List Obrtničke škole, br. 12, godina XI, Split, travanj 2010.

Dragi naši! Drago nam je da ovaj, dvanaesti po redu, broj ZrcalaZrcala donosi puno zanimljivosti. Trudili smo se zabilježiti što više od onoga što radimo, razmišljamo, osjećamo… Možete primijetiti da broj stranica iz godine u godinu raste. Što to znači? Da nam se sve više toga događa ili da smo sve revniji u bilježenju? Prosudite sami. Njegujući svoje stalne rubrike, u ovom smo broju malo više pažnje posvetili jednoj od njih, rubrici Šalu na stranu. Vjerujemo da vam se to sviđa. Ali, ima nešto na što vam s posebnim oduševljenjem ukazujemo. Modni četverokut Ane Modni četverokut Ane ĆukĆuk, naše stalne suradnice i bivše učenice, u ovom je broju doživio preobrazbu upravo zahvaljujući samoj Ani. Naime, ona je do sada crtala i objašnjavala svoje modele haljina, no kako je protekloga ljeta sudjelovala s gotovim kreacijama na jednoj modnoj reviji, Modni četverokut Ane Ćuk Modni četverokut Ane Ćuk je zauzeo dvije stranice – pretposljednju i posljednju. Pogledajte kako su Anine haljine nosile njene prijateljice, pa ako vas zanima, pročitajte i kako su nastale. Ove godine je naša škola domaćin predstojećem Državnom natjecanju i smotri Državnom natjecanju i smotri radova učenika obuće i galanterije 2010.radova učenika obuće i galanterije 2010., pa je najava tog važnog događaja našla mjesto i na stranicama Zrcala.Zrcala. Zabilježili smo što se događalo na satovima razredne zajednice u školi, kako i gdje ih je sve moguće održati i, kako mogu biti zanimljivi. Rubrika Volontiranje je moj đirVolontiranje je moj đir otkriva nas u jednom drugom svjetlu – koliko smo spremni pomoći drugima. Ima još puno toga, pa čitajte. I, da ne zaboravimo, pridružite nam se. Imamo sjajnu ekipu, ali su nove snage uvijek dobrodošle.

Emanuela Blažević, 3. i

Impressum

Urednički kolegij: Ivanka Bilobrk, Jadranka Juraga, Vjeročka Milišić i Indira Žunić (nastavnice) i Emanuela Blažević (učenica);

Zrcalima Zrcalo ilustrirala: Anđela Laštre iz 2. c;

Odgovorna urednica: profesorica Jadranka Juraga

Tiskanje u TIPOARTU odobrio ravnatelj, profesor Ante Šitum

LIST OBRTNIČKE ŠKOLE, SPLIT, BR.12

U Hrvatskoj smo gladni istine kao kruha, a siti tračeva i tragedija koje donose mediji. Žutilo i crnilo dvije su osnovne boje žurnalizma kod nas. Mediji uvijek djeluju kao bijesni stampedo kad je riječ o privatnosti poznatih osoba ili glavnih likova tragičnih događaja, ali ih nema kad se dogodi nešto pozitivno, plemenito, ljudsko… Je li to zbog toga što baš žuti i crni sadržaji privlače čitatelje novina i TV gledatelje? Zanimaju li ljude baš takve teme? Sve mi se čini da je crni i žuti trend prisutan u medijima na svjetskoj razini, i da nije isključivo naša, domaća specijalnost. To crnilo i žutilo u novinama vrši pritisak na svako normalno biće, a pogotvo na nas tinejđere. Kome je u interesu da njegujemo loš ukus i preuzimamo društveno neprihvatljivo ponašanje, da ne naučimo razmišljati svojom glavom i povodimo se za lošim ljudskim vrijednostima? Sudeći po odgovorima koje smo dobili u našoj anketi, mediji bi se trebali zauzeti za kvalitetnije sadržaje, te odbaciti crnilo i žutilo u svojim dnevnim i tjednim programskim sadržajima.

Emanuela Blažević, 3.i - Protiv sam neukusnih sadržaja u medijima. Znam da za mnoge ljude novine i časopisi ne bi bili zanimljivi bez „žutila“ i „crnila“, a ja se zgrozim kad pročitam nešto takvo. (Nikolina Melvan, 1. c)

- Ljudi se previše opterećuju problemima koji ih se ne tiču, tuđim skandalima, i šokiraju se tragedijama bez potrebe, jer kad se nešto užasno već dogodilo, tu više nema pomoći. Ja sam za to da privatne probleme riješe ljudi koji ih imaju, a što se tiče „crnila“, mislim da je ljude nepotrebno šokirati i uznemiravati. (Marija Car, 2. e)

- Mediji se miješaju u privatni život ljudi, a to nije dobro. Nemaju na to pravo. Takvi kakvi su, bolje bi bilo da ih nema, jer bez njih bi život bio manje stresan. (Stipe Lončar, učenik Prometne škole)

- Previše je nevažnih sadržaja u medijima. Mislim da bi bilo dobro pisati o nečem dobrom što se događa, o postignućima i uspjesima mladih, o dobrim djelima kojih uvijek ima … Zar ne bi bilo zanimljivije čitati i slušati o tome nego kako je neka Simona ostavila nekog Antu, ili kako je neki dečko poubijao pola škole?! (Tina Čaljkušić, 3. e)

- Volio bih da se u medijima više piše i govori o sportu i sportašima. Naime, ne zanimaju me privatni životi sportaša nego ono što oni rade i postižu. Ni „crnila“ ne bi trebalo toliko biti, to zlo o kojemu se toliko piše, uopće ne koristi nikome. Nije potrebno. (Andrej Borčić, 2. b)

- Meni je zabavno čitati i „žuto“ i „crno“, i zato ja nemam ništa protiv takvih sadržaja u medijima. Jednostavno, zanimljivo mi je. (Katarina Čelebija, 1. c)

- Previše je i jednog i drugog. Vijesti na TV počinju crnom kronikom. Pa zar se ništa dobroga u ovoj zemlji ne događa? (Kristina Bakula, 4. b) - Ne vrti se cijeli svijet oko neukusnih situacija u kojima se nađu tzv. poznati, o kojima, najčešće ne bi ni

trebalo govoriti i pisati. Ne treba ni cijeli svijet znati kad se dogodi neka osobna ili obiteljska tragedija. Zašto se o tome govori javno? Da se ljudi mogu naslađivati tuđoj nevolji?! (Martina Vranković, 2. g)

- Ne volim što u medijima ima previše tih informacija koje me se uopće ne tiču. Nije mi zabavno čitati o nečijim skandalima ili tragedijama. (Nena Šećer, 1. c) - Ne volim čitati o tuđim problemima. Ne shvaćam kako novinari mogu ulaziti u tuđu intimnost. Netko se razvede, prevari ženu, i izađe na svim naslovnicama. Glupo! Više bih voljela da se piše o lijepim stvarima, da je netko nekome spasio život, i tako … Najradije bih ukinula sve medije, kad su takvi! (Jelena Balov, učenica Prometne škole)

- Ne zanima me tuđa privatnost, ali tko bi kupovao novine da se ne piše o tome kako su se neki rastavili ili poubijali?! (Mergime Hadžikadić, 1. c)

- „Žutila“ ima previše, a umjesto njega bilo bi bolje pisati o ljudima kojima je potrebna pomoć jer su sami i siromašni. Zanimljivije je čuti kako je netko nekome pomogao nego kako „Modni mačak“ traži asistenta. Što se „crnila“ tiče možda je i dobro, tu i tamo, pisati o tragičnim situacijama jer se tako može ljude upozoriti što im se sve može dogoditi. (Iris Bajić, 3. f)

- Volim znati što se događa s drugim ljudima; ne mogu protiv toga. Nađem se s prijateljicama, pa komentiramo, tračamo … Crna kronika me ne zanima, nije mi zabavno. (Anđela Smoje, studentica predškolskog odgoja) - „Crnilo“ me uopće ne zanima i mislim da toga ne bi trebalo ni biti u novinama, jer ljude boli kad im bližnji nastradaju i ne odgovara im kad se o tome govori u medijima. A, što se „žutila“ tiče, volim čitati svježe vijesti o poznatim ljudima. Naravno, ako su istinite. (Jelena Ivanović, 1.b)

- Ne zanima me ni jedno ni drugo; ni jesu li se Ante i Simona posvadili, a još manje kako je neki muž ubio ženu! (Matea Tomičić, učenica Ekonomsko-birotehničke škole-Split)

- Bilo bi bolje više pisati o dobrim ljudima nego o onima koji naprave nešto ružno pa osvanu u novinama. Mislim, da obilje loših informacija zapravo djeluje kao inspiracija za zlodjela. (Ivana Braović, 3. i)

- Svi mediji, od pisanih do elektronskih, obiluju sadržajima koji nikome ne koriste. Prostor se daje skandalima iz privatnog života tzv. poznatih, pričama o nasilnicima; ljude se šokira i šalje im se lažne poruke. Naravno, sve to da ne bi razmišljali o stvarnim, svakodnevnim problemima. (Jerko Marović, profesor)

Anketirale: Ivana Čule (1. b), Elizabeta Ćatić (1. b), Bruna Smoljanović (1. c) i Antonia Žmire (1. c)

Ubojstvo studenta: trećeosumnjićeni iznio obranu

Slavonski Brod: susjedi kamerama snimaju tuče

Trogir: zajedno pili, pa ga ubo nožemO

zaljski dvostruki ubojica osuđen na 38 godinaTa

lijan

okr

aden

na

Poljičk

oj c

esti

u Sp

litu

Victoria Beckham: ovisna o štiklama mora na operacR

eese Witherspoon pala na čari G

erarda L

ucija

Šer

bedž

ija: K

ći st

iže

u pr

oljeće

Maš

ta o

Fra

nki i

Sev

erin

i: zv

ijezd

a D

olin

e

Rumunjska princeza rodila u 61. godini

PRO ET CONTRAPRO ET CONTRA „žutilažutila“ i „crnilacrnila“ u medijimau medijima

zrcalo

4

LICE IZ NAŠE ŠKOLE: Dragana Ivović, profesorica tjelesne i zdravstvene kulture

U ZDRAVOM TIJELU U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUHZDRAV DUH

Čim ugledate profesoricu Ivović, odmah vam je jasno što predaje. U „tuti“, pravilnog koraka kojim „svladava“ školski prostor, unosi dah nečega što se odvija izvan škole, a opet nečeg neodvojivog od nje. Rijetko je s dnevnikom, ali je uvijek tu …

Zrc.: Kako vam izgleda radni dan?- Ako radim ujutro, odmah iza održane nastave dolazim u školu upisati satove i ocjene, a tako je i ako radim popodne. Administrativni dio posla, dakle, upisivanje sata i ocjena, nikad ne ostavljam za drugi dan.

Zrc.: Što očekujete od učenika kad je riječ o predmetu kojega predajete?- Očekujem da učenici vježbaju i zdravo žive danas, ali je još važnije da vježbaju i žive zdravo cijeli život. Pri tjelesnom vježbanju velika je mogućnost da osoba razvije pozitivne moralne osobine, odlučnost, smjelost, prisebnost, upornost, ustrajnost,

discipliniranost, inicijativnost, iskrenost, skromnost, životni optimizam, poštenje, kulturno ponašanje, humanost i pravilan odnos prema društvenoj sredini.

Zrc.: A što na sve to kažu učenici? Kakav je njihov odnos prema predmetu, tj., kakav je njihov stav?- Iz generacije u generaciju učenici sve manje vole taj predmet. Istina je, nemamo odgovarajuće uvjete za pravi rad. Nemamo dvoranu, a uvjeti u različitim, zakupljenim fi tness centrima, nisu primjereni. Kad je lijepo vrijeme, nastava se odvija na Marjanu. Voljela bih da učenici, koji Tjelesnu i zdravstvenu kulturu odaberu kao izborni predmet, mogu trenirati sport koji žele, ali to je nemoguće upravo zbog nedostatka potrebnih uvjeta.

Zrc.: Mislite li da bi ipak, uz sve to, mogli malo više voljeti Vaš predmet?- Pa, meni bi bilo drago da učenici vole moj predmet. Ne tražim previše; tražim da redovito pohađaju nastavu i da u okviru

svojih mogućnosti daju najviše od sebe. Nikada neću dati negativnu ocjenu učeniku koji nije u mogućnosti odraditi sve vježbe zbog fi zičkih ili zdravstvenih problema. Zrc.: Jeste li strogi?- Osobno mislim da nisam. To treba pitati učenike (smijeh). Možda za njih jesam stroga ako moju principijalnost drže strogoćom.

Zrc.: Što Vas najviše ljuti, a što raduje u poslu?

zrcalo

5

- Najviše me ljuti drskost, bezobrazluk, spremnost na svađu bez argumenata. Raduje me kada vidim zainteresiranost, ambicioznost. I kada vidim da učenici s mojih satova kući odu zadovoljni.

Zrc.: A u životu?- U životu me raduje lijepi dan, kad su mi djeca dobro. Veseli me kada sam odradila posao na vrijeme, to me čini zadovoljnom, ispunjenom. Ljuti me bezobrazluk, tužna sam kada vidim agresivnost, pogotovo bez razloga. Ljuti me srditost prema životinjama …

Zrc.: Jeste li zadovoljni poslom? Što biste mijenjali kad biste mogli?- Jedino bih voljela dobiti uvjete za rad, tj., prostor, kako bih svoj posao mogla odraditi s veseljem. Jer, pomalo deprimira kad se ne može u posao uložiti cjelokupno znanje koje se ima.

Zrc.: Volontirate u dječjem domu „Maestral“. Jeste li umorni?- Više sam umorna od profesionalnog posla nego od volontiranja. Taj rad me ispunjava, volim rad s djecom.

Zrc.: Stignete li sve napraviti? Je li Vam malo 24 h u danu za sve obveze?- Nemam vremena razmišljati mogu li stići. Jednostavno moram, to mi je obaveza.

Zrc.: Imate li prijatelje, ljude koje volite, kojima se možete povjeriti kad Vam je teško?- Naravno da imam.

Zrc.: Imate li djece?- Imam dvoje djece.

Zrc.: Čula sam da, jednostavno, obožavate životinje. Imate li kućnog ljubimca?- Imam psa, a kada sam kao dijete živjela s roditeljima, u kući smo imali ptice i mačke.

Zrc.: Što Vas tako privlači životinjama?- Od djetinjstva ih volim, roditelji su me tako odgajali, u ljubavi prema ljudima i prema životinjama, prema životu, općenito.

Zrc.: Jeste li sretna osoba?- Jesam.

Zrc.: Koji je Vaš životni motto?- Moj životni motto je: „Čini dobro i vratit će ti se dobro “ i „ Ne čini ono što ne želiš da tebi drugi čine“.

Razgovarala: Antonia Štrljić, 4. a Snimila: Marja Kuljiš, 3.h

zrcalo

6

Naš mali, ali zanimljiv štand, u prostoru od devet kvadratnih metara koji smo dijelili s osnovnom školoma iz Slatina, nudio je kozmetičke i pedikerske usluge. Svi smo bili odlično raspoloženi, što je toliko „ugrijalo“ atmosveru da su prolaznici sve više zastajkivali, a u nekim trenucima čekali i red za šminkanje i uređivanje noktiju. Zabilježili smo dojmove nekih od učenica, kozmetičarki i pedikerki, koje su sudjelovale na ovom, međunarodnom sajmu. „Ovo iskustvo mi je potvrdilo da nisam pogriješila kad sam odlučila, nakon mature, upisati se u ‘Profokus’, školu šminkanja u Zagrebu“, priča Ana Gojak, učenica 4. a, koja je na Sajmu provela drugi dan trajanja. „Našminkala sam dvije gospođe i jednu djevojčicu. Bile su zadovoljne. U školskom salonu šminkamo jedna drugu, a ovdje su to bile prave stranke. Nikada neću zaboraviti taj dan.“ „Manikirala sam i masirala. Sve su stranke bile zadovoljne, naročito masažom, jer svima je danas potrebno opustiti se“, opisuje svoje dojmove Jelena Bralić iz 2. d. „Bila sam zadovoljna sama sobom, a to su i drugi primijetili. I bilo mi je drago da sam učenica naše škole.“ „Šminkala sam prijateljicu, ali mi nije bilo svejedno što me gledaju prolaznici, posjetitelji sajma“, kaže Tina Gotovac iz 4. a. „Kasnije mi je bilo sasvim ugodno.

Dan mi je prošao u trenu. Dobili smo pohvalu da se za našim štandom najviše radilo, a najljepše od svega je to što novac prikupljen od ulaznica ide u humanitarne svrhe.“ „Naš štand je bio prekrasan, svi su ga gledali i dolazili k nama na šminkanje, masažu i manikir“, puna je hvale Petra Dimitrijević, učenica 2. d.

„Radili smo punom parom, klijenti su bili oduševljeni, rekli su da imamo elegantne pokrete i bilo im je nevjerojatno da neki od nas idu tek u drugi razred. Slikavali su nas, snimala nas je i Televizija… Ma, bilo je super; jako zanimljivo!“ „Kad mi je nastavnica rekla da našminkam jednu gospođu, počeli

su mi se znojiti dlanovi“, iznosi svoje iskustvo Nevena Dražić iz 4. a. „Pitala sam je kakvu bi šminku htjela, i kad smo se dogovorile, sve se odvijalo na obostrano zadovoljstvo. Nakon toga smo prijateljica i ja razgledale ponudu sajma; bilo je tu masažnih stolica, jacuzzija, nakita, prezentacija hotela, salona…Vidjela sam mnogo poznatih ljudi, ali stekla i nova

poznanstva. Drago mi je da sam sudjelovala na ovom sajmu.“ „Dok smo šminkale za našim štandom, rekli su nam da se na Sajmu održava modna revija frizura i haljina, i da možemo sudjelovati“, oduševljeno priča Luciana Omrčen iz 2. e. „Objasnili su nam koreografi ju i onda smo krenule jedna po jedna prema pisti, zajedno s jednim muškim modelom. Na pisti sam se odlično osjećala, bila sam potpuno opuštena.“ „Puno se toga lijepoga dogodilo na ovom sajmu“, kaže Doris Rosandić iz 2. e. „Šminkala sam, vidjela puno stvari i sudjelovala na modnoj reviji. Ta nedjelja, 22. studenoga 2009., bio je dan za pamćenje.“ Po povratku u školu, napravili smo plakat za Zidne novine.

Pripremile: Tanita Kusić i Antonia Strukan, 3. d

DANA ZA PAMĆENJEDANA ZA PAMĆENJETiramola o’ lipote ili Sajam ljepote i zdravlja održan 20. 21. i 22. studenog 2009. u splitskom hotelu LE MERIDIEN LAV3

zrcalo

7

ZAPAZILI SU NAS Bilo mi je pomalo neobično kad sam ušla u sajamsku halu, nepoznato i čudno. Nisam poznavala ni ostale dežurne učenice za našim štandom. A, onda, gospođa Đelalija me s njima upoznala pa smo sve zajedno otišle u razgledavanje. Bilo je tu štandova mnogih splitskih škola. Meni je naš bio jedan od najljepših. Nisam previše subjektivna, jer mnogo je ljudi pred njim zastalo i raspitivalo se o strukama u našoj školi. A tek koliku su pažnju privukle naše torbe i neseseri u izlogu! Mnogi su pitali jesu li na prodaju …

Lorita Kačić, 3. g

PREKRASNO ISKUSTVO Dobila sam zaduženje da s nastavnicama i nekoliko učenica sudjelujem u uređenju štanda naše škole. Dojmio me je veliki prostor, ljudi obučeni u odijela, mnogo stvari koje je trebalo unijeti u hale. Pomalo sam bila i zbunjena, ali kad su nas nastavnice zaposlile uređivanjem štanda, nisam imala vremena misliti ni o čemu drugom.

Nakon završenog posla, nisam znala gdje bih gledala. Naime, sajam je već bio uređen; moglo se vidjeti puno toga, od hrane, obuće, odjeće do alata i bagera. Za jednim štandom, jedna je gospođa iz Kaštela pokazivala izradu zlatoveza. Sjela sam do nje i promatrala je s velikim oduševljenjem, pitajući se mogu li i ja to naučiti. Za taj rad potrebno je puno vremena, i još više strpljenja.

Promatrala sam svaki njezin pokret. Za našim štandom bilo je

zanimljivo. Izrađivali smo krojeve za suknje. Posjetitelji su se zaustavljali i sa smiješkom promatrali ono što radimo. Bila sam ponosna da predstavljam svoju školu i da mogu reći da je sve što vide nastalo u njoj.

Bilo je ovo za mene prekrasno iskustvo. Radujem se sljedećem SASU.

Mia Jerkov, 2. f

MNOGO DIVNIH LJUDINaša je škola na ovogodišnjem

SASU odlučila najvećim dijelom predstaviti struku tekstila: ono što rade naši odjevni tehničari, krojači i galanteristi. U izlogu su bile tri lutke u kreacijama odjevnih tehničarki, i torbe i neseseri koje su izradili galanteristi.

Donijeli smo pribor i izrađivali krojeve za suknje. Vrijeme je brzo prolazilo, broj posjetitelja sve više povećavao a time i broj onih koje je privukao naš štand. Bili smo zanimljivi. Mnogi su se raspitivali o našoj školi i zanimanjima koja je u njoj moguće izučiti.

Na Sajmu je bilo puno lijepih stvari. Ali ono što je meni bilo puno važnije jest mogućnost upoznavanja učenika drugih škola, koji su se također predstavili svojim uradcima. Srela sam mnogo divnih ljudi i stekla nova prijateljstva. I dogodine bih tako.

Roberta Bužančić, 2. f

Snimila: Ana Fagarazzi, 2. h

Sa jam SASO

8

-U četrnaestoj godini, sašila sam sebi za malu maturu bluzu i suknju na „singerici“, od koje se moja majka, samouka krojačica, nije odvajala. U obitelji nas je bilo četrnaestero djece, bila sam najmlađa i u uz mamu učila šiti, nerijetko bih i svojim sestrama ponešto napravila. Bilo je to u mojem Šestanovcu, kao da tka riječi, izgovara gospođa Martinčević, članica Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske.

ZRC.: Kad ste počeli kreirati i šiti za modne revije? - Moji prvi javni radovi bile su tapiserije, trodimenzionalne i zidne s narodnim motivima. Proučavala sam tkanja, bodove i motive po svilajskim selima sedamdesetih godina, u vrijeme kad su oni polako nestajali, tkalja bilo sve manje… Sukanac je ustupio mjesto prekrivaču, kaban modernim kaputima, a ja sam detalje sa zobnica, i traverši, koristila kao asocijaciju kojom sam pričala priču tapiserijom. Od tapiserija sam počela šiti kapute i ostale odjevne predmete, koje i danas pokazujem na modnim revijama.

ZRC.: Ipak se prilagođavate današnjoj modi… - Naravno. Polako sam izlazila iz grubih tkanja i

prilagođavala se modi, ali uvijek s polazištem na hrvatskom folkloru. Nisam izrađivala samo replike originalnih nošnji nego i stilizacije prilagođene svakodnevnom nošenju.

ZRC.: Najdraža kreacija? - Od tkanja arara, kako se zove nekadašnja vreća za žito, napravila sam vjenčanice; naime tako zamišljam odjeću za vjenčanje pastira i pastirice prije sto godina.

ZRC.: Imali ste mnogo samostalnih modnih revija

i izložbi, sudjelovali na brojnim skupnim, izrađivali odjeću za mnoge kulturno-

umjetničke manifestacije, za što ste primili i mnoga društvena priznanja. Kako se osjećate dok Vaše modele nose

manekenke i manekeni? Jeste li zadovoljni?

- Imam lijep odnos s manekenkama i manekenima. Uvijek im prije izlaska na pistu kažem: „Dico moja, nosite moje trude, moje srce i moju dušu. Bit će onako kako vi to pokažete.“

ZRC.: Je li Vam bilo teško penjati se

stazama uspjeha? - Da, bilo je zahtjevno, jer u našoj je kulturi muškarac dominantan pa je ženi uvijek teže ostvariti ono što želi u poslu. Ali, meni je najviše pomogla moja ljubav prema onome što radim, što znači, odricanje od materijalnog. Radila sam, ne da bih zaradila, nego da bih mogla dalje raditi.

ZRC.: Vaša „Nostalgija“, kako se zvao krojački salon u Marmontovoj ulici, bila je mjesto gdje se išlo po odjeću „etno đira“, strani turisti su se fotografi rali pred ulaznim vratima… - Da, bilo je to mjesto gdje su ljudi mogli vidjeti i kako se nešto izrađuje, dolazili su po ideje, savjete koji materijal uzeti za određenu kreaciju, s pitanjima što u našoj narodnoj baštini znači pojedini simbol… Ta moja „Nostalgija“ odigrala je značajnu ulogu u ostvarenju moga poslanja,

Zrcalu u gostima Gospođa Božena Martinčević, tekstilna umjetnica:

NARODNA BAŠTINA UTKANA U ŽIVOT

Hrvatica – korišteni detalji s vezova nošnji svih naših krajeva

Vje

nčan

je p

astira i pastirice

zrcalo

9

a to je čuvanje i njegovanje našeg folklora. Cijeli bih svijet rukama obgrlila, ali najradije pijem na izvoru naše bogate narodne tradicije.

ZRC.: Našim proizvođačima tekstila ne cvjetaju ruže, sve je više uvozne robe, a u zanimanje krojača i odjevnog tehničara upisuje se sve manje učenika. Kako gledate na budućnost ove

struke? - Vrijeme neukusa i potrošačkog mentaliteta je doseglo vrhunac i balon mora puknuti. Vratit ćemo se svojim počecima. I, zato vam poručujem da radite, i date sve od sebe. Strpite se. Materijalna dobit od ovoga posla nije velika, ali je zato nemjerljiva ona duhovna i moralna. ZRC.: Što biste preporučili mla-

dima koji se namjeravaju baviti kreiranjem i šivanjem? - Savjetujem im da budu uporni i da se ne nadaju uspjehu preko noći. Samo rad i upornost mogu dovesti do pravog uspjeha. U karijeri ne treba bljesnuti, nego tra-jati.

Ivana Oštrić, 2. f

NAĐI SENe traži se oko sebe

ne potiskuj seimaj sebenađi se

možda u ljepoti slikau zalasku suncau rimama stiha

u oku psićapronađi se

u pjesmi jutrasvakog sutra.

Božena Martinčević

Asocijacija na folklor vrličkog kraja

Gospođa Božena Martinčević prva je prenije-la detalje s narodnih nošnji na uniforme mažoretkinja.

Izradila je verziju splitske nošnje precrtavši je s jedne grafi ka nastale 1815. godine.

Proljeće u Splitu

Kaput sa šubarom od bijca (biac se dobije na način da se sukno stavlja u vodu i prakljačom tuče po njemu)

zