Sadržaj

1. UVOD.....................................................................................................................................1

2. O MAXU WEBERU...............................................................................................................2

3. PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA..........................................................3

Slika 1.......................................................................................................................................................4

4. PROBLEM METODOLOGIJE SOCIOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA.....................................5

5. IDEALTIPOVI POLITIČKIH POREDAKA.........................................................................7

6. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................12

7. POPIS LITERATURE..........................................................................................................13

7.1. Knjige.............................................................................................................................13

7.2. Internetski izvori............................................................................................................13

1. UVOD

Sveopće je poznat značaj Maxa Webera, jednog od najvažnijih socioloških likova, koji

je bio smatran intelektualnim divom, čija se mišljenja nisu isključivo bavila samo njegovim

područjem i mišljenja koja su uvelike nadilazila vrijeme u kojemu je živio. Neki će reći da on

za sociologiju predstavlja ono što je Newton za fiziku, Kopernik za astronomiju, a James

Watson i Francis Crick za biologiju. Neosporno je kako se radi o genijalnom znanstveniku i

kako je njegov utjecaj na sociološku teoriju iznimno velik. Tim njegovim utjecajem će se

djelomično baviti i ovaj rad o Maxu Weberu. Svakako će nas podrobnije uputiti u Weberovo,

vjerojatno najpoznatije djelo, Protestantska etika i duh kapitalizma u kojima je Weber, između

ostalog, pisao o kapitalizmu i u kojem je očito zašto je Weber dobio reputaciju osporavatelja

marksizma. Nadalje, ovaj rad bavit će se problematikom metodologije socioloških

istraživanja, gdje je, naravno, istaknut i idealtip kao središnji pojam Weberovih viđenja

metodoloških pristupa sociološkog istraživanja. Rad će zaokružiti tematika idealtipova

političkih poredaka u kojima je jasno opisano Weberovo viđenje racionalnosti i kakva ona

postoji, ali i tematika koja obrađuje pitanje poretka, moći i vlasti.

1

2. O MAXU WEBERU

1Karl Emil Maximilian Weber, sin Maxa Webera st. i Helene Fallenstein Weber, rođen

je 21. travnja 1864. godine u Erfurtu. Kad je napunio pet godina, obitelj se preselila u Berlin

gdje se njegov otac, po zanimanju odvjetnik, aktivirao u politici, služeći između ostalog i kao

član Reichstaga. Česti posjeti političara i sveučilišnih profesora utjecali su na mladog Webera.

Njegova je majka bila potpuna suprotnost ocu i bila je „odana protestantkinja, duhovno

osjetljiva, etički zabrinuta i aktivna te intelektualno znatiželjna“. Različiti su Weberovi

biografi često isticali različitost njegovih roditelja, što je utjecalo i na Weberove znanstvene

interese. Ritzer ističe da je u Weberovu životu postojala stalna napetost između očeva

birokratskog uma i majčine religioznosti. Weber je studirao povijest, ekonomiju, filozofiju i

pravo na Sveučilištima u Heidelbergu, Göttingenu i Berlinu. Godine 1889. obranio je

doktorsku tezu magna cum laude. Također je, slijedeći oca, dovršio pravničko obrazovanje te

je 1894. godine prihvatio mjesto profesora ekonomije u Freiburgu. Pozornost javnosti

privukao je predavanjem „Nacionalna država i ekonomska politika“, koje je izazvalo

kontroverze zbog Weberova stava da ekonomska politika mora biti podčinjena nacionalnim

interesima. Godine 1896. preuzeo je mjesto profesora političke ekonomije u Heidelbergu, ali

je sljedeće godine doživio živčani slom te se sve do 1902. godine nije bavio znanstvenim

radom. Godine 1903. ponovno započinje s radom i kratko putuje po SAD-u držeći predavanja.

Zajedno s bratom Alfredom, Robertom Michelsom, Georgom Simmelom, Ferdinandom

Tönniesom i Ernestom Troeltschom uspostavlja Njemačko sociološko društvo. Ubrzo nakon

toga počinje se osobno nazivati sociologom. Tijekom Prvog svjetskog rata nastavlja raditi na

različitim projektima, koji su posthumno objavljeni kao serija knjiga ˝Gospodarstvo i

društvo˝. U lipnju 1920. obolio je od gripe a naposljetku je 14. lipnja umro u Münchenu od

upale pluća.

1 http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65910 (pristupano 07.02.2015.)

2

3. PROTESTANTSKA ETIKA I DUH KAPITALIZMA

2U ovom djelu najjasnije je vidljiv odnos M. Webera prema historijskom

materijalizmu te zašto je dobio reputaciju jednog od glavnih osporavatelja marksizma. Weber

se prihvatio zadatka da korijene nastanka kapitalizma pronađe ne u ekonomskom

determinizmu, već u ispreplitanju većeg broja faktora i povijesnih slučajnosti koje su dovele

do rasta kapitalizma. Osnovna ideja knjige jest polideterminiranost društvenog razvoja,

komplementarna pojava tehnoloških preduvjeta, ekonomskih tijekova (robno-novčana

privreda), političkih i kulturnih faktora koji dovode do pojave kapitalizma.

Kapitalizam se pojavio najprije u zemljama u kojima je kao vladajuća religija raširen

protestantizam, ili preciznije kalvinistička varijanta protestantizma. Kalvinizam počiva na

uvjerenju na tome da je sudbina čovjeka već unaprijed određena voljom svemogućeg Boga te

se ne može promijeniti a uspjeh na zemlji znak je božjeg odobravanja i podrške. Weber je

vjerovao da je takav skup religioznih ideala uistinu djelovao na svakodnevno ponašanje i

ekonomsku aktivnost. Ljudi su instrumenti božje volje, moraju raditi bolje, stvarati više,

postati što uspješniji u proizvodnji i stjecanju. Način mišljenja zbog toga više nije

tradicionalan, racionalnost se utvrđuje prema shemi cilj/sredstvo. Prezire se lijenost i

rastrošnost, iracionalnost i ceremonije, profit se ne troši, već ulaže. Ali za nastanak

kapitalizma trebaju i neki dodatni uvjeti. Potrebno je da neka društvena grupa, raspolažući

tehnološkim i gospodarskim pretpostavkama, odbaci trenutnu korist od rastrošnosti i raskoši u

korist novih tehnoloških rješenja. Ljudi trebaju istovremeno jaku unutarnju motivaciju da

izdrže pritisak neizvjesnosti u novoj situaciji, da se odupru kritici i trenutnim poteškoćama, da

svijet promatraju na racionalan način kako bi nastala društvena situacija u kojoj se rađa

kapitalizam.

Weber nije bio ni otvoreni protivnik kapitalizma, a još manje njegov zagovornik, Nije

branio niti propagirao ništa u vezi s kapitalizmom, već je pokušao proširiti razumijevanje

uvjeta u kojima je nastao kapitalizam. On je, moglo bi se reći, i sam nastanak kapitalizma

vidio kao jedan od oblika početnih dugoročnih procesa gubitka čarobnosti svijeta koji je

sasvim proturječan proces. S jedne strane u sve ljudske aktivnosti i institucije prodire duh

znanstvene proračunatosti i racionalizacije, kultura se oslobađa iracionalnih i afektivnih

elemenata. No, s druge strane nema sumnje da taj proces vodi tome da možemo ostvariti samo

2 Skledar N., Kregar J. (2008.) ZNANOST O DRUŠTVU – Osnovni pojmovi i razvoj, str. 115, Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić

3

dio svojih ljudskih potencijala, da smo osuđeni živjeti svedeni u okvire uskih društvenih

zadataka a lišeni vjere da postoji nešto izvan takvog života. Po Weberu smo osuđeni živjeti u

okvirima birokratske organizacije i društva, u proračunatosti ljudskih odnosa svedenih na

instrumentalne interakcije, pod normativnim porecima lišenim čarolija religioznih načela.

