog prešutnog sporazuma stranaka u ugovorima, Konvencija nigdje ne spominje «klauzulu

resbus sic santibus. Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 godina, svaka

stranka koja smatra da su se okolnosti izmijenile, može po isteku tog roka taj ugovor otkazati.

Čl. 62. Bečke konvencije predviđa da na temeljnu promjenu okolnosti koja se zbila u odnosu

na one koji su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a koju stranke nisu predvidjele, ne

može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega osim:

- ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu vezane

ugovorom, i

- ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru

još treba izvršiti.

Bečka konvencija uz to, isključuje primjenu tog propisa u 2 slučaja i to:

- ako se ugovorom ustanovljuje granica ili

- ako je temeljna promjena (okolnosti) posljedica kršenja, od stranke koja se na tu

promjenu poziva, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze

prema svakoj drugoj stranci ugovora.

III. Prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa – Na prekid diplomatskih, pa u nekim

slučajevima čak i konzularnih odnosa, između stranaka nekog ugovora neika se od njih može

pozvati kao na temeljnu promjenu okolnosti. Čl. 63. Bečke konvencije predviđa da predkid tih

odnosa ne utječe na pravne odnose ustanovljene ugovorom između tih stranaka, osim ako je

postojanje diplomatskih ili konzularnih odnosa prijeko potrebno za primjenu ugovora.

68

www.nasciturus.com

IV. Učinci oružanog sukoba između stranaka ugovora – To pitanje ostalo je izvan dometa

Bečke konvencije iz 1969. s obzirom da se nu njezinu čl. 73. navodi da njezine odredbe ne

diruju niti jedno pitanje koje bi, što se tiče ugovora, moglo između ostalog proizaći iz

izbijanja neprijateljstva između država. To treba smatrati velikom prazninom u propisima te

Konvencije.

Danas nema pravnog pravila koje bi u slučaju izbijanja neprijateljstva ipso facto (samim

činom) okončalo bilo koju vrstu ugovora. Sigurno je pravilo po kojem izbijanjem oružanih

sukoba postaju primjenljivi ugovori koji izričito predviđaju njihovu primjenu za vrijeme

takvih sukoba ili koji se s obzirom na njihov predmet i svrhu moraju smatrati primjenljivim u

doba tih sukoba.

Tu između ostalih, spadaju 4 Ženevske konvencije iz 1949. o zaštiti žrtava rata, 2 dopunska

protokola na njih 1977., Haška konvencija o zažtiti kulturnih dobara u slučaju oružanih

sukoba iz 1954., te Konvencija iz 1980. o zabrani ili ograničenju upotrebe nekih klasičnih

oružja. Mnogostrani ugovori o ratnom pravu koji su sklopljeni prije 1949. i dalje neposredno

obvezuju njihove stranke, ali se većina njihovih odredaba transformirala u pravila općeg

običajnog međunarodnog prava.

Postojanje oružanog sukoba ne ovlašćuje neku njegovu stranku da jednostrano okonča ili

suspenduje primjenu odredaba ugovora o zaštiti ljudske osobe, osim ukoliko sam ugovor

drugačije određuje.

Izbijanje oružanog sukoba ipso facto ne okončava niti suspendira primjenu dvostranih

ugovora između neke stranke tog sukoba i treće države. Na ugovore ustave međunarodnih

organizacija izbijanje i postojanje oružanog sukoba između bilo kojih njegovih stranaka uopće

ne utječe.

Glede ostalih ugovornih odnosa vano je pitanje je li VS UN-a temeljem glave 7. Povelje

donijelo neku obvezujuću rezoluciju koja se odnosi na taj oružani sukob i da li je njome

označila agresora ili ne. Ako takva rezolucija nije usvojena, pretpostavlja se da svaka od

stranaka sukoba može (ali i ne mora) suspendirati primjenu svakog dvostranog ili

mnogostranog ugovora u odnosu na drugu stranku tog sukoga, za koji drži da je

inkompatibilan s nastalim stanjem. Ako je VS donijelo obvezujuću rezoluciju glede tog

sukoba, tada u njezinu izvršenju svaka država može otkazati ili suspendirati primjenu

ugovora inkompatibilnog s tom rezolucijom.

69

www.nasciturus.com

V. Novi jus cogens – Ako nastane nova imperativna norma općeg međunarodnog prava,

svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje. Ako ugovor postaje ništav i

prestaje to:

oslobađa stranke obveze da nastave s izvršenjem ugovora

nije na štetu nikakvog prava, obveze ili pravnog položaja stranaka nastalih

izvršenjem ugovora prije njegova prestanka.

Ugovor suprotan novom jus cogens, ne samo da prestaje, nego postaje ništav.

25. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVOG PRESTANKA

Kršenje ugovora povlači i međunarodnu odgovornost neke od njegovih stranaka po istoj

osnovi kao i svaki drugi međunarodno protupravni čin. Opće načelo prava jeste: inadimplendi

non est adimplendum2. Ovo načelo ne rješava sva pitanja kršenja ugovora.

Prema općem međunarodnom pravu postoji tzv. «rezidualno pravo» svake države koja pretrpi

štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne mjere represalija i da je na taj način

natjera da naknadi pričinjenu štetu i da nastavi izvršavati svoje ugovorne obveze. Ali u

vršenju prava na dopuštene represalije nema nikakvih pravila postupka.

Pravo na represalije je ograničeno Bečkom konvencijom, koja u čl. 60. nalaže da se ne

primjenjuju na odredbe ugovora o zaštiti ljudskih prava što ih sadrže ugovori humanitarnog

karaktera, osobito ne na odredbe koje zabranjuju svaki oblik represalija prema osobama koji

su tim ugovorima zaštićene.

Tu radi o pravilu koje je jus cogens. To znači da oštećena država ima pravo na nenasilne

mjere represalija, ali ne na one koje pogađaju prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za

kršenje ugovornih obveza njihove države. Ukoliko sam ugovor koji je prekršen predviđa

posebne odredbe o osiguranju njegova izvršenja, te se odredbe u svakom slučaju mogu

primijeniti.

Bitnu povredu ugovora čini:

- odbacivanje ugovora koje nije predviđeno Bečkom konvencijom, ili

- povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.

Situacija je jednostavna ako je u pitanju dvostrani ugovor bitna povreda ovlašćuje drugu

stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili njegove suspenzije!

Kad je u pitanju mnogostrani ugovor ako jedna stranka bitno povrijedi ugovor, onda:

2 ako jedna stranka prestane izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke imaju pravo suspendovati njegovo djelovanje, pa čak ga i okončati u odnosu na stranku kršiteljicu

70

www.nasciturus.com

a.) ostale stranke imaju pravo da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu

ugovora u cijelosti ili djelomice ili da ga dokinu:

u odnosima između njih i države povrediteljice ili

između svih stranaka.

b.) Sama oštećena stranka može okončati ugovor ili suspendovati ugovor, ali poštujući za

to propisani postupak, a ne samoinicijativno.

Osim države povrediteljice, svaka stranka ima pravo da se pozove na povredu kao na uzrok

suspenzije primjene ugovora u cijelosti ili djelomice u osnosu na samu sebe, ako je taj ugovor

takve naravi da bitna povreda odredaba od jedne stranke korjenito mijenja položaj svake

stranke što se tiče budućeg izvršavanja njenih obveza na temelju ugovora.

26. SUKCESIJA DRŽAVA GLEDE MEĐUNARODNIH UGOVORA

Sukcesija država je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se

primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni

moguće je ustanoviti državu prethodnicu (ili više njih) – koju su prilikom sukcesije

zamijenile jedna ili više država sljednica, te jednu ili više država sljednica koje us prilikom

sukcesije zamijenile državu prethodnicu.

Pravilo pozitivnog međunarodnog prava, koje je potvrđeno u čl. 12. i 12. Bečke konvencije iz

1978., je da sukcesija država kao takva ne utječe na (teritorijalnu) granicu ustanovljenu

ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime.

U svrhe sukcesije država sve ostale međunarodne ugovore države prethodnice moguće je

podijeliti u 3 skupine:

(1) na mnogostrane ugovori otvorene na pristup državama iz svih dijelova svijeta,

(2) na višestrane zatvorene ugovore kojima je pristup trećih država ograničen ili uvjetovan

pristankom svih postojećih stranaka, te

(3) na dvostrane ugovore.

Ako identitet države prethodnice nije doveden u pitanje, ili je kontinuitet neke nove države

općenito priznat, takva država ostaje strankom svih ugovora i članicom svih međunarodnih

organizacija.

Ali na ugovore kojih je ta država stranka, a koja je pretrpjela teritorijalne promjene,

primjenjuje se načelo promjenljivosti teritorijalnih granica. Svi postojeći ugovori primjenjuju

se u njezinim novim granicama. Tek ukoliko je neki prijašnji ugovor bio sklopljen isključivo

71

www.nasciturus.com

za područje na kojem je nastala nova država sljednica, ili je to područje ta država izgubila

cesijom, država prethodnica prestaje biti strankom takvog ugovora.

Sve ostale države nasljednice nastale iz teritorijalnih promjena države prethodnice, nove su

države. Bečka konvencija iz 1978. dijeli te nove države nasljednice na:

(a) novonastale neovisne države – za njihovo područje je prije datuma sukcesije bila

odgovorna država prethodnica3

(b) ostale nove države – nastale bilo odvajanjem od države prethodnice ili njenim

raspadom.

Na nove države nasljednice se primjenjuju sljedeća pravila:

1. Mnogostrane otvorene konvencije – trebajle bi se automatski primjenjivati na sve nove

države nasljednice bez ikakve notifikacije depozitaru. Te bi konvencije trebale, dakle,

vrijediti na području tih država bez prekida i pravnog vakuma u primjeni, neovisno o

datumu njihova međunarodnog priznanja i primanja u UN i druge međunarodne

organizacije.

2. Višestrane zatvorene konvencije – Nove države ne mogu ipso facto postati strankama

takvih konvencija. Ako tekst neke konvencije predviđa postupak pristupanja, one se

moraju podvrgnuti tom postupku. U nedostatku takvih propisa moraju o svom pristupu

pregovarati sa svim njihovim postojećim strankama.

3. Dvostrani ugovori – Nastala je običajna praksa da ukoliko nema protivljenja bilo koje

zainteresirane strane, takvi se ugovori privremeno primjenjuju između novih država

nasljednica i trećih država njihovih stranaka, sve dok one ne postignu sporazum o

njihovoj sudbini.

D. JENOSTRANI AKT KAO IZVOR MEĐUNARODNOG PRAVA3 bivše kolonije, protektorati i druga nesamoupravna područja

72

www.nasciturus.com

27. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA

Čl. 38. Statuta Međuanrodnog suda ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata

međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava

Jednostrani akti su od pamtivijeka bili jedan od najzančajnijih čimbenika u običajnom

procesu. Praksa država glede jednostanih obećanja i odreknuća od prva, jedna presuda

Međunarodnog suda iz 1974., te mnogi propisi Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.,

konačno svrstavaju jednostrane akte kao poseban izvor partikualnog međunarodnog prava.

Znanstvena djela koja obrađuju jednostrane akte, nabrajaju više njegovih vrsta: notifikaciju

(priopćenje), priznanje, protest (prosvjed), odreknuće i tek u novije doba i obećanje.

Neki jednostrani akti koje ne možemo svrstati kao izvor međunarodnog prava:

Notifikacija je oblik izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom priopćenju drugoj

državi u pisanom obliku, neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Druga država može osporiti

sadržaj notifikacije, i ako zahtjev izražen u njoj nema pravne osnove, ona će ostati bez učinka.

Ali ako se država kojoj je priopćenje upućeno uzdrži od protesta na zahtjev ili tvrnju izražene

u njemu, iz te njezine pasivnosti ponekad se može podrazumijevati njezin pristanak.

Osim notifikacije, neka država može očitovati svoju volju konkludentnim radnjama iz kojih

nesumnjivo proizlazi neka njezina određena namjera, npr. iz čina ustanovljenja diplomatskih

odnosa s novom državom proizlazi namjera njezina priznanja.

Budući da notifikacija nema jedinstven cilj ili sadržaj nego može sadržavati različita

očitovanja, ona se ne može smatrati izvorom međunarodnog prava.

Priznanje i protest imaju u međunarodnom pravu značajan učinak glede nastanka i

sprječaanja nastanka tzv. suprostavljivih stanja. Ali budući da se tu radi o reakcijama na akte

ili ponašanje neke druge države, oni se teško mogu smatrati samostalnim jednostranim

aktima, a još manje jednostanim aktima kao izvorom međunarodnog prava.

U jednostranke akte kao izvor partikularnog međunarodnog prava valja svrstati:

- akte kojima neka država (ili drugi subjekt međunarodnog prava) preuima nove

međunarodne obveze, tj. obećanje;

- akte kojima neka država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo, tj.

odreknuće; i

73

www.nasciturus.com

- akte kojima država stječe nova prava i to: okupacijom ničijeg područja, stjecanjem

područja putem zastare i historijskim naslovom;

- te neke jednostrane akte predviđene današnjim pravom mora.

Opći uvjeti da bi bilo koji jednostrani akt bio pravno valjan su:

1. Autor akta mora biti država ili drugi subjekt međunarodnog prava,

2. predmet jednostranog akta ne smije biti pravno nedopustiv,

3. volja izražena u jednostranom aktu, koja je očitovana bilo pismeno ili usmeno, mora

odgovarati stvarnoj volji njegova autora,

4. opće međunarodno pravo ne propisuje jedinstven oblik (formu) svih vrsta jednostranih

akata, ali za neke od vrsta tih akata međunarodno pravo meže predvidjeti posebne

zahtjeve, npr. pisani oblik.

Obećanje je vrsta jednostranog akta kojim neka država ili drugi subjekt međunarodnog prava

preuzima pravne obveze u korist druge države, skupine država ili prema svima (erga omnes).

Da bi obećanje po međunarodnom pravu imalo učinka, ono mora potjecati od organa koji

svojim očitovanjem i u okviru svojih nadležnosti može obvezivati svoju državu (glavar

države, predsjednik vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo i dr.). Ono mora biti izraženo

na jasan i određen način, s namjerom da obveže državu u pitanju u skladu s danim iskazom.

Obećanje se može očitovati u pisanom obliku ali i usmeno. Neophodno je da je očitovanje

dano javno, na način da druge zainteresirane države saznaju za njegov sadržaj kako bi mu

mogle pokloniti vjeru te tražiti njegovo izvršenje i poštivanje od onoga koji ga je dao.

Međuanrodni sud je u presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima u tom pogledu bio određen –

obvezivanje ove vrste, ako je učinjeno javno i s namjerom da obvezuje, čako ako se i ne daju

u okviru međunarodnih pregovora, ima obvezujući učinak.

Temelj pravne obvezatnosti obećanja leži u dobroj vjeri (bona fides). Međunarodni sud jeu

spomenutoj presudi iz 1974. istaknuo da je načelo dobre vjere jedno od temeljnih načela koja

se odnose na stvaranje i izvršenje pravnih obveza, bez obzira na njihov izvor. Uzajamno

povjerenje je urođen uvjet za međunarodnu suradnju, naročito u vremeno kad je u mnogim

oblastima ta suradnja sve više nužna.

Za razliku od ugovora koji se redovito sklapaju na određeni rok, ili se nakon početnog

razdoblja produćuju do opoziva, najveći broj obećanja koja stvaraju pravne obveze ne

preuzima se na nikakvo određeno vrijeme. Stoga se pretpostavlja da se takvo obećanje, ovisno

o drugim okolnostima, može naknadno po slobodnoj volji njegova autora i opozvati.

74

www.nasciturus.com

Odreknuće – pravo na odreknuće od vlastitih prava proizlazi iz prava svake suverene države

da slobodno raspolaže svojim subjektivnim pravima i pravno zaštićenim interesima. Država

se može odreći vlastitih subjektivnih prava, ali ne i onih koja su joj dana za izvršenje neke

dužnosti.

Odluku neke države da se ne pozove na neki relativni uzrok ništavosti ugovora ili da ne traži

okončanje ugovora zbog bitne promjene okolnosti ili kao posljedicu kršenja ugovora od druge

stranke, također valja shvatiti kao jednostrano odreknuće od vlastitih prava da se traži

proglašenje tog ugovora ništavim ili njegovo okončanje.

Opće međunarodno pravo ne propisuje neki poseban oblik za odreknuće od vlastitog prava.

Ono se može očitovati pismeno, usmeno ili konkludentnim radnjama.

U mnogim međunarodnim sudskim i arbitražnim odlukama afirmiralo se pravilo da se

odreknuće neke države od njezinih prava ne pretpostavlja. To znači, kad je odreknuće u

sumnji, da se ono mora tumačiti restriktivno, i na način povoljan za državu koja ga je dala.

Također, to znači i da odreknuće u pravilu ne može proizaći iz šutnje ili pasivnosti u uvjetima

kada se očekuje reakcija.

Odreknuće od vlastitog prava, kad je očitovano na izričit način, i bez uvjeta, i ako je stiglo do

adresata, ne može se opozvati.

Jednostrani akti kojima se stječu nova prava – da bi jednostrani akt postigao željeni učinak, tj.

da bi država u pitanju jednostrano stekla neko pravo, najvažniji je uvjet da je takav način

stjecanja novih prava predviđen općim međunarodnim pravom na snazi u trenutku očitovanja

te namjere, kao i da se stečeno pravo neprestano uživa u granicama tog prava. Ako su ti uvjeti

ispunjeni, tada za takav akt po pravilu neće biti potrebno ovlaštenje ili pristanak bilo koga

drugog.

U slučaju da neki akt ne ispunjava neke uvjete, tada je on poduzet ultra vires, tj. bez pravne

osnove.

Glavni primjeri jednostranih akata kojima se stječu nova prava su:

1. Okupacija ničijeg područja – efektivno i vidljivo zaposjednje nekog područja, koje u

trenutku zaposjedanja ne pripada niti jednog drugoj državi (terra nullius), uvjet je za

njegovo dopušteno (legitimno) stjecanje.

2. Zastara i historijska prava – neka država može čak i bez vidljivog pravnog naslova,

dakle kršenjem općeg međunarodnog prava ili subjektivnih prava drugih, steći

izvjesna prava. Uvjet za to je da na miroljubiv načih un duljem razdoblju obnaša vlast

75

www.nasciturus.com

na nekom području ili na na dijelu otvorenog mora, a da u tome ne naiđe na otpore i

proteste bilo koje druge države.

3. Jednostrano stjecanje prava obalne države prema pravu mora – opće međunarodno

pravo mora koje je danas na snazi, ovlašćuje obalne države da u skladu s

međunarodnim pravom, stječu obalne države da u skladu s međuanrodnim pravom,

stječu jednostranim aktima suverenost, suverena prava ili jurisdikciju nad nekim

dijelovima mora u produžetku svoje obale.

Radi se o povlačenju ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora,

o proglašenju arhipelaških voda, uključivši zračni prostor iznad njih, povlačenjem

ravnih arhipelaških crta, o proglađenju vanjskog morskog pojasa do granice od 24

milje računajući od polazne crte, o proglašenju gospodarskog pojasa do granice od 200

milja od polazne crte te o proglašenju epikontintskog pojasa preko te crte od 200

milja.

Tim jednostranim aktima obalna država zaista stječe prava nad odgovarajućim

dijelovima mora, morskog dna, podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, ovisno o

pravnom režimu država u pitanju.

Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. u nekim propisima za koje se može smatrati

da su također prerasli u opće običajno pravo, predviđa i prava obalnih država da

jednostrano donese i neke druge zakone i propise.

28. SUPROSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST)

«Suprostavljivost» i «nesuprostavljivost» tekovine su najnovijeg razvoja međunarodnog prava

a odnose se na akte trećih. Budući da je ugovor izvor neposrednih prava i obveza za njegove

stranke, nije uobičajeno govoriti da je on suprostavljiv u odnosu na neku od njih jer ugovor

pravno obvezuje sve njegove stranke.

Ali pitanje je ima li treća država dužnost poštivati pravne posljedice ugovora koje nije stranka

i koji za nju predviđa neka posebna prava i dužnosti po propisima prava ugovora.

Suprostavljivost je pojam koji ne implicira dužnost treće država na neku aktivnu činidbu. On

podrazumijeva dužnost pasivnog poštivanja svih pravnih posljedica koje proizlaze iz nekog

akta za trću državu u okolnostima kada ona ne osprava njegovu pravovaljanost, ali je pravno

ovlaštena otkloniti sve njgove pravne posljedice u odnosu na samu sebe.

Oba pojma – suprostavljivost i nesuprostavljivost – od posebne su važnosti glede jednostranih

akata država.

76

www.nasciturus.com

Suprostavljiva stanja najčešće nastaju nekom vrstom priznanja akta u pitanju od strane treće

države. I obrnuto, treća država moće spriječiti suprostavljivo stanje ako na akt u pitanju uloži

protest.

A) PRIZNANJE može biti jednostrano, ali i kolektivni akt više država,

kojim prizanto stanje, zahtjev ili akt drugog postaju suprostavljivi u odnosu na

državu koja ga je dala.

Priznanje ima učinak odreknuća ukoliko neka država priznajući zahtjev druge,

napusti vlastito subjektivno pravo. Jeino u tom slučaju priznanje je jednostrani akt

koji neposredno rađa prava i dužnosti u međunarodnom pravu. U drugim

slučajevima ono proizvodi suprostavljiva stanja.

Ako neka država prizna akt ili zahtjev druge države koji je bez pravne osnove, takav

akt time ne postaje pravno utemeljen. Osim u slučaju odreknuća od vlastitog prava,

druga se država svojim priznanjem tog akta jedino odriče od svog rpava da mu se

suprostavlja i da protiv njega protestira. Priznati akt time postaje suprostavljiv u

odnosu na državu koja je dala priznanje, i ona je otada dužna trpjeti i poštivati sve

posljedice koje iz tog akta mog za nju proizaći.

Svojim priznanjem, država u isto vrijeme odustaje od svih prijašnjih protesta i

suprostavljanja druge vrste (ako ih je bilo), aktu ili stanju koje je postalo priznato.

Priznanje sa svim posljedicama prozilazi iz istovrsne protupravne prakse ili akta u

pitanju. Ukoliko ne da država istakne u svoju korist zahtjev koji nije zasnovan na

pravu, tvrdeći da se pravna norma s kojom je njezin akt u suprotnosti izmijenila, iz

te njezine tvrdnje proizlazi njezino vlastito priznanje pravne utemeljenosti istovrsnih

akata i zahtjeva svih drugih država.

Suprostavljiva stanja stvaraju dvostrane odnose u kojima se sprječava osporavanje

protupravnosti, i koja nameće dužnost trpljenja posljedica tih akata u međusobnim

odnosima.

B) PROTEST ima suprotan učinak od priznanja. On sprječava nastanak suprostavljivog

stanja u odnosu na neki akt ili zahtjev protiv kojega je očitovan, ali jedino ako

jednostrani akt ili ugovor nije osnovan na općem međunarodnom pravu. Učinak

pravno dopuštenih akata ne može se sprječavati neosnovanim protestima.

Protest većeg broja država može spriječiti stvaranje novog običajnog pravnog

pravila. Isto tako, protest sprječava stvaranje historjskih naslova. Svaki protest

prekida rok zastare, mada zastarni rokovi u međunarodnom pravu nisu unaprijed

određeni.

77

www.nasciturus.com

Protest ima za cilj očuvanje vlastitih prava države koja ga je očitovala. On se može

izraziti u pisanom obliku ili usmeno ili konkludentnim radnjama, ali u svakom

slučaju mora biti efektivan i u srazmjeru s naravi protupravnog djela.

C) PODRAZUMIJEVANI PRISTANAK (ACQUIESCENCE) je jedan od

najdelikatnijih problema u međunarodnoj praksi. Načelo iz rimskog i kanonskog

prava qui tacet consentire videtur, tj. da šutnja znači odobravanje, u pravu nema

univerzalnu primjenu. Šutnja se može tumačiti kao pristanak, ali ponekad i kao

odbijanje, ili pak kao indiferentnost koja ne postiže pravne posljedice.

Neki međunarodni ugovori u svojim odredbama izričito predviđaju da šutnja, tj.

pasivnost u odnosu na neki akt ima značaj pristanka na njega. U tom pogledu

najznačajnija je odredba čl. 65. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. koji

predviđa da stranka koja se na temelju odredaba Konvencije, pozove bilo na to da

postoji mana u njenom pristanku da bude vezana ugovorom, bilo na uzrok

osporavanja valjanosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz njega ili suspenzije

njegove primjene, mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama. Nofifikacija

mora navesti mjeru koja se predlaže glede ugovora i razloge za to.

Taj propis iz Bečke konvencije pridaje veliku važnost formalnog notifikaciji u

pisanom obliku. Svaka država koja ju je primila može uložiti prigovor, ali ako ga ne

učini podrazumijeva se da je predloženu mjeru pristala.

Pasivnost na akte, zahjeve ili na praksu drugog, ponekad može imati nepovoljne

posljedice za onoga koji se uzdrži od preotesta. Tim putem može doći do stvaranja

novog običajnog prava, ili do nastanka historijskog naslova, ili makar do

suprostavljivog stanja u odnosu na takav akt.

Ipak, doktrina podrazumijevanog pristanka, podrazumijeva i značajna ograničenja.

Nekoj državi se ne može imputirati pristanak ako ona nije znala za činjenice protiv

kojih nije protestirala. To se naravno, ne može odnositi na činjenice koje su službeno

notificirane.

78

www.nasciturus.com

III. DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

29. RAZLIČITA POIMANJA «MEĐUNARODNE ZAJEDNICE»

I POJAM SUBJEKTA MEĐUNARODNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i

poslovnu sposobnost.

Pravna sposobnost znači da subjekt tog prava može biti nosilac prava i obaveza. Poslovna

(djelatna) sposobnost je sposobnost subjekta međunarodnog prava da samostalno ističe svoje

zahtjeve prema drugim subjektima, sklapa međunarodne ugovore i druge pravne poslove te

općenito sudjelovati u stvaranju i izmjeni normi općeg i partikularnog međunarodnog prava.

Ova sposobnost podrazumijeva i neposrednu i samostalnu odgovornost za počinjena

protuvpravna djela, tj. za kršenje obveza po međunarodnom pravu.

Do 19.st. se smatralo da su subjekti međunarodnog prava vladari država. Tijekom 19.st.

prevladalo je gledište da je država jedini subjekt međunarodnog prava. Danas prevladava

gledište po kojem je krug subjekata međunarodnog prava širi od države. To su gotovo sve

međuvladine organizacije, te priznati ustanici kao privremeni subjekti koji se bore za

državnost ili za vlast u nekoj državi. Međutim, isppravno je gledište da je svaka suverena

država subjekt međunarodnog prava s ničim ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću.

Međuvladine organizacije su tvorevine država, a subjektivitet ustanika ovisi o njihovu

priznanju od država.

Na prijelazu iz 20. u 21. st. pojavilo se zanimljivo pitanje može li se i međunarodna zajednica

smatrati subjektom međunarodnog prava. Još je preuranjeno za takvu klasifikaciju. Ona kao

takva još uvijek ne može biti nosiocem prava i dužnosti po međunarodnom pravu, niti može

isticati djelotvorne zahtjeve u vlastito ime.

Važnija od toga je činjenica da se ta međunarodna zajednica, ako zaista i postoji sastoji od

suverenih država. Međunarodno pravo je još uvijek sistem pravnih pravila koja se uglavnom

primjenjuju u odnosima između država.

Uz izuzetak Međunarodnog odbora Crvenog križa i Lige društava Crvenog križa, sve druge

međunarodne organizacije, koje su subjekti međunarodnog prava, međudržavne su naravi.

Dakle sve međunarodne organizacije koje imaju to svojstvo, počevši od samih UN-a,

tvorevine su država, države su njihovi članovi i njihovi glavni politički organi sastavljeni su

od predstavnika država članica koji u njima provode politiku svojih vlada.

79

www.nasciturus.com

A. DRŽAVA I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE

30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

NASTANAK DRŽAVE

Starija znanost razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originaan i derivativan. Kada

neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj

državnoj vlasti, tj. na ničijem području (terra nullius) radi se o ORIGINARNOM nastanku

države. S obzirom da nema države prethodnice, nema ni sukcesije država. Posljednji primjeri

ovako nastalih država datiraju iz 19.st. u Africi.

Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim tim slučajevima postoji jedna ili

više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači

pitanje sukcesije država.

Takvi primjeri su: «novonastale neovisne države» kojes u neposredno prije datuma sukcesije

država bile ovisna područja europskih metropola, države nastale ujedinjenjem više država

prethodnica, države nastale odvajanjem (secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji,

ili države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (SSSR,

Jugoslavija, Čehoslovačka).

Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bili unutarnje, bilo međunarodne

naravi.

To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Independence Act, usvojen 1947.

Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkog

pokreta u pitanju. Može nastati i međunarodnim ugovorom poput Odluke Londonske

konferencije iz 1912. Neke države osnovane su odlukama političkih organa UN-a.

Međunarodno pravo ipak postavlja određene kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka

zajednica zaista transformisala u novu državu. Konvencija iz Montevidea o pravima i

dužnostima država iz 1933. propisuje da država kao međunarodnopravna osoba mora ispuniti

sljedeće uvjete:

a. Stalno stanovništvo

b. određeno područje

c. vladu

d. sposobnost ulaziti u odnose sa drugim državama. Ovaj uvjet može se podrazumijevati

pod vladom tj. postojanjem organizirane političke vlasti.

80

www.nasciturus.com

Na početku rada Konferencije o Jugoslaviji u Haagu krajem 1991., njezinoj Arbitražnoj

komisiji postavljeno je jedno od ovih pitanja: da li se radilo o nezakonitoj secesiji (odvajanju)

nekih republika od jugoslavenske Federacije, ili o raspadu te Federacije. Arbitražna komisija

je pod predsjedništvom Roberta Badintera dala na to važno pitanje odgovor u svom Mišljenju

br. 1. od 29.11.1991. Komisija je istaknula da bi odgovor na to pitanje trebao biti zasnovan na

načelima međunarodnog prava koja služe za određivanje uvjeta na temelju kojih neka cjelina

čini državu. Glede toga postojanje ili nestanak države pitanje je činjenica a učinci priznanja

od drugih država su čisto deklaratorni. S tim u vezi Komisija je zauzela jasno dualističko

stajalište o odnosu međunarodnog i unutarnjeg prava: da su u svrhu primjene tih kriterija

oblik unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe puke činjenice, amada ih je

neophodno uzeti obzir da bi se ocijenio upliv vlasti na stanovništvo i teritorij.

Kriterij iz tog Mišljenja za efektivan nastanak i za postojanje nove države je da se država

općenito definira kao zajednica koja se sastoji od teritorija i stanovništva podvrgnutih

organiziranoj političkoj vlasti koja takvu državu čini suverenom.

a. Državni teritorij (područje) - Svaka država mora imati područje na kojem njeni

organi vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene su granice njezine vlasti.

Zbog toga nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu, makar dok se stalno ne

nasele na neko određeno područje.

Bilo je država čije granice u renutku stjecanja neovisnosti nisu bile konačno oređene

niti međunarodno priznate. To je bio slučaj s Belgijom nastalom 1830. pa sve do 1839.

Zatim, tu je i Izrael nakon 1948, sve do danas.

Gubitak cijelog državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države.

Međutim, tijekom dva posljednja svjetska rata, ratna okupacija cijelog državnog

teritorija nekih država od strane neprijatelja, nije imala te učinke, stoga što su njihove

vlade s dijelovima oružanih snaga nastavile neprijateljstva u inozemstvu.

b. Stanovništvo – Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njenom području. Država

ne može postojati bez stalno naseljenog stanovništva. Stoga Antarktik nikad ne može

postati država. Ta se zajednica najprije sastoji od građana (državljana) te države te od

stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog

porijekla.

c. Organizirana politička vlast (suverenost) – Svaka država mora imati organe vlasti,

jednako kao što ni pravna osoba po unutarnjem pravu ne može djelovati bez svojih

organa.

81

www.nasciturus.com

Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njenom

teritoriju, koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U

odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost.

Međutim, suverenost nije nikakva svemoć države u apsolutnom smislu. U suvremenoj

međunarodnoj zajednici, državna suverenost je pravni pojam i podvrgnuta je

međunarodnom pravu. Tako «Deklaracija o načelima međunarodnog praa o

prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a iz 1970.g.

pod načelom suverene jednakosti država propisuje da su države pravno jednake

Glede Hrvatske i Slovenije, Komisija je ustanovila da su obje proglasile svoju neovisnost

25.06.1991, zatim su u primjeni odredaba Brionske deklaacije 7.7.1991. suspendirale te

deklaracije o neovisnosti za 3 mjeseca. U skladu s njom učinak te suspenzije prestao je

8.10.1991. Tog dana te su dvije Republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ

i stekle su u smislu međuanrodnog prava kvalitete suverenih država. Za njih je taj dan, datum

sukcesije država. Po mišljenu Komisije 27.4.1992. mora se smatrati datumom sukcesije

država glede SRJ s obzirom da su tog dana Srbija i Crna Gora usvojile ustav nove cjeline.

NESTANAK DRŽAVE

Država prestaje postojati nestankom nekog od triju elementa, koji je čine državom. Najčešće

se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva neke države događaju kao posljedica njihova

prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Međutim, u praksi država nestaje

samo nestankom trećeg elementa – suverenosti.

Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države

slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom

odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja

njegova prava na samoodređenje. Dakle moguće je da u vršenju prava na samoodređenje dođe

do nestanka i dokidanja neke države. Na taj način je od 1991-1993. došlo do raspada triju

mnogonacionalnih federacija: SSSR, SFRJ, Čehoslovačka.

Posljedica nestanke neke države je da se cjelokupno njezino područje sa stanovništvom

inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast države prethodnice time prestaje

postojati.

**

Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (Badinterova komisija), u

svom Mišljenju br.8. iz 1992.g. je naglasila da raspad neke države okončava njenu pravnu

82

www.nasciturus.com

osobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnog prava. Komisija je zaključila da

je postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina, ozbiljno

dovedeno u pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva

federacije, konstituiraju kao suverene države, na način da se savezna vlast tamo više ne može

očitovati. Komisija je u tom Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan te da

valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji.

U obrazloženju tog zaključka Komisija je kao ključne događaje uzela akte četriju država

prethodnica (svih osim Srbije i Crne Gore) o proglašenju njihove neovisnosti temeljem

održanih referenduma (dakle u vršenju prava na samodređenje). Potom je istaknula njihovo

uzajamno priznanje kao novih država, njihovo priznanje od trećih država i njihovo primanje u

članstvo UN-a. Uzela je u obzir i novi ustav koji su usvojile Srbija i Crna Gora a kojim je

ustanovljena SRJ.

31. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država je prizvod prirodne škole prava. Po njenom

učenju, kao što su sva ljudska bića svojim rođenjem nosioci nekih prirodnih i apsolutnih

prava, tako po toj osnovi i države članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i

postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.

Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon I svj. rata, bila je sprječavanje svih budućih

ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija protiv svake njene države članice koja

prekrši svoje obaveze iz njenog Pakta. Taj novi cilj – održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država.

Čl. 10. Pakta, zamišljen kao jedan od temeljaca tog novog sustava kolektivne sigurnosti,

predviđao je da se članovi Lige obvezuju da će poštivati i održavati protiv svakog vanjskog

napada teritorijalnu cjelovitost i postojeću političku neovisnost svih članova Lige. Premda ta

pravna obveza nije dalekosežna, ona je ukazala na činjenicu da održanje svjetovnog mira

zahtijeva priznanje i očuvanje dvaju temeljnih prava država: na teritorijalnu cjelovitost i

neovisnost.

Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju nužno prerasti u

pravila općeg međunarodnog prava i biti izvorom prava i dužnosti za sve države svijeta.

Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i te dužnosti država postala pravilima

pozitivnog međunarodnog prava je Povelja UN-a iz 1945., koja u čl. 2. izlaže načela UN-a, a

u čl. 1. proklamira načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda.

83

www.nasciturus.com

Opća skupština je 24. listopada 1970. na svojem jubilarnom zasjedanju u povodu 25 godina

UN-a, konsensusom (bez glasovanja) usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o

prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a. U njoj se izlaže i

razrađuje 7 načela općeg međunarodnog prava, koja obavezuju sve države svijeta. Stoga tu

Deklaraciju valja u njezinu sadržaju smatrati autentičnim tumačenjem Povelje UN-a.

1. načelo zabrane sile

2. načelo mirnog rješavanja međunarodnih sorova

3. načelo neintervencije

4. dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom UN-a

5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda

6. načelo suverene jednakosti država

7. načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.

1. Načelo zabrane sile – U međunarodnom pravu je rat postao protupravan tek tzv. Briand-

Kelloggovim paktom iz 1928. Države stranke tog Pakta svečano su u ime svojih naroda

izjavile da osuđuju pribjegavanje ratu u svrhu rješavanja međunarodnih sporova i odriču

ga se kao instrumenta nacionalne politike u njihovim uzajamnim odnosima. Do izbijanja

II svj. rata (1939.) sve tada neovisne države svijeta postale su strankama tog Pakta, izuzev

Argenitne, Čilea, Bolivije i El Salvadora. Time je zabrana rata propisana u njemu već tada

bila prerasla u pravilo općeg običajnog međunarodnog prava.

Povelja UN tu zabranu veoma proširuje. Kao jedno od načela UN-a ona u čl 2. propisuje

da se članovi u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe

sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje

države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima UN-a.

Deklaracija iz 1970. potom dodaje da takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavlja

kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a i ne smiju se nikada upotrebljavati kao

sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.»

Agresivni rat označava se kao zločin protiv mira koji povlači odgovornost po

međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u

korist agresivnog rata. Države su se, nadalje, dužne uzdržavati od čina represalija koji

uključuju upotrebu sile. Svaka država dužna je uzdržavati se od upotrebe bilo koje prisilne

mjere koja lišava prava naroda na samoodređenje, slobodu i neovisnost.

84

www.nasciturus.com

Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije».

Svaka država je dužna uzdržavati se od organiziranja ili poticanja na organiziranje

dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihova ubacivanja

na područje neke druge države. Svaka država je dužna uzdržavati se od organiziranja,

poticanja, pomaganja ili sudjelovanja u građanskom ratu ili terorističkim činima u nekoj

drugoj državi i nedopustiti na svom području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih

čina.

Bitne odredbe definicije agresije usvojene rezolucijom Opće skupštine UN-a iz 1974.

dane su u čl. 1. : agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti,

teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge držav ili upotreba oružane sile

koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom UN-a.

U čl. 2. Rezolucije navodi se kao prima facie dokaz o činu agresije kada neka država prva

upotrijebi oružanu silu, kršeći Povelju UN-a.

U čl. 3. navodi se da bez obzira na objavu rata, čin agresije uz rezervu iz čl. 2. predstavlja:

- invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje druge države

- bombardiranje, ili upotreba ma koje vrste oružja, od strane oružanih snaga neke države

protiv područja druge države

- blokada luka i obale neke države oružanim snagama druge države

- napad oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske, ili zračne vojen snage druge

države

- upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području druge države uz

njezin pristanak, ali protivno uvjetima predviđenima sporazumom

- postupak neke države kojim ona dopušta da njeno područje koje je stavila na

raspolaganje drugoj državi, bude upotrebljeno od te druge države za izvršenje čina

agresije protiv neke treće države.

Svaka prijetnja oružanom silom ili njezina upotreba postala je prema općem

međunarodnom pravu zabranjena, uz značajan izuzetak samoobrane.

Brojni su slučajevi zlouporabe prava na individualnu, a posebice na kolektivnu

samoobranu. Prema gledištu državnog tajnikaSAD-a u povodu sprora Caroline s

Britanijom iz1837., samoobrana je opravdana jedino u slučaju neposredne i neotklonjive

opasnosti koja ne daje mogućnost izbora i ne ostavlja vremena za razmišljanje.

85

www.nasciturus.com

Pri pribjegavanju legitimnom samoobrani isključeni su preventivni rat protiv mogućeg

napada neke države, a koji još nije uslijedio; ili oružani napad u odgovoru na tzv.

produljenu agresiju, kada mjere samoobrane nisu poduzete odmah neposredno nakon

oružanog napada suprotne strane; ili kao odgovor samo na prijetnju silom prije nego što je

oružani mapad poduzet.

Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile, poput npr. gospodarskog ili političkog

pritiska, država žrtva ima pravo uzvratiti istom mjerom. To su tzv. nenasilne represalije

koje se ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile.

Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji

jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i

prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.

Ovo načelo, sadržano u čl. 2. Povelje UN-a, je imperativna norma oćeg međunarodnog

prava. Zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili

političke neovisnosti bilo koje države. Time, međutim, opće međunarodno pravo ne

garantira svim državama svijeta teritorijalnu cjelovitost, a poglavito ne njihove postojeće

granice. Zabranjuju se nenasilne promjene tih granica, ali ne i zahtjevi za tim

promjenama.

Sve europske države članice KESS-a (danas OESS-a) su se odrekle zahtjeva za područjem

drugih država članica i time bilo kakvih jednostranih zahtjeva za promjenama njihovih

postojećih granica u Europi. Svaki takav zahtjev neke od njih treba smatrati suprotnim toj

posebnoj pravnoj obvezi.

2. Načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova – ovo načelo je nužan korelat načelu

zabrane sile. Da bi se osigurao trajan međunarodni mir bilo bi nužno da sve države svijeta

preuzmu neke konkretne pravne obveze glede rješavanja svih njihovih sporova koji mogu

nastati, i to putem postupaka koji dovode do konačne i obvezujuće presude po

nepristranom tijelu (suđenje ili arbitraža)

Čl. 2 Povelje UN-a predviđa da članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim

sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i sigurnost te pravdu.

Deklaracija iz 1970. u ovom smislu predviđa da države moraju tražiti pravodobno i

pravično rješenje svojih međunarodnih sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja,

mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili

sporazumima, ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru,

86

www.nasciturus.com

Izvjesna novost u Deklaraciji iz 1970. je afirmacija dužnosti država stranaka nekog spora,

kao i drugih država, da se uzdrže od svakog čina koji može tako otežati situaciju da bi bilo

ugroženo održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Države su, dakle, slobodne sklapati

posebne mnogostrane ili dvostrane ugovore kojima će preuzimati konkretne obveze na

neke načine rješavanja svojih budućih sporova, poput npr. obvezatnog mirenja, arbitraže

ili sudskog rješavanja.

3. Načelo neintervencije – «nedopuštena intervecija» može se definirati kao diktatorsko

(nasilno) miješanje neke države, skupine država ili međunarodne organizacije u poslove

koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost neke države (ili više njih) bez njenog (ili

njihova) pristanka.

Vanjska nadležnost države očituje se u njezinu pravu da pripada ili ne pripada

međunarodnim organizacijama, da bude ili ne bude stranka dvostranih ili mnogostranih

ugovora, uključivši njezino pravo da bude ili ne bude stranka ugovora o političkim i

vojnim savezima, ako i njezino pravo na neutralnost.

Unutrašnja nadležnost države može se najkraće opisati kao pravo njezina stanovništva da

slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, gospodarski i kulturni sustav bez

miješanja izvana. To je u isto vrijeme i tzv. pravo na unutarnje samoodređenje naroda u

nekoj državi. U razdoblju djelovanja UN-a posebne se afirmiralo i pravo svake države da

slobodno raspolaže svojim prirodnim bogatstvima i izvorima.

Međutim, opseg konkretnih poslova koji spadaju u nadležnost neke države, a koji čine bit

njezine suverenosti, podložan je promjenama u vremenu.

Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom

prihvatila neku ugovornu obavezu i time pristala na neke oblike nadzora nad njenim

izvršenjem.

Učlanjenjem u organizaciju supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje

znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe. Ti organi imaju tada pravo vršiti svoje

ugovorne funkcije na području njezinih država članica. Sve to nije slučaj nedopuštene

intervencije. Ali samo učlanjenje u organizaciju te vrste i istupanje iz nje, morali bi biti

podložni političkoj volji birača odnosne države.

Ne smatraju se nedopuštenim mjerama kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti

naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i

narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi. Kolektivne mjere

87

www.nasciturus.com

koje poduzme neka regionalna organizacija ili vojni savez bez prethodnog odobrenja

Vijeća sigurnosti, pravno su nedopuštene.

Neovlaštene mjere intervencije poduzete, bilo pod prijetnjom oružanom silom ili njezinom

upotrebom, potpadaju pod načelo zabrane sile. Svaki čin agresije koji odgovara toj

definiciji daje pravo žrtvi da uzvrati oružanim mjerama samoobrane.

Pod načelom neintervencije u užem smislu valja uzeti različite druge pravno nedopuštene

mjere jedne ili više država, poput mjera političkog, gospodarskog, propagandnog ili

sličnog pritiska, posebno kad se poduzimaju s namjerom da se od države žrtve iznudi neki

ustupak.

4. Dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom UN-a – Deklaracija iz

1970. formulira izvjesne dužnosti država. Države su dužne međusobno surađivati na

različitim područjima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovm političkim,

gospodarskim i društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti i

radi unaprjeđivanja međunarodne ekonomske stabilnosti i napretka, općeg blagostanja

naroda i međunarodne suradnje bez diskriminacije utemeljene na tim razlikama.

5. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda – Ovo načelo je u trajnoj suprotnosti sa

načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u svijetu.

Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice mnogih

država došle bi u pitanje.

Deklaracija iz 1970.g. je do sada najvjerodostojniji međunarodni instrument koji uređuje i

razrađuje to načelo. Kao i u nekim drugim takvim instrumentima, i u njoj se meže nazrijeti

razlikovanje između unutarnjeg i vanjskog samoodređenja naroda. Deklaracija navodi da

svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te

da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to

pravo u skladu s odrdbama Povelje.

Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom

nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog

političkog statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na

samoodređenje.»

88

www.nasciturus.com

6. Načelo suverene jednakosti država – Ovdje se u stvari radi o 2 načela: načela

suverenosti i načela pravne jednakosti svih suverenih država.

Države se međusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države

pravno jednake. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da

je subjekt međunarodnog prava.

Posljedica načela o pravnoj jednakosti svih država je da kada se god neko pitanje ima

urediti sporazumno, svaka država ima pravo na jedan glas, osim ako nema drugačijeg

sporazuma.

Na diplomatskim konferencijama, u međunarodnim organima, te u tekstovima

međunarodnih ugovora, države se razvrstavaju prema abecednom redu njihovih imena.

Redoslijed njihova glasanja također se obavlja po abecednom reu. Često se uvodi tzv. roll

call glasovanje. Kockom se izvuče ime države koja prva glasuje, a potom glasuju sve

države po abecednom redu do kraja, te potom od početka takvom spiska.

Unatoč načelu pravne jednakosti na kojem se temelji UN, Povelja dalekosežno odstupa od

tog načela i to glede posebnih prava 5 stalnih članica VS-a (Kine, Francuske, Ruske

Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a). Svaka od tih 5 država može u tom glavnom

organu UN-a za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti svojim negativnim glasom

(vetom) onemogućiti usvajanje bilo kakve odluka pa i preporuke.

Deklaracija iz 1970. navodi da sve države užiaju suverenu jednakost. Suverena jednakost

uključuje sljedeće elemente: pravnu jednakost država, uživanje prava koja čine punu

suverenost, te dužnost poštivanja osobnosti drugih država.

7. Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri – ćl. 2.

Povelje UN-a navodi da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koje proistječu

iz članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koje su preuzeli u skladu s

ovom Poveljom.

Čitavo međunarodno pravo zasnovano je na načelu «pacta sunt servanda», te na dužnosti

svih država da se pridržavaju pravila međunarodnog prava koja proizlaze bilo iz općeg

običaja ili iz onih općih načela prava koja su dio pozitivnog međunarodnog prava. Svaka

država, osim što u dobroj vjeri mora izvšavati ugovore kojih je stranka, mora također

poštivati svoje obveze koje proizlaze iz partikularnih običajnih pravila i jednostranih

akata.

89

www.nasciturus.com

32. SUKCESIJA DRŽAVA

To je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju sva

postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni je moguće ustanoviti

državu prethodnicu (ili više njih) – te jednu ili više država sljednica.

Glavni tipovi teritorijalnih promjena:

1) Ustup (cesija) – postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja nekoj već

postojećoj državi sljednici i to najčešće mirovnim ugovorom kao rezultat poraza u ratu.

Primjer za to je bilo ustupanje od Italije bivšoj Jugoslaviji Mirovinim ugovorm iz Pariza

iz 1947., Slovenskog primorja, Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja i Lastova. Taj tip

teritorijalnih promjena ne dovodi ni do nestanka države prethodnice ni do nastanka neke

nove države sljednice.

2) Prisajedinjenje (pripajanje, asimilacija) - Država prethodnica u potpunosti postaje

dijelom druge, već postojeće države sljednice. Primjer za to je asimilacija Demokratske

Republike Njemačke koja je uključenjem u Saveznu Republiku Njemačku 1990.,

prestala postojati kao država. U ovom slučaju država prethodnica prestaje postojati,a

država sljednica proširuje svoje područje.

3) Ujedinjenje – Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu sljednicu, i

time gube svoju državnost. (npr. Arapska Republika Jemen + Demokratska Narodna

Republika Jemen Republika Jemen). Dakle, države prethodnice prestaju postojati a

nastaje sasvim nova država sljednica.

4) Odvajanje (secesija) – Na dijelu ili na dijelovima područja države prethodnice koja i

dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. Primjer za to bio je proces

dekolonizacije nakon II svj. rata kada se velik broj tzv. novonastalih neovisnih država,

odvojio od bivših kolonijalnih sila: Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije i

Portugala. Dakle, ržava prethodnica i dalje postoji na umanjenom području, ali nastaju

jedna ili više novih država sljednica.

5) Raspad (disolucija) – Država prethodnica se raspada i prestaje postojati a na njenom

području nastaju dvije ili više novih država sljednica. (SSSR, SFRJ, Osmansko carstvo,

Austro-Ugarska itd.). Za razliku od odvajanja, pri raspadu država prethodnica prestaje

postojati a sve države su sljednice nove države.

6) Podjela (partition) – više susjednih država sljednica u cjelosti podijeli čitavo područje

države prethodnice koja time prestaje postojati. Takav tip teritorijalnih promjena danas

90

www.nasciturus.com

je teško zamisliv. (npr. 1939. nacistička Njemačka i SSSR su podijelili Poljsku, ali to

nisu priznale druge države).

**

Ove različite situacije zahtijevaju različita pravna pravila za rješavanje nastalih problema.

Svaki od ovih oblika dovodi do sukcesije država. Godine 1983. je potpisana Bečka konvencija

o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova (Bečka konvencija iz 1983.) Čini

se da ona nikad neće stupiti na snagu jer je potrebno da bar 15 država postane njenim

članicama. Ali možemo izložiti temeljna pravila međunarodnog prava o različitim pitanjima

sukcesije država, koja nisu sva obuhvaćena tom konvencijom:

(a) DRŽAVLJANSTVO : Svaki pojedinac na području koje je promijenilo suverenitet ima

pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su uređivati pitanja njihova

državljanstva vlastitim zakonima. Pri tomu moraju voditi računa o tomu da se primjenom

svih tih zakona ne smiju stvarati osobe bez državljanstva (apatridi).

(b) MIROVINE : Svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u državi prethodnici zadržava

to svoje pravo. Države sljednice moraju sklopiti sporazume o isplati mirovina iz

mirovinskih fondova bivše države, te o isplati mirovina koje su građani neke nove države

sljednice stekli na području koje je postalo drugom državom.

(c) VLASNIČKA PRAVA : Privatna imovina fizičkih i pravnih osoba nije predmet sukcesije

i ne podliježe podjeli između država sljendica. Hrvatska nije dužna naknaditi štetu na

imovini građana SRJ na svom području (npr. na kućama za odmor) koje su oštetile bivša

JNA ili srpsek paravojen snage u agresiji.

(d) DRŽAVNI ARHIVI : Državne arhive države prethodnice čine dokumenti (uključivši

filmske, elektronske i druge zapise) što su ih organi države prethodnice izdali ili primali u

obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije pripadali državi prethodnici.

Stoga predmetom sukcesije i podjele nisu:

- državni arhivi federalnih jedinica koje su postale državama sljednicama

- arhivi općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina na području svake od država sljednica

- crkveni, privatni i slični arhivi.

Državni arhivi koji jesu predmet sukcesije, dijele se u tri skupine:

91

www.nasciturus.com

(1) Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji «radi redovitog upravljanja

područjem na koje se odnosi sukcesija država» moraju biti u državama sljednicama,

moraju se svim tim državama predati u kopijama.

(2) Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji se direktno odnose na područje

jedne ili više država sljednica treba u originalima predati tim državama (npr.

uređenje granica itd.)

(3) Kada se radi o raspadu i o nestanku države prethodnice, svi ostali državni arhivi

države prethodnice prelaze na države sljednice na pravičan način, vodeći pri tomu

računa o svim relevantnim okolnostima.

Ipak, sve države sljednice se mogu sporazumjeti da ti najbrojniji dijelovi državnih

arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili, ali pod zajedničkom skrbi. Pravilo je

međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice, bez obzira gdje se

nalazili i na koga mogu biti prenijeti, moraju ostati otvorenima na slobodan pristup,

korištenje i kopiranje svih državama sljednicama.

(e) DRŽAVNA IMOVINA : Državna imovina države prethodnice označava imovinu, prava i

interese, koji su na datum sukcesije država, prema unutrašnjem pravu države prethodnice

pripadali državi prethodnici.

U slučaju bivše SFRJ, državna imovina koja podliježe sukcesiji je imovina koja je na

datum sukcesije temeljem saveznih propisa pripadala jugoslavenskoj federaciji. Radi se

pretežito o imovini bivše JNA, o imovini saveznih organa, uključivši diplomatsku i

konzularnu nepokretnu i pokretnu imovinu u inozemstvu, imovina i potraživanja bivše

Narodne banke Jugoslavije i sl.

Predmet sukcesije nije:

- imovina bivših država članica federacije

- imovina općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina

- cjelokupna pirvatna imovina

Državna imovina koja je predmet sukcesije dijeli se na nepokretnu i pokretnu imovinu.

Nepokretna državna imovina – ostaje državama sljednicama na području kojih se nalazi.

Ako je veoma neravnomjerno raspoređena, postoji mogućnost njene procjene i uzajamnih

pravičnih kompenzacija.

Pokretna državna imovina – ukoliko se nalazi na području države sljednice, koje je

postalo područjem države sljednice, trebalo bi prijeći u njeno vlasništvo, uz mogućnost

pravičnih kompenzacija ako je neravnomjerno raspoređena.

92

www.nasciturus.com

Sva ostala nepokretna i pokretna državna imovina države prethodnice, uključivši i onu

koja se nalazi u inozemstvu, dijeli se između država sljednica «u pravičnim razmjerima».

To znači da je sporazumno, ili odlukom nekog nepristranog međunarodnog sudskog tijela,

za svaki slučaj sukcesije nužno utvrditi ad hoc ključ pravične raspodjele koji bi vrijedio za

podjelu kako imovine, tako i dugova države prethodnice.

(f) DRŽAVNI DUGOVI : Dugovi države prethodnice dijele se na tzv. alocirani i na

nealocirani (opći) dug.

a. Alocirani dug – dug koji je podigla neka bivša federalna jedinica, ili neka općina ili

poduzeće s njenog područja, ili ga je podigla (ili garantirala) država prethodnica, ali je

u cijelosti utrošen na području koje je postalo područjem države sljednice. On prelazi

na tu državu sljednicu. U sporazumu s kreditorima sva prijašnja jamstva (garancije)

države prethodnice glede otplate tog duga se trebaju okončati.

b. Opći nealocirani dug – dijeli se između svih država sljednica po ključu koji vrijedi za

podjelu državne imovine države prethodnice. Ako se države sljednice drukčije ne

sporazumije, državni dug države prethodnice prelazi na države sljednice u pravičnim

razmjerima, vodeći osobito računa o imovini, pravima i interesima koji prelaze na

države sljednice u odnosu na taj državni dug.

(g) SUKCESIJA U ČLANSTVU MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA :

Ne postoji nikakvo opće pravilo međunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u

međunarodnim organizacijama.

Osim ako je država prethodnica ili država nasljednica očuvala identitet u svojoj

međunarodnoj osobnosti (cesija i dekolonizacija), u svim ostalim slučajevima odlučujuća

je politička volja većine država članica zastupljenih u tijelu odnosne organizacije

nadležnom za primanje novih članova.

93

www.nasciturus.com

33. SLOŽENE DRŽAVE

A. UNITARNE DRŽAVE :

Ovdje postoji jedinstvena državna vlast za čitavo državno područje i jedinstveni organi

međunarodnih odnosa. Ona se može širiti, sužavati, ili sasvim ukinuti, a da odnosna država

time ne prekrši niti jedno pravilo općeg međunarodnog prava.

B. SLOŽENE DRŽAVNE ZAJEDNICE :

U složenim državnim zajednicama u pravilu postoje neka zajednička tijela, ali uz to i svaka

od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlast

zajednice ne smije miješati. Oblici složene države su:

1. Personalna unija: to je bila prolazna, pa čak i slučajna zajednica dviju država u osobi

jednog vladara. Vladar jedne države je dolazio na čelo druge ili nasljeđivanjem ili

izborom za vladara u drugoj državi. Premda je zajednički vladar u svakoj državi članici

mogao imati znatne ovlasti, te države ostajale su samostalne i neovisne i bez drugih

zajedničkih organa. Personalna unija se slučajno razvrgavala kao što je i nastajala, bilo

zbog razlaza nasljednih redova ili kada je na položaj izbornog vladara došla druga

osoba. Stoga sama personalna unija nije bila nikakav subjekt međunarodnog prava.

2. Realna unija: to je bila zajednica vladara dvije države, zasnovana s namjerom da bude

trajna. Zajednički je bio vladar, ali i neki drugi organi (npr. šef vlade, ministarstvo

obrane, financija i vanjskih poslova, zajednička zasjedanja delegacija parlamenata).

Unija je prema inozemstvu nastupala kao jedinstven subjekt međunarodnog prava.

Realna unija je bila moguća samo u ustavnim monarhijama u dobi zajedničkog vladara.

Nastajala je međunarodnim ugovorom ili usvajanjem zakona u istom tekstu u državama

članicama.

3. Konfederacija: (Staatenbund) Gotovo sve konfederacije u povijesti su nastajali kao

slobodni savezi slobodnih, neovisnih, i u načelu ravnopravnih država. To znači da sama

konfederacija nije bila nova država, i ona nije bila nadređena nad svojim državama

članicama.

94

www.nasciturus.com

Dobrovoljno prenoseći izvjesne nadležnosti i ovlasti na konfederalne organe, države

članice su stvarale novu pravnu osobu s vlastitom voljom, različitom od velje svake od

država članica. Ali ta pravna osoba nije bila iznad tih država.

Iako nisu bile države, sve konfederacije su bile priznate pd stranih država posebnim

pravnim subjektom.

Prvi cilj udruživanja bio je predstavljanje država članica prema inozemstvu i njihova

zajednička zaštita od vanjskog napada. U te svrhe su sve države članice pristajale na

neka ograničenja njihove suverenosti – glede prava rata i mira, prava vanjskog

predstavljanja i sklapanja međunarodnih ugovora.

Već stoga što su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću, države

članice konfederacije bile su nesumnjivi subjekti međunarodnog prava.

Odnosi između država članica u konfederaciji ravnali su se po ugovoru o njezinu

osnivanju, koji je bio međunarodni ugoovr, te po drugim pravilima međunarodnog

prava.

Osim u nadležnostima koje su putem ugovora dobrovoljno prenosile na zajedničke

organe, u svemu ostalom su države članice bile pravno potpuno izjednačene sa svim

drugim suverenim državama svog vremena.

U većini konfederacija, glavni a često i jedini zajednički organ, bio je konfederalni sabor

– po svojoj naravi stalna diplomatska konferencija. Nisu ih birali građani, niti su oni

izražavali volju birača.

4. Federacija: (Bundesstaat) – je država koja ima svoje stanovništvo, područje i suverenu

vlast. Temeljni akt federacije je savezni ustav. Njime savezne države članice prenose na

savezne organe veoma znatne i široke nadležnosti. Stoga se odnosi između država

članica u federaciji ne ravnaju po međunardnom pravu, već po unutrašnjem pravu

federacije.

Savezni ustav je također neka vrsta slobodnog ugovora država članica o organima i o

nadležnostima koje one na njih sporazumno prenose. Države članice zadržavaju i pravo

sudjelovanja u donošenju saveznih zakona, najčešće u gornjem domu parlamenta, u

kojem mgou izravno birati predstavjene. Neovisno ustavnosudsko tijelo štiti i prava

federalnih jedinica od zadiranja središnje vlasti.

Primjeri federacija u Europi: Švicarska, Njemačka, Austrija, Ruska federacija; na

američkom kontinentu: Kanada, SAD, Meksiko, Brazil.

95

www.nasciturus.com

Kao odliku istinske federacije treba uzeti podjelu nadležnosti između saveznih organa i

organa federalnih jedinica.

Savezni organi redovito imaju veoma široke isključive nadležnosti

- vanjsko zastupanje

- narodna obrana

- financije

- monetarna politika i sl.

Osim toga, odlika federacije je i postojanje oblasti konkurentne ili paralelne

nadležnosti federalnih jedinica i organa federacije; ali i oblasti koje spadaju u isključivu

nadležnost federalnih jedinica (najčešće u pitanjima poput prosvjete, kulture, znanost,

radnog zakonodavstva, nekih privrednih poslova i dr.) u koje se savezna vlast ne smije

miješati ni donositi svoje propise.

U odnosima s inozemstvom, federacija kao država istinski je i potpuni subjekt

međunarodnog prava. Države članice federacije u pravilu nemaju pravo na direktne

diplomatske i konzularne odnose sa stranim državama.

Samo u slučajevima kada im savezni ustav dopušta sklapanje međunarodnih ugovora, i

u granicama koje on određuje, federalne jedinice su subjekti međunarodnog prava ali s

veoma ograničenom djelatnom sposobnošću.

Republike i pokrajine u bivšoj SFRJ nisu po saveznom ustavu imale pravo sklapanja

međunarodnih ugovora. Stoga ih se nije moglo smatrati subjektima međunarodnog

prava ni s ograničenom sposobnošću. Nakon ustavnih promjena iz 1971. one su stekle

široku slobodu ostvarivanja suradnje s organima i organizacijama trećih država i s

međunarodnim organizacijama, za što im nije bio potreban nikakav pristanak saveznih

tijela.

RAZLIKE IZMEĐU FEDERACIJE I KONFEDERACIJE: članice konfederacije ostaju

samostalni i nezavisni subjekti međunarodnog prava koji ugovorom o osnivanju konfederacije

prenose na njezine organe veoma ograničene nadležnosti. Sama konfederacija je bila

ograničeni subjekt međunarodnog prava.

U federaciji je u tom pogledu bilo obrnuto. Jedna značajna odlika federacije je da njezine

zakonodavne organe najčešće biraju građani, dok je najviši organ svih povijesnih

konfederacija bio sabor, u biti diplomatska konferencija zastupnika država članica.

96

www.nasciturus.com

Države su osnivale različite druge zajednice s namjerom da butu nešto više od međudržavnih

organizacijama. Među svim tim zajednicama Commonwealth zauzima posebno mjesto.

5. Commonwealth: sačinjavaju brojne bivše britanske zavisne

kolonije koje su u dugotrajnom procesu najprije stjecale položaj samoupravnih

kolonija s odgovornom vladom, potom dominiona, te na kraju punu neovisnost.

Sve članice Commonwealtha danas su suverene i potpuno neovisne države, bez

ikakvih ograničenja u vanjskoj politici i obrani. Visoki komesari, koji predstavljaju

jednu državu članicu u drugoj, od 1952. izjednačeni su s diplomatskim zastupnicima.

Sam Commonwealth nikad nije bio naddržava, niti federacija ili konfederacija. On je

mnogonacionalna udruga slobodnih i jednakih država koje podupiru UN i sprovode

zajednička načela nediskriminacije glede boje kože, rase ili vjere. Premda su u većini

republike, one priznaju britansku kraljicu kao glavara Commonwealha. Uz neke

razlike, one imaju slične institucije i političku tradiciju.

Ne postoji nikakav pisani ustav Commonwealtha, niti ugovor o njegovu osnivanju, ali

se odluke na zajedničkim sastancima usvajaju konsenzusom. Tajništvo

Commonwealtha je u Londonu a ustanovljeno je 1965.

34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

Trajnu neutralnost treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu.4 Trajna

neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njen međunarodni položaj

zabranjuje sudjelovanje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane

područjem ratnih operacija trećih država.

Stjecanjem tog položaja, trajno neutralna država pristaje na neka ograničenja svoje

suverenosti. Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima,

ali zadržava pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje. Osim ako njeno područje nije i

demilitarizirano (razvojačeno), ona ima pravo da drži oružane snage, ali samo za potrebe

vlastite obrane. Ona ujedno pristaja da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana.

Ne smije sklapati napadačne ali ni obrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen

položaj.

Treće države, koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da neće naškoditi

njenoj trajnoj neutralnosti. Tzv. «države jamci» (garanti) preuzimaju ugovorom o trajnoj

4 neutralnost u oružanom sukobu – pravno i faktičko stanje koje traje sve dok traje taj sukob

97

www.nasciturus.com

neutralnosti dodatnu obvezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno

neutralnu državu.

Nakon što je Njemačka, koja je i sama bila garant trajne neutralnosti Belgije, ovu 1914.

napala, Britanija je navijestila rat Njemačkoj, ispunjavajući time svoju obvezu iz Londonskog

ugovora iz 1839.

Trajno neutralne države su danas: Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

1. ŠVICARSKA: je od konca 15. st. (do 1481.) vodila politiku neuplitanja u strane

sukobe, iako su njeni građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na Bečkom

kongresu 1815. europske velevlasti dale su joj 20.03.1815. formalno i stvarno priznanje

neutralnost Švicarske te joj zagaratirale cjelovitost i nepovredivost teritorija. Taj položaj

potvrđen je i Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919.

Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga zašto nikad nije postala

članicom UN-a, iako je u ženevi europsko sjedište te organizacije te sjedište najvećeg

broja specijaliziranih ustanova UN-a.

2. DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA: ustanovljena je Laternaskim ugovorm Svete

Stolice s Italijom 1929. Tada je određeno da će se grad Vatikan uvijek i u svim

slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. To područje je i

demilitarizirano.

3. AUSTRIJA: Mada nakon II svjetskog rata nije smatrana nepirjateljskom zemljom, već

prvom žrtvom nacizma, Austrija je iz rata izašla vojnički okupirana. Poput Njemačke,

bila je bila podijeljena na 4 okupacijske zone – američku, britansku, francusku i

sovjetsku.

U Moski su 15. travnja 1955.g. austrijski i sovjetski predstavnici potpisali Memorandum

kojim se austrijska vlada obvezala da će proglasiti trajnu neutralnost svoje zemlje

međunarodnopravno obvezjući se za nju. Ovo Austrija je proglasila svoju trajnu

neutralnost Ustavnim zakonom od 25. listopada 1955., dakle jednostranim aktom.

**

Nakon osnivanja UN-a 1945. prevladalo je gledište da je trajna neutralnost ostatak

prošlosti i da je taj položaj nespojiv sa sustavom kolektivne sigurnosti prema Povelji i s

98

www.nasciturus.com

obvezama iz članstva u toj organizaciji. To je jedan od razloga što Švicarska do danas

nije zatražila svoje primanje u tu Organizaciju.

Nakon usvajanja svog Ustavnog zakona Austrija je zatražila primanje i premljena je u

UN. Ona smatra da će pri donošenju obvezujućih odluka po glavi VII. Povelje u

slučajevima prijetnje miru, narušenju mira iličina napadaja, VS UN-a voditi računa o

trajnoj neutralnosti Austrije. Laos je 1962. stekao položaj trajne neutralnosti već kao

član UN-a.

35. PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA

1. Priznanje nove države:

Nova država nastaje kad se steknu tri uvjeta: stanovništvo, teritorij, suverenost. O učinicima

priznanja nove države, u teoriji postoje dva suprostavljena mišljenja:

a. po gledištu koje je u manjini međunarodno priznanje ima konstitutivne učinke i ono je

ustvari 4. uvjet samog postojanja nove države. Zastupnici tog gledišta smatraju da nova

država tek nakon njenog priznanja postaje subjektom međunarodnog prava i ulazi u

međunarodnu zajednicu kao njen ravnopravni član.

b. Pretežita većina drugih pisaca smatra da priznanje države ima čisto deklaratoni učinak –

postojanje neke države sa svim pravnim učincima koji iz njega proizlaze, neće biti

dovedeno u pitanje ako je jedna ili više država odbiju priznati. Uskrata priznanja ne

sprječava novu državu da postoji, a njegovo davanje nije dovoljno za stvaranje nove

države ako joj nedostaje neki od 3 neophodna elementa.

Nesporno je da svaka nova država nastoji da u što kraće moguće vrijeme ishodi svoje

priznanje od drugih država i da bude primljena u UN i u druge međunarodne organizacije.

Nova država ne može uspostaiti dvostrane odnose s drugim državama prije nego što je one

priznaju. I dok je god izvan međunarodnih organizacija, ona je više ili manje izolirana u

mnogostranim odnosima.

Uz to treba naglasiti da nije jednak međunarodni položaj svih nepriznatih država, uključivši i

one koje ispunjavaju uvjet efektivnosti vlasti. Uskrata priznanja može biti odraz općenitog

odbacivanja neke nove političke i teritorijalne cjeline. Većina država u svijetu može odricati

njeno postojanje, a protiv nje Vijeće siguronsti može naložiti kolektivne sankcije (Sjeverni

Kipar i sl.).

Ali, ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atributima državnosti uspije održati u

dužem razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim i ideološkim razlozima. Tako je

99

www.nasciturus.com

Njemačka Demokratska Republika nakon 1955. bila izolirana i nepriznata od svih država

svijeta osim Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Ipak, ona je 1972. uspostavila

diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Njemačkom, te potom i sa gotovo svim drugim

državama svijeta.

Tek priznanje na svim razinama i u svim pitanjima normalizira odnose između nove države i

one koja ju je priznala. Nasuprot tome, iz nepriznavanja proizilaze znatne anomalije u

dvostranim odnosima. Postojanje nepriznate države ne može se sasvim ignorirati, osobito u

odnosima s njoj susjednim državama.

Teritorij nepriznate države koja ispunjava sve uvjete državnosti, a pogotovo efektivnu vlast,

ne može se smatrati ničijim područjem (terra nullius) slobodnim za stjecanje putem okupacije

od bilo koje države. Njeno područje se ne smije prelijetati bez njenog odobrenja, a brodovi

date države se na moru ne smiju smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti.

Priznanje nove države se može dati u različitim oblicima. Opće međunarodno pravo ne

nameće glede toga nikakva ograničenja. Ono se može dati:

izričito – u više ili manje svečanom pravnom aktu, te

na prešutan ili implicitan način kada se namjera

priznanja izvodi iz nekog drugog akta ili činjenice koji

su rezervirani za međudržavne odnose

Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u praksi najčešće i

događa. Ali priznanje može biti i kolektivno od skupine država. Ono se može dati na

diplomatskoj konferenciji ili u okviru regionalne međunarodne organizacije.

Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se općenito

smatra preuranjenim ako uslijedi još dok je proces stvaranja nove države u tijeku ili dok nije

sasvim dovršen raspad države prethodnice.

Zakašnjelo priznanje može komplicirati dvostrane odnose s novom državom nakon što je ona

počela djelovati. Najčešće je država prethodnica od koje se nova država odvojila, posljednja

koja joj daje priznanje.

Neki razlikuju priznanje nove države de jure i de facto. Ta terminologija nije napreciznija s

obzirom da nema de facto država. Neka država ili postoji ili ne postoji. Ti izrazi su

primjereniji za priznanje nove vlade.

Ponekad se priznanje daje, bilo izričito ili implicitno, aktom ili sporazumom ograničenog ili

privremenog značaja. Ako nije privremeno, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje

retroaktivno od stvarnog nastanka priznate države.

100

www.nasciturus.com

Prema općem međunarodnom pravu, ne postoji dužnost priznanja, niti postoji odgovarajuće

pravo nove države na njeno priznanje. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje

koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se smatrati

neprijaznim činom ali ne i povredom prava.

2. Priznanje nove vlade:

Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom (npr. kao rezultat

promjene većine putem demokratskih izbora), ili ako dođe i do dubljih promjena državnog

sustava, ali poštivajući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju

pravo u te promjene miješati.

Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlasti neustavnim putem, bilo državnim udarom ili

revolucijom, tada dolazi do pitanja priznanja nove vlade od drugih zemalja. Strane države nsu

dužne produljiti odnose s novom vladom.

Početkom 20. st. zbog mnogobrojnih državnih udara u Latinskoj Americi nastaje je tzv.

«legitimistička doktrina». Ministar vanjskih poslova Ekvadora Tobar afirmirao je doktrinu po

kojoj treba uskratiti prizanje vladi koja u nekoj državi dođe neustavnim putem.

Danas u međunarodnim odnosima preovladava tzv. doktrina efektivnosti, po kojoj je

postojanje vlade u drugoj državi prosto faktičko pitanje, gdje nove činjenice stvaraju pravo.

Prema općem međunarodnom pravu danas na snazi, kao kad je u pitanju priznanje nove

države, i priznanje nove vlade je čin slobodne volje svake države koja u tom pogledu nema

nikakvu pravnu obavezu.

Redovito se daje priznanje novoj vladi kada se ustalila i kada efektivno obnaša svoju vlast na

čitavom državnom području. Susjednim državama je teže ignorirati novo stanje nego veoma

udaljenim zemljama koje nemaju mnogo interesa u državi u pitanju.

Priznanje nove vlade se može izvršiti:

na formalan način, dakle putem pismene ili usmene izjave o priznanju, ali se ono može

izraziti i

prešutno ili konkludentnim radnjama.

Primjer formalnog načina priznanja je produljenje punih diplomatskih odnosa s novom

vladom bez povlačenja šefa misije. Primjer drugog načina može biti traženje agremana za

novog diplomatskog predstavnika ili sklapanje dvostranog ugovora s novom vladom.

Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto. Priznanje de jure je potpuno, konačno i

djeluje retroaktivno, dakle od stvarnog preuzimanja vlasti po toj vladi. Priznanje de facto

101

www.nasciturus.com

može se uzeti kao privremeno, kada se nova vlast u drugoj državi (iako djeluje neovisno) još

nije sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem.

36. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI

MEĐUNARODNA OSOBNOST

Ustaničke vlasti i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi

djelovala erga omnes.

Po svojoj naravi oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznog značaja. Bore se, ili za

državnost na dijelu područja neke postojeće države ili za vlast nad čitavim njezinim

područjem. Ako u svojim nastojanjima uspiju, oni stvaraju bilo novu državu (izdvajajući se iz

postojeće) ili novu vladu u postojećoj državi. Ako u svojoj borbi ne uspiju, oni nestaju.

U tijeku njihove borbe međunarodna osobnost tih cjelina ovisi o njihovu međunarodnom

priznanju od država. Njih može priznati legitimna vlada protiv koje se otklonila svaku vlastitu

odgovornost za čine ustanika na području pod njihovom vlašću glede stranaca i njihove

imovine.

Priznanje ustaničke vlasti i oslobodilačkih pokreta stoga uvijek ima konstitutivne učinke. Za

državu koja ih ne prizna oni nisu nikakav subjekt međunarodnog prava. U povijesnom razvoju

od početka 19. st. u međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o

kojima treba voditi računa:

1. Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu – Kada je građanski rat u nekoj zemlji

potrajao a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na dijelu područja koje su

zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo stanje U pitanju su

dolazila prava njhovih građana i njihove imovine na osvojenom području.

Iz tih razloga neke su strane države početkom 19. st. priznale kolonije pobunjene

protiv španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene strane prije nego što su ih

priznale kao nove države. Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da

obje stranke, uključivši i pobunjenike, poštuju pravila ratnog prava i da su pod

organiziranim zapovjedništvom. Podrazumijevalo se također da su pobunjenici

uspostavili kontrolu nad širokim područjem i da tamo djeluju kao de facto vlast.

Država koja je priznala zaraćenost preuzimala je sa svoje strane sve obveze

neutralnosti u tom sukobu u odnosu na obje zaraćene strane.

2. Priznanje ustanika – U drugoj polovici 19. st. u Americi je nastala praksa

priznavanja ustanika. Učinci tog priznanja bili su ograničeniji od priznanja

102

www.nasciturus.com

zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano humanitarnim razlozima. To priznanje

nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u sukobu, jer oni najčešće

nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenog područja. Treće države su se

tim priznanjem uzdržavale tretirati pobunjenika kao kršitelje prava. Ali da bi zaštitile

svoje državljane i brodove, s njima su uspostavljale neku vrst odnosa kao s de facto

vlastima. Ustvari, priznanje ustanika podrazumijevalo je uskratu priznanja njihove

međunarodnopravne osobnosti.

3. Priznanje «naroda» - U tijeku I. svjetskog rata, Francuska i Britanija priznale su

čehoslovački i poljski narod. To priznanje začudilo je mnoge stručnjake, jer se prije

toga narodi nisu smatrali subjektima međunarodnog prava. Priznanje naroda bilo je

temelj stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu s posebnom zastavom. Ali ono je

bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti. Naime, ti pokreti i vojske pod

svojom vlašću nisu držali nikakva područja u granicama još tada postojećih

Austrougarske, Njemačke i Rusije. A niti jedna od tih triju država nije priznala

poljski i čehoslovački narod kao takve.

4. Narodnooslobodilački pokreti – Nakon II. svjetskog rata otpočeo je proces

dekolonizacije. Priznavanje narodnooslobodilačkog pokreta koji su se borili za

neovisnost njihovih nesamoupravnih područja postalo je političkim sredstvom

mnogih država. Na taj su način bili priznavani neki između nekolicine konkurentskih

pokreta kao jedini legitimni predstavnici svojih naroda.

Većina tih pokreta djelovala je iz inozemstva. Taj novi razvoj označen je veoma

brojnim aktima priznanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih pokreta,

ali uz nedostatak efektivnosti.

Novi razvoj otpočeo je ustanovljenjem «Privremene vlade Alžirske Republike» u

Kairu 1958. Ta privremena vlada je u kratko virjeme dobila priznanje od više od 30

država ali ne i od Francuske. S trećim državama koje su je priznale, ona je

ustanovljavala diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora, a

1960 pristupila je četrima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz 1949.

Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih vršile su

regionale organizacije poput Arapske lige, Organizacije afričkog jedinstva i u

rijetkim slučajevima i pokret nesvrstanih država.

Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu u Općoj

skupštini UN-a, neki od organa te organizacije priznale su te pokrete. Ali nikad nisu

103

www.nasciturus.com

stekli pravo sudjelovanja u lenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti,

niti su tamo imali pravo glasa.

Palestinska oslobodilačka organizacija zadobila je položaj punopravnog člana u

Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.

Države koje priznaju te pokrete dopuštaju im na svom području osnivanje

informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete

tim uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju tolike ustupke.

Nakon što su SAD pokušale zatvoriti Misiju Palestinskog oslobodilačkog pokreta u

New Yorku temeljem antiterorističkog zakona što ga je usvojio Kongres,

Međunarodni sud je u savjetodavnom mišljenju iz 1988., jednoglasno zaključio da

su SAD dužne riješiti taj spor u UN-u pomoću arbitraže predviđene Sporazumom iz

1947. o položaju sjedišta UN-a u New Yorku.

Kulmincaciju borbe nekog narodnooslobodilačkog pokreta predstavlja ugovor o neovisnosti s

de jure vladom protiv koje je prije toga bila u sukobu. Ugovori te vrste su posljednja

očitovanja postojanja i djelovanja narodnooslobodilačkih pokreta kao zasebnih subjekata

međunarodnog prava. Temeljem tih ugovora oni postaju prve legitimne vlade u

narodnooslobodilačkim državama, a ugovori o neovisnosti postaju pravna osnova budućih

uzajamnih odnosa njihovih država stranaka.

37. ZAVISNI TERITORIJI I POSEBNI SLUČAJEVI SUBJEKATA

MEĐUNARODNOG PRAVA

1. OPĆE ZNAČAJKE I STUPNJEVANJE

Odnosi ovisnosti kakvi su u prošlosti postojali i koji su bili uređivanje ugovorima i drugim

pravilima međunarodnog prava, uglavnom više ne postoje. Danas više nema ni

inernacionaliziranih područja kao posebnih subjekata međunarodnog prava, iaoko nije sasvim

isključeno da bi takve cjeline mogle nastati i u budućnosti kao rješenje nekih postojećih ili

budućih teških političkih problema.

Bitno je za sve odnoste ovisnosti da u pravu nikad nisu postojali njihovi čisti oblici. Uvijek je

bilo nužno proučavati svati od tih slučajeva za sebe, a neki od njih su unatoč istom nazivu,

imali veoma raznolike sadržaje.

Najizrazitiji odnos ovisnosti bio je nekadašnji čisti kolonijalizam, kada je kolonijalna sila na

nekom području vršila svu vlast i snosila svu odgovornost, bez bilo kakvih oblika lokalne

104

www.nasciturus.com

samouprave ili nasljeđene administracije. To su npr. bila prostrana područja nekadašnje

krunske kolonije Britanske Indije. Blaži odnos bio je u tzv. britanskim samoupravnim

kolonijama i dominionima. Lokalno stanovništvo imalo biralo je lokalna predstavnička tijela

koja su imala zakonodavnu i izvršnu vlast u lokalnim poslovima a vanjsko zastupanje i obrana

potpadali su pod nadležnost metropole. Tu se radilo o subjektima međunarodnog prava u

nastajanju. U takvom se položaju još i danas nalazi otok Puerto Rico u Karibima, koji je

posjed SAD-a.

2. VAZALITET je u predapsolutističkom feudalizmu (prije 16. st.) bio odnos podložnosti i

nadređenosti vazala i sizerena s obzirom na držanje zemlje. Smatralo se da

međunarodnopravno priznat vazalite nastaje jedino ako država sizeren preuzme neke

ugovorne obveze i ograničenja u korist vazalne države prema trećim državama. Ako nije bilo

takvog ugovora, takav se odnos smatrao da potpada pod unutarnju nadležnost sizerena. To je

bio odnos indijskih ovisnih državica prema britanskom kralju.

Dok su trajale, vazalne su se države mogle smatrati posebnim subjektima međunarodnog

prava s ograničenom djelatnom sposobnošću. Nisu uživale pravo poslanstva, ali su u njihovim

prijestolnicama stolovali iskusni diplomati s naslovom generalnog konzula.

Jedno od obilježja vazaliteta bilo je plaćanje godišnjeg danka sizerenu, čija se visina

određivala ugovorom. Dužnost davanja vojske sizerenu u praksi se nije vršila.

3. PROTEKTORAT - Pod tim nazivom krili su se veoma raznoliki odnosi državnosti. Po

definiciji protektorat bi obuhvaćao dužnost jače države da štiti slabiju u odnostima prema

trećim državama. Osim obrane, države protektorati osiguravali su si pravo vanjskog

zastupanja zaštićene države, pa i veoma snažno miješanje u njihove unutarnje odnose.

Država protektor je zaštićenoj državi protektorat izravno nametala ugovorom. Države pod

protektoratom zadržavale su svojstvo posebnog subjekta međunarodnog prava, kao i unutarnja

obilježja državnosti s glavarom države, upravnom i sudskom organizacijom. Ugovori

sklopljeni s trećim državama prije nametanja protektorata ostajali su na snazi. Države

protektori osiguravale su si ugovorom gotovo potpuni nadzor nad unutarnjim organima vlasti,

tako da je državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja.

Postojali su i tzv. kolonijalni protektorati. Ti odnosi nastajali su ugovorima nekih europskih

metropola s lokalnim vladarima u Africi i na Pacifiku, gdje se moglo sumnjati u postojanje

državne organizacije.

105

www.nasciturus.com

4. SUSTAV MANDATA LIGE NARODA – Kolonijalni odnosi su pred I. svjetski rat bili na

vrhuncu i činilo se da će trajati vječno. Ali tijekom tog rata neki su događaji zadali prve

ozbiljne udarce kolonijalizmu. Bila je to proklamacija načela samoodređenja do odcjepljenja

u aktima sovjetske vlasti u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917.

Pakt Lige naroda, usvojen kao sastavni dio Versajskog mirovnog ugovora iz 1919. propisivao

je općenitu dužnost članova Lige da osiguraju i vrše pravično postupanje s domorodačkim

stanovništvom u područjima pod njihovm upravom.

Područja oduzeta od poraženih sila Otomanskog carstva i Njemačke nisu mogla jednostavno

podijeliti između pobjednika. U interesu stanovništva samo tih područja (a ne i drugih),

Paktom Lige bio je ustanovljen sustav mandata s izvjesnim međunarodnim nadzorom nad

izvršenjem obveza. Prema Paktu Lige trebalo se raditi o privremenoj ustanovi glede područja

nastanjenih narodima još nesposobnima da sami sobom upravljaju. Blagostanje i razvitak tih

naroda proglašeni su svetom misijom civilizacije, što je predstavljalo pravnu obvezu glede

načina upravljanja tim mandatnim područjima.

Prema stupnju dostignutog razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena u 3 kategorije:

- Mandati A bili su prema odredbama Pakta Lige «zajednice» koje su dostigle toliko stupanj

razvitka da njihovo postojanje kao neovisnih naroda može biti privremeno priznato pod

uvjetom da primaju savjete i pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da same sobom

upravljaju.

- Mandati B odnosili su se na «narode» središnje Afrike u prijašnjim njemačkim kolonijama,

koji nisu imali posebnu političku organizaciju. Mandatar je njima upravljao uz određena

ograničenja i obveze.

- Mandati C su bili «područja» (teritoriji) namanje razvijena. Njima je upravljao mandatar po

svojim zakonima kao s dijelovima svog područja pod uvjetima predviđenima za mandate B.

5. STARATELJSKI SUSTAV UN-A – II. svjetski rat doveo je do dalje afirmacije prava naroda na

samoodređenje. Atlantska povelja iz 1941. koja je odražavala političke ciljeve antifašističke

koalicije država proglasila je između ostalog pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine

pod kojim žele živjeti.

Povelja UN-a u glavi XII. donosi propise o novom sustavu starateljstva koji je zamijenio

predratni sustav mandata. Za svako područje sklapao se sporazum između zainteresirane

države i UN-a u kojem su obveze upravne vlasti bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio

je postupni razvitak tih područja prema samoupravi i neovisnosti.

106

www.nasciturus.com

6. NESAMOUPRAVNA PODRUČJA PREMA POVELJI UN-A – Glava XI. Povelje odnosi se na sva

područja pod upravom država članica UN-a kojih narodi još nisu postigli punu mjeru

samouprave. Njome se one države članice UN-a koje su posjedovale kolonije, protektorate i

druga nesamoupravna područja Poveljom preuzele u odnosu na ta područja neke određene

pravne obveze. One su priznale načelo da su interesi stanovnika tih područja prvenstveni i

prihvatile su kao svetu dužnost da unapređuju njihovo blagostanje.

Te su se države obvezale da Glavnom tajniku UN-a redovito dostavljaju radi informacija,

statističke i druge obavijesti tehničke naravi koje su se odnosile na ekonomske, socijalne i

odgojne prilike u nesamoupravnim područjima.

Vrhunac tog razvoja bilo je usvajanje Deklaracije o davanju neovisnosti kolonijalnim

zemljama i narodima 1960. u Općoj skupštini, jednoglasno uz susdržanih glasova. Tom

Deklaracijom, koja se otpočetka nije uzimala kao obična preporuka Opće skupštine,

kolonijalizam je stvarno bio proglašen suprotan međunarodnom pravu. Proglašeno je da svi

narodi imaju pravo na samoodređenje i da se moraju obustaviti sve oružane akcije i represivne

mjere protiv zavisnih naroda, kako bi im se omogućilo da ostvare svoje pravo na neovisnost.

Rezulatat te Deklaracije bio je da su se između 1960. i 1962. Britanija, Francuska i Belgija

uglavnom oslobodile svojim prekomorskih posjeda. Uz rijetke iznimke, većina tih područja

stekla je neovisnost u tom razdoblju, a nove države bile su potom primljene u članstvo UN-a.

7. ZAVISNI TERITORIJI I SUBJEKTIVITET MEĐUNARODNOG PRAVA – Neke spomenute cjeline u

trenutku njihova stvaranja postajale su subjektima međunarodnog prava s ograničenom

djelatnom sposobnošću. To su bile vazalne države u okviru Otomanskog Carstva, te mandati

A koji su nakon I. svjetskog rata bili izdvojeni iz Carstva. To su bili i neki od protektorata.

Sva ostala nesamoupravna područja (kolonije, kolonijalni protektorati, mandati B i C, te

područja pod starateljstvom), bila su subjekti međunarodnog prava u začetku.

U potvrdu toga Deklaracija iz 1970. pod načelom ravnopravnosti i samoodređenja naroda,

navodi da područje kolonije ili nekog drugog nesamoupravnog područja ima prema Povelji

UN-a, odvojen i različit položaj od područja države koja njime upravlja. Takav odvojen i

različit položaj u skladu s Poveljom postojat će tako dugo dok narod te kolonije ili

nesamoupravnog područja ne ostvari svoje pravo na samoodređenje, u sladu s Poveljom a

naročito s njenim ciljevima i načelima.

8. PODRUČJA POD POSEBNIM MEĐUNARODNIM POLOŽAJEM – Takvih područja danas nema.

Međunarodnu osobnost treba pripisati samo onim područjima koja su imala neka

107

www.nasciturus.com

predstavnička tijela izabrana od građana i koja su imala makar neku, mada skučenu

autonomiju u odlučivanju, pa i pravo sklapanja međunarodnih ugovora.

a) «Neovisnu Državu Krakov» (1815. – 1846.) ustanovile su zajedničkim

sporazumom na Bečkom kongresu 1815. Austrija, Pruska i Rusija i potom su joj

podijelile ustav. Prema tom ustavu ta cjelina je imala Predstavničku skupštinu i Senat

kao izvršno tijelo. Tri velesile su nizom promjena ograničavale nadležnosti

Predstavničke skupštine i Senata, sve dok 1846. nisu odlučile da to područje pripoje

Austriji. Stoga se Neovisna Država Krakov nije mogla smatrati subjektom

međunarodnog prava.

b) «Međunarodna zona Tangera» (1923. – 1956.) – ta neutralizirana luka ostala je

pod nominalnom suverenošću marokanskog sulatana i nakon što je on 1912. potpao

pod francuski protektorat.. Ni ona nije subjekt međunarodnog prava.

c) «Slobodni grad Danzig» (1919. – 1939.) stvojren je Versajskim mirovnim

ugovorom iz 1919. Program za mir u 14 točaka, što ga je predsjednik SAD-a

Woodrow Wilson objavio 8. siječnja 1918., između ostalog predviđao je stvranje

neovisne poljske države na području nesporno naseljenom Poljacima, kojoj je trebao

osigurati slobodan i siguran pristup moru. Poljska je željela jednostavno anektirati

Danzig, ali su se Glavne savezničke i udružene sile ustezale da ga prepuste Poljskoj.

Kompromis je nađen u Versajskoj konferenciji u odvajanju Danziga od Njemačke,

kako bi Poljska preko njega dobila pristup moru korištenjem luke tog grada.

Njemačke značajke grada trebale su se očuvati ustanovljenjem Slobodnog grada sa

širokom samoupravom.

d) Saarsko područje (191-1935, 1945-1957) – Prema člancima 45-50 Versajskog

mirovnog ugovora iz 1919., područje Saara bogato ugljenom, bilo je privremeno na

15 godina ustupljeno Francuskoj kao naknada za njemačko uništenje rudnika ugljena

u sjevernoj Francuskoj. Njemačka nije bila prisiljena odreći se suverenosti nad tim

svojim područjem, nego ga je privremeno prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru.

Vlast nad Saarom nije bila povjerena Francuskoj, niti nekom lokalnom tijelu, nego

Međunarodnom upravljačkom povjerenstvu, koje je zastupalo Ligu naroda.

Nakon II. svjetskog rata, odlukom Postdamske konferencije, Francuska je između

1945. i 1957. neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem, politički

odvojenim od Njemačke, a ekonomski ujedinjenim s Francuskom. U tom razdoblju

nije bilo nikakvog međunarodnog nadzora.

108

www.nasciturus.com

Francuska je nastojala što je moguće dulje zadržati Saar odvojen od Savezne

Republike Njemačke. Stoga mu je 1950. osigurala položaj pridruženog člana Vijeća

Europe.

Francuska je nastojala osigurati Saaru europski autonomni položaj, ali je lokalno

stanovništvo spriječilo takav razvoj. Na referendumu 1955. 2/3 većinom bio je

odbačen europski status Saara. I kad je koncem te godine pronjemačka stranka

dobila većinu u Skupštini, Francuska se više nije mogla oglušivati o tu demokratsku

volju naroda. Saar je ponovo priključen Njemačoj 1957.

**

Nema niti jednog pravila međunarodnog prava koje bi sprječavalo ustanovljenje sličnih

internacionaliziranih zona u budućnosti kao moguće kompromisno rješenje teških

međunarodnih pitanja. Ali loša iskustva iz prošlosti daju za to malo ohrabrenja.

38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica, ili Papinska

država subjekt međunarodnog prava.

Uz to što je duhovni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao i transnacionalne

vjerske organizacije, još od 8. i 9. st. papa je bio i svjetovni državni vladar.

Nakon poraza Francuske od Pruske, kao posljednji korak u ujedinjenju Italije, talijanske

postrojbe su 1870. ušle u Rim te nakon održanog plebiscita Italija je anektirala čitavu

Papinsku državu. Time pape gube svjetovnu vlast.

Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape Garancijskim

zakonom iz 1871. temeljem kojeg je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.

Priznata je nepovredivost papine osobe i u tom pogledu on je izjednačen s talijanskim

kraljem. Određena mu je godišnja renta. Priznata mu je potpuna sloboda u duhovnoj oblasti,

potom pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike kojima su priznata sva diplomatska

prava i privilegiji. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim državama u svijetu.

U stvari, Sveta Stolica je nakon 1870. ostala subjektom međunarodnog prava, iako njen

položaj nije bio pravno uređen.

Taj spor uspješno je i trajno riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica sklopila s Italijom

koja je tada ima fašističku vlast. 1929. sklopljen je Lateranski ugovor, potom konkordat kojim

109

www.nasciturus.com

je uredio položaj Katoličke crkve u Italije, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz

Garancijskog zakona bio prepolovljen.

Lateranskim ugovorom ustanovljena je Država Vatikanskog grada s papom kao njezinim

glavarom, riješenje je tzv. «Rimsko pitanje», a papi su priznata u biti ista prava kao i ona iz

Garancijskog zakona.

U čl. 24. Lateranskog ugovora određeno je da će se Grad Vatikan uvijek i u svim slučajevima

smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. Ugovorom je ustanovljeno i posebno

vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi pretežito funkcionalno. Stječu ga dužnosnici

Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.

Međunarodni odnosi

Sveta stolica održava diplomatske odnose s više od 140 država svijeta, od kojih sve nemaju

većinsko katoličko vjersko pučanstvo. 40-ak država ima stalne diplomatske odnose sa Svetom

Stolicom. Hrvatska je uspostavila diplomatske odnose sa Svetom Stolicom na razini

nuncijature odnosno veleposlanstva, 8. veljače 1992.

Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN-u od 1964. Punopravna je članica

specijaliziranih ustanova UN-a i to: Međunarodne agencije za atomsku energiju, Svjetskog

poštanskog saveza, Međunarodne unije za telekomunikacije, te Svjetske organizacije za

intelektualno vlasništvo. Sudionica je Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama. Stranka je i nekim međunarodnih

konvencija poput Konvencije o položaju izbjeglica iz 1951.

Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta Stolica sklapa posebne dvostrane

ugovore s drugim državama pod nazivom konkordata. Njima se uređuje položaj katoličke

crkve u odnosnoj državi.

Odnosi Svete Stolice i Države Vatikanskog Grada

Mnogi smatraju da su Sveta Stolica i Država Vatikanskog Grada dvije pravne osobe. Sveta

Stolica je središnji upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, Zbora kardinala,

državnog tajnika i središnjih tijela (kongregacija) koja upravljaju čitavom Crkvom.

Država Vatikanskog grada, ustanovljena je 1929., stekla je općenito međunarodno priznanje.

Ali u znanosti ima i danas onih koji joj osporavaju značaj države. Pri tom možda nije

odlučujući njen mali teritorij i mali broj stanovnika, jer su to obilježja i drugih malih država

poput Monaca i San Marina. Za raliku od tih drugih država, Država Vatikanskog Grada ne

postoji zbog dobrobiti njezinih građana nego radi upravljanja Katoličkom crkvom.

110

www.nasciturus.com

Možemo reći da se ovdje radi o odnosu «vlade» i «države», s tim da je svaka od njih veoma

specifična. Sveta Stolica je sama za sebe izvanteritorijalni subjekt međunarodnog prava, i taj

je njen položaj znatno važniji do njezina dopunskog položaja «vlade» teritorijalno skučene

Države Vatikanskog Grada. Ali bilo da u međunarodnim odnosima nastupa Sveta Stolica ili

Vatikan, u biti se radi o aktima različith organa istog subjekta međunarodnog prava i sve to ne

stvara veće teškoće u međunarodnoj praksi. To je zbog toga što su njezini ogranci, tj. dijelovi

u različitim državama, uključujući i u samoj Italiji, podložni unutarnjem pravu odnosne

zemlje.

Malteški viteški red («Suvereni vojni hospitalni red Svetog Ivana Jeruzalemskog od Rodosa i

Malte») nekoć je imao teritorijalnu suverenost, a nakon što ju je izgubio, nastavio je s nekim

državama održavati diplomatske odnose.

Taj red osnovan je u 11. st. prije križarskog osvajanja Jeruzalema. Njegovi članovi vodili su

brigu o bolesnicima i putnicima prvenstveno u Jeruzalemu, ali su kao vitezovi sudjelovali i u

borbama. Nakon brojnih izgona tijekom svog postojanja, 1834. smiještaju se u Rimu kao

humanitarna organizacija.

Malteški red podvrgnut je papi i ima uske odnose sa Svetom Stolicom. Red održava

diplomatske odnose s 50 država. Republika Hrvatska uspostavila je s njime diplomatske

odnose 22. 12. 1992. Njezin veleposlanik pri Svetoj Stolici akreditiran je i pri Malteškom

redu.

Taj Red nije subjekt međunarodnog prava čak niti u onoj mejri poput većine vladinih

međunarodnih organizacija. Ali on je subjekt međuanrodnog prava u odnosu na one države

koje mu to svojstvo priznaju, među kojima je i Hrvatska.

39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države, poput pravnih osoba po unutarnjem pravu, mogu djelovati samuo putem ovlaštenih

organa. Najviši organ u tom pogledu je glavar (šef) države i predsjednik vlade, te ministar

vqanjskih poslova koji koordinira i upravlja radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih

predstavništva svoje zemlje u inozemstvu. U izvanrednim prilikama, organi države u

međunarodnim odnosima još mogu biti i vojni zapovjednici u zemlji i u inozemstvu, te

zapovjednici ratnih brodova.

111

www.nasciturus.com

Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više država,

poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih organa i sl.

Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno općenje.

Najznačajnija je podjela na središnje tj. unutarnje organe koji djeluju u državi (glavar države,

najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih poslova) te na vanjske organe države

koji djeluju u inozemstvu (diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije

pri međunarodnim organizacijama).

1. Glavar (šef) države: u međunarodnom pravu, on se smatra najvišim organom vanjskog

zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkog razdoblja u Europi kada su

se stvarali temelji međunarodnog prava. Tada je vladar imao svu vlast u odlučivanju i

vođenju vanjske politike svoje zemlje, a ostali su organi bili njegovi pomoćnici, tj.

ministri (sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći pisanim ustavima i narodnim

predstavničkim tijelima tijekom 19. st. glavar države u demokratskim zemljama u pravilu

ima ograničenu vlast.

Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da one nisu

namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi u drugoj zemlji,

ukazuje mu se i posebna zaštita. Strana država dužna mu je osigurati na svojem području

osobnu nepovredivost protiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast.

U stranoj zemlji uživa potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. Ne smije biti

saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa imunitet i u

građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do toga može doći ukoliko su upusti u

parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao

tužitelj.

Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak imunitet.

Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe incognito, tj. pod

drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države sve dok sam ne

otkrije svoj indentitet, ili on ne bude slučajno otkriven.

Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu punomoć.

Izjave poglavara države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu državu u okviru

njegovih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.

U državama u kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne, izvršne i

sudske vlasti (npr. SAD), glavar države kao nosilac izvršne vlasti ima pravo ulaziti u

određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik SAD-a sklapa tzv. izvršne

112

www.nasciturus.com

sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ili na

temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje

Kongresa.

2. Vlada i njen predsjednik: U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne postoji, jer

je poglavar države sam na čelu svog kabineta ministara (npr. SAD). Suprotno tomu, u

parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama zasnovanim na

međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Njemačka, Italija itd.), uloga

glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u

parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te

izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke odluke donosi vlada i njen predsjednik.

Bez obzira na stvarnu vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnog

glavara, on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i

osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državno suverenu.

Za službenih boravaka u inozemstvu, predsjednik vlade je po svom položaju šef specijalne

misije. Konvencija o specijalnim pravima iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake

povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj

konvenciji i diplomatskim odnosima iz 1961.

Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da presjednik vlade ne treba punomoć za

pregovore. On može svojim izjavama datima u okviru svojih nadležnosti obvezivati svoju

državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzimanja pravnih obveza.

3. Ministar vanjskih poslova: Taj položaj razvio se iz funkcije tajnika apsolutističkih

vladara prije 19. st., koji su se brinuli za odnose njhovih suverena s drugim dvorovima i

državama.

MVP ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke svoje

države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno parlamentu ili glavaru

države. MVP je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države s

inozemstvom i smeđunarodnim organizacijama. Njegovi su dijelovi diplomatska i

konzularna predstavništva te zemlje u inozemstvu.

Ministar vanjskih poslova je redovito član vlade i među drugim ministrima u njoj ima

istaknut položaj. Neposredno je nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju u

inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. S njim stalno kontaktiraju šefovi stranih

diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji. Sudjeluje u najvažnijim dvostranim

113

www.nasciturus.com

pregovorima i na međunarodnim konferencijama. Obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje

vlade pred parlamentom. Ne treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora

4. Parlament (predstavničko tijelo): U mnogim državama predstavnička tijela nisu do

danas uspjela izboriti za šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske poslove svoje

zemlj. Potreba očuvanja tajnosti pregovora kao uvjet njihova uspjeha, kao i navodna

potreba čuvanja državnih i vojnih tajni od interesa za nacionalnu sigurnost zemlje, dovode

do toga da su parlamenti rijetko kada upoznati s tijekom i pojedinostima važnim

međunarodnih pregovora svoje zemlje.

Predstavnička tijela bi trebala uspoređivati i odobravati dugoročne vanjskopolitičke

ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području te djelatnosti,

uključivši ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj suradnji.

40. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI

Ova oblast međunarodnog prava je po prvi put uspješno kodificirana na Bečkom kongresu

1815.g. Tada je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika koji je uredio važna

pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika. Diplomatske predstavnike je podijelio u tri

grupe:

a. ambasadori, legati i nunciji

b. poslanici, ministri ili drugi opunomoćenici pri suverenima

c. otpravnici poslova opunomoćeni pri ministrima vanjskih poslova.

Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji «ministre

rezidente» ali se taj razred nije potvrdio u praksi.

Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo do sada je usvojeno nekoliko

konvencija iz diplomatskih i konzularnih odnosa:

- Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (stupila na snagu 1964.)

- Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. . (stupila na snagu 1969.)

- Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. . (stupila na snagu 1985.)

- Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim

međunarodnim organizacijama iz 1975. (koja još nije stupila na snagu)

114

www.nasciturus.com

- Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba

pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom

Opće skupštine UN-a iz 1973. (. (stupila na snagu 1977.) i

- Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja iz 1994. (. (stupila na

snagu 1999.)

PRAVO POSLANSTVA – svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva.

Aktivno pravo poslanstva znači pravo države šiljiteljice da upućuje svoje diplomatske predsta

nike u druge zemlje (države primateljice). Pasivno pravo poslanstva znači da država

primateljica ima pravo da prima strane diplomatske predstavnike.

Po općem međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske

odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to i potvrđuje te ujedno određuje da se

uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši na

temelju uzajamnog pristanka.

FUNKCIJE DIPLOMATSKIH MISIJA , prema Bečkoj konvenciji iz 1961. sastoje se:

a) u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici

b) u zaštiti interesa države piljateljice i njezinih građana u granicama dozvoljenim

međunarodnim pravom

c) u pregovaranju s vladom države primateljice

d) u sakupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u

državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice

e) u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih

odnosa između države šiljateljjce i države primateljice.

DIPLOMATSKI PREDSTAVNIK (ŠEF MISIJE) – Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove

diplomatskih misija u 3 razreta (klase) i to:

a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i

drugi šefovi misija jednakog ranga;

b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;

c) Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.

Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi

čine diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi doyen (duajen). Počast da

bude doyen pripada šefu misije najvišeg razreda u državi primateljici (danas gotovo bez

115

www.nasciturus.com

iznimke ambasadoru), koji je na tom položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme.Izuzetak

koji je nastao u praksi, koji je priznat i u Bečkoj konvenciji, je da je doyen diplomatskog

zbora Svete Stolice po običaju nuncij.

Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konveniciji iz 1961. On ima

pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno nastupa pri službenim

svečanostima.

Šefa misije država šiljateljica imenuje u drugim državama prema svojem izboru i svojim

kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali u tom ona nije sasvim

slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju zatražiti

pristanak od države primateljice. Država primateljica može odbiti dati taj pristanak a da nije

dužna navesti razloge za to.

Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje

vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji.

U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno

spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad

interim. To je u pravilu najstariji član diplomatskog osoblja misije, a ako takvog nema,

izuzetno se može imenovati neki član administrativnog i tehničkog osoblja.

Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice (protokolom

predviđenog vremena za tu dužnost, umirovljenjem, njegovom ostavkom ili bolešću) ili

njegovom smrću.Ta dužnost prestaje također ako je država primateljica osobu šefa misije

proglasina za persona non grata (neprihvatljivom osobom). Nofifikacija o tome ne mora

navoditi razloge.

Kada napušta svoju dužnost u normalnim prilikama šef misije u svečanoj audijenciji predaje

glavaru države primateljice svoje odazivno pismo. Uobičajeno je da tom prilikom bude

odlikovan. Ali i u izvanrednim okolnostima, poput izbijanja oružanog sukoba između dviju

država, prekida diplomatskog odnosa ili proglašenja osobe šefa misije za persona non grata,

šef misije i svi članovi misije zadržavaju sve povlastice i imunitete do napuštanja područja

države primateljice ili do isteka razumnog roka koji im je u tu svrhu odobren.

OSTALO OSOBLJE DIPLOMATSKE MISIJE – Bečka konvencija iz 1961. dijeli cjelokupno osoblje

diplomatske misije u 4 skupine:

a) šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tom svojstvu,

b) diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski položaj

(status),

116

www.nasciturus.com

c) administrativno i tehničko osoblje (kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti i sl.),

d) poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.), te u nekim slučajevima i

privatna posluga članova misije.

Članovi diplomatskog osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima države šiljateljice.

Uobičajena su ova zvanja: opunomoćeni ministrar savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi

sekretar, treći sekretar, te attaché (ataše, diplomatski pripravnik).

SPECIJALNE MISIJE – Pod «specijalnim misijama» podrazumijeva se tzv. diplomacija ad hoc,

koja se raširila naročito nakon II. svjetskog rata. Radi se o posjetima glavara država s

pratnjom, ili izaslanstva na čijem čelu može biti predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova

ili drugi odgovorni ministar. Specijalna misija može se sastojati i od stručnjaka s ciljem

pregovora o tehničkoj, gospodarskoj, vojnoj, političkoj ili drugoj suradnji. Ona može

pregovarati jedino u svrhu razmjene mišljenja i inforacija, ili s ciljem rješavanja nekog spora

ili sklapanja ugovora. Pojam specijalnih misija obuhvaća i državne delegacie koje sudjeluju

na višestranim ili mnogostranim diplomatskih konferencijama.

MISIJA DRŽAVA PRI MEĐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA – Povelja UN-a predvića da svaka

država članica vijeća sigurnosti (stalna i izabrana), ima u svako doba predstavnika u sjedištu

Organizacije, da bi taj organ mogao neprestano djelovati.

Ali već rezolucija «Ujedinjeni za mir», što ju je Opća skupština usvojila 1950., predviđa

sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja Opće skupštine u roku od 24 sata, u slučajevima

narušenja mira ili čina napadaja, kada Vijeće sigurnosti nije u stanju vršiti svoju odgovornost.

Do 1950 je, većina država članica već bila otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN-a u NY.

Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne misije i pri europskog sjedištu UN-a u

Ženevi.

Bečka konvencija iz 1975., sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri međunarodnim

organizacijama, te posebne odredbe o izaslanstvima (delegacijama) država u organima i na

konferencijama, koja pretežito imaju obilježje specijalnih misija.

a) Stalne misije pri međunarodnim organizacijama – Države članice i nečlanice mogu

otvarati stalne misije ako to dopuštaju pravila organizacije. Za to nije potreban

nikakav pristanak same organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna

notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njezina otvaranja. Šef misije

uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji.

b) Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije – Sastav izaslanstva

(delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegova sjedišta i drugo,

117

www.nasciturus.com

notificiraju se organizaciji. Ali ni organizacija niti država domaćin nemaju pravo

stavljati u tom pogledu primjedbe, niti mogu nekog člana izaslanstva proglasiti za

persona non grata.

Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri međunarodnoj

organizaciji, samo po sebi ne podrazumijeva međunarodno priznanje države šiljateljice,

odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkog pokreta), od strane države domaćina.

41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno pravo je u

običajnom procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se

odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu

zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz

1961. kodificirala je ta pravila koja sva imaju domašaj pravila općeg običajnog

međunarodnog prava.

Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog osoblja,

arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih agenata i članovima

njihovih obitelji.

Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz pristanak

šefa misije. To vrijedi i u slučaju požara. Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve

mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen

mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni

upad u misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku

državi šiljateljici.

U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države

primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije

misije, njezinu imovinu i arhive.

Međutim, prostorije misije ne smiju se koristiti na bilo koju način nespojiv s funkcijama

misije. U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog osoblja može biti

proglašen za persona non grata.

Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije

ustanova općeg međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz 1961. ali se u

praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta utočište u zgradama diplomatskih misija

118

www.nasciturus.com

stranih država osobama progonjenima iz političkih razloga, ali ne i običnim zločincima.

Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca

spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje.

Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije,

te na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima. Stanovi diplomatskih

agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.

Arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju

prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država primateljica dužna je

poštivati i štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.

Sloboda općenja – Država primateljica dućna je dopustiti i štititi općenje misije za sve

službene svrhe. Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije je

nepovredivo.

Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti

uhićenja ili pritvaranja. On mora biti opskrbljen službenim dokumentom kojim se potvrđuje

njegovo svojstvo i označuje broj breća koje čine diplomatsku valizu.

Država šiljateljica ili misija mogu odrediti diplomatskog kurira ad hoc, ali njegova osobna

nepovredivost u tom svojstvu, uključujući zabranu uhićenja ili pritvaranja, prestaje čim

primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.

Diplomatska valiza može se povjeriti zapovjedniku trgovačkog zrakoplova koji treba sletjeti u

dopuštenu luku ulaska. Taj zapovjednik mora biti snabdjeven službenim dokumentom u

kojem je označen broj vreća koje čine valizu, ali se on ne smatra diplomatskim kurirom.

Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, ni zadržana. Vreće koje čine diplomatsku valizu

moraju nositi vidljive vanjske oznake tog svojstva i smiju sadržavati samo diplomatske

dokumente ili predmete namijenjenje službenoj upotrebi.

Položaj diplomatskog agenta – Osoba diplomatskog agenta (šef misije i članova diplomatskog

osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja.

Država primateljica obvezna je s njime postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve

odgovarajuće mjere radi sprječavanja svakog napada na njegovu osobu, slobodu i

dostojanstvo.

Od toga je izuzetak ukoliko se diplomatski agent zatekne u fizičkom napadu na neku drugu

osobu ili u izvršenju drugog zločina.

119

www.nasciturus.com

Diplomatski agent uživa potpuni imunitet od kaznene sudbenosti države primateljice za sva

djela bez obzira je li ih izvršio u obaljvanju službenih dužnosti ili ne. Ali za obična kaznena

djela počinjena na području države primateljice, on nije izuzet od sudbenosti u svojoj vlastitoj

državi.

Diplomatski agent također uživa i imunitet od građanske i upravne sudbenosti države

primateljice osim ako se radi:

a) o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području

države primateljice

b) o tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao nasljednik,

legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba

c) o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju u

državi primateljjici obavlja izvan svojih službenih funkcija.

Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obaljvanje profesionalne ili

trgovačke djelatnosti u svrhe zarade u državi primateljici. Diplomatski agent nije dužan

svjedočiti.

Država šiljateljica može se odreći od imunitete od kaznene, građanske ili upravne sudbenosti

za svog agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje mora uvijek biti izričito.

Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi primateljici. Izuzet je

od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.

Sve navedene povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kakda uđe na

područje države primateljice radi stupanja na dužnost, do trenutka kada napušta njezino

područje po prestanku dužnosti, odnosno od isteka razumnog roka koju mu je u te svrhe

odobren.

Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju iste povlastice i

imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.

Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji tog osoblja uglavnom uživaju iste

povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u

obavljanju njihovih funkcija.

Poslužno osoblje misije, ako se ne radi o državljanima države primateljice ili u njoj nemaju

stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u obavljanju svojih funkcija.

120

www.nasciturus.com

Dužnosti – Sve osobe koje uživaju povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i propise

države primateljice te su se dužne uzdržavati od miješanja u unutarnje poslove države

primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji

član misije napusti njezino područje i u tom pogledu može mu odrediti razuman rok..

42. KONZULARNO PRAVO

Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije,

Španjolske i Francuske u interesu trgovine i plovidbe te radi zaštite vlastitih građana u

inozemstvu. Materija konzularnog prava kodificirana je Bečkom konvencijom o konzularnim

odnosima iz 1963. (stupila na snagu 1967.).

PRAVO NA KONZULARNE ODNOSE – Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene

države imaju pravo na uzajmano održavanje konzularnih odnosa. Isto tako, države nemaju

dužnost uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje

tih odnosa vrši se temeljem uzajamnog pristanka. Ako drukčije nije određeno, pristanak na

uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na ustanovljenje konzularnih

odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači prekid i konzularnih odnosa.

Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak.

Sjedište konzularnog ureda, njegovu vrstu i njegovo konzularno područje određuje država

šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države primateljice.

Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u

ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.

KUMULACIJA DIPLOMATSKIH I KONZULARNIH FUNKCIJA – U državi u kojoj država šiljateljica

nema diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države,

konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja

diplomatske radnje. Obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i

imunitete.

KONZULARNE FUNKCIJE – Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih

međunarodnih odnosa s državom primateljicom. U toj državi on obavlja mnoštvo nepolitičkih

i tehničkih funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose države šiljateljice i

države primateljice.

121

www.nasciturus.com

Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice u državi

primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih osoba), u granicama

koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni morski riječni brodovi koji imaju

pripadnost države šiljateljice, te zrakoplovi registrirani u njoj.

Konzularne funkcije, nadalje se sastoje u promicanju razvoja trgovačkih, ekonomskih,

kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.

Te funkcije se sastoje i u prikupljanju podataka «svim raspoloživim sredstvima» o uvjetima i

razvoju trgovačkog, ekonomskog, kulturnog i znanstvenog života države primateljice,

izvjeđtavanju o tome vlade šiljateljice i obavještavanju o tome zainteresiranih osoba.

Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele

putovati u državu šiljateljicu.

Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastith državljana u državi

primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište ili su na proputovanju

(iseljenici, radnici na privremenom radu, turisti, osobe u prolasku preko područja države

primateljice i sl.). Te funkcije obuhvaćaju i zaštitu pravnih osoba iz države šiljateljice.

Konzularne funkcije, nadalje obuhvaćaju zaštitu interesa vlastith građana u slučaju

nasljeđivanja na području države primateljice u skladu s njezinim propisima; u zaštiti

maloljetnih i drugih osoba s umanjenom uračunljivošću, naročitio ako je tim osobama

potrebno postaviti tutora ili kuratora; u zastupanju vlastitih građana (fizičkih i pravnih osoba)

pred sudovima i drugim tijelima države primateljice u skladu s njenim propisima; u

prosljeđivanju sudskih i izvansudskih akata ili dostavljanju zamolnica u skladu s

međunarodnim sporazumima ili na drugi način koji nije suprotan propisima države

primateljice.

Konzularne funkcije obuhvaćaju i pravo nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim

brodovima koji imaju pripadnost države šiljateljice, nad zrakoplomiva u njoj registriranima, te

nad njihovim posadama.

KONZULARNO PODRUČJE – je područje u državi primateljici određeno konzularnom uredu za

obavljanje konzularnih funkcija. Ako na cjelokupnom teritoriju države primateljice postoji

samo jedan konzularni ured (ili ako te funkcije obavlja samo konzularni ured diplomatske

misije), konzularno područje poklapa se s cjelokupnim teritorijem države primateljice.

122

www.nasciturus.com

ŠEF KONZULARNOG UREDA I DRUGI KONZULARNI DUŽNOSNICI (FUNKCIONERI) – Prema

očijačnom međunarodnom pravu potvrđenom Bečkom konvencijom iz 1963., šefovi

konzularnih ureda dijele se u 4 razreda (klase), i to:

a) generalni konzuli,

b) konzuli,

c) vicekonzuli i

d) konzularni agenti.

Prema razredu šefa, i konzularni uredi nose nazive: generalni konzulat, konzulat, vicekonzulat

i konzularna agencija. Danas se naziv generalnog konzulata daje konzularnim uredima u

gradovima i na području od osobitog značaja za obavljanje konzularnih funkcija.

Imenovanje šefa konzularnog ureda vrši država šiljateljica, ali ono kao i u slučaju šefa

diplomatskih misija, ovisi o odobrenju države primateljice.

Država šiljateljica izdaje šefu konzulanrog ureda patentno (ili provizorno) pismo, u kojem

potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda, te navodi njegovo ime i prezime, njegovu

kategoriju i razred, njegovo konzularno područje i sjedište konzularnog ureda.

Po primitku patentnog pisma država primateljica izdaje egzekvaturu, tj. odobrenje

imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije.

Od trenutka kada se izda egzekvatura, država primateljica je dužna notificirati svojim

nadležnim organima na odnosnom konzularnom području da je dotičnoj osobi odobrila

obavljanje konzularnih funkcija.

Svi šefovi konzularnog ureda u jednom gradu čine konzularni zbor (konzularni kor) kojeg

predvodi doyen (duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen konzularnog zbora je šef

konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu koji je najdulje neprekinuto obavljao tu

dužnost.

Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova konzularnog ureda

prestaju:

a) nofifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju

prestale,

b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice, te

c) notifikacijom države primatejice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala

smatrati članom konzularnog osoblja.

Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki konzularni

dužnostnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzulanrog ureda nije prihvatljiv.

Država šiljateljica će u tom slučaju opozvati dotičnu osobu ili će okončati njene funkcije u

konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti, ili ako u razumnom roku to ne izvrši, država

123

www.nasciturus.com

primateljica može povući egzekvaturu za dotičnu osobu ili je prestati smatrati članom

konzularnog osoblja.

Čak i u slučaju oružanog sukoba ili prekida konzularnih odnosa, država primateljica dužna je

odobriti članovima konzularnog ureda i članovima njihovih obitelji koji nisu njeni državljani,

potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili njeno područje nakon prestanka njihovih funkcija.

KONZULI PO ZVANJU I POČASNI KONZULI – Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu

konzularnog ureda ili drugim konzularnim dužnosnicima, su osobe kojima je to isključivo

zanimanje. Njih država šiljateljca upućuje u državu primateljicu da tamo obavljaju konzularne

funkcije na određeno vrijeme. To su prema klasičnom konzularnom pravu consuli misi. U

načelu oni trebaju biti državljani države šiljateljce, dok državljani države primateljice ili trećih

država mogu biti jedino uz suglasnost države primateljice, koju ona može u svako doba

povući.

Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pravom pridaje

fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li ili neće imenovati ili

primati počasne konzule.

Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnog ureda u bilo kojem od 4

razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno sam, ili država šiljateljica može u

istom uredu imenovati još jednog ili više konzula po zvanju.Počasni konzularni dužnosnici su

pretežito osobe slobodnih zanimanja. Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno

zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu ne moraju dobivati nikakvu naknadu od

države koja ih je imenovala.

Počasni konzularni dužnostnici uživaju manji opseg osobnih privilegija i imuniteta od konzula

po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju nikakve povlastice.

KONZULARNE PROSTORIJE, ARHIVE I DOKUMENTI – Konzularne prostorije nepovredive su.

Organi države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima se

konzularni ured isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa konzularnog

ureda, osobe koju on ovlasti ili šefa diplomatske misije države šiljateljice. U slučaju požara ili

druge nesreće koja zahtijeva hitne mjere, pristanak šefa konzularnog ureda se može

pretpostaviti.

Konzularnik arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.

124

www.nasciturus.com

Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni

ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na rezidenciju šefa konzularnog ureda, te

na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u službene svrhe.

SLOBODA OPĆENJA – Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda

slobodu putovanja i kretanja na svom području, uz rezervu svojih zakona i propisa u zonama

u koje je prilaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.

Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnog ureda za sve službene

svrhe.

Propisi glede službenog dopisivanja konzularnog ureda, konzularne valize i konzularnog

kurira jednaki su kao i glede diplomatske valize i kurira. Značajna razlika je u tome da

ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna

valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih

službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni

predstavnik države šiljateljice.

Ako je neki strani građanin uhićen, zatvoren, stavljen u pritvor ili zadržan na bilo koji način,

nadležni organ će na njegov zahtjev bez odlaganja o tome obavijestiti nadležni konzularni

ured njegove zemlje. Oni imaju pravo poduzimati sve potrebno za pravno zastupanje svojih

građana.

POVLASTICE I IMUNITETI KONZULARNIH DUŽNOSNIKA – Konzularni dužnosnici uživaju

znantno užu zaštitu i izuzeća u odnosu na diplomatske agente. Država primateljica prema

Bečkoj konvenciji iz 1963., ima općenitu obvezu postupanja s konzularnim dužnosnicima s

dužnim poštovanjem, te obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera radi sprječavanja

svakog napada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo.

Imuniteti konzularnog dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi primateljici mnogo su

ograničenjiji od onih diplomatskog agenta.

Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadležnosti sudskih i

upravnih organa države primateljice za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija. To

se odnosi i na počasne konzule.

Za sva ostala djela, konzularni dužnosnik uz izvjesna ograničenja kazneno je odgovoran u

državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u slučaju počinjenja teškog kaznenog

djela, i to samo u provođenju odluke nadležne sudbene vlasti.

125

www.nasciturus.com

Osim u slučajevima optužbi za teška kaznena djela, konzularni dužnosnik može biti zatvoren

ili podvrgnut bilo kojem drugom obliku ograničenja slobode jedino u izvršenju pravomoćne

sudske odluke. To znači da se sudski postupak i za ostala kaznena djela može protiv njega

provoditi ali se pri tom on brani sa slobode, i to sve do izricanja konačne presude.

Osim za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija glede kojih uživa imunitet, sva

navedena ograničenja ne odnose se na počasnog konzula jer je on u većini slučajeva

državljanin države primateljice.

Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici (službenici), uključujući i počasne konzularne

dužnosnike, izuzeti su i od nadležnosti građanskih sudskih, te upravnih tijela za djela izvršena

u obavljanju konzularnih funkcija. To izuzeće, međutim, ne odnosi se u slučaju građanske

tužbe pokrenute na temelju ugovora što ga je konzularni dužnosnik ili djelatnik sklopio u

vlastitom svojstvu (dakle ne kao opunomoćenik države šiljateljice), te u slučaju kada treća

osoba podnese građansku tužbu za naknadu štete nastalu prometnom nesrećom koju je u

drćavi primateljici prouzročilo neko vozilo, brod ili zrakoplom konzularnog ureda.

Članovi konzularnog ureda mogu biti pozvani da svjedoče u sudskom i upravnom postupku.

Oni nisu dužni svjedočiti o činjenicama koje se odnose na obavljanje njihovih funkcija, i nisu

dužni pokazati dokumente i službeno dopisibanje koji se na to odnose. To se odnosi i na

počasne konzularne dužnosnike. Konzularni dužnosnici po zvanju mogu odbiti svjedočiti i o

drugim činjenicama i zbog toga se protiv njih ne smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera ili

druga sankcija.

Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati nikakvu

profesionalnu ili trgovačku djelatnost u svrhu stjecanja osobne zarade. To se ograničenje ne

odnosi na konzularne djelatnike i poslužno osoblje, te na članove njihovih obitelji, ali im se

glede tih djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti.

Članovi obitelji počasnih konzularnih dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i

imunitete.

126

www.nasciturus.com

B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOG PRAVA

43. IMUNITET DRŽAVA OD SUDBENOSTI I OD SREDSTAVA

OBRANE

Iz načela suverenosti i jednakosti svih država proizlazi važno, ali nedovoljno određeno

načelo: par in parem non habet judicio. To znači da u načelu niti jedna država ne može

zahtijevati od druge da se podvrgne vlasti njezinih unutarnjih organa. Ali strana država može

slobodnom voljom pristati na sudbenost u državi foruma (državi sudišta). Dakle načelo

imuniteta nalazi primjenu u postupku pred sudovima države foruma.

Po pravilu, tužena strana u parnici je strana držva ili ovlašteno tijelo ili pojedinac, koji djeluje

u njeno ime. Međutim, ponekad se može postaviti pitanje imuniteta i glede imovine koja je

predmet spora, a da država koja je vlasnik te imovine (ili to tvrdi), neposredno ne bude tužena

stranka. Tužitelj može biti bilo koja fizička il pravna osoba, i to bilo iz države foruma ili iz

neke treće države, uključivši tu i iz tužene države.

Imunitet se procjenjuje u odnosu sudbene vlasti države foruma prema imovini, pravima i

interesima strane države koja se poziva na svoj imunitet. Sudovi države foruma inače bi bi bili

nadležni kada ne bi bilo imuniteta strane države. Dakle, potrebno je da se imovina strane

države nalazi u državi foruma, ili da bi po nekoj drugoj osnovi postojala sudbenost njezinih

sudova glede prava, interesa ili djelatnosti strane države.

Sudbeni imunitet država vjerojatno spada u najsloženija pitanja međunarodnog prava.

Njegovo priznavanje ili nepriznavanje ovisi o unutarnjoj sudskoj praksi država. Pravna

osnova za imunitet država može se tražiti u više učenja. I premda se za svako od njih može

naći uporište u nekim od sudskih presuda, niti jedno ne daje potupuno, cjelovito i time sasvim

prihvatljivo objašnjenje.

**

1. IMUNITET OD SUDBENOSTI

a) APSOLUTNI I OGRANIČENI IMUNITET = Sve do konca 19. st. prevladavale su

doktrina i praksa o apsolutnom imunitetu stranih država. Prema tom gledištu strana država je

mogla u svakom trenutku spriječiti domaći sud da raspravlja o njezinim pravima. Sud je bio

spriječen da ulazi u predmet spora, a naročiti da se uvjeri u to ima li strana država valjan

naslov nad imovinom u pitanju. Bilo je dovoljno da ona spornu imovinu drži u posjedu ili pod

svojom kontrolom.

127

www.nasciturus.com

Od početka 20. st. usvaja se doktrina o ograničenom imunitetu, koja se zasniva na

razlikovanju između akata javne državne vlasti jure imperii koji su i dalje pokreiveni

imunitetom, te akata jure gestionis gdje strana država djeluje poput svake fizičke ili pravne

osobe.

b) IMUNITET RATIONE PERSONAE = Da bi bio priznat, imunitet mora pripadati stranoj

državi. Ali svaka država djeluje kroz mnoštvo organa i posebnih tijela, a ponekad i

teritorijalnih jedinica na nižoj razini. U nekim se slučajevima i akti pojedinca mogu, ali i ne

moraju, priznati za akte u ime njihove države. Stoga sud ima široku diskreciju u priznavanju

ili nepriznavanju imuniteta.

Nacrt pravila Komisije za međuanrodno pravo navodi u čl. 2. da «država» znači: (i) državu i

različite organe vlade, (ii) konstitutivne cjeline neke federalne države, (iii) političke jedinice

države koje su ovlaštene donositi akte u vršenju suverene vlasti države te (iv) države organe i

druga tijela u mjeri u kojoj su ovlašteni donositi akte u vršenju suverene vlasti države.

Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz 1991. pri tom dodaje da nije odlučujući službeni

naziv tih tijela i njihov ustavni položaj, niti da li imaju zasebnu pravnu osobnost prema

zakonu te države.

Sud nije dužan priznati imunitet stranoj državi ili stranoj vladi (i njihovim organima) koje

država foruma nije priznala. Da bi se u to uvjerio, sud će zatražiti stajalište ministarstva

vanjskih poslova svoje zemlje. Sudovi SAD-a i većine drugih zemalja uzet će u obzir takav

stav kao konačan. Ali u nekim se državama može dogoditi da sam sud ustanovi da se radi o de

facto vlasti, neovisno o njezinu međunarodnom priznanju, te da odluči priznati imunitet

imovini, pravima ili interesima te cjeline. Međutim, za to treba imati valjane i jake pravne

razloge.

c) IMUNITET RATIONE MATERIEA = Pitanje opsega sudbenog imuniteta ratione materiea

veoma je osjetljivo. U osnovi je podjela između akata javne državne vlasti te akata javnog

upravljanja, kada država obavlja komericijalne transakcije poput fizičke ili pravne osobe, Za

te druge akte sudbeni imunitet u načelu ne bi postojao.

Neki od izuzetaka od subenog imuniteta (kada se sud države foruma proglašavao nadležnim),

bili su priznati u praksi sudova Britanije i SAD-a još dok je prevladavo njegov apsolutni

koncept. To se odnosilo na upravljanje «trustom» ili sličnim fondom u kojem je strana država

imala interese ili glede nekretnina na području države foruma u vlasništvu strane države (osim

kad se radilo o diplomatskim i konzularnim prostorijama. Već se tada smatralo da imunitetom

128

www.nasciturus.com

nije pokriven ni zajam koji je strana država podigla u državi foruma, osim ako je u ugovoru

bilo drukčije predviđeno. Izuzetak se odnosio i na iskorištavanje trgovačkog broda u

državnom vlasništvu. Ti su se izuzeci potom definirali u zakonima država o sudbenom

imuntitetu, koji pokrivaju akte jure gestionis.

d) POSTUPAK I NAČINI ODRICANJA OD IMUNITETA = Možemo navesti neke propise

kojih bi se država foruma i njezini sudovi morali pridržavati kada strana država ima pravo na

imunitet.

Najpreciznija pravila sadrži Nacrt pravila što ga je predložila Komisija za međunarodno pravo

iz 1991., ali sve dok taj Nacrt pravila ne postane konvencija na snazi, makar za uži krug

njezinih budućih stranaka, ti propisi mogu sudovima služiti kao uputa kako postupati kada se

uvjere da strana država ima pravo na imunitet.

U Nacrtu pravila navodi se obveza države da dade učinak tom imunitetu uzdržavajuće se od

vršenja sudbenosti u postupku pred svojim sudovima protiv strane države. U tu svrhu država

će po svojoj vlastitioj inicijativi osigurati da njezini sudovi poštuju taj imuntet. Sudski

postupak protiv strane države smatrat će se otpočetim ako je ta druga država navedena kao

stranka u parnici ili ako nije navedena u tom svojstvu, ali je parnica stvarno usmjerena glede

imovine, prava, interesa ili djelatnosti te države.

Međutim, dužnosti poštivanja imuniteta stranih država nije neka obveza imperativne naravi

(jus cogens), koju bi trebalo poštivati bez izuzetaka. Naime, strana je država oduvijek imala

mogućnost odricanja od svog imuniteta i pristati na sudbenost stranog suda. Pristanak na

sudbenost uvijek znači odricanje od imuniteta kojeg bi strana država inače uživala.

Nacrt pravila propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet ako je izričito

priznala sudbenost države foruma u nekom međunarodnom ugovoru (kojeg je ona stranka) ili

u pismenom kontraktu ili u izjavi datoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici.

Osim na izričit način, pristanak na sudbenost može se implicirati iz sudjelovanja u nekoj

parnici. Strana država ne može se pozvati na imunitet od sudbenosti ako je sama otpočela

postupak pred sudom države foruma (tj. ako se u parnici pojavila kao tužitelj), ako intervenira

u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju o meritumu spora.

Pri tom, ako strana država uvjeri sud da ne bi poduzela tu mjeru da je znala za činejnice koje

bi joj davale pravo na imunitet, ona se temeljem tih činjenica može naknadno pozvati na svoj

imunitet, ukoliko to učini što joj je moguće prije.

Nadalje, neće se smatrati da je pristala na sudbenost ako strana država intervenira u parnici s

jednim ciljem: da se pozove na imunitet, ili ako istakne svoje pravo ili interes na imovinu koja

129

www.nasciturus.com

je predmet spora. Također i pojavljivanje predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u

parnici pred sudom države foruma neće se tumačiti kao pristanak te države na odricanje od

imunteta.

Nepojavljivanje strane države u parnici pred sudovm države foruma neće se tumačiti kao

njezin pristanak na sudbenost. Ovdje dakle ne vrijedi pretpostavka qui tacet consentire

videtur, tj. da šutnja pretpostavlja pristanak..

U nekim slučajevima, odricanje od imuniteta, može proizaći i podizanjem protutužbe u

parnici.

**

2. IMUNITET OD SREDSTAVA OVRHE

Opseg imuniteta od sredstava ovrhe širi je od onog glede sudbenosti, i to upravo s obzirom na

ozbiljnost moguće povrede suverenosti strane države koja se želi izbjeći. U takvim

slučajevima, da bi se ovrha na temelju izrečene presude provela, potrebno je odricanje od

imuniteta.

Ta posebno zaštićena državna imovina koja se nalazi u državi foruma mora imati općenitu

značajku da ne smije biti namijenjena za komercijalne tj. gospodarske svrhe. Potom se

kumulativno mora raditi o nekoj od sljedećih vrsta imovine:

- imovina, uključujući bankovne račune koja se koristi ili je namijenjena za

korištenje za potrebe diplomatske, konzularne ili specijalne misije države

šiljateljice, odnosno u slične svrhe,

- imovina vojne naravi li upotrebljena ili namjeravana za upotrebu u vojne svrhe

- imovina centralne banke ili monetarnih vlasti strane države korištena ili

namjeravana za korištenje u te, a ne u komercijalne svhre

- imovina koja čini dio kulturne baštine stranih država ili je dio njezinih arhiva, a

nije namijenjena prodaju (koja je dakle extea commercium) i

- imovina koja čini dio izložbe predmeta od znanstvenog, kulturnog ili povijesnog

značaja, a nije namijenjena prodaji.

