medianali

Mediji se suočavaju s drastičnim promjenama koje

unosi suvremena računalna tehnologija. Novosti nisu

samo tehničke naravi, već duboko zadiru u suštinu

medija, određuju masovno komuniciranje i utječu na

novinarstvo u cjelini.

Internet je donio nebrojena dobra, ali i

negativnosti, poglavito u silnom i teško zaustavljivom

prodoru uvreda, psovki, pa i govora mržnje, a da o

neprimjerenim sadržajima tipa pedofilije i ne govorimo.

Neke zemlje koriste ovo kao povod za ograničenje pa čak i

isključenje interneta. Demokratske zemlje traže

odgovarajuća rješenja. Tekst norveškog novinara i

medijskog stručnjaka Sven Egil Omdal “What are the

ethics of a platform? Keeping our standards in the time

of social media” otvara ova goruća pitanja etike medija

i profesionalnih standarda.

I tema broja se bavi samoregulacijom medija i

novinarstva. Ovaj, općeprihvaćeni model teško se

probija u zemljama u tranziciji, pa tako i u Hrvatskoj,

koja je još davne 2004. imala model, ali do danas ga nije

uspjela ostvariti.

broj

/2009.

6

Godište 3, broj , studeni 2009.6

MEDIa

NALI

MEDIaNALI međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva,

masovne komunikacije i odnosa s javnostima

Nakladnik: Sveučilište u Dubrovniku Uređivački odbor:

1. prof. dr. sc. Michael Kunczik, Sveučilište u Mainzu 2. prof. dr. sc. Thomas Bauer, Sveučilište u Beču 3. prof. dr. sc. Najil Kurtić, Sveučilište u Tuzli 4. doc. dr. sc. Marko Milosavljevič, Sveučilište u Ljubljani 5. prof. dr. sc. Damir Boras, Sveučilište u Zagrebu 6. prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi, Indiana University 7. doc. dr. sc. Gordana Vilović, Sveučilište u Dubrovniku 8. doc. dr. sc. Milan Kiperaš, Sveučilište u Dubrovniku 9. prof. dr. sc. Stjepan Malović, Sveučilište u Dubrovniku 10. prof. dr. sc. Maja Žitinski, Sveučilište u Dubrovniku

Glavni urednik: Stjepan Malović Izvršni urednik: Đorđe Obradović Lektura: Jasenka Ružić Prijevod sažetaka: Draženka Franić i Ivana Medo Bogdanović Dizajn naslovnice i časopisa: Marijana Lujo, Sveučilište u Dubrovniku Grafička obrada i tehnička obrada: Katarina Zec, Sveučilište u Dubrovniku Tiskara: Tiskara Zelina d.d. ISSN 1846-436X UDK 316.77

070 659.4

Adresa uredništva: Medianali Sveučilište u Dubrovniku. Ćira Carića 4, HR-20000 Dubrovnik, Hrvatska Tel. (385)20/445-736 Fax. (385)20/445-770 E-mail: [email protected] Časopis se objavljuje na www.unidu.hr/medianali i u bazi podataka http://hrcak.srce.hr/medianali

MEDIaNALI međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovne

komunikacije i odnosa s javnostima

godište 3, broj 6, studeni 2009.

SADRŽAJ

broj 6, studeni 2009. OGLEDI / RASPRAVE Sven Egil Omdal Kakva je etičnost platforme? 1 Hannu-Pekka Laiho Moć i uloga medija u krizama 9 Davor Ljubimir Ugrožava li masovno komuniciranje etiku samoodređenja? 27 Zlatko Miliša i Slaven Letica Od skepticizma do studentskih prosvjeda nekadi danas 47

Ivan Tanta Sizif je bio novinar – u Hrvatskoj! 73 ISTRAŽIVANJA Mato Brautović i Ivica Miloslavić Hrvatski online mediji kao sekundarni izvori u novinarstvu 89 Nataša Ružić Mediji kao izvor ideja za oponašanje 103 ČLANCI Ante Gavranović Vjerodostojnost – temelj medijskog djelovanja 121 Majda Tafra-Vlahović Vrijednost među-sektorskog partnerstva: studija slučaja 133

Tijana Vukić Stjelja Izazovi demokratične komunikacije u novinarskim redakcijama 157

Helena Brautović i Dragana Brkan Odnosi s javnostima i etički kodovi 183

Mirela Tolić Medijska kompetencija kao prevencija pri sprječavanju medijske manipulacije u osnovnim školama 195 TEMA BROJA: Samoregulacija novinarstva Božo Novak Važnost samoregulacije medija 213 Stjepan Malović Samoregulacija: Čarobni štapić ili uzaludni trud? 225 Gordana Vilović Veliki napori, slabi rezultati 233

Đorđe Obradović Samoregulacija novinarske profesije na temeljnoj razini 239 RECENZIJE Branimir Ježić Otvoreno o medijima 251 Meri Maretić Političari, mediji, građani 253 Nataša Kalinić Ahačić Puni ekrani - pedeset godina programa za djecu i mlade Hrvatske televizije 255 Sanja Muzaferija Od kiča do Campa: strategije subverzije 258 Lionel Zetter Priručnik za političke kampanje - lekcije s bojišnice 260 Martina Globočnik Ljudi iz televizora 265 VIJESTI Obrazovanje novinara i djelatnika odnosa s javnostima 269 Zahvalnost Sveučilišta u Dubrovniku dr. sc. Milanu Kiperašu 273 Prvi magistri struke na Odjelu za komunikologiju 273

Monitoring medijskog razvoja 273 Mediji i turizam 274 Mediji na vikendu 276 Medijski utorak 277 Obrane i promocije doktorata 278 Predstavljena knjiga „Metamorfoze kulture“ 280

1

REFLECTION PAPERS / DEBATES

UDK 004.738.5:177

(1-8)

Sven Egil Omdal∗

What are the ethics of a platform?

Keeping our standards in the time of social media

Summary

For the first 15 years of its existence, the internet has suffered from an ethical

and judicial defecit. Old regulations, be they statutes of law or codes of conduct, were not seen as relevant to media platforms where everyone and their sister could be editors, where information not only travelled in two-way streets, but were dispersed across the big open plains of the brave, new digital world. Who could uphold the law in the age of Facebook, Twitter, celebrity-stalking web sites and viral distribution of intimate photos, slander and hate speech?

What we’re looking for, is actually a Roy Bean of the digital age.

Key Words: Media, Internet, Ethics, Standards, Social Media

∗ Author is an editor, Alfenbladet Multimedia, Norway and former president at the Norwegian Journalist Association

OGLEDI / RASPRAVE 2

OGLEDI / RASPRAVE

UDK 004.738.5:177 (1-8)

Sven Egil Omdal∗

Kakva je etičnost platforme?

Zadržavanje naših standarda u vrijeme društvenih mreža

Sažetak

Prvih petnaest godina svog postojanja, Internet trpi nedostatak etičnosti i sudske odgovornosti. Stara pravila, bilo da se radi o zakonskim odredbama ili pravilima ponašanja, nisu bila prepoznata kao relevantna za suvremene medijske platforme gdje svatko može biti urednik, gdje informacije nisu samo putovale dvosmjernim ulicama, već su se raspršile po velikom otvorenom polju neustrašivog, novog digitalnog svijeta. Tko se može držati zakona u doba Facebook-a, Twitter-a, web stranica slavnih ličnosti i virusne distribucije intimnih fotografija, kleveta i govora mržnje?

Ono što mi tražimo je u stvari Roy Bean digitalnog doba.

Ključne riječi: mediji, Internet, etika, standardi, društvene mreže

∗ Autor je urednik Afenbladet Multimedia, Norveška i bivši predsjednik Norveškog novinarskog društva

Egil Omdal 3

On the other side of the Rio Tecos, which run for almost 1500 kilometres through New Mexico and Texas, lay the real wild-west. Those who crossed the river knew that they were on their own, the long arm of the law could reach no further than the east river bank. The first settlers who forced ther ox-carts over the Tecos and into the Chihuahua desert on the other side, obeyed no other rule than those which could be enforced by a Colt or a rifle.

But in August 1882 the colourfull saloon owner Roy Bean was appointed Justice of the Peace in Pecos County. He immediately enlisted his most faithful customers as jury members and smacked his gavel in the bar to indicate that the court was in session. During the breaks the jury, counsels for both sides – and frequently also the defendant, drank together, served by the judge himself. The little old shack that suddenly had become a bar in more than one sense, was decorated with big signs that said: “The law west of Pecos – cold beer”.

This summer the Norwegian government appointed a commission that was given the task of studying how editorial responsibility and privacy legislation may be enforced across all media platforms, including internet discussion forums and social media.

And in a totally unprecedented move, Donal Blaney, an English conservative Member of Parliament, and an avid blogger, obtained an High Court injunction against an anonymous person who had set up a twitter account in his name, and twittered things like: “Now Obama, who the eurofederasts love, is happy to leave us to the mercy of the mad mullahs." And what’s even more suprising: The High Court notified the false twitterer through a tweet that said: "You are hereby ordered by the High Court of Justice to read and comply with the following order." This was accompanied by a link to a web page containing the command to desist from the misleading tweeting. Justice executed in less than 140 characters.

In the course of the last few weeks two of the most prestigeous newspapers in the world, and the world’s leading broadcaster have introduced strict guidelines for their employees’ use of social media.

The law is finally arriving west of the Pecos. Only those who seriously underestimate the complexity of the new

media scene and the pace with witch it’s developing, can assume that it will be an easy task to regulate it, be it through laws or self-regulatory systems. But the time of lawless anarchy is coming to an end.

OGLEDI / RASPRAVE 4

The situation in Norway, and most other countries, has been one where the mainstream media followed the rules, only to find the ground they were standing on, effectively being undermined by new players, which often proved to be the public itself. One example:

Two years ago a famous Norwegian actor, and close friend of the royal family, had his mobile phone stolen. The phone contained pictures of himself and his girl friend, pictures of an intimate, and in at least one case, extremely embarrasing, nature. The thief sent the pictures by e-mail to a few friends. But, by the mathematics of the pyramid game, they soon became everyone's secret.

When the mainstream media broke the story, none of them published the pictures, thus respecting both the Code of Conduct and probably also criminal law. But being alerted by the media sites as to the existence of the pictures, every peeping Tom in the country could easily find them on blogs and web sites outside the jurisdiction of the Press Council. You would have to be a complete computer illiterate not to find the pictures, even if repeated threats of litigation made most bloggers eventually remove them.

In the opening stages of what somewhat loosely is termed Web 2.0, where everyone is a press photographer, journalist and editor, both Swedish and Norwegian media discussed how to edit or moderate user generated content. The Swedish debate changed when Aftonbladet.se, the largest news web site in Scandinavia, was convicted in criminal court for publishing a small number of racist remarks from participants in one of their discussion forums. Aftonbladet was charged and convicted for breeching Sweden's law against hate speech. It then became obvious that although Sweden has a specific constitution protecting the freedom of speech, it also holds those who control the platforms upon which this freedom is exercised, responsible for what is being said or written.

I have been part of the commissions in charge of the two latest revisions of the Norwegian Press Code of Conduct, which regulates all media; print, broadcasting and online – but only those publications that has an editor or journalists who belong either to the Editors Association or the Journalists Union.

Both committees suggested that the code should demand that all editorial material be edited before publication. The committees did not fear so much actors taking nude pictures of themselves in the mirror, as harmful accusations against individuals, threats against minors,

Egil Omdal 5

identification of people who should have ther identity protected and other potentially harmfull violations of the ethical code .

On both occasions, the proposals were successfully opposed by the editors of the largest web news sites. The next time a celebrity is being filmed by the growing number of mobile phone papparazzies, or have their pc with highly personal material stolen, it may be published on the largest web sites in the country for example by posting links that will only be removed after the moderators have been alerted by the public or the victim. We are effectively trying to transfer not only the journalist's work but also the editorial responsibility to our audience.

Let me return to Twitter and Facebook, the two most popular of the social media. More than half the Norwegian population has a Facebook account, and although Twitter is much smaller and may never be as popular as Facebook, it’s still an effective way of distributing hard news, as we saw during the terrorist attacks in Mumbay, the plane crash into the Hudson river in New York and the protests following the recent election in Iran. But it is also similarly effective when it comes to the spreading of gossip, ill-based accusations, drunken diatribe and hate speech.

The traditional media, including some of the world’s most prestigeous news organisations are almost desperately searching for a policy on how to deal with this completely changed media landscape. The first, almost intuitive reaction, was to use Facebook, Twitter and similar services as just another way of distributing editorial content. The power of the so called viral distribution was seen by salivating editors and managers as a free, new way to reach the masses. But it soon dawned upon them that this time the masses didn’t particularly like being treated as passive receivers of the wisdom of the powers that be. The masses wanted to talk back, to dissicate the material, to make mash ups of material from different sources, to challenge the former news monopolies and to circumvent the formerly hallowed journalistic process of fact checking, editing and packaging of all the news that’s fit to print.

At the same time as traditional media are allowing, or even soliciting, their customers to participate in the editorial process through discussion forums, citizen journalism, embedded twitter streams and the like, professional journalists are at the same time playing an active role in the social media, often mixing private opinions with professional distribution of their material. Some news organisations like the New York

OGLEDI / RASPRAVE 6

Times and the Washington Post have introduced in-house guidelines that restrict staffers’ use of social media, also for private and personal purposes.

The Washington Post rules, leaked last month - through social media - states that:

“When using these networks, nothing we do must call into question the impartiality of our news judgment. We never abandon the guidelines that govern the separation of news from opinion, the importance of fact and objectivity, the appropriate use of language and tone, and other hallmarks of our brand of journalism.”

When these guidelines became public, Howard Kurtz, the Washington Post media columnist, joked – on Twitter – that he henceforth would restrict his tweets to two topics: The weather and desert recipies – as if there aren’t different schools of thought on how to make a perfect creme brulee.

The new rules for social media adopted by the New York Times as recently as last month, is even stricter. Here is an excerpt:

“Be careful not to write anything on a blog or a personal Web page that you could not write in The Times -- don't editorialize, for instance, if you work for the News Department. Anything you post online can and might be publicly disseminated, and can be twisted to be used against you by those who wish you or The Times ill -- whether it's text, photographs, or video. That includes things you recommend on TimesPeople or articles you post to Facebook and Digg, content you share with friends on MySpace, and articles you recommend through TimesPeople. It can also include things posted by outside parties to your Facebook page, so keep an eye on what appears there. Just remember that we are always under scrutiny by magnifying glass and that the possibilities of digital distortion are virtually unlimited, so always ask yourself, could this be deliberately misconstrued or misunderstood by somebody who wants to make me look bad?” Last week the BBC unveiled a set of new guidelines along the same

lines, so there seems to be an emerging industry standard that requires the journalist to twitter as if they were presenting the ten o’clock news or writing an editorial. It remains to be seen how the institutions will enforce

Egil Omdal 7

these rules. Do they also apply in small, closed discussion forums, closed Facebook groups, group work on Google Wave for example?

This is just one of a myriad of new challenges facing us, both as journalists and as media ethics regulators in a multiplatform, social media landscape. I’ll close up now by listing a few more. I phrase them as questions, because I believe that it would be eiher extremely arrogant or disturbingly naive if I – or anyone else - pretended to know the answers. But eventually we’ll have to face these challenges, and a conference like this is an excellent venue for doing exactly that.

So here are my top questions: 1. To what extent should we include material from social media in

our own reporting and embedd social media on our own web sites? 2. What kind of moderating, editing, fact checking and proof of

copyright ownership should we require from media organisations that choose to rely on social media in their journalistic endeavours?

3. To what extent should media organisations infringe on their journalists’ right to participate in different social media as private individuals?

4. Should journalists be allowed to be social media “friends” with people they write about? May a political correspondent admit politicians as Facebook friends and a financial columnist join a Facebook group that has business executives as members?

5. Should the media treat all information published on social media, for example pictures or facts of a private nature, as already being in the public domain, and as such free for publication? These are just a few of a long list of topics we have to adress if we

want to follow in the footsteps of Roy Bean, and establish the rule of law – or the value of professional ethics – in the new territories.

9

UDK 316.77:355.01 (9-26)

Hannu-Pekka Laiho∗

Power and role of media in crisis

Summary

This article explores the media and journalists' influence - power and role -

especially in crisis reporting during the last decades since Vietnam War. Is the media independent operator or carried out by political leaders and other opinion makers who are defining the agenda for journalists? Can media be a tool for political leaders, when they prepare their nation to the war?

The article examines the role of media in the internal development of Yugoslavia in 1980's, and tries to find answers weather journalists understood 20 years ago, ie in the late 1980s, that the country was rapidly slipping into a civil war? Would it have prevented the crisis in the Balkans, if the journalists had acted differently? Have journalists contributed to the progression of the crisis? What role the war propaganda played in 1980ies and 1990ies?

Article will also touch the ethical issues of journalism. Do journalists understand the content of their power. Do they know how to use this tool in a more cautious way?

Key Words: Media, Power, Role, Crisis, War, Ethics

∗ Author is a director of Communications, Finnish Red Cross

OGLEDI / RASPRAVE 10

UDK 316.77:355.01 (9-26)

Hannu-Pekka Laiho∗

Moć i uloga medija u krizama

Sažetak

Ovaj članak istražuje medijski i novinarski utjecaj, odnosno njihovu snagu i

ulogu, posebno u kriznim izvješćima tijekom zadnjeg desetljeća od Vijetnamskog rata. Je li medij neovisan operator ili to obavljaju politički vođe ili drugi stvaraoci mišljenja koji određuju dnevni red za novinare. Može li medij biti alat za političke vođe kad pripremaju svoju naciju za rat?

Ovaj članak istražuje ulogu medija u unutarnjem razvoju Jugoslavije u 1980-ima i pokušava naći odgovore jesu li novinari razumjeli prije dvadeset godina, npr. kasnih osamdesetih, da zemlja srlja u građanski rat? Bi li spriječilo krizu na Balkanu da su se novinari ponašali drukčije? Jesu li novinari doprinijeli razvoju krize? Koju je ulogu imala ratna propaganda u 1980-ima i u 1990-ima?

Članak će se također dotaći pitanja etičnosti novinara. Razumiju li novinari koju moć imaju? Znaju li kako koristiti ovaj instrument na pažljiviji način?

Ključne riječi: medij, moć, uloga, rat, etičnost

∗ Autor je direktor komunikacija finskog Crvenog križa

Laiho 11

During the last decade, media and the power of media have been under a lively debate in many countries. The public debate has tried to define weather media can be so powerful that even the political decision makers will formulate their agenda to match the so called public opinion. Or is it the other way round?

Much of the discussion has been related with the wars - in the Balkans, Iraq, Afghanistan, Sudan, Congo or Georgia. There are plenty of other examples too. Italian media has been under constant monitoring, because of Premier minister Sylvio Berlusconi. His media enterprises are counted to cover two thirds of Italian media coverage and when he as a prime minister, has the authority to nominate the leaders of the state owned broadcasting company RAI, it is said that Mr. Berlusconi can use the media to support his political agenda. (Hanretty, Chris, The Gospel Truths of Italian Media Bias, Communicazione Politica vol. VIII n. 1 Primavera 2007)

In Finland and in United Kingdom media have revealed malpractices in the way politicians are using public money. In Finland the question was weather the parties should tell where they get the money to run huge election campaigns, and in U.K. the headlines unfolded how the members of parliament had misused the expenditure compensation system. (Helsingin Sanomat, www.hs.fi)

In Slovenia the political elite has been under investigation, because Finnish Broadcasting Company YLE argued in a programme that Finnish-French defence company Patria has paid bribes to leading Slovenian ministers to win a 278 million euro public tender for 135 armoured personnel carriers. The investigation is still going on in Finland and in Slovenia. (Slovenian Press Agency STA, http://www.sta.si/en/vest.php?id=135 6834&s=a)

In all these cases politicians have claimed that media have too much power and influence, and that media is not only concentrating to publish the findings and facts but it is taking political sides too.

It is obvious that the relationship between public authorities and media will remain tense and controversial in the future too. The development in the digital communication and social media will change the mass communication environment dramatically in the near future, and that will cause new coalitions.

BBC World's news anchor Nik Goving writes in his new study that in the new millennium the institutions of power – governmental, political, military and corporate – face a new accurate vulnerability, because of the


technical digital development in communication techniques. Gowing talks about the new fast increasing and omniprecent breed of “information-doers”. Gowing argues in his study that the unprecedented mass ability to bear witness and record dramatic, unfolding events on cheap, lightweight, go-anywhere technologies is defining a new, broader, almost infinite media matrix. Routinely it wrong foots and catches off guard the institutions of power in a crisis, leaving them open to both accusations, and the appearance, of failure. (Gowing, Nik, Skyful of Lies and Black Hawks, Reuters Institute for the Study of Journalism, University of Oxford, 2009)

In the United States journalists and scientists have for several years tried to determine what role media and journalists had while covering the events before the war broke out in Iraq in 2003 and during the aftermath of the war too. The debate has been closely connected with the campaign which president George W. Bush's and his administration called "the war against terrorism".

Christian Science Monitor reviews in March 2008 article how the US media has portrayed the war, five years after the invasion of Iraq. (Christian Science Monitor, March 19, 2008, http://www.csmonitor.com/2008 /0319/p08s01-comv.html)

Journal's article points out that mostly the media have done well, but media also played an unaware role in the discreet battle to influence public opinion. "Despite their best efforts to be credibly neutral and act as the eyes and ears on a distant war, journalists must also contend with efforts by both the Pentagon and insurgents in Iraq to practice what experts call "information operations," or IO – attempts to sway media reports".

It seems obvious that even the opposite side – that is the insurgents in Iraq – have used the media to transmit their messages to the public too. A study made in Harvard University, indicates that the terrorists had a strategy when timing their bombs. When news of violence created a spike in US public debate from 2003 to 2007, the study found, insurgents increased attacks by 5 to 10 percent in an apparent attempt to influence that debate even more. (Iyengar, Radha and Monten, Jonathan, Is There an "Emboldenment" Effect? Evidence from the Insurgency in Iraq, Harvard, May 2008, http://people.rwj.harvard.edu/~riyengar/insurgency.pdf)

The US government, too, have influenced how reporters frame the war's story line.

Laiho 13

In my own study I found out that Time magazine – when writing about the Iraq war and when trying to justify the war – used anonymous government sources to give out confidential information, and in that way to support the war. During 2003-2006 Time published only few critical articles. The tendency was an overall, quite often even patriotic support, to the U.S. troops. (Laiho, Hannu-Pekka, The roles of different sources in Time magazine's Iraq war coverage in 2003-2008, unpublished report, Helsinki)

The press in U.S. and in some other coalition countries, already stands accused of not doing enough before the war to probe the Bush administration's arguments for the invasion, whether it was Saddam Hussein's alleged weapons or the prospects of implanting democracy in Iraq.

According to Christian Science Monitor, journalists admit they relied too much on US officials and on military escorts for protection in gathering information. in a 2007 survey by the Pew Research Center of journalists who worked in Iraq, more than a third said their poorest coverage was in the war's impact on Iraqi civilians. (http://pewresearch.org/pubs/770/iraq-war-five-year-anniversary)

Media – the fourth estate In traditional thinking, media are the fourth estate, three others

being legislative power (the parliament), executive power (the cabinet) and jurisdiction (courts). Professor, PhD. Kaarle Nordenstreng, Tampere University, Finland, has reflected on the media's role in one of his lectures. Professor Nordenstreng sees media's role in relations to the authorities somehow complex. Media's role can be monitorial (a follower), facilitative (a contributor), radical (a convulser) or collaborative (an auxiliary).

It is apparent that media have influence and power. This is why those in power have seen media as on opportunity to convey their messages – good and bad ones - via print and electronic media.

During the last half a century the media coverage have been accused to have a great influence to the world history. Donald Humphreys writes in an article published on the Museum of Broadcast Communication web page that media in U.S. had a role, when the public turned against the Vietnam War. Weather it was because television, in


particular, and the media, in general, which presented it unfavourably, or whether the public turned against the war because media accurately depicted its horrors and television did so remains an open and hotly contested question in the public debate.

Vietnam War was anyhow a trigger in the U.S. for the military and public relations strategists working with the politicians to start to investigate the role of the media in the formation of public opinion. As the war progressed, military analysts continued to debate whether it was appropriate for the military to attempt to influence civilian public policy through such efforts. Within military circles and in the wake of the Vietnam War, most such debates were left behind and media relations strategies went far beyond censorship and toward a full-fledged engagement (some say co-optation) of televised media.

The much discussed interaction between military and television happened already during the first Gulf war - the U.S.-led 1991 Gulf War against Iraq. In the aftermath of that war, television and other media were criticized for having failed to provide a balanced and complete coverage of the war. Some critics argued that television and other media failed to provide a balanced and complete account of the war because the corporate owners of commercial networks felt it was not in their business interest to do so. Other critics suggest that television coverage simply reflects popular prejudices. To a great extent, however, during the actual war, as in previous wars, the various national media had to rely on the military forces for access to events and for access to their broadcast networks. (Hamphreys, Doland, War on television, The Museum on Broadcast Communication, http://www.museum.tv/eotvsection.php?entrycode=warontelevi)

After the first Gulf war the media's role has been under heavy surveillance. Media's played a central role in the Balkan wars – in Slovenia 1991, in Croatia 1991-95, in Bosnia Herzegovina 1992-95, in Serbia and Kosovo 1998-99.

The civil war in Rwanda 1990-94 is one of the few examples where to role of journalists has been investigated. The news media played a crucial role in the 1994 Rwanda genocide: local media fuelled the killings, while the international media either ignored or seriously misconstrued what was happening. Local radio and print media were used as a tool of hate, encouraging neighbours to turn against each other. Rwanda genocide is one of the few wars where the accountability of the media has been brought to court. Journalists in charge of the bias media coverage and hate

Laiho 15

speeches were brought to International Criminal Tribunal for Rwanda. The tribunal has investigated the role of the media in the genocide. (Thompson, Allan, The Media and Rwanda Genocide, Pluto Press/Fountain Publishers, 2007)

The war on terrorism (2001 – and still ongoing) and the second Iraq war (2003 – ongoing) have also been wars where media and journalists have played a central role. September the 11th 2001 – the New York Twin Tower attack – started a process in western world in which the media changed its traditional way of reporting. Especially American media turned to support the wars in a very patriotic way. The American flags, yellow ribbons and other national symbols appeared on TV news screens, major networks run programmes to support the American troops, and some eminent journalists were fired because they expressed critical comments. Peter Arnett – a well know correspondent for the CNN during the first Iraq war in 1991 – was fired from NBC because he questioned the U.S. role in the war and Phil Donahue and his prime time talk show was replaced in NBC by Keith Olbermann, because Donahue expressed critical views against president George W. Bush's Iraq policy.

The Role of Media in Conflict – a peace maker or an

agitator The power of journalism and the power of media are so frequently

used terms that we seldom ask, what we do mean with the expression power of journalism.

A Norwegian professor Martin Eide has for years made research on the role and power of media and journalists have in the society as well as on sociological aspects of news production. In an article published in Nordicom Review, Eide states that the power of journalism is decisive in the exercise of power and democracy in modern societies. Hardly any modern institution or social actor is untouched by the prevailing media logic. The professional ideology of journalism, the dramaturgical power of journalism and the particular role of modern popular journalism are considered.

According to Eide the power of media and journalism is not power as such. Power is frequently conceptualised as a relational phenomenon.


Power is not a capacity that is possessed by an agent once and for all. Neither is it permanently anchored in certain social structures. Power appears in multiple and floating ways and typically displays itself through discourses and prevailing logic. Accordingly, journalism and the impact of journalistic logic on social actors’ courses of action should be of central interest in an updated social theory of power.

In first hand, journalism has an importance to agenda-setting power. Secondly, journalism is of relevance for the power implied in non-decisions and issues that never reaches a public agenda. Thirdly, journalism is decisive in questions concerning ideology, hegemony and symbolic power. In short: None of these three dimensions of power can be properly understood if the role of journalism is neglected. (Eide, Martin, Nordicom Review, Encircling the Power of Journalism, 2007).

Among many of the roles media have been offer, one is a peace maker. Quite many international organizations have been established, and a considerable amount of time and resources has been used to researches.

Steven Livingston from the United States Institute of Peace (USIP) says that international media sources such as the BBC, CNN, al Arabiya, and al Jazeera have global reach, and as such have an "agenda-setting effect." This effect, as Steven Livingston explained, revolves around the ideological components of political disagreements, and more specifically the way key actors in conflict seek to manipulate public perceptions of the disagreement.

Actors in any conflict will seek to either minimize or exaggerate the conflict, depending upon their relative position of power. Weak actors will want to "socialize" the conflict—that is, to enlist allies in their cause against a greater power and to increase the perception of suffering. Actors in positions of dominance seek to "privatize" the conflict and limit attention to or awareness of the conflict. Those who are weak will seek to draw media coverage to the conflict while those who in power will seek to minimize the extent of the problems. (Bajraktari, Yll, The Role of Media in Conflict, The Unites States Institute of Peace, http://www.usip.org/resources/role-media-conflict).

According to Livingston’s research, the amount of death and destruction does not correlate with the media attention the media. The international media seems a very random actor of conflict coverage.

Laiho 17

Media's divisive role: case in the Balkans Kemal Kurspahic, the author of a book Prime Time Crime, Balkan

media in War and Peace (USIP Press Books, 2003) and the former editor-in-chef for the Sarajevo daily Oslobodjenje 1988-94 said in his book, that the media’s actions in the Balkans are a prime example of how the media can be a source of antagonism and an instigator of conflict rather than a source for peace.

Kurspahic claims that each side (Serbian and Croatian) propagated an "us versus them" mentality among their respective populations. The media went even so far that journalists invented crimes, flamed ethnic tensions and ruined peacemaking efforts

by failing to objectively present views of the minority. In Belgrade, those who opposed the war were signalled out as traitors. Had their voices been heard, others might have been inspired to non-violent means of resistance and channels for negotiation could have opened before violence ensued.

When Kurspahic investigates the media's role in Yugoslavia's collapse, he writes that the so called warlords in former Yugoslavia, led by Slobodan Milosevic, would not have succeeded unless a nationalist euphoria had not been generated in the first place. A key player in the creation of an environment, in which the country’s collapse occurred, is the media. Media cooperated with the nationalist elites, churches and religious communities. Kurspahic claims that every bullet and artillery shell fired, every fallen civilian, every concentration camp prisoner, and every destroyed cultural and historical monument, was preceded by careful media preparation.

People coming from outside of former Yugoslavia – like I did in 1992 – had great difficulties to understand for example the Serbian TV coverage and programming. I watched in Zagreb Serbian TV, and programmes from Serbian part of Bosnia Herzegovina for several months before the former Yugoslav TV transmitters were turned off.

The role of Orthodox Church and the priests in the war propaganda was central. Same applied to academics and nationalistic opinion leaders.

Serbia foremost, but also Croatia and Bosnia and Herzegovina, whose media Kurspahic analyzes in his book, became models of societies


in which professional immorality and irresponsibility served nationalistic goals.

As Kurspahic writes, “Once the demons of the Balkans’ myths and history had been unleashed, flooding the newspaper pages and radio and television programs with horrifying stories of once-good neighbours as dangerous enemies, the nationalist controlled media became instigators—not just witnesses—of terror, killings and exodus of genocide proportions. The front pages of newspapers and evening television newscasts churned out a nightmarish years-long prime time crime.”

Due to the Kurspahic’s Sarajevo background, his book is not maybe the most balanced description of the events the Balkans, but it gives a frightening picture on the roles media played in all former Yugoslav states during 35-year long rule of President Josip Broz Tito, after his death 1980s and especially during the 1990s when the war broke out.

Unbalanced, uneven development in Yugoslavia's

federal states during the 1980s When one gets acquainted with the recent Yugoslav history, many

observers take up the development during the 1980s as the key to understand why the country slides to a civil war. President Tito died in 1980, but the signs that the division of power after him might be challenging, were visible already years before.

If we investigate the development from the media's angle, it is true that some incidents predicted that an internal conflict might have been evolving, but evolution for example in Serbia, Croatia and Slovenia was uneven.

It was not easy for the journalists to alter the way they have worked under the communist regime. It was even more complicated to the old party leaders to understand what was happening with the institutions they had control for decades.

Professors Stjepan Malovic and Gary W. Selnow describe the development in Yugoslav states in details in their book The People, Press and Politics of Croatia, Peager 2001. Total confusion spread in the society as well to the newsrooms. Some advanced journalists understood what

Laiho 19

media freedom is all about, but many continued to rely on the old, safe communist structures and procedures. When the whole socialistic Eastern Europe was shaking and changing, people understood that something will happen in Yugoslavia too. Voices of wider independence for federal states where mixed with nationalistic demands and accusations.

There was great concern, that the dawning freedom of the media will be destroyed, when journalist didn't act in a responsible way. Professor Davor Robin from Zagreb University is quoted in the Malovic-Selnow book by saying "We are loosing media freedom, when journalists attack, insult, lie and twist the truth about the past, present and the future". Professor Robin's only hope was the free public, which can save the freedom.

In communist Yugoslavia journalism was understood to be a part of the political environment. Journalists were regarded as social-political workers, who supported the goals of the regime. When dissident journalists tried to enjoy their freedom, they were silenced by the party.

The Yugoslav state structures were staggering and politicians did not find common ground to proceed. It was important to all federal leaders to guarantee that their own ethnic groups supported them. One tool in this was nationalism.

Researcher Mikko Jokela, Jyvaskyla University, Finland, studied in his master thesis the Serbian heritage and the nationalistic politics which took the power from the past. He concluded that this policy was one of the major reasons why Yugoslavia entered to a civil war. The manipulation was lead by Slobodan Milosevic, who in 1986 rose to the leadership of the Serbian League of Communists, soon after the document known as the Memorandum of Serbian Academy of Sciences and Arts was published. The document consisted of a long list of Serb grievances and discrimination against Serbs.

Slobodan Milosevic managed to convince his own nation and people that Serbia has always been a victim. The Serbian people have according to Milosevic nationalistic politic lived for centuries in agony, suffering during the invasions of Ottomans and others. Milosevic’s media machine succeeded to convince ethnic Serbs that they faced imminent danger from their fellow citizens in other former Yugoslav republics and provinces.

Mikko Jokela concludes that towards the end of 1980s, many liberal journalists in Serbia, lost their job and an atmosphere of fear helped


Milosevic to strengthen his grip on the media. Milosevic fully understood the power of media and the importance of exerting control over it. Especially the Serbian radio and television and the Politika newspaper were the strongholds for the probaganda. According to Warren Zimmerman, the last American Ambassador to Yugoslavia, Milosevic met with the head of Belgrade Radio-Television every day. (Jokela, Mikko, Serbian menneisyyspolitiikka 1980- ja 90-luvuilla, Jyvaskyla university, 2002).

Situation in Croatia was different. In a workshop - Freedom without responsibility or responsibility without freedom - organized in September 2009 at the Zadar University, department of tourism and communication science, participants stated that the development in Croatia compared with the situation in Serbia was much different. All the participants were eminent Croatian journalists who worked in the newspapers and radio-television. In early 1980s, even towards the end of 1980s, no one thought that they would face a cruel civil war at the beginning of 1990s.

There was much happening in the Croatian media and media structures too, but somehow journalists did not feel that the political grip was strengthening. There were some nationalistic developments, but even the memorandum by Serbian Academy of Science and Arts and Slobodan Milosevic famous speech in Kosovo Polje and the demonstrations were seen in other parts of Yugoslavia more like an internal Serbian issue.

The Serbian television's emotional, patriotic journalism influenced the Serbians living in other parts of Yugoslavia, especially in Croatia and Bosnia Herzegovina. The federal states elections in 1990 – still held under old Yugoslav law – brought to power politicians who favoured independence and did not support the Yugoslav collective. This caused tension among the Serbs in Croatia and they organized demonstrations in August 1990 in the middle of best Adriatic holiday season. Foreign tourists escaped from the coast, the police in Croatia was not strong enough to stop the unrest. Serbs had arms and some people were killed.

Serbian television supported strongly the demonstrators and the coverage from Belgrade was seen as very biased. The Zadar university workshop participants claimed that it was very clear that the leaders of Croatian Serbs got constantly instructions from Milosevic lead Serbian regime. There were several examples when the opinions and movement of the crowds were almost like "remote controlled". At the same time the Croatian authorities were trying to form a functioning administration

Laiho 21

because most of the Yugoslav structures were breaking up. There were no proper police force, military was under Serbian command, many media outlets were without leadership. (The Zadar university panel discussion consisted of media professionals, scientists and journalists Davorka Mezic, Elsa Radulic, Bozidar Simunic, Toni Pajkin, Bozidar Klaric, Zvanko Kucelin, Nedjeljko Jusup, Josip Vidakovis and Stjepan Malovic).

Television – a propaganda weapon? The role of media and the propaganda in former Yugoslavia has

been investigated and reported for the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. The 97-pages report was written for the so called Haag Tribunal by a French professor Renaud de la Brosse from the University of Reims, Champagne, Ardennes, France. The report is a part of the material which was used during the Slobodan Milosevic case.

In both the Croatia and Bosnia indictments, one of Milosevic's alleged contributions to a joint criminal enterprise to ethnically cleanse large areas of Croatia and Bosnia-Herzegovina was his use of the Serbian state media to create an atmosphere of fear and hatred among Serbs by spreading "exaggerated and false messages of ethnically based attacks by Bosnian Muslims and Croats against Serb people."

De la Brosse writes that Milosevic began his efforts to control audio-visual media in 1986-87 and the process was finished in summer 1991. "The media offensive launched by Belgrade contributed to the appearance of equally detestable propaganda in other Yugoslav republics and its after-effects would be felt for years," the report said, quoting former Reuters Sarajevo correspondent Daniel Deluce. De la Brosse claims the Serbian authorities used the media as a weapon in their military campaign. "In Serbia specifically, the use of media for nationalist ends and objectives formed part of a well-thought through plan - itself part of a strategy of conquest and affirmation of identity". Milosevic' propaganda was effective, in part, because the society was in transition from. An ideology that largely defined people for 50 years, was vanishing. The nationalist ideology, dating back even 600 years – mixed with historical legends, partly based on facts, partly on fiction - provided an answer.


By the early Nineties, an extremist element of rising Croatian nationalism fed the flames of fear, especially in Serb majority regions of Croatia, by rehabilitating Ustashe symbols. The new Serbian identity became one in opposition to the "other" - Croats (collapsed into Ustashe) and Muslims (collapsed into "Turks").

The report says Milosevic's propaganda campaign was based on the same techniques as used by Adolf Hitler, with the added power of television. "Nazi propaganda had shown that myths bind the masses together tightly. Indeed, it was through myths and, therefore, the appeal to the forces of the unconscious, to fear and terror, the instinct of power and the lost community that the propaganda orchestrated by Goebbels had succeeded in winning over the Germans and melding them into a compact mass."

Serbian television and radio's repetitive use of pejorative descriptions, such as "Ustashe hordes", "Vatican fascists", "Mujahedin fighters", "fundamentalist warriors of Jihad", and "Albanian terrorists", quickly became part of common usage.

Unverified stories, presented as fact, were turned into common knowledge - for example, that Bosnian Muslims were feeding Serb children to animals in the Sarajevo zoo. In these stories, friends and neighbours, fellow countrymen and women were turned into "the other", lacking humanising or individual characteristics.

Another example of misleading information was a television broadcast of corpses, described as Serb civilians killed by Croats, which are believed to be in fact the bodies of Croats killed by Serbs. De la Brosse described how Radio Television Serbia, RTS, portrayed events in Dubrovnik and Sarajevo, "The images shown of Dubrovnik came with a commentary accusing those from the West who had taken the film of manipulation and of having had a tyre [sic] burnt in front of their cameras to make it seem that the city was on fire.

"As for the shells fired at Sarajevo and the damage caused, for several months it was simply as if it had never happened in the eyes of Serbian television viewers because Belgrade television would show pictures of the city taken months and even years beforehand to deny that it had ever occurred."

According to the report the Serbian public got same kind of misleading information about Vukovar. "Serbian Radio Television created a strange universe in which Sarajevo, the Bosnian capital, had never been

Laiho 23

besieged and in which the devastated Croatian town of Vukovar had been 'liberated'."

For the print media, Milosevic's methods were different. He allowed the independent press to publish, but the distribution was extremely limited. Milosevic controlled the press by limiting the usage of paper, equipments and demanding special licences or fining the publishers.

According to the de la Brosse report, official Serbian propaganda reached more than 3.5 million people every night. That was even more effective, because public did not have alternative sources for information. (Brosse de la, Renaud, Political Propaganda and the Plan to Cresate a "State for all Serbs", Consequences of using the Media for Ultra Nationalists Ends, report can be found from http://hague.bard.edu/reports/de_la_brosse_pt1.pdf or http://www.icty.org/x/cases/oric/tjug/en/ori-jud060630e.pdf or http://en.wikipedia.org/wiki/Role_of_Serbian_media_in_the_Yugoslav_Wars)

Journalists to court in Serbia The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia in

Haag has prosecuted political and military leader from former Yugoslavia, but the possible crimes conducted by journalists haven't been investigated.

Now the Serbia's war crimes prosecutor has a plan to investigate the role of media in spreading ethnic hatred and encouraging war crimes during the Yugoslav wars of the 1990s. The prosecutor announced his plans in late June 2009, in Belgrade trials on the massacre of 200 Croats at the Ovcara farm near Vukovar in 1991 and the murder of 25 Bosniaks in Zvornik in 1992. The men accused for the crimes told in the court that certain reports from electronic media incited them to commit the crimes.

In an article published by the Institute for War and Peace Reporting (IWPR), many Balkan experts express their doubt, that the case will proceed to the court.

Filip David, former editor of drama programmes at Serbian state TV said in the IWPR interview that "it's late because so much time has passed, many have died or have been forgotten, and it's early, because many of those who were then orchestrating media are still in power, in


politics, and are still indirectly influencing media through the political parties they are in".

Vildana Selimbegovic, editor-in-chief at Sarajevo daily Oslobodjenje, states in the same report that "the initiative of the Serbian prosecution has come somewhat late. Some of those people have already returned to TV stations and press, forgetting what they did. But it would not be good that this turns into a witch hunt or personal confrontations. I am afraid there is a possibility that this could happen."

Professor Gordana Vilovic, an expert on the media in Croatia, said she was surprised at the news from Belgrade but thought the probe was a "great step forward", although it might be difficult to carry it through to the end. "Thinking about what would happen if this investigation took place in Croatia, I concluded that Croatia is still not mature enough to face things from the past, especially from the beginning of the war when the words of hatred were best heard," said Vilovic. (IWPR, Serbia Probes Media Role in war Crimes, http://www.unhcr.org/refworld/docid/4a4dbb6419.html).

Lessons learned Europe saw big political changes in 1989 and the Federal State of

Yugoslavia was soon falling apart. In the war - which started in 1991 and continued ten years – tens of thousands people lost their life or wounded. Still thousands of former Yugoslav citizens are living in exile or as refugees in the Balkans. It will take still many years before the region overcomes the war and misery.

Some would think that people have learned the lessons, and that the media and journalists are looking for the ways how to build up a safe and tolerant region.

In that context the recent headlines are staggering. According to the news, Bosnia Herzegovina is "on the brink of a new civil war". The political leaders of the Republica Serbska want to have independence for their part of Bosnia Herzegovina. (Daily telegraph, Oct 19, 2009, Bosnia is heading for a new civil war, http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/bosnia/6364680/Bosnia-on-brink-of-new-civil-war.html#)

Laiho 25

The situation in the other unstable part of former Yugoslavia – that is Kosovo – remains tense too. The UN envoy Lamberto Zannier told the UN Security Council in October 2009 that, "although the situation in Kosovo has remained generally stable, the situation in the northern part of the territory remains an issue of concern. In August when the situation threatened to get out of hand, as tensions increased between local Serbs and Albanians, in a suburb of Mitrovica, UNMIK helped defuse the situation." (UN envoy says situation in northern Kosovo remains a concern, Oct. 15, 2009, http://www.unmultimedia.org/radio/english/detail/83923.html)

27

UDK 316.32:171 (27-46)

Davor Ljubimir∗

Is mass communication a threat to

the ethics of self-determination?

Summary

This paper gives consideration to certain important issues regarding man’s position in so called post modern, networked communication society, as well as necessity, i.e. possibility of radical turn in global communication.

When faced with the nature of living in mass individualized society and with the impact it has on man’s soul and spirit, man’s ability to build his own personality, i.e. to be responsible subject of ethical self-determination has become questionable.

Key words: crisis, communication, self-determination, individualism, globalization

∗ Author has a PhD and is an assistant professor at the University of Dubrovnik


UDK 316.32:171 (27-46)

Davor Ljubimir∗

Ugrožava li masovno komuniciranje

etiku samoodređenja?

Sažetak U radu se razmatraju neke bitne pretpostavke za ozbiljno postavljanje pitanja o

čovjeku u okružju tzv. postmodernog, komunikacijski umreženog društva, a također o potrebi, odnosno mogućnosti radikalnog zaokreta u komuniciranju na globalnoj razini.

Preko suočavanja s mjerodavnim uvidima u narav življenja u omasovljenom individualiziranom društvu i njegove učinke na čovjekovu duševnost, odnosno duhovnost, dovodi se u pitanje čovjekova sposobnost da uopće izgradi samosvojnu osobnost, naime, da bude odgovoran subjekt etičkog samoodređenja.

Ključne riječi: kriza, omasovljenje, komunikacija, vlastitost, samoodređenje, individualizam, globalizacija.

∗ Autor je doktor znanosti i profesor visoke škole Sveučilišta u Dubrovniku

Ljubimir

29

Upućuje li naslov na to da će se ovdje iznova, možda s drugoga motrišta, raspravljati o etičnosti masovnih medija kao nedvojbeno najraširenijeg i najutjecajnijeg oblika moderne komunikacije? Svakako. Ali, valja unaprijed reći, tu se neće raditi o propitkivanju etičnog ili tomu suprotnog postupanja medijskih djelatnika, naime, o njihovoj moralnoj obvezi da „objektivno informiraju javnost“ – kao da bi bilo neupitno to da se medijska poruka može svesti na golu informaciju, da ljudi općenito mogu umaknuti svojoj subjektivnosti, te da postoji javnost koja je u bitnome to što jest i neovisno o izloženosti globaliziranom komuniciranju. No, pojavi suvremene komunikacije prići ćemo tako da pokušamo rasvijetliti epohalno uvjetovanu socijalnu pozadinu koja ne samo da čini irelevantnom razliku između ljudi iz medija i publike (usput rečeno: i ovi prvi su, neizbježno, uvijek ujedno i medijska publika), nego dovodi u pitanje i to koliko smo, svatko posebno i svi zajedno, sposobni biti etički subjekti. Zapravo, koliko smo u stanju dosegnuti cjelovitu subjekt(iv)nost.

Prije tridesetak godina, u uvodu djelu Etika, engleski filozof William Frankena upozorio je na zajednički korijen iz kojega su se razvile sve u knjizi razlagane varijante deontološki te utilitaristički orijentirane etike. On kaže: „Moral, kakav se razvio u zapadnom svijetu, ima više individualistički ili protestantski aspekt. Kao što je Sokrat podrazumijevao, a filozofi novijeg vremena istaknuli (možda i previše), moral u pojedincu podupire ili čak od njega zahtijeva razumnost i vrstu autonomije, zahtijevajući da, kad je zreo i normalan, sam donosi odluke, premda, moguće, uz nečiji savjet, potičući ga na smišljanje načela ili ciljeva u svjetlu kojih mora donositi odluke. Moral je društvena institucija života, institucija koja u svojim članovima promiče racionalno samoravnanje ili samoodređenje“. (6) Potom prigodno primjećuje: „Što se tiče teorije samoodređenja, koliko mi je poznato, dosad nije bila razrađena na jasan i odgovarajući način.“ (60)

Prije sedam godina, pri kraju predgovora hrvatskom izdanju svoje knjige Selbstbestimmung (Samoodređenje), njemački filozof Volker Gerhardt kaže: „Manjak utemeljenosti etike – tako mi se činilo pri zaključenju knjige ujesen 1998. – mogao bi time biti uklonjen.“ (XIII) Čime to? Naravno, upravo u knjizi poduzetim, nadasve na Kantove etičke spise oslonjenim, utemeljenjem etike samoodređenja – ili, Gerhardtovim riječima, „iznalaženjem uvjetâ života i djelovanja u kojima se pojavljuju individue koje same sebi mogu postati problemom, pa su prisiljene pojašnjavati svoje samorazumijevanje.“ (58)


Primarna zadaća etike, smatra Gerhardt, nije nuditi recepte o tome kako treba djelovati, nego pojašnjavati „u čemu je moralni problem“ (58). No, otkud moralni problemi? Njih, kaže on (baš kao i mnogi prije njega) stvara kriza: „Kad neka naslijeđena samorazumljivost postane upitna, sebe pitamo što činiti“. (11) Dakle, „do sigurnosti vlastita vođenja života dospijeva se iz vlastitog uvida.“ (13) Stoga etika nije drugo do „nauk u krizi“, a stvara je „individualna samoodnosnost pitanja koje je ozbiljno postavljeno samome sebi“. (14) Teza knjige, kaže autor, jest to da „moralni problem ima samo onaj tko, prvo, doista prihvaća probleme koji se pred njega donose, i, drugo, ozbiljno ih prikazuje sebi samomu.“ (14) Samoodređenje, kao „postupak u kojemu prirodno/umno biće određuje sebe sama“, pokazuje mu se kao „jedna od najočitijih premisa, a i problema suvremene etike“. (96) Zašto kao problem? Zato što se samoodređenje može ispuniti samo individualno (ne univerzalno), ali jedino u društveno i povijesno uvijek zadanim uvjetima. Složenost tog životnog konteksta Gerhardt će sažeto izraziti na kraju djela, kad kaže: „Čovjek koji djeluje određujući samoga sebe jest ono bezuvjetno u potpunim uvjetima. To je duboko paradoksna, mnogima nepodnošljiva situacija!“ (309)

Time su ukratko i u bitnome ocrtane pretpostavke mogućnosti ozbiljnog prihvaćanja i prikazivanja sebi samomu (pa onda i drugima) moralnih problema, utoliko i prihvaćanja odgovornosti za vođenje vlastitog života pojedinca izloženog „potpunim uvjetima“, tj. društveno-povijesnom okruženju – danas bitno obilježenom procesima koje se prekriva pojmovima globalizacija, informatizacija i masovna komunikacija. Naše najvažnije pitanje jest: Što je to što situaciju bezuvjetnosti autonomnih individua, kao izvorištā odlučivanja i djelovanja, podvrgnutih upravo takvoj društveno-povijesnoj uvjetovanosti, čini danas, daleko više nego inače, duboko paradoksnom i mnogima nepodnošljivom, te postoji li način da se tu situaciju učini manje paradoksnom i uvelike podnošljivijom? Pitati se o etičnosti, uz ostalo i medija, te o osobnoj odgovornosti ljudi koji ih (zlo)rabe a da se pritom ne uzme u obzir uzajamno uvjetovanje omasovljenog komuniciranja i društvenog okruženja, bilo bi istrgnuto iz konteksta i utoliko, smatramo, nužno nedostatno.

Koje su zapravo dimenzije paradoksnosti te situacije? Osobito u sudskim procesima, formalnim ili neformalnim, tijekom ljudske povijesti nije bilo teško razlučiti oslanjanje na utjecaj nepovoljnih vanjskih okolnosti, na kojemu bi u pravilu ustrajavao branitelj nekog prijestupnika, od nastupa tužitelja, koji se svagda pozivao na bezuvjetnost, tj. na slobodu pojedinčeve volje da se suprotstavi svim vanjskim utjecajima. Nije ni Kant baš slučajno

Ljubimir

31

inzistirao na toj, nimalo lako shvatljivoj i prihvatljivoj podvojenosti kao izvoru čovjekova dostojanstva kao umnog, a ne tek prirodnog bića. Na tu podvojenost sa samorazumljivošću zapravo se oslanja i svatko od nas kad hvali ili osuđuje nečiji postupak, odnosno kad upozorava kako treba postupati. Svako „trebanje“, naime, i nesvjesno se izvodi iz etike samoodređenja, suprotstavljene i svim vrstama usuda i „nevinosti bivanja“ koju je zagovarao Nietzsche.

U uvjetima suvremenog, već uvelike individualiziranog društva ta paradoksnost poprimila je nove dimenzije, koje nisu ostale nezamijećene. Ovako ih opisuje francuski filozof i pisac Pascal Bruckner u knjizi Napast nedužnosti iz 1996.:

„Individuum kao povijesno stvorenje iskače između veličanja i smetenosti. Izmaknuvši samovolji vlasti udarnim nizom prava koja jamče njegovu nepovredivost (barem u ustavnom poretku), dopuštenje da bude svoj vlastiti gospodar okajava on nekom neprestanom krhkošću. Dotad su ljudi zapravo pripadali jedni drugima kroz mreže odnosa i uzajamnosti koje su ih sputavale, ali su im isto tako jamčile neki položaj i mjesto. Nitko nije bio uistinu neovisan… Rasprsnuće drevnih čvrstih zajedništava (klana, sela, obitelji, regije) potrest će to činjenično stanje. Čim se nađe odriješen od svake obveze i uz to bude svoj vlastiti vodič pod jedinim fenjerom osobnog rasuđivanja, pojedinac smjesta gubi pouzdanost nekoga mjesta, nekog reda, nekog određenja. Dok je stjecao slobodu gubio je istodobno sigurnost, stupio je u eru vječne muke. On trpi na neki način zato što je i predobro uspio.“ (20)

Krhkost, nesigurnost, dezorijentiranost, mučenje sebe: nisu li to simptomi krize? I ne bi li u tome valjalo prepoznati prethodno spomenute probleme, koji bi trebali izazvati etičku refleksiju, naime, postavljanje sebi pitanja o njihovu podrijetlu te o tome što učiniti da se krizu prevlada? Ali, ključni i najveći paradoks u toj dvostruko paradoksalnoj situaciji (koja se razvijala još od vremena Francuske revolucije, a osobito eskalirala poslije 1968.) sastoji se u tome što je izvorište krize individuuma temeljna pretpostavka samoodređenja, naime dopuštenje da se bude vlastiti gospodar. Izvor najdublje krize, ispada, postalo je upravo ono što je uvjet mogućnosti primjerenog odnosa prema bilo kakvoj krizi: pojedinčeva vlastitost, slobodom prožeta jedinstvenost. Jer ta epohalna preinaka, to oslobađanje od autoritetā svih vrsta nije prouzročilo ekspanziju etike samoodređenja i trijumf humanosti, sukladno očekivanjima liberalno usmjerenih filantropa, nego osjećaj slabosti i konfuzije pri iskušavanju


novostečene slobode, te snažan nagon za traženje utjehe u različitim surogatima iščezlog zajedništva, koje Bruckner prepoznaje u „nekom novom plemenskom uređenju, drogama, političkom ekstremizmu, petparačkim misticizmima“. (39)

Jesu li možda ta utješna zajedništva ili možda drukčije formirane supkulture ono što će dati osnovni ton životu današnjice, nadomjestak stare društvenosti koji na svjetskoj razini odlučuje o sudbini etike samoodređenja? Sve govori u prilog tomu da su to tek neuspjeli pokušaji umaknuća sveobuhvatnom procesu omasovljenja, koji se razmahao tijekom dvadesetog stoljeća i koji možda tek danas, tko zna, doseže svoj puni zamah, a o kojemu su se ljudi od duha već odavno pobliže izjasnili.

Pri pokušaju objašnjavanja toga što je zapravo u pozadini i što određuje življenje u kriznom začaranom krugu omasovljenog individualizma te kako se takvo življenje manifestira u suvremenim uvjetima, oslonit ćemo se na nekolicinu cijenjenih dijagnostičara stanja duha u zadnjih stotinjak godina.

Nietzsche je svojedobno na više mjesta tematizirao „instinkt stada“, kao u cijeloj povijesti ljudskog roda postojeću sklonost bijegu od napora samostalnog vođenja sebe priklanjanjem općeprihvaćenom stereotipu mišljenja i ponašanja. Ipak, kad se u dvadesetom stoljeću situacija promijenila i „stado“ se postupno počelo raspadati tako da se smanjivala uvjerljivost zajedničkih vrijednosti i vjerovanja, pa je pomalo nestajalo samorazumljivog priklanjanja pojedinca široj zajednici a i same te zajednice, „instinkt stada“ je u velikoj mjeri izgubio svoje životno uporište: individualizirane jedinke lišene negdašnje obveze poštivanja tradicionalnih autoriteta ostale su prepuštene sebi u okruženju u kojemu je svaka za sebe slobodna toliko da je upravo osuđena pokušati biti vlastiti gospodar. Nije više riječ o tome da su određeni pojedinci sebi prisvajali to pravo, kako je to Sokrat jasno očitovao, a niz individualista poslije njega slijedio je njegov primjer. Ne, sad se radi o tome da je, kako Kant uljudno reče, „najvećeg poštovanja vrijedno mnoštvo“ predobro uspjelo u vlastitu samoukidanju – naime, u ukidanju svepovezujuće društvenosti u starim, tradicionalnim načinima – pa se svatko posebice našao u besputnoj situaciji u kojoj više nema kompaktnog stada, a ni nekadašnjih iznimaka, koje su i mogle biti iznimke jedino pod pretpostavkom postojanja mnoštva kao stada. Umjesto stada, na svjetsku scenu stupa nov oblik suživota koji se najčešće naziva masovnim opstankom ili životom u masi, krdu, razularenoj gomili, i koji je

Ljubimir

33

bitno različit od obitavanja u stadu vođenom „pastirima“ uvijek nametanim ovakvom ili onakvom tradicijom.

Tako Karl Jaspers u djelu Duhovna situacija vremena iz 1931., ocrtavajući ono što naziva „masovnim opstankom“, uz ostalo upozorava na svođenje i obrazovanja i znanosti na zahtjeve prosječnog čovjeka. Obrazovanje je, kaže, postalo bezoblično, jer mu je jedini cilj izaći iz duhovne praznine u koju se uvijek iznova upada, a znanosti su postale „plebejske“, često senzacionalističke, još češće puko pragmatične, tehnificirane, u biti besmislene. U dušama ljudi vodi se posljednji ratni pohod protiv svake vrste otmjenosti, prema univerzalnoj nivelaciji u masovnom poretku. Čovjek se odriče sebe i svoje slobode, i u zaposlenosti traži zaborav. Pri kraju djela Jaspers zaključuje: „Tako se čini da je temeljno pitanje vremena, je li još moguć neovisan čovjek sa svojim samodokučenim usudom.“ (214)

Dakle, već tridesetih godina 20. stoljeća kriza je nedvojbeno bila na djelu, i to kriza koja nameće epohalno pitanje o tome ima li još uopće bića koje je doživljava kao vlastiti moralni problem, dakle kao poticaj za etičku refleksiju, pa onda i za samoodređenje. Drugim riječima, već tridesetih godina pokazalo se spornim ozbiljno se pitati o nečijoj osobnoj odgovornosti ili govoriti o tomu što bi čovjek trebao raditi.1

Sa sličnog stajališta krizi pristupa i Eugen Fink u djelu Zur Krisenlage des modernen Menschen (O kriznom položaju modernog čovjeka) iz 1946. Pitajući se „Što je zapravo bit modernog barbarstva, koje je naša zajednička sudbina?“, odgovara: „To je najstrahotniji fenomen ljudske duhovne povijesti: omasovljenje. To nije puko sociološki proces, naime proces koji bi značio samo promjenu u ustroju strukture ljudskog društva… Omasovljenje je događaj od odlučujuće važnosti za život, događaj u duševnom ustroju modernog čovjeka, posljednja kriza modernosti.“ (138)

U čemu je zapravo strahota te krize? Na to pitanje dovoljno uvjerljiv odgovor daje Finkov opis čovjeka iz mase: „Čovjek mase ne želi iz sebe sama ništa više; on sam više nema nekih bitnih ciljeva, nikakve unutarnje životne ciljeve ni projekte. On hoće samo ono što čitav svijet hoće, što i svatko drugi: svoja sitna veselja i zadovoljstva, svoju korist u 1 Ako se ima na vidu to da je još dvadesetih godina Max Scheler, utemeljitelj filozofijske antropologije, poslije dugih godina istraživanja, u djelu Mensch und Geschichte (120) izjavio kako „ni u jedno doba nisu pogledi na bit i podrijetlo čovjeka bili nesigurniji, neodređeniji i raznovrsniji nego u našemu“ te da smo „u otprilike desettisućgodišnjoj povijesti mi prvo doba u kojemu je čovjek postao sebi potpuno i bez ostatka 'problematičnim', u kojemu više ne zna što jest, ali ujedno zna da to ne zna“ – onda je jasnije koje su prave dimenzije spomenute krize.


malim stvarima. Upravo stoga što ništa neće, na masu se lako utječe, lako se njome upravlja; ona, štoviše, ima potrebu da bude upravljana, da je se liši životnog rizika; ona je labilna i ima oblik kretanja lavine. Za nas važna bitna karakteristika omasovljenja jest samoodbacivanje čovjekove slobode; osjećaj slobode kao tereta koji prisiljava na odlučivanje koje je povezano s rizikom – sloboda: ona nalaže zauzimanje stava. Ukoliko je čovjek sebe predao masi kao općenitom načinu kako se postupa, on se otrgnuo sebi samomu; odbacio je samoodgovornost s osjećajem beskrajnog olakšanja i sklonio se u neodgovornost javnog živovanja. Nema više muke da se sam rasuđuje; žudno se grabe gotova mnijenja kao zgotovljeni proizvodi; što je jednostavnije i lakše usvojivo izlaganje života na koje se naiđe, to će prije i zdušnije biti prigrabljeno; ponavlja se ono što svi kažu i misle – to je beskrajno komotno. Spram cjeline života, koja ostaje nedokučiva i stoga svagda prijeteća, više se ne traži zauzimanje stava. Naprotiv, u određenim jasnim i zadanim granicama, u preglednom polju neke struke još se možda i traže spoznaje, čak s priličnom strašću. To traženje se smiruje onda kad se – nasuprot klimavosti općenite svijesti o životu – bilo gdje nađe komadić čvrsta tla, sigurna temelja… A isto se tako sklonost bježanju od sebe modernog čovjeka očituje u njegovu nastojanju da svoj život sagledava u velikim svjetsko-povijesnim svezama, u istodobnosti svih političkih zbivanja miliona ljudi, s kojima ga povezuje npr. televizija. I ovdje postoji neka inflacija u djelovanju… Pojedinac više nema uistinu pojedinačnu, upravo svoju vlastitu sudbinu, nego 'veliku sudbinu nekog velikog razdoblja': inflacija sudbine.“ (139/40)

Još kod homerskih junaka, poznato je, bila je istaknuta upojedinjenost sudbine, što se osobito isticalo izrazom čuđenja da se ponekad nekomu nešto zbilo „mimo sudbine“. U pravilu ni bogovi nisu mogli na nju utjecati. Suvišno je spominjati važnost vlastitog krojenja svoje „sudbine“ u kršćanskoj i islamskoj vjerskoj tradiciji, jednako kao i u prosvjetiteljstvu. I onda „inflacija“ vlastitosti, pa utoliko i jedinstvenosti sudbine, te stapanje pojedinaca u bezličnu masu – naime, zamjena sadržajno, tj. vrijednosno/običajno propisanog djelovanja stada stihijskom, svake odgovornosti lišenom žudnjom mase za koječime, pod uvjetom da je lako dostupno i komotno provedivo, te da po mogućnosti pruža sigurnost.

Kako se zapravo dogodilo masovno bježanje od vlastitosti, od vlastita vođenja života, od vlastite odgovornosti, od vlastite sudbine? Fink kaže: „Sloboda je došla k sebi samoj i sebe je proglasila za bit čovjeka. I upravo tu počinje propadanje. Umjesto da doživi neviđen polet, sloboda je postala prezasićena sebe same.“ (170) Ili, drugim riječima: „Modernitet jest

Ljubimir

35

sloboda koja više ne zna što bi počela, koja je umorna, kojoj je dosadno u jednom obezboženom svijetu… A kako je još prosvjetiteljstvo živjelo u duhovnom klicanju postignutoj punoljetnosti i samostalnosti slobodnog, jedino putem uma određenog čovjeka! I do čega je dovela ta punoljetnost? Do samoodricanja od slobode i gubljenja sebe u masi. Taj fenomen propadanja slobode je odlučujući događaj modernih vremena.“ (169/70) 2

Dakle, još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća omasovljenju se prilazilo kao najozbiljnijoj prijetnji ovako ili onako shvaćenoj čovječnosti – jer tu se radi upravo o načelnom iščeznuću njezina nositelja: prisebnog, slobodnog i odgovornog pojedinca, koji se sam ozbiljno pokušava orijentirati u cjelini zbiljnosti i koji sam izgrađuje vlastitu sudbinu. Jer, čim je mnoštvo izborilo takvu slobodu i svakog pojedinca na nju osudilo, uvidjelo je njezinu težinu i spas potražilo u slijeđenju nagnuća donekle analognog „stadnom instinktu“ – naime, u gubljenju pojedinca u šarolikoj masi bjegunaca od vlastitosti. Ipak, razlika je golema: upravo šarolikost profiliranosti mase stvarala je kod pojedinaca konfuziju i snažila potrebu za odbacivanjem slobode i izjednačavanjem s onim što bi u takvoj masi možda još uvijek moglo biti uporište nekakvom zajedništvu, što umiče raznovrsnosti ideja, vjerovanja, maštanja itd. No, što je to što preostaje?

Pola stoljeća poslije nimalo neočekivan odgovor će na svoj način artikulirati jedan Nietzscheom nadahnut Amerikanac, Francis Fukuyama, u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek: „Proces 'modernizacije' koji opisuje suvremena društvena znanost postupna je pobjeda požudnog dijela duše vođene razumom nad timotičnim dijelom duše, a do nje je došlo u mnogim zemljama svijeta... S vremenom je sve više društava staroj aristokratskoj klasi nudilo Hobbesovu nagodbu: prodaja timotičnog ponosa za miran život neograničenog materijalnog stjecanja.“ (343) Držeći pred očima izvorno značenje grčke riječi thymos (životna snaga kojoj je sijelo u prsima, živost, usplamćenje, srčanost), Fukuyama će reći da „suvremeno društvo sačinjavaju isključivo 'ljudi bez grudi', tj. ljudi koji se sastoje isključivo od žuđenja i razuma, ali kojima nedostaju ponos i samopotvrđivanje koji su nekoć bili jezgra humanosti. Jer srčanost čini čovjeka čovjekom: 'svojim intelektom on je čisti duh, a svojom požudom puka životinja'.“ (347)

Kako se onda taj preokret očituje u svakodnevnici? Ovako, kaže Fukuyama: „Danas thymos nitko ne proučava kao dio obrazovanja, a 2 Na temu nepodnošljivosti slobode, valja napomenuti, Erich Fromm je 1941. objavio poznatu knjigu Bijeg od slobode.


'borba za priznanje' nije dio našeg suvremenog političkog rječnika… Megalothymia (uznositost, izrazitu srčanost) jest pojam koji su zamijenile dvije stvari. Prvo, procvat požudnih dijelova duše, koji se očituje kao temeljita ekonomizacija života. Ona se proteže od najviših do najnižih razina, od država Europe koje više ne teže veličini i carstvu nego integriranijoj Europskoj zajednici, pa do diplomiranog studenta koji stalno provodi internu „cost-benefit“ analizu o različitim mogućnostima karijere koja je pred njim. Drugo što je zamijenil megalothymiju jest sveprožimajuća isothymia, tj. želja da se prizna jednakost.“ (349/50)

Kad se danas govori o procesu globalizacije, nisu li u žarištu, kao nešto što se samo po sebi razumije, upravo pitanja gospodarstva i planetarne nejednakosti? Kad npr. nobelovac Joseph Stiglitz u knjizi Globalizacija i dvojbe koje izaziva upozorava na perspektive tog procesa, usmjeren je na međunarodne institucije koje odlučuju upravo i jedino o tim pitanjima. A i mnogi materijali o globalizaciji na internetu gotovo da ne govore ni o čemu drugome – osim još možda o problemu očuvanja okoliša. Ne sugerira li se time prešutno to da mirno možemo zaboraviti sve odlike ljudskosti koje su nekoć, s naporom njegovane, bile izvorište čovjekova ponosa, dostojanstva i etičnosti, odlike koje su življenju davale veličajnost i draž, a koje znatno nadilaze žudnju za materijalnim dobrima u navodno poželjnom okruženju jednakopravnih pojedinaca zabrinutih za svoj goli opstanak u devastiranom okolišu? Ne zatire li se takvim pristupom sama svijest o pravoj krizi, koja je uvjet mogućnosti etičke refleksije preostalih samosvojnih pojedinaca nekim čudom otetih podvrgnutosti masovnom opstanku? I ne preskače li se time čitavu tematiku komunikacije, bez koje nije zamislivo masovno pretvaranje ljudstva u gomilu, a uz koju se s pravom možemo pitati do kada će uopće postojati te iznimke koje su još uvijek u stanju biti nositelji etike samoodređenja – naime, pitati se uz ostalo i o etičnosti postojanja takve komunikacije, o tome kakva bi ona trebala biti ako ne želi ostati nositeljem i ujedno slugom sve intenzivnijeg i ekstenzivnijeg procesa omasovljenja? Naime, ne reducira li se na taj način svijest o krizi Zapada na ne baš uvjerljive ugrize savjesti onih trenutno gospodarski nadmoćnih pri prigodnom osviještenju nazočnosti gladnih negdje tamo u svijetu i prijetećeg obečišćenja, koje nas zasad ubija ipak u rukavicama. Istodobno čitav problem duhovnog i duševnog rastvaranja ljudstva zanemaruju moćnici, kao da je s time sve u redu, te se svodi na znanstvene analize, uz ostalo i medijskih manipulacija, zanimljive možda jedino stručnim krugovima, odnosno na bespomoćne poštenjačke vapaje za etičnošću upućene „gluhima“?

Ljubimir

37

No, čini se da je postao „gluh“ i golem dio u masu pretvorene javnosti, već senzibiliziran gotovo isključivo ekonomski i u biti nesvjestan postojećeg stanja bezduhovnosti. Tako će Bruckner u spomenutoj knjizi duhovito primijetiti: „Tko bi, čak i među prorocima nove umjerenosti, htio zamijeniti sadašnje blagostanje za relativnu oskudicu koja je nekad oblikovala prosječan način života? Jer mi bismo venuli bez tih čudesnih umjetnih proizvoda kakvi su naši hladnjaci, kade, naslonjači i divani koji nam prišteđuju tegobe i ublažavaju naš položaj. Najbolji je dokaz taj što nam narodi s Juga i Istoka zavide samo na jednome: to nisu naša ljudska prava, naša demokracija, još manje naša profinjena kultura, nego naše materijalno ispunjenje i hrabri pothvati naše tehnologije. Mlačan pakao naših zemalja 'zaraženih blagostanjem' rajski je san za milijune ljudi.“ Sažeto rečeno: „U svakom času naša su društva dovedena u takav položaj da više vole blagostanje nego slobodu.“ (70)

Je li, dakle, realno, kad je riječ o javnosti općenito, držati pred očima sliku mnogih samosvjesnih pojedinaca, predstavnika općeprihvaćene ideje čovječnosti, koji su voljni slobodno, dostojanstveno i koliko je moguće nepristrano izgrađivati osobni svjetonazor i preuzimati odgovornost, za što bi im mediji trebali tek korektno i odgovorno posredovati, to jest podastirati „materijal“? Ili je mnogo realnije u tzv. javnosti, i izvan medija i unutar njih, vidjeti već određenim vidom masovne komunikacije „ispreparirana“ bića utopljena u masu jedinki, međusobno izjednačenih žudnjom komoditeta, skrbljenjem za svoje sitne interese i radosti, željnih gubljenja sebe u prepuštenosti raznovrsnim „animatorima“ koji opet, podvrgavajući se i sami ukusu većine, ujedno njome manipuliraju, obećavajući ugodu, zadovoljenje radoznalosti, uzbuđenje, bijeg od dosade i sl.?

Pogledajmo načas uvjerljiv opis dosad najutjecajnijeg oblika tog „prepariranja“! „Ekran je zapravo“ – reći će Bruckner – „'trajno obećanje zabave' koje istiskuje sve ostalo, on ništa ne zabranjuje i ne zapovijeda, ali čini suvišnim, dosadnim sve što nije on sam. Ne nadzire ni misao, ni štivo, čini ih izlišnim... Duh pluta amo-tamo, zavođen tisućom prigoda koje ga privuku, a da ga ne zadrže, neka ga sitnica zaokupi, druga mu odvrati pozornost, kao ljupko lepršanje leptira koje nas pretvara u skitnice, u buhe što skakuću s jednog kanala na drugi. Takva je nehotična patologija televizije: gledamo je zato što je televizor tu i jer je upaljen, zato što u sebi nosi moć niveliranja zbog koje smo kadri, čim smo se dali zakvačiti, gledati otprilike bilo što s nekom bezgraničnom popustljivošću. Televizija nas razdvaja od svega i ujedno od sebe same. Daleko od toga da ustanovljuje


diktaturu slike, ona osiromašuje naše opažanje, odvikava nas od promatranja svijeta. Odatle i ta mučnina koju čovjek osjeća nakon više sati neprekidnog slušanja i gledanja kada, onako glave pune gluposti, ispraznih zapleta, pomiješanih dojmova, kao poslije knock-outa, polako opet dolazi k sebi od te polagane hemoragije svojeg bića preko očiju. Vjerovao je da se otvara neizmjernosti, a sav zatupljen skonča u praznini.“ (60/61) Malo potom još oštrije kaže: „Jer pravi zločin televizije kao i reklame jest u tome što nas nikad ne uspijeva potpuno pretvoriti u zombije! Čak i gledatelj s tetanusnim grčevima, pa i potpuni kreten, zna razliku između svojega prijamnika i vanjskog svijeta. Nakon supermarketa i televizije još postoji neki život, u tome i jest drama.“ (66)

Neka gornji navod bude za našu temu dostatan opis učinka televizije, dakako uz napomenu da se prije trinaest godina nije moglo niti slutiti da će se spomenutu dramu ubrzo ići ublažavati također vrlo sumnjivom ljekarijom, naime, novim medijem, internetom – koji će lutanje nepreglednom džunglom šarolikih sadržaja i svjetsko komuniciranje, doduše, učiniti mnogo više pojedinačnim i aktivnim, u usporedbi s gledanjem televizije, ali opet na drugi način problematičnim. Naime, širenjem virtualnog svijeta ekranā dodir s vanjskim, prirodnim svijetom ne samo da se sužava, nego se i udaljava od svijesti bićā i tijelom i dušom skrivenih iza ekranā sve dostupnijih laptopa, bića koja sve dublje tonu u vlastite konstrukcije „realnosti“ sve više zazirući od izlaganja sebe imalo zahtjevnijem komuniciranju licem u lice. Grci su onoga tko nije bio u stanju komunicirati u svijetu koji su ostali držali zajedničkom realnošću nazivali idios, iz čega je izvedena riječ idiot, koju se obično rabi u značenju suprotnom nego kod Dostojevskoga, a koja u suvremenosti zapravo gubi smisao, jer se nekadašnja zajednička realnost sve više pretvara u nešto što bi se moglo nazvati masovnim idiotizmom, ili izrazom Zygmunta Baumana: životom u „privatiziranim svjetovima“ (privatus je latinski izraz za idios).

Ako je tako, što očekivati od nastavka procesa globalizacije i tehnološkog razvoja masovne komunikacije?

Čini se umjesnim opet s Brucknerom podijeliti zabrinutost, kad kaže: „Ujedinjavanje planeta preko tehnologije, sredstava komunikacije, oružja za potpuno uništenje, cijelo čovječanstvo čini sunazočnim njemu samom. Ta golema tečevina ima strašno naličje: potencijalno smo, eto, zasuti i obaviješteni o svemu što se događa u svakom trenutku. 'Globalno selo' nije drugo do zbroj prisila koje sve ljude podvrgavaju istoj vanjskosti,

Ljubimir

39

a od koje se, ne mogavši njome ovladati, pokušavaju zaštititi. Ta međuovisnost naroda i činjenica što daleki čini imaju za nas neizbrojive protuučinke, postaju zagušljive. Što više mediji, trgovina, razmjene približavaju kontinente i kulture, to pritisak svih na svakoga postaje nepodnošljiviji; čini se da nas lančanje sila na koje ne možemo nikako utjecati lišava nas samih.“ (11/12)

Ponovno se, dakle, upozorava na gubljenje vlastitosti, osobnosti, sad u međusobnom globalnom trenju. Kako to konkretno izgleda? Ovako, kaže on: „Odsad ljudi jedni drugima nalikuju u načinu po kojem se žele isticati. Ta želja za distanciranjem upravo je to što ih zbližava, njihova se sličnost potvrđuje u tom razlikovanju. Romantična opčinjenost iznimnim bićem – luđakom, zlikovcem, genijem, umjetnikom, razvratnikom – rađa se iz tog straha da ne zaglibimo u život u krdu, u prototipu malograđanina. 'Nisam poput drugih', to je formula čovjeka u masi. Jer kazna koju je suvremeni individuum navlači na sebe, više je ravnodušnost negoli utamničenje ili represija: ne značiti ništa, postojati samo za sebe, ostajati vječno 'pred-netko' što ga drugi registriraju kao neku nazočnost, a ne kao sugovornika. To stanje društvene smrti, vodeći računa o razlikama, jest móra koja potencijalno salijeće svakoga od nas. Odatle taj 'narcizam glede malih razlika' (Freud), uzgajanih s to većom suludom brižnošću što svi otprilike vodimo isti život, odatle ta borba da privučemo pozornost naših bližnjih, bijesno upinjanje da ih navedemo da o nama govore, pa makar i najvećma nastranim sredstvima. Takvo je zapravo iskustvo omasovljenja u društvu u kojemu privatne osobe nisu ništa zato što je individualizam sve.“ (34)

U omasovljenom individualizmu, eto, može se vidjeti i stanje društvene umrtvljenosti koje nas lišava nas samih upravo stoga što se predobro uspjelo izolirati pojedinca i što se na njega, usamljenika u gomili, vrši sve veći globalni pritisak. Umjesto da ga se okrenulo njemu samomu na način koji vodi slobodnom izgrađivanju osobnosti – naime, posebnijem iskušavanju toga što bi čovječnost mogla i možda morala biti, ispunjenog kako entuzijazmom tako i otvorenosti riziku – te samoodređenju, frustriralo ga se osjećajem bezličnosti u masi, sad svjetskih razmjera, i natjeralo u bijeg od vlastite beznačajnosti često komičnim sredstvima. No, nikakvo izoliranje i nikakvi pritisci nisu, čini se, u stanju zatrti težnju da ipak budemo i ostanemo svoji, samosvojni: taj nagon se, smatra Bruckner, ne može zatomiti. „Individualizam je nenadmašiva koliko i nemoguća izmišljotina. Sve ako je samoprozirnost varka, ja lakovjerna laž, čini se da je teško vratiti se na neku organsku koncepciju društvenoga stanja, na neko viđenje društva kao velike kolektivne duše koja bi nas rasteretila brige da sebe izgrađujemo. Zaludu je ponižavati subjekt, omalovažavati ga na sve


moguće načine, on i dalje biva – sa svojim smiješnim stranama i bijednim svojstvima – naše jedino mjerilo, naša središnja vrijednost… Želja da budeš svoj gospodar i odgovoran za sebe, da budeš 'netko, a ne nitko' ostaje bitna i na snazi.“ (38)

Složili bismo se s time da jezgra i pretpostavka samoodređenja čak unutar masovnog opstanka preživljava utapanje u masu – ostaje na snazi barem kao želja. A da li i kao zbiljska, djelatna volja? Nažalost, teško. Jer, uz ostalo, posljednjih pola stoljeća ta je želja sve agresivnije podvrgavana globalno i sustavno organiziranom i učinkovito medijski posredovanom bijegu od neugodnostī individualizma, zapravo golemom iskušenju ponovnog opčaravanja svijeta zvanom konzumerizam.3 Lako bi bilo kad bi se tu radilo samo o ekstenzivnom povećanju potrošnje, o stvaranju umjetnih potreba i trošenju novca koji se nema, naime o masovnoj pošasti zaduživanja posredstvom kreditnih kartica. Ali, ono što se globalno širi i medijski predstavlja pod imenom „potrošačko društvo“ daleko je širih i dubljih razmjera.

Slijedeći svoj istančan psihološki instinkt, Bruckner će možda bolje od drugih zaviriti u dušu čovjeka današnjice i, za početak reći: „Teško bi bilo zamisliti savršeniju besmislicu: jer trošimo upravo zato da više ne budemo individue i građani, da načas umaknemo onoj tegobnoj prisili kad moramo birati između bitnih stvari. Nasuprot onome koji je kovač svoga života, koji donosi odluke što ga obvezuju i sve posljedice koje ne može predvidjeti, potrošač se samo odlučuje između već postojećih proizvoda, opcija što su ih drugi već odredili, pa se u najboljem slučaju zadovoljava kombiniranjem i ukrižavanjem... Život u krdu sretan je i dragovoljan: u konformizmu se krije neka stvarna požuda, požuda da budeš samo jedan od, požuda da skupa s drugima činiš gomilu. Sklupčan u zipki svojega društva, zapadni je čovjek zaodjenut štitnikom protiv svojih izuma. Zato konzumerizam nema civilizacijsko poslanje: njegova jedina vrlina, ali zaista neizmjerna, jest u tome što nas odmara, što donekle liječi napetosti i samoću… Barem u tim blistavim trenucima više ne moram odgovarati za sebe, dokazivati da postojim, izvukao sam se iz „ontološke nesigurnosti“ koja je činjenično stanje čovjeka na Zapadu.“ (64/65)

3 Konzumerističko ponovno opčaravanje svijeta (nakon što ga je moderna znanost racionalizirala i kvantificirala, a industrija svela na izvor sirovina) u nizu djela opisuje George Ritzer (Enchanting a Disenchanted World, The McDonaldization of Society itd.), a podrobnije analizira, uz brojne druge filozofe, sociologe i antropologe, npr. Zygmunt Bauman (Consuming Life, Does Ethics Have a Chance in a World of Consumers? itd.).

Ljubimir

41

Potom oštrije i dalekosežnije: „Konzumerizam u pravom smislu riječi već odavno je pobjegao iz supermarketa da bi postao medijsko-trgovačkom logikom koja se predstavlja kao univerzalno rješenje svih problema. Njezina je šansa u tome što nam došaptava kako će sve što nam jučer bijaše teško postati u tren oka dostupno, kako fun može nadomjestiti učenje – ona, ukratko, razvija u nama sklonost prema neposrednim i lakim nasladama. Ona zbilja pokazuje talent bez premca u nakani da opkoli sektore zahvaćene krizom (kulturu, odgoj, političko zastupanje), da ih čvrsto obujmi i najposlije izopači, isprazni od njihove srži. Slavodobitno je to likovanje kameleonskoga društva koje može usvojiti sve diskurse, uključivši u to i kritiku, podmetnuti se na mjesto svih ideologija, jer ne vjeruje ni u jednu, zaigrati ponovo velike političke i religijske pasije kao farse. Sve što ostaje izvan – povijest, etika, obredi, vjerovanja – sve će ono halapljivo pojesti. Želudac je kadar probaviti bilo što, i nepotopiv je kôd koji obnavlja svoje vlastito osporavanje kako bi još bolje uskrsnuo. Čovjek mu se zapravo najbolje pokorava ustajući protiv njegovih sadržaja. Vrhunska je ironija konzumerizma: pustiti nas da povjerujemo u njegov nestanak onda kad više ne postoji nijedno područje koje on ne bi okužio.“ (70/71)

Čini se umjesnim zapitati se nismo li svi zajedno okuženi tom medijsko-trgovačkom logikom, upravo time što je sa samorazumljivošću prihvaćamo kao „normalnu“ društvenu zbilju, time što smo njoj, prema inerciji i nesvjesno, prepustili da umjesto nas ide rješavati krizu, i što joj se podvrgavamo uz tek povremena, prigodna zanovijetanja vezana za ono što nas trenutačno osobno muči. Naime, zaneseni sve agresivnije nuđenom prividnom lakoćom i neobveznošću medijski posredovanog življenja nismo voljni a ni u stanju uvidjeti stvarne dimenzije krize, čiji je najpogubniji učinak to što se u očima vlastitih proizvoda, zapravo žrtava, doima gotovo nepostojećom, te utoliko i svaki mogući pokušaj otpora čini nedoraslim svojoj biti, dapače, nečim što je dodatno osnažuje. Čini se, naime, da i za tu krizu vrijedi ono što je Nietzsche pripisao ljudima: ono što nas ne uništi, osnažuje nas.

Na pitanje o tome otkud nemoć da se čovjek otrgne tom začaranom krugu Milan Galović u knjizi Socijalna filozofija iz 1996. neizravno odgovara tako što upozorava da se u posljednjim stoljećima sve ljudsko socijaliziralo, pa je društvo postalo horizont ljudskog života uopće. Moderno je društvo u sebi strukturirana bestemeljna cjelina u stalnom procesu, a društveni su individuumi funkcije ili funkcionari u tom u sebe zatvorenom pogonu ili tek u dijelovima socijalnog sustava. (Usp. 159-166.) Nadalje,


čovjeka, u tradiciji uvijek smatranog bićem koje bitno nadilazi svoj društveni bitak, danas se u pravilu reducira na socijalni individuum, a pritom se i ne nagađa što bi on uopće izvan toga mogao i možda trebao biti. Od vremena mitova, preko Platona, Aristotela, kršćanske teologije do Schelera držalo se da čovjek svojom duhovnom biti nadilazi ograničen svjetski bitak, da je otvoren iskonu svega, pa ga se i izvodilo iz odnosa prema bogovima i onom božanskom. Tomu je danas suprotstavljeno rašireno empirističko svođenje čovjeka na puko pojavno biće, na 'animal rationale', pri čemu se – nasuprot Aristotelu – ratio drži ukopanim u životinjsku pojavnost i njoj služećim. (Usp. 32-39.)

Ovdje je možda mjesto da se upitamo o etičkoj odgovornosti onih koji kreiraju, usmjeravaju i preusmjeravaju sredstva i moduse masovnog komuniciranja: smiju li oni sebi dopustiti, ako već ne to da zlonamjerno manipuliraju masama, da se stave u službu tog sveproždirućeg niveliranja svih sfera života na razinu senzacije ili trenutačnog uzbuđenja, te da sve agresivnijom kumulacijom senzacionalizma i mahnitosti zaokupljaju pozornost ljudi, podržavajući i potpomažući time funkcioniranje društva kao ljudskog smisla i svrhe lišenog tržišnog pogona koji i ljude iz medija i njihovu publiku, i kreatore virtualnih programa i njihove korisnike, troši kao prost reprodukcijski materijal?

S druge strane, ne pridonosi li komunikacijsko ujedinjavanje planeta širenju i među tzv. slabije razvijene narode takva bestemeljnog reduciranja nekadašnjih cjelovitih ljudskih bića na poživotinjene, prestrašene, previše nasladoljubive i ozbiljnom samoosvještavanju nesklone društvene produkte, na „ljude bez grudi“, među narode koji gospodarski zaostaju za Zapadom, ali možda i u čovjeku i u ljudskom zajedništvu još uvijek vide nešto više nego mi? Teško bi se to moglo poreći: medijski pronošen konzumerizam kao da ima pandemijska obilježja, doista se pokazuje sposobnim čak i tradicionalno najrazvijenije kulture postupno isprazniti od njihove supstancije i nametnuti im se kao poželjnija opcija – razlika je samo u vremenu inkubacije.

A što je s ljudima iz prošlosti, iz vremenā prije pojave omasovljenog individualizma, konzumerizma kao lijeka od njegovih tegoba i masovnih medija kao iscjeliteljā: Je li ovdje iznesena problematika njima bila posve strana? Potvrdu strahova nadasve od snage posredovanja informativnog zadovoljavanja površne radoznalosti – dakle od onoga preko čega moderni mediji sve više ujedinjuju planet, otimajući ljudima vlastite sudbine te marginalizirajući utjecaje koji im nisu prilagođeni – moguće je pronaći

Ljubimir

43

zapisanu još u nevjerojatno dalekoj prošlosti: u Homerovoj Odiseji. Ako se Odisejevu epizodu sa Sirenama čita u originalu, a ne u prijevodima – gdje se uvijek govori o njihovu pjevanju, što čitavoj zgodi oduzima smisao, jer nije lako dokučiti kakvo bi to pjevanje Grci mogli držati tako pogubnim – onda se uviđa da pjesnik ima na umu brbljanje o svemu i svačemu što se događa u svijetu. Jer, Sirene za sebe kažu: „mi znademo sve na zemlji mnogohranoj štogod se zbiva“, te pozivaju Odiseja: „Ustavi lađu i poslušaj brbljanje naše“, kako bi se „veseo vratio u zavičaj i više znajuć.“ On im odolijeva, ali tek nakon što je sebi uskratio iskustvo slušnog kontakta s njima, vezan za jarbol i s voskom u ušima, prethodno upozoren od čarobnice Kirke:

„Tko u neznanju dođe k Sirenama i čuje njihovo Brbljanje, toga neće na povratku dočekat žena Ni luda djeca i neće veselit oni se njemu, Već ga Sirene svojim opčinjaju jasnijem glasom Na polju sjedeć, a silna oko njih gomila kosti Trulijeh ljudi, kojim s tjelesa nestaje kože.“4 Na što bi drugo čitav kontekst mogao upućivati, ako ne na krajnje

razorno izlaganje sebe onima koji posreduju odasvud skupljeno površno sveznanje, koji nas njime opčinjavaju toliko da u toj nasladi zadovoljenja gole znatiželje sebe gubimo, da se duhovno rastvaramo u gomilu rasutih, trulih otpadaka? Koliko god se doimalo pretjeranim već kod Homera naći anticipaciju destruktivnih učinaka masovnih medija, ipak ne bi bilo primjereno grčkoj mašti općenito, pa onda i u ovom slučaju, odreći uporište u onomu što su Grci držali životno itekako relevantnim. A to zacijelo nije bio strah od nekakve vokalne glazbe, jer je čak i zloglasna, razuzdana frigijska frula imala mjesto u njihovu životu: starogrčki govorni jezik je sam po sebi bio iznimno melodičan i u Homerovo doba u pravilu metrički ustrojavan, pa bi se s određenim pravom i moglo kazati da su Sirene „pjevale“ – ali naglasak je očito na površnom brbljanju, na uhu-ugodnom informiranju o svemu i svačemu.5

4 Homer, Odiseja, Zagreb, Matica hrvatska 1915., XII pjevanje, stihovi 39-46, 184-191. Prijevod T. Maretića izmijenjen je tako što su riječi he fthonge i to stoma prevedene s „brbljanje“, a ne „pjevanje“. O temi pogubnosti prividnog sveznanja opširnije u: D. Ljubimir, Digitalizacija knjižnica: za ili protiv čovječnosti, Vjesnik bibliotekara Hrvatske 42 (1999) 1-4, Zagreb 1999., str. 1-16. 5 Dalo bi se također povući paralelu između zgode u kojoj je ista čarobnica Kirka Odisejeve drugove koji su, godinama lutajući, zaboravili na zavičaj pretvorila u niža bića, naime u svinje, s prethodno naznačenim stanjem suvremene društvenosti kao bezbitnog samosvršnog lutanja u kojemu se i


Ugrožava li, dakle, proces globalizirane masovne komunikacije etiku samoodređenja? Iz svega rečenoga proizlazi da je sámo pitanje neprikladno formulirano. Jer tu se, nažalost, ne radi o ugrožavanju nečega čega općenito ima i što još uvijek odolijeva iskušenjima. Tu se radi o već uvelike uznapredovalu procesu sustavnog istiskivanja iz realiteta temeljnih pretpostavki same ideje etike samoodređenja, pa onda i mogućnosti njezina zaživljavanja: o masovnoj preobrazbi bića koje je njezin jedini mogući začetnik i nositelj u biće kojemu je ona životno sve više strana; u biće koje više nije u stanju reflektirati svoju uvjetovanost prije svega globaliziranom komunikacijom stavljenom u službu održavanja funkcioniranja bezbitne procesualnosti onoga što se još uvijek, po inerciji, naziva društvom. Naime, to biće niti je više sebi pripadno, iz sebe izrastajuće, niti se od tog bestemeljnog, bez medijske potpore nezamislivog društvenog pogona može ikako distancirati, jer takav karakter društvenosti prožima baš sve čega se ono lati – to čovjekoliko biće postaje njegov proizvod, kreatura, prečesto karikatura.

Je li moguće zamisliti djelovanje medija koje bi utrlo put prema izlazu iz tog začaranog kruga sve produbljenijeg i raširenijeg perpetuiranja medijsko-trgovačke logike funkcioniranja društvenosti koja ljude kao nekoć cjelovita i samosvojna bića rastvara u jednostavan materijal za svakovrsno manipuliranje? Ako jest, u čijim bi rukama ti mediji bili i kakvu bi svjetonazornu paradigmu slijedili? Moglo bi se sad postaviti niz dodatnih pitanja i pragmatičnih potpitanja, no možda je dovoljno postaviti jedno, ali indikativno: Je li moguće na globalnoj (pa već i na lokalnoj) razini zamisliti masovnu komunikaciju koja bi bila u stanju djelotvorno i na dugi rok javnost senzibilizirati za upozorenje A. B. Šimića: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Jer, možda bi veličajnost opstanka, neovisno o tome koje provenijencije, radije nego uskogrudna racionalnost podređena onom životinjskom u čovjeku, trebala postati to što bi usamljenicima u masi pružalo osjećaj zajedništva u vremenima kad se sve manje zna što čovjek zapravo jest. Ne bi li time i samo komuniciranje prestalo biti masovno – jer, tko bi se to drznuo ljude s ponosom u grudima još nazivati masom?

ljudska bića hoće svesti na tek jedno od sredstava koja održavaju njegovo besciljno funkcioniranje, lišena sjećanja na svoj zavičaj u nečemu smještenom onkraj njime nametnutog horizonta. Dakako, opet se doima pretjeranim pomišljati da se već u homersko doba naslućivalo takvu svinjariju – no intrigantnost tog dojma mogla bi, zajedno s onim sirenskim, nekoga navesti na drukčije čitanje Homera, od kojega su, usput rečeno, čitava pokoljenja Grka, možda ne baš slučajno, učila kako treba živjeti.

Ljubimir

45

Literatura Bauman, Zygmunt: Consuming Life, Polity, Cambridge 2007. Bruckner, Pascal: Napast nedužnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997. Fink, Eugen: Zur Krisenlage des modernen Menschen, Königshausen & Neumann, Würzburg 1989. Frankena, William: Etika, KruZak, Zagreb 1998. Fukuyama, Francis: Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994. Galović, Milan: Socijalna filozofija, Demetra, Zagreb 1996. Gerhardt, Volker: Samoodređenje, Demetra, Zagreb 2003. Homer: Odiseja, Matica hrvatska, Zagreb 1915. Jaspers, Karl: Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb 1998. Nietzsche, Friedrich: Sämtliche Werke, DTV & de Gruyter, Berlin / New York 1980. Scheler, Max: Mensch und Geschichte, GW X, Francke, Bern 1968. Stiglitz, Joseph: Globalizacija i dileme koje izaziva, Algoritam, Zagreb 2004.

47

UDK 323.2:378(497.5) (47-72)

Zlatko Miliša and Slaven Letica∗

From skepticism to students’

rebellions then and now Summary

Authors discuss the benefits of Bologna to Croatian higher education and

conclude that universities should motivate more their teachers instead of allowing average, mediocrity and leveling to be “profitable” as they were in past. Intercession to stop the process of social isolation, anemia and alienation is of utmost importance. Students’ rebellions in 2009 have already contributed to development of one generation and alienation of skepticism, a disease of modern society. With their solidary and collective action, students showed a high level of democracy, self-discipline, responsibility and creativity in the first few weeks. Later, this huge positive energy dissolved and enthusiasm turned into justified fear that these rebellions would only be remembered for the alienation from skeptic generation.

Key words: society, education, high education, students, rebellions

∗ Author Zlatko Miliša is PhD, Associate Professor at University of Zadar and Author Slaven Letica is PhD, Full Professor at University of Zagreb

OGLEDI / RASPRAVE

48

UDK 323.2:378(497.5) (47-72)

Zlatko Miliša i Slaven Letica∗

Od skepticizma do studentskih

prosvjeda nekad i danas

Sažetak

Autori raspravljaju što je hrvatsko visoko školstvo dobilo implementacijom Bologne i zaključuju da sveučilišta trebaju motivirati najbolje nastavnike, a ne da još uvijek prosječnost, mediokritetstvo i uravnilovka budu «isplativi» kao u minulim vremenima. Nužno se zalagati da se zaustave procesi socijalne izoliranosti, anemičnosti i otuđenja. Studentski prosvjedi 2009. su već sada pridonijeli sazrijevanju jedne generacije i otklonu od skepticizma kao bolesti suvremenog društva. Studenti su u svojoj solidarnoj, kolektivnoj akciji pokazali u prvim tjednima visoku razinu demokratičnosti, samodiscipline, odgovornosti i kreativnosti. Silna pozitivna energija kasnije se istopila, a entuzijazam se pretvorio u opravdan strah da će ovi prosvjedi biti zabilježeni samo po otklonu od skeptične generacije.

Ključne riječi: društvo, obrazovanje, visoko školstvo, studenti, prosvjedi

∗ Autor Zlatko Miliša je doktor znanosti, izvanredni profesor Sveučilišta u Zadru, a autor Slaven Letica je doktor znanosti, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu

Miliša i Letica

49

Uvodne napomene Traže li studenti u Hrvatskoj nemoguće u svjetlu recesije!? Jesu li

izmanipulirani ovim prosvjedima? Zašto oni nisu hrvatski specifikum? Koja je poveznica ovih i drugih studentskih prosvjeda? Studenti nisu jasno artikulirali svoju borbu protiv neoliberalne ideologije i nisu shvatili da je besplatno obrazovanje subordinirano tom pitanju. To su neka pitanja koja aktualiziramo u ovome radu. Teme o besplatnom školovanju smatramo uskim manevarskim prostorom za akademsku raspravu, pa ih prepuštamo financijerima ili upućenijima. Ovdje upozoravamo na složenost fenomenologije studentskih prosvjeda,koji ne pristajemo pozicionirati kroz analize besplatnog obrazovanja, nego prvenstveno kroz analize o (skrivenom simboličkom) nasilju nad mladima i izigranoj generaciji, a čija je posljedica kaotično stanje u mnogim područjima života, te svijesti i ponašanja (jednog dijela) mlade generacije. Neosporno je da posljednji studentski prosvjedi nisu originalna ideja studenata u Hrvatskoj, nego je potekla iz Pariza kao i prosvjedi 1968. godine. To je dodatni argument da studentski zahtjevi u Hrvatskoj nisu njihov specifikum ni po zahtjevima ni po metodama. Studenti su u ranijim pobunama oštricu kritičnosti usmjerili prema socijalnim deformacijama, a današnji su okrenuti sebi i/ili parcijalnim problemima. Protiv su komercijalizacije školstva, a nisu ustali protiv komercijalizacije života i alijenacije na svim razinama. No, njima se ništa ne može ozbiljnije pripisati jer su desetljećima (bili) izigrana generacija i normalno je da nakon (njihova) skepticizma slijede prosvjedi, neovisno o tome jesu li ili ne opravdani u svojim zahtjevima. Blokadama, preuzimanjem fakulteta uvođenjem samouprave studenti su kod nas i u svijetu pretvorili okupirane fakultete u mjesta širenja anarhističkih i zelenih revolucija. Tako 26-og dana blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prosvjednici su odbili prijedlog Radne skupine Fakulteta, prema kojemu bi cijeli studij bio besplatan, uz mogućnost gubljenja samo jedne godine. Malo im sedam godina studiranja, neovisno o Bologni. Time su studentski prosvjednici s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazali da im nije(samo)do besplatnog školovanja.

OGLEDI / RASPRAVE

50

Skeptičnost kao posljedica društvene dezorijentiranosti Od osamdesetih godina do danas nezaposlenost je jedan od

najozbiljnijih problema osobito zato jer broj zaposlenih neprestano raste i selektivno najviše pogađa mladu generaciju. Dodatni problem jest što su nezaposleni mladi u usporedbi sa zaposlenima (u pravilu) kvalificiraniji, a vrijeme čekanja na prvo (i odgovarajuće) radno mjesto sve se više prolongira. Studiranje je služilo i služi kao kompenzacija za nezaposlenost. Ovo je gotovo opća karakteristika, neovisno o (ne)razvijenosti pojedinih država (u tranziciji).

Desetljećima zatomljivane potrebe i problemi mladih danas nam uzvraćaju (auto)destrukcijom. Nitko ih godinama nije učio odgojnim vrijednostima, radostima davanja, druženja, a kupovalo ih se stvarima. Odatle i opravdan bijes ove generacije prema konzumerizmu kao stilu života. Ova generacija je odrasla u potrošačkoj kulturi i kao «lakmus papir» (društva) sada se «prekapacitirala» lažima starijih i (sada) neartikulilarno izražava svoj bijes u kritici svega postojećega. Patrijarhalni kao i permisivni odgoj stvorili su mladu generaciju bez empatičnosti. Nikada manje razgovora u obitelji nije bilo i nikada veće odgojne atrofije škole. A mi i dalje brigu brinemo o «društvu znanja», bez odgojnih vrednota gdje je obrazovanje odavno izgubilo «obraz» nacije. Ništa nije pogubnije do obrazovanog a neodgojenog čovjeka. "Samoubojstvo suvremene civilizacije" R. Koch i C. Smith prepoznaju u inverzijama vrijednosti: « Umjesto štednje i odgovornog ponašanja imamo velik broj onih koji imaju poriv da misle samo za sebe. Umjesto idealizma imamo cinizam,. Umjesto smisla i cilja imamo novac. Umjesto ozbiljnosti imamo trivijalnost i prepuštanja uživanju. Umjesto kulture imamo supkulture…» (Koch, R i Smith, C, Samoubojstvo zapada, Ljevak, Zagreb, str. 16)

Skepticizam se prepoznaje u bijegu u privatnost, apatijom, općom šutnjom, težnjom prema materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, u gledanju na svijet bez iluzija, strogog razdvajanja onoga što spada u javni život od onoga što pripada privatnom životu (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitak interesa za politiku. (S. Vrcan, Novo pokoljenje mladih, Vidik, br. 7/8 1968., str. 18.) Osim usmjerenosti na skepticizam, dokoličarenje i privatnost, današnja mlada generacija najviše preferira (među drugim vrednotama) vrijednost „samosvojnosti” (biti svoj gospodar i baviti se onim što se želi - Ilišin, Radin, 2007, Mladi: Problem ili resurs, Zagreb, Institut za društvena istraživanja). Skepticizam je reakcija mladih na istrošene ideale (starijih), a za trajni raskol među generacijama krivi su isključivo odrasli. Skepticizam prerasta u bunt kada se godinama

Miliša i Letica

51

akumuliraju frustracije izigrane generacije. U najnovijim prosvjedima mladi su (privremeno) odbacili skepticizam, čime se pokazalo da on (skepticizam) ima volumen i vremenski rok, kada puca i prerasta u bunt mladih. Sjetimo se «djece cvijeća», antiratnih prosvjeda, silnih pokreta mladih za slobode govora ili reakcija na uništavanje okoliša... Evo što smo zapisali 2004. godine: «Šutnja mladih je govor da se oni skepticizmom suprotstavljaju društvu te su privatnost i hedonizam odabrali kao vrijednosnu matricu svojeg ponašanja. Takav skepticizam može lako prerasti u socijalnu buru. Zato mlade i njihov skepticizam treba promatrati ne samo kao korektiv nego i upozorenje svijetu starijih da im se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang («o glavu»)” (Z Miliša i suradnici, Zašto Zadru treba Centar za mlade, Gradska knjižnica, Zadra, str. 14.).

Implikacije oslobađanja od rada Studs Terkel je 1985. god. napisao knjigu ¨Working¨ 1985., koja je

potresla SAD jer je na temelju sustavnog i višegodišnjeg istraživanja zaključio da je za prosječnog Amerikanca «preživjeti radni dan pakao» (Str.10). Zaključio je da se u toj najmoćnijoj zemlji definitivno napuštaju protestantske vrijednosti rada: upornost, štedljivost, materijalna neovisnost i marljivost. Zemlje s protestantskom kulturom priznaju da su potrošnja i hedonizam potisnule entuzijazam proizvođača. Knjiga je tako osluhnula «puls» svekolikog američkog radnog puka i otkrila poražavajuće stanje: većina Amerikanaca je nezadovoljna svojim poslom i trijumf im je preživjeti radni dan. To je bio šok za zemlju koja je stvorila protestantsku etiku rada. Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti i radišnosti (kao najvažnijih aksioma protestantske etike kapitalizma) došle su potrošačke vrijednosti. To je bio prvi šok i dodatni argument u „bujanju” skeptiče generacije. (Terkel, S. (1975), Working, New York, The hearst Corporation) Skepticizam i oslobađanje od rada dovodili su i dovode do kaotičnog stanja. To su bili glavni razlozi zašto se 1991. god., prvo u Danskoj, započelo s projektom «Piloti kaosa» (kaos Ploterne). Isti projekt je poslije razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan s namjerom da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorijentiranosti za stvarne potrebe mladih. Umjesto da prihvatimo taj projekt u Hrvatskoj utopistički hrlimo u parcijalni projekt skandinavskih zemalja koje imaju besplatno školovanje. Programeri kaosa žele sve relativizirati: izvrsnost, čestitost i poštenje. Nigdje nema pravila, ideala, odgojnih zahtjeva. U

OGLEDI / RASPRAVE

52

radikalnom moralnom relativizmu je value free society – društvo bez vrednota i bez morala. Kako pokazuju analize američkog sociologa J Berga, mladi su prestali vjerovati u ideale protestantske etike kapitalizma (Berg, , J «They won't work, California University Press, 1986., str. 149). Razlog tomu jest, tvrde i drugi američki istraživači, «hereza koja se širi» a to je izostanak zdravog liberalizma i individualizma mladih - kao temelj nastanka američke kulture, str. 316. I u drugoj knjizi - bestselleru Patrika J. Buchannana pod nazivom Smrt Zapada, autor smatra da su, osim demografske kataklizme razvijenog svijeta, drugi čimbenik sumraka Zapada vrijednosti koje su postale dominantne kod mladih: seks, slava, novac (bez rada) i moć (str. 15).

Ovdje se čine zanimljivim ispitivanja koja samo proveli još 1988. god. gdje studenti vrlo nisko vrednuju radnu vrijednost i doprinos zajednici¸ tek na deveto mjesto (u knjizi Vrijednosne orijentacije studenata prema radu) te u istraživanju 1999. (opet na uzorku studenata) 11. mjesto. Ili (druga radna vrijednost) stvaralaštvo 1988.- 12, a 1997. ( na istom uzorku) opet tek 11. mjesto. To rječito govori o radnom i političkom apsentizmu koji je i danas djeluje kod mlade generacije. Kakve su moguće posljedice, dovoljno govore podaci o studentskim nemirima s kraja šezdesetih i ovih posljednjih, a sve kao reakcija na godinama zatomljivanu «šuteću generaciju». Otklon od različitih oblika kolektivizma u različitim područjima rada i obrazovanja označava ‘’subjektiviranje mladosti i realniji odnos mladih prema stvarnosti. Za takve individualizirane izbore osobito su važni osobni interesi...’’(A. Leburić, I. Koludrović-Tomić, Skeptična generacija, AGM, Zagreb, 2001. ; str. 36). Leburić i Koludrović imaju sljedeću hipotezu: ‘’Ono što je nekada bilo temeljno pitanje mladoga čovjeka prije stupanja u društvo odraslih, pitanje hoće li društvo uvažiti njegove želje i planove te hoće li moći dati osobni pečat radu, zanimanju, različitim ulogama, sada se zamjenjuje pitanjem slaže li se društvo sa slikom koju pojedinac ima o sebi i svojem mjestu u društvu’’(Isto str. 37). Odatle slijedi naša temeljna teza da se bez obzira na društvene promjene mladi nisu bitno promijenili u odnosu prema radu i obrazovanju, ali da je jednako takav odnos društva prema mladima ostao gotovo nepromijenjen. Dakle, paternalistički odnos države i roditelja prema mladima u odgoju ostao je konstanta. Posljednje istraživanje u Zadru i Slavoniji iz 2007. godine pokazalo je da je orijentacija "dokoličarenje" najzastupljenija aktivnost u slobodnom vremenu ispitanih srednjoškolaca u tim regijama, a da se ispitanici najrjeđe orijentiraju na kulturne sadržaje. (Mlinarević, V, Miliša, Z i Proroković A, Slobodno vrijeme mladih u procesima modernizacije - usporedba slavonskih gradova i Zadra, Pedagogijska istraživanja, br. 1 /2007) Orijentacija "dokoličarenje" najzastupljenija je aktivnost u slobodnom

Miliša i Letica

53

vremenu ispitanih srednjoškolaca u Slavoniji i Baranji, ali i u Zadru, a najrjeđe se mladi usmjeravaju na kulturne sadržaje. Rezultati istraživanja u Zadru pokazali su da mladi ljudi slobodno vrijeme najviše «troše» u kafićima, te provode u pasivnim oblicima zabave, kao što je gledanje TV-a, slušanje radija i čitanje novina. Najmanje su zastupljeni kulturni i društveno angažirani sadržaji. U Zadru su (u tom istraživanju) ispitivane radne vrijednosti koje su ispitanici procjenjivali na skali od 5 stupnjeva, gdje je prvi stupanj imao značenje «potpuno nevažno», a peti «izuzetno važno». Najvažnije tri radne vrijednosti jesu….

Rangirane radne vrijednosti

Prosječan rang

Rang po važnosti

sigurno radno mjesto 4,53 1

visoka zarada 4,00 2

fleksibilno radno vrijeme 3,87 3

Ovaj podatak je novi pokazatelj da mladi koji su u odnosu na sve

druge skupine ispitanika (ranije) najviše bili orijentirani prema samoaktualizirajućoj orijentaciji, sada su s se okrenuli utilitarističkim radnim vrijednostima.

Kritičari svega postojećega i “lijenost” kao

paradigma Anarhisti su svugdje u svijetu protiv represivnog aparata (države,

policije), ali također protiv političara na vlasti i u oporbi. Pitanje je tko (im) ostaje. Oni su protiv koncepcije države i svake hijerarhije. Anarhisti se bore za slobodu (bez odgovornosti). Svaki državni aparat (po njima) je represivan (i treba ga dokinuti). Oni su protiv rata, ali za svoju borbu ne biraju sredstva. “Nisu za nasilje zbog nasilja, ali su se za svoje anarhističke ciljeve spremni potući.” (Merita Arslani u Jutarnjem listu od 20. prosinca 2008.) Isprva je blokadu studenata odobravala većina studenata i nastavnika, ali se ona poslije pretvorila u uzurpaciju prostora, mučno ironiziranje bespomoćnih profesora i studenata koji su htjeli i molili da im se dopusti pohađati nastavu (kako ne bi

OGLEDI / RASPRAVE

54

izgubili semestar). U nekim situacijama to je bilo demonstriranje moći manjine u teroriziranju (šuteće) većine.

Prosvjedi koji su krajem 2008. godine počeli u Grčkoj mogu se lako proširiti na cijelu Europu do kraja 2009. godine .Ovo smo zapisali u knjizi Mladi i mediji 2009. godine str. 137. Kaotična situacija počela je u Francuskoj 2005. godine, a poslije se (s većim ili manjim intenzitetom širila tijekom 2008. godine) na Dansku, Italiju i Njemačku sa “spontanim prosvjedima studenata”. U siječnju 2009. godine Bugari i Latvijci burno su izrazili nezadovoljstvo gospodarskom situacijom i korupcijom, a mirni prosvjedi prerasli su u masovna divljanja.

Početkom 2009. krenule su agresivne kampanje ateista na autobusima u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji s istim natpisom “VJEROJATNO NEMA BOGA, A SADA PRESTANI BRINUTI SE UŽIVAJ U ŽIVOTU.” U Splitu su mladi anarhisti 20. prosinca 2008. poduprli Grčke anarhiste natpisom “Država i kapitalizam – krivi za nasilje”. Internet je u tome pokazao akumuliranu negativnu energiju brojnih anonimaca u iskazivanju nesnošljivosti sa sadržajima najokrutnijeg antisemitizma i demonstracije (virtualne) agresije (u najnovijim sukobima između Izraelaca i Palestinaca).

Sve je više indicija za zaključak da su studentski prosvjedi iz 1968. godine ostavili traga (sa svojim geslom) na današnje nemire: “Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo.” Povijest je ispričala priču da je od autokracije do anarhije mala granica.

Koje su radikalne premise anarhista u radu? “Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu.Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Želimo li prestati patiti, moramo prestati raditi.” Ovim riječima Bob Black počinje svoj esej Ukidanje rada. Tekst se prvi put pojavio, ubrzo nakon što ga je napisao, kao pamflet 1985. godine, no jednako je svjež i aktualan i danas. Podignuo je veliku prašinu, preveden je na više od deset svjetskih jezika i stekao je veliku popularnost u cijelome svijetu – poglavito među anarhistima. Već u ovim prvim rečenicama eseja, Black iznosi svoje temeljno stajalište i zahtjev koji zatim objašnjava i potkrepljuje u cijelome djelu: Rad je najveći izvor bijede u svijetu, pa želimo li prestati patiti, moramo prestati raditi. Objašnjava kako pod tim ne misli da se treba prestati baviti stvarima, nego to znači ¨stvarati nove načine življenja bazirane ne u igri, tj. znači ¨ludens revoluciju¨. (ibid. 13). Ili na drugome mjestu: “Rad je ruganje slobodi.” (ibid, 20) Black kaže da su zatvori i tvornice nastali u isto vrijeme, a njihovi voditelji su sasvim svjesno jedni od drugih posuđivali tehnike kontrole. “Radnik je povremeni rob.” (ibid.

Miliša i Letica

55

21) Black to naziva ¨industrijski fašizam¨ i ¨uredska oligarhija. (ibid. 22) Rad je po njemu najbolje objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas, čak u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja, poput televizije i školstva. Djelo završava efektnim lako pamtljivim pozivom: “Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se!” (ibid. 44) Francuskinja Corinne Maier je autorica nekoliko publicističkih djela (Lacan sans peine, 2002., Casanova ou la loi du desir, 2002., Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan, 2001. itd.). Kada je u proljeće 2004. objavila knjigu Dobar dan, lijenosti, nije niti sanjala da će izazvati pregršt najkontroverznijih reakcija javnosti. Sve je to pridonijelo da je njezina knjižica u jesen 2004. zauzela vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj i postala temom svih svjetskih medija. Corinne Maier je preko noći postala antikulturalna junakinja, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske, ali i svijeta, da usvoje njezinu strategiju “postupnog potkopavanja posla”. Knjiga je zamišljena kao vrsta “zabušantskog manifesta”. Glavna teza C. Maier jest kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se, nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i usponu na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke. Odmah u uvodu Maier se obrušava na suvremeni svijet tvrtke, koja nije čovjekoljubiva nego dosadna i potencijalno okrutna. Prema tipologiji C. Maier, postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mirno napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari i ne preuzimaju nikakvu inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni. Štetočine unose zbrku u službu, huškaju ljude jedne protiv drugih, raspoloženje u njihovoj okolini je trulo, a kolege zbog njih padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali znaju napraviti mnogo više štete. Lijenčine ostaju nevidljivi i diskretni, pomalo preziru sljedbenike, a štetočina se klone kao kuge. Jedini im je cilj raditi što je moguće manje. Autorica iznosi “logičan” zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku svojom pasivnosti bez ikakve opasnosti. Bila bi šteta ne iskoristiti tu mogućnost. Koje su aktualne implikacije interiorizacije paradigme oslobađanja od rada? Pri analizama položaja mladih u područjima rada i obrazovanja, istraživači su se susretali s važnim fenomenološkim aspektom kad je u pitanju mladež: zazor od radnih obveza. (Miliša, 1999, 71)

Sve to je odavno prepoznao K. Dimitrijević Ušinski kada je rekao da se kod propasti mladih i obitelji treba potruditi samo u jednome: osloboditi etike odgovornosti! To je cilj radikalnog moralnog relativista. Radikalni moralni relativist želi sve relativizirati. Čak i život. Tvrdi se da vjernik može biti bez nade, za ideale ginu budale, a religija je «opijum za narod» (Lenjin,

OGLEDI / RASPRAVE

56

Trocki). Umjesto čuvanja intimnosti, privatnost se prodaje i nudi formula prema kojoj se do uspjeha dolazi neradom. Kritičari svega postojećeg postaju poželjni u koncepciji manipulatora. Cilj je da se sve plasira kao roba. Normalno postaje nenormalno. Umjesto radnog identiteta nudi se ovisnički identitet (o virtualnoj stvarnosti, opijatima). «Odgajamo djecu u raspuštenosti i razvratu i to nazivamo progresivnim odgojem. Ogrezli smo u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Izrugujemo se duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću» (Platonov, O, Zašto će propasti Amerika, 2002, 50). U bestseleru Patrika J. Buchannana pod nazivom Smrt Zapada, autor smatra da su uz demografsku kataklizmu razvijenoga svijeta, drugi faktor propasti Zapada vrijednosti koje su postale dominantne kod mladih: seks, slava, novac bez rada!

U projektu Siromaštvo u Hrvatskoj, koji je proveo Karitas, mlade se pitalo što najviše cijene ( N=1216 ; sve regije obuhvaćene; travnja 2004. godine)

Rangirane vrijednosti su pokazale da im je na prvome mjestu bogatstvo, na drugome uspjeh, a tek na dvanaestome marljiv i uporan rad. Spremnost da pomognu drugima, tj. vrijednost ematičnosti im je na pretposljednjem mjestu između dvadesetotjedne ponuđene vrijednosti. I to su dodatni argumenti kako su poremećene društvene vrijednosti postale preslika preferencija mladih.

Pobuna «e-generacije» za besplatno školovanje - dobar

povod? Prva hrvatska studentska buna u 21. stoljeću zorno je pokazala

kako naše društvo, kojim vladaju stari i vrlo stari ljudi, vrlo malo zna o vlastitoj mrežnoj generaciji, generaciji Y, tihoj generaciji (izraz Thomasa L. Friedmana), e-generaciji, Google generaciji ili – u hrvatskom slučaju – generaciji noći: mladim ljudima rođenim između 1982. i 1996. godine.

Miliša i Letica

57

Naime, iako je na internetskoj stranici Oslobodilačko obrazovanje za sve (http://www.emancipating-education-for-all.org/content/overview-planned-actions-during-global-week-action-2009) još 5. ožujka 2009. najavljeno da će masovni prosvjedi studenata u Zagrebu i Zadru (i na još šezdesetak sveučilišta u dvadesetak zemalja) biti organizirani od 20. do 29. travnja 2009. hrvatski političari, novinari, pa i sveučilišni nastavnici, studentsku pobunu (u obliku blokada i preuzimanja fakulteta), koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počela točno prema planu – 20. travnja u 12.30 sati – doživjeli su kao šokantno iznenađenje.

Danima nakon početka pobune novinari, najveći dio dekana i odgovornih jednostavno nisu shvaćali o čemu je zapravo riječ. Prvi je od političara studente podupro predsjednik Mesić. Punu potporu studentima su dale i uprave blokiranih fakulteta u Zagrebu, sveučilišta u Zadru, Splitu, Osijeku, Rijeci, Puli, Dubrovniku i Vukovaru. Spontan i površan pokret iskazivanja potpore pobunjenicima na kraju je stvorio krajnje apsurdnu, tragikomičnu situaciju: pobunjenici su dobili potporu onih koji su bili uzrok i cilj njihove revolucije. Bilo je i onih koji su kritički progovorili o površnim i naivnim parolama o besplatnom obrazovanju. Društvo oporbenjaka raznoliko je i zanimljivo: bivši ministar financija Borislav Škegro, profesori Siniša Rodin, Damir Ćavar i Boris Lenhard, bivši dekan FER-a Slavko Krajcer, bivši studentski vođa (iz 1968.) i sadašnji ugledni novinar Inoslav Bešker, književnik i profesor Pavao Pavličić, novinarka i nakladnica Milana Vuković-Runjić. Zajedničko je stajalište svih kritičara pobune bilo da nema besplatnog obrazovanja, kao što nema ni besplatnog ručka. Pitanje je tek: Tko, kada, kako i zašto plaća obrazovanje? Plaća li se ono izravno, iz studentskih i roditeljskih džepova, ili posredno, putem proračuna, ili nekom kombinacijom prvog i drugog načina.

OGLEDI / RASPRAVE

58

Široka javna potpora i lokalni izbori doveli su do brze »kapitulacije« Vlade Ive Sanadera. Ona je najavljena izjavom resornog ministra Dragana Primorca: »Model za koji se osobno zauzimam je besplatno obrazovanje od vrtića do doktorskih studija, ali uz poštivanje kriterija uspješnosti«. To je stajalište podupro i Rektorski zbor Sveučilišta u Zagrebu, ali ne i buntovnici: smeta im, dakako, kriterij uspješnosti studiranja.

Novinari i opća javnost studentsku su pobunu od prvoga trenutka dočekali sa simpatijama. Novinari zbog toga što im je, u društvu oskudnom događajima, nudila novu temu za skupljanje zanimljivih i tiražno vrijednih vijesti i priča o buni i buntovnicima.

Većina dobronamjernika dočekala je da javno progovori «generacija noći» za koju je Ljilja Vokić (bivša ministrica prosvjete i športa) rekla da su ljudi «dnevna bića» i /ili da su zamijenili „dan za noć“.

Hrvatska studentska buna koja je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počela 20. travnja 2009. nije izvorno hrvatska. Ideju za pobunu i njezina pravila hrvatski su studenti uvezli prema logici copy-paste. Dio je to svjetskoga virtualnog pokreta prosvjedovanja antiglobalističkih i ekološki osviještenih studenata. Njihovi javni prosvjedi počeli su 2007., a oni su pretvoreni u događaj pod parolom Ponovno traži tvoje obrazovanje – svjetski akcijski tjedan 2009. S malo ironije, mogli bismo reći da je povijest još jednom zakasnila u Hrvatsku: u polasku i u dolasku. Studenti su u ranijim pobunama bili okrenuti društvenim anomalijama, a današnji su okrenuti sebi i/ili parcijalnim problemima. Protiv su komercijalizacije obrazovanja, a nisu se ustali protiv komercijalizacije života i alijenacije na svim razinama. No, njima se ništa ne može ozbiljnije propisati jer su desetljećima (bili) protjerana generacija i normalno je da nakon njihova skepticizma slijede prosvjedi, neovisno o tome jesu li opravdani ili ne u svojim zahtjevima.

Filozofska i doktrinarna osnovica svjetskih studentskih prosvjeda vrlo je jednostavna. Studenti traže slobodan pristup obrazovanju, društvenu pravednost i besplatno školovanje, bez obzira na uspješnost studiranja. Protive se privatizaciji i komercijalizaciji sveučilišta. U ishodištu tih parolaških zahtjeva je uvjerenje dijela studenata, posebice onih koji studiraju humanističke i društvene znanosti, ali i dijela europskih(!) sveučilišnih nastavnika da Bolonjski sustav školovanja i studiranja znači kraj europskog sveučilišta, čiji kulturni korijeni i neke organizacijske forme sežu sve do antike.

Buntovnici tvrde da je umjesto sveučilišta na kojima je stoljećima carevala sloboda studiranja, istraživanja i mišljenja i na kojima se stjecalo

Miliša i Letica

59

raskošno humanističko i društveno obrazovanje Bolonjski proces donio tržišno, robno školstvo kao produženu ruku bezdušna, socijalno i ekološki bešćutna liberalnog kapitalizma. Buntovnici vjeruju kako su u općem trendu amerikanizacije svega i svačega na red došla europska i svjetska sveučilišta. Najsnažniji je pokret otpora Bologni danas u Njemačkoj i Austriji, a intelektualno uvjerljiv prosvjed protiv njezine doktrine i prakse napisao je bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti, nedavno objavljenoj na hrvatskom (Jesenski & Turk), a možemo ju proglasiti metaforičkim Judinim evanđeljem Bologne. Liesman kaže «Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti koje se munjevito povećava, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle opće znanje slabi.« (Kornald Paul Liessmann, Teorija neobrazovanosti (Zablude društva znanja), Jasenski i Turk, Zagreb, str. 46) smatra da se «Bologna može nazvati «bijedom europskih škola». (str. 89) Zar se preko tečajeva i /ili iscjepkanih kolegija koji se polažu kao u srednjoj školi potiče studiranje i kritičko mišljenje, osobito na društveno- humanističkim fakultetima!? Slijedom tih argument, u zadnjem poglavlju «Dosta je reformi» autor pokazuje da iste nisu (politički čin) nego permanentni proces.

Samo su malobrojni sudionici nove hrvatske studentske bune, nažalost, svjesni tog šireg političkog i civilizacijskog konteksta. Studentska buna 2009., kao uostalom i ona 1968., tek je kopija globalnih društvenih i sveučilišnih razvojnih smjerova. Dosljedno tomu, kad su u pitanju hrvatski studentski buntovnici, ona pati od ozbiljnog intelektualnog i teorijskog deficita. No, već činjenicu što se nekoliko tisuća predstavnika nove generacije napokon odlučilo da javni politički i duhovni život treba shvatiti kao iznimno dobru vijest.

Njihova bi pobuna mogla biti prvi korak na prilično dugom putu triju društvenih spoznaja: prvo, današnji studenti mogli bi napokon bolje spoznati sami sebe i tako osmisliti svoj položaj u društvu; drugo, pobuna bi ih mogla potaknuti na sustavno razmišljanje i istraživanja društva u kojem žive; treće, starijim generacijama, posebice generaciji X (rođenima između 1945. i 1960), pobuna bi trebala biti posljednje upozorenje da napokon upoznamo mrežne generacije – Y i Z.

OGLEDI / RASPRAVE

60

Prva lekcija: upoznajmo specifičnost ove generacije mladih

Prvi korak prema upoznavanju generacije Y prilično je lako učiniti:

treba samo pažljivo čitati, gledati, slušati i analizirati dokumente nastale tijekom bune. Oni svjedoče o smislu, sadržaju i masovnoj psihologiji njihove pobune. Na web-stranicama i blogovima pobunjenika sve je zapisano i dokumentirano, pa nije potrebno odlaziti na okupirane fakultete. Treba tek otvorena srca i razuma čitati, gledati, slušati i promatrati bogatu virtualnu građu koju su buntovnici marljivo, iz dana u dan, pa iz sata u sat, proizvodili, arhivirali i objavljivali. Tamo se može pronaći: kodeks pobunjeničkog ponašanja, odgovori na često postavljana pitanja, zapisnici sa studentskih plenuma, videoradovi, tzv. skripta, fotografije i svi temeljni članci koje preporučuju za čitanje. Tu su i novinski članci (ne baš originalni) Mate Kapovića, Jovice Lončara i Milene Radovčić objavljeni u Zarezu, Svena Marcelića (na Blogu), Slavena Letice u Vijencu, Zlatka Miliše na Internet stranici Radija plus, teorijska rasprava Pierricka Devidala, poglavlje spomenute knjige Konrada Paula Liessmanna… U Večernjem listu od 10. srpnja 2007. godine Z. Miliša je argumentirao tezu o nasilju kao stilu života, a 28. veljače 2009. u Novom listu objasnio je zašto (u) Hrvatskoj slijedi eskalacija nasilja. No, tko još mari za argumente znanstvenika!?

Svi su ti dokumenti, kao i detaljna kronologija pobune, dostupni na službenom blogu izvornih pobunjenika (www.slobodnifilozofski.bloger.hr) (u Zadru na Sveučilištu sajt.com.hr), ali i na sličnim blogovima svih drugih blokiranih fakulteta. Brojni i lako dostupni otvoreni izvori otkrivaju nam cjelovitu i vrlo zanimljivu priču o tome kako je buna organizirana i kakvo je ponašanje buntovnika bilo poželjno i dopušteno, a što je bilo zabranjeno. Dokumenti nam tako govore da se sve ključne rasprave i odluke donose većinom glasova na plenumima koji su otvoreni svima koji žele doći. Intelektualni i politički rad ostvaruje se na alternativnim predavanjima, tribinama, kružocima i radionicama. Javno komuniciranje bilo je tipično za mrežne generacije: korištenje globalnim socijalnim mrežama, posebice Facebookom, internetsko ćaskanje (chat), sudjelovanje u virtualnim forumskim raspravama, proizvodnja dokumentarnih filmova, stvaranje video- i audiodokumentacije.

Blokada i preuzimanje fakulteta te uvođenje studentske samouprave pretvorili su okupirane fakultete u škole budućih hrvatskih

Miliša i Letica

61

anarhističkih i zelenih revolucija. Na repertoaru fakultetski studentskih kina suvremeni su i povijesni filmovi o studentskim prosvjedima, Španjolskoj republikanskoj i Sovjetskoj revoluciji, holivudski filmovi protiv kapitalističke pohlepe, Chaplinov film Moderna vremena i sl. Predavanja, tribine i radionice imaju sličan sadržaj i smisao: razvoj civilnog društva, studentska samouprava, savezništvo sa sindikatima, globalno – virtualno i stvarno – studentsko povezivanje.

Buntovnici generacije Y, ako je suditi prema njihovim plenumskim zaključcima i priopćenjima za tisak, ne žele pregovarati. Preferiraju ultimatume. Ne vole vođe i zbog toga prakticiraju sustav mrežnoga vodstva. Zauzete fakultete smatraju surogatnim domovima i pobunjeničkim agorama. Rasprave vode prema jasno razrađenim poslovničkim pravilima. Koriste se i tradicionalnim oblicima izražavanja i objavljivanja vlastite političke volje: peticije, slogani (imaju interne natječaje za slogane), parole, priopćenja za medije. Njihov Kodeks ponašanja propisuje čak i to kako postupati u slučaju sukoba s policijom: »svi sjedaju na pod i ne uzvraćaju nasiljem, ni fizičkim, ni verbalnim, bez obzira na vrstu provokacije«.

Pobunjenički «folklor» te generacije bitno se razlikuje od buntovničkog folklora (američkih šezdesetaša i hrvatskih šezdesetosmaša): ne drogiraju se, ne piju; paze da stvari «ne izmaknu kontroli» na fakultetima koje blokiraju; imaju drukčije glazbene sklonosti; bespogovorno slušaju vlastite redare (ta nas je odredba Kodeksa začudila); ne zagovaraju doktrinu slobodne ljubavi i ne vjeruju kako je moguće ostvariti raj na zemlji.

Postoje i druge bitne međugeneracijske razlike: ova generacija iskreno vjeruje u dubok smisao besmrtnoga Tinova stiha o pobratimstvu lica u svemiru i ona taj stih pokušava ostvariti: mrežno se povezujući s istomišljenicima diljem globusa, djelujući jednako i istodobno.

Buntovni dio hrvatske generacije Y sa svojim istomišljenicima u svijetu dijeli još neke vrijednosti i vrline: ne vjeruju u politiku; obično ne glasuju; socijalno su osjetljivi, s razvijenim osjećajem za pravednost; nemaju rasnih, religijskih ni spolnih predrasuda; pacifisti su; ekološki su osviješteni; slušaju preglasnu glazbu, a tiho govore; ne vjeruju tajkunima, poduzetnicima ni korporacijama; suvereno gospodare internetom i multimedijskom tehnologijom.

Američki sociolozi obično kažu da ta generacija simbolički živi u znaku devet slova m: jede u McDonald’su, medijski je pismena, koristi se

OGLEDI / RASPRAVE

62

multimedijima, blago je ovisna o MMOG-u (massively multiplayer online game), mobilna je, mobilno uči i studira – na daljinu, ovisna je o slanju poruka – messages. Konačno: milenijska je generacija.

U vrijeme socijalizma eksplicitna vrijednost bila je oslobađanje rada, a ona se vremenom pretvorila u implicitnu (u svakodnevnom životu prisutnu vrijednost) oslobađanje od rada.

Jedno od temeljnih sociopedagoških pitanja jest dualizam eksplicitnih i implicitnih vrijednosti. Javno se može deklarirati za jednu vrijednost, a istu u životu (konkretnoj aktivnosti) odbaciti. Zašto? Ideal mladih je danas biti individualist i konformist! (Pol Lipset Politički čovjek) Naime, jedan od ključnih problema suvremene civilizacije, a koji poglavito tišti mladu generaciju jest rascjep vrijednosti svijeta konformizma (koji prema mišljenju mladih starija generacija preferira i nudi kao poželjnu matrici ponašanja mladima) i svijeta individualnosti, odnosno bijega u privatnost. Tome posebno pridonosi egzistencijska nesigurnost i tzv. paternalizam države i roditelja što vodi u tzv. fenomen produžene mladosti.

Pobuna kao reakcija na izigranu (skeptičnu)

generaciju? Neovisno o značajnoj vremenskoj distanci pisanja knjige Skeptična

generacija njemačkog sociologa H. Scheleskya (Schelesky, H. 1957. – prvo izdanje) ostaje aktualno njegovo pitanje: «Kuda ide ova generacija i što dolazi poslije?» (Isto, str. 476 – 526.) Schelesky, H. (1957), Die skeptische Generation. Eine soziologie der deutschen Jugend. I. Aufl age, Verlag: Dűsseldorf, KölnFrom.

Zaziranje od govora može imati pogubne sociopedagoške implikacije. Od šutnje može biti gori još samo govor mržnje. Tako su nam znane poruke (roditelja) iz vremena socijalizma, koje i danas mnogi ne napuštaju: «Budi poslušan i imat ćeš budućnost», «Ne budi bijela vrana», «Ti prvi nemoj», «Ne prigovaraj odraslima», «Tko šuti, dva uči», «Šutnja je učiteljica mudrosti»… Ta ista šutnja je značila uvod u poltronstvo i konformizam. Zar šutnja nije najvulgarniji oblik filozofije nezamjeranja, prepoznatljiva u rezigniranosti, apsentizmu od politike i javnog angažmana?! Tada nastaju osnove za različite oblike (auto)destruktivnosti

Miliša i Letica

63

mladih. Sve to su mladi ispisali u grafitima (kao najeksplicitnijim formama implicitnih vrijednosti) sa značajnim porukama…

Zar, stoga, treba čuditi grafit koji i danas u Zadru stoji pokraj uredništva više tiskovina: «Popu pop, bobu bob - meni dop!» Ili i onaj sarkastičan koji se opet «ruga» socijalističkom parolom kako je «od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba». U Puli je i danas transformiran grafit: «Od kolijevke pa do groba prati te – droga» Iz tog grafita jasno se čita poruka mladima: najjednostavniji način zarade je preprodaja droge. U Mostaru čitamo: «Radim na crno, živim od bijelog.» Drogiranjem se, moguće, mladi latentno svojom supkulturom protive tom svijetu starijih i prepuštaju se neodređenoj slobodi i «seksualnoj revoluciji» iz šezdesetosmih kada je izvikivana parolama: «Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo.» Koliko ima poruka grafita na Zadarskoj nadbiskupiji «Ondje gdje umire autoritet rađa se sloboda»?!. Splitski grafit “Nisam u krizi ali mi je dosadno” napisao je jedan mladić neposredno prije “prvog šuta”.

U postsocijalističkim zemljama snažno je prisutan osjećaj anomije ranije (i danas) socijalno deprivilegiranih građana, koji su vjerovali da će s propašću socijalizma porasti ideja socijalne pravde. Najmračnija vremena iz povijesti govore da se tada najviše šutjelo. Šutnja mladih jest odgovor da se skepticizmom indirektno suprotstavljaju društvu u kojemu žive. Šutnja može biti oblik politike nezamjeranja, a čija je logična posljedica neiskrenost i rezigniranost. Njezina politička prepoznatljivost dana je u terminima političkog apsentizma. Šutnja može biti individualni i društveni čin prezira, frustracije, apatičnosti. Sociološki možemo šutnju prepoznati kao dio skeptičnosti, a koji mogu prerasti u socijalnu buru. Sjetimo se samo skepticizma mladih sredinom šezdesetih i njihovih nemira s kraja šezdesetih ili skeptične generacije (prije pet-šest godina) mladih i sadašnjih (njihovih) prosvjeda u Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Rusiji...(uglavnom samo) zbog komercijalizacije sveučilišta.

Kako smo već ustvrdili, 5. ožujka 2009. najavljene su demonstracije kod nas, a 6. svibnja su u Njemačkoj sazvane demonstracije za 13. svibnja 2009. s parolama besplatnog obrazovanja. Javno ih je podupro dr. Thomas Beyer, član socijaldemokratske partije (SPD). Planirana organizacija najvećeg štrajka u Hrvatskoj dan uoči lokalnih izbora, podatak je koji govori o simbiozi studentskih prosvjeda, sindikata i politike, a sve vodi kao «determiniranom kaosu» (po istom scenariju i /il modelu s početka ovog teksta)

OGLEDI / RASPRAVE

64

Prosvjedi nekad i danas Najveća je razlika, dakako, političko okružje: nema više komunizma,

nema druga Tita, jednopartijskog poretka i verbalnog delikta. Nema ni komunističkih sudova i kazamata, kao ni sadistički raspoloženih zatvorskih čuvara. Riječju: studentima je ipak znatno lakše organizirati i provoditi studentsku revoluciju. Ova je studentska buna po nadahnuću, poticajima, zahtjevima, folkloru i općem ozračju bila mnogo bliža raspjevanoj i socijalno pretencioznoj revoluciji djece cvijeća iz 1968. negoli oporoj i za živote mnogih studenata gorkoj i tragičnoj pobuni hrvatskih sveučilištaraca iz 1971. Mladi su sve do zadnje studentske pobune bili poput skeptične generacije u Njemačkoj od pedesetih do studentskih prosvjeda 1968. godine.

Neosporno je da ovi studentski prosvjedi u Hrvatskoj nisu originalna ideja naših studenata, nego je (ideja o komercijalizaciji sveučilišta) potekla iz Pariza, kao i (one) prosvjedi 1968. godine. Međutim, tadašnja generacija je prosvjedovala na društvene anomalije, a ova je okrenuta studentskim problemima. Ondašnja je imala vođe, a današnja je za neposrednu demokraciju bez studentskih vođa i virtualno sjajno organizirana. Današnja generacija je medijski ovisna i/ili pismenija kao nijedna ranije (Miliša, Tolić, Vertovšek, Mladi i mediji, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2009). Ondašnja je bila znatno masovnija, dok je ova karakteristična za studente (gotovo pa i jedino) filozofskih fakulteta iako ne i svugdje (na primjer u Splitu). I oni i današnji prosvjedi sa znatnim su zakašnjenjem došli u naše prostore (od kada su krenuli iz Francuske, Portugala, Italije, Grčke…).

Redakcija časopisa Praxis je u broju 2/1971. god. akumulirala mišljenja intelektualaca i studenata o ”krizi Jugoslavenskog društva, obespravljenosti radništva i kritike potrošačkog društva” (str. 310). To je bio poziv na „decentralizaciju upravljanja” ali i jačanje ondašnjih republika u procesu „odumiranja države”. Studenti šezdesetosme bili su protiv bogaćenja.

U lipnju 1968. godine u Beogradu studenti i profesori bili su okrenuti „klasnom karakteru sistema obrazovanja”ali ne i promjeni samog društva. Tražena je javna rasprava o odgovornosti političara (Nebojša Popov, Oblici i karakter društvenih sukoba, Praxis, br ¾ 1971.). Kao nekad i danas su studenti pokazali visok stupanj samoorganiziranosti s istom zabludom kako je moguće demokratizirati obrazovanje u (jednopartijskom sustavu) samo(m) kritikom liberalnog kapitalizma (kao i danas).

Miliša i Letica

65

Rudi Supek je pisao tekst „Protivurječnosti i nedorečenosti Jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, Praxis, br. ¾ 1971. i zapisao „Nisu li revolucije najveće trošiteljice ljudskog elana i ljudskih iluzija, i ne ostavljaju li one iza sebe jednu gomilu ljudskih živih kostura, što zastrašeni svojim izgledom, bježe u odore i oklope srednjovjekovnih vitezova!? No, očito je da ne postoje tako sjajna i prošlošću okićene odore koje bi prekrile golotinju duhova koji su izgubili svoje mladenačke iluzije”. (str. 365). Ivan Kuvačić je u istom broju časopisa Praxis kazao da je čitajući dokumente i proglase studenata, zaključio kako je sve bilo svedeno na relaciji sukoba birokracije i studenata pod parolom o „jednakim želucima” (Ivan Kuvačić, str. 405.). Vjerovalo se da su birokratske deformacije na fakultetima, a ne u društvu. Beogradski studenti bili su za parcijalne, a drugi za (iz Slovenije) radikalne promjene. Beogradski studenti imali su parolu: „Borimo se za boljeg čovjeka a ne za bolji dinar.” (Ivan Kuvačić, str. 409) Zabluda jest i (bila je) politička indoktrinacija da su teoretičari smatrali da je socijalizam „predvorje humane ljudske zajednice (Zagorka Pešić Golubović, Ideje socijalizma i socijalistička stvarnost, Praxis, br. ¾ 1971, str.37).

Prosvjedi u Hrvatskoj 1971. godine, u kojima su aktivno sudjelovali i studenti, bili su politički intonirani s jasnom borbom protiv režima. Današnji nisu politički, ali imaju sve implikacije da su nastali iz „političke kuhinje”. Nakon desetak dana prosvjeda, početkom svibnja, poduprli su ih SDP i HNS. U Zadru je sveučilišni profesor, inače sindikalni povjerenik, na Plenumu studentske nezavisne inicijative pozvao studente (obećavši im platiti troškove prijevoza) na štrajk prosvjetara i znanstvenika 16. svibnja u Zagrebu 2009. godine.

Od skeptične do egocentrične mladeži Skupina autora Schell,Stolzenburg, Theunert (1999, 200-219 u djelu

Medienkompetenz. Grundlagen und padagogisches Handeln u slob.prijevodu „Medijska kompetencija. Temelji i pedagogijsko djelovanje“, izdavač Munchen, Kopaed) iznijela je tezu da su mladi postali egocentrična generacija. Za transformaciju od skeptične do egocentrične generacije uzrok vide u naglim razvojima globalizacijske tehnologije, potražnje za identitetom, pripadanje subverzivnim supkulturim skupinama. Autori smatraju da je tu promjenu najviše prouzročio gubitak tolerancije, agresivni virtualni svijet

OGLEDI / RASPRAVE

66

(fikcija i stvarnost se izmiješaju), okrenutost kognitivnom, a znatno manje emotivnom dijelu ličnosti, izostanku empatičnosti (1999., str. 213).

Prof. dr. Horst Dichans 2002. u knjizi Schriftliche Hausarbeit von Theorie der Schule und des Unterrichts- Uber deb Wandel in Begriffsinhalt und Bewertung seit Ende der 1960er Jahre (u prijevodu: Teorija škole i nastave-analiza procjene pojmova 60-ih godina) zapisao je da je nekad “Grupa bila protiv grupe, a sada je pojedinac protiv pojedinca." U toj relaciji nastaje pojam egocentričnost (2002, 34). Djeca i mladi sve se više osjećaju emocionalno-duhovno napušteni. Mladi- studenti trebaju orijentaciju, ne diktatora kako im današnje društvo nameće (2002, 46). Generacijski konflikti potaknuti vizualnim svijetom su «plodno tlo» u kojem se stvara «hedonistisch-egozentrische” (hedonistička-egocentrična mladež). U drugom istraživanju provedenom na reprezentativnom uzorku (Vlasta Ilišin i Furo Radin, Mladi: Problemi ili resurs, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, 2007) dobiven je značajan porast mladih usmjerenih na svijet privatnosti. Mladi (u tom istraživanju) najbolje prihvaćaju vrijednost “samosvojnosti” (odnosno “biti svoj gospodar i baviti se samo onime što se želi”; tri četvrtine mladih). Nakon toga su vrijednosti utilitarističke orijentacije i dokoličarenja. (Ilišin, Radin, 2007, 141). U tom kontekstu i današnji studenti prosvjednici zaraženi virusom «pobjede» ne uvažavajući «suprotnu» (etabliranu) stranu.

Kako smo ranije pokazali, naši studenti su "pokupili» razloge za nemir(e) mladih iz Portugala, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke, koji su izišli na ulice zbog komercijalizacije sveučilišta, a nisu detektirali kao glavni problem komercijalizaciju društva, koja je do svega dovela. Studenti su u svojim zahtjevima za besplatno obrazovanje zapriječili dvadesetak fakulteta u Hrvatskoj. Smatramo da su sa svojim zahtjevima okrenuti sebi i da je obrazovanje za sve utopija u vrijeme recesije. Ipak, studenti kažu da se ne bore za sebe nego i za generacije studenata poslije njih. Ali, to su tek parcijalni interesi.

Prosvjedi su pokazali (početnu) disciplinu i zajedništvo. Svojim blokadama zaobilaze institucije jer znaju da se preko institucija ništa ne može napraviti. Studentski prosvjedi su pokazali da je nužno uspostaviti komunikaciju, koja je pokidana na svim razinama. Studenti su proglasili blokadu nastave i na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti solidarizirajući se s kolegama s Filozofskog fakulteta u zahtjevu za ukidanjem školarina, ali su otišli velik korak naprijed, zahtijevajući preispitivanje Bolonjskog procesa. U početku je postojala velika solidarnost među studentima, ali se na kraju «istopila». Sve više studenata na blokiranim fakultetima nisu bili za nastavak

Miliša i Letica

67

blokade kad su shvatili da im semestar može biti upitan i da su u najužem vodstvu prosvjednika vječiti studenti. Studenti su u prvim danima tražili prioritete u «društvu znanja». Na Zadarskom sveučilištu su ovako definirali liste prioriteta:

1. Tražimo izradu jasno definirane strategije visokog obrazovanja koja bi zamijenila dosadašnju praksu donošenja učestalih intervalnih odluka.

2. Studentska inicijativa traži određivanje prvostupničkih statusa i kvalifikacija. Tržište rada danas ne prepoznaje pojam prvostupnika, zbog čega studenti-prvostupnici nisu prepoznati u današnjem hrvatskom gospodarstvu. Studenti-prvostupnici su živo zainteresirani saznati gdje oni sa svojim statusom mogu biti zaposleni.

3. Tražimo zakonsko reguliranje svima dostupnog prava na besplatno visokoškolsko obrazovanje na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Smatramo da se u pregovorima s nadležnim tijelima može razgovarati o tome treba li ovo pravo regulirati izmjenama i dopunama već postojećih akata, posebnim zakonom ili pak Ustavom. Kada koristimo termin besplatno obrazovanje svoje uporište nalazimo u Ustavu Republike Hrvatske. Naime, ako je jasno što se misli pod besplatnim osnovnoškolskim obrazovanjem u čl. 65. Ustava, onda bi isto tako trebalo biti jasno što se misli pod besplatnim visokoškolskim obrazovanjem koje tražimo. Tražimo da se studij svih onih koji su redovito upisali studij i koji uredno izvršavaju obveze predviđene studijskim planom i programom u potpunosti financira iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske.

4. Povećanje ulaganja u visoko obrazovanje, regulacija raspodjele sredstava i kadra radi povećanja kvalitete studiranja. Tražimo regulativu koja će kontrolirati i zamijeniti dosadašnju praksu marginaliziranja manjih sveučilišta kroz strateški plan usmjerenja visokog obrazovanja, a putem realnije raspodjele radnih mjesta i adekvatnog ulaganja u potrebnu infrastrukturu uz zadržavanje studentskog standarda. Studenti su shvatili igru «kupovanja» socijalnog mira sa stalnim

parcijalnim ustupcima (primjer, prolongiranje državne mature). Shvatili su da politika brzo popušta. Poigrali su se s (demagoškom) frazom «društva znanja» i ponudili (egalitarističku ideju) besplatno obrazovanje za sve, zaboravljajući da danas u Hrvatskoj na 1,5 radnika dolazi jedan umirovljenik. Kada se u Kanadi taj odnos doveo na 3 : 1 tada je nastala prava uzbuna. Mladi su se uhvatili za

OGLEDI / RASPRAVE

68

krivu «udicu» i počeli, kao i «socijalni nojevi» u (našem) društvu, baviti posljedicama. Indikativno je da se na Ekonomskom fakultetu, gdje su najviše upisnine, studenti nisu bunili. Nisu reagirali na nametnutu uravnilovku da svi učenici, neovisno o imovinskom ili socijalnom statusu svojih roditelja, imaju besplatne udžbenike. Tek sada se govori o neučinkovitosti Bologne.

Ova generacija studenata koja se zauzima za neposrednu demokraciju i ne želi izaći s vođama, ali ni s predstavnicima koji bi pregovarali s mjerodavnima. Pokazali su maksimalnu organiziranost i/ili tehnološku umreženost, pa je i lakše bilo organizirati prosvjede.

Studente podupiremo i jer su skinuli sa sebe stigmu šuteće generacije te ih pozivamo da nastave s drugim, mnogo važnijim temama društvenih anomalija od (financiranja) javnog zdravstva, medijskim manipulacijama, dostojanstva osobe, nasilja nad mladima (a ne samo nasilja među mladima), kvaliteti življenja, drogiranjem uz blagoslov države ili farmaceutske industrije, uzrocima izigrane generacije. Međutim, šutjeli su kada su se događala nasilja nad njima i među pojedinim skupinama, kada su ta premlaćivanja (bila) sa smrtnim posljedicama, manipuliranjima potrebama mladih, kada se volontera nije nalazilo za najhumanije geste i/ili akcije. Nekad su cenzori medija bili političari, a danas su to oglašivači. Nekad je škola bila odgojna, a danas je samo obrazovna ustanova. Mladi su nekad imali perspektivu, a danas su je izgubili. Osjećaju se kao izigrana, a ne izgubljena generacija. To su problemi na koje treba «udarati», a ne na besplatno školovanje.

Mogu li biti a priori protiv politike i opstruirati od iste, a od političara očekivati promjene. Može li se od kapitala očekivati da se okrene moralu?! Mate Kapović, viši asistent s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u emisiji Nedjeljom u 2 (3. svibnja 2009.) od prvih je dana na prvoj «liniji fronte» studentskih zahtjeva i iznimno društveno angažiran za (studentske) prosvjede, izjavljuje da neće izaći na izbore «jer nema opcije». Istodobno će biti angažiran kako bi prisilili vlast (Vladu i premijera) od kojih očekuje političku potporu!? Ovako piše jedan student u Slobodnoj Dalmaciji od 26. travnja 2009. «Mislim da je licemjerno tražiti besplatne studije blokadama i štrajkovima, a vegetirati u učmalosti kad je riječ o bezbroj drugih problema jednako marginaliziranih skupina.»… « Kako netko može mirno stajati i gledati kakao se rasprodaje sve što se ne bi smjelo rasprodati, a onda od te trgujuće institucije tražiti neke beneficije?» (Antun Domazet)

Mladi su desetljećima izigrana generacija, a sada im se prigovara da su izgubljena generacija. S druge strane, sada se traži «dežurni krivac». Sveučilišta i fakulteti okreću se resornom Ministarstvu, a ono njima. Najbolje prolaze

Miliša i Letica

69

neradnici, a uživaju «vladari kaosa». Sve vrijeme blokada fakulteta bili smo svjedoci «udvorništva tijekom kojeg su se vodstva fakulteta uvlačila pod skute vlastitoj revolucionarnoj mladeži …. «Isti ljudi koji se solidariziraju s revolucionarnim studentima izglasavali su iste visoke školarine i kvote studenata koji ih plaćaju zbog kojih se sada ti isti studenti sada bune.» (Jurica Pavičić, Jutarnji list, 28. travnja 2009.)

Iako (načini) blokiranja nastave nisu demokratski, niti etični, jer su sprečavali pravo na rad (Ustavom zajamčeno), studentske prosvjede podupiru neke udruge, npr. B.a.b.e., Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, internetska skupina «Stegnite vi remen bando lopovska».

Čudno je da studenti nisu reagirali na činjenicu da država ima za besplatne udžbenike svima, a ne i za besplatno obrazovanje!? Kad već ustraju na svojim pitanjima zašto (tom analogijom) ne povežu ta dva uska parcijalna problema demokratičnosti obrazovanja!?

Šutjeli smo kad se uvodila Bologna, a sada je jedino studenti politologije problematiziraju i traže zaustavljanje tog eksperimenta. Tek sada se mnogi javljaju i pitaju imaju li prvostupnici uopće i igdje zajamčen posao?! U ovom desetljeću osnovana su 23 nova visoka učilišta u Hrvatskoj i nekoliko novih sveučilišta, dok su neka, npr. Splitsko, narasla četverostruko.

A Kvaliteta!? Ekspanzija (obrazovanja) štetila je kvaliteti. O tome nitko ništa. Znači li besplatno studiranje odustajanje od gostujućih predavača, isplate honorara, nabave literature, gašenja studija koji rade u iznajmljenim prostorima!? Sustav školarina stvarao je dvije «kaste studenata», a sami fakulteti imali su veliku slobodu u određivanju školarina. Zašto je šutjelo 50% studenata koji su upisivali studij za osobne potrebe, (jer su imali lošije rezultate na razredbenim postupcima) i onda su bili sretni da imaju mogućnost studiranja!? To su relativno jednostavni problemi o kojima se dugo šutjelo da bi sada tako radikalno došli na naplatu.

Nisu isti, na primjer problemi studenata u Zagrebu i Zadru. Mladi su na jednom od plenuma na Zadarskom sveučilištu prihvatili uzvik: «Stop metropolizaciji pameti»! Glavne probleme mladih ne vidimo u komercijalizaciji obrazovanja, nego u društvu koje potiče socijalno izolirane pojedince, društvu u kojemu je nestalo empatičnosti (suosjećanja), društvu u kojemu sve ima cijenu, a ništa vrijednost, društvu u kojemu stvari dobivaju ljudski smisao, a ljudi se tretiraju kao roba.

OGLEDI / RASPRAVE

70

Koji su parametri demokratizacije obrazovanja? Demokratizacija obrazovanja ne podrazumijeva tek jednake šanse za

obrazovanje i/ili besplatno školovanje (na svim razinama), nego (osim toga) i (analizama) trajanja školovanja, postignuća u obrazovanju s obzirom na socijalni status, (ne)nagrađivanje izvrsnosti, disproporcije između završenog obrazovanja i radnoga mjesta, ekspanzije obrazovanja, razlike u osobnim dohodcima u odnosu na radni staž i stručne kompetencije, rodne razlike, posljedice feminizacije nastavničkih profesija, (ne)okrenutosti obrazovanja potrebama tržišta, pitanja koliko je obrazovanje stvarna «snaga» a ne da se tretira kao potrošnja… Svaki student treba imati svoga (pravog) mentora i da se tijekom studiranja zna kako se njegovi angažman i empatija prepoznaju i vrednuju.

Pravo pitanje jest da se vidi što smo (uopće) dobili implementacijom Bologne!? Sveučilišta (konačno) trebaju motivirati najbolje nastavnike, a ne da nam još uvijek prosječnost, mediokritetstvo i uravnilovka budu «isplativi» (kao iz minulih vremena). S ovim prijedlozima, siguran sam da bi se razboritije govorilo o problemima mladih (studenata), a time bi se i jasnije predložila rješenja.

Umjesto zaključka: neki drugi prioriteti Je li problem društvo (ne) znanja ili društvo bez odgojnih vrlina i

odgovornih ljudi?! Nikad veća odgojna atrofija škole i nikad veća kriza autoriteta. Kriza odgoja prepoznaje se prema „znakovima uništenih vrednota“. (T. Ivančić, Hagioterapija, Teovizija, 2008. 215.). Taj se cilj može ostvariti ako nam je prioritet borba za razvoj empatičnosti, borba protiv predrasuda, odbačenosti ili neprihvaćanja. Moramo svi raditi da zaustavimo proces(e) socijalne izoliranosti, animičnosti i otuđenja. Kako nas djeca upozoravaju i/ili artikuliraju svoje probleme?

Iz deklaracije «Svijet dostojan nas» kažu… «Mi nismo ishodište problema; mi smo ishodište za njihovo rješavanje. Mi nismo izdaci; mi smo investicije. Mi nismo tek mladi ljudi; mi smo narod i građani ovog svijeta.

Miliša i Letica

71

Sve dok drugi ne prihvate svoju odgovornost prema nama, borit ćemo se za svoja prava…

… Kažete da smo mi budućnost, no mi smo i sadašnjost.» (Poruka djece na Međunarodnom dječjem forumu, na Posebnom

zasjedanju UN-a posvećenom djeci, svibanj, 2002. godine.) Neovisno o svemu rečenom, studentski prosvjedi su već sada

pridonijeli sazrijevanju jedne generacije i otklonu od skepticizma kao bolesti suvremenog društva. Studenti su u svojoj solidarnoj, kolektivnoj akciji pokazali u prvim tjednima visoku razinu demokratičnosti, samodiscipline, odgovornosti i kreativnosti. Silna pozitivna energija kasnije se istopila, a entuzijazam se pretvorio u opravdan strah da će ovi prosvjedi biti zabilježeni samo po otklonu od skeptične generacije! Plenum Nezavisne studentske inicijative (NSI) na Sveučilištu u Zadru izglasao je 20. svibnja, nakon 29 dana, deblokadu nastave do listopada, do kada očekuju ispunjenje barem dijela svojih zahtjeva. Prije plenuma održan je sastanak, zatvoren za javnost, predstavnika Studentskog zbora, Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) Ive Banca, Ivana Zvonimira Čička i Vlatka Silobrčića te Uprave Sveučilišta.

Literatura

Black, B., (2002), Proleteri svih zemalja opustite se, Beograd, Anarhija Bolck Berg, J., (1968), They won't work, California University Press, New York Dichans, H. (2002) Schriftliche Hausarbeit von Theorie der Schule und des Unterrichts- Uber deb Wandel in Begriffsinhalt und Bewertung seit Ende der 1960er Jahre, Springer Berlin/ Heidelberg Ilišin, Radin., (2007), Mladi: Problem ili resurs, Zagreb, Institut za društvena istraživanja Koch, R i Smith, C., Samoubojstvo zapada, Ljevak, Zagreb, Koludrović- Tomić I i Leburić, A. (2002), Nova političnost mladih, Alineja, Zagreb Leburić, A. i Koludrović-Tomić I., Skeptična generacija, AGM, Zagreb, 2001.

OGLEDI / RASPRAVE

72

Ivančić, T., (2008), Hagioterapija, Teovizija, Zagreb Liessmann, P. K., (2008) Teorija neobrazovanosti, (Zablude društva znanja), Jasenski i Turk, Zagreb, Maier, C., (2002), Dobar dan lijenosti, Zagreb, Ocean more Miliša, Z. i suradnici, (2004), Zašto Zadru treba Centar za mlade, Gradska knjižnica, Zadar Z.Miliša, A.Rako i V.Takšić,Vrijednosne orjentacije studenata prema radu, (1988), RZ RK SSOH, Zagreb Miliša, Z., Tolić, M., Vertovšek, N. (2009), Mediji i mladi, Sveučilišna knjižnica, Zagreb Miliša, Z., (1999), Odgojne vrijednosti rada, Književni krug, Split Mlinarević, V., Miliša, Z. i Proroković A., (2007), Slobodno vrijeme mladih u procesima modernizacije- usporedba slavonskih gradova i Zadra, Pedagogijska istraživanja, br. 1 Platonov O., (2002), Zašto će propasti Amerika, Split, Labus Pešić Golubović, Z., (1971), Ideje socijalizma i socijalistička stvarnost, Praxis, br. 3/4 Popov, N., (1971), Oblici i karakter društvenih sukoba, Praxis, br ¾ Schelesky, H. (1957), Die skeptische Generation. Eine soziologie der deutschen Jugend. I. Aufl age, Verlag: Dűsseldorf, Köln Schell,Stolzenburg, Theunert, (1999), Medienkompetenz. Grundlagen und padagogisches Handeln Munchen,/Kopaed Supek,R.,Protivurječnosti i nedorečenosti Jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, Praxis, br. ¾ 1971. Terkel, S., (1975), Working, New York, The hearst Corporation Schell, Stolzenburg, Theunert, (1999), Medienkompetenz. Grundlagen und padagogisches Handeln, Munchen, Kopaed Vrcan, S., (l968), Novo pokoljenje mladih, Vidik, br. 7/8 http://www.emancipating-education-for-all.org/content/overview-planned-actions-during-global-week-action-2009

73

UDK 37.01:070 (73-88)

Ivan Tanta∗

Sisif was a journalist – in Croatia!

Summary

The problem of Croatian media are not just a global recession and a relatively

small market for a relatively large number of media outlets, which leads to well-known phenomenon called "the terror of success", but lack of education of journalists. Education of people working in the media, on the other hand comes from the mirror image of the entire society in which even 40.37 percent of the population older than 15 years has only incomplete or even complete primary school. Also 47.06 percent of the population has a complete or incomplete secondary education. The sum of these two data points on the picture to us consumers of media, which confirms the thesis that neither the media can not be qualitatively better. Namely, the media have fallen under a stereotype that repeated many owners and editors as they shape the media content that consumers require. So consciously create an inverted spiral in which all products are constantly adapted to a simpler program uneducated market. Conclusion imposes itself, uneducated market information "food" uneducated journalists and to stop with this tradition, and start moving in the opposite direction will take us many years.

Key Words: Education, Communication, Journalists, Publishers, Transition

∗ Author has a Ph D and is an assistent professor at the University of Dubrovnik and VERN, Zagreb

OGLEDI / RASPRAVE

74

UDK 37.01:070 (73-88)

Ivan Tanta∗

Sizif1 je bio novinar – u Hrvatskoj!

Korelacija između mitološke purifikacije Augijevih staja2 i

žurnalističke edukacije

Sažetak

Problem hrvatskih medija nisu samo globalna recesija i relativno malo tržište za relativno velik broj medija, zbog čega nastaje poznati fenomen nazvanog «teror uspješnosti», nego i neobrazovanost novinara. Edukacija ljudi koji rade u medijima u drugu ruku proizlazi iz zrcalne slike cjelokupnog društva, u kojem čak 40,37% populacije starije od 15 godina ima samo završenu ili čak nezavršenu osnovnu školu. Jednako tako 47,06% populacije ima završenu ili nezavršenu srednju školu. Zbroj ovih dvaju podataka pokazuje sliku konzumenata medija, čime se potvrđuje teza da ni mediji ne mogu biti kvalitativno bolji. Naime, mediji su pali pod stereotip koji ponavljaju brojni vlasnici i urednici kako oni oblikuju sadržaj medija koji zahtijevaju konzumenti. Dakle, svjesno kreiraju obrnutu spiralu u kojoj stalno proizvode sve jednostavniji program prilagođen neobrazovanom tržištu. Zaključak se nameće sam od sebe, neobrazovano tržište informacijama «hrane» neobrazovani novinari, a za prekid s takvom tradicijom te početak kretanja u obrnutom smjeru, trebat će nam mnogo godina.

Ključne riječi: Obrazovanost, Komunikacija, Novinari, Izdavači, Tranzicija

∗ Autor je doktor znanosti i nastavnik Sveučilišta u Dubrovniku i VERN-a u Zagrebu 1 Sizif (grč. Σίσυφος, Sísuphos) u grčkoj mitologiji Eolov je i Enaretin sin. Prema nekim izvorima bio je Odisejev otac, prije nego što se Odisejeva majka Antikleja udala za Laerta. Poznat je po personifikaciji uzaludnog posla. Naime Sizif je bio osuđen da veliku kamenu gromadu gura uz planinsku strminu da bi ga postavio na vrh. No, svaki put kada bi se primaknuo vrhu, kamena bi mu kugla izmaknula i sunovratila se u podnožje brda. Sizif je tako pokušavao, iznova i iznova, ali neuspješno. 2 Augij je bio kralj Elide i suprug Epikaste. Njegovo stado bilo blagoslovljeno, a imao je 300 crnih bikova, 200 plodnih bikova i 12 srebrnobijelih bikova koji su branili cijelo stado. Augijeve štale nisu bile očišćene dulje vrijeme, a Heraklo ih je prema dogovoru sve morao isprazniti i očistiti u jednom danu. Da bi to uspio razbio je dva zida, a onda preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema stajama. U roku od nekoliko sati, posao je bio gotov. Augij, po završenom poslu nije želio dati dogovorenu desetinu stoke Heraklu, pa ga je on ubio, a njegovo kraljevstvo dao njegovom sinu Fileju.

Tanta

75

Svjedoci smo kako se u domaćim medijima sve više govori i o problemima nakladnika koji su bez ikakve sumnje vezani isključivo za svjetsku ekonomsku krizu nazvanu recesija3. Baš ništa drugo nije našim izdavačima kamen oko vrata, ili možda jest? Rezultati brojnih istraživanja prema kojima su domaćim nakladnicima naklade drastično pale govore čak o potrebi, pa i želji nakladnika, da nakon duljeg vremena skrivanja, naklade konačno postanu svima dostupne. Ne bi to prema svemu sudeći bila značajnija vijest da ti rezultati nisu uspoređeni s europskima, koji kazuju da je eto Lijepa Naša na posljednjem mjestu, odnosno, da ima najveći pad naklada u cijeloj Europi. Istodobno susjedi s kojima se volimo uspoređivati, na drugom su kraju spektra. Kriza domaćeg nakladništva konačno je tu, a s njome i ono što ju je vjerojatno prouzročilo, kriza domaćeg novinstva, odnosno njegova obrazovanost ili jednostavnije sposobnost da na osnovi vlastite obrazovanosti preživi recesiju i njezine Scile i Haribde4. Većina puka neće se osvrtati na taj podatak niti će itko zbog toga morati u kućnu ljekarnu, ali svejedno, naći će se pokoji usamljenik da izgovori sud o tome što je trulo u domaćim medijima. Ne mogu se oteti dojmu koji u meni budi dijalog Brechtove5 gospode Weira i Quellera, koji prilikom susreta izmjenjuju sljedeće misli: «Gospodin Queller: Ja sam protivnik novina ja neću novine!» Gospodin Weir: «O, svakako cijenjeni kolega, ali ja sam još veći protivnik novina ja hoću drugačije novine!»

Muotato de te fabula naratur6, riječ je o posljedici koja nas je, logično, smjestila gdje nam je i mjesto, naime, treba pogledati istini u oči, a to je

3 Recesija su povremena usporavanja u gospodarskoj aktivnosti neke zemlje praćena istodobnim pogoršanjima opće ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta...). Recesija je manje duboka i ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno godišnjih kvartala da se preseli u druge. Tri su osnovna obilježja (three D/S) recesije:

1. trajanje (duration) – vremenska dužina, 2. dubina (depth) – koliko duboko zadire, 3. difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire.

Potrošači na recesiju odgovaraju promjenom ponašanja u potrošnji, tj. troše pažljivije, a za konkurentnu marketinšku akciju poslovnih subjekata u vrijeme recesije neophodna je analiza navedenih obilježja. 4U grčkoj mitologiji Scila i Haribda su morska čudovišta. Scila živi ispod glatkog visokog grebena. Ona ima dvanaest nogu i šest dugih vratova. Na vratovima su strašne glave sa po tri niza zuba kojima proždire sve što pored nje prođe. Odisej joj je kao danak dao šest svojih prijatelja, kako bi izbjegao još strašniju Haribdu. Haribda živi ispod stijene na kojoj raste smokvino drvo, nedaleko od Scile. Ona tri puta na dan guta morsku vodu i sve što se u njoj nađe i tri puta to iz sebe izbacuje. Biti između Scile i Haribde je metafora koja ilustrira bezizlaznost situacije, tj. da se između dva zla mora izabrati jedno. 5 Bertolt Brecht, (Augsburg ,10 veljače 1898 – Istočni Berlin 14. kolovoza 1956 ) jedan od najpoznatijih njemačkih dramatičara 6Uostalom u ovoj se priči o tebi govori!

OGLEDI / RASPRAVE

76

kronični diletantizam7 koji nije samo uzrok i nije samo posljedica pada naklada i gledanosti. Naime, neobrazovani, nazovinovinari8, bez opće kulture, generator su problema svojim nakladnicima, no da bi se objasnile ovako teške optužbe, treba krenuti od početka.

Hrvatska je nažalost i kulturno i geopolitički smještena u onaj krug Danteova Pakla9 gdje se «'ko što ti rekoh, gdje se svijet jati da bez blagodati uma lišen strada10» i to u manje ili više jednakim razmacima od po dvadeset

7 Diletant (iz talijanskoga jezika dilettare iz latinskoga delectare „ uživati “) jest ne-stručnjak, amater ili laik. Diletant izvodi stvar iz privatnog interesa ili zato što mu bavljenje tim poslom čini zabavu ili zadovoljstvo. To podrazumijeva da je moguće da može imati i savršeno znanje ili vještine. Sve dok se ne bavi profesionalnim radom, tako da ne zarađuje novac s tim poslom za život, on se smatra amaterom ili diletantom. U današnjem kolokvijalnom jeziku izraz se obično koristi u negativnom smislu, gdje se opisuje nestručno, nepravilno, neispravno ili površno djelovanje. 8 Novinari rade u redakcijama novina, radijskih i televizijskih stanica i raznih agencija. Oni prikupljaju i obrađuju najnovije informacije, a potom ih putem tiskovina, radijskih i televizijskih odašiljača te računalnih mreža – odašilju do javnosti. Pritom se moraju truditi da informacije prenesu vjerno, a tekst napišu tako da bude privlačan, razumljiv i pismen. Novinar bi morao biti znatiželjan i dovitljiv pri traganju za informacijama, ali pritom i s osjećajem za mjeru, komunikativan i uporan pri postavljanju pitanja, ali i nenametljiv u ophođenju s drugima. Morao bi misliti na posljedice onoga što napiše, s obzirom da njegovo pisanje može za nekoga biti štetno. Novinar bi se morao znati dobro izražavati, morao bi dobro vladati vlastitim jezikom i pravopisom. Uz osnovna znanja iz novinarstva, poželjna je opća kultura veća od prosječne. Poželjna su znanja iz politologije, povijesti, prava, ekonomije, sociologije i socijalne psihologije, filozofije i logike te raznih grana umjetnosti i tehnike... 9 Dante Alighieri, talijanski književnik, rođen je u Firenci 5. lipnja 1265. g. Kao dijete građanske obitelji staroga roda, stekao je dobro klasično obrazovanje, a studirao je slikarstvo i muziku. 10 Pakao (Inferno) je dio Božanstvene komedije Dantea Alighieria , ovdje citiran u prijevodu Mihovila Kombola i izdanju Matice Hrvatske , Zagreb 1948. Pakao, kojim će proći Dante sa Vergilijem, ima devet krugova. U navedenom citatu riječ je trećem pjevanju gdje se likovi tek približavaju ulazu u Pakao. Što su grijesi teži, to je krug niži i uži.

1. Limb u njemu su nekršteni (od djece do čuvenih ljudi pretkršćanskog doba). Duše u limbu nisu podvrgnute mučenju. Patnja im se sastoji u tome što ih muči čežnja bez nade. Pred drugim krugom je Minos koje određuje u koji će krug duše ići.

2. Užasan vihor vitla dušama koje su za života bile podvrgle razum strastima Kerber muči proždrljivce

3. Škrci i rasipnici moraju gurati veliko kamenje u suprotnim smerovima 4. Bijesni grešnici se moraju tući u močvarnoj rijeci Stiksu dok se lijeni guše ispod vode.

Rasipnike komadaju. 5. Tu su užareni grobovi, a u njima krivovjerci-heretici. 6. Tu su divljaci nasilnici. Ovaj krug je podijeljen u tri manja koncentrična pojasa:

1. Nasilnici protiv ljudi i imovine - u rijeci ključale krvi 2. Nasilnici protiv sebe samih - samoubojice i raspusnici pretvoreni u trnovito drveće koje

komadaju psi 3. Nasilnici protiv boga - grešnici su u pustinji u kojoj vatra pada sa neba

7. (ili) Malebolge (zle jaruge) sastoji se od deset jaraka: 1. Svodnici i zavodnici zauvijek hodaju u suprotnim smjerovima 2. Laskavci - leže u ljudskim fekalijama

Tanta

77

i pet do trideset godina. Na početku prošlog stoljeća u KuK monarhiji11i obrazovni sustav imao je nekoliko stotina godina duboke temelje, potom se 1918.12 dogodila promjena i prekinuto je s tamnicom naroda da bi bili uvedeni neki novi temelji. 1941.13 Opet se mijenjaju temelji zbog novog poretka da bi 1945.14 ponovno netko kopao po temeljima u namjeri izgradnje novog čovjeka i dakako još novijeg poretka. Sredinom sedamdesetih opet su neki novi temelji postavljeni reformom obrazovanja poznatijom pod nazivom šuvarica15. No, devedesetih godina sve je opet na

3. Trgovci crkvenim stvarima, funkcijama i službama sa glavama u rupama dok im tabani

gore u vatri 4. Čarobnjaci i lažni proroci, glave su im zakrenute tako da uvijek gledaju unazad 5. Korumpirani političari zarobljeni u rijeci vrele smole 6. Licemjeri, natjerani da nose na sebi zlatne plašteve teške kao olovo 7. Lopovi koje ujedaju otrovne zmije 8. Lažni savjetnici zarobljeni u plamenu. 9. Grešnici koji su počeli neslogu, tijela im bivaju rasječena na pola, pa zacijeljena,

pa rasječena... 10. Krivotvoritelji (alkemičari, imitatori...). Svaki od njih je kažnjen drugačije

8. Tu su izdajice koji su zaleđeni u ledu. U zavisnosti od vrste oni mogu biti zaleđeni do pola pa i cijeli. Tu spadaju: 1. Pape 2. Izdajice rodbine 3. Izdajice političkih kolega. 4. Izdajice gostiju 5. Izdajice dobročinitelja. Među kojima je najveći Lucifer. Od njegova pada sa neba, nakon

pobune zlih anđela protiv Boga, nastao je pakao. Lucifer ima tri glave i u svakoj žvače po jednog od najvećih svjetskih grešnika: Judu koji je izdao Isusa, Kasija i Bruta koji su izdali Julija Cezara.

11 Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. 12 Država Slovenaca, Hrvata i Srba (skraćeno: Država SHS; slovenski: Država Slovencev, Hrvatov in Srbov) naziv je za kratkotrajnu državu nastalu raspadom Austro-Ugarske na kraju Prvog svjetskog rata. Sačinjavali su je južnoslavenski dijelovi austrougarske monarhije. Postojala je malo više od mjesec dana (od 29. X. do 1. XII. 1918) i usađena je u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. 13 Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je marionetska kvazidržavna tvorevina koja je osnovana 10. travnja 1941. na inicijativu nacističke Njemačke i fašističke Italije a nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. 14 Demokratska Federativna Jugoslavija (skraćeno DFJ) je država koja je istovremeno predstavljala posljednji period Kraljevine Jugoslavije i prvi period socijalističke Jugoslavije (kasnije poznate kao Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija). Demokratska Federativna Jugoslavija je službeno proglašena 10. kolovoza 1945. godine na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu. Poslije izbora za ustavotvornu skupštinu studenog iste godine, država je 29. studenoga preimenovana u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. 15 Stipe Šuvar ,hrvatski političar i sveučilišni profesor ( Zagvozd 1936 - Zagreb 2004.) U jesen 1974. Sabor Socijalističke Republike Hrvatske imenuje ga republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu, tj. ministrom. Nakon njegova mandata ostali su Muzej crkvene umjetnosti u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, početak gradnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, famozna Bijela knjiga i još poznatija reforma školstva.

OGLEDI / RASPRAVE

78

početku. Zgrada obrazovanja je srušena, a temelji zjape čekajući da ih netko ponovno počne betonirti. Držim da ni mnogo veće nacije, čiji je kulturno obrazovni korpus mnogo snažniji, ne bi mogle izdržati tolika prekapanja i utemeljenja novih standarda koliko smo ih mi imali u nepunih stotinu godina, punih 5. Vratimo se na početak ove posljednje obrazovne nazovireforme, koja se naziva jedinstvenim imenom «zemlja znanja»16 a čiji su korijeni u posljednjem desetljeću minulog stoljeća. Sizif je dakle bio arhetipski predložak obrazovanja hrvatskog novinara ili jednostavnije, Sizif je bio novinar u Hrvatskoj, jer upravo kada se sa svojim znanjem uspio popeti na vrh, neka revolucija, smjena ili pohara i pomama vratila ga je na dno da uz sricanje slova i tablicu množenja krene od početka.

Tada, u petom pokušaju izlječenja hrvatskih medijskih glavobolja, na samom početku tranzicije,17 poslije poznatije pod pojmom tranzicija na hrvatski način ili «ko j' jamio, jamio j'!»18 medijske su kuće redom bile

16 Amerika je "zemlja znanja", kako to vole reći naši ministri, dok Hrvatska nije. Ministar obrazovanja i sporta dr.sc. Dragan Primorac, pokrenuo je tijekom svog ministarskog mandata projekt pod nazivom «Hrvatska zemlja znanja», ali je projekt ubrzo otišao u zaborav jer nije bilo novca za njegovo ostvarenje. Prema podacima Webometricsa, koji dva puta na godinu objavljuje rang listu najboljih svjetskih sveučilišta. Webometrics svoje informacije temelji na broju referentnih internetskih poveznica između najboljih edukacijskih ustanova i sveučilišta koja se rangiraju.Na listi koja rangira europska sveučilišta može se primijetiti malo veća raznolikost, ali Velika Britanija ipak dominira. Najbolje sveučilište tako je Cambridge, na trećem mjestu je Oxford, na šestom Edinburgh, na sedmom London... Između su se progurala sveučilišta u Zurichu, Helsinkiju i Oslu. Na osmom mjestu je sveučilište u nizozemskom Utrechtu, slijedi Manchester, dok je deseto mjesto pripalo švedskom Kraljevskom tehnološkom institutu. Hrvata nema nigdje, svi su oni ispod 1617. mjesta na ljestvici Webometricsa 17 Tranzicija (prijelaz) je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz komandnog gospodarstva u tržišno, tj. iz socijalizma u kapitalizam. Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje nedemokracije u demokraciju, sastavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren sa novim tržišnim konkurentima te na kraju, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti stoljetni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim te onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sami uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

• što prije i što bezbolnije društvenu imovinu učiniti privatnom sa prepoznatljivim i odgovornim vlasnikom

• uklopiti se u svjetske tokove prijelaza u postindustrijsko doba 18 Ljubo Ćesić - Rojs (Posušje 20. veljače 1958.) hrvatski general, političar . Javnosti se izložio u travnju 1991. kao vozač "Croatiabusa" koji je dovezao hrvatske redarstvenike na Plitvice[1]. Iste godine postaje pomoćnik ministra obrane, i tu dužnost obavlja do 2000. godine (kad je službeno razriješen). Od 2000.-2003. saborski zastupnik HDZ-a kao predstavnik 11. izborne jedinice (dijaspora). Na izborima za

Tanta

79

rušene zbog potrebe izgradnje «novih» odnosa. Nestajali su tjednici i mjesečnici koje su tek povremeno zamijenili pandani u kvaliteti, ali zajedno s njima nestajali su novinarski inkubatori. Stara garda od koje su generacije učile zanat dijelom je mir našla u mirovini dok je preostali dio odbačen u ropotarnicu povijesti, jer nisu bili upotrebljivi ili se nisu željeli mijenjati, odnosno prilagoditi novim okolnostima. Val smjene generacija naplavio je u redakcije kojekakve likove, od kojih su neki, doista posjedujući nerv za priču, postali viđena imena domaćeg novinarstva, dok je ostatak naplavine, koji se mimikrijski uspio održati, zasjeo na urednička mjesta, upravljajući medijima po pravilu da pravila nema. Slikovito rečeno bijahu to oni koji «godine dijele na kišne odnosno sušne ali u konačnici sve zajedno na povijesne», dok «godišnja doba bivaju ona s mladom janjetinom i ona s mladom svinjetinom.» U takvom duhovno zanatskom okružju, u kojem «nesposoban najčešće dotjera koliko sposobnih otjera»19 a koje komentator The Economista naziva gnjecavim dnom Europe20, nove žuranističke gojence nitko nije imao niti volje a ponajvećma niti znanja uputiti u tajne zanata. Upravo zato, danas u novinskim oblicima više ne postoje reportaže, polemike, feljtoni, crtice21....

predsjednika 2005. kandidirao se kao nezavisni kandidat, i osvojio je 1,85 posto glasova između 13 kandidata. Poznat je po svojoj izjavi «Tko je jamio, jamio je», koja zapravo savršeno precizno oslikava post-socijalističku realnost Hrvatske, neprovedenu lustraciju, mlako i nepravodobno provedenu reviziju pretvorbe, što je uzrokovalo mnoge stečajeve i ljude na cesti, a bez krivaca. 19 Vlada Bulatović VIB, «Što je pisac hteo da kaže» Bigz Beograd, 1988. 20 Londonski časopis The Economist na svojoj je internetskoj stranici u godišnjem pregledu najvažnijih ličnosti i događaja u Europi 2006. godine, u članku pod naslovom Stars and soggy bottoms (Zvijezde i močvarna dna), Hrvatsku proglasio "gnjecavim dnom" Europe. Časopis je kao razlog naveo "mrzovoljan" i "opstruirajući" pristup hrvatske vlade prema pitanjima pluralizma, medijskih sloboda i pravne države, te smatra kako to stajalište predstavlja "alarmirajuću" prepreku njezinu putu prema priključenju EU-u. Takvo stajalište objašnjava se željom da se održi "mutan" i za Hrvatsku "prikladan" status quo. Soggy bottom: Croatia’s sullen and obstructive approach to pluralism, media freedom and the rule of law remains an alarming pothole on the road to further EU enlargement. Nobody wants to upset the murky and convenient status quo. U prijevodu: “Hrvatski sumorni i obstruktivni pristup pluralizmu, slobodi medija i vladavini prava ostaje alarmantna rupa na putu ka daljnjem EU proširenju. Nitko ne želi promijeniti mutni i pogodni status quo.” 21 Novinski oblici su kulturni objekti koje je moguće proučavati i tumačiti. Oni odražavaju ideologije i društveno – političko stanje (Košir). Košir smatra kako su oblici određeni komunikacijski obrasci koje možemo smatrati realnim kulturnim objektima te ih kao takve možemo proučavati i interpretirati. Poziva se na Luckmanna koji razlikuje tri strukturne razine novinskih oblika:

- unutarnju ili materijalnu koja je određena semantičkim, gramatičkim, stilskim pravilima, - vanjsku ili socijalnu strukturu određenu socijalnom situacijom ili društvenim definicijama

stvarnosti, - situacijsku međustrukturu, tj.promjenu govornih uloga, dijalogicitet.

OGLEDI / RASPRAVE

80

Sjećam se kako je u to doba u mojoj tadašnjoj redakciji glavno pravilo bilo «Nabrij što više!» Naklada je naime bila imeprativ jer se trebalo biti bolji od konkurencije, pošto-poto! I tako se počelo nabrijavati. Nove, mlade snage nabrijavajući priče do besmisla, postajali su sve više idioti22 i to u klasičnom grčkom smislu.

Novinari kao univerzalni neznalice ostvarili su se u svojem najgorem smislu. Pravilo Audiator et altera pars ili saslušati i drugu stranu, bilo je samo mrtvo slovo na papiru, jer utrka za dobiti i žutilo nemaju vremena slušati ni svoju a kamo li drugu stranu.

Nekada je, jedan od temeljnih postulata kakvog takvog obrazovanja novinara bio sadržan u izreci da treba pisati tako da te «Štef i Bara razumiju». Analogijom to znači da treba pisati jednostavno kako bi te shvatili i slabije obrazovani, dakle komplicirane pojmove treba razložiti tako da riječima bude usko, a mislima široko. Umjesto toga u domaćem se tisku i elektroničkim medijima pojavljuju gluposti u spektru od medicinskog brata umjesto tehničara, portuna i haustora umjesto veže, pa čak i «umnih« zaključaka kako je «brod propušten do Makedonije jer je riječ o organiziranoj akciji koju je vodila svjetska agencija za narkotike DEA do klasičnih rogobatnosti temeljenih na neznanju vlastitog jezika poput «Izvršili su...» (najčešće je riječ o radnji a ne o vršenju žita) ili «Dragi gledaoci, nalazimo se...» (takvima je bolje da se jave tek pošto se nađu, a da do tada nauče materinski jezik!) . Tijekom Domovinskog rata dio takvih novopečenih imena osjetio je neodoljiv zov pisanderovštine23, bez obzira na to govorimo li o nakladnicima ili njihovim magarcima, a koju je po njegovu svršetku uspješno trampio za mir stranačkih sinekura. Sve su ovo bili uzroci stanja čije posljedice kusamo i kusat ćemo još dugo vremena. Uzroci o kojima govorim nimalo se nisu promijenili tijekom godina, dapače, samo su se još više pogoršali jer su uz neznanje dobili primjesu

Oblici, odnosno forme u novinarstvu dio su društvene stvarnosti, a društvo, tj.politička zajednica ima prema novinskim oblicima različita stajališta. 22Idiot (od grčkog ἰδιώτης, idiōtēs) naziv je (često pogrdan) za osobu niže inteligencije ili obrazovanja (u latinskom jeziku znači "neobrazovana, neuka osoba"). Do početka 20. stoljeća su se i psihički bolesnici (psihotičari) nazivali idiotima. Idiotesi grčki naziv za pripadnike polisa koji nisu željeli sudjelovati u demokraciji na agori. Stoga su bili građani sa svim pravima osim onim koji i je omogućavao djelovanje u demokraciji a morali su živjeti izvan zidina polisa na milost i nemilost pljačkaša. Pojam označava one koji nemaju interesa za kolektivno i djeluju s pozicija individualnog odnosno samo za sebe. Naš bi narod rekao: use, na se i podase. 23Pisandar, Aristofanov suvremenik iz Aharne. Opisuju ga kao visoka, plećata i grlata čovjeka, vlasnika ili iznajmljivača magaraca, kao izjelicu i junaka na riječima a ne na djelima.Eupolid ga opisuje kao demagoga i ratnog huškača iz koristoljublja te potkazivača i nadasve kukavicu.

Tanta

81

arogancije uvezane s klasičnom bahatošću koja u trenucima krize zaziva svoja povrijeđena prava. Vratimo se, međutim, Štefu i Bari, koji su novine a poslije i ostale medije trebali razumjeti. U njihovu je slučaju otvorena obrnuta spirala redukcije spoznajnih kategorija pa je tijekom vremena sve manje činjenica bivalo objašnjeno a sve više ih je zamjenjivalo puko mnijenje kao nedovoljno utemeljeno mišljenje. Spoznaja je dakle sve dalje i dalje od stvarnosti, što se konačno očituje u najnovijim istraživanjima prema kojima od tiskanih izdanja Hrvati najviše vjeruju «24 sata»24. A upravo je ta tiskovina žurnalistički uradak s najmanje potpisanih tekstova i najmanje sadržaja. No, kakva publika, takvi mediji, zato nije baš sve neznanje u medijima, ima ga i oko njih, u onome što nazivamo ciljana publika, ili tržište. Dakle, prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2001. godine, u Republici Hrvatskoj osnovnu školu nije završilo, odnosno završilo ju je djelomično, 40,37% pučanstva. Završenih i nezavršenih srednjoškolaca je 47,06%, dok je studenata, nezavršenih, diplomiranih te magistara i doktora znanosti 11,9%. Ostatak od 0,67% nije poznato. Dakle, u zemlji neobrazovanih ni mediji nisu, niti mogu biti mnogo bolji.

Kada je nedavno premijerka sa sjednice Vlade izbacila jednog snimatelja, cijela se struka podignula na noge upinjući se dokazivati kako je to čin bez presedana i kako je to gušenje slobode medija. Čak se i cehovska udruga našla pozvana nešto prispodobiti o toj temi. Svi su nešto imali za reći, ali nitko nije ulazio u stvarne razloge zbog kojih je nadugo potom snimatelj dobio otkaz Ugovora o radu. Istina je, međutim, opet sakrivena upravo u obrazovanju, iako je ima i u kulturi. Ukratko, dotični je došao na sjednicu Vlade u majici kratkih rukava koja je uz to sadržavala uvredljiv napis. Pa što, dometnut će netko, slobodna smo zemlja. Točno, odgovorit ću, ali i zemlja u kojoj vjerujem da još uvijek vladaju neki postulati kulture odijevanja prema kojoj se u određene institucije ide primjereno odjeven, jer odijevanje je čin komunikacije, ali uzalud je o tome govoriti nekome tko to ne razumije ili ne želi razumjeti, a bojim se da je dio moje bivše struke upravo takav.

Ne usuđujući se, ne samo zbog neznanja nego i zbog kukavičluka postaviti prava pitanja na pravim mjestima, domaći medijski prostor sve više nalikuje na veliki Big Brother show ili možda Trumanov show u kojem se tvorci lažnih intervjua, te kojekakvi kavanski polemičari javljaju

24 Istraživanje Trusted brand, časopisa Reader's Digest Hrvatska d srpnja 2009.Objavljeno u Poslovnom dnevniku od 26.listopada 2009.

OGLEDI / RASPRAVE

82

danas kao autentična inteligencija25. Konačno, cijeloj ovoj slici obol daju i veliki oglašivači koji marketinškim reketom potiču i onaj znani medijski. Honorarni suradnici na kojima počivaju mediji danas postaju potrošna roba koja se mijenja brže nego čarape. Novi koji dolaze na mjesta odbačenih ništa ne pitaju i ništa ne žele znati, njima je preživljavanje glavni moto. Profesionalci, dakle oni koji ostvaruju svoj kruh nasušni, te staž i socijalno u novinarstvu, često su plaćeni pola-pola, minimalac na bijelo i ostatak na crno. Time je omča oko vrata dovoljno uvjerljiva da ćemo pisati samo ono što se i kada pristoji, naravno vlasniku, iako bi ovdje bio primjereniji pojam gazdi! Izađemo li iz okvira ili počnemo misliti svojom glavom, e... onda možemo i drugačije! Punili smo stupce ptičjom gripom, svinjskom grupom, tamifluom, slučajem Glavaš ili aferom Zagorec- Petrač, pa dragulji, INA, HEP, HAC, Podravka. Danima smo bili kljukani svim mogućim informacijama o spomenutima i onda odjednom ... muk. Nema više ništa o zarazama, korupciji ili umirućima. Dirigent je podignuo obrve i umirio štapić. Zanimljivo je kako strogo čuvane tajne osvanu pod svjetlima reflektora u precizno tempiranom trenutku, što se doima kako su naši medijski djelatnici doista iznimno uspješni. Ali ne treba gajiti takve nade, u nas ipak, još uvijek, politika, ona svakdanja i ona iz, kako se to voli nazivati, «obavještajno sigurnosnih kuhinja» određuje sadržaj medija. Sada čekamo početak novog stavka u kojem će tema biti nešto novo, sve dok dirigent ne zaključi da je bilo dosta o tome i kako je vrijeme da se započne nešto novo.

Kako ne bih želio svoje bivše kolege prikivati na stup srama, niti izazivati dirigente, a kako se ne bi dobio dojam da sam i sam bijedni kukavelj koji nema tri čiste stati iza svojih riječi, moram istine radi reći

25 Miroslav Krleža, Zastave, (knjiga peta) Sarajevo 1976. Str. 337 «I kaj je to uopče «inteligencija»? Ko je zmislil tu bedastu reč, to vas ja pitam? ...Evropa ima svoje generale, kardinale, inženire, grofe, markeze, lordove,bohemsku fakinažu ili gospodu doktore, profesore, popove, majstore, fabrikante i, bumorekli, gradsku bagažu, sirotinju, ono kajeveli «proletarijat», no, dobro, magnate, i bokčiju, ali svoju «inteligenciju», koja bi nekaj s Francuskom ili u vnjeno ime «napravila», bumorekli «zmislila» ili kakseveli «gradila» ili «izgradila», ono kak se kod nas danas farbaju bedaki – «državotvorila», prosim, je, pa to bi bil čisti nonsens, kajne, a vidite, to, kaj je pametnom svetu «bedastoča», to je kod nas pravilo! Naša «inteligencija» politizira, ona reprezentira ona hoče ili neče ovo ili ono, naša «inteligencija» vodi brigu o svemu, naša «inteligencija» ima svog kralja, svoj narod, narod pak ima svoju «inteligenciju», i tak blago nama, kak se vidi, baš smo se sretno rodili z našom inteligencijom, da je bog poživi tam gdi je... - A ak se zeme pravzaprav, kaj pod bogom predstavla ova naša «inteligencija»? Niš! Kaj vredi isto tak, pod bogom dragim, niš, jer ona je niko i niš, nula, prosim lepo, med nulama najnulejša, i kaj ona zna, niš!... ...kavanski čikovi, spušene cigarete, zgužvane novine v zahodu obrisane, to je naša inteligencija.

Tanta

83

kako stojim iza svega do sada rečenog, ali i više od toga. Naime, mediji su samo zrcalni odraz stanja u društvu i konačno moram konstatirati kako je Havel26 imao snage prozboriti nešto o onečišćenom moralnom okolišu u Češkoj.27 Ali, ovdje još nitko nije ustao kako bi konstatirao naslov kazališnog komada «Što je smiješno, bando lopovska?!» Komentator Jurica Pavičić, u svojem nedjeljnom izdanju Jutarnjaka, zaključuje kako se, citiram »medijski prostor prelijeva od ljudi koji kao da su izašli sa stranica knjige izvjesne Lane Biondić. Noktiju još crnih od tranzicije i muklog kala devedesetih, naši noveaux riches putuju u suptropske destinacije, gomilaju statusne simbole, diktiraju stil prekomjerne bezrazložne potrošnje i više-manje potpune društvene neodgovornosti.» Riječ je o prostoru koji im omogućavaju pandani koji su na ljestvici «Jamljenja» zaostali, pa sada vlastiti nedosanjani san projiciraju u obliku svojih «Tema», i time samo još više onečišćuju svoj i naš moralni okoliš. Uostalom, u sredini u kojoj je pojam imati «obraz kao opanak» znak za dugovječnost a moralna odgovornost tek ridikulozni relikt nekog drugog svijeta, ne čudi da nam je novinstvo postalo to što jest, već spomenuti Pisanderovsko oblomovski28

26 Václav Havel (Prag, 5. listopada 1936.), češki političar i jedan od ključnih ljudi tijekom pokreta zvanog Baršunasta revolucija. Baršunasta revolucija je naziv za nenasilnu revoluciju u Čehoslovačkoj koja je trajala od 16. studenog do 29. prosinca 1989. godine. Njome je mirotvorno srušen komunistički režim na vlasti od 25. veljače 1948. godine. 27Zagađeni moralni okoliš (novogodišnji govor Václava Havela češkoj naciji 1990.), Dragi sugrađani! Četrdeset ste godina na ovaj dan od mojih prethodnika slušali različite inačice sljedećega: da nam je zemlja u procvatu, koliko smo još milijuna tona željeza proizveli, da smo svi sretni, da vjerujemo u svoju vladu i da nas čeka divna budućnost. Pretpostavljam da me na ovo mjesto niste izabrali zato da bih vam i ja lagao. Naša zemlja nije u procvatu. Velik stvaralački i duhovni potencijal naših naroda nije mudro iskorišten. Cijele industrijske grane proizvode robu za koju nema interesa, nedostaje nam ono što trebamo. Naše zastarjelo gospodarstvo troši energiju koje nemamo dovoljno. Zemlja koja se nekad mogla ponositi obrazovanjem svojih građana, danas odvaja tako malo za obrazovanje da je na dvadeset osmome mjestu u svijetu. Zagadili smo našu zemlju, rijeke i šume, koje su nam ostavili preci, i danas imamo najgori životni okoliš u Europi. Ipak, sve to još nije ono najvažnije. Najgora je činjenica da živimo u zagađenome moralnom okolišu. Moralno smo bolesni, jer smo naučili govoriti jedno, a misliti drugo. Naučili smo ni u što ne vjerovati, ne primjećivati jedni druge i brinuti se samo o sebi. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje izgubili su svoj duboki smisao i mnogima od nas nisu ništa doli pukih psiholoških kategorija, ili nam se pak čine kao izgubIjeni pozdravi iz davnina, pomalo smiješni u vremenu kompjutora i svemirsklh brodova.... 28 Ivan Aleksandrovič Gončarov (rus. Иван Александрович Гончаров, Uljanovsk, 18. lipnja 1812. - Sankt Peterburg, 27. rujna 1891.) bio je ruski pisac iz doba realizma. Najpoznatije djelo mu je Oblomov (1859.). Glavni lik Ilja Oblomov je osjećajan lik koji samo želi živjeti miran i spokojan život, idiličnu egzistenciju puno sjećanja iz djetinjstva, na imanju svoje obitelji. Kako bi zadržao tu idilu, on izbjegava bilo kakav kontakt sa vanjskim svijetom i ne radi apsolutno ništa. Njegov prijatelj Stolz i njegova jedina

OGLEDI / RASPRAVE

84

sustav koji djelomice počiva na fundamentalnim zasadama početaka Egona Ervina Kiša29. Riječ je o medijskim pregaocima koji se dive svima i svakome, te su u stanju od malo blata načiniti čovjeka sebi na priliku. Pritom blato ostaje i dalje blato, ali mediji od njega rade zlato odnosno selebritije, kako to lijepo zvuči. Važno je da su ti selebritiji po nedokučivim kriterijima «uspješni», još bolje ako dolaze iz inozemstva. Fasciniranost klasičnom novinarskom osmicom ili teorijom 8C, prema kojoj su priče vrijedne da se objave smještene u Catastrophe, Conflict, Crisis, Color, Crime, Change, Corruption, Celebrities, stavlja domaću javnost kao konzumenta, jednako kao i medije ali i cijelo društvo u položaj da mediji počinju određivati što su potrebe javnosti i kako ih zadovoljiti. Naime, poput onog magarca iz Geertsove30 Pohvale ludosti31 uvijek će postojati barem jedan magarac koji će strižući ušima pljeskati i vikati «Takojeeee, tako jeeee!» Hrvatsko se novinstvo sve više približava marketingu u kojem je potrebno sve lijepo upakirati kako bi izgledalo poželjno. Neznani netko, urednik u medijima, postaje svemogući arbitar onoga što ćemo gledati, slušati i čitati, jer, bože, pa to naši gledatelji, slušatelji i čitatelji žele. Dakle, JA ću odlučiti što ćete VI željeti. Pojmljena vrijednost takvog uratka domaćeg novinstva čini se veća nego što zapravo jest, ali riječ je o opsjeni i barnumovskom poimanju informiranja32. Konačno, sve dok bude javno pravilo parafrazirano u latinskoj izreci kako se mudar čovjek kada ne zna – ljubav Olga uspiju ga jedno vrijeme aktivirati, ali kada on shvaća da njegovoj idili prijeti vanjski svijet, povlači se u svoj dom gdje i umire. 29 Egon Ervin Kiš češki pisac i novinar smatraju ocem modernog novinarstva. Osnovni postulat je da priča uvijek postoji, makar je možda i nije bilo ( Sajam senzacija).Bio je majstor reportaže, poznat po nadimku "leteći reporter", kako je glasio naslov jedne njegove knjige. Putovao je po Rusiji, Americi, Kini, Meksiku, Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Njegove reportaže su spoj vješto odabranih činjenica i pronicljivog tumačenja iz perspektive angažiranog promatrača događaja. Djela: knjige reportaža "Zapiši to, Kiš", "Leteći reporter", "Carevi, popovi, boljševici", "Raj Amerika", "Tajna Kina", "Otkrića u Meksiku", "Sajam senzacija", "Pustolovine na pet kontinenata". 30 Erazmo Roterdarmski (Desiderius Erasmus Roterodamus), ili pravim imenom Geert Geerts - (Rotterdam, 28. listopada 1465. - Basel, 12. srpnja 1536.) nizozemski je humanist, književnik, filolog i filozof. Jedno od glavnih djela mu je “Pohvala ludosti” 31 Stanujući u kući britanskog kancelara na dvoru kralja Henrika VIII Thomasa Moorea , Erazmo piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae (»Pohvalu ludosti«), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije; ovaj je tekst i danas Erazmovo najpoznatije i najprevođenije djelo. 32 P.T. Barnum, jedan od pionira PR-a .Vjerovao je da, pošto se svake minute rađa po jedan glupan, o prodavačima ili zabavljačima ovisi da li će iskoristiti priliku da «uzmu bombone od beba» ili što bi naš narod rekao «da se sagnu i podignu novac s ceste». Ono što je posebno zanimljivo jest to da u ovakvoj praksi ništa nije bilo etički upitno. Štoviše, kako je primijetio Daniel Boorstin, „nasuprot vjerovanju većine, Barnumovo veliko otkriće nije bilo kako je lako obmanuti javnosti, nego koliko su javnosti uživale u obmanjivanju. Posebno ukoliko su mogli vidjeti kako je to izvedeno“. A možda u ovom leži uspjeh tabloidnog novinarstva?

Tanta

85

raspituje a budala ne zna o čemu da se raspituje33, mediji će se okretati tim budalama jer je produkcija namijenjena njima ipak najisplativija. Dovoljno je pogledati raznovrsnost obrazovnih programa komercijalnih televizija i javne televizije, odnosno nakladnika dnevnih i tjednih tiskovina pa da između redaka uočimo onu znamenitu rečenicu Otrovnog Patuljka34 kako se... «mašam za revolver kada čujem riječ»... obrazovanje. Umjesto toga, medijski nam je prostor ogađen raznim carpetima, glamurima, špicama, eksplozivima i sličnim bigbraderovskim zatupljivačkim smećem koje na kratki rok možda ne izaziva veliku štetu, ali za deset godina postavit ćemo si pitanje «Je li istina da smo svi mi volovi?» Slično je s dnevnim tiskom u kojem je odsutnost analitičkih edukativnih ili polemičkih tekstova gotovo poslovično. Čini se kako ne postoji ništa, osim rijetke periodike namijenjene obrazovanima sklonima cjeloživotnom – učenju.

Joseph Pulitzer35 o čijoj nagradi36 mnogi sanjaju, rekao je svojedobno: »Iznesite im tekst KRATKO i pročitat će ga, JASNO i uvažit će ga, SLIKOVITO i zapamtit će ga, a iznad svega, PRECIZNO i vodit će ih njegova svjetlost.»

Lijepo rečeno, ali uz iznimke u domaćim medijima koje su sve prije nego pravilo, prije svega potrebno je imati odgovorno i obrazovano društvo, pa potom odgovorno i obrazovano novinarstvo a tek na kraju odgovornu i obrazovanu državu. Tada bi možda moglo biti bolje, ali ne nadam se tomu u skoro vrijeme.

Konačno, čini se da se ipak imamo čime pohvaliti, tolerancijom, ali samo kao posljednjim stadijem apatije u koju je zapalo naše društvo i njegovo ogledalo oživotvoreno u medijima.

Znanje je moć i čini se da se toga neki u nas boje! Ovakva situacija ne bi smjela nikoga začuditi, jer pogledamo li

samo usput podatke o obrazovanju, možemo samo zaključiti, Hrvatska

33 Citat iz “Nove Eloize” Renea Decartesa 34 Paul Joseph Goebbels (Rheydt, kod Düsseldorfa, 29. listopada 1897. - Berlin, 1. svibnja 1945.), njemački političar i kancelar, te Reichov ministar narodnog prosvjećenja i propagande od 13. ožujka 1933. do 30. travnja 1945. Bio je jedan od najbližih suradnika i najvećih obožavatelja Adolfa Hitlera. Goebbels je poznat po svojim energičnim govorima koji su, osim velike količine propagande, sadržavali i enormnu dozu antisemitizma. Goebelsov nadimak, koji su mu dali mnogi povjesničari, glasi Otrovni patuljak. 35Joseph Pulitzer (mađarski: József Pulitzer; Makó, Mađarska, 10. travnja 1847. - Charleston, SAD, 29. listopada 1911.), američki novinar i publicist, istaknuto je ime američkoga novinarstva. 36 Pulitzerova nagrada je američka nagrada za pisanu riječ, koju dodjeljuje Fakultet novinarstva Columbia svakog travnja. Prva nagrada dodijeljena je 4. lipnja 1917.

OGLEDI / RASPRAVE

86

jednostavno nema svoje javno mnijenje37 koje je sposobno nešto mijenjati, jer nema dovoljno obrazovanu strukturu društva koja može bilo što poduzeti, s jedne strane i medije koji na tom polju apsolutno ništa ne poduzimaju, jer u sredini u kojoj je kila mozga dvije marke drugo se još dugo neće moći očekivati.

U zemlji u kojoj je od predsjednika Republike lakše postati još samo novinar, nije toliko problem samo obrazovanje koliko ne željenje znanja. Sa 18 posto visokoobrazovanih doista pravo imaju oni koji tvrde da ovoj zemlji ne trebaju ozbiljni mediji, jer ih nema tko čitati gledati i slušati. Naime, mogućnost izlaska iz gliba u koji su zapala domaća novinska kola možemo naznačiti u tri osnovna smjera. Prvi je u obrazovanju. Pritom ne mislim a priori na visoku stručnu spremu, koliko na medijsko, odnosno zanatsko obrazovanje u koje spada malo više od elementarne pismenosti, etičnosti i morala. Potom na licenciranje zanata, čime bi se postiglo da ne može baš svatko tko se sjeti biti novinar i konačno treći je smjer vremena, a njega je najlakše objasniti činjenicom da danas u obrazovnom prostoru Hrvatske postoji samo jedna institucija koja se bavi sustavnim obrazovanjem novinara, Visoka novinarska škola. Ali, da se vratim onom prvom smjeru, obrazovnom. Potrebno je, osim kratkoročnog, u novinarsko obrazovanje ugraditi i pojam cjeloživotnog obrazovanja. Cjeloživotno učenje temelji se na: formalnom učenju (škola), neformalnom učenju (tečajevi) i informalnom učenju (iskustvo). Riječ je o uvjetu bez kojeg ništa nije moguće: upravljati promjenama, ostvarivati prednost niti biti konkurentan, a time i: atraktivan za strana ulaganja, transfer tehnologije i novih znanja te uključivanje u novu podjelu rada. Suvremeni život, naročito medijski stalno je prilagođavanje promjenama. Međutim, kao što sam već nekoliko puta istaknuo, prilagođavanje suvremenim procesima podrazumijeva znanje o upravljanju promjenama. Upravljanje promjenama jest proces koji poštuje zakonitosti vremena, ali smatram da se do njega trenutačno u Hrvatskoj malo drži. Vrijeme, naime,

37 Javno mnijenje kao pojam u sebi sadrži upozorenje da se tiče javnih, a ne privatnih stvari. Javno mnijenje se u najširem smislu bavi s »res publica«. Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te i na taj način pokušavaju utjecati na javno mnijenje. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mnijenje. Ali, s obzirom na to da u pravilu u pluralističkom društvu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mnijenju, već o javnim mnijenjima.Javno se mnijenje sastoji od: poimanja, prosuđivanja, zaključivanja Engleski pojam javnog mnijenja (public opinion) datira iz osamnaestog stoljeća i potječe iz francuskog l’opinion publique, koji je prvi put uporabio Montaigne dva stoljeća prije, 1588.

Tanta

87

imperativno zahtijeva prilagođavanje novim tehnologijama, a bez njih nema napretka, tehnologije zahtijevaju znanje.

Medijske tehnologije su u samom vrhu onih koje se najbrže mijenjaju, ali treba pratiti, osim stručnog i opće obrazovanje kako bi se ostvarila prednost. Prednost se, dakle, ostvaruje učenjem i prilagođavanjem, odnosno upravljanjem promjenama. Dok je prednost vremenski ograničena kategorija, jer traje samo dok su u nju uključeni učenje i njegova prilagodba, konkurentska je prednost moć koja proistječe iz znanja i upravljanja promjenama temeljenim na ispravnom uočavanju i prepoznavanju skorih namjera tržišta, a upravo je to jedan od temeljnih problema naših medija i njihovih djelatnika. Taj se problem, umjesto njegova pravilnog uočavanja, zamjenjuje daljnjim profaniranjem uradaka već spomenutim nabrijavanjem, žutilom, trivijalizacijom i holivudizacijom. Stoga je lako zaključiti kako prednost ne ostvaruju oni kojima je učenje skupo trošenje vremena umjesto investicija. Takvi zaboravljaju da je doba renesansnih univerzalaca ili univerzalnih neznalica nepovratno prošlo, u predsoblju čeka vrijeme specijalista. Prilagodljivost je, dakle, uvjet opstanka. Tehnologija nas je prisilila da učimo i da se prilagođavamo promjenama. Oni koji su shvatili smjer promjena, znaju sve više i sve su više specijalizirani, ali to još nije dovoljno. Naime, suvremena tehnologija ima tendenciju ubrzavanja, što uvjetuje brže prilagođavanje, odnosno učenje o novostima koje se uvode. Ona se naravno ne odnosi samo na medijske djelatnike nego i na njihovo tržište te dakako i na konzumente tog tržišta, potrošače, koji se također trebaju izobražavati, ne žele li potpuno retardirati.

Neprilagođenost novome i učenju stvara jaz koji se očituje u budućnosti i proizvodi zaostajanje koje rezultira ispadanjem iz igre kako u lokalnoj tako i u globalnoj raspodjeli dobara, povećava nezaposlenost i stvara socijalne napetosti. Ili jednostavnije, smješta nas u Hrvatsku jučer, danas i čvrsto se nadam ne sutra!

Ćutim svjetlo na kraju tunela, ali do izlaska trebat će nam koliko i sudionicima anegdote o tome kako je bogati teksaški naftni mogul kupio škotski dvorac. Rastavio ga je na proste faktore i na nekoj teksaškoj pustopoljini dao sastaviti. Nakon nekoliko mjeseci Teksašanin nazove prodavača dvorca, stanovitog McPearsona i požali mu se kako mu trava nije onako zelena kao prilikom kupnje u Škotskoj. Škot odgovori da je za boju potrebno redovito zalijevati i kositi travu.– OK, mister Mc Pearson,

OGLEDI / RASPRAVE

88

zalijevam je i šišam svaki dan i koliko još dugo to moram raditi kako bi ona konačno bila zelenija?

- Pa.. tristo... četiristo godina, odgovori Mc Pearson. Literatura Alighieri, Dante: La Commedia, Successori Le Monnier, Firenze 1868. Brecht, Bertolt: Prosjačka opera , Školska knjiga, Zagreb, 1989. Bulatović , Vlada VIB: Što je pisac hteo da kaže, Bigz Beograd, 1988. Colin, Didier: Dicrionnaire des symboles, des mythes et des legendes, Hachette Livre, Paris 2000. Decartes, Rene: Nova Eloisa, NZMH, Zagreb, 1961. Geerts, Geert: Encomium Moriae , Rad , Beograd, 1986. Haveln, Václav: Novogodišnji govor češkoj naciji 1990. Kiš, Ervin Egon: Sajam senzacija, Zora, Zagreb 1962. Klaić, Bratoljub: Veliki rječnik stranih riječi , Zora, Zagreb 1974. Krleža, Miroslav: Zastave, Sarajevo, 1976. Tiskovine The Economist december 2006.

89

RESEARCH

UDK 316.77:004.738.5

(89-102)

Mato Brautović and Ivica Miloslavić∗

Croatian Online Media as a

Secondary Source in Journalism

Summary

In Croatia, there are no commercial media or other data bases to which journalists may have access. Online editions of media are the only alternative secondary sources. Accessing such data can be realized within use of online media search engines or other tools such as: Google search engine, archive of electronic publications of National and University Library or by creating personal database using RSS and browsing the internet aggregators.

Key words: sources in journalism, online media, browsing, Google, RSS, aggregator.

∗ The author Mato Brautović has a PhD and he is an assistant professor at University of Dubrovnik. The author Ivica Miloslavić is a student of graduate studies “Media” at University of Dubrovnik

ISTRAŽIVANJA 90

ISTRAŽIVANJA

UDK 316.77:004.738.5

(89-102)

Mato Brautović i Ivica Miloslavić∗

Hrvatski online mediji kao

sekundarni izvori u novinarstvu

Sažetak

U Hrvatskoj ne postoje komercijalne baze medijskog i drugog sadržaja kojima novinar može pristupiti. Kao alternativni sekundarni izvori nude se internetska izdanja medija. Pristup takvom sadržaju može se ostvariti preko tražilica na internetskim stranicama medija ili pomoću drugih alata: Google tražilice, arhive elektroničkih publikacija Nacionalne i sveučilišne knjižnice, stvaranjem vlastite baze upotrebom RSS-a i pretraživanjem internetskih agregatora.

Ključne riječi: novinarski izvori, online mediji, pretraživanje, Google, RSS, agregator

∗ Mato Brautović je doktor znanosti i docent Sveučilišta u Dubrovniku, a Ivica Miloslavić je student diplomskog studija Mediji na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

Brautović i Miloslavić 91

Uvod

Osim primarnih izvora, zapravo izjava očevidaca, izvornih dokumenata i transkripata, u novinarstvu su vrlo važni i sekundarni izvori. Iako treba biti pažljiv u njihovu korištenju, oni sadržavaju informacije o događaju, osobi, koje dolaze iz već objavljenih, u pravilu, novinskih napisa i priloga. Prednost takvih izvora jest činjenica da im se, kada su digitalizirani i adekvatno pohranjeni, može vrlo lako pristupiti te pretraživati preko ključnih riječi, vremenske i tematske odrednice. Nadalje, pristupom takvim informacijama može se dobiti kontekst događaja, pronaći sličnosti ili uzorci ponašanja, te dobiti kronološki pregled razvoja pojedine teme. Takvi izvori također se mogu koristiti i kao vrela novih ideja za novinarske napise.

U Hrvatskoj danas ne postoje komercijalne (online) baze (poput američkog NexisLexis, Dialog ili Factive) s digitaliziranim medijskim sadržajem, odnosno s digitaliziranim sadržajem iz sekundarnih izvora. Iznimka je bivši Vjesnikov arhiv (danas u sastavu HINA-e), kojem se može pristupiti isključivo odlaskom u njegove prostorije ili podnošenjem pismenog zahtjeva, te prolaskom kroz cjelokupnu birokratsku proceduru koja oduzima dragocjeno vrijeme1 . Iako je praksa da se u zapadnoeuropskim i američkim medijima vode posebni arhivi u koje se pohranjuju primarno medijski sadržaji o pojedinim temama, kod nas to, osim u slučaju Vjesnika, nije bila praksa.

Kao alternativa nude se internetska izdanja medija, kojima se hrvatski novinari mogu koristiti kao sekundarnim izvorima. Gotovo svi klasični mediji imaju svoja online izdanja, a ovisno o nakladničkim planovima, na internetu se objavljuju potpuni, prošireni ili djelomični sadržaji klasičnih izdanja. Prednost internetskih izdanja je i njihovo 24/7 ažuriranje, zbog čega pojedini mediji na internetu objavljuju više sadržaja nego što je slučaj sa njihovi klasičnim izdanjem.

«Internetski izvori novosti omogućuju pronalaženje stručnjaka, učenje o medicinskim problemima, lociranje osoba ili pronalaženje pozadinskih informacija o pojedinoj temi. Bez obzira na to pratite li izbore, provjeravate li političku situaciju na Bliskom istoku, tražite li informacije o sastanku školskog odbora ili tražite vremensku prognozu za 1 HINA. Informacijsko dokumentacijski centar. URL: http://websrv2.hina.hr/hina/web/view.action?view=idc. (11. rujna 2009.)

ISTRAŽIVANJA 92

grad koji namjeravate posjetiti, sve te informacije mogu se pronaći u online medijima»2.

Nora M. Paul s instituta Poynter ističe kako novinske i televizijske kuće omogućuju pristup velikom broju priloga s dnevnih događaja. Osim tekstualnih sadržaja, takvi mediji na svojim online izdanjima objavljuju i sve više multimedijskih i interaktivnih sadržaja. S druge strane, internetske stranice magazina i tjednika u pravilu su promotivne naravi3, što je i hrvatski slučaj.

Online izdanja kao baze sekundarnih podataka

Od hrvatskih medija online izdanja, a ujedno i pretražive online baze sekundarnih informacija, imaju sljedeći mediji:

1. Večernji list

2. Jutarnji list

3. Novi list

4. Slobodna Dalmacija

5. Vjesnik

6. Glas Slavonije

7. Glas Istre

8. Zadarski list

9. Dubrovački vjesnik

10. Dubrovački list

Ovom popisu treba dodati i isključivo online izdanja: Index.hr, Javno.com, Tportal.hr i Dnevnik.hr.

2 Schlein. A.M. Find it Online: The Complite Guide to Online Research. 4 ed. Tempe : Facts on Demand Press, 2004. Str. 275. 3 Paul. N.M. Computer Assisted Research: A Gudie to Tapping Online Information. 4 ed. St. Petersburg : Poynter, 1999.


Večernji list (www.vecernji.hr) Večernji list ima najopširniju i najuređeniju bazu podataka među

hrvatskim dnevnim listovima. Odmah uz logotip, dakle na vidljivome mjestu, postavljena je tražilica s poljem za upisivanje pojma. Unutar polja je mala ikona u obliku povećala, koja vodi u detaljniju pretragu po bazi.

Na prilično jednostavan način ponuđena su četiri kriterija za pretragu, uz već spomenuto polje za upisivanje traženog pojma. Prvi kriterij je vezan za vremensko razdoblje koje će biti uključeno u pretragu. Postavlja se početni i završni datum, ali ne može se ići daleko u prošlost jer je arhiva ispunjena samo od 2007. godine nadalje. Drugi kriterij pretrage je po rubrikama. Rubrike su posložene po sličnom redoslijedu kao i na naslovnici internetske stranice. Prve četiri rubrike (novosti, sport, lifestyle i večernji.tv) su iste, dok na naslovnici slijede manje važne teme, poput galerija slika ili poveznica na blogove. U pretrazi su ponuđene "konkretnije" rubrike (kulturna događanja, specijali, Zagreb).

Posebno zanimljiva rubrika u ovom kontekstu jest večernji.tv, gdje su videoisječci, intervjui ili zanimljivosti ponuđeni na više načina. Može se pretraživati kronološki prema datumu objave, ili prema raznim kategorijama.

Slika 1. Tražilica večernji.hr

ISTRAŽIVANJA 94

Treći kriterij pretrage jest po ključnim riječima (tagovima), gdje se išlo detaljnije u teme, te je ponuđeno šezdesetak pojmova. Posljednji kriterij je pretraga po autorima tekstova. Još jedna mogućnost pretraživanja baze podataka ponuđena je odmah iznad tražilice na naslovnici internetske stranice. Riječ je o brzoj navigaciji. Klikom na gumb otvara se padajući izbornik koji je podijeljen u pet osnovnih kategorija, te je svaka kategorija dalje podijeljena u potkategorije (npr. kategorija sport ima potkategorije: rukomet, nogomet itd.).

Jutarnji list (www.jutarnji.hr)

Arhiva Jutarnjeg lista nije obrađena na kvalitetan način, jer ne postoji pretraga po raznim kriterijima, datumima, abecedi ili bilo kojem drugom načinu koji bi potvrdio uređenje tog dijela baze podataka, nego nudi jedino tražilicu u koju se upisuje traženi pojam, nakon čega se dobije nepregledan niz poveznica s tim pojmom, poredanih tek kronološki. Vremenski doseg arhiva Jutarnjeg lista je do početka 2006. godine.

Glas Slavonije (www.glas-slavonije.hr)

Na vrhu početne stranice je tražilica koja pretražuje bazu podataka Glasa Slavonije. Problem je što se koristi Googleovom tražilicom, te ne nudi nikakve druge mogućnosti. S druge strane, arhiva Glasa Slavonije vrlo je funkcionalna. Omogućena je pretraga po datumima (kalendar) i rubrikama koje su ponuđene i na naslovnoj strani. Arhiv seže do početka 2002. godine.

Glas Istre (www.glasistre.hr)

Glas Istre je također regionalni list koji prednost daje lokalnim temama, što objašnjava škrtost u izboru tema za pretraživanje baze podataka. Postojanje baze podataka potvrđuje sortiranje vijesti po kriterijima: najčitanije, najnovije, najviše komentirane i najbolje ocijenjene vijesti. Glas Istre nema arhivu, nego samo tražilicu koja ne slaže rezultate pretrage kronološki, nego je prvi kriterij pripadnost vijesti rubrici.


Slobodna Dalmacija (www.slobodnadalmacija.hr)

Pretraga online izdanja Slobodne Dalmacije je prilično jednostavna te, osim upisivanja pojma pretrage, omogućuje i postavljanje vremenskog razdoblja (od 17. ožujka 2008. – datuma kad je portal počeo s radom) do aktualnog trenutka, te pretragu po rubrikama.

Za pretragu starijih vijesti može se koristiti arhivom Slobodne Dalmacije (http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/index.asp) koji u tri koraka nudi pregled baze podataka. U prvom koraku nudi odabir godine dnevnog izdanja (od 1999. do sadašnjosti), u drugom odabir posebnih izdanja, a u trećem koraku određuju se uvjeti pretrage: pojam, izdanja i rubrike. Također se može utjecati na vizualne efekte ispisa rezultata (broj rezultata po stranici i redoslijed sortiranja). Ovaj arhiv je vrlo dobar jer nam daje napise koji sežu sve do 1999. godine.

Novi list (www.novilist.hr)

Online izdanje Novog lista može se pretraživati preko jednostavne tražilice ili preko arhiva. Arhiv je poredan kronološki po vremenu objave vijesti, a jedini kriterij kojim se može suziti pretraga jest odabrati rubriku u kojoj je napis eventualno objavljen.

Vjesnik (www.vjesnik.hr)

Online izdanje Vjesnika može se pretraživati na dva načina: web izdanje i potpuno PDF izdanje. WWW arhivu moguće je pretraživati isključivo preko kalendara, tj. kronološki. Isti je slučaj i s PDF izdanjem. Odlično je što oba sežu do 9. listopada 1998. godine, što ih čini najstarijim hrvatskim medijskim arhivom.

Zadarski list (www.zadarskilist.hr)

Lokalni tjednik Zadarski list ima zavidno online izdanje na kojem se objavljuju vijesti u nepravilnim vremenskim razmacima. Na desnoj strani je kalendar, kojim se može pristupiti bilo kojem datumu i vidjeti koji su napisi objavljeni taj dan. Prve vijesti objavljene su u svibnju 2008. godine. Osim kalendara, ponuđena je jednostavna tražilica.

ISTRAŽIVANJA 96

Dubrovački tjednici (www.dubrovacki.hr; www.dulist.hr)

Naslovnica Dubrovačkog vjesnika nudi na vrhu, desno od logotipa, jednostavnu tražilicu. Ispod je glavni izbornik s glavnim kategorijama, a šire teme imaju i potkategorije. Slično rješenje ima i Dubrovacki list (www.dulist.hr), za koji je karakteristično da koristi lokalno narječje.

Index.hr (www.index.hr)

Index nudi pretraživanje sadržaja na tri načina: kronološki, preko ključnih riječi i tagova. Arhiva seže do siječnja 2003. godine. Pretraživanje ključnim riječima omogućeno je samo u obliku jednostavne tražilice bez ograničenja polja pretrage. Također, Index.hr nudi pretraživanje servisa MediaIndex, koji sadržava članke prikupljene s online medija iz RH, BiH, Slovenije i Srbije.

Javno.com (www.javno.com)

Omogućuje pretraživanje temeljem ključnih riječi i vrste medija: tekst, fotografija ili video. Također, moguće je pretraživati unutar rubrike «Iz minute u minutu», koja sadržava sve objavljene priloge, te omogućuje pristup preko kalendara. Kategorije koje su najčešće u glavnom izborniku drugih izdanja, na Javno.com jesu potkategorije.

Dnevnik.hr (www.dnevnik.hr)

Pretraga se provodi pomoću jednostavne tražilice, a rezultati su poredani kronološki i prema rubrici u kojoj su objavljeni. Također se nudi izbor najčitanijih, najviše komentiranih i najbolje ocjenjenih članaka, videoteka te pretraga po tagovima, od kojih su oni češće traženi ispisani većim i debljim fontom. Ovaj način pretrage je rijedak na našem internetskom prostoru.

Tportal (www.tportal.hr)

Pretraga se provodi preko jednostavne tražilice. Sadržaj je moguće pregledavati i pomoću kalendara po rubrikama.


Upotreba tražilice google za pretraživanje online izdanja

Kao što je vidljivo iz prethodnog, većina online izdanja nema dobar način pretraživanja. Zbog toga je vrlo dobro koristi se tražilicom Google za pretraživanje tih stranica. Naime, Google automatski indeksira web stranice online izdanja.

Postoje dvije mogućnosti pretraživanja tražilicom Google: jednostavna i napredna. Prva mogućnost predstavlja upisivanje ključnih riječi u tražilicu. Tako se, među ostalim rezultatima, dobiju i novinarski napisi i drugi sadržaji, objavljeni na internetskim stranicama online medija. Problem ovakvog načina pretraživanja jest način rada Google tražilice, koja nam neće dati više od dva rezultata s jedne internetske stranice, dakle dva napisa koja su u skladu s pretraživanim kriterijima.

Slika 2. Napredno pretraživanje tražilice Google

Drugi način pretraživanja jest upotreba napredne opcije

pretraživanja tražilice Google. Takav način omogućava nam pretraživanje temeljem ključnih riječi, ali unutar određene web domene. Dakle, moguće

ISTRAŽIVANJA 98

je pretraživati sadržaje koji su objavljeni i dostupni unutar internetske adrese (URL) pojedinog internetskog izdanja. Nadalje, Google ne pretražuje samo ono što je korisnicima dostupno surfanjem kroz samu internetsku stranicu online medija, nego i sadržaje koji su, tražilicama u sklopu te stranice, «skriveni» od pretraživanja.

Pretraživanje se može ograničiti s obzirom na format datoteke, datum, pojavljivanje na stranici i jezik. Google također nudi druga ograničenja, ali ih zbog naravi ovog članka nije bitno spomenuti.

Online izdanja i arhiva u NSK-u

Jedan od glavnih nedostataka pretraživanja online izdanja jest njihova nestalnost. Naime, s promjenom dizajna online izdanja, u pravilu se mijenja i content managment sustav ili sustav za dinamičko održavanje internetske stranice ili upravljanje sadržajem, što znači i gubitak sadržaja koji je prethodno bio arhiviran. Kako takav sadržaj ne bi bio izgubljen, Nacionalna sveučilišna knjižnica je pokrenula projekt arhiviranja sadržaja internetskih stranica, u našem slučaju online izdanja medija, pod nazivom Digitalni arhiv hrvatskih mrežnih publikacija.

NSK, prema unaprijed određenim kriterijima, odlučuje koje će internetske stranice arhivirati i u kojem vremenskom rasporedu4. Pojedinim medijima može se pristupiti na adresi katalog.nsk.hr. Da bi se pristupilo nekom od sadržaja, potrebno je upisati naziv medija u tražilicu i kao rezultat kliknuti naziv medija uz koji piše «elektronički katalog». Drugi način je pretraživanje na adresi damp.nsk.hr gdje se mediji pretražuju prema nazivu ili internetskoj adresi. Nedostatak jest što se nakon odabira medija dobije njegov cjelokupni arhiv koji se može pretraživati samo kronološki, tj. prema datumima arhiviranja. Rješenje ovog problema je tražilica Google, odnosno prethodno navedeno napredno pretraživanje. Jednostavnim upisivanjem internetske adrese koja vodi do arhive pojedinog medija na NSK poslužiteljima u rubrici domena Google tražilice ograničit će se pretraga samo na taj

4 NSK. Kriteriji odabira obveznog primjerka mrežne građe za obradu i arhiviranje. URL: http://www.nsk.hr/DigitalLib.aspx?id=83 (11. rujna 2009.)


sadržaj, u našem slučaju, arhivu online izdanja medija, te će se i ona moći pretraživati preko ključnih riječi.

Slika 3. Digitalni arhiv hrvatskih mrežnih publikacija

Stvaranje vlastite baze upotrebom RSS-a

RSS (Realy Simple Sindication) je format podataka za opskrbu korisnika novim sadržajem. Koriste ga internetske stranice koje često mijenjaju sadržaj – online mediji, ali također blogovi i podcastovi. Za pregled RSS-a nužan je poseban program (aggregator) npr. GreatNews, RssReader, Feedreader, SharpReader, internetski preglednik kakav je Internet Explorer ili Mozilla Firefox ili online «čitači» RSS-a poput Bloglines i Google Reader.

Novinari korištenjem RSS-a mogu pratiti mnoge izvore novosti istodobno, i to tako da specificiraju vrste novosti te, što je u našem slučaju najvažnije, na takav način mogu uspostaviti vlastitu arhivu novosti. Takvu arhivu je lakše pretraživati s obzirom na vrstu podataka, vrijeme objave i ključne riječi, jer je ograničena na, za novinara tematski važno područje.

ISTRAŽIVANJA 100

Table 1. RSS poveznice

Naziv medija Vrste kategorija RSS feed

Jutarnji list Naslovnica, Sport, Jutarnji 2, Kultura, Auto-moto, Spektakli, Dom i nekretnine, Uhvati ritam

http://www.jutarnji.hr/j2/online/clanak/art-2007,12,20,rss_iGoogle,102486.jl

Javno.com Sve vijesti, Kronike, Svijet, Hrvatska, Zagreb, Profit, Sport, Crna, Revije, Scena, Fil i glazba, Kultura, Život, Auto, Technotrip, Moda, Trach

http://www.javno.com/rss.php

Večernji list Općenito http://www.vecernji.hr/index.php?cmd=show_rss&tip=novo

Glas Slavonije Općenito http://www.glas-slavonije.hr/rss.xml Glas Istre Općenito http://www.glasistre.hr/rss/rss.xml Zadarski list Općenito http://www.zadarskilist.hr/rss/home Dubrovački list Općenito http://

dulist.hr/component/option,com_rss/feed,RSS2.0/no_html,1/

Dnevnik.hr Općenito http://rss.dnevnik.hr/index.rss Tportal.hr Općenito http:// www.tportal.hr/rss/naslovnicarss.xml

Pretraživanje preko agregatora naslovnica.info

Kao alternativa prethodnim novinarskim alatima nude se agregatori medijskog sadržaja. Ova vrsta internetskih medija prikuplja sadržaje s drugih medija na internetu koji imaju ili nemaju mogućnost pretraživanja. Posebno se ističe agregator pod imenom Naslovnica (http://naslovnica.info). Ovaj agregator nudi mogućnost pretraživanja novinarskih napisa prema ključnim riječima, datumu objave, kategoriji i izvoru. Arhiva seže do rujna 2006. godine.


Slika 4. Agregator Naslovnica.info

Zaključak

Iako su komercijalne baze mnogo bolji izbor, online mediji mogu

biti alternativno rješenje besplatnog pristupa i pretrage sadržaja medija. Jedan od glavnih nedostataka je nestalnost dizajna, a time i arhiviranog sadržaja koji se u tom slučaju 'skida' s interneta. Međutim,uz pomoć arhive web publikacija, koju skuplja Nacionalna i sveučilišna knjižnica, moguće je prevladati taj problem. Dobru alternativu također čini stvaranje RSS arhive ili pregled arhiva agregatorskih medija. Ukratko, internet nudi nekoliko odličnih alternativnih alata za pristup sekundarnim novinarskim izvorima i njihovo pretraživanje. Novinari trebaju naučiti kako se njima koristiti u praksi.

ISTRAŽIVANJA 102

Literatura

HINA. Informacijsko dokumentacijski centar. URL: http://websrv2.hina.hr/hina/web/view.action?view=idc. (11. rujna 2009.)

NSK. Kriteriji odabira obveznog primjerka mrežne građe za obradu i arhiviranje. URL: http://www.nsk.hr/DigitalLib.aspx?id=83 (11. rujna 2009.)

Paul. N.M. Computer Assisted Research: A Gudie to Tapping Online Information. 4 ed. St. Petersburg: Poynter, 1999.

Schlein. A.M. Find it Online: The Complite Guide to Online Research. 4 ed. Tempe: Facts on Demand Press, 2004.

103

UDK 316.77:177 (103-120)

Nataša Ružić∗

Media – the source of ideas for

imitation

“Imitation, a leading principle of human behavior” Machiavelli

Summary

Every day life is full of stressful situations, especially in countries in transition,

ranging from life threatening problems in past decade to existential problems nowadays. It can cause social alienation, family and friendship relationship crisis, emotional detachment and man’s inability to cope with the problems on his own. There are certain predictions that by the year 2020 depression will have become the second illness in the world, coronary illnesses being the first ones. Examples shown in this paper prove that media give ideas for imitation which often causes tragedies. Therefore, media should consider and set up media reporting boundaries.

Key Words: media, behavior, imitation, violence, ethics ∗ Author has an MSc degree and is a Head of Department of Journalism Studies at University of Podgorica

ISTRAŽIVANJA

104

UDK 316.77:177 (103-120)

Nataša Ružić∗

Mediji kao izvor ideja za oponašanje

„Ponašanjem ljudi vodi želja za oponašanjem.“

Makijaveli

Sažetak Svakodnevica nosi obilje stresnih situacija, što je još više karakteristika zemalja u

tranziciji, od čak životno ugrožavajućih u proteklom desetljeću do egzistencijskih problema u sadašnjem trenutku. To može prouzročiti socijalno udaljavanje, krizu obiteljskih i prijateljskih odnosa, emocionalnu otuđenost i nemogućnost da se čovjek samostalno nosi s vlastitim problemima“. Prema nekim predviđanjima, depresija će, poslije koronarnih bolesti, biti po učestalosti druga bolest u svijetu do 2020. godine. Primjeri navedeni u ovome radu dokazuju da mediji daju ideje za oponašanje, što često izaziva tragedije. Stoga bi mediji trebali dobro razmisliti te postaviti granice do kojih mogu ići u izvještavanju.

Ključne riječi: mediji, ponašanje, oponašanje, nasilje, etika

∗ Autorica je magistrica znanosti, voditeljica studija novinarstva Sveučilišta u Podgorici

Ružić

105

Albert Bandura u svojoj teoriji socijalnog učenja tvrdi da ljudi danas promatraju i usvajaju ponašanje drugih ljudi preko medija. Mediji često pojedincima daju ideje i uzore za oponašanje. Najavljuju jedan, po mojem mišljenju, zanimljiv primjer koji ilustrira utjecaj medija na društvo. Incident se dogodio 14. prosinca 2008. godine na konferenciji za novinare, kada je arapski novinar Muntazer al Zaidi cipelama gađao tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha. O ovom događaju izvijestili su svi mediji, što je izazvalo lančanu reakciju u cijelome svijetu. Već 26. prosinca na Teheranskom sveučilištu u znak potpore arapskom novinaru održano je natjecanje u gađanju Bushova portreta cipelom.

U Francuskoj, zapravo u gradu Sent-Lou nezadovoljni učitelji organizirali su prosvjed i cipelama gađali policajce.

U Cambridgeu, 2. veljače gađan je cipelama predsjednik kineske vlade Wen Jiabau.

Zatim su 4. veljače na Stokholmskom sveučilištu švedski studenti cipelom gađali izraelskog veleposlanika Benija Dagana.

U Latviji su članovi organizacije Pokret za razvoj grada 21. veljače organizirali prosvjed. Nezadovoljni građani cipelama su gađali zgradu latvijskog parlamenta.

Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad gađan je cipelom 7. ožujka u Izraelu. Talijanski studenti su 29. ožujka cipele bacali u zgradu u kojoj je održan sastanak ministara rada, članova „G 8“.

U travnju na konferenciji za novinare jedan je novinar tenisicom gađao ministra unutrašnjih poslova Indije jer je bio nezadovoljan odgovorom na svoje pitanje.

Gađanje cipelama postao je način izražavanja prosvjeda u Iraku, Pojas Gaze, u Jordanu, Livanu, Nikaragvi, Venezueli, Grčkoj, Španjolskoj, Pakistanu i Iranu.

Organizacija Udruženje turske omladine ponudila je čak milijun dolara osobi koja se usudi cipelama gađati predsjednika Egipta, ministra vanjskih poslova Izraela, saudijskog kralja i ministra odbrane Izraela.

U Moskvi je partija „Наши“ 1. travnja organizirala natjecanje pod nazivom „Попади ботинком в SHIT“ („Pogodi SHIT“). Građani su mogli gađati portrete predsjednika Gruzije, ukrajinskog predsjednika, bivšeg američkog predsjednika i premijera Estonije.

Novine The IndYpendent organizirale su na Manhattanu natjecanje u gađanju cipelom Bushova portreta i na taj način iskazale svoje

ISTRAŽIVANJA

106

nezadovoljstvo njegovom politikom. U Oregonu je 6. siječnja otvoren atrakcion gdje je svaki posjetitelj mogao gađati Bushovu fotografiju cipelom za jedan dolar.

Krajem prosinca 2008. godine na internetu se čak pojavila videoigra, koja je doživjela velik uspjeh. Zapravo, svaki čovjek dobio je mogućnost da virtualno gađa Busha cipelom. Stalna stranica igre jest http://www.euroline.by/politics/749-bush.html

videoigra U domovini novinara postavljen je spomenik u obliku cipele. Turska tvornica Baydan Shoes čak započinje proizvodnju cipela

pod nazivom „Bushove cipele“. Dok su u Estoniji donijeli odluku da od 1. veljače 2009. godine

novinari ne smiju nazočiti konferencijama u obući. Ako je u prostoriji hladno, mogu biti u čarapama.

Tako je 1. listopada student u Turskoj cipelom gađao direktora Međunarodnog financijskog fonda uzvikujući „Gubi se.“

Navest ću još neke primjeri koji potvrđuju da su mediji izvor ideja za oponašanje.

Nesvakidašnji slučaj dogodio se u gradu Permu, kada je Андрей Щербаков, dječak iz toga grada otputovao u Moskvu u avionskom krilu. Letio je na visini od 10 000 metara na temperaturi minus 50 stupnjeva. Čudom je ostao živ, ali su mu kirurzi morali amputirati prste.1 Slučaj je izazvao skandal u Rusiji jer se, između ostalog, postavilo pitanje, kakvo je

1 „Мальчик летел в Москву в крыле самолета“ url: http://www.dni.ru/news/incidents/2007/9/24/117704.html (24.09.2007.)

Ružić

107

osiguranje na aerodromima ako 14-godišnjak neopaženo može proći na pistu i smjestiti se u avion.

U emisiji poznatog ruskog novinara Andreja Malahova Пусть говорят na ORT-u o tom 14-godišnjem dječaku, jedan od gostiju izjavio je da je dječak junak, doduše Malahov je opomenuo gosta kad je to rekao, jer će neko željeti to ponoviti. I zaista, za mjesec dana dječak iz Azerbajdžana pokušao je ponoviti „pothvat“ toga dječaka. Njegovo truplo je pronađeno na krošnjama drveća blizu aerodroma Domodedovo (Moskva).2 Taj je dječak očito oponašao Andreja Šerbakova o kojem su pisali i govorili svi mediji. Imajući na umu da suvremena mladež ne gleda informativni program, ne čita novine, nego se informira preko interneta, nema sumnje da je dječak iz Azerbajdžana saznao o ovom slučaju s interneta. U rujnu 2009. godine, također u Rusiji, u avionu je pronađeno truplo devetnaestogodišnjaka koji je pokušao putovati na jednak način kao Šerbakov i dječak iz Azerbajdžana. Pronađen je u avionu tek nakon devet dana. Iznenađujuća činjenica jest da je avion tijekom ovih devet dana letio na različita odredišta, čak međunarodna. Protiv osoblja aerodroma u gradu Petropavlovsk-Kamčatkij podignuta je optužnica. O posljednjem slučaju mediji nisu izvještavali; objavljena je tek kratka informacija u jutarnjem dnevniku kanala RTR Planeta. Očito su mediji shvatili da mogu izazvati nove slične slučajeve, pa su prestali do pojedinosti izvještavati o tome.

U posljednje vrijeme sve više govorimo o piromanima kao o novim teroristima. Šumske požare ne izaziva samo nepažnja, nego također labilne i nezrele osobe željne publiciteta koje oponašaju prethodnog piromana jer žele da se o njima govori i piše. Niz požara u Italiji, odnosno Siciliji, Pulji, Kampanji i Kalabriji pokazao je da su, osim odraslih počinitelja, za katastrofu krivi i tinejdžeri koji su pod utjecajem medija počeli podmetati požare. Tako je uhvaćeni sedamnaestogodišnjak rekao: „Želio sam iskusiti kakav je osjećaj zapaliti šumu, mnogi su to već učinili.“ Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da će piromani, bez obzira na dob, biti strogo kažnjeni. Premijer je ocijenio: „Požari su gotovo uvijek podmetnuti i moramo razmišljati i o građanskoj zrelosti Talijana, koju treba povećati, posebno kod mlađih generacija“.3 U Španjolskoj tijekom niza požara 2009. godine, jedan je vatrogasac priznao da je podmetao požare jer mu se u tim situacijama plaća višestruko poveća. 2 „ Под Москвой мальчик выпал из самолета“ url: http://www.dni.ru/news/incidents/2007/10/22/120043.html, (22.10.2007.) 3 „Piromani moraju odležati izrečene kazne“, url: www.javno.com/.../prodi--piromani-moraju-odlezati-izrecene-kazne_73956 (23.08.2007.)

ISTRAŽIVANJA

108

Još jedan slučaj piromanije dogodio se u Moskvi. Problem je nastao nakon priopćenja o paljenju automobila u Francuskoj. U Moskvi je od kraja svibnja do 23. lipnja 2008. godine zapaljeno 130 automobila. Istraga je pokazala da su u 53 slučaja požar podmetnuli tinejdžeri, alkoholičari i psihički labilne osobe. Na optuženičkoj klupi našli su se roditelji trinaest maloljetnika u dobi od 7 do 13 godina. Zaključak istražnih tijela jest da su tinejdžeri na praznicima podmetali požare pod utjecajem medija.4 Milicija je u jugozapadnom dijelu Moskve uhvatila četvoricu učenika 8. razreda osnovne škole koji su pokušavali zapaliti automobil „Volga“. Nakon višemjesečne istrage došli su do zaključka da su tinejdžeri postali žrtve histerije koja je nastala „zahvaljujući“ medijima u želji da se uhvati manijak-piroman.5 Nakon Moskve, požari su podmetani i u Permskoj oblasti, gdje je uništeno šest automobila.

Još jedan tragičan primjer oponašanja dogodio se kada je na televiziji i internetu prikazana snimka pogubljenja Sadama Huseina. Da se to nije smjelo prikazati, potvrđuje činjenica da se dvoje djece objesilo, nakon što su odgledali snimku. Među njima je 15- godišnja djevojčica iz Indije. „Rekla je da su objesili domoljuba. Nismo je shvatili ozbiljno kada nam je rekla da želi osjetiti bol koju je Sadam osjetio tijekom pogubljenja“, rekao je otac djevojčice Manhoman Karmakar. Dodao je da je njegova kći bila krajnje depresivna nakon što je vidjela pogubljenje. „Gledala je snimku nekoliko puta (jasno, na internetu). Dva dana nije jela u znak prosvjeda zbog vješanja“, rekao je Manhoman. Drugi slučaj odnosi se na 10-godišnjeg dječaka iz okoline Houstona, Sergija Pelicija.

„Mislim da nije shvatio da je to stvarno. Na televiziji su prikazali Sadamovo vješanje, a on me pitao zašto to rade. Rekao sam mu da je Sadam bio zao čovjek. Ne znam zašto su to uopće prikazali na televiziji“, rekao je Sergijev ujak, Hulio Gustavo.6

Svi ovi slučajevi pokazuju da mediji moraju biti oprezni pri izvještavanju o događajima u crnoj kronici i o kriminalu, jer u suprotnom možemo govoriti o porastu kriminala u društvu pod utjecajem medija. Ipak, Ray Surette smatra da nije moguće ustanoviti preciznu stopu krivičnih djela počinjenih pod utjecajem medija. Kada su u pitanju 4 Хмельницкая Екатерина, В числе поджигателей машин милиция называет подростков, алкоголиков и психически больных, url: www.rg.ru/2008/06/24/podzhog.html ( 24.06.2008. ) 5 „Подростки стали поджигателями из-за щумихи в СМИ“ url: http://news.mail.ru/incident/1802949 (05.06.2008.) 6 Pfeiffer Tom, Morrocan boy latest victim of deadly Saddam game, www.alertnet.org/thenews/newsdesk/L18907690.htm, (18.01.2007.)

Ružić

109

„smiješna oponašanja“, teoretičari zaključuju da pojedinci koji počine zločin već imaju dosje u policiji ili iskustvo s nasiljem. A mediji više utječu na način na koji se počini kriminalno djelo ili iskaže kriminalno ponašanje, nego na povećanje ili smanjenje stope kriminalnih djela. Barrie Gunter u članku „Is There a Case for Causality“ objašnjava da je teško dokazati utjecaj medija na oponašanje nekih komičnih situacija. Prema njegovu mišljenju moguće je da mediji jednostavno razbukte maštu i maštu gledatelja.

Heller i Polsky intervjuirali su 100 mladića od 16 do 27 godina. Čak njih 22 % izjavilo je da su probali kriminalne tehnike koje su vidjeli na televiziji, dok je njih još 22 % priznalo da su razmišljali o tome da počine zločin kao što su vidjeli na televiziji. Hendrick piše da zatvorenici Mičigenskog zatvora koriste televiziju kao izvor informacija za kriminalne tehnike. Mnogi zatvorenici čak hvataju bilješke dok gledaju kriminalni program. Svaki deveti od 10 zatvorenika izjavio je kako je naučio nove trikove uz kriminalni program.7 Gore navedeno upućuje na zaključak da mediji itekako utječu na porast kriminala.

Događa se da ubojice oponašaju kriminalce, dodjeljujući im status zvijezde. Tako je Александар Пичушкин (prozvan u medijima „Bitcevskij manijak“) prema uzoru na svojeg „idola“ Андрея Чикатило pobio 48 ljudi. Zapravo, Aleksandar tvrdi da je u razdoblju od 1992. do 2006. godine ubio 63 ljudi i da mu je bio cilj ubiti 64-ero da bi popunio šahovsku ploču. Žrtve je odvodio u Bitcevski park, ubijao čekićem i zatim bacao u bunar. Među žrtvama su bili i njegovi prijatelji i susjedi. Sam Čikatilo (prvi sovjetski serijski ubojica, koji je strijeljan 1994. godine) pobio je 65-ero ljudi, iako je priznao „samo“ 56 ubojstava.

Uhićenje je Pićuškin doživio kao svojih pet minuta slave i s radošću u svim pojedinostima pričao je o ubojstvima svojih žrtava. U njegovu su stanu pronađeni članci i knjige o Čikatilu. Iz knjiga i novina, Pićuškin je doznao pojedinosti o svojem idolu i prema vlastitu priznanju, natjecao se u broju žrtava i okrutnosti ubojstava s Čikatilom. Pićuškin se nije pokajao ni u jednom trenutku, žalio je samo što nema mogućnosti da ubije više ljudi.

Jedan od sarkastičnih komentara čitatelja na ovu vijest na internetu: „Treba pisati što više o ovakvim „junacima“ da bi ih bilo sve više. Svaka budala može ih oponašati, ako mediji budu ulazili u sve pojedinosti ovakvih slučajeva“. Nema sumnje da javnost treba biti obaviještena o nekim događajima, ali uvijek prijeti opasnost da mediji daju ideju i potiču zanimanje 7 Surette Ray, Self Reported Copycat Crime Among a Population of Serious and Violent Juvenile Offenders, url: http://cad.sagepub.com/cgi/content/refs/48/1/46, (25.03.2009.) str. 48.

ISTRAŽIVANJA

110

čovjeka za kriminalca. Ruski psihijatri su također upozorili da je moguće povećanje nasilja zbog izvještavanja medija o suđenju Pićuškinu. „Bitcevski manijak“ može postati primjer za druge jer već nekoliko tjedana mediji stalno izvještavaju o njegovu zločinu. Imajući na umu da se tijekom suđenja Pićuškina ponašao drsko i samouvjereno, ruski psihijatri smatraju kako je moguće da psihički bolesnici pokušaju oponašati zločin.8 Nakon uhićenja Pićuškina u Bitcevskom parku su nađena dva trupla. Istražitelji su najprije mislili da su to nepronađene žrtve Pićuškina, ali poslije je ustanovljeno da je to netko tko oponaša Pićuškina.9 Međutim, policija nije uspjela uhvatiti imitatora.

Mediji su napravili pogrešku kada je u pitanju Pićuškin jer su mjesecima izvještavali o njegovu suđenju. Praksa pokazuje da se serijskim ubojicama posvećuje suviše pozornosti. Zato treba voditi računa na koji će način mediji izvještavati o događajima. Način na koji je ubijao Pićuškin i njegova želja za natjecanjem s Čikatilom potvrđuju da suvremeni mediji ulaze previše u pojedinosti pri opisivanju zločina, tj. bave se otvorenom istragom u medijima. Pićuškin nije jedini imitator serijskog ubojice Čikatilo. Njegovi najpoznatiji oponašatelji su: Vladimir Muhankin, Konstantin Čeremuhin. Vladimir Muhankin je ubijao svake nedjelje i za dva mjeseca je ubio osmero ljudi. Muhankin je također pokušavao srušiti rekord Čikatila po broju žrtava. Kada je uhvaćen, Muhankin se „pohvalio“ da je on za razliku od Čikatila, koji je ubijao jedanput na mjesec, ubijao svake nedjelje. Čeremuhin je osuđen na smrtnu kaznu jer je ubio četiri žene. Inače, sebi je dao nadimak „ekspresni Čikatilo“. Društvo ima razloga mnogo za brigu jer su i djeca počela oponašati ubojice. U Britaniji je dvanaestogodišnji dječak svojim vršnjacima slao snimke kako islamski teroristi ubijaju taoce. Dječak je bio problematičan i u školi. Na njegovu mobilnom telefonu pronađene su snimke ubojstva talaca koje je presnimio s islamskih internetskih stranica. Norman Bettison, šef policije zapadnog Yorkshira izjavio je da dječak nije musliman, nije opterećen ideologijom jer i ne zna značenje te riječi. Dječak se nalazio pod jakim dojmom scena nasilja koje je vidio na internetu. Osim toga, kod njega je primijećeno i povećano zanimanje za oružje.10 Ovo je još jedan od primjera negativnog utjecaja interneta na dijete.

8 „У Пичушкина могут появиться последователи“, url: http://maponz.info/index.php?option=com_content&Itemid=67&id=939&task=view (31.10.2007.) 9 „Подражатель битцевского маньяка вышел на охоту“, url: http://www.tden.ru/articles/incident/017505/, (20.09.2007.) 10 O’ Neill Sean, Angelic looking boy 12, at risk of being lured into extrim, url: http://www.timesonline.co.uk/tol/news/uk/crime/article4212829.ece (26.06.2008.)

Ružić

111

Važna uloga u poticanju nasilja pripada stripovima i videoigrama. Pod utjecajem stripova i video igara Tomohiro Kato je pobio sedmoro i ranio jedanaestero ljudi u Tokiju. On je na internetu detaljno opisao plan svojeg napada. „Zaletjet ću se automobilom u gomilu ljudi, a kada više ne budem mogao koristi automobil, imat ću nož. Vidimo se uskoro.“ Svi njegovi poznanici bili su u šoku zbog njegova zločina jer je ostavljao dojam normalne osobe.11 Inače, napad se dogodio na sedmu obljetnicu zločina koji je Mamoru Takuma (37-godišnji domar) počinio u osnovnoj školi u prefekturi Osaka, kada je nožem ubio osmoro djece, a ranio 15.

Filmovi i zabavni program također mogu biti izvor ideja za oponašanje, a pogotovo su djeca sklona oponašati svoje junake iz filmova i serijala. Ovu tvrdnju pokušat ćemo dokazati konkretnim primjerima iz života.

Jedan 15-godišnjak ubio je svoje roditelje pod dojmom filma Olivera Stouna „Rođeni ubojice“ (Natural Born Killers). Pod utjecajem spomenutog filma Sara Edmonson i njezin mladić Benjamin Daras organizirali su zabavu i pucali u vrat radnici u trgovini. Obitelj žrtve je tužila kompaniju Time Warner i producenta Olivera Stouna da su morali voditi računa o tome da će neko oponašati radnju iz filma. Daglas Kelner u knjizi Medijska kultura navodi primjer negativnog utjecaja crtanog filma „Bivis i Bathed“ na djecu. Autor piše: „Bivis i Bathed ubrzo je postao kultni crtani film, omiljen među mladima, ali je istodobno postao i meta veoma oštre kritike, kada su neki mladi gledatelji, imitirajući tipično ponašanje Bivisa i Batheda, počeli spaljivati kuće, mučiti i ubijati životinje“.12

Pod dojmom filma „Robokap“ (Robocop) serijski ubojica ubijao je nožem svoje žrtve.

U Izraelu je sedmogodišnjak slomio kralježnicu kada je iskočio kroz prozor, uzviknuvši „Vidite kako leti Supermen“.

U Ukrajini 6. veljače 2007. godine djeca su dobila ideju iz dječje emisije „Ералаш“. Pozvali su direktora škole, upozorivši ga da je škola minirana. Učenici su priznali da su vikendom pogledali spomenutu dječju emisiju i dobili ideju kako da se poigraju.13

Počinitelji masakra tinejdžera u Kolumbijskoj srednjoj školi su očevice i preživjele svjedoke podsjetili na film „Matrix“ u kojem Keanu Reeves 11 Lewis Leo, Tokio knifeman Tomohiro Kato recorded murder blog before rampage, url: http://www.timesonline.co.uk/tol/news/world/asia/article4094961.ece (10.06.2008.) 12 Kelner Daglas, Medijska kultura, Clio, Beograd, 2004., str. 243. 13 Насмотревшись «Ералаша» дети «заминировали» школу (Украина)“ url: http://news.mail.ru/society/1251619 (07.02.2007.)

ISTRAŽIVANJA

112

odjeven u mantil raznosi predvorje puno policije. Očevici su tvrdili da je napadač izvukao pištolj ispod crnog mantila i započeo masakr.

U New Yorku u svibnju 2009. godine pod dojmom filma „Fight Club“, 17-godišnjak Kyle Shaw pokušao je dignuti u zrak kafić „Starbuck“. Kayl je priznao da je oponašao glumca i junaka Brada Pitta koji tumači glavni lik u filmu.14

O utjecaju filma i oponašanju junaka ili njegove radnje piše Ljubomir Maširević u knjizi „Film i nasilje“. Autor tvrdi: „U slučaju kada filmovi ne bi postojali, broj zločina se ne bi smanjio. Ono što bi se desilo, jeste da bi onaj manji broj zločina inspiriran filmom bio potaknut nečim drugim“.15 Međutim, sam autor navodi da je scena ruskog ruleta iz filma „Lovac na jelene“ (Deer Hunter) izazvala trideset jedan incident izazvan oponašanjem filma u razdoblju između 1978. i 1982. godine. Trideset jedan incident tijkom četiri godine pod utjecajem istog filma nije mala brojka. Stoga ne možemo govoriti da je broj zločina inspiriranih filmom mali.

U Americi, točnije na Aljasci, Michael Lejna organizirala je ubojstvo svojeg zaručnika Kenta Lepinka prema scenariju svojeg filma „Tha Last Seduction“. Bila je oduševljena glavnim junakom i željela je da liči na nju. Nagovorila je svojeg ljubavnika Johna Karlina da ubije njezina zaručnika da bi dobili novac od osiguranja. Michael i John su osuđeni na 99 godina zatvora.16

Film „Ameli“ potaknuo je britanskog studenta na sedmomjesečno putovanje po Africi, Australiji i Jugoistočnoj Aziji u društvu patuljka. Simon Randles je kao i junakinja filma ukrao patuljka iz vrta svojih susjeda, a nakon putovanja vratio ga je vlasnicima sa 48 fotografija iz različitih dijelova svijeta.17

U Engleskoj se dogodio nesvakidašnji slučaj kada je devetogodišnja kći Karen Matthews, Shannon nestala 19. veljače 2008. godine. Djevojčica se nije vratila iz škole. Mediji su pomagali policiji u istrazi, čak je list The Sun obećao nagradu od 20 000 funti za informaciju o otetoj Shannon. Javnost nije mogla vjerovati kada je Shannon pronađena 15. ožujka u stanu daljih rođaka.

14 Teenager arrested in New York City Starbucks Blast, url: http://www.foxnews.com/story/0,2933,532828,00.html (15.07.2009.) 15 Maširević Ljubomir, Film i nasilje, gradska narodna biblioteka, Zrenjanin, 2008., str. 19. 16 Mechele Linehan Sentenced to 99 Years for Shooting Death of Fiance, url: http://www.transworldnews.com/NewsStory.aspx?id=42122&cat=0 (04.03.2008.) 17 Британский студент путешествовал по миру в компании с садовым гномом, url: www.lenta.ru/news/2008/08/12/gnome/, (18.08.2008.)

Ružić

113

Pokazalo se da je Karen u dogovoru s rođacima kidnapirala svoju kćer prema scenariju serijala „Shamless“. 18 Karen je osuđena na osam godina zatvora.

Jonathan Maybery iz Južnog Walesa pod utjecajem programa „Jackass“ zamolio je svojeg prijatelja da mu pomogne ostvariti svoj cilj i pomoću građevinskog alata zakucao je svoju ruku za stolić za kavu. Ovaj 24- godišnjak izjavio je da nije osjetio bol jer mu je bilo smiješno.19 Hitna pomoć je dostavila ozlijeđenog zajedno sa stolićem u bolnicu.

U Kini je policija zatvorila četvoricu beskućnika koji su se naoružali pištoljima -igračkama i kidnapirali biznismena iz Šangaja. Od njegove obitelji tražili su otkup. Čitavu shemu su preuzeli iz jednog televizijskog showa. Pratili su potencijalne žrtve koje su vozile skupe automobile, zatim su ga kidnapirali i tražili 850 000 dolara. Čim se vratio kući, biznismen je podnio tužbu i policija je uhitila otmičare.20

Dafna Lemiš u knjizi „Djeca i televizija“ također navodi neke primjere zločina pod utjecajem medija. Tako je tinejdžer iz Miamia (Florida) ubio starijeg susjeda i priznao da je u odbrani oponašao određenu epizodu iz tada popularne detektivske serije Kojak.

Jonathan Freedman u knjizi Media violence and its effect on aggression: Assessing the Scientific Evidence također navodi primjere negativnog utjecaja medija na mlade. Na naslovnim stranicama američkih novina (14. listopada 1992. godine) našao se osmogodišnji dječak koji je zapalio sestru. Dva dana prije toga, prikazano je na televiziji kako dječak podmeće požar u prikolici u kojoj je živio sa svojom obitelji. Mediji i političari su zaključili da je dječak igrajući se šibicama, odlučio ostvariti ideju iz televizijskog programa. Jonathan piše da je ovo odličan primjer zbog čega djeca ne bi smjela gledati program sa nasilnim sadržajem.

Karen Boyle u knjizi Media and violence navodi kao primjer suđenje desetogodišnjeg ubojice Jamesa Bulgera. Sudac je ustvrdio da se zločin može djelomice objasniti izloženošću nasilnim scenama.

Dej smatra da je broj ozljeda, smrtnih slučajeva pod utjecajem emisije, filma ili medija veoma mali. Kunczik i Zipfel navode da se neki tinejdžeri na

18 Members of Shannon’s „family“ begged for money from the Madeleine McCann fund, url: http://www.dailymail.co.uk/news/article-557962/Members-Shannons-family-begged-money-Madeleine-McCann-fund.html (08.04.2008.) 19 Prank leaves stapler feeling right jackass, url: http://www.guardian.co.uk/media/2007/jan/08/broadcasting.uknews2 (08.01.2007.) 20 „Телешоу вдохновило безработного на похищение бизнесмена“ url: http://news.mail.ru/incident/2344312, (03.02.2009.)

ISTRAŽIVANJA

114

sudu namjerno opravdavaju filmovima ili medijima. Međutim, ne bih se složila s autorom jer česti su zločini koji se događaju pod utjecajem medija. Ipak, smatram da osumnjičeni mora dobro znati radnju filma da bi se mogao opravdati oponašanjem.

Profesor Božović pojašnjava da ljudi oponašaju ono što vide u medijima jer nisu kreativni i ne mogu smisliti vlastiti način kako privući pozornost javnosti.

Internet također potiče ideje koje vode oponašanju onoga što je viđeno ili pročitano. Navest ću još nekoliko primjera ideja pokupljenih s interneta.

U Americi (Indijana), 16-godišnjak je planirao ubiti što više osoba u školi. Izabrao je simboličan datum – 11. rujna. Čak se dopisivao sa 33-godišnjim Billijem Lijem koji je trebao počiniti identičan zločin u svojem gradu. Na sreću, policija je pratila ovog tinejdžera jer je na internetskom forumu podupirao i veličao zločin u Koloradu. U dnevniku tinejdžera pronađena je poruka: „Želim srušiti rekord u pucnjavi. Želim da me ljudi prepoznaju. Jedino što me sprečava je to što će me osuditi na doživotnu robiju ili ću morati počiniti samoubojstvo ili će me ubiti policija. Mogu ubiti bilo koga bez trunke sažaljenja jer je društvo odvratno“.21 O ulozi medija mnogo govori slučaj pucnjave u trgovačkom centru, odnosno slučaj Roberta Hokinsa, koji je u sobi ostavio poruku da se želi proslaviti. „Sada ću biti poznat“, posljednje su njegove riječi. Njegovi su prijatelji potvrdili medijima da je Robert želio umrijeti kao zvijezda.22

Mediji su potpuno promijenili vrijednosni sustav u društvu. Ovo nije potrebno posebno dokazivati, ali ipak ću navesti jedan primjer. U Italiji se pod utjecajem medija pojavio novi oblik prostitucije. Naime, neke djevojčice između 14 i 16 godina spremne su na sve da bi obukle luksuznu haljinu i ili novi par čizama. Tako je jedan otac pratio svoju 14-godišnju kćer koja je često izlazila i vraćala se rano ujutro te je saznao da se mu se kći prostituira. Začuđuje, većina djevojčica bila je iz situiranih obitelji. Ovo nisu pojedini, nego masovni slučajevi i u pitanju su hirevi tih mladih osoba. „Mnogi stručnjaci smatraju da krivnju za ovakve pojave treba tražiti u suviše

21 Cops:Indiana Teen Plotted School Massacre, url: http://www.cbsnews.com/stories/2008/06/04/national/main4151498.shtml?source=related_story, (23.07.2009.) 22 The Nebraska gunman: Robert Hawkins,url: http://www.guardian.co.uk/world/2007/dec/06/usa.usgunviolence2 (06.12.2007.)

Ružić

115

reklamiranim knjigama, kao što je Sto puta četkom kroz kosu, u kojoj je 15-godišnja autorica opisala svoja seksualna iskustva sa starijim muškarcima. Knjiga, za koju ona tvrdi da je autobiografska, postala je uspješnica”.23

Luis Alvin Dej u knjizi Etika u medijima također navodi primjer negativnog utjecaja medija na tinejdžere koji dovodi do tragedije i nesreće. John Noksvil u epizodi „Magarac“ koja se prikazivala na MTV-u obukao je odijelo za koje su bili zakačeni komadi mesa. Zatim je legao na roštilj i zamolio kolege da ga zapale. John je nosio odijelo otporno na vatru. Međutim, trinaestogodišnjak Jason Lid nije imao zaštitno odijelo kada je zamolio prijetelja da ga zapali. Završio je u bolnici s teškim opeklinama. Autori emisije opravdavali su se da su tijekom emitiranja pismeno i usmeno obavijestili gledatelje da ne ponavljaju trik kod kuće. Nekoliko mjeseci poslije, tri tinejdžera su inspirirana emisijom „Magarac“ bacali zapaljene plastične boce na bicikliste, pješake i vozače.

Konzumenti medija nalaze ideje u informativi, na primjer, tijekom prosvjeda. Ekonomska kriza i sniženja cijena na mliječnu proizvodnju, izazvala je prosvjed farmera. Najprije su u Francuskoj (19. svibnja 2009. godine) farmeri polijevali ulice mlijekom, a zatim su na jednak način prosvjedovali i nezadovoljni farmeri u Belgiji (30. svibnja 2009.).

Luis Alvin Dej navodi primjer oponašanja samoubojstava i upozorava novinare da izvještavajući o takvim događajima trebaju izbjegavati dodjeljivanje statusa javne ličnosti samoubojici, pružanje pojedinosti o nesreći i unošenje romantičnih elemenata u priču. Nakon samoubojstva rock zvijezde Kurta Cobaina tri kanadska tinejdžera ubila su se na jednak način. U oproštajnom pismu žalili su samo što nisu imali pristup istoj puški kojom se on koristio.24 Slično se dogodilo u Hrvatskoj kada je jedanaest tinejdžera počinilo samoubojstvo u razdoblju od pola godine. Psihologinja Marija Baćan iz Poliklinike za zaštitu djece komentirala je tom prilikom: „Djeca u adolescentskoj dobi sklona su poistovjetiti se sa skupinom vršnjaka. Kod djece i mladih koji su psihički nestabilni, moguća je imitacija. Ako su djeca vidjela da se netko njihovih godina ubio, možda je to bio okidač koji je i njih pokrenuo u tome smjeru“. 25 To je takozvani Wertherov efekat. Naime, dokazano je da mediji mogu biti jedan od važnijih uzroka pri planiranju samoubojstva.

23 Mihaljinac Sanja, „ Djevojčice u prostituciji“ , „Vijesti“ (23.09.2008.) 24 Dej Luis Alvin, Etika u medijima, Medija centar, Beograd, 2004., str. 322. 25 P.M. Ž.K., D.M., U šest mjeseci u Hrvatskoj se ubilo 11 tinejdžera, url: http://www.24sata.hr/index.php?cmd=show_clanak&tekst_id=38981, (28.11.2007.)

ISTRAŽIVANJA

116

U Sloveniji je donesen zakon koji medijima zabranjuje da izvještavaju o samoubojstvima.

Paul Klite (1999.) pisao je da se događaji u televizijskim vijestima prikazuju na takav način da izazivaju lančanu reakciju ubojstava, terorizma i nasilja na radnome mjestu. Ozloglašeni počinitelji mogu motivirati na oponašanje.

Većina teoretičara slaže se da su problemi na ekranu i u stvarnom životu povezani. Nasilje na ekranu izaziva nasilje u životu, pušenje i alkohol na ekranima potiču porast konzumenata alkohola i cigareta u stvarnosti.

Brojna istraživanja dokazala su vezu između agresivnog ponašanje i depresije u djece i adolescenata (Hops, Lewinsohn, Andrews, Roberts, 1990; McConaughy & Skiba, 1993; Rhode, Lewinsohn, Seeley, 1991). Teoretičari smatraju da neodgovarajuće ponašanje pojedinca odbija ljude i izaziva negativne procjene. Takva iskustva čine ljude kritičnim prema sebi i vode u depresiju.26

Direktor psihijatrijske bolnice dr. Aleksandar Tomčuk ističe: „Današnji način života postavlja sve veće zahtjeve koje pojedinci često doživljavaju kao stresne, u manjem ili većem opsegu. Adaptabilni potencijali pojedinaca se razlikuju, te osobe koje nisu u mogućnosti da ovakve situacije prebrode na najbolji način izložene su riziku da obole od nekih psihičkih poremećaja. Svakodnevica nosi obilje stresnih situacija, što je karakteristika zemalja u tranziciji, od čak životno ugrožavajućih u proteklom desetljeću do egzistencijskih problema u sadašnjem trenutku. To može prouzročiti socijalno udaljavanje, krizu obiteljskih i prijateljskih odnosa, emocionalnu otuđenost i nemogućnost da se čovjek samostalno nosi s vlastitim problemima“.27 Dr. Tomčuk upozorava da prema nekim predviđanjima SZO-a, depresija će, poslije koronarnih bolesti, biti po učestalosti druga bolest u svijetu do 2020. godine.

Svi navedeni primjeri dokazuju da mediji daju ideje za oponašanje, što često izaziva tragedije. Stoga bi mediji trebali dobro razmisliti te postaviti granice do kojih mogu ići u izvještavanju.

26 Morrow Michael, Hubbard Julie, McAuliffe Meghan, Rubin Ronnie, Bearing Karen, Childhood, aggression and peer rejection: The mediational model revisited, url: http://jbd.sagepub.com/cgi/content/refs/30/3/240, (27.03.2009), str. 240. 27 Popović M.D, Porast psihičkih poremećaja, (10.10.2008.)

Ružić

117

Literatura

Dej Luis Alvin, Etika u medijima, Medija centar, Beograd, 2004. Kelner Daglas, Medijska kultura, Clio, Beograd, 2004. Maširević Ljubomir, Film i nasilje, Gradska narodna biblioteka, Zrenjanin, 2008. Znanstveni članci Morrow Michael, Hubbard Julie, McAuliffe Meghan, Rubin Ronnie, Bearing Karen, Childhood, aggression and peer rejection: The mediational model revisited, url: http://jbd.sagepub.com/cgi/content/refs/30/3/240, (27.03.2009) Surette Ray, Self Reported Copycat Crime Among a Population of Serious and Violent Juvenile Offenders, url: http://cad.sagepub.com/cgi/content/refs/48/1/46, (25.03.2009.)

Novinski članci

Lewis Leo, Tokio knifeman Tomohiro Kato recorded murder blog before rampage, url: http://www.timesonline.co.uk/tol/news/world/asia/article4094961.ece (10.06.2008.) Mihaljinac Sanja,„ Djevojčice u prostituciji“, „Vijesti“ (23.09.2008.) O’ Neill Sean, Angelic looking boy 12, at risk of being lured into extrim, url: http://www.timesonline.co.uk/tol/news/uk/crime/article4212829.ece (26.06.2008.) Popović M.D, Porast psihičkih poremećaja, „ Dan“(10.10.2008.) P.M. Ž.K., D.M., U šest mjeseci u Hrvatskoj se ubilo 11 tinejdžera, url: http://www.24sata.hr/index.php?cmd=show_clanak&tekst_id=38981, (28.11.2007.)

ISTRAŽIVANJA

118

Pfeiffer Tom, Morrocan boy latest victim of deadly Saddam game, www.alertnet.org/thenews/newsdesk/L18907690.htm, (18.01.2007.) Хмельницкая Екатерина, В числе поджигателей машин милиция называет подростков, алкоголиков и психически больных, url: www.rg.ru/2008/06/24/podzhog.html (24.06.2008.) „Мальчик летел в Москву в крыле самолета“ url: http://www.dni.ru/news/incidents/2007/9/24/117704.html (24.09.2007.) Под Москвой мальчик выпал из самолета“ url: http://www.dni.ru/news/incidents/2007/10/22/120043.html, (22.10.2007.) „Piromani moraju odležati izrečene kazne“, url: www.javno.com/.../prodi--piromani-moraju-odlezati-izrecene-kazne_73956 (23.08.2007.) „Подростки стали поджигателями из-за щумихи в СМИ“ url: http://news.mail.ru/incident/1802949 (05.06.2008.) „У Пичушкина могут появиться последователи“, url: http://maponz.info/index.php?option=com_content&Itemid=67&id=939&task=view (31.10.2007.) „Подражатель битцевского маньяка вышел на охоту“, url: http://www.tden.ru/articles/incident/017505/, (20.09.2007.) Насмотревшись «Ералаша» дети «заминировали» школу (Украина)“ url: http://news.mail.ru/society/1251619 (07.02.2007.) Teenager arrested in New York City Starbucks Blast, url: http://www.foxnews.com/story/0,2933,532828,00.html (15.07.2009.) Mechele Linehan Sentenced to 99 Years for Shooting Death of Fiance, url: http://www.transworldnews.com/NewsStory.aspx?id=42122&cat=0 (04.03.2008.) Британский студент путешествовал по миру в компании с садовым гномом, url: www.lenta.ru/news/2008/08/12/gnome/, (18.08.2008.)

Ružić

119

Members of Shannon’s „family“ begged for money from the Madeleine McCann fund, url: http://www.dailymail.co.uk/news/article-557962/Members-Shannons-family-begged-money-Madeleine-McCann-fund.html (08.04.2008.) Prank leaves stapler feeling right jackass, url: http://www.guardian.co.uk/media/2007/jan/08/broadcasting.uknews2 (08.01.2007.) „Телешоу вдохновило безработного на похищение бизнесмена“ url: http://news.mail.ru/incident/2344312, (03.02.2009.) Cops:Indiana Teen Plotted School Massacre, url: http://www.cbsnews.com/stories/2008/06/04/national/main4151498.shtml?source=related_story, (23.07.2009.) The Nebraska gunman: Robert Hawkins,url: http://www.guardian.co.uk/world/2007/dec/06/usa.usgunviolence2 (06.12.2007.)

121

ARTICLES

UDK 659:316.77 (121-132)

Ante Gavranović∗

Credibility – The Base of Media

Activity

Public Relations and Influence of Credibility Summary Credibility in communication is a very significant element of business (and any

other) policy and it becomes a key success factor. Lies, cover-ups, manipulation and showing nothing but “a good side of story”

are designated by professionals as credibility “killers”. The role of public relations in creating media is constantly growing and there is a latent danger of press content, particularly specialized ones, to become filled with PR material. The relation between media and PR is constantly changing and getting new forms; thus it is very important to keep controlling those inter-relations as they could become their own opposition. Moreover, there are efforts for PR to become too important in entire media space.

Key words: credibility, media, PR, communication, new social values

∗ Author is a journalist and a media analyst

ČLANCI 122

ČLANCI

UDK 659:316.77 (121-132)

Ante Gavranović∗

Vjerodostojnost – temelj medijskog

djelovanja

PR i utjecaj na vjerodostojnost Sažetak Vjerodostojnost u komunikaciji veoma je značajan element poslovne (i svake

druge) politike i prerasta u meritoran faktor uspješnosti. Laži, zamagljivanje činjenica, manipulacije i prikazivanje samo 'lijepog lica'

stručnjaci označavaju kao 'kilere' vjerodostojnosti. Uloga odnosa s javnošću u kreiranju medija stalno raste i postoji latentna opasnost da najveći dio sadržaja tiskovina, napose onih specijaliziranih, bude ispunjen PR materijalom. Odnos između medija i PR-a stalno poprima nove oblike i veoma je važno stalno kontrolirati te međuodnose, jer realno prijeti opasnost da se oni pretvore u svoju suprotnost. To više što zaista postoje nastojanja da PR zadobije previše važno mjesto u ukupnom medijskom prostoru.

Ključne riječi: vjerodostojnost, mediji, PR, komunikacija, nove društvene vrijednosti.

∗ Autor je novinar i medijski analitičar

Gavranović 123

Uvod Mnoga istraživanja pokazuju da ljudi sve manje vjeruju medijima. Samo

četvrtina građana smatra da vlade, uprave, poduzeća ili organizacije svoj auditorij, zaposlenike i javnost, zaista otvoreno obavještavaju o pravom stanju stvari i događaja. Snažan potres na svjetskom financijskom i gospodarskom tržištu, koji je prouzročio možda najveću krizu u povijesti, izazvala je ponajprije upravo lažna obaviještenost. Cijenu te lažne informiranosti netko zaista visoko plaća.

I mediji su osjetno pridonijeli stvaranju lažne slike svijeta financija, a onda i ukupnog gospodarskog stanja u većini zemalja. Dijelom su suodgovorni za nastanak krize.

„Lijepo lice“ kao kiler vjerodostojnosti U uvjetima kad se vjerodostojnost informacija i poruka smatra

temeljem ukupnog društvenog i poslovnog djelovanja to su porazne činjenice. Laži, zamagljivanje činjenica, manipulacije i prikazivanje samo 'lijepog lica' stručnjaci označavaju kao 'kilere' vjerodostojnosti.

Uloga odnosa s javnošću u kreiranju medija stalno raste i postoji latentna opasnost da najveći dio sadržaja tiskovina, napose onih specijaliziranih, bude ispunjen PR materijalom. Odnos između medija i PR-a stalno poprima nove oblike i veoma je važno stalno kontrolirati te međuodnose. Naime, realno prijeti opasnost da se oni pretvore u svoju suprotnost. To više jer zaista postoje nastojanja da PR zadobije previše važno mjesto u ukupnom medijskom prostoru.

To traži i neka pojašnjenja. U svakom društvu manje ili više postoje profinjeni mehanizmi utjecaja na javno mnijenje. Svaka relevantna društvena skupina – bez obzira na to je li riječ o političkim, socijalnim ili gospodarskim okvirima - nastoji nametnuti svoj 'dio istine', pa se u tu svrhu služi i različitim metodama i argumentima. PR je nesumnjivo najizrazitija i najviše rasprostranjena metoda utjecaja na javnost i javno mnijenje, pa ne čudi da PR uzima sve više maha u medijskom predstavljanju.

Odnosi s javnošću, bez obzira na to o kojem dijelu javnosti se radi, značajan su dio ukupnih aktivnosti kojima je konačni cilj nekakva društvena

ČLANCI 124

integracija s naglaskom na uskim interesima određenih ciljnih ili interesnih skupina. Moramo pritom shvatiti da živimo u svijetu interesa, gdje pojedinac ili pojedine društvene skupine gotovo potpuno gube utjecaj. Živimo u svijetu gdje samo jači i moćniji određuju pravila igre te mjerila ponašanja i djelovanja. Svijet interesa i svijet nasilja ulaze u nasilnu preraspodjelu svih odnosa, stvarajući nove društvene vrijednosti.

Važnost odnosa s javnošću za stvaranje objektivne i prihvatljive slike i javnog mnijenja kao najvišeg izraza demokratizacije svakoga društva raste geometrijskom progresijom. Sve češće se od profesionalaca u PR-u traže odgovori na mnoga otvorena i kritička pitanja, posebno u upravljanju poduzećima ili društvom u cjelini. Pitanje je koliko su tome dorasli.

Uloga javnosti je, često i zloporabom utjecaja PR-a, svedena na ogoljenu manipulaciju. S druge strane, upravo je javnost često jedina brana koja nastoji izboriti i očuvati društveni i socijalni identitet svakoga društva, bez obzira na šire implikacije i procese koji se danas ostvaruju u svakom društvu i svijetu u cjelini. Medijima i novinarima nije jednostavno prepoznati uvijek te često i prikrivene interese, pa je potrebno mnogo znanja i osobne sigurnosti da se vješto izbjegnu sve zamke.

Opasnosti stapanja novinarstva i PR-a Budući da se sve više naziru elementi stapanja novinarstva i PR-a, važno

je stalno proučavati te odnose i tražiti rješenja da jedno ne našteti interesima drugog, odnosno da se ne izgubi smisao informacije.

«Odnosi s javnošću ne znače u praksi ništa drugo nego ostvarenje

interesa naručitelja. S time nije povezano nikakvo negativno vrednovanje. Kad bismo željeli ostati pri traženom razlikovanju propagande i odnosa s javnošću, morali bismo u svakom pojedinačnom slučaju preispitivati motivaciju, etički integritet naručitelja. Zavaravanje i prikrivanje karakteristična su obilježja odnosa s javnošću. PR je igra kojoj je cilj utjecati na javno mnijenje. Benjamin Franklin je rekao kako je «polovična istina često velika laž». Pritom je važno pitanje: Što je uopće istina?»

Zanimljiv je stoga i odnos novinarstva i odnosa s javnošću.

Gavranović 125

«Nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. Neki autori smatraju da je to igra bez brojeva: ako raste utjecaj PR-a, manji je utjecaj novinarstva i obrnuto. Mnogi to smatraju stanjem stalnog dvoboja, u kojem su mediji pozitivni (jer služe općem dobru), a PR-i negativni (jer služe partikularnim interesima). To je previše uopćeno, ali realno prijeti opasnost da se kroz politički (i druge oblike) PR-a izgubi autonomija postupanja u medijima. To se posebno odnosi na 'spin doktore', koji imaju sve važniju ulogu u političkim kampanjama. Posebno u kriznim slučajevima dolazi u pitanje vjerodostojnost PR-a. Analitičari smatraju da PR često zamjenjuje novinarska istraživanja i dovodi do nekritičkog izvještavanja. Dodatna istraživanja pokazala su da su PR aktivnostima zadovoljni uglavnom novinari s televizije, radija, sportski novinari te novinari lokalnih medija. To se osobito odnosi na posebna područja poput znanosti, kompjutorske tehnike, tehnologije i slično. PR izvješća dobro su došla, čak su i poželjna. Veoma kritički se prema priopćenjima za javnost odnose novinari časopisa i online medija te ekonomski novinari. Ponude koje u tom smislu dolaze od PR agencija ili službi često se smatraju suvišnim i one opterećuju redakcije».

Otkud tako različito stajalište novinara prema PR-u? U procjepu su različite skupine: agencijski novinari ili novinari kulturnih rubrika, oni koji rade u novinama s pretežnim oglasnim sadržajem, zatim u zabavnim medijima ili medijima za lifestyle, vide u PR izvješćima dragocjenu pomoć, bilo kao izvor informacija ili poticaj na izbor tema, a osobito kao uštedu vremena potrebnog za dodatno istraživanje. Tu ima i kritičkog sagledavanja, ali je u biti odnos povoljan. Politički novinari su poseban slučaj. Rijetki ozbiljni analitičari vide korist i potrebu u PR izvješćima. No, u odnosu na ranija istraživanja, novinari danas imaju mnogo više PR kontakta i priznaju potrebu ponude PR-a kao koristan izvor informacija. Pojedinci tvrde kako je utjecaj PR-a na njihov novinarski rad veoma ograničen, ali istodobno smatraju da je opći utjecaj PR-a na novinarsku struku sve izrazitiji.

«Znakovit je primjer Wall Street Journala. Jednog dana, konkretno 4. listopada 1980., objavljeno je u WSJ 111 vijesti vezanih uz kompanije. Čak 72 posto tih vijesti bilo je zasnovano na priopćenjima za javnost. Štoviše, brojna izvješća preuzeta su u cijelosti, bez novinarske obrade, a mnoga i s potpisom redakcijskog novinara («By a WSJ Staff Reporter»).

Možemo li iz toga zaključiti da PR sve više zamjenjuje novinarstvo? Odgovor je – DA! Naime, mnogi komunikolozi odnos novinarstva i PR-a vide kao parazitski. Tako neki smatraju da nije problem u tome što se novinarstvo i PR u određenim područjima međusobno dopunjavaju i zapravo podupiru, nego

ČLANCI 126

u tome što se na dijelovima medijskog sustava stapaju. Gube se granice, što je štetno s društvenog stajališta. Pada, međutim, i vjerodostojnost medija jer se uvelike gubi samostalnost i neovisnost novinara u kritičkom izvještavanju. Zapažen je trend da PR menadžeri sve češće pokušavaju komunikacije usmjeravati tematski, terminski i preko instrumenata kontrole, ali ipak su selekcija, prezentacija i komunikacijska snaga (još uvijek) na strani novinarstva.

«Za novinare su aktualnost, interes recipijenta i vrijednost vijesti središnje pitanje. Za PR su, međutim, pozornost, odobravanje i efekt imidža dominantni elementi. Dok novinari rade na sadržaju, PR-ovci djeluju na strateškoj osnovici. Postoji čvrsta strukturalna veza između novinarstva i odnosa s javnošću, često i međusobna ovisnost. Iako PR i novinarstvo slijede različite ciljeve, postoje uske veze poput 'prijateljskih neprijatelja'. Novinarstvo i PR igraju igre s vlastitim pravilima. Međutim, utječu na međusobna pravila igre po cijenu da zbog toga mijenjaju vlastita pravila».

Novi poredak društvenih vrijednosti Brojne analize i studije ključnih elemenata uspješnosti neke tvrtke (ili

udruge, političke organizacije, političke stranke) uvijek iznova pokazuju da se, usprkos globalizaciji i nepovoljnim razvojnim smjerovima koja ona nosi sa sobom u razaranju uspostavljenih društvenih vrijednosti ipak stvara novi poredak tih vrijednosti, koji prerasta u određena 'pravila igre'.

Istaknu bih stoga rezultate studije koju je izradila Komisija za vrijednosne sustave zajedno sa Institutom za primijenjena znanja u Koelnu. Rezultati se temelje na anketiranju 500 rukovoditelja u Njemačkoj i njihovu poimanju vrijednosnog sustava.

Šest elemenata je istaknuto kao temelj u uspostavi takvog sustava vrijednosti:

• odgovornost • povjerenje • respekt • integritet • održivost i • hrabrost

Gavranović 127

Iz te, ali i drugih studija i analiza na zadanu tematiku, proizlazi da vjerodostojnost u komunikaciji prerasta u veoma značajan element poslovne (i svake druge) politike i prerasta u meritoran faktor uspješnosti. Naime, vjerodostojnost raste i cvjeta na tri čvrste osi: osim temelja na kojem počiva, ona utječe na sukladnost u ukupnom djelovanju kao i na stalnost poruke koju odašilje prema javnosti.

Studija «Vjerodostojnost – faktor uspješnosti za poslovnu komunikaciju» koju je izradilo Sveučilište Hohenheim ide korak dalje i unosi više svjetla u sam pojam vjerodostojnosti. Prof. dr. Claudia Mast je tako pomnim istraživanjem i anketiranjem većeg broja odgovornih ljudi u velikim i srednjim tvrtkama, neprofitnim organizacijama i PR agencijama, pokušala pobliže odrediti pojam vjerodostojnosti u poslovnoj komunikaciji.

Zašto je potrebno pobliže definirati taj pojam koji je potpuno jasan? Pokazalo se da je vjerodostojnost ipak pojam s mnogo lica i naličja. U stručnoj literaturi često se spominje i ističe. Konkretno, uspostava i izgradnja trajnijih, stabilnih odnosa između novinara i glasnogovornika ili PR agencija važna je kao i povjerenje između tvrtke, radnika, potrošača i ulagača. To znači da je vjerodostojnost značajan temelj za međuljudsku komunikaciju. Dugoročne interaktivne komunikacije osiguravaju manevarski prostor djelovanja, a vjerodostojnost je značajan temelj za međuljudsku komunikaciju. Konačno, upravo na vjerodostojnosti nastaju daljnje veze poput Goodwilla, povjerenja i stabilnih odnosa.

Temeljni kameni vjerodostojnosti su: transparentnost, istinitost, autentičnost.

Pritom transparentnost ima odlučujuću ulogu. Transparentna i otvorena komunikacija pridonosi trajnijoj vjerodostojnosti tvrtke ili organizacije, a na temelju toga se dodatno stvaraju pojmovi poput opravdanosti i povjerenja.

Istinitost stavlja u prvi plan pozornosti poštenje u izrazu i djelovanju. Ono što se kaže mora odgovarati istini. Pouzdane, povjerljive i iskrene informacije ne nastaju na varanju ili pokušajima zavaravanja medija.

«Never lie to the press!» Autentičnost odražava način i oblik komunikacije. Kako se prenose

informacije i poruke? Kako poduzeće ili organizacija čuvaju svoju 'istinu' a da pritom ne gube obraz ili zapadnu u dodatne neprilike u pogledu vjerodostojnosti?

Još su, osim spomenuta tri stupa vjerodostojnosti, dva elementa jako važna. To su usuglašenost riječi i djela i konzistentnost poruka.

ČLANCI 128

Vjerodostojnost - temelj svake komunikacije Usuglašenost riječi i djelovanja na najbolji način pokazuju koliko je

pojam vjerodostojnosti stvarno prisutan u poslovnoj komunikaciji. U vremenu multimedijalnih komunikacija odstupanja od riječi i djelovanja brzo dolaze do izražaja i svakako pridonose gubitku povjerenja, a time i ugrožavaju vjerodostojnost.

Istodobno, konzistentnost u porukama značajno pridonosi porastu vjerodostojnosti i povjerenja. Kontinuitet stvara bazu za stabilnost odnosa, povjerenja i međusobnog poštovanja. Otvorena komunikacija može samo povećavati stupanj povjerenja i vjerodostojnosti. S druge strane gdje ne postoji međusobno povjerenje i vjerodostojnost postoji realna opasnost da u komunikacijama dolazi do 'praznina' koje se nikada više ne ispunjavaju.

Ukratko, tenor cijele studije svodi se na sljedeće: Vjerodostojnost je temelj i cilj svake, a posebno poslovne komunikacije. Onaj tko se pridržava pet temeljnih postavki na kojima počiva vjerodostojnost informacija ili poruka svakako stječe veliku prednost u uspostavljanju trajnijih odnosa s osobama, poduzećima i organizacijama.

Poznato je da se u posljednje vrijeme u sve većoj mjeri pojavljuju blogovi kao oblik komunikacije i novi medij. Zbog pomanjkanja mehanizama kontrole mogućnost manipuliranja informacijama i porukama je osjetno povećana, što može ozbiljno ugroziti upravo pojam vjerodostojnosti, odnosno sve elemente na kojima ona počiva. Kako tome doskočiti? Zanimljiv je primjer IBM koji ne analizira samo ono što se pojavljuje u blogovima, a odnosi se na njihovo djelovanje, već pokušava animirati vlastite suradnike da se uključe aktivno u blog-pozornicu. U firmi očekuju da će takav pristup povećati vjerodostojnost IBM-a i stvarati prijateljsku klimu između stručnjaka i potrošača.

PR agencija Edelmann već godinama u svojoj studiji «Trust Barometer» prikazuje stanje na području opinion makera i povjerenja i vjerodostojnost institucija, poduzeća i medija. Posljednja takva studija prezentirana je na ovogodišnjem Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, a odnosi se na vjerodostojnost weblogova. Pokazalo se, naime, da ljudi više vjeruju blogovima nego tradicionalnim medijima ili vladama pojedinih zemalja. Ipak, vjerodostojnost blogova stoji još uvijek na veoma klimavim nogama. Ne samo da tvrtke pokušavaju preko blogova plasirati određene informacije već se sve češe pojavljuju i oblici 'puzajuće propagande' i time se ovaj medij

Gavranović 129

zloupotrebljava. US agencija Pay per Post plaća blogerima 5 dolara za unos. Istinski webbloggeri to poistovjećuju sa svodništvom i osuđuju ih kao «Blog-štajgu»

Novi izazovi Opravdano se otvara pitanje zašto se PR aktivnosti nekog poduzeća

uopće žele umiješati u kakofoniju koja nastaje tržištem konverzacije. Recimo popularni Web 2.0 praktično u cijelosti bazira na konverzaciji, što je vidljivo usporedimo li sadržaje bogova, twittera, društvenih mreža (social networks) i sadržaja namijenjenih potrošačima ove vrste medija.

Razloge uključivanja poduzeća u tu 'kakofoniju', kako je naziva dr. Thomas Pleil, profesor PR na studiju online novinarstva i znanstvenog novinarstva na Visokoj školi u Darmstadtu, leže u činjenici da se unutar te 'kakofonije' mogu odigrati relevantne stvari za samo poduzeće. U svakom slučaju, praksa pokazuje da ta vrsta 'konverzacije' postaje sve zanimljivije odredište, jer se sve više potrošača obavještava preko interneta o proizvodu. Poduzeća jednostavno moraju pratiti što se o njima objavljuje u blogovima, o čemu se raspravlja i koja se pitanja otvoreno postavljaju. Druga je stvar njihova odluka da se aktivno uključe u taj proces ili ne. Činjenica jest da mnoga poduzeća još uvijek veoma teško prihvaćaju promijenjene uvjete komunikacija u mrežnoj kulturi medija. Novi mediji , veoma agresivni i bez realnih mogućnosti kontrole, za PR timove potpuno su novi izazovi.

Postoji tendencija da suradnici prerastaju u komunikatore, a PR-i u njihove trenere. Na području neprofitnih organizacija to je već odavno slučaj; poduzeća se još uvijek boje takvog pristupa. Ta činjenica proizlazi i iz teško stečenog položaja PR-a i njihove 'nedodirljivosti'.

Otvoreno je pitanje kontrole i njezina gubitka. Želi li poduzeće to ili ne želi. Ono može potencijalno postati predmet rasprave User online prakse. Njezino Visočanstvo Informacija u web 2.0 faktički se gubi. Zamislimo što to znači npr. u kriznim komunikacijama jednog poduzeća? Praksa pokazuje da su u kriznim trenucima u informiranju učinkoviti samo najviši stupanj transparentnosti i brzog tempa. Poduzeće u kriznoj situaciji mora posve otvoreno komunicirati s medijima i javnošću, kako bi osiguralo potrebnu vjerodostojnost. Time svakako rastu zahtjevi za procesima kriznog

ČLANCI 130

komuniciranja. Još važniji faktor je krizna prevencija, gdje je uloga PR timova da pripreme scenarije za sve realne i nerealne mogućnosti koje se mogu pojaviti.

Opasnost manipulativnih informacija Već sam istaknuo da se u novim medijima javljaju i manipulativne

informacije. Medijske redakcije sve su češće s tom pojavom, koju su detektirale. Kako u tim uvjetima poduzeće može ipak zadržati vjerodostojnost? Jednostavno – ne smije manipulirati! To možda zvuči naivno, ali najbolje je osiguranje za vlastiti proizvod i prihvatljivo stajalište prema zaposlenicima i dobavljačima. PR najčešće manipulira kad nešto nije u redu. Ne radi se samo o određenom proizvodu, nego najčešće o prilagodljivosti promijenjenim uvjetima na medijskom tržištu.

Jedna od 'vrućih tema' je i medijsko partnerstvo. Recimo, časopis «Werben / verkaufen“ nedavno je postavio provokativno pitanje: Koliko su mediji koruptivi?» To je teško odrediti, iako smo svi svjesni da toga ima. U kojoj mjeri je korupcija ušla u novinarstvo, možemo ipak samo nagađati. No, značajnije od toga je nešto drugo: riječ je o padu novinarske kvalitete, osnovne značajke neovisnog novinarstva. U redakcijama se smanjuju proračuni za novinarska putovanja, pa se mnoge redakcije stavljaju u nezavidan, ovisan položaj o svojim medijskim partnerima.

Novinarstvo i PR su veoma važne funkcije, ali ne bi se smjele stapati u jednu. Tu mora postojati jasno razgraničenje, osobito ako je riječ o partikularnim interesima. Medijskom sustavu se time oduzima dio vjerodostojnosti, a ako je u to umiješan PR, stvar postaje još ozbiljnija društvena tema. To nije u interesu novinara, ali ni PR.

Zbog toga je važno razlikovati tri vrste vjerodostojnosti: stvarna, primijenjena i hinjena vjerodostojnost. To se posebno jasno odražava i razlikuje npr. kod testiranja novih automobila i novinara koji prate taj sektor, ali i na drugim područjima.

U svakom slučaju, najvažniji temelj dugoročne suradnje jest međusobno povjerenje, poštovanje i spremnost za sagledavanje svake negativne pojave koja ugrožava vjerodostojnost.

Već smo spomenuli kako je američki državnik i veliki poštovatelj novina Benjamin Franklin volio isticati da je «polovična istina često velika laž». Veliki njemački filozof Friedrich Nietsche jednom je pak izgovorio rečenicu

Gavranović 131

kojoj pravo značenje otkrivamo svakog dana iznova: Sve istine koje se prešute, postaju otrovne.» Pritom je važno pitanje: Što je uopće istina i kako doći do nje?»

Parole pod kojima su nastajali prvi mediji – sloboda izražavanja, sloboda pisanja, postulati istinitosti, točnosti, objektivnosti ili korektnog i fer izvještavanja - dovedeni su, nažalost, ozbiljno u pitanje. Komercijalizacija medija uzima sve više maha i pred njom padaju novinarski standardi, novinarska etika i novinarski profesionalizam. Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju pomanjkanje onoga što nazivamo društvenim, civiliziranim dijalogom. A put do civiliziranog i demokratskog društva praktički je nezamisliv bez širokog društvenog dijaloga, u čemu mediji imaju veoma važnu ulogu. Jer, društveni dijalog zapravo je svojevrstan put do zamišljene istine.

Uzdrmano povjerenje u medije Na drugom Media Forumu za Jugoistočnu Europu, održanom potkraj

2008. u Sofiji o temi «Mediji i demokracija – profesionalni standardi i obrazovanje novinara», opetovano je istaknuto kako samo kvaliteta, odgovornost i vjerodostojnost mogu očuvati povjerenje u medije kod čitateljstva, gledateljstva i slušateljstva.

U svakom slučaju, najvažniji temelj dugoročne suradnje jest međusobno povjerenje, poštovanje i spremnost da se sagledava svaka negativna pojava koja ugrožava vjerodostojnost.

U stvaranju javnog mnijenja važno je u obzir uzeti nekoliko činjenica: • moramo biti uvjerljivi kako bi nam se vjerovalo • da bi nam se vjerovalo, moramo imati vjerodostojnost • da bismo imali vjerodostojnost, moramo govoriti istinu.

To su temeljni postulati rada u medijima, kojima se mnogi zaposlenici i sami mediji na neki način moraju vratiti. Pritom valja istaknuti da je najveće priznanje koje neki novinar može steći u svojoj sredini ipak ono da mu publika zaista vjeruje. Međutim, sve novije ankete o povjerenju u medije pokazuju da nas u tome pogledu očekuje još mnogo posla. Previše šansi u stvaranje potrebne vjerodostojnosti je prokockano.

ČLANCI 132

Literatura

Gavranović, Ante: Mediji – mitovi i stvarnost, Sveučilišna knjižara, Zagreb 2009. Gavranović, Ante, Ugled novinara i vjerodostojnost medija, izlaganje na Međunarodnom simpoziju „O imidžu i ulozi novinara u široj društvenoj percepciji“, Dubrovnik, 1999. Kaiser, Ulrike, glavna tajnica Njemačkog saveza novinara, izlaganje na međunarodnoj konferenciji „U sjeni javnosti, medija i korupcije“, Berlin, 28. 10. 2004., u organizaciji Transparency International Deutschland Kunczik, Michael, profesor na odsjeku za novinarstvo Sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu u razgovoru za poseban prilog PR – Odnosi s javnošću, LIDER/Binoza Press, studeni 2007 Malović, Stjepan, Mediji i društvo, ICEJ, Zagreb 2007 Mast, Claudia: studija „Vjerodostojnost – ključ komunikacije“, Sveučilište Hohenheim u Stuttgartu, Njemačka, 2006. Pleil, Thomas, profesor za PR i znanstveno novinarstvo na Visokoj školi u Darmstadtu, intervju „Vjerodostojnost & kultura diskutiranja“ (Blogpiloten, 28. siječnja 2008.), autor knjige „Online PR u WEB 2.0“ Rakela Mirjana, Vjerodostojnost medija, objavljeno na Radio Slobodna Europa 16. Veljače 2008. Studija o vjerodostojnosti blogova „Edelman Trust Barometer“, prezentirana na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, veljača 2009. Svake godine tu studiju izrađuje PR tvrtka Edelman, Njemačka Zbornik radova, urednik Malović, Stjepan: Vjerodostojnost novina, ICEJ, Zagreb 2007.

133

UDK 06:628.1 (133-156)

Majda Tafra-Vlahović∗

The Value of Cross-sector

Partnership: A Case1

Summary The aim of the research was to investigate how can a company contribute

to empowering communities for water preservation through a cross-sector partnerships for sustainable development. The empirical research provided evidence of success of the particular value added partnership for sustainable development. It was not only cross-sector but also cross national partnership, the quality which particularly added synergistic value to the project on the global level. The partnership had three strategic thrust: awareness raising, capacity building and education and spanning the boundaries of national and supra-national systems that enhance its synergistic effect. Stakeholder approach, collaboration, information exchange; two-way symmetrical communications, building partnership networks and cost effectiveness or value for money were adding values.

Key Words: cross-sector partnership, sustainable development, water preservation, empowering communities, stakeholder approach

∗ The author has PhD and she is an assistant professor at University of Dubrovnik 1 This text is the original wider version of an unpublished research conducted within the author`s postgraduate studies «Cross.-sector Partnership for Sustainable Development» at the University of Cambridge, UK, 2006/2007 and represents a reference work with the authority of public presentation. Ovaj tekst je originalna šira verzija teksta neobjavljenog istraživanja provedenog u okviru autoričina postdiplomskog studija «Cross.-sector Partnership for Sustainable Development» na Sveučilištu u Cambridgeu 2006/2007 godinu, te predstavlja referentni rad s ovlaštenjem javnog predstavljanja.

ČLANCI

134

UDK 06:628.1 (133-156)

Majda Tafra Vlahović∗

Vrijednost među-sektorskog partnerstva: studija slučaja

Sažetak Cilj rada je bio istražiti kako tvrtka putem među-sektorskog partnerstva može

doprinijeti osposobljavanju lokalnih zajednica za očuvanje vodnog fonda. Empirijsko je istraživanje pružilo dokaze o uspješnosti jednog partnerstva za održivi razvoj s dodanom vrijednošću. To nije bilo samo među-sektorsko već i među-nacionalno partnerstvo što je kao kvaliteta dodalo osobitu sinergijsku vrijednost projektu na globalnoj razini. Partnerstvo je imalo tri strateška uporišta: osvještavanje, osposobljavanje i obrazovanje, uz to premošćivanje međa nacionalnih i supra-nacionalnih sustava koje je osnažilo sinergijski učinak. Pristup interesnih skupina, suradnja, razmjena informacija, dvosmjerna simetrična komunikacija, izgradnja partnerskih mreža i financijska učinkovitost odnosno vrijednost za novac bile su dodane vrijednosti.

Ključne riječi: među-sektorsko partnerstvo, održivi razvoj, očuvanje vodnog fonda, osposobljavanje zajednica, pristup interesnih zajednica

∗ Autorica je doktorica znanosti i docentica Sveučilišta u Dubrovniku

Tafra-Vlahović

135

The Background and the Context Partnerships do matter. Since the 1990s, partnerships between

business and NGOs have become commonplace (Schiller, 2005). Through dialogue, NGOs and businesses are moving from confrontation and limited corporate philanthropy to finding new ways of influencing each other (Holliday et. al., 2002). Now both organizations seek to solve an environmental problem associated with the company's core business without waiting for a government mandate” (Prickett, 2003).

Why do businesses do it? Is it the external social pressure, the greenwash, the reputation, the pressure of the demand for constant growth? To go a step further and paraphrase Charles Handy` s question, what is the business for? Is it simply that business needs to make money in order to do good as Handy seems to think (2003) and partnership had proved to be an efficient way to serve this goal? Each business on its way through partnership building faces all of these and many other questions. The two most common reasons that CEO of companies involved in partnerships gave in The 2004 Global Corporate Citizenship Initiative survey as reported in Partnering for Success by the World Economic Forum (2005) were: committing to the company’s own values, principles, policies and traditions; and protecting corporate reputation and brand. In addition, the CEOs who support the Global Corporate Citizenship Initiative stressed that successful stakeholder relations help leverage resources and networks of business operations and thus enable businesses to be more effective in their social and environmental impact.

Put together, the reasons behind business engagement may turn to be purely “business” although the impact of this engagement may turn to be socially beneficial thanks to business engagement and the synergy of partnership that, going “backwards” affects the business and its initial reason for partnering. It is the curve of this process that deserves to be reviewed as the framework of this research, from the effects on the beneficiaries to the effects on the partners, particularly business as the partner undergoing most scrutiny and suspicion in the process

ČLANCI

136

The Green Danube Partnership In 2005 Coca-Cola HBC and The Coca-Cola Company started an

ongoing collaboration with the International Commission for the Protection of Danube River (ICPDR) titled The Green Danube Partnership. In June 2005, the ICPDR singed a Memorandum of Understanding with The Coca-Cola Company and Coca-Cola HBC Bottling Company S.A. (Coca-Cola HBC), for the joint protection and preservation of the Danube River. An extensive range of activities have been initiated as a result with the aim to promote public awareness (Danube Day Celebrations) and support conservation projects in the countries in which The Coca-Cola Company and CCHBC have operations (Austria, Bulgaria, Hungary, Romania, Serbia, Slovakia, Ukraine). A series of events evolved that were related to the annual Danube Day celebrations in a number of countries along the Danube River and its subsidiaries and various other activities were promoted. In 2006 within The Green Danube Partnership the Danube Box was created as a teachers` tool in awareness rising and sensitizing programmes for children. Danube Day is celebrated on June 29 throughout the Danube River Basin, along small creeks and large streams. The celebration pays tribute to the vital role the Danube and its tributaries play in people’s lives: providing water, food, power, recreation and livelihoods. Danube Day celebrated the peoples of the region and the wildlife.

The Green Danube Partnership has evolved fast due to the robust dynamism of Coca-Cola HBC and ICDPR which initiate collaboration with governments, institutions and organizations in a number of countries but also thanks to Coca-Cola HBC strategic orientation to water protection. Management in many countries in which CCHBC operates has launched a number of country specific actions along the lines of this strategy like protection of the Volga River or enabling Nigerian villages to obtain sources of drinking water. The undertaking has led to the development of a series of events particularly linked to annual Danube day celebration.

Tafra-Vlahović

137

Coca-Cola HBC Coca-Cola HBC2 (CCHBC) is one of the leading producers of non-

alcoholic beverages. It was formed in year 2000 after the merger between Hellenic Bottling Company and Coca-Cola Beverages. It now operates in 27 countries in Europe and in Nigeria. The company regularly publishes its sustainability report based on Global Reporting Initiative guidelines, now widely used by reporting companies. Achievements and impact in four key areas: market, workplace, environment and community are reported...

As the source and sustenance of all life and a vital element of its products, water features prominently in CCHBC`s commitment to sustainable environment. The company has explored various ways to collaborate with governments, NGOs, various international institutions and individuals in pursuing its goal to empower communities for water protection and preservation. Water is high on the company’s agenda not only as an element of all its products and a product itself but is viewed broadly as an endangered resource that requires stewardship and conservation.

International Cooperation on the Protection of the

Danube River (ICPDR) The Danube River basin is the most international river basin in the

world and the water quality is greatly affected by the activities of over 81 million people that inhabit nineteen countries through which Danube flows. Other main problems of the basin are excessive nutrients that are disturbing the ecological balance in the Danube and in the Black Sea. More than 80% of the length of the Danube is regulated and over 700 dams and weirs have been built along its main tributaries.

The International Commission for the Protection of the Danube River (ICPDR) is a transnational body, which has been established to implement the Danube River Protection Convention (www.icdpr.org). The ICPDR is formally comprised by the Delegations of all Contracting Parties to the Danube River Protection Convention, but has also established a framework for other organizations to join. As the organization reports on its web page,

2 Today under the name Coca-Cola Hellenic

ČLANCI

138

since its creation in 1998 the ICPDR has effectively promoted policy agreements and the setting of joint priorities and strategies for improving the state of the Danube and its tributaries which includes improving the tools used to manage environmental issues in the Danube basin. The goals of ICDPR are safeguarding the Danube’s Water resources for future generation and ensuring naturally balanced waters free from excess nutrients, reduced risk from toxic chemicals, healthy and sustainable river systems and damage free floods. Milestones in achieving the goals are some successes like: development of a cooperative strategy for setting up the Danube River basin management Plan, cooptation with stakeholders to build a common understanding of the sustainable use of the Danube, facilitation for funding of 45 investment in waste water treatment, development of an emission inventory for pollution, operation of a basin wide emergency warning system, launch of Danube day on June 29 inaugurated in 2004 which has so far included more than 100 events held basin-.wide to raise awareness and strengthen «Danube Solidarity» (Active for the Danube River Basin).

Methodology Both partners in this partnership, Coca-Cola HBC and ICPDR

develop and liaise among themselves their own partnership networks which also brings the potential of access to other partners to the partnership. Within an overall mandate that includes activities aiming to empower communities to protect the river and guard it for future generations, some research had been undertaken in past.

In 2004 a joint qualitative assessment was undertaken by a number of international organizations including ICPDR which resulted in the recommendations how to improve access to environmental information and enhance public participation in water management.

The Green Danube Partnership might be an opportunity to pursue assessing the overall partnership contribution to sustainability. This assessment aims to add value to The Green Danube Partnership process by attempting to assess the value added which Coca-Cola HBC already brings and would potentially bring into this partnership particularly in the area of empowering communities. The limited length of the final project paper is

Tafra-Vlahović

139

one but not the only factor why the choice of particular cases is limited to three countries. Yet, as it is often the case with qualitative research it might well happen that the scope of the research might continue to grow during the paper preparation and after its submission.

Research Question and Methods used The aim was to investigate how can Coca-Cola HBC through The

Green Danube Partnership, the cross-sector partnerships for sustainable development, contribute to empowering communities for water preservation in general on the basis of cases in three Danube countries: Romania, Serbia and Bulgaria.

In developing the methodological concept, the short duration of the Coca-Cola HBC involvement in partnership was taken into consideration.

The desk research is mainly based on the findings of the literature review of the partnership conceptual framework in the review Communication Factors in Cross-sector Partnerships for Sustainable Development, the fist assignment in the course. The main reason is that the joint goals of two partners in the Green Danube Partnership, the ICPDR and Coca-Cola HBC, being awareness rising of the population in the communities of Danube basin and capacity building of children in affected communities, lie in the broad area of communication.

The evaluation framework of empirical research is positioned on the basis of data from a survey by CPI administered to Coca-Cola HBC public affairs and communication managers. In the qualitative part the choice has been made to assess the added value of partnership in three countries by using the new The Partnership Initiative five-fold approach to reviewing partnerships.

ČLANCI

140

The empirical research is based on triangulated methodology: both

qualitative and quantitative methods are used. Some methods and indicators chosen are also selected from the methodology used in Measuring the “Added Value” of Three-Sector Partnerships (Mitchel, Shakleman, Warner, 2001). This methodology is particularly feasible for this case because its key assumption is that the impact of tri-sector part partnerships can be measured retrospectively by evaluating the extent to which partnerships have delivered in intended outcomes, in outcomes that add value over and above the most likely alternative action and other unexpected outcomes.

In order to assess the impact of partnership on various indicators of benefit, particularly the value-added of the partnership approach for the business, a structured questionnaire, based on CPI questionnaire on partnership was administered to public affairs and communication managers of Coca-Cola HBC. Semi-structured interviews were held with CCHBC and TCCC managers in the three selected countries. The assessment was made about Coca-Cola HBC current and potential contribution to empowering communities for water preservation. On the basis of the assessment recommendations for future action by CCHB was proposed.

Tafra-Vlahović

141

The ethical implications It has not been feasible to consult beneficiaries due to sample

scattered throughout a number of countries. Internal consultation has been held with CCHBC and ICPDR executives.

Potential issue is the author’s affiliation to Coca-Cola HBC. Concern is not only about the factual and objective assessment of the potential of the partnership as a whole although this is very important, but also regarding the potential bias regarding Coca-Cola HBC contribution. In order to minimize the risk special effort was invested in assessment preparation and execution: the interviews were held upon clear explanations and reflection on various interests involved in partnerships. The research results are being shared with the partners and in case of a quotation the permission requested to quote.

The research results Research results consist of results of a desk research and empirical

research. Desk research consists of a conceptual framework focusing on

communication dimension of partnership based on the previous CPI assignment titled “Communication Factors in Cross-sector Partnerships for Sustainable Development. In addition, in desk research, relevant international legal documents, ICPDR and Coca-Cola HBC documents are assessed. Finally, recommendations based on the results of the previous research on improving access to environmental information and enhancing public participation in water management are listed.

In the empirical research the results of adapted CPI survey on partnerships have been triangulated with the assessment of partnership in four selected countries based on the partnership review model by The Partnership Initiative.

ČLANCI

142

Desk Research results Two linked concepts relevant for the case study of The Green

Danube Partnership were unpacked in the literature review – communication for partnership and communication for sustainable development. The four focal points emerged linked in a causative-consequential chain: stakeholder relations, collaboration, boundary spanning and two-way symmetrical communication.

The framework chain starts with stakeholder relations. Stakeholder mapping, power/interest stakeholder mapping (Johnson&Scholes, 2002), helps identify future partners. In Coca-Cola HBC, the process of stakeholder audit in the area of water stewardship surfaced ICPDR as the key stakeholder in a number of countries along the Danube. The concept of corporate social opportunity launched by Grayson and Hodges (2004) is applied; ICPDR is identified as one stakeholder group of high interest and power as a partner.

Partnership is based on collaboration the success of which depends on various factors related to the environment, membership characteristics, process and structure, communication, purpose and resources (Matessich, 2001). Collaboration is enriched by the variety of communication exchanges including those on a personal level. Such communication links to co-opetition (Elkington, 1997) meaning amalgam of co-operation or collaboration and competition. Ellington refers to Barry Nalebuff and Adam Brandenburger and their illustration of change of communication of business from “warlike” vocabulary to the language of collaboration and partnership.

The dialogue has high power in collaborative communication carrying what Isaacs (1999) calls - giving one example of a considerable shift of “the collective voice of the community”, from “polite competitors to willing collaborators” – “ a sea change in the ways people saw one another and worked together”(p.23).

The best known organisational communication model, the so called Two-way Symmetrical Public Relations model by Gruning&Hunt (1984) is an adding value communication exchange concept. Coca-Cola HBC explores perceptions to place messages and also to adapt its initial position, thus communicating in a win-win zone. The two-way mixed motive model is a normative communication model in a cross-sector partnership for sustainable development

Tafra-Vlahović

143

The facilitation role of partnership brokers is very important. (Tennyson (2005). Brokers are on the boundaries of organizational systems with the main function of spanning the boundaries of the systems. Boundaries have various degrees of boundary permeability and boundary spanners are “exchange agents” of processing information and enabling relationship building according to Leifer and Delbeque (1978.).

Brady (2005) lists four rules for businesses to obey in cross-sector partnerships for sustainable development:

- examining partner motives and transparency; - ensuring common values and partnership objectives; - clearly stating timeline and limits of behaviour; - Reporting on the nature and financial value of the partnership

externally. In the emerging change of attitudes among organizations and

individuals towards “partnership thinking”(Murphy&Coleman, 2000) which has the potential of social transformation, stakeholder relations are just the first step of one way information flow to what Brady calls “networks of trust” in multi-level partnerships of the future.

Legal compliance is one of government prime goals in The Green Danube Partnership. On the international scale when it comes to awareness raising and public participation the two most important documents are European Union`s Water Framework Directive (Article 14) and the Aarhus Convention which took effect in 2001. In the Directive, the rational behind the call for public participation is in the shared commitment of EU member states to balance stakeholder interest and the stakeholder dialogue and the government accountability related to greater transparency which is nurtured by public participation. The Convention signed and ratified so far by 40 European countries and the EU sets required standards for minimum public participation and focuses on interactions between the public and public authorities in the matters of environment protection.

The research titled “How to Improve Access to Environment Information and Enhance Public Participation in Water Management” by UNDP, GEF and ICPDR (2004) consists of five demonstration projects which had been conducted at Danube River “hot spots”, areas identified by ICPDR as having exceptionally high levels of pollution in order to test new access to information or citizen involvement and one of the results are 10 recommendations regarding

ČLANCI

144

improvement of access to information and public participation in water management:

- Learn from other’s experience - Build bridges between information seekers and information providers - Prepare manual for government officials - Explain the procedures to the public - Centralize information storage - Develop clear procedures for protecting confidential information - Use and maintain electronic tools where appropriate - Involve the broad public at all stages - Make the most of opportunities to participate - Safeguard public participation rights to prevent erosion

As concluded in the research this project showed how “innovative collaborations among stakeholders can help overcome substantial barriers to information access and more fully engage the public in efforts to address pollution hot spots in the community”.

Empirical Research Results Out of twenty public affairs and communication managers present at

the annual meeting in Rome in October 2007 fourteen participated in the survey administered. Some of them did not provide answers / inputs to all questions. The joint element in partnerships was the Danube platform (Slovakia: Danube Day & Hand in Hand with River; Hungary: Danube - Drava National Park; Freshwater Conservation; Austria: Danube Challenge / Ministry of environment "Generation Blue"). Other partnership named were: Bulgaria: Council for environmental policy; Greece: GLOP Mediterranean Division; Belarus: APB - Birdlife Belarus; Italy: Otthes house; Ireland: UNICEF - Deep River Rock; Slovenia: Water Forever; Russia: National junior water prize contest & Living Volga; Poland: Kropla Beskidu Fund.

In the answers of the aim of the water partnerships, some of the answers included government policies; influencers on regulations; CSR; protection of Danube river and basin; education; know-how; endorsement; excellence; credibility; freshwater conservation; ecology; environment protection; strong stakeholder and relationship gain; emphasize the

Tafra-Vlahović

145

importance of water consumption for wildlife; fresh water conservation awareness among young people; raising awareness about the necessity to protect water.

Majority of partnerships on water in CCHBC countries are clearly cross-sect oral with the greatest number of NGOs involved.

Regarding the start and the initiative for the partnership set up, 85.7% answered that consultation exercise and needs analysis had been carried out before the partnership was set up. In addition, Austrian manager stated that SWOT analysis and cost-benefit analysis have been executed. Also, the majority ( 64.3%) did include consultations with beneficiaries. This did not mean that this was necessary don by Coca-Cola HBC itself but probably by other partners, most likely the government counterpart. Also, majority of interviewees confirmed that they have formal agreements with their partners: 85.7% apart from the “central” MOU that Coca-Cola HBC Group had signed with ICPDR. In interviews, the manager from Hungary explained the initial consultations in Hungary, for example were based on Coca-Cola HBC initiative and through discussions with the government authority.

The situation in four selected countries also proves careful set up process. The summary of the projects in Bulgaria, Romania, Hungary and Serbia shows mainly the same pattern of activities as can be shown on Bulgarian example.

In Bulgaria, the project has been going on for three years and an increased investment on the part of Coca-Cola HBC (from 5000 EU in year one to 60.000 in year three) illustrates how it has developed from a minor partnering initiative to full cross-sector partnership. In 2007 Green Danube Partnership has focused on local communities and direct communication with the local population whereby branded Green Danube Project bus visited villages and towns along the river Danube and took part in a number of celebrations involving local caretakers. Two key messages were promoted: protection of the natural environment of the river as the main source of life in the region and protection and enrichment of the local non-material cultural heritage. Altogether sixty one places were visited with participation of approximately 25.000 people. The partners were Coca-Cola HBC, The Ministry of the Environment and The Basin Directorate (an institution in charge of protection of all rivers in Bulgaria) and a strong environmental NGO Eco Community. The Ministry fully endorsed the project including logo on all materials which was considered a significant success in the business community, and also gave its air time on the national TVs for the promotion

ČLANCI

146

of the Danube Day on 29 of June. The whole summer before the event population in the Basin was exposed to various sensitization materials branded jointly by the Ministry and NGO. Materials included printed leaflets, books, magazines and calendars. The clear value for Coca-Cola HBC was the opportunity to establish good relations with the local authorities in the area who welcomed the opportunity to build local capacities in awareness rising.

The same pattern is present in The Green Danube Partnership in other three countries: there is an involvement of a local NGO or couple of those, the national administration on water related to a sector ministry which ensures media time for awareness raising and strong media coverage of picturesque events and imaginative activities. In all four countries projects develop from the more or less humble beginning in financial terms to bigger projects.

a) Ongoing tracking Activity and performance Coca-Cola HBC was measuring impact in its reputation with various

stakeholder groups, particularly by media coverage indicators and qualitative assessment of the local government relationships. The company did not, however, have any indicator to measure the impact on the user population. Presumably, the government mechanisms could be set in motion in measuring the impact via surveys on limited samples. The application of Danube box in schools inevitably draws on board methods of measurement implied. Nevertheless it appears that no unique consistent methodology has been applied for measuring the impact in all four countries, but only the output has been regularly measured. In Bulgaria, for example, the indirect appraisal came in the form of The Award for the Investor in the Environment given by the International Business Leaders Forum (IBLF) to Coca-Cola HBC and the Eco Community.

b) Reflecting on the partnership’s management / decision-

making processes Improve efficiency / effectiveness The management of the process was shared among the partners. In

Bulgaria it seems to have stayed technically with Coca-Cola HBC since they were the main financial contributors. In other countries the assessment revealed mutual division making on the partnership level. The NGO contributed volunteer work and experience in awareness raising technique and

Tafra-Vlahović

147

the role of government was mainly in the endorsement and extending services in media relations. Coca-Cola HBC showed no ambition to take the main credit which was well received by the other partners. The management process involved negotiations but there were no serious obstacles in it. The projects were presented to the public as cross-sector partnership and this was well received publicly as an innovation which was between the lines attributed to Coca-Cola. As an example of mutual management, Press offices of the Ministry of The Environment and Coca-Cola HBC issued in some cases mutual press releases with both logos. This is considered unusual in Bulgarian terms and proved to be an argument on favour of such type of partnerships. In other countries governmental administration also took lead in activities which contributed to Coca-Cola HBC reputation with various publics, including governmental bodies and institutions.

It is internally assessed that Coca-Cola HBC has displayed a low key profile in decision making which has been positively assessed by the governmental authorities and NGOs.

c) Reviewing the partnership To assess its value / further potential for different partners Partnerships in which Coca-Cola HBC took part for water

preservation are evenly distributed across different sectors according to the survey. Value for Coca-Cola HBC was in the area of reputation and stakeholder relations, not only in the local community but also with the Ministry at policy levels and expert levels. The governments in some cases took credit for a strategic partnership initiative which had even international dimensions since it involved contacts with ICPDR government partners and liaising with other Danube countries. The NGOs clearly valued the opportunity to engage in local capacity building and to get adequate exposure and credit for this. In some cases the expertise in Coca-Cola HBC in public affairs and communication was Cleary brought to the table and added value to the partnership that needed to strengthen and widen its network of partners. “We know how to sell”, explained Coca-Cola manager in Hungary, illustrating this.

In all four countries the project was a success and is continuing to develop, as majority of the interviewed explained, thanks to clear roles and understanding and mutual respect of partners. In the survey vast majority of interviewees (92.9%) think that the partnerships they achieved are very successful: 42.9% or fairly successful: 50.0%. In addition, the majority of Coca-

ČLANCI

148

Cola HBC managers felt clear partnership agreement was the most important success factor.

d) Assessing impacts of activities / projects As maybe required by resource providers (partners or external) In the survey answering the question about who has benefited from

the partnerships activities, managers provided multiple answers: Majority (12 answers provided) believes that all partners benefited from the partnership, and some (5 answers provided) think that the partnership provided benefit to target group(s).

Number of participants, media time, and media coverage were used to indirectly assess the impact on the target population. Yet, neither NGO not The Ministry set up a baseline assessment with indicators and monitoring mechanisms which would follow both the process initiated and the impact. Clearly, Coca-Cola HBC as a business partner at this stage did not express initiative to set up an evaluation which would measure the ultimate social impact on beneficiaries.

e) Evaluating the partnership paradigm Is it / was it better than alternative approaches? The value added of the project as assessed by Coca-Cola HBC was

«the balance of power of all three partners», which was an original phrase to describe the process of partnership learning that was found to be of utmost value.

All the interviewed and majority of those participating in survey are willing to continue the partnership and expect it will continue to grow.

Interestingly enough majority in the survey gave negative answer to the questions about accountability principles of the partnership (Majority of 64.3% interviewees gave a negative answer, while 35.7% answered “yes”) while the interviewed in the four countries clearly stated high ethical standards and accountability principles involved in the management and effectiveness of the partnership.

Finally, in the survey majority felt that lack of planning and vision were major obstacles while in interviews, limited resources, not only in financial terms but first of all, scarce human resources, were found to be the main challenge.

Tafra-Vlahović

149

Analysis and Comments One of the main values of partnership - to be able to achieve more

than any of the parties alone could have achieved - has proved to be true in case of The Green Danube Partnership. The empirical research has shown that the structure and processes in the partnerships more or less resembled each other in the four countries whose cases were studied. The initiative to start a project in a particular country was not based only on the initiative of Coca-Cola HBC to build upon existing capacities and activities on the ground led and inspired by ICPDR and national governments, but also on the assessment of the will on the part of the government to engage in this type of partnership which in all the four countries studied is not exactly a common habit. Government authorities, mainly the ministries in charge of environment and education have provided strategic coordination and brokered the agreements on national level. This is somewhat unusual partnership structure since it is not only cross-sector but also cross-boundary. The MOU signed by ICPDR does not oblige national governments but provides a partnership brokering tools for engagement on national level.

This reveals somewhat unusual structure of the partnership in which the central structure of Coca-Cola HBC which operates on the principles of “freedom within framework” has proven to be feasible for trans-national links and processes. Of particular weight is the relation of Coca-Cola HBC and The Coca-Cola Company (TCCC) which itself operate under terms of a complex partnership usually titled The Coca-Cola System. This alignment within the system the extent and the quality of which very much varies from country to country is an advantage on the art of the private sector partner in The Green Danube Partnership that other private business might not have brought on board. The dynamic structure of this Coca-Cola partnership is a value added to stakeholders and partners with which Coca-Cola exchanges products and services, even when both entities are not board. The marketing capacity within The Coca-Cola Company, the selling capacities within Coca-Cola HBC, public affairs and communication functions network aligned have a multiplying effect on the processes within the partnership – adding value to its networking and awareness raising capacities primarily. There is a multiplying effect within Coca-Cola system that continues to multiply its strengths once the system enters relations with different partners and stakeholders.

ČLANCI

150

The Green Danube PartnershipStructures and Processes

ICPDRICPDR COCA-COLA HBC GROUP

COCA-COLA HBC GROUP

THE COCA-COLA COMPANY - GROUPTHE COCA-COLA

COMPANY - GROUP

NationalGovernmentNationalGovernmentCOCA-COLA HBC –country operation

COCA-COLA HBC –country operation

THE COCA-COLA COMPANY

Country operation

THE COCA-COLA COMPANY

Country operation

WATER ADMINISTRATION

WATER ADMINISTRATION National NGOsNational NGOs

LOCAL AUTHORITIES

LOCAL AUTHORITIES

MEDIA NATIONAL/LOCAL

MEDIA NATIONAL/LOCAL

MOUMOU

MINISTRY OF EDUCATION

MINISTRY OF EDUCATION

MINISTRY OF ENVIRONMENTMINISTRY OF

ENVIRONMENT

Through multiple network that ICPDR establishes with national

governments, on the other hand, Coca-Cola gets access to the governmental structures on national level and through them, directly or indirectly, to local authorities. The value added is brought by the ICPDR supra-state positioning and legal mandate in the context of international treaties. ICPDR plays a role of the broker on both national and international levels and builds blocks in the shape of best practices.

The position of NGOs in this partnership is particularly inspiring to other national drivers of change in the civil society. In some case it is exactly the NGO that breaks the prejudices and deals with biases in the public sphere in order to enable the functioning of the cross-sector partnership on the national level.

As it is shown on the design, the structure of the partnership is supra-state, inter-national and cross-sector, and enables processes of communication and collaboration among all partners on all levels via mediation of higher management levels within same systems but also via direct relations build not as a goal but as a side effect of these processes.

Tafra-Vlahović

151

In terms of systems theory, these are systems with permeable boundaries and communication agents which act as brokers of relationship building across system boundaries. These brokers are also communication brokers. There is a synergy in the processes involved that strengthens the power of the structure and processes of partnership, not a rigid but a flexible and ever changing structure and dynamic processes.

All the partners add value and the clearer the roles and responsibilities appointed, the more transparent the drivers for the partners to engage, the more powerful the synergy in the partnership. Coca-Cola adds value by its resources, aligned Coke system with its resources, skills and complementary competencies and facilitates particularly cross-boundary and cross-national dimension of the partnership.

The Green Danube Partnership

Partners Goals and Strategies Alignment

NATIONAL GOVERNMENT

NATIONAL GOVERNMENT

COCA-COLA HBC and THE COCA-COLA

COMPANY

COCA-COLA HBC and THE COCA-COLA

COMPANYICPDRICPDR NGOsNGOs

LEGAL COMPLIANCE

LEGAL COMPLIANCE

REPUTATION RELATIONSHIPS

REPUTATION RELATIONSHIPS

DANUBE PROTECTION

DANUBE PROTECTION

PUBLIC PARTICIPATION

PUBLIC PARTICIPATION

AWARANESS RAISINGAWARANESS RAISING CAPACITY BULIDINGCAPACITY BULIDING SPANNING SYSTEM BOUNDARIES

SPANNING SYSTEM BOUNDARIES

COST EFFECTIVENESS

COST EFFECTIVENESS

INFORMATION EXCHANGE

INFORMATION EXCHANGE

PARTNERSHIP NETWORKS

PARTNERSHIP NETWORKS

STAKEHOLDERAPPROACH

STAKEHOLDERAPPROACH

2 WAY SYMMETRICAL

COMMUNICATION

2 WAY SYMMETRICAL

COMMUNICATION

COLLABORATION X

COLLABORATION X

PARTNERSHIP VALUE ADDED

PARTNERSHIP VALUE ADDED

Here is a clear alignment of partner’s goals and strategies. If in a simplified schematic structure of the partnership process only main goals are considered: legal compliance for the government, relationship building and reputation for Coca-Cola HBC, protection of the Danube basin of ICPDR and public participation in environmental management of national NGOs, they all

ČLANCI

152

find their joint reach in the implementation strategy of The Green Danube Partnership which is focusing on three strategic thrust: awareness raising, capacity building and education and spanning the boundaries of national and supra-national systems. There is a synergistic effect between these three strategies because awareness raising leads to sensitizing population to environmental issues and public services and NGOs take part in the process as brokers and capacity builders. Approaches used, like stakeholder approach, collaboration, information exchange; two-way symmetrical communications, building partnership networks and cost effectiveness or value for money are all drivers that fall into the framework of communication in the partnership. For Coca-Cola HBC each of these drivers is one element of value added to the partnership: it is through exact application of these drivers in its overall partnership action that Coca-Cola HBC adds value to The Green Danube Partnership.

f) Business outcome of The Green Danube Partnership

(GDP) In addition there are clear business benefits for Coca-Cola HBC

revealed in this research – value added of a “partnership approach, over and above the alternative ways in which business, government and civil society organisations could meet their social objectives”. (Mitchell, Shakleman, Warner, 2001). A limited set of indicators as presented in their methodology for assessing “value added partnership” is used here to illustrate potential options for a structured value based impact and process evaluation.

Tafra-Vlahović

153

Benefits of GDP

Indicator of Benefit

Impact of Partnership on Indicator

Assumed most-likely alternative strategy to partnership

Incremental Contribution

Confidence in evidence

Corporate Reputation

Improved relations with national authorities increasing contribution on the global level (UNGC)

Partnership raised CCHBC to state level partnership reinforced by strong media support

Philanthropy and donations/sponsorships with low impact on relations with the ministries and high officials

Coca-Cola HBC positioned as respectful government partner and global CSR player

High

Competitive advantage

Improved relations on local level are potential for maintaining existing concessions or getting new ones in future

Positive local relationships resulted from partnership have increased CCHBC position on the local market and strengthened the licence to operate

Social investments in local terms reduced to cash donations, creating the culture of dependence contributing to marketing and PR abuse of CSR on public scene

In some local areas CCHBC was positioned as the neighbour of choice and got national and international recognition (Bulgarian award, for example)

High

Investment risk

Communities gaining access to other social investors from other areas of business recognising the importance of ICPDR goals in Danube basin

CCBH brought many other businesses on board ready to invest in local communities by the strength of the brand and CSR reputation in the country and local communities in the basin

If it were not for partnership, CCBH might have been the only investor in many areas which would have contributed to the culture of dependence and affected the community expectations

GDP positioned CCHBC among CSR leaders in respective countries and enriched b2b relations necessary in legislation related and public affairs activities

Moderate

ČLANCI

154

Conclusions and Recommendations Green Danube Partnership between Coca-Cola HBC, ICPDR and

national governments in Danube basin and local NGOs is an example of a successful value added partnership for sustainable development.

It is not only cross-sector but also cross national partnership, the quality which particularly adds synergistic value to the project on the global level.

The Green Danube Partnership has three strategic thrust: awareness raising, capacity building and education and spanning the boundaries of national and supra-national systems that enhance its synergistic effect.

Stakeholder approach, collaboration, information exchange; two-way symmetrical communications, building partnership networks and cost effectiveness or value for money are all of Green Danube Partnership which add value to it.

The assessment of business outcome of Coca-Cola investment in Green Danube Partnership shows strong benefit in the area of reputation and relationship building with various stakeholders.

There is no unique and consistent evaluation of impact and processes set up within the partnership.

In future, the following recommendations might be considered by the partners:

a) Increasing the number of countries involved b) Creating Green Danube Partnerships NGO networks in the Danube

Basin c) Soliciting needed support from other resources national and

international d) Setting up a unique impact evaluation system e) Increasing The Coca-Cola system alignment to the benefit of the

partnership Social change requires thousands of small steps and a great vision.

Green Danube Partnership seems to have potential not to compromise its positive reputation so far and the ability to create a myriad of new challenges and to deal with them.

Tafra-Vlahović

155

References Brady, A.K. (2005.), The Sustainability Effect, Palgrave, Macmillan, (p.130) Bloomfield, S.(2004), When is a «Partnership» not a Partnership?, in Partnership Matters, issue 2, 2004 Brugmann, J. and Prahalad, C. (2007) ‘Cocreating Business’s New Social Compact’, Harvard Business Review, 1829, Harvard Business School Publishing Corporation. Covey, J. and Brown, L.D. (2002) ‘Critical Cooperation: An Alternative Cutlip, S.M., Center A.H, and broom, G.M.(2000), Effective Public Relations, Prentice Hall, (p.111) Form of Civil Society-Business Engagement’. Institute for Development Research, 17, 1, 1-18. Elkington, J. (1998), Canibals with Forks, New Society Publishers, (p.232-233) Freeman, R.E. (1984), Strategic Management: A Stakeholder Approach, Pitman, Boston, MA Grayson,D.&Hodges, A.(2004), Corporate Social Opportunity, Greenleaf Publishing Grunig, E.J. (2001), Two-Way Symmetrical Public Relations: Past, Present and Future , in Heath, L.R.2001) Handbook of Public Relations, Sage Publications (p. 11-31) Handy, C. (2003), ‛What`s a Business For?’, u Harvard Business Review on Corporate Responsibility, Harvard Buisness Press, str.65-83 Holliday, C. O., Schmidheiny, S. Watts, P. (2002). Walking the Talk: The Business case for sustainable Development. San Francisco, Berret-Koehler Publishers International Labour Organization (2004) Monitoring/Evaluation, viewed 19 April 2007, http://www/ilo.org/ciais/pages/english/tos/actcycle/feedback/tx_princ/princp_1.htm Isaacs, W. (1999.), Dialogue and the Art of Thinking Together, Currency

ČLANCI

156

Johnson, G. i Scholes, K. (2002), Exploring Corporate Strategy, Pearson Education Ltd, (p.207-209, 213) Leifer, R.P.&Delbecq,A.(1978.), Organisational /environmental exchange: a Model of Boundary Spanning Activity, Academy of Management Review, No.3 Mattessich, P.W. et. al. (2001), Collaboration: What makes it work?, Amherst H. Wilder Foundation (p.23.) Mitchell, J.,Shakleman, J. Warner, M. (2001), Measuring the «Added Value» of Tri-Sector Partnerships, Business partners for nDevelopment, Natural Resources Cluser Murphy, D. & Coleman, G. (2000), Thinking Partners, in Jem Bendell (edt.), Terms for Endearment, Greenleaf (207-215) Murphy, D. and Coleman, G. (2002) Thinking partners: Business, NGOs and the partnership concept. In J. Bendell (Ed.) Terms for Endearment (pp. 207-215), Sheffield, U.K., Greenleaf publishing. Prickett, G. (2003) Can corporate-NGO partnerships save the environment? Part 1. On online opinion, Australia e-journal of Social and Political debates, viewed, 14 April 2007, http://www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=1180 Price, S. (1996.), Communication Studies, Longman Schiller, B. (2005) Ethical Corporation Reports: Business-NGO Partnerships. Ethical CorporationOnline, http://www.ethicalcorp.com/londonpartnership/FINAL_REPORT_Jan_10.pdf, Date accessed: 14/04/2007. Tennyson, R. (2003) The Partnering Toolbook. The International Business Leaders Forum and the Global Alliance for Improved Nutrition.

157

UDK 321.7:070

(157-182)

Tijana Vukić Stjelja∗

Democratic communication challenges in the newsrooms

Abstract

In order to develop and maintain democratic communication within the Croatian newsrooms I have examined the challenges that employees of media organizations faces while working. Democracy communication bases are determined by: the working environment, the degree of relaxation of employees, the degree of frustration, communication between colleagues, competition, awareness of the necessity to change the way of communication and the impact of communication within the base of the media content and fulfill tasks. The work is founded on the basis of research communications on a small sample of respondents media communicator, mainly in Istria. Most media communicator has an awareness of how to specifically develop the democracy of communication within the newsroom. These can be summarized in four categories: systematic changes in the organization of work, the use of cultural communication, education at all levels and team building. For the democratization of communication in Croatian media organizations is important, therefore, to allow the media communicators cultivate democracy within their work environment. The proposal is: enable them to individually work on their development.

Key words: communication, democracy, mass media, mass communicators, newsrooms

∗ Author is a lecturer at the University Juraj Dobrila of Pula

ČLANCI 158

UDK 321.7:070

(157-182)

Tijana Vukić Stjelja∗

Izazovi demokratične komunikacije

u novinarskim redakcijama Sažetak

Kako bi se razvila i održavala demokratičnost komunikacije unutar novinarskih redakcija u Hrvatskoj, ispitala sam izazove s kojima se susreću zaposlenici u medijskim organizacijama. Demokratičnost komunikacije u bazama određuju: radno okruženje, stupanj opuštenosti zaposlenika, stupanj frustracije, komunikacija između kolega, konkurencija, svijest o nužnosti promjene načina komunikacije te utjecaj komunikacije unutar baze na medijski sadržaj i izvršenost zadatka. Rad se temeljio na istraživanju komunikacije provedenom na malom uzorku anketiranih medijskih komunikatora, pretežno u Istri. Većina medijskih komunikatora ima svijest o tome kako konkretno razvijati demokratičnost komunikacije unutar novinarskih redakcija. Prijedlozi se mogu sažeti u četiri kategorije: sustavna promjena organizacije posla, primjena kulturne komunikacije, edukacija na svim razinama te razvoj timskog duha. Za demokratizaciju komunikacije u našim medijskim kućama važno je, stoga, medijskim komunikatorima dopustiti da kultiviraju demokratičnost unutar svojeg radnog okruženja. Prijedlog je, dakle, omogućiti im da pojedinačno rade na svojem razvoju.

Ključne riječi: komunikacija, demokratičnost, masovni mediji, masovni komunikatori, novinarska redakcija

∗ Autorica je asistentica Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli

Vukić Stjelja 159

Uvod

Nedvojbeno je da su sloboda govora i djelovanja medijskih djelatnika, kao osnovni čimbenici demokracije, mogući samo unutar medijske organizacije koja počiva na ideologiji koja zagovara slobodu i originalnost. McQuail u teoriji masovne komunikacije sagledava sve aspekte pritisaka i zahtjeva koje određuju poslovanje medijskih organizacija. Iako promatra medijske organizacije iznutra, zaključuje da je nesputano oblikovanje medijskoga sadržaja i slobodno ostvarivanje etičkih smjernica u svim poslovima koji se tiču medijske industrije, pa tako i novinarskome zvanju, najčešće podređeno "pravilima igre" pojedinoga društva. To ne uključuje samo tržišnu politiku ili moć, nego također nepisana društvena i kulturna djelovanja i pravila. Masovni mediji su, dakle, javne strukture koje bi, za zdravo društvo, trebale počivati i razvijati se na temeljima demokracije. Tako se bez novinara - čuvara demokracije ne može osigurati javnost rada, vođenje javnih rasprava ni upoznavanje najvećeg dijela svijeta u kojemu živimo. Budući da novinari svakodnevno rade na podizanju razine društvene s(amos)vijesti, jasno je da bi trebali raditi i na tome, dodatnom zajedničkom ili samostalnom edukacijom, da svakodnevno osvještavaju i sami sebe. Vrlo će teško, stoga, pojedina medijska organizacija provoditi demokratičnost u nedemokratičnom društvu.

Hrvatska je, što se demokracije tiče, još uvijek "tinejdžerka"; 1990. opredijelila se za demokraciju, a krajem lipnja 1991. godine proglasila neovisnost. No, demokraciju je bilo teško provoditi u vrijeme rata i okupacije gotovo jedne trećine Hrvatske, sve do 1995. godine. Otada sve organizacije i institucije u Hrvatskoj, pa tako i medijske, svaka na svoj način, svaka svojim tempom "vježbaju" i provode demokratičnost. Uspješnost hrvatskih medijskih organizacija u postavljanju slobode djelovanja kao temelja, od početka nadgleda organizacija Freedom house. U posljednje tri godine Hrvatska je sve više na hijerarhijskoj ljestvici: 2006. bila je na 85. mjestu od 194 zemlje, 2007. zauzela je 81. mjesto od 196 zemalja, a 2008. popela se na 79. mjesto od 195 zemalja svijeta. Budući da medijske organizacije koje djeluju u Hrvatskoj imaju društveno demokratičnu podlogu, u Hrvatskoj se itekako može proučavati demokratičnost unutar medijskih organizacija. Dapače, rezultati takvih istraživanja više su nego dobrodošli, jer će pomoći i pridonijeti razvoju slobode medija.

ČLANCI 160

Svaki teoretski doprinos medijskim organizacijama i zanimanjima koja se uz njih vezuju, prije svega treba zabilježiti mnogobrojne odnose unutar i izvan granica organizacije. U radu sam se ograničila na odnose unutar medijske organizacije. Kad kažem odnošenje, prije svega mislim na komunikaciju jer se svaki odnos temelji na komunikaciji. Profesionalni se odnosi u pojedinim medijskim redakcijama razlikuju ovisno o tome koji im je zadatak. Na primjer, radno okruženje u redakciji dokumentarnog programa javne televizije, informativnog programa komercijalne televizije ili gradske redakcije lokalnog dnevnog lista posve je drugačije. Unatoč razlikama, neke sličnosti možemo izdvojiti. Nepobitna je činjenica da je okruženje u informativnim novinarskim redakcijama (dnevnih listova, radija, televizija), zbog rokova za predaju tekstova i priloga, u pravilu napeto. Priroda i zahtjevnost posla u njima zahtijevaju kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju kao preduvjet za učinkovito obavljanje posla. Neproduktivna, problematična, konfliktna i napeta komunikacija u medijskim redakcijama može, između ostaloga, rezultirati i uskraćivanjem informacija javnosti. Glavni razlog napetosti među masovnim komunikatorima posljedica su dvojbe unutar biti medijske proizvodnje – raskoraka između dobiti te umjetnosti i društvene svrhe masovnih medija koju je teže zadovoljiti, ali i pokušaja pomirbe kreativne i uredničke slobode određene ustaljenim radom i opće produkcije.

Neovisnost masovnih medija o vladajućim strukturama podrazumijeva razvijanje univerzalnih ljudskih vrijednosti, prije svega odgovornost masovnih komunikatora da ujednače gledišta, ideje, mišljenja i poštuju druge - prema javnosti, ali i unutar svojih medijskih organizacija. Jasno je, dakle, da bi se, u krajnjem cilju demokratizacije cjelokupnog društva, zaposlenici u organizacijama masovnih medija morali, prije svega prema svojim kolegama odnositi kao prema osobnostima s motivima, vrijednostima i potrebama. Djelovati odgovorno, savjesno i tolerantno prema van, ali i iznutra, preduvjeti su demokratizacije društva iz perspektive, za javnost, najvažnijeg dijela poslovanja masovnih medija. Ne promatram, međutim, učinke unutarnje komunikacije isključivo na komunikatore. O faktorima utjecaja na medijski sadržaj 1991. godine promišljali su Shoemaker i Reese. U vezi s utjecajem rutina u obavljanju posla u medijskim organizacijama, rad donosi i rezultate koji potvrđuju pretpostavku da način na koji se masovni komunikatori međusobno odnose - komuniciraju tijekom obavljanja svakodnevnog posla, znatno utječe na konačan medijski sadržaj.

Vukić Stjelja 161

Budući da je teorija masovne komunikacije Dennisa McQuaila sveobuhvatna i temeljita, nastojala sam ovim radom proširiti neka stajališta tog engleskog teoretičara i stručnjaka na primjeru stanja u hrvatskim masovnim medijima i tako pokazati što se sve može činiti na demokratizaciji interpersonalne komunikacije unutar masovnih medija kao poduzeća.

Metodologija istraživanja Istraživanje medijskih organizacija provedeno je iznutra, dakle sa

stajališta medijskih komunikatora i prema uzorku koji medijsku organizaciju promatra kao društvenu okolinu sa svim njezinim karakteristikama. U istraživanju suovisnosti demokratične komunikacijske interakcije medijskog osoblja i medijskoga sadržaja, usmjerila sam se na interpersonalnu komunikaciju unutar medijske organizacije. Predmet istraživanja su demokratični komunikacijski izazovi postavljeni pred masovne komunikatore. Pretpostavka je da zaposleni u hrvatskim masovnim medijima imaju preduvjete za razvijanje interaktivne demokratične komunikacije u masovnim medijima pa sam upravo njih i istražila: stupanj jačine socijaliteta masovnih komunikatora, njihova stajališta, motivaciju, mišljenja, interese i uvjerenja o kvaliteti komunikacije koju provode te stupanj njihove osviještenosti o mogućnosti razvoja demokratične komunikacije.

Dio rezultata skupljen je metodom sudioničkog promatranja zaposlenih u medijskim organizacijama tijekom osam godina obavljanja novinarskih poslova unutar različitih medijskih redakcija. Rezultati dobiveni tom metodom omogućili su postavljanje pretpostavki koje su bile polazište u pisanju anketnog upitnika. Jasno je, dakle, da je za ispunjavanje ankete istraživanje zahtijevalo suradnju medijskih komunikatora. Pokazalo se da je tema istraživanja vrlo osjetljiva i istraživanje nije bilo lako provesti. Stoga je anketa provedena na malom uzorku od 33 ispitanika, od kojih je 23 iz Istarske županije i 10 iz Zagrebačke županije. Na pitanja je odgovorilo 11 novinskih, 11 radijskih djelatnika i 11 ispitanika koji rade na televiziji. Stajališta medijskih komunikatora prikupljena anketom konkretizirala sam metodom uzoraka.

ČLANCI 162

U radu se radi objašnjenja nezavisnih varijabli teorijskom analizom razmatraju i pojedine znanstvene spoznaje o psihologiji ličnosti i interakciji u društvu, socijalnoj psihologiji i interpersonalnoj komunikaciji te o sociologiji društva i najnovijih komunikoloških istraživanja.

Polazišta Komunikacija u bazi

Medije proizvode poduzeća koja, da bi opstala, trebaju ostvariti zaradu, najčešće kupovinom - prodajom medijskog vremena ili prostora te prodajom usluge čitatelju, slušatelju i gledatelju. Medijske organizacije su, prema švedskom medijskom stručnjaku Larsu Engwallu (McQuail, 2000.), hibridne organizacije jer obuhvaćaju: obavijestan, politički, ekonomski i tehnički radni zadatak. Prva se dva povezuju i označavaju kao dio profesionalnosti, a ostali su utilitarni i imaju mnogo zajedničkog s ostalim strukturama poslovnih organizacija.

Proizvodi koji medijske organizacije nude javnosti u obliku vijesti, izvještaja, priča, dokumentarnih filmova ili zabavnog programa nastaju u različitim redakcijama, a posao obavljaju masovni komunikatori. Medijske organizacije moguće je razlikovati upravo po različitim funkcijama koje obavljaju skupine masovnih komunikatora kojima je cilj sakupljati informacije, obrada podataka, oblikovanje i produkcija te distribucija medijskog sadržaja. Vrlo važan dio medijskih organizacija, u ovom slučaju organizacija masovnih medija (pri tome mislima na masovne medije kao institucije) jesu redakcije - radna tijela koja uređuju novine, časopise i sl. U radu ću se ograničiti na novinarske redakcije kao grupe koje obavljaju određeni ekonomski proces radi zadovoljenja materijalnih društvenih potreba – u ovom slučaju razmjene informacija.

Novinarska je redakcija, prije svega, prikladno opremljena prostorija unutar pojedine medijske institucije u kojoj je novinaru omogućeno obavljati dio svojeg posla – sakupljanja, klasifikacije, oblikovanja i produkcije informacija. No, u komunikacijskom smislu, novinarska se redakcija ne može promatrati tako usko jer novinar svoj posao obavlja i izvan novinarskih redakcija: u ostalim prostorijama iste medijske kuće - tajništvu, uredništvu –

Vukić Stjelja 163

koji mogu biti i na sasvim drugome mjestu (ponekad čak ne u istom gradu, ako je riječ o dopisništvima), a i na terenu kamo odlazi novinarska ekipa. Međutim, prostori/je u kojima novinari i kolege međudjeluju u svakodnevnom radu nerijetko se prožimaju. Na primjer, novinar koji sjedi u redakciji, telefonom dobiva upute od urednika pojedine emisije iz drugoga grada, novinar, ton-majstor i majstor za svjetlo komuniciraju na terenu i sl.

Važno je, dakle, razlikovati novinarsku redakciju kao prostoriju, od bilo kojega drugoga mjesta na kojemu se medijski djelatnik, kako bi obavljao posao ili održavao poslovne odnose, odnosi prema kolegama, strankama, nadređenima ili publici. Da bismo jasno mogli razlikovati fizički prostor od odnosa, pojmom baza od sada ću označavati odnos između novinara i članova novinarske ekipe, ali i prema ostalima: nadređenima, publici, vlasti, u kojem god se fizičkom prostoru on ostvarivao.

Radno mjesto je "sveobuhvatna i neophodna ćelija svake organizacije rada, prostorno i vremenski pravilima definirani okvir koji obuhvata konkretan posao i njegov subjekt i kao socijalna kategorija bitno utiče na "ontološku sigurnost" radnika i njegove porodice" (Vukičević, 2000.). Ta je definicija primjenjiva i na novinarsku redakciju. Svako radno mjesto ima opće, posebno, individualno i normativno značenje. U tom smislu, prema općem značenju, novinarska redakcija je cjelina unutar medijske organizacije koja se nalazi na točno određenome mjestu vertikalne i horizontalne strukture medijske organizacije rada i podrazumijeva specifične odnose nadređenosti i podređenosti mehanizama vlasti i vladavine te radnih funkcija.

Posebnost radnoga mjesta novinarske redakcije podrazumijeva specifične radne obaveze, zadatke, odgovornosti, uvjete i način rada te odgovarajuća pravila (etičke kodekse i sl.). Zaposlenici u novinarskim redakcijama nailaze na višestruke komunikacijske izazove jer su redakcije obilježene: interaktivnim otvorenim prostorom (komunikacija, zvuk, vizualno), neograđenim (ni zvukovno, ni vizualno) skučenim osobnim prostorom (stol, stolica, računalo, ormarić za materijale) - urednici rade u odvojenim i ograđenim prostorima koji, u prostornom smislu, podupiru njihovu funkciju, a prije svega im omogućavaju nesmetano odlučivanje - kreativnim (ne)redom kolega, ponašanjem i poslovanjem ostalih zaposlenika u redakciji. Jasno je da su već te karakteristike novinarskih redakcija, zanemarimo li potpuno prirodu novinarskog posla (koja zahtijeva nepogrešivo trenutačno reagiranje - pojam pogreške, u smislu posljedice, izjednačen je s: upozorenjem, smanjenjem mjesečnog dohotka ili suspenzijom - i snalaženje u različitim situacijama), zahtjevni izazovi s kojima se medijski zaposlenici svaki

ČLANCI 164

dan suočavaju. Stvarnost izgleda ovako: u novinarskim redakcijama uvijek više ljudi komunicira istodobno (telefonom ili a persona), nema mogućnosti za izolaciju u vrijeme pisanja ili istraživanja, većina novinara djeluje multiaktivno – obavlja nekoliko poslova istodobno (piše, telefonira, pretražuje internet, lista knjigu, brošuru...) radi uštede vremena.

Individualno značenje novinarske redakcije odnosi se na, za pojedinog novinara, samoartikulaciju, svijest o novinarskoj redakciji kao društvenoj kategoriji, preko koje novinar čuva interese društva, ali i brže napreduje u ostvarenju svojih interesa i zadovoljavanju svojih potreba. Dio je to i normativnog značenja radnoga mjesta koje podrazumijeva i izvornost težnji pojedinog novinara.

U McQuailovu modelu medijskih organizacija najvažniji su odnosi s: društvom, grupama "pritiska", vlasnicima, klijentima i nabavljačima, publikom te interni u organizaciji. Komunikatori u masovnim medijima već rade pod višestrukim vanjskim pritiskom: klijenata, konkurenata, stručnjaka te ostalih institucija i publike. U ovom sam se radu ograničila na demokratičnost interne dvosmjerne komunikacije. Predmet istraživanja su, dakle, ono što Gerbner naziva "unutrašnje sile" koje pritišću komunikatora: odnosi s kolegama, autoritetom i starješinama. Prema tome, najvažniji odnosi bilo koje organizacije su oni unutarnji, odnosi sa zaposlenicima na svim razinama. Pojam javnosti i zaposleničkih javnosti odnosi se jednako na podređene i nadređene. Te javnosti najvažniji su resurs organizacije – njezini ljude. Mišljenje je većine stručnjaka za odnose s javnošću da organizacije gube znatan dio svojih ljudskih resursa jer ne daju prioritet dvosmjernoj komunikaciji kao temeljnom preduvjetu odnosa između uprave, zaposlenika i cjelokupne radne djelatnosti. (Cutlipp at al. 2003.:253)

U manjim medijskim organizacijama novinari nerijetko komuniciraju s vlasnicima koji izravno utječu na ishod njihova rada. Naime, kao vlasnici imaju posljednju riječ u nadzoru sadržaja. U komunikaciji koja obilježava novinarski rad, stoga, sudjeluju svi radni subjekti zaslužni za stvaranje medijskoga sadržaja. To su kad je riječ o televiziji: urednici (gdje god se nalazili, npr. za dopisništva u drugome gradu), novinari, poslovne tajnice, realizatori, tehničari, snimatelji, montažeri, lektori, koordinatori, stranke i dr.

Rezultati dugogodišnjeg promatranja načina rada i ophođenja među zaposlenicima u bazi, potvrđuju da je velikom broju onih pri vrhu hijerarhijske piramide "ponašanje" najbliži pojam, nerijetko jednak pojmu komunikacije. Za novog zaposlenika, na primjer, komunikacija u bazi počinje

Vukić Stjelja 165

pristupnim intervjuom. Relevantne osobe (visoko na hijerarhijskoj ljestvici) koje odlučuju o zapošljavanju novih ljudi, tijekom razgovora znaju pokazati pristranost određenom dijelu svojih zaposlenika, a druge budućem zaposleniku prikazati kao neuspješnije te tako pokazati primjerom kako se ne treba "ponašati". Nerijetko, nadređeni na jednak način pristupa i kad se rješavaju problemi ili konflikti unutar baze. Dakle, da bi uspješno održavao odnose unutar baze, novinar mora poznavati nepisana pravila komunikacije koja se od razlikuju redakcije do redakcije. Međutim, propisana kultura komunikacije zajednička je svim novinarskim redakcijama i medijskim institucijama. Mnogi suradnici u velikim medijskim institucijama komunikaciju, naravno, čine zahtjevnijom. Za potrebe ovoga rada na modelu temeljne baze prikazat ću proces dvosmjerne komunikacije koju televizijski novinar obavlja svaki dan.

Slika 1. Komunikacija u temeljnoj bazi

Višesmjernu komunikaciju unutar televizijske baze i minimalnu razgranatost subjekata prikazanu na slici 1, označila sam kao temeljnu. To

ČLANCI 166

znači da su novinari dnevnih novina, časopisa (da ne govorimo mjesečnika ili godišnjaka) i radijski novinari u situaciji manjeg komunikacijskog izazova, prije svega zbog manje komunikatora s kojima trebaju ostvariti komunikaciju. Dakle, što je više osoba s kojima smo dužni uspostaviti komunikaciju, više je i izazova koji dolaze s tom komunikacijom. Je li moguće u nekoherentnoj skupini komunikatora bez strateški osmišljene organizacije komunikacijskih kanala i procesa očekivati demokratičnu komunikaciju? Smatram kako je vrlo važno i medijske institucije shvatiti kao bilo koje drugo poduzeće koje prije svega mora razvijati unutarnje odnose s javnošću.

Budući da je medijska organizacija sastavljena od mješovitih socijalnih skupina, pitanje interakcije/interpersonalne komunikacije unutar pojedine skupine može se promatrati s individualnog, grupnog ili institucijskoga stajališta. Svaka je skupina sastavljena od pojedinaca, a svaki pojedinac je ukupnost društvenih odnosa na koju utječu elementi svake društvene skupine. Stoga je jasno da će stajalište pojedinca unutar skupine, dijelom oslikavati i nju samu. Ovo se istraživanje temelji na promatranju novinarskih redakcija na individualnoj razini, tj. sa stajališta zaposlenih u njima (novinara, urednika, tajnica za organizaciju posla, tehničara). Jasno je da zaposleni dolaze iz različitih društvenih pozadina i različni su po godinama, spolu, etničkoj pripadnosti, društvenoj pozadini i ostalim varijablama. Stoga se mogu očekivati različiti rezultati interpersonalne komunikacije. Ovaj rad, dakle, ispituje komunikaciju i odnose unutar novinarske redakcije, uključujući vrh hijerarhijske piramide, vlasnike medija koji su nezaobilazan dio komunikacijskog lanca. U tom je smislu važno pokazati i otkriće sociologa Levina, Lippita i Whitea.

Izvor: Suzić, 2001: 56.

Slika 2. Sociogram

Vukić Stjelja 167

Njihovo istraživanje donosi, na prikazanom sociogramu, prve dvije tipične relacije u skupinama s obzirom na vodstvo: autokratsku i demokratsku. Laissez fair tip odnosa otkriven je poslije, a i budući da organizacija medijskih struktura podrazumijeva vođu (vlasnika, direktora, glavnog urednika, urednika), za potrebe ovoga rada nije važno razmatrati treći tip odnosa. Ispitujući kako funkcioniraju skupine pod raznim tipovima vodstva i u različitim uvjetima, pokazali su da se demokratski vođa maksimalno trudi uključiti sve članove u provedbu ciljeva u dogovor o njihovoj realizaciji i učvrstiti dobre odnose među članovima skupine. Iz sljedećeg sociograma lako se može zaključiti da samo u drugom primjeru postoji komunikacija između vođe i članova te među članovima skupine. Njihovo je istraživanje dokazalo da u demokratskim skupinama nastaje veća stabilnost i međusobna suradnja kao i to da su one spremne pokazati zavidno veću razinu spremnosti rješavanja problema (Suzić, 2001.). Upravo je to tip vodstva koji bi, uspostavi li ga se, kao pravilo, u novinarskim redakcijama, mogao biti ključan za razvoj demokratizacije unutar medijskih organizacija. Radom ću, dakle, pokušati odgovoriti na pitanje komunicira li se u hrvatskim novinarskim bazama demokratično.

Rezultati i rasprava Demokracija u bazi Sve se više govori o demokratičnosti u hrvatskim masovnim

medijima. Osam godina nakon što je bosansko-hercegovačka komunikologinja Jelenka-Voćkić Avdagić zamijetila da "stanje na prostorima bivše Jugoslavije karakterizira situacija koja bi se mogla općenito označiti: prelaskom od kaosa do strategije", većina medijskih analitičara Hrvatsku i dalje smatra zemljom u kojoj je demokracija u praksi još u povojima. Ipak, velika se većina medijskih komunikatora u Hrvatskoj, kako sami izjavljuju, svojim svakodnevnim radom bori za demokratičnost medija. Novinare koji to ponekad zaborave, opomene Vijeće časti hrvatskih novinara na temelju Općih načela Kodeksa časti hrvatskih novinara koja propisuju:

• U svojem radu novinari su dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo i slobodu, uvažavati pluralizam ideja i nazora,

ČLANCI 168

pridonositi jačanju pravne države i kao demokratski dio javnosti sudjelovati u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike.

• Novinari njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju dostignuća i vrijednosti napredne civilizacije.

• U obavljanju svojeg posla i djelovanja novinar se mora upravljati općim načelima i etikom novinarskog poziva. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom.

• Iznošenjem samostalnoga i kritičkog stajališta u traganju za istinom kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o stvarima koje se tiču svih.

• Pri izvještavanju, posebno u komentarima i polemičkim tekstovima, novinar je dužan poštivati etiku javne riječi i kulturu dijaloga, te uvažavati dostojanstvo i integritet osobe s kojom polemizira.

• Pravo je i dužnost novinara da se zauzima za slobodan protok informacija.

• Član novinarske organizacije ima pravo odbiti radni zadatak ako je on suprotan odredbama ovoga Kodeksa, odredbama Statuta novinarske organizacije ili profesionalno-etičkim standardima novinarskog posla.

• Novinar treba poštivati svačije pravo na privatni i obiteljski život, dom, zdravlje i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju).

• Novinar i novinarska organizacija čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, surađuju među sobom i njeguju kolegijalne i drugarske odnose kao i profesionalnu solidarnost.

I prema van i prema unutra novinar je, dakle, onaj tko bi trebao poticati razvoj demokratične komunikacije oko sebe, gdje god se nalazi, jer će se vrlo teško ono što se ne primjenjuje moći provesti na zahtjevnijoj globalnoj razini. Kako to može činiti? Tako što će je i sam provoditi, jer djela govore sama za sebe. Na primjer, javnost na osnovi komunikacije

Vukić Stjelja 169

novinara i drugih članova ekipe može suditi o tome hoće li vjerovati pojedinom novinaru koji je samo simbol za medij u kojemu radi. To je jedan od načina "etiketiranja" koje javnost provodi nad pojedinom medijskom kućom i upravo će na osnovi toga, pojedinima dati veću ili manju vjerodostojnost. Ne čuje se rijetko da se novinari pojedinih kuća na terenu ponašaju "neprikladno", da su "nepristojni" ili ne znaju "granice". Budući da poduzeće svojim radom i predstavljanjem u javnosti odražava odnose u poduzeću (Verčić et. al. 2004.), što možemo primijeniti i na medijske organizacije, može se očekivati da će ih i po tome javnost smjestiti u kategorije. Ako novinarsku ekipu na terenu promatramo kao mirkokozmos baze i njezin odraz, nije čudno da će na osnovi neugodnih iskustava s nekim novinarima pojedinci htjeti minimalizirati odnose s medijskim kućama iz kojih novinari dolaze ili ih obavljati "preko volje". Tako se povećava opasnost za distribuciju i razmjenu istinite i valjane informacije. Na tome su tragu i rezultati istraživanja. Tek troje medijskih komunikatora misli da komunikacija novinarske ekipe na terenu nije čimbenik prema kojemu bi javnost odlučivala o ugledu pojedine institucije. Podjednaki broj, nadalje, njih petnaest s jedne strane misli kako je to jedan od važnih faktora utjecaja na procjenu publike. S druge strane, njih petnaest misli da publika na taj način odlučuje jedino o tome hoće li vjerovati pojedinom novinaru, a ne i kući za koju radi. Unatoč zahtjevnim komunikacijskim izazovima kojima su medijski komunikatori izloženi, istraživanje pokazuje kako 26 ispitanika vjeruje da načinom na koji se odnose i rade pokazuju ustrajnost u borbi za demokraciju.

Uzorak nadalje pokazuje i trenutačno stanje demokratičnosti u bazama: 9 ispitanika misli da su mediji u Hrvatskoj već demokratični (to je gotovo trećina ispitanika, što je suprotno 100% broju ispitanika, koji bi mijenjali način komunikacije unutar novinarskih redakcija jer se u najvećem broju slučajeva iz nekog razloga osjećaju "zakinuto"), 12 ispitanika smatra da će mediji u Hrvatskoj postati demokratični u sljedećih 5 godina, 11 ispitanika da će to razdoblje ipak biti dulje, i to za 5-10 godina, a 6 ispitanika misli da će interval stvaranja demokratičnih masovnih medija i demokratičnog društva potrajati još duže, više od 10 godina. Rezultati, dakle, pokazuju prijeku potrebu da se promijeni način komunikacije unutar baza u Hrvatskoj. To je, pokazuje istraživanje, moguće jer preduvjet da se uopće razmišlja o pojmu demokratične komunikacije i da se o tome javno raspravlja postoji. Srećom, hrvatski su mediji u tome smislu "probili led", ali na tome nikako ne smije ostati. Treba se uvijek kretati naprijed pa bi društvo (u užem i širem smislu riječi) naše medijske djelatnike trebalo

ČLANCI 170

hrabriti i davati im više otvorenih mogućnosti za konkretne promjene.

Demokratičnost komunikacije u bazama detaljno ću opisati određivanjem neovisnih varijabli: radno okruženje, stupanj opuštenosti zaposlenika, stupanj frustracije, komunikacija između kolega, konkurencija, svijest o nužnosti promjene načina komunikacije te utjecaj komunikacije unutar baze na medijski sadržaj i provedbu zadatka.

Okruženje u bazi

Baza, dakle, podrazumijeva proces konstantnog odnošenja. A konstantno odnošenje, osim komunikativnosti i protočnosti, znači fleksibilnost, dobru volju, otvorenost i prilagodljivost. U slučaju da pojedini medijski komunikator iz bilo kojeg razloga ne može tijekom procesa prilagodbe u bazi realizirati neki od osobnih motiva, postaje blago frustriran. Stoga je vrlo značajno bilo provjeriti frustracijsku toleranciju medijskih komunikatora.

0

10

20

30

40

50

60

izvrsno dobro

zaposlenici uredakciji

Slika 3.

Iako se na prvi pogled čini da novinari svoj posao obavljaju bez napora, sudeći prema rezultatima, okruženje u bazi nije ono u kojemu se može raditi bez napora. Tek 18,18% radnika u bazi opisuje okruženje u kojemu rade izvrsnim. Ipak, suprotno očekivanju da će više od pola ispitanika opisati okruženje u bazi dobrim, što zaključuje 27,27%, većina, njih čak

Vukić Stjelja 171

51,51% okruženje u kojemu radi doživljava vrlo dobrim. Taj podatak potvrđuje da se većina novinara prilagodila uvjetima radnoga mjesta. Tek 3,03% ispitanika okruženje u bazi smatra lošim. Aritmetička sredina rezultata dokazuje da je frustracijska tolerancija uzorka, uzrokovana raznim čimbenicima, vrlo dobra. Nadalje, kvaliteta "prosječnog" okruženja iznosi X=3,84 pa srednja vrijednost okruženja u bazama, prema ovom uzorku, teži vrlo dobrom, čime je potvrđen zaključak da su se medijski komunikatori prilagodili zahtjevnijoj radnoj okolini.

No, ne utječe samo prilagodba na produktivnost medijskog komunikatora, nego i društvena pripadnost radnom okruženju (psihološki i emotivno). Da bi novinar mogao kvalitetno obavljati svoj posao, treba osjećati veću pripadnost skupini, odnosno što je veći stupanj jačine socijaliteta skupini u kojoj radi, novinar će biti produktivniji. Tu hipotezu potvrđuju podaci prikazani na slici 4.: čak 73% ispitanika osjeća potpunu pripadnost okruženju, a tek 27% se ne osjeća potpuno ravnopravnim članom baze.

0%

20%

40%

60%

80%

pot. djel.

pripadnost zaposlenika okruženju

zaposlenici

Slika 4.

Opušteno okruženje

Opušteno poslovno okruženje temelj je za provedbu mirnog i koncentriranog rada. Većina ljudi prirodno teži opuštenom okruženju i rado bi svoj posao obavljali u sredini koja im dopušta da iskoriste svoj potpuni potencijal; da ih se ne tjera, nego racionalno motivira, da ih se ne

ČLANCI 172

požuruje, da imaju mir, svoj prostor za rad itd. Na većini radnih mjesta, koja po svojim karakteristikama nisu stresna, posve su drugačiji parametri pojma i stupnjevanja opuštenog okruženja od onih u bazama koje su zbog vrste posla i okolnosti u kojima se posao obavlja, kako je već rečeno, vrlo stresno okruženje.

Mnoga istraživanja dokazuju da je novinarsko zanimanje jedno od najstresnijih. Lista zanimanja koju je 2006. objavio Istitute of Science and Technology at University of Machester potvrđuje da je zanimanje – novinar odmah nakon minera i policajca u rangu s čuvarom zatvora, građevinarom i pilotom. Tko nikada nije obavljao novinarski posao niti je s njime na bilo koji način konkretnije upoznat, reći će da je stanje u bazi uvijek izrazito napeto. Stupanj napetosti je esktreman za onoga tko ne radi u bazi, a zaposlenicima u bazi on je zapravo minimalan, ali ipak postoji. To potvrđuju i rezultati istraživanja. Slika 5 jasno pokazuje da se čak 60% novinara uvijek na radnome mjestu osjeća opušteno, 40% samo ponekad, a 26,7% uvijek se osjeća dobro:

0,00%10,00%20,00%30,00%40,00%50,00%60,00%70,00%80,00%

uvijek dobro zadovoljavajuće

osjećaj opuštenosti u bazi

osjećaji n.opuštenost n.opuštenost o.

Slika 5.

Opuštenost je povezana i s pojmom ugroženosti (intelektualno, emotivno, fizički, psihički, duhovno), pa napetost koja se može stvoriti zbog prešućivanja informacija ili nekorektnog ponašanja/komuniciranja urednika prema novinarima (budući da odlučivanje ide iz smjera urednika prema novinaru) ili kolege prema kolegi, umnogome utječe na obavljanje novinarskog posla. Stoga se ponovno potvrđuje da je kvalitetna

Vukić Stjelja 173

komunikacija među komunikatorima u bazi vrlo važna. Upravo je zato ispitano kakvi su međusobni odnosi u bazi s nadređenima i podređenima te kakva je komunikacija s nadređenima. Naime, zbog prirode posla, ali i stajališta, morala, vrijednosti, vjerovanja i sl., vidljivo je da su u novinarskom poslu česti konflikti između novinara i urednika.

0

0,10,2

0,3

0,4

0,50,6

5 4 3 2

odnosi i komunikacija

odnos snadređenimkomunikacijas nadređenimodnos spodređenim

Slika 6.

Najviše ispitanika odnos i komunikaciju s nadređenim smatra vrlo dobrom, no mnogo je više onih koji odnos s podređenima vide izvrsnim. Iz toga je razvidno da bi se najviše trebalo razvijati odnos i komunikaciju s nadređenima. A to se može jedino ako se pažljivo planiraju i provode odnosi s javnostima unutar baze (unutarnji odnosi s javnošću).

Konkurencija - motivacija za napredovanje

Iako masovni mediji u pravilu glorificiraju pojedinog novinara/novinara - izvjestitelja ili urednika, ideja pojedinca nije jedina važna u obavljanju posla. Većina medijskih proizvoda, naime, nije djelo jednog autora, nego skupine ljudi, timova. Da bi povećali motivaciju za rad, urednici strateški potiču konkurenciju, najčešće među istim zanimanjima, npr. novinarima, fotografima, snimateljima. To se primjećuje prema regulaciji i distribuciji zadataka različite težine te prema koeficijentima koji

ČLANCI 174

određuju visinu plaće i subjektivnu privrženost pojedinim novinarima.To bi urednici, naravno, koliko-toliko trebali prilagoditi stvarnim mogućnostima zaposlenoga s obzirom na njegove potencijale, udjel u radu, kvalitetu rada, želju za napredovanjem i slično.

Kada konkurencija, kao poticajna motivacija, preraste u destruktivnu ili invanzivnu, jasno je da će okolnosti u kojima novinar radi postati neprimjereni za kvalitetno i profesionalno obavljanje posla. Konkurencija je poticajna sve dok pojedinac u sebi njeguje: motiv samopotvrđivanja težeći afirmaciji i želji da se istakne među drugima, da mu se oda priznanje, motiv za prestižem koji podrazumijeva želju za uspjehom, slavom i časti, kao i općeljudski motiv za samoaktualizacijom i stvaralaštvom. (Rot, 1997.) Kada ti motivi postanu polazište za razvoj i dostizanje nekih drugih ciljeva, motivacija postaje destruktivna i može ugroziti komunikaciju među kolegama. Takva konkurencija, koja se nerijetko potiče među novinarima, nije ništa drugo do natjecanje. Cilj je osobnim naporom stalno pomicati zajedničku granicu, koja mjeri doprinos napretku društva. (Svaki bi novinar trebao biti svjestan svojega velikog utjecaja na javnost!) Obradom dijela rezultata statističkom metodom χ²- testa, potvrdila sam što je bilo očito tijekom promatranja svakodnevnog rada u novinarskoj redakciji: potenciranje konkurencije među novinarima ometa njihovu međusobnu komunikaciju.

Osjećajte li međusobnu konkurenciju?

Da Ne Ukupno

fo 4 11 15

ft 7,5 7,5 15

Biste li bolje odrađivali posao da je konkurencija: manje ili više izražena?

Više izražena

Manje izražena

Ukupno

fo 11 4 15

ft 7,5 7,5 15

Vukić Stjelja 175

fo ft fo-ft (fo-ft)² (fo-ft)²/ft a 4 7,5 -3,5 12,25 1,63 + = 3,26 = Σ 11 7,5 3,5 12,25 1,63 b 11 7,5 3,5 12,25 1,63 + = 3,26 = Σ 4 7,5 -3,5 12,25 1,63 χ² =Σ · 1,63 = 3,26· 1,63 = 5,31i

Komunikacija i odrađivanje zadataka

Psihologija govori o umoru i dosadi kao dvama od tri rezultata nekvalitetnog rada. Umor kao subjektivni osjećaj iscrpljenosti smanjuje radnu produktivnost, a njegovi uzroci mogu biti višesatni naporan rad te intenzivni napeti odnosi i neprimjerena komunikacija. Dosada može nastati kao zasićenost nekom aktivnošću koju smo prisiljeni nastaviti ili kao nedovoljno poznavanje materije s kojom se susrećemo. Pri tome se javlja simptom fluktuacije pozornosti, odnosno nesposobnosti komuniciranja. To je svakako još jedan od izazova s kojim se zaposlenici u bazi, pogotovo novinari, susreću svaki dan. Budući da je priroda novinarskog posla takva da novinar u jednome danu nerijetko napravi i više priloga, za koje materijal skuplja na raznim, pa i vrlo udaljenim lokacijama, možda je jedno od rješenja da se smanji pritisak dodatno vrijeme odmora unutar radnog dana (a da to nije vrijeme užine ili ručka) koje se može dogovoriti s urednikom. To bi značilo vrijeme u kojemu će se novinar "napuniti" energijom i ponovno s velikim kapacitetom prionuti na posao. U informativnom programu velikih medijskih kuća, poput nacionalnih televizija, treba imati kondiciju da se odradi tako zahtjevan posao, ali pažljivom se organizacijom to može regulirati.

Budući da na sadržaj onoga što medij proizvede, prema Shoemakeru i Reeseu (1991.), utječe i medijsko-organizacijska rutina, najvažnije je pitanje koliko kvaliteta komunikacije u pojedinoj bazi izravno utječe na izrazito zahtjevan novinarski rad (temeljitost, opreznost,

ČLANCI 176

odgovornost, istinitost). Istraživanje pokazuje da je 46,7% novinara načinilo najmanje jednu pogrešku u objavljenom prilogu tijekom svojeg rada zbog emotivne razdraženosti koju je prouzročilo okruženje u bazi.

pogreška u radu

27%

20%

53%

jednomviše putanikad

Slika 7.

Može se zaključiti da je kvalitetna komunikacija u redakciji recipročna profesionalno odrađenom poslu. To dokazuje i podatak da čak 76% ispitanika misli da kvaliteta komunikacije unutar redakcije izravno utječe na kvalitetu njihova rada.

0,00%

20,00%

40,00%

60,00%

80,00%

DA NE

komunikacija-kvaliteta rada

zaposleni

Slika 8.

Stoga, ako želimo da novinari kvalitetno obavljaju svoj posao, nužno je strateški raditi na poboljšanju kvalitete komunikacije unutar baze. Konflikt je jedan od oblika komunikacije koji utječe na sposobnost normalnog funkcioniranja subjekta, pa tako i na njegovu produktivnost. Stoga je jasno da će konflikti unutar baze smanjivati produktivnost

Vukić Stjelja 177

pojedinaca, ali i baze. Normalno bi bilo očekivati da će unutar baze najmanje jedna osoba dnevno doći u konflikt s nadređenim ili kolegom, pa rezultati istraživanja na ovome uzorku dokazuju upravo to: jedna do dvije osobe jedanput na dan do jedanput u dva dana dolaze u konflikt. Premda bi se moglo pretpostaviti da će zbog prirode novinarskog posla i rokova - osnovnog elementa koji čini novinarski posao zahtjevnim - konfliktne situacije u pojedinim novinarskim redakcijama biti veće, one to, sudeći prema ovom uzorku, nisu.

02468

10

rijetko često

broj zaposlenika u konfliktnim situacijama

radiotelevizijanovine

Slika 9.

Promjena sebe - put prema demokratičnoj

komunikaciji Poznato je da nije moguće utjecati na promjenu druge osobe, a

činjenica jest da imamo moć da promijenimo sami sebe. Naime, i fizika i kemija dokazuju da promjenom jednoga elementa u tijelu ili spoju, mijenjamo njegov odnos s drugim tijelom ili spojem, što znači da naša promjena utječe na promjenu odnosa. Budući da je temelj odnosa unutar baze komunikacija, opisani proces možemo primijeniti i na komunikaciju. Istraživanje pokazuje da više od polovice medijskih komunikatora ima svijest da može utjecati na promjenu kvalitete komunikacije unutar baze. To znači da je trenutačno, ono što Fromm naziva humanistička svijest (naš glas prisutan u svakom ljudskom biću i neovisan o vanjskim sankcijama i nagradama) razvijenija od autoritativne svijesti (pojedinac ostaje vjeran vanjskom obliku društvenih normi i obavlja ih jer su zadane vanjskim autoritetom).

ČLANCI 178

DA64%

NE36%

Slika 10.

Zamjetan je vrlo visok stupanj spremnosti novinara za promjenu jer sami predlažu što treba učiniti da svoju interpersonalnu komunikaciju unutar baze učine demokratičnijom. Svjesni su da će im to omogućiti bolje uvjete rada. Donosim sintetizirane ideje novinara o promjeni načina komunikacije u bazi. Važno je istaknuti da bi svi ispitanici mijenjali način komunikacije unutar baze, i to na sljedeće načine:

- poboljšati organizaciju posla - usustaviti «pravedniji» odnos prema zaposlenicima - učiti nadređene i podređene komunikacijskim vještinama - češće organizirati razgovore - razgovarati o svakodnevnim temama - otvoreno razgovarati o problemima unutar redakcije - češći sastanci redakcije koji traju dulje - uspostaviti kategoriju sastanaka svih djelatnika - više organiziranih druženja - educirati voditelje novinarskih dopisništava, centara i studija - organizirati zajednička putovanja i izlete za sve zaposlenike - veća disciplina radnika

Vukić Stjelja 179

- naučiti rukovoditelje rukovođenju - individualno poticati pozitivno raspoloženje - svaki djelatnik treba biti posvećen isključivo svojem poslu - korektniji odnos s kolegama /ne biti sveznalica - stvarati opušteno okruženje u bazi - unijeti više vedrine i ležernosti u bazu - izbjegavati verbalne provokacije - poticati zainteresiranost za ono o čemu sugovornik govori.

Na osnovi iznesenih saznanja ciljano se može utjecati na promjenu komunikacije unutar baze. Predlažem da novinari što hitnije pojedinačno krenu u osobnu promjenu te da: budu svoji, lakše mijenjaju percepciju, uvažavaju druge, budu iskreni, otvoreno daju/primaju, primjenjuju komunikacijske vještine, budu kulturni, njeguju odnose, snalaze se u situacijama, budu prilagodljivi, i da svaki dan pronađu vrijeme za sebe (ručak, predah). Pitanje je, međutim, je li vrh piramide medijskih organizacija na to spreman. Djelomičan odgovor na to pitanje mogu ilustrirati sljedećim podatkom: glavni urednici jednog dnevnog lista i jednog radija (upravo oni koji se određuju demokratskom uređivačkom politikom) odgovorili su kako ne dopuštaju provođenje ankete jer "nije vrijeme da se ta pitanja postavljaju u njihovim redakcijama" te " to nije tema koja bi sada bila dobrodošla".

Jasno je da oni koji imaju model komunikacije zatvorenog tipa, neće biti spremni poduzimati nove korake pri otvaranju i demokratizaciji komunikacije u bazama i da će upravo oni kočiti sveukupnu svijest o razvoju demokratizacije novinarstva u Hrvatskoj. Stoga je prijeko potrebno proučiti i populaciju na vrhu medijskih organizacija.

Baza – dio javne ustanove

Javna je ona ustanova, a svaka je medijska organizacija javna, koja živi od javnosti i za javnost unutar koje svakako treba regulirati, mijenjati i nadograđivati odnose. Svako upravljanje odnosima s javnošću, tako i odnosima s unutarnjim javnostima počinje analizom situacije. Ona

ČLANCI 180

omogućava da sagledavamo kakvim prednostima raspolažemo i koje nam slabosti sprečavaju uspješnu suradnju. Na osnovi tog stanja koje se, temeljeno na promatranom uzorku, postupno kristalizira u ovom radu, svaka baza može modificirati odnose u skladu sa svojim željama i potrebama. Za rezultate koji bi pokazivali promjenu, nužno je, nakon primjene predloženih modifikacija, ovakvu analizu odnosa i komunikacije u bazi provoditi najmanje jedanput na godinu (Verčić et. al., 2004.). Budući da vjerodostojnost odnosa s javnošću (u ovom slučaju internog) počinje moralnim integritetom uprave i njezinim društveno odgovornim potezima, unutarnji će odnosi s javnošću biti dugoročno uspješni ako iza njih stoji vrhunski menadžement koji zahtijeva:

• odgovornost i sudjelovanje u odnosima s javnošću • angažiranje sposobnih savjetnika za odnose s javnošću • ugradnju perspektiva odnosa s javnošću u proces kreiranja politike • dvosmjerna komunikacija s unutarnjim i vanjskim javnostima • usklađivanje riječi i djela • jasno definirani ciljevi

Kako kaže stručnjak za komunikaciju sa zaposlenicima Paul Sanchez iz tvrtke Watson Wyatt Communication Practice, plan za odnose s javnošću "preteže u korist proaktivne komunikacije, čime se štedi na vremenu izgubljenom u posve reaktivnoj komunikaciji koja ne podržava strateške ciljeve" (Cutlip et al., 2003.)

Postoji najmanje sedam preduvjeta za uspješne poslovne odnose, koje u ovom slučaju možemo lako primijeniti i na bazu:

• povjerenje između poslodavca i zaposlenika • otvorene informacije koje slobodno teku prema gore, dolje i sa

strane • zadovoljavajući položaj i razina sudjelovanja svake osobe • zdravo okruženje • uspjeh poduzeća • optimizam u budućnost

Još jedan od načina da se unutar baze počne provoditi istraživanje o razini demokratične komunikacije jesu i dvosmjerne publikacije u kojima

Vukić Stjelja 181

se postavljaju pitanja i provode istraživanja te potom objavljuju rezultati. Interne su publikacije izvrstan mehanizam za povratne informacije i dvosmjernu komunikaciju. To, naravno, pretpostavlja punu suradnju "vrha", budući da odgovaranje na pitanja oduzima mnogo vremena, te održavanje povjerenja. Takvo okruženje, nažalost, nije često pa se zaposlenici nevoljko javljaju da odgovaraju na tako "osjetljiva" pitanja. Naime, već je spomenuto, da većina baza, iz raznih razloga, nije spremna za promjene. Predlažem da se to počne sustavno provoditi na mjestima koja su otvorena za promjene (otvorenim sustavima komunikacije), ali i da se sustavno stvaraju preduvjeti za uvođenje promjena u zatvorenim okruženjima.

Zaključak

Budući da je ovo istraživanje provedeno na malom broju ispitanika, nije poželjno generalizirati i na osnovi toga donositi zaključke o stanju u većini novinarskih redakcija u zemlji. Ipak, dobiveni bi se podaci mogli iskoristiti kao skup smjernica, kako za one koji se odluče provesti posve sustavno istraživanje o temi, tako i za urednike pojedinih redakcija otvorenijeg tipa koji bi počeli sustavno promatrati stanje u svojim redakcijama, nakon čega bi poduzeli potrebne mjere da se promijeni stanje. Budući da je komunikacija sa zaposlenicima nužna za održavanje potpuno otvorene i napredne baze ili kojeg drugog radnog okruženja i jedini je kanal koji uvijek može decentraliziranoj organizaciji omogućiti da ostane usklađena, važno je odgajati motivirane (pravilno i umjereno) medijske djelatnike koji će vlastitim snagama raditi na otvaranju svojeg radnog okruženja i omogućavati da se sustavi komuniciranja što više otvore. To se može učiniti i tako da se i medijsku organizaciju shvati kao bilo koju drugu instituciju u kojoj bi sustavno trebalo razvijati unutarnje odnose s javnošću. Uspješna komunikacija sa zaposlenicima temelji se samo na povjerenju, a zbog prirode novinarskog posla, urednicima često nije lako održavati ravnotežu. Trebalo bi iskušati poznate ili stvarati nove načine za demokratizaciju komunikacije unutar baze. Možda bi trebalo provesti program upućivanja zaposlenika da shvate zadatke i smjerove organizacije komunikacijom "licem u lice" i politikom otvorenih vrata kao poticajom za demokratičnu komunikaciju te izgradnju i čuvanje odnosa unutar različitih

ČLANCI 182

"baza" (što se na Zapadu već uvelike koristi). U svakom slučaju, vrijeme je da se prijedlozi medijskih djelatnika praktično, ne samo teoretski ili na papiru, ugrade u svakodnevne situacije unutar baze ili da se makar s nekim kreativnijim menadžmentom eksperimentira kako bi se pronašli parametri koji će zaposlenike u pojedinim bazama voditi višoj svijesti. Nakon toga, demokratično komuniciranje unutar baze postupno treba uvoditi kao temeljno.

Literatura Cutlip, Scott M., Center, Allen H., Broom, Glen M.: Odnosi s javnošću, Mate d.o.o., Zagreb, 2003.

Kodeks časti hrvatskih novinara, Hrvatsko novinarsko društvo, 23. studeni 2001., Opatija

McQuail, D.: McQuail's Mass Communication Theory, Sage Publication, UK, 2005.

Rot, N.: Psihologija ličnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1977.

Suzić, Nenad: Sociologija obrazovanja, Srpsko Sarajevo, 2001.

Verčič, Dejan, Zavrl, Franci, Rijavec, Petja, Tkalac Verčič, Ana, Laco, Kristina: Odnosi s medijima, MASMEDIA d.o.o., 2004.

Voćkić-Avdagić, Jelenka: Masmediji, javnost i demokracija, Informatologia 29/30,1996, 3-4/1997.,1-4

Vukićević, S.: Sociološko određenje javnog mjesta, Filozofski fakultet, Izvorni naučni članak, UDK: 331.103, primljeno: 25.12.2000, Nikšić, 2000.

www.freedomhouse.org (17.7.2009. u 11:23)

183

UDK 659:174 (183-194)

Helena Brautović i Dragana Brkan∗

Public Relations Ethics and Ethical

Codes

Summary The term Public Relations Ethics is often understood as an oxymoron, as rare

are those who find anything ethical in it. The fact that PR incurred a bad reputation and PR professionals became manipulators of public mind rather than conveyers of truth was a result of a PR' misrepresentation in the public. Tarnished history that effected opinion about PR may be explained by several situations in which PR were used to camouflage some serious problems, not to mention something that is today called „spin“, a whole new area of PR dedicated only for working behind the scenes. There is nothing ethical in spin, and it is not a surprise that everyone involved in communications claims that spin has nothing to do with PR. Ethics are important in business as much as in everyday life, but determining the criteria of good and evil and then acting accordingly may seem rather easy. But PR professionals often stumble over many questions and everyday decisions about what is and what is not ethical. That is why PR and communication organizations have a set of rules or codes by which they act and in which they believe. Ethical codes make a kind of promise about what behavior can be expected and accepted.

Key Words: Public Relations, Ethics, Ethical Codes, Business Ethics

∗ Author Helena Brautovic ia a lecturer at the University of Dubrovnik, and Dragana Brkan is a student at the University of Dubrovnik

ČLANCI184

UDK 659:174 (183-194)

Helena Brautović i Dragana Brkan∗

Odnosi s javnostima i etički kodovi

Sažetak

Imidž odnosa s javnostima kao profesije često je nepravedno negativan, a

razlog tome je neprofesionalno i neetično postupanje nekih pojedinaca u okviru struke. Ide se toliko daleko da se etika u odnosima s javnošću smatra oksimoronom, dvama nespojivim i kontradiktornim pojmovima. Autorice će stoga u radu pokušati definirati najprije odnose s javnostima te najvažnije ciljeve, a potom i etiku općenito te važnost etike u poslovanju. Etično rezoniranje stručnjaka u odnosima s javnošću balansira između Biblijskog stava tipa”sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Matej 7:12) i profesionalne odanosti kompaniji za koju rade. Stoga je bilo potrebno donijeti pravila, kodove prema kojima će se ravnati stručnjaci odnosa s javnostima, i koji će im pomoći razriješiti eventualne etičke dileme.

Ključne riječi: odnosi s javnostima, etika, etički kod, etika u poslovanju

∗ Autorica Helena Brautović je viši predavač Sveučilišta u Dubrovniku, a autorica Dragana Brkan je studentica preddiplomskog studija Mediji i kultura društva Sveučilišta u Dubrovniku

Brautović i Brkan 185

Introduction There are many different definitions of public relations and most

of them contain relatively the same basic elements because they number all the activities that PR comprehends. Learning about PR is systematizing practical experience that for instance comprehends help in crises situations, understanding the public opinion from behalf of management1.PR is used in many institutions: the unions, business organizations, state departments, religious institutions, non – governmental organizations and foundations. All of them have their own goals. In order to achieve their goals they have to create successful relationships with different publics as employees, shareholders, local community. Basically, the most important thing is to achieve understanding between client and its public through effective communication, which is not easy to achieve and practitioners must always be aware of public opinion and the public stance regarding an organization.

There are four basic PR models: 1. The press agentry model – the oldest of four models (most popular

during the late 1800’s) is based on generating media coverage. Publicist P.T. Barnum was one of the first to use this model of communication by pioneering press agentry agencies to promote local appearances of his touring circus. Advocates of this model did not believe in “bad” publicity.

2. The public information model – (appeared in the early 1900’s). This model is based on the idea that good media relations provide good publicity.

3. The two-way asymmetric model – Edward Bernays outlined the basic components of the two – way asymmetric model during the 1920's, based on the idea that to reach a “caused agreement” it is necessary to base communication on information gathered from a targeted public2.

4. The two-way symmetric model - also known as one of Grunting’s four models, utilizes public input to improve a product and the general opinion of an organization. This directly relates to the idea

1 Kunczik, Michael: Odnosi s javnostima, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006, p. 3. 2 http://iml,jou.ufl.edu/projects/Fall99/Westbrook/models.htm, 22. 08. 2008., 11:03

ČLANCI186

that the main function of public relations is to build reputation, which has grown increasingly more important for all organizations. Ultimately, an organization’s good reputation and positive image are the two main keys to edging out competition. For PR today, the simple use of one model is not sufficient.

Combining the models can help simplify and streamline the industry, but ultimately the key to success is to follow the innovation and new trends in communication, especially new technologies. Today’s technologies created something that is called “social media” such as Facebook, My Space and Twitter. People react over these portals in the speed of light and it is almost impossible to predict the reactions. The development of new technologies put even bigger pressure on PR professionals. Social media today are more available than ever, which puts a PR professional in a position of constant preparedness.

Ethics Ethics is the study of what constitutes right or wrong, or good or

bad human behavior. More precisely, „it is set of criteria by which the decisions are being made about what is wrong“3. Through the centuries many different views about ethics were made. Utilitarians, for instance, take position that the ethical act is one that produces the greatest possible balance of good over bad for anyone affected. This is also called Robin Hood ethics. A famous utilitarian, John Stuart Mill said that neither the intent behind the action nor the fundamental rightness or wrongness of the action is at issue, only the consequences. In people’s mind this approach often results in the position that the end justifies the means. It seems that the principle might be useful way to distribute the greatest good to greatest number, if and only if the decision-makers are able to make an accurate judgment about the potential outcomes and that those outcomes go beyond the self-interest of those making the moral choice4. Knowing this, it seems that many PR approaches are utilitarian in nature. On the other hand, deontology practitioners claim that certain principles are right or wrong regardless to their consequences. A moral person not only must

3 Gower, Karla K.: Legal and ethical Restraints on Public Relations, Waveland Pr Inc, Illinois, 2003, p.1. 4 Parsons, Patricia J.: Ethics in Public Relations, Kogan Page, London, 2008, p. 41.


achieve just results through acts but also must employ the proper means and act with good intentions. Immanuel Kant argued that moral principles could be known as a result reason alone, for him our actions are moral only when they are done out of our sense of duty to be fair and honest. These theories are often criticized as representing the truth as an absolute rule even if it leads one to ignore situations in which lying might as well be justified. In business, it is not about choosing between right or wrong, but about choosing between two rights or two obligations. Law and moralities are related, but they are certainly not the same thing. Organizations that follow the letter of the law do nothing more than clearly look out for their own needs without considering the possibilities that their responsibilities to their communities might be morally rather than simply legally dictated.

Ethics in business Any decision begins with a question whether an organization

(business) created by a state (or a different someone) can have social responsibilities. Companies are not rational beings but they are established by someone, and their actions are determined by rational beings. Therefore, officer of corporations must ultimately assume responsibilities for corporation actions5.Ethics on the work place or within a whole organization became one of the most important issues of a successful business. Usually organizational ethics is dictated by management, and most of its employees will accept the pattern if it is followed by rewards. Individuals will also react under the influence of their own values that have been formed under the influence of cultural, political, economical facts. The way that individual was raised has a great influence on the way he/she will react as a grown up person. It is important that ethical norms in organization are defined in written form. The ethical codes must exist to protect individual rights, and to enhance the greater good for the majority of people. The existence of the code itself does not guarantee ethical behavior. The following are few reasons that could affect unethical behavior in organization:

• Giving advantage to shorter usage over long-term goals

5 Gower, Karla K. : Legal and Ethical Restraints on Public Relations , Waveland, Illinois, 2003, p. 8.

ČLANCI188

• Non existing written ethical code • Solving ethical dilemmas too fast and over the surface • Thinking about ethics as only legal question6

Public relations ethics PR is often seen as a profession that is always working behind the

scenes, gliding in and out troubled situations. But PR is also often considered to be a corporate conscience which fits well with the business ethics of social responsibility. The PRSA (Public Relations Society of America) developed its code of professional standards for the practice of PR to meet three goals:

• to provide behavioral guidelines to its members • to educate management on public relations standards • To distinguish public relations professionals from those individuals

who use the title but are perceived as giving the profession a bad name7. What is important to remember is that ethic codes are not

universal, because it cannot be assumed that everyone, regardless to the situation and culture, abides by the same ethical standards. It can be difficult to balance the interests of all of these publics with the interests of the organization itself. Ethics need to have main role in communication because unethical communications are not as obvious as false advertising. Using words in certain way good communicator can affect other, change their expectation and behavior. Good strategies can create a powerful message that tells people to take action. Skills and knowledge as that are very powerful and easy to abuse8. The power of PR to shape opinions is one of the most compelling reasons to consider our duties to society, and to take care not to abuse that power by dishonest use of manipulation. PR shelter an organization’s reputation and are, at the same time, its conscience. It is a very powerful position that they hold and also face

6 Fox, Renata: Poslovna Komunikacija, Sveučilišna naklada Zagreb, Zagreb, 2006, p. 117 7 Gower, Karla K.: Legal and Ethical Restraints on Public Relations, Waveland, Illinois, 2003, p. 13 8 Rouse Michael & Sandra: Poslovne komunikacije, Masmedia, Zagreb, 2005, p.213.


different challenges as misleading information, influence of management actions, and promotion of inferior products, discrimination or political influence. The definition itself of what Public Relation Ethics are should be: the knowledge, understanding and reasoning to questions of right or wrong behavior in the professional practice of public relations.9

Persuasion or propaganda On behalf of the strategic persuasion, public relations practitioners

have, over the years, resorted to a variety of techniques that hover on the border between persuasion and blatant propaganda, or between the truth and lying omission. Words that are chosen to convey the message can have huge ethical consequences. In the world of PR, an advocate is someone who speaks or acts in defense of an organization, issue or point of view. Advocacy almost always leads to the need for persuasion. In the eyes of many, persuasion equals propaganda and manipulation. In public eyes what you defend is what you support. Lobby technique that PR professionals often employ is an attempt to persuade particular groups-notably governments - to their point of view. All of this is expectable, except propaganda. The difference between PR and propaganda, which is whole unethical, is that propaganda is one-way mode of communication whose purpose is creating followers; it is a way a controlling opinion. It is certainly not good for PR to be mentioned in the same context so it is important to create public awareness about what it really represents.

Corporate social responsibility (CSR) Social responsibility provides a kind of ethical framework for

achieving organizational goals. It means „ensuring commotional success in ways that honor ethical values and respect people, communities and environment“10. In other words, social responsibility means operating a business that meets or exceeds both legal and ethical expectations that

9 Fox, Renata: Poslovna Komunikacija, Sveučilišna naklada Zagreb, Zagreb, 2006, p.9. 10 http://www.bsr.org/ , 16. 08. 2009., 23:25

ČLANCI190

society has for a certain kind of industry, but what is considered fulfilling in one country doesn’t mean it would work in another. What goes under CSR is: taking care of environment, communities, employing members of communities, educational opportunities. But corporate ethics and public relations are not the same, because PR ethics focuses on the ethical implications of the strategies and tactics that are applied to solve the public relations and communications problems of organizations. It focuses on the ethical issues that emanate directly and sometimes indirectly from the strategic decisions that are made to meet public relations objects11. PR have the most important external communication function in an organization and as such sites at the interface between the organizations decision-making and its external environment. The only way for PR to keep a role of the guardian of the organizational conscience is to be a part of the police making team, representing publics and their needs to management. Potential business benefits for organizations are numerous, from building positive image and reputation to even enhancing in material way. That is why so many criticize social responsibility as not so ethical and say that it only exist as just part of PR strategies also called windows - dressing. Critics go as far for accusing companies such as British American tobacco for using CSR only to distract the public from ethical questions posed by their core operations.

Why do we need codes? Almost any religion or society has a set of rules, codes by which

they live and believe in. Most of professional organizations have their internal codes of ethics. PR and communications organizations are no different. The most useful way of looking at a code of ethics is as a professions contract with the society it serves rather than, as some people may like to believe, a cook book to thumb through when looking for the answer to a dilemma12. Codes of ethic should set members apart from others, who may purport to provide similar services to the public, by establishing a set of principles by which to work. The code makes a kind of promise about what behaviour can be expected. In literature there are some arguments that say organizations shouldn’t set any special codes of ethics apart from moral guides given within society. Also, most of the 11 Parsons, Patricia J.: Ethics in Public Relations, Kogan Page,London, 2008, p. 150 12 Ibid. p.64.


practitioners consider codes as merely minimum standards they need to follow but nobody actually tries to continually further improve the standards. Some go even further and say that ethical codes in PR were created only to professionalize an unprofessional occupation. However, the field of PR is not more ethical because it has codes of ethics, but in a way it should serve as a tool to promote discussion of ethics and to improve how it is being dealt with the ethical questions and grey areas that are encountered as someone is performing his work.

Making decisions Dilemma is a particular type of problem, one in which we are faced

with two or more choices all of which are objectionable for one reason or another. If there were one clearly inoffensive choice beside other more offensive ones, than there would be no dilemma, no problem, and no doubt about making the right decision... further it would not be an ethical dilemma to have to choose between a numbers of good outcomes. So how can one know that we are going in right direction when it comes to making ethical decisions? It often comes to an intuition, and an ethically defensible decision is one that you can live with, for which you are able to provide a reasonable, ethics-based rationale to observers. There are two types of problem in business ethics: the acute dilemma - when you truly do not know what is the right thing to do and the acute rationalization- when you do know the right thing to do but fail to do it.13 In PR, strategic approaches are based on a careful process which has four steps:

• a research phase consisting of collecting all pertinent data, analysing it and determining the problems

• a planning phase where one of the main tasks is to determine what we want to accomplish (objectives and figure out the best way to accomplish it

• an implementation phase where we carry out the strategies and tactics we figured out in planning phase

• an evaluation phase where we figure out if our plan actually accomplished what we set out to do and more

13 Ibid. 134

ČLANCI192

Making ethical decision is a bit easier and it is considered as a phase that is similar to ones above. The planning phase in making ethical decisions forces us to examine the outcomes we want, but also to consider the outcomes that are likely, given the choices available. This is where we can use what has come to be known in ethics circles as „the Potter box“. The decision making model was developed by Harvard divinity professor Ralph Potter and is now widely accepted as an organized approach to considering the application of values, principles and loyalties to making defensible ethical decisions. This is what a box of decisions which should easy up the decision making process looks like:

Problem definition

Delineation of loyalties

Analysis of values

Application of principles

Figure 1. The „Potter box“

Once it is clear that there is an ethical issue, it is necessary to define

it. The next step is to determine the values that we bring to bear the situation. Than we apply selected principles to the situation and consider to whom we have duties... the final phase is to evaluate the decision, to determine if it is a good one. This is where a second guess comes into play. But the second guess is accomplished before the first guess is carried through.

1. Problem definition - gather all available information that will show how situation became the way it is and what exactly it looks in that


very moment. If the problem is not defined accurately, it cannot be expected to be solved to anybody’s satisfaction.

2. Analysis of values - after one becomes aware of all facts of the situation it is time that he or she examines his own personal values that could be important it the situation. Values are those aspects of life you consider about what is right and what is wrong. If you value money it is money and security more than truth and fairness, they are more likely to manifest in decision. These values are likely to change as you experience more life. These values can be personal but also professional and the second ones are also very important in decision making process. When ethical decision is being made, best practice demands personal values are put up above personal ones.

3. Application of principles - in this case principles are those approaches to moral decision-making. Finding the mean between two extremes, or you consider the greatest good to the greatest number of people…(utility principle)

4. Delineation of loyalties - the final step before making the final decision about whom to be loyal. To employer, client, society or yourself. According to most professional associations, the most important loyalty in a given professional situation should be employer or client. Than again there are whistle-blowing situations where you are determined that there is a potential harm that could be done to society and therefore your loyalty to your employer needs to take second place to your loyalty to society. Conclusion Not much is written about Public Relations Ethics. The literature is

mostly oriented on the legal part of the profession rather than the moral one. It is necessary for a PR professional to be aware of ethical problems that may be encountered in the PR business as well as to be ready to cope with the dilemmas and find the best solution for the parties involved. Every profession has its own Code of Behaviour, also known as professional standards while PR organizations and associations have Ethical Codes, some of which are really good examples of how

ČLANCI194

organizations care that their profession is considered trustworthy in the eyes of public. Even with such detailed help one is never too sure what is the right step to do, so every individual has to decide about his/her own actions and take the consequences as they come.

References Fox, Renata: Poslovna komunikacija, Sveučilišna naklada Zagreb, Zagreb, 2006. Gower, Karla K.: Legal and Ethical Restraints on Public Relations, Waveland Pr Inc, Illinois, 2003. Kunczik, Michael: Odnosi s javnošću, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006. Parsons, Patricia J.: Ethics in Public Relations, Kogan Page, London, 2008. Rouse, Michael and Rouse Sandra: Poslovne komunikacije, Masmedia, Zagreb, 2005. Internet references http://iml,jou.ufl.edu/projects/Fall99/Westbrook/models.htm http://www.bsr.org/

195

UDK 316.77:37

(195-212)

Mirela Tolić∗

Media competence as prevention of media manipulation in elementary

schools

Summary

This paper analyzes two questions: What is the importance of media competence in the prevention of media manipulation? And second, why should it be integrated in educational system? The author tries to find solutions in etymology by analyzing the notion of media competence and by analyzing the meaning it has in contemporary media environment.

The author gives interpretations of five areas of media competence dimension through different standpoints. She gives practical examples of foreign experts who analyze problems of contemporary media environment throughout media projects, thus giving solutions to negative media role to a student.

At the end, the author suggests guidelines for all institutions employees in adopting media competencies. Finally she concludes that media competence should lead media culture into becoming integral part of media pedagogy in future.

Key words: media competence, media literacy, communicative competence, media education, manipulation

∗ Author is lecturer, University in Zadar

ČLANCI

196

UDK 316.77:37

(195-212)

Mirela Tolić∗

Medijska kompetencija kao

prevencija pri sprječavanju medijske manipulacije u osnovnim školama

Sažetak

U tekstu se analiziraju dva pitanja: l. koje značenje ima medijska kompetencija u sprječavanju medijske manipulacije i 2. zašto bi se ona trebala integrirati u obrazovni sustav? Odgovori se nastoje pronaći preko etiologije pojma medijske kompetencije i tt ovisno o tome koje značenje joj se pridaje u suvremenom medijskom okruženju.

Autorica iznosi interpretacije pet područja dimenzije medijske kompetencije kroz različita stajališta djelovanja. Navodi praktične primjere iz inozemstva (stručnjaka), koji kroz medijske projekte analiziraju problematiku suvremenog medijskog okruženja, nudeći rješenja kad se uoči negativna uloga medija na učenika.

Na kraju autorica predlaže upute za djelatnike ustanova pri prihvaćanju medijskih kompetencija, te zaključuje da u novim obzorjima medijska kompetencija mora voditi medijske kulture kao dio medijske pedagogije.

Ključne riječi: medijska kompetencija, medijska pismenost, komunikativna kompetencija, medijsko obrazovanje, manipulacija.

∗ Autorica je asistentica Sveučilišta u Zadru

Tolić

197

Uvodne napomene

Medijska kompetencija1 je središnji pojam u medijskoj pedagogiji. Ona uključuje sve sposobnosti koje učitelj prvenstveno mora usvojiti unutar medijsko-informacijskog. Te sposobnosti odnose se na izgradnju kritičke refleksije nasuprot izazovima novih medija.

Termini ‘medijska pismenost’ i ‘medijska kompetencija’ danas se često koriste kao sinonimi. Medijska pismenost je uži pojam i odnosi se na razinu stjecanja vještina vezanih za neki konkretan medij, kao što je kompjutorska pismenost, filmska umjetnost ili za skupine medija kao što je tehnološka ili digitalna pismenost, dok medijska kompetencija uključuje sve različite vrste pismenosti; ne samo vještine, nego također znanje i upućenost kao sredstva pri sprječavanju medijske manipulacije. Medijska kompetencija, znači sposobnost kritičke analize medijskih ponuda, istodobno koristeći medije kao sredstvo za kreativno izražavanje. Ona vodi prema općem medijskom obrazovanju. Pungente nabraja osam ključnih koncepcija i razloga za medijsko obrazovanje: (Pungente, 1989, 38)

- mediji stvaraju realnost i nisu samo njezina „preslika”

- mediji stvaraju simboličko značenje za (o)ponašanje

- mediji imaju komercijalne implikacije: kako na medije utječu komercijalni faktori, kako oni utiču na sadržaj, tehniku i distribuciju komercijalne ponude

- mediji sadržavaju ideološke i vrijednosne poruke: mediji prenose eksplicitne ili implicitne ideološke poruke, vrijednosti potrošnje... imaju moćan komercijalni utjecaj na proizvodnju određenih vrsta sadržaja

- mediji imaju društvene i političke implikacije: oni imaju velik utjecaj na politiku i formiranje socijalnih promjena

- različiti mediji različito izvještavaju o istom događaju

- svaki medij ima svoj estetski sadržaj

1 Pojam medijska kompetencija nije jednoznačno definiran.. Medijska kompetencija prvenstveno se odnosi na analizu medijskih sadržaja (Baacke, 1997., 67).

ČLANCI

198

Analiza i razvoj kompetencije

U analizi medijske kompetencije važan je pojam „komunikativna kompetencija“ (pojam uveo Habermass, 1971. godine u sociologiji i Baacke D: 1973 godine u medijskoj pedagogiji). Baacke je uveo pojam „komunikativna kompetencija“. Pod time se podrazumijeva sposobnost čovjeka da „razumije, sporazumi se i izmjenjuje jezične simbole“. (Schrob, 1995., 27). Medijska kompetencija sadržava sljedeće čimbenike:

a) individualne karakteristike primatelja

b) (de)kodiranje medijskih simbola

c) aktivno korištenje medija: informacijska funkcija

d) kritička refleksija

e) emancipiranost i motiviranost medijskoga korisnika.

Baacke ih je operacionalizirao u sljedeće preddimenzije: medijska kritika (sposobnost analize sadržaja medija), medijsko znanje (znanje o medijima te sposobnost produkcije), medijsko korištenje (receptivna komponenta korištenja medija, npr. interaktivno korištenje kako i na koji način, te s kojim posljedicama) i medijske forme djelovanja (inovativni medijski sustavi - novi mediji). U stjecanju medijske kompetencije važni su „znanje“ i „djelovanje“.

Dimenzije medijske kompetencije u medijskoj pedagogiji jesu:

l. Kognitivna dimenzija: odnosi se na znanje, razumijevanje i analizu sadržaja u medijima. Zbog toga što se na taj način simboličke poruke preko medija mogu uspješno dekodirati i time značenje medijskih poruka lakše razumjeti.

2. Moralna: zagovara tezu da se mediji trebaju analizirati s etičkog stajališta.

3. Socijalna dimenzija: odnosi se na medijsku politiku za različite segmente društva.

4. Estetska dimenzija: mediji su nositelji izražavanja ukusa i doživljaja ljepote. Ovom dimenzijom najviše se koriste medijski manipulatori preko estetskog sadržaja poput: slika, boja… Upravo ti

Tolić

199

sadržaji „bude“ emocionalne učinke kod korisnika, (posebice djece i mladih, npr. internet, video-games).

5. Dimenzija djelovanja: Da bismo znali djelovati trebamo znati da osim informativnih, obrazovnih i zabavnih sadržaja, često u medijima susrećemo i manipulativne sadržaje. Ova potonja dimenzija također je važna u decoding procesu.

Neki stručnjaci nazivaju ove dimenzije i nove vizije ili paradigme za poboljšanje ineraktivnog učenja u dvosmjernoj ulozi medija. Baacke ih naziva i „novom filozofijom obrazovanja“ u informacijskom društvu. Smatra da je proces komeptencije uspješan ako se u pojedinca razvije svih pet dimenzija. Zbog toga su one u kooperacijskoj vezi. (Hofmann, 2003; 65)

Razvoj pojma „medijska kompetencija“ vezuje se za njemačkog autora Baackea i njegov pojam „kommunikative Kompetenz“ (Baacke, 2007; 45). No, korijen riječi ipak vodi autoru Chomskom, koji ističe „jezičnu kompetenciju kao urođenu sposobnost s kojim čovjek raspolaže“ ( prema Moser, 2006; 89). Nasuprot tome, Baacke ističe nužnost shvaćanja značajnosti kompetencije. “Komunikacija se ne sastoji samo od jezične interakcije. Zbog toga, nije dovoljno samo „imati“ jezičnu kompetenciju. Za Baackea je bitno da „ono“ što pojedinac vidi i čuje, može određen oblik sam proizvoditi i stvoriti nov sadržajan oblik. (Baacke, 1997; 52)

Stefan Aufenanger (1997; 3) ističe kako se medijska kompetencija zapravo „otrgnula“ iz pedagogije. Razlozi u nastajanju tog procesa jesu (Aufenanger, 1997; 4):

→ Noam Chomsky postavio je osnovno značenje za jezičnu kompetenciju koja se temeljila isključivo na pragmatičkoj razini. Poslije se to značenje transformiralo u medijsku etiku. Tada, još nije postojala definirana struktura medijske kompetencije kao njezine nove paradigme.

→ Značenje jezične kompetencije odnosilo se na urođene sposobnosti pojedinca. Kübler (1996) tu interpretaciju kritizira. Ističe…“medijske kompetencije ne mogu biti ostvarive kao nova paradigma u medijskoj pedagogiji ako se primjeri „kopiraju“ samo od Chomskog. Njegova interpretacija nije dovoljna kao osnovica za izgradnju pojedinačne dimenzije medijske kompetencije…..“ (Kübler, 1996; 12).

→ Uz pomoć kodova slika i digitalnih (inovativnih) medija mogu se interpretirati informacije, ali ne mogu biti dekodirane poruke bez usvojene medijske kompetencije. (Doelker, 1997; 48).

ČLANCI

200

→ Konkretan nastanak različitih medijskih kompetencija, koje su shvaćene kao nove paradigme medijske pedagogije, usko je vezan za uporabu inovativnih medija. (Doelker, 1997; 53).

Medijska kompetencija nije nikakva opća forma, ona je bitna za kritičku raspravu o medijima. (Doelker, 1997; 55).

Aktualnosti medijske kompetencije

S medijima čovjek mora kompetentno sudjelovati ako želi opstati u informacijskom društvu. Medijska kompetencija se temelji na kvalifikaciji učitelja, što je nužno za život s medijima u trećem tisućljeću. Ona je kompetencija za znati živjeti u suvremenom medijskom okruženju. Pojedinac, posebice učenik mora se znati „nositi“ s medijima, a ne mediji s njime.

Četiri su značajne točke koje odgovaraju na pitanje što je to pedagoško u medijskoj kompetenciji?

1. etičko

2. interkulturalno: kulturalne perspektive, vrijednosna usmjerenja, kulturne povezanosti, suživot

3. teorijsko- znakovno: semiotičko, dekodiranje simbola i znakova u medijima

4. društveno-socijalno: odgovornost i sudjelovanje s različitim medijima.

Heinz Moser (2006) ističe…..“mit der gegenwärtigen Diskussion und Bildungsstandars erhält der Kompetenzbegriff eine neue Paradigme des Medien- Bildungswesent….“ (slobodan prijevod….“sa sadašnjom diskusijom obrazovni standardi dobivaju na značenju kompetencije kao nove paradigme medijskog obrazovanja……“ (Moser, 2006; 87). To podrazumijeva INPUT (u kurikulumu a ne OUTPUT) onoga što je učenik usvojio i naučio. (Moser, 2006; 88).

Za realizaciju INPUT modela u Njemačkoj se zadnjih godina najviše usmjerilo na sljedeće nastavne predmete: njemački, matematiku i

Tolić

201

jedan strani jezik. Na toj razini razvijaju se obrazovni standardi koje će učenik u određenoj dobi morati usvojiti. Ipak, s druge strane, mora se usmjeriti na modele stjecanja medijskih kompetencija, počevši od lakšeg modela prema težem u stjecanju medijske kompetencije (vidjeti tablice 1, 2 i 3). Takav prijedlog razvoja pri usvajanju razina medijske kompetencije počeo se primjenjivati u Zürichu posljednjih deset godina. (Moser, 2006; 97) Postojala su tri polja djelovanja, gdje su se učenici morali kvalificirati u osnovnim školama:

1. uporaba medijskih proizvoda

2. razmjena medijskih poruka (komunikacijski mediji)

3. medijska refleksija i medijska kritika (medijska kritika se razvila 80-ih god.).

Ova tri polja djelovanja zapravo predstavljaju tri područja kompetencije2 (stvar-objekt, metoda i socijalna kompetencija). Na temelju njih u Zürichu su usvojeni novi obrazovni standardi na četiri razine u Njemačkoj :

1. od 1. – 6. razreda



4. od 10. – 12. razreda3 (Moser, 2006; 221).

Tablica opisuje standarde pri usvajanju medijskih kompetencija kod učenika.

2 Ova podjela se odnosi na švicarski sustav školovanja: primarna škola: 1.-6. , sekundarna I: 7. – 9., sekundarna škola II: 10. – 12.

ČLANCI

202

Tablica 1. Područje djelovanja A. Upotreba i oblikovanje medijskih proizvoda

Kompetencija o spoznaji objekta/stvari

Metodička kompetencija Socijalna kompetencija

RAZINA KOMPETENCIJE: 1. Koristi se medijima kao pomagalom u procesima učenja i razvoja kreativnosti

Korištenje osnovnih medijskih funkcija kroz ponavljanja određenih radnji

Doživljava medije kao potporu u procesu učenja

RAZINA KOMPETENCIJE: 2 Prepoznaje sadržaje medija i prosuđuje

Postavlja medije kao ciljno-orijentirajuće djelovanje

Koristi ciljano medije za kooperaciju i socijalnu komunikaciju

RAZINA KOMPETENCIJE: 3. Prepoznaje određenu vrstu medija među ostalim medijima, te ga odabire za ciljanu upotrebu

Prepoznaje određenu vrstu medija među ostalim medijima, te ga odabire za analizu sadržaja

Postavlja određenu vrstu medija kao sredstvo za proces kooperacije i komunikacije u društvu

RAZINA KOMPETENCIJE: 4. Koristi se medijima na temelju diferencijalnog stečenog znanja te ih upotrebljava za učenje i rad

Postavlja medije kao koristan aparat za razvoj kreativnosti i ideje: eksplorativno djelovanje

Odnosi se na zajedničko – socijalno učenje uz uporabu različitih medija

(Moser, 2006; 221)

Tablica 2. Područje djelovanja B: Razmjena medijskih poruka



RAZINA KOMPETENCIJE:1. Shvaća medije kao sredstvo u procesu razmjene informacije tijekom komunikacije

Upotrebljava pojedine medije kao sredstvo za kooperaciju i komunikaciju

Nastanak kooperacije i razmjena iskustava preko medija

RAZINA KOMPETENCIJE: 2. Raspolaže određenim znanje za upotrebu medija pri razmjeni informacije

Komunicira i kooperira s odabranim medijima

Uočava da preko medija stvara komunikaciju i kooperaciju za razvoj socijalnih standarda

RAZINA KOMPETENCIJE: 3. Raspolaže određenim znanjem o socijalnim uvjetima (preko medija) tijekom procesa komunikacije i kooperacije

Koristi ciljano medije u procesu komunikacije i kooperacije na razini učenja

Koristi određene medije za poticanje kooperacijskih ciljeva različitih grupa

RAZINA KOMPETECIJE: 4. Upotrebljava određeno stečeno znanje o medijima za mogućnost medijske komunikacije i kooperacije pri rješavanju socijalnih i radnih problema

Učenik samovoljno razmjenjuje informacije preko medija

Preuzima iz određenog medija informacije pri razmjeni informacija

(Moser, 2006; 222)

Tolić

203

Tablica 3. Područje djelovanja: B: Refleksija i medijska kritika


Metodička kompetencija

Socijalna kompetencija

RAZINA KOMPETENCIJE:1 Razmišlja o prednostima i posljedicama pri korištenu medija

Upotrebljava određene kriterije za osuđivanje informacija dobivenih od medija

Upotrebljava medije kao sredstvo za kompromis socijalnih radnji

RAZINA KOMPETENCIJE: 2. Procjenjuje medijski proizvod na temelju funkcija djelovanja

Koristi kritičke stečene kriterije za osuđivanje neprimjerenih medijskih sadržaja

Koristi (nakon što ih je ocijenio/la) u socijalnim procesima

RAZINA KOMPETENCIJE: 3. Spoznaje utjecaje medija na pojedince i društvo i njegove (ne)vrijednosti koje promovira

Interpretira i procjenjuje informacije, te ih po potrebi osuđuje kao manipulativne

Koristi se medijima i spoznajom o njima za određeni socijalni proces ili događaj

RAZINA KOMPTENCIJE: 4. Osuđuje razmjene djelovanja informacija između društva i pojedinca

Prepoznaje i osuđuje poruke netolerancije, nasilja, stigmatizacije

Djeluje aktivno i odgovorno pri upotrebi medijskih informacija, zadanih iz različitih medija

(Moser, 2006; 223)

Slijede standardi koji se nadopunjuju pomoću ostalih indikatora: Npr. tri standarda odnose se na područje korištenja medija (tzv. razina kompetencije 2.).

ČLANCI

204

Tablica 3. A2. Upotreba i oblikovanje medijskih proizvoda: standardi s indikatorima



Medije može koristiti na temelju stečene kompetencije pri upotrebi stjecanja vlastitih intencija

Upotrebljava ciljno ostale medije

Koristi ciljno medije: kooperacija i komunikacija (na primjer roditelja, nastavnika i učenika)

Oblikuje medije za rješavanje zadataka

Upotrebljava medije pri rješavanju problema vezano za procese učenja

Medijske proizvode oblikuje i predstavlja na vlastit način

Mediji služe pojedincu kao alat pri rješavanju radnih zadataka u procesu učenja

Određene medije koristi u formuliranju zadataka i planiranju radnji pri procesu učenja

Upotreba medija za zajedničko učenje i pri rješavanju zadataka za osvješteniji komunikacijski proces

Ciljno orijentira medije pri zadatku učenja te ih oblikuje s obzirom na dane medijske informacije- sadržaje

Prosuđuje medijske proizvode i rješava probleme pri zadanim postupcima

Na temelju stečenih kompetencija medije ciljno usmjerava za prosocijalno ponašanje (razvoj altruizma)

Neke pojmove na području medijskog korištenja razlučuje, razumije, odbacuje i sastavlja kao strukturu i pripremu pri rješavanju nekog problema

Nove funkcije inovativnih medija koristi sistematično i testira u različitim situacijama

Pri zajedničkom učenju koristi se inovativnim medijima kao pomoćnim alatom u prikupljanju korisnih informacija

(Moser, 2006; 224)

Ove tri razine ujedno su i zadaci koji prikazuju što bi npr. u kurikulumu školstva trebalo modificirati. Kompetencijski model npr. u procesu učenja s medijima nudi strukturu i postavlja jasnoću na koji način se razine medijske kompetencije mogu nadopunjavati i koordinirati. Formuliranje medijske kompetencije kroz te tri razine pokazuje nam kako npr. u učenika razviti kompletnost dimenzija medijske kompetencije. Npr. područje djelovanja - refleksija (kod socijalnih kompetencija - razina 1, tablica 3B) pokazuje da se mediji mogu koristiti kao alat pri rješavanju nekog zadatka. Prelazak na razinu 2 (ista tablica) predstavlja stupanj već prihvaćenih oblika koji se odnose na kritičku uporabu medija. U razini 3 (ista tablica) podrazumijeva preuzimanje „odgovornosti“ i samokritičnosti, dok razina 4 predstavlja nastavak kritičkog stajališta i eventualno nadopunu već usvojene - stečene razine.

Tolić

205

Tablice su zapravo zadaci i ciljevi u određenom kurikulumu i nude poveznice pri razvoju i usvajanju sposobnosti, ali na većoj razini kognitivnog razvoja završnih razreda osnovne škole.

Na temelju interpretiranja medijske kompetencije kroz medijsko obrazovanje prikazani kompetencijski model jest primjer što bi to učenik u određenoj osnovnoj školi, na određenoj razini i određenom polju morao usvojiti. Pedagoško djelovanje u tome kontekstu nužno je za medijsko obrazovanje, jer se usvaja djelovanje dvaju bitnih glagola znati (wissen) i moći (können), potrebnih za sistematizaciju u suvremenom medijskom okruženju. Oni se nadopunjuju. Prema tome, zadaci medijskog obrazovanja (područje - medijska kompetencija) odnose se na proces dekodiranja medijskih poruka. Moser ih (2006; 332) sagledava kroz tri aspekta:

1. preko digitalnih medija

2. poruke prerastaju u informacije gdje se dekodiraju (usvojene razine i polja kompetencije)

3. informacije prerastaju u znanja koja se koriste za praktičnu svrhu (Willke, 2005; 28).

Medijske kompetencije mogu se sažeti u temeljne zadatke:

- medijske proizvode smisleno razumjeti, odabrati određen medijski proizvod i znati se njime koristiti (za komunikaciju, učenje, igru, simulacije...)

- pojedine medije preoblikovati tako da služe kao sredstvo u procesu učenja i rješavanju problema u suvremenom medijskom okruženju

- medijske sadržaje znati prihvatiti i/ili odbaciti

- medijski utjecaj prepoznati i oduprijeti se manipulaciji (jezik medija, film, videoclips, comics, listovi za tinejdžere, reklame)

- medijske proizvode znati analizirati, kritizirati (Willke, 2005; 38). Wolfgan Schill (1999)4 je izradio medijski projekt za osnovne

škole prema (gore navedenim tablicama) zadacima medijske kompetencije, koristeći ga kao smjernice pri usvajanju određene razine kompetencije i ostvarivanju ciljeva.

4 Wolfgang, S. (1999; 121)

ČLANCI

206

Tablica 4. Primjer osnovne škole: osnovna škola u Berlinu .

Zadaci- područje rada

Rasprava o doživljaju medija i razmjena iskustva – „refleksivno“

Rasprava o medijskim proizvodima – „analitički“

Aktivni medijski rad – „produktivno“

Školska akad.godina

2. razred Učenici(e) diskutiraju verbalno/neverbalno o medijima kako su ih doživjeli.

Učenici(e) razlikuju na temelju svojih medijskih iskustava različite stilove medija (genres) i mogu imenovati tzv. dječje medije na primjerima.

Učenici(e) će na primjerima određenih medijskih proizvoda znati sadržaj interpretirati i predstaviti..

Učenici(e) spoznaju značenje i funkcije medija – kao „alat“.

Učenici (e) znaju na primjerima razlikovati realnost i fikciju koje mediji stvaraju.

Učenici(e) uče služiti se različitim tehničkim medijima: znati + koristi se sadržajima.

3 i 4. razred. Učenici(e) raspoznaju manipulaciju u medijima.

Učenici(e) istražuju kritički medije kojima se služe svakodnevno u svojem životu.

Učenici(e) su u stanju samostalno sadržaje uz pomoć tehničkih medija prezentirati i preko njih se izraziti.

Učenici(e) pronalaze

uzroke kako pojedini medijski sadržaji utječu na njihov svakidašnji život.

Učenici(e) pronalaze poveznice i odnose između realnosti i fikcije danih od medijskih ponuda.

Učenici(e) otkrivaju specifičnosti tehničkih medija preko eksperimentalnog individualnog djelovanja.

5. i 6. razred Učenici(e) se suprotstavljaju prihvaćenju određenih medijskih ponuda.

Učenici(e) istražuju samostalno koje zahtjeve s kojim medijima mogu ispuniti za određeni zadatak (odnosi se samo na medije koji su im na raspolaganju).

Učenici(e) proizvode sami medijske proizvode koji će im poslužiti za određeno predstavljanje i izražavanje.

Učenici(e) diskutiraju da li i kako se „isplatilo“ koristiti određene medije pri ostvarivanju ciljeva npr. u učenju i kako se to odrazilo na njihov privatni život (slobodno vrijeme).

Učenici(e) raspoznaju određene primjere koji rekonstruiraju fikciju a koji realnost.

Učenici(e) se znaju služiti specifičnim tehničkim medijima kao pomoći u rješavanju zadataka.

Tolić

207

Iz navedenog primjera je vidljivo da stupci koji predstavljaju Raspravu o medijskim proizvodima – „analitički“ imaju značajnu ulogu u prepoznavanju fikcije -manipulacije i realnosti sadržaja od strane medija. Mediji manipuliraju, na taj način kada od fikcije stvaraju realnost (primjeri – različitih reklama za djecu, poput igračke Kai- Young – koja simbolizira nasilje-dječak moćnik).

Stupac u tablici 4.: „Aktivni medijski rad – „produktivno“ odnosi se na metodičku kompetenciju – što je dimenzija djelovanja (kako se znati koristiti medijima za ostvarivanje određenog zadatka).

„Rasprava o doživljaju medija i razmjena iskustva – „refleksivno“- predstavlja kompetenciju (socijalna i moralna dimenzija) o spoznaji objekta/stvari i socijalnu kompetenciju.

Prijedlozi za usvajanje razina medijskih kompetencija kao prevencija pri sprečavanju medijske manipulacije u osnovnim školama

Medijski pedagozi su trenutačno jedini koji se bave medijskom kompetencijom. Pitanje jest kako obrazovati medijskog pedagoga? Sve su to pitanja ili temeljnih zadatka za inovativnu pedagogiju. (Pötinger, I; Schill, W; Thiele, G.; 2004;45). U obrazovanju budućega medijskog pedagoga (učitelja koji bi se specijalizirao za medije), koji je posve sigurno itekako potreban suvremenoj školi, trebaju biti zastupljena najmanje tri područja koja će obuhvatiti medije i informacijske tehnologije u odgoju, obrazovanju i nastavi. To su:

a) opća medijska kompetencija

- teorija medija i informacijskih tehnologija

- izbor i primjena medija i informacijsko tehničkih sustava

- stvaranje medijskih softvera

- društveno značenje medija pri izmjeni informacija

- medijska estetika, medijska etika i etički kodeks

ČLANCI

208

- b) medijsko-didaktička kompetencija

- temelji primjene medija i informacijskih tehnologija u nastavi

- značenje medija u nastavi

- uporaba medija i informacijskih tehnologija u predmetnoj nastavi

- primjena medija i informacijskih tehnologija u izvannastavnom radu s djecom i mladeži - analiza i procjena vrijednosti medijske ponude

- društveni i institucijski uvjeti za medijsku produkciju

- medijsko obrazovanje i vrijednosni sudovi

- koncepcija, implementacija i evaluacija medijskih nastavnih modula u suradnji s odgojno -obrazovnim institucijama

c) kompetencija na području medijskoj odgoja

- odgojni i obrazovni ciljevi i zadaće na području medija i informacijskih tehnologija

- medijski odgoj (klasični mediji, informacijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi i radu s mladima u izvannastavnim sadržajima)

Potrebna je i suradnja na razvijanju i proizvodnji medijskih proizvoda (Pötinger, I; Schill, W; Thiele, G.; 2004; 49).

Medijske kompetencije trebale bi se integrirati u hrvatski školski sustav kroz radionice o temi sprečavanja medijske manipulacije i medijskog nasilja, a koje bi mogli izvoditi razrednici (koje su educirali stručnjaci – medijski pedagozi), na satovima općih predmeta (po primjeru njemačkog sustava: materinski jezik i strani jezik) i sporednih predmeta gdje se mediji koriste (geografija, informatika.) uz pomoć stručnog osoblja (medijskih pedagoga) i informatičara i komunikologa. Kao predložak za medijske radionice mogle bi se koristiti monografije: Miliša, Z. i Zloković J.(2006), Manipuliranje potrebama mladih, Miliša, Z. (2008), Odgoj i manipuliranje u obitelji i medijima, i udžbenik Moser, H.,(2000): Einführung in die Medienpädagogik. Aufwachsen im Medienzeitalter.Moser, H.,(2006), Standards für Medienbildung, in: Compjuter + Unterricht 1.

Tolić

209

Zloković i Miliša detaljno analizirauju u trećem poglavlju knjige (od 54 -96 str.) sljedeće sadržaje i primjere:

- Reality shoy emisije i manipulacija (zamjene stvarnosti s fikcijama - virtualna stvarnost).

- Reklame kao sredstvo manipulacije (Pozivaju li nas reklamni oglasi proizvoda na slobodu odlučivanja pri kupovini ili nama maipuliraju?)

Časopisi za mlade i manipulacija idolima i „ljepotom poznatih“ (86) (kako se unificira ideal ljepote i koje su posljedice, npr. anoreksija ili bulimija).

Za daljnje obrazovanje učitelja i ostalih djelatnika u stjecanju medijskih kompetencija predlažem sljedeće smjernice:

– stvoriti kritički smisao kod nastavnika da bi se utjecalo na formiranje svijesti učenika tako da ih se oslobodi sugestija i manipulacija medija; uvježbati ga za slobodne i odgovorne izbore, koristeći masmedije ne isključivo radi zabave, nego nadasve kao sredstvo informacije

– poučavati o tehničkoj razini pojedinih pomagala, što je nužno za ispravno "čitanje" i objektivno shvaćanje njihova priopćavanja; stvoriti svijest o društvenim, kulturnim, političkim i ekonomskim vezama koje su u temeljima poruka i vrednota koje predlažu novi mediji, s posebnom pozornošću na odnos između medija i promidžbe, industrije, zabave i ideologije

– razvijati vlastite sklonosti i sposobnosti u komuniciranju: slušati, govoriti, pisati, kritički u medijima pisati i u javnosti istupati, primati povratne informacije i voditi vlastite bilješke (osobni dnevnik)

– usvojiti određene dimenzije medijske kompetencije

– naučiti se služiti računalom i internetom

– spoznati ambivalentnu ulogu medija

– imati jasnu viziju u formiranju slobodnog vremena i imati odgovoran odnos prema televizijskim programima, internetu

– naučiti procijeniti i kritički vrednovati sredstva medijskog priopćavanja

– razviti analitičko i/ili kritičko tumačenje sadržaja iz tiskanih medija, radija, televizije, interneta…

– zauzeti se u analizi i raspravi o novostima, posebice onima koje se odnose na pitanja o mladima i puku te na kulturalne i multikulturalne izazove sadašnjeg vremena

ČLANCI

210

– razvijati i promicati vrijednosti slobode i odgovornosti

– postiže određenu kompetenciju u tehnikama raznih oblika društvenog priopćavanja, kako bi ih znao koristiti u učenju mladih

– uključiti se u svijet masmedija, stvarajući ili animirajući izdavačke projekte (školske listove, časopise za mlade, a posebno razviti inovativnu metodu učenja e- learning

- primjena eksperimentalnog programa iz Francuske u Hrvatskoj za osnovne škole „Dani bez ekrana” (svibanj 2008.).

U skoroj budućnosti bi se sustav medijske kompetencije mogao integrirati u školski sustav, kao što je to u većini europskih zemalja (posebice Njemačka). Time bi se spriječile medijske manipulacije i smanjilo medijsko nasilje, budući da se ono temelji na različitim podacima o učeniku (uspjeh u školi, nasilje, cyberbulling…) koji se mogu kvalitetnije prikupiti praćenjem učenika tijekom osnovnog školovanja, nego jednokratnim dolaskom medijskih pedagoga i realizacijom pojedine medijske radionice u neku instituciju. Za sve to je potrebno imati i kolegij Medijska pedagogija na nastavničkim fakultetima, a mi ga nemamo!.

Zaključak

Medijska kompetencija uključuje medijsku pismenost. Ona podrazumijeva stjecanje vještina, znanja i upućenosti pri sprečavanju medijske manipulacije. Medijska kompetencija pretpostavlja sposobnost kritičke analize medijskih ponuda te se istodobno medijima koristi kao sredstvom za neovisno i kreativno izražavanje.

Baacke je uveo prvi pojam „komunikativna kompetencija“. To je središnji pojam u medijskoj pedagogiji. Uključuje sve sposobnosti koje pojedinac unutar medijsko-informacijskog društva mora usvojiti - od uporabe medijskih proizvoda, razmjene medijskih poruka (komunikacijski mediji) do medijske refleksije i medijske kritike.

Medijska kompetencija vodi prema medijskom obrazovanju i medijskoj pismenosti. Pronalazi poveznice između pedagoških implikacija i potrebe društvenih inovacija u suvremenom medijskom okruženju. Cilj joj je: zaštita

Tolić

211

privatne sfere, razvoj (samo)kritičnost(i), interkulturalni dijalog, usvajanje analitičkih, refleksivnih i etičkih dimenzija, pravo na informiranost, instrumentalu i estetsku dimenziju, razvoj sposobnosti za korištenje inovativnih medija, npr. novi kompjutorski softver.

S medijima trebaju graditi partnerske odnose radi emancipacije i uviđanja manipulativnih medijskih ponuda. Cilj je znati živjeti s medijima, a ne da mediji zavladaju nama. (preko industrije zabave, fetišizacije određenih reklamnih proizvoda, kulta izgleda i/ili ljepote, virtualne stvarnosti).

Tim novim obzorjima medijska kompetencija mora voditi prema razvoju medijskog obrazovanja i medijske kulture, koji su dio medijske pedagogije u suvremenom medijskom okruženju pri sprečavanju širenja manipulacije preko medija.

Literatura

Aufenanger, S. (1997): Medienpädagogik und Medienkompetenz, Eine Bundesaufnahme, in: Deutscher Bundestag (Hrsg.),, Mit Multimedia in die Zukunft?, Bielfeld, 188.

Baacke D.(2007.): Medienpädagogik, Max Niemeyer Verlag, Tubingen

Duden – (2001): Deutsches Universalwörtebuch, Dudenverlag, Mannheim, Leipzih, Wien, Zürich

Doelker, C. (1997): Ein Bild ist mehr als ein Bild, Stuttgart

Hunther, S. Brehm- Klotz. (1990.): Grunbegriffe der Medienpadagoik, Boblingen

Hurrelmann K., Andresen, S. (2007.): Kinder in Deutschland 2007., 1. World Vision Kinderstudie., Fischer Taschenbuch Verla, Gmbh, Frankfurt am Main

Hoffmann, B. (2003): Medienpädagogig – Eine Einführung in Theorie und Praxisk, Schöningh UTB Verlag, Paderborn

Hug, Theo (2007): Aufwachsen im Medienzeitalter- Uberlegungen zu den veranderten aufgabenbereichen und Zustandigkeit der Medienpadagogig, Institut fur Erzhienugswissenschaft der Uni Innstruck

ČLANCI

212

Kübler, H. (1996): Kompetenz der Kompetenz…Anmerkungen zur Lieblingsmetapher der Medienpädagogik in: medien praktisch, 11.

Miliša, Z. (2006): Manipuliranje potrebama mladih, Markom, Zagreb

Miliša, Z. (2008), Odgoj i manipuliranje u obitelji i medijima, Markom, Zagreb Moser, H.,(2000): Einführung in die Medienpädagogik. Aufwachsen im Medienzeitalter. Opladen: Leske und Budrich Moser, H.,(2006): Standards für Medienbildung, in: Compjuter + Unterricht 1, Opladen: Leske und Budrich Pötinger, I; Schill, W; Thiele, G; (2004), Medienbildung im Dopelpack- Wie Schule und Jugendhilfe einander ergänzen können, GMK, Bielfeld Pungente, John (1989) : Eight Key Concepts of Media Literacy. Internet-document. URL: http://www.media-awareness.ca/eng/med/bigpict/8keycon.thm

Saussure, F. (1916): Cours de linguistik generala, ed C. Bally and A. Seachehaye, with the Collaboration of A. Riedlinger, Glasgoww Fontana/Collins

Schrob B., Hûther J. (2005.): Grundbegriffe Medienpädagogik, IV Auflage, Kopaed, München Verlag

Schrob H. (1990.): Medienpadagogik, Koln Stam Verlag

Schrob, B. (1995): Medienaltag und Handeln. Medienpadagogik in Geschichte, Forschung und Praxis, Opladen

Süss D., Schlienger A., Heim D., Basler B., Frischknecht D. (2006.) : Jugendliche und Medien, Forschungsbericht- Hochule für angewandte Psychologie HAP, Zürich, Fachschule AARGU- Department Pädagogik, Zürich Verlag/ Aarau

Willke, R. (1995): Der produktiver Zuschauer. Medienaneigung als kultureller und äathetischer Prozess. München.

Wolfgang, S. (1999): Medienprojekte in der Grundschule: Möglichkeit und Grenzen schulischer Förderung von Medienkompetenz, Medienkompetenz. Grundlagen und pädagogisches Handeln, München, 121 – 127.

Novak

213

TEMA BROJA

Samoregulacija novinarstva

Samoregulacija medija je opće prihvaćeni model kojim se uspostavljaju odnosi u novinarstvu, poštuje primjena profesionalnih standarda i etičkih načela.

Suvremeno novinarstvo i masovni mediji današnjice ugroženi su provalom senzacionalizma, tabloidizacije te infotainmenta. Korporativno novinarstvo poput raka razara kvalitetne medije i kao standard uspostavlja senzacionalizam, skandale i nisku razinu pismenosti.

Je li novinarstvo zaista spalo na niske grane? Postoje li mehanizmi kojima se može regulirati a da to ne budu zabrane, cenzura i slične mjere koje obično primjenjuje vlast?

Odgovor je u samoregulaciji, a nju je teorijski postavio ugledni francuski teoretičar medija Claude Jean Bertrand.

MediAnali žele, tragom Bertranda, ali i postojećih samoregulatornih tijela osnažiti ovu potrebu za poštovanjem profesionalnih standarda i etičkih načela, pa smo stoga odlučili da u Temi broja naši ugledni autori, novinari i teoretičari, ukažu na temeljne vrijednosti samoregulacije medija.

Urednik

TEMA BROJA 214

UDK 316.77:070 (497.5) (213-224)

Božo Novak∗

The Importance of Media Self-

regulation

Summary

If media self-regulation process had been normally developing in Croatia, today’s topic would have had different purpose. However, being the way it is, media self-regulation is now being carried out in much more difficult circumstances and with greater consequences than in 2005 when ICEJ, Croatian Journalists’ Association and CHC Media Council initiated the Declaration on Croatian Media Self-regulation. They performed different activities for two years, participated on several round tables and then finally the Declaration was accepted in November 2006. It was supported by most of the media owners, professional and journalists’ associations, HRT (Croatian National Television), non-governmental associations and representatives of judiciary, science, Parliament and Croatian Government. It contained principles, media self-regulation needs, techniques, structure and method of Media Council elections. A project plan of necessary infrastructure for Council activities and a finance method were proposed as well. However, from the Declaration acceptance date up till today, nothing has been done to implement the ideas. As if certain factors in Croatian media system got afraid of this system and concluded that their partial interests in media system can be realized more easily without the proposed system of media self-regulation. Or the reason is something else. Anyway, introduction of this system has been stopped and postponed for some other times.

Key words: media, journalists, Croatia, self-regulation, Media Council

∗ The author is a doyen of Croatian Journalism

Novak

215

UDK 316.77:070 (497.5) (213-224)

Božo Novak∗

Važnost samoregulacije medija

Sažetak

Da se u Hrvatskoj situacija u vezi sa samoregulacijom medija normalno

razvijala, današnja tema imala bi drugačiji sadržaj. No, budući su stvari kakve jesu, posao na samoregulaciji medija provodimo u mnogo težim okolnostima i s težim posljedicama nego 2005., kada je na inicijativu ICEJA, Hrvatskog novinarskog društva i Vijeća za medije HHO-a, nakon dvogodišnjeg rada, na nekoliko okruglih stolova na konferenciji u studenom 2006. prihvaćena Deklaracija o samoregulaciji hrvatskih medija. U Deklaraciji, koju su poduprli vlasnici većine medija, profesionalne novinarske udruge, HRT, nevladine udruge i predstavnici sudstva, znanosti, Sabora i Vlade RH bila su sadržana načela, potreba medijske samoregulacije, način djelovanja, sastav i način izbora Vijeća za medije. Također, predložen je način financiranja i organizacija potrebite infrastrukture za kvalitetan rad Vijeća. Međutim, od donošenja Deklaracije do danas nije učinjeno ništa u provedbi zamisli. Kao da su se neki čimbenici u sustavu hrvatskih medija preplašili djelovanja ovog sustava, ili su zaključili da svoje parcijalne interese u medijskom sustavu mogu lakše ostvarivati bez predloženog sustava medijske samoregulacije. Ili je u pitanju nešto treće. Bit jest da je uvođenje ovog sustava zaustavljeno i odgođeno za neka druga vremena.

Ključne riječi: mediji, novinari, Hrvatska, samoregulacija, Vijeće za medije

∗ Autor je doajen hrvatskog novinarstva

TEMA BROJA 216

Da se u Hrvatskoj situacija u vezi sa samoregulacijom medija normalno razvijala, današnja tema imala bi drugačiji sadržaj. Pisali bismo o stečenim iskustvima i predlagali što učiniti kako bi ovaj sustav bio učinkovitiji i korisniji ne samo za naše novinarstvo nego i za zdravlje demokracije u Hrvatskoj.

No, budući su stvari kakve jesu, posao na samoregulaciji medija provodimo u mnogo težim okolnostima i s težim posljedicama nego 2005., kada je na inicijativu ICEJA, Hrvatskog novinarskog društva i Vijeća za medije HHO-a, nakon dvogodišnjeg rada, na nekoliko okruglih stolova na konferenciji u studenom 2006. prihvaćena Deklaracija o samoregulaciji hrvatskih medija.

Ovu aktivnost vrijedno je pratila i financirala Zaklada "Kondrad Adenauer Stifftung". Osnovne materijale i prijedloge za raspravu kvalitetno je pripremao glasnogovornik Vijeća za medije HHO-a, nedavno umrli naš dragi kolega Geza Stantić. Ovom projektu posvetio je dvije posljednje godine svojeg časnog novinarskog života.

U Deklaraciji, koju su poduprli vlasnici većine medija, profesionalne novinarske udruge, HRT, nevladine udruge i predstavnici sudstva, znanosti, Sabora i Vlade RH bila su sadržana načela, potreba medijske samoregulacije, način djelovanja, sastav i način izbora Vijeća za medije. Također, predložen je način financiranja i organizacija potrebite infrastrukture za kvalitetan rad Vijeća.

Međutim, od donošenja Deklaracije do danas nije učinjeno ništa u provedbi zamisli. Kao da su se neki čimbenici u sustavu hrvatskih medija preplašili djelovanja ovog sustava, ili su zaključili da svoje parcijalne interese u medijskom sustavu mogu lakše ostvarivati bez predloženog sustava medijske samoregulacije. Ili je u pitanju nešto treće. Bit jest da je uvođenje ovog sustava zaustavljeno i odgođeno za neka druga vremena.

Što je inicijatore uvođenja samoregulacije potaknulo, nekoliko godina prije sadašnje financijske krize koja je još pogoršala situaciju na medijskoj društvenoj pozornici, na stvaranje ovog projekta ?

Bilo je to prvenstveno naše saznanje da je medijski sustav u krizi, da mehanizmi za zaštitu medijskih sloboda, posebice zaštitu neovisnog novinarskog rada, ne mogu uspješno rješavati konflikte, posebice složene nove probleme na području medija. Također, potrebno je stvoriti novo mjerodavno tijelo na kojem bi novinari, poslodavci i predstavnici građanskog društva uz financijsku potporu Vlade mogli uspješnije rješavati

Novak

217

izazove vremena u hrvatskom medijskom prostoru, presudne za uspješno funkcioniranje demokratskog društva.

Međutim, opća financijska kriza koja je zahvatila i svijet i Hrvatsku učinila je društvo nervoznijim i agresivnijim prema slobodnom sustavu informiranja i istraživačkome novinarstvu. Posljedice su porazne. Novinari su izloženi sve većim pritiscima, prijetnjama i napadima – radi se o telefonskim, usmenim, pa i prijetnjama smrću. Prijetnje su se i ostvarivale. Bilo je premlaćivanja novinara, ubojstvo medijskog nakladnika i komentatora Ive Pukanića i šefa marketinga izdavačke kuće Nike Franića. Zaštita novinara i otkrivanje naručitelja napada na novinare dobrim je dijelom zakazala. Sve je pratilo ograničavanje i zatvaranje sustava informiranja i udar na istraživačko novinarstvo.

Uzbunu je potaknula skupština HND-a u Opatiji i rasprava na Medijskim danima nakon skupštine u listopadu prošle godine. Izneseni su mnogi novi primjeri pritisaka na novinare s raznih strana. Uvjetovano je to novim grubim ograničavanjem slobode medija i u ovoj godini. O tome su puni stupci Novinara, profesionalnoga glasila Novinarskog društva i Sindikata hrvatskih novinara. Čuje se sve više glasova novinara o potrebi medijske samoregulacije i zahtjevi da se ponovno potakne aktivnost u vezi s osnutkom vijeća za medije u Hrvatskoj.

Što se događalo i što se događa u Hrvatskoj s medijskim slobodama da se, kako se u pozivu za ovaj okrugli stol navodi, otvori tema samoregulacije, sada „na nov način“?

Prema ocjeni ugledne međunarodne organizacije Reporteri bez granica prošlog tjedna o stanju medijskih sloboda u svijetu, Hrvatska je pala za 33 mjesta. Sada je na 78. mjestu u odnosu na prošlogodišnje izvješće.

Uzroci pada su nam poznati, ali ono na što želim upozoriti jest da se zbog toga nitko u Hrvatskoj nije zabrinuo niti je najavio da će se nešto poduzeti. Mislim poglavito na državne ustanove i neke vlasnike medija.Ova ravnodušnost upozorava i zabrinjava. Reagirao je jedino HND i poneki novinski komentator.

Reakcija javnosti na ovo izvješće Reportera bez granica, na tragu je ocjene koju sam dao na prošlogodišnjoj skupštini HND-a da postoji nezainteresiranost i izmicanje političkih i državnih centara moći od zaštite i razvijanja medijskih sloboda i novinarstva, te da se primjećuje sve više novih načina i pokušaja da se pokori novinarska profesija i učini ovisnom

TEMA BROJA 218

o novim vladajućim oligarhijama. Namjera je zapravo manipulirati javnošću i građanima.

Analizirajmo prošlogodišnje reakcije na ubojstva Pukanića i Franića. One su bile brojne, ali mlake. Urednici privatnih medija sramežljivo su objavljivali priopćenja HND-a i HHO-a o tim zločinima. Te vijesti nisu imale u medijima status koji inače imaju novosti o poznatim osobama. Ali, ono što je najuočljivije - izostala je temeljna ocjena o čemu se zapravo radi.

Učinio je to najbolje Odbor za zaštitu novinara iz New Yorka. Naime, upozorio je da su ova ubojstva poticaj za uvođenje „cenzure najgore vrste. „U takve ocjene ubrajam i izjavu tajnika Međunarodne federacije novinara Aidana Whitea da nemili događaj trebamo promatrati i u sklopu pritiska balkanske mafije na medije u regiji. Kombinira se praksa pritisaka i prijetnji do ubojstava, kao upozorenje da novinari ne smiju istraživati i izvještavati o nekim društvenim životnim temama, temama o kojima ovisi funkcioniranje demokratske Hrvatske i pristojan život njezinih građana.

No, bilo je to i upozorenje vlasnicima medija i političarima. Poruka je bila: "Ne bavite se onim što korupcija i organizirani kriminal radi. Ne ugrožavajte naše interese, jer bi vas mogla stići ista sudbina." Koliko je ovo upozorenje djelovalo i na neke novinare, vlasnike i političare, nitko još nije ozbiljno istražio. No, djelovalo je. To se uočava i po izbjegavanju nekih tema, do kojih granica se ide u nekim raspravama. Obično se stane, kada se dođe do crte gdje bi se razmatala i razbistrila socijalna struktura npr. korupcije –sprege i križanja traga novca sa strukturama vlasti, politike i političara, skrivenih centara moći i vlasnika pojedinih medija. Strategija informacijskog i moralnog kaosa ovdje odgovara svima.

U reakcijama, poglavito državnih tijela, nedostajala je ocjena da su brojni napadi na novinare zapravo pritisak za uvođenje cenzure i samocenzure da je to napad na ustavni poredak. Da se polazilo od takve ocjene, sve izvršne državne reakcije bile bi učinkovitije.

No, ovo nisu bili jedini pritisci za uvođenje cenzure i samocenzure u nas. U svakodnevnoj novinarskoj praksi i našim životima uočavamo da su cenzori svugdje oko nas. Ovo bi mogla biti velika tema Vijeća za medije.

Nalazimo ih u prevelikom približavanju i utjecaju marketinških agencija uredničkoj politici. Sustavi ovih agencija s velikim financijskim

Novak

219

sredstvima ponekad se ne bave samo promocijom svojih proizvoda. Žele i svoj dio utjecaja i vlasti nad medijima. Korporacije kojima služe imaju velike ambicije da budu moćne i utjecajne u društvu, posebice kada se radi o problematičnim poslovima bez javnih natjecanja ili o utjecaju na izvještavanje o slabostima korporacijske politike.

Vlasnici pojedinih medija izloženi su također pritiscima i ucjenama. Od političkih centara moći, marketinških agencija i korupcijskih lobija do organiziranog kriminala. Poneki vlasnici iz tih i sličnih razloga preko podložnih urednika interveniraju u izvješća ili članke pojedinih, posebice novinara istraživača.

U elektroničkim medijima ove pojave nalazimo u podređivanju uredničke politike gledanosti i slušanosti. Za vlasnike ovih medija postalo je bitno mjerilo u uređivačkoj politici o tome što prolazi, a što ne ulazi u redovitim emisijama vijesti. Posljedica jest da se opasno zanemaruju informacije koje bi trebao znati svaki građanin kako bi mogao ispunjavati svoja demokratska prava. Pravi se selekcija informacija tako da se forsiraju senzacije i ono što je spektakularno. Prenaglašavaju se mnogi sporedni događaji i tako postaju sredstvo stvaranja društvene zbilje izvan realnih interesa društva. Njihovi gledatelji primjećuju da su iz tih programa izbačene kultura i edukacija, posebice kad je riječ o emisijama s kritičkim raspravama o pojavama u društvu. Izvještaji o napadima na novinare i reakcije na njih svedene su na najmanju moguću mjeru.

Cenzura se posredno uvodi i u potiskivanju istraživačkog novinarstva. Smanjuju se redakcijska sredstva za ova istraživanja. Izbjegavaju se istraživanja o nekim korporacijama. Novinari koji su se posvetili tim istraživanjima u posebnom su i teškom položaju. U Bijeloj knjizi HND-a registrirano je 50 napada na novinare. Onemogućava ih se u novinarskom radu anonimnim prijetnjama i fizičkim napadima. Pritiscima su popustili i neki vlasnici medija. Neki novinari istraživači dobili su otkaze.

Postoje skrivene manipulacije koje nisu plod izravne cenzure ili naredbe za iskrivljavanje. To je grijeh izostavljanja. Utjecaj nevidljivih centara moći na ono što se ne objavljuje. To su moć i sprega vlasnika medija s političarima, poslodavcima i skrivenih centara moći koje počivaju na mogućnosti prikrivanja, izostavljanja i javnog nepostojanja nekih problema i događaja. Snaga manipulacije polazi od toga da mnoge važne informacije, zbog zakulisnih interesa, treba očistiti prije nego što dođu do građana kako ne bi mogli istraživati ono što su njihovi stvarni interesi.

TEMA BROJA 220

Posebice kako bi mogli odlučivati i birati. To je učinkovito naročito zato što u današnjem svijetu, prema stajalištu javnosti, postoji samo ono što saznaju preko medija.

Medijska samoregulacija potrebna nam je i zato što se pod pritiskom tehnološkog razvoja i financijske isplativosti oštrica novinarstva jako ublažila, a pluralizam medija doveden je u pitanje. Vrijedi opći dojam da privatni mediji nisu dovoljno pridonijeli kvaliteti informiranja građana da bi mogli razmišljati i odlučivati. Svi zapažamo da pod pritiskom vlasnika mediji sve češće dolaze u iskušenje žrtvovati objektivnost i istinu kako bi ostvarili dobit. Na to prisiljavaju pojedine novinare i urednike. Vlasnici medija zaboravljaju da ne samo novinari, nego i oni imaju javne obveze kada se bave medijskim poslom.

Stoga bilježimo sve više sukoba novinara s vlasnicima oko zaštite njihovih profesionalnih i socijalnih prava. No, jačaju također pritisci na vlasnike mnogih centara moći. Vijeća mogu te pritiske učiniti javnim te pomoći i novinarima i vlasnicima kako bi se od njih zaštitili.

Ovdje se ne radi o sukobu oko modela privatnog vlasništva u medijima. Ne radi se ni o prirodnoj težnji vlasnika za dobiti. Borba za opstanak na tržištu danas je nemilosrdna. Bit je u zajedničkom traženju novih modela medija, koji dobit nalaze u vjerodostojnosti medija, u istini koju objavljuju. Posebice se tu radi o odgovornosti vlasnika medija prema javnosti i onima koji čitaju, slušaju i gledaju. Jednom riječju u traženju medijskih modela i uređivačke politike koja odgovara zajednici. U tom kontekstu i reklamne poruke o kojima ovisi egzistencija komercijalnih medija vrijedit će više ako se pojavljuju u uvjetima vjerodostojnosti medija u kojem se komercijalne poruke objavljuju.

Uređivačka politika koja u prvi plan stavlja zabavu i skandale kako bi proizvela potrošače, kratkovidna je. I sadašnja kriza medija koja se izražava u padu naklada tiskanih medija, padu gledanosti i slušanosti nekih emisija, potvrđuje staro načelo dobrog uređivanja medija koje se temelji na informiranju, izobrazbi i zabavi.

No, gdje su u tim zbivanjima država i njezina izvršna tijela? Prije je ona bila u prvom planu ograničavanja medijskih sloboda. Sada to više nije. No, je li njezina uloga prestala? Nije prestala u onom što je njezina bitna funkcija i ne smije se to dogoditi. Njoj je ostala temeljna uloga da donosi dobre medijske zakone i da se brine da se oni provode. Nakon toga vrijedi načelo: "Sebi ruke od medija."

Novak

221

Za djelovanje medijske samoregulacije važna je spoznaja postoji li ili na kojim područjima nastaje sprega vlade s vlasnicima medija na štetu objektivnog informiranja građana. Naime, svaka vlada prirodno želi da mediji što više pozitivno pišu o njezinom uspjesima, a da izostavljaju ono što strankama na vlasti ne odgovara. A to se protivi temeljnom načelu novinarstva da mu je dužnost otkrivati tajne mehanizme politike i izvesti nositelje vlasti pred sud javnosti. Posebice da izvještavaju o korupciji i kršenju zakona.

Tu neprincipijelnu spregu nalazim u činjenici da vladajući zatvaraju oči pred kršenjem zakona o medijima na nekoliko područja, što pogoduje vlasnicima. Ne poštuje se zakonska odluka o obvezatnom godišnjem prijavljivanju vlasnika i vlasničkih udjela u medijima. Zatim vlasnici ne poštuju zakonsku odredbu o uvođenju statuta u svakom mediju i primjeni statutarnih odredbi. A Zakon o medijima ustanovio je postojanje redakcijskih statuta da osigura unutarredakcijsku demokraciju i prava novinara da utječu na objektivnu i poštenu uredničku politiku, na izbor glavnih urednika, posebno da čuvaju svoju javnu odgovornost i neovisnosti te profesionalni status. Novinari s pravom zahtijevaju da se kršenje ovih zakonskih normi ozbiljno, materijalno sankcionira. Krše se i zakonska radna prava, posebice u vezi s donošenjem kolektivnih ugovora i pravom na dostojanstvenu naknadu za rad.

Vijeće za medije može posebnom snagom upozoriti i na sputavanje protoka informiranja u vladinim tijelima te na neprovođenje Zakona o pravu na slobodan pristup informacija. Može predložiti izmjene u Zakonu o elektroničkim medijima i HTV- u, posebice u člancima kojima se dopušta da političke stranke i političari utječu na sastav raznih medijskih odbora i sastav tih tijela. U tim slučajevima treba spriječiti arbitražu političara i stranaka na izbor predstavnika nevladinih udruga u ta tijela.

Podsjećam da su u Zakonu o medijima 1992. predstavnici civilnog društva birani u ova tijela izravno bez upletanja Sabora ili njegovih tijela. Potrebno je zaštititi od stranačkog ili interesnog upletanja neovisno djelovanje HTV-a kao javnog servisa otvorenog svim društvenim snagama i političkih pogleda. Uloga televizije u informiranju i izobrazbi građana i čuvanju nacionalnog identiteta, posebice u izobrazbi novih naraštaja za život u XXI. stoljeću je presudna - to više što mnogi komercijalni mediji ozbiljno zapuštaju svoju društvenu ulogu.

Vijeće će imati mnogo posla da štiti načelo najveće otvorenosti društva, koje se postiže jedino punom dostupnošću informacija

TEMA BROJA 222

javnosti.Trebat će se suprotstaviti svima koji sebi uzimaju pravo odlučivati o tome što narod smije znati a što ne. Danas smo u Hrvatskoj svjedoci da je ugrožena informacija koja pomaže da imamo informiranu, budnu i aktivnu javnost, a građanin sve potrebite informacije kako bi mogao ispunjavati svoja demokratska prava.

A kada je ugrožena ova informacija, to potiče bezvoljnost i pasivizaciju građana u obrani svojih prava. Posebice u provedbi kontrole i utjecaja na one kojima su dali povjerenje na izborima. Manjak informacija sprečava ih da osnaže pun potencijal i snagu građanske inicijative i da se jača vjera u zajedničke institucije zajednice. A to je danas u Hrvatskoj ozbiljno ugroženo. Informacija je svjetlo, kako je davno napisao poznati engleski novinar, bez nje vlada mrak.

A oni koji sužavaju mogućnosti i izvore informiranja te provode nasilje nad novinarima, to i žele.To danas nije samo problem novinarstva, nego i veliki problem Hrvatske. Rad Vijeća mogao bi pridonijeti da se i ovaj problem rješava na dobrobit zajednice.

Danas i u Hrvatskoj često čujemo da je novinarstvo u krizi. Ono nije ništa više u krizi nego društvo u cjelini. Kada mediji izvještavaju o bolesnom stanju u društvu, u prvom redu o neučinkovitosti onih koji društvom upravljaju, posebice kada otkrivaju korupciju, i sami mogu izgledati kaotično i u krizi. Tada nerijetko mnogi, posebice javne osobe, počinju galamiti da su za sve krivi mediji i novinari. To ne znači da i novinarstvo ne treba stalno preispitivati svoje slabosti i mane, poglavito u kršenju kodeksa časti svoje profesije. Ono to i radi, što ne čine oni kojih ih najčešće za to prozivaju. Max Weber je odavno napisao da i „politika kao zvanje treba biti čestita“.

Hrvatska danas ima veoma kvalitetne novinare. No, oni bi više pozornosti trebati obratiti suvremenim pojavama pokoravanja profesije da bi se organizirali i pružili otpor svemu što ugrožava novinarski ugled i profesionalnu neovisnost. I to prema svim centrima moći, uključujući vlasnike za koje rade.

Postoji i unutarnja napetost među novinarima koji žele braniti vrijednost etike te novinarsku slobodu i neovisnost, te onih među sobom koji se iz konformizma podređuju nužnosti egzistencije, straha ili su na usluzi vlasnicima. Te napetosti proizlaze iz zbilje posla i zvanja koje se i dalje doživljava i koje jest društveno odgovorno kao rijetko koje drugo.

Novinari trebaju očuvati svoj ugled i profesionalnu čestitost. Oni imaju taj položaj da prvi uočavaju i pišu kada društvo kreće stranputicama.

Novak

223

Njihova je sudbina i „privilegija“ da u takvim slučajevima budu i prve žrtve. Medijska slika Hrvatske 2008. i 2009. za to nam pruža previše dokaza. Novinari se zalažu za one demokratska ostvarenja koja im pomažu da očuvaju svoju profesionalnu slobodu i neovisnost. Iskustvo Europe u ovom razdoblju jesu i medijska samoregulacija i Vijeća za medije.

Novinari su svjesni da postoje mnoge mogućnosti da se na njih vrši pritisak. U otporu i organizirani u svojoj strukovnoj udruzi, trebaju tražiti i saveznike u javnosti i organizacijama građanskog društva. Na to ih je na Dan slobode medija, prije više godina, upozorila i Međunarodna federacija novinara. Jedan put u traženju tih saveznika jest i medijska samoregulacija i Vijeće za medije. Uvele su ih gotovo sve europske demokratske zemlje. Nema razloga da tim putem ne krene i Hrvatska. Oni koji daju otpor toj ideji, znaju iz kojih interesa to čine.

S medijskom samoregulacijom dobivaju svi koji žele služiti demokraciji i boljitku Hrvatske. I novinari i nakladnici i korisnici medija. A ponajviše Hrvatska na svojem putu u stabilno demokratsko društvo.

225

UDK 316.77:070 (497.5) (225-232)

Stjepan Malović∗

Self-regulation: Magic Wand or

Wasted Effort

Summary Mass media is responsible for published materials while journalists are

responsible for their articles and other news material. But, instead of regulating it by law, rules, regulations or similar measures that any country can undertake, it is the best to leave journalism to the people from the profession who will, through self-regulation, introduce a fundamental code of conduct, ethics and professional standards. That is how one of the fundamental forms of self-regulation was founded: the Press Council. At the moment, such councils act in twenty countries of the European Union and in forty-seven counties of the Council of Europe. This year’s meeting of The Alliance of Independent Press Councils of Europe (AIPCE) has strengthened a need for such bodies even in countries in which they do not exist and confirmed how successful and affective they are.

Key Words: Media, Journalists, Profession, Self-regulation, Press Council

∗ The author has a PhD and he is a full time professor at the University of Dubrovnik and the University of Zadar

TEMA BROJA 226

UDK 316.77:070 (497.5) (225-232)

Stjepan Malović∗

Samoregulacija: Čarobni štapić ili

uzaludni trud?

Sažetak Masovni mediji snose odgovornost za objavljeno, a novinari pak odgovaraju za

svoje tekstove i druge novinarske radove. Ali, umjesto da se to regulira zakonima, pravilima, odredbama i sličnim mjerama koje svaka država može poduzeti, novinarstvo je najbolje prepustiti ljudima iz struke, koji će samoregulacijom uvesti osnovna pravila ponašanja, poštovanje etičkih načela i profesionalnih standarda. Tako je osnovan jedan od temeljnih oblika samoregulacije: vijeće za medije. Trenutačno takva vijeća djeluju u 20 zemalja Europske unije, te u 47 zemalja Vijeća Europe. Ovogodišnja skupština Alijanse europskih vijeća za medije (AIPCE) osnažila je potrebu za takvim tijelima i u državama u kojima ne postoje te potvrdila koliko su ona uspješna i djelotvorna.

Ključne riječi: mediji, novinari, profesija, samoregulacija, vijeće za medije

∗ Autor je doktor znanosti, redoviti profesor Sveučilišta u Dubrovniku i Zadru

Malović 227

Samoregulacija medija opće je prihvaćen način kojim se uređuju odnosi u novinarstvu i masovnim medijima. U svijetu je prevladalo mišljenje kako novinarstvo nema svrhe regulirati poput nekih drugih profesija, primjerice liječničke ili odvjetničke, gdje su pravila te vještine i znanja koje mora posjedovati pripadnik profesije jasno i čvrsto određena.

Novinarstvo je zvanje koje se temelji na općim slobodama medija, a one pak na temeljnim aktima, poput Opće povelje o ljudskim pravima, koja govori da svatko ima pravo na slobodu izražavanja misli i govora. A ako je tako, onda svatko može i ima pravo preko medija prenositi svoje misli i stajališta. Svaka regulacija ugrožava te temeljne slobode.

No, to ne znači da su novinari kao profesija neodgovorni te da mogu pisati i objavljivati što im padne na pamet i to bez ikakve odgovornosti. Masovni mediji snose odgovornost za objavljeno, a novinari pak odgovaraju za svoje tekstove i druge novinarske radove. Ali, umjesto da se to regulira zakonima, pravilima, odredbama i sličnim mjerama koje svaka država može poduzeti, novinarstvo je najbolje prepustiti ljudima iz struke, koji će samoregulacijom uvesti osnovna pravila ponašanja, poštovanje etičkih načela i profesionalnih standarda.

Tako je osnovan jedan od temeljnih oblika samoregulacije: vijeće za medije. Trenutačno takva vijeća djeluju u 20 zemalja Europske unije, te u 47 zemalja Vijeća Europe. Zanimljivo je da vijeće za medije ne postoji u sljedećim zemljama: Hrvatska, Francuska, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Srbija, Turska, Slovenija, Mađarska, Gibraltar… Paradoksalno jest da Uganda ima, a jedna Francuska nema takvo vijeće, što je predstavniku Ugande dalo prigodu da likujući istakne kako su oni shvatili značenje vijeća koje se u njegovoj zemlji očajnički trudi da osigura novinarsku neovisnost i slobodu.

Ovogodišnja skupština Alijanse europskih vijeća za medije (AIPCE) osnažila je potrebu za takvim tijelima te potvrdila koliko su ona uspješna i djelotvorna. Na skupštini se svake godine izmjenjuju iskustva i raspravlja o bitnim problemima suvremenih medija i novinarstva

Značenje vijeća za medije možemo ilustrirati anegdotom s ovogodišnje skupštine APCE1 Jedno od uvodnih izlaganja održao je lord Roy Hattersley, ugledni britanski novinar, bivši urednik TheGuardiana, ali i sadašnji političar, visoki dužnosnik Laburističke stranke, koji j govorio o odnosu novinara i političara. Lord Hattersley se oštro okomio na

1 održana je u Oslu, Norveška, 15-16. listopada 2009.

TEMA BROJA 228

koncentraciju vlasništva u medijima, pogotovo na ulogu sir Ruperta Murdocha, koji – kaže Hattersley - guši pluralizam medija i ograničava neovisnost novinara. Potaknut tim stajalištima autor ovog teksta postavio je sljedeće pitanje:

„Koncentracija vlasništva nanijela je velike štete hrvatskim medijima. Kako ograničiti vlasnike?“

Lord Roy Hattersley odgovorio je protupitanjem : „A što radi vijeće za medije?” Odgovor je bio kratak: „Ne postoji!“ Lord Roy Hattersley se samo nasmiješio i rekao: „Hvala na iscrpnom i sveobuhvatnom odgovoru.“ Poučak je jasan: odnose u novinarstvu i medijima jedne zemlje

najbolje je riješiti samoregulacijom. A tu je vijeće za medije nezamjenljivo. Zemlje koje nisu osnovale takva tijela susreću se s velikim teškoćama i ne mogu odgovarajući rješavati svoje teškoće. A teškoća u medijima i novinarstvu uvijek je bilo i bit će.

Među NODO iliti MAS Samoregulacija medija nije pala s neba. Ovaj sustav je teorijski

oblikovao poznati, danas pokojni francuski teoretičar medija svjetskog ugleda Claude Jean Bertrand. On je postavio sustav Media Accountability System (MAS) koji je u hrvatskom prijevodu njegove knjige nazvan NODO ili način osiguravanja društvene odgovornosti (medija)2

NODO obuhvaća svaki nedržavni način ili sredstvo što se koristi kako bi se mediji učinili odgovornima prema javnosti, smatra Bernard. NODO djeluje samo moralnim pritiskom, no djelovanje mu se može pojačati autoritetom upravitelja medija ili postojećih zakonskih odredbi. Žalosno je da novinari odbacuju svaki način da se poštuje deontologija struke.

Vijeće za medije djeluje na pravilima koja se razlikuju od zemlje do zemlje. Britanski Press Complain Commission djeluje na drugim pravilima 2 Claude Jean Bertrand: Deontologija medija, ICEJ, Zagreb, 2007.

Malović 229

negoli njemački Presserat. No, te razlike su u organizaciji, članstvu, načinu financiranja, biranju članova vijeća i slično, ali razlike nisu bitne. Zajedničko im je da vijeća za medije rješavaju sve povrede profesionalnih standarda i etike novinarstva u svojim zemljama. Osnovna karakteristika vijeća za medije jest dobrovoljnost članstva i dragovoljno pristajanje na pravorijek koji ono ima. Kazne koje se izriču nisu bezazlene i mogu ozbiljno naštetiti medijskim kućama, ali one prihvaćaju samoregulatorno tijelo jer je to bolje rješenje negoli se natezati po sudovima.

Samoregulacija profesije smatra se najboljim načinom primjene etičkih načela i morala u medijima. Vijeće za medije stalno preispituje medijsku praksu i usklađuje stajališta te procjenjuje što je povreda etičkih načela, a što nije. Vijeća za medije često se susreću s vrlo ozbiljnim situacijama koje ostavljaju dubok trag na novinarstvu u cjelini, što je to bio slučaj s karikaturama proroka Muhameda objavljenim u danskim novinama. Predstavnik danskog Vijeća za medije, inače sudac Vrhovnog suda Danske, vrlo je argumentirano obrazlagao njihova stajališta.

Bit samoregulacije jest da novinari, vlasnici i javnost određuju i primjenjuju načela kojima se upozorava na propuste i kako poboljšati novinarstvo. Državna regulacija ostaje na zakonskoj razini, ali prava primjena etičkih načela provodi se kroz vijeće za medije. Ombudsman je također moguće rješenje, koje se često upotpunjuje s vijećem i također može vrlo učinkovito djelovati u medijima i novinarstvu.

Među vruće teme Čime se trenutačno bave vijeća za medije u Europi? Koje su to

vruće teme koje najviše brinu ljude kojima je osnovna zadaća briga i poštovanje profesionalnih standarda i etike novinarstva.

Goruća tema jest, bez ikakve dvojbe, internet i novi mediji. Vijeća za medije u Belgiji, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Norveškoj i Njemačkoj uvjerena su kako je vrijeme da se samoregulacija primijeni i na news portale na internetu.

Ostale teme kojima se bave vijeća za medije jesu: • povreda privatnosti (Belgija, Danska, Nizozemska Švedska,

Švicarska)

TEMA BROJA 230

• neprovjerene informacije (Bugarska, Cipar, Estonija, Irska, Katalonija)

• skandalozno informiranje (Finska, Njemačka, Luksemburg) • imigranti i manjine (Španjolska, Katalonija)

Poznato? Dakako, to su problemi koje najčešće srećemo i kada razgovaramo o povredama etičkih načela u Hrvatskoj. I u nas su to goruće teme, što upozorava kako je razoran utjecaj korporativnog novinarstva. Globalne medijske korporacije djeluju na istim načelima: racionalizirati poslovanje, reducirati broj zaposlenih i ostvariti što je moguće veću dobit. To se ne postiže kvalitetnim medijskim proizvodima, nego senzacionalističkim sadržajima.

Karakteristična pitanja i rješenja kojima se bave vijeća za medija raznorodna su i upućuju na stupanj razvijenosti medija i novinarstva u pojedinoj zemlji. Primjerice, u Nizozemskoj je problem smije li se tajno snimiti izjava za novine? Naime, razumljivo je da se izjave za elektroničke medije snimaju, i to javno, no je li dopušteno uključiti diktafon bez odobrenja sugovornika? Je li pisanje bilješki jedino što novinar može napraviti, a da se – ne tražeći dozvolu - koristi čudima tehnike koja su mu na raspolaganju.

Uvjet za dobivanje novinarske iskaznice u Izraelu jest položen ispit iz etike. A Vijeće za medije Luksemburga izdaje novinarske iskaznice. Objavljivanje podataka iz izvora u tvrtkama (insideri) krivično je djelo u nekim zemljama, što novinarima ugrožava zaštitu izvora informacija.

Nemaju sva vijeća za medije iste ili slične brige. U razvijenim sredinama prije svega bave se sadržajem medija i kako prilagoditi samoregulaciju novim medijima i burnim promjenama na medijskom tržištu.

Nove članice AIPCE vode borbu za priznavanje samoregulatornih tijela, dok zemlje kandidatkinje bolno osjećaju nerazumijevanje, pa čak i sprečavanje samoregulacije.

Malović 231

Među Internet: problem svih problema Internet je postao generator govora mržnje, prostota, laži,

vrijeđanja, kleveta, netočnih i jednostranih informacija. To je gotovo jednoglasan zaključak većine članova Vijeća za medije, koji su bolno zaključili da ne postoje etička pravila na internetu, te da news portali nisu uključeni u samoregulaciju.

Osnovna dvojba koja se javlja jest da su ograničenja u suprotnosti s demokratskom strukturom interneta. Svako ograničenje može ozbiljno ugroziti najveću tekovinu interneta,a to je njegova otvorenost i demokratičnost. No, primjeri koji su ozbiljno narušili etičnost interneta toliko su akutni da većina smatra kako treba uvesti samoregulaciju.

Upozoreno je na rušenje granice između javnog i privatnog. Je li vijest na Facebooku ili Twiteru o nečijem raskalašenom ponašanju dopuštena? Gdje prestaje pravo na privatnost i gdje počinje zona uvreda i kleveta?

Kratak pregled primjedbi iz pojedinih zemalja može ilustrirati ozbiljnost problema.

Šveđane brine sukob starih i novih medija. Traže da se odgovorno koristi internet. Mladi ne shvaćaju da sloboda uključuje i odgovornost. U Njemačkoj smatraju kako je važno regulirati internet, pa su veliki nakladnici već potpisali takav dogovor. U Finskoj se vodi burna rasprava te se traži samoregulacija. Upozoravaju na opće raširenu krađu materijala iz drugih medija koje webmasteri bez ikakva ograničenja i ne poštujući autorska prava objavljuju na internetskim stranicama. Norveška je najavila skoru zakonsku regulaciju news portala i njihovo izjednačavanje s ostalim masovnim medijima. U Švicarskoj nije dopušteno korištenje osobnih podataka na mreži, a primjer iz Velike Britanije je ilustrativan: vijest objavljena na Facebooku prošla je nekažnjeno, a zbog istog teksta objavljenog u novinama poduzete su sankcije.

Očito je iz ovih primjera kako se samoregulacija nametnula kao potreba suvremene demokracije i odnosa medija i društva te da se teško može nadomjestiti nekim državnim ili sličnim tijelima.

Zbog toga začuđuje da se u nekim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, zanemaruje ovo rješenje i uporno izbjegava uključiti sve relevantne čimbenike, kao što su nakladnici i javnost, u samoregulaciju.

TEMA BROJA 232

Literatura Claude Jean Bertrand: Deontologija medija, ICEJ, Zagreb, 2007

233

UDK 316.77:070 (497.5) (233-238)

Gordana Vilović∗

Huge Efforts, Weak Results

A Chronology of Events Related to the Realization of the

Idea of Forming a Press Council in Croatia Summary The idea of forming a Press Council in Croatia goes back to 2004 when

serious discussions about the need of forming a Croatian Press Council, as a three-party regulating body which would help fix the level of ethics in all media, began.

The text gives a chronological review of intensive activities that were undertaken from 2004 to 2008. The activities, mostly financed by the German Foundation Konrad Adenauer in corporation with the International Center for Education for Journalists of Croatia within the framework of the Croatian Journalists’ Association, were led by Geza Stanić, at that time, Secretary of the Press Council of the Croatian Helsinki Committee. The initiative finally received support in 2006 at the forty-seventh assembly of the Croatian Journalists’ Association. However, instead of its formation, the idea about the Press Council of Croatia has disappeared altogether.

Key Words: Media, Journalists, Croatia, Self-regulation, Press Council

∗ The author has a PhD and she is a assistant professor at the University of Dubrovnik

TEMA BROJA

234

UDK 316.77:070 (497.5) (233-238)

Gordana Vilović∗

Veliki napori, slabi rezultati

Kronologija događanja u vezi s realizacijom ideje o

osnivanju Vijeća za medije u Hrvatskoj

Sažetak Ideja o osnivanju Vijeća za medije u Hrvatskoj datira od 2004. godine kad su

započeli ozbiljni razgovori o potrebi osnivanja Hrvatskog vijeća za medije kao tripartitnog regulacijskog tijela, koji bi u velikoj mjeri pomogao sređivanju razine etičnosti u svim medijima.

Tekst daje kronološki prikaz intenzivnih aktivnosti koje su poduzimane od 2004. do 2008. godine. Aktivnosti koje je najvećim dijelom financirala njemačka fondacija Konrad Adenauer u suradnji s Međunarodnim centrom za obrazovanje novinara Hrvatske u okviru Hrvatskog novinarskog društva, predvodio je Geza Stantić, tadašnji tajnik Vijeća za medije Hrvatskog helsinškog odbora. Inicijativa je konačno dobila podršku 2006. na 47. skupštini Hrvatskog novinarskog društva. Međutim, umjesto osnivanja, ideja o Vijeću za medije Hrvatske je nestala iz javnosti.

Ključne riječi: mediji, novinari, Hrvatska, samoregulacija, Vijeće za medije

∗ Autorica je doktorica znanosti i docentica Sveučilišta u Dubrovniku

Vilović

235

Počeci rasprava o potrebi da se u zemljama tranzicije jugoistoka Europe osnuje samoregulatorno tijelo prema uzoru na praksu u razvijenim europskim državama, ima začetke na konferenciji UNESCO-a održanoj na Bledu 2001. godine, premda je konferencija u najvećem dijelu bila posvećena zakonskoj regulativi elektroničkih medija. U Hrvatskoj je u to vrijeme, u sklopu Hrvatskog novinarskog društva, djelovao Forum 21, koji je nakon demokratskih parlamentarnih izbora 2000. godine smanjivao aktivnosti, smatrajući da se većina programskih zadaća realizirala upravo pobjedom oporbe.

U ovom dijelu kronološkog prikaza valja spomenuti da se od 1997. do 2004. održalo više desetaka skupova na kojima su sudjelovali novinari iz Hrvatske, regije i svijeta, raspravljali o nezadovoljavajućoj etičkoj razini novinarstva, neprofesionalizmu i potrebi da se, osim postojećeg Vijeća časti, na razini strukovne organizacije pokuša ustanoviti i tijelo prema uzoru na britanska, skandinavska ili njemačka iskustva.

Da se osnuje Vijeća za medije, predloženo je 2004. godine na skupu Mediji u novim zakonskim uvjetima, održanom u Opatiji od 5. do 7. svibnja. Suorganizator skupa bila je njemačka Fondacija "Konrad Adenauer", koja je, kao što će se vidjeti kroz godine koje slijede, pokazala najviše zanimanja za projekt i, koliko je mogla, financijski je pomogla sve prethodne pripreme za osnutak Hrvatskog vijeća za medije. Već tada, dio uglednih članova Hrvatskog novinarskog društva, nešto poslije i članova Vijeća za medije osnovanog pri Hrvatskom helsinškom odboru postaju inicijalna skupina koja počinje raditi na elaboratu budućeg medijskog regulatornog tijela.

Najintenzivnije aktivnosti povezane s osnutkom samoregulatornog tijela u Hrvatskoj događale su se 2006. godine. Vijeće za medije HHO-a bilo je suorganizator (uz ICEJ!) seminara o samoregulaciji (1-4. lipnja 2006.). U seminaru su sudjelovali predstavnici svih zemalja regije, umreženi u organizaciju South East Europe Network for Profesionalisation in Media (SEENPM), neovisno imaju li ili ne, neki od oblika samoregulacije. Bugarski stručnjaci Daniel Danev i Ognian Zlatev održali su cjelodnevnu radionicu, pojašnjavajući probleme na koje su nailazili u postupku osnutka Vijeća za medije.

Na tom je seminaru predloženo da se do održavanja konferencije, sazvane za kraj listopada, zatraži mišljenje svih nakladnika i medijskih udruga, o potrebi da se uspostavi medijska samoregulacija. Upućeno je i pismo s obavijestima o projektu, nakon čega je utvrđeno da je reakcija «

TEMA BROJA

236

većine nakladnika općenito povoljna kod »1. Prema Bilješki, koja je bila dio materijala konferencije iz listopada obavljene su pismene i/ili usmene konzultacije s tada vodećim ljudima hrvatskih medija: Mirko Galić, HRT; dr.Stipe Orešković, EPH; Mirko Bolfek, Hina; Klaus Schweighofer, Styria; Ivo Pukanić, Nacional; Franjo Maletić, Vjesnik; Nedjeljko Pintarić, Glas koncila; Josip Buršić, Udruga novinskih izdavača; Zoran Borčić, Novi list; Ernest Fišer, Varaždinske vijesti; Christoph Mainusch, RTL; Dražen Mavrić, Nova TV; Daniel Prosinečki, Narodni radio; vlč. Robert Šreter, Katolički radio.

Ključni skup za koji se nekoliko mjeseci pripremao elaborat za Hrvatsko vijeće za medije održan je u Opatiji od 27. do 29. 10. 2006. godine.

Konferenciju su zajednički organizirali Međunarodni centar za obrazovanje novinara uime Hrvatskog novinarskog društva i Fondacija "Konrad Adenauer", koja najvećim dijelom financirala skup. U aktivnosti organizacije skupa, također su se uključili Misija OSCE-a – Delegacija u Hrvatskoj te Institut Otvoreno društvo u Hrvatskoj. Treba istaknuti da su u radu konferencije sudjelovali predstavnici gotovo svih hrvatskih nakladnika i medijskih vlasnika, te urednici i novinari. Ugledni televizijski novinar i urednik Geza Stantić2, tada i u funkciji glasnogovornika tadašnjeg saziva Vijeća za medije HHO-a , vodio je koncipiranje cjelokupnog elaborata o Hrvatskom vijeću za medije «koje bi djelotvorno pridonijelo unapređenju profesionalno-etičke kvalitete medijske produkcije i autonomnoj dogradnji temeljnih institucija sektora javnog informiranja»3

Osim, Geze Stantića, u inicijativnoj skupini koja je pripremala skup bili su još: Ante Gavranović, Milena Gogić (HHO), Gordana Grbić (Vijeće časti), Dragutin Lučić (HND), Stjepan Malović (ICEJ), Željko Matanić (HURIN), Božo Novak, Gordana Vilović (ICEJ), Katja Kušec (Sindikat novinara Hrvatske), Zdenko Duka (HND) i Christian Schmitz (KAS).

Na skupu su prihvaćene opsežne preporuke u kojima se detaljno pojašnjava što su samoregulacija i regulacija u odgovornom novinarstvu, a u skraćenom obliku poslana je i obavijest za javnost koju je objavila većina medija.

1 Bilješka o aktivnostima na projektu samoregulacije u svibnju/lipnju, potpisnik Geza Stantić. 2 Geza Stantić umro je 2009. godine 3 Geza Stantić: «Preporuke za osnivanje Vijeća za medije», radni materijal Konferencije «Setting up Croatian Press Council», listopad 2006, str. 1.

Vilović

237

Iz niza opširnih i temeljito obrazloženih preporuka izdvajamo tek neke kao podsjetnik:

• «(…) Socijalni partneri u hrvatskoj medijskoj branši – novinari i vlasnici medija – trebali bi zajednički i neodgodivo pristupiti završnoj fazi uspostavljanja nacionalne autonomne institucije medijske samoregulacije. Ona je po svojoj prirodi središnji i najvažniji entitet u vrlo širokom rasponu instrumenata medijskog sustava odgovornosti. (…)

• Opća svrha sustava samoregulacije jest osiguranje društvene kvalitete medija. Samoregulacija istodobno i štiti pripadnike novinarske struke u traganju za istinom, usmjerava odlučivanje o odgovornosti pojedinih novinara pred sudom njihove struke, regulira odgovornost medijskih kuća prema javnosti te teži otkloniti ili minimalizirati štete trećih koje mogu nastati novinarskim radom. (…)

• Hrvatskim prilikama najprimjereniji bi bio model tripartitnog (novinari, nakladnici, predstavnici javnosti) medijskog vijeća (…)»4 Nakon ovoga skupa, koji je imao, dakle, u najvećem dijelu

pozitivnu reakciju među novinarima (uz iznimke nekoliko pojedinaca koji su svojim kraćim komentarima smatrali da osnutak Vijeća za medije otvara vrata cenzuri), održana je 47. skupština Hrvatskog novinarskog društva 17. studenoga 2006., koja je u 8. točki Zaključaka potvrdila potrebu da se osnuje takvo tijelo: «Skupština HND-a prihvaća inicijativu za osnivanje Hrvatskog vijeća za medije.»5

U međuvremenu, Međunarodni centar za obrazovanje novinara uključio se na regionalnoj razini u različite aktivnosti kojima se htjelo ubrzati postupak za osnutak Vijeća za medije. Prvi i osnovni problem bilo je osigurati novac za postavljanje Vijeća.

U srpnju 2006. godini ICEJ je ispunio projektnu dokumentaciju za Phare program EU-a u kojem je cilj projekta bilo postaviti rad Hrvatskog vijeća za medije (Setting up Croatian Press Council). Nažalost, projekt nije prošao s objašnjenjem «not relevance».

Nakon toga, podnesen je financijski zahtjev The Balkan Trust for Democrarcy) (BTD) za financijsku potporu aktivnosti na pripremama za

4 Isto. Str. 3-5. 5 Dokumenti 47. skupštine Hrvatskog novinarskog društva, Opatija, 17. studenoga 2006. godine.

TEMA BROJA

238

osnutkom Ureda Vijeća za medije. Za projekt zanimanje nije pokazao Upravni odbor BTD-a.

U tim godinama intenzivnog rada 2005. do 2007. godine na razradi ideje i uopće tijekom nastojanja da počne djelovati Vijeća za medije, u sklopu projekta JETiC iz programa Tempus Europske unije, ICEJ je objavio prijevod knjige Deontologija medija francuskog autora Claude Jean Bertranda. Knjiga je u cijelosti posvećena upravo načinima osiguranja društveno odgovornog medijskog djelovanja i izazvala je nepodijeljeno zanimanje novinara, urednika i nastavnika sveučilišnih programa obrazovanja novinara. Također, objavljeno je dopunjeno i promijenjeno izdanje knjige Etika novinarstva, a Geza Stantić je u suradnji s Gordanom Vilović potpisnik znanstvenog teksta o samoregulaciji i stanju hrvatskih medija, objavljenog unutar zajedničkog projekta mreže medijskih centara Jugoistočne Europe

Na kraju, spominjemo i profesora Sveučilišta u Mainzu Michaela Kunczika, koji je u organizaciji Friedrich Ebert Stiftunga održao dvije radionice/seminara s hrvatskim novinarima upravo o temi regulacije novinarske struke i iskustvima njemačkog Presserata.

239

UDK 316.77:070 (497.5) (239-250)

Đorđe Obradović∗

Self-regulation of the Journalism

Profession on a Fundamental Level

Summary

The need for self-regulation on the national level for the journalism profession is indisputable because, by it, the responsibility for ethics of publications is placed on the profession and different forms of censure and legal proceedings, including imprisonment, are prevented. Such an approach already exists and functions well in many democratic developed countries, especially in the countries of Northern Europe, and transitional countries should adopt this approach as well. However, self-regulation on the national level cannot be sufficient, except in limited numbers of extreme cases, because any form of it, such as the Council for Medias and other similar solutions, can neither monitor everything that medias publish, nor influence the advancement of ethical best practices in publications,. Therefore, self-regulation of the journalism profession on the fundamental level is necessary for all types of media, regardless if it is globally accessible new medias, national, regional or local medias. The government should legally mandate it, so that media outlets are forced to comply and commissioners for ethics would implement it in all medias, among journalists and editors with analytic but preventive, educational tasks.

Key Words: Journalism, Ethics, Self-regulation, Medias, Commissioners for Ethics

∗ The author has a PhD and he is a lecturer at the University of Dubrovnik

TEMA BROJA 240

UDK 316.77:070 (497.5) (239-250)

Đorđe Obradović∗

Samoregulacija novinarske profesije

na temeljnoj razini

Sažetak

Ne smije biti sporna nužnost samoregulacije novinarske profesije na državnoj razini zato što se njome odgovornost za etičnost javnih objava prebacuje na struku i sprječavaju se različiti oblici cenzure i sudski progoni sa zatvorskim kaznama. Takav pristup već postoji i dobro funkcionira u mnogim demokratski razvijenim zemljama, posebno onima u Sjevernoj Europi, pa bi njemu trebalo težiti i u tranzicijskim društvima. No, samoregulacija samo na državnoj razini ne može biti dovoljna zato što bilo koji njezin oblik, poput Vijeća za medije i(li) sličnih rješenja, ne može stići pratiti sve što mediji objavljuju, pa niti utjecati na povišenje etičke razine javnih objava, osim u ograničenom broju ekstremnih slučajeva. Zato je nužna samoregulacija novinarske profesije na temeljnoj razini, u glasilima, neovisno o tome radi li se o globalno dostupnim novim medijima, nacionalnim, regionalnim ili lokalnim glasilima. Nju bi država morala propisati zakonom kao obvezu kako je vlasnici medija ne bi izbjegavali, a provodili bi je povjerenici za etičnost unutar glasila i među novinarima i urednicima s analitičkim, ali i preventivnim, obrazovnim zadacima.

Ključne riječi: novinarstvo, etika, samoregulacija, glasila, povjerenici za etičnost .

∗ Autor je doktor znanosti i viši asistent Sveučilišta u Dubrovniku

Obradović 241

Mogućnost da milijuni ljudi diljem svijeta mogu objavljivati što misle drugima upravo zbog toga golemog broja koji će se s godinama sve više približavati broju ukupnoga stanovništva, ujedno je i ograničenje, jer će mnoge poruke u tom, gotovo nemjerljivom mnoštvu pročitati samo njihovi autori. Zato će i dalje postojati glasila i novinari koji će obavješćivati različite javnosti o onome što se zbiva. Glasila koja budu vjerodostojna, imat će zavidan broj ozbiljnih korisnika poruka, a ostala će privlačiti pojedince i skupine kojima nije važna istinitost nego niske strasti zadovoljavaju i čitanjem neetičnih priloga i uživaju u voajerstvu, kao što ima pojedinaca i skupina koji slične strasti zadovoljavaju pedofilskim, terorističkim ili ostalim sadržajima, suprotnima ne samo moralu, nego i zakonima. Višesmjerno komuniciranje (glasilo – primatelj poruka, primatelj poruka – glasilo, primatelj poruka – primatelj poruka i primatelj poruka – neodređene javnosti) u glasilima koja imaju velik broj posjeta, prevladava u posljednje vrijeme, a u budućnosti će se s nezaustavljivim širenjem komuniciranja ono jednosmjerno sve više smanjivati u korist višesmjernoga. Upravo zbog navedenih odnosa između različitih komunikatora i smjerova, uobičajen izraz dvosmjerno komuniciranje u hrvatskoj komunikološkoj literaturi, zamijenjen je u ovome radu izrazom višesmjerno komuniciranje jer on sadržajno posve odgovara svojem značenju u mrežnim glasilima.

Naglim ubrzanjem internetskih veza i dostupnošću računalne tehnologije, posebno poslije 2000. godine u novim je medijima ostvareno višesmjerno komuniciranje koje po opsegu postaje sve važnije i nije više daleka, željena pretpostavka, nego stvarnost kojoj se mnoga društva, a među njima je i hrvatsko, nisu prilagodila.1

Pojam novi mediji mijenja se kako se mijenja i tehnologija tijekom razvitka ljudskoga društva. Kao što je radio bio novi medij prije Drugoga svjetskog rata, a televizija poslije njega, to su već desetljećima klasični mediji. Uz mrežna glasila, u pojam novih medija još se uvijek ubraja teletekst, jer mu je digitalna tehnologija prijenosa (televizijskoga) signala povećala mogućnosti i udahnula nov život, uz njega idu videotekst i hipertekst, koji se još uvijek razvijaju, multimedijski sadržaji na dlanovnicima i mobilnim telefonima, elektroničkome papiru, velikim javnim pokazivačima (zaslonima) i općenito hipermedijima u koje se mogu ubrojiti svi sadašnji i budući višestruki mediji koji omogućuju korisniku

1 Obradović, Đorđe: Etičke dvojbe u mrežnim izdanjima dnevnih listova, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., str. 370. i 371.

TEMA BROJA 242

posredstvom brojnih poveznica napredno biranje, pretraživanje i uporabu sadržaja koji je samo njemu zanimljiv te mogućnost komuniciranja s drugim korisnicima.

Novi mediji – stara etika Ljudi ne samo da ne mogu živjeti bez medijskih poruka, nego sve

više njih želi odašiljati medijske poruke. Široka dostupnost novih medija koji omogućuju višesmjerno komuniciranje bez vremenskoga odmaka zadovoljila bi potrebe ljudi za informiranošću i informiranjem zainteresiranih onime što sami smatraju važnim. Bilo bi gotovo idealno kad bi svi sudionici komunikacijskoga procesa bili moralni i željeli objavljivati samo provjerene i istinite objave, uobličene kako znaju i koliko su sposobni. Ali, među masama onih kojima je tehnologija omogućila da postanu i izvor i pošiljatelj i primatelj poruke, mnoge uopće ne zanima jesu li poruke koje šalju istinite, a podaci provjereni. Najgore od svega jest što mnogi namjerno šalju neistinite poruke, objavljuju lažne podatke, šire izmišljotine, vrijeđaju i kleveću pojedince i skupine, od lokalnih do globalnih razmjera, skriveni iza lažnih imena. Zbog svega rečenog, etičnost u procesu masovnoga komuniciranja postaje sve više najvažnijim pitanjem budućnosti međuljudskih odnosa, a etika temeljnom znanošću i nužnim uvjetom bilo koje praktične djelatnosti.

Budući da je novinarstvo otvorena profesija, kojom se bave oni koji su se za nju školovali, a i koji su se školovali za neko drugo zanimanje, kao i oni koji imaju samo obvezatno obrazovanje, etika novinarstva kao poziva mora se odnositi na rezultate novinarskoga rada, na ono što oni objavljuju u različitim glasilima, a ne samo na osobe koje steknu novinarsku diplomu. U suprotnome, svi koji nisu polagali etiku novinarstva, bili bi od nje oslobođeni i u novinarskom radu jer ne bi mogli primjenjivati ono što nisu učili ili za što nikad nisu čuli. Neovisno o završenome stupnju obrazovanja, etika novinarstva obvezuje sve koji se njime bave, jer njihovi medijski prilozi moraju biti etični. Naime, inače predstavljaju manipuliranje javnostima i istinom, što je suprotno osnovnoj svrsi i ulozi novinarstva u društvu.

Ovaj logičan zaključak nije lako ostvariti u praksi upravo zbog otvorenosti novinarstva kao profesije. Netko tko se profesionalno bavi

Obradović 243

novinarstvom, ne mora biti član novinarskih udruga pa ga ne obvezuju ni njihovi etički kodeksi. Ako se pritom nije stručno obrazovao, ne mora biti obaviješten ni o osnovama opće i etike profesije. Upravo zato treba ustrajati na stajalištu da novinarski prilozi moraju biti u skladu s etičkim načelima struke, koja moraju imati sva glasila, uz postojeće etičke kodekse novinarskih udruga na različitim razinama. Nije sramota biti samouk, pa i novinari koji nemaju visoko obrazovanje, ili nisu stručno obrazovani, etička načela mogu naučiti. Sramota je biti neuk, a moći učiti; a kad je o novinarima riječ, neukost nije samo sramotna, nego i opasna, zbog masovne dostupnosti njihovih uradaka.

Banalne ispovijesti i iznošenje tuđeg „prljavog rublja“ pred javnost, mnogostruko su se povećali razvitkom mrežnih glasila i njihovih mogućnosti odašiljanja multimedijalnih sadržaja. Snimanje skrivenim kamerama, posebno namijenjenima za tu svrhu ili priručnih s dlanovnika i mobilnih telefona, u javnim zahodima, svlačionicama u trgovinama odjećom i na ostalim mjestima na kojima ljudi imaju pravo na zaštitu od pogleda drugih, i potom prikazivanjem u mrežnim glasilima, grubo se izruguje pravu na slobodu izražavanja jer ugrožava pravo drugih na privatnost. Voajerstvo, kao nepristojno zavirivanje u intimu drugih ljudi, nikad nije bilo moralno, a u pojedinim državama je i kažnjivo djelo. Mnoga suvremena mrežna glasila voajerstvo nude kao sadržaj koji prevladava, pa se to više nameće potreba za stalnim preispitivanjem granice između prava za informacijama i prava drugih na privatnost. Etika postaje važnija nego ikad, a etičnost u virtualnome svijetu nije više samo zadatak pošiljatelja, nego i primatelja poruka, to više što primatelj u mrežnim glasilima postaje i sam komunikator, pošiljatelj poruka kad god osjeti potrebu.

Mrežna glasila su uz postojeći stvorila usporedni virtualni svijet s virtualnim skupinama ljudi koje nisu statične poput stvarnih, nego su svakoga trenutka podložne promjenama, ovisno o njihovu zanimanju za određenu stvarnu ili virtualnu temu. Komuniciranje u virtualnom svijetu posve je novo i drukčije od klasičnog. Novi mediji koji su omogućili višesmjerno komuniciranje bez odmaka vremena ne razlikuju se od klasičnih samo u tehnološkim mogućnostima, nego u biti predstavljaju revolucionarnu promjenu u tisućljećima ustaljen način komuniciranja u kojemu je poznavanje identiteta sugovornika ključno za shvaćanje i procjenjivanje njihovih međusobnih odnosa. Nejasnost identiteta i bestjelesnost sudionika komunikacijskih procesa osnovna je i prevladavajuća odlika virtualnoga svijeta. U stvarnome svijetu jedno tijelo čini jedan identitet. Čak kad se osoba tijekom vremena postupno

TEMA BROJA 244

kvalitativno mijenja, ovisno o promjeni okolnosti i starenju, tijelo joj ostaje čvrsto uporište. Stanovnici virtualnoga svijeta bestjelesni su, pa istodobno mogu imati više identiteta u istoj zajednici ili više različitih virtualnih zajednica. Čovjek može imati virtualnih identiteta (ličnosti) koliko ima vremena i energije za njihovo stvaranje. Muškarac može stvoriti ženski identitet, učenik se predstavljati kao da je znanstvenik, bolesnici koji očajno tragaju za izlječenjem od neke bolesti, mogu dobiti potpuno pogrešne savjete i upute od osobe koja se predstavlja liječnikom, a o medicini ništa ne zna.

Globalno dostupan „Divlji zapad“ Virtualni svijet postoji uz stvarni, i to se ne može pobiti. Takav

kakav jest, stvoren novim medijima, nije, nažalost, i novi povijesni korak naprijed u ostvarenju razine kulture i ljudskih prava, dobroga ukusa i morala. U njemu se širi govor mržnje neslućenih razmjera, a uvrede, klevete i netolerancija ispunjavaju medijske poruke. Jedan od mogućih pristupa za prevladavanje toga stanja nudi ovaj rad. Medijskim obrazovanjem i moralnim odgojem te uzimajući u obzir stajalište da sloboda prestaje kad počne ugrožavati slobodu drugih, može se iz stanja „Divljeg zapada“, s kojim je moguće usporediti današnje komuniciranje u virtualnome svijetu, prijeći u suvremeno komuniciranje utemeljeno na moralnim načelima i demokratsko društvo koje živi prema pravilima većine, s uvažavanjem prava manjina. Najveći etički problem novih medija nije u etičnosti novinarskih priloga, nego u objavama čitatelja komunikatora koji nisu učili, niti ih zanima učiti etiku novinarstva.2

Da bi se razvila i povećala etičnost primatelja, poruka mrežnih glasila koji postaju komunikatori i time pošiljatelji globalno dostupnih medijskih poruka, treba na njih prvenstveno djelovati odgojem za medije temeljenim na njihovu kućnom odgoju, običajima i moralu, vjerskoj pripadnosti, filozofskim, sociološkim, etičkim i općeprihvaćenim uljudbenim načelima odgovornog življenja s uvažavanjem i neugrožavanjem drugih ljudi, poznavanjem i odgojem za ljudska prava te tek na kraju stečevinama novinarske etike. Sve to s nadom da primatelji

2 Obradović, Đorđe: Etičke dvojbe u mrežnim izdanjima dnevnih listova, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., str. 372-384.

Obradović 245

poruka koji u mrežnim glasilima postaju komunikatori poznaju barem jedan ili više od navedenih mogućih temelja etike javnoga govora.

Kad je riječ o novinarima kojima je stvaranje medijskih priloga struka od koje žive, oni nemaju mogućnost izbora i ne smiju podleći pritiscima središta moći. Novinari ne smiju promišljati hoće li poštovati etiku struke ili neće, kao što ni liječnici ne smiju promišljati hoće li liječiti ili neće, nego samo kako će to učiniti. Krepost je u ljudskoj moći i pred njima (novinarima) je mogućnost izbora. Nije to uvijek lako, ali moraju nastojati izabrati pravi put, premda i trpjeli zbog toga. Pravi novinar će prije ostati bez posla, nego postati nečije oružje usmjereno protiv tim središtima moći nepodobnih ljudi. Pravi novinar neće podleći pritiscima niti popustiti porocima (u širem smislu, kao što su potkupljivanje, nečasno stjecanje boljega radnog mjesta, plaćena obiteljska putovanja, skupi darovi za medijsku protuuslugu i slično), nego će djelovati u skladu s pravilima struke i novinarskom etikom. A novinarske udruge i drugi novinari koji mogu osigurati potporu javnoga mnijenja trebaju zaštititi one koji ostanu bez posla ili stradaju na drugi način zato što poštuju etička načela i pošteno rade svoj posao.

Nikomu ne treba braniti javne objave, ali medijski i etički obrazovani primatelji poruka tražit će medije kojima mogu vjerovati, koji poštuju osnovna načela novinarstva o točnom, istinitom, poštenom, uravnoteženom i nepristranom izvještavanju i koji vlastitu granicu slobode ne šire iza granice ugrožavanja prava drugih ljudi. Očito je da je odgoj za medije svih članova suvremenoga društva važan, više nego ikad u povijesti ljudskog roda, upravo zato što su tek poslije 2000. mnogi pasivni primatelji poruka postali aktivni sudionici komunikacijskih procesa na globalnoj razini. Ta se godina može smatrati prekretnicom jer su ubrzane internetske veze, proširile su se u mnoge zemlje i povećana je dostupnost stotinama milijuna običnih ljudi, dok se prije radilo o elitnim skupinama građana različitih kategorija.

Opće i medijsko obrazovanje Prostački jezik u objavama punim neumjesnih primjedaba, uvreda,

kleveta, psovki te omalovažavanje sugovornika, prevladavaju na internetskim forumima. Razlog za to jest nedostatak naobrazbe u najširem

TEMA BROJA 246

smislu te riječi, koja obuhvaća i školovanje i kućni odgoj. Ne izriču se uvijek prostote u medijima za široku publiku namjerno. Često neobrazovani pojedinci, vrlo uspješne u djelatnosti kojom se bave, rabe neprimjerene riječi jer ne znaju druge i inače ih koriste u svakodnevnome životu.

Znanje i vještina koji ne počivaju na etičkim načelima opasnost su za čovječanstvo. Vještina i znanje izvedbe javnoga govora i novinarskih priloga, bez utemeljenja u etici, također su opasni. Danas znatno više nego prije, jer su utjecaj i dostupnost medija postali globalni pa se s mnogostrukim povećanjem njihove publike u jednakome omjeru povećala i opasnost od širenja štetnih sadržaja.

Ipak, cenzura nije rješenje na današnjem stupnju razvitka ljudskoga društva, a za demokraciju je jednako opasna autocenzura koju nameću vlast, druga središta moći (politička, gospodarska, nacionalna, vjerska, kulturna.), oglašivači, vlasnici medija ili upravljačke strukture u njima, izvan uredništva, korumpirani, nepošteni ili prestrašeni urednici, podzemlje ili bilo tko drugi o komu ovisi egzistencija novinara.

Oblikovanje medijskih sadržaja u svrhu manipuliranja lako je moguće i to s jedne strane moraju spriječiti sami mediji, a s druge moraju biti oprezni korisnici medijskih sadržaja. Velika je to odgovornost za jedne i druge i usložnjava njihove međusobne odnose. Za život u suvremenome društvu iz dana u dan sve važnije postaje obrazovanje, i opće i medijsko. Budući da nije lako odrediti granicu dosega nečijih prava do razine kad ona počinju ograničavati prava drugih ljudi, osim posebnim razmatranjem svakoga slučaja, važnost učenja i razumijevanja etike postaje još veća. Najbolje stanje jest kad ljudi koji se koriste svojim pravom na slobodu govora sami paze da ne povrijede prava drugih, neovisno o zakonskim propisima. Mogu li to? Mogu, ako su i sami etični i ako poštuju prava drugih. Je li to lako postići? Nije. Da jest, etika bi izgubila na važnosti, a ona s tehnološkim razvitkom i povećanjem sadržajnih i prodornih mogućnosti medija postaje sve više važna.

Bez visoko moralnog odnosa prema drugim ljudima i prirodi, tehnološki razvijena civilizacija može postati najbjednijim razdobljem čovjeka, a da bi mediji stvarali pozitivno ozračje, njima mora vladati čovjekoljublje. Isto tako, poštovanje novinara rast će ako oni budu sposobni na savršeno jednostavnom jeziku istinito predočavati što se zbiva. Budući da danas novinari nisu poštovana profesija i da u raznim

Obradović 247

istraživanjima mnogi sudionici izjavljuju da ne vjeruju medijima, jasno je da ti preduvjeti za korisno i pošteno novinarstvo nisu ispunjeni.

Moguća rješenja i preporuke Da bi se podignula etička razina javnih objava, nužno je promijeniti

pojedine zakonske odredbe, kao i one u Kodeksu časti hrvatskih novinara. Konkretno, u „Općim načelima“ Kodeksa, prvi stavak koji glasi: „Pravo na informaciju, slobodu izražavanja i kritiku jedno je temeljnih prava svakog ljudskog bića bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest i političko opredjeljenje. Iz tog prava javnosti da upoznaje činjenice i mišljenja proizlazi i cjelina obaveza i prava novinara.“3, treba iza zadnje riječi dopuniti „i komunikatora uopće“, te ispred riječi „temeljnih“ umetnuti prijedlog „od“. Time bi se osiguralo da poštovanje temeljnih ljudskih prava postane obveza ne samo novinara, nego svih komunikatora koji javno objavljuju poruke. Ovo će iz dana u dan postajati sve važnije jer je opseg čitateljskih objava, koji se javljaju kao komunikatori u mrežnim glasilima, višestruko veći od opsega novinarskih priloga.

U poglavlju Kodeksa časti hrvatskih novinara naslovljenom „Prava i dužnosti“, u drugom stavku 3. članka pojam „objektivno“ treba zamijeniti izrazom „pošteno, nepristrano i uravnoteženo“, što je u skladu sa suvremenim dosezima u teoriji masovnih medija.

Drugi stavak poglavlja Kodeksa časti hrvatskih novinara naslovljen „Završne odredbe“ glasi: „Uredničkim aktima utvrđuje se i odgovornost u svezi provođenja Kodeksa za novinare koji nisu članovi Hrvatskoga novinarskog društva, a odnosi se to na autora i urednika svakoga objavljenog teksta, bez obzira na to bio on član uredništva, slobodni novinar ili vanjski suradnik.“4 U tome stavku treba promijeniti i dopuniti napomenu navedenu na kraju u novu koja bi glasila: „…bez obzira na to bio on član uredništva, slobodni novinar, vanjski suradnik ili čitatelj.“ Ova dopuna bi uključila i autore velikoga broja čitateljskih objava koji ne spadaju u vanjske suradnike u uobičajenom smislu, jer njih angažira uredništvo uz honorar ili bez njega, a čitatelji se javljaju sami. Tako bi i

3 Kodeks časti hrvatskih novinara, http://www.hnd.hr/dokumenti/index.php., 22. 8. 2008., 08:51 4Isto, 22. 8. 2008., 09:07

TEMA BROJA 248

uredništva dobila obvezu uređivanja čitateljskih objava te novinarskih ili suradničkih priloga u skladu s etičkim načelima.

Trebalo bi dopuniti i Zakona o medijima novim člankom u glavi 4. „Medijska načela i obveze“5, koji bi glasio:

„Nakladnik je dužan preventivno djelovati radi sprječavanja moguće štete objavom neetičnih medijskih priloga obveznim uvođenjem povjerenika za etičnost u svako pojedino uredništvo.

Povjerenik za etičnost mora biti stručno obrazovana osoba, s minimumom naobrazbe položenim ispitom iz etike novinarstva na visokoškolskim ustanovama ili drugim oblicima obrazovanja u zemlji ili inozemstvu koji nose najmanje 3 ECTS boda.

Povjerenik za etičnost mora javno djelovati u slučajevima kršenja odredaba Kodeksa časti hrvatskih novinara, a nakladnik mora osigurati objavu njegovih zapažanja u glasilu na koje se odnosi.

Povjerenik za etičnost dužan je osmisliti i provesti program stručne izobrazbe od najmanje 30 školskih sati za novinare i suradnike koji rade taj posao, a nisu položili etiku novinarstva na visokoškolskim ustanovama ili drugim oblicima obrazovanja u zemlji ili inozemstvu koji nose najmanje 3 ECTS boda, a svake 3 godine najmanje jednom i za novinare s novinarskom naobrazbom u trajanju od najmanje 10 školskih sati.

U medijima koji se prodaju ili besplatno dijele u više od pola hrvatskih županija, ili imaju nacionalnu koncesiju za emitiranje programa, ili program emitiraju umreženo u više od pola hrvatskih županija na osnovi regionalnih ili lokalnih koncesija, povjerenik za medije tu dužnost mora obavljati profesionalno kao osnovni i jedini radni zadatak.

U lokalnim medijima i svim ostalim osim navedenih u prethodnom stavku, povjerenik za medije može taj posao obavljati uz druge radne zadatke ili biti vanjski suradnik.“

Iste obveze trebalo bi propisati i Zakonom o elektroničkim medijima, Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji i Zakonom o Hini.6

Kad bi se prihvatile predložene preporuke i rješenja unijela u medijske zakone i Kodeks časti hrvatskih novinara, uloga države u

5 Zakon o medijima, http://www.vlada.hr/hr/content/download/12265/133993/file/Zakon_o_medijima_NN_59-04.htm, 24. 8. 2008., 11:16 6 Obradović, Đorđe: Etičke dvojbe u mrežnim izdanjima dnevnih listova, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., str. 363-367.

Obradović 249

reguliranju medijskih objava, završila bi stvaranjem preduvjeta za samoregulaciju profesije na temeljnoj razini, u pojedinim glasilima. Upravo zbog zakonskog utemeljenja samoregulacije, vlasnici glasila ne bi smjeli bez pravnih posljedica izbjegavati takvu obvezu, a novinari bi mogli raditi bez straha od zatvorskih kazni i sudskih progona, spremni i sami doživjeti javnu kritiku od etičkih povjerenika kad god prekrše etička načela profesije. Bio bi to put i za povećanje ugleda novinarstva u javnosti, kao i preduvjet medijskog obrazovanja brojnih komunikatora koji pod krinkom prava na slobodu medija krše ljudska prava i slobode drugih.

Literatura Obradović, Đorđe: Etičke dvojbe u mrežnim izdanjima dnevnih listova, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., str. 363-367.

Predmet istraživanja Zakon o medijima Zakon o elektroničkim medijima Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji Zakon o Hini Kodeks časti hrvatskih novinara

251

RECENZIJE UDK 316.77:070

(251-252)

Branimir Ježić: Otvoreno o medijima, Edicije Božičević, Zagreb, 2008., 164. Str.

Kritička analiza suvremenog

novinarstva

„Trideset osam godina, osam mjeseci i devet dana“ citat je iz radne knjižice Branimira Ježića kada je napuštao zgradu Hrvatske radiotelevizije, svoje matične ustanove. Mirovina? Zar to postoji za novinara? Eto, naš doajen Božo Novak i u 83. godini, nakon svega što je prošao u životu, i dalje piše, i dalje je aktivan.

Tako i Branimir Ježić, novinar cijelim svojim bićem, koji je silna nagomilana znanja, iskustvo, susrete i razmišljanja ukoričio u ovu knjigu. Zbirka tekstova govori prije svega o autoru, njegovu svjetonazoru i shvaćanju svijeta u kojem živi. A živio je u burnim vremenima, bremenitim velikim zbivanjima, previranjima i sukobima u kojima se razaralo i gradilo. Teško je to vrijeme generacije koja je

počela u jednom sustavu koji nije bio naš, ali u kojem smo živjeli i željeli biti novinari u pravom smislu te riječi.

I, kad prođeš kroz sve to, manje-više udaran sa svih strana, vidajući rane ali još uvijek na nogama i uspravan, isprate te sivom radnom knjižicom.

Srećom, novinara nikada nije karakterizirala radna knjižica, nego ono što je napravio. Ježić je što se toga tiče, mirne savjesti: njegov opus je velik i raznovrstan, što će i čitatelji ovog djela brzo prepoznati. Njega zanima bit zbivanja, bavi se meritumom, zrelo analizira i iznosi svoja razmišljanja. Novinarstvo preteže, a televizija pogotovo, jer to je njegov medij, u njemu se najbolje izražavao i na televiziji je ostavio najdublji trag.

RECENZIJE 252

No, to nije trag kakav danas ostavljaju televizijske novinarske veličine na naslovnicama časopisa, velikim fotografijama i skandalozni izjavama. Taj tip novinarstva Ježić nije naučio. On je savladao onaj drugi, kojem se danas „veliki“ novinari podsmjehuju. Tražio je podatke, provjeravao činjenice, objavljivao vjerodostojne podatke…

Knjiga koja je pred vama na najbolji način sublimira taj novinarski credo i sublimira njegov rad, shvaćanja i stajališta.

Ježić je otvoren svim suvremenim kretanjima u svjetskim i domaćim medijima, ali ih kritički razmatra i analizira u suvremenom novinarstvu, ponajviše na televiziji te u nizu poglavlja ove knjige. Posebna vrijednost ovih radova jest u tome što Ježić iz svojeg bogatog iskustva televizijskog novinara relativizira neke medijske pojave i stavlja ih u realni kontekst.

Autor nije zanemario ni neke autobiografske aspekte koji su dodana vrijednost analizi suvremenih medijskih trendova, jer ih smješta, zahvaljujući osobnom iskustvu, u stvarne dimenzije novinarstva koje je postojalo u nas posljednji 40-ak godina.

Svi koji su živjeli novinarstvo u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća sa sjetom će se prisjetiti svega što su proživjeli a što se zbivalo u medijima, a neki će se gorko osmjehnuti čitajući ideologe današnjeg novinarskog razvojnog smjera koji prezirući činjenice, ne poštujući nikoga i ništa, s visoka dijele lekcije.

Svima, koji to nisu doživjeli, a žele iz prve ruke pročitati razmišljanja novinara od zanata i formata, toplo savjetujem da se posvete stranicama ove knjige. Stjepan Malović

253

UDK 316.77:32 (253-254)

Meri Maretić: Političari, mediji, građani, Bibliotheca Salonitana, Solin, 2009, 139 str., ISBN 978-953-98487-7-2

Odnosi s javnostima u hrvatskim

okvirima

U knjizi Političari, mediji, građani, autorice Meri Maretić, višegodišnje stručnjakinje na poslovima odnosa s javnostima Splitsko-dalmatinske županije, okosnica sadržaja jest istraživanje o stvarnom stanju komunikacije s građanima unutar lokalne samouprave, na općinskoj i gradskoj razini. Autorica je, kroz ovaj veoma zanimljiv stručno-znanstveni rad, povezala vlastita zapažanja i praktično iskustvo s teorijskim spoznajama, referirajući se pritom na relevantne stručne izvore iz svijeta i Europe.

Struktura rada je prirodno postavljena: u kraćem, prvom poglavlju autorica određuje pojam odnosa s javnostima u hrvatskim društvenim okvirima, percepciju koju javnost ima o tom zvanju kao i širok raspon poslova koji se podvode pod zajednički nazivnik – odnosi s javnostima. Uporište u

određenju pojma nalazi u suvremenim analizama i istraživanjima provedenim u Hrvatskoj.

U drugom dijelu rada Maretić objašnjava povijesnu genezu začetaka lokalne samouprave, pojašnjavajući i rekonstruirajući funkcioniranje prvih hrvatskih županija, te razvitak spram modernih, suvremenih, današnjih jedinica – grada i općine. Taj povijesni presjek prati i analiza zakonodavstva kojim se reguliraju obveze dužnosnika prema valjanom obavještavanju članova zajednice. Za autoricu, dodatni troškovi ne smiju biti prepreka, nego imperativ moderne lokalne samouprave, te ističe: «Građani stvaraju mišljenje o imidžu lokalne uprave ovisno o tome koliko o njoj znaju i koliko su informirani o njezinim aktivnostima i vodećim ljudima». Točna i pravodobna informacija ključ je

RECENZIJE 254

djelotvornosti rada dužnosnika u lokalnoj samoupravi.

Najvredniji dio knjige Meri Maretić jest eksplikacija rezultata istraživanja provedenog na stopostotnom uzorku ispitanika svih gradonačelnika i načelnika gradova i općina na području Splitsko-dalmatinske županije. Raspon pitanja koje istraživanje obuhvaća jest širok: od toga što dužnosnici misle i kako doživljavaju odnose s javnostima, razumiju li važnost javnih nastupa i protokolarnih događaja, jesu li otvoreni prema građanima i kako komuniciraju s novinarima, do spoznaje kakve su razlike u percepciji odnosa s javnostima kod dužnosnika grada u donosu na one koji upravljaju malim općinama.

U četvrtom poglavlju Meri Maretić elaborira bit moderne političke komunikacije koja se ostvaruje između građana i političara, preko medija i odnosa s javnostima. I to ne samo u predizborno i izborno vrijeme nego kontinuirano. Ne kampanjski, nego sustavno. U tome autorica nazire i neke pomake u prilično sirovom i jednostavnom poimanju i medija i odnosa s javnostima.

U završnom dijelu rada autorica se zauzima za otvorenije

komuniciranje s građanima koje se ogleda u «razgovorima o planovima i prijedlozima, uključivanju u dijaloge i rasprave te dobivanje povratne informacije. Dok mediji imaju kritičnu ulogu pri učinkovitom komuniciranju lokalne uprave s javnošću, njihov cilj nije biti posrednik, nego vrednovati i izvještavati o njezinoj (lokalne samouprave, op. G.V.) učinkovitosti. Građani se oslanjaju na medije kako bi im pomogli pri vrednovanju aktivnosti lokalne uprave.»

Ova će knjiga zasigurno naći svoje mjesto u izobrazbi budućih profesionalaca u odnosima s javnostima, bilo da je riječ o sveučilišnim studijima ili o drugim oblicima stručnog usavršavanja. Usto, nalazi istraživanja Meri Maretić mogu biti iznimno korisni za profesionalce koji rade izravno u lokalnoj samoupravi, odnosno u bilo kojoj sredini koja razvija i osnažuje lokalnu samoupravu. I konačno, vrijednost knjige Političari, mediji, građani posebna je i zato jer je piše uvjerljiva praktičarka poslova u odnosima s javnostima jasno i čitko, a pritom ne umanjuje znanstveno-stručnu komponentu razumijevanja političke komunikacije. Gordana Vilović

255

UDK 7.097 (497.5)-053.2/.6 (255-257)

Nataša Kalinić Ahačić: Puni ekrani - pedeset godina programa za djecu i mlade Hrvatske telvizije, KAPITOL-HTV, Zagreb, 2008.

Otrgnuto od zaborava

Intelektualna oporuka, Karla

Popera ,najvećeg kritičara totalitarizma i ideja koji su ih rodile bila je posvećena televiziji kao civilizacijskom fenomenu. Napisana je 1993. za Multimedijalnu enciklopediju i nije bila objavljena. Nakon Poperove smrti objavljena je u Italiji. U toj oporuci nalazi se nekoliko proročanskih upozorenja, koja me podsjećaju na ovu značajnu knjigu autorice i urednice Nataše Kalinić Ahačić.

Filozof Karl Poper u svojoj intelektualnoj oporuci, odlučno se zalaže za obrazovnu ulogu televizije. Posebice se zalaže za televiziju koja za njega ima“posebni moralni autoritet i ulogu u odgoju i obrazovanju mladih“. Istupa protiv shvaćanja koje prave razliku između odgoja i informiranja, u televizijskim programima,tvrdeći „da je to ne samo pogrešno, nego i nepošteno.

Čitajući ovu vrijednu knjigu o programa za djecu i mlade Hrvatske televizije od njezinih početaka i stavljajući ih u kontekst ovih Poperovih nadahnutih i proročanskih upozorenja, moram naglasiti da je ova knjiga pohvala Hrvatskoj televiziji, njezinim urednicima i brojnim suradnicima ovih programa. Knjiga može poslužiti i kao usmjerenje u traženju putova izlaska iz krize morala i u našem vremenu.

Autorica ovog djela Nataša.Kalinić Ahačić, koja je uređivala ovaj program od 1978. - 1991. mjerodavna je da nam o ovim valjanim iskustvima u povijesti HTV-ovog i hrvatskoga novinarstva govori.

S prvim pionirskim oracima ove emisije na neki način bio sam neposredno u svezi. Naime, dnevnik Vjesnik, kojemu sam te davne l957. bio glavnim urednikom 29.r ujna l957. objavio je

RECENZIJE 256

ohrabrujući i veoma pohvalan komentar prve emisije ovog programa. Raniji Vjesnikovi urednici Božo Milačić, Mladen Bjažić i Milivoj Matošec, bili su utemeljitelji i prvi kreatori ovog TV programa.

Vrijednost ovog djela je višestruka.U prvom redu ovo je dragocjeni prilog značajnoj 50. obljetnici HTV-a i povijesti onih programa, koji su označili utemeljenost ove televizije u život Hrvatske, posebice u širenju kulture i obrazovanja novih naraštaja.

Knjiga je i dokaz vrhunskog profesionalizma i društvene odgovornosti urednika ovih programa isto tako i svih onih koji ih realiziraju u složenom radu televizijske produkcije.

Autorica Nataša Kalinić Ahačić, na temelju obimnog i solidnog istraživačkog rada otrgla je zaboravu i dala u baštinu i novim urednicima i kreatorima sličnih programa uredničke zamisli i pokretačke ideje u stvaranju i realizaciji ovog programa. Posebnu pozornost posvetila je onim uredničkim zamislima i kreatorima pojedinih emisija, koje su imale veliki odgojni, obrazovani, posebice kulturno umjetnički utjecaj na nekoliko naraštaja hrvatske mladeži. A kroz sve to su se i kvalitetno zabavljali.

Autorica s posebnom pažnjom portretira kreatore ovih emisija. Pohvalno je što spominje više od l200 suradnica i suradnika u ovim emisijama. Djecu posebice. Knjiga je obogaćena i kvalitetnim i bogatim slikovnim prilozima, koji joj daju posebnu draž i autentičnost.

Zašto nam je ova knjiga u Poperovskoj viziji, vrijedna i danas?

Gotovo svakog dana informativne emisije radija i televizije upozoravaju nas na maloljetničku delikvenciju i zanemarivanje temeljnih vrijednosti u odgoju i obrazovanju. Mnogi stručnjaci i javni djelatnici upozoravaju nas, da smo u trci za novcem, profitom i uspjehom ,kao glavnim mjerilima društvenih vrijednosti, u godinama neoliberalizma i tržišnog fundamentalizma, iz televizijskih programa potisnuli neke vrijedne i potrebite programe za djecu i mlade. Upozoravaju da se kroz neke TV programe širi opasna iluzija života u potrošačkom globaliziranom svijetu.

Ova vrijedna knjiga je na tragu onoga što medijski teoretičari nazivaju obrazovanjem o medijima za XXI. stoljeće. Potiče nas da čuvamo i obranimo javnu televiziju u današnjem globaliziranom društvu, u kojem bitno usmjerenje uređivačke politike sve više postaje komercijalno mjerilo gledanosti i

257

slušanosti i konačni sud što prolazi,u programima, a što ne. To je onaj agresivni marketinški trend, koji u središte funkcije medija nameće proizvodnju potrošača i osrednjosti, a kroz banalizaciju života pretvara građane u promatrače.

Iz svega navedenog može se s punim pravom govoriti o posebnoj važnosti knjige Puni ekrani, autorice, urednice i kolegice Nataše Kalinić Ahačić. Daje nam mnogo dokaza zašto nam je javna HTV potrebita i kojim slijedom će uvijek biti drukčija i vjerodostojnija od komercijalnih i najgledanija i najpotrebitija za Hrvatsku.

Vrijednost ove knjige je i u poticaju da HRT nastavi ovim putem izučavati i pisati povijest i svojih drugih programa koji su

veoma vrijedni za našu kulturu i novinarstvo. Ovim putem HRT će doći i do organiziranja muzeja naše Hrvatske radiotelevizije, jer ima toliko toga vrijednog u njezinom stvaralaštvu, što treba predati u baštinu i novim naraštajima.

Uz priznanje autorici Nataši Kalinić Ahačić na ovom vrijednom djelu, treba istaknuti i doprinos knjizi koju su dali mnogi suradnici. Ravnateljstvo HRT-a i ravnatelja Vanju Sutlića treba pohvaliti što su poduprli tiskati ovaj projekt i omogućili da ova knjiga za naše novinarstvo i nove naraštaje ugleda svjetlost dana. A to im može biti i poticaj da s ovom politikom nastave. Veliku kulturnu novinarsku i nacionalnu ulogu HRTV ne smijemo prepustiti zaboravu. Božo Novak

RECENZIJE 258

UDK 316.7:7.038 791.43:316.7

7.011.28:316.7 (258-259)

Sanja Muzaferija: Od kiča do Campa: strategije subverzije Meandarmedia, Zagreb 2008. , 110 stranica ISBN 978-953-7355-16-6

Razumijevanje različitosti

Knjiga Od kiča do Campa:

strategije subverzije autorice Sanje Muzaferije objavljena je 2008. u nakladi Meandarmedije.

Knjiga od 110 stranica počinje predgovorom, nakon kojeg sijedi uvod i četiri međusobno povezana poglavlja, podijeljena u potpoglavlja, u kojima autorica objašnjava pojmove kiča i Campa, njihov politički utjecaj i zastupljenost u filmskoj industriji. Djelo je upotpunjeno popisom korištene literature, pogovorom i bilješkom o autorici.

Prvo poglavlje „Camp“ sastoji se od šest potpoglavlja (str. 15-33)u kojima Muzaferija pojašnjava različite definicije kiča i Campa, koji se javio početkom 20. stoljeća označavajući čovjeka s određenim stilom koji će postati uzor većini homoseksualaca.

Autorica ističe kako Camp nije isključivo homoseksualna koncepcija, nego i oblik izrugivanja dominantnih društvenih normi koji ponajviše propituje ideju spolnog identiteta kao stabilne kategorije. U prvom poglavlju pojašnjava se povezanost Campa s ironijom, estetikom, teatralnošću i humorom te njegov subverzivni potencijal.

U drugom poglavlju (37-58) Muzaferija objašnjava pojam kiča i njegove različite interpretacije koje se kreću od izjednačavanja kiča s lošim ukusom i vulgarnošću do njegova povezivanja s pop artom i avangardom. Razmatra odnos kiča i Campa, te osim njegovih osnovnih karakteristika, užitka i ugode, propituje politički utjecaj kiča kojim se komunicira drugost.

Treće poglavlje (61-71) naslovljeno „Politička moć“ bavi se

259

Campom kao strategijom destabilizacije društva. Autorica prikazuje snagu Campa koji kroz opsjednutost vanjskim izgledom govori o podsvjesnome i najdubljim željama zbog čega je prijetnja prirodnom poretku. Opisuje se kao moćan alat suprotstavljanja hegemoniji, konvencionalnom i patrijarhalnom. Ističe se kako je glavni cilj Campa šokirati i zainteresirati publiku te je potaknuti na razmišljanje.

U četvrtom poglavlju (75-102) Muzaferija analizira Camp u filmovima Plan 9 From Outer Space Edwarda D. Wooda i Ed Wood Tima Burtona. Camp se objašnjava kroz kategorije ironije, ikonografije, humora, estetike, arhetipova, stereotipa, klišeja, nostalgije,

marginalnosti i spolne dvoznačnosti. U zaključku poglavlja autorica ističe kako su filmovi koji sadržavaju elemente Campa učinkoviti u subverziji konvencionalnog ukusa te se zato mogu smatrati političkim. Iako Camp potječe iz manjinske homoseksualne kulture i često se služi kičem kao polazišnom točkom, Muzaferija ga smatra savršenim kanalom za komuniciranje drugosti u suvremenom svijetu. Zaključuje kako se Campom, koji ne prihvaća spolni identitet kao jedinstven i nepromjenljiv, može kritizirati društvena represija i poticati razumijevanje različitosti. Maris Marković

RECENZIJE 260

UDK 324 (260-261)

Lionel Zetter: Priručnik za političke kampanje - lekcije s bojišnice: Biblioteka Print, 2009., 152 str.

Bitka za izbornu pobjedu

Priručnik za političke kampanje

– lekcije s bojišnice, knjiga je u kojoj autor Lionel Zetter detaljno opisuje političke kampanje uspoređujući ih s vojnom strategijom gdje se, baš kao i u politici, svaka faza borbe planira unaprijed do najsitnijih pojedinosti. Bez obzira na to o kojim se izborima radi, predsjedničkim, parlamentarnim ili lokalnim, Lionel Zetter kao veteran brojnih kampanja u Velikoj Britaniji u priručniku navodi koje je sve korake potrebno provesti za osvajanje političkih mandata, od vrha do dna stranačkoga stroja.

Strukturiran u dva dijela koji govore o planu i taktici, u prvom dijelu pod nazivom Zračni rat, koji ima osam potpoglavlja (str. 15-44), Zetterov priručnik polazi od pregleda situacije, zapravo kao što autor vojnim rječnikom kaže „da bi pješaštvo steklo neku ideju o tome što generali misle i rade“. Stoga je prvi zadatak tih stranačkih

zrakoplovaca otkriti što je više moguće o neprijateljevoj sili, politici i strategiji. To se može postići dopuštenim sredstvima, čitanjem novina ili priopćenja za novinare, političkih programa ili proglasa protivnika, ali se navode i ona nedopuštena, poput kasnih noćnih pijanih razgovora s članovima političkog stožera ili čak ubacivanja špijuna u protivnički tabor. Govoreći o moralu, autor tvrdi da je najbolja taktika koristiti medije, odnosno ankete, kako bi se suparnike uvjerilo da će izgubiti i da se zato nema smisla boriti.

Drugi dio priručnika, naslovljen Kopneni rat, sastoji se od 24 potpoglavlja (str. 45-128.) u kojima se potanko objašnjavaju praktična pitanja borbe i pobjede na terenu, odnosno što se mora imati i što se mora činiti, jer uspjeh ili neuspjeh upravo na tom području, u velikoj će mjeri odrediti položaj stranke u ispitivanjima javnoga mnijenja. Kroz knjigu čitatelj

261

upoznaje razne aktivnosti i rad na terenu, od odabira kandidata i njegova tima, financiranja, prikupljanja informacija i izviđanja do komunikacije s biračima na njihovu kućnom pragu.

Također, Zetter iz osobnoga iskustva navodi i praktične odgovore na neobična pitanja, pa se iz priručnika lako može doznati kako ugurati od kiše namočene letke kroz poštanske otvore, kakvu odjeću ili obuću izabrati, kada i kako preskočiti dvorišnu ogradu, ili što učiniti u situaciji kada glasačica otvori vrata zaogrnuta samo ručnikom.

Priručnik za političke kampanje – lekcije s bojišnice, namijenjen je svima koji sudjeluju u izbornim utrkama, bilo da se radi o kandidatima, voditeljima ili aktivistima koji pomažu u provedbi kampanje. Lekcije se mogu

primijeniti u različitim vrstama kampanja za parlamentarne, izvanredne, predsjedničke ili lokalne izbore, jer iako u opsegu ili resursima mogu postojati goleme razlike, načelo je više-manje isto - tijekom kampanje prepoznati vlastite birače i navesti ih da na dan izbora izađu i glasuju.

Autor Lionel Zetter sudjelovao je od 1979. godine u brojnim kampanjama za lokalne, područne i nacionalne izbore, stranački je aktivist i poznati britanski lobist, radio je za središnjicu Konzervativne stranke i u Donjem domu Parlamenta. Njegov Priručnik za političke kampanje – lekcije s bojišnice objavljen je u Velikoj Britaniji 2007. godine, a u Hrvatskoj ga je 2009. godine objavila Hrvatska udruga za odnose s javnošću. Željka Opačak

RECENZIJE 262

UDK 070 659.3

316.77 (262-264)

Medijska istraživanja, god. 15., broj 1, Naklada Medijska istraživanja, Zagreb, 2009., 196 str.

Utjecaj društvenih promjena na

novinarstvo

Urednice gošće prvog broja u 2009. godini znanstveno-stručnog časopisa za novinarstvo i medije Medijska istraživanja, Karmen Erjavec i Melita Poler Kovačić, profesorice Sveučilišta u Ljubljani, izbor teme o društvenim i promjenama u novinarstvu objašnjavaju novim okolnostima koje su donijele suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije. Ističu da novinarstvo ne nastaje u bezzračnom prostoru, nego je plod interakcije različitih sudionika sustava pa zbog toga valja u obzir uzimati društvenu strukturu i kontekst, kad god se analizira novinarstvo.

Časopis donosi, uz uvodnik s objašnjenjem tematskog pristupa, 8 znanstvenih radova te recenzije, prikaze i bilješke na ukupno 196 stranica. Igor Vobič je proučavao

konvergenciju novinskih uredništava na primjerima Dela i Žurnal media. Usporedbom sa stanjem u Velikoj Britaniji i SAD-u, Vobič pokazuje da je konvergencija medija na primjeru tih dvaju analiziranih glasila u Sloveniji još uvijek u eksperimentalnoj fazi, s postupnim prilagodbama tijekom rada. Dosegnuta razina konvergencije različitih medija u novim medijima, uvjetovana spojem novinarstva i tehnologije, zahtijeva novu organizaciju rada, znanja i pristup u oblikovanju i objavljivanju medijskih poruka.

Mato Brautović je istražio uporabu kompjutorskog sustava uredništva kao pokazatelja medijske organizacije i razvojnog smjera proizvodnje, s naglaskom na brzinu, kontrolu i centralizaciju provedenom studijom slučaja u

263

javnom mediju, Hrvatskoj radioteleviziji. Utvrdio je da se digitalizacijom pripreme, proizvodnje, montaže i odašiljanja povećala brzina složenog procesa stvaranja televizijskih priloga. Urednički poslovi usmjereni su prema informaciji, a uvedena je mogućnost da novinari provode kontrolu. Brautović zaključuje da su novinarski zadaci u digitalnom okruženju postali složeniji, što je stvorilo otpor nekih starijih urednika i novinara uvođenju novih sustava. Oni manje rade na obrazovanju mlađih kolega nego u vrijeme pripreme analognih priloga zato što dovoljno ne prate nove tehnologije. Ujedno se smanjila ekskluzivnost novinarskog rada kojemu je cilj postalo stvarati meta-podatke, ali upravo zbog toga povećala se njegova korisnost i mogućnost višestruke upotrebe novinarskih podataka u digitalnom obliku.

Marko Milosavljevič je proveo komparativnu analizu razvoja digitalnog emitiranja u Europskoj uniji i Sloveniji te je zaključio da je ono izazvalo mnoge gospodarske i produkcijske probleme zato što mnogi važni sudionici, uključujući javnost, nisu uvidjeli sve najvažnije prednosti digitalne proizvodnje i emitiranja medijskih priloga. Dokazao je da su se s poteškoćama povećali sadržaj, kvaliteta i specijalizacija. Na kraju

zaključuje da su moguća ograničenja u digitalnom emitiranju vrlo mala te da kvaliteta programa u budućnosti, kad ljudi ovladaju tehnologijom, mora postajati sve bolja.

Nejasna razgraničenja između promidžbenih i novinarskih sadržaja na primjeru časopisa Obrazi analizirala je Katarina Štular. Rezultati analize sadržaja pokazali su da su stvorena dva žanra miješanih poruka – kratke informativne poruke i savjetodavni napisi. Način iznošenja činjenica u radijskim vijestima obradio je Petar Čakš studijom slučaja komercijalne radijske postaje Radio 1. Potvrdio je hipotezu da se u pojedinim prilozima opsežno prikazuju samo neke činjenice, dok se druge prešućuju ili zaboravljaju, pa se iskrivljuje medijska slika stvarnosti. Melita Poler Kovačić na primjerima izvještavanja o skandalima u slovenskim dnevnim novinama Dnevnik poluistraživačko novinarstvo određuje kao problematično, utemeljeno na tajnim izvorima i bez čvrstih dokaza za objavljene tvrdnje. Karmen i Emil Erjavec proučili su medijsko izvještavanje usvajanja nove financijske perspektive Europske unije u Sloveniji i zaključili da su mediji skloni Vladi izbjegavali uz Vladine koristiti i kritičke izvore, dok su mediji skloni oporbi znatno manje koristili Vladine izvore.

RECENZIJE 264

Josip Čerina i Nada Zgrabljić Rotar obradili su izvještavanje tiska o minskim nesrećama kao poseban oblik odnosa kriznog komuniciranja i medija. Rezultati njihove analize pokazali su da se izvještavanje o minskim nesrećama vezuje samo uz incident, prosječno traje jedan ili dva dana, obično se ili ne navode ili naznače anonimni izvori, a izostaje analitički pristup. Kako bi se stanje poboljšalo, autori predlažu bolje organiziranje odnosa s javnostima i, posebice, kriznog komuniciranja unutar struke koja se bavi protuminskim djelovanjem i bolju

suradnju s medijima, s ciljem da mediji pomognu promicati sigurno ponašanje u okruženju onečišćenom minama.

Zadnji dio Medijskih istraživanja donosi recenzije knjiga urednice Zrinjke Peruško Mediji, kultura i civilno društvo, Vlaste Švoger Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje moderne Hrvatske i Ane Vogrinčić Družabno življenje romana, prikaze i bilješke o novim knjigama i zbivanjima u informacijskim i komunikacijskim znanostima. Đorđe Obradović

265

UDK 316.77 (265-267)

Martina Globočnik: Ljudi iz televizora Što čitaš, Zagreb, 2004., 108 str. ISBN 953-7200-04-3

Aktivistički ulazak u televizor

Knjiga Ljudi iz televizora

autorice Martine Globočnik govori o utjecaju masovnih medija na pojedince i društvo u cjelini, a ujedno propituje korištenje tih istih medija u smislu aktivizma tj. društvene primjene.

Prvi dio Ljudi iz televizora na djelu je teorijski usmjeren i govori o trenutačnom stanju u medijima. Sastoji se od tri poglavlja. Prvo poglavlje, Svijet ljudi iz televizora upoznaje čitatelja s pojmom pseudookoline: „Okolina je polje u kojem se krećemo i doživljavamo ga svojim svijetom, a pseudookolina nadogradnja koja nam je izvan dohvata. U sadržaj moje pseudookoline spadaju Nike industrija obuće, Zagrebačka banka, Stipe Mesić, Tom Waits, život u Libiji, skok s motkom...“ (12). U pseudookolinu su natrpane norme, obrasci društvenog ponašanja, društvena hijerarhija, pravila. Ovako

opisana okolina zauzima sve više i više prostora u svakodnevnom životu, pa tako ljudi mogu birati i „uzimati“ iz nje ono što im odgovara. Sljedeće poglavlje, Kontrola nad svijetom ljudi iz televizora, govori o tome kako često sadržaji pseudookoline zapravo i nemaju osnovu, već su uobličeni u proračunate poruke koje ciljaju na emocije. Pseudookolina se često oblikuje na način „ovdje i sada“, te uopće ne prikazuje neki sadržaj u njegovom povijesnom kontinuitetu i ne traži utemeljenost u povijesnim činjenicama. U posljednjem poglavlju prvog dijela, Preoblikovanje svijeta ljudi iz televizora, autorica odmah na početku ističe da iako se mediji mogu koristiti na najrazličitije načine, oni se uglavnom koriste pasivno jer je cijeli sustav alergičan na promjene, na kritiku i nova rješenja (osim kad je riječ o tehnološkom razvoju). „Kada je

RECENZIJE 266

riječ o krizi ekonomskog poretka, u pravilu se pokazalo „logičnijim“ upuštanje u svjetske sukobe, otvaranje konc-logora, protjerivanje, razaranje i ubijanje nego razmišljanje o izmjeni nefunkcionalnih elemenata sistema.“ (31) Zbog toga treba dobro razlikovati korisnu informaciju pretvorenu u vijest od medijskog manipulativnog priljepka. Mnoge su informacije proslijeđene javnosti zbog manipulacije s njom. Dolazi do ekspanzije informacija, ali ne i njihova probiranja. Zbog toga treba medije koristiti za poticanje želje za promjenom kod ljudi, općenitom i privatnom.

Drugi dio knjige, Drugačiji ljudi u televizoru, usmjeren je na praksu i na mogućnost promjene stanja u medijima te govori o mogućnostima i perspektivama medijskog aktivizma. U posljednjih petnaestak godina mediji u Hrvatskoj su se otvorili prema nekim alternativnim idejama i osjetljivim temama (npr. ljudska prava, seksualnost, etničke i druge manjine), ali ne u dovoljnoj mjeri. Ti sadržaji bi se trebali više medijski prezentirati jer mediji imaju odgovornost aktiviranja cjelokupnog društva oko tih tema. O kojoj je god vrsti i profilu medija riječ, oni mogu i moraju prezentirati socijalnu tematiku.

Jedan od načina korištenja masovnih medija na drugačije

načine je socijalni marketing koji svaku medijsku prisutnost doživljava kao prezentaciju proizvoda. Iz perspektive društvenog života, potrebno je koristiti tehnike socijalnog marketinga, baš kao što tvrtke koriste tehnike ekonomskog marketinga za svoje potrebe. Zanimljivo je da su tvrtke počele koristiti i socijalni marketing za svoje potrebe, pa se tako danas u sklopu mnogih reklamnih kampanja mogu iščitati poruke koje pozivaju na mir, toleranciju, ljubav i jednakost. Problem je u tome što te poruke ne ostavljaju (niti to žele) neki dublji trag u društvu, već im je jedina svrha iskoristiti neprofitni sektor u svrhu profita. Tako npr. Benneton poziva na rasnu jednakost, Diesel na toleranciju prema homoseksualnim osobama itd. No, nameće se pitanje hoće li se kompanije uvući još dublje u teren civilnog društva i hoće li za par godina npr. javne kuhinje biti sponzorirane od strane McDonaldsa. Problem nastaje kada logo kompanije postaje važniji od samog problema (tj. gladnih i siromašnih ljudi u slučaju javne kuhinje). Socijalni marketing trebao bi biti neovisan o bilo kojoj kompaniji jer tek tada može imati vjerodostojnost. Nažalost, u Hrvatskoj civilne inicijative, medijski aktivisti i društvene strukture nisu prepoznali socijalni

267

marketing kao važno područje djelovanja u postizanju zajedničkih ciljeva.

Knjiga dodatno problematizira ulogu organizacija civilnog društva u kreiranju medijskih poruka, te važnost medijskog jezika. Na kraju knjige autorica sva svoja prethodna razmatranja stavlja u kontekst aktivističkog dokumentarnog filma.

Ljudi iz televizora bit će zanimljiva knjiga svakome koga zanima način funkcioniranja medija i mogućnost korištenja medija u aktivističke svrhe. Unatoč svojoj sažetosti, ova knjiga dobar je poticaj čitatelju da promisli kako stvari u medijima (a i izvan njih) mogu funkcionirati na drugačiji, bolji način. Neven Benko

269

VIJESTI

OBRAZOVANJE NOVINARA I DJELATNIKA ODNOSA S JAVNOSTIMA

Peti međunarodni znan-stveni skup Dubrovački medijski dani (DMD) o temi Obrazovanje novinara i djelatnika odnosa s javnostima: Trebaju li nam obrazovani ili…? održao se od 19. do 21. studenoga 2009. na Sveučilištu u Dubrovniku.

Uvodnu panel raspravu “Kakve novinare i PR-e trebaju poslodavci?» na kojem su sudjelovali prof. dr. sc. Stjepan Malović, pročelnik Odjela za komunikologiju i predsjednik Organizacijskog odbora; Dubravka Jusić, predsjednica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i direktorica korporativnih komunikacija VIP-a; i Braco Vuković, novinar Media Servisa i voditelj škole za novinare, otvorio je burnu raspravu između studenata, nastavnika i panelista.

Drugog i trećeg dana skupa zanimljiva predavanja imali su: prof. dr. sc. Anne Gregory iz Velike Britanije pod naslovom: „Iskustva školovanja PR-a u Velikoj Britaniji“, dr. Dirk Förger govorio je o standardima obrazovanja novinara u EU, a doc. dr. sc. Gordana Vilović

izlagala je o obrazovanju novinara u Hrvatskoj. O stanju obrazovanja u okolnim državama govorili su: prof. dr. sc. Vesna Šopar, koja je dala sliku obrazovanja novinara i PR djelatnika u Makedoniji, prof. dr. sc. Dubravka Valić Nedeljković o Srbiji, i doc. dr. sc. Marko Milosav-ljevič o Sloveniji. O obrazovanju djelatnika odnosa s javnošću govorila je doc. dr. sc. Majda Tafra-Vlahović, bivša dugogodišnja direktorica za odnose s javnošću Coca-Cola Beverages d.d. Hrvatska. Specifičnost skupa jest i studentski panel na kojem su izlagali studenti Visoke novinarske škole iz Zagreba, Fakulteta političkih nauka iz Podgorice i Sveučilišta u Dubrov-niku. S plenarnom sjednicom „Trendovi i kretanja“ uspješno je završio peti skup, na kojemu je sudjelovalo oko 50 stručnjaka s područja medija i odnosa s javnostima iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Velike Britanije.

Skup su otvorili pozdravni govori Dalibora Ivušića, glavnog tajnika Sveučilišta; Borislava Vučkovića, izaslanika predsjednika Republike Hrvatske; Ivana Prce, predsjednika Županijske skupštine;

VIJESTI 270

Mihe Katičića, pročelnika Upravnog odjela za kulturu i dr. Dirka Förgera, voditelja projekta Mediji i demokracija Zaklade «Konrad Ade-nauer”, Medienprogramm Südost-europa, koji je rekao:

Dear colleagues, It’s a special pleasure for

me, to be in Dubrovnik again. A town with friendly people, nice weather and of course with a school for PRACTICAL journalism – which is rare in South East Europe. Unfortunately this will be my last big event here in Croatia - at least in my current position – before I will return to Germany at the end of December. I would have liked to stay longer in the region. But as Prof. Malovic already promised: He will invite me again – even if I don’t bring money.

Well, it’s time for a look back upon the last 3 years: We organized about 150 events in 10 countries. I travelled 50.000 kilometers through the region. And often people asked me: Is there a sense in your work? Does your program change something for the good? Well, allow me some critical reflections about the situation of quality journalism – in South East Europe as well as in Germany and the EU. Take me as the advocate of that, what journalism essentially should be: A controller of the rich and powerful. The so called 4.

power in a democratic state, who keeps a sharp eye on the fingers of the politicians. An important factor of a free, pluralistic society, a pillar of a functioning democracy. Am I already too critical - even called a pessimist - when I’m nothing else but a realist? People, who know me, are aware, that I’m always very critical – but in a constructive way. Even as friend – or especially as a friend! Because you only can solve problems, if you talk openly about them, if you name them.

This is very difficult and takes guts – especially in times of crisis. But if not we – the teachers of journalists – are role models of responsible, fearless journalism, who else should do it? For me it’s the fundament of my work, my responsibility as journalist and my responsibility as director of a media program, whose main goals are quality-journalism, ethic and values. Last year I was shocked, when I took part in a big conference in Sofia: None of the Bulgarian journalists asked Prime Minister Sergej Stanichev a single critical question - at least none, which was not arranged before.

You may have the impression now, that I’m too critical about South East Europe? Well, allow me also some critical comments about the media situation in Germany: It was disillusioning for me too, when I

271

watched a German press conference some weeks ago, where Angela Merkel presented her new cabinet: Only one journalist asked a real critical question – and this colleague not even was a German one. Dear friends, as Konrad-Adenauer-employee I’m of course happy about so much approval - but as journalist I’m alarmed (and even a bit disturbed). So, can I really be proud about the situation of the media in my own country and the rest of EU? No! Because also in this countries the overall tendency is negative: How independent are i.e. the media in Italy? Isn’t the development in France also poor? And about Germany I talked already.

Moreover: If rankings like that of “Journalists without Border” or “Freedom House” not mainly would judge about freedom of press or attacks on journalists, but more about quality in journalism, where would Germany be then? Did not commercial thinking and profit orientation in my home country already replaced quality-journalism several years ago? And isn’t the situation worsening? Till today I cannot understand, why the quality of a newspaper NESSESARYLY should improve, if more and more journalists are fired??? (as some owners try to argue) Sometimes publishing houses even run cynical PR-campaigns, calling this removal

of „human capital“ a „quality offensive“ afterwards.

But, dear colleagues, we all know: The reality is, that less journalists have to do more work. Leaving basically no time for research and investigative journalism. Alarming for me: When Serbian journalists after a visit to Germany told me, that they had the impression that there is more freedom in their editorial offices – compared to German media. Not very flattering!

I agree with Christoph Fasel, Professor at the University for Business and Media in Calw: Who reduces the journalistic research, looses readers. Who reduces competence, looses interest of the customers. Who reduces the independence, looses the trust of the people. Insofar I appeal to the German publishing houses, especially those, who are also active here in South East Europe: Why don’t you work against this tendency of making the people stupid? Accept your responsibility in society! Be a lighthouse for an excellent, ethical journalism, not promoter of a further decline in quality. Of course I understand, that media have to earn money too. But why don’t you try this through quality for a change? Surprise your readers, listeners and viewers with content, not with layout, with journalism, not optical stimulation

VIJESTI 272

or endless music-marathons. Are my thoughts, my journalistic and ethical ideas really from the last century? Let me just phrase some rhetorical questions – and with that I return to South East Europe: How independent can media be, if their main source of income is the government? What can media find out, if the oligarchs, they have to scrutinize, are the real owners of the same media? How critical can media be, if leading journalists of this media sound, as if they are the speakers of the government? What can I expect from journalists, who are good buddies of politicians, instead of being a pain in their ass? (A point, which also fits very good to Germany again.) How is the situation in Croatia: In the actual “World-Press-Freedom-Index” (of “Reporters without Borders”) Croatia lost 33 positions! We all know of course, that one has to be carefully with such rankings.But if you follow them for several years, compare one ranking with those of other organizations and your own experiences on site, you get at least a tendency. And there Croatia indeed is loosing ground. Not only, because journalist were attacked and even killed. “Reporters without Borders” also say rightfully: "In Croatia … certain aspects of Serbo-Croatian relations are a source of tension and off-limits for media. Journalists who violate the taboo

are often the targets of violence." Overstatement or reality? Along the coast of Croatia there are a lot of little radio stations, And mainly they got their money from the local gouvernment. Do you really exspect from them, That they do hard investigative journalism? This just some examples out of several, where I would see room for improvement in your country. Journalists have to be watch-dogs of society, not puppys of the rich and famous. Media have the task, to reveal scandals, not to make advertisement for scandals, to improve their ratings and rankings. Well, at least there are some good news from the region: Serbia has a combined press council since this year. There is a first united press codex in Rumania. At the beginning of the year we published a joint paper, signed first time by all press-councils of Western Balkan.

At the end I come back to the start of my speech: When I’m asked about the sense of my work, I answer: Yes, there is progress! But very slow, bit by bit. Sometimes three steps forward, and two back. It’s a long effort. But who said, it would be easy? There is only one attitude, which really would be bad, which would result in loosing the battle: If we would give up our efforts!

DMD se i ove godine odr-žao pod pokroviteljstvom predsjed-

273

nika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, i uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, a u suradnji sa Zakladom Konrad Adenauer. Medijski pokrovitelj bio je Hrvatski radio – radiopostaja Dubrovnik. Sandra Buratović ZAHVALNOST SVEUČILIŠTA U DUBROVNIKU DR. SC. MILANU KIPERAŠU

Rektor prof. dr. sc. Mateo Milković zahvalio je dr. sc. Milanu Kiperašu na 60. sjednici Senata održanoj 18. rujna 2009. na dosadašnjem radu, zalaganju i trudu koji je uložio radeći na Višoj pomorskoj školi, Pomorskom fakultetu, potom na Veleučilištu u Dubrovniku i na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje je bio prvi pročelnik Odjela za komunikologiju. Dr. sc. Milan Kiperaš otišao je 1. listopada 2009. u zasluženu mirovinu, nakon 44 godine rada u visokom obrazovanju studenata u Dubrovniku. Brojni studenti su njegov rad ocjenjivali najvišim ocjenama u anonimnim anketama.

Čestitamo na uspješne 44 godine rada u visokom obrazovanju u Dubrovniku i nadamo se daljnjoj suradnji s dr. sc. Milanom

Kiperašem, članom uredništva i suradnikom Medianala.

PRVI MAGISTRI STRUKE NA ODJELU ZA KOMUNIKOLOGIJU

Prve diplomske radove na Odjelu za komunikologiju obranili su Gabrijela Bijelić, Adriana Tomašić, Nila Miličić Vukosavić i Goran Cvjetinović koji su stekli zvanje magistara medija, a Paulina Bačić magistrice odnosa s javnostima. Javne obrane upriličene su 6. i 7. listopada 2009.

Sada već bivši studenti polaznici su prve generacije trogodišnjeg preddiplomskog studija „Mediji i kultura društva“ i diplomskih studija „Mediji“ i „Odnosi s javnostima“. Završetkom diplomskog studija prvi su završili ciklus visokog obrazovanja 3 + 2 godine prema načelima Bolonjske deklaracije. Sandra Buratović

MONITORING MEDIJSKOG RAZVOJA

Međunarodna znanstvena konferencija UNESCO indikatori medijskog razvoja: Monitoring medijskog razvoja u Hrvatskoj održana je 25. rujna 2009. godine na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu, pod pokro-viteljstvom predsjednika Republike

VIJESTI 274

Hrvatske Stjepana Mesića. Konfe-renciju je organizirao Centar za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Cilj je bio na temelju analize hrvatskog medijskog sustava, a preko UNESCO-vih indikatora medijskog razvoja, nakon duljeg vremena otvoriti utemeljenu stručnu kritičku raspravu o stanju u hrvatskom medijskom sustavu.

Konferencija je održana kao završni dio projekta Monitoring medijskog razvoja – primjena UNESCO-vih indikatora medijskog razvoja, koji je proveo Centar za istraživanje medija i komunikacije (CIM) Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu UNESCO-a i u suradnji s Commu-nication Development Division UNESCO-a. Projekt je prva neovis-na svjetska primjena UNESCO-vih indikatora medijskog razvoja, koji su prihvaćeni 2008. godine u Parizu. Namjera je uspostaviti redovito vrednovanje demokratskog i profe-sionalnog razvoja hrvatskoga medijskog krajolika.

Na okruglom stolu i raspravama sudjelovali su i strani stručnjaci iz Albanije, Slovenije, MakedonIJE, Mađarske, Austrije, Italije, kao i niz drugih uglednih stručnjaka s hrvatskih sveučilišta, iz medija, kao i istraživači javnog mišljenja iz Hrvatske i inozemstva.

MEDIJI I TURIZAM Međunarodni znanstveni

skup „Mediji i turizam“ su orga-nizirali Odjel za informatologiju i komunikologiju Sveučilišta u Zadru i Turistička zajednica grada Zadra u suradnji sa Sveučilištem u Dubrov-niku, UM-FERI Institutom za medijske komunikacije Sveučilišta u Mariboru (UM-FERI Institute for Media Communication, University of Maribor) u Zadru i Ninu od 20. do 22. ožujka 2009. Povod za organizaciju skupa je bila 110. obljetnica osnivanja planinarskog i turističkog društva „Liburnija“ koje je, kao prva planinarska i turistička organizacija u Dalmaciji, osnovano 1899. godine u Zadru.

Cilj je skupa bio otvoriti dijalog između medija, stručnjaka za odnose s javnošću i turističkih eksperata o važnosti pristupa medijima, o izvorima informiranja, medijskim kampanjama, kreativnoj promidžbi i međunarodnim turis-tičkim trendovima, te o novim pravilima komuniciranja s medijima koja zahtijevaju sve više znanja i vještina u području medijske pismenosti i odnosa s javnošću.

U medijskom okruženju koje utječe na sva područja ljudskoga života i koje na složen način dovodi u svezu gospodarstvo i medije te zahtijeva stalnu interdisciplinarnu suradnju i uza-jamno prilagođavanje, susret sveu-

275

čilišnih, medijskih i turističkih djelatnika pokazao je široko razumijevanje društvene uloge medija u razvoju turizma, te razmišljanja o modelu medijske politike koji će razvijati suvremeni identitet javnih medija kao potpore turističkom sektoru. Ovim skupom se pokušalo spojiti znanost i turizam kao iznimno važnu gospodarsku granu. Mediji su ono bez čega turizam ne može, stoga se ovim skupom pridaje velika važnost zajedničkom djelovanju medija i turizma. Turizam je važan za gospodarski napredak Hrvatske, ušli smo u konkurentsku bitku koja se svake godine pooštrava.

Skup su otvorili rektor Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Ante Uglešić i Pročelnik Odjela za turizam i komunikacijske znanosti prof. dr. sc. Josip Vidaković, koji su istaknuli kako Sveučilište u svom radu teži biti mjesto susreta i otvorenog dijaloga između znan-stvenika, gospodarstvenika, javnog sektora i medija.

Skupu je prisustvovalo desetak počasnih gostiju iz političkog života grada i županije, diplomacije, medija i turizma. Otvorenju su uz predstavnike akademske zajednice i predstavnike lokalne zajednice nazočili i saborski zastupnik Nenad Stazić, u funkciji predsjednika Odbora za informi-ranje, informatizaciju i medije Hrvatskog Sabora, predsjednik

Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka.

Tijekom dvodnevnog rada u prostorijama Novog kampusa Sveučilišta u Zadru i Baroknoj kući u Ninu, predstavljeno je više od 46 znanstvenih i stručnih izlaganja iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, pri čemu su sveučilišni profesori i stručnjaci iz područja medija i turizma razmijenili iskustva i znanstvene rezultate.

U povodu konferencije upriličena je u Znanstvenoj knjižnici izložba pod nazivom „Zadar u starim putopisima – fond znan-stvene knjižnice, a sudionici su razgledali i postav „Zlato i srebro Zadra“ u crkvi Svete Marije.

Na početku drugog dana konferencije sudionicima i uzvani-cima upriličena je U Baroknoj kući u Ninu, impresivna izložba fotogra-fija o arhitektonskim rješenjima pozornice i scenografije za posjeta Pape Ivana Pavla II Zadru, 2003. godine koja je bila povjerena arhitektu doc. Nikoli Bašiću. Izložbu su otvorili autor, doc. Nikola Bašić i Prorektor zadarskog Sveučilišta prof. dr. sc. Vladimir Skarčić.

Na glavnoj raspravi konfe-rencije prihvaćeni su zaključci: 1) da su mediji i turizam dva društvena diskursa od kojih i javnost i struka mnogo očekuju, 2) da je raspon

VIJESTI 276

očekivanja širok i kreće se od ekonomskih pitanja do zaštite nacionalnog identiteta i kulture, 3) da kriza identiteta novinarske profesije i industrija simboličkih sadržaja korporativnih medija negativno utječu na predstavljanje turizma u medijima, 4) da je u cilju bolje suradnje, nužno razvijati dijalog između medijskih i turističkih stručnjaka kreiranjem službi za odnose s javnošću koje će na suvremenim komunikacijskim osnovama pridonositi zajedničkim ciljevima, 5) da je vrlo bitno što više raditi na humanističkim vrijednos-tima turizma. Jedinstveni je stav sudionika da je konferencija „Mediji i turizam“ ostvarila postavljene ciljeve, omogućila susret znanstve-nika i razmjenu znanstvenih infor-macija, omogućila konstruktivnu raspravu medijskih i turističkih djelatnika te uglednih predstavnika javnog i političkog života, proširila mogućnosti interdisciplinarnih istra-živanja problema komunikacije između medija i turizma. Josip Čerina

MEDIJI NA VIKENDU Drugi Weekend media

festival, trodnevni festival medijske, marketinške i industrije odnosa s javnostima, održan je u Rovinju od 17. do 19. rujna 2009. U organizaciji agencije DA! i pod direktorskom

palicom Tome Ricova program je usmjeren mlađim naraštajima, a osim medijima, bavio se glazbom, marketingom, produkcijom, politi-kom i PR-om.

Ovogodišnji WMF otvoren je predavanjem Thomasa G. Ehra, MTV-jeva direktora za područje bivše Jugoslavije i Albanije, nakon čega su na panelu o oglašavanju govorili predstavnici marketinških agencija Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije.

Zanimljiv spoj dao je panel „Poznaju li mediji granice privat-nosti“, gdje su predstavnicima regionalnih novinskih kuća u izričaju britko konkurirali Krunos-lav Borovec iz Ureda ravnatelja policije (koji, ne bez razloga, nosi HUOJ-evu titulu komunikatora godine) te Igor Kanižaj u ulozi moderatora.

O temi „Evoluciji digital-noga“ sljedeći dan govorio je voditelj novih tržišta u kompaniji Google - Christian Hernandez Gallardo, a neizostavni spoj odnosa s javnostima i novinarstva pokušao je dati odgovor na uobičajeno pitanje: Uređuje li PR medije?

Iako su „O budućnosti poslovnih medija“ govorili pred-stavnici nekoliko zemalja, pod moderatorskom palicom Željka Karduma postavilo se pitanje: Ima li u Hrvatskoj prostora za nekoliko poslovnih medija?

277

I sljedeće dvije rasprave bavile su se aktualnim temama: odnosom internetskih i tiskanih medija, dok se političare uspjelo uključiti u program kroz raspravu „Kako grad pretvoriti u top brand?“, koju je moderirao domaći stručnjak za ovo područje, Božo Skoko.

Predavanja su se paralelno održavala u dvije predavaonice, a u manjoj je, uz predavanja o internetskim tehnologijama i trendovima održana i „reality TV radionica“, koju je vodio Rob Lee iz Bayonne Entertainmenta.

Posljednji dan govorilo se o lokalnim radijskim postajama u Hrvatskoj, poštivanju Zakona o elektroničkim medijima, političkom marketingu i dakako o krizi i medijima. Ivica Mudrinić, Nadan Vidošević i Hrvoje Vojković ovdje su dali svoje viđenje krize u medijima. Također je održana panel rasprava o ženskim časopisima pod naslovom „Što žene žele“, a o fenomenu Twittera govorio je Chris Matyszczyk iz Howard Raucousa.

S obzirom na količinu predavanja i panela (čak 20) šteta što na neki način nije pokriveno i obrazovanje u novinarstvu i što se, unatoč činjenici da je ove godine omogućeno čak 200 besplatnih studentskih kotizacija, nije čuo glas i budućih medijskih stručnjaka.

Weekend media festival u dvije je godine prepoznat kao značajno okupljanje regionalne medijske industrije i popularnost najvećeg medijskog okupljanja sada treba iskoristiti za promicanje značajnijih novinarskih tema. Program je do sada bio u svoje-vrsnom „revijalnom tonu“, neprofiliran i pokrivao je općenito aktualne teme. U dubljem praćenju novinarske problematike možda će izgubiti na masovnosti, ali će u krajnjem slučaju dobiti na samoj programskoj kvaliteti. Marija Slijepčević

MEDIJSKI UTORAK

Institut za nove medije i e-demokraciju pokrenuo je od listopada 2009. godine Medijski utorak, stalnu tribinu za strukovne rasprave, predstavljanje knjiga, časopisa i doktorata, razmjenu ideja i druženje. U pripremama su sudjelovali nastavnici s gotovo svih hrvatskih studija novinarstva, medija, komunikologije i srodnih disciplina te pojedini istaknuti novinari.

Tijekom prvih Medijskih utoraka Viktorija Car izlagala je temu „Televizijske vijesti – izvještavanje ili pričanje priča“, predstavljen je novi broj časopisa Medijska istraživanja, Stjepan Malović je govorio o samoregulaciji medija,

VIJESTI 278

a Nina Obuljen o novom Zakonu o elektroničkim medijima.

OBRANE I PROMOCIJE DOKTORATA

Pomoćnica glavne urednice Informativnog programa Hrvatske televizije za digitalizaciju i organizaciju Tena Perišin obranila je doktorsku disertaciju Odabir televizijskih vijesti: Profesionalizam između gledatelja, politike i komercijalnih interesa na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Mentor za ovaj rad bio je prof. dr. sc. Stjepan Malović. Rad se bavi ulogom televizije kao masovnog medija i istražuje na koji se način odabiru televizijske vijesti, analizira profesionalnost televizijskih novi-nara u odnosu između gledatelja, politike i komercijalnih interesa i naročito se bavi karakteristikama središnjih informativnih emisija javne i komercijalne televizije u Hrvatskoj. Znanstveni doprinos ove disertacije jest što se provedeno istraživanje može promatrati kao početak sustavnijeg praćenja selek-cije vijesti i promjena u proizvodnji televizijskih vijesti, uzimajući u obzir promjene u tehnologiji i značenju uloge javne i komercijalnih televizija. Dr. sc. Tena Perišin uređuje tjednu emisiju Euromagazin, za koju je dobila međunarodne nagrade Erasmus EuroMedia Seal i Erasmus EuroMedia Award (2006.,

2007. i 2008.). Dobitnica je Zlatnog pera, nagrade Hrvatskog novinarskog društva, za najbolji novinarski rad (1990.) i Nagrade Marija Jurić Zagorka, za najbolje uređenu emisiju (1999.) i najbolju reportažu (2001.). Nositeljica je nastave na Studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti od 2003. godine.

Dr. sc. Đorđe Obradović, viši asistent Sveučilišta u Dubrov-niku, svečano je promoviran u doktora društvenih znanosti, znanstveno polje informacijske i komunikacijske znanosti, grana novinarstvo, 29. rujna 2009. na Sveučilištu u Zadru. Promociju su vodili profesori Sveučilišta u Zadru Mithad Kozličić i Josip Vidaković, a osmorici novih doktora diplome je predao prof. dr. sc. Ante Uglešić, rektor Sveučilišta u Zadru. Dr. sc. Obradović obranio je doktorsku disertaciju „Etičke dvojbe u mrežnim izdanjima dnevnih listova“ 26. veljače 2009. Znanstveni doprinos Obradovićeve disertacije prvenstveno se odražava u provedbi istraživanja njegovom metodom analize sadržaja i izvedenim dokazima koji pobijaju postojeće teorije o utemeljenju etike novih medija iz etike novinarstva. Na Sveučilištu u Dubrovniku Obra-dović radi od osnutka studija Mediji i kultura društva 2004. otkad vodi stručne radionice iz novinskog i agencijskog izvješćivanja, pisanja za

279

tjednike i časopise i uređivanja novina. Izvršni je urednik znanstvenog časopisa Medianali i voditelj Medijskog istraživačkog centra Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

Dr. sc. Ivan Tanta, viši asistent Sveučilišta u Dubrovniku i voditelj specijalističkog diplomskog stručnog studija Veleučilišta VERN, svečano je promoviran u doktora društvenih znanosti, znanstveno polje informacijske i komunikacijske znanosti, grana komunikologija na Sveučilištu u Zagrebu. Promocija je bila 13. rujna 2009. u Hrvatskom narodnom kazalištu, a vodili su je rektor Sveučilišta prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš i dekani svih sastavnica Sveučilišta. Dr. sc. Ivan Tanta obranio je dok-torsku disertaciju „Posredni komu-nikacijski kanal - glasnogovorništvo u povijesnom i suvremenom kontekstu na području Hrvatske“. Znanstveni doprinos njegove disertacije vidi se u činjenici da je u cjelini istražio i analizirao iznimno značajan i vrlo slojevit kanal komunikacijske transmisije u suvremenom hrvatskom društvu i njezinoj komunikaciji, te da je upozorio na elemente u razvoju glasnogovorništva. Dr. sc. Ivan Tanta imenovan je odlukom držav-nog tajnika Ministarstva znanosti obrazovanja i športa dr. sc. Dragana Schwartza 11. veljače 2009. članom stručnog povjerenstva za prosudbu

udžbenika za strukovne škole za školsku godinu 2009./2010. za područje poslovnih komunikacija. Sudionik je više znanstvnih skupova i predavanja te autor više članaka i znanstvenih rasprava za područje novinarstva i medijskih odnosa te odnosa s javnošću.

Suradnica Medianala dr. sc. Viktorija Car, viša asistentica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, svečano je promovirana u doktoricu druš-tvenih znanosti s područja komuni-kologije 30. rujna 2009. na Sveu-čilištu u Ljubljani. Doktorsku disertaciju Mythical Structures and Narratives in Croatian TV News obranila je na Fakultetu društvenih znanosti (Fakulteta za družbene vede) Sveučilišta u Ljubljani, 10. srpnja 2009. pred komisijom: doc. dr. sc. Sandra Bašić Hrvatin, FDV, Ljubljana (mentorica), prof. dr. sc. Ivo Žanić FPZ, Zagreb (sumentor), prof. dr. sc. Peter Dahlgren, MKV, Lund, Švedska te prof. dr. sc. Mitja Velikonja, FDV, Ljubljana. Znan-stveni doprinos ove disertacije ponajprije je u tome što je riječ o istraživanju kojim je prvi put u Hrvatskoj analizirana pripovjedna i mitološka struktura televizijskih vijesti emitiranih od 1991. do 2006. godine. Viktorija Car zaposlena je na Fakultetu političkih znanosti od 2001. godine te izvodi nastavu na predmetu Javni medijski servisi na diplomskom studiju novinarstva te

VIJESTI 280

seminarsku nastavu na preddiplomskim predmetima studija novinarstva Osnove televizije i Televizijsko novinarstvo. Objavila je desetak znanstvenih radova. Paulina Bačić

PREDSTAVLJENA KNJIGA „METAMORFOZE KULTURE“

Doktor Tonči Matulić u suradnji s Glasom Koncila i Hrvatskim kulturnim društvom Napredak – Dubrovnik, predstavio je 26. veljače 2009. godine, u Dubrovniku, knjigu «Metamorfoze kulture». Knjiga govori o teološkom prepoznavanju znakova vremena u

ozračju znanstveno-tehničke civi-lizacije.

Krunoslav Brčić-Kostić istaknuo je da knjiga sustavno razmatra utjecaj znanosti i tehnike na duhovnost, moral i pogled na svijet, te se pojavila u ozračju tranzicijskog društva, u kojemu je taj utjecaj još gori negoli u zemljama s razvijenom demokracijom. Željko Tanjić govori da se u knjizi postavljaju pitanja, kako čitati i razumijevati znakove vremena, te u čemu i na koji način prepoznati njihov izazov za pastoral i teologiju.

O knjizi su govorili: Stanko Lasić, Tonči Matulić i Nedjeljko Pintarić. Maroje Višić

UPUTE AUTORIMA

Medianali izlaze dva puta na godinu u veljači i studenom i objavljuju recenzirane autorske priloge s područja znanosti o medijima, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima. JEZIK: Objavljivat će se tekstovi na hrvatskom ili na engleskom jeziku. PODACI: Prva stranica znanstvenog članka treba sadržavati ime, radno mjesto i znanstveni stupanj, naziv i adresu institucije, broj telefona, telefaksa i e-mail. SAŽETAK: Sa 250 do 300 riječi napisan na hrvatskom i engleskom jeziku. DUŽINA: Članci ne smiju imati više od 27 tisuća slovnih znakova (otprilike 15 stranica A4), uključujući priloge. CITIRANJE: Za citiranje treba koristiti europski sustav pozivnih bilješki ispod teksta (u podnožju stranice). Citiranje tuđih dijela i spoznaja obavlja se tako da se na kraju rečenice napiše arapski broj, koji se zatim ponovi na dnu stranice ispod crte koja se stavlja ispod teksta, a iza njega se navode bitni elementi bibliografske jedinice (Footnote u Microsoft Word) LITERATURA: Navedite samo citirana djela.

• Knjige pišemo na sljedeći način: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov knjige zarez izdanje knjige ako se ne radi o prvom zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez i godina izdanja točka. Ako su knjigu napisala do tri autora, svi se navode, a ako ih je više od tri, navede se prvi i doda se skraćenica i dr. Isto se pravilo primjenjuje i za nakladnike.

282

• Članci: Prezime autora zarez ime autora dvije točke naslov rada zarez ime časopisa zarez nakladnik zarez mjesto sjedišta nakladnika zarez volumen ili godište zarez godina izdanja točka zarez broj časopisa točka. Članci iz enciklopedija i leksikona navode se s dodatnom napomenom o natuknici ili odrednici. Primjer: KLAIĆ, Bratoljub: Natuknica tehnologija, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., str. 1333.

• Internet: Bibliografija kao za knjige ili članke plus URL: puna web adresa do dokumenta na internetu u nastavku u zagradama ( ) datum pristupa dokumentu.

RECENZIJE: Članci će biti upućeni na dvije anonimne recenzije. Ako recenzenti traže izmjene, autori su dužni popraviti članak u roku od 8 dana od primitka recenzije. DOSTAVA: Prilozi trebaju biti poslani ili elektroničkom poštom [email protected] ili na CD-u na adresu: Za Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik OBJAVA: Časopis se, osim u tiskanom obliku, u cijelosti objavljuje na internetskoj stranici www.unidu.hr/medianali i u bazi podataka http://hrcak.srce.hr/medianali Rukopisi se ne vraćaju. Narudžbe i pretplata: Medianali, Sveučilište u Dubrovniku, Ćira Carića 4, 20 000 Dubrovnik Žiro-račun: 2340009-1110135015 kod Privredne banke Zagreb d.d. Pretplata za 2009. godinu iznosi 200 kuna. Cijena pojedinačnog primjerka je 100 kuna. Godišnja pretplata za inozemstvo je 30 eura.

medianali

Documents