LUC FERRY

Naučite živjetiFilozofija za početnike

PREVELA S FRANCUSKOGA

JELENA BUTKOVIĆ

1

Mjesecima nakon što je objavljena moja knjiga Qu’ est-ce qu’ une vie réussie?,1 ljudi su mi spontano prilazili na ulici i otprilike mi govorili: »Čuo sam vas govoriti o vašem djelu… to je bilo razumljivo, ali kada sam pokušao čita-ti knjigu, nisam više ništa razumio…« Primjedba je bila izravna, ali ne agresivna. Tim više me pogodila! Obećao sam sebi da ću pronaći način, ni sam ne znajući kako, da jednoga dana budem jednako tako jasan u pismenom kao što sam u usmenom izričaju…

Stanovite okolnosti išle su mi na ruku i pružile mi pri-liku da o tome razmislim. Na odmoru u zemlji gdje mrak pada već u šest sati, prijatelji su me zamolili da smislim tečaj fi lozofi je za djecu i roditelje. To me prisililo da se izražavam sažeto, kao nikada do tada i da ne koristim komplicirane riječi, mudre citate ili se pozivam na teorije nepoznate mojim slušateljima. Postupno sam napredovao u izlaganju povijesti misli, a kako u knjižari nisam našao odgovarajući priručnik, počeo sam ga sâm pisati, kako sam

Predgovor

1 Luc Ferry, Qu’ est-ce qu’ une vie réussie? (Što je uspješan život?)

2

znao i umio, bez pomoći knjiga. Naravno, postoje mnogo-brojni udžbenici povijesti fi lozofi je. Ima zaista izvanrednih, ali oni najbolji su preteški i za one koji su odavno završili studij, a pogotovo za one koji ga trebaju početi, te za ostale koje učenje jedva i zanima.

Ova je knjižica nastala upravo slijedom tih prijatelj-skih okupljanja. Iako sam je prepisao i dopunio, sačuvala je izvorni, govorni stil. Njezina namjena je i skromna i am bi ciozna. Skromna, jer je pisana za nestručnjake, kao što su bili mladi ljudi s kojima sam razgovarao za vrijeme praznika. Ambiciozna, jer nisam htio ni najmanje odstupiti od zahtjeva za pojednostavljenjima koja bi mogla iskriviti izlaganje velikih misli. Osjećam duboko poštovanje prema ve li kim fi lozofskim djelima pa ih se nisam usudio karikirati iz pseudo-pedagoških razloga. Jasnoća je uvjet prodaje djela namijenjenog početnicima, ali ona ne smije uništiti pred-met kojim se bavi, pa čak ni onda ako je on bezvrijedan.

Dakle, pokušao sam načiniti uvod u fi lozofi ju na naj-jednostavniji mogući način, ali tako da ne naškodim bogat-stvu i dubini fi lozofskih ideja. Njegov cilj nije da stvori samo prvi dojam, površinski premaz koji će sakriti nerav-nine uzrokovane pojednostavljenjem, nego da ih otkrije upravo takvima da mogu udovoljiti dvama zahtjevima; ono me odrasloga koji želi saznati što je fi lozofi ja, ali nema namjeru zaći dublje i onome mladog čovjeka, koji možda želi produbiti znanje, ali još ne raspolaže s dovoljno znanja da bi mogao čitati teške autore.

Evo zašto sam u ovom djelu pokušao prikazati sve što smatram zaista suštinskim u povijesti misli, sve što bih htio predati onima koje smatram, u pravom smislu, svojim pri-jateljima, uključujući i obitelj.

3

Zašto taj pokušaj?Prvo, iz sebičnog razloga, jer i najdivniji prizor može

postati patnja ako nemamo sreću podijeliti ga s nekim bli-skim. Ovdje treba napomenuti kako mi je svakim danom sve jasnije da fi lozofi ja ne spada u ono što se obično nazi-va »općom kulturom«. »Opća kultura« podrazumijeva poznavanje francuske povijesti, nekoliko velikih književnih i umjetničkih djela, sakupljene mrvice iz biologije ili fi zike, ali nema govora o poznavanju Epikteta, Spinoze ili Kanta. Ipak, tijekom godina sam se uvjerio da je jako važno za sve one kojima fi lozofi ja nije poziv, da je barem malo upoznaju, ako ni zbog čega drugog, onda zbog dva posve jednostavna razloga.

Prvi je taj da se bez nje ne može razumjeti svijet u kojem živimo. Ona nas uči razmišljanju više nego to mogu povijesne znanosti. Zašto? Jednostavno zato jer naše mišlje-nje, naši stavovi, ali i vrijednosti se upisuju, a da toga nismo uvijek svjesni, u velika poimanja svijeta koja su već upisana i ugrađena u idejnu povijesnu nit. Stoga ih moramo upo-znati kako bismo shvatili logiku, značenje, pravila igre…

Neki ljudi prođu veliki dio svojeg života idući ususret nevolji i pripremajući se na katastrofu — gubitak posla, nesreću, bolest, smrt bliske osobe, i tako dalje. Drugi, na-protiv, žive naoko potpuno bezbrižno. Štoviše, oni smatra-ju da pitanja te vrste nemaju što tražiti u svakodnevnom životu i da ona graniče s patološkim ponašanjem. Znaju li oni, i jedni i drugi, da ta dva različita poimanja svijeta, kojih se oni drže ili za njima teže, imaju duboke korijene i da su ih već pomno istražili fi lozofi stare Grčke?