Navedene vrste imovine, dakle, ne mogu biti predmetom privremenog sekvestra, tj.

zamrzavanja ili pljenidbe radi prisitlne prodaje (attachment, arrest, execution), osim ako je

strana država dala poseban pristanak na vlast suda države foruma da izriče i takve mjere.

Takav poseban pristank se može dati u međunarodnom ugovoru, u arbitražnom kompromisu

ili u pismenom kontraktu li izjavom datom sudu ili u pismenom podnesku nakon što je nastao

spor među strankama.

130

www.nasciturus.com

44. ODGOVORNOST PO MEĐUNARODNOM PRAVU

Odgovornost država i drugih subjekata, središnje je pitanje međunarodnog prava ali i drugih

grana prava. Opće je načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i

dužnost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.

OSNOVA ODGOVORNOSTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

Svako protupravno djelo neke države po međunarodnom pravu povlači međunarodnu

odgovornost (čl. 1. Nacrta pravila Komisije za mođunarodno pravo). Svaka država može biti

odgovorna za počinjenje takvog djela. Međunarodno protupravno djelo kumulativno čini:

a) ponašanje, koje se sastoji u djelovanju (akciji) ili propuštanju, a koje se po

međunarodnom pravu pripisuje državi, i

b) to ponašanje čini povredu neke međunarodne obveze te države.

Djelo se smatra protupravnim samo po međunardnom pravu. Na tu kvalifikaciju ne utječe

moguća dopustivost istog djela po unutarnjem pravu. Povreda međunarodne obveze nastupa

kada jelo neke države nije u skladu s onim što ta obveza zahtijeva. Povreda obveze čini neko

djelo međuanrodno protupravnim bez obzira na porijeklo te obveze, bilo da je to porijeklo

običajno, ugovorno ili drugo. Međunarodna obveza u pitanju mora biti na snazi u trenutku

njene povrede. U suprotnom se ne radi o povredi međunrodne obveze.

*

Bitan doprinos Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo 5 razvoju pozitivnog

međunarodnog prava je razlikovanje između običnih «međunarodnih delikata» i

«međunarodnih zločina». Međunarodni delikt je akt neke države koji čini povredu neke

međunarodne obveze je međunarodno protupravno djelo bez obzira na predmet prekršene

obveze. Međunarodni zločin je povreda međunarodne obveze od neke države, koja je s jedne

strane , bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice u njezinoj cjelini, te da je s

druge strane čitava ta zajednica takvu povredu priznala međunarodnim zločinom. To su npr.

pravne obveze koje zabranjuju agresiju, kolonijalnu dominaciju, genocid, ropstvo, apartheid i

sl.

Nesumnjivo je da između običnih «međunarodnih delikata» i «međunarodnih zločina» ne

postoji samo razlika u stupnjevanju, negu i u naravi njihovih štetnih posljedica. Prva djela

5 nacrt pravila o “Međuanrodnoj odovornosti država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom“

131

www.nasciturus.com

diraju u interese samo povrijeđenih država u pitanju, dok druga narušavaju interese jelokupne

međunarodne zajednice država, a veoma često i pojedinaca.

*

Nacrt pravila potom definira različite vrste međunarodnih obveza: a) one koje zahtijevaju

posebno ponašanje, b) one koje traže postizanje nekog cilja, i c) one koje traže sprječavanje

nastupa (prevenciju) nekog događaja.

a) Glede prvih, povreda obveze sastoji se u tome kada ponašanje države u pitanju nije u

skladu s onim što ta obveza iziskuje.

b) Kada obveza u pitanju postavlja neki cilj kojeg treba ostvariti, država u pitanju može

odabrati načine da bi ga postigla. Povreda obveze u tom slučaju nastupa kada država

ne ostvari taj cilj.

c) Kada se radi o obvezi na prevenciju određenog događaja, pri čemu država u pitanju

također ima mogućnost izbora načina da to postigne , povreda obveze nastupa jedino

kada država ponašanjem koje je odabrala ne osigura taj rezultat. U tom slučaju

povreda međunarodne obveze nastupa u trenutku kada događaj koga je trebalo

spriječiti nastupi, i traje sve dok traje i taj događaj.

ODGOVORNOST ZA MEĐUNARODNA PROTUPRAVNA DJELA I ODGOVORNST ZA RIZIK

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo, pod utjecajem njezina izvjestioca Roberta

Agoa, svjesno napušta kao osnovu odgovornosti krivnju počinitelja, koja bi podrazumijevala i

njegovu zlu namjeru. Tu zlu namjeru inače ne bi uvijek bilo lako ni dokazati. Osnova

odgovornosti u međunarodnom pravu leži u samom počinjenju međunarodnog protupravnog

djela kao objektivnoj činjenici.

U nekim međunarodnim instrumentima još se poziva na «dužnu pažnju». Dalji korak u tom

razvoju je da se glede njih, po posljedicama napose opasnih djelatnosti ugovara odgovornost

za rizik. Kada se ta odgovornost izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba)

odgovora za posljedice čak i takvog ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno

djelo. Ta se odgovrnost posebno ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir,

miroljubive upotrebe nuklearne energije te onečišćenje mora uljima i drugim štetnim tvarima.

Neki pisci navode kako već postoji opće načelo prava koje uključuje odgovornost za rizik.

Unačtoč tome, danas ona ne postoji ako nije izričito ugovorena. Ukoliko jest ugovorena,

država koja je preuzela tu obvezu (ili fizička ili pravna osoba iz te države), dužna je oštećenim

osobama nadoknaditi svu štetu koja je stvarno nastala, neovisno od njezine zle namjere ili

132

www.nasciturus.com

nepažnje, i neovisno od toga što njeno ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunardnim ili

unutarnjim pravom.

OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST DJELA

a) Pristanak - Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje određenog akta od druge

države koji nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te druge države prema

prvoj, isključuje protupravnost tog akta, ali samo u mjeri u kojoj taj akt ostaje u

granicama pristanka.

Izričito je predviđeno da se pristanak ne može dati kaka je u pitanju obveza koja

proizlazi iz imperativne norme općeg međunarodnog prava.

Pristanak može biti ništav, zbog istih razloga koji nište i neki međunarodni ugovor, a

koji su također opća načela prava. Radi se o pristanku datom u bludnji, usljed

prijevare, kao posljedica korupcije predstavnika države koji ga je dao, ako je iznuđen

prisilom nad tim predstavnikom države ili ako je iznuđen prijetnjom ili upotrebom sile

protiv te države.

b) Protumjere – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom

međunarodnom obvezom prema drugoj državi isključena je ako taj akt po

međunarodnom pravu predstavlja zakonitu mjeru protiv te druge države a posljedica je

međunarodnog protupravnog djela te druge države. Protumjera je zakonita ukoliko se

na kršenje prava od neke države odgovara kršenjem nekih njezinih prava.

Izrazi «protumjere» i «mjere» pokrivaju u Nacrtu pravila dvije vrste reakcija na

međunarodno protupravno djelo neke države. Prve su dopuštene represalije koje

država žrtva tog djela poduzima temeljem općem međunarodnog prava. Takve se

represalije ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile, niti u drugim mjerama koje

zabranjuje humanitarno pravo. Druga vrsta mjera su sankcije koje neka država

poduzima u izvršenju odluke međunarodne organizacije koja je po svom statusu

ovlaštena izricati takve mjere, i to takošer kao rekciju na međunarodno protupravno

djelo neke države.Takve odluke, obvezujuće za sve države članice UN-a, donosi

Vijeće sigurnosti UN-a.

Nacrt pravila predviđa mogućnost poduzimanja protumjera od povrijeđene države

(dakle represalije) i određuje njihove uvjete, kada god država počinitelj nekog

međunarodnog protupravnog djela ne izvrši svoje obveze prema povrijeđenoj državi.

Te obveze su: dužnost prestanka protupravnog ponašanja, restitutio in integrum,

nadoknada ili zadovoljštvina.

133

www.nasciturus.com

c) Viša sila ili nepredviđeni događaj – Protupravnost nekog akta države koji nije u

skladu s njezinom međunarodnom obvezom isključena je ako je taj akt nije poduzet

uslijed neodoljive sile ili vanjskog nepredviđenog događaja, izvan njezine kontrole,

što nije učinilo materijalno mogućim djelovanje te države u skladu s tom obvezom, ili

da bude svjesna toga da njezino ponašanje nije bilo u skladu s tom obvezom. Izuzetak

predstavlja ako je država u pitanju sama pridonijela nastanku stanja materijalne

nemogućnosti.

d) Nesreća – Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom

međunarodnom obvezom isključena je ako počinitelj ponašanja koje se sastoji u djelu

te države nije imao drugog načina, u stanju teške nesreće, da sučava svoj život ili

živote osoba koji su povjereni njegovoj skrbi. Radi se dakle, o prirodnim ili drugim

nepogodama koje dovode u opasnost živote ljudi.

e) Stanje nužde – Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok koji isključuje

protupravnost nekog svog akta koji nije u skladu s nekom od njezinih međunarodnih

obveza, osim:

- kada je taj akt predstavljao jedini način očuvanja njezina suštinskog interesa

nasuprot teškoj i neposrednoj opasnosti i

- taj akt nije teško naškodio suštinskom interesu države u odnosu na koju je obveza

postojala.

Ovi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. Dakle, mora postojati razmjer između

djela počinjenog u krajnjoj nuždi i njegovih posljedica po bitne interese države prema

kojoj obveza postojati. Ta obveza može postojati bilo po općem međunarodnom pravu

ili temeljem nekog ugovora.

Država se ne može pozvati na takvo stanje krajnje nužde koje bi isključivalo

protupravnost djela, u bilo kojoj od sljedeće 3 situacije:

- ako međunarodna obveza države s kojoj akt države nije u skladu proizlazi iz neke

imperativne norme općeg međunarodnog prava

- ako je međunarodna obveza u pitanju predviđena ugovorom koji izrijekom ili

implicitno isključuje mogućnost prizivanja stanja nužde ili

- ako je država u pitanju sama pridonijela nastanku stanja nužde.

f) Samoobrana – je opće načelo prava koju većina pravnih sustava država predviđa kao

okolnost koja može isključiti protupravnost nekog djela. Protupravnost nekog akta

države koji nije u skladu s njenom međunarodnom obvezom isključena je ako taj akt

prestavlja zakonitu mjeru samoobrane poduzetu u skladu s Poveljom UN-a.

134

www.nasciturus.com

POSLJEDICE MEĐUNARODNOG PROTUPRAVNOG DJELA

Pravne posljedice međunarodne odovornosti prema povrijeđenoj državi (ili drugom

povrijeđenom subjektu), nameću dužnost povreditelja da prekine proutpravno ponašanje

(ukoliko se radi o produženom međunarodnom protupravnom djelu), da ispravi (reparira)

počinjenu štetu, te ako je prikladno, da pruži osiguranje ili jamstvo da to je djelo neće

ponoviti.

«PRIPISIVOST» MEĐUNARODNOG PROTUPRAVNOG DJELA

Država je odgovorna za međunarodna protupravna djela koja proizlaze iz djelatnosti svih

njenih organa koji taj položaj imaju prema njezom unutarnjem pravu, i kada u tom svojstvu

djeluju. Država odgovara i za djelovanje organa njezinih teritorijalnih cjelina (kada one

obavljaju autonomne nadležnosti i kada se središnja vlast u te nadležnosti nema prava

miješati). Nadalje, država odgovara i za djelatnosti pravnih osoba ukoliko su po unutarnjem

pravu one ovlaštene vršiti elemente državne vlasti. To se odnosi i na sve osobe ili skupine

osoba koje stvarno djeluju za račun države i vrše elemente državne vlasti kada to prilike

opravdavaju.

Smatra se po međunarodnom pravu djelovanje njenih organa u svim navedenim situacijama,

čak i kada takav organ prekorači svoje ovlasti po unutarnjem pravu, ili kada prekrši upute o

svojoj djelatnosti. Država je u tim situacijama odgovorna zbog toga što takve zloupotrebe

vlasti nije spriječila, tj. zbog propuštanja.

Organi izvršne vlasti najčešće se susreću sa strancima i stoga su najčešće u mogućnosti da

angažiraju odgovornsot svoje države za međunarodna protupravna djela. U međunarodnoj

arbitražnoj praksi postoji niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog

djelovanja njihovih izvršnih organa.

Zakonodavna vlast može prouzročiti odgovornst svoje države ako ne donese potrebne zakone

ili druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne obveze, ali još češće ako iz primjene

zakona koje je donijela a koji nisu u skladu s njezinim međunarodnim obvezama, prizađu

međunarodna protupravna djela.

Sudbena vlast najčešće uzrokuje odgovornst svoje države uskratom pravosuđa strancima, ali i

svim drugim osobama. Danas posvuda u svijetu sve fizičke i pravne osobe uživaju pravo da

od sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih prava. Njihovo sprječavanje da se

pojave pred sudom u svojstvu tužitelja ili u drugom svojstvu, znači uskratu pravosuđa i

povlači odogornost države. Uskratom pravosuđa smatra se i kada nadležno tijelo u

primjerenom roku ne donese nikakvu odluku.

135

www.nasciturus.com

*

U načelu, država odgovara za ponašanje svojih organa samo u obavljnju njihovih funkcija.

Kada neka ovlaštena osoba (ili skupina osoba) ne djeluje za račun svoje države nego u

osobnom ili drugom svojstvu, tada po međunarodnom pravu njezino ponašanje nije akt države

i država za njega ne odogovara.

U posebnom svjetlu javlja se pitanje odogovrnosti za međunarodna protupravna djela

međunarodnih organizacija koje su priznati subjekti međunarodnog prava. Postoji stalna

težnja da se djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama ili makar nekima

od njih. Ali osim rijetkih izuzetaka, i to u slučaju da je to predviđeno u pravilima same

organizacije ili da je unaprijed ugovoreno opće je pravilo da države članice nisu solidarno, a

ni supsidijarno odgovorne za međunarodna protupravna djela njihove organizacije. Prema

općem međunarodnom pravu, svaka organizacija koja je međunarodna pravna osoba

odgovorna je za međunarodna protupravna djela svojih organa i svojih agenta koji djeluju u

njeno ime.

45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA

Počinjenje međunarodnog zločina ali i sustavna kršenja nekih drugih temeljnih ljudskih prava

koja nisu kvalificirana «međunarodnim zločinom», predstavljaju kršenje obveza erga omnes

prema čitavoj međunarodnoj zajednici država. Razvoj međunarodnog prava usmjeren je k

uvođenju actio popularis, tj. prava bilo koje države ili drugog subjekta međunarodnog prava

da traži da se za počinjenje takvog djela ustanovi odgovornost bilo koje druge države.

Kao što je to i u privatnom pravu, šteta se dijeli na neposrednu (direktnu) i posrednu

(indirektnu) štetu.

Neposredna šteta je ona koja nužno proizlazi iz međunarodnog protupravnog djela kao

njegova neposredna posledica. Mora, dakle, postojati kauzalna (uzročna) veza između

protupravnog djela koje je počinjenjo i nastale štete. Ako se u lancu događaja koji slijede ta

veza prekine, bilo zbog faktičknih događaja ili pravnih činjenica (npr. zbog sklapanja ugovora

o osiguranju štete), prestaje dužnost počinitelja da tu štetu nadoknadi. Pri procjeni neposredne

štete po pravilu se uzima u obzir stvarno nastala šteta (domnum emergens) i izmakla dobit

(lucrum cessans).

Posredna šteta ne može sama za sebe povući međunarodnu odgovornost države počinitelja.

Ona je akcesorna i može imati pravnog učinka tek ukoliko nastupi neposredna šteta.

136

www.nasciturus.com

Uz štetu materijalne naravi, današnje međunarodno pravo priznaje i pravo na ispravljanje

nematerijalne, tj. moralne štete. Za nju se pruža zadovoljština (satisfakcija).

OŠTEĆENA OSOBA U MEĐUNARODNOM PRAVU

Međunarodno prutupravno djelo može počiniti samo neki subjekt međunarodnog prava i to u

praksi najčešće država i međunarodna organizacija. Međunarodno odgovornost može se

iznimno pripisati državi za incidente i štetu koju su počinili pojedinci na njezinu području koji

djeluju u osobnom svojstvu, ukoliko ta država nije učinila dovoljno da ih spriječi.

Slično je i glede oštećene osobe u međunarodnom pravu. U načelu oštećena osoba mora biti

subjekt međunarodnog prava, tj. država ili međunarodna organizacija. Počinitelji

međunarodnih zločina, kao i povrijeđene stranke, mogu još biti i ustanici i oslobodilački

pokreti, ali samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo opširno obrađuje značenje izraza «povrijeđena

država». Taj izraz znači bilo koju državu čije je neko pravo druga država povrijedila svojim

aktom, ako taj akt predstavlja međunarodno protupravno djelo. Neki primjeri značenja izraza

«povrijeđena država»:

- ako pravo koje je aktom države povrijeđeno proizlazi iz dvostranog ugovora – to je

druga stranka tog ugovora,

- ako takvo pravo koje je aktom država povrijeđeno proizlazi iz presude ili druge

obvezujuće odluke u rješavanju nekog spora, izrečene po nekom međunarodnom

sudu ili tribunalu – to su druga ili druge države stranke u sporu,

- ako pravo koje je aktom države povrijeđeno proizlazi iz mnogostranog ugovora –

to je bilo koja stranka tog ugovora – ako se ustanovi da je to pravo u tom ugovoru

bilo izričito predviđeno radi zaštite kolektivnih interesa svih država stranaka.

Pravilo je međunarodnog prava da se i šteta nanijeta fizičkim i pravnim osobama iz neke

države smatra štetom nanesenoj odnosnoj državi ukoliko ona odluči da osobi u pitanju pruži

diplomatsku zaštitu, ili da zbog njezina zahtijeva pokrene međunarodni arbitražni ili sudski

postupak protiv države počinitelja, kada mu ima mjesta.

To načelo istaknuo je Stalni sud međunarodne pravde u presudi iz 1924., te je naglasio da je

elementrarno načelo međunarodnog prava da je svaka država ovlaštena da štiti svoje

državljane kada ih je neka druga država povrijedila aktima suprotnim međunarodnom pravu, a

od nje nisu mogli dobiti zadovoljštvinu uobičajenim putem. Preuzimajući slučaj nekog svog

državljanina i poduzimajući diplomatsku akciju ili otpočinjajući međunarodni sudski

137

www.nasciturus.com

postupak, ta država ustvari ističe svoje pravo da se međunarodno pravo poštuje u osobi

njezina državljanina.

Za razliku od države, međunarodna organizacija može pružiti funkcionalnu zaštitu samo svom

agentu glede štete koju je pretrpio u njezinoj službi. Takvoj osobi diplomatsku zaštitu može

pružiti njezina država. Međutim, država može pružiti diplomatsku zaštitu samo svojem

građaninu, a ne i strancu ili osobi bez državljanstva.

Da bi je njezina država mogla zastupati, oštećena osoba mora biti državljaninom te države

najmanje u trenutku počinjenja protupravnog djela i u trenutku pokretanja međunarodnog

zahtjeva.

U slučaju dvostrukog državljanstva oštećene osobe, pravilo je da država ne može pružiti

diplomatsku zaštitu u korist svog građanina protiv druge države koje je on također

državljanin.

U praksi je ponekad mnogo teži problem utvrđivanja državljanstva neke pravne osobe. S

obzirom da svaka država ima pravo sama određivati vezu državljanstva, u praksi su moguća

čak 3 kriterija za utvrđivanje državljanstva nekog društva:

- kriterij sjedišta društva,

- kriterij mjesta upisa u registar društva (inkorporacija), te

- kriterij kontrole zasnovan, bilo na državljanstvu većinskih dioničara, ili osoba koje

društvom stvarno upravljaju.

ISCRPLJENJE DOMAĆIH LJEKOVA

Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, ili pokretanja suskog ili

arbitražnog postupka protiv države počinitelja, jest da je ta povrijeđena osoba prethodno

dužna iscrpiti sva pravna sredstva koja su joj otvorena u državi počinitelju međunarodnog

protupravnog djela.

Taj uvjet nalaže opće pravilo običajnog međunarodnog prava, i on važi i kada se izričito ne

ugovori. Međutim, povrijeđena država ima ga se pravo odreći, bilo svojim ponašanjem, ili

temeljem ugovora, ili npr. sklapanjem sporazuma o arbitraži glede rješavanja nekog već

postojećeg spora.

Čl. 26. Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda određuje da sud

može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna

sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od 6

mjeseci od dana donošenja konačne odluke.

138

www.nasciturus.com

U izvršenju tog načela oćećena fizička ili pravna osoba dužna je obratiti se svim redovitim

sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da im štetu isprave. To uključuje

i priziv ustavnim sudovima u zemljama u kojima postoje i gdje su nadležni da o nekom

konkretnom zahtjevu odluče.

Ako povrijeđena osoba propusti propisane rokove da istakne svoj zahtjev ili uloži žalbu višem

tijelu, ona time nije učinila sve da ostvari pravdu. Osim ukoliko dokaže posebne razloge za

svoj propust, ona time može izgubiti pravo da pokrene sudski postupak protiv države

počinitelja ako je na raspolaganju.

Neobraćanje domaćim organima može izuzetno biti opravdano ako je očito bez koristi ili

nedjelotvorno. Moguće je da nadležni organ nije ovlašten dosuditi obveštećenje, nego jedino

ispitati činjenice. Ako nadležan organ u primjerenom roku ne donose svoju odluku, to se

smatra uskratom pravosuđa, i time se smatra da je osoba u pitanju zadovoljila uvjet

iscrpljivanja lokalnih ljekova. U takvim slučajevima teret dokazivanja pada na stranku koja se

poziva na neki od tih nedostataka.

Neki privatni kontrakti između fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stranom državom,

sadrže tzv. «Calvo klauzulu». Njome se stranac unaprijed i izričito odriče od prava da u

slučaju mogućeg spora traži diplomatsku zaštitu svoje države, i ograničuje se na domaće

pravne ljekove.

PRAVA POVRIJEĐENE DRŽAVE I DUŽNOSTI DRŽAVE POČINITELJA MEĐUNARODNOG

PROTUPRAVNOG DJELA

Ponekad država otklanja svoju odgovornsot za počinjeno djelo , ali pristaje da oštećenoj

državi ili osobi isplati nedoknadu ex gratia.

Povrijeđena država ima od države počinitelja međunarodnog protupravnog djela pravo na

njegovo potpupo ispravljanje (integralnu reparaciju). To ispravljanje može imati različite

oblike i to: restitutio in integrum, novčano obeštećenje (indemnizaciju), zadovoljtštinu

(satisfakciju) te osiguranje ili jamstvo da se to djelo neće ponoviti.

Pri određivanju načina ispravljanja djela treba uzeti u obzir nemar (negligenciju) ili voljni akt

ili propuštanje, bilo povrijeđene države ili državljanina u ime kojeg je država istakla zahtjev, a

koji su svojim ponašanjem pridonijeli šteti.

Država počinitelj međunarodnog protupravnog djela ne može se pozivati na propise svog

unutarnjeg prava kao na izgovr da ne izvrši njegovo potpuno ispravljanje.

1. Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) – Povrijeđena država ima od

države počinitelja međ. prot. djela pravo ishoditi materijalnu restituciju, tj. ponovno

139

www.nasciturus.com

uspostavljanje stanja kakvo je postojalo prije početka protupravnog akta kad god je to

moguće. Ali povrat u prijašnje stanje postaje nezamisliv kada je pravni akt već proizveo

nepopravljive učinke, ili je protupravno ponašanje proizvelo nepopravljivu štetu.

Materijalna restitucija mora se izvršiti osim i u mjeri u kojoj je ona:

- materijalno nemoguća

- uključivala bi povredu neke obveze koja proizlazi iz imperativne norme općeg

međunarodnog prava

- nametnuna bi teret izvan svake srazmjere u odnosu na korist koju bi povrijeđena

država ostvarila tom restitucijom umjesto obeštećenja ili

- bi ozbiljno ugrozila političku neovisnost ili gospodarsku stabilnost države

počinitelja međunarodnog protupravnog djela.

2. Obeštećenje (indemnizacija) – S obzirom na njegovu čestu nemogućnost, povrat u

prijašnje stanje nije čest u međunarodnoj praksi, premda kao načelo ima prvenstvo. Ponekad i

povrijeđena država daje prednost novčanoj nadoknadi iz vlastitih interesa.

Umjesto restitucije ispravljanje se vrši putem obeštećenja, najčešće novčanog. Pored

samostalne, može se dosuditi i akcesorna nadoknada, da bi se u potpunosti otklonila nastala

šteta.

Povrijeđena država ima od države počinitelja međ. prot. djela pravo dobiti obeštećenje za

štetu prouzročenu tim aktom, ako i u mjeri u kojoj je to potrebno, ispravljanje (reparacija)

bude integralno. Obeštećenje pokriva svu počinjenu štetu koju je pretrpjela povrijeđena

država, a moguće ju je procijeniti ekonomskim mjerilima. Ono može uključiti kamatu, te gdje

je opravdano i izmaklu dobit.

Po dosadašnjoj međunarodnoj praksi, posredna šteta se po pravilu ne uzima u obzir, već samo

stvarno počinjena šteta (damnum emergens). Ali da bi se koliko je moguće uklonile posljedice

protupravnog djela, ponekad se dosuđuje i izmakla dobit (lucrum cessans). Ukoliko nije

priznata izmakla dobit, može se odrediti dakamata na dosuđeni iznos štete teče od vremena

počinjena štete. U ostalim slučajevima kamata se dosuđuje samo od vremena donošenja

presude (ili postizanja sporazuma o obeštećenju) do isplate nadoknade.

3. Zadovoljština (satisfakcija) – Za nanesenu nematerijalnu štetu i moralnu uvredu

strane države u prijašnje je doba traženje zadovoljštine često imalo za namjeru da se država

počinitelj međ. prot. djela ponizi.

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo određuje da povrijeđena država ima od države

počinitelja međ. prot. djela pravo dobiti zadovoljštinu za štetu, naročito moralnu, prouzročenu

tim aktom, ako bi i mjeri u kojoj je to potrebno, ispravljanje bilo integralno.

140

www.nasciturus.com

Nadalje se predviđa da zadovoljština može imati jedan ili više sljedećih oblika:

- ispriku,

- simboličnu nadoknadu,

- u slučaju teške povrede prava povrijeđene države (materijalnu) nadoknadu koja

odražava ozbiljnost povrede

- u slučaju da međ. prot. djelo proizlazi iz teških prijestupa agenata države ili iz

kriminalnih djela agenata države ili privatnih osoba, disciplinske (stegovne) mjerre

protiv odgovornih ili njihovo kažnjavanje.

4. Osiguranja ili jamstva da se protupravno djelo neće ponoviti – Ona bi trebala

predstavljati progresivni razvoj međunarodnog prava. U Nacrtu se predviđa da povrijeđena

država ima pravo, kada tome ima mjesta, da od države počinitelja međ. prot. djela dobije

osiguranja ili jamstva da se taj akt neće ponoviti.

POSTUPAK PO ZAHTJEVIMA GLEDE ODGOVORNOSTI

Povrijeđena država ima pravo neposredno istaknuti državi počinitelju svoj zahtjev glede

ispravljanja štete koju je ona sama pretrpjela. U slučaju da država počinitelj ne prihvati

opravdanost tog zahtjeva, time nastaje međudržavni spor za čije su rješavanje u načelu

otvorena sva sredstva mirnog rješavanja koja predviđa međunarodno pravo.

Stranke će taj svoj spor najprije pokušati riještiti neposrednim pregovorima. Nisu rijetki

sporovi te vrste koji su se nakon kraćih ili duljih pregovora uspješno riješili. Rezultat

uspješnih pregovora je sklapanje sporazuma između stranaka u sporu. pri tom, naročito kada

se radi o potraživanjima fizičkih ili pravnih osoba, ugovoreno obeštećenje može biti globalno,

i manje od stvarno počinjene štete i izmakle dobiti.

Ako ti pregovori u primjerenom roku ne dovedu do rezultata, svaka od stranaka može glede

tog spora jednostrano pokrenuti postupak mirenja, arbitraže ili sudskog rješavanja.

PRAVO POVRIJEĐENE DRŽAVE NA PROTUMJERE

Ako pregovori o zahtjevu proizašlom iz međunarodnog prot. djela ne dovedu do sporazuma ili

se taj međudržavni spor konačno ne riješi na drugi način, svaka njegova stranka ima po

općem međunarodnom pravu pravo pribjeći dozvoljenim represalijama.

Pod protumjerama se podrazumijevaju neki čini koje povrijeđena država poduzima protiv

države počinitelja nekog protupravnog djela, s ciljem da se ta država navede da se podvrgne

svojim obvezama prema povrijeđenoj državi, na način da okonča svoje protupravno

ponašanje, da osigura povrat u prijašnje stanje ili da joj da obeštećenje ili zadovoljštinu, te da

141

www.nasciturus.com

pruži osiguranje ili jamstvo neponavljanja. Protumjere su opravdane sve dok se država

počinitelj ne podvrgne svojm obvezama.

Prije nego što poduzme protumjere, povrijeđena država dužna je državi počinitelju ponuditi

pregovore. Ali ta obveza ne dira u mogućnost povrijeđene države da poduzme privremene

mjere da bi očuvala svoja prava (npr. da zamrzne spornu imovinu u svojim bankama)

Povrijeđena država mora se podvrgnuti svim svojim obvezama na mirno rješavanje sporova, i

to kako onima koje će predvidjeti buduća konvencija o odgovornsti država, tako i svim

drugim odgovorarajućim obvezama na snazi između povrijeđene države i države počinitelja.

Opće ograničenje je da protumjere koje povrijeđena država poduzme ne smiju biti izvan svake

srazmjere sa stupnjem težine protupravnog djela i njegova učinka na povrijeđenu državu.

Izričito se propisuju zabranjene protumjere kojima povrijeđena država ne smije pribjegavati.

To su:

1. prijetnja ili upotreba sile zabranjene Poveljom UN-a,

2. ekstremna gospodarska ili politička prisila usmjerena na ugrožavanje

teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti države počinitelja međ.

prot. djela,

3. svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatskih i konzularnih

agenata, prostorija, arhiva ili dokumenata,

4. svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka ili

5. svako drugo ponašanje u kršenju neke imperativne norme općeg međ.

prava.

46. ODGOVORNOST DRŽAVA ZA MEĐUNARODNE ZLOČINE

Međunarodni zločin čini međ. prot. djelo koje proizlazi iz povrede međunarodne obveze od

strane neke države , koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice

da je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u njezinoj cjelini.

Nacrt pravila nabraja neke međunarodne zločine, te određuje da neki međunarodni zločin

može proizaći:

1) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje međunarodnog

mira i sigurnosti, poput onih koje zabranjuju agresiju,

2) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu prava naroda na

samoodređenje, poput onih koje zabranjuju ustanovljenje ili održavanje putem sile

kolinijalne dominacije,

142

www.nasciturus.com

3) iz teške povrede u širokim razmjerima neke međuanrodne obveze od bitne važnosti za

zaštitu ljudske osobe, poput onih koje zabranjuju ropstvo, genocid i apartheid,

4) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje i zaštitu

ljudskog okoliša, poput onih koje zabranjuju masovno onečišćenje atmosfere i mora.

Međunarodni zločin je stoga samo ono međ. prot. djelo koje proizlazi iz kršenja obveze erga

omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je ta

zajednica tu povredu priznala međunarodnim zločinom. Međunarodni zločini razlikuju se od

običnih delikata s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te na brutalnost i prezir njihovih

počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Međunarodni zločini narušavaju interese

cjelokupne međunarodne zajednice država, a gotovo redovito i prava pojedinaca.

Počinjenje međunarodnih zločina povlači po međunarodnom pravu kaznenu odgovornost

pojedinaca, koji u izvršenju nekih od njih veoma često djeluju i kao agenti svoje države. S

druge strane, određenja i kvalifikacije međunarodnih zločina u statutima tribunala nadležnih

za kažnjavanje pojedinaca (poput Statuta MKSJ-a), odnose se i na države. Država u pitanju

također je odgovrna, bilo izravno za počinjenje tih djela, ili zbog toga što ih nije spriječila. A i

te kvalifikacije zločina su erga omnes, odnose se na sve države svijeta.

Kada se radi o specifičnoj odgovornosti država za međunarodne zločine, Nacrt pravila

Komisije za međ. pravo nije riješio neke važne dileme. To je posljedica činjenice što nikada

nije postojao neki međunarodni kaznenei sud koji bi za takva djela sudio samim državama.

Svaka država u svijetu u slučaju počinjenja međunarodnog zločina ima sljedeće obveze:

a) da ne prizna kao zakonito stanje koje je zločinom stvoreno,

b) da ne pruži pomoć ili podršku državi koja je zločin počinila u održanju stanja koje je

time stvorila,

c) da surađuje s drugim državama u sprovođenju gornjih obveza, te

d) da surađuje s drugim državama u primjeni mjera u svrhu otklanjanja posljedica

zločina.

143

www.nasciturus.com

47. PRAVNA PITANJA MEĐUNARODNE ZAŠTITE OKOLIŠA

Pitanje zaštite okoliša uključuje širok krug pitanja a osobito onečišćenje zraka (atmosfere)

uključujući posebno podizanje temperature na Zemlji s učinkom staklenika, te oštećenje

ozonskog omotača oko nje. To nadalje uključuje onečišćenje mora, rijeka i drugih vodenih

tokova, potom nuklearne i druge naročito opasne djelatnosti, kao i ugrožavanje opstanka

nekih vrsta živih bića na Zemlji.

Posljedice zagađenja počinjenog u granicama jedne države veoma se rijetko ograničavaju

samo na tu državu. Štetne posljedice šire se na područja susjednih, ali ponekad i veoma

udaljenih država.

U međunarodnim instrumentima spominje se koncept «održivog razvoja», koji je u jednom

izvješću neprecizno opisan kao razvoj koji izlazi u susret potrebama sadašnjeg naraštaja a da

ne kompromitira sposobnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih vlastitih potreba.

Neki međunarodni instrumenti proklamiraju kao posebno, pravo svakog čovjeka da živi u

zdravom okolišu. Ali takvo proklamiranje nema svrhe ako se ne preciziraju dužnosti a

pogotovo financijske obveze onih subjekata koji bi ga trebali osigurati na čitavom planetu.

Između brojnih pokušaja definiranja onečišćenja (tj. zagađenja), najsveobuhvatniji je onaj po

kojem je zagađenje neposredno ili posredno unošenje po čovjeku u okoliš tvari ili energije

koje rezultira štetnim učincima tolike naravi da ugrožava ljudsko zdravlje, oštećuje žive

izvore i ekosustav, te umanjuje ljepotu krajolika i druge zakonite upotrebe okoliša.

Ne postoji ni neka specijalizirana ustanova UN-a ili druga stalna i univerzalna međuanrodna

organizacija koja bi se sustano bavila zaštitom okoliša.

Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, 1972. i 1992. održane su dvije

konferencije UN-a o okolišu, prva u Stockholmu, a druga u Rio de Janeiru. Konferencija

održana u Stockholmu, utemeljila je Program UN-a o okolišu, s upravljačkim vijećem i malim

Tajništvom koje koordinira sve planove UN-a pruža savjete međunarodnim organizacijama,

osigurava suradnju svjetskih znanstvenika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove akcije

UN-a.

Zaključak je da danas postoji obilje međunarodnih instrumenata, uključivši i konvencije, koji

na nesustavan način pokušavaju regulirati sprječavanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje

posljedica zagađenja nekog prostora iz različitih izvora.

Neke vrste onečišćenja, poput podizanja temperature na Zemlji s učinkom staklenika i

oštećenja ozonskog omotača, imaju globalne štetne posljedice.. Stoga se one nazivaju

144

www.nasciturus.com

«globalnih zagađenjima». Tu je nemoguće utvrditi mjesto ili mjesta otkuda onečišćenje

potiče. To stvara nove probleme u pravilima o odgovornsti država u međunarodnom pravu.

Prvi cilj svih pravnih pravila u toj oblasti je prevencija onečišćenja, tj. njegovo sprječavanje,

ili makar stavljanje pod kontrolu i sprječavanje daljeg uvećavanja.

Pitanje odgovornsti za onečišćenje okoliša postavlja se u međunarodnim ugovorima i drugim

instrumentima na dvjema razinama: međunarodna odgovornost država te paralelno i

kombinirano s njom tzv. građanska (građanskopravna) odgovornost.

Ta druga odgovornost koja je u pravilu stroža od prve, može biti predviđena u zakonodavstvu

neke države, ili u zakonima donijetima u izvršenju međunarodnih obveza, ali može biti i

izravno određena u međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima.

Građanska odgovornst nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika (operatora) tj. fizičke ili

pravne osobe.

Treća razina odgovornosti koja se danas može apstraktno razmatrati je ona kaznena. Kaznena

odgovornst fizičkih ili pravnih osoba za onečišćenje okoliša može se predvidjeti u

nacionalnim zakonima država, ali međunarodni instrumenti makar se danas izbjegava da ju se

nametne kao obvezu državama.

MEĐUNARODNA ODGOVORNOST DRŽAVA U ZAŠTITI OKOLIŠA

Temeljna je dužnost svih država da svaka na svom području ne smije djelovati na način da

nanosi štetu drugim državama. Kriterij dužne pažnje je u tom pogledu standardno pravilo

osim kada se drukčije ne ugovori. Čl. 194. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. određuje

da države trebaju poduzeti potrebne mjere da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo

onečišćenje okoliša, upotrebljavajući u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u

skladu sa svojim mogućnostima.

Objektivna odgovornost država za rizik, koja uključuje dužnost naknade za svu stvarno

nastalu štetu oštećenim osobama, za sada se ugovora samo glede nekih naročito opasnih

djelatnosti..

Opće pozitivno pravo o odgovornosti država u zaštiti okoliša kao uvjet nastanka međunarodne

odgovornsti zahtijeva nastanak stvarne štete ili škodljivih posljedica. Uz to je nužno da je

prekoračen izvjestan prag nastale štete, a koji se u nekim ugovorima označuje time da

počinjena šteta mora imati ozbiljne posljedice.

Međunarodna odgovornost države može nastupiti neposredno i za štetu na okolištu koju

skrive fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za štetu proizašlu iz djelatnosti njenih

145

www.nasciturus.com

dužnosnika, odgovornost države može osobito proizaći iz djelatnosti operatora tj. poduzentika

na njezinu teritoriju.

Mnogi ugovori nalažu dužnost država njihovih stranaka da donose propise o zaštiti okoliša.

Ako npr. neki ugovor zahtijeva ograničenje emisije štetnih plinova ili drugih tvari, država će

biti izravno odgovorna za prekoračenje tih ograničenja od strane fizičkih i pravnih osoba na

njezinu teritoriju..

Općenita je dužnost svih država da uzajamno surađuju u toj oblasti. Prva je dužnost

uzajamnog obavještavanja o nastaloj nezgodi. Pravni režimi koji se odnose na zaštitu okoliša

mogu predviđati izmjene između država planova za slučajeve opasnosti, obvezu država na

pormatranje rizika ili posljedica onečišćenja okoliša iz nekog izvora, na procjenu štetnih

posljedica neke djelatnosti na okoliš, te obvezu na uzajamnu razmjenu podataka.

GRAĐANSKA ODGOVORNOST (CIVIL LIABILITY) PODUZETNIKA

Ova odgovornost može nastupiti čak i kada se nr radi o nekom međ.. prot. djelu poduzetom u

kršenju međ. prava. U pravnim režimima o okolišu objektivna odgovornost operatora za rizik

trebala bi biti, a često i jest, normalan standard. Ti režimi pri tom mogu predviđati rauzmne

izuzetke od odgovornosti.

Dužnost država trebala bi biti da osigura da operatori imaju adekvatnu financijsku sposobnost

da plaćaju moguće obeštećenje koje proizlazi iz te odgovornsti. Država mogu u te svrhe

ustavnovljavati nacionalne fondove za osiguranje od moguće štete. One mogu preuzeti i

obvezu da plaćaju naknadu oštećenim osobama za štetu koju nije u stanju platiti sam operator.

Objektivna odgovornst u tom pogledu predviđena je najprije u nekim ugovorima o

nuklearnim djelatnostima. Objektivna odgovornst predviđa se i za štete nastale onečišćenjem

mora uljima s brodova. Po Konvenciji o građanskoj odgovornsti za štetu nastalu usljed

onečišćenja uljima iz 1969. odgovrnost brodovlasnika je objektivna za svu nastalu štetu uz tri

izuzetka: 1.) ako šteta nastane uslijed rata ili više sile, 2.) ako je šteta u cijelosti uzrokovana

djelom ili propustom treće osobe s namjerom da počini štetu ili 3.) ako je šteta u cijelosti

uzrokovana nemarom ili drugim nedopuštenim činom neke države ili druge vlasti odgovorne

za održanje svjetionika ili drugih navigacijskih pomagala.

GRAĐANSKA ODGOVORNOST DRŽAVE

Radi se o djelima koja nisu zabranje međunarodnim pravom a u slučaju kada sama država ne

djeluje kao operator, tj. poduzetnik (kada nastane šteta).

146

www.nasciturus.com

C. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

48. POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUANRODNIH ORGANIZACIJA

POJAM MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih

država članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.

Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa. Stalni administrativni organ djeluje

kontinuirano, dok se politički i drugi izvršni organi mogu sastojati od predstavnika država

članica koji se povremeno sastaju. Svaka organizacija ima i jedan «plenarni organ»

(skupštinu, konferenciju) u kojem su zastupljene sve njezine države članice, a koji se sastaje

na redovita i, po potrebi, izvanredna zasjedanja.

Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između

država. Za razliku od ostalih međunarodnih ugovora, ti su ugovori u isto vrijeme i ustavni akti

za odnosnu međunarodnu organizaciju.

Za rad organizacije u pitanju i za njezine djelatnike taj ugovor je temeljni pravni akt. On

između ostalog propisuje ciljeve i nadležnosti organizacije, nadležnosti, međusobni odnos i

ovlasti njezinih glavnih organa, način donošenja odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na

samu organizaciju, u odnosu na države članice, a ponekad i u odnosu na treće države tj.

nečlanice.

Ti ugovori ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica organizacije u

pitanju i to: u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima prema trećim državama, glede

njihova sudjelovanja u radu organa organizacije i dr.

PRAVO MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Svaka međunarodna vladina organizacije djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih

pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u odnosu na opće

međunarodno pravo. To pravo je u osnovi pisano i ugovorno.

Pravo neke organizacije ne svodi se jedino na njezin ugoovr ustav, mada je on najvažniji

pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama,

ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje.

Nadalje, to pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornog značaja (poslovnici

stalnih i povremenih organa koje najčešće oni sami usvajaju) i odluke nadležnih organa (o

primanju novih država u članstvo organizacije, o utrošku sredstava i sl.).

147

www.nasciturus.com

Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih

pravila nastalih u praksi njezinih organa i država članica, ali u pravu međunarodnih

organizacija običajna pravila uvijek imaju supsidijarni značaj.

Pravo međ. organizacija samo po sebi ne obvezuje države nečlanice, niti treće međunarodne

organizacije ukoliko nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju.

Utjecaj ovog prava na razvoj i izmjene općeg međunarodnog prava može biti znatan, osobito

ako je organizacija u pitanju politički veoma značajna, a po prostoru djelovanja univerzalna.

Danas je to Organizacija UN-a.

POVIJESNI RAZVOJ MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Broj međunarodnih organizacija i njihove raznovrsne djelatnosti najbolji su pokazatelj stupnja

razvoja uzajamne suradnje država u međunarodnih odnosima određenog vremena.

Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. st. To su najprije bile tzv. riječne

komisije. U drugoj polovici 19. st. osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni savezi),

čiji su glavni organi bile periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini.

Nakon I. svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. usporedo su stvorene Liga

naroda i Međunarodna organizacija rada Pri koncu II. svjetskog rata dolazi do osnivanja

Organizacije UN-a. Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je Arapska liga. Danas

djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što ima suverenih država u svijetu.

PODJELE MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Te podjele moguće je izvršiti temeljem 4 usporedna kriterija.

1. Sa stanovišta međunarodnog prava najvažnija je podjena na vladine (međudržavne)

i na nevladine međunarodne organizacije. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su

im jedini pravi članovi.

Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne država, ali njih ne osnivaju, niti

su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv.

nacionalne druđtva ili udruge pojedinaca iz više država.

Neke od nevladinih međ. organizacija mogu biti od znatnog političkog značaja. Među njima

su Interparlamentrarna unija, Svjetska sindikalna federacija, Međunarodna federacija bivših

boraca i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju učenjake i znanstvena društva

različitih zemalja od kojih je najugledniji Institut za međunarodno pravo te po članstvu

masovnije, Svjetsko udruženje za međunarodno pravo.

148

www.nasciturus.com

Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu

imati sposobnost da budu nosioci međunarodnih prava i dužnosti. Od tog su možda izuzetak

Međunarodni komitet Crvenog križa i Liga društava Crvenog križa kojima su 4 Ženevske

konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949, povjerili određene zadatke i ovlasti u oružanim

sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu subjekti međ. prava.

2. Po opsegu nadležnosti sve međ. organizacije možemo podijeliti na opće i

specijalizirane. Do danas nije stvorena ni jedna međ. organizacija koja bi bila nadležna za sva

moguća pitanja međunarodnih odnosa. Pod općim organizacijama nazivamo one koje se bave

političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnog rješavanja sporova, i po

potrebi drugim problemima.

Opće su organizacije, dakle, sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije II.

svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije OUN,

ali i neke regionalne organizacije poput Vijeća Europe.

Specijalizirane organizacije su sve one koje su svojim ugovorom-ustavom ovlaštene da

djeluju u nekoj užoj, specijaliziranoj oblasti. To su npr. Međunarodna organizacija rada, Međ.

organizacija za civilno zrakoplovstvo i dr.

3. Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne i regionalne

organizacije. Još nijedna organizacije u svoje članstvo nije okupila doslovno sve države

svijeta, ali se tome najviše približila OUN-a. Univerzalnim organizacijama nazivamo ustvari

sve one koje imaju za cilj da okupe sve države svijeta i koje su, dakle otvorene državama iz

svih dijelova svijeta. Između ostalih u njih spadaju sve specijalizirane ustanove UN-a.

Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država. One su pod određenim uvjetima

otvorene na pristup zemljama iz određenog regiona ili subregiona. Najtipičnije regionalne

organizacije su Organizacja američkih država i Organizacija afričkog jedinstva.

Neki pisci razlikuju i treću skupinu – «organizacije posebno zainteresiranih država». One su

sve zatvorenog karatktera ali u svom članstvu obuhvaćaju države iz različith dijelova svijeta,

tako da ne spadaju niti u univerzalne niti u regionalne organizacije. To su npr. Organizacija

država izvoznica petroleja (OPEC), te razne organizacije koje okupljaju najveće proizvođače i

najveće potrošače određenih proizvoda, npr. Međ. organizacija za kavu i dr.

4. S pravnog stajališta među najvažnijim je podjelama organziacija po stupnju ovlasti i

domašaja odluka koje donose njihovi organi tzv. «deliberativne organizacije», koje

koordiniraju uzajamnu suradnju njihovih država članica. U njihovim se organima raspravljaju

pitanja koja su na dnevnom redu, usaglašavaju gledišta, i nakon toga se većinom glasova

donose zaključci najčešće u obliku pravno neobvezujućih preporuka (rezolucija).

149

www.nasciturus.com

Supranacionalne (nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To je danas

praktično jedino Europska unija nastala ujedinjavanjem triju zajednica: Europske zajednice za

ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju

(Euratom). EU nije naddržavna organizacija, jer bi tada predstavljala federaciju država.

Nazivamo je supranacionalnom, jer se u nekim crtama približaa klasičnoj konfederaciji. Ipak,

ne možemo je svrstati u konfederacije jer među svojim nadležnostima nema zajedničku

obranu država članica.

49. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI

MEĐUNARODNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i

djelatnu sposobnost. U želji da bi došli do zaključka da su međ. organizacije ipak

međunarodnopravni subjekti, neki su im pisci olako pridavali naddržavne značajke i onim

organizacijama koje ih nisu imala.

Opća skupština UN-a je zatražila od Međunarodnog suda u Haagu savjetodavno mišljenje o

tome imaju li UN sposobnost isticanja međunarodnog zahtjeva za naknadu štete prema

odgovornoj državi, počinjene samoj Organizaciji i žrtvama. U savjetodavnom mišljenju iz

1949. o Naknadi štete pretrpljene u službi UN.a, međunarodni sud je na to pitanje jednoglasno

potvrdno odgovorio. Subjekti prava u nekom pravnom sustavu nisu neophodno identični

glede njihove naravi ili širine njihovih prava. Razvoj međ. prava doveo je u lipnju 1945. do

stvaranja jedne međunarodne organizacije čiji su ciljevi i načela izloženi u Povelji UN-a. Da

bi se ti ciljevi postigli nužno je da Organizacija ima međunarodnu osobnost.

Sud je došao do zaključka da je OUN međunarodna osoba. To nije jednako tvrdnji da je ona

država, što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima

koje ima država. To znači da je OUN subjekt međ. prava, da ima sposobnost biti nosilac

međunarodnih prava i dužnosti i da se ima sposobnost koristiti tim pravima ističući

međunarodne zahtjeve.

Iako su međ. organizacije subjekti međ. prava, one za razliku od država ne raspolažu s

općenitom nadležnošću. Danas je općenito prihvaćeno da međ. organizacije sklapaju

punopravne međ. ugovore s državama između sebe, a takvi se ugovori ni u čemu ne razlikuju

od ugovora kojih su stranke samo države.

Razvoj međ. prava doveo je do stanja da su međ. vladine organizacije u pravilu subjekti međ.

prava, i one u tom svojstvu djeluju prema državama nečlanicama i drugim organizacijama.

150

www.nasciturus.com

50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA I

NJIHOVIH DJELATNIKA

Osnivanje UN-a i velikog broja drugih međ. organizacija doveo je do brojnih propisa o

njihovim privilegijama i imunitetima. Ti su propisi obuhvaćeni:

- u ugovorima ustavima odgovarajućih organizacija, zatim

- u posebnim konvencijama koje organizacije sklapaju sa svojim državama

članicama, te

- u ugovorima između organizacije i države domaćina na području koje se zgrade i

uredi organizacije nalaze.

Povelja UN-a propisuje da Organizacija uživa na području svakog svog člana privilegije i

imunitete potrebne za postizanje svojih ciljeva.Pored predstavnika članova UN-a, i službenici

Organizacije uživaju također privilegije i imunitete potrebne za neovisno obavljanje svojih

funkcija u vezi s Organizacijom. Tu se dakle, ne govori o diplomatskim privilegijama i

imunitetima, nego jedino o onima za postizanje ciljeva Organizacije, odnosno za obavljanje

funkcija u vezi s Organizacijom.

Opća skupština usvojila je 1946. Konvenciju o privilegijama i imunitetima UN-a, koja je

otvorena državama članicama na pristup. Na isti način, Opća je skupština 1947. usvojila i

Konvenciju o privilegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a. UN su sklopili

posebne sporazume o sjedištima svjetske organizacije s vladama SAD-a, Švicarske (koja nije

članica UN-a) te Austrije. Tim se propisima između ostalog određuje područje sjedišta,

sloboda pristupa sjedištu osoba koje putuju po problemima u vezi s Organizacijom,

redarstvena zaštita i nepovredivost prostora.

Privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njezinih djelatnika još se uvijek temelje na

ugovornim propisima za svaku državu koja im je stranka.

Privilegiji i imuniteti međ. organizacija i njihovih djelatnika u osnovi se razlikuju od

diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. Međ. organizacije nisu suverene države,

niti vrše teritorijalnu nadležnost. Ti se privilegiji i imuniteti ne mogu zaštiti putem

reciprociteta (prema kojem svaka povreda dovodi do recipročnog ponašanja povrijeđene

države). Stoga je nužno da su oni zaštićeni izričitim i preciznim ugovornim propisima s

pojedinim državama, kako bi svaka moguća povreda bila jasna.

151

www.nasciturus.com

IMUNITETI I PRIVILEGIJI KOJE UŽIVAJU MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Te povlastice možemo podijeliti na

- imunitete od sudbenosti,

- nepovredivost prostorija i arhiva,

- fiskalne i valutne privilegije,

- slobodu općenja, te

- pravo izdavanja putnih isprava.

Ugovornim propisima predviđa se imunitet organizacija, njihove imovine i sredstava, gdje

god i kad god se nalazili, od svih vrsta sudskog postupka. Svi ugovori predviđaju

nepovredivost prostorija, te arhiva organizacije, ma gdje se nalazili.

Pravo pružanja utočišta (azila) odbjeglim osobama u prostorijama organizacijama u nekim se

ugovorima izričito zabranjuje, a drugi ugovori o tome šute. Ali s obzirom da niti jedan od

ugovora izričito ne dopušta davanje utočišta, ono se oćenito može smatrati zabranjenim

(pravilo).

Fondovi, zlato i devize organizacije izuzeti su od financijske kontrole države. Imovina,

prihodi i potraživanja organizacija oslobođeni su od poreza i carina.

Sloboda općenja organizacija najčešće predviđa zabranu cenzure službenih poruka, pravo

upotrebe kodova, šifre, kurira i i valize u istoj ili sličnoj mjeri kao za diplomatske misije.

Većini se organizacija izričito priznaje pravo da svojim djelatnicima i stručnjacima koje šalje

u druge zemlje izdaju putne isprave.

PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH DJELATNIKA

Povelja UN-a propisuje da u obavljanju svojih dužnosti glavni tajnik i osoblje te svjetske

organizacije neće tražiti ni primati upute od bilo koje vlade ili bilo koje druge vlasti izvan

Organizacije.

U osiguranju neovisnog položaja međ. djelatnika veoma je važno na njih spriječiti utjecaj

vlada njihovih vlastitih država.

Privilegiji i imuniteti međ. službenika općenito su ograničeniji u odnosu na one koje uživaju

diplomatski agenti država. I tu su došle do izražaja posljedice funkcionalne teorije, tj. da se

povlastice priznaju jedino koliko je potrebno za postizanje ciljeva organizacije i za neovisno

obnašanje funkcija u njoj.

Konvencija o privilegijama i imunitetima UN-a osigurava diplomatske imunitete jedino

glavnom tajniku i njegovim pomoćnicima. Ostalim djelatnicima priznaje se imunitet od

sudbenosti samo glede obavljanja poslova koje su izvršili u službenom svojstvu.

152

www.nasciturus.com

Međunarodni djelatnici, nadalje, oslobađaju se pristojbi i poreza na plaće koje primaju za svoj

rad u međunarodnoj organizaciji. Ali u nekim slučajevima država domaćin ne priznaje ta

izuzeća glede međ. službenika koji su njezini vlastiti državljani.

Međ. djelatnici se izuzimaju i od obveza građanskih (civilnih) dužnosti, od propisa o

useljavanju i formalnosti prijavljivanja stranaca i dr.. U slučaju međunarodnih kriza oni i

članovi njihovih obitelji uživaju iste olakšice radi napuštanja zemlje u pitanju, kao i

diplomatski predstavnici.

51. PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NARODA

Najstariji i do danas najvažniji cilj međunarodnog organiziranja bio je i ostao osigruanje

trajnog mira među državama sudionicama. Prvi nacrti takvih organizacija nastali su u Europi

u srednjem vijeku, a neki od tih nacrta bili su usmjereni i na suzbijanje ekspanzije neke strane

sile ili religije.

SVETA ALIJANSA

Za stvaranje prvih organizacija država s uzajamnim pravima i dužnostima radi očuvanja datog

status qua-a, i time osiguranja mira među članovima, presudni su bili dugotrajni i iscrpljujući

ratovi u svjetskim razmjerama.

Nakon Francuske revolucije 1789. i Napoleonovih osvajanja koje je trajalo četvrt stoljeća, na

Bečkom kongresu 1815. ustanovljen je savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod

imenom Svete alijanse. U početku je taj savez obuhvaćao Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju,

a 1818. u svoje je redove primio i poraženu Francusku, koja je tada bila pod dinastijom

Burbona.

To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih dinastičkih

interesa, tj. socijalni status qou.

LIGA NARODA (1920-1946)

Izbijanjem I. svjet. rata sustav ravnoteže snaga pretrpio je neuspjeh. U tijeku tog rata, za koga

se u početku pretpostavljalo da će kratko trajati, usporedno s porastom ljudskih žrtava i

materijalnih gubitaka, rasla je spoznaja o potrebi ustanovljenja trajnije svjetske organizacije

sa stalnim organima u svrhu održanja trajnog mira.

Na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. dolazi do sklapanja Pakta Lige naroda, čiji je tekst

bio uklopljen u Versajski i druge mirovne ugovore s pobijeđenim državama.

153

www.nasciturus.com

Liga naroda bila je prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bilo očuvanje mira u

svijetu. Imala je 3 stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njezinih država

članica. Vijeće lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz I.

svjetskog rata te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština

na rok koji je ona određivala. Kasnije se broj nestalnih članica povećao na 9.

Liga je imala i stalno Tajništvo sastavljeno od glavnog tajnika, drugih tajniak i ostalog

potrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenovalo je Vijeće na prijedlog većine u Skupštini.

Sjedište Lige bilo je u Ženevi.

Uz propise o kolektivnoj sigurnosti, Pakt Lige sadržavao je propise o razoružanju, mirnoj

promjeni, o obvezatnoj registraciji i objavljivanju ugovora, o sustavu mandata, o poboljšanju

uvjeta rada, o položaju žena i djece, suzbijanju trgovine drogama, te druge propise o

pozitivnoj suradnji među državama.

Umjesto da se ispune očekivanja u poštivanju obveza preuzetih Paktom, Ligu su napuštale

stalne članice njezina Vijeća nakon što su poduzimale čine agresije (Japan, Italija) ili su se na

njih pripremale (Njemačka).

Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u travnju

1946. i to nakon što je Povelja UN-a već stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u

vlasništvo nove Organizacije UN-a.

OSNIVANJE UN-A

Izbijanje II. svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. predstavljalo je

neuspjeh Lige naroda. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije Savezničke su sile

kroz čitavo vrijeme tog rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.

Tako su predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Sovjetskog Saveza i Kine u

Moskovskoj deklaraciji (01.11.1943.) priznali neophodnost ustanovljenja praktično u

najskorije vrijeme međunarodne organizacije za održanje međunarodnog mira i sigurnosti.

U izvršenju te Deklaracije predstavnici tih velesila sastali su se u Dumbarton Oaksu u SAD-u

u kolovozu i rujnu 1944. gdje su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog

predviđao je 5 glavnih organa. Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo

te Ekonomsko i socijalno vijeće. Starateljsko vijeće tada još nije bilo predviđeno. Na

konferenciji Roosvelta, Churchila i Staljina na Jalti u veljači 1945. usvojena je «jaltska

formula» glede glasovanja u Vijeću sigurnosti.

Konferencija UN-a o međunarodnoj organizaciji održana je potom u San Franciscu 1945. na

kojoj su predstavnici 50 pozvanih država osnivača («iskonski članovi»), na temelju prijašnjih

154

www.nasciturus.com

zaključaka izradili i usvojili cjelovit tekst Povelje UN-a. Među državama sudionicama bila je i

Jugoslavija.

Da bi se izjeglo loše iskustvo nesudjelovanja SAD-a u Ligi naroda, Povelja je predvidjela

njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih 5 stalnih

članica budućeg Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Sovjetskog Saveza, Ujedinjenjog

Kraljevstva i SAD-a), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Povelja je stupila na snagu

24.10.1945. i taj se dan danas slavi kao Dan UN-a.

52. ČLANOVI UN-a I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA

ISKONSKE I NAKNADNO PRIMLJENE DRŽAVE ČLANICE

Iskonske (prvotne) članice UN-a su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj

konferenciji u San Franciscu i potom su ratificirale Povelju. Bilo ih je 51. Iskonske članice su

na temelju svoje suverenosti osnovale tu Organizaciju. One same nisu mogle biti podvrgnute

postupku primanja ali su imale pravo odlučivanja o primanju novih država u članstvo.

Članovima UN-a mogu postati sve ostale miroljubive države članice koje prihvate obveze

sadržane u Povelji i koje su po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze. U

savjetodavnom mišljenju iz 1948. o Uvjetima za primanje neke države u članstvo UN-a,

Međunarodni sud je zaključio da ima 5 predviđenih uvjeta: 1.) treba biti država, 2.) biti

miroljubiva, 3.) prihvatiti obveze iz Povelje, 4.) biti sposobna izvršavati te obveze, 5.) biti

voljna to učiniti.

Inače nema nikakve druge diskriminacije između iskonskih i naknadno primljenih članica.

Sve države članice imaju prema Povelji jednaka prava i obveze, s tim da 5 stalnih članica

Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju.

Svaka se država prima u članstvo UN-a Odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća

sigurnosti. U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo, a Opća

skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito potvrdna.

Hrvatska, Slovenija i BiH zajedno su primljene u UN 22.5.1992. Švicarska nikad nije

zatražila primanje u članstvo, premda brojni organi UN-a imaju sjedište u Ženevi. To nije

zatražila ni Država Vatikanskog Grada koja je u simbiozi sa Svetom Stolicom. Te su države,

međutim članice nekih specijaliziranih ustanova UN-a i pozivaju se na konferencije pod

okriljem UN-a.

155

www.nasciturus.com

PRAVA I DUŽNOSTI ČLANICA UN-A

Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim

zasjedanjima Opće skupštine o svim pitanjima koja su na dnevnom redu. One u njoj mogu

birati i biti birane za članice drugih organa koje ona imenuje. Radi se o nestalnim članicama

Vijeća sigurnosti i o svim članicama Ekonomskog i socijalnog vijeća. U Općoj skupštini one

također biraju članove Međunarodnog suda u Haagu, glavnog tajnika UN-a, te članove

pomoćnih organa poput Komisije za međunarodno pravo.

Priznanje nove države ima deklaratoran, a ne konstitutivan učinak, i nova država stvarno

postoji ukoliko ima stanovništvo, teritorij i suverenu vlast. Unatoč tome, svakoj je novoj

državi veoma važno da odmah po proglašenju svoje neovisnosti, uz priznanje od drugih

država, bude primljena i u članstvo UN-a. Nova država ne moće održavati normalne

dvostrane odnose s državom koja joj je uskratila priznanje, a prije primanja u članstvo UN-a

ona je praktično izolirana u mnogostranim odnosima u međunarodnoj zajednici.

Države članice dužne su poštivati temeljna načela međunarodnog prava (koja su vrsta

imperativnih normi općeg međ. prava). Uz to, države su preuzele i niz posebnih ugovornih

obveza: djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, izvršavaju odluke

koje Vijeće sigurnosti u tim situacijama usvoji u skladu s Poveljom.

Ništa u Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju pod

unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da takve poslove podnose na

rješavanje prema Povelji. Ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova

UN-a kako ih rasporedi Opća skupština.

POSEBNI POLOŽAJ U UN-U STALNIH ČLANICA VIJEĆA SIGURNOSTI

U čl. 23. Povelje izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti Kina, Francuska

Savez Sovjetskih Socijalističkih Država (danas Ruska Federacija), Ujedinjeno Kraljevstvo

Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD. Odluke VS-a o svim pitanjima, osima pitanja

postupka, donose se potvrdnim glasovima devetorice članova uključujući glasove svih stalnih

članova. To znači da se bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može usvojiti niti jedna

odluka u tom organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti.

Tekst povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih 5 stalnih članova pri donošenju odluka i

preporuka u VS-u. Nikakva se odluka ne može donijeti ako je neka stalna članica glasovala

protiv nje, tj. ako je uložila veto. Putem tzv. «dvosturukog veta» stalna članica može spriječiti

donošenje čak i odluke koja spada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li

156

www.nasciturus.com

neko pitanje proceduralno ili ne, odluka o tome donosi se kao da se radi o suštinskom

(bitnom) pitanju. Međutim, predsjednik VS-a može odlučiti da je neko pitanje proceduralne

naravi ukoliko tu njegovu predsjedničku odluku podrži bilo kojih 9 članova tog organa.

Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima kojih je stranka.

Posebna prava stalnih članova VS-a ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka.

Izmjene Povelje stupaju na snagu za sve članove UN-a ka ih 2/3 članova, uključujući sve

stalne članove VS-a, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.

Stalna članica praktično ne može biti isključena iz Un-a jer za to treba prijedlog VS-a, kojeg

ona tamo može svojim vetom spriječiti.

SUSPENZIJA, ISKLJUČENJE IZ ČLANSTVA I POVLAČENJE IZ UN-A

Povelja UN-a predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji. Član UN-a koji je

zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune 2 godine, gubi

pravo glasa u Općoj skupštini (ali ne i u drugim organima kojih je član). Ipak, Opća mu

skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise

o njegovoj volji. Radi se o tzv. «maloj suspenziji», koja osim prava glasa ne lišava odnosnu

državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.

Opća skupština može na preporuku VS-a suspendirati vršenje članskih prava i povlastica

članu UN-a protiv kojeg je VS poduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv.

«velikoj suspenziji». Vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo VS nakon što obustavi

takvu akciju.

Opća skupština može na preporuku VS-a isključiti iz Organizacije člana UN-a koji uporno

krši načela sadržana u Povelji.

Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN-a, da se time ne bi potakla

praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali, povlačenje iz članstva neke međunarodne

organizacije, pravo je svake države, osim ako je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima

propisanima u njenom ugovoru ustavu. Do sada se iz UN-a jedino povukla Indonezija 1965.

ali se vratila sljedeće godine.

POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA PREMA POVELJI UN-A

Povelja predviđa pravo države koja nije članic UN-a da upozori VS ili Opću skupštinu na

svaki spor kojem je stranka ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u

Povelji. Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u

raspravljanju tog spora pred VS-om.

157

www.nasciturus.com

Iako je Statut Međunarodnog suda sastavni dio Povelje, Povelja dopušta da neka država

nečlanica može postati strankom Statuta uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća

skupština na preporuku VS-a.

Odluke viejća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje (koja predviđa djelovanje u

slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije) pravno ne obvezuju države nečlanice

UN-a. Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN-a postupaju u skladu s

propisanim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

53. ORGANI UN-a

Povelja predviđa 6 glavnih organa UN-a i to: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i

socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud u Haagu i Tajništvo.

OPĆA SKUPŠTINA je jedini plenarni i demokratski organ u kojem su sve države članice

zastupljene s najviše po 5 predstavnika. Svaka članica ima jedan glas. Opća skupština ima

opću nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir

Povelje ili se odnose na ovlasti ili funkcije bilo kojeg drugog organa predviđenog Poveljom.

O svim tim pitanjima moće davati preporuke država članicama i drugim organima UN-a.

Prima i razmatra izvješća ostalih organaUN-a. Ukoliko neko pitanje koje prema Povelji spada

u nadležnost UN-a, nije izrijekom dato u nadležnost nekog drugog organa, za njegovo

razmatranje nadležna je Opća skupština (supsidijarna nadležnost).

U vršenju te opće nadležnosti, Povelja predviđa samo jedno ograničenje. Dok glede nekog

spora ili situacije VS vrši funkcije predviđene Poveljom, Opća skupština ne može davati

nikakve preporuke koje se odnose na taj spor ili situaciju, osim ako VS to od nje zatraži.

Iako ima opću nadležnost o svim pitanjima Opća skupština donosi rezolucije koje u načelu

imaju domađaj pravno neobvezujućih preporuka. Od toga su izuzetak odluke o raspodjeli

troškova UN-a koje su obvezujuće za države članice.