Ovdje je samo neskriveni pesimizam bitna razlika prema Durkheimovom shvaćanju

anomije ili Marxovu shvaćanju alijenacije. Slično Simmelu Weber vidi da se radi o

nepoželjnom, ali načelno ireverzibilnom društvenom kretanju, u kojem nas jedino spašava

snaga osjećaja i dužnosti.

Slika 1 http://mypaper.pchome.com.tw/souj/post/1325888328 (pristupano 07.02.2015.)

4

4. PROBLEM METODOLOGIJE SOCIOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

3Weber je odbacio pokušaje raznih sociologa (Dilthey, Rickert) da se iz sociologije

izbaci povijesna metoda u ime pozitivističkog traganja za uzročnim zakonima. Istodobno ne

smatra da znanje dopire do same biti zakona, naše vrijednosti uvijek su nam vodič u traganju

za činjenicama, te društveno djelovanje, viđeno kao djelovanje ljudi, moramo razumjeti i time

objasniti ono što je uzročno u njegovu tijeku i posljedicama. Razumijevanje (Verstehen) jest u

sociologiji metoda adekvatna objašnjenju (Erklären) u prirodnim znanostima. Jasnost i

izvjesnost u razumijevanju mogu biti racionalni ili intuitivni. U području djelovanja, jasno i

izvjesno u racionalnom smislu prije svega je ono što možemo bez ostatka intelektualno

shvatiti u širem kontekstu značenja. Intuitivno jasan i sigurno jest razumijevanje djelovanja

kad možemo u mašti doživjeti to djelovanje u njegovu emocionalnom kontekstu. Idealtipovi

su most između razumijevanja i objašnjenja. Idealtipske konstrukcije nam pomažu da svako

djelovanje razumijemo smještajući ga u određeni kontekst, da provjerimo unutarnju logiku

naših hipoteza i tipologije te da potražimo njihovu iskustvenu provjeru. Idealtipovi nisu samo

sredstvo deskriptivne analize već su skup apstraktnih principa kojima se objašnjavaju

društvene pojave. One su pojmovne konstrukcije koje dopuštaju sistematizaciju, deskripciju i

komparativnu analizu, omogućuju istovremeno kauzalno adekvatno objašnjenje i smislenu

adekvatnost u subjektivnom značenju koje im pripisuju akteri u odnosu. Weber ovako

određuje pojam idealtipa: „to je pojavna konstrukcija koja objedinjuje određene odnose i

procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih povezanosti. Ta

konstrukcija, sadržajno gledano, ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo

misaonim naglašavanjem određenih elemenata zbilje.“

Idealtip možemo negativno odijeliti od:

a) općih pojmova, jer pod njega ne možemo podvesti neki konkretan slučaj

b) statističkih vrijednosti, jer ne barata kvantitativnim prosjecima,

c) znanstvenih hipoteza, jer se ne odbacuje kad se ne može dokazati empirijski

d) opisa stvarnosti, jer ističe samo pojedine karakteristične aspekte stvarnosti

3 Skledar N., Kregar J. (2008.) ZNANOST O DRUŠTVU – Osnovni pojmovi i razvoj, str. 115-117, Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić

5

Pozitivno idealtip možemo odrediti prema:

a) nastojanju da jednostranim generaliziranjem istakne postojanje logičkih

strukturalnih veza u stvarnosti,

b) nastojanju da se utvrde eventualne kauzalne i logičke veze,

c) nastojanju da se korištenjem kategorija, kojima znamo „utopijski“ karakter,

istaknemo one aspekte stvarnosti koje smatramo važnim.

Weber smatra da nije on otkrio pojam idealtipa već da se on koristi i od drugih

znanstvenika. Weber je idealtip smatrao pogodnim metodološkim postupkom koji nam

„dopušta povijesnu analizu i razumijevanje“, a bez napuštanja činjenice kao osnovne analize.

Idealtip je heuristilčki vodič u izboru onih činjenica koje smatramo važnima.

6

5. IDEALTIPOVI POLITIČKIH POREDAKA

4Problem političkog poretka ne samo da je jedna od glavnih Weberovih tema već je i

pogodna ilustracija primjene njegova koncepta društva, jer društvene pojave, smatra Weber,

rezultat su ljudske akcije. Prije razrade tri osnovna tipa poretka; tradicionalnog karizmatskog i

legalnog – moramo ukratko razmotriti kako se akcijom pojedinca stvara poredak. Za Webera

svaka analiza kreće od specifičnog pojma značenja, društvenosti i društvenog odnosa.

Značenje određuje subjektivni odnos prema onome što je obilježje akcije, u smislu određenja

cilja koji se želi postići, tj. općenito smisla koji pridodajemo ponašanju. Subjektivno

doživljavanje postaje osnova društvene akcije samo ako se orijentira prema ponašanju drugih;

dakle osnova svake društvenosti jesu međusobna očekivanja ljudi u interakciji. U obzir se

uzima sve ono što prolazi kroz svijest ljudi, već su važni samo oni elementi svijesti koje ljudi

određuju u odnosu jednih prema drugima. Već je rečeno da Weber veliko značenje pridaje

razumijevanju ljudskog ponašanja. Premda priznaje i ulogu iracionalnosti u ponašanju, bit

znanosti leži u spoznaji ponašanja koje se dade racionalno objasniti ali to ne znači da je

racionalnost ista u svakom društvu, vremenu i kod svakog pojedinca.

Weber razlikuje 4 tipa racionalnosti:

a) ciljna racionalnost - racionalnost određena našim nastojanjem da postignemo uspjeh

vodeći računa o objektu koji želimo postići i eventualnoj reakciji drugih. Te vanjske

okolnosti tada se uzimaju kao elementi proračuna u nastojanju da postignemo uspjeh -

npr. dolazak na vlast pri kojem se ne biraju sredstva.

b) vrijednosna racionalnost - je racionalnost na osnovi svjesne vjere u etičku, religioznu

ili kakvu drugu vrijednost određenog ponašanja i zbog njega samoga i bez obzira na

uspjeh – herojsko žrtvovanje za ideale, vjerskog zanosa...

c) afektivna racionalnost - emocijama potaknuto i usmjereno ponašanje koje je čak

često usmjereno i suprotno od svrhe i suprotno od vrijednostima koje ima pojedinac, a

sve zbog afektivnih faktora koji su osnova racionalizacije položaja.

d) tradicionalna racionalnost - je ponašanje određeno navikom dugotrajnog

ponavljanja.

4 Skledar N., Kregar J. (2008.) ZNANOST O DRUŠTVU – Osnovni pojmovi i razvoj, str. 115-117, Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić

7

Vrlo je teško naći konkretne slučajeve društvene akcije koja je usmjeravana samo jednim

od tih tipova racionalnosti. U stvarnosti oni se miješaju, ali to istina, ne dovodi u pitanje

njihove stvarne razlike. Racionalnost je onaj unutrašnji smisao koji subjekt nalazi u svom

djelovanju - ako primitivan čovjek vjeruje da plesom može prizvati kišu on je ciljno

racionalan ili je vrijednosno racionalan ako u njemu nalazi religiozno ispunjenje, a afektivno

je racionalan ako u njemu nalazi zadovoljstvo izdizanjem nad običnim ljudima, a

tradicionalno je racionalan jer je puko ponavljanje običaja u određenoj prilici.

5Ljudi se u društvu ne ponašaju slobodno prema unutarnjem porivu i motivaciji. Unutarnji

porivi transformirani su prema smislu i svrhovitosti koju pojedinac pripisuje svojim

namjerama i ponašanju. Pridavanje smisla (Sinn) djelovanju interakcijski je proces,

uspostavlja se u relaciji prema drugima te društvu u cjelini i normama. Činjenica društvenosti

vidljiva je baš u tome što oni u međusobne odnose ulaze podvrgnuti međusobnim

ograničenjima. Društveni odnos je, kaže Weber, ponašanje većeg broja pojedinca ukoliko je

po svom smislenom sadržaju ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano.

Pojmovi subjektivnog značenja i racionalnosti, uzajamnih očekivanja u interakciji i

društvenog odnosa dijelovi su sheme po kojoj Weber postupno iz akcije pojedinaca gradi

pojam poretka u kojem se takva akcija uvijek realno odigrava.

Poredak je za Webera vjerojatnost da će se ljudi u akciji pridržavati određenih maksima

(bilo zbog konzekvencije koju priznaju ili sankcije ukoliko se ne ponašaju u skladu s

poretkom). Fenomen da se ljudi uvijek ponašaju u skladu s očekivanjima koja prema njima

imaju drugi temelj je poretka. Postoje međutim sasvim različiti temelji podvrgavanju poretku,

te Weber politički poredak definira kao sustav dominacije čovjeka ili grupe ljudi nad

ostalima, smatra zasnovanim na dvama alternativama. Upotrebljava čak i dva pojma da

objasni dvovrsnost fenomena dominacije: moć i vlast.

Moć je mogućnost provedbe svoje volje usprkos protivljenju drugih, te obuhvaća sve one

oblike suprotstavljanja koji u porecima uključuju prisilno konformiranje s „maksimama

poretka“.

Vlast je vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovijed određenog sadržaja.

Element dobrovoljnog i svjesnog podvrgavanja, internaliziranog i legitimiziranog sustava

normi sastavni je dio tog pojma. Vlast se temelji na legitimizaciji, opravdanju i prihvaćanju

5 https://www.marxists.org/reference/subject/philosophy/works/ge/weber.htm (pristupano 07.02.2015.)

8

poretka od strane podanika/građana. Legitimnost poretka, fenomena da se ljudi podvrgavaju

vlasti, javlja se u tri osnovna tipa: tradicionalnoj vlasti, karizmatskoj vlasti ili legalnoj vlasti.

6Tradicionalni poredak počiva na vjerovanju u nedodirljivost, nužnost i svetost drevnih

tradicija i postojećeg poretka. Tko će i kako vršiti vlast određeno je tradicijom i najčešće

nasljednim pravima vladajuće porodice ili aristokratskog sloja. Pokoravanje je izvedeno, osim

u odnosu prema tradiciji, i iz osobnog odnosa podanika prema ličnosti vladara-gospodara.

Gospodar je (izvan sfere tradicije i običaja) slobodan, njegova volja je zakon. Vladar vlada uz

pomoć aparata koji čine oni koji od njega osobno zavise, ili srodnici i osobni prijatelji ili pak

oni koji su mu dužni poslušnost vezani zakletvom vrijednosti. U okvirima takvog aparata

nema stalnih pozicija, ne vladaju zakoni već volja suverena, nema plaća, već je nagrada

izražena u milosti vladara ili naturalnim davanjima. Glavni oblici u kojima se javlja

tradicionalna vlast jesu: gerontokracija, primarna patrijarhalna i patrimonijalna vlast.

Gerontokracija je vladavina najstarijih članova zajednice (kao najboljih branioca svetosti

tradicije), a patrijarhalna vlast je ona u kojoj vlast vrši pojedinac određen pravom nasljeđa.

Patrimonijalna vlast se zasniva na obrascu očinske vlasti u porodici pa se tako ponaša i

vladar. U takvom režimu vlasništvo nad zemljom i drugim dobrima pripada vladaru koji svoju

vlast organizira «u načelu isto onako kako obavlja svoju vlast u kući». Uprava je izjednačena

sa slugama gospodara zbog striktne podvrgnutosti osobi vladara gospodara. U okviru

patrimonijalne vlasti Weber razlikuje dva podtipa, sultanski oblik i staleški oblik

patrimonijalizma.

Sultanski oblik patrimonijalizma, koji je uostalom naziv dobio prema raširenosti tog tipa

u području islamskih zemalja, karakterizira krajnja samovolja gospodara. Uz tradiciju oslonac

vlasti ovdje je i čvrsta jezgra profesionalne vojske, no izvan te čvrste organizacije vojske, pa

dijelom i u njoj, na položaje se striktno regrutiraju pojedinci osobno ovisni o gospodaru.

Budući da upravni aparat potpuno ovisi o gospodaru, nema nikakve garancije protiv njegove

samovolje.

Staleški oblik vlasti je donekle drugačiji. Ovdje činovnici nisu osobne sluge gospodara,

već nezavisni ljudi koji uživaju društveni ugled zahvaljujući vlastitom položaju. Njima je

služba dodijeljena kao privilegija ili koncesija. Takvi položaji u okviru države u manjoj su

mjeri ovisni o volji vladara. On nije gospodar, već često samo najmočniji konkurent ili prvi

među jednakima.

6 http://plato.stanford.edu/entries/weber/ (pristupano 07.02.2015.)

9

Bitna obilježba tradicionalne vlasti je nepostojanje samostalne i profesionalne

uprave, sloja činovnika, kao i imanentno suprotstavljanje privilegiranog staleža (zapravo

nositelja staleža) tržišnoj i racionalnoj privrednoj aktivnosti, otpornost na promjene i drugačiji

tip racionalnosti djelovanja osim čisto tradicijskog. Osobito značenje ima dominacija običaja

nad pravom i samovolja nad zakonom.

7Karizmatska vlast zasniva se na afektivnoj predanosti podanika ličnosti vođe i

njezinim božanskim svojstvima (karizma), naročito magičnim sposobnostima, proročkoj snazi

ili junaštvu, duhovnoj i govorničkoj moći. Izvor osobne predanosti je oduševljenje za nešto

uvijek novo, za ono što je nesvakidašnje, što ranije nikad nije postojalo. Najčistiji tip jest vlast

proroka, ili ratnih heroja, ili velikih demagoga. Poslušnost se duguje samo vođi, i to zbog

njegovih izuzetnih osobnih karakteristika, a ne zbog toga što zauzima određeni položaj ili

uživa tradicionalno dostojanstvo. Zato se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu se

pripisuju te osobine, to jest dok se njegova karizma potvrđuje posebnim uvjerljivim

dokazima. U svom prvobitnom obliku karizma ima sasvim nerutinski karakter, ali u borbi za

naslijeđe i radi materijalnih interesa pratilaca, učenika, stranačkih vođa i upravnog osoblja

karizma se nastoji rutinizirati, obnoviti i perpetuirati.

Karizma se pokušava obnoviti na razne načine:

traženjem novog karizmatskog vođe koji ima obilježja gospodara,

otkrivanjem novog gospodara koji se izvodi iz neke tehnike (kockom)

određivanjem nasljednika od samog karizmatskog vođe i njegovo priznanje od

nasljednika,

koncepcijom da je karizma nasljedna kvaliteta koja se prenosi na potomke

ritualnim prenošenjem karizme na neku drugu osobu.

8Legalni tip vlasti počiva na vjerovanju u zakonito ustanovljen „bezlični poredak.“ Pravne

norme odnose se s podjednakom snagom i na one koji vrše vlast i na one koji su podanici. I

sama beneficija vršenja vlasti vezana je uz strogu formalnu proceduru izbora ili imenovanja i

legitimnost poretka zasniva se upravo na uvjerenju u racionalnost i objektivnost tog poretka.

Legalna vlast obilježje je modernih društava, koje obično nazivamo demokratskim, a

utemeljenje ima u specifičnom obliku legitimizacije, ali njena učinkovitost nije samo izraz

racionalnog prihvaćanja određenog poretka već i promjena u ustroju države. Weber

7 http://plato.stanford.edu/entries/weber/ (pristupano 07.02.2015.)8 Skledar N., Kregar J. (2008.) ZNANOST O DRUŠTVU – Osnovni pojmovi i razvoj, str. 118-119, Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić, Zaprešić

10

podjednako važnim za normalno djelovanje modernog političkog poretka smatra i invenciju

birokratsko - monokratskog oblika organizacije, odnosno tom modelu prilagođenog državnog

ustroja. Weber pod pojmom birokracije ne razumijeva negativne posljedice uprave - on

birokracijom smatra jedan oblik racionalne organizacije posla podijeljenog među mnoge ljude

koji trebaju ostvariti izvana zadani zadatak. U legalnom poretku država i uprava su per

definitionem samo instrumenti provedbe opće volje izražene u općim apstraktnim pravnim

aktima. Upravljanje se obavlja prema pravilima koja se donose u formalnoj proceduri. I

pravna i tehnička pravila koja uređuju tu djelatnost mogu se naučiti premda zahtijevaju i neko

stručno znanje. Dakle, vlada se prema propisanim formama koje isključuju arbitrarnost i

osiguravaju psihološku i tehničku jednostavnost primjene prava, djelatnost je striktno

impersonalna (neosobna), postupanje jednako prema svima. Hijerarhija je striktno neosobna:

zadaci, prava i ovlaštenja izvode se iz bezlične službene dužnosti i nužnosti instancijske

kontrole. Neosobnost je obilježje ne samo unutrašnjih odnosa već i odnosa prema građanima.

Monokratska varijanta birokratizma, oblik u kojem podređeni uvijek imaju samo jednog

nadređenog, Weber smatra najčistijim oblikom ovog tipa organizacije. Taj se tip obično

prikazuje grafički kao piramida na čijem vrhu je pojedinac, nadređen neposredno

podređenima, a ovi opet drugima i tako do dna piramide gdje postoji širok sloj rutinskih

činovnika koji izvršavaju rutinsku zapovijed. Kao poželjna osobina ljudi traži se

profesionalizam. Plaća se određuje shodno statusu i položaju unutar hijerarhije - tijekom rada

se postupno napreduje na sve više položaje unutar hijerarhije. Dominaciju legalne vlasti i

opće širenje birokracije Weber vidi kao jednu od posljedica opće dominacije ciljne

racionalnosti u svijetu. Najvažnija karakteristika birokracije je da kad je jednom

uspostavljena spada u društvene strukture koje je najteže razoriti.

Međutim, Weber je u mnogome u krivu. On precjenjuje strogu instrumentalnu ulogu

državnog aparata, procjenjuje objektivnost i racionalnost legalnog poretka, ali u jednom je

vjerojatno bio u pravu - birokratske organizacije i ciljna racionalnost glavno su obilježje doba

kakvo je on tek predviđao.

11

6. ZAKLJUČAK

Ovim radom pobliže je dočarano zašto se Maxa Webera smatran jednim od

najvažnijih klasičnih socioloških figura, te zašto je bio smatran intelektualnim pojmom, čija

su mišljenja redovno iskakala iz okvira sociologije i bila na raspolaganju raznim društvenim

granama. Također, dočarana su i neka od njegovih najpoznatijih razmišljanja, učenja,

vjerovanja. Upravo ta njegova ostavština, bila je, i još je uvijek velika pomoć, ali i inspiracija

svima onima koji su zainteresirani za sociologiju. Brojnim uspjesima i dostignućima,

opravdano je pokrio mišljenja mnogih intelektualaca o njegovoj veličini, a i ne čudi da ga se

smatra jednim od osnivača sociologije kao posebne društvene discipline, budući da je svojim

širokim interesom utjecao na formiranje različitih socioloških ideja i poddisciplina. Weber je

kao intelektualac i društveni istraživač, više puta potvrdio svoj status. Ali ono važnije,

sukladno tome, potvrdio je puno više svoju veličinu kao čovjek i brigu za ljudskost i pravdu.

12

7. POPIS LITERATURE

7.1. Knjige

1. Skledar N., Kregar J. (2008.) ZNANOST O DRUŠTVU – Osnovni pojmovi i razvoj,

Zaprešić: Visoka škola za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti Baltazar Adam

Krčelić

7.2. Internetski izvori

1. Enciklopedija.hr, Max Weber

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65910 (pristupano 07.02.2015.)

2. Marxists.org, Max Weber

https://www.marxists.org/reference/subject/philosophy/works/ge/weber.htm

(pristupano 07.02.2015.)

3. Stanford Encyclopedia of Philosophy, Max Weber

http://plato.stanford.edu/entries/weber/ (pristupano 07.02.2015.)

13