Izabrati egalitarističku etiku nasuprot aristokratskoj, romantičnu estetiku nasuprot klasičnoj, ovisiti o stvarima

4

ili stvorovima, prihvaćati autoritativne političke ideologije ili slobodnjačke, više voljeti prirodu ili životinje nego ljude, divljinu od civilizacije, sve te opcije i još neke, isprva su bile velike metafi zičke konstrukcije da bi kasnije postale službena mišljenja, ponuđena građanima kao na tržnici. Zavjere, sukobi, igre koje one stvaraju od početka, traju i dalje i bez obzira znamo li mi za njih ili ne, upravljaju našim mislima i odlukama. Što ih bolje proučimo i dublje istražimo, postajemo ne samo pametniji nego i slobodniji. Crno se piše onima koji se u to ne žele upustiti.

Ali, osim što nam omogućava da razumijemo, prouča-vanje i poučavanje velikih, priznatih djela, i to treba imati na umu, jednostavno nam pomaže da bolje i slobodnije živimo. Kao što govore svi suvremeni mislioci, svaki na svoj način, ne fi lozofi ramo samo da bismo se zabavili, ni samo zbog toga da bismo shvatili svijet ili bolje upoznali sami sebe, nego, ponekad i »da bismo spasili vlastitu kožu«. U fi lozofi ji se krije odgovor na pitanje kako pobijediti stra-hove koji paraliziraju život i danas se pogrešno vjeruje da je psihologija može zamijeniti.

Naučiti živjeti, naučiti ne više zdravo za gotovo pri-hvaćati razna lica smrti ili, jednostavno, nadići banalnost svakodnevnog života, dosadu, prolaznost, to je bio osnovni cilj škola stare Grčke. Treba čuti njihovu poruku, jer za razliku od prošlih znanosti, fi lozofi je iz povijesti još nam uvijek govore. Ovdje valja malo zastati i razmisliti.

Kada se otkrije da je neka znanstvena teorija pogrešna, kada biva odbačena, jer se neka druga pokaže uvjerljivi-jom, ona pada u zaborav i više nikoga ne zanima — osim neke istraživače. Velike fi lozofske rasprave iz davne proš-losti daju nam odgovore kako se može preživjeti u posve

5

drukčijim okolnostima. Imajući to na umu, moglo bi se usporediti povijest fi lozofi je s poviješću umjetnosti, prije nego znanosti; kao što djela Braquea ili Kandinskog nisu »ljepša« od Vermeerovih ili Manetovih, misli Kanta ili Nietzcshea o smislu ili besmislu života nisu superiornije — a ni inferiornije — onima Epikteta, Epikura ili Bude. Ona sadrže životne savjete, stavove koji nam vjekovima govore o životu i koji protokom vremena ne zastarijevaju. I dok su znanstvene teorije Ptolomeja ili Descartesa stvar prošlosti i imaju samo povijesno značenje, još se uvijek može zagrabiti u stare mudrosti, kao što se može voljeti grčki hram ili kinesku kaligrafi ju dok koračamo XXI. stoljećem.

Poput prvog fi lozofskog priručnika, koji je ikada netko napisao, to jest Epiktetovog, ova knjižica govori »ti« svo-jem čitatelju. Ona se prvenstveno obraća učeniku, ponekad stvarnom, a ponekad zamišljenom, koji je na pragu zrelosti, ali još uvijek nije raskinuo veze s djetinjstvom. Ta prisnost neka ne bude zlonamjerno shvaćena, nego samo kao vid prijateljstva ili savezništva s onima kojima je to »tikanje« i namijenjeno.

7

Želim, dakle, ispričati povijest fi lozofi je. Ne cijelu, narav-no, nego njezinih pet najvećih trenutaka. Svaki put ću ti dati primjer jednog ili dvaju poimanja svijeta ili, kao što se ponekad kaže, jednog ili dvaju »sustava misli« vezanih uz jednu epohu sve dok sam ne uspiješ to čitati, poželiš li. Osim toga, na početku igre obećajem ti; potrudiš li se slijediti me, zaista ćeš doznati što je fi lozofi ja. Stvorit ćeš prilično jasnu ideju i sam odlučiti hoćeš li nastaviti dalje — na primjer proniknuti dublje u nekog od velikih mislilaca o kojima ću ti govoriti.

Na nesreću — a možda je to i dobro, jedna nas misao obvezuje na razmišljanje — pitanje koje se postavlja samo od sebe: »Što je fi lozofi ja?« Ono je jedno od najkontro-verznijih pitanja koje znam. Većina današnjih fi lozofa još uvijek o njemu diskutira ne nalazeći jedinstveni odgovor.

Kada sam bio u završnom razredu gimnazije, moj me profesor uvjeravao da se radi »posve jednostavno« o »obli kovanju kritičkog duha i neovisnosti«, o »metodi stro gog razmišljanja«, o »umijeću promišljanja« proiza-šlom iz vječnog »čuđenja« i »zapitkivanja«… To su de-

POGLAVL JE 1 .

Što je fi lozofi ja?

8

fi nicije koje se još danas mogu pomalo naći u djelima za početnike.

Usprkos poštovanju prema njemu, odmah ti moram reći da po mojem mišljenju, te defi nicije nemaju ništa za-jedničko sa suštinskim pitanjem.

Da se u fi lozofi ji promišlja, to je svakako poželjno. Da se, po mogućnosti, razmišlja strogo i često kritički ili sum-njajući, i to također. Ali sve to nije ništa, zaista ništa po-sebno. Siguran sam da poznaješ beskonačni niz drugih ljudskih aktivnosti gdje se također postavljaju pitanja, gdje se trudi obrazložiti na najbolji mogući način nešto što uopće ne spada u svijet fi lozofi je.

Biolozi i umjetnici, fi zičari i romanopisci, matemati-čari, teolozi, novinari pa i političari razmišljaju ili se pita-ju. Zbog toga oni nisu, koliko je meni poznato, fi lozofi . Jedan od osnovnih napora suvremene fi lozofi je jest svesti fi lozofi ju na jednostavno »kritičko razmišljanje« ili čak na »teoriju argumentacije«. Razmišljanje i argumentacija su nesumnjivo aktivnosti vrijedne divljenja. One su i ne-ophodne za odgajanje dobrih građana, na određeni način autonomnih i sposobnih sudjelovati u civilnom društvu, to je istina. Ali oni su tu s drugim ciljevima, a ne onima fi lozofi je — jer ova zadnja spomenuta nije više političko sredstvo nego moralni korektiv.

Želim ti stoga predložiti da se odmakneš od tih općih mjesta i privremeno prihvatiš, čekajući da to kasnije posta-ne jasnije, jedan posve drukčiji pristup.

On polazi od jednostavne postavke, ali koja u sebi sadrži klicu središnjeg pitanja: ljudsko biće je, za razliku od Boga — ukoliko on postoji — smrtno ili, da upotrijebi-

9

mo fi lozofski termin, to je »dovršeno biće«, ograničeno u prostoru i vremenu. Ali, za razliku od životinja, ono je jedino biće koje je svjesno svojih granica. Čovjek zna da će umrijeti, a također i njegovi bližnji, oni koje voli. Ne treba se, dakle, opterećivati i propitkivati o toj situaciji, koja je a priori uznemirujuća, apsurdna i nepodnošljiva. I svakako, zbog toga se on okreće najprije religijama koje mu obećavaju »spasenje«.

Ljudska dovršenost i pitanje spasenja

Htio bih da dobro shvatiš tu riječ — »spasenje« — i da također razumiješ kako religije pokušavaju objasniti pita-nje koje iz njega proizlazi. Da bi se počelo otkrivati što je fi lozofi ja, najjednostavnije je, kao što ćeš vidjeti, usporediti je s religijskim poimanjem.

Otvori rječnik i vidjet ćeš da je riječ »salut«1 prven-stveno objašnjena kao »spasiti se, izbjeći veliku opasnost ili veliku nesreću«. Vrlo dobro. Ali, od kakve nas katastrofe, od kakve užasne opasnosti, religije žele spasiti? Već znaš odgovor; od smrti, svakako, o tome se radi. Evo, zato se one svojski trude, na različite načine, obećati nam vječni život, kako bi nas uvjerile da ćemo jednoga dana opet susresti one koje ljubimo — roditelje ili prijatelje, braću ili sestre, muževe ili žene, djecu ili unuke, od kojih se, u zemaljskom svijetu, nesumnjivo moramo rastati.

U evanđelju po Ivanu, i sâm Isus doživljava smrt dra-gog prijatelja, Lazara. Kao svako drugo ljudsko biće, on plače. Jednostavno, iskusio je, kao ti i ja, tugu zbog rastan-

1 Salut — spas, spasenje, Francusko-hrvatski rječnik, V. Putanec.

10

ka. Ali, za razliku od nas ostalih, običnih smrtnika, on ima moć uskrsnuti svojeg prijatelja. I on to čini, da bi pokazao, kako je rekao, da je »ljubav jača od smrti«. To je osnova poruke koja sadrži suštinu kršćanske doktrine o spasenju; smrt, za one koji ljube, za one koji vjeruju Kristovoj riječi, samo je privid, prolaznost. Ljubavlju i vjerom možemo zadobiti besmrtnost.

To je dobro rečeno, valja priznati. Što bismo, ustvari, mogli željeti više od toga? Da nismo sami, da smo shvaćeni, voljeni, da se ne rastajemo od svojih bližnjih, ukratko, da ne umiremo i da oni također ne umiru. No, stvarni život, prije ili kasnije, razbije sva ta očekivanja. Dakle, vjerom u Boga neki traže spasenje, a religije nas uvjeravaju da će ga dobiti.

Zašto da ne, kad već vjerujemo i imamo povjerenja?Ali za one koji u to ne vjeruju, za one koji sumnjaju u

istinitost tih obećanja, problem, naravno, nije riješen. Upra-vo ovdje fi lozofi ja, da tako kažem, uzima uzde u svoje ruke.

Utoliko više što sama smrt — a to je krucijalno pita-nje ako želiš razumjeti fi lozofi ju — nije tako jednostavna kao što izgleda. Ona se ne svodi na »kraj života«, na uglavnom grubi prekid našeg života. Da razjasnim, neki antički mudraci govorili su da o njoj ne treba misliti jer jedna je stvar točna; ukoliko sam živ, smrt, po defi niciji, nije prisutna, a ukoliko je ona prisutna, opet, po defi niciji, ja nisam, pa onda zašto bih se brinuo?! Zašto se, ako je tako, opterećivati tim beskorisnim problemom?

Razmišljanje je, na nesreću, slabog dosega da bi bilo pošteno. Jer je istina da smrt, suprotno od onog što govori stara mudrost, ima nekoliko različitih lica čija je prisutnost paradoksalno vidljiva čak i u srcu najživljeg života.

11

U tome je dobro da, jer će se prije ili kasnije ta muka dovršiti, čovjek, budući da je sâm, shvati da su mu sati odbrojeni, da nepovrat nije iluzija i da treba dobro pro-misliti što učiniti sa svojim kratkim životom. Edgar Poe u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama utjelovljuje tu misao o nepovratnosti u jednoj zlokobnoj životinji, gavranu, koji stoji na prozorskoj dasci i ne zna ništa više reći nego samo ponavlja: »Never more — nikad više«.

Poe time želi reći da smrt općenito ocrtava sve što spada u red »nikad više«. Ona je u samom središtu života, ono što se nikada neće vratiti, ono što u nepovrat pripada prošlosti i nema nikakve šanse da se jednoga dana vrati. Može se raditi o školskim praznicima provedenima s pri-jateljima koji su zatim otišli svojim putem, o razvodu rodi-telja, kućama ili školskim zgradama koje zbog dotrajalosti moramo napustiti i o tisuću drugih stvari; čak ako se uvijek ne radi o odvajanju od dragog bića, sve ono što spada u red »nikad više« spada u registar smrti.

Vidiš koliko je, tako gledano, ona daleko od toga da podrazumijeva jedino kraj biološkog života. Poznajemo beskrajno mnogo njezinih oblika i njezina raznolika lica uvijek nas muče, čak i onda kada nismo toga svjesni. Da bismo dobro živjeli, bili slobodni, radosni, sposobni davati i primati ljubav, prije svega moramo pobijediti strah — ili, bolje rečeno, strahove od Nepovratnog, koji se pojavljuju u raznoraznim oblicima.

U tome je, naravno, suštinska razlika između religije i fi lozofi je.

12

Filozofi ja i religija; dva oprečna načina tumačenja

pitanja spasenja

Kada je riječ o tom crnom oblaku što se nadvija nad nama, religije nam nastoje pomoći da ga otjeramo, pa kako one zapravo to čine? U suštini, vjerom. Ona i jedino ona nam zaista može dati milost Božju; ako vjeruješ u Njega, Bog će te spasiti, kažu one i traže, prije svega, poniznost koja je suprotna — kako neprestano ponavljaju veliki kršćan-ski mislioci, od svetog Augustina do Pascala — drskosti i taštini fi lozofi je. Čemu te teške riječi za slobodnu misao? Jednostavno zbog toga jer nas i ona spašava od smrti i stra-hova koje ona izaziva, ali našim vlastitim snagama i snagom našeg razuma. Evo, religijsko shvaćanje doslovno zamjera fi lozofi ji tu oholost, njezinu nepodnošljivu drskost, koju primjećuje već kod prvih fi lozofa stare Grčke, nekoliko sto ljeća prije Krista.

To je istina. Osim što ne vjeruje u Boga spasitelja, fi lzof je prvenstveno onaj koji misli da upoznajući svijet i samoga sebe može razumjeti i druge i da toliko koliko nam dopušta naš um uspijevamo, jasnoćom naše misli prije nego slijepom vjerom, pobijediti naše strahove.

Drukčije rečeno, ako defi niramo religije kao »nauk spa-senja« gdje nas spašava netko Drugi, Bogu hvala, velike fi lozofi je bismo mogli defi nirati kao nauk spasenje gdje sami sebe spašavamo, bez Božje pomoći.

Tako Epikur, primjerice, defi nira fi lozofi ju kao »lijek za dušu«1 čiji je krajnji cilj da nam objasni kako se »smrti

1 U tom smislu, on predlaže četiri lijeka za »bolesti« izravno povezane s činjenicom da smo smrtni: »U bogove ne treba vjerovati, smrti se ne treba bojati, dobro je lako postići, zlo je lako podnosti.«

13

ne treba bojati.« U tome je sadržana sva nakana fi lozofi je, kako kaže njegov uvaženi učenik Lukrecije u svojoj poemi naslovljenoj O prirodi stvari:

»Prije svega treba raspršiti i uništiti taj strah od Aheronta (rijeke u Hadu) koji prodire do dubine naše duše, truje ljud-ski život, sve stvari boji crnilom smrti i ne dopušta nijednom zadovoljstvu da se razvije jasno i čisto.«

Isto tako misli i Epiktet, jedan od najvećih predstavnika druge fi lozofske škole stare Grčke o kojoj ću ti uskoro go-voriti, stoicizma, koji svodi sva fi lozofska pitanja na jedno jedino ishodišno; strah od smrti.

Poslušajmo što govori svojem učeniku u jednom raz-govoru:

»Jesi li upamtio — govori mu on — da je ishod svih čovjekovih mana, podlosti, kukavičluka… strah od smrti? Uhvati se uko-štac s njim; njime se bave svi govori, sva naukovanja i sve knjige, pa ćeš doznati da je to jedini način da ljudi postanu slobodni.«

Istu temu nalazimo i kod Montaignea kada u svojoj čuvenoj izreci kaže da »fi lozofi rati znači naučiti umrijeti«, ali i kod Spinoze u njegovoj lijepoj misli o mudracu koji »umire manje nego luđak«, pa i kod Kanta koji se pita »je li nam dopušteno nadati se«, pa i Nietzschea koji svojom mišlju o »nevinosti postojanja« nalazi najdublje elemente učenja o spasu proizašle iz antike.

Nemoj se brinuti ako ti ovo navođenje velikih autora još ništa ne govori. To je normalno za početnike. Vratit ćemo se na svaki od tih primjera, razjasniti ih i komentirati.

Jedino je važno, zasad, da razumiješ zašto nas, po mi-šljenju tih fi lozofa, strah od smrti sprečava da dobro ži vi-mo. Ne samo zbog toga što on stvara tjeskobu. Istini za

14

volju, većinu vremena ne mislimo o tome i siguran sam da ti ne provodiš dane razmišljajući o činjenici da su ljudi smrtni! Ali, u dubini, jer je nepovrat u samom tijeku stva-ri kao oblik smrti u središtu samog života i ona je uvijek tu u nekoj vremenskoj dimenziji i truje nam život; dimen-zija prošlosti u kojoj se ugnijezdilo sve ono što nam kvari sreću, odnosno osjećaj nostalgije, krivnje, žaljenja i grižnje savjesti.

Možda ćeš mi reći da je dovoljno ne razmišljati više o njoj i pokušati, na primjer, zadržati sjećanja na lijepe trenutke umjesto se mučiti onim lošim.

Ali paradoksalno, lijepe uspomene na trenutke sreće mogu nas podmuklo odvesti izvan stvarnosti. One se vreme-nom preobraze u »izgubljene rajeve« koji nas ne primjetno odvlače u prošlost i tako priječe da uživamo u sadašnjosti.

Kao što ćeš vidjeti u nastavku, grčki fi lozofi su mislili da su prošlost i budućnost dva zla koja su se nadvila nad ljudski život, dva uzroka svih tjeskoba koji guše jedinu i jedinstvenu dimenziju postojanja koju vrijedi živjeti i to jednostavno zato jer je ona jedina stvarna, a to je sadašnji trenutak. Prošlosti više nema, a budućnost još nije stigla, pa ipak, gotovo cijeli svoj život proživimo između uspo-mena i planova, između nostalgije i nade. Zamišljamo da bismo bili sretniji da smo nešto drukčije napravili ili da imamo nove cipele ili bolje računalo, drugu kuću, drukčije praznike, druge prijatelje… Ali, ako žalimo za prošlošću ili se nadamo boljoj budućnosti, propustit ćemo jedini život koji vrijedi živjeti, onaj koji se odvija ovdje i sada i koji ne znamo voljeti kao što on zacijelo zaslužuje.

S obzirom na postojanje tih obmana koje nam kvare uživanje u životu, što nam obećavaju religije?

15

To da se više ne trebamo bojati jer će naša osnovna očekivanja biti uslišana i da možemo živjeti sadašnjost onakvom kakva jest… čekajući bolju budućnost! Postoji beskrajno i dobro Biće koje nas iznad svega ljubi. Tako će nas on spasiti u samoći, u odvajanju od naših dragih koji će nas, iako će jednoga dana nestati iz ovog života, čekati u drugom.

Što treba činiti da bismo bili tako »spašeni«? U su-štini, dovoljno je vjerovati. Ustvari, u vjeri bi trebala bi ti djelotvorna čudotvornost i milost Božja. Zahvaljujući nji-ma, On je to svevišnje Biće, Onaj o kojem sve ovisi, one nas pozivaju na ponašanje koje je sadržano u dvije riječi: vjerovanje — na latinskom to je riječ fi des što znači »vjera« — i poniznost.

Zbog toga fi lozofi ja, koja ide drukčijim putem, graniči s dijaboličnim.

Kršćanska teologija tako je razvila duboko razmišljanje o »đavolskoj napasti«. Demon, za razliku od popularnih slika koje uglavnom stvaraju crkveni autoriteti, nije onaj koji nas odvraća, na moralnom planu, s pravoga puta, koristeći slabosti naše puti. On je onaj koji, na duhovnom planu čini sve što može da nas odvoji (diabolos na grčkom znači »onaj koji odvaja«) od vertikale koja povezuje prave vjernike s Bogom koji ih jedini spašava od očaja i smrti. Diabolos se ne zadovoljava time da zavadi ljude gurajući ih, primjerice, u svađe i ratove, nego, mnogo gore, on odvaja čovjeka od Boga i tovari na njega sve moguće strahove koje jedino vjera uspješno liječi.

Za dogmatskog teologa, fi lozofi ja je — osim, podra-zumijeva se, one koja se malo-pomalo podređuje religiji i potpuno stavlja u njezinu službu (ali tako ona više nije pra-

16

va fi lozofi ja…) — đavolsko djelo, jer navodi čovjeka da se odmetne od vjerovanja i služi se umom, kritičkim duhom i tako neprimjetno navodi na teren sumnje, koja je prvi korak prema udaljavanju od božanskog okrilja.

Biblija počinje Knjigom postanka, u kojoj je na počet-ku, kao što se možda i sjećaš, zmija u ulozi Sotone koji kod Adama i Eve budi sumnju u osnovanost Božje zapovijedi o zabrani doticanja zabranjenog voća. Zmijina namjera je bila da dvoje prvih ljudi posumnjaju i zagrizu jabuku, odnosno da budu neposlušni Bogu, jer ako ih odvoji od Njega, zna da će ih uvaliti u sve moguće nevolje koje prate život običnih smrtnika. S tim su se »padom«, napušta-njem prvobitnog raja — gdje je naš par sretno živio, bez straha, u skladu s prirodom i Bogom — pojavili prvi oblici tjeskobe. Svi su povezani s činjenicom da su tim padom, koji je izravno povezan sa sumnjom u opravdanost Božjih zabrana, ljudi postali smrtni.

Filozofi ja nam — sve fi lozofi je, koliko god različite u odgovorima koje pokušavaju dati — također obećava da možemo pobjeći tim prvotnim strahovima. Ona dakle, barem u početku, poput religija, također vjeruje da ta tje-skoba priječi ugodan život; brani nam ne samo da budemo sretni, nego i da budemo slobodni. To je, kao što sam već prije natuknuo nekim primjerima, tema koja se provlači kod svih grčkih fi lozofa; ne možemo slobodno misliti ni djelovati dok smo paralizirani tupim nemirom koji stvara, iako toga nismo ni svjesni, strahovanje od nepovratnosti. Radi se, znači, o pozivanju ljudi na »spasenje«.

Ali, kao što si vjerojatno shvatio, to spasenje treba sti-ći ne od nekog Drugog, »transcendentnog« Bića (što bi značilo da je ono »izvan i više« od nas), nego upravo od

17

nas samih. Filozofi ja želi da mi to učinimo vlastitim snaga-ma, koristeći um kako treba, uporno i dosljedno. Upravo to želi reći Montaigne kada nas, podsjećajući na mudrost starih grčkih fi lozofa, uvjerava da »fi lozofi rati znači naučiti umrijeti«.

Je li, dakle, fi lozofi ja neumitno bezbožnička? Ne može li postojati kršćanska, židovska, muslimanska fi lozofi ja? Ako može, na koji način? Ili obrnuto, što misliti o velikim fi lozofi ma, poput Descartesa ili Kanta, koji su bili vjernici? I zašto uostalom, možda me pitaš, odbaciti religijska obeća-nja? Zašto ih ne prihvatiti i ponizno se pokoriti zakonima nauka spasenja »s Bogom«?

Zbog dva važna razloga, koji su nesumnjivo u počelu fi lozofi je.

Najprije — i prije svega — jer su obećanja religija za smirivanje straha od smrti, to jest da ćemo postati besmrtni i da će ono što ćemo naći nakon biološke smrti, kako se ono kaže, previše lijepa da bi bila istinita. Previše lijepa i također ne baš uvjerljiva je slika Boga koji je poput oca svojoj djeci. Kako je povezati s nepodnošljivim i nepresta-nim ubojstvima i zločinima koji prate čovječanstvo; kakav bi to otac pustio svoju djecu u pakao Auschwitza, Ruande, Kambodže? Vjernik će vjerojatno odgovoriti da je to cijena slobodnog izbora koji je Bog dao slobodnim ljudima i da je zlo sadržano u njemu. Ali što reći o nedužnima? Što reći o tisućama mučenja djece u tim gnjusnim zločinima protiv čovječanstva? Filozof naposljetku sumnja u dostatnost reli-gijskih odgovora.1 On prije ili kasnije dođe na pomisao da

1 Ovdje se može prigovoriti da ta argumentacija vrijedi samo kod narodskog poimanja religije. Nema sumnje. One su najbrojnije i najmoćnije u svakom smislu.

18

je vjera u Boga, koji ublažava udarce, koji tješi i lišava nas razložnog razmišljanja, možda korisna, ali nas neće dovesti do radosti. Naravno, on poštuje vjernike. On ne inzistira na tome da su oni u krivu, da je njihova vjera apsurdna, a još manje na tome da Bog ne postoji. Kako bi se, uosta-lom, moglo dokazati da Bog ne postoji? Jednostavno, on ne vjeruje, to je sve i s obzirom na to, treba tražiti drugdje, misliti drukčije.

Ali ima toga još. Ugodan život nije jedini ideal na Zemlji. Sloboda je također jedan od njih. Dok smiruje strahove i pretvara smrt u iluziju, religija to obično čini nauštrb slobode misli. Jer ona uglavnom traži, kao naličje radosti koju nastoji zadobiti, da u nekom trenutku napu-stimo razum i ustupimo prostor vjeri, čime uklanja kritičku misao i traži da prihvatimo vjerovanje. Ona želi da smo pred Bogom kao mala djeca, a ne kao odrasli koje doživ-ljava tek kao dosadne mudrice.

Filozofi rati, a ne vjerovati, znači u osnovi — barem tako misle fi lozofi , jer vjernici misle potpuno drukčije — odabrati razbor, a ne samo pristati, birati slobodu, a ne vjeru. U određenom se smislu radi, to je istina, o »spaša-vanju vlastite kože«, pod svaku cijenu.

S obzirom na to, možda ćeš mi reći, ako je fi lozofi ja u suštini traženje ugodnog života izvan religije, potra-ga za spasenjem bez Boga, zašto je u priručnicima često predstavljaju kao umijeće razmišljanja, razvijanja kritičkog duha, preispitivanja svoje osobnosti? Zašto je, spominjući je na televiziji ili u novinama, tako često svode na moralnu pouku o dobru ili zlu u svjetskim događanjima? Nije li fi lozofi ja jedina koja razumije što se zbiva, jer se buni i reagira na društvena zla? Koje mjesto dati drugim dimen-

19

zijama intelektualnog i moralnog života? Kako ih povezati s defi nicijom fi lozofi je koju sam upravo iznio?

Tri dimenzije fi lozofi je: umovanje o onom što jest

(teorija), žudnja za pravdom (etika) i potraga za

spasenjem (mudrost)

Razvidno je da, iako je potraga za spasenjem bez Boga u središtu čitave velike fi lozofi je, iako je to njezin suštinski i konačni cilj, ona je ne može ostvariti, a da ne produbi promišljanje o umovanju o onom što jest — što se obično naziva »teorijom« — poput pitanja što bi trebalo biti ili što bi trebalo činiti — što se obično svodi pod nazivnik morala ili etike.1 Razlog tome nije jednostavno razumjeti.

Ako fi lozofi ja, poput religije, nalazi svoje najdublje ishodište u promišljanju čovjekove »dovršenosti«, u činje-nici da smo smrtni, ustvari, da smo ograničeni vremenom i da smo jedina bića na svijetu koja su toga potpuno svjesna, onda treba znati da pitanje spoznaje o tom ograničenom trajanju ne možemo izbjeći. Za razliku od drveća, oštriga ili zečeva, mi se neprestano pitamo o našem bivanju u vre-menu, čime se baviti ili zaposliti — pa makar i u kratkom vremenskom periodu, u jednom satu ili poslijepodnevu,

1 Jezična opaska, kako bi se izbjegli nesporazumi. Treba li reći »moral« ili »etika« i koja je razlika između ta dva izraza? Jednostavan i jasni odgovor je: a priori, nikakva i možeš koristiti oba izraza. Riječ »moral« potječe od latinske riječi koja znači »običaji«, a riječ »etika« iz grčkog i također znači »običaji«. One su dakle sinonimi i ne razlikuju se osim po jeziku porijekla. Neki su fi lozofi iskoristili činjenicu da postoje dva izraza kako bi im dali i dva značenja. Kant, na primjer, moral opisuje kao skup osnovnih načela, a etiku kao njihovu konkretnu primjenu. Drugi fi lozofi nazivaju »moralom« teoretske dužnosti prema drugima, a »etikom« nauk spasenja i mudrosti. Zašto da ne? Ništa ne brani upotrebu tih dviju riječi i da im se da različito značenje. Ali, jednako tako, ništa nas na to ne obvezuje i, da budemo precizni, ja ću korisiti oba izraza u potpuno istom značenju u nastavku ove knjige.

20

ili dužem, u mjesecu ili godini. Neminovno, katkad zbog nekog nenadanog prekida ili neugodnog događaja preispi-tujemo ono što činimo, što bismo mogli ili trebali napraviti sa svojim životom.

Drugim riječima, jednadžba »smrtnost + svijest o smrtnosti« je koktel koji u sebi sadrži klicu svih fi lozof-skih pitanja. Filozof je prvenstveno onaj koji misli da mi nismo ovdje samo »turisti« koji se zabavljaju. Ili, bolje, ako se to ipak i događa, dakle suprotno od onog što sam upravo rekao, slijedi zaključak da jedino zbog zabave treba živjeti, posebno ako je ona rezultat razmišljanja, refl eksije, a ne refl eksa. To pretpostavlja prolaženje kroz tri etape; onu teorije, onu morala i etike, a zatim onu dobivanja spasenja ili mudrosti.

Stvari bismo mogli jednostavno forumulirati na sljede-ći način; prvi dodir fi lozofi je, onaj teorije, znači predočiti si »igraće polje«, barem malo upoznati svijet u kojem se odvija naš život. Čemu on naliči, je li neprijateljski ili pri-jateljski, opasan ili koristan, skladan ili kaotičan, tajanstven ili razumljiv, lijep ili ružan? Ako je fi lozofi ja potraga za spasenjem, promišljanje o vremenu koje prolazi i koje je ograničeno, ona ne može početi bez propitkivanja prirode svijeta koji nas okružuje. Sva fi lozofi ja dostojna toga imena polazi, dakle, od prirodnih znanosti koje nam otkrivaju strukturu univerzuma — fi zike, matematike, biologije, itd. — ali također i od povijesnih znanosti koje nam objašnjava-ju njegovu povijest, a također i povijest civilizacije. »Nitko neka ne uđe ovamo tko ne zna geometriju«, govorio je Platon svojim učenicima opisujući svoju školu, Akademi-ju, i nadalje, da se nijedna fi lozofi ja nije nikada odricala spoznaja o prirodi. Ali je ona trebala ići i dalje i pitati se

21

također o sredstvima kojima raspolažemo da bismo spo-znali. Ona, dakle, pokušava, osim stavova posuđenih od pozitivnih znanosti, usvojiti i samu prirodu spoznaje te i sama prihvaća njezine metode i njima pribjegava (na pri-mjer, kako otkriti uzroke neke pojave), ali također poznaje i njezina ograničenja (na primjer, može li se dokazati ili opovrgnuti postojanje Boga?).

Ta dva pitanja, kakva je priroda svijeta i koji su alati spoznaje kojima raspolažu ljudi, čine suštinu teorijskog dijela fi lozofi je.

No, treba imati na umu da nas više od polja za igru, više od spoznaje o svijetu i vremenu u kojem se nalazi naš život također trebaju zanimati drugi ljudi, naši partneri u igri. Ne samo da nismo sami, nego nam jednostavno odgoj pokazuje da se ne bismo mogli roditi i preživjeti bez po-moći drugih bića, počevši od naših roditelja. Kako živjeti s drugima, koja pravila igre primijeniti, kako se ponašati u tom »suživotu«, da budemo korisni, dostojanstveni, jed-nostavno, da se ponašamo na »ispravan« način u odnosu s drugima? Time se bavi drugi dio fi lozofi je, ne više teorijski, nego praktični, onaj koji u širem smislu ulazi u sferu etike.

Ali čemu se truditi upoznati svijet i njegovu povijest, čemu se truditi skladno živjeti s drugima? Koji je cilj ili smisao svih tih napora? Ima li to sve smisla? Sva ta pita-nja, i neka druga iz iste grupe, otkrivaju nam treću sferu fi lozofi je, onu koja dotiče, to si shvatio, pitanje posljednjeg spasenja ili mudrosti. Ako je fi lozofi ja etimološki gledano »ljubav« (philo), i to prema samoj mudrosti (sophia), onda ona mora uzmaknuti kako bi napravila mjesto, koliko god je moguće, samoj mudrosti, što se naravno i zbiva u fi lozo-fi ji. Jer defi nicija mudrosti nije voljeti ili nastojati biti, ona

22

znači jednostavno živjeti mudro, sretno i slobodno koliko god je to moguće, da bi na kraju pobijedila strahove koje pomisao o našem kraju budi u nama.

Sve to postaje preapstraktno, svjestan sam toga i ničem ne služi i dalje razvijati defi niciju fi lozofi je bez nekog konkret-nog primjera. Isti će dopustiti da vidiš stvar u tri dimenzije — teoriju, etiku, potragu za spasenjem ili mudrošću — sve što smo spomenuli.

Sada je najbolje da više ne okolišamo i uđemo u samu srž stvari, da krenemo od početka s prikazivanjem fi lozof-skih škola koje su cvjetale u antici. Predlažem ti da se poza-baviš prvom velikom tradicijom misli; onom koja kreće od Platona do Aristotela i zatim nalazi svoj krajnji izričaj, ili barem »najpopularniji«, u stoicizmu. Odatle ćemo, dakle, početi. Zatim možemo nastaviti zajedno istraživati najveće periode fi lozofi je. Trebamo također objasniti zašto i otkud prijelaz s jednog poimanja svijeta na drugo. Je li to zato jer nam prethodni odgovor nije dovoljan, jer nam više nije uvjerljiv ili prihvaćamo neki drugi bez prigovora ili možda zato jer sadrži u sebi više mogućih odgovora?

Shvatit ćeš, dakle, što je fi lozofi ja i još i više, doznat ćeš da ona nije samo misao koja teče i naoko se brzo mijenja, nego je njezina prednost umijeće odgovaranja na pitanja veća od samog propitkivanja. Kao što i sâm već možeš pro-suditi — drugo, vrlo bitno obećanje fi lozofi je, naravno zbog toga jer nije religiozna i njezina istina ne ovisi o Drugom — tako ćeš uskoro i shvatiti koliko su ti odgovori duboki, strastveni i, ukratko, genijalni.