RIJEKA ČUDOVODNICA

LIKOVI:

VIDARICA

RIBAR, VODENJAK

TILISUN ILI SAIBIJA

DJEVOJKA I, RUSALKA I, /KRALJEVNA/

DJEVOJKA II, RUSALKA II

DJEVOJKA III, RUSALKA III

DJEVOJKA IV, RUSALKA IV

STRANAC U ČARŠIJI NAZVAN ŽUTI

VRIJEME I PROSTOR: NEKAD, UZ RIJEKU NERETVU

1

S C E N A P R V A

/ Prostor uz rijeku, u pozadini ukleta, napuštena kuća, smokva. Žubor rijeke i cvrčci, ljetna atmosfera. Vidarica bere ljekovito bilje i sortira ga. Ribar lovi ribu, zadubljeni svako u svoj posao i svijet./

VIDARICA: Čuješ li je? Doziva, a?

RIBAR: Oduvijek ti ja nju čujem. A na ovom buku i ponajglasnije.

VIDARICA: Ama i ja je ovo zadnjih godina čujem, kad joj dođe vrijeme Veli li mi se to na onaj Svijet, šta misliš?

RIBAR: Govori se da nju čuju samo oni koji je pravo vole.

VIDARICA: Ko je ne bi volio, ljepoticu? Samo...ne smije joj se odazivat Naročito kad te noću tri put imenom zovne. Inače, njezin si i nema ti spasa.To ti je cijela istina.

RIBAR: Ako je suđeno, neka. Od nečeg se mora. Bolje njoj nego od kakva nepoznata zla, je l ovako?Ja i jesam od mutne Neret- ve. (kašlje dugo.)

VIDARICA: Eh, ti! Imaš doma ženu i ono dječice, a ti bi otišao.Jok! A za taj kašalj, koliko stolisnika, toliko kadulje.Pa ključa- lom, živom vodom zalit.Dva sata da odstoji, i ispiraj grlo A od tog suhog kašlja najbolja ti je divizma, žutocvijet s čestoslavicom, plućnjakom i trupcem.

RIBAR: Pritrpit ću. Nego, znaš li lijek protiv muke. Ne pušta nikad.

VIDARICA: Gospina trava. Dat ću ti ženi pa neka ti čaj vari. Dobar je i šipurak, i nana, i...Čekaj, od koje je vrste tvoja muka, Ribaru?

2

RIBAR: Opričat ću ti ja, ako ćeš razumit...

VIDARICA: Moje je da razumijem, nema mi druge.

RIBAR: Ovako, i tu sam i nisam. Kao, ja sam koji jesam imenom i ži- votom, a isto sam neko ko se izdaleka i nakratko ovamo nav- ratio. Živim, a kao da čekam da odovud odem. Tako nekako. VIDARICA: Eh, ko da nisi od ovog Svijeta. Urok neki, šta li? A spavaš li noću kako Bog zapovijeda?

RIBAR: Teške su moje noći, ženo. I ako zaspem, teške snove snivam. Noćne mi more na prsi liježu, i more...

VIDARICA: Gluho i daleko bilo! Ali od svake muke i jada ima lijeka.Za to ti je vinjuga najbolja. Raste uz potoke i rijeke, pokraj šu- ma, po živicama...Dobra je i ruta petoprstica. A čestoslavica ili veronika ponajbolja je protiv zlih slutnji.

RIBAR: Pomozi, ako možeš.

VIDARICA: Dakako. Zato ovim Svijetom i hodim. Promislit ću, neka pre- noći.

RIBAR: Šta ne bih dao za miran san i malo radosti.Šta to sad bereš?

VIDARICA: Šta nađem. A najviše pelin. Mora se uzase nositi pelinova gorka trava, kad Njojzi vrijeme dođe. Vodeni narod od pelina bježi ko vrag od križa. Pelin je i li- jek i hamajlija, od davnina.

/Vidarica odlazi. Ribar neko vrijeme sam. Ulovi se riba./

RIBAR: Vidi grize, a ja mislio...(bori se, izvuče ribu) Oho, golema! Eto i večere! Eh, umalo zaboravih, prva riba Vodenjaku.Pa i pravo je da ga udobrovoljim, od njegovog uzimam.Možda još koja zagrize.Evo ti, Stari!

/Naišle su Djevojke, slušaju i gledaju kako Ribar baca ribu natrag./

3

DJEVOJKA I: Oj, Ribaru! Što tako lijepu ribu natrag u rijeku baci?

RIBAR: Takav je red i običaj u ribara. Mi od rijeke i na njoj živimo.

DJEVOJKA II: Ja čula da moraš i kruh u rijeku bacit. Je l istina?

RIBAR: To Mlinar radi, dijete. Pod točak od mlinice, od prvog bra- šna kruh zgotovi, pa baci, za sretnu rađu. A negdje se i gla- va od horoza baca.

DJEVOJKA III: Ma šta to govorite?! Mene strah i slušati.

DJEVOJKA IV: A šta mi, cure, rijeci dajemo, a? Ova nam Neretva protiče i kroz dane, i kroz snove, otkad znamo za se.

RIBAR: To vi pitajte Vidarice, ona je od tog posla. Kad sam ja bio momkom, cure su bacale ruže, ili cvjetne vjenčiće...

DJEVOJKA I: Zašto?

RIBAR: Bit će zato da im se ljubav ostvari, šta li

DJEVOJKA II: E, meni ne treba bacat ruže.

/Djevojke se smiju, guraju, igraju se./

DJEVOJKA I: Sve ti znaš, je li? Ribari su mudri.Je l ti to od rijeke?

RIBAR: Sudbina, dijete. Suđeno na vodi i od vode. A kad dođe va- kat mrijeti, i pod vodu. Tako ti je to. De, vi, tiše, ribu ćete mi rastjerat!

DJEVOJKA II: Pravo veliš. Hajdmo pod onu smokvu odmorit.Dosta smo se danas u polju naradile, je l ovako?

/Djevojke se utrkuju. Ribar viče za njima./

RIBAR: Otpjevajte neku vašu, djevojačku! Da mi dušu razgalite!

4

/Djevojke poliježu pod smokvu. Pjevaju neku pjesmu o rijeci. Ribar polagano, uz rijeku, izlazi sa scene./

DJEVOJKA III: Otkud samo bahnu onaj što ga zovu Žuti? Ko je i otkud, to niko ne zna.Baš čudno.

DJEVOJKA IV: Stranac. Ko bi ga znao. Ko da je s neba pao. Ko da je iz zemlje nikao.Ko da ga je vjetar nanio.Poplava izbacila.

DJEVOJKA II: Volim što nisam stranac. Oni su ti ko tikve bez korijena. Ne drži ih mjesto.

DJEVOJKA I: A meni je, eto taj Stranac, nekako, kao od zlata da je.Mo žebit je kakav princ, samo neće da se kaže. DJEVOJKA III: Čuj ovo. Majke ti?!Da se to nisi u njeg zagledala?Kod naših momaka, ona bi princa, oho!

DJEVOJKA IV: Ma kako bi u Stranca, bona ne bila? Kako došao tako, će za svojom zvijezdom i otići...

DJEVOJKA II: Al jest fin taj Žuti.I nekako drugačije priča, vidi se da je stranac. U mene Babo veli da mudro besjedi.Kod njega u dućan navrati, raspituje.

DJEVOJKA IV: Ama stranac ko stranac. Svakog gosta tri dana dosta. Nek svojim putevima hodi, kamo naša noga neće...

DJEVOJKA I: A ja vazda sanjam neke strane ljude i gradove.I more sam snivala...eh. Ne vidiš mu kraja, a plavo da te du- ša zaboli...

DJEVOJKA II: Ih, da mi ga je zaprave vidjeti.

DJEVOJKA III: Meni vala dosta i ove naše Neretve. I volim je puno, i strah me od nje obuzima. A i nevalja kad ti nepoznato na san izlazi, da znaš!

DJEVOJKA I: Možebit i ne valja, ali što je divno!

5

DJEVOJKA II: Ko da se, ne budi primjenjeno, u Žutog zaljubiš,a?

/Djevojke se smiju, Djevojka I počinje neku ljubavnu pjesmu a ostale prihvate. Dolazi Vidarica, nosi kruh koji odmata./

VIDARICA: Vazda mi zdrave i vesele bile!Evo kruha, miriši ko duša. Baš sam ogladnila, pa da podijelimo, a?DJEVOJKA II: Gdje si to kruh ubrala, tetice?

VIDARICA: Mlinar mi dao,za lijek, živi uz rijeku, pa reumu u- hvatio, i na zglobove otišlo.Najbolja je za to mast od ruž marina i čubre trave.Utrlja se na bolno mjesto i bol mine

/Lomi kruh, Djevojke se otimaju za komade i jedu u slast./

DJEVOJKA IV: A što ću ja s ovim licem, vidi kakvo mi je?

VIDARICA: Oblog od kamilice.Pa mehlem od nevena.A i samo će od sebe proći kad se udaš.Vrela krv. Zato se dijete u hladnoj vodi okupa ha se rodi.

DJEVOJKA II: Teto Vidarice, zašto govore da je evo ova kuća ukleta? Ti nam pričaj.Hem znaš, hem te lijepo slušati.

VIDARICA: Šta će vam to? Sad o lijepom zborite.Imaćete kad i o ukletom.

DJEVOJKA II: Svašta se priča. Ja bih da znam istinu.

VIDARICA: Od istine, dušo, zna i glava zabolit.

DJEVOJKA IV: Ti znaš od svake bolesti lijek, hej! Pričaj, što si takva!

VIDARICA: Dobro, kad ste navalile. Ribar neki, davno, zaimao, vele nisu čista posla bila. Neimare doveo, eto tu kuću sazidali, i s ženom i kćerima Živio. Muške djece nije imao.

6

DJEVOJKA I: Ko da se moraju imati muška djeca?!

VIDARICA: Ne prekidaj. Kćeri u njeg, ljepotice, bašče ko u njih nije nadaleko bilo. Žena umrije, vele, u snu. Njega skoli neka samrtna tuga. I eto, obnoć, Neretva nadošla i uzela. Kad se povukla, ostala kuća, ista ko i dan danile.Njima ni traga.Biva i to.Odoše niz Neretvu mutnu, zavazda.

DJEVOJKA II: Ma opet nisi sve rekla. Ovu kuću ko da neko čuva, vidi je. A svi je zaobilaze.Znamo mi šta oko zapuštenih kuća ras- te.A tamo, vidi, ruža cvate.

DJEVOJKA III: Trebalo bi tu biti drače, koprive, bunike i velebilja...

DJEVOJKA IV: I stravne trave, i trave vjetrene...Tu ko da neko živi, a zna se, niko ne bi ni za živu glavu. Mene je ovdje strah!

VIDARICA: Šta je da je, nije naše da sve znamo. Pođimo mi gledat svo ja posla.

/Djevojke se dižu i krenu. Vidarica se vrati pod smokvu./

Hajte vi, nešto sam zaboravila. Stićiću ja vas.

/Vadi komadić kruha i stavlja pod smokvu./ Sestro Smokvo, evo i za tebe darka. Da nam dobra budeš i dobro rodiš.Da nam zlo ne pomisliš. Da nam hlada i sna- ge dadeš. Ti si moćno drvo, a mi samo slabi ljudi. /Vidarica poljubi Smokvu i nakloni joj se.Djevojka I se vrati- la i promatra je./

DJEVOJKA I: Zašto? Pa to je samo drvo.

VIDARICA: Niti jedno drvo nije samo drvo, upamti to.I ne zapitkuj. Nego reci i ostalima, u ove dane ne prilazite rijeci, ne kupajte se u njoj ni po čelopeku, gluho bilo. Pod drvetom i na zemlji ne spavajte.I pelin u kosu i pod pazuho za ovo dana...

7

DJEVOJKA I: Joj, pa to ovdje u nas i mala djeca znaju.

VIDARICA: I treba to znati. A ako se na vodu ode iza akšama, ili prije sabaha? Šta onda?

DJEVOJKA I: Pa... najbolje je ne ići, je li tako?

VIDARICA: Jah, sve u svoje vrijeme. Nego, ako se mora?

DJEVOJKA I: Ma daj, ne znam!

VIDARICA: Onda reci: Pozdrav, vodo draga i vodini čuvari! I ništa ti se loše neće desiti.

/ Dok ovo govore, izlaze sa scene. Dok su o kući pričale pojavio se odnikud Tilisun na krovu. Posve nezainteresiran, hoda, sjedi.One ga ne vide.Sad ostaje sam.Pjevuši. Nailazi Stranac. Naginje se nad rijeku i zuri u vodu./

STRANAC: Putovah i putovah Svijetom, svakog se čuda nagledah,ali ova me rijeka očarala. Kao živo biće:plače, smije se,dozi- va... A ljudi kao da i ne znaju uz kakvo divno čudo žive.Tako to biva.Ni oni uz mora, ni oni uz šume, ni oni na gorama, niti vide-niti čuju... Samo Stranac spoznaje do konca ljepote ovog Svijeta... /Ugleda Tilisuna na krovu (ovaj se dakako može kretati svud po kući i okolo nje)/ Pozdravljam te! Nije te strah da ćeš pasti s tog krova, prijatelju?!

TILISUN: Ti si rođen u subotu?

STRANAC: Da. Što pitaš?

TILISUN: Eh...mene vide i čuju samo oni rođeni u subotu.I psi.

STRANAC: Ne razumijem. Ko si ti?

TILISUN: Svakako mene zovu: talason, tilisun, saibija, talas n, ko-

8

bold, domovoj. Kako gdje. A negdje su zaboravili i da postojim.Jah, A nekoć su za mene i gozbe bile. I prvi ko- mad božićnog kolača.

STRANAC: Ti kao da vrlo dugo živiš, čovječe?

TILISUN: Bio sam čovjek.Sad ne živim, vrijeme me ne dotiče.Ču- vam kuću, i ništa me se više ne tiče.

STRANAC: Tu napuštenu kuću čuvaš?Zašto? Molim te, reci mi.Ja sam Stranac...

TILISUN: Svi su ljudi stranci.Ali eto, kad ti neko dokle neko zda- nje gradi, sijenku uzida, ubrzo umreš kao čovjek.Ali, ostaneš kao duh da to zdanje čuvaš dokle god uzgor st- oji.Ja ovdje, zmija u temeljima. Tek kad se uruši, može se duša smiriti, eto ti.I idi otale.

STRANAC: Čvrsta kuća.Ne veli joj se skoro od starost rušiti.A čija je bila? TILISUN: To se mene ne tiče.Ljudi nastanjuju kuće i odlaze.Što bih pamtio.Idi.Ne volim pričati ni s ljudima ni s psima. Dosta mi je sam sa sobom.

STRANAC: Dobro. Oprosti što sam te smetao. /Krene duž rijeke./

TILISUN (za sebe): Ne treba ići tamo. Opaka je sad rijeka ljudima.Ali,to se mene ne tiče,ha ! Ni prvi, ni posljednji.

9

S C E N A D R U G A

/Pećina nad rijekom. Neka čudnovata rječna glazba, ženski vokali.Veče. Mjesečina. Stranac koji je odložio odjeću izlazi iz vode.Sjeda na zaravan da se osuši./

STRANAC: Kako me voda osvježila. Kao da očisti sve u čovjeku i na njemu...Oh, kakva svježina. I stijenje još sunce isijava... Što li mi je onaj Ribar nabajao o opakostima i opasnosti- ma? Praznovjerice neke...

/Iz rijeke izlaze četiri Rusalke, vodene vile, dugih modrozelenih kosa. Kod likova iz vilinskog ili demonskog svijeta uputno je u startu kre- nuti od njihova naizgled ljudskog izgleda, ali ne i pokreta,posebice ne prirode, logike, komuniciranja.To su bića iz drugog svijeta, i iz dru- ge tvari. Čak i njihovo davno ljudsko podrijetlo posve je nebitno,ako i jest.Kazališna sredstva, koreografija, stiliziran pokret, ples, pogodna su da ih ostvare.Dakako, izbjegavajući apriorno antropomorfiziranje./

RUSALKA I: Gdje su ostale ?U ponor ću ih! (hihoće se)Daj mi moj vje- nac.Ne!Od svježeg lišća potočnice!

RUSALKA II: Evo ga! (dobacuju vjenac jedna drugoj)Z, z, z, z, z....

RUSALKA III: Zeleni će četvrtak sad. One otišle svukud...

RUSALKA I: Gdje je svukud? (ošamari je)Pjevajte!

10

RUSALKE (pjevaju): Zelenolase Rusalke, Vodne deklice, Rusalke prihajajo! Rusalke prihajajo! Vlago prinašajo: U vinograde, U žito zrelo, U polje vrelo, U krošnje zelene! Rusalke prihajajo! Tam kjer so plesale, Tam žito bolje rodilo...

RUSALKA I: Ne!Rusalke sad samo plešejo kolo in pojejo! Da?!

RUSALKA II: A da češljamo raščupano drveće uz rijeku?

RUSALKA III: Da strašimo djevojke! Da strašimo djevojke!

RUSALKA IV: Hajdmo zujati, što! Zzzzzzzzzzz...Hajdmo jahati Vilinske konjice! Hajdmo buditi ptice!

RUSALKA I: Kolo!Sad!

/Rusalke se smiju i neartikulirano glasaju u plesu na neku riječnu glazbu, Panovu frulu. Stranac se probudio i gleda ih začuđeno./

RUSALKE: Gle! Čovjek među nama.A nismo ga dozvale i pje- smom namamile. Vidi, živ je. I mlad je.Naš je.Oho!

/Rusalke opkole Stranca.Dodiruju ga./

STRANAC: Vi ste iz rijeke?

RUSALKA I: Mi smo rijeka, ludi čovječe.

RUSALKA II: Nije te strah nas? Mi smo vodna bitja, znaš?

STRANAC: Nije me strah, tako ste lijepe.Zašto vas po danu ne vidim?

11

RUSALKA III: Rusalke. Luna njihovo sonce.

STRANAC: Kakvim to jezikom zborite, a razumijem vas?

RUSALKA IV: Kako nam se hoće tako i zborimo.Nekad hučimo,a nekad tek žuborimo...Hoćemo li ljubav voditi?

RUSALKA I: Ne!Mi smo rijeka...Ti si čovjek.

STRANAC: Ova se rijeka zove Neretva, zar ne?

RUSALKA I: Ona se ne zove, ona zove. I teče prema moru, da. To ljudi imena dadu i govore kako je rijeka njihova!

/Rusalke hihoću. Podrugljivo se glasaju./

RUSALKA III: Rijeka je svoja, čovječe! I teče. Uvijek teče.

RUSALKE: Mrmori. Žubori. Klokoće. Huji. Vrišti. Šapatom zove. Rijeka kroz život. Rijeka kroz snove...Buči. Muči.Pla- vi. Poje. Spi.Prši. Daje. I ište svoje...

STRANAC: Kako ste divne, neću vas nikad zaboraviti.

RUSALKA IV: O, ne, čovječe! Vidio si naše kolo! Gotovo je! Sad te čeka bolest neprebolna!

RUSALKA III: Ili ludilo, da, da!

RUSALKA II: Ili smrt! Nema više nikad. Gotovo je s tobom sad.

STRANAC: Zašto? Još mi se ne umire.

RUSALKA III: Nisi nas smio vidjeti svojim smrtnim očima!To je za- branjeno!

STRANAC: Oprostite. Nisam znao. I sva ta mjesečina...

RUSALKA I: E, sad, on je moj! Samo moj!

12

OSTALE: Ne! Oni su oduvijek naši! Ne možeš! Neka si ti i Kr- aljevna, ne! Vidjet ćemo! Ja, neću to! Neka onda sa- mo umre! Utopimo ga, pa na dno s njim!

RUSALKA I: Ali, ja ga hoću! Neka mi bude vodni mož!Jesam li ti lijepa? Govori, čovječe!

STRANAC: Nikad ne vidjeh ljepšu djevojku. Otkad živim.

RUSALKA I: Eto! Gotovo! Ha?! Pitat ćemo Vodenjaka, neka on odluči!

/Puhne u trubicu koju ima za pojasom. Izranja Vodenjak./

RUSALKA I: Oče, vidiš li ovog čovjeka? Presudi!

VODENJAK: Gdje je bio? Da li se mio ili je vodu pio? Lud!Zar u četvrtak zeleni?Dušu ću mu izvaditi!

RUSALKA II: Nije to, oče Vodenjače.

VODENJAK: Ti šuti kad ja govorim!Bičem ću te! Ti reci, da li si od ribara ili od mlinara?

STRANAC: Ne.Ja sam Stranac. Putnik.

VODENJAK: Imaš li ženu da k meni noćas dođe?!

STRANAC: Nemam.

VODENJAK: Pa nit sam te triput zvao, nit si mi na konju došao.Imaš li barem konja?

STRANAC: Nemam ni konja, pješice putujem.

VODENJAK: Putujem? Što je to putujem?Ja sam bijesan!Što ću s to- bom?

RUSALKA I: Oče, ja ga hoću za muža! Molim te!Plakat ću sto godi-

13

na, ako mi ga ne daš.

VODENJAK: Ne volim suze, dosta mi je vode!Dakle, svadba!

RUSALKE: Svadba! Svadba! Dugo nismo svadbovali! Zzzzzzzzzzz Imat ćemo svadbu svadbicu, za našu sestricu!Juuuhuu! Stavit će krunu!A mi vijence! Vijence od ruža!Ha, ha! Treba sve zvati! Ja ću! Ne, ja!Rusalka na drvesu!Pridi! Gremo, vodne deklice!

/Tri Rusalke skaču u vodu uz radosnu vrisku./

STRANAC: Čudno zbore...

RUSALKA I: Rijeke zbore sve ljudske jezike.Ali najradije riječni.Da!

VODENJAK: Ja sam zao, znaš. I moćan sam u tim vodama.Najveća moć ove rijeke sam.Znaš li otkud sam?

STRANAC: Ne znam, odista.

VODENJAK: Ni ja ne znam. Ili sam od prvog davljenika u ovoj rije- ci, ili od prve žrtve njoj žrtvovane.Ili od nečeg trećeg.

STRANAC: Gle, i ti si bio čovjek?!

VODENJAK: Bio? Šta je to bio? Sad sam rijeka, uvijek rijeka. Ljudima znadem i pomoći.Ali mi je draže utopiti ih! Samo im noge zapletem ovim svojim bičem!I dolje odvučem.To me veseli! Svejedno, svima uvijek dušu oduzmem.

STRANAC: Što će ti tolike ljudske duše?

VODENJAK: Ne znam. Istina, nemaš konja?

STRANAC: Nemam.Dugo je već kako Svijetom putujem.

14

VODENJAK: Meni su nekoć konje žrtvovali! Najbolje!Još im i če- lo medom namazali.Treba imati konja,Stranče!

/ Vodenjak skoči iznenadno u vodu. Rusalka I i Stranac sami.U daljini djevojačka pjesma i hihot./

STRANAC: Čuj, da li si me uzela za muža tek da bi me spasila, Ili....me moguće...voliš?

RUSALKA I: Voliš? Čovjeka? Uzela sam te zato što te hoću,da! Šta je to voliš? Odgovori sad!

STRANAC: Pa...ni ja ne znam.Nikad dosad nisam volio srcem. A sad, iznenadno, kao da...

RUSALKA I: Ha? Uzet ću ti srce, pa ću i ja znati šta je voliš!

STRANAC: Pa kako ću te onda voljeti?

RUSALKA I: A kako ću ja tebe?

STRANAC: Kazuj mi...draga moja, da li si i ti...utopljenica?Ili nemoj, ako te to...oprosti.

RUSALKA I: Ne sjećam se. Ne! To je, mislim, kad prije nisi bio rijeka, je li? A ja uvijek protičem, mlada i lijepa.Da.Tako.

STRANAC: Smijem li ti pomilovati te lijepe kose..?Ljepše su nego u bilo koje djevojke...

RUSALKA I: Djevojke? Silno mrzim djevojke! Da!One tako brzo prolaze!Kao da nisu ni bile! Ja ne prolazim.Nikad. Da. Pomiluj mi kose.

STRANAC: Mirišu po rijeci...Po tebi.

15

RUSALKA I: Da. Čuj kako pjevaju moje lude sestre, ha?! A ti, ti si samo moj! Moj!

STRANAC: Samo tvoj, a ti si rijeka. Odsad ću s tobom skupa proticati. I ulivat ćemo se u more.Vodna deklica.

RUSALKA I: Moj vodni mož. Sav kao od zlata.

STRANAC: A ti si prozračna i tajnovita, poput riječnog vira. Čuj, možda je ovo...ljubav?

RUSALKA I: Da li su ljudi izmislili to...ljubav?

STRANAC: Stare nam priče vele kako je nekad, davno,vrlo dav- no, zapravo ljubav izmislila ljude. Ali, kao da se to davno i zaboravilo.

RUSALKA I: Ali priče pamte. Hodi.

/ Skaču u vodu. Cvrčci. Daleka pa sve bliža riječna glazba./

16

S C E N A T R E Ć A

/Ovo je scena u podvodnom kristalnom dvoru Vodenih bića. Dakako da je treba riješiti u spomoću svjetlosti, stiliziranog pok- reta, plesa. Rusalka I ima krunu i modrozeleni veo. Vodenjak, krunu i bič. Rusalke sa vjencima na glavama.

I SLIKA

/Svadbeno kolo Rusalki./ PJESMA: Rusalka lijepa, Kraljevna, Kosa zelenih, Što momka je mnogog, Pod vodu odmamila, Zavolila ljudskog stvora!

Rusalka lijepa, Rusalka lijepa, Srce mu je zarobila, U duboke virove Riječne, U duboke virove Vječne, S njim je zaronila Rusalka lijepa, Nevjesta!

17

SLIKA II

/Vodenjak izvodi izmišljeni ritual vjenčanja.Svi su prisutni./

VODENJAK: Stranče od bijela Svijeta, Uzimaš li Ovu vodnu deklicu, Za svoju družicu?

STRANAC: Uzimam.

RUSALKA I: Ja ga hoću! I on je moj! Samo moj!

VODENJAK: I ona evo tebi Svoju ruku daje, Pa tecite skupa Dokle ova rijeka Protiče i traje!

VODENJAK I RUSALKE: Pa tecite skupa, Dokle vas nekad, Dokle vas nešto, Ne rastavi! Ili zemlja proguta, Ili nebesa zgrome! Dokle se u svjetlost Čistu, ne rastočite!

/Stranac i Rusalka I se poljube./

18

SLIKA III

/Stranac i Rusalka u nekom vodenom plesu./

RUSALKA I: Sad znam! Sad znam!

STRANAC: I ja sad znam, ljubavi moja...Ali...

RUSALKA I: Ali šta?

STRANAC: Nešto...evo tu. Vrati mi moje srce.Molim te.

RUSALKA I: Nikad ti ga neću vratiti! Ti si moj!

SLIKA IV

/Stranac odsutan, zamišljen. Rusalka s buketom bilja./

RUSALKA I: Što je tebi, vodni možu moj, zlatni? Voliš? Ja, da!

STRANAC: Ne znam. Tu me nešto...boli. Sanjam, prekriven tvojim kosama. Na tvojoj dragoj ruci spim. A san mi neke duge ceste. I kako sam tlima hodim...Sam

RUSALKA I: Ti si živ. I ti si ti. Nisi rijeka. Ali, ubit ću te! Pa staviti međ vodene trave, Da mi nikud ne odeš...

STRANAC: Ubij me onda.

19

RUSALKA I: Ljude je izmislila ljubav, Izmislila, pa zaboravila. Ja ću izmisliti tebe, Da nikad nikud ne odeš. Ti si moj! Čuješ li? Moj!

STRANAC: Hodi k meni, ljubavi moja jedina. Utješi me. Odagnaj ovu tešku tugu...

RUSALKA I: Tuga? Pokaži gdje je? Kakva je tuga?

STRANAC: Teška. Poput stijene kamene.

RUSALKA I: Od stijene vremenom biva Lagahni pijesak zlaćani, Smrvit ću je! Da!

/Grle se očajni, poput davljenika se grčevito držeći./

20

S C E N A Č E T V R T A

/Pećina nad rijekom. Ribar za svojim poslom na donjem kraju.Okolo njega Tilisun kojeg naravno ne primjećuju i ne čuju (osim Stranca). Nailazi Vidarica s košarom narova./

VIDARICA: Zar tu ribu loviš, Ribaru?

RIBAR: Moram. Ovdje je ima, čudo jedno. Vidi.

VIDARICA: Nije te strah?

RIBAR: Pa...jest pomalo. Ali glad ne pita.

TILISUN: Glad je valjda nešto ljudsko.To mene nije briga.

VIDARICA: Narova sam ubrala, gle! I svete knjige vele:»Nar liječi od zavisti i mržnje.» Pa ga zato vazda treba,zar ne?

RIBAR: Uh, neka me jeza prođe.Ko da je neko nevidljiv tu.

TILISUN: Ja sam to. Nevidljiv.Kuću čuvam, ali...

VIDARICA: I nikad mu tijelo ne pronađoše?

RIBAR: Jok. I ja sam s ljudima pretraživao.Nigdje ga nema.Odnije- la mutna Neretva, eto ti. Tražila svoje.

TILISUN: ...kad se ljeti zmija probudi, ona što zimi u temelju kuće spava, pa po kući i oko kuće hoda, i ja se malo odmorim.

VIDARICA: Jadni Stranac, duša mu se neće smiriti.

21

RIBAR: Jah, dosta je otad vode proteklo. A ti se zmija ne bojiš, gore uza stranu. Vele kako je ove godine zima blaga bila, nisu odbacivale svlaka.Tad su najljuće.

TILISUN: Neki mirno prođu i pored ljutice. Ako ne palaca, prija- telj ti je, pa je i ne ubijaj.

VIDARICA: Neće mene zmije, znaju me. Ali, od ugriza zmije i ujeda pauka, najbolja je petoprst- nica ili rutvica. Ko rukom odnijeto. A opet, čaj od zmijske mahovine vraća i jača pamćenje

TILISUN: Ova ti je ziher pojela bijelu zmiju.Onda se znaju sve lje kovite trave. Razaznaje govor bilja i životinja. Ili je s biljem što plavo cvate čarala. Ono ima magičnu i proročansku moć. Briga me, to su ljudske stvari.

RIBAR: A šta će mi pamćenje, šta to ja imam pamtiti?De ti ne pristaj mi na muku, ženo!Ima li koje travke da me podmladi i briga oslobodi, a?

VIDARICA: Od svega ima. Potopi se korijen velebilja, podulje odstoji, pa tu vodu piješ.Podmlađuje i brige zasigu- rno odnosi.

TILISUN: A obnoć, kad svi pozaspu, iziđe zmija i pjeva.

RIBAR: Odoh ja uz vodu. Nemoj šta zamjerit.

/Ribar odlazi. Vidarica pjevuši i nešto bere. Dolaze Djevojka III i Djevojka IV./

DJEVOJKA III: Hej, teto Vidarice, jasi li vidjela naše druge? Jesu li ovu- da prošle?

22

DJEVOJKA IV: E jesmo se ismijale, ko da smo se bunike najele!

VIDARICA: Naćiće se one, ne berite brige.A i kud bi?

DJEVOJKA III: Ma vidi, je l ono odjeća od Stranca utopljenika? Što su ga u čaršiji zvali Žuti?Neka mu je duši lako.

VIDARICA: Neka, dijete. Ne valja to dirati, nek stoji.

DJEVOJKA IV: Priča se kako su neki noću viđali nekakva bića gdje okolo njegove odjeće plešu i vesele se? Zamislite to!

DJEVOJKA III: Pu, pu, pu, gluho i daleko bilo. Vala, ti namjerno govo- riš svakakve grozote! Ne bi li me još više ustrašila!

DJEVOJKA IV: Srašivice, plašivice! Plačko, cmizdravice, cindravice!!! Svoje se sjene strašiš!

VIDARICA: Pa šta? Nek plešu i nek se vesele.Za sve ima mjesta. A i strah je za ljude, je l ovako?

TILISUN: Naravno da plešu tamo, vidio sam. To mene nije bri- ga. Imam ja kuću da čuvam. I zmiju. I na krovu gro- movnu travu zvanu čuvarkuća, protiv munje, groma, vatre, lopova...

VIDARICA: Od čuvarkuće sok uzmi i pij na šte srca.To ti je protiv straha najbolje.

DJEVOJKA IV: Je l da, tetice, da se valja na Jurijevo, prije zore, oma- hom umivati? Za ljepotu?

VIDARICA: Ih, valja se i vilinskom vodom...

23

DJEVOJKA III: Hajdmo kući. Samo što nije mrak pao. Sad se ranije smrkava!Hajdemo!

DJEVOJKA IV: Strašivice strašiva! Mraka se strašiš? Fuj!

TILISUN: Kad sunce zađe ne ubijaj zmiju, možeš ograisat učas. Ako si čovjek.

VIDARICA: Pa da se ide, djevojčice moje lijepe. Ipak noć ima svoje, zato je najbolje pod krov, domu svom se vra- tit.

DJEVOJKA IV: Pa pod jorgan planinom svog dragana usnit!

DJEVOJKA III: Srami se, besramnico! Šta to govoriš?

/Djevojke se smiju, otrče, Vidarica se vrati po košaru i gleda prema platou s odjećom gdje se polako pali svjetlo.Odlazi. Tilisun, kako mu se hoće, iščezne, ili promatra neko vrijeme./

/Svjetlost na platou pećine nad rijekom. Stranac sjedi pokraj svoje odjeće. Neka riječna glazba s ženskim vokalom. Iz vode izranja Rusalka I i prilazi mu./

RUSALKA I: Zašto tuguješ, dragi moj, zlatni? Svukud sam te pod vodom tražila, i u virovima, i u

A ti, vazda ovdje? Kam ti greš? Proč?

STRANAC: Svašta ti ja mogu naizmišljati, najdraža, ljubavi moja...

RUSALKA I: Ne to! Izmišljati, ne!

STRANAC: Duše mi moje, ne znam. Ne znam što me ovamo vuče.

RUSALKA I: Traži što god hoćeš! Tvoje je.

24

STRANAC: Uvijek si govorila da sam tvoj. Samo tvoj.

RUSALKA I: To, prije. Sad znam. Volim tebe, znaš.

STRANAC: Znam. I nikad ne sumnjaj, što god se zbivalo, da i ja volim tebe.Samo tebe.

RUSALKA I: To čini da sam tužna. Da moje vode rastu od suza kad plačem.A opake su tužne rijeke, mutne od suza, da!

STRANAC: Kod ljudi se veli: da se na ovom Svijetu uvijek rađaju Jedan čovjek i jedna žena, polovine jednog cijelog, lju- bavi. I traže se.Katkad i cijeli život.

RUSALKA I: Da li se oni nađu, oni, jedan i jedna u cijelom?

STRANAC: Rijetko. Ili nikad.Tako vele.

RUSALKA I: Zašto tako? Suze će zemlju preplaviti. Ničeg neće biti iznad voda. To nije dobro.

STRANAC: Ne znam. I ja se pitam.Osjećam da si to ti, ali...

RUSALKA: I ja, ali...Pitat ću oca Vodenjaka. On zna sve. On je tu još otkad je rijeka bila mlada.

STRANAC: Što čine mlade rijeke? Znam samo one drevne i dubo- ke kao tajne tajnovite i skrite ljudskom umu.

RUSALKA I: Luduju valjda. Ni ja ih ne poznam.Od drevne sam rije- ke.

/Rusalka I duhne u rog koji joj je za pasom. Izroni Vodenjak./

VODENJAK: Vodni mož i vodna deklica na suhu? Tu nešto nije kako bi imalo biti. Tu vonja na nevolju i tugu! A ja, taj vonj ne volim, ne!

25

RUSALKA I: Ti sve znaš, oče.

VODENJAK: Znam, pa što? Mogu reći, a i ne moram reći.Činim što mi se hoće! Znadem biti zao, a zlo ne bira,jasno?!

RUSALKA I: Oče, pa ti si Vodenjak ove rijeke! Pomozi, ti to mo- žeš. Znam da možeš!

VODENJAK: Mogu ako mi se hoće, ako se razljutim, bičem ću te! U najdublji vir ću te hitnuti i zarobiti! Sve je ovo u mojoj vlasti!

STRANAC: Silno se mučim, gospodaru od rijeke. Volim je, a ni- kako da se smirim uz nju. Tu me nešto razdire.

VODENJAK: Onda umri! O ove ću te stijene razbiti, i kraj!

/Zamahne da izvrši, Rusalka I ga spriječi./

RUSALKA I: Ne oče! Ne to! Presvisla bih da mu to učiniš!

VODENJAK: Presvisni, luda kćeri! Čovjek? I to čovjek koji ni ko- nja nema da mi žrtvuje!Hej, čovjek! Pa ni utopljenik on nije.Nije ništa on!

RUSALKA: Ja njega volim, eto! I on mene!A eto...

VODENJAK: Nije tvoje da voliš!A što vama fali je to da od iste vrste niste!Zemlja, zrak, voda, vatra, jedno su uz drugo! Ne spajaju se!

RUSALKA I: A ja sam rijeka, da.Onda, pusti ga neka ide u svoje ...gdje spada.Neka ide svojim putem.Neka živi.

26

STRANAC: Ne! Ne mogu!

RUSALKA I: Da! Moraš! Puštam te zato jer te volim.

VODENJAK: E, to ne može biti! Ili će piti vodu zaborava što je za- mrznena dobila magično lasnost pozabe!Tako će za- boraviti nas, i naš svijet vodeni!

RUSALKA I: To ne! Nikad!

VODENJAK: Ili ću mu oduzeti moć govora! Da ne može nikad i nikom o nama pričati!Biraj!

RUSALKA I: Neka onda bude nijem zavazda!

VODENJAK: Neka bude!

/Vodenjak mahne prema Strancu i nestane u vodi.Stranac pokuša- va nešto reći.Ne može.Pokušava zagrliti svoju voljenu, ona se iz- makne./

RUSALKA I: Nećeš me više nikad dotaći, dragi moj, zlatni. Nećeš me više nikad vidjeti.Tako je to.Nije uvijek lako bi- ti rijeka...Ali, ono si što jesi.

/Stranac je očajan. Ponovno ju pokušava doseći.Ona mu samo klizne iz ruku, nedotaknuta./

RUSALKA I: I nikad, nikad me nećeš moći zaboraviti!

/ Nestane u rijeci.Neka vrlo tužna riječna glazba.Nerazgovi- jetan ženski glas koji postaje sve tiši./

27

S C E N A P E T A

/ Prizor s početka. Tilisun na krovu.Kasnije dolazi Vidarica,pa Ribar. /

TILISUN: I eto tako to.Sve je isto. Moju kuću isprale kiše.Pa je sunce žestoko izbijelilo.Vjetri je opuhali. Čuvarkuća se po krovu širi. Ruža će ponovno procvasti.A ljudi..? Prolaze. Budu, pa ih više nema.Šta je mene briga za te stvorove?A psi me vide.Laju, zavijaju i odu.Neka odu.

/Vidarica sjedi pod Smokvom i prebire po košari s travom.Gleda Smokvu i nasloni se čelom na deblo./

VIDARICA: Umorna sam, Sestro. Daj mi malo od svoje divne sna- ge i moći, ljepoto moja... Umori se čovjek od života, i život od čovjeka,pa belaj. Zato treba da se pomognemo, zato i jesmo skupa ov- dje, je l tako? Topla si.Puna života.

RIBAR: To ti malo sama sa sobom popričaš?

VIDARICA: Jah, šta ću? Nego, šta veliš za ono, čovječe?

RIBAR: Prvo sam Ribar, pa čovjek. A šta ću ti reći, vidiš i sama. Muka živa.

VIDARICA: Svakakvih se čuda nagledah u ovom životu.Ali tako nešto...Da ti pamet stane.

28

RIBAR: Jah, utopio se Stranac zvani Žuti, u Neretvi.Ko ga je i tjero u nevrijeme da u vodu ulazi?

VIDARICA: A je l ga ko opomenuo?

RIBAR: Nije nikog ni pitao.Pa moraš rijeku poznavati,je l tako? Gdje su limani? Kako se desnom rukom pure razbijaju, da te kovitlac ne odvuče...

VIDARICA: Nisu to čista posla.

RIBAR: Ma kakvi! Tražili ga i tražili, da se ko čovjek sahrani. U zemlju.Odjeća mu na Pećini danima stajala.Njemu ni traga.I eto ti sad belaja!

TILISUN: Stare su to priče koliko i rijeka.Ali šta znaju ljudi?To se mene ne tiče.Mene se ova moja zmija,pod kućom, tiče.Da li da je ja budim ili da čekam da se sama...

VIDARICA: Čudo neko.Nije ni ljudskoj pameti dano da sve doku- či.

RIBAR: Ma kakvoj pameti?!Eto ti u neke, on, Stranac, u istoj odjeći, šeće ko s poslom čaršijom.I šuti ko zaliven. Pa ko je sad tu lud?

TILISUN: Ti si lud. Ljudi su uglavnom ludi.Sve treba pustiti da teče, kamo je naumilo...

VIDARICA: Žao mi ga je. Vidi se da ga boli.Da pamti, a ne može govoriti.Ko zna kad i šta može čovjeka strefiti.

29

RIBAR: Šta mi ga ima biti žao. Nek ide otkud je došao, ili kamo je pošao.Stranac.

VIDARICA: Svi smo mi stranci, osim ove rijeke. A i ko bi joj odolio? Ljepota koja protiče, hrani, krijepi, dušu veseli...

RIBAR: I ubija. Uzima svoje. A ako je do lijeka, liječi ga. Niko bolje od tebe,ženo.

VIDARICA: Bojim se da njemu nema lijeka. S otvorenim ranama još i mogu na kraj izići. Neven se i na bojištu stavlja na ot- vorene rane.I bokvica.Kantarion, isto.Divizma ili žuto- cvijet, i na zapuštene rane.Kunica, mehlem za rane...

RIBAR: Nešto ne vidjeh u njega rana.

TILISUN: Šta ti znaš o ranama, čovječe? Treba ih znati vidjeti i vi- dati.I posvukud u tih ljudi rana, i vidljivih i nevidljivih... To i zmije znaju zacijeliti. Šta me briga, mene rane ne dotiču...

VIDARICA: Te su i najgore, što se ne vide. Koliko znam, tatula ili suludnjača dobro dođe kod nevidljivih ili starih rana. List se malo propere dobrom rakijom i privije na bol- no mjesto.

RIBAR: Kužnjak? I kao lijek i kao otrov, je l tako?

VIDARICA: Baš tako. Ko i velebilje ili trava od bunila.Pssst...evo ga, dolazi.

30

/Dolazi Stranac, zvani u čaršiji Žuti. On se izmijenio.Blijed je i potišten. Zagleda se u Tilisuna./

TILISUN: Znam šta ti je i kako ti je, ništa mi ne moraš govorit.A i ne možeš, a?

STRANAC: (niječe.)

TILISUN: Šteta. Fino smo mi znali popričat. Dobro je katkad dati glasa od sebe, a i druge glasove čuti. Čuješ li barem?

STRANAC: (potvrđuje.)

TILISUN: Pa i to valja. Ne može se ni sve imati.Čuješ.A toliko se toga može čuti i na ovom Svijetu.Svrati nekad, ja ću go- vorit, ti slušaj.Pričat ću ti o zmijama...

/ Vidarica i Ribar, gledaju u čudu, jer oni Tilisuna niti vide niti čuju./

RIBAR: Vidi ga, u šta li se zablehnuo? U ukletu kući. Biće da je sašao s pameti.Ko da s nekim nevidljivim, da zlo ne ču- je, govori...

VIDARICA: Ne vidimo svi isto, neko više, neko manje. Tako ti je to. /Stavi pažljivo ruku na rame Stranca koji ih tek tad ugleda./ Jesi li gladan, sinko?Samo klimni, razumjet ćemo mi.

RIBAR: Ma nije. Mlinar ga hrani. I ljudi u čaršiji.

/Stranac niječe.Stavi ruku na srce i nakloni se Vidarici./

31

VIDARICA: Vidi, kako ga ni nevolja nije prozlila. Ne daj se zlu,i ogorčenosti, ljutnji.Sudbi se ne može umaći, a tebi, eto, sve ovo bilo valjda suđeno.

RIBAR: Hoćeš da ti ribe ispečem, a? Časkom ću ja... /Stranac niječe./ Vidi, razumije on. Možda i progovori...Neće. Imao je posla s rijekom, to je to.Šta ćeš, nek je živa glava.

VIDARICA: Pritrpi, šta se može. Ja ću tebi lijek od ariša spraviti, za hrabrost. A i od hrasta lužnjaka, da se i u nevolji nikad ne predaješ. Bilje je ljekovito, pomaže bespomoćnom.

TILISUN: I odmakni se od građevina. Da ti sjenku ne uzidaju, Vidim da si namjerio otići.

STRANAC: (potvrđuje i mahne mu.)

TLISUN: Pa onda, idi.Čvrsto tlima hodi, dosta su te Vile prono- sale. Najbolje, ako si čovjek, i umri ko čovjek.Nije ni to najgore.

/Stranac se nakloni Vidarici i Ribaru. Odlazi./

VIDARICA: Neka su ti laki puti, Stranče.Uz rijeku idi, čuvat će te. Evo ti i komadoć hrena, u džep stavi. Da te od zlih sila i bijesnih pasa čuva.

RIBAR: On to kao da ode. Ama vratit će se on, vidjet ćeš.

VIDARICA: Već vidim. Neće.

/Dolaze Djevojke II, III; i VI, pjevajući zadirkujući se./

32

RIBAR: Blago njima, mladost – ludost. Nema ih odšta glava za- bolit. Da mi se malko u mladost vratiti.

VIDARICA: Svako vrijeme nosi svoje breme, Ribaru.U mladosti bol puno jače boli. Nemaš se čime braniti.

RIBAR: Pa čim se to mi branimo?

VIDARICA: Životom koji smo proživili.Bolom koji smo odbolovali Gdje ste to bile, Djevojke?

DJEVOJKA II: Tetice, išle smo lavandu brati. Procvjetala.

DJEVOJKA III: Uh, i zamirisala. Da te smanta i sludi.

DJEVOJKA IV: Znam da valja, ali za što, pojma nemam. Ali ako valja valja je i ubrati, je l tako?

VIDARICA: Tako je, pametnice.Lavanda i njezin miris posebno za Djevojke valja. Čuva ih od zla i krijepi. Od djevojač- kih suza je i izrasla i spasila je od najveće nevolje onu što ih je na ovaj Svijet isplakala.Vazda ih nosite uzase. A ako koja nevolja naiđe, bježite u lavandina polja.

TILISUN: Ja više volim svoje čuvarkuće. S njima mogu i popri- čati, kad sam usamljen. Nalik su ružama,a nisu tako šutljive...

RIBAR: Oho, evo ribe! Hvala ti, rijeko! Vidarice, valja li ova voda za nešto, onako, ljekovito? Eto, život na njoj proživih, a malo znam.

VIDARICA: Sve za nešto valja, Ribaru...

33

DJEVOJKA III: E ja znam, za Jurijevo, prije svitanja, valja se omahom izmiti. Za ljepotu i zdravlje. A omaha ti je s kola mlini- ce, onaj vodeni prah Je l ovako, ne daj mi lagati?

RIBAR: Samo mi još ljepota fali, dijete.

/Djevojke se smiju.I Vidarica./

DJEVOJKA IV: Ne bi volio da si lijep? Ko Snce da blistaš?Da niko s te be pogled ne može skinuti? Ja bih to tako voljela!

VIDARICA: E, ludice, ko se ne zna s svojom ljepotom nositi, same mu nevolje pristižu. Ljepota je prolazna i opaka.

DJEVOJKA II: Jest, tako vele koji je nemaju.I koji su je godinama iz- gubili!Znam ja te priče. Od starih žena su krenule.

VIDARICA: One to najbolje i znaju. A što se voda tiče, ima ih: živih voda i mrtvaja, pa vo da zaborava,voda nenačetih, omaha, voda čudotvornih Pa voda nečistih i voda vilinskih...

DJEVOJKA: Koja je najbolja? Kazuj nam!

VIDARICA: Voda među zvonima. Kad crkvena zvona ne zvone? Između velikog četvrtka i velike subote.Tri put se tom vodom treba izmiti.Ima čudotvornu moć. Ljekovita je za oči, protiv bradavica i lišaja i krasti i pjega. Protiv groznice. Pa i kuge, gluho bilo...

/ Dotrči, usplahirena, Djevojka I./

DJEVOJKA I: Ljudi, ljudi, ode Stranac! Ode zavazda naš Žuti!Eto ode, zaprave!

34

DJEVOJKA III: Kako znaš? Vazdan po danu nekud hoda. A noći ta- mo oko Pećine.

DJEVOJKA II: Kako znaš kad ti nije mogao reći?

DJEVOJKA I: Srce mi je moje reklo, eto!

DJEVOJKA IV: Oho!A tajiš od svih da si se u Stranca zagledala,a?

RIBAR: Druge je on jade jadovao, i ženskog stvora ljubio.To ga je zamalo lude glave došlo.

TILISUN: Pa i neka je. Ne pita ljudsko srce.Briga mene, ali tako je to kod ljudi.

DJEVOJKA I: Pa i neka je.Sve su to priče, i to mi moje srce veli.

VIDARICA: Smiri se ti, dijete. Pusti to. Kud je otišao?

DJEVOJKA I: Pokraj naše kuće je otišao. Put sjevera, cestom. Ja pred njeg izišla, vode mu s izvora iznijela i ponudi- la.

DJEVOJKA IV: Je l uzeo, nevoljnik?

DJEVOJKA I: Napio se.Osmjehnuo.Naklonio, evo ovako. I ode.Sa- mo se jednom osvrnuo i mahnuo mi na pozdrav.

DJEVOJKA III: A šta ti? Jesi li mu odmahnula?

DJEVOJKA I: Jesam. I za njim vodu prolila.Tako i majka u nas, Kad ko na put krene.

VIDARICA: Eto zašto još voda valja,Ribaru.Prolije se za putni- kom, da mu budu lakši puti.

35

DJEVOJKA I: Otišao je uz Neretvu. Hoće li ga ona čuvati?

RIBAR: Ko bi to znao, ko koga čuva, ko kome zlo snuje. Na ovom smo evo Svijetu, a tako malo znamo o svemu što jest.

VIDARICA: I o svemu što nije.

TILISUN: E ja znam, ali što ću govorit. Nije me briga.

RIBAR: A rijeka teče i teče. I nije je briga za vrijeme i za nevrijeme.

DJEVOJKA I: I svejedno je lijepa. Najljepša.Samo je pogledaš, i neka te nova snaga i radost obuzmu. DJEVOJKA: Neretva ljepotica. Slutnica – zloslutnica.Radosnica. Čarobnica.

RIBAR: Onima što su uz rijeku, život daje. A uzima često, onom ko je ne poznaje. Nikad te ne stigle kletve, od Neretve.

TILISUN: Tako jest, i nije tako. Šta ljudi znaju?

VIDARICA: Davno nekad bilo je sve ovo. Zbivalo se, pa da se ne zaboravi.

DJEVOJKA I: Ali, ne razumijem? Mi smo, evo, sad!Danas.

DJEVOJKA IV: Ja, sigurno jesam. I dobro mi je tako.Uz moju eto takvu, rijeku Neretvu.

TILIUN: I ja jesam, iako nisam.I ova moja kuće koja se ne- će srušiti nikad.

36

VIDARICA: Davno nekad, velim. Bila je ova priča o Strancu.

DJEVOJKA III: Pa sad ode put sjevera. Maločas.

VIDARICA: Svi mi koji smo bili i od ove Rijeke pili, uvijek smo.I ribari, i vidarice.I bilje ljekovito, i boli. I stranci. I djevojke. Protičemo i u more ulivamo.

RIBAR: Tako... protiče Rijeka. I protiče život.

VIDARICA: Ali Rijeka ipak drugačije...

/Neka riječna glazba i pjesma djevojačka. K r a j. /

37