Neke rezolucije mogu imati neizravno obvezujući značaj za sve države svijeta ako potvrđuju

načela općeg običajnog prava već na snazi, ili ako se načela potvrđena u njima naknadno

transformiraju u to pravo. U pravilu, te rezolucije nose naziv deklaracija.

Odluke Opće skupština o važnim pitanjima, donose se 2/3 većinom članova koji su prisutni i

glasuju. Uzdržavanje od glasovanja i odsutnost predstavnika ne uzimaju se u obzir pri

brojenju. Stoga ponekad 2/3 većina može biti manjina u odnosu na ukupan broj država članica

UN-a. Među važna pitanja spadaju preporuke koje se odnose na održavanje međunarodnog

158

www.nasciturus.com

mira i sigurnosti, izbor članova drugih organa UN-a, primanje novih članova u UN,

suspenzija i isključenje članova, te pitanja proračuna. Odluke o ostalim pitanjima donose se

većinom članova koji su prisutni i glasuju.

Opća skupština sastaje se u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasjedanja. Redovita

zasjedanja sazivaju se svake godine po pravilu u rujnu i po potrebi se produžuju u sljedeću

kalendarsku godinu. Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik na zahtjev VS-a ili većine

članova UN-a.

Sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja ne predviđa Povelja nego rezolucija Opće skupštine

«Ujedinjeni za mir», usvojena 1950. Ukoliko uslijed nedostatka jednoglasnosti stalnih

članova, VS nije u stanju izvršavati svoju odgovornost za održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti, Opća skupština mora odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili

čina agresije ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u

to vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24 sata u hitno izvanredno

zasjedanje. Takav zahtjev može postaviti VS većinom od bilo kojih 9 članova ili većina

članova UN-a.

Opća skupština ustanovila je mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za raznovrsne djelatnosti.

Ona ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to:

- za razoružanje i međunarodnu sigurnost,

- za ekonomska i financijska pitanja,

- za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja,

- za posebna politička pitanja i dekolonizaciju,

- administrativni i proračunski komitet, te

- pravni komitet.

Uz njih djeluju Opći komitet (nadležan za utvrđivanje pitanja koja se stavljaju na dnevni red

zasjedanja Opće skupštine), te Komitet za verifikaciju vjerodajnica predstavnika država

članica.

Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s tim da ne može donositi zakone.

VIJEĆE SIGURNOSTI ima specijaliziranu i ograničenu nadležnost. VS je neka vrsta izvršnog

organa UN-a koji ima ograničeni broj članova. Uz 5 stalnih članova, Opća skupština bira na

rok od 2 godine još 10 njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, svake

se godine bira polovica od tog broja. VS ima dakle, ukupno 15 članova.

Uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. To danas

nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije pri UN-u u New

159

www.nasciturus.com

Yorku i Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je guće sazivati i Opću skupštinu u hitna izvanredna

zasjedanja u roku od 24 sata.

Funkcija predsjednika VS mijenja se svakog mjeseca prema abecednom redu svih njegovih

država članica. Glavna je nadležnost, i odgovornost, VS-a održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti. Ono može donositi preporuke i obvezujuće odluke za sve države članice.

VS preporučuje Općoj skupštini primanje, suspenziju i isključenje država i članstva UN-a, te

imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom sudjeluje u paralelnom postupku izbora

sudaca Međunarodnog suda u Haagu.

EKONOMSKO I SOCIJALNO VIJEĆE obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu

ekonomskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini. Najviše je cijenjena njegova djelatnost

unapređenja poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve.

U oblastima svoje nadležnosti ono može davati preporuke Općoj skupštini, državama

članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN-a.

Ekonomsko i socijalno vijeće je organ koji koordinira djelatnosti svih specijaliziranih

ustanova UN-a. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN-a.

Sastoji se od 54 člana koje bira Opća skupština na razdoblje od 3 godine. Odluke se donose

većinom glasova članova koji su pristuni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju 2 put

godišnje, u proljeće i na jesen, u Ženevi.

U vršenju njegovih širokih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore,

tzv. funkcionalne komisije (npr. Statistička komisija, Komisija za ljudska prava), te

regionalne komisije.

STARATELJSKO VIJEĆE predviđeno je Poveljom radi sprovođenja međunarodnog sustava

starateljstva iz njezine glave XII. Nakon što je posljednje starateljsko području Palau na

Pacifiku steklo neovisnost 1994., Starateljsko vijeće je mjesed dana kasnije suspendiralo svoje

djelatnosti. Za očekivati je da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje koja se očekuje, taj

organ biti i formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.

MEĐUNARODNI SUD U HAAGU je glavni sudski organ UN-a te ima sjedište u Palači mira u

Haagu. Taj sud je nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde kojeg je osnovala Liga naroda

i to 1920. Međunarodni sud osnovan je Poveljom UN-a, a Statut suda sastavni je dio Povelje.

160

www.nasciturus.com

TAJNIŠTVO se sastoji od glavnog tajnika i ptrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Opća

skupština na prijedlog VS-a. On je najviši administrativni dužnosnik UN-a ali obavlja i neke

važne političke funkcije.

Bit autoriteta glavnog tajnika leži u čl. 99. Povelje, prema kojem on može upozoriti VS na

svaki predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje

međunarodnog mira i sigurnosti.

Glavni tajnik djeluje u osobnom svojstvu na sastancima svih glavnih organa UN-a osim

Međunarodnog suda. On podnosi općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN-a.

54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA

Specijalizirane ustanove su međunarodne organizacije utemeljene ugovorima između država

koje imaju široke odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i drugim poljima, a

koje su uspostavile odnose s UN-om. Međutim, svaka od njih je poseban subjekt međ. prava,a

a po prostoru djelovanja i po članstvu, sve su univerzalne međ. organizacije.

Odnosi s UN-om ustanovljuju se sporazumima koji obično predviđaju slanje stalnih izvješća

tih ustanova Ekonomskom i socijalnom vijeću, kao i izmjenu informacija. Predstavnici

specijaliziranih ustanova sudjeluju bez prava glasa u raspravama Ekonomskog i socijalnog

vijeća i njegovih komisija.

Specijalizirane ustanove ustanovljene su ugovorima koje su sklopile njihove izvorne države

članice. Tim ugovorima ustavima propisane su nadležnosti, članstvo i organi tih organizacija.

Sustav glasovanja može biti različit. U većini specijaliziranih ustanova primjenjuje se načelo

jednakog praa svih država članica u njihovom plenarnom organu. Financijske ustanove

zasnivaju glasačko pravo svake članice prema visini kvote koju je uplatila u odnosne

ustanove. Moguće je povlačenje iz članstva svih tih ustanova jednostranim otkazom uz

otkazni rok od 1 do 2 godine.

Većina specijaliziranih ustanova ima jedan plenarni organ u kojem su zastupljene sve države

članice. Taj organ bira svoje izvršno vijeće s manjim brojem članova.

Pregled ustanova:

1. Međunarodna organizacija rada – osnovana je na Versajskoj mirovnoj

konferenciji 1919. usporedo s Ligom naroda, sa svrhom da međunarodnim

sporazumima osigura bolje uvjete rada i položaj radnika svuda u svijetu.

Sjedište je u Ženevi.

2. Međunarodna organizacija za poljoprivredu i ishranu (FAO)

161

www.nasciturus.com

3. Organizacija UN-a za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO) – osnovana

je 1946. u Londonu. Zadaće UNESCO-a su pomaganje državama članica u

razvitku politike obrazovanja na svim razinama, promicanje međunarodne

suradnje u znanstvenim istraživanjima, poticanje slobodnog protoka ideja i

unaprjeđenje širenja kulture i znanja. Pri tom se zalaže da narodi i države

očuvaju kulturne posebnosti i raznovrsnost. Sjedište je u Parizu

4. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, OMS) – također je osnovana

1946. Zadaće su joj unaprjeđenje zdravlja u svijetu putem međunarodne

suradnje zdravstvenih uprava država članica i stručnih organizacija,

poticanje mjera za iskorjenjivanje epidemija i dr. Sjedište je u Ženevi.

5. Međunarodne financijske ustanove – Svjetska banka za obnovu i razvoj i

Međunarodni monetarni fond proizašli su iz Konferencije održane u

Bretton Woodsu (SAD) 1944, s ciljem ohrabrivanja financijskih ulaganja,

monetarne suradnje i stabilnosti država članica i trgovine. Obje su ustanove

u funkcionalnoj vezi. Neka država ne može postati članicom Banke ako

nije članica Fonda. Tu su još i Međunarodno udruženje za razvoj i

Međuanrodna financijska korporacija, a sjedište svih tih ustanova je u

Washingtonu, D.C.

6. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) – proizašla je iz Općeg sporazuma

o tarifama i trgovini (GATT)

7. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO)

8. Međunarodna pomorska organizacija (IMO)

9. Svjetski poštanski savez (UPU)

10. Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU)

11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

12. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO)

13. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

162

www.nasciturus.com

55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI I OSTALE

MEĐUVLADINE ORGANIZACIJE

Glava VIII. Povelje UN-a regulira regioanalne sporazume. Prema Povelji regionalne ustanove

obuhvaćaju sustave mirnog rješavanja sporova i kolektivnu oružanu akciju njihovih članica u

vršenju njihova prava na kolektivnu samoobranu.

1. Sjevernoatlantski savez (NATO – North Atlantic Treaty Organization) – utemeljen

je 1949. sa svrhom suzbijanja mogućih prijetnji s Istoka. U njegu su se udružili SAD i Kanada

s 14 zemalja Zapadne Europe, uključivši i Grčku i Tursku. Ugovorom su se stranke obvezale

na konsultacije kada god teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost neke od

njih budu ugrožene. Savez se sastoji od Vijeća NATO-a kao vrhovnog organa u kome su

zastupljene sve države članice, te od mnoštva civilnih i vojnih odbora koji pokrivaju sve

aspekte sigurnosti.

1991. ustanovljeno je Vijeće za suradnju Sjevernog Atlantica (NACC) u okviru kojeg je 1994.

utemeljen program Partnerstva za mir. Partnerstvo za mir usmjereno je na praktična pitanja

obrambene i vojne suradnje.

2. Zapadnoeuropska unija (WEU – Western European Union, UEO) – osnovana je

Briselskim ugovorom iz 1948. o suradnji u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj oblasti, te

kolektivnoj samoobrani. Iskonske članice bile su UK, Francuska, Nizozemska, Belgija i

Luksemburg. Unija je prvobitno bila usmjerena protiv poražene Njemačke, ali su nakon

osnivanja NATO-a sljedeće godine propisi o obrani uklopljeni u one NATO-a. 1954. Zapadna

Njemačka i Italija pozvane su da pristupe Briselskom ugovoru i tada je stvorena WEU čija je

svrha tada bila neka vrst kontrole naouržanja Njemačke.

WEU je potom širila svoje članstvo, ali u sjeni NATO-a do danas nije uspjela zadobiti neku

značajniju ulogu. U Maastrichtskom ugovoru iz 1992. priznata je kao sastavni dio Europske

unije, a Deklaracija s Maastrichtskog sastanka navela je da će se ona razvijati kao

komponenta obrane EU i kao način učvršćivanja stupa NATO-a.

3. Vijeće Europe (Council of Europe) – osnovano je 1949. sa širokom lepezom

zadataka. Danas obuhvaća 40 država članica, među kojima je i Hrvatska. Najvažniji su organi

Odbor ministara svih država članica, te Parlamentarna skupština koja se sastoji od

predstavnika nacionalnih parlamenata država članica.

Najznačajnija zadaća Vijeća Europe je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se

podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup. Do danas je usvojen veliki broj njih,

ali su najvažnije Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. s

163

www.nasciturus.com

protokolima te Europska socijalna povelja iz 1961. Sjedište VE je u Strasbourgu u

Francuskoj.

4. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD – Organization for Economic

Co-operation and Development) – ustanovljena je 1960. Danas obuhvaća SAD, Kanadu,

Japan i zemlje Zapadne Europe. Bivša Jugoslavija u njoj je imala snažan položaj pridruženog

člana koji je njezinim raspadom okončan.

OECD održava i potiče ekonomski razvoj svuda u svijetu, ali djeluje kao zatvoreni klub

najrazvijenijih zemalja. Ugovor ustav izrijekom predviđa da su ciljevi Organizacije

unaprjeđenje politika usmjerenih k dostizanju najvećeg održivog ekonomskog razvoja i

zaposlenosti i k podizanju životnog standarda u državama članicama, ali i održanju

financijske stabilnosti.

5. Europska unija (Europian Union) – je nesumnjivo najznačajnija europska

organizacija. Ona je najrazvijenija i najizgrađenija regionalna organizacija stvorena do danas

u svijetu. Sastoji se ustvari od triju povezanih zajednica: Europske zajednice za ugljen i čelik

(ustanovljene 1951.), Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku

energiju (obje ustanovljene 1957.). Ona u znatnoj mjeri djeluje kao supranacionalna

organizacija.

Temelj EU leži u daljoj ekonomskoj integraciji, te dugoročno i u političkom povezivanju svih

država članicua ukoliko to bude moguće. Cilj Unije je stvaranje jedinstvenog tržišta sa

zajedničkim vanjskim carinskim tarifama, te dokidanje unutarnjih tarifa i izvoznih kvota. Ona

potiče slobodan protok kapitala i radne snage.

Ugovor o EU potpisan u Maastrichtu 7.2.1992. uveo je značajne promjene. Ustanovljena je

EU, koja se do tada nazivala Europska zajednica. Institucije EU su prije svega Europski

parlament, Vijeće ministara, Komisija i Sud.

Europski parlament ustanovljen je 1957. a danas ima 626 zastupnika. Parlament ima brojne

stalne odbore, a razmatra različita politička, pravna, ekonomska, socijalna, poljoprivredna i

regionalna pitanja. U mjesečnim zasjedanjima sastaje se u Strasbourgu, a u izvanrednim

zasjedanjima i u Bruxellsu.

Vijeće ministara sastoji se od 1 predstavnika svake države članice, i ono je čuvar njihovih

nacionalnih interesa. Ono je najviša politička vlast Unije i donosi konačne odluke u većini

zakonodavne djelatnosti, kao i u nekim drugim pitanjima.

Komisija je organ podčinjen Vijeću ministara, a pod nadzorom je Parlamenta. Danas broji 20

članova koji se biraju na temelju stručnosti, a djeluju neovisno od svojih država. Ima sjedište

u Bruxellesu, a odlučuje većinom glasova. Komisija sastavlja godišnji proračun, a djeluje i

164

www.nasciturus.com

kao trgovački pregovarač u ime čitave Unije. Ima izvjesne ovlasti u odlučivanju, može davati

savjetodavna mišljenja za države članice a ta su mišljenja obvezujuća za njihove građane i

institucije.

Sud Europskih zajednica sastoji se od 15 sudaca koji se imunuju na obnovljiv od 6 godina.

Sudu u radu pomaže 9 prisjednika čija je uloga da na nepristran način formuliraju motivirane

zaključke o sporovima time da ne sudjeluju u odlučivanju.Pravo koje primjenjuje Sud sastoji

se od ugovora, pravilnika Komisije, prijašnjih odluka tog Suda i općih načela prava

zajedničkih domaćem pravu država članica.

6. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS, the Organization for

Security and Co-operation in Europe) – nastala je provobitno kao Konferencija o europskoj

sigurnosti i suradnji (KESS), na kojoj e 1975. u Helsinkiju potpisan Završni akt. Sudionice su

joj sve države iz Europe, uključivši sve države sljednice bivšeg Sovjetskog Saveza, te SAD i

Kanadu.

Helsinški završni akt formulirao je seriju načela o uzajmnim odnosima između država

sudionica. Uz načela UN-a, kao posebna načela istaknuta su još: nepovredivost granica,

teritorijalna cjelovitost država te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda uključujući

slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja. Iako Završni akt nije formalan ugovor nego je

usvojen i potpisan kao politički dokument, načela sadržana u njemu imaju pravno obvezujući

značaj. Ostale opsežne odredbe Završnog akta (od kojih je većina sročena u obliku preporuka)

političari dijele u 3 korpe. Prvu korpu čine odredbe o sigurnosti u Europi, drugu one o

srudanji država sudionica u oblastima gospodarstva, znanosti tehnologije i okoliša, a treću ona

o humanitarnim pitanjima.

7. Zajednica neovisnih država

8. Organizacija američkih država (Organization of American States)

9. Arapska liga (Liga arapskih država, League of the Arab States)

10. Organizacija afričkog jedinstva (Organization of African Unity)

11. Udruženje država jugoistočne Azije (ASEAN, the Association of the South East

Asian Nations)

12. Raspuštene regionalne organizacije

13. Commonwealth nacija (Commonwealth of Nations) – rezultat je osamostaljivanja

teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Već su Westministreskim statutom iz

1931. samoupravni dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija stekli

punu neovisnost od UK-a ali su s njim ostali u mnogim vezama.

165

www.nasciturus.com

D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Za razumijevanje međunarodnog prava u njegovoj cjelini važno je pitanje je li čovjek

pojedinac u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države ili nesamoupravne teritorijalne

cjeline, ili čak kao pripadnik etničke ili vjerske skupine), izravni nositelj prava i obveza u

međunarodnom pravnom poretku.

Suverena država je još uvijek glavni subjekt međ. prava. Međuvladine organizacije su

tvorevine država, pa su one u tom smislu «izvedeni» subjekti. Ustanici i oslobodilački pokreti

su prijelazni tj. privremeni subjekti.

Cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi se na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je

krajnji adresat svakog prava.

Koncept imperativnih normi općeg međuanrodnog prava (jus cogens) Bečke konvencije o

pravu ugovora iz 1969., najvećim se dijelom odnosi na poštivanje i na zaštitu ljudske osobe,

kako u miru tako i u oružanom sukobu. Subjekti međunardnog prava ne smiju ih kršiti, niti ih

u uzajamnim sporazumima smiju derogirati.

Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina na opstanak, na tjelesni

integritet, slobodu i dostojanstvo – kako u miru tako i u oružanom sukobu – međunarodna

zajednica je proglasila međunarodnim zločinima.

Poveljom UN-a iz 1945. i Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. prihvaćeni su

instrumenti, kojima se potiče razvoj pravila općeg međunarodnog prava, a odnosni ugovori

predviđaju za njihove države stranke precizne pravne obveze, i tu uz neke mjere međunarodne

kontrole izvršenja.

Oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međ. prava (ili je na putu da to

postane), smatraju da se ta osobnost može stupnjevati po intezitetu. Oni pojedinca uspoređuju

s drugim izvedenim subjektima i dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i

izveden iz subjektiviteta države.

Opće međ. pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, ali im se

pri tom nameću i mnoge pravne obveze. Međunarodni zločin piratstva na otvorenom moru

može kazniti svaka država pa i ona koja nije pretrpjela štetu. A pirati su uvijek pojedinci koji

djeluju u vlastitom svojstvu. Po običajnom međ. pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki

pripadnik oružanih snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima a

za njihovo krđenje on je izravno odgovoran.

166

www.nasciturus.com

Osim materijalnih prava u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem nekih

ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv

države, ap i protiv onih kojih su državljani.

Moguće je zamisliti da bi, u dalekoj budućnosti, čovjek mogao postati subjektom međ. prava

ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tzv.

superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi

se to dogodilo, međ. pravo bi izgubilo bitna obilježja koja danas ima te bi postalo federalno

pravo te svjetske superdržave.

57. DRŽAVLJANI I STRANCI

POJAM DRŽAVLJANSTVA

Prema načelu teritorijalne suverenosti (vrhovništva), pojedinac je pod vlašću država u kojoj

boravi i ima dužnost poštivanja njenih propisa dok god se u njoj nalazi. Ali kad se nalazi

izvan svoje države, on je u isto vrijeme i pod vlašću te svoje države (personalna suverenost ili

vrhovništvo), i dužan joj je na vjernost. Zauzvrat on u inozemstvu ima pravo tražiti zaštitu od

svoje države. Stoga kad se raspravlja o pitanjima pravnog položaja pojedinaca bitno je utvrditi

njegovo državljanstvo.

Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o

ljudskim pravima iz 1948. proklamira da svatko ima pravo na državljanstvo. Svaka država u

načelu ima pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko ima pravo na njezino državljanstvo.

Stoga se smatra da pitanja državljanstva spadaju u unutarnju (isključivu) nadležnost države.

DRŽAVLJANSTVO STEČENO ROĐENJEM

Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se

rođenjem stječe bilo:

1. rođenjem na teritoriju neke države (jus soli) ili

2. temeljem porijekla nekog od roditelja (jus sanguinis).

DRŽAVLJANSTVO UDATE ŽENE

Mnoge su države u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka

trenutkom udaje ipso facto tj. automatski, stječe državljanstvo svog supruga i da gubi svoje

prijašnje državljastvo. Nasuprot tome, druge su države, slijedeći politiku jednakosti spolova

167

www.nasciturus.com

izričito predviđale u svojim zakonima da samim činom udaje strana državljanka ne stječe

državljanstvo supruga.

U novije vrijeme mnoge su države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva

žena činom udaje. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da

će države stranke te Konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede

stjedanja, promjene ili očuvanja državljanstva supruga.

Zauzvrat, zakoni većine država danas, predviđaju ubrzan i olakšan postupak naturalizacije

(prirođenja). Tako i Zakon o hrv. državljanstvu predviđa da stranac koji je u braku s

hrvatskim državljaninom i kojem je odobreno trajno nastanjenje na području Hrvatske može

steći državljanstvo, iako ne udovoljava niti jednom predviđenom uvjetu naturalizacije, osim

uvjeta da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH i

da prihvaća hrvatsku kulturu.

«PRIROĐENJE» (NATURALIZACIJA) I OTPUST IZ DRŽAVLJANSTVA («EKSPATRIJACIJA»)

Naturalizacija u užem smislu je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji podjeljuje

svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu zamolbu. Po općem međ. pravu stranac nema

pravo na državljanstvo putem naturalizacije. U načelu država ima pravo odbiti tu molbu.

Stoga naturalizacija spada u diskrecijsku vlast svake države i može svojim zakonima

predviđati različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.

Zakon o hrv. državljanstvu, osim uvjeta poštivanja pravnog poretka i običaja RH, predviđa da

osoba koja je podnijela takav zahtjev mora imati navršenih 18 godina, da joj nije oduzeta

poslovna sposobnost, da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust

dobiti ako bude primljena u hrv. državljanstvo, da ima prijavljen boravak na teritoriju RH

najmanje 5 godina te da poznaje hrv. jezik i latinično pismo.

U međ. pravu nije prihvaćena doktrina o «neraskidivoj privrženosti» koja bi državu

sprječavala da neku osobu otpusti iz svog državljanstva suprotno njezinoj volji. Zakon o hrv.

državljastvu ne predviđa otpust iz državljanstva protiv volje pojedinaca. Kao jedinu zapreku

za otpust iz državljanstva, naš Zakon navodi ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi

kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Hrvatskoj osuđena

na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.

OSOBE BEZ DRŽAVLJANSTVA I OSOBE S VIŠE DRŽAVLJANSTAVA (APATRIDI I POLIPATRIDI)

Razlike u zakonima o državljanstvu još su tolike da stvaraju slučajeve apatridije i

polipatridije.

168

www.nasciturus.com

Neke države s brojnim iseljeništvom ili sa svojim etničkim pripadnicima u susjednim

državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitog državljanstva bez obveze

otpusta iz prijašnjeg državljanstva. Ipak, teži je položaj osoba bez državljanstva (apatrida) od

onih koji imaju 2 ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje

napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga. I druge teritorijalne promjene mogu stvarati

apatride. Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju

pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.

Konvencija o sukobu zakona glede državljastva iz 1930. predviđa neka pravila glede položaja

osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu smatrati iskazom općeg običajnog međ.

prava. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim

državljaninom. Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također

državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i

to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže

vezana, uzimajući pri tom u obzir okolnosti slučaja.

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA. PRISTUP STRANACA U NEKU DRŽAVU

Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti

strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše. S druge

strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje pravo sprovodila do kraja i u punoj

strogosti, zbog načela reciprociteta.

Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca) bez

formalnosti pa čak i bez ulazne vize. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće

se isključuju.

Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati putovnici izdanu od nadležnog

organa svoje države, i ako je potrebno, ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju

putuje. Na temelju putovnice njegoa mu država može pružiti dipl. zaštitu u državi u kojoj se

nalazi.

IZGON STRANACA

Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i

ustratiti dalji boravak stranaca kojeg smatra nepoželjnim.

Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona stranaca ali se to

pravo u njegovoj primjeni ne smije zlouptrebljavati. Država prognanog stranca, ili onog

kojem je naloženo iseljenje, ima pravo tražiti razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu

169

www.nasciturus.com

po pravilu biti izgnani iz razloga javnog poretka. U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena

strana ima pravo prognati sa svog područja sve građane druge zaraćene strane.

Uskrata daljeg boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt izvršne državne

vlasti. Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom

brutalnošću. Treba izbjegavati pritvaranje osobe kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći

nadzor državnih organa. Osobi u pitanju daje se razumno vrijeme za napuštanje države i da

sama izabere državu u koju će otići.

Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu (na njezinoj granici, u zračnoj luci ili u

morskoj luci otvorenoj za međ. promet), vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta. Ali ako

ga ta država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.

PRAVA STRANACA

Kada je stranac primljen na područje neke države s pravom neograničneog ili privremenog

boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Međ. pravo

ne dopušta niti jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora

(kontrakata), stjecanja osobnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava. Izvan

tih temeljnih prava. država može ali i ne mora, strance podvrgnuti nekim ograničenjima radi

zaštite svoje nacionalne sigurnosti, javnog poretka ili prava svojih državljana (npr. glede

zapošljavanja).

Neke države uskraćuju strancim ai pravo na stjecanje nekretnina ili to pravo uvjetuju

reciprocitetom. Obično se strancima uskraćuju politička prava, uključujući tu biračko pravo,

obnašanje javnih funkcija i vršenje političkih djelatnosti.

Unatoč ograničenjima, osobna sigurnost, sloboda i prava stranca kojem je dopušten

neograničen ili privremen boravak, jednako su sveta kao i prava domaćih državljana.

Država je po međ. pravu odgovorna za svaki propust dužne pažnje (due diligence) u zaštiti

prava stranaca. Odgovorne osobe država je dužna uhititi i kazniti, a povrijeđenom strancu

dužna je pružiti mogućnost da u sudskom ili drugom postupku naplati štetu.

Stranac ili osoba bez državljanstva ima pravo da se kao ravnopravna stranka pojavi pred

sudbenim i drugim nadležnim tijelima teritorijalne države i da tamo dobije pravdu.

Stranac ima pravo i tražiti diplomatsku zaštitu svoje države glede svake štete koja je nanesena

njegovoj osobi i imovini u državi boravka, ali tek nakon što je iscrpio sva raspoloživa domaća

pravna sredstva, a nije postigao pravdu.

170

www.nasciturus.com

EKSPROPRIJACIJA 6 IMOVINE STRANACA

Poštivanje privatnog vlasništva i stečenih prava stranaca jedno je od načela međ. prava.

Privatna se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može eksproprirati samo uz ispunjenje

nekih uvjeta propisanih međ. pravom:

- eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu,

- ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije niti

njezinih vlasnika (predmet eksproprijacije mora biti određena vrst imovine bez

obzira na vlasnika)

- za ekspropriranu imovinu mora se isplatiti nadoknada.

DUŽNOSTI STRANACA

Stranac kojem je priznato pravo neograničenog ili povremenog boravka u nekoj državi

podvrgnut je, poput domaćih građana, pravu te države. On ne može zahtijevati svoje

izuzimanje od sudbenosti teritorijalne države.

Od stranca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive,

poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih

opasnosti koje ne proizlaze iz rata.

Stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave. Također, osim osoba s

diplomatskim položajem, stranci ne mogu tražiti izuzeća od plaćanja poreza i carina. Država

ima pravo naplaćivati poreze na nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci

sa stalnim ili duljim boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih

građana.

UTOČIŠTE (AZIL)

U vršenju svoje suverenosti, svaka država ima u načelu pravu primiti u svoje područje kojeg

god želi stranca. Niti jedna država po međ. pravu nije dužna odbiti prititi nekog stranca na

svoje područje, izručiti ga drugoj državi ili ga izgnati sa svog teritorija, osim u slučaju nekih

ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela.

Teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njenom personalnom

suverenošću.

Svaka država može podijeliti makar privremeni azil nekom strancu koji je izgnan ili je

pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva. Pružanje azila je pravo koje

proizlazi iz teritorijalne suverenosti države. Ono je mriroljubivo i humanitarno djelo koje

6 ekprorijacija ili izvlaštenje = oduzimanje stvari iz privatnog vlasništva

171

www.nasciturus.com

druge države ne bi smjele smatrati neprijaznim činom.. U načelu se običnim zločincima ne

pruža utočište. Pravo pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o

izručenju (ekstradiciji), te nekim pravilima učtivosti.

Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bilo da su stranci ili osobe bez

državljanstva, nije kao takvo nikad bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. Međutim, samo

međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo pravo na azil, tj. pravo da ga pod

određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže.

POLOŽAJ IZBJEGLICA I OSOBA BEZ DRŽAVLJANSTVA

Izbjeglički problem, koji je postao masovan nakon I. svjet. rata, nakon II. svjet. rata postaje

sve akutniji i dobija ogromne razmjere.

U sklopu UN-a od početka 1951. djeluje Ured visokog povjerenika (komesara) za izbjeglice

(UNHCR) sa sjedištem u Ženevi. Danas je između velikog broja država, na snazi Konvencija

o položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol koji se odnosi na položaj izbjeglica iz 1967.

Konvencija o položaju osoba bez državljanstva usvojena je 1954.

Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase,

vjeroispovjedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog

političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi, ili zbog tog

straha, neće tražiti zaštitu te države.

Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona niti jedna

država ne smatra svojim pripadnikom.

Prema navedenim konvencijama, pravo na zaštitu nemaju osobe koje su počinile zločine

protiv mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan države koja ih je

primila prethodno počinile obične zločine teške naravi, te osobe krive za djelatnosti suprotne

ciljevima i načelima UN-a.

U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju

odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise, kao i mjere za

zaštitu javnog poretka države u kojoj se nalaze.

Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede

industrijskog i intelektualnog vlasništva, mejre racioniranog snabdjevanja namirnicama,

onsovnog obrazovanja, javne pomoći, radnog i socijalnog zakonodavsta te poreznih tereta.

Država boravka dužna im je osigurati makar jednak tretman s ostalim strancima glede

stjecanja pokretne i nepokretne imovine, sklapanja ugovora o iznajmljivanju i dr. ugovora o

vlasništvu, prava bavljenja poljoprivredom, obrništvom i trgovinom na vlastiti račun i dr.

172

www.nasciturus.com

POJAM EKSTRADICIJE

Pod pojmom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države

drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikad nije postala

obvezom države po općem međ. pravu.

U praksi se većinom vrši primjenom dvostranih ugovora kojih je sklopljen znatan broj.

Općenito se smatra prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije,

osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one koje

je izručena. To načelo specijalnosti predviđa se u ugovorima o ekstradiciji ali se poštuje čak i

kada nije izričito propisano.

OSOBE PODLOŽNE EKSTRDICIJI I ZLOČINI KOJI PODLIJEŽU IZRUČENJU

Ujednačena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje državi koja tu

ekstradiciju traži, građane te države ili one trećih država. U mnogim dvostranim ugovorima

koji su danas na snazi predviđa se da ne izručuju vlastiti državljani. Pri tom, ako država ne

izruči vlastitog državljanina, ima mu obvezu suditi za zločin za koji je optužen, ukoliko se

ispune neki predviđeni uvjeti.

Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora

biti kazneno prema zakonima obiju država tje. one koja traži izručenje i one u kojoj se

bjegunac nalazi.

Država može odbiti zahtjev za ekstradiciju osobe koja je zločin počinila u cjelosti ili

djelomično na njezinu teritoriju. Ako se izručenje traži za neko djelo koje nije počinjeno na

području države koja ga traži, zahtjev za ekstradiciju se može odbiti ako djelo u pitanju neije

predviđeno kao zločin u zakonu države u kojoj se bjegunac nalazi. Ekstradicija se ne

odobrava nakon što je u državi u kojoj se bjegunac nalazi, za odnosno djelo već izrečena

konačna presuda. Radi se o proc. pravilu ne bis in idem, po kojem se niti jednoj osobi ne

može dva put suditi za isto djelo. Ono se može smatrati općim načelom prava.

Zahtjev za ekstradiciju upućuje se diplomatskim putem nadležnim vlastima države u kojoj se

bjegunac nalazi. U većini država konačnu odluku o ekstradiciji donisi sudbena vlast a ako se

zahtjev odobri, izručenje obavlja izvršna vlast.

58. MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

Zaštita ljudskih prava prema običajnom međunarodnom pravu

173

www.nasciturus.com

Ovdje treba naglasiti da se svaka zamisao prirodnog i objektivnog prava, pa čak i one o

temeljnim, neotuđivim, i prirodnim pravima svakog ljudskog bića, mora na kraju potvrditi ili

opovrgnuti u onome što u određenom povijesnom razdoblju predstavlja pozitivno pravo.

Takva pravila gotovo da i nemaju vrijednost ako se nisu transformirale u ono što nazivamo

corpus juris gentium.

Povelja UN-a iz 1945. ne predviđa određene obveze za njezine države članice o zaštiti

ljudskih prava, ali ona tu zaštitu formulira među ciljevima Organizacije. Povelja određuje da

je jedan oc ciljeva UN-a ostvariti međunarodnu suradnju razvijanjem i poticanjem poštivanja

ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike glede rase, spola, jezika ili

vjeroispovjedi.

Krajem 1994. ustanovljen je Ured Visokog povjerenika za ljudska prava koji djeluje uz

podršku Centra UN-a za ljudska prava u Ženevi.

10.12.1948. Opća skupština UN-a usvojila je Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su

uz građanska i politička prava, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Ta

povijesna rezolucija usvojena je jednoglasno uz 8 suzdržanih glasova (socijalističke zemlje

uključivši i Jugoslaviju, zatim Saudijska Arabija i Južna Afrika).

Radi se o katalogu neotuđivih prava svakog pojedinca i to:

1. prava na život, slobodu i sigurnost,

2. priznanje svakog kao osobe pred zakonom,

3. jednakost svih pred zakonom,

4. posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenog i javnog suđenja,

pretpostavke nevinosti i zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto

zakona

5. sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju,

6. utočište (azil),

7. državljanstvo,

8. pravo na vlasništvo,

9. slobode misli, savjesti, vjeroispovjedi i izražavanja, mirnog okupljanja i

udruživanja,

10. socijalno osiguranje,

11. rad uz pravične i povoljne uvjete, i udruživanje u sindikate radi zaštite

vlastitih interesa,

12. prikladan životni standard i obrazovanje i

174

www.nasciturus.com

13. pravo slobodnog sudjelovanja u kulturnom životu zajednice, uživanja u

umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima.

Postupno je Opća deklaracija zadobila sveopću podršku kao instrument koji definira običajna

pravna pravila o ljudskim pravima, ili ona koja su na putu da to postanu.

Nakon, Opće deklaracije, 1966. usvojena su 2 ugovorna instrumenta: Međunarodni pakt o

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim

pravima. Time su te deklaracije poticale razvoj općeg običajnog prava, i to daje osnove za

tvrdnju da prava formulirana u njima pravno obvezuju i države koje ne postanu strankama

odgovarajućih ugovora.

Pravila jus cogens možemo svrstati u nekoliko skupina.

1. U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na život, tjelesni integritet,

slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica priznala međ. zločinom.

Za njih su odgovorne države ali kaznenu odgovornost po međ. pravu neposredno snose i

pojednici.

2. Na drugom mjestu je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kakvoj osnovi koju zabranjuju

odgovarajući međ. instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera

diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te

neovlaštene pojedince ili skupine ljudi da je vrše. Diskriminacija uvijek ima nehumane i

dalekosežne posljedice te neizbježno proizvodi masovna i sustavna kršenja ljudskih prava.

3. U treću skupinu, među pravilima jus cogens spadaju ona građanska i politička prava svakog

pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pok kojim okolnostima ne smiju derogirati.

Sa stajališta općeg međ. prava najvažniji je čl. 4. Međunarodnog pakta o građ. i političkim

pravima iz 1966., koji predviđa da se u doba izvanredne javne opasnosti koja ugrožava

opstanak naroda čije je postojanje službeno proglašeno mogu privremeno derogirati neke

obveze iz Pakta. Međutim, ni tada se ne mogu derogirati pravo na život, iz izuzetak izricanja

smrtne kazne za najteže zločine u sudskom postupku, zatim zabranjeno je mučenje ili

okrutnog ili nečovječnog postupanja, ropstvo, trgovina robljem i ropstvo sličnih oblika,

uhićenje jedino zbog neizvršenja ugovorne obveze, zatim pravo svakog na pravnu osobnost te

sloboda misli, savjesti i vjeroispovjedi.

4. Uz ova prava i slobode pojedinaca u jus cogens u smislu čl. 53., 64. i 71. Bečke konvencije

o pravu ugovora spadaju i još neka. Ona se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne

opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i mjeri koju ona nalaže. Ali

njihovo teško, masovno i sustavno kršenje od strane vlasti na dulji rok također predstavlja

teško kršenje međunarodnog prava.

175

www.nasciturus.com

Tu prema Međ. paktu o građanskim i političkim pravima treba uvrstiti i pravo svakog

pojedinca na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u

pritvoru, pravo osoba lišenih slobode i na izdržavnju kazne na čovječno postupanje te

jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nevinosti.

5. U sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca, koja

sasvim ne odgovaraju određenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i

prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast i to zbog

poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti ili javnog poretka ili javnog

zdravlja ili morala.

U tom smislu Međ. pakt o građ. i pol. pravima među ostalim proklamira slobodu kretanja na

području vlastite države, slobodu njezina napuštanja i vraćanja u nju, slobodu izražavanja

vlastitih mišljneja uz zakonska ograničenja koja državna vlast može propisati, slobodu od

miješanja u privatni život i slobodu stupanja u brak..

6. U sljedeću skupinu spada većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava koja su u Međ.

paktima iz1966., te u drugim instrumentima te naravi, većinom formulirana kao neki daleki

ciljevi kojima treba težiti. Mjera njihova poštivanja i sudske zaštite ne ovisi u prvom redu o

volji državne vlasti, nego o sposobnosti države da ih ostvari.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima proklamira pravo na rad,

pravo svakog da uživa pravedne i povoljne uvjete rada, pravo svakog na socijalnu sigurnost,

zaštitu i pomoć obitelji, pravo svakog da sudjeluje u kulturnom životu, da se koristi

znanstvenim napretkom, autorskim pravima i sl.

7. Neki pisci raspravljaju i o tzv. ljudskim pravima treće generacije. Prema tom pristupu,

građanska i politička prava spadaju u prava prve generacije, a ona ekonomska, socijalna i

kulturna u prava druge generacije.

U prava treće generacije spadala bi pravo na mir, pravo na ekonomski razvoj, pravo na zdrav

okoliš i sl. koja se kao takva spominju u nekim rezolucijama Opće skupštine UN-a i u drugim

međ. instrumentima.

Obveze država iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima

Kada se radi o ugovornim obvezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka, za

svaku je državu važno pojedinačno utvrditi sve konvencije kojih je ona stranka, s mogućim

176

www.nasciturus.com

rezervama koje je uložila. Temeljem tih konvencija svaka od tih država stekla je odgovarajuća

prava, ali je i preuzela mnogobrojne ugovorne obveze. Među tim obvezama može biti

podnošenje periodičnih izvješća međunarodnim tijelima o izvršenju tih konvencija te

priznanje prava pojedincima s njezina područja da pod određenim uvjetima podnose pritužbe

neposredno međ. tijelima kada smatraju da su im prava iz konvencija prekršena.

Kronološki pristup nekih međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava kojima je Hrvatska

stranka temeljem notifikacije o sukcesiji ili temeljem pristupa:

a) Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.

b) Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.

c) Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966.

d) Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina pritiv čovječnosti iz 1968.

e) Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz 1979.

f) Konvencija o sprječavanju mučenja ili neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili

kažnjavanja iz 1985.

g) Konvencija o pravima djeteta iz 1989.

Ustav Međunarodne organizacije rada, 1919. a potom i brojne konvencije, obvezuju njihove

države stranke da tijelima nepristranih stručnjaka podnese periodična izvješća o mjerama koje

su poduzele u poštivanju prava zaštićenih osoba iz tih konvencija (mjere osiguranja

izvršenja).

U skladu s ugovornim obvezma Hrvatske, pojedinci mogu podnositi svoje pritužbe

Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu, i Odboru za ljudska prava

osnovanom temeljem Međ. pakta o građ. i pol. pravima sa sjedištem u Ženevi

→ Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava – tužbu pred Europskim sudom

može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva povrede prava predviđenih Konvencijom ili

protokolima od neke države stranke. Ta osoba može biti državljanin države koju tuži, ali

također i stranac ili osoba bez državljanstva pod uvjetom da u tuženoj državi ne uživa

diplomatski ili neki drugi imunitet. U svojstvu tužitelja mogu se pojaviti i nevladina

organizacija (NGO) ili skupina građana.

Tužba se podnosi Glavnom tajniku Vijeća Europe u Strasbourgu običnim pismom za koje

nisu predviđene formalnosti niti bilo kakve pristojbe. Tužba mora biti sastavljena na jednom

od službenih jezika Suda – francuskom ili engleskom. Dokumenti koji se prilažu moraju biti

snabjedeveni prijevodom na neki od tih jezika. Predsjednik Suda može ovlastiti stranku ili

njezina zastupnika da se služi i nekim drugim jezikom. Postupak pred Sudom je besplatan.

Sud će usvojiti tužbu ako se ispune sljedeći strogi uvjeti:

177

www.nasciturus.com

- Navedenu povredu prava iz Europske konvencije ili protokola mora počiniti javna

vlast tužene države (a ne privatne osobe).

- Događaji koji čine povredu prava tužitelja moraju se zbiti nakon što Konvencija

stupi na snagu za tuženu državu. Stoga se i Hrvatsku može tužiti Sudu samo za

kršenja prava koja Konvencija štiti počevši od 5.11.1997.

- Tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog u Europskij konvenciji

li u Protokolima br. 1, 4, 6 ili 7 te u granicama tih propisa.

- Tužitelj mora biti sam i osobno žrtva povrede prava.

- Prije nego što uputi tužbu Sudu, tužitelj mora iscrpiti sva raspoloživa pravna

sredstva predviđena pravom tužene države, sve do konačne presude ili odluke

najvišeg organa protiv koje nema priziva.

- Tužba Europskom sudu mora se podnijeti najkasnije 6 mjeseci po konačnoj

presudi ili odluci protiv koje nema priziva.

- Tužba ne smije biti anonimna.

- Ukoliko je tužba odbijena, ne može se podnositi nova tužba o istom predmetu,

osim ukloko sadrži nove podatke.

- Tužba ne smije prethodno već biti podnijeta nekom drugom međunarodnom

postupku istrage ili rješavanja (načelo zabrane litispendencije).

Sud ima broj sudaca koji odgovara broju država stranaka Konvencije, odlučuje u odborima od

3 suca, u vijećima od 7 sudaca te u Velikom vijeću od 17 sudaca.

Odbor od 3 suca prethodno ispituje dopustivost tužbe. Ako odbor proglasi tužbu dopustivom,

tužba se prosljeđuje na razmatranje Vijeću od 7 sudaca. Vijeće može dužbu proglasiti

nedopustivom ili će se upustiti u istraživanje njenih navoda. Ako utvrdi prima facie kršenje

nekih propisa Europske konnvencije ili nekog protokola, ono će tužbu razmotriti s

predstavnicima tužitelja i tužene države, pri čemu se može poduzeti dalja istraga.

U slučaju da konačno utvrdi kršenje, Vijeće će pokušati postići nagodbu između tužitelja i

tužene države. Ako u tome ne uspije ili ako unutarnje pravo države ne dopušta potpuno

obeštećenje, Vijeće u svojoj presudi može odrediti iznos pravičnog obeštećenja tužitelja.

Protiv presude Vijeća svaka od stranaka može u roku od 3 mjeseca podnijeti žalbu Velikom

vijeću od 17 sudaca. Žalbu prvo razmatra tijelo od 5 sudaca Velikog vijeća. Ako odobri žalbu,

Veliko vijeće izriče konačnu presudu.

→ Pritužbe odboru za ljudska prava – S obzirom da je Hrvatska 1995. pristupila

Fakultativnom protokolu iz 1966. uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz

178

www.nasciturus.com

iste godine, pojedinci pod jurisdikcijom Hrvatske imaju pravo da njihove pritužbe razmatra i

Odbor za ljudska prava u Ženevi.

Tužba se naslovljuje Tajništvu UN-a (Odjel za ljudska prava) u Ženevi. Može biti sastavljene

na bilo kojem jeziku.

Uvjeti za tužbu Odboru za ljudska prava u osnovi su slični onima iz Europske konvencije.

Dakle, tužbu ne mora biti sastavjena u nekom strogom obliku i za nju nije potrebno plaćanje

nikakvih pristojbi. Tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog u tekstu

Međunarodnog pakta o građ. i pol. pravima i u granicama njegoovog teksta. Prava iz Pakta

slična su pravima iz Europske konvencije ali u pojedinostima i u domašaju propisa ima nekih

razlika.

Nužno je da je kršenje nekog od tih prava prouzročio organ javne vlasti tužene države.

Tužitelj također ora osobno biti žrtvom povrede tih prava. Prije nego što se obrati Odboru

mora prethodno iscrpiti sva rasploživa pravna sredstva po pravu države koju namjerava tužiti.

Samo pojedinac pod jurisdikcijom tužene države i kojem je osobno nanesena šteta ima pavo

obratiti se Odboru za prava čovjeka. Dakle, to pravo po Fakultativnom protokolu ne uživaju

skupine ljudi, niti nevladine organizacije. Tužba se može odnositi i na prijašnje povrede a ne

samo na one koje se nastale nakon stupanja Protokola na snagu. Rok za tužbu nije izričito

određen.

U svom godišnjem izvješću koje Odbor podnosi Općoj skupštini UN-a putem Ekonomskog i

socijalnog vijeća, može uključiti podatak da je neka država stranka Protokola odbila tužitelju

ispraviti nepravdu nastalu kršenjem njegova prava predviđenog Međunarodnim paktom o

građ. i pol. pravima. To je način moralne osude takve države i na taj način s takvim kršenjem i

odbijanjem da se ispravi nepravda upoznaje međunarodnu javnost.

59. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA

179

www.nasciturus.com

Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi veoma je naraslo tek u vremenu raspada

socijalističkog sustava, kada je narasla težnja za emancipacijom bivših federalnih jedinica u

Jugoslaviji, SSSR-u i Češko-Slovačkoj. Ta promjena stavova o važnosti manjinskog pitanja

može se najbolje pratiti u dokumentima KESS-a koji se od 1995. naziva OESS.

Najopširniji dokument u kojem se definira sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno

priznatih ljudskih prava je Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimnziji KESS-a

iz lipnja 1990. KESS se nastavio sustavno baviti pitanjem zaštite etničkih skupina te je 1994.

u Europi ustanovljena dužnost Visokog povjerenika za nacionalne manjine, prva te vrste u

svijetu. Od Dokumenta iz Kopenhagena, za opći običajni proces od većeg je značaja

Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim

manjinama, koju je 1993. usvojila Opća skupština UN-a.

Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti

Postoji više različitih definicija manjina. Prema Capotortiju, manjina je skupina brojčano

manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje – koji su

građani te države – imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka

pučanstva, i makar imlicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju

svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.

Cilje svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina

u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava,

institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima određuje da se u državama gdje postoje

etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije osobama koje pripadaju takvim manjinama

uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju vlastiti kulturni život, da

ispovijedaju i održavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.

Od 1990. godine regionalni razvoj pravila o zaštiti manjina u okviru europskih institucija

neusporedivo je brži i djelotvorniji od onog na svjetskoj razini.

U krilu Vijeća Europe usvojena su 2 veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Europska

povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. te Okvirna konvencija za zaštitu

nacionalnih manjina iz 1995.

Hrvatska je kao europska država preuzela ugovorne obveze iz Međunarodnog pakta o građ. i

pol. pravima, kao i iz dvaju ugovora Vijeća Europe. Uz to, Ustavni zakon o ljudskim pravima

i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, uz manjinska prava

180

www.nasciturus.com

koja sam razrađuje, u čl. 1 sadrži obvezu na njihovo poštivanje i zaštitu u skladu, između

ostalog, Dokumentom s kopenhaškog sastanka KESS-a.

Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti

Razvoj pravila o manjinskoj zaštiti može se očekivati u 21. stoljeću i to zasnovan na nekim

prirodnim pravilima svih etničkih, vjerskih i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, iako

taj razvoj mogu veoma usporiti neki novi svjetski sukobi.

Neka manjinska prava koja su se već afirmirala makar na normativnoj razini:

1. Prvo i najtemeljnije pravo svih skupina i njihovih pripadnika koji su

građani odnosne države, je njihovo pravo na opstanak,

2. pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost – ravnopravnost

pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže se ako oni pod

jednakim uvjetima uživaju sva ljudska prava prema međ. pravu kao i sva

ona prava koja predviđaju ustav i zakoni države čiji su građani,

3. pravo na odgovarajuću zastupljnost svih skupina u političkom odlučivanju,

4. pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe – u većini

država osigurava se da okrivljena osoba u kaznenom postupku može

koristiti svoj jezik ili jezik koji razumije. Na područjima na kojima neka

manjinska jezična skupina čini cjelokupno stanovništvo ili većinu ili

značajni postotak, opravdano je da se uz državni službeni jezik, koristi i

jezik te skupine u sudskom u upravnom postupku, te u toponimima takvih

mjesta u zanivima ulica i javnih ustanova,

5. pravo na vlastite institucije – da bi se održale posebnosti pojedinih

skupina.Posebno je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo

gdje ih ima u dovoljnom broju osiguraju ustanove za preškolski odgoj, te

potom osnovno obrazovanje na njihovom jeziku. Sve etničke, vjerske i

jezične skupine, ovisno o njihovu broju i materijalnim mogućnostima,

trebale bi biti slobodne da na vlastiti trošak osnivaju i održavaju svoje

kulturne ustanove poput kazališta, folklornih društava, radio stanica i dr.

60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

181

www.nasciturus.com

Već je po klasičnom međ. pravu pojedinac izravno bio podvrgnut međunarodnom pravnom

poretku i snosio je kaz. odgovornost za zločin piratstva na otvorenom moru. Za počinjenje

međ. zločina koje je takvima priznala čitava međ. zajednica država (jer su bitni za zaštitu

temeljnih interesa te zajednice), uz državu, odgovornsot snose i one fizičke osobe koje su

njihovi počinitelji.

Države mogu i putem ugovora predviđati odgovornost pojedinaca za neke druge međ. delikte

koji će se možda u budućnosti transformirati u međ. zločine u tom smislu. Čini se da su to

danas međunarodni terorizam i nezakoniti promet opojnim drogama.

Manji broj međ. zločina pojedinac čini gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz vlastitih

pobuda, dakle u osobnom svojstvu a na kao agent neke države. To su npr. zločini piratstva i

ropstva, te neka druga kaznena djela poput nezakonitog prometa opojnim drogama.

Neke druge, po posljedicama najteže međ. zločine, pojedinac ili skupina mogu počiniti bilo u

vlastitom svojstvu ili kao agenti svoje države ili priznatih ustanika kao subjekta međ. prava.

To su npr. zločini genocida, apartheida, zločini protiv osoblja UN-a ili zločini protiv

čovječnosti. Ima i međ. zločina koje pojedinac može izvršiti jedino kao agent svoje države. U

tim slučajevima uz njegovu, uvijek je angažirana i kaznena odgovornost države u čije ime

djeluje. To su npr. zločin agresije ili teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949.

Pojedinac može počiniti i neke međ. zločine u vrijeme mira i u vrijeme oružanog sukoba (npr.

genocid). Drugi zločini vezani uz postojanje oružanog sukoba, koji može imati međunarodno

ili nemeđunarodno svojstvo (zločini protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja rata). Neke

od njih je moguće počiniti jedino u istinskom oružanom sukobu (teška kršenja Ženevskih

konvencija iz 1949.)

Sve te razdiobe veoma utječu na mogućnosti djelotvornog suzbijanja međ. zločina. Države će

redovito izvršavati svoje međ. obveze i njihovi će sudovi izricati presude počiniteljima međ.

zločina koje su počinili u osobnom svojstvu. Ali većina država će izbjegavati vršenje

sudbenosti ako iz zločina pojedinca može proizaći makar neizravna međunarodna

odgovornost države zbog toga što ta djela nisu spriječile, a bile su dužne to učiniti – bez

obzira što će time kršiti preuzete obveze.

*

Odgovarajuće međunarodne konvencije redovito propisuju sudbenost i dužnost nacionalnih

sudova država stranaka da kažnjavaju zločine i druge međ. delikte koje one zabranjuju (npr.

Konvencija o genocidu 1948. i Konvencija o apartheidu iz 1973.).

Statuti međ. kaznenih tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu predviđaju primarnu

nadležnost tih tribunala u odnosu na domaće sudove. Za razliku od tih slučajeva, Rimski statu

182

www.nasciturus.com

o Međunarodnom kaznenom sudu predviđa komplementarnu nadležnost tog suda i sudova

država stranaka.

Kao posljedica bezuvjetne kapitulacije Njemačke na kraju II. svjet. rata, Međ. vojni tribunal u

Nurnbergu imao je isključivu nadležnost za kažnjavanje glavnih optuženika, tzv. velikih

ratnih zločinaca. Od 1971. tu su sudbenost preuzeli sudovi Savezne Republike Njemačke.

Nakon proteka određenog vremena od okončanja II. svjetskog rata nametnulo se pitanje

zastarjevanja međunarodnih zločina. Ta dilema okončana je usvajanjem Konvencije o

nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti 1968. godine, a među strankama je i

Hrvatska.

Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina i drugih delikata

Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenima za međ. zločine,

nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje.

Čak i u državama u kojima je priznat primat međ. prava nad unutarnjim, ili u kojima ustav

propisuje prvenstvo ugovora nad domaćim zakonima, neovisni sud se može proglasiti

nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u kaznenom zakonu te države.

Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje izričito i u konvencijama o ljudskim

pravima, nullum crimen sine legem, nulla poena sine legem (načelo legaliteta).

Da bi se te teškoće otklonile, odgovarajuće konvencije propisuju obvezu država njihovih

stranaka da usklade svoje zakonodavstvo, ili da donesu nove zakone, potrebne za kažnjavanje

počinitelja zabranjenih djela u pitanju.

KZ RH predviđa kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, kao što

su npr. genocid, agresivni rat, ratni zločin protvi civilnog pučanstva, ratni zločin protiv

ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protupravno ubijanje i ranjavanje

neprijatelja, protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu.

Država može u svom kaznenom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona

nije stranka, a osobito djela zabranjena općim običajnim međ. pravom Ukoliko se radi o

djelima zabranjenima nekom konvencijom koje je odnosna država stranka, sudac će uvijek

uspoređivati kvalifikaciju tog djela iz konvencije s onim iz kaznenog zakona. Hrvatski će

sudac to činiti i u svjetlu odredbe Ustava RH po kojoj su objavljeni ugovori po pravnoj snazi

iznad zakona.

Međunarodna kaznena sudbena tijela

183

www.nasciturus.com

→ Međuanrodni vojni tribunal u Nurnbergu ustrojen je radi kažnjavanja «glavnih ratnih

zločinaca» iz nacističke Njemačke. Sud je nadležan za 3 skupine zločina:

- zločine protiv mira

- ratne zločine

- zločine protiv čovječnosti (npr. ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje deportacija i

ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem civilnom pučanstvu prije ili za

vrijeme rata i dr.).

Tribunal je zasjedao u Nurnbergu od 10.11.1945. do 30.8.1946. Statutom Tribunala bilo je

predviđeno da se službeni položaj okrivljenih, bilo kao glavara države ili odgovornih

dužnosnika u državnim tijelima, neće smatrati razlogom za oslobođenje od odgovornosti ili za

ublažavanje kazne. Stoga se pred Tribunalom nisu priznavali nikakvni imuniteti okrivljenih.

Izrečene presude bile su konačne i bez priziva. Tribunal se u svojoj presudi uglavnom

ograničio na kažnjavanje okrivljenih za zločine koje su počinile u tijeku II. svjetskog rata ili u

vezi s njim tj. od 1.9.1939. do njemačke kapitulacije 1945.

→ Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok u Tokiju ustanovljen je Posebnim

proglasom vrhovnog komandanta savezničkih snaga generala Douglasa McArthura 19.1.1946.

Bio je nadležan za iste zločine kao i Tribunal u Nurnbergu, ali za djela počinjena od 1.1.1928.

do 2.9.1945.

→ Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju – MKSJ osnovan je Rezolucijom

Vijeća sigurnost br. 827 koja sadrži i statut Suda. Sjedište mu je u Haagu. Nadležan je za

kažnjavanje osoba odgovornih za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava

počinjenog na području bivše Jugoslavije od 1.1.1991.

11 sudaca bira Opća skupština sa liste između 22 i 33 kandidata kuje predlaže Vijeće

sigurnost. Suci se biraju na 4 godine s mogućnošću ponovnog izbora. Sud se sasdtoji od 2

viejća od po 3 člana koja presuđuju u prvom stupnju te od Žalbenog vijeća od 5 sudaca.

Tribunal je nadležan za kažnjavanje 4 vrste međ. zločina i to:

- teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.: namjerno ubojstvo, mučenje i

neljudsko postupanje, namjerno nanošenje teške patne ili ozbiljne ozljede tijela,

opsežno uništavanje i oduzimanje imovine, namjerno uskraćivanje prava ratnim

zarobljenicima ili civilima na pošten i nepristran sudski postupak, nezakonito

protjerivanje ili premještanje civila ili njihovo nezakonito zatočenje, uzimanje

civila kao talaca

- kršenje zakona i običaja rata: odgovornost obuhvaća upotrebu otrovnog ili drugog

oružja, samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano

184

www.nasciturus.com

vojnom potrebom, napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima zabranjenih

gradova, sela, objekata ili zgrada, osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje

vjerskih, odgojnih i dr. ustanova, povijesnih spomenika, umjetnina i znanstvenih

djela

- genocid: je svako navedeno djelo učinjeno s nakanom da se u cijelosti ili

djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je ubijanje

pripadnika skupine, uzrokovanje teške tjelesne ozljede ili duševne boli

pripadnicima skupine, namjerno nametanje takvih životnih uvjeta skupini kojima

je cilj njezino potpuno ili djelomično uništenje, provođenje mjera s namjerom

sprječavanja porođaja u okviru skupine, prisilno premještanje djece iz skupine u

neku drugu skupinu. Kažnjiva su sljedeća djela – genocid, udruživanje kojem je

cilj genocied, izravno i javno poticanje na genocid pokušaj počinjena genocida i

sudioništvo u genocidu.

- zločine protiv mira: ti su zločini najprije bili priznati u Statutu i pu presudi

Nunberškog tribunala. Takva su djela na području Jugoslavije dobila oblik tzv.

etničkog čišćenja kao i rasprostranjenog i sustavnog silovanja i drugih oblika

seksualnog zlostavljanja, uključujući i prisilno prostituiranje. Zločini protiv

čovječnosti su: ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, protjerivanje, zatočenje,

mučenje, silovanje, progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi i ostali

neljudski postupci.

Potvrđuje se načelo ne bis in idem i priznaje se prvenstvo Tribunala pred domaćim sudom.

Ipak osoba suđena pred domaćim sudom može ponovno biit suđena pred Tribunalom ako je

djelo za koje je suđena okvalificirano kao obično kazneno djelo ili ako postupak pred

domaćim sudom nije bio nepristran i neovisan, ako je bio usmjeren za zaštitu optuženog ili

ako slučaj nije bio propisno vođen.

Tribunal može izreći samo vremenske kazne a njihova se visina određuje prema općoj praksi

glede kazne zatvora u sudovima bevše Jugoslavije. Neki smatraju prazninom što nije izričito

predviđena mogućnost suđenja okrivljenim osobama u odsutnosti.

→ Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu - utemeljen je rezolucijom VS a nadležan je

za kažnjavanje međ. zločina počinjenih na području Ruande i susjednih zemalja počinjenih od

1.1. do 31.12.1994.

→ Stalni Međunarodni kazneni sud – Komisija za međ. pavo razmatrala je uz prekide

pitnje osnivanja stalnog međ. suda gotovo od početka svog djelovanja. Na temelju njezina

185

www.nasciturus.com

nacrta usvojenog 1994. na diplomatskoj konferenciji u Rimu, 17.7.1998. potpisan je Rimski

statut Međunarodnog kaznenog suda sa sjedištem u Haagu.

Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih

zločina, genocida i agresije.

Postupak pred Sudom moći će pokretati države, samostalni tužitelj i VS UN-a. Sud će imati

ovlast izdavanja naloga za uhićenje i privođenje okrivljenih osoba. Sud će se sastojati od 18

sudaca izabranih na rok od 9 godina među stručnjacima kaznenog i međunarodnog prava.

Radni jezici Suda će biti engleski i francuski.

Da bi Statut stupio na snagu i Sud se ustanovio, potrebno je da ga ratificira 60 država, koliko

je potrebno i za stupanje na snagu Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. Ispunjenje tog

uvjeta ne očekuje se brzo. Ali nakon što se Sud i ustanovi, još neće imati univerzalnu

sudbenost, što je inače svrha njegova postojanja.

IV. DIO: OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

186

www.nasciturus.com

A. DRŽAVNO PODRUČJE

61. PROSTOR DRŽAVNOG PODRUČJA. TERITORIJALNA

SUVERENOST DRŽAVE

Državni teritorij tj. državno područje, je bitan kriterij za procjenu nastanka neke države, i

bitan element njezina postojanja.

Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši

rijeke i jezera, te otoke.

Područje obalne države obuhvaća još i njene unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv.

«oceanskih arhipelaških država», te njeno teritorijalno more.

Državno područje ne obuhvaća samo površinu kopna i mora već i podzemlje, uključivši

podzemlje morskog dna, kao i zračni prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskog područja

države.

Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njenom kopnenom, morskom i uzračnom

prostoru.

Sve države se grubo mogu podijeliti na obalne i neobalne. Ali i neobalne države imaju pravo

pristupa moru preko susjednih država. Neke obalne države sastoje se isključivo do otočja i

arhipelaga. To su npr. UK, Irska, Japan, Novi Zeland i dr., uz tzv. oceanske arhipelaške

države od kojih su najznačajnije Indonezija i Filipini.

U prošlosti je bilo iznimaka kada su na nekom području vlast vršile dvije države (koimperij ili

kondominij).

*

Državno područje je prostor na kojem država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojeg ta

vlast dopire. Ono je objekt međunarodnog prava, jer svaka država prema tom pravu uživa tzv.

teritorijalnu suverenost. Pod teritorijalnom suverenošću države podrazumijeva se skup

nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svom državnom području.

Postoje dva spekta državne suverenosti: punoća i isključivost.

Punoća državne vlasti znači da država na svom području vrši sve funkcije državne vlasti. Na

njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak sa svim njegovim naknadnim izmjenama. Za to

područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravnu sudbenu i lokalnu

vlast.

187

www.nasciturus.com

Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i

koje djeluju na njezinu području. To se odnosi na njezine državljane, na osobe bez

državljanstva, i uz neke izuzetka i na strance. Dakle, sve osobe i stvari koje se nalaze ili koje

uđu na područje neke države, ipso facto se podvrgavaju njenoj suverenosti.

Opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive nadležnosti na

njenom području, glede osoba koje po tom pravu uživaju privilegije i imunitete.

Uz teritorijalnu, država vrši i tzv. personalnu suverenost (vrhovništvo), ali samo nad svojim

državljanima kada se nalaze u drugoj državi. Tu svoju personalnu suverenost nad svojim

građanima smije vršiti bez štete po teritorijalnu suverenost bilo koje druge države.

Načelo isključivosti znači da država vrši vlast na svom državnom području uz isključenje

vlasti svake druge države. Načelo isključive teritorijalne isključivosti daje pravo svakoj državi

da se suprostavi djelatnostima drugih država na njezinu području.

Temeljem ugovora o vojnom savezu (npr. NATO), neka država može iz svoje sudbenosti

isključiti pripadnike stranih oružanih snaga koje su stancionirane na njenom području uz

njeno odobrenje.

*

Međudržavne služnosti – pod tim pojmom podrazumijevaju se posebna ograničenja

teritorijalne služnosti neke države nametnuta ugovorima. Služnosti su po pravilu uvijek

vezane za određeni dio područja neke države, a ne za čitavo državno područje. Nema

služnosti koje nisu vezane uz teritorij (in rem).

Služnosti se najčešće sastoje u nečinjenju ili trpljenju nečeg na dijelu vlastitog područja.

Može se npr. raditi o davanju susjednoj državi prava da izgradi željezničku prugu ili cestu

preko dijela njenog područja ili da koristi dio njezine obale, morske luke ili neku rijeku u

određene svrhe.

188

www.nasciturus.com

62. DRŽAVNE GRANICE

O MEĐUDRŽAVNIM GRANICAMA

Kao što ni područje države ne čini samo površina njenog kopnenog i morskog prostora, nego

zahvaća njihovo podzemlje i zračni prostor, tako ni državna granica nije jednodimenzionalna

crta. S obzirom da se supušta u dubinu, te razgraničuje zračni prostor između država, ona ima

i drugu dimenziju.

Granica neke države čini crtu koja je na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. Na

moru je to vanjska crta teritorijalnog mora odnosne države.

Državne granice se često dijele na prirodne i vještačke. Prirodna se granica upire na neki

prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.

Kad je riječ o graničnim rijekama može se raditi o neplovnim i plovnim rijekama. Ako neka

neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine

između obala te rijeke. Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti thalweg. To je

crta koja neprekinuto spaja najdublje točke u koritu te rijeke, odnosno u koritu njenog glavnog

plovnog rukavca. Ukoliko dvije susjedne države izgrade preko granične rijeke most, one

svoju granicu najčešće određuju na sredini tog mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci.

Osobito je važno precizno utvrditi graničnu crtu u ugovoru kada su dvije susjedne države

odijeljene planinskim masivom ili lancem planina. Ta crta može povezivati vrhove planina, ili

slijediti njihove grebene.

Vještačke granice povlačile su se u doba kolonijalizma i u kasnijim razdobljima na

neistraženim i slabo naseljenim pustinjskim i drugim područjima. Vještačka granica je

imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to

dugačka ravna crta povučena na drugi način.

Moguće je da granica između dvije države nije utvrđena nikakvim pisanim ugovornim

tekstom ili međunarodnom sudskom ili arbitražnom presudom. Neke su granice nastale

običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti jedna od susjednih

država.

NAČELO UTI POSSIDETIS

Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stvaraju stanja sukcesije država primjenjuje se

načelo uti possidetis. To znači da ako između novih država sljednica nema drukčijeg

sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar

189

www.nasciturus.com

države prethodnice, koja je bila na sazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna

granica prema međ. pravu.

Vijeće Međunarodnog suda u Haagu riješilo je presudom iz 1986. spor o granicama između

Burkine Faso i Malija prema graničnoj crti tih dviju država kakva je postojala u trenutku

stjecanja njihove neovisnosti 1960. godine. Ta je presuda proglasila načelo uti possidetis

načelom općeg međunarodnog prava.

Načelo uti possidetis nema domašaj imperativne norme općeg međ. prava (jus cogens). Nove

susjedne države koje proizdađu iz dekolonizacije ili iz raspada države prethodnice, mogu

određivati granice kakve god žele, pod uvjetom da o tome postignu obostran i slobodan

sporazum. Međutim, to se načelo uvijek nameće kao obvezatno ukoliko se ne postigne

suprotan sporazum.

Bilo je pokušaja dokazivanja da je načelo uti possidetis neprimjenljivo pri određivanju

morskih granica između novih obalnih država. To nije točno. Ako je središnja vlast države

prethodnice sklopila sporazum o razgraničenju morskih prostora sa susjednom državom, ti

sporazumi ostaju na snazi i obvezuju, kako obalnu državu sljednicu, tako i tu treću državu

stranku tih sporazuma.

Postupak utvrđivanja granica

Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja ugovora o granicama. Radi se o političko-pravnoj

operaciji. Ako stranke nisu u stanju postići sporazum, one mogu povjeriti nekom

međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obvezujućom presudom

zacrta, bilo čitavu granicu, ili samo njezine sporne dijelove.

Druga faza sastoji se od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Taj se posao može

povjeriti paritetnoj komisiji stručnjaka (pravnika, geodota, geografa i dr.). Komisija se može

ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crta da bi bi bolje postavila granicu na terenu, npr.

da bi se izbjeglo da ona prolazi kroz neku kuću.

Završna faza je podizanje trajnih graničnih stupova. Stupovi se mogu obilježiti s brojevima,

time da se održavanje onih s neparnim brojevima povjeri jednoj od susjednih država, a onih s

parnim brojem drugoj.

Hrvatska, Slovenija, Makedonija i BiH proglasile su svoju neovisnost u okviru njihovih

dotadašnjih republičkih, odnosno državnih granica prema trećim zemljama, koje su potom još

u 2 navrate potvrdile kao konačne.

Iako se nije odrekla zahtjeva za kontinuitetom sa vivšom SFRJ, Savezna Republika

Jugoslavija je u Deklaraciji od 27.4.1992. istaknula da nema teritorijalnih aspiracija protiv

190

www.nasciturus.com

bilo koga u svom susjedstvu. To znači da je i ona prihvatila kao konačne svoje granice u

nekadašnjim granicama Crne Gore i Srbije (uključivši granice autonomnih pokrajina

Vojvodine i Kosova).

Moglo bi se općenito reći da su sve te države prihvatile načelo uti possidetis koje, osim u

slučaju suprotnog sporazuma djeluje neovisno o njihovoj privoli.

PRAVNI DOMAŠAJI UGOVORA O GRANICAMA

Bečka konvencija o sukcesiji država iz 1978. potvrdila je pravilo pozitivnog međ. prava da

sukcesija država kao takva ne utječe na granicu ustanovljenu ugovorom, na obveze i prava

ustanovljena ugovorom koja se odnose na ražim granica kao i na druge teritorijalne režime.

Načelo nepovredivosti postojećih granica država, kao jedna od osnova međ. mira i sigurnosti

u svijetu, potvrđeno je Bečkom konvencijom o pravu ugovora iz 1969. Taj propis isključuje

pozivanje neke stranke na bitnu promjenu okolnosti kao na uzrok prestanaka ili suspenzije

ugovora ako se ugovorom ustanovljuje granica.

Jedno od temeljnih pravila općeg međ. prava iz Povelje UN-a, koje je danas imperativna

norma općeg međ. prava, zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne

cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države.

63. STJECANJE PODRUČJA

Kao i načini nastanka nove države, načini stjecanja područja po postojećim državama mogu

se podijeliti na originarne i derivativne. Originarni načini su oni kada u trenutku stjecanja

područje u pitanju nije pod vlašću bilo koje druge države (terra nullius). Glavni način

originarnog stjecanja područja je okupacija. Da bi bili pravno valjani ostali načini stjecanja

područja moraju u pravilu biti derivativni. Glavni način derivativnog stjecanja je ustup

(cesija). 5 temeljnih načina stjecanja područja su: ustup (cesija), okupacija ničijeg područja,

uvećanje državnog područja prirodnim zbivanjima ili na vještački način, sila kao način

stjecanja područja te zastara i historijski naslov.

USTUP (CESIJA) je u praksi najvažniji način stjecanja područja. Do cesije dolazi kada neka

postojeća država prethodnica ustupa dio svog područja nekoj već postojećoj državi sljednici.

Tim putem se na ustupljenom području prenosi suverenost jedne države na drugu. Nemoguće

je dijelove mora ili zračnog prostora ustupiti drugoj državi bez ustupanja odgovarajućih

dijelova kopnenog područja.

191

www.nasciturus.com

Ustup se u pravilu obavlja putem ugovora između države koja ustupa područje u pitanju

(države predhodnice) i one koja ga stječe (države sljednice). Ustup može biti temeljen na

nekoj protučinidbi ali do njega može doći i bez naknade. Međutim, i država koja stječe

područje bez protučinidbe u pravilu je dužna preuzeti odgovarajući dio duga države

prethodnice, pri čemu se uzimaju u obzir veličina i značaj ustupljenog područja. Ona naročito

preuzima sve tzv. alocirane dugove koji su bili utrošeni ili investirani na tom području.

Neki mirovni ugovori uvjetovali su cesiju nekih područja prethodnim plebiscitom. Do cesije

je dolazilo tek ako bi većina lokalnog stanovništva takvu promjenu suverenosti prihvatila.

Opće međunarodno pravo ne nameće plebiscit kao uvjet svake cesije. Plebiscit bi bio

apsolutno neopravdan ako bi agresor prethodno izvršio etničko čišćenje privremeno

zaposjednutog područja.

Od plebiscita treba razlikovati pravo pojedinaca (ili glavara obitelji) s već ustupljenog

područja na opciju. Da bi se posljedice promjene suverenosti ublažile, ugovor o cesiji može

predvidjeti izvjestan rok u kojem stanovnici ustupljenog područja imaju pravo izjasniti se da

zadržavaju svoje dotadašnje državljanstvo (drž. države prethodnice). Ali u tom slučaju takva

odluka može imati za posljedicu da država sljednica ima pravo tražiti od tih osoba da se isele.

Pravo opcije može se priznati svim stanovnicima ustupljenog područja i ne mora biti vezano

za etničko porijeklo ili jezičnu pripadnost pojedinaca. Lokalni stanovnici ustupljenog

područja koji su prihvatili državljanstvo države stjecateljice moraju biti izjednačeni u pravima

sa svim njezinim ostalim građanima, te im priznati i odgovarajuća manjinska prava ako se

razlikuju od većinskog stanovništva.

OKUPACIJA NIČIJEG PODRUČJA – Stjecanje suverenosti nad područjem putem

okupacije mora zadovoljiti 2 uvjeta:

a) u razdoblju neposredno prije poduzimanja tog akta, područje u pitanju ne smije

pripadati niti jednog drugoj državi (terra nullius, ničije područje),

b) područje u pitanju mora se zaposjesti na vidljiv i efektivan način, preuzimanjem

posjeda i uvođenjem administracije nad njime, u ime i u korist države stjecateljice. Taj

drugi uvjet ustvari čine 2 elementa: animus i corpus, tj. namjera i volja da se djeluje

kao suveren i neko stvarno vršenje ili očitovanje te vlasti.

Međutim, mogući su brojni sporovi glede ispunjenja ova 2 uvjeta za okupaciju. Kada su

početkom 20.st. poduzimana prva putovanja na Sjeverni i Južni pol, postavilo se pitanje

okupacije polarnih predjela. Glede područja Sjevernog pola (Arktika), ubrzo se otkrilo da se

ono ne sastoji od kopna, nego od zaleđene morske površine gdje morske struje pokreću led,

192

www.nasciturus.com

stoga se suverenost nad tim zaleđenim dijelovima mora na kojima se led kreće, ne može steći

okupacijom. Međutim otoke u prostoru Arktika, podijelile su, temeljem teorije kontinuiteta,

susjedne obalne države. Neke od tih zemalja razvile su teoriju sektora. Obilježavale su

meridijanima sve do Sjevernog pola prostore u kojima su si rezervirale pravo suverenosti nad

svim već otkrivenim otocima i onima koji će se tek otkriti. Ta teorija sektora potom je

primijenjena na prostor Antarktika.

Po međ. pravu okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje. Stoga niti

jedan od navedenih zahtjeva nije doveo do stvarnog stjecanja suverenosti, sve dok područje u

pitanju nije bilo efektivno zaposjednuto.

→ Međunarodni položaj Antarktika – 1959. sklopljen je Ugovor o Antarktiku na 30 godina, a

stupio je na snagu 1961. Tim ugovorom zabranjene su između ostalih, sve mjere vojne naravi.

Na Antarktiku su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe. Proglašena je slobodna

miroljubivih znanstvenih istraživanja. Ugovor o Antarktiku ostao je na snazi i nakon isteka

roka od 30 godina 1991. Time i svi zahtjevi za suverenošću nad njegovim dijelovima

temeljem teorije sektora ostaju i dalje zaleđeni.

UVEĆANJE DRŽAVNOG PODRUČJA PRIRODNIM ZBIVANJIMA ILI NA

VJEŠTAČKI NAČIN – Prirodno uvećanje područja neke države može se zbiti na graničnoj

rijeci ili na morskoj obali neke države.

Tok vode i bujice mogu na graničnoj rijeci otplaviti zemlju s jedne obale i naplaviti je na

suprotnom. Ukoliko je taj proces postupan, time se pomiče granična crta na rijeci u korist

države čija je obala tako uvećana.

Riječni nanosi mogu uvećati i morsku obalu države na ušću neke rijeke gdje ona stvara deltu.

I morski valovi i morske struje mogu uvećati ili umanjiti obalu neke države.

Novi otoci koji se pojave bilo na rijeci razgraničenoj thalwegom, ili u unutrašnjim morskim

vodama ili teritorijalnom moru neke države, pripadaju drugoj državi.

Prema običajnom pravnom pravilu, sva ova opisana uvećanja područja države zbivaju se ipso

facto. Država u pitanju ne mora poduzimati nikakve akte u svrhu proširenja svoje suverenosti

na uvećanom području. Stoga i taj način stjecanja područja spada u originarne.

Ukoliko bi se zbog prirodnih zbivanja (vulkanske erupcije, narastanja koraljnog grebena i sl),

pojavio novi otok na otvorenom moru, on bi bio ničije područje (terra nullius). Svaka bi ga

država mogla prisvojiti putem okupacije.

Obale neke države moće se uvećati i na vještački način, tj. svjesno i ljudskim radom. Za

podizanje brane na međunarodnoj rijeci nužan je pristanak druge države. U tom slučaju

193

www.nasciturus.com

sporazumom se uređuje nova državna granica, ukoliko bi došlo do uvećanja obale jedne ili

duge države. Svaka obalna država ima slobodu podizanja brana i lučkih građevina na svojoj

morskoj obali.

SILA KAO NAČIN STJECANJA PODRUČJA – Subjugacija (debelacija, upokorenje),

kojoj je slijedila aneksija, bila je dopušten način stjecanja područja druge države sve dok je rat

bio priznat kao suvereno pravo svake države.

Do subjugacije je međutim, dolazilo kada je pobjednička država potpuno upokorila

pobijeđenu – u kojoj je prestao svaki oružani otpor – i potom je anektirala čitavo njeno

područje.

Kao način stjecanja područja, subjugacija je postala protupravnom usporedo s nastankom

ugovornih i običajnih pravnih pravila o zabrani agresivnog rata, te svake prijetnje silom ili

upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti država.

Deklaracija o načelima međ. prava i prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu

s Poveljom UN-a iz 1970., određuje da područje neke države ne može biti predmetom

stjecanja od strane neke druge države, koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. To je

imperativna norma.

ZASTARA I HISTORIJSKI NASLOVI – U međ. pravu razlikuju se dva aspekta zastare:

njezin pozitivni aspekt tj. dosjelost (usucapio, acquisitive presciption) glede stjecanja naslova

na nekom području i njezin negativni aspekt (extinctive prescription), koji se odnosi na

gubitak nekog prava ili na odreknuće zasnovano na podrazumijevanom prestanku

(acquiscence).

Neka država može čak i bez valjanog pravnog naslova, dakle kršenjem općeg međ. prava ili

subjektivnih prava drugih steći izvjesna prava. Uvjet za to je da u duljem razdoblju i na

miroljubiv način vrši vlast na nekom području ili na dijelu otvorenog mora, a da u tome ne

naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države. U tim okolnostima protekom vremena

pravilo ex facits jus oritur nadvladava njemu suprotno pravilo ex injuria je non oritur.

U znanosti se načelo zastare uzima kao opće načelo prava svojstveno svim pravnim

poretcima. Svaki protest onoga koji se ima pravo oduprijeti tom stanju (zakoniti vlasnik)

prekida rok zastare. Efektivni protesti koji se ponavljaju, sprječavaju stjecanje naslova putem

zastare.

Najveći je problem što opće međ. pravo ne propisuje nikakve rokove za zastaru. Zastara

ustvari nastupa tek onda kada se stvori opće uvjerenje o tome da je stvarno stanje u skladu s

194

www.nasciturus.com

međ. pravom, a u svrhu održanja stabilnosti i reda.

Bitni uvjeti nastanka historijskog naslova nad nekim područjem su:

- miroljubivo vršenje akata vlasti od posjednika bez valjanog pravnog naslova u

vremenskom razdoblju koje ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja i

- podrazumijevani pristanak (acquiescence) svih zainteresiranih država.

Od posebnog je značaja presuda Međ. suda iz 1951. o Norveškom ribolovu (UK/Norveška).

Britanija je pred sudom tvrdila da je norveško povlačenje ravnih polaznih crta uz sjevernu

obalu te zemlje putem zakona i drugih akata suprotno pravilima općeg međ. prava o zaljevima

i o najvećoj dopuštenoj štirini ter. mora. Sud je u presudi zaključio da norveške ravne polazne

crte nisu u suprotnosti s međ. pravom. Svoje je zaključak potkrijepio i činjenicom da norveški

dekreti o tim crtama iz 1869. i 18889. nisu naišli na otpor ostalih država. Dakle, norveške

ravne polazne crte postale su suprostavljive u odnosu na Britaniju temeljem njezina

podrazumijevanog pristanka.

64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA

Sve rijeke, kanali (vještački prokopi) i jezera mogu se podijeliti na 2 velike skupine.

Nacionalne (ili unutrašnje) rijeke su one koje od njihova izvora do ušća u more ili u drugu

veću rijeku protječu u granicama jedne države. Zajedno s kanalima i jezerima s istim

obilježjem, one čine dio kopnenog područja (teritorija) odnosne države.

Međunarodne rijeke su one koje razdvajaju područja dviju država (granične rijeke) ii

sukcesivno prolaze kroz više država.

Upotrebe međunarodnih rijeka možemo podijeliti u 2 velike skupine: plovidbu plovnim

dijelom rijeke uzvodno od ušća u more do točke do koje je ta plovidba moguća i korištenje

vodneih tokova u druge (neplovidbene) svrhe, poglavito za proizvodnju energije i irigaciju.

Pravo plovidbe međunarodnim rijekama

Do Francuske revoluciej krajem 18. st. u nedostatku ugovora o suprotnom, svaka pribrežna

država (država koja ima obalu na nekoj rijeci) je mogla na svom dijelu međunarodne rijeke

sprječavati plovidbu čak i brodovima ostalih pribrežnih država ili je za tu plovidbu mogla po

svojoj odluci naplaćivati pristojbe.

Tek je na Bečkom kongresu 1815. proglašeno načelo slobodne plovidbe na međunarodnim

rijeka u Europi za trgovačke brodove svih, a ne samo pribrežnih država i to po ugledu na

slobodu plovidbe otvorenim morem.

195

www.nasciturus.com

Sljedeća etapa u tim nastojanjima bilo je usvajanje, u okviru Lige naroda, Barcelonske

konvencije o režimu plovnih putova od međunarodnog značaja sa Statutom iz 1921. Ta

Konvencija, koja je za njezine stranke i danas na snazi, postavlja više pravnih načela koja se

mogu svesti na četiri:

1. sloboda plovidbe i jednakost tretmana za brodove pod zastavom svih

država stranaka,

2. pristojbe se mogu naplaćivati samo za stvarno pružene usluge i za

održavanje ili poboljšanje plovnosti rijeke,

3. predviđaju se znatne obveze za svaku pribrežnu državu glede njezina

sektora međunarodne rijeke,

4. Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja međunarodnim

rijeka: pojedinačno (svaka država u svom sektoru), regionalno (sve

pribrežne države u svom sektoru) ili međunarodno (pribrežne i treće

države).

*DUNAV* Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856. bio na snazi poseban međunarodni

režim. Na njegovom plovnom dijelu vrijedilo je načelo slobodne plovidbe za trgovačke

brodove svih država svijeta. U upravljanju Dunavom, nadležnost je imala Europska dunavska

komisija u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile.

Za međ. režim Dunava kakav je danas na snazi važne su odredbe mirovnih ugovora iz 1947. s

Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom u kojima je istim riječima potvrđeno načelo slobodne

plovidbe za državljane, trgovačke brodove i robu svih država, ali s izuzetkom kabotaže.

U Beogradu je 1948. usvojena nova Konvencija o režimu plovidbe na Dunavu. Njezine

izvorne stranke bile su pribrežne podunavske države: Čehoslovačka, Mađarska, Jugoslavija,

Bugarska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Ukrajina.

Beogradska konvencija propisuje da će plovidba na Dunavu biti slobodna i otvorena

državljanima, trgovačkim brodovima i robi svih država na temelju ravnopravnosti glede

lučkih i plovidbenih taksa, kao i glede uvjeta trgovačke plovidbe. Kabotaža (lokalni prijevoz

između luka u jednoj državi) rezervirana je samo za tu državu.

Načelo slobodne plovidbe svih trgovačkih brodova primjenjuje se na čitavom plovnom dijelu

Dunava od Ulma u Njemačkoj do Crnog mora, o to kruz rukavac Sulina u Sulinskom kanalu.

Režim slobodne plovidbe Dunavom ne proteže se na kanale i na plovne dijelove rijeka koje

utječu u Dunav (te tako ni Drave ni Save).

Države stranke Konvencije preuzele su obveze glede održavanja i poboljšanja plovnog dijela

Dunava.

196

www.nasciturus.com

Dunavska komisija, koja danas ima sjedište u Budimpešti, sastoji se od po 1 predstavnika

podunavksih država. Njezine nadležnosti pretežito su savjetodavne, ali uz neke važne

izuzetke. Ona skrbi o izvršenju Konvencije, izrađuje opći plan velikih radova u interesu

plovidbe, daje savjete glede izvršenja radova. Kordinira rad hidrometeoroloških službi na

Dunavu, izdaje jedinstveni hidrometeorološki bilten i predviđanja na dulju ili kraći rok. Takse

za plovidbu i lučke takse, svaka pribrežna država naplaćuje od brodova ovisno o visini

njezinih rashoda za osiguranje plovidbe u njenom sektoru.

*RAJNA* - Za Rajnu se primjenjuje Konvencija iz Mannheima iz 1868. dopunjena najprije

Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919. te Konvencijom iz Strasbourga iz 1963. Na Rajni

ustvari ne postoji potpuna sloboda plovidbe za brodove pod zastavama nepribrežnih država.

Takvi su brodovi u prošlosti morali imati ovlaštenje za plovidbu neke od pribrežnih država, a

danas od Središnje komisije za plovidbu Rajnom. Kabotaža je rezervirana za državljane

pribrežnih država, te ostalih država članica EU.

Korištenje međunarodnih vodenih tokova u neplovidbene svrhe

Glede takvih upotreba vodenih tokova, međunarodna judikatura, praksa i znanost prihvaćaju

pojam širi od međ. plovnih puteva, dovoljnog samo za svrhe plovidbe. Danas se u pravnom

smislu govori o hidrauličkom bazenu, kao o širem području s kojeg neke rijeka odvodi sve

površinske i podzemne vode.

Sva složena pitanja razumnog gospodarenja s nekom graničnom rijekom ili s onom koja

protječe kroz više država, poput iskorištavanja njenih potencijala za proizvodnju električne

energije, isušivanja, nadvodnjavanja te u industrijske svrhe koje uvijek nosi rizik onečišćenja,

ne mogu se riješiti nekim apstraktnim pravilima općeg međ. prava.

Čini se da postoji općeniti sporazum o pravilu, potvrđenom u praksi država, da je upotreba

voda međ. rijeka podvrgnuta međ. pravu. Tokovi voda međ. graničnih i drugih rijeka nisu u

arbitrarnoj (samovoljnoj) vlasti neke od pribrežnih država. Pravilo je međ. prava da niti jedna

država ne smije izmijeniti prirodne uvjete područja susjedne države. Stoga država, ne samo da

ne smije zaustaviti ili skrenuti tok vode, koji teče s njezina područja na područje susjedne

države, nego također ne smije koristiti vodu rijeke na način da bi ugrozila susjednu državu ili

bi je onemogućila da se na prikladan način koristi tim vodenim tokom na svom području. Ovo

se načelo odnosi na pribrežnu državu koja leži uzvodno, prema pribrežnoj državi koja leži

nizvodno na istom vodenom toku. Ali još starije pravno pravilo određuje da niti nizvodna

197

www.nasciturus.com

država ne smije podizati nikakve zapreke na vodenom toku koje bi izazvale poplave (kao i

druge štete) na području države koja leži uzvodno.

Zajednice pribrežnih država svojim postojanjem namežu dužnost poštivanja zajedničkih

interesa prema izreci sic utere tuo ut alienum non laedes (koristi se svojim tako da ne smetaš

drugom), a na kojoj se zasniva i načelo zabrane zloupotrebe vlastith prava.

Drugo načelo općenite naravi leži u pojmu pravične raspodjele voda, koje bi trebalo biti

ciljem pregovora zainteresiranih država u svrhu postizanja pravičnog rješenja, ili takve odluke

nekog arbitražnog ili sudskog tijela.

Međunarodna jezera

Jezera potpuno okružena područjem samo jedne države dio su njezina državnog teritorija. Ali

poput jezera Lanoux koje se nalazi u Francuskoj, ona mogu biti dijelovima međ.

hidrografskog bazena, i tada su podložna međ. uređenju.

Granična jezera nalaze se na granicama dviju ili triju država. Velika jezera, smještena između

Kanade i SAD-a u plovnoj su vezi s Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St. Lawrence.

Sve su pribrežne države do dana razgraničile površinu svih graničnih jezera, a ugovorima

uređuju i druga pitanja poput napajanja i odvođenja vode iz jezera, održavanja ribljih vrsta te

očuvanja okoliša.

Očuvanje okoliša na vodenim tokovima

Uz odlijevanje vode iz kanalizacije u urbanim sredinama, osobito je opasno ispuštanje

iskorištenim voda, kemijskog otpada i motornih ulja iz tvornica, ispuštanje farmaceutskog

otpada, te voda koja se hlade nuklearne elektrane.

Po jednom mišljenu, onečišćenje vodenog toga bilo bi svaka fizička, kemijska ili biološka

promjena sastava ili kakvoća voda koja je neposredno ili posredno posljedica ljudskog

djelovanja, a škodi zakonitom korištenju tih voda i tako uzrokuje štetu.

65. ZRAČNI PROSTOR

Suverenost država u zračnom prostoru

198

www.nasciturus.com

Pozornost znanosti međ. prava glede pitanja suverenosti država u zračnom prostoru javila se

tek pronalaskom aviona tj. letjelica težih od zraka.

Glede pravnog položaja zračnog prostora iznad područja svake države, uključujući tu i njeno

teritorijalno more, do pred I. svjetski rat bilo je nekoliko suprostavljenih gledišta, a sva su bila

pod utjecajem pravila iz prava mora.

Neki su pisci zagovarali punu slobodu tog prostora po ugledu na slobodu otvorenog mora, dok

su drugi zagovarali suverenost svake države u njenom zračnom prostoru. Izbijanje I. svjetskog

rata razriješilo je tu dvojbu, s obzirom da su se tada pokazale opasnosti od napada iz zraka. Ne

samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države, priklonile su se gledištu o suverenosti

svake od njih u svom zračnom prostoru, i to do neograničenih visina.

Ta su načela na precizniji i na djelomično uži način bila potvrđena u Čikaškoj konvenciji o

civilnom zrakoplovstvu iz 1944. prema kojoj države ugovornice priznaju da svaka država ima

potpunu i isključivu suverenost u zračnom prostoru iznad svog teritorija.

Međutim Čikaška konvencija ne predviđa potpunu slobodu neškodljivog prelijetanja čak ni

civilnih zrakoplova ostalih njenih država stranaka. Predviđa se da je Konvencija primjenljiva

na civilne, ali ne i na državne zrakoplove. Također, svaka država stranka priznaje drugim

strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja preko svog područja bez

prethodnog odobrenja. uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prislilno spuštanje.

*

Na temelju tih propisa razvilo se nekoliko temeljnih načela općeg međ. prava iz te oblasti.

Zračni prostor iznad otvorenog mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti

jedne države, slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta.

Podrazumijeva se ista slbooda prelijetanja u zračnom prostoru iznad gospodarskog pojasa

onih država koje su ga proglasile. Dakle, ta je sloboda jednaka slobodi plovidbe svih brodova

otvorenim morem i gospodarskim pojasom država.

Međutim, u zračnom prostoru iznad svog kopnengo područja, unutrašnjih morskih voda i

teritorijalnog mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost.

Država ima pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja

stranim zrakoplovima svih vrsta. Ali niti jedna država, zbog njezinin vlastitih interesa, više

nije u stanju u mirno doba potpuno zatvoriti svoj zračni prostor za prelijetanje i svoje zračne

luke za spuštanje stranih civilnih zrakoplova.

Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova

199

www.nasciturus.com

Zrakoplov je svaki stroj koji može se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku

različitom od zračnog potiska na zemljinoj površini. U zrakoplove stoga spadaju avioni,

helihopteri i jedrilice, ali ne spadaju naprave koje se krežu površinom zemlje ili mora

uzdignute na zračnom jastuku (hoverkrafti ili lebdjelice).

Zrakoplov je stoga u pravnom smislu pojam širi od aviona i ta dva izraza ne treba uzimati kao

sinonime.

Čikaška konvencija je izvršila temeljnu podjelu zrakoplova na civilne i na državne. Među

ovim drugima ona navodi one koji se koriste u vojnoj, carinskoj i redarstvenoj službi. Niti

jedan državni zrakoplov neke njezine stranke ne moće prelijetati područje druge države, ili na

njega sletjeti, bez prethodnog odobrenja temeljenog na posebnom sporazumu ili na drugi

način, i prema uvjetima koji su tamo određeni.

Sami se civilni zrakoplovi u međunarodnom zračnom prometu dijele na one koji su angažirani

u redovitom prometu, te na ostale.

Svaki zrakoplov mora biti registriran u nekoj državi po njenim uvjetima i propisima, i on nosi

njenu pripadnost. Niti jedan zrakoplov ne smije istovremeno biti registriran u više država.

U međunarodnoj zračnoj plovidbi svaki zrakoplov mora imati:

- uvjerenje o njegovoj registraciji,

- uvjerenje o njegovoj plovidbenoj sposobnosti,

- dozvolu za svakog člana posade,

- putnu knjigu,

- dozvolu za rad radio postaje zrakoplova,

- poimenični popis putnika s oznakom mjesta njihova ukrcaja i iskrcaja, te

- manifestom i detaljnim popisom tereta.

Temeljna načela međunarodnog civilnog zračnog prometa

Međunarodni zračni promet ne obavlja se temeljem običajnih pravila općeg međ. prava, već

propisiama ugovornog karaktera.

Već su su na Čikaškoj konferenciji 1944. sukobili interesi SAD-a koje su si kroz slobodnu

konkurenciju nastojale osigurati privilegiran položaj u međ. zračnom prometu te interesi

ostalih država. Raspravljalo se o 5 sloboda tj. prava i to:

1. pravu prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja,

2. pravu slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih, a ne iz

komercijalnih razloga (opskrba gorivom, otklanjanje kvarova na

zrakoplovu i sl).,

200

www.nasciturus.com

3. pravu iskrcaja putnika, pošte i tereta iz države kojoj zrakoplov pripada,

4. pravu ukrcaja putnika, pošte i tereta u državu kojoj zrakoplov pripada i

5. pravu iskrcavanja i iskrcavanja putnika, pošte i tereta između zračnih luka

bilo koje države stranke Konvencije.

Na konferenciji su između ostalih usvojena 2 sporazuma – Sporazum o međunarodnom

zračnom tranzitu («Sporazum o dvjema slobodama») i Sporazum o međunarodnom zračnom

transportu (prijevozu) («Sporazum o 5 sloboda», kojeg su zagovrarale SAD). Ali s obzirom na

veoma malen broj njegovih stranaka, ubrzo su ga potom otkazale i same SAD.

Otada se međ. civilni zračni promet zasniva pretežito na dvostranim ugovorima država

kojima, na temelju reciprociteta, svaka od njih vodi računa o svojim posebnim interesima.

1984. Čikaška konvencija dopunjena je na Skupštini ICAO-a na način da se propisuje da se

svaka država mora suzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu.

Sprječavanje i kažnjavanje zločina izvršenih u zrakoplovu

Pitanje sudbenosti glede dijela počinjenih na zrakoplovu može biti veoma složeno.

Teritorijalna država iznad koje zrakoplov leti imat će teškoće za provedbu svoje sudbenosti

ako zrakoplov samo prelijeće njeno područje i ne slijeće u neku njenu zračnu luku.

Putnici i posada u zrakoplovu podrgnuti su do neke mejre i sudbenosti države čiji su građani.

Zahtjev za sudbenošću može istaknuti i država u kojoj je zrakoplov registriran.

Pitanje je teško i stoga što je ekstradicija počinitelja kaznenih dijela složen postupak, do kojeg

u većini država ne može doći ako nema ugovora između država u pitanju.

Onečišćenje atmosfere

Zagađivanje zraka je najteži i najteže rješiv problem za budućnost čovječanstva. Vrste i

uzroke onečišćenja zraka možemo grubo podijeliti na:

- zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora: to je područje relativno dobro

pokrivreno pravilima pozitivnog međ. prava. U novije vrijeme je nastala i opasnost

da nuklearne tvari dođu u posjed terorista ili običnih kriminalaca. 1963. u Moskvi

je potpisan Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku, u izvanzračnom

prostoru i pod vodom.

- zagađenja zraka ostalog porijekla: onečišćenje atmosfere iskuštanjem nekih

plinova ima štetnih posljedica po čitav planet.

66. SVEMIR

201

www.nasciturus.com

Do 1957. vladalo je opće uvjerenje da zračni prostor država dopire do neograničenih visina.

To se izmijenilo 4.10.1957., kada je bivši Sovjetski Savez lansirao u Zemljinu orbitu svoj prvi

vještački satelit Sputnjik. Time je nastalo novo stanje u međ. pravu. Zračni prostor iznad

područja država postao je ograničen. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u

Zemljinu orbitu i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju učiniti. Te je djelatnosti potom

trebalo pravno urediti i ograničiti, da ne bi predstavljale prijetnju sigurnosti država na Zemlji.

Običajna pra ila svemirskog prava kodificirana su u Ugovoru o načelima koja uređuju

djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska

tijela, usvojenom 1967.

Istraživanje i iskorištavanje svemira mora se obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i

moraju biti dobro čitavog čovječanstva. Riječ je o konceptu zajedničke baštine tj. općeg dobra

čovječanstva. Svemir (uključujući Mjesec i druga nebeska tijela) slobodan je za istraživanje i

iskorištavanje (uključivši znanstveno istraživanje) od svih država bez diskriminacije, u

uvjetima jednakosti i u skladu s međ. pravom.

Države se joj nisu usuglasile o tome na kojim visinama zračni prostor završava, i otkuda

počinje svemir. U raspravama prijedlozi su da to bude između 10 i 100 milja iznad Zemljine

površine.

Poput otvorenog mora, svemir niej res nullius, nego je apstraktno govoreći res communis

omnium, i extra commercium.

Država stranka Ugovora iz 1967., u čijem je registru upisan objekt lansiran u svemir, zadržava

sudbenost i nadzor nad tim objektom i njegovom posadom sve dok se nalazi u svemiru ili na

nekom nebeskom tijelu.

Također, propisuje se da svaka država stranka Ugovora koja lansira ili omogući lansiranje

nekog objekta u svemir – ali i država s čijeg je područja ili uređaja objekt lansiran –

međunarodno je odgovorna za štetu koju takav objekt ili njegovi djelovi prouzroče drugoj

državi stranci ili njenim fizičkim ili pravnim osobama i to kako na zemlji, tako i u zračnom

prostoru ili svemiru.

Ustanovljen je i režim demilitarizacije svemira. Države stranke su se obvezale da ne stavljaju

nuklearno oružje ili bilo koju vrst oružja za masovno uništenje, u orbitu oko Zemlje ili na

nebeska tijela, te da ih ne stacioniraju u svemiru na drugi način. Zabranjuje se uspostavljanje

vojnih baza, uređaja i utvrđenja, obavljanje pokusa svim vrstama oružja, te izvođenje vojnih

manevara na nebeskim tijelima.

67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

202

www.nasciturus.com

More prekriva 71 % Zemljine površine dok kopneni dio čini samo 29 %. Ono čini cjelinu čiji

su svi dijelovi međusobno povezani, dok s druge strane kopno ne čini cjelinu. Čovječanstvo

će u budućnosti sve više ovisiti o morskim resursima.

Razvoj prava mora do modernog doba

U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavale dvije oprečne tedencije: jedna za

osiguranje slobode mora za sve, i druga za proširenje vlasti država nad morskim prostorima.

U rimskom pravu more se izjednačavalo sa zrakom i vodom koja teče pa i s morskom obalom.

Prema tome more kao in usu communis, nije moglo biti predmetom privatnog vlasništva.

Morem se nisu mogli koristiti jedino neprijatelji rimskog naroda koji su smatrani

neprijateljima čovječanstva.

U doba feudalizma, od 9. st. počinje prevladavati gledište da su dijelovi mora pod

vrhovništvom pojedinih feudalnih vladara, ili uvjetno rečeno, država. Pod vlašću države,

najčešće su bili dijelovi mora koji se danas smatraju unutrašnjim morskim vodama. Države su

smatrale da imaju i izvjesnu vlast nad mnogo širim dijelovima mora uz njihovu obalu i ta je

vlast začetak onoga što se kasnije nazvalo teritorijalnim morem. Međutim, sadržaj te vlasti

sve do 16. st. u različitim je morima bio različitim.

Neke države isticale su zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija (Mleci) od 13. st.

svojatala je Jadransko more iako nikad nije posjedovala sve njegove obale. Nisu dopuštali

plovidbu Jadranom bez odobrenja i naplaćene pristojbe. Poznat je bio obred vjenčanja

mletačkog dužda s Jadranskim morem, prigodom čega je u more bacan zlatan prsten.

Nizozemski pravnik Hugo Grotius u poznatom spisu Mare liberum, objavljenom 1609.,

usprotivio se tim neumjerenim zahtjevima država.

Tek od druge polovice 18. st. države su si ugovorima uzajamno priznavale vlast nad morem

do dometa topa.

Pravo mora do konca II. svjetskog rata

Na prijelazu iz 19. u 20. st. pravo mora se prilično konsolidiralo. Na moru su postojala samo 3

općenito priznata pravna režima.

Unutrašnje morske vode obuhvaćale su more do najniže crte oseke, potom luke, ušća rijeka i

zaljeve. Bila je sporna najveća dopuštena širina ulaza u zaljev. U načelu ona nije smjela biti

veća od dvostruke širine teritorijalnog mora.

Teritorijalno more činilo je morski prostor (ili pojas) uzduž obale svake države, čija se

polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica drugih dijelova unutrašnjih

203

www.nasciturus.com

voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora. Zahtjevi država kretali

su se između 3, 4 i 6 morskih milja.

Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstva, izvan granica teritorijalnog

mora obalnih država. Ono je bilo otvoreno svima za plovidbu, za ribolov, za polaganje

podmorskih kabela, a od početka 20. st. i za prelijetanje.

Nakon što je 1920. u SAD-u uvedena prohibicija alkohola, otpočeo je razvoj prava mora u

drugom smijeru. Širina teritorijalnog mora od samo 3 milje toj zemlji nije bila dovoljna za

suzbijanje krijumčarenja alkohola koje je postalo veoma unosno. Zakonom (Tarrif Act) iz

1922. propisano je pravo pretrage i mogućnost konfiskacije krijumčarskog broda sve do 12

milja od obale. Bio je to začetan novog režima na moru koji će se kasnije u nas nazvati

vanjskim morskim pojasom.

Između dva svjetska rata pod okriljem Lige naroda dolazi do prvog pokušaja kodifikacije

prava mora. Na Ženevskoj kodifikacijskoj konferenciji 1930. trebalo je, između ostalog,

izraditi i usvojiti mnogostranu konvenciju o teritorijalnom moru na temelju prethodnog rada

odbora stručnajka i prikupljenih mišljena država. Konferencija je završila neuspjehom jer se

države sudionice nisu mogle usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

1939. ministri vanjskih poslova američkih republika usvajaju Panamsku deklaraciju, kojom je

pojas u Atlantiku, određen geografskim koordinatama, ali udaljen od američke obale između

200 i 300 milja proglašen pojasom neutralnosti.

Prva i druga konferencija UN-a o pravu mora

Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN-a izradila je nacrt propisa koji je

razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN-a o pravu mora održavnoj u Ženevi 1958.

Materija o pravu mora na toj je Konferenciji razdijeljena u 4 posebne konvencije.

→ KONVENCIJA O TERITORIJALNOM MORU I VANJSKOM POJASU potvrdila je suverenost obalne

države u njenom teritorijalnom moru. Između ostalog, ona je dopustila povlačenje ravnih

polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora u krajevima u kojima je obalna crta

duboko razvedena ili usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se

niz otoka.

U propisima o zaljevima, određena je između ostalog, najveća dopuštena širina ulaza u zaljev

od 24 morske milje.

Glede vanjskog morskog pojasa ta je Konvencija predvidjela da je on dio otvorenog morga, u

kojem obalna država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih carinskih, fiskalnih,

useljeničkih i zdravstvenih propisa na svojem državnom području i u teritorijalnom moru.

204

www.nasciturus.com

Utvrđena je najveća dopuštena širina tog pojasa, i to do 12 morskih milja od polazne crte od

koje se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da širina teritorijalnog mora i vanjskog

pojasa u njegovu produžetku ne smiju zajedno prijeći udaljenost od 12 milja.

Neuspjeh Prve konferecije iz 1958. bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele

usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

→ KONVENCIJA O EPIKONTINENTSKOM POJASU, propisala je da obalna država nad svojim

epikontinentskim pojasom suvrena prava (dakle ne potpunu suverenost poput one u

teritorijalnom moru), radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava.

Po toj Konvenciji, more iznad tog pojasa činilo je dio otvorenog mora.

Ova konvencija značajna je zbog toga jer je ne samo priznala epikontinenski pojas kao novi

institut općeg međ. prava, nego je i propisala da svaka obalna država ima epikont. pojas.

Konvencija predviđa dvostruki kriterij: dubinu i eksplotabilnost. Propisano je da taj pojas čini

morsko dno i podzemlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnog mora

do dubine od 200 metara, ili preko te granice do točke gdje dubina vode nad njime dopušta

iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora.

→ KONVENCIJA O OTVORENOM MORU kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima

razvijalo putem običaja. U Konvenciji je navedeno da se otvorenim morem smatraju svi

djelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama.

Otvoreno more je slobodno za sve narode. Slobode mora podrazumijevaju osobito za obalne i

za neobalne države, slobode plovidbe, ribolova, polaganja podmorskih kabela i cjevovoda i

slobodu prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne

države.

→ KONVENCIJA O RIBOLOVU I OČUVANJU BIOLOŠKIH BOGATSTAVA OTVORENOG MORA imala

je dvostruku svrhu. S jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih zemalja na

ribolov u otvorenom moru, koje je potvrđeno i u Konvenciji o otvorenom moru. U isto

vrijeme trebala je zaštititi legitimne interese obalnih država u dijelovima otvorenog mora u

blizini njihove obale.

*

1960. sazvana je Druga konferencija UN-a o pravu mora, također u Ženevi. Ona je trebala

ponovo razmotriti širinu teritorijalnog mora i granice isključivog ribolova obalnih država.

Kompromisan prijedlog SAD-a i Kanade da jedinstvena širina teritorijalnog mora iznosi 6

milja, uz daljih 6 milja za ribolovnu zonu, nmije bio prihvaćen jer mu je za to nedostajao

samo 1 glas. Tako je ta Konferencija, poput one iz 1930., prošla bez rezultata.

205

www.nasciturus.com

Bivša Jugoslavija bila je među rijetkim zemljama koje su ratificirale sve 4 konvencije. RH

notifikacijom sukcesije postala je strankom svih ovih osim one o ribolovu na otvorenom

moru.

Uz sve navedeno, te su konvencije između njihovih stranaka i danas na snazi. One su to ostale

i nakon što je Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. stupila na snagu 16.11.1994.

Treća konferencija UN-a o pravu mora

Treća koferencija UN-a o pravu mora otpočela je u New Yorku 1973. a dovršena je 1982.

potpisivanjem u Montego Bayu na Jamajci nove Konvencije UN-a o pravu mora.

Najveće pomorske sile pristale su da se Konvencijom dopusti širina teritorijalnog mora do 12

milja, ali su ishodile novi institut tranzitnog prolaska kroz sve tjesnace koji služe

međunarodnoj plovidbi a u svom najužem dijelu nisu širi od 24 milje. Granica vanjskog

morskog pojasa pomaknuta je na 24 milje od polazne crte.

Za prostor dna i podzemlja oceana izvan novih i veoma proširenih granica nacionalne

jurisdikcije Konvencija je usvojila naziv Zona (Area, la Zone). O međunarodnom režimu te

Zone na Konferenciji se najviše pregovaralo. Mnogi su se tada zanosili nadama da će njeno

gospodarsko iskorištavanje ubrzo otpočeti i da će donositi goleme dobiti, koje su se trebale na

temelju solidarnosti raspodijeliti svim državama svijeta – obalnim i neobalnim. Osim pravnog

uređenja Zone i propisa o razvoju njezina bogatstva, međunarodni režim propisan u njemu

predviđa ustanovljenje Vlasti koja bi u Zoni djelovala u ime čitavog čovječanstva.

Ova Konvencija stupila je na snagu 16.11.1994.

Konvencija iz 1982. i opće običajno pravo mora

Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. opsežan je međunarodni instrument s 320 članaka

raspodijeljenih u 17 dijelova, uz 9 aneksa.

Dijelovi te Konvencije koji potvrđuju istovjetna pravila s onima iz ženevskih konvencija iz

1958., propisi su koji predstavljaju čistu kodifikaciju običajnog prava na sanzi. Mnogi propisi

iz te Konvencije predstavljali su 1982. progresivni razvoj općeg običajnog prava. Tu se radi o

propisima koji ovlašćuju države da prošire svoje teritorijalno more do 12 milja, te vanjski

morski pojas do 24 milje od polazne crte. To su i propisi koji potvrđuju vanjsku granicu

epikont. pojasa do 200 milja od polazne crte za sve obalne države bez progašenja.

Odredbe o legislaciji prava mora, koje 1982. nisu potvrđivale tada postojeću praksu država, u

Konvenciji iz 1982. su relativno malobrojne. Radi se o propisima o tranzitnom prolasku

stranih brodova međunarodnim tjesnacima koji služe međ. plovidbi. Zatim, tu su i odredbe

206

www.nasciturus.com

koje dopuštaju nekim obalnim državama da prošire svoj epikont. pojas preko 200 milja, sve

do vanjskog ruba kontinentalne orubine.

Među kontraktualnim propisima najvažniji su oni koji se odnose na Međunarodnu zonu.

Značajke i pregled pravnih režima na moru prema dosadašnjem pravu

Konvencija iz 1982. podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim djelovima mora.

Danas na cjelokupnom morskom prostoru ustvari postoji 10 različith režima.

Pravni režim nekog od tih prostora ovisi o pravima na izvjesne upotrebe mora u granicama

odnosnog prostora. Od davnina su poznate upotrebe mora u svrhe plovidbe i ribolova.

S obzirom na odnos isključivih prava obalne države, te prava i sloboda svih država, sve

dijelove mora, morskog dna i podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, možemo podijeliti

nu 3 velike skupine:

1. DIJELOVI MORA, MORSKOG DNA I PODZEMLJA KOJI ČINE DRŽAVNO PODRUČJE - U njih

spadaju unutrašnje morske vode, arhipelaške vode arhipelaških država i teritorijalno more.

Prema običajnom pravu mora potvrđenog ugovornim propisima uključujući i Konvenciju iz

1982., nad tim djelovima mora, koji obuhvaćaju i morsko dno i podzemlje, te zračni prostor

iznad njih, proteže se suverenost obalne države.

2. DIJELOVI MORA, MORSKOG DNA I PODZEMLJA U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA SUVERENA

ILI NEKA DRUGA PRAVA – Tu spadaju vanjski morski pojas, gospodarski pojas (isključiva

ekonomska zona) i epikontinentski pojas. Ti morski prostori koji se preklapaju nisu dijelovi

državnog područja obalne države. U njima je vlast obalne države znatno umanjena, naročito u

korist slobode plovidbe za brodove i prelijetanja za zrakoplove svih država.. Međutim, u tim

prostorima sve treće države uživaju slobodu plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih

kabela i cjevovoda, kao i na otvorenom moru. S druge strane, obalna je država u tim

prostorma stekla dalekosežna gospodarska praa na žive i nežive prirodne izvore.

3. DIJELOVI MORA, MORSKOG DNA I PODZEMLJA IZVAN GRANICA NACIONALNE JURISDIKCIJE

DRŽAVA – U njih spadaju otvoreno more i Međunarodna zona dna mora i oceana. U tim

dijelovima niti jedna država ne može vršiti isključivu vlast, osim nad brodovima koji plove

pod njezinom zastavom, te u još nekim posebnim slučajevima.

B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE

68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

207

www.nasciturus.com

Vanjske granice unutrašnjih voda

Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje

morske vode spada more do crte niske vode, zatim ušća rijeka, zaljevi te more unutar ravnih

polaznih crta.

Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode (između crte plime i crte oseke),

spadaju u unutrašnje morske vode. Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine

crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sustava i čine

dio obale.

Kod ušća rijeka ukoliko se rijeka neposredno ulijeva u more, vanjska granica će biti pravac

preko ušća rijeke između točaka na crti niske vode na obalama. Ako ušće rijeke čini estuarij,

tj. deltu, onda se u tom pogledu primjenjuju pravila koja važe za zaljev.

Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno. Površina mora u zaljevu mora biti

jednaka ili veća od površine polukruga kojem je promjer crta povučena preko ulaza u zaljev.

Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje. Gdje zbog postojanja otoka zaljev ima više

od jednog ulaza, zbroj tih ulaza ne smije prelaziti 24 milje. Ako tako određen ulaz prelazi 24

milje, obalna država može u unutrašnjosti zaljeva povući ravne crte od 24 milje, tako da te

dužine zatvore najveću moguću površinu vode.

Sa stajališta međ. prava ne postoje razlike između zaljeva i tzv. unutrašnjih mora, tj. onih

mora koja su okružana kopnom ali su u prirodnoj vezi s drugim morima. Tako je npr.

Azovsko more činilo unutrašnje vode SSSR-a.. Naprotiv, Kaspijsko more, Aralsko more,

Mrtvo more i dr. s gledišta međ. prava nisu ni mora ni zaljevi, nego jezera jer su sa svih strana

okružena kopnom, a nemaju prirodnu vezu s drugim morima.

Ovi propisi o zaljevima ne primjenjuju se na tzv. historijske zaljeve (historijska su prava

stečena dosjelošću). Ipak, postoji dosta historijskih zaljeva s ulazom širim od 24 milje koji su

stekli taj položaj dosjelošću. To je npr. Riški zaljev i Hudsonov zaljev.

More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novijeg razvoja. U krajevima gdje je obalna crta

duboko razvedena (razuđena) i usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini

nalazi niz otoka, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjse

točke. Tako povučene ravne polazne crte ne smiju se znatno udaljiti od općeg smijera obale, a

morski prostori obuhvaćeni unutar tih crta moraju biti dovoljno povezani s kopnenim

područjem da bi bili podvrgnuti režimu unutrašnjih morskih voda. Prilikom povlačenja ravnih

polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekog

kraja.

208

www.nasciturus.com

Režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz međunarodnog prometa, ušća rijeka i

zaljeva

Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. Ustvari jedino

u tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjednačena s onom koju

uživa u svom kopnenom prostoru.

Ako obalna država dopusti pristup stranim trgovačkim, ratnim očo drugim brodovima u te

dijelove svojih unutrašnjih morskih voda, njihov je položaj jednak kao da se nalaze u nekoj

luci otvorenoj za međ. promet te države.

Uz to, obalna država može po svojoj volji mijenjati, suspendirati i ukidati te propise, jer se ne

radi o obvezama po međ. pravu.

Prema općem običajnom pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku

ili sidrište brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge više sile.

Pravo pristupa u tim okolnostima uživaju svi brodovi.

Režim luka otvorenih za međunarodni promet

Svaka obalna država određuje svojim propisima više svojih luka otvrenima za međ. promet.

Te luke moraju imati odgovarajuće obale, lukobrane, uređajue i postrojenja za pristajanje,

sidrenje i zaštitu brodova, zatim za ukrcavanje i iskrcavanje putnika i robe. U tim lukama

nalaze se policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne države

Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova na snazi je Opća konvenciaj o morskim

lukama sklopljena 1923. u Ženevi (obvezuje i Hrvatsku).Pod uvjetom reciprociteta ona

osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova drugih ugovornica u lukama

otvorenima za međ. promet svake njezine stranke. Ali izvan tog mnogostranog ugovornog

odnosa većina obalnih država sklopila je velik broj dvostranih ugovora o tom pitanju.

Ako neka obalna država iz političkih ili sličnih razloga zatvori neke ili sve svoje luke

brodovima neke druge države, bilo da s njom ima ugovorne odnose ili ne, izlaže se jednakim

mjerama glede pristupa njenih brodova u luke te druge države. Upravo stoga ta se pravila

danas široko i samo uz rijetke izuzetke poštuju

Neke od najvećih svjetskih luka (London, Hamburg, Rotterdam i dr.) nisu smještene na samoj

morskoj obali nego se nalaze u unutrašnjosti kopna, a s morem su povezane rijekom, kanalom

ili jezerom. Neke druge luke smještene su u zaljevima i u unutrašnjim morima. Pravo pristupa

tim lukama podrazumijeva i pravo prolaska kroz dio rijeke, kanala ili jezera, zatim kroz

zaljeve i unutrašnja mora, koliko je to potrebno radi ulaska ili izlaska iz luke.

209

www.nasciturus.com

Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međ. promet ograničeno je samo na trgovačke

brodove, bilo da su u privatnom vlasništvu ili državnom vlasništvu i to samo na one koji nisu

na nuklearni pogon. Za sve druge brodove: ratne ,državene brodove koji nemaju trgovačku

namjenu, ribarske, te za sve brodove na nuklearni pogon, obalna država ima pravo zabraniti

pristup svojim lukama, uvjetovati ga prethodnom dozvolom ili makar prethodnom najavom.

Ali ni pravo pristupa stranih nenuklearnih trgovačkih brodova u luke neke države nije

apsolutno.

Položaj stranih brodova u lukama

Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u

luci u načelu je podloža vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od

vršenja svoje sudbenosti. Obalna država uzdržava se od vršenja kaznene sudbenosti u

stvarima unutrašnje discipline ili djela počinjenih među članovima posade na brodu, sve dok

mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik brodu ili konzul države zastave ne pozove

lokalne vlasti upomoć.

Obalna država uzdržava se od vršenja svoje građanske sudbenosti u sporovima između

zapovjednika, časnika i posade broda. Ali kad su u pitanju prava putnika i drugih osoba koje

nisu članovi posade, obalna država vrši svoju građansku sudbenost.

Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom i za

djela počinjena prije ulaska u njenu luku, u njezinom teritorijalnom moru, gospodarskom i

epikont. pojasu, a kad se radi o zagađenjima velikih razmjera i u dijelu otvorenog mora u

blizini obale.

Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratno brodu ili državnom

netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivanjti njegov imunitet.

Imunitet podrazumijema nevršenje kaznene sudbenosti za sva djela počinjena na brodu, ali i

za djela izvršena u službenoj dužnosti u vezi s brodom i na kopnu. Ali kaznenna sudbenost se

vrši za djela koja članovi posade počine na kopnu izvan službene dužnosti.

Obalna država ne vrši građ. sudbenost nad ratnim i drugim državnim netrgovačkim

brodovima glede sudara, spašavanja, pružanja pomoći, sporova o vlasništvu nad brodom, kao

i zbog zagađivanja.

Građ. sudbenost obalne države proteže se na djela članova posade izvršena izvan službenih

dužnosti na kopnu, ali mjere izvršenja ne bi smjele priječiti obavljanje njihovih vojničkih

dužnosti. Putnici koji po svom položaju uživaju imunitet izuzeti su od sudbenosti obalne

države.

210

www.nasciturus.com

Režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama

Prema Ženevskoj konvenciji iz 1958. izričito propisuje da, kada se određivanjem ravne

polazne crte u skladu s njenim odgovarajućim propisma kao unutrašnje morske vode obuhvate

prostori koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnog ili otvorenog mora, u tim će vodama

postojati pravo neškodljivog prolaska. Bit tog propisa potvrdila je i Konvencija iz 1982.

(dodala i gospodarski pojas), koja za te djelove predviđa jednak režim kao i u teritorijalnom

moru.

69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA

Pravo na arhipelaške vode

Arhipelaške vode su novi institut međ. prava o kojima su propisi prvi put predviđeni

Konvencijom iz 1982.. Pravo na arhipelaške vode priznaje se tzv. oceanskim arhipelaškim

državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednog ili više arhipelaga, te moguće i

drugih otoka. Prema propisima Konvencije iz 1982. mali broj država ima pravo na arhipelaške

vode. To su npr. Indonezija, Filipini, Bahami, Fidži, Mauricijus i dr.

Arhipelaške vode se pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. Ako ih neka

arhipelaška država ne proglasi, tada u njenim vodama između otoka ostaje prijašnji režim, tj.

teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora. Arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv.

ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih

grebena u arhipelagu, s tim da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci.

S vanjske crte ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svog

teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentski pojas

preko granice od 200 milja.

More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda. U tom se

izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom unutrašnjih morskih voda

arhipelaške države.

Prava i dužnosti arhipelaških država

Arhipelaška država uživa suverenost u njenim arhipelaškim vodama, i to bez obzira na

njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost arhipelaške države proteže se i na zračni

prostor iznad arhipelaških voda, kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz neka ograničenja. To

znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i

211

www.nasciturus.com

kopnenim područjem svih otoka, dijelovi ukupnog područja arhipelaške države. Ipak,

suverenost arhipelaške države u njenim arhipelaškim vodama natno je ograničenija nego u

pojedinim dijelovima unutrašnjim morskih voda.

Prolazak i prelijetanje arhipelaških voda

Najvažniji su propisi o pravu prolaska stranih brodova kroz arhipelaške vode, te prelijetanja

iznad njih. Kroz arhipelaške vode Indonezije i Filipina prolaze važni morski putovi iz

Indijskog u Tihi ocean. Brodovi bi morali ploviti dulje od 3000 milja da bi zaobišli te vode.

Iznad arhipelaških voda Indonezije nalaze se važne zračne ceste na putu iz Bankoka, preko

Singaporea u Australiju. Uvjet pristanka ostalih država sudionica na Trećoj konferenciji o

pravu mora na poseban režim arhipelaških voda bio je osiguranje nesmetane plovidbe i

prelijetanja kroz i iznad tih voda.

Općenito, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivog prolaska kroz arhipelaške

vode, po istim propisima iz Konvencije iz 1982. Arhipelaška država može iz razloga svoje

sigurnosti privremeno obustaviti neškodljiv prolazak stranih brodova u točno naznačenim

dijelovima svojih arhipelaških voda.

Strani brodovi i zrakoplovi koji prolaze odnosno prelijeću arhipelaške plovne putove,

podvrgnuti su pravilima prolaska arhipelaškim plovnim putovima, najvećim dijelom

indentičnima s pravilima tranzitnog prolaska za prolazak i prelet morskim tjesnacima koji

služe međ. plovidbi.

Najznačajnija dužnost arhipelaške države je da nikad ne smije obustaviti prolazak i

prelijetanje svojih arhipelaških voda.

70. TERITORIJALNO MORE

PROSTOR I REŽIM TERITORIJALNOG MORA

Teritorijalno more je pojas mora uzduž čitave obale, u kojem obalna država uživa suverenost.

Ta suverenost se proteže i na zračni prostor iznad teritorijalnog mora, kao i na njegoov dno i

podzemlje. Obalna država ima isključivo pravo nad svim živim i neživim prirodnim

bogatstvima koja se nalaze u vodama njenog teritorijalnog mora, na njegovu dnu i u

podzemlju. Ta bogatstva ona ne mora sa kim dijeliti.

212

www.nasciturus.com

Obalna država je dužna trpjeti neškodljiv prolazak stranih borodova kroz svoje teritorijalno

more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega.

Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog

mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Pomorski zakonik RH iz 1994. propisuje

širinu teritorijalnog mora od 12 mm.

Širina teritorijalnog mora mjeri se od polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili ravne

polazne crte, ili ravne arhipelaške crte. Kod zamrznutog mora širina teritorijalnog mora

računa se od kraja stalno zamrznute površine. Vanjska granica teritorijalnog mora je crta kojoj

je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorijalnog mora.

Svaka država ima pravo na teritorijalno more oko svojih otoka, pa čak i oko stijena na kojima

nije moguć ljudski ćivot. Otok je prirodan dio kopna, okružen vodom, koji je suh za visoke

vode.

Kad se obale dviju država nalaze sučelice ili se dodiruju, ni jedna od tih država nije ovlaštena

proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine (ekvidistance), kojoj je svaka točka

jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta.

NEŠKODLJIV PROLAZAK STRANIH BRODOVA

Dužnost trpljenja neškodljivog prolaska odnosi se na brodove svih država, obalnih i

neobalnih, kao i na sve vrste brodova.

Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje

morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak treba

obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako

su to uzgredni događajk u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno nevolja,

ili su neophodni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti

odnosno nevolji.

Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države.. To su najprije

neke nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti stranog broda (prijetnja ili upotreba

sile ili drugo ponašanje suprotno načelima iz Povelje UN-a, svaka vojna vježba ili obuka s

oružjem, djelatnosti radi prikupljanja obavještenja i svaka propagandna djelatnost radi

nasrtanja na obranu ili sigurnost obalne drćave i dr.) To su zatim carinski, fiskalne i

zdravstveni prekršaji o useljavanju. Nadalje svaki čin hotimičnog ili ozbiljnog zagađenja u

teritorijalnom moru suprotnog Konvenciji, svaka ribolovna djelatnost te svaka druga

djelatnost koja nije u izravnom odnosu s prolaskom broda.

213

www.nasciturus.com

Značajnu novost u Konvenciji iz 1982. čini i pravo obalne države da u svom teritorijalnom

moru propisuje plovne putove i sustave odijeljenog prometa, vodeći između ostalog računa o

preporukama Međunarodne pomorske organizacije.

Konvencija u načelu priznaje ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak

teritorijalnim morem. U tom pogledu ona ne predviđa odobrenje ili prethodnu najavu obalnoj

državi. Podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva dužna su u teritorijalnom moru

ploviti površinom i nositi svoju zastavu.

Obalna država dućna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose

na neškodljiv prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne putove i sustave odijeljenog

prometa na kartama koje na propisan način objavljuje. Na prikladan način objavljuje svaku

opasnost za plovidbu svojim teritorijalnim morem koja joj je poznata.

Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova

prolaska teritorijalnim morem. Naknade se smiju ubirati samo za posebne usluge pružene

brodu (npr. za pilotažu, tegljenje i sl).

Obalna država ima pravo u svom teritorijalnom moru poduzimati mjere potrebne radi

sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv.

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA I ZAŠTITA OD ZAGAĐIVANJA

Obalna država u ostvarivanju svoje suverenosti, ima isključivo pravo da uređuje, odobrava i

obavlja znanstvena istraživanja u svom teritorijalnom moru. Kada obalna država ima

ozbiljnog razloga vjerovati da je brod koji plovi u njenom teritorijalnom moru prekršio te

propise, ona može pregledati taj brod, i kada dokazi to opravdaju, može povesti postupak,

uključivši i zadržavanje broda. Redarstvene ovlasti u tom postupku mogu vršiti samo javni

službenici, ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose oznake

da su u vladinoj službi.

To pravo pregleda ne odnosi se na strane ratne brodove i zrakoplove, niti na druge brodove i

zrakoplove koji pripadaju stranoj državi ili ih ona u danom trenutiu koristi isključivo u

vladine nekomercijalne svrhe.

SUDBENOST OBALNE DRŽAVE U TERITORIJALNOM MORU

Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne

države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezina

zakonodavstva počinjeno u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda.

214

www.nasciturus.com

Ako se trgovački brod nalazi samo u prolasku kroz teritorijalno more bez zadržavanja, u

interesu međ. plovidbe naležnost obalne države tada je znatno manja. Ona tada ne bit trebala

zaustavljati strani brod, niti ga skretati s puta radi vršenja građanske sudbenosti nad osobom

koja se nalazi na brodu. Ona ne smije niti prema stranom brodu poduzimati mjere izvšenja ili

zadržavanja zbog bilo kojeg građanskog postupka, osim zbog obvezez koje je taj brod sam

preuzeo, ili zbog odgovornosti koje su zbog njega nastale u tijeku plovidbe ili zbog plovidbe

vodama obalne države.

I kaznena sudbenost obalne države nad trgovačkim brodovima isključivo u prolasku znatno je

sužena. Ona ne bi trebala vršiti tu sudbenost radi uhićenja neke osobe ili istražne radnje zbog

bilo kakvog kažnjivog djela počinjenog na brodu za vrijeme prolaska, osim:

- ako se posljedice kažnjivog djela protežu na obalnu državu,

- ako kažnjivo djelo remeti mir zemlje i red u teritorijalnom moru,

- ako su te mjere nužne radi suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama ili

psihotropnim tvarima, te

- ako zapovjednik broda, ili diplomatski agent ili konzularni dužnosnik države

zastave broda to traže.

Strani radni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njezinoj

luci. Građanska, kao ni kaznena sudbenost nad tim se brodovima i osobama na njima, ne

može vršiti. Države zastave snosi međ. odgovorost za svaki gubitak ili štetu nanijetu obalnoj

državi u njenom ter. moru.

Ukoliko ratni brod ne poštuje zakone i propise obalne države o prolasku ter. morem, obalna

država ga može pozvati da im se pokori. Ako se ratni brod ne odazove tom pozivu, oblana

država može jedino zahtijevati da odmah isplovi iz njenog ter. mora.

C. MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA

SUVERENA ILI NEKA DRUGA PRAVA

71. VANJSKI MORSKI POJAS

Vanjski morski pojas stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o teritorijalnom moru i

vanjskom pojasu iz 1958., po kojoj širina tog pojasa, zajedno sa širinom teritorijalnog mora,

nije smjela prelaziti 12 mm od polaznih crta.

215

www.nasciturus.com

Po Konvenciji iz 1982. obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše od crte od

24 mm, računajući od polaznih crta ok kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da

ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje još najviše 12

milja za vanjski morski pojas, naravno, ako ukupna pirina mora u pitanju to dopušta, tj.

ukoliko to nije neki uski tjesnac ili zaljev. Ako obalna država odredi širinu svog ter. mora

manju od 12 milja, njen vanjski morski pojas može biti širi, ali ukupne ne smije prelaziti crtu

od 24 mm od polazne crte.

Konvencija iz 1982. ne sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskog pojasa, što otvara

brojne probleme, osobito kada su u pitanju uski tjesnaci poput Otrantskih vrata. Najpravičnije

rješenje u većini slučajeva bila bi crta sredine, pa bi u takvim tjesnacima bila najpovoljnija za

slobodu plovidbe. Međutim nije isključeno da će se neke države u nepovoljnom geografskom

položaju pozivati na pravilo o razgraničenju gospodarskom pojasa budući da se vanjski pojas

s njim djelomično poklapa.

Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i

dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200

milja od polazne crte. Ako ga proglasi, onda će se režim vanjskog pojasa preklapati s

režimom gospodarskom pojasa u granicama onog prvog.

I ova Konvencija priznaje obalnoj državi pravo vršenja nadzora koji je potreban da se spriječe

povrede njenih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa, kao i propisa o useljenju, počinjene

na njenom (kopnenom) području i u njenom ter. moru.

Tim pravima nadzora u Konvenciji iz 1982. dodaje se i novo pravo suzbijanja prometa

arheološkim i povijesnim predmetima nađenima u moru.

Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških

voda i gospodarskog pojasa mora izričito proglasiti. Ako se tim pravom ne posluži i ako ne

proglasi gospodarski pojas, taj morski prostor ostaje i dalje dijelog otvorenog mora izvan

nacionalne jurisdikcije bilo koje države.

Pomorki zakonik RH iz 1994. nema propisa o vanjskom morskom pojasu, ali ga temeljem

općeg međ. prava mora može proglasiti bilo izmjenama tog Zakonika ili novim zakonom ili

drugim aktom.

72. GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)

Prostor i režim gospodarskog pojasa

216

www.nasciturus.com

Gospodarski pojas tj. isključiva ekonomska zona je novi institut u pravu mora. Vanjska

granica tog pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od koji se mjeri širina

teritorijalnog mora, do ukupne širine od 200 mm. To znači da ako obalna država proširi svoje

ter. more na 12 milja, njen gospodarski pojas će biti širok 188 milja, jer se on nastavlja na

vanjsku granicu ter. mora.

Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, mora ga izričito

proglasiti. Ako, ili dok ga ne proglasi, ona i dalje ima pravo na epikontinentski pojas koji

obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, s tim da vodeni stup i površina nora iznad epikont.

pojasa i dalje ostaju u tom slučaju pod režimom otvorenog mora. Za razliku od gospodarskog

pojasa, vanjskog morskog pojasa i arhipelaških voda koje treba proglasiti, obalna država ipso

facto, dakle bez proglašenja, ima epikontinentski pojas.

Međutim, kada obalna država proglasi gospodarski pojas, ona u njega asimilira svoj epikont.

pojas do širine od 200 milja.

Mnoge su obalne držve iskoristile svoje pravo ili se to spremaju učiniti. Ali kad većina država

ili sve države iskoriste to svoje pravo, mnogi prostori mora i oceana u kojima je nekoć vladala

sloboda mora, doći će tako pod nacionalnu jursidkiciju obalnih država, a u nekim područjima

neće više uopće imati prostora pod režimom otvorenog mora.

Ova promjena pravnog poretka na morima i oceanima nije slučajno nastupla. Ona je

posljedica naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim sirovinama, koje će

sve više ovisiti o izvorima iz mora.

Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije

dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenog mora. Obalna država u njemu ima znatno

ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali u tom pojasu ipak ima važna suverena

prava i jurisdikciju i to u prvom redu glede tzv. resursnih prava.

Prava trećih država u gospodarskom pojasu

U tom pojasu značajna prava i dalje imaju i sve treće države. Sve države, obalne i neobalne u

gospodarskom pojasu svih država i dalje uživaju, iz neke pravno dopuštene upotrebe mora, i

osnovne slobode i to: slobode plovidbe, prelijetanja, te polaganja podmorskih kabela i

cjevovoda. Kad se radi o ovim osnovnim slobodama treba voditi računa o pravima obalne

države u tom pojasu. Konvencija naglašava da u ostvarivanju svojih prava, treće države

dolično poštuju prava i dužnosti obalne države i drže se njenih zakona i drugih propisa koji su

u skladu s Konvencijom i ostalim pravilima međ. prava. Na sličan način, i obalna država

dolično poštuje prava i dužnosti drugih država.

217

www.nasciturus.com

Suverena resursna i druga prava, te dužnosti obalne države

Obalna država u tom pojasu ima suverena prava radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i

gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom i morskog dna i

podzemlja mora.

Međutim, ta prava nisu potpuno jednaka glede živih i neživih, tj. mineralnim bogatstava.

Obalna država nije dužna s nikim dijeliti neživa, tj. mineralna bogatstva u svom

gospodarskom pojasu, koja se danas pretežno iskorištavaju s njegova dna i podzemlja. Isto

tako, obalna država ima isključiva prava nad svim živim bićima koja pripadaju tzv. vrstama

od dna. To su bića koja su u stadiju u kojem se mogu loviti, bilo nepomična na morskom dnu

ili ispod njega, ili su nesposobna se pomicati ako nisu u stalnom fizičkom dodiru s morskim

dnom i podzemljem. To su pored morskih algi i drugih biljaka, spužve, koralji, školjke i razne

vrste rakova (ali ne i jastozi).

Što se tiče ostalih živih izvora, u prvom redu morskih riba i sisavaca, stanje se znatno

razlikuje. Tu su prava obalne države donekle ograničena pravima neobalnih država i drugih,

od kojih su mnoge prije vršile eksploataciju tih dijelova mora.

Obalna država ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svog gospodarskog

pojasa u odnosu na sve druge države. Ona određuje njhovu dopustivu lovinu i svoje vlastite

mogućnosti njihova lovljenja. Tek ako sama nema mogućnosti za ulov cjelokupne lovine, ona

će sporazumima ili drugim dogovorima dati drugim državama pristup višku dopustive lovine.

Pri tom će u prvom redu omogućiti takav ulov neobalnim državama iz iste regije ili subregije,

s tim da razvijene neobalne države mogu loviti samo u gospodarskom pojasu razvijenih

država. Ovo omogućuje Hrvatskoj da ne dopusti pristup ribljim državama koje joj se nalaze u

zaleđu, jer se radi o razvijenim državama.

Ipak, sama obalna država odlučuje o odobrenju pristupa ribarima i ribarskim brodovima

drugih zemalja u svoj gospodarski pojas, i to izdavanjem dozvola, uključujući i naplatu

naknada za dozvoljeni ribolov. Ona određuje vrste, starost i veličinu ribe koja se može loviti i

utvrđuje kvote lovine. Nadalje, ona određuje sezonu i područje ribolova, te tipove, veličinu i

bro ribarskih brodova, kao i ribarskog alata.

U svom gospodarskom pojasu obalna država još ima i suverena prava glede drugih djelatnosti

radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja te zone, poput proizvodnje energije

korištenjem vode, struja i vjetrova.

Jurisdikcija obalne države glede umjetnih otoka i naprava

218

www.nasciturus.com

Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskom pojasu umjetnih otoka, te

uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava, te za druge

ekonomske svrhe.

Obalna država ima isključivo pravo sama graditi, ili dopuštati i regulirati izgradnju, rad i

upotrebu tih uređaja. Oko tih otoka, uređaja i naprava obalna država može, kada je potrebno,

ustanoviti zone sigurnosti plovidbe i sigurnosti samih tih uređaja.

Svi brodovi moraju poštivati takve zone sigurnosti, ali se takvi umjetni otoci, uređaji i

naprave ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih putova bitnih

za međunarodnu plovidbu.

Umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitog teritorijalnog mora

i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora, gospodarskog ili

epikont. pojasa.

Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora

Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njenom gospodarskom pojasu, odnosi se na

znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njenih unutrašnjih morskih voda i ter. mora, ona u

tom pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima.

Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u samom gospodarskom pojasu (ili

epikont. pojasu), u svakom slučaju kad to istraživanje nije u miroljubive svrhe, zatim kada

ono ima izravno značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava

(nad kojima ona uživa suverena prava), kada uključuje buđenje morskog dna upotrebom

eksploziva ili unošenjem škodljivih tvari u morski okoliš, ili izgradnju umjetnih otoka,

uređaja i naprava.

Druge države i nadležne međ. organizacije ne smiju vršiti znanstvena istraživanja u gosp.

pojasu neke države ako ona za to nije dala odobrenje, a pristanak je potreban kad se radi o

istraživanju u miroljubive svrhe. U svim slučajevima, kada je druga država ili nadležna međ.

organizacija dobila odobrenje, ona je dužna obalnoj državi pružiti detaljan opis projekta, mora

joj omogućiti sudjelovanje bez naknade u projektu i stalno je obavještavati o svim rezultatima

istraživanja.

Jurisdikcija u sprječavanju zagađivanja

Obalna država je dućna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i

regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međ. propisa i standarda, posebno imajući u vidu

regionalne značajke.

219

www.nasciturus.com

Za svoj gospodarski pojas može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprječavanja,

smanjivanja i nadziranja zagađivanja, u načelu jedino ako su ti propisi usklađeni s

općeprihvaćenim međ. pravilima i standardima.

73. EPIKONTINENTSKI POJAS

Konfiguracija dna mora i oceana

Epikontinentski pojas je uz Zonu jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i

njegovo podzemlje, koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad tog dna, niti na površinu

mora.

Dno mora i oceana se najčešće blago spušta od ruba morske obale u dubinu od otprilike 200

metara dubine. Taj dio morskog dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, plateau ili

platforma). Tamo se po jednom kriteriju zaustavljala granica epikont. pojasa prema

Konveniciji iz 1958.

Nakon te dubine morsko dno se spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom od većih dubina

od 1500 do 3000 metara i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom (slope, talus ili

talud). Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokog mora od oko 4000 m

dubine i taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom (rise, glacis ili pendiente).

Sve te dijelove morskog tla zajedno, od obalnog ruba do dna dubokog mora od oko 4000 m

dubine, obuhvaćamo zajedničkim nazivom – kontinentalne orubine (margin, marge, margen).

Kontinentalna orubina je geografski pojam, koji počinje od obalnog ruba. Da bi se označila

pravna narav samo onog dijela morskog dna i njegova podzemlja koji počinje od vanjske

granice teritorijalnog mora (od 12 milja od polaznih crta) u kojem obalna država uživa

izvjesna suverena prava različita od njene suverenosti u ter. moru, u arhipelaškim vodama i u

njenim unutrašnjim morskim vodama, trebalo je pronaći posebni naziv. Juraj Andrassy je u

monografiji iz 1951. još dok je taj institut bio u nastajanju predložio izraz epkont. pojas (u

drugim zemljama to je conntinental shelf, plateau continental, platforma continental).

Pravo obalne države na epikontinentski pojas

Konvencija o epikont. pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obvezuje ne

više od 53 državu, među kojima i Hrvatsku.

Ta konvencija je propisala, a Konvencija iz 1982. preuzela, da svaka obalna država ima pravo

na svoj epokont. pojas nezavisno od bilo kakvog proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije.

Svaka obalna država i dalje ima pravo na svoj epikont. pojas, čak i ako ne proglasi

220

www.nasciturus.com

gospodarski pojas. Međutim, ukoliko ga proglasi, tada će se njen epikont. pojas do širine od

200 milja od polazne crte asimilirati u gospodarski pojas, jer on, pored mora, obuhvaća i

morsko dno i podzemlje.

Vanjska granica epikontinentskog pojasa

Prema Ženevskoj konvenciji iz 1958. epikont. pojas se prostirao do dubine od 200 metara, ili

preko te granice, do točke gdje dubina vode nad njim dopušta iskorištavanje prirodnih

bogatstava (granica eksplotabilnosti).

Konvencija iz 1982. pomaknula je granicu epikont. pojasa, pa se ona proteže do vanjskog

ruba kontinentalne orubine ili do udaljenosti od 200 mm od polaznih crta tamo gdje vanjski

rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti.

Drugi kriterij je određeniji od prvog jer ne ovisi o dubini mora, nego se ustvari poklapa s

dnom i podzemljem gospodarskog pojasa. Stoga će sve države koje ne proglase taj pojas i po

Konvenciji iz 1982. imati pravo smatrati da se njihov epikont. pojas ipso facto proteže do

udaljenosti od 200 milja.

Vanjska granica epikont. pojasa prema prvom kriteriju seže mnogo dalje.Vanjski rub

kontinentalne orubine ne doseže do izobate od 200 metara, nego prosječno do dubine oko

4000 metara.

Konvencija iz 1982. određuje krajnju granicu tog pojasa u slučaju država čije se obale nalaze

na rubu nekih kontinenata. Ona ne može prelaziti 350 mm od polaznih crta, ili 100 mm

računajući od izobate od 2500 metara.

Ovo golemo proširenje krajnje granice epikont. pojasa, čak izvan granice od 200 milja od

polaznih crta, veoma ozbiljno ugrožava budući režim i isplativost eksploatacije Zone tj. dna i

podzemlja ispod otvorenog mora izvan granica nacionalne jursidikcije. Na te se prostore

primjenjuje načelo zajedničke baštine (općeg dobra) čovječanstva.

Posebne dužnosti obalne države u epikontinentskom pojasu izvan 200 milja

Konvencija iz 1982. propisuje da je obalna država dućna dati obavijesti o granicama svog

epikontinentskog pojasa, kada prelazi 200 milja, posebnoj Komisiji za granice epikont.

pojasa. Komisija daje preporuke, i ako obalna država utvrdi granicu na temelju tih preporuka,

one postaju konačne i obvezuju.

Obalna država neće moći na temelju svoje slobodne ocjene uskratiti svoj pristanak na projekte

znanstvenog istraživanja u njenom epikont. pojasu izvan 200 milja, a koja imaju značenje za

istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava. Međutim, to vrijedi samo za

ona područja u kojima sama ne vrši istraživanje i iskorištavanje.

221

www.nasciturus.com

Režim epikontinentskog pojasa

Suverena prava obalne države u njenom epikont. pojasu odnose se na istraživanje i

iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvora, a glede živih bića, samo one

koja pripadaju vrstama od dna.

Prava obalne države u epikont. pojasu ne driaju u pravni status voda iznad tog pojasa, koje su

pod režimom otvorenog mora, te pravni status zračnog prostora iznad tih voda.

Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode u epikont. pojasu neke

države, ali za određivanje njihovih pravaca moraju dobiti suglasnost obalne države.

Razgraničenje epikontinentskog i gospodarskog pojasa

Većina obalnih država u svijetu ne može odrediti punu širinu tih dijelova mora jer širina mora

koja zapljuskuje njihove obale ne dostiže 400 ili 700 mm. Među njima je i Hrvatska. Stoga su

se otprije javljale potrebe razgraničenja epikont. pojasa država čije obale leže sučelice. U

prakse se pokazao još veći problem određivanja lateralne (bočne) granice epikont. pojasa

izemeđu susjednih država na istoj obali.

Ženevska konvencija o epikont. pojasu iz 1958. za obje je situacije propisala da se granica

epikont. pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. Ako sporazuma nema i ako

posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu, granica je crta sredine (ekvidistanca), kojoj

je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina ter.

mora svake pojedine države.

Konvencija iz 1982. predviđa jednak propis za razgraničenje epikont. i gospodarskog pojasa.

Između ostalog također propisuje da kada između zainteresiranih država postoji sporazum

koji je na snazi, razgraničenje gospodarskog odnosno epikont. pojasa uređuje se u skladu s

odredbama tog sporazuma.

Bivša SFRJ ragraničila je svoj epikont. pojas s Italijom sporazumom sklopljenim u Rimu

1968. a more u Tršćanskom zaljevu Osimskim sporazumom iz 1975. Te crte razgraničenja

odnose se na i na Hrvatsku, SR Jugoslaviju i Sloveniju u odnosu na Italiju, nakon njihova

stjecanja neovisnosti.

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE

DRŽAVA

222

www.nasciturus.com

74. OTVORENO MORE

Prostor otvorenog mora

Prema Konvenciji o otvorenom moru iz 1958, pod otvorenim morem podrazumijevaju se svi

dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama.

Nastankom novih pravnih instituta prava mora ta definicija postala je zastarjelom. Stoga

Konvencija iz 1982. pod režimom otvorenog mora obuhvaća sve dijelove mora koji nisu

uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u

arhipelaške vode arhipelaške države.

Po današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskog dna,

površinu mora i zračni prostor iznad njega.

Osim negativnog određenja, otvoreno more možemo i pozitivno odrediti: u njega spadaju

dijelovi mora i zračni prostor iznad njih, koji se nalaze izvan granica nacionalne jurisdikcije

obalnih država.

Miroljubive upotrebe otvorenog mora

Konvencija iz 1982. izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe.

Među općim odredbama Konvencije nalazi se i jedna kontraktualnog značenja, koja dakle

obvezuje samo države stranke. Ona određuje da se u ostvarivanju svojih prava i u vršenju

svojih dužnosti prema Konvenciji države stranke uzdržavaju od svake prijetnje ili upotrebe

sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovistnosti bilo koje države ili nekog drugog

ponašanja u suprotnosti s načelima međ. prava utvrđenima u Povelji UN-a.

Međutim, ovi propisi još uvijek ne znače demilitarizaciju čitavog prostora otvorenog mora, pa

stoga te propise treba uzeti kao neki dugoročni cilj međ. zajednice.

Pregled sloboda otvorenog mora

Konvencija iz 1982., između ostalog nabraja 5 sloboda od kojih neka sadrže ograničenja:

1. slobodu plovidbe

2. slobodu prelijetanja

3. slobodu polaganja morskih kabela i cjevovoda

4. slobodu podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja

5. slobodu ribolova, te

6. slobodu znanstvenog istraživanja.

223

www.nasciturus.com

Sve države ostvaruju te slobode dolično poštujući interese drugih država prilikom njihova

ostvarivanja slobode otvorenog mora i prava sadržana u Konvenciji iz 1982. s obzirom na

djelatnost u Zoni.

Opće je načelo da nijedna država, obalna i neobalna, ne može valjano podvrgnuti svojoj

suverenosti bilo koji dio otvorenog mora.

Prava neobalnih država

Otvoreno je more jednako slobodno za sve, kao i za obalne države. Da bi neka neobalna

država mogla uživati sve navedene slobode otvorenog mora, a uz njih i zajedničku baštinu

čovječanstva u Zoni, treba joj se osigurati slobodan pristup moru.

Konvencija iz 1982. u svom posebnom dijelu uređuje pravo pristupa neobalnih država moru i

od mora, uključivši slobodu tranzita. U tom pogledu tranzitne su države opterećene nekim

dužnostima u korist neobalnih država. Tranzitna država je država s morskom obalom ili bez

nje, koja se nalazi između neobalne države i mora, preko čijeg se područja obavlja promet u

tranzitu. Tako je za neobalnu Mađarsku tranzitna država Hrvatska. Ali ako bi neobalna

Slovačka željela koristiti pristup nekoj jadranskoj luci, tranzitne države za nju su, osim

Hrvatske, i neobalne Mađarska ili Austrija.

Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitne države svim prijevoznim

sredstvima. Prema Konvecniji o otvorenom moru iz 1958. tranzitna je država bila dužna

osigurati neobalnoj državi tranzit kroz svoje područje na temelju uzajmanosti. Međutim po

Konvenciji iz 1982. pravo tranzita za neobalnu državu postaje apsolutno i više nije podložno

uvjetu reciprociteta.

Položaj brodova na moru

Svaka država, obalna ili neobalna, određuje uvjete pod kojima podjeljuje brodovima svoju

državnu pripadnost, uključujući uvjete upisa u svoj upisnik (registar) brodova i pravo na

isticanja njene zastave.

Brodovi plove pod zastavom samo jedne države. Brod ne smije za vrijeme putovanja ili

ticanja neke luke mijenjati svoju zastavu, osim kada se radi o stvarnom prijenosu vlasništva ili

o izmjeni upisa u upisnik brodova. Brod koji plovi pod zastavama dviju ili više država, i

kojima se služi po svojem nahođenju, neće se moći ni prema jednoj državi pozvati ni na jednu

od tih državnih pripadnosti. On se može izjednačiti s brodom bez državne pripadnosti, i stoga

ga na otvorenom moru može pregledati ratni brod bilo koje države.

224

www.nasciturus.com

Brodovi također mogu ploviti pod zastavom UN-a, neke specijalizirane ustanove UN-a ili

Međunarodne agencije za atomsku energiju, ako se nalaze u službenoj upotrebineke od tih

organizacija.

Dužnost svake države je da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite

zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podacima o brodovima koji plove

pod njenom zastavom.

Danas se mnogi trgovački brodovi upisuju u državama tzv.otvorenog upisnika (open register),

a da s državom čiju zastvau ističu ne održavaju nikakvu vezu, pa čak nikad ne uplove u svoju

matičnu luku. Takve države (npr. Panama, Liberija, Bahami i dr.) uopće ne raspolažu ratnom

flotom ili drugim brodovima u vladinoj službi, da bi na otvorenom moru mogle stvarno vršiti

jurisdikciju nad mnogobrojnim brodovima koji plove pod njihovom zastavom.

Na temelju starinskog običaja, svaka država ima važnu dužnost da obveže zapovjednike

brodova pod njenom zastavom da ukažu pomoć na moru, ako to zapovjednik može učiniti bez

ozbiljne opasnosti za svoj broj, posadu i putnike.

Pomoć se pod navedenim uvjetima mora ukazati svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti

da bude izgubljena.

Pravo progona

Pravo progona (hot pursuit) na otvorenom moru je jedan od izuzetaka od pravila o isključivoj

sudbenosti države zastave nad njenim brodovima.

Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim

dijelovima mora pod njenom jursidikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove

povrede kažnjavati. S obzirom da su suverenost, suverena prava, jurisdikcije i prava nadzora

različita u unutrašnjim vodama, arhipelaškim vodama, u ter. moru, vanjskom pojasu,

gospodarskom pojasu te u epikont. pojasu, pravo kažnjavanja i pravo progona nastaju jedino

ako je strani brod u nekom od tih dijelova mora povrijedio one propise koje obalna država u

njemu ima pravo provoditi.

Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenom brodu dan vidni ili čujni znak za

zaustavljanje, a o ne se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se

naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenom moru ne smije

prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje

ili neke treće države.

Pravo pregleda ili pravo progona stranog broda na otvorenom moru, ali u dijelovima mora

pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisno

225

www.nasciturus.com

označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.

75. SLOBODE OTVORENOG MORA

SLOBODA PLOVIDBE

Svaka država, obalna i neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod

njenom zastavom.

Na otvorenom moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsutnost isključive

vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija. Naprotiv, tamo vlada pravni

poredak izravno po međ. pravu, koji se stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila.

Na otvorenom moru svaka obalna ili neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad

brodovima koji plove pod njenom zastavom. Međutim brodovi pod zastavama država tzv.

otvorenog upisnika, kao i pod zastavama s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenom

moru, stvarno nisu podvrgnuti jurisdikciji države stave jer je ona gotovo nikad ne vrši.

Konvencija iz 1982. predviđa 5 mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može

pregledati strani brod, ako postoji ozbiljna sumnja:

1. da se brod bavi piratstvom,

2. da se brod bavi trgovinom roblja,

3. da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem,

4. da je brod bez državne pripadnosti, ili

5. da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu, ustvari brod

iste države pripadnosti kao i ratni brod.

Zaustavljanje stranog broda i njegov pregled na otvorenom moru (ali i u gospodarskom pojasu

neke države), može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen

brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku.

U novije vrijeme promet narkoticima i psihotropnim tvarima postaje sve veće zlo u

međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati takav promet.

Svaka država koja ima valjanog razloga vjerovati da se brod pod njenom zastavom bavit

takvim nedopštenim prometom, može, ako to želi, zatražiti suradnju drugih država radi

njegova suzbijanja. Ali u odsutnosti takvog zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog

tih razloga pravo pregleda sumnjivog broda ni njegova uzapćenja.

Nadležnost za sprječavanje, smanjivanje i nadziranje zagađivanja otvorenog mora s brodova

koje nema štetnih posljedica za obalnu državu spada isključivo državi zastave broda. Ali ako

se posljedice zagađenja, ili opasnost od posljedica protežu na dijelove mora ili na obalu neke

226

www.nasciturus.com

države, tada ona na otvorenom moru može poduzimati nužne mjere da bi spriječila, umanjila

ili otklonila opasnost, osim kad su u pitanju ratni i državni netrgovački brodovi.

SLOBODA PRELIJETANJA

Slobodu prelijetanja iznad otvorenog mora izričito proklamiraju Konvecija o otvorenom moru

iz 1958. te Konvencija iz 1982. Prelijetanje otvorenog mora civilnih i drugih zrakoplova,

uključujući tu i zračni prostor gospodarskog pojasa, uređuje Vijeće Međunarodne agencije za

civilno zrakoplovstvo.

Prilikom prelijetanja otvorenog mora svi zrakoplovi su podložni propisima prava mora o

zabrani piratstva i o pravu progona.

SLOBODA POLAGANJA PODMORSKIH KABELA I CJEVOVODA.

Sve države imaju pravo polagati svoje podmorske kabele i cjevovode na dno otvorenog mora

izvan epikont. pojasa neke obalne države. To pravo također vrijedi i u epikont. pojasu ali uz

uvjet da određivanje njihovih pravila podliježe suglasnosti obalne države.

Države su dužne donijeti propise da be osobe pod njihovom vlašću koje su vlasnice kabela ili

cjevovoda snosile troškove popravka, ako prilikom polaganja ili popravka svog kabela ili

cjevovoda na dnu otvorenog mora uzrokuje prekid ili oštećenje nečijeg tuđeg kabela ili

cjevovoda. Ti su vlasnici dužni nadoknaditi štetu borodovlasniku koji je žrtvovao sidro,

mrežu ili ribolovni alat kako ne bi oštetio njihov kabel ili cjevovod.

SLOBODA PODIZANJA UMJETNIH OTOKA I DRUGIH UREĐAJA

Ta sloboda postoji za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenog mora

koji se nalaze iznad epikont. pojasa neke obalne države. Na dijelu otvorenog mora iznad

epikont. pojasa, strane države smiju postavljati samo one uređaje koji nisu učvršćeni za

morsko dno. Umjetni otoci i drugi uređaji postavljeni na otvorenom moru, poput onih u

gospodarskom pojasu, nemaju status otoka te prema tome nemaju ni vlastito teritorijalno

more.

SLOBODA RIBOLOVA

Sloboda ribolova na otvorenom moru, poput slobode plovidbe, najprije se afirmirala putem

običajnog prava, da bi na općenit način bila potvrđena Konvecnijom o otvorenom moru iz

1958, te Konvencijom iz 1982. Kao i sve druge slobode na otvorenom moru, nju uživaju sve

države i obalne i neobalne.

227

www.nasciturus.com

Međutim, ta je sloboda podložna većim ograničenjima nego koja druga sloboda otvorenog

mora. Ta ogrančenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru i golemog porasta

ulova morske ribe da bi se prehranilo naraslo stanovništvo.

Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podrvrgnute su

ograničenjima više vrsta. One su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom

njihova ostvarivanja te drugih sloboda otvorenog mora, kao i prava s obzirom na djelatnosti u

Zoni. Svaka je držav, nadalje, dužna pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je

ugovorila glede ribolova na otvorenom moru. Pravo ribolova podvrgnuto je, nadalje, dužnosti

suradnje međusobno ili s obalnim državama ili više država i u susjednom području otvorenog

mora.

Konvencija iz 1982. stavlja naglasak na dužnost država da međusobno surađuju. Prilikom

određivanja dopustive lovine, države usvajaju mjere kojima je svrha da se na temelju

najboljih znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama

koje mogu osigurati njaviše održivi prinos.

Osim ovom Konvencijom koja je općenite naravi, države su obveza dvostranim i višestranim

ugovorima o ribolovu na otvorenom moru koji su stranke.

Osim dvostranih ugovora, od 19.st. zainteresirane države sklapaju i višestrane ugovore kako

bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenog mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i

stranke dvostranih ugovora.

U cilju očuvanja nekih bioloških vrsta do potpunog istrebljenja, a posebno morskih sisavaca

čiji se broj u 20. st. drastično smanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore.

Tim ugoovrima određuje se godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja, te izvjesna područja

zabranjena za lov. Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe

poput haringe, lososa i bakalara te za rakove.

SLOBODA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim

metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom iz 1982. Takva istraživanja ne smiju

neopravdano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora, pa prema tome ni slobode

otvorenog mora. Ona se obavljaju uz poštivanje svih odgovarajućih propisa donesenih u

skladu s Konvencijom, a posebno onih o zaštiti i očuvanju morskog okoliša.

ZLOUPOTREBE SLOBODA OTVORENOG MORA

228

www.nasciturus.com

Nakon II. svjetskog rata, uslijed utrke o naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država

svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenog mora. Mogu se svrstati u 3

najvažnije skupine:

1. Nukelarni pokusi u moru i u atmosferi – 1963. sklopljen je Moskovski

ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i u vodi, kome je

pristupilo više od stotinu država, ali ne i Francuska, Kina i neke druge. Danas

se može smatrati da su takvi pokusi zabranjeni temeljem općeg običajnom

međ. prava.

2. Pokusi s raketama dugog dometa

3. Pomorski manevri širokih razmjera – u prošlosti su dvije najjače sile, SAD i

SSSR, uz suradnju svojih saveznika na većim prostorima otvorenog mora

obavljale pomorske manevre. Manevri su bili prilika za suprotnu silu da se

njeni avioni i brodovi upliću u borbeni raspored, da prisluškuju radiosignale,

pa sve do opasnosti od sudara zbog niskih nadlijetanja i sumiliranih napada.

76. MEĐUNARODNA ZONA

Oblast Međunarodne zone

Prema propisima Konvencije iz 1982., Zona obuhvaća dno i podzemlje otvorenog mora, ali

umanjeno za epikontinentski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.

Načela pravnog uređenja Međunarodne zone

Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnim.

Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, načelima

Povelje UN-a i drugim pravilima međ. prava.

Znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982., obavljaju se isključivo u

miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta će istraživanja vršiti Vlast i

države stranke Konvencije.

Međutim, neka dobra koja se nalaze na morskom dnu u Zoni, a ne spadaju u prirodna

bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima, a ne onima koji se odnose na otvoreno more.

Tako, svi arheološki i historijski predmeti koji se nađu u Zoni, čuvaju se i njima se raspolaže

u korist cijelog čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla ili

države kulturnog porijekla, ili države historijskog i arheološkog porijekla.

229

www.nasciturus.com

Vlast i njeni organi

Sve države stranke Konvencije su ipso facto članice Vlasti. Njeno sjedište i sjedište svih

njenih organa, uključivšti i Poduzeće, je na Jamaici. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće

i Tajništvo.

Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj. sve države stranke Konvencije sa po jednim

glasom. Sastanci Skupštine i drugih organa održavaju se samo onda kad je to stvarno nućno

za obavljanje poslova.

Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine. Sastavljeno je od 36

članova koje po posebnim kriterijima bira Skupština na rok od 4 godine. Svaka od 4 skupine

država u Vijeću može uložiti veto na odluke koje ono donosi. Organi Vijeća su: Ekonomsko-

planska, te Pravna i tehnička komisija.

Tajništvo Vlasti čine glavni tajnik i toliko drugog osoblja koliko je Vlasti potrebno.

Poduzeće je organ Vlasti, ali je prvobitno bilo predviđeno da ono izravno istražuje i

iskorištava mineralna bogatstva Zone, te obavlja transport, preradu i marketing ruda

dobivenih iz Zone. Sporazum iz 1994. predviđa da funkcije Poduzeća privremeno obavlja

Tajništvo.

Današnje stanje u Međunarodnoj zoni

Neka privatna ili državna poduzeća dobivala su dozvole za istraživanje i obilježavanje tih

nalazišta od organa država koje do danas nisu postale strankama Konvencije iz 1982. Među

njima najznačajnije su SAD, koje su takve dozvole izdavale temeljem svog Zakona o

dubokomorskom rudarstvu iz 1980.

Pripremna komisija za ustanovljavanje Međ. vlasti za morsko dno i Međ. suda za pravo mora

sa svoje je strane registrirala 7 tzv. pionirskih investitora, tj. države ili njihova poduzeća i to:

1987. Indiju, Francusku, Japan i bivši SSSR, 1991. Kinu i 1 istočnoeurpski konzorcij, te 1994.

Republiku Koreju.

Sporazum iz 1994.

Sporazum o primjeni dijela 11. Konvencije UN-a o pravu mora s Prilogom (Aneksom)

usvojen je rezolucijom Opće skupštine UN-a 1994. Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela 11.

Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument, a u slučaju njhove

nesuglasnosti odredbe Sporazuma imaju prednost.

Iako preambula tog Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan

nacionalne jurisdikcije (tj. Međ. zona) opće dobro čovječanstva, od to načela više nije ostalo

230

www.nasciturus.com

gotovo ništa.

E. TJESNACI I MORSKI KANALI

77. POJAM I VRSTE TJESNACA

U geografskom smislu, tjesnaci su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna,

podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo

posebno ime. U nazivu nekih tjesnaca pojavljuju se izrazi kanal, vrata, prolaz, most ili tjesnac.

Tjesnaci su tvorevine prirode.

Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međ. odnosa.

Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jendo od

najvažnijih pitanja 19. st. bilo je pitanje Bospora i Dardanela.

Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnom režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i

geografskom položaju.

Pisani pravni propisi najprije su se donosili za neke tjesnace pojedinačno u prvom redu za

Bospor i Dardanel. U 19. st. afirmiralo se običajno pravno pravilo da je prolazak kroz tjesnake

koji spajaju 2 otvorena mora slobodan. Presuda Međ. suda o Krfskom tjesnacu iz 1949.

potvrdila je pravilo da neškodljiv prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan za sve

brodove, uključivši i ratne. To običajno pravilo kodificirala je i Konvencija o teritorijalnom

moru i vanjskom pojasu iz 1958.

Konvencija iz 1982. sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima. Postoji samo 1

opće pravilo međ. prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i

geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo

koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno

pružene usluge.

U geografskom smislu sve tjesnace možemo podijeliti u 5 skupina:

1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode – Ti tjesnaci ne služe međunarodnoj

plovidbi, za razliku od ostalih. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su po

propisima međ. prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države. To su prije

raspada SSSR-a bila Kerška vrata na ulazu iz Crnog u Azovsko more. To je i drugi ulaz u

Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Oštra dio hrvatskog područja). Ti tjesnaci slijede režim

231

www.nasciturus.com

unutrašnjih morskih voda. Obalna država može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih

brodova, ili ga dopuštati samo nekima po vlastitom izboru.

Ako se u takvom zaljevu nalazi neka luka otvorena za međ. promet, obalna država pravno je

obvezna dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenuklearnim

brodovima onih država s kojima ima ugovorene odnose u tom pogledu.

2. Tjesnaci širi od 24 mm – To su među ostalim i Otrantska vrata na ulazu u Jadransko

more koja su na svom najužem dijelu široka samo 40 mm. Ukoliko obalne države i prošire

svoje teritorijalno more do najveće dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak

nemaju vlast da prolazak kroz njih suspendiraju ili zabrane. Kroz te tjesnace i dalje postoji

prolaz otvrenim morem ili gospodarskim pojasom ili vanjskim pojasom obalnih država, ako

su ih sve one proglasile.

3. Tjesnaci pod režimom neškodljivog prolaska – tu spadaju 2 vrste tjesnaca. Jedni su

oni između otoka obalne države i njenog kontinentalnog područja, ako pored njih postoji

alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom (npr. Krfski tjesnac). Drgui su

tjesnaci između diejla otvorenog mora ili gospodarskog pojasa teritorijalnog mora strane

države (npr. Tiranski prolaz na ulazu u zaljev Aquaba). Konvencija iz 1982. navodi da u tim

tjesnacima vrijedi režim neškodljivog prolaska, koji se ne smije obustaviti. Pravo

neškodljivog prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih.

4. Tjesnaci pod režimom tranzitnog prolaska – To su najvažniji tjesnaci za međ.

plovidbu. Oni služe međ. plovidbi između jednog dijela otvorenog mora ili gospodarskog

pojasa i drugog dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje

od 24 milje preklapa ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država. Najvažniji

tjesnaci s tim obilježjima su Gibraltar, Bonifacio, Bab el Mandeb, Hormouz, Malacca,

Singapur, Sunda, Lombok i Prolazi Northeast, Northwest, te Windward.

Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u Konvenciji iz 1982., ne samo prolazak kroz

te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikad obustaviti, nego uz to i prelijetanje iznad njih.

Pravo tranzitnog prolaska je ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi

neprekinutog i brzog tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pri tom su dužni ploviti

odnosno prelijetati bez zadržavanja. Oni se uzdržavaju od svih drugih djelatnosti, osim ako ih

nalaže viša sila ili nevolja.

U interesu obalnih država na takvim tjesnacima, Konvencija iz 1982. izričito u tom pogledu

potvrđuje pravilo općeg međ. prava – da se brodovi i zrakoplovi, ostvarujući pravo tranzitnog

prolaska, uzdržavaju od svake priejtnje silom ili upotrebe sile protiv suverenosti, teritorijalne

232

www.nasciturus.com

cijelovitosti ili političke neovisnosti obalnih država na tjesnacu, ili nekog drugog ponašanja

kojim se narušavaju načela međ. prava sadržana u Povelji UN-a.

5. Tjesnaci pod posebnim ugovornim režimom –

a) Bospor i Dardaneli: ta 2 tjesnaca između kojih se nalazi Mramorno more, povezuju Crno

more sa Sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesnacima i u Mramornom moru čini

unutrašnje more Turske. U doba mira ili u doba rata ako Turska nije zaraćena strana,

trgovački brodovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću.

U slučaju ako bi Turska smatrala da joj prijeti neposredna opasnost, može ograničiti prolazak

stranih trgovačkih brodova samo danju i to pravcima koje ona odredi.

U doba rata u kojem je Turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih brodova država koje su s

njom u ratu postaje zabranjen.

Propisi o prolasku brodova prilično su složeni. U doba mira prolazak pomoćnih brodova za

opskrbu gorivom ratnih mornarica svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Laki

površinski, mali borbeni i pomoćni brodovi mogu također prolaziti bez ograničenja, ali uz

prethodnu najavu turskoj vladi diplomatskim putem 8 do 15 dana. Prolazak podmornica

tjesnacima je u pravilu zabranjen.

U doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, ratni brodovi neutralnih država prolaze kroz

tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih strana tada ne smiju prolaziti

kroz tjesnace, osim ako Turska ukazuje pomoć nekoj državi žrtvi agresije s kojom ima ugovor

o uzajamnoj pomoći, ili po propisima iz Pakta Lige naroda.

b) Gibraltarska vrata: taj tjesnac koji spaja Sredozemlje s Atlantskim oceanom širok je 14,6

km. Njegove obale su pod vlašću Maroka, Španjolske i Britanije. Prema Francusko-britanskoj

deklaraciji iz 1904. prolazak Gibraltarom je slobodan, te zabranjuje utvrđivanje njegovih

obala. Isti propis potvđen je i Francusko-španjoskom konvencijom iz 1912.

c) Magellanov prolaz: taj tjesnac na krajnjem jugu Južne Amerike spaja Atlantski s Tihim

oceanom. Obale tog tjesnaca bile su predmetom dugogodišnjem spora između Čilea i

Argentine. Na inicijativu SAD-a taj je spr riješen Ugovorom o granicama iz 1881. kojim se

proglašavaju 3 načela – slobodu prolaska osiguranu zastavama svih nacija, neutralizaciju u

doba rata i neutvrđivanje njegovih obala.

78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH

KANALA

233

www.nasciturus.com

Morski kanali su vještački (umjetni) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak

morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba. U nedostatku ugovora o

internacioanlizaciji nekog morskog kanala, on ostaje podvrgnut teritorijalnoj suverenosti

obalne države kroz čije je kopno prokopan. 3 morska kanala, iznimno značajna za međ.

pomorski promet, internacionalizirana su posenim ugovornim propisima.

1. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, i preko njege s Indijskim

oceanom. Skraćuje brodovima obilazak afričkom kontinenta preko rta Dobre nade. Otvoren je

1869. i tada je bio dugačak 164 km, širok 44 m a dubok 8 m. Kasnije je u više navrata

proširivan i produbljivan, tado da je danas širok 190 m a dubok 19,5 do 20 m. Njime danas

mogu ploviti i brodovi premo 150 000 tona.

Carigradska konvencija iz 1888. o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala, ustanovila je stalni

režim namijenjen za sva vremena. Njome se taj kanal internacionalizira. Konvencija propisuje

da je kanal uvijek slobodan i otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim

brodovima bez razlika zastave, čak ako bi Otomansko Carstvo, ili bilo koja druga ugovornica

bila zaraćena strana.

Propisima Carigradske konvencije kanal je izuzet od vršenja prava blokade, kao i svih drugih

neprijateljskih akata u ratu. Prolazak ratnih brodova zaraćenih strana mora se obaviti u

najkraćem roku i bez zaustavljanja, osim zbog potreba službe. Propisano je da mora proteći

razmak od 24 sata između isplovljavanja iz kanala ratnih brodova zaraćenih strana. U doba

rata zaraćene strane ne smiju u kanalu i u njegovim prilaznim lukama iskrcavati ni ukrcavati

trupe, streljivo ni ratni materijal.

2. Panamski kanal povezuje Atlantski s Tihim oceanom, i time skraćuje put

broodvima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Kanal je dugačak 83 km.

Njegova minimalna širina iznosi 152,2 m, a dubina 12.8 m. Kanal se nalazi na 28 m iznad

morske razine. Stoga se brodovi u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdižu i spuštaju

posebnim komorama, kao bi dostigli visinu jezera kroz koja djelomično plove. Gradnja

Panamskog kanala otpočela je 1882. a za plovidbu je otvoren 1914.

Panama i SAD sklopile su 7.9.1977. 2 ugovora koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o

Panamskom kanalu, a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskog kanala.

Prema ovom novom položaju dvije stranke zajednički štite i brane kanal, i u doba mira i u

doba rata on je proglašen trajno neutralnim. Panama se obvezala da će u doba mira i doba rata

kanal držati slobodnim i otvorenim za mirloljubiv prolazak brodova svih država bez

diskriminacije, uključivši i brodove na nuklearni pogon. U kanalu su zabranjena

neprijateljstva.

234

www.nasciturus.com

Kanalom upravlja komisija sastavljena od 5 američkih i 4 panamska člana. Komisija je

registrirana kao pravna osoba u SAD-u i ravna se po pravu te zemlje. Panama u načelu vrši

suverenost nad područjem kanala i u njegovim prilaznim lukama Cristobal i Blaboa. Svi

uređaji,ak kao i sam kanal, prelaze u trajno vlasništvo Paname 1999.

3.Kielski kanal povezuje Svjeverno s Baltičkim morem. Njemačka ga je prokopala

kroz svoje područje između 1887. i 1895. i to najprije iz strateških razloga. Skraćuje put

između dvaju mora, a njime se izbjegava i opasan put kroz Sund ili Veliki i Mali Belt oko

Danske. Kanal je dugačak 98.7 km, širok je oko 40 m.

Do kraja I. svjetskog rata Kielski kanal je bio unutrašnji plovni put Njemačke. Versajskim

mirovnim ugovorom iz 1919. Njemačkoj je nametnuta iternacionalizacija Kielskog kanala,

prema kojem će Kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima

svih nacija koje su miru s Njemačkom. Pristojbe za prolazak i za usluge moraju biti pravične i

jednake za sve.

V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

79. NAČINI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA

OBVEZE DRŽAVA PO OPĆEM MEĐUNARODNOM PRAVU

Cjelokupni odnosi između dviju ili više država mogu se podijeliti na normalne odnose lišene

sukoba, međunarodne sporove i na oružane sukobe.

Spor je neslaganje o nekoj točki prava ili činjenica, proturječje, suprostavljanje dvaju pravnih

ili interesnih stavova između dviju osoba. U ovom kontekstu pod osobama se

235

www.nasciturus.com

podrazumijevaju međunarodnopravni subjekti. Da bi nastao spor dovoljno je da jedna država

postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije.

Obveze koje opće međ. pravo nameće državama i njegovim drugim subjektima u rješavanju

sporova veoma su oskudne.

1. Članak 2. Povelje UN-a propisuje opću dužnost rješavanja svih

međunarodnih sporova mirnim sredstvima na način da se ne ugroze

međunarodni mir i sigurnost, te pravda.

2. Opće međunarodno pravo nameće načelo slobodnog i obostranog izbora

prikladnih načina rješavanja sporova. To je pravo svake strane u svakom

sporu. Ali se strane mogu i unaprijed obvezati, putem ugovora ili

jednostranim izjavama, da će neke vrste sporova podvrgnuti posebnim

načinima rješavanja.

3. Time opće međ. pravo ne nameće državama nikakve posebne postupke

rješavanja sporova koji bi za njih bili obvezatni bez njihova pristanka, pa čak

niti njihovu obvezu da svoje sporove konačno riješe. Ali pri njihovu

rješavanju ni jedna od njih ne smije pribjeći prijetnji silom ili upotrebi sile

koje bi bile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti

bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima UN-a.

4. Države mogu svoj spor riješiti i na izvanpravnoj osnovi sklapanjem

transakcije, i to na način da se svaka od njih odrekne u korist druge nekih od

svojih subjektivnih prava da bi se sklopila nagodba. Pri tom se moraju

poštivati imperativne norme općeg međ. prava (jus cogens).

TZV. PRAVNI I POLITIČKI SPOROVI

Mnogi prijašnji međ. ugovori o rješavanju sporova implicirali su njihovu podjelu na tzv.

pravne i na one političke. Neke ugovorne odredbe predviđale su i neke objektivne kriterije da

bi se prepoznali pravni sporovi a najstariji je onaj po koje su to u prvom redu sporovi o

tumačenju ili primjeni nekog ugovora. Također se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se

strane spore o nekom pravu.

Najrazrađeniji u tom pogledu je članak 36. Statuta Haškog suda, koju su preuzimali i mnogi

drugi ugovori, bilo da je uzimana kao sveobuhvatan kriterij svih pravnih sporova ili su njen

sadržaj navodili kao neke primjere te vrste sporova. Ti propisi nabrajaju 4 vrste takvih

sporova koji se odnose na:

- tumačenje nekog ugovora

236

www.nasciturus.com

- svako pitanje međ. prava

- postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi tvorila povredu međ. obveze

- prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međ. obveze.

Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali po negativnom kriteriju. To su bili svi

oni sporovi koji nisu pravne naravi.

U vrijeme između 2 svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela između presudivih i

nepresudivih sporova. Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međ.

prava na snazi. Nepresudivi su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih navodno nema

primjenljivih pravila zbog praznina u međ. pravu.

Dvostrani i mnogostrani ugovori o mirnom rješavanju budućih sporova propisivali su

obvezatne načine njihova rješavanja. Za pravne i presudive buduće sporove, takvi su ugovori

propisivali, bilo obvezatnu arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međ. pravde. U oba

slučaja spor se imao riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međ. prava. Za

političke i navodne nepresudive sporove predviđalo se mirenje, a ukoliko ono ne uspije, neki

su ugovori za njih predviđali obvezatnu arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego

ex aequo et bono.

Po subjektivnom kriteriju spor pravne naravi je svaki onaj u kojem se njegove strane spore o

primjeni ili o tumačenju postojećeg međ. prava. Spor političke naravi je svaki onaj u kojem

jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećeg prava u svoju korist.

PREGLED NAČINA MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA

1. Tzv. diplomatska sredstva su: izravni pregovori između strana spora, dobre usluge i

posredovanje (medijacija) nekog trećeg.

Prednost tih sredstava leži u fleksibilnosti postupka, i u tome što se postupak može obaviti u

potpunoj diskreciji i izvan pozornosti javnosti. U demokratskim društvima unutarnje javno

mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke koncesije (ustupke) suprotnoj

strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali tajni do

uspješnog rješenja spora.

Nedostaci toh načina su ponajprije u tome što nema garancija, tj. jamstva ravnopravnosti

strana.

2. Institucionalizirana (formalizirana) sredstva koja ne moraju dovesti do konačne

odluke su: istraga (anketa) i mirenje (kocilijacija). Za razliku od diplomatskih sredstava

njihova prednost leži u nepristranosti tijela koje rješava spor. Redovito se radi o komisijama

237

www.nasciturus.com

(povjerenstvima) stručnjaka (a ne o predstavnicima trećih država ili organizacija), koje

imenuju same strane među osobama od svog povjerenja.

3. Sredstva koja dovode do obvezujuće presude su: arbitraža i rješavanje spora pred

nekim stalnim međ. sudskim tijelom. Njihove prednosti leže u nepristranom postupku i

jednakosti obiju strana u tijeku čitavog postupka. Spor se tim putem konačno rješava

obvezujućom presudom.

80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE

Neposredni pregovori strana u sporu bez sudjelovanja trećeg prethode svakom daljenm

rješavanju sporova ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviđaju i mnogi ugovori o mirnom

rješavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego što se pribjegne ostalim načinima

rješavanja.

Po općem međ. pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekog ugovora, sami pregovori nisu

obvezatan način rješavanja. Jedna strana ih ne može nametnuti drugoj. Ako u slučaju

neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugin načini rješavanja, jača strana može nametnuti

slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja spora.

Ipak, u praksi se daleko veći broj sporova, pa čak i onih opasnih po međ. mir, rješava

diskretnim pregovorima, daleko od javnosti.

Dobre usluge su način rješavanja nekog spora, pa i oružanog sukoba, u kojem treća država ili

više njih, ili neko međ. tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne

pregovore ili da se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak

pred stalnim međ. sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku međ. organizaciju, a rjeđe

mirenje, anketa ili posredovanje.

Dobre usluge se ponekad u praksi ali i u znanosti, miješaju s posredovanjem. Bitna je razlika

što se tijelo koje pruža dobre usluge ne bi smjelo miješati u predmet spora, dok posrednik

izravno pomaže strane svojim savjetima kako da nađu uzajamno prihvatljivo rješenje.

Prednost leži u odsutnosti bilo kakvih pravila postupka i određenja predmeta spora. Mogu se

obavljati diskretno i ostati u tajnosti. Trebale bi biti prihvatljive i onim državama koje se

odupiru tome što se netko treći miješa u predmet njihova spora.

Pri posredovanju (medijaciji) treća se država ili više njih, ili neko međ. tijelo, aktivno

upliću u predmet spora i pomažu stranama da pristanu na rješenje koje bi im trebalo biti

238

www.nasciturus.com

obostrano prihvatljivo.

Do dobrih usluga ili do posredovanja može doći ponudom trećeg, a rjeđe zahtjevom jedne ili

obiju strana u sporu ili u sukobu, upućenom trećemu da obavi tu zadaću. Nemoguće ih je

obaviti ako ih makar jedna strana otkloni. Ali i u tijeku obavljanja svoje zadaće, tijelo koje

pomaže stranama mora stalno uživati njihovo povjerenje.

*

Kao zajedničku značajku svih diplomatskih sredstava rješavanja sporova, dakle pregovora,

dobrih usluga i posredovanja, može se navesti da se ne mora nužno raditi o rješavanju sporova

temeljem primjene postojećeg međ. prava, nego prije o postupku stvaranja novog prava

(zakonodavni proces) za strane. Taj ugovor je nova pravna osnova odnosa stranaka u

pitanjima koja on uređuje (ako se na taj način spor riješi).

81. ISTRAGA I MIRENJE

Istraga (anketa, istražno povjerenstvo) je način rješavanja sporova u kojem tijelo sastavljeno

od stručnjaka, imenovano od strana, ili po njihovu pristanku, na nepristran način utvrđuje

činjenično stanje koje čini predmet spora. Izvješće povjerenstva o činjenicama ne obvezuje

strane, ali je namijenjeno da im pomogne u pronalaženju rješenja u daljim pregovorima.

Razlog rijetke primjene ovog postupka je njegova objektivnost. Izvješće komisije, iako

neobvezatno, ograničuje dalju mogućnost cjenkanja i nagodbe. Stoga mu države

pretpostavljaju izravne pregovore, ili ukoliko se odluče na objektivan postupak, pribjegavaju

arbitraži ili sudskom rješavanju.

Mirenje (koncilijacija) se razlikuje od istrage u tome što se u tijeku postupka pred komisijom

stručnjaka imenovanih od strana u sporu nastoji izmiriti njihova suprotna gledišta i postići

uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome ne uspije do kraja postupka, komisija

potom sastavlja izvješće u kojem stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenog joj spora i

ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

Mnoge konvencije o ljudskim pravima, pa i Konvencija iz 1982, predviđa mirenje kao

obvezatan postupak u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala

neka vrsta neuspjelog nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali njije potaklo gotovo

nikakvu međ. praksu.

*

239

www.nasciturus.com

Istraga i mirenje imaju neikih zajedničkih značajki ali i bitnih razlika u odnosu na međ.

arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja strane u sporu sastavljaju tijelo

stručnjaka od njihova povjerenja. Strane određuju predmet spora koji obvezuje komisiju.

Postupak je u sva tri slučaja kontradiktoran i u biti je sličan. Strane u postupku zastupljene su

svaka s po jednim agentom, te sa odvjetnicima.

Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su značajnije. Cilje istrage nije postizanje cjelovitog

rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjenica. Najbitnija razlika između mirenja i arbitraže

je da se arbitražni postupak okončava obvezujućom presudom, dok mirenje ima za cilj izmiriti

gledišta strana i navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora.

82. ARBITRAŽA

Međunarodna arbitraža (izabrano sudovanje) je rješavanje sporova između država i drugih

međ. subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu

konačnu presudu.

Neki pisci smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštivanja prava. Juraj Andrassy,

koji je u tom mišljenju nastojao biti dosljedan, zbog toga je uveo pojam «izravnanje» za

sporove u kojima tijelo imenovano od strana u sporu izriče obveznu presudu na izvanpravnoj

osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje njihovih budućih odnosa.

Arbitražna tijela

Moderno arbitražno rješavanje sporva počinje od britansko-američkog ugovora (Jay Treaty) iz

1794. o rješavanju sporova porizašlih iz rata za američku neovisnost. Od početka 19. st. ulogu

arbitra vrše sljedeća tijela i pojedinci:

1. Jedinstveni arbitri – to su bili vladari trećih država koje su imenovale

strane.

2. Mješovita vijeća – ta se vrsta arbitraže pojavila krajem 18. st. i to u obliku

paritetnih diplomatskih vijeća. svaka strana imenovala je po jednog

predstavnika, i oni su težili nagodbi prije nego odluci zasnovanoj na pravu.

Ako se nisu moguli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu.

3. Arbitražni tribunali – sastavljeni su od neovisnih i nepristranih stručnjaka

te se redoviteo sastoje od neparnog broja članova, 3 ili 5, a rjeđe više.

4. Pokušaji organizirane arbitraže; Stalni arbitražni sud – nije stalni sudbeni

organ. Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz

240

www.nasciturus.com

1899. a danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907.

Stalni ured obavlja tehničke poslvoe a strane sastavljaju arbitražni zbor za

svaki spor posebno.

Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ustanovljena je Deklaracijom o

Jugoslaviji koju su usvojili ministra vanjskih poslova EZ 1991. Njeno osnivanje i nadležnost

prihvatile su vlade jugoslavenske Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se

pozivu da sudjeluju u radu Konferecije, koja je počela u Haagu u rujnu te godine. Njena se

djelatnost svela na izricanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev supresjedatelja ili Vijeća

ministara Europske zajednice. Izrekla je 15 mišljenja o različitim pitanjima proizašlim iz

raspada bivše Jugoslavije. Dokidanjem Međ. konferecije o bivšoj Jugoslaviji nakon sklapanja

Daytonskog sprazuma krajem 1995., prestala je djelovati.

Osnova arbitraže

Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobrovoljnom pristanku strana na taj način

rješavanja spora. Pristanak uvijek podrazumijeva preuzimanje obveze na izvršenje izrečene

presude u dobroj vjeri i u cijelosti.

Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spro (prigodna ili izolirana arbitraža) ili

glede sporova koji među strankama ugovora mogu nastati u budućnosti (institucionalna

arbitraža). Taj drugi oblik se može stipulirati u posebnim dvostranim ili mnogostranim

ugovorima o rješavanju budućih sporova, i pri tom ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s

nekim drugim oblicima rješavanja. Moguće je predvidjeti i više uzastopnih postupaka

rješavanja za sve vrste sporova, npr. najprije pregovore, potom mirenje, te arbitražu kao

konačno sredstvo. Pristanak se može dati i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i

dvostranim ugovorima o bilo kojem predmetu, prema kojoj će se sporovi o primjeni ili

tumačenju tih ugovora rješavati putem arbitraže.

Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom (pristatnom

pogodbom). Ali ni arbitražni kompromis nije ništa drugo do međunarodni ugovor koji se

ravna po načelima iz Bečke konvencije iz 1969. Njime strane određuju predmet spora i način

imenovanja arbitra ili arbitražnog tribunala. Kompromis, nadalje, može sadržavati osnovu na

temelju koje će arbitar presuditi spor, pravila postupka, rok za izricanje presude, jezik

postupka i presude i dr.

Odredbe kompromisa i ugovora o arbitraži obvezuju arbitre. Njihove nejasnoće i praznine

arbitri popunjavaju posezanjem za općim načelima prava i običajnim pravom izgrađenim u

praksi.

241

www.nasciturus.com

Za pravovaljanost arbitraže odlućujuća je valjanost kompromisa ili ugovora o arbitraži (npr.

da nije protupravno nametnut jednoj ili obima stranama u sporu, ili da nije istekla njegova

važnost). Njegova ništavost ili prestanak važnosti može uzrokovati ništavost arbitraže. Ipak,

ako stranke zajednički ustanove tribunal i sudjeluju u postupku, to se može protumačiti da su

dale svoj naknadni prešutan pristanak na arbitražu (forum prorogatum), čak ako je kompromis

i prestao vrijediti.

Arbitar će se sam proglasiti nenadležnim ili će ograničiti svoju nadležnost kada za to nađe

opravdanje. Zloupotrebe u tom pogledu imale bi za posljedicu prekoračenje nadležnosti

arbitra i ništavost abritražne presude.

Mjerodavna pravila za odlučivanje u sporu

Kompromis može propisati materijalna pravna pravila ad hoc, primjenom kojih će arbitar

presuditi spor. Do tog dolazi rijetko.

Kompromis može uputiti arbitra na primjenu međ. prava, što otklanja mogućnost praznina u

pravu koje treba primjeniti.

Kompromis može uputiti na načela pravičnosti, načela pravičnosti i prava, na apsolutnu

pravičnost, ili na odlučivanje ex aequo et bono. Arbitar će pri odlučivanju poštivati

imperativna pravila oćeg međ. prava (jus cogens) i stečena prava trećih država, a ovisno o

tumačenju domašaja svoje vlasti odlučiti će u kojoj će mjeri u izricanju pravde odstupiti od

subjektivnih stečenih prava strana.

Kompromis može zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno uređenje za odnose među

stranama (izravnanje). Tada će njegova vlast u suštitni biti ista kao kad odlučuje ex aequo et

bono.

Ako kompromis ne predviđa nikakve odredbe o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su

ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općeg međ. prava.

Predmet spora

Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. O svim spornim

točkama arbitar u presudi mora donijeti odluku.

Postupak

Ukoliko strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu, one mogu arbitra uputiti na

takva već pripremljena pravila.

242

www.nasciturus.com

Držeći se propisa kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nadopuniti sva pravila

postupka koja mu propišu strane, ili će ih po odluci strana sam propisati prije početka

rasprave.

Postupak se može sastojati od pismenog i od usmenog dijela. U arbitraži pismeni dio postupka

je obvezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj

neophodnosti.

Svaka strana pred tribunalom je zastupljena sa agentom. Agent je službeni predstavnik svoje

vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili po njegovu odobrenju

izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu. Osim agenta, svaka strana u sporu

može u postupku biti zastupljena s potrebnim brojem savjetnika i odvjetnika.

U slučaju institucionalne arbitraže postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje

tribunalu nakon što ga strane ustanove, te suprotnoj strani.

Strane u pismenom dijelu postupka dužne su formulirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve.

Usmeni postupak, vodi presjednik ili nadarbitar. Taj se postupak u načelu vodi uz isključenje

javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenog postupka

vodi se zapisnik kojeg potpisuju predsjednik i tajnik tribunala.

U usmenom postupku agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana, a na zahtjev

članova tribunala daju potrebna objašnjenja. Obavlja se i saslušanje svjedoka i vještaka

predloženih strana i onih koje je tribunal pozvao proprio motu. Izvode se i dokazi.

Presuda

Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju je predsjednik i svi članovi

tribunala. Ako članovi koji su glasovali protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatira u

njenom tekstu, ali ne utječe na njenu valjanost. Presuda mora sadržavati obrazloženje na

kojem je zasnovana.

Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, službeno se

notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije ona pravno obvezuje strane.

Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o

mogućnosti priziva nekom drugom tijelu, što se događa iznimno rijetko.

Strane su na temelju pristanka datog za arbitražo rješavanje duže presudu izvršiti u dobroj

vjeri i u cijelosti. Presuda obvezju samo strane u sporu i za slučaj koji je rješila (sententia jus

facit inter partes).

Sporedni (incidentni) postupci

243

www.nasciturus.com

U tijeku arbitražnog postupka ili po njeogu okončanju, tribunal može uz pristanak strana

dopuštati neke sporedne postupke.

Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti, intervenciju trećih

država u parnicu. U takvom slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa.

Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrđenih

činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne

može pripisati njenom nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da bi utjecale na

odluku tribunala. Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunala čim

je doznala za te činjenice.

83. MEĐUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI

ORGANI

PREGLED STALNIH MEĐUNARODNIH SUDBENIH TIJELA

Sve međunarodne sudove, bivše i sadašnje, možemo svrstati u 2 široke skupine.

1. U prvu skupinu spadaju sudovi osnovani za rješavanje svih vrsta međ. sporova koje

države pred njih iznesu.

a) Prvi takav stalni sud u povijesti, Centralnoamerički sud, bio je regionalne naravi. Osnovan

je Konvencijom iz 1907. na rok od 10 godina, koji se treba produživati. Stranke Konvencije i

članice Suda bile su sve države Srednje Amerike osim Paname i to: Gvatamala, Honduras,

Kostarika, Nikaragva i El Salvador.

b) Čl. 14. Pakta Lige naroda predvidio je osnivanje Stalnog suda međunarodne pravde. Do

njegova osnivanja došlo je 1920., usvajanjem Statuta Suda u Vijeći i u Skupštini Lige.

Formalno je dokinut 1946., kada je raspuštena i Liga naroda.

c) Međunarodni sud u Haagu osnovan je Poveljom UN-a, a Statut Suda sastavni je dio

Povelje.

2. Nakon II. svjet. rata međ. ugovorima osnovano je više stalnih međ. sudova sa

specijaliziranom nadležnošću. U pravilu, ta su sudbena tijela otvorena samo državama

strankama tih ugovora ili fizičkim i pravnim osobama iz tih država stranaka.

a) Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu (Francuska), osnovan je

Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih sloboda i temeljnih sloboda iz 1950.

b) Međuamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Joseu (Kalifornija), osnovan je

Američkom konvencijom za ljudska prava iz 1969.

244

www.nasciturus.com

c) Sud Europskih zajednica, prvobitno je bio osnovan kao Sud Europske zajednice za ugljen i

čelik 1951.. Sjedište mu je u Luxemburgu. To je glavno sudbeno tijelo današnje EU.

Ujedinjuje mnogobrojne sudbene funkcije u Uniji, a između ostalih, može rješavati i sporove

između država članica Unije.

d) Međunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviđen je Konvencijom

UN-a o pravu mora iz 1982., a utemeljen je 1996.

3. U okviru međ. organizacija, ili za više njih zajedno, djeluju administrativni

tribunali koji odlučuju o radnopravnim sporovima između organizacija i njihovih djelatnika

ili osoba s kojima su sklopile ugovore o radu. Najvažniji su Administrativni tribunal UN-a, te

Administrativni tribunal Međunarodne organizacije rada koji opslužuje i neke druge

specijalizirane ustanove UN-a.

4. Od nabrojenih treba izdvojiti 2 međ. kaznena tribunala, osnovana rezolucijom

Vijeća sigurnosti UN-a. Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju, osnovan je

rezolucijom 827. iz 1993, a Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu rezolucijom 955. iz

1994. Preteče ovih sudova bili su međunarodni vojni tribunali u Nurnbergu i Tokiju. Rimski

statut usvojen i potpisan 1998., predviđa osnivanje stalnog Međ. kazn. suda.

MEĐUNARODNI SUD U HAAGU

→ Sastav i funkcije Suda: To je glavni sudbeni organ UN-a. Sastoji se od 15 sudaca

izabranih na rok od 9 godina u složenom postupku izbora paralelno u Općoj skupštini i u

Vijeću sigurnosti, s popisa kandidata.

Kandidati za suce moraju imati preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše sudaške

službe u zemlji koja ih predlaže ili da uživaju ugled pravnika u polju međunarodnog prava.

Svake treće godine obnavlja se trećina sudačkog zbora od po 5 sudaca. Po isteku mandata od

9 godina ista osoba može ponovo biti birana za suca.

Suci su do isteka njihova mandata nesmjenjivi, osim ako su po jednoglasnom mišljenju

ostalih sudaca prestali ispunjavati tražen uvjete. Suci mogu dati i ostavku na svoj položaj prije

isteka mandata.

U vršenju svoje službe suci uživaju diplomatske povlastice i izuzeća. Oni ne mogu vršiti

nikakve političke, upravne ili slične funkcije, niti u bilo kojem sporu mogu djelovati kao

agenti, savjetnici ili odvjetnici.

Suci držaljani svake od strana u sporu u kojem odlučuje Sud zadržavaju pravo sudjelovanja u

odlučivanju. Ako u svom zboru Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka

takva država može imenovati suca ad hoc koji sudjeluje samo u toj parnici.

245

www.nasciturus.com

Sud bira svog predsjednika i podpredsjednika između svojih članova na 3 godine. Oni se

mogu ponovo izabrati. Sud imenuje svog tajnika i može se pobrinuti za imenovanje drugih

potrebnih djelatnika. U načelu Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu. Kvorum od

devetorice dostaje za sastav Suda.

Sud može ustanovljavati vijeća od najmanje 3 suca za rješavanje određenih vrsta predmeta.

Na zahtjev obiju strana, Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje određenog spora. Presuda

koju je izreklo vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud.

Svake godine Sud sastavlja vijeće od 5 sudaca za tzv. sumarni (brzi) postupak, kada stranke to

zahtijevaju. Do sada nije bilo takvih zahtjeva.

Sjedište Suda je u Haagu (Nizozemska), ali može zasjedati i vršiti svoju djelatnost drugdje,

kada to smatra poželjnim. Službeni jezici Suda su francuski i engleski.

Sud obavlja 2 funkcije. U parnicama između država izriče presude koje su obvezujuće za

strane. Izriče i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ

ili ustanova međ. organizacije koji su Poveljom ili u skladu s njenim propisima, ovlašteni da

ih traže.

→ Parnični postupak: Strane u parnicama mogu bit samo države. Bez pristanka strana, Sud

nema nadležnost u sporovima između država stranaka njegova Statuta. S obzirom da je statut

Suda sastavni dio Povelje, sve države članice UN-a u isto vrijeme su i stranke Statuta.

Sud može odlučivati i u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke Statuta. Takva

država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjeavu kojom prihvaća nedležnost Suda

u skladu s Poveljom UN-a i pod uvjetima propisanima Statutom i Poslovnikom Suda. Ona se

obvezuje da će u dobroj vjeri izvršiti odluke Suda i da prihvaća sve obveze člana UN-a, te je

dužna snositi troškove parnice.

Statut predviđa i jednostrano prihvaćanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom

drugom državom koja je prihvatila istu obvezu. Riječ je o tzv. fakultativnoj klauzuli,

temeljem koje su u prošlosti rješavani brojni sporovi pred Sudom ili pred predratnim Stalnim

sudom međ. pravde.

Temeljni propisi o parničnom postupku predviđeni su u Statutu Suda. Detaljni propisi

sadržani su u Poslovniku kojeg donosi sam Sud. Posljedni Poslovnik koji je danas na snazi,

Sud je usvojio 1978.

Postupak pred Sudom može se započeti notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (kada se

radi o već postojećem sporu), ili tužbom. U tužbi se mora naznačiti tužitelj, tužena strana,

246

www.nasciturus.com

predmet spora, te koliko je moguće osnova nadležnosti Suda. Tajnik Suda će tužbu odmah

proslijediti tuženoj državi.

Svaka od strana mora imenovati svog agenta kojem Sud upućuje sve spise o sporu i koji pred

Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Agentu mogu pomagati savjetnici ili odvjetnici

koje imenuje odnosna država.

Ako Sud ne zasjeda, odluke o parničnim radnjama donosi predsjednik ili osoba koja vrši tu

dužnost. Postupak se sastoji od pismenog i usmenog dijela.

→ Incidentni postupci prije ili u tijeku pismenog postupka: Stranke mogu na samom

početku postupka postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv. incidentnim postupcima.

Svaka strana može pisanim putem od Suda zahtjevati izricanje privremenih mjera. Te mjere

mogu se tražiti na samom početku postupka, dok Sud još nije utvrdio svoju nadležnost, ali se

prema Poslovniku Suda, mogu podnositi tijekom čitavog postupka. Ako Sud ne zasjeda,

predsjednik Suda može ga hitno sazvati ili čak sam predsjednik može naložiti privremene

mjere koje smatra potrebnima. O zahtjevo o privremenim mjerama u pravilu se saziva usmena

rasprava.

Sud može naložiti privremene mjere po službenoj dužnosti, a može naložiti i mjere koje

odnosna strana nije zahtijevala. Sve do izricanja konačne presude, svaka od strana može

zahtijevati od Suda ukidanje ili izmjenu privremenih mjera, ukoliko su se okolnosti

izmijenile.

Svaka od strana u sporu može Sudu izložiti prethodne prigovore kojima osporava njegovu

nadležnost ili opravdanost tužbe.Taj se postupak najprije afirmirao u praksi Suda. Danas je

ogrančen, samo na osporavanje nadležnosti Suda ili opravdanosti tužbe. U međ. pravosuđu taj

je postupak je naročito važan kako bi se spriječilo da neka država bude protiv svoje volje

uvučena u parnicu temeljem načela forum prorogatum, kada prije toga nije prihvatila

nadležnost Suda za spor u pitanju.

Podnošenjem prethodnih prigovora suspendira se postupak o predmetu (meritumu) spora.

Nakon što ih primi, Sud određuje suprotnoj strani rok za podnošenje pismenih opservacija. U

pravilu se, potom zakazuje usmena rasprava samo o tim prigovorima. Na koncu tog postupka

Sud izriče presudu. Presudom Sud može u cijelosti usovjiti prethodne prigovore i proglasiti se

nenadležnim. U tom slučaju okončava se postupak o predmetu spora. Ako Sud u presudi

odbaci sve ili neke prethodne prigovore, ili ako zaključi da oni u svojoj biti nisu prethodnog

karaktera, utvrdit će rokove za nastavak pismenog postupka o meritumu spora.

247

www.nasciturus.com

→ Intervencija u postupku: Statu Međ. suda predviđa intervenciju trećih država u nekoj

parnici po dvjema različitm osnovama:

a) Ako koja država smatra da je u toj parnici za nju u pitanju interes pravne naravi, može

uputiti Sudu zahtjev za intervenciju. O tom zahtjevu odlučuje sud. Tu se dakle, ne radi

o nikakvom pravu na intervenciju, nego tek o mogućnosti da je se zatraži. U slučaju da

se takav zahtjev usvoji, pitanje je u kojoj će mjeri i hoće li izrečena presua obvezivati i

interventa. Sud je, međutim, do sada odbijao sve zahtjeve za intervencijom po toj

osnovi kojima su se obje parnične strane suprostavljale, a nije bilo druge osnove

zajedničke nadležnosti Suda.

b) Kad god se radi o tumačenju ugovora kojeg su stranke i druge države osim parničnih

strana, svaka od njih u parnici ima pravo intervenirati.Ukoliko se posluži tim pravom,

tumačenje ugovora sadržano u presudi jednako je i za nju obvezatno.U ovom slučaju

radi se, dakle, o pravu na intervenciju u parnici.

→ Pismeni postupak: Taj dio postupka obuhvaća priopćenje spomenice, odgovora, i prema

potrebi, protuodgovora (replike i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i

strankama. Sva priopćenja dostavljaju se putem tajnika Suda suprotnoj strani. Svojim

zaključcima Sud utvrđuje rokove za podnošenje svakog parničnog pisma.

U svakom trenutku Sud može odlučiti da spoji dvije ili više parnica u jednu. To se događa

kada dvije države tuže treću, a predmet spora je u biti isti. tada se vodi jedinstvena rasprava, a

parnica se okončava jedinstvenom presudom. Tada oba tužitelja imenuju zajedničkog suca ad

hoc.

Spomenica obuhvaća: izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje o primjenljivom pravu, te

zaključke. Odgovor na spomenicu obuhvaća: priznanje ili osporavanje činejnica izloženih u

spomenici i u slučaju potrebe, izlaganje dopunskih činjenica, opservacije na prikaz

primjenljivog prava, te zaključke. Ako ih Sud odobri, replika i duplika trebaju obrazložiti

točke o kojima se strane još nisu složile.

→ Usmeni postupak: U usmenom postupku Sud saslušava svjedoke i vještake, te agente,

savjetnike i odvjetnike strana. Raspravu vodi predsjednik ili ako je on spriječen,

potpredsjednik ili najstariji prisutni sudac. Za razliku od arbitražnog postupka, rasprave su

javne osim ako Sud odluči drukčije ili obje strane zahtijevaju da se javnost isključi. O svakoj

se raspravi vodi zapisnik koji potpisuju tajnik i predsjednik.

248

www.nasciturus.com

Sud može čak i prije početka usmene rasprave tražiti od agenata strana da prelože svaku

ispravu i da daju svako objašnjenje. Svako odbijanje ustanovljuje se zapisnički.

Prije otvaranja raprave svaka od strana priopćuje tajniku Suda dokazna sredstva koja će

predložiti Sudu, sa spiskom svjedoka i vještaka. Kopija tog priopćenja dostavlja se suprotnoj

strani. Su može svakog časa povjeriti istragu ili vještačenje svakoj osobi, zboru, uredu ili

komisiji ili tijelu po svom izboru. Pozvanim svjedocima i vještacima pitanja mogu postavljati

suci i zastupnici svake od strana.

Sve do okončanja usmenog postupka strane izlažu svoje teze. Na kraju posljednjeg izlaganja

agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja bez ponavljanja argumenata. U tijeku

čitave rasprave Sud može naznačivati točke ili pitanja koja valja posebno razmotriti.

→ Presuda: Po okončanju usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio

presudu.

Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele

glasova odlučuje glas predsjednika ili onog koji ga zamjenjuje. Presuda mora biti

obrazložena.

Presuda se izriče u javnoj sjednici, nakon što su agenti strana propisno obavješteni. Potpisuju

je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva, ali je obvezatna samo za strane

spora i za slučaj koji je riješila.

Svaki se član UN-a, Poveljom povezao da će prihvatiti odluku Međ. suda u svakom sporu u

kojem je strana.

→ Incidentni postupci nakon izricanja presude:

a) Tumačenje presude – u slučaju spora o značenju i domašaju presude, Sudu pripada

pravo da je tumači na zahtjev svake od strana. Zahtjev sudu može uputiti svaka strana

jednostrano, ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa.

b) Revizija presude – može se zahtijevati samo na temelju naknadnog otkrića neke

činjenica takve naravi da bi odlučno djelovala u odlučivanju Suda, a koji je prije

izricanja presude bila nepozanta Sudu i stranci koja traži reviziju, a da pri tom ona to

neznanje nije skrivila.

Zahtjev mora sadržavati pojedinosti o navedenim uvjetima na temelju kojih se traži

revizija. Uz njega se po potrebi prilažu dokumenti. Suprotna strana ima pravo izložiti

svoj pisani komentar na taj zahtjev. Zahtjev za reviziju treba postaviti najkasnije u

249

www.nasciturus.com

roku od 6 mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Međutim, nikakav zahtjev se ne može

postaviti po isteku roka od 10 godina od izricanja presude.

Ako Sud prihvati zahtjev za reviziju, određuje rokove za dalji pismeni i usmeni

postupak koga smatra potrebnim prije donošenja konačne presude o reviziji prijašnje

presude.

→ Savjetodavni postupak: Druga funkcija Međ. suda je izricanje savjetodavnih mišljenja.

Ta mišljena od Suda ne mogu tražiti države. Mogu ih zatražiti Opća skupština i Vijeće

sigurnosti o svakom pravnom pitanju, te drugi organi ili specijalizirane ustanove UN-a koje

Opća skupština na to ovlasti, i to o pravnim pitanjima koja se pojave u okviru njihovih

djelatnosti.

Pisani podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem

glavnog tajnika UN-a ili najvišeg dužnosnika u ustanovi koja ga je ovlaštena uputiti.

Tajnik Suda smjesta priopćuje taj podnesak svim državama koje imaju pravo pojaviti se pred

Sudom kao strane, kao i svim međ. organizacijama koje po mišljenju Suda mogu dati

obavještenja o pitanju.

U vršenju svoje savjetodavne funkcije Sud se vodi i propisima Statutua i njegova Poslovnika

koji se primjenjuju u parnicama, u mjeri u kojoj Sud to smatra umjesnom.

Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnog pitanja koje je predmet

neriješenog spora između dviju ili više država. U takvom slučaju te države može na njihov

zahtjev ovlastiti da imenuju suce ad hoc, kao kad se radi o parničnom postupku.

Nakon pismenog postupka Sud odlučuje o umjesnosti usmene rasprave. Ako je zakaže,

predstavnici država i organizacija koje su podnijele pisane podneske, mogu na njoj obrazložiti

svoje stavove.

Savjetodavna mišljenja usvajaju se u tajnom vijećanju jednako kao i presude. Uz njih suci

mogu prilagati svoja posebna i odvojena mišljenja ili deklaracije.

Kontroverzno je pitanje pravnog domašaja savjetodavnih mišljenja koja izriče Sud i to samo

na pravna pitanja. I dok bi strane u nekoj parnici mogle ovlastiti Sud da izrekne presudu ex

aequo et bono, ne postoji mogućnost da Sud izriče savjetodavna mišljenja na pitanja koja nisu

pravne naravi, ili da na njih daje izvanpravne odgovore. Sud čak može odbiti dati mišljenje na

pitanja za koja on ocijeni da nisu pravne naravi ili da nisu u djelatnosti organa ili ustanove

koja ga je zatražila. Ali takvu odluku mora obrazložiti pravnim argumentima.

250

www.nasciturus.com

84. RJEŠAVANJE SPOROVA U KRILU MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA

Pristup problemu

U strukturi Pakta Lige naroda rješavanje sporova i reguliranje upotrebe sile su bili dijelovi

jedinstvenog sustava, a pribjegavanje ratu nije bilo apsolutno zabranjeno. Članice Lige su po

prvi put bile ovlaštene jednostrano iznositi svoje sporove s drugim članicama pred Vijeće

Lige u svrhu mirenja.

Povelja UN-a iz 1945. ima različit pristup tom problemu u odnosu na onaj iz Pakte Lige

naroda. Mirnom rješavanju sporova posvećena je glava VI. Povelje, prema kojoj se uloga

Vijeća sigurnosti praktično svodi na funkciju pružanja dobrih usluga, a izuzetno i mirenja

između država strana nekog međ. spora. Nije predviđena ovlast VS-a da tim stranama diktira

uvjete rješavanja spora, pa ni da im nametne neki postupak rješavanja kao njihovu pravnu

obvezu.

Naprotiv, ukoliko samo VS utvrdi da je negdje u svijetu došlo do prijetnje miru, narušenja

mira ili čina agresije, tada prema glavi VII. Povelje ono dobiva ovlast da osim preporuka,

donosi obvezujuće odluke za sve države članice UN-a u svrhu održavanja ili uspostavljanja

međ. mira i sigurnosti. Ako to ocijeni potrebnim, ono u tu svrhu može organizirati i oružanu

akciju.

Uz to, glava VIII. Povelje predviđa postizanje rješenje lokalnih sporova putem regionalnih

sporazuma ili ustanova. Također je predviđeno da VS upotrebljava, gdje je prikladno, te

sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo, te se naglašava da

se nikakva takva prisilna akcija ne poduzima bez ovlaštenja VS-a.

To razlikovanje ovlasti VS prema glavi VI. i prema glavi VII. Povelje, nije se moglo održati u

praksi UN-a. Poseban problem s kojima se međ. zajednica neprestano suočava su unutarnji

sukobi.

U praksi UN-a gotovo od samog početka djelovanja svjetske organizacije upućivane su brojne

promatračke, a potom i mirovne misije sastavljene od oružanih snaga po ovlaštenju VS-a. Za

njih nema pokrića u tekstu Povelje. Neke promatračke misije su nenaoružane, a neke su

opskrbljene lakim osobnim oružjem. Ali se sve takve misije upućuju na lice mjesta poštujući

3 načela: prethodni postupak svih zaraćenih strana (bilo u unutarnjem ili u međ. sukobu),

njihova nepristranost, te uzdržavanje od primjene sile (osim u samoobrani, ukoliko su na to

izričito ovlaštene).

251

www.nasciturus.com

Ugledni profesor međ. prava iz Egipta Boutros Boutro-Ghali, nakon što je 1992. preuzeo

dužnost glavnog tajnika UN-a, sljedeće godine je objavio opširan dokument pod naslovom An

Agenda for Peace. U njemu je između ostalog s profesorskom akribijom pokušao

kategorizirati tipove akcija koje UN poduzima ili iz treba poduzeti. To su preventivna

diplomacija (preventive diplomacy), stvaranje mira (peacemaking), održanje mira

(peacekeaping), građenje mira (peace building) i učvršćivanje mira (peace enforcement).

UN je pretrpio pravi fijasko upravo u doba madata B. Boutros-Ghalija, mada ne isključivo

njegovom krivnjom i to u BiH i u Somaliji. Tamo su bile poslane mirovne misije nedovoljne

oružane snage s nedovoljno definiranim mandatom. Misije su trebale biti nepristrane prema

svim stranama u sukobu. Na upotrebu sile bile su ovlaštene samo u samoobrani, ali ne i da bi

spriječile zločine. Mirovne snage su 1995. napustile Somaliju prepuštajući njeno stanovništvo

daljem sukobu a mir u BiH je uspostavljen krajem te godine izvan UN-a. Oružane snagu koje

su tamo bile upućene u sprovođenju Daytonskog sporazuma bile su pod vodstvom NATO-a

(IFOR, te zatim SFOR), i to više nisu bile snage UN-a.

Vijeće sigurnosti

I kada se radi o mirnom rješavanju sporova, prvi cilj UN-a ostaje održavanje međ. mira i

sigurnosti. Stoga prema propisima Povelje UN ne zanimaju bilo kakvi međudržavni sporovi,

nego samo oni koji bi mogli dovesti u opasnost međ. mir i sigurnost.

Strane takvih sporova moraju prije svega same tražiti njihovo rješenje pomoću pregovora,

istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim

ustanovama ili sporazuma, ili pomoću drugim mirnih sredstava prema vlastitom izboru. Ali

ako se time ne postigne rješenje, spor opasan za međ. mir i sigurnost pred VS može iznijeti:

a) svaka država članica UN-a, bez obzira da li je strana u sporu,

b) država nečlanica UN-a, ali samo onaj spor kojeg je strana i ako za taj spor prethodno

prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji,

c) Opća skupština može upozoriti VS na situacije za koje se čini da bi mogle ugroziti

međ. mir i sigurnost, te

d) glavni tajnik može upozoriti VS na predmet koji ima ista ta obillježja.

Ako same strane ne uspiju same riješiti svoj spor na neki od mirnih načina rješavanja sporova,

one imaju dužnost da ga iznesu pred VS, a ako bi se druga strana obvezi suprostavila, svaka

strana ima ga pravo iznijeti jednostrano.

Sve strane mogu zajedničkom odlukom zatražiti od VS-a da im da preporuke radi mirnog

rješenja njihova spora. U tom slučaju uloga VS-a nadilazi pružanje dobrih usluga i postaje

252

www.nasciturus.com

posredovanje. Ono im, naravno ni tada ne može diktirati rješenje koje bi ih pravno

obvezivalo.

Za odluku da se neki izneseni spor uvrsti na dnevni red VS-a, potrebno je najmanje 9 bilo

kojih glasova. Međutim, samo uvrštavanje u dnevni red i otvaranje rasprave ne jamči nikakav

dalji ishod, jer svaka od stalnih članica VS-a može svaku njegovu dalju akciju svojim vetom

spriječiti. Preuzme li VS razmatranje nekog spora, nitko ga drugi ne može više skinuti s

njegovog dnevnog reda.

Ono može sâmo pristupiti utvrđivanju činjenica («obična anketa») ili tu zadaću može povjeriti

nekom ad hoc tijelu, ili glavnom tajniku UN-a. Istraga je važna da bi se VS uvjerilo radi li se

o sporu nastavljanje kojeg doista može dovesti u opasnost održanje međ. mira i sigurnosti, jer

tada može pristupiti svom posredovanju.

Nakon utvrđivanja činjenca VS će pozvati strane da prihvate neki od načina mirnog rješavanja

spora.

Važno je naglasiti da prema glavi VI. Povelje VS ima pravo držati pod svojom kontrolom sve

sporove opasne za međ. mir, ali njihovim stranama može davati samo preporuke.

Politički uvjet za obavljanje funkcije VS-a, prema glavama VI. i VII. Povelje, je suradnja

svih 5 njegovih stalnih članica.

Opća skupština

Premda prvenstvena odgovornost za održavanje međ. mira i sigurnosti leži na VS-u, paralelnu

(konkurentnu), ali i supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova ima i Opća skupština.

Taj demokratski i plenarni organ UN-a ima opću nadležnost. Opća skupština može

raspravljati i davati preporuke o svim predmetima i pitanjima koja ulaze u okvir Povelje.

Opća skupština, prvenstveno može preporučiti mjere za mirno uređenje svake sitacije, bez

obzira na njeno porijeklo, za koju drži da bi mogla štetiti općem blagostanju ili prijateljskim

odnosima među narodima. Sporove mogu pred nju iznijeti na razmatranje svaka država

članica UN-a, država nečlanica ako je strana nekog spora i ako je prihvatila odgovarajuće

obveze iz Povelje te VS.

Da bi se izbjegao neželjeni sukob nadležnosti, Povelja nameće općoj skupštini u toj oblasti

dva ograničenja:

a) Dok glede nekog spora ili situacije VS vrši funkcije koje su mu dodijeljene Poveljom,

Opća skupština ne može davati nikakve preporuke, osim ako to ono od nje zatraži.

b) Svako pitanje gdje je potrebna prisilna akcija, Opća skupština upućuje VS-u prije ili

poslije rasprave.

253

www.nasciturus.com

Teškoće Opće skupštine u vršenju te nadležnosti leže u njenom ogromnom broju članova. Po

svom sastavu ona je prije forum i politička tribina nego organ podešen za rješavanje sporova.

Glavni tajnik UN-a

Glavni tajnik može upozoriti VS na svaki predmet koji bi po njegovu mišljenju mogao dovesti

u opasnost održavanje međ. mira i sigurnosti. Dakle, on može na vlastitu inicijativu pokrenuti

akciju VS-a ako to ne učini niti jedna država. Međutim, on se tom nadležnošću ne koristi

često.

U rješavanju sporova glavni tajnik mnogo češće vrši funkcije koje mu povjere VS ili Opća

skupština (može poduzeti pregovore sa stranama, može ovlastiti neku osobu ili skupinu

neovisnih stručnjaka ili predstavnika država, a cilj im je pružanje dobirih usluga ili čak

pokušaj posredovanja).

Glavni tajnik ponekad i na svoju ruku poduzima akcije u cilju rješavanja sporova opasnih za

međ. mir. Ponude dobrih usluga ili posredovanja stranama nekog spora može davati diskretno,

pa i u tajnosti. U nekim slučajevima djelovao je na molbu strana u sporu ili zajdno s

odgovarajućim organom regionalne organizacije.

Mirno rješavanje sporova u krilu regionalnih i drugih međunarodnih organizacija

Povelja UN-a ne propisuje jasnu hijerarhiju mehanizma, ni raspodjelu nadležnosti između

organa UN-a i regionalnih organizacija pri rješavanju tzv. lokalnih sporova.

Povelja predviđa da članovi UN-a koji sklapaju reg. sporazume ili osnivaju takve ustanove

moraju uložiti sve svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih reg.

sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred VS. Ovu odredbu treba uzeti samo kao

preporuku državama članica reg. organizacija da tim organizacijama povjere svoje lokalne

sporove, kada se koriste svojim pravom na slobodan i obostran izbor prikladnih načina

njihova rješavanja.

Pravo svake države člane neke reg. organizacije je da po svojoj vlastitoj odluci jednostrano

iznosi i svoje lokalne sporove pred VS ili Opću skupštinu, a što je pravo i bilo koje druge

države.

S druge strane, VS ima pravo da na svoj dnevni red stavi provođenje istrage i davanje

potrebnih preoruka glede bilo kojeg lokalnog spora, i to bilo da mu ga je predložila neka

država, ili to odluči po vlastitoj inicijativi. Također, njegovo je pravo da neki lokalno spor

uputi na rješavanje odgovarajućoj reg. organizaciji. Ali ako to i učini, takva odluka ne

proizlazi iz njegove vlastite nenadležnosti u rješavanju lokalnih sporova.

254

www.nasciturus.com

85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE

OPERACIJE

Sustav kolektivne sigurnosti UN-a ustanovljen je s namjerom da bude sveobuhvatan u svojim

propisima i univerzalan u primjeni.

Vijeće sigurnosti

a) Prvenstvena odgovornost za mir – Čl. 24. Povelje države članice UN-a povjerile su

VS-u prvenstvenu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnost. Dok su

zaključci VS u rješavanju sporova u pravilu preporuke, u slučajevima prijetnje miru,

narušenja mira ili čina agresije ono prema glavi VII. može, osim preporuka donositi i

obvezujuće odluke.

b) Kvalifikacija nastalog stanja – Prije nego usvoji mjere koje smatra potrebnima, VS

mora samo utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Na takvu

ga situaciju može upozoriti svaka članica UN-a, Opća skupština ili glavni tajnik UN-a, ali

njezin nastanak ono može i samo utvrditi. Nakon što utvrdi činjenice, VS ih treba kvalificirati.

Kvalifikacija stanja opasnog za međ. mir ovisi o okolnostima slučaja, ali i o političkoj

procjeni i odnosima između stalnih članica.

Najšira je kategorija «prijetnje miru», s obzirom da ju je najteže objektivno definirati. Povelja

je predviđa i kao izlaz iz nužde, kada se čini da ne postoje okolnosti «narušenja mira» ili

«čina agresije», ali se smatra da je akcija VS-a nužna kako bi se održao međ. mir.

Primjenom objektivnih kriterija najlakše bi bilo utvrditi čin agresije u nekom oružanom

sukobu. Opća skupština je 1974. usvojila Definiciju agresije (rezolucija 3314). Ako neka

država prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu

agresije.

Znakovito je da VS gotovo nikad nije u svojim rezolucijama označvala neko stanje agresijom,

niti je proglašavalo neku državu agresorom, pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII.

Povelje.

U vrijeme napada bišve JNA na Hrvatsku u rezolucijama o bivšoj Jugoslaviji, navodi se da

produljenje i pogoršanje te situacije čini prijetnju međ. miru i sigurnosti.

Ali bilo da VS okvalificira neku situaciju prijetnjom miru, nauršenjem mira ili činom agresije,

ono prema glavi VII. Povelje uvijek ima pravo propisati svojim odlukama mjere koje su

pravno obvezujuće za sve države članice UN-a.

255

www.nasciturus.com

c) Privremene mjere – I prije utvrđivanja činjenica i njihove kvalifikacije, VS može

odnosne strane pozvati da se pridržavaju privremenih mejra koje ono smatra potrebnima i

poželjnima. Svrha tih mjera je sprječavanje pogoršanja nastale situacije. Tu se radi o

neobvezujućim preporukama koje još ne sadrže nikakvu osudu. Radi se o mjerama

privremenog karaktera s namjerom da se atmosfera smiri i da se omoguće pregovori ili neki

drugi način rješavanja spora mirnim putem.

d) Preporuke i odluke VS-a – U situacijama opasnima za mir VS može svojim

rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN-a. Ako bi se neka

država oglušila na preporuku koja joj je upućena, može očekivati da će u sljedećim

rezolucijama protiv nje biti propisane odluke, pa i sankcije.

Kada se radi o odlukama, VS obično navodi da djeluje prema glavi VII. Povelje. Mjere koje

VS poduzima svojim odlukama prema glavi VII. mogu se podijeliti na one koje ne uključuju

upotrebu sile (najčešće ali ne isključivo ekonomske sankcije protiv napadača), te na one koje

uključuju oružanu silu.

e) Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile – VS ima široku slobodu izvora takvih

mjera koje može poduzeti da bi provelo svoje odluke. Ono može naložiti svim državama

članicama UN-a ili samo nekima od njih da primjene te mjere. One mogu biti ekonomske ili

političke naravi i to: potpunbi ili djelomični prekid ekonomskih odnosa te željezničkih,

pomorskih, zračnih, poštanskih, telegrafskih, radio i drugih sredstava veza, kao i prekid

diplomatskih odnosa.

Rezolucijom 713. iz 1991. bio je nametnut opći i potpuni embargo na izvoz oružja u

Jugoslaviju, koji je bio dokinut tek krajem 1995.. Ta neselektivna mjera ubrzo se pokazala

kontraproduktivnom. Ona je pogodovala srpskoj strani u sukobu koja je prisvojila najveći dio

oružja bivše JNA, a pogađala njene žrtve koje često nisu imale nikakvih sredstava za obranu.

Zato je taj emargo ustvari produljio sukob u Hrvatskoj, a naročito u BiH.

Slabost ekonomskih i drugih nenasilnih mjera je što se pokazuju učinkovitima tek na dulji

rok. Ali i tada one pogađaju samo civilno stanovništvo u državi u pitanju, ali ne i vlastodršce

koji su odlučni da produlje sa svojom agresivnom politikom.

f) Oružana akcija – Ako VS smatra da mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile ne

bi odgovarale, ili ako se već pokazalo da ne odgovaraju, ono može pomoću zračnih,

pomorskih ili kopnenih snaga poduzeti takvu akciju koju smatra potrebnom za održavanje ili

uspostavljanje međ. mira i sigurnosti. Ta akcija može obuhvatiti demonstracije, blokadu i

durge operacije zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga članova UN-a

256

www.nasciturus.com

Povelja predviđa da svi članovi UN-a sklope posebne sporazume s VS-om o stavljanju Vijeću

na raspolaganje, na njegov poziv, oružanih snaga, pomoći i olakšica, uključujući i pravo

prolaska.

Povelja predviđa i osnivanje Odbora vojnog štaba sastavljenog od načelnika štabova stalnih

članica VS ili njihovih zamjenika da ga savjetuje i pomaže mu u svim pitanjima koja se tiču

vojnih sredstava za održavanje međ. mira i sigurnosti, upotrebe i zapovjedništva snaga

stavljenih na njegovo raspolaganje, reugliranje oružanja i moguće razoružanja.

Opća skupština

Povelja UN-a je OS namjenila supsidijarnu funkciju u odnosu na onu VS-a, ne samo u

rješavanju sporova nego i glede svih drugih mjera za održavanje međ. mira i sigurnosti. Ona

može davati preporuke državama članica i/ili VS-u.

3. studenog 1950. OS usvojila je rezoluciju pod naslovom Ujedinjeni za mir. U njoj je

predviđeno da ako zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih članova VS nije u stanju izvršavati

svoju odgovornost za održavanje međ. mira i sigurnosti, OS mora odmah razmotriti taj

problem U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama proporučiti i

upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme OS ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24

sata u hitno izvanredno zasjedanje.

Temeljem te rezolucije, u uvjetima narušenja mira ili agresije od neke države, OS nikad nije

preporučavala upotrebu oružanih snaga UN-a. Iz njezinih preporuka proizašla je praksa

upućivanja oružanih snaga UN-a u mirovne misije, mandat kojih je sasvim različit od onog

kako ga predviđa glava VII. Povelje.

Promatračke i mirovne misije UN-a

Prva promatračka misija UN-a bila je odaslana 1947. u Grčku koja je tada bila zahvaćena

građanskim ratom. Promatrači su na grčkoj strani granice nadgledali da li iz susjednih zemalja

(osobito iz Jugoslavije) pristiže oružje i streljivo za ustanike. Misija je trajala do 1954.

Vojna intervencija Britanije i Francuske u zoni Sueskog kanala u Egiptu te s njom usklađeno

izraelsko zauzimanje Sinajskog poluotoka, između listopada i prosinaca 1956., bili su povod

za prvo hitno izvanredno zasjedanje Opće skujpštine temeljem rezolucije Ujedinjeni za mir.

OS je stranama u sukobu preporučila prekid neprijateljstava, što u toj situaciji nije bilo

dovoljno, pa je uz pristanak zainteresiranih nacija, ustanovila Međunarodne snage UN-a za

brzo djelvoanje.

257

www.nasciturus.com

Time su rođene prve «plave kacige». Zadaća te naoružane formacije, sastavljene od

kontingenata iz više država, bila je nadzirati prekid vatre, povlačenje izraelskih snaga sa

Sinajskog poluotoka, te njeno smještanje na egipatskoj strani granice s Izraelom da bi

spriječila oružane sukobi dviju strana. Snage su na zahtjev Egipta povučene 1967.

Tim promatračkim i mirovnim misijama slijedile su mnoge druge u mnogim djelovima

svijeta, pa i na prostoru bivše Jugoslavije. Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju

za zadaću promatranje i obavještavanje. Neka prvobitno promatračka misija može potom

dobiti ovlasti mirovne misije, poput UNPROF-a na prostoru bivše Jugoslavije.

Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti na

terenu. One mogu dobiti u mandat i razne druge zadaće: da vrše privremene upravne funkcije

na nekom podučju, da nadgledaju izvršenje sproazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku

izbjeglica, da nadziru provodđenje izbora, da obučavaju lokalne policijske postrojbe, da

provjeravaju provođenje sporazuma o miru itd.

Osim države domaćina te snage trebaju uživati kontinuiranu podršku VS-a jer ni bez nje ne

mogu djelvoati.

Svaka promatračka i mirovna misija pomoćni je organ bilo OS ili VS. Program njihova

upućivaja na neko podučje sastavlja glavni tajnbik pod nadzorom VS ili OS. UN imenuje

njihova zapovjednika.

I država na području koje te snage obavljaju misiju također sklapa sporazum s UN-om. Taj se

sporazum kompletira s pravilnikom glavnog tajnika.

1990. glavni tajnik je izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te

odredbe između ostalog predviđaju da su snage UN-a dužne poštivati lokalne zakone i

propise, a vlada države domaćina obvezuje se da će poštivati isključivo međunarodnu narav

mirovnih operacija.

Uspjeh promatračkih i mirovnih misija ovisi o njihovom mandatu i o uvjetima koji vladaju na

području na koje se upućuju. Ako neprijateljstva još traju a zaraćene snage nisu razdvojene,

mirovne misije ne mogu nametnuti mir. One ne mogu spriječiti nit zločine protiv civilnog

pučanstva, jer silu mogu upotrijebiti samo u samoobrani, a prema svim stranama moraju biti

nepristrane i trebaju uživati povjerenje svih.

→ Akcije VS na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1995.: U doba neskrivenog napada

bivše JNA u Hrvatskoj, VS je rezolucijom 713. je 1991.. nametnulo opći i potpuni embargo

na izvoz oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove.

U izvršenju sarajevskog Sporazuma o prekidu vatre, u Hrvatskoj je 1992. VS rezolucijom

ustanovilo Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR – United Nation Protection Force). Te su snage

258

www.nasciturus.com

zaposjele 4 zone u Hrvatskoj pod srpskom konotrolom, u kojima je prije toga bilo široko

obavljeno etničko čišćenje hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Mandatim UNPROFOR-

a prostorno je proširivan. Dobio je zadaću nadgledati podurčja koja su još uvijek pod

kontrolom JNA u južnoj Hrvatskoj a kasnije i da nadgleda povlačenje JNA kao i

demilitarizaciju Prevlake.

UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju ali nikad s

dovoljnim mandatom. Praktično nikad nije imao ovalst upotrijebiti oružanu silu izvan

samoobrane.

Regionalne i multinacinalne snage

Glede upotrebe oružanih snaga vojih saveza ili ad hoc koalicija u stranim zemljama, Povelja

UN-a određuje da VS upotrebljava gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za

provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali nikakva prisilna akcija se ne poduzima

bez ovlaštenja VS-a.

Bilo je više takvih regionalnih organizacija s različitim uspjehom. Arapska liga je 1976. u

Libanonu uspostavila Arapske snage za odvraćanje, tzv. «zelene kacige». Te su se snage vrlo

brzo svele na kontingent same Sirije, kojoj je to bio plašt za uplitanje u libanonski sukob.

86. KONTROLA NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE

Pojam razoružanja

U običnom govoru razoružanje podrazumijeva više različitih stvari:

a) ograničenje naouržanja, što može obuhvaćati i njegovo uvećanje za zemlju koja nije

dosegla dogovorene limite;

b) smanjenje naoružanja u odnosu na ono postojeće, i to od strane svih država stranaka nekog

sporazuma; te

c) ukidanje naoružanja.

Premda se potpuno razoružanje do danas pokazalo utopijom, dolazilo je do sporazuma koji

zabranjuju ne samo upotrebu, nego i posjedovanje i proizvodnju nekih vrsta oružja

(biološkog, kemijskog, te protupješačkih mina).

Od nastanka čovječanstva ljudi su vjerovali da posjedovanje nekog oružja koje protivnik

nema pruža očitu prednost nad njim. Riječ je o posjedovanju tzv. novih generacija oružja, pa

se danas u tom smislu govori o nuklearnom oružju kao zasebnom u odnosu na ono klasično

259

www.nasciturus.com

(konvencionalno). Međutim, još ni jednoj državi nije uspjelo očuvati apsolutni monopol u

posjedovanju neke nove generacije oružja.

Razoružanje u prethodno navedenom smislu, nije isto što i pravna zabrana određenih vrsta

oružja u neprijateljstvima, npr. onih koja nanose nepotrebne patnje neprijatelju ili otrvonih

plinova ili bakterioloških sredstava. Zabranu upotrebe morale bi slijediti mjere zaroružanja uz

zabranu proizvodnje i posjedovanja, te pod međunarodnim nadzorom uništenja zabranjenog

oružja.

U sustavu UN-a Opća skupština ima nadležnost razmatrati načela razoružanja, dok VS ima

zadaću da uz pomoć svog Odbora Vojnog štaba izradi planove – koje se podnose članovima

UN-a, radi uspostavljanja sustava za reguliranje naoružanja.

Rezultati su se postizali izvan ili u UN-u, ali tek nakon što su se o mjerama razoružanja

sporazumjele dvije supersile: SAD i SSSR. Mjere ograničenja ili smanjenja naoružanja i

mjere razoružanja postižu se sklapanjem mnogostranih konvencija.

Mjere kontrole naouržanja

Ti sporazumi nisu mogući bez nekih mjera kontrole postojećeg naouržanja. Prvi ugovori su

bili sklopljeni tek nakon što je postalo moguće promatrati područja drugih država s vještačkih

Zemljinih satelita (tj. uzajamna satelitska špijunaža).

Ugovori univerzalne naravi

1. Moskovskim ugovorom od 5.8.1963., njegove stranke su se obvezale na zabranu

pokusa nuklearnim oružjem na njihovu području ili na području pod njihovom kontrolom, i to

u atmosferi uključujući izandzračni prostor, pod vodom (uključivši teritorijalno more i

otvoreno more), te u svakoj drugoj okolini ako bi eksplozija prouzrokovala otpatke koji bi se

širili izvan njihova područja. Dakle, tim ugovorom su ustvari zabranjeni svi nuklearni pokusi,

osim onih pod zemljom. Francuska, Kina i neke druge zemlje još uvijek odbijaju postati

njegovim strankama.

2. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, potpisan istovremeno u Moskvi, Londonu i

Washingtonu 1.7.1968., složenije je naravi. On predviđa različite pravne obveze za njegove

države stranke koje su u posjedu nuklearnog oružja i za one koje to nisu.

Države stranke koje drže nuklearno oružje obvezale su se da drugim državama neće prenositi

to oružje niti druke eksplozivne nuklearne naprave. Stranke koje ne posjeduju to oružje

obvezale su se da ga neće primati ni proizvoditi.

260

www.nasciturus.com

Značajno je da stranke sporazuma do danas nisu postale neke nuklearne sile (Kina, Indija,

Pakistan), kao i neke za koje se pretpostavlja da razvijaju tu tehnologiju (Južna Afrika,

Argentina, Brazil, Egipat, Španjolska, Izrael, Koreja).

3. Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog

(biološkog) i toksičnog oružja, te o njihovu uništavanju, potpisana je 10.4.1972. u Moskvi,

Londonu i Washingtonu. Zabranjuje svako posjedovanje i proizvodnju tih oružja i nalaže

uništenje svih njenih zaliha u kratkom roku od 9 mjeseci od njena stupanja na snagu.

4. Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskog oružja i o

njegovu uništavanju sklopljen je 13.1.1993., ali još nije stupila na snagu. Predviđa stvaranje

Organizacije za zabranu kemijskog oružja sa sjedištem u Haagu. Postojeće oružje treba se

početi uništavati 2 godine od stupanja Konvencije na snagu te se u potupunosti uništiti

najkasnije 10 godina od tog datuma.

5. Konvencija UN-a iz 1997. o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i

prijenosa protupješačkih mina i njihovu uništenju, predstavlja velik korak u humanizaciji

ratovanja, s obzirom da su žrtve tih mina u prvom redu civili.

*

Nakon ovih ugovora mogu se spomenuti i oni o demilitarizaciji (razvojačenju) kojima se u

nekom prostoru zabranjuje svaka vojna delatnost, te oni o denuklearizaciji kojima se

zabranjuje prisutnost nuklearnog oružja. Demilitarizacija uvijek obuhvaća denuklearizaciju.

6. U svemirskom prostoru nuklearni su pokusi bili zabranjeni već Moskovskim

ugovorom iz 1963., a Ugovorom iz 1967. o načelima koja uređuju djelatnosti država na

istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, zabranjuje se

državama stavljanje u Zemljinu orbitu svakog nosača nuklearnog oružja ili svake druge vrste

oružja za masovno uništenje.

7. Ugovor o zabrani smještanja nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje

na morskom dnu i njegovom podzemlju izvan pojasa od 12 milja od polaznih crta obalnih

država, sklopljen je 1971.

8. Ženevskom konvencijom iz 1977. zabranjena je upotreba tehnika za promjenu

okoliša u neprijateljske svrhe.

Ugovori regionalnog domašaja

1. Ugovor o Antarktiku, sklopljen u Washingtonu 1959., između ostalog zabranjuje

sve jere vojne naravi poput uspostavljanja baza, izgradnje utvrda, manevara kao i pokusa

oružja svih vrsta, a izričito su zabranjene nukelarne eksplozije i odlaganje nukearnog otpada.

261

www.nasciturus.com

2. Od brojnih pokušaja denuklearizacije ostalih dijelova svijeta, do danas je potupuno

uspio jedino onaj u Latinskom Americi. Ugovorom iz Tlatelolcoa u Meksiku iz 1967., države

Srednje i Južne Amerike obvezale su se na isključivo miroljubivu upotrebu nuklearnih

materijala i postrojenja pod njihovom sudbenošću, te da neće trpjeti prisutnost nuklearnog

oružja na svom području.

3. Ugovor o Raratongau (Cookovo otočje), sklopilo je 14 država 1985., s ciljem

denuklearizacije područja Pacifika. Njime je denukleariziran ogroman prostor od ekvatora do

Antarktika.

4. Ograničenje klasičnog oružja nameće neke posebne probleme u odnosu na ono

nuklearno, biološko i kemijsko. Najveći dosadašnji uspjeh je sklapanje Ugovora o

konvencioanlnim oružanim snagama 1990. u Parizu, koji određuje gornje granice u

naoružanju svih europskih država. Državama strankama nameće se dužnost uništenja viškova

pod međ. nadzorom.

Dvostrani ugovori

Dvostrani ugovori između SAD-a i bivšeg SSSR-a pokazali su se najznačajnijima za stvarno

otklanjanje opasnosti od nuklearnog sukoba.

Sporazumi SALT I (Strategis Arms Limitation Talks) iz 1972., koji više nisu na snazi, ali se i

dalje poštuju, predvidjeli su ograničenje broja strateških defenzivinih nuklearnih raketa

(dugog dometa). Sporazumi SALT II iz 1979., određuju gornje dosta visoke granice i

ofenzivne vektore ofenzivnih raketa. Njihov cilj nije bio smanjivanje broja tih vrsta raketa

nego usporavanje njhove modernizacije.

Washingtonski sporazum iz 1987. o nuklearnim raketama srednjeg i kratkog dometa

smještenima u Europi, omogućio je Sporazum iz Jackson Holea iz 1989. o pokusnim mjerama

za verifikaciju budućih smanjenja ofenzivnih strateških raketa.

Ugovor START (Strategis Arm's Reduction Talks) iz 1991. predviđa uzajamno smanjivanje

broja ofenzivnih raketa dugog dometa na 30 % do početka 2003.

Opće običajno pravo u oblastima smanjivanja naoružanja i razoružanja

Složeno je pitanje da li su propisi iz navedenih konvencija mogli stvoriti pravila općeg

običajnog međ. prava koja bi po toj osnovi obvezivala i države koje im nisu stranke. Ako bi

taj proces bio moguć, ograničenja i zabrane iz tih konvencija bila bi pravila jus cogens.

Može se smatrati da je zabrana biološkog i kemijskog oružja u neprijateljstvima već postala

jus cogens. Glede zabrane protupješačkih mina takav će razvoj biti moguć nakon što SAD i

262

www.nasciturus.com

neke druge važne vojne sile postanu stranke Konvencije iz 1997.

Uz to se može smatrati da su pravila o demilitarizaciji Antarktika i Svemira te o

denuklearizaciji morskog dna i podzemlja, kao i Latinske Amerike, također dio općeg međ.

prava.

87. SAMOPOMOĆ: RETORZIJA I DOPUŠTENE REPRESALIJE

Različiti oblici samopomoći u međunarodnom pravu

U širem smislu pod mjerama samopomoći koje međ. pravo dopušta ubrajamo jednostrane akte

neke države protiv duge države koja je povrijedila neka njena prava ili joj je nanijela štetu

vršenjem svojih vlastitih prava.

Pod mjerama samopomoći mogu se uzeti:

- neke jednostrane mjere odgovora na kršenje vlastitih prava koje proizlaze iz općih

načela prava,

- dopuštena (legitimna) samoobrana,

- retorzija i

- represalije.

Primjenom načela inadimplendi non est adimplendum, stranka nekog ugovora imala bi pravo

jednostrano suspednirati primjenu, pa i okončati ugovor kao posljedicu njegovog

neprimjenjivanja od njegove druge strane.

Retorzija

Retorzija je uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neprijazno ponašanje neke države

protumjerama iste ili slične naravi da bi se iznudila promjena njenog stava. Retorzija se može

definirati i kao pretjerano kruto korištenje vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili

slično ponašanje druge države.

Država koja je dala povoda za tu vrstu protumjera nije prekršila nikakvo pravo. Ona nije

počinila nikakvo protupravno djelo. I mjere retorzije ostaju u granicama međ. prava, ali mogu

imati štetne učinke po državu koja je za njih dala povoda.

Mjere retorzije mogu npr. biti: uskrata priznanja neke nove države; povlačenje egzekvature

konzularnom agentu druge države; ograničenje kretanja stranih diplomatskih agenata ili

njihov izgon iz zemlje ili prekid diplomatskih odnosa i sl.

Nije uvijek lako odrediti prag dopustivosti mjera koje su dale povoda za retorziju, kao i mjera

koje se kao retorzija poduzimaju.

263

www.nasciturus.com

Poput dopuštenih represalija, poduzete mjere retorzije ne smiju biti izvan razmjera

(proporcionalnosti) s razinom djela koja su im pružila povod.

Ekonomski bogate države i neke ekonomske organizacije poput EU mogu dopuštenim

mjerama retorzije djelotvorno uzvratiti na ponašanje države za koju smatraju da nije izvršila

sve preuzete ugovorne obveze ili jednostrano data obećanja.

Pojam represalija u međunarodnom pravu

Represalije su djela koja su po sebi povreda međunarodnog prava, ali se izuzetno smatraju

dopuštenima ako su protumjera na međunarodna protupravna djela države koja je prva

prekršila neko pravo države koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu, one su najvažnije

sredstvo samopomoći, tj. jednostrana mjera države koja njome nastoji iznuditi od druge

države okončanje protupravnog ponašanja i ispravljanje štete koju je počinila.

Da bi se spriječile njihove najgore zloupotrebe pozitivno međ. pravo je u 20.st. propisalo

brojna ograničenja u vršenju represalija.

Represalije se mogu podijeliti na one koje se poduzimaju u doba mira i na one koje se

poduzimaju u oružanim sukobima.

Znanost još razlikuje tzv. pozitivne represalije, koje se sastoje u nekom činjenju i negativne

represalije, koje se sastoje u neizvršenju neke pravne obveze.

Represalije u doba mira

Komisija za međ. pravo je u Nacrtu pravila o odgovornosti država pokušala kodificirati

pravila o dopustivosti protumjera, pod kojima se u obzir isključivo uzimaju represalije.

Kao mjera represalija prema tom Nacrtu pravila, najprije je zabranjena prijetnja ili upotreba

sile koje su zabranjene Poveljom UN-a. To je ograničenje danas nesporno, makar kada se

odnosi na upotrebu fizičke, tj. oružane sile. To je zato jer zakonite protumjera na upotrebu sile

protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke države, nisu represalije nego

mjere legitimne samoobrane.

Nadalje, prema Nacrtu pravila zabranjena je ekstremna ekonomska ili politička prisila

usmjerena na ugorožavanje teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti države počinitelja

međ. protupravnog djela.

Zabranjeno je svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatskih i konzularnih agenata,

prostorija, arhiva ili dokumenata.

Zabranjeno je i svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka.

264

www.nasciturus.com

Opće međ. pravo koje je danas na snazi kao mjere represalija apsolutno zabranjuje upotrebu

vojne sile (osim u vršenju legitimne samoobrane), svako ponašanje kojim se derogiraju

ljudska prava, svako drugo ponašanje koje bi po tom pravu činilo neki međ. zločin, te neka

druga djela poput npr. kršenja nepovredivosti diplomatskih i konzularnih agenata, prostorija,

arhiva ili dokumenata.

Ukoliko neka država namjerno i izvan sumnje otpočne kršiti neku svoju međ. obvezu prema

drugoj državi, povrijeđena država ima pravo pribjeći onim mjerama represalija koje nisu

zabranjene općim međ. pravom ali pod strogo određenim drugim uvjetima. Prema općem

međ. pravu radilo bi se o ovim ograničenjima:

1. mora zaista postojati povreda nekog interesa zaštićenog međ. pravom;

2. prije nego št pribjegne dopuštenim represalijama povrijeđena država, mora

pokušati osigurati poštivanje svojih prava mirnim putem te u tu svrhu

državi prekšiteljici mora ponuditi pregovore. Ako kršenje njenih prava

dovodi do nepopravljivih posljedica, povrijeđena dražva trea izravno putem

diplomatskih ili drugih raspoloživih kanala zatražiti hitan prestanak takvih

povreda;

3. tek ako ostvarenje prava na ovaj način ostane bezuspješno, može se

pribjeći dopuštenim mjerama represalija. Poduzete mjere ne smiju biti

iznad svakog razmjera (proporcionalnosti) s protupravnim djelom koje im

je poslužilo kao povod;

4. poduzete mjere represalija trebale bi imati isključivo za cilj odvraćanje

države prekršiteljice od njenih protupravnih radnji, te njeno navođenje da

pristane na mirno rješenje spora, uključujući naknadu počinjene štete;

5. ukoliko država kršiteljica okonča međ. protupravno djelo, povrijeđena

država dužna je suspendirati mjere represalija za vrijeme dok se spor o

naknadi moguće štete konačno ne riješi.

Represalije u oružanim sukobima

Represalije u oružanim sukobima se najčešće provode primjenom oružane sile. Strana u

sukobu koja im pribjegne smatra svoje mjere represalija sankcijom, kako bi spriječila da

neprijatelj dalje krši pravila ratnog prava.

Represalije koje se poduzimaju u oružanim sukobma su opasan i malo djelotvoran način

postizanja poštivanja prava.

265

www.nasciturus.com

Pravila humanitarnog prava kodificirana četrima Ženevskim konvencijama iz 1949. na iscrpan

način i izričito zabranjuju mjere represalije zaštićenih osoba. Radi se o apsolutnoj zabrani

mjera represalija usmjerene protiv ranjenika, bolesnika i brodolomaca, te osoblja, zgrada,

brodova ili materijala koje te Konvencije štite.

Represalije u oružanim sukobima su opasan i nesiguran način zaštite vlastitih prava, te uopće

ne mogu osigurati ispravljanje štete prije okončanja neprijateljstava.

Uvjeti i ograničenja pribjegavanja dopuštenim represalijama u oružanim sukobima slični su

onima koji vrijede u doba mira. Ta ograničenja su:

1. Mora se raditi o ozbiljnim, kontinuiranim i ponovljenim kršenjima zakona i

običaja rata koja prekršitelja stavljaju u očito povoljniji položaj od njegova

protivnika. Bilo kakva pvoreda pravila prava oružanih sukoba ne može biti

dovoljan razlog za represalije.

2. U ovim slučajevima kada je to moguće, prije pribjegavanja represalijama

povrijeđena strana će pokušati navesti suprotnu stranu da prestane s kršenjem

prava i da svoje ponašanje uskladi s pravnim pravilima. Situacijama kada kršenje

prava uzrokuje nepopravljivu štetu, oštećena strana ima pravo pribjeći dopštenim

represalijama bez odlaganja.

3. U izboru mjera represalija strana koja im ima pravo pribjeći obvezna je na

poštivanje svih ugovornih i običajnih propisa o njihovim ograničenjima ili

zabrani. Ni u kojem slučaju, čak kada se radi i o protumjerama na međ. zločine,

povrijeđena strana nema pravo odgovoriti istim ili sličnim mjerama koje su

zabranjene kao represalije ili okvalificirane kao teške povrede Ženevskih

konvencija.

4. Po svojim posljedicama poduzete mjere represalija moraju biti proporcionalne,

tj. u razmjeru s nedopuštenim djelima koja su im bila povodom.

5. Represalije se po svojoj naravi privremene mjere. Njihovo se vršenje mora

prekinuti odmah nakon što suprotna strana prekine sa svojim nedopuštenim

ponašanjem.

6. Pravo da naredi ili odobri represalije pripada vrhovnom zapovjedniku oružanih

snaga zaraćene strane, nakon što pažljivo procjeni sve okolnosti. Zapovjednici

nižih, njemu podređenih postrojbi mogu narediti represalije samo u slučajevima

krajnje nužde, kada bi njihovo odlaganje zbog traženja odobrenja prouzročilo

uništenje vojne jedinice u pitanju ili gubljenje pozicije odlučne za ratovanje.

266

www.nasciturus.com

VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

A. OPĆENITE ZNAČAJKE

88. IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA

Kodifikacija ratnog prava putem ugovora

Polovicom 19. st. otpočeo je pokret za kodifikacijom međ. ratnog prava putem pisanih

ugovora, kojeg je potaknuo Švicarac Henri Dunant. Njegova brošura iz 1862. potakla je

organiziranje nacionalnih društava Crvenog križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju

sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 1864.

Najviše se učinilo na dvjema Haškim mirovnim konvencijama 1899. i 1907. Četvrta Haška

konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu, najvažnija je od onih čiji se

propisi i danas primjenjuju. Treća Haška konferencija trebala se održati 1915. ali ju je

spriječio I. svjet. rat.

1925. usvojen je Ženevski protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova

i bakterioloških sredstava u ratu.

267

www.nasciturus.com

12.8.1949. u Ženevi su usvojene i potpisane 4 konvencije iz oblasti međ. humanitarnog prava

i to:

1. (prva) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim

snagama u ratu,

2. (druga) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca

oružanih snaga na moru,

3. (treća) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima,

4. (četvrta) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata.

8.6.1977. usvojena su 2 dopunska protokola za ove 4 Ženevske konvenije i to:

1. Protokol I., o zaštiti žrtava međ. oružanih sukoba i

2. Protokol II., o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Pokret kofifikacije ratnog prava imao je prvobitni cilj da po mogućnosti sve države svijeta

postanu strankama tih konvencija u pisanom obliku i da one po ugovornoj osnovi obvezuju

sve zaraćene strane u svim budućim ratovima. Dalji je cilj bio da se preciziraju prava i

dužnosti strana u oružanom sukobu, da bi se spriječilo da svatko za sebe, i za suprotnu stranu,

proizvoljno tumači pravila ratnog prava ovisno o svojim trenutnim interesima.

Humanizacija ratovanja ograničena vojnom potrebom

U svim konvencijama iz te oblasti od početka je bila veoma izražena želja za donošenjem

novih pravila, čija je svrha daljnja humanizacija ratovanja. Ti se napori nikad nisu mogli

podvrgnuti krutom pravnom pozitivizmu. Prema pozitivističkom učenju cjelokupno pravo je

bez iznimke proizvod volje država, i zato suverene države navodno nisu podložne nikakvom

«višem» pravu, koje bi im protiv njihove volje nalagalo kako da se ponašaju.

Odbacivanje tog uskog pozitivističkog pristupa izraženo je u tzv. Martensovoj klauzuli iz

uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. Ta klauzula

predviđa izvjesnu hijerarhiju u prvenstvu primjene pravnih pravila o ratovanju, s ciljem da

nikada ne dođe do pravnih praznina:

- Najprije se primjenjuju pisane odredbe uglavljene u toj i u drugim konvencijama.

- U nedostatku takvih izričitih pisanih propisa, moraju se primijeniti načela međ.

prava kakva proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima.

- Ako nema ni takvih pravila, strane u sukobu ne smiju se ni tada ponašati

samovoljno, pod izlikom da se smatra dopuštenim sve što izričitim ugovornim ili

drugim propisima poz. međ. prava nije zabranjeno. One moraju primjenjivati

načela međ. prava kakva proizlaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.

268

www.nasciturus.com

Martensova klauzula predviđa u svojoj cjelini i dinamični element u razvoju međ. prava, s

obzirom na nove načine ratovanja, nova sredstva razaranja i nova oružja. Zaraćene strane se

ni u tim situacijama ne smiju ponašati neodgovorno.

Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprječavanje najstrašnijih

oblika ratovanja.

Haški pravilnik iz 1907. u čl. 22. propisao je da zaraćene strane nemaju neograničeno pravo u

izboru sredstava za nanošenje gubitka neprijatelju.

Međutim, ni ta humanizacija putem propisivanja pravnih pravila ne može ići preko neke

mjere. Potpuna humanizacija značila bi dokidanje rata. Stoga je mjera humanizacije

ograničena svrhom rata koja traži upotrebu svih sredstava podesenih sa gušenje

neprijateljskog otpora.

Opće običajno pravo primjenljivo na oružane sukobe

Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija iz te oblasti

sklopljenih prije II. svjet. rata, po običajnoj osnovi obvezuju sve države svijeta. Ti njihovi

propisi čine cjelinu sa Ženevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolom iz 1977.

Druga značajka simbioze pisanih ugovornih propisa i općeg običajnog prava leži u tome što

se danas općenito smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima, a osobito glede

zaštićenih osoba, predstavlja imperativne norme općeg običajnog međ. prava što ih je

prihvatila i priznala čitava međ. zajednica država. A jus cogens se nameće svim, pa i novim

državama koje prije stjecanja državnosti nisu imale mogućnosti sudjelovati u pripremanju i

donošenju odgovarajućih ugovora.

Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. u Protokola I. iz 1977., predstavljaju međ.

zločine, koji povlače međ. odgovornost.

Ostali izvori prava oružanih sukoba

Pravo oružanih sukoba ima i neke druge izvore.

Nurnberška presuda iz 1946. između ostalog je istakla da neovisno o ugovorima, zakoni rata

proizlaze iz prakse i običaja koji se takvima postupno i općenito priznaju u naučavanjima

pravnika i praksi vojnih tribunala. To pravo nije nepromjenljivo, ono se neprestano

prilagođava potrebama svijeta u promjenama.

Dragocjen pomoćni izvor ratnog prava činte tzv. vojni pravilnici pojedinih država, a po

potrebi i propisi njihovog kaznenog zakonodavstva koji se primjenju na zločine počinjene u

oružanim sukobima.

269

www.nasciturus.com

89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA

Pravedni i nepravedni ratovi

Podjele ratova na pravedne i nepravedne i pokušaji stvaranje objektivnih kriterija za te

podjele, bili su prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim

pravilima (jus ad bellum), ili da se i njihovo vođenje podvrgne pravu (jus in bello).

Još je rimsko pravo prihvatilo strogo formalističku ideju o pravednim ratovima. Rat koji je

imao pravedan uzrok i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom čija su pravila

imala sakralni karakter, smatran je pravednim (justum i pius). 4 su se uzroka smatrala

pravednima za otpočinjanje rata: povreda rimskih posjeda, povreda poslanika, povreda

ugovora i pomoć koju u neprijatelju u doba rata ukazuje dotadašnji prijatelj rimske države. Uz

ispunjenje nekog od tih uvjeta, rat je trebao biti i pravilno započet.

Ciceron je od toga pošao korak dalje i istaknuo je da je rat koji se otpočne bez dovoljnog

razloga nepravedan, dok je, naprotiv, opravdan ako se poduzme u cilju obrane od neprijatelja

ili radi osvete za nanesenu nepravdu.

Kršćansko učenje o pravednim i nepravednim ratovima, bilo je plod doprinosa teologa kroz

više stoljeća. Sv. Augustin je naveo da se pravednim ratovima obično nazivaju oni koji

osvećuju nanesene nepravde, kada su nacija ili grad protiv kojih su neke neprijateljske akcije

upravljene zanemarili kažnjavanje nedjela počinjena od njihovih građana.

Na vrhuncu tog učenja, u 16. st., ono je bilo zamišljeno kao neka vrsta sudskog postupka u

kojem je povrijeđena država sama preuzimala izricanje pravde i kažnjavanje krivca za

nanijetu nepravdu. Prema tom učenju da bi bio pravedan, rat je morao ispuniti više

kumulativnih uvjeta:

1. pravedan naslov (titulus),

2. pravedan uzrok (justa causa),

3. nužda i

4. pravedan rat se morao voditi na pravedan način, i to s umjerenošću, da se

ne počini veća šteta od nužne da bi se postigla pobjeda i pripremilo

obnavljanje mira.

U doba djelovanja Lige naroda nastala je nova podjela na dopuštene i nedopuštene, tj. na

legalne i nelegalne ratove. Dopuštenim se smatrao čak i napadački rat ako se država koja ga je

poduzela prethodno podvrgla sustavu rješavanja sporova i rokovima propisanim u Paktu Lige,

a mirno rješenje nije bilo postignuto.

270

www.nasciturus.com

Nakon usvajanja Briand-Kelloggova pakta 1928., pozitivno međ. pravo je konačno osudilo i

zabranilo sve agresivne ratove. Podrazumijevali su se izuzeci od te zabrane: ratovi poduzeti u

samoobrani, u izvršenju međ. obveza ili protiv države koja se prije toga sama ogriješila o tu

zabranu rata.

Sudionici u oružanim sukobima

Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru iz 1762. zapisao je da rat nije odnos čovjeka

prema čovjeku, nego odnos države prema državi u kojem su pojedinci samo slučajni

neprijatelji, ali ne kao ljudi nego kao građani.

Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. st., zasniva se na jasnom razlikovanju između oružanih

snaga i civilnog pučanstva, između branjenih i nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima

između vojnih i nevojnih ciljeva. To prava u ratu priznaje razliku između zaraćenih država s

jedne strane i neutralnih država i njihovih građana s druge. Neprijateljsko civilno stanovništvo

ne smije biti objektom napada, osim ako se uključi u neprijateljstva. Neutralne države,

brodovi i osobe ne smiju biti predmetom intervencije i zahvata, osim onih koje predviđa pravo

neutralnosti u ratu. Međutim, oni taj imunitet gube ukoliko se angažiraju u neprijateljstvima

ili na drugi način prekše neutralnost.

Već I. svjetski rat dobiva odlike totalnog rata. To znači sudjelovanje cjelokupnog stanovništva

u ratnom naporu svake od zaraćenih država s ciljem da se porazi neprijatelj. U tom naporu, uz

oružane snage na frontu, sudjeluju ratnici u tvornicama i seljaci na poljima u proizvodnji

oružja, streljiva, sirovina i hrane. Da bi se postigla pobjeda, uništavale su se privreda i promet

neprijatelja. Da bi se porazili moral naroda i volja za otporom, namjerno su se rušila gradska

naselja uz ogromne civilne žrtve.

Podjele oružanih sukoba i primjenljiva pravna pravila

Međ. pravo na snazi do iza II. svjetskog rata dijelilo je na oružane sukobe u tri skupine: na rat,

na upotrebu oružane sile koja ne dovodi do rata te na građanski rat.

a) Za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja

(tzv. animus belligerendi). Otpočinjanje rata se nastojalo urediti obvezom formalne,

bilo bezuvjetne ili uvjetne objave (ultimatum), adresirane protivničkoj državi i svim

trećim državama. Država žrtva neobjavljenog napada mogla je objaviti rat s državom

agresorom. U oba slučaja, između zaraćenih strana nastajalo je ratno stanje s brojnim

pravnim posljedicama na njihove uzajamne odnose.

271

www.nasciturus.com

b) Upotreba oružane sile od država, tj. neprijateljstva koja nisu dovodila do rata i ratnog

stanja, nisu dovodila niti do neutralnosti trećih država. Uz, od obiju strana, nepriznate

ratove, tu su spadale i oružane represalije, akti samoobrane koji nisu dovodili do

ratnog stanja, te druge vrste oružane intervencije poput mirne blokade dijela obale

druge države i sl.

c) Građanski rat odlikovao se time što se vodio na području jedne države. U pravilu se

nije smio ticati stranih država.

Ova se trodioba sve teže mogla održavati nakon što je otpočinjanje rata podvrgnuto nekim

pravilima iz Pakta Lige naroda, a potom je bilo potpuno zabranjeno Briand-Kelloggovim

paktom iz 1928..

Ženevske konvencije iz 1949. i dva Protokola iz 1977. razlikuju tri moguće skupine sukoba i

nastoje ih svojim pravilima definirati na objektivan način.

1. Međunarodni oružani sukobi – taj pojam je nešto širi od samog rata, jer neki od tih

sukoba ne dovode uvijek do priznatog ratnog stanja od svih država njihovih sudionica. U te

sukobe spadaju:

a) svi slučajevi objavljenog rata kojih nakon 1945. više nije bilo

b) svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka Ženevskih

konvencija, čak i ako jedan od njih nije priznala ratno stanje

c) svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela područja jedne države, čak ako ta okušacija ne

naiđe ni na kakav vojni otpor

d) pod utjecajem razovja općeg međ. prava nakon 1949. Protokol I. iz 1977., uključuje u

međ. oružane sukobe neke vrste koje su se prije smatrale građanskim ratovima. To su

bili sukobi: u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

2. Nemeđunarodni (unutarnji ili građanski) oružani sukobi – su oni u kojima

neprijateljstva izbijaju na području jedne države (s izuzetkom onih u korištenju prava naroda

na samoodređenje). Neprijateljstva u tim sukobima se odvijaju na teritoriju jedne države

između njenih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih

naoružanih skupina koje, pod odgovornom komandom vrše takvu kontrolu nad dijelom

njenog teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije.

Kao posljedica urušenja središnje državne vlasti, različite skupne u nekoj državi mogu se

međusobno boriti, a pravila iz Protokola II. će na taj sukob ipak biti primjenljiva. To se

dogodilo u Somaliji 1992, te u BiH glede sukoba između HVO-a i Armije BiH tijekom 1993.

272

www.nasciturus.com

U tim unutarnjim ratnim sukobima primjenjuju se pravila humanitarnog prava iz zajedničkog

čl. 3. Ženevskih konvencija te ona iz Protokola II. iz 1977.

3. Unutarnji nemiri i zategnutosti – Protokol II. određuje da se taj Protokol neće

primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti kao što su pobune, izolirani i

sporadični akti nasilja i ostali akti slične naravi, jer to nisu oružani sukobi. Osim državne

vlasti tu nema druge strane u sukobu, jer se ona nije ili još nije organizirala. Tu nema ni

stvarnih neprijateljstava ni ratnog stanja a ni neutralnosti trećih država.

Međutim, ako ih uhiti državna vlast, sudionici i takvih nemira imaju pravo na poštivanje

svojih ljudskih prava te na osnovnu zaštitu čovjekove ličnosti.

4. Uplitanje Vijeća sigurnosti UN-a u međunarodni ili nemeđunarodni oružani sukob –

pravila oružanih sukoba primjenjuju se na jednak način, čak i u sukobu između države

agresora i njene žrtve ili između države agresora i Snaga UN-a.

Dok VS jasno ne označi agresora ili dok protiv njega ne poduzme akciju temeljem glave VII.

Povelje UN-a, u oružanim sukobima između država moguće je da treće države članice UN-a

proglase neutralnost.

Neutralnost država prestaje biti mogućom nakon što VS usvoji mjere iz glave VII. Povelje i

nametne državama članicama UN-a dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu,

osim ako ser radi o trajno neutralnim državama ili su na drugi način izričito izuzete.

Čak i u akcijama protiv države agresora, obje strane u sukobu uvijek moraju poštivati ista

pravna pravila i ograničenja. To vrijedi kako za međunarodne, tako i za nemeđunarodne

oružane sukobe. U nemeđunarodnim oružanim sukobima sve će njihove strane primjenjivati

pravila iz zajendičkog čl. 3. Ženevskih konvencija iz 1949. i iz Protokola II., te po potrebi i

drugih pravila.

Time su u današnjem međ. pravu jus ad bellum i jus in bello, potpuno razdvojeni.

Unutarnji nemiri ponekad brzo prerastaju u nemeđunarodni, a ovaj zatim u međunarodni

oružani sukob. To se dogodilo i u Hrvatskoj. Unutarnji nemiri (nazvani balvan revolucijom)

započeli su 1990., kada su lokalne srpske naoružane skupine u blizini Knina podizale barikade

i prekidale komunikacije. Potencijalno stanje nemeđunarodnog oružanog sukoba, koji tada još

nije bio stvarno izbio, nastalo je nekoliko tjedana kasnije kada je odmetnuti Milan Martić uz

prikrivenu podršku JNA ustrojio miliciju «Srpske autonomne oblasti». Uz tu miliciju i JNA,

na području Hrvatske djelovale su i hrvatske policijske snage iz kojih se u svibnju 1991.

organizirao Zbor narodne garde.

Taj sukob je evoluirao u međunarodni oružani sukob 8. 10. 1991. kada je Hrvatska konačno

prekinula sve veze sa SFRJ i kada je 15.1.1992. dobila međ. priznanje od većina država u

273

www.nasciturus.com

svijetu.

Moguć je i obrnuti proces. Zbog intervencije UN-a neki međ. oružani sukob može prerasti u

nemeđunarodni. Zatim, dolazak i prisutnost međ. snaga po ovlaštenju VS UN-a može dovesti

do potpune obustave neprijateljstva. Takav se razvoj dogodio u BiH nakon Daytonskih

sporazuma krajem 1995.

90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUŽANIM

SUKOBIMA

Radi se pretežito o pravilima jus cogenst koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih

sukoba, uključujući i snage UN-a ili međ.organizacije koja djeluje po ovlaštenju VS.Ta

ograničenja jednako obvezuju i sve oružane snage u unutarnjem sukobu, čak i ako nisu

priznate.

1. Ratnici i civilno pučanstvo

Razlikovanje između ratnika i civila ostalo je osnova prava oružanih sukoba. Između

pripadnika oružanih snaga sukobljenih strana čini se razlika između boraca i neboraca. U

svakom oružanom sukobu treba poduzeti sve mjere da se civilno pučanstvo zaštiti, osim

ukoliko sudjeluje u neprijateljstvima. U svim prilikama treba poštivati temeljna ljudska prava

kako civila, tako i ratnika, koliko to uvjeti oružanog sukoba objektivno dopušaju.

2. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja

Dok propisi o ratnom pravu usvojine na Haškim koferencijama 1899. i 1907. govore samo o

«sredstvima» (means) za nanošenje štete neprijatelju, propisi iz 1977. govore o metodama i

sredstvima ratovanja (methods and means of warfare).

a) Ratna lukavstva i perfidne metode i sredstva ratovanja – Ratna lukavstva oduvijek

su se u ratovima smatrala dopuštenima, time da ona nikad ne smiju prijeći u perfidiju.

Prema Protokolu I. ratna lukavstva nisu zabranjena. Takva lukavstva su radnje namijenjene da

obmane protivnika ili da ga navedu da se ponaša neoprezno, ali koje ne krše niti jedno pravilo

međ. prava što se primjenjuje u oružanom sukobu. To su npr. korištenje kamuflaže, lažne

operacije i pogrešne informacije.

Isti propis izriče i zabranu perfidije te određuje da je zabranjeno ubijati, ranjavati ili

zarobljavati protivnika pribjegavajući perfidiji. Akti kojima se ulijeva povjerenje protivnika,

274

www.nasciturus.com

navodeći ga da povjeruje u to da ima neko pravo ili neku obvezu glede zaštite po međ. pravu

primjenljivom u oružanim sukobima, s namejerom da se to povjerenje izda, smatrat će se

perfidijom.

Taj propis potom navodi neke od primjera perfidije:

- pretvaranje da se ima namjera pregovarati pod parlamentarnom zastavom (koja je

bijele boje) ili pretvaranje da se ima namjeru predati,

- pretvaranje nekoga da je nesposoban za borbu uslijed rana ili bolesti,

- prerušavanje nekog civila da bi imao položaj neborca,

- pretvaranje nekog da ima zaštićeni položaj koristeći znakove, ambleme ili odore

UN-a il neutralnih ili drugih država koje nisu stranke u sukobu.

Zabranjeno je koristiti znakove, ambleme ili odore i protivničke strane, ali samo pri

poduzimanju napada, ili da bi se prikrile, potakle, zaštitile ili omele vojne operacije.

U ratu na moru upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave smatra se ratnom varkom i nije

zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti pred otpočinjanje napada.

Zabranjena je zloupotreba tzv. priznatih amblema. To su amblemi Crvenog križa, Crvenog

polumjeseca ili Crvenog lava i sunca (koji se koristio u Iranu) i dr.

b) Međunarodni zločin predstavlja izdajničko ubijanje il ranjavanje neprijatelja –

ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda, barbarski je

čin i nije dopušteno čak ni kao protumjera na takve izdajničke akte protivničke strane.

c) Izjava da se neće davati milost, tj. naredba da neće biti preživjelih (ako se prije ne

predaju), te u tom smislu prijetiti protivniku i voditi neprijateljstva na toj osnovi, također je

međ. zločin, a još je teži zločin provesti takvu naredbu u dijelo.

d) Međunarodni zločin je uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika (bilo

privatne ili javne), osim kada vojna potreba imperativno nalaže njeno uništenje ili pljenidbu.

Zločin je pljačka grada ili mjesta, čak i kada su osvojeni na juriš.

e) Precizne odredbe o postupanju s padobrancima usvojene su u pismenom obliku te

1977. Niti jedna osoba koja u nevolji iskače padobranom iz zrakoplova ne smije biti za

vrijeme spuštanja predmetom napada. Ako se spusti na teritorij koji kontrolira protivnička

strana, osobi u nevolji treba pružiti mogućnost da se preda prije nego što postane metom

napada, osim kada je očito da se uključila u neprijatljski čin. Tu zaštitu i ograničenje ne

uživaju zračno-desantne jedinice, što znači da se pripadnici tih jedinica pri samom

poduzimanju desanta mogu gađati dok su u zraku, te po spuštanju na zemlju.

f) Špijunaža po međ. pravu nije zabranjena i ne predstavlja međ. zločin. Ali špijun

uhvaćen na djelu nema položaj ratnog zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju.

275

www.nasciturus.com

Špijunom se može smatrati samo ona osoba koja djelujući tajno ili lažno se predstavljajući,

pribavlja ili pokušava pribaviti obavijesti na području operacija neke zaraćene strane, s

namjerom njihova priopćavanja protivničkoj strani.

Sa špijunom koji se po izvršenju zadatka pridružio svojoj vojsci, ako potom padne pod vlast

neprijatelja, postupa se kao s ratnim zarobljenikom. Špijun uhvaćen na djelu ne može biti

kažnjen bez prethodnog pravičnog i nepristranog suđenja. Stoga je otkrivene špijune

zabranjeno strijeljati po kratkom postupku i bez suđenja.

Prema Protokolu I.:

- Neće se smatrati angažiranim u špijunaži pripadnik oružanih snaga koji u svojoj

vojničkoj odori prikuplja ili pokušava prikupiti obavijesti za svoju stranu na

podučju koje kontrolira neprijatelj.

- Također se neće smatrati da se bavi špijunažom pripadnik oružanih snaga koji na

području koje je okupirala protivnička strana prikuplja ili pokušava pribaviti

obavijesti od vojnog značaja, ako na tom području inače prebiva i ako to ne radi

lažno se predstavljajući ili očito potajno.

- U slučaju da ih neprijatelj zarobi ili uhiti, ove osobe imaju položaj ratnih

zarobljenika.

g) Plaćenici (merceneri) – plaćenik je stranac, i bez prebivališta u državi za koju se

bori, kojije unajmljen da se bori uglavnom iz želje za osobnom koristi. Materijalna naknada

koju dobiva ili koja mu je obećana, znatno je veća od one koja se isplaćuje borcima sličnog

ranga ili funkcije u oružanim snagama te strane. Zbog tih obilježja plaćenici su skloniji pljački

privatne i javne imovine, te zločinima prvenstveno protiv civilnog pučanstva, nego pripadnici

oružanih snaga. Prema Protokolu I. plaćenik nema pravo na položaj borca ili ratnog

zarobljenika. Plaćenik kojeg protivnička strana zarobi ili uhiti odgovara u sudskom postupku

za sve zločine koje je počinio, a koji su predviđeni bilo po međunarodnom ili po domaćem

kaz. pravu.

3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Običajna i ugovorna pravila međ. prava propisala su neka ograničenja i zabrane, koja su

također obvezujuća sa sve strane u svim vrstama međ. sukoba.

a) Nebranjena mjesta i vojni cilj – pravila o kopnenom ratovanju vrše važno

razlikovanje između branjenih i nebranjenih mjesta. Zabranjeno je bilo kojim sredstvima

napadati ili bomardirati nebranjene gradove, sela, naelja ili zgrade.

276

www.nasciturus.com

Najicrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenljiva u zračnom ratu. Ona uvode i

preciziraju pojam vojnog cilja. Radi se o Haškim pravilima o zračnom ratu iz 1923.

Zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu teroriziranja civilnog stanovništva, razaranje ili

oštećenje privatne imovine koja nema vojni karakter ili nanošenje gubitka među neborcima.

Bombardiranje iz zraka zakonito je samo ako je upravljeno na vojni cilj. Vojni ciljevi su:

vojne snage, vojne utvrde, vojne ustanove ili spremišta, tvornice koje su važna i priznata

središta a koje se bave proizvodnjom oružja, streljiva ili izričito vojne opreme,

komunikacijski ili prometni pravci koji se upotrebljavaju u vojne svrhe.

Općenito se uzima da nenamjeravano oštećenje drugih objekata smjeđtenih u blizini vojnih

ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači nikakvu odgovornost jer se radi o tzv.

kolateralnoj šteti.

b) Zaštita kulturnih objekata i hramova – staro je pravilo koje zabranjuje

bombardiranje zgrada namijenjenih bogoslužju, umjetnosti, znanosti i dobrotvornim svrhama,

kao i povijesnih spomenika, bolnica i mjesta gdje su okupljeni bolesnici i ranjenici, pod

uvjetom da nisu istodobno upotreljeni u vojne svrhe.

1954. u Haagu je sklopljena Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog

sukoba. Ta konvencija, kojoj je stranka bila i bivša SFRJ, nije spriječila uništavanje i

oštećivanje kulturnih spomenika u Dubrovniku, Vukovaru i dr. mjestima u Hrvatskoj.

c) Zaštita objekata nužnih da bi civilno stanovništvo preživjelo – zabranjeno je napasti,

uništiti, ukloniti ili učiniti nekorisnima u tu svrhu, objekte neophodne da bi civilno

stanovništvo preživjelo, kao što su namirnice, poljoprivredne oblasti za proizvodnju hrane,

žetva, živa stoka, instalacije za vodu za piće i rezerve i postrojenja za nadvodnjavanje.

d) Zaštita građevina i instalacija koje sadrže opasne sile – građevine i instalacije koje

sadrže opasne sile tj. brane, nasipi i nuklearne električne centrale ne smiju biti objektom

napada, čak ni ako su vojni ciljevi, ako takav napad može uzrokovati oslobađanje opasnih

sila, pa prema tome i velike gubitke među civilnim stanovništvom.

e) Zaštita prirodnog okoliša – prirodni okoliš se mora zaštititi od opsežnog,

dugotrajnog i ozbiljnog oštećenja a ta zaštita obuhvaća i zabranu korištenja metoda ili

sredstava ratovanja čija je svrha ili se može očekivati da uzrokuju takvo oštećenje prirodnog

okoliša.

f) U ratu na moru od napada moraju biti zaštićeni i ne smiju se uzaptiti bolnički te

kartelni brodovi koji prevoze ratne zarobljenike. Sličan je položaj brodova upotrebljenih u

vjerske, znanstvene i dobrotvorne svrhe. Također se od uzapćenja izuzimaju brodovi

277

www.nasciturus.com

namijenjeni isključivo obalnom ribolovu il maloj lokalnoj plovidbi, osim ako sudjeluju u

neprijateljstvima.

4. Zabranjene vrste oružja

Zaraćene strane nemaju neograničeno pravo izbora sredstava za nanošenje gubitka

neprijatelju, pa je zabranjeno upotrebljavati oružje, projektile i materijal i metode ratovanja

koji uzrokuju suvišne ozljede i nepotrebne patnje. Zabranjeni su:

a) naboji težine ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni gorućom ili

zapaljivom tvari,

b) naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili spljosnu (dum-dum naboji),

c) otrov i otrovno oružje,

d) zabranjena je upotreba svakog oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima

nanosi povrede koje se u ljudskom tijelu ne mogu otkriti rengenskim zrakama,

e) zabranjena je ili ograničena upotreba određenih vrsta mina, mina iznenađenja i nekih

drugih sredstava u ratu na kopnu,

f) napalm i druge vrste zapaljivog oružja i streljiva,

g) zasljepljujuće lasersko oružje,

h) protupješačke (antipersonalne) mine,

i) zabranjena je upotreba bakteriološkog (biološkog), toksičnog i kemijskog oružja u

svim vrstama sukoba,

j) u pomorskom ratu općenito su dopuštene samo usidrene mine, dok se druge smatraju

zabranjenima.

Važno je pitanje upotrebe nuklearnog oružja, ali još nema odgovora na to pitanje. Naime, ni

običajno, ni ugovorno međ. pravo ne ovlašćuju posebno na prijetnju ili upotrebu nuklearnog

oružja, ali također i ne sadrže cjelovitu i univerzalnu zabranu upotrebe takvog oružja.

91. PRAVILA HUMANITARNOG PRAVA PRIMJENLJIVA U

NEMEĐUNARODNIM ORUŽANIM SUKOBIMA

Elementarni obziri čovječnosti (humanosti)

Za sve slučajeve oružanih sukoba koji nemaju međ. karakter, zajednički čl. 3. iz 4 Ženevske

konvencije iz 1949. propisuje pravna pravila kojih se sve strane u svim prilikama i na svakom

mjestu moraju pridržavati.

278

www.nasciturus.com

Ti elementarni obziri čovječnosti obvezuju sve strane u svim sukobima izvan svake ugovorne

osnove. Radi se ponajprije o dužnosti čovječnog postupanja kako prema civilima, tako i

prema pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima, i to bez ikakve

diskriminacije tih zaštićenih osoba.

U tom cilju, prema tim su osobama u svako doba i na svakom mjestu zabranjeni:

- nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog

postupanja i mučenja,

- uzimanje talaca,

- povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci,

- izricanje i izvršavanje kazne bez prethodnog suđenja pred redovno ustanovljenim

sudom koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba

Rimski statut Međ. kaznenog suda iz 1998. predstavlja u neku ruku kodifikaciju općih

običajnih pravila humanitarnog prava koja su danas na snazi i koja obvezuju sve strane u

nemeđunarodnim sukobima.

Prema Statutu ostala teška kršenja zakona i običaja rata primjenljiva u oružanim sukobima

koji nisu međ. značaja, u utemeljenim okvirima međ. prava su:

1. namjerno usmjereni napadi protiv civilnog stanovništva kao takvog ili

protiv civila pojedinaca koji neposredno ne sudjeluju u neprijateljstvima,

2. namjerno usmjereni napadi protiv zgrada, materijala, medicinskih jedinica i

transporta, te osoba koje koriste u skladu s međ. pravom ambleme

Ženevskih konvencija,

3. namjerno usmjereni napadi protiv osoblja, instalacija, materijala, jedinica

ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili u mirovnu misiju u skladu s

Poveljom UN-a, sve dok imaju pravo na zaštitu predviđenu za civile ili

civilne objekte prema pravu oružanih sukoba.

4. počinjenje silovanja, seksualnog ropstva, nasilne prostitucije, nasilne

trudnoće, nasilne sterilizacije, i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja,

5. novačenje djece mlađe od 15 godina u oružane snage ili skupine, ili

njihovo korištenje da aktivno sudjeluju u neprijateljstvima,

279

www.nasciturus.com

6. naređivanje premještanja civilnog stanovništva iz razloga vezanih za

sukob, osim kada sigurnost tih civila ili imperativni vojni razlozi to nalažu,

7. podvrgavanje osoba koje su u vlasti druge strane u sukobu, fizičkom

sakaćenju ili medicinskim ili zdravstvenim pokusima bilo koje vrste.

Zanimljivo je da među ratne zločine još nisu svrstani: iscrpljivanje stanovništva glađu, napadi

na građevine ili instalacije koje sadrže opasne sile te teška oštećenja prirodnog okoliša.

B. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI

92. POČETAK I SVRŠETAK MEĐUNARODNOG ORUŽANOG

SUKOBA. PRAVNE POSLJEDICE RATNOG STANJA

Neprijateljstva i ratno stanje

Ratno stanje (state of war) znači odsutnost miroljubivih odnosa između zaraćenih država.

Njegov se pristanak znatno odražava na njihove diplomatske odnose, na neke vrste ugovora,

na trgovinu i na odnose između njihovih fizičkih i pravnih osoba.

Ratno stanje nije uvijek sasvim identično sa stvarnim neprijateljstvima (hostilities) između

država koje su se našle u sukobu.

Neprijateljstva mogu prestati kapitulacijom pobijeđene države ili na drugi način, ali se ratno

stanje produžuje do sklapanja i stupanja na snagu mirovnog ugovora ili dok neka pobjednička

država jednostrane ne okonča ratno stanje.

Početak međunarodnog oružanog sukoba

Prije 1919. godine nije bilo sasvim jasno je li sama objava rata drugoj državi predstavljala

pravnu obvezu ili ne. 1907. sklopljena je Treća haška konvencija o otpočinjanju

neprijateljstava, kojoj njene stranke priznaju da se neprijateljstva između njih ne smiju početi

280

www.nasciturus.com

bez prethodnog i nedvojbenog upozorenja koje će imati oblik, bilo obrazložene objave rata ili

ultimatuma uz uvjetnu objavu rata.

Predviđanjem pravne obveze prethodne objave rata nastojalo se za ubuduće utvrditi trenutak

izbijanja svakog rata, tj. vrijeme nastanka ratnog stanja, te položaj svih trećih država prema

njemu. Time se nastojalo da objava rata prethodi stvarnim neprijateljstvima.

Međutim, dužnost objave rata i notifikacije ratnog stanja neutralnim državama postoja je

prema propisima Treće haške konvencije samo u odnosima između njenih država stranaka.

Njeni propisi nikad nisu prerasli u pravila opće običajnog prava.

Nakon što je Briand-Kelloggovim paktom iz 1928. rat postao zabranjen međunarodnim

pravom kao instrument nacionalne politike država, a Nurnberški tribunal 1946. za zločin

protiv mira osudio nacističke vođe koji su prekršili taj Pakt, nakon II. svjet. rata više nije bilo

poznatih primjera objave rata jedne države drugoj.

Do međunarodnog oružanog sukoba dolazi:

a) u svim slučajevima objavljenog rata,

b) u drugim oružanim sukobima između država ako je makar jedna od njih priznala ratno

stanje,

c) u slučajevima strane okupacije dijela ili čitavog područja druge države, čak ako ta

okupacija ne naiđe na nikakav otpor, te

d) u sukobima u kojma se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

Pravne posljedice ratnog stanja

Čak ako se ne ispuni od uvjeta za postojanje međ. oružanog sukoba, namjera ratovanja i

postojanje ratnog stanja mogu i danas proizaći iz nekih drugih akata zaraćenih strana.

a) Izbijanje rata po pravilu za posljedicu ima prekid diplomatskih odnosa između

zaraćenih strana – Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961., nalaže državi

primateljici koja je zaraćena strana dužnost pružanja olakšica da diplomatsko osoblje

neprijateljske države, u najkraćem mogućem roku s članovima obitelji napusti njen

teritorij.

b) Izbijanje rata ima značajne posljedice prvenstveno za neke dvostrane ugovoreizmeđu

zaraćenih strana. To pitanje nije riješeno Bečkom konvencijom iz 1969. ali temeljem

prijašnje međ. prakse može se zaključiti da:

- izbijanje rata poništava dvostrane ugovore između zaraćenih država o vojnom ili

političkom savezu ili suradnji,

281

www.nasciturus.com

- za trajanja rata svaka od zaraćenih strana slobodna je suspendirati izvršavanje

dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima suradnje

- mnogostrani i dvostrani ugovori koji sami predviđaju da će se izvršavati u

oružanim sukobima, tek se tada počinju stvarno primjenjivati. To su između

ostalih 4 Ženevske konvencije iz 1949. o humanitarnom pravu i Protokol I.,

- oružani sukob nema učinka na važnost ugovora o grancama i onih koji

ustanovljuju objektivne režime.

c) Izbijanje neprijateljstaa ima u pravilu važne učinke na položaj neprijateljskih

državljana koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane. Ako niti jedna

strana upletena u neki oružani sukob ne tretira građane one druge države kao

neprijateljske državljane, i ako oni ostaju pod zaštitom svoje diplomatske misije koja

je nastavila s djelovanjem, to je pouzdan test da između tih država ne postoji ratno

stanje a time ni međ. oružani sukob.

d) Izbijanje neprijateljstava ima važnih posljedica na trgovinske i druge slične odnose

između zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba. Iz zakonodavstva i prakse

zaraćenih strana u I. i II. svjet. ratu može se zaključiti da:

- svaka od zaraćenih strana ovlaštena je zabraniti svojim zakonima svu trgovinu

između njenih neprijateljskih poduzeća, ukljućujući tu i državna poduzeća,

- primjenom tih zakona dokinuti su svi prije sklopljeni privatni kontrakti, dok su

novi kontrakti bili ništavi, a njihovo sklapanje po sebi je bilo kazneno djelo,

- sve zaraćene strane vršile su pljenidbu neprijateljske javne pokretne imovine na

svom i na privremeno okupiranom neprijateljskom području. Ratnim plijenom su

se smatrali: novac, zlato i druge dragocjenosti, oružje, streljivo, namirnice, te

lokomotive i vagoni u vlasništvu neprijateljskih državnih željeznica.

Prestanak međunarodnog oružanog sukoba

1. Prosti prestanak neprijateljstava bez posebnog ugovora – bilo je više prešutno

okončanih ratova npr. izmešu Francuske i Španjolske 1720., Rusije i Perzije 1801. i dr.

Nedostatak tog načina je da ostavlja mnoga pitanja u sumnji, te nije pogodan za suvremene

uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju ratnih zarobljenika, pitanja granica, sukcesije

država i dr.

2. Upokorenje (debelacija, subjugacija) – radi se o osvojenju cjelokupnog teritorija

druge zaraćene strane kojima slijedi anekcija, pod uvjetom da prestane svaki otpor u zemlji i

inozemstvu i da svaka vlast upokorene države nestane, čak i u izbjeglištvu. Osvojena i

282

www.nasciturus.com

anektirana država time prestaje postojati kao subjekt međ. prava. Upokorenjem prestaje rat, te

time i potreba uređenja njegovih posljedica.

Prema dosadašnjem međ. pravu upokorenje neke suverene države u oružanom sukobu bilo bi

pravno nevaljalo. Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije

nisu i neće se priznati kao zakonite.

3. Mirovni ugovor – se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja, kojim se

uređuju sva pitanja proizašla iz rata i promjena u ratu, poput povlačenja postrojbi s

okupiranog područja, reatrijacije ratnih zaroljenika, novih granica itd.

U mirovnom ugovoru primjenjuje se načelo postliminium. To znači da se ponovo

uspostavljaju sva prava osoba koje su se zatekle bilo u neprijateljskoj državi ili na

okupiranom području, kakva su postojala prije rata.

4. Neki se rat može okončati i ugovorom druge vrste, kao što je to bio Sporazum o

okončanju rata i obnavljanju mira u Vijetnamu, iz 1973.

5. Sporazum o primirju najprije se sklapa s namjerom okončanja neprijateljstava u

očekivanju konačnog mirovnog ugovora. Ako se nakon toga mirovni ugovor ne sklopi,

privremeno sklopljeni ugovor o primirju stvarno se primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnog

stanja.

6. Jednostranom izjavom neka pobjednička država može okončati ratno stanje s

pobijeđenom državom ako sklapanje mirovnog ugovora iz političkih razloga nije na vidiku.

Načelo postliminium

U rimskom pravu taj se izraz odnosio na povrat položaja osoba i vlasništva nad imovinom na

njihov statu prije nego što ga je neprijatelj osvojio. Danas to načelo treba dvoznačno shvaćati.

Ono se može odnositi samo na posljedice akata koje je okupant poduzeo bilo u prekoračenju

ili u kršenju svojih ovlasti.

Međutim, zanimljivije je drugo značenje načela. Država koja je kroz kraće razdoblje bila

upokorena i anektirana od druge države, nakon što se oslobodi i ponovo stekne neovisnost

nastavlja sa svojim postojanjem kao da te aneksije nije bilo. Svi pravni odnosi ili većina njih,

vraćaju se na stanje uoči aneksije.

Okončanje neprijateljstava

a) Primirje obustavlja ratne operacije (neprijateljstva) uzajamnim sporazumom zaraćenih

strana. Ono može biti lokalno ili opće. Lokalno primirje obustavlja ratne operacije

samo između određenih dijelova zaraćenih vojski i na određnom području.

283

www.nasciturus.com

Opće primirje obustavlja ratne operacije zaraćenih strana svuda, dakle na svim

frontovima i na svim područjima. Sporazum o općem primirju ima politički značaj.

Njega niej moguće valjano sklopiti bez pristanka najviših organa vanjskog zastupanja

svih država koje su njegove stranke.

b) Opća bezuvjetna kapitulacija (unconditional surrender) je izum II. svjet. rata. To je

jednostrani čin poražene države popraćen sporazumom o predaji svih vojnih postrojbi

i dokidanjem svih civilnih vlasti u njoj.

c) Prekid neprijateljstava ili «primirje» po nalogu ili po preporuci Vijeća sigurnosti UN.

Namjeravani učinak takve odluke je apsolutni prestanak neprijateljstava za vrijem koje

se odredi rezolucijom. U tom bi roku trebalo postići trajni politički sporazum, redovito

uz posredovanje organa UN-a.

d) Ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava. Do takvih je ugovora

dolazilo na diplomatskim konferencijama, posredovanjem trećih dražva ili organa UN.

93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I

NEPRIJATELJSTVIMA

Pod zakonima rata (laws of war) podrazumijevaju se ograničenja propisana međunarodnim

pravom u okviru kojih se smije primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj.

Ta se ograničenja mogu podijeliti na one ratione loci, ratione instrumenti te ratione personae.

Ograničenja ratovanja ratione loci

U ratovima između država razlikuju se ratište (the region of war) od područja ratnih operacija

(vojnišna prostorija, the theatre of war).

Ratište je sav prostor u kojem zaraćene strane mogu pripremati i vršiti neprijateljstva. To su

najprije kopneno područje, unutrašnje vode i teritorijalno more zajedno sa zračnim prostorom

svake od tih država. Ratište zahvaća i sve prostore otvorenog mora, jer se i u njima mogu

vršiti neprijateljstva.

Ratiše međutim, ne obuhvaća kopneno područje, unutrašnje morske vode i teritorijalno more

neutralnih država. Ono također ne obuhvaća područja koja su neutralizirana međunarodnim

ugovorima i zračni prostor iznad njih. To su danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov

prolaz, norveški otoci Spitzbergen (Svalbard) na Arktiku, Aalandsko otočje koje je dio Finske

te čitav Antarktik.

284

www.nasciturus.com

Od tih ogromnih prostora ratišta treba razlikovati područje ratnih operacija tj. prostore u

kojima se neprijateljstva stvarno vode. Područje ratnih operacija u unutarnjem sukobu ostaje

područje države zahvaćene građanskim ratom, čak ako u njemu protupravno interveniraju

oružane snage trećih država.

Ograničenja ratovanja ratione instrumenti

Radi se o ograničenjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja, s

obzirom na objekte, te o zabranjenim vrstama oružja. Ta ograničenja obvezuju sve strane u

svim vrstama oružanih sukoba, uključivši i snage UN-a ili međ. organizacije koja djeluje po

ovlaštenju VS-a.

Ograničenja ratovanja ratione personae

Temeljno razlikovanje između ratnika i civilnog pučanstva trebalo bi poštivati u svim

oružanim sukobima

A) Zaštita civila – Glede zaštite civilnog stanovništva pravo međ. oružanih sukoba

predviđa mnogo veći stupanj odgovornosti svih strana u svim vrstama međ.

oružanih sukoba nego što je to slučaj u unutarnjim sukobma.

Civilno stanovništvo i civilne osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje

proistječu iz vojnih operacija. Oni neće biti objektom napada. Pod izrazom

«napadi», podrazumijevaju se akti nasilja protiv protivnika, bilo da su

ofenzivni ili defenzivni.

Civili uživaju tu zaštitu ako izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, odnosno

za vrijeme dok izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima.

B) Borci – su osobe koje sudjeluju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast

neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Izvjesne civilne osobe koje ne

sudjeluju u neprijateljstvima, ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj

ratnih zarobljenika.

C) Regularni borci – su pripadnici oružanih snaga svake od strana u sukobu, kao i

pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih

snaga.

Ukoliko padnu pod vlast neprijatelja, položaj ratnih zarobljenika uživaju neki

neborci, i to: osobe koje prate oružane članove posada vojnih zrakoplova, ratni

dopisnici, dobavljači, pripadnici radnih jedinica ili službi zaduženih za skrb

285

www.nasciturus.com

oružanih snaga, pod uvjetom da su za to dobile odobrenje od oružanih snaga

koje prate i koje će im u tu svrhu izdati osobnu iskaznicu.

D) Neregularni borci – su borci koji nisu bili pripadnici neprijateljskih regularnih

oružanih snaga. Treća Ženevska konvencija iz 1949. određuje da pripadnici

ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda (koji ne ulaze u

sastav regularnih oružanih snaga) uključujući i pripadnike organiziranih

pokreta otpora, koji pripadaju nekoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili

unutar njena područja, čak i ako je ono okupirano, imaju položaj ratnih

zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju 4 uvjeta:

1. da im na čelu stoji osoba odgovorna za svoje podčinjene,

2. da imaju određen i na daljinu uočljiv znak raspoznavanja,

3. da otvoreno nose oružje i

4. da se u svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata.

E) Pučki ustanak – Stanovništvo neokupiranog područja koje se prilikom

približavanja neprijatelja spontano lati oružja da bi se oduprlo postrojbama

napadača, ne imajući vremena organizirati se kao regularne oružane snage, ako

otvoreno nose oružje i ako poštuje zakone i običaje rata, imat će status borca.

Ako sudionici takvog pučkog ustanka padnu pod vlast neprijatelja, imaju pravo

na položaj ratnih zarobljenika.

F) Pripadnici vojnog ili civilnog sanitetskog i vjerskog osoblja – strana u sukobu,

ako padnu pod vlast neprijatelja ne smatraju se ratnim zarobljenicima. Oni

imaju poseban i povlašten položaj. Strane u sukobu dužne su poštivati i štititi

taj položaj.

To osoblje može izgubiti pravo na posebnu zaštitu ako se ono ili jedinice

sanitetskih službi kojima pripadaju upotrijebe za vršenje štetnih akata za

neprijatelja, a izvan svojih humanitarnih zadaća.

94. ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA, BOLESNIKA I

BRODOLOMACA

Položaj i uvjeti ratnih zarobljenika

1. STATUS RATNIH ZAROBLJENIKA – sve osobe koje imaju pravo na položaj ratnih

zarobljenika ili pravo da ga zahtijevaju, pod vlasti su neprijateljske sile, a ne pojedinaca ili

286

www.nasciturus.com

vojnih jedinica koje su ih zarobile. Neprijateljska država međunarodno je odgovorna za

njihovu sudbinu.

U svako doba i u svim okolnostima ratni zarobljenici imaju pravo na čovječan (human)

postupak i na poštivanje svoje osobe bez diskriminacije.

Pri ispitivanju, ratni zarobljenici su dužni navesti samo svoje ime i prezime, datum rođenja i

matični (registracijski) broj. Ne smije ih se prisiljavati da odaju druge podatke.

Oni smiju zadržati sve stvari i predmete za osobnu upotrebu osim oružja, konja, vojne opreme

i vojnih dokumenata. Novac i dragocjenosti im se mogu oduzeti samo uz priznanicu i moraju

im se na kraju zarobljeništva vratiti.

Ratni zarobljenici su podvrgnuti disciplini (stezi) i zakonima na snazi države u vlasti koje se

nalaze. Radi svoje vlastite sigurnosti ona im može ograničiti slobodu, tj. može ih internirati,

ali ih ne smije držati u zatvoru osim kada prekše kaznene i disciplinske propise. Prije svake

osude imaju pravo da se brane.

2. UVJETI ZAROBLJENIŠTVA – Država u čijoj su vlasti, dužna im je besplatno osigurati

hranu, dostatnu odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za vlastite postrojbe.

Dužna im je osigurati i medicinsku skrb.

Osim časnika, ratni zarobljenici se mogu prisiliti na rad uz skromnu naknadu, uz uvjeteu

najmanju ruku jednake onima vlastitih građana.

Odmah po zarobljavanju mora im se omogućiti da pošalju obavijest svojoj obitelji, te

Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Imaju pravo između sebe izabrati povjerenike koji će ih zastupati pred vojnim vlastima.

3. REPATRIJACIJA – Još u vrijeme neprijateljstava treba u domovinu vratiti teško

bolesne i teško ranjene ratne zarobljenike, ali ukoliko se oslobode oni se ne smiju zaposliti u

aktivnu vojnu službu. Po okončanju aktivnih neprijateljstava, a prije sklapanja mirovnog

ugovora, ratne zarobljenike treba osloboditi i repatrirati bez odlaganja.

Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca

Njihova zaštita uređena je Prvom ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika i

bolesnika u oružanim snagama u ratu, te Drugom ženevskom konvencijom za poboljšanje

položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru. Uz to, Protokol I.,

proširio je pojam «zaštićenih osoba» i na civile ranjenike, bolesnike i brodolomce koji imaju

potrebu za medicinskom pomoći, odnosno koje se nađu u opasnosti na moru, ali pod uvjetom

da su se suzdržali od neprijateljstava.

287

www.nasciturus.com

Sve te osobe, moraju biti poštovane i zaštićene. U svakoj će se prilici s njima postupati

čovječno i navjećoj će mogućoj mjeri i u najkraćem mogućem roku dobiti medicinsku skrb i

pomoć koju zahtjeva njihovo stanje.

Zarobljeni neprijateljski borci koji su ranjeni, bolesni ili su brodolomci postaju ratni

zarobljenici. Ali do njihova izlječenja, odnosno njihova spašavanja iz mora, korisnici su svih

triju ženevskih konvencija iz 1949.

Dužnost je svake zaraćene strane pronaći i prikupiti mrtva tijela neprijatelja i spriječiti

njihovu pljačku. Niti jedan mrtvac ne smije se zakopati prije nego što se utvrdi njegov

identitet i prije nego što se utvrdi smrt po mogućnosti liječničkim pregledom.

95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOG

PUČANSTVA

Ratnu okupaciju (belligerent occupation) kao institut prava međ. oružanih sukoba treba

razlikovati od okupacije kao načina stjecanja ničijeg područja koja je jednostrani akt neke

države kojim ona može steći nova prava.

Temeljni propisi o ratnoj okupaciji dio su Pravilnika o zakonima i običajima rata iz 1907.,

koji su u važnim pojedinostima upotpunjeni opširnom Četvrtom ženevskom konvenicijom iz

1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Ta je konvencija dopunjena propisima iz

Protokola I. iz 1977. Prava i dužnosti okupanata propisana su u Pravilniku iz 1907.

Invazija i okupacija

Jedan od glavnih ciljeva rata je osvajanje neprijateljskog područja. Sve dok borbe traju, sama

invazija još ne stvara objektivno stanje ratne okupacije. Ratna okupacija je prijelazni korak

između invazije i mogućeg stjecanja suverenosti nad osvojenim područjem.

Ratna okupacija je privremeno stanje u kojem se suverenost zaposjednutog područja nije (ili

još nije ) promijenila.

Okupantu je zabranjeno prisiljavati stanovništvo okupiranog područja da daje obavijesti o

vosjsci druge zaraćene strane i o njenim obrambenim sredstvima ili ih prisiljavati na vjernost

288

www.nasciturus.com

neprijateljskoj sili. Okupant mora poštivati obiteljsku čast, i prava: živote pojedinaca, privatno

vlasništvo kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda. Privatno vlasništvo se ne smije

konfiscirati. Pljačka je strogo zabranjena.

Okupant ima pravo namiriti troškove svoje urpave i potreba vojske koju drži na okupiranom

području, ali uz važna ograničenja. On ne smije ubirati veća sredstva, namirnice ili ostale

potrepštine, koje bi mu poslužile za njegov ratni napor na druim područjima.

Međutim, načelo nedodirljivosti privatnog vlasništva na okupiranom području trpi važan

izuzetak. Sva sredstva na kopnu, moru ili u zraku namijenjena za prijenos vijesti, kao i ona za

prijevoz ljudi ili stvari, zatim spremišta oružja i uopće sve vrste ratnog streljiva, mogu se

zaplijeniti čak i ako pripadaju privatnicima.

Vojska koja je okupirala neko područje može zaplijeniti samo gotovinu, državne fondove i

dospjele vrijednosne papire koji su isključivo u vlasništvu države, zatim spremišta oružja,

prometna sredstva i zalihe, te svu pokretnu državnu imovinu koja se može upotrijebiti za ratne

operacije. Po ratnom pravu ta se dobra smatraju ratnim plijenom.

Glede ostale nepokretne državne imovine koja ne spada u navedene iznimke, okupacijska će

se država smatrati samo upraviteljem i plodouživaocem javnih zgrada, nekretnina, šuma i

poljoprivrednih dobara što pripadaju okupiranoj državi, i što se nalaze u okupiranoj zemlji.

Četvrta ženevska konvencija iz 1949.

Odredbe te Konvencije primjenjuju se na sve civilne građane neprijateljske države koji ne

sudjeluju u neprijateljstvima, a ne uživaju zaštitu Prve, Druge ili Treće ženevske konvencije.

Ona ne štiti građane neutralne ili savezničke države dok god strana u sukobu održava redovite

diplomatske odnose s takvom zemljom.

a) Civilno stanovništvo na okupiranom području mora, koliko je moguće, nastaviti

živjeti normalno. Okupant ima dužnost održavanja javnog poretka. Okupacijska sila ne smije

deportirati ili premještati dio vlastitog stanovništva na područje koje je okupirala. Okupant se

ima dužnost skrbiti za djecu, održavati zdravstvene i higijenske službe, te prehrane

stanovništva. Okupant se ima pravo braniti od neprijateljskih čina protiv njegove uprave i

protiv pripadnika njegovih oružanih snaga, uz značajna ograničenja.

b) Civili u neprijateljskoj državi – civilima bi trebalo omogućiti napuštanje neprijateljske

države, bilo nakon izbijanja neprijateljstava ili u njihovu tijeku. Ako to oni ne učine ili ako su

zadržani, njihov bi položaj u načelu trebao biti jednak opećnitom položaju stranaca u doba

mira.

289

www.nasciturus.com

Protokol I. iz 1977.

Neki od propisa tog Protokola upotpunjuju propise o položaju civila u vlasti strane u sukobu

iz Četvrte ženevske konvencije, ili proširuju tu zaštitu.

Mjesta i zone pod posebnom zaštitom

Četvrta ženevska konvencija predviđa mogućnost ustanovljenja sanitetskih i sigurnosnih zona

i mjesta, te neutraliziranih zona. Nadalje, Protokol I. predviđa mogućnost proglašenja

nebranjenih mjesta i demilitariziranih zona.

1. Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta – njihovo ustanovljenje ostalo je teoretska

mogućnost bez primjene u praksi. Te zone i mjesta prvotno su zamišljena kao

trajna, sa svrhom da se od posljedica rata zaštite ranjenici i bolesnici, nemoćni

starci, djeca do 15 godina, trudnice i majke s djecom do 7 godina starosti.

2. Neutralizirane zone – mogu se ustanoviti kao privremene na području na

kojem se vode borbe s namjenom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni borci i

neborci obiju strana, kao i civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima i

ne obavljaju nikakve poslove vojne naravi dok u njima borave.

3. Nebranjena mjesta – praksa njihova jednostranog proglašenja je stara, ali tek

opširan propis iz Protokola I. predviđa precizne uvjete koje ona moraju

ispuniti. Gubitkom tih uvjeta ona to svojstvo mogu naknadno izgubiti.

Nebranjenim mjestom može se proglasiti svako naseljeno mjesto blizu ili u

zoni neprijateljstava, koje postaje protivničkoj strani otvoreno ako dođe u

priliku da ga bez otpora okupira. Uvjeti za to su:

-svi borci, pokretno oružje i pokretna vojna oprema moraju biti iz tog mjesta

evakuirani,

- nepokretne se vojne instalacije ne smiju koristiti u neprijateljstvima,

- vlasti i stanovništvo ne smiju poduzimati nikakve neprijateljske čine ili akcije

za podrušku vojnim operacijama.

4. Demilitarizirane zone – Protokol I. potvrđuje pravilo po kojem je stranama u

sukobu zabranjeno proširivati vojne operacije na zone na koje su se

sporazumom suglasile da imaju status demilitarizirane zone. Niti jedna strana

ne smije koristitu tu zonu u svrhe vezane za vođenje ratnih operacija.

290

www.nasciturus.com

C. RATOVANJE NA MORU

96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU

Izvori pomorskog ratnog prava

Pravna pravila o pomorskom ratovanju najprije su bila običajne naravi i razvijala su se u

prvom redu u pomorskom ratovanju europskih pomorskih sila u 17. i 18. st. Polovicom 19. st.

počela je njihova kodifikacija putem općih konvencija. Na Drugoj haškoj konferenciji iz

1907. usvojen je najveći broj tih konvencija za slučaj novog svjetskog sukoba. Jedan od

primjera konvenija koja sadržavaju običajna pravila je Pariska pomorska deklaracija iz 1856.

Brodovi u pomorskom ratovanju

Temeljna razlika u ratovanju na moru je razlikovanje između ratnih i trgovačkih brodova. U

pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvnih značajnih razlika glede

imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u teritorijalnom moru strane

države. U doba međ. oružanog sukoba postaje važna odlika ratnog broda, iako se i ostali

brodovi, pa i trgovački, mogu s njim izjednačiti s obzirom na štetu koju mogu počiniti.

→ Ratni brod, prema općeusvojenoj definicij, mora ispunjavati više uvjeta. On:

1. pripada oružanim snagama neke države,

2. ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje brod te

državne pripadnosti (prema boji, zastavi ratnog broda,

plamencu i komandnoj zastavi),

291

www.nasciturus.com

3. pod zapovjedništvom je časnika koji je u službi vlade te

države i čije je prezime upisano u odgovarajućem popisu

vojnih osoba ili u drugom dokumentu jednakog značaja, i

4. ima posadu podvrgnutu disciplini (stezi) regularnih oružanih

snaga.

Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856. postalo je zabranjeno korsarstvo (ili gusarstvo)

kao oblik ratovanja koji se stoljećima smatrao zakonitim.

Niti jedan brod u isto vrijeme ne može imati položaj ratnog i trgovačkog broda, ali svaka

zaraćena strana može neki svoj trgovački brod pretvoriti u ratni.

Brodovi koji uživaju imunitet u oružanom sukobu

a) To su prije svega vojni BOLNIČKI BRODOVI, te potom bolnički brodovi koje

upotrebljavaju službeno priznata nacionalna društva Crvenog križa bilo strana u

sukobu ili neke neutralne države. To su potom i MALA PLOVILA ZA PRIOBALNE

OPERACIJE SPAŠAVANJA. Svi su ti brodovi obojeni bijelom bojom, a na svakoj strani

trupa i na vodoravnim površinama naslikani su znakovi crvenog križa, kako bi bili

uočljivi s mora i iz zraka.

Bolnički brodovi se ne smiju ni u kakvim okolnostima napadati, niti uzaptiti. Dužni su

ukazivati pomoć svim ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima bez razlike na

državljanstvo, dakle i onima neprijateljske strane.

b) Imunitet od uzapaćenja nadalje uživaju BRODOVI NAMIJENJENI ISKLJUČIVO OBALNOM

RIBARSTVU ILI MALOJ LOKALNOJ PLOVIDBI, potom brodovi kojima su povjereni

VJERSKI, ZNANSTVENI ILI HUMANITARNI ZADACI.

c) Imunitet također uživaju BROD-PARLAMENTAR (koji suprotnoj strani prevozi

pregovarača), te KARTELNI BROD koji na temelju prethodnog sporazuma prevozi

suprotnoj strani ratne zarobljenike u svrhu razmjene, ili obavlja evakuaciju civilnog

stanovništva. Takav brod u pravilu plovi pod bijelom zastavom i mora imati

propusnicu (safe-conduct) izdanom od neprijateljske strane.

d) Nepovredivo je i POŠTANSKO DOPISIVANJE neutralaca ili zaraćenih strana, bilo da je

javno ili privatno, a koje se nađe na uzapćenom neutralnom ili neprijateljskom brodu.

Položaj neprijateljskog trgovačkog broda

1. INDULT ZA TRGOVAČKE BRODOVE – Šesta haška konvencija iz 1907. preporučila je

njenim strankama da neprijateljskim trgovačkim brodovima koji se u trenutku

izbijanja neprijateljstava zateknu u njihovim lukama, te brodovima koji napuste

292

www.nasciturus.com

polaznu luku prije početka rata, a uplove u njihovu luku ne znajući da je nastupilo

ratno stanje, dopuste da odmah ili u roku koji odrede slobodno isplove s ispravama za

slobodan prolaz do luke odredišta, ili do luke koja će im biti naznačena.

Prema toj Konvenciji država ne bi smjela uzaptiti niti neprijateljski trgovački brod

zatečen na moru koji ne zna za izbijanje rata jer je iz posljednje luke isplovio prije

njegova početka.

2. NAORUŽAVANJE TRGOVAČKIH BRODOVA – Neprijateljska privatna imovina u ratu na

moru nije zaštićena. Ako ga na otvorenom moru ili u vodama pod suverenošću

zaraćenih strana susretne ratni brod, neprijateljski trgovački brod i teret koji prevozi

nije zaštićen od uzapaćenja i od pljenidbe.

To se izmijenilo uvođenjem podmornica u pomorskom ratovanju. Londonski protokol

iz 1936. glede podmornica, potvrdio je pravilo koje inače obvezuje površinske ratne

brodove, prema kojem podmornica ne smije potopiti neprijateljski trgovački brod ili

ga učiniti nesposobnim za plovidbu ako prije toga nije zbrinula putnike, posadu i

brodske isprave na sigurno.

Od II. svjetskog rata općenito se smatralo da se i trgovački brodovi u ratu smiju

naouržavati.

U idealnim uvjetima neprijateljski trgovački brod, bilo da je naouržan ili ne, i danas bi

uživao imunitet od napada ako se odazove pozivu da stane radi pregleda i uzapaćenja.

Ako on prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili podmornicu, gubi pravo na taj

imunitet i izlaže se potapanju.

Pucanje po brodolomcima u moru ili u čamcima za spašavanje predstavlja međ.

zločin.

Pitanje tzv. zabranjenih zona

Britansko proglašenje zabranjene zone (TEZ – Total Exclusion Zone), u Falklandskom ratu

1982., široke 200 milja oko tih otoka, u kojoj je ta zemlja sve brodove i zrakoplove koji se u

njoj nađu bez izričitog odobrenja britanskog ministarstva obrane, smatrala neprijateljskim i

predmetom britanskog napada, nije bio prvi slučaj te vrste.

Proglašenje takve zone, pogotovo ako im je namjera da se u njima bez upozorenja napadaju

neprijateljski, pa čak i neutralni trgovački brodovi koji se u njima zateknu, treba smatrati

protivnim međ. pravu. Međutim, moglo bi se smatrati dopuštenim objaviti neke ratne zone u

kojima bi trgovački brodovi neutralnih država bili izloženi većem ratnom riziku ako se u

njima zateknu. To bi trebala biti izuzetna mjera i ne bi smjela obuhavatiti prostore otvorenog

mora.

293

www.nasciturus.com

97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU

Brodolomci, članovi posade i putnici uzapćenog trgovačkog broda

Prema starom običajnom pravnom pravilu zapovjednik broda je i u doba mira dužan pružiti

pomoć svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena, ako to može učiniti

bez opasnosti za svoj brod, posadu ili putnike.

Brodolomci su vojne ili civilne osobe, koje se nalaze u opasnosti na moru ili u drugim

vodama kao posljedica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili zrakoplov na kojem se nalaze,

ali koje se uzdržavaju od svakog neprijateljskog čina. Pod uvjetom da se i dalje uzdržavaju od

svakog neprijateljskog čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja,

sve dok ne steknu neki drugi položaj.

Članovi posade uzapćenog neprijateljskog trgovačkog broda, uključujući njegovog

zapovjednika te pilote i vježbenike trgovačke mornarice, su kao i posada civilnog

zrakoplovstva neprijateljske države, ratni zarobljenici ako ne uživaju povoljniji postupak

temeljem drugih propisa međ. prava.

Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebu oružja

Među perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskog ratovanja spadaju slučajevi ako bi

brod u svrhu navodne predaje obustavio vatru i spustio ratnu zastavu ili istaknuo bijelu

zastavu, a zatim ponovo otvorio vatru, ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i

odgovorio vatrom, potom dao znak da se predaje i onda ponovno otvorio vatru na ratni brod.

U ratovanju na moru, perfidije kao ratna lukavstva su dopuštene. Ne smatra se zabranjenom

upotreba od ratnog broda lažne zastave ili prerušavanje ratnog broda u neprijateljski ili

neutralni trgovački brod. Međutim, vlastita ratna zastava mora se uvijek istaknuti prije

početka napada.

U svim je uvjetima zabranjeno zloupotrijebiti boju i oznake bolničkog broda i zaštićeni znak..

Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Zabranjeno je bombardirati po pomorskim snagama nebranjene luke, gradove, sela, naselja ili

zgrada. Mjesto se smatra nebranjenim čak ako se ispred luke nalaze usidrene automatske

kontaknte mine.

Međutim, i u nebranjenim mjestima dopušteno je bombardirati vojne utvrde, vojne ili

mornaričke ustanove, spremišta oružja ili ratnog materijala, radionice ili uređaje koji mogu

294

www.nasciturus.com

koristiti potrebama neprijateljske ratne mornarice ili vojske, te ratni brodovi koji se nalaze u

luci.

Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik ratnog broda dužan je prije

bombardiranja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im dovoljan rok za evakuaciju

civilnog stanovništva.

Zabranjene vrste oružja

I sve vrste oružja koje su zabranjene u ratovanju općenito, zabranjene su i u pomorskom

ratovanju poput otrova i otrovnog oružja, oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima

nanosi povrede neprijatelju, napalma, zasljepljujućeg laserskog oružja i dr.

U slučaju neprijateljstva na moru najbitnije je urediti način upotrebe mina i torpeda za

uništavanje neprijateljskih brodova. U pomorskom ratovanju koriste se različite vrste mina

(kontaknte, dirigirane s obale, one položene na morsko dno koj reagiraju na prisutnost broda,

usidrene i plutajuće).

Osma haška kovnencija o polaganju podmorskih automatskih mina na kontakt iz 1907. u

načelu ovlašćuje polaganje usidrenih mina, ali ne i onih na kojima je zaraćena strana koja ih je

položila izgubila kontrolu.

U tu svrhu zabranjeno je postavljati:

- neusidrene mine, osim ako su izrađene tako da postaju neškodljive najviše jedan

sat nakon što se nad njima izgubi kontrola,

- usidrene mine koje ne postaju neškodkljive nakon što se otkače sa sidra, te

- upotreba torpeda koji ne postaju neškodljivi (tj. ne potonu) nakon što promaše cilj.

Osobito je zabranjeno postavljati automatske kontaktne mine ispred protivničkih obala i luka

s jedinim ciljem sprječavanja trgovačke plovidbe.

98. POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I NEUTRALIZMA

Uvod

Neutralnost postaje mogućom kada nastane ratno stanje između dviju ili više zaraćenih

država. To znači da formalne neutralnosti trećih država nema u unutarnjem, tj.

nemeđunarodnim oružanim sukobima (osim ukoliko treće države priznaju ustanike), te u

nepriznatim međ. oružanim sukobima i u slučajevima strane okupacije područja neke države,

a pogotovo ako ta okupacije ne naiđe na nikakav otpor.

295

www.nasciturus.com

Klasična neutralnost u ratu

Svaka država mogla je objaviti rat drugoj strani i svaka se treća država mogla priključiti nekoj

od zaraćenih strana, bilo na početku neprijateljstava ili u nekom kasnijem trenutku.

Ali sve dok to ne učine, treće su države bile u pravnoj obvezi primjenjivati pravila o

neutralnosti u njihovoj ukupnosti. Ta su pravila, poput samih pravila ratnog prava, bila

pretežito imperativne naravi. Ona nisu samo štitila neutralne države u ratu, nego su im

nametala i znatne obveze i ograničenja u ponašanju.

Od prava na rat bile su izuzetak trajno neutralne države poput Švicarske, a do 1914. jo i

Belgije i Luxemburga. One su se putem ugovora obvezale da će u svim ratovima biti

neutralne. Ostale države stranke tih ugovora, koje su im zajamčile trajno neutralnost, također

su prihvatile obvezu da te države neće napadati i da će njihovu neutralnost braniti od mogućih

napada.

OPĆE DUŽNOSTI NEUTRALACA U ODNOSU NA SVE ZARAĆENE STRANE SU:

a) Uzdržavanje – neutralna država ne smije ukazivati pomoć niti jednoj zaraćenoj strani.

Ona ih naročito ne smije pomagati oružanim postrojbama, davati ili garantirati im

zajmove, ili na svom području pružati zaklon od neprijateljstava njihovim oružanim

snagama i ratnim brodovima.

b) Prevencija – na svom području i u morskim prostorima pod svojom suverenošću

neutralna država je dužna spriječiti djelatnosti zaraćenih strana poput novačenja

vojnika, obavljanja priprema za neprijateljstva ili ratnih djelatnosti.

c) Trpljenje (acquiescence – podrazumijevani pristanak) – neutralna dražva je dužna

priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv trgovačkih djelatnosti njenih fizičkih i

pravnih osoba, ukoliko su ti njihovi akti u skladu s ratnim pravom.

DUŽNOSTI ZARĆENIH STRANA U ODNOSU NA NEUTRALNE DRŽAVE SU:

a) Uzdržavanje – protivničke strane u sukobu dužne su se uzdržati od bilo kakvih vojnih

djelatnosti na teritoriju, u vodama i u zračnom prostoru neutralne države.

b) Prevencija – svaka zaraćena strana dužna je npr. spriječiti kršenje prava diplomatskih

predstavnika i zlostavljanje građana neutralne države na svom području, ali i na

neprijateljskom području koje je okupirala.

c) Trpljenje – zaraćena strana dužna je trpjeti interniranje na neutralnom podučju

neprijateljskih turpa koje su tamo dobile utočište do konca rata ukoliko su prethodno

razoružane.

Neutralna država u načelu ima pravo na novčanu naknadu ukoliko neka zaraćena strana grubo

prekrši svoje dužnosti prema neutralnoj državi. Istu obvezu ima neutralna država ako prekrši

296

www.nasciturus.com

svoje obveze prema nekom zaraćenoj strani.

Nezaraćenost i nesvrstanost

→ Nezaraćenost: Na početku II.svjet. rata i neke fašističke sile proglašavle su nezaraćenost u

tom ratu, i osim što neko vrijeme nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima, nisu se

uzdržavale od pomaganja svojim ideološkim istomišljenicima na svaki drugi način.

Izraz «nezaraćenost» za stanje između zaraćenosti i neutralnosti prva je upotrijebila

diplomacija fašstičke Italije.

→ Neutralizam, nesvrstanost: ovi pojmovi nastali su u 50-im godinama 20.st. Tu se nije

radilo o nikakvom pravno definiranom položaju država koje su slijedile takvu politiku u

odnosu na oružane sukobe, a niti o njihovim ugovornim obvezama. Te su države odbijale

stupiti u neki od vojnih saveza, čime su odbijale sudjelovati u hladnom ratu, ali su o svakom

pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka.

Neutralnost i sustav UN-a

1. Kolektivne akcije UN-a i države članice – ukoliko VS u povodu nekog sukoba

poduzme akciju na temelju glave VII. Povelje, neutralnost svih država članica UN-a postaje

neodrživom. To proizlazi iz pravnih obveza koje su sve države članice unaprijed preuzele

Poveljom a to su:

a) Sve članice daju Organizaciji punu pomoć u svakoj akciji koju ona poduzima u skladu

s Poveljom i uzdržavaju se od pomaganja države protiv koje UN poduzima

preventivnu ili prisilnu akciju.

b) Članovi UN-a su unaprijed suglasni da prihvate i izvršavaju odluke VS-a u skladu s

Poveljom. To znači da ako VS odluči o nekoj akciji, države članice nemaju izbora i tu

odluku moraju provesti. U tim okolnostima one ne mogu biti neutralne.

c) VS je ovlašteno tražiti suradnju od država članica, pa i pomoć u kontigentima

oružanih snaga. Sve su te obveze u očitoj suprotnosti s poštivanjem pravila o klasičnoj

neutralnosti u ratu.

Sudjelovanje u ratu s njihovim kontigentima oružanih snaga u prisilnoj akciji UN-a protiv

države agresora ne stvara po sebi ratno stanje između članica UN-a i države napadača. Stoga

sudionici tih sukoba nisu zaraćene strane i između njih ne nastaje ratno stanje.

Mjere koje VS poduzme svojim odlukama, u svakom pojedinom slučaju su lex specialis u

odnosu na pravila klasičnog ratnog prava.

297

www.nasciturus.com

2. Države članice u sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN-a – međ. praksa

nakon II. svjet. rata ukazuje na to da se na države članice koje nisu strane u sukobu

primjenjuju klasična pravila prava neutralnosti koja su istovjetna pravima i dužnostima svih

država. Ipak, položaj država koje ne sudjeluju u ratu bliži je nezaraćenosti nego klasičnoj

neutralnosti.

3. Trajna neutralnost – položaj trajno neutralnih država u tim sukobima je zanimljiv.

U tome se razlikuje položaj Austrije koja je postala članicom UN-a nakon stjecanja tog

položaja, od položaja Švicarske koja se zbog svoje trajne neutralnsoti do danas nije željela

učlaniti u UN. Švicarska kao nečlanica UN-a nije u pravnoj obvezi provoditi odluke VS-a

usvojene temeljem glaveVII. Povelje. Na nju se primjenjuju klasična pravila o neutralnosti.

99. DUŽNOSTI NEUTRALACA I ZARAĆENIH STRANA, NAPOSE NA

PODRUČJU NEUTRALNE DRŽAVE

Pod neutralnim vodama podrazumijevaju se unutrašnje morske vode i teritorijalno more

neutralne države, u današnje vrijeme i arhepelaške vode arhipelaške neutralne države, te

zračni prostor iznad njih.

Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u kopnenom ratovanju

Ti su propisi kodificirani Petom ženevskom konvencijom o pravima i dužnostima neutralnih

sila i osoba u slučaju rata na kopnu iz 1907.

a) Dužnosti zaraćenih strana: njihova je prva dužnost poštivanje nepovredivosti teritorija

neutralne države. Neutralna država može, ali nije dužna, na svoje područje primiti

trupe zaraćene strane koje nastoje izbjeći zarobljavanje od neprijatelja. Ona će ih pri

prijelazu granice iz vlastite sigurnosti razoružati i internirat će ih daleko od bojišta

koliko god je to moguće.

Odbjegle ratne zarobljenike neutralna država može primiti i ostaviti na slobodi, ali im

može odrediti boravište. Neutralna država može, ali i ne mora, dopustiti prolazak

preko svog područja ranjenika i bolesnika zaraćenih strana.

b) Dužnosti neutralnih država: minimalna dužnost im je da na svom području ne dopuste

ustrojavane boračkih odreda zaraćenih strana, niti otvaranje ureda za njihovo

novačenje (regrutiranje).

Neutralna sila nije dužna spriječiti izvoz ili provoz (kroz svoje podurčje), za račun

jedne ili druge zaraćene strane, oružja, streljiva te uopće svega što može koristiti

298

www.nasciturus.com

vojsci ili nekoj ratnoj mornarici.

c) Neutralni državljani: koji borave na području zaraćenih strana ne uživaju zaštitu iz

Četvrte ženevske konvencije iz 1949. sve dok se između odnosnih država održavaju

diplomatski odnosi. Ali dok se oni tamo nalaze izloženi su ratnim rizicima poput svih

ostalih civila.

Neutralni državljani s boravištem na okupiranom području izjednačeni su u pravima i

dužnostima sa svim ostalim osobama koje se tamo nalaze, i njih štiti Četvrta

konvencija.

Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskom ratu

Njih obuhvaća Trinaesta haška konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju

pomorskog rata iz 1907.

a) Nepovredivost neutralnog teritorija i neutralnih voda: Zaraćene strane dužne su

poštivati suverenost neutralne države i dužne su se uzdržavati na njenom podučju i u

njenim vodama od svakog čina koji bi predstavljao povredu njene suverenosti.

Svaki čin neprijateljstva, uključujući uzapćenje i vršenje prava pregleda, počinjen od

strane ratnih brodova zaraćenih strana u neutralnim vodama predstavlja povredu

neutralnosti i strogo je zabranjen.

Zaraćene strane ne smiju na neutralnom području ili na svom brodu u neutralnim

vodama osnivati svoje pljenovne sudove.

U pomorskom ratu naročito je važno pitanje neškodljivog prolaska teritorijalnim

morem, te tranzitnog prolaska tjesnacima koji služe međ. plovidbi i prolaska

arhipelaškim plovnim putevima ratnih brodova zaraćenih strana i od njih uzapćenih

brodova.

Ukoliko se radi o teritorijalnom moru ili arhipelaškim vodama neutralne države, i ako

su sve države na nekom tjesnacu neutralne, taj je prolaz slobodan, uz sva ograničenja

koja pravo mora propisuje i za doba mira.

Trinaesta ženevska konvencija napose predviđa da neutralnost neke države nije

dovedena u pitanje uslijed neškodljivog prolaska bez zadržavanja ratnih i od njih

uzapćenih brodova kroz njeno teritorijalno more.

U svim tim slučajevima, prolazak treba obaviti neprekinuto i bez odgode i ne smije

dirati u mir, red ili sigurnost obalne države. Sve vojne djelatnosti ratnih brodova u

299

www.nasciturus.com

prolasku, a napose njihova uzajamna neprijateljstva u tim morskim prostorima

predstavljali bi povredu suverenosti neutralne obalne države.

Poštivanje svih tih uvjeta osobito je važno radi sprječavanja da teritorijalno more ili

arhipelaške vode neutralne države ne bi poslužili kao zakon ratnim brodovima jedne

zaraćene strane od neprijateljstava druge.

Neutralna obalna država može, međutim, bez pravne i stvarne diskriminacije među

stranim brodovima, privremeno obustaviti, tj. suspendirati neškodljiv prolazak stranih

brodova, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene sigurnosti.

Nikad se ne smiju obustaviti tranzitni i neškodljiv prolazak kroz tjesnace na koje se ti

režimi odnose.

b) Dužnosti neutralne države: Trinaesta haška konvencija propisuje na općeniti način da

neutralna država mora prema obje zaraćene strane jednako primjenjivati uvjete,

ograničenja i zabrane što ih je donijela u ovoj oblasti.

Neutralnoj državi zabranjeno je opskrbljivati zaraćenu stranu s ratnim brodovima,

oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom. I u tom pogledu ona nije dužna spriječiti

izvoz ili uvoz za račun neke zaraćene strane oružja, streljiva i svega drugog što može

koristiti vojsci ili ratnoj mornarici. To znači da ono što se zabranjuje neutralnoj državi,

ne zabranjuje se njenim ili stranim fizičkim i pravnim osobama.

c) Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci: tu se u načelu primjenjuje pravilo od

24 sata, kako bi se spriječilo da neutralne luke i neutralne vode posluže ratnim

brodovima neke od zaraćenih strana kao zaklon od neprijateljstava. U posebnim

okolnostima neutralna država može odstupiti od tog pravila i produljiti rok boravka.

Ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne dražve ili u njenim vodama

u trenutku izbijanja rata dužan je isploviti u roku od 24 sata, ili u roku propisanim

pravom neutralne države.

Ako se u neturalnoj luci istodobno nađu ratni borodovi protivničkih strana, mora proći

najmanje 24 sata između njihova isplovljavanja. Slično vrijedi ako se u neutralnoj luci

istodobno nađe trgovački brod pod zastavom jedne zaraćene strane i ratni brod druge.

Tada ratni brod napušta luku u24 sata nakon što ju je napustio trgovački brod.

U neutralnim lukama mogu se obavljati samo prijeko potrebni popravci stranog broda

nužni za sigurnost njegove plovidbe, ali nikako za uvećanje nnjegove vojne moći.

Gorivom se mogu snabdjeti koliko im je potrebno da stignu do najbliže luke u svojoj

državi.

300

www.nasciturus.com

*

Trinaesta konvencija predviđa posebne propise glede uzapćenog broda. On se ne smije

dovesti u neutralnu luku osim zbog nesposobnosti za plovidbu, nevremena, nedostatka goriva

ili namirnica. On mora isploviti čim taj razlog prestane. U suprotnom, neutralna država može

osloboditi uzapćeni brod zajedno s posadom, te internirati posadu koju je na brod postavio

uazptitelj.

Neutralna država može, ako tako odluči, dopustiti pristup u svoje luke uzapćenim brodovima

pod pratnjom ili bez nje.

*

Nenaoružani trgovački brodovi zaraćenih strana imaju slobodan pristup lukama neutralnih

država otvorenima za međ. promet pod istim uvjetima kao i u doba mira.

Slobodu pristupa i boravka u neutralnim lukama imaju i vojni te civilni bolnički brodovi

zaraćenih strana, te državni i privatni brodovi kojima su povjereni vjerski, znanstveni ili

humanitarni zadaci.

100. NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI BROD I ROBA U

POMORSKOM RATOVANJU

Neutralni brodovi u prostoru ratišta

Ratište u pomorskom ratovanju obuhvaća, uz tzv. obalno more svih zaraćenih strana (njihove

unutrašnje vode, teritorijalno more te arhipelaške vode arhipelaških država), također i sve

prostore otvorenog mora.

Kada plove otvorenim morem, ratni i drugi javni brodovi koji plove pod zastavom neutralne

države uživaju imunitet od neprijateljstava sve dok se sami ne bi u njih upleli.

Sama se neutralna država mora uzdržavati od pomaganja bilo kojoj od zaraćenih strana, ali

nema dužnost sprječavati fizičke i pravne osobe da trguju, prodaju usluge pa i da ukazuju

pomoć zaraćenim stranama.

Ratni plijen i pomorski plijen (priza)

U kopnennom ratovanju ratni plijen (booty) po pravilu je pokretna državna imovina koja

padne u ruke neprijatelja poput novca drugih dragocjenosti, oružja, streljiva, sredstava

transporta i dr. U pomorskom ratovanju ratni plijen su pored toga neprijateljski ratni i javni

301

www.nasciturus.com

brodovi koji ne služe u trgovačke svrhe, uz važne iznimke poput bolničkih, ribarskih i drugih

brodova. Ti objekti postaju državnom imovinom samim činom osvajanja i bez daljeg

postupka.

Pomorski plijen (prize) su neprijateljsi trgovački brodovi, te neprijateljska roba bilo da se

prevozi na neprijateljskom ili neutralnom brodu ili na brodu pod vlastitom ili savezničkom

zastavom. Pomorski plijen je i neutralna roba ako je kontrabanda.

Za razliku od ratnog plijena ti brodovi i roba samim činom uzapćenja još ne postaju vlasništvo

neprijateljske države. O pomorskom plijenu mora se provesti postupak pred domaćim

pljenovnim sudom i tek temeljem njegove presude ti se brodovi i roba kofisciraju.

Neprijateljski karakter broda i robe

Nacionalnost trgovačkog broda određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi. Neutralni

brod je dakle, onaj koji plovi pod zastavom neutralne države. Ako neprijateljski trgovački

brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, tada se na njega primjenjuju pravila

koji se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.

Protuneutralna pomoć (unneutral service, assistance hostile)

To je svaka upotreba neutralnog trgovačkog broda i pružanje usluga za neprijateljsku državu,

koji su u suprotnosti s pravilima o neutralnosti u ratu, a koji se tehnički ne sastoje ni u

probijanju blokade, ni u prijevozu kontrabande.

Kontrabanda

To je roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti u ratne svrhe, zatečena je na

putu za neprijatelja a zaraćena strana u pitanju je njen prijevoz zabranila.

Starinska je praksa izdavanja «navicerta». Konzularne vlasti zaraćene strane mogu u

neutralnoj luci ukrcaja pregledati teret i neutralnom brodu izdati dokumet da ne prevozi

kontrabandu. Navicert nije obvezujući dokument čak ni za ratne brodove države čiji su ga

organi izdali.

Zapljeni podliježe i neutralni brod koji prevozi kontrabandu ako ona po vrijednosti, težini,

zapremnini ili iznosu vozarine čini više od polovice ukupnog tereta na brodu.

Kontrabada se može uzaptiti na otvorenom moru ili u vodama neke zaraćene strane ali ne i u

neturalnim vodama.

302

www.nasciturus.com

Konvoji

Neutralni trgovački brod može ploviti u konvoju pod zaštitom ratnih brodova neke od

zaraćenih strana. U tom slučaju izjednačuje se s brodom koji je pružio nasilan otpor pregledu i

uzapćenju od protivničke strane. On se izlaže opasnosti da ga bez upozorenja napadnu i

potope neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni brodovi, kao da je i sam ratni brod.

Blokada

Ratna blokada (blockade) je zabrana pomorskog prometa koja se postiže zatvaranjem luke ili

dijela obale s pomoću ratnih brodova i zrakoplova. Blokiati se može neprijateljska luka ili

obala, vlastita ako je u vlasti neprijatelja, pa i neutralno područje ako su na njega proširene

ratne operacije.

Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti 3 uvjeta:

1. Efektivnost je propisana već Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856.

Blokada se stoga mora vršiti s dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se

pristup blokiranoj obali učini opasnim.

2. Deklaracijom se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranog područja,

te rok koji se ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da to područje

napuste.

3. Notifikacija s prije navedenim sadržajem je jednostrani akt države u pitanju

koji se dostavlja svim neutralnim državama, vlastima blokoranog područja i

brodovima koji se tom području približavaju a pretpostavlja se da ne znaju za

blokadu.

Pljenovno redarstvo

Pljenovno redarstvo označava skup mjera koje neka zaraćena strana može u prostoru ratišta

poduzeti u skladu s međ. pravom glede zaustavljanja, pregleda, sprovođenja i uzapćenja bilo

neprijateljskog ili neutralnog trgovačkog broda.

Zaustavljanje i pregled (visit and search) vrši se kako bi se ustanovilo prevozi li neutralni brod

kontrabandu, ili kada se god sumnja da se radi o trgovačkom brodu neprijateljse pripadnosti.

Uzapćenje (seizure) se vrši kada se ustanovi da se radi o neprijateljskom trgoačkom brodu,

kada se brod na bilo koji način odupre zaustavljanju ili pregledu, kada se pregledom ustanovi

da neutralni brod prevozi kontrabandu, te bez obzira na državnu pripadnost kada se brod

zatekne u obavljanju protuneutralne pomoći ili u pokušaju probijanja blokade.

303

www.nasciturus.com

Pljenovno sudovanje

Samim uzapćenjem broda ili tereta još se ne prenosi vlasništvo na državu uzaptitelja.

Konfiskacija je valjana tek nakon provedenog postupka pred pljenovnim sudom države

uzaptiteljice, i ukoliko se utvrdi konačnom presudom da je pljenidba zakonita (lawful prize).

Pljenovni sudovi su unutarnji sudbeni ili upravni organi države uzaptiteljice koji u

odlučivanju pretežito primjenjuju međ. pravo. Na presudu prvostupanjskog suda najčešće se

predviđa pravo žalbe višoj instanci. U kontradiktornom postupku u kojem je zastupljen

vlasnik uzapćenog broda ili druge osobe koje imaju interesa, odlučuje se na temelju prava i

činjenica:

- o valjanosti uzapćenja broda i pljenidbe robe,

- o mogućim zahtjevima za naknadom štete usljed uzapćenja te

- o primjenljivosti domaćih sudskih odluka ili propisa donijetih kao mjera

represalija.

Konačnom presudom može se ustanoviti da je uzapćenje nevaljalo i time se brod i/ili roba

oslobađaju, ili se izvršava konfiskacija broda i robe u korist države uzaptiteljice.

304

www.nasciturus.com

305

www.nasciturus.com

306

www.nasciturus.com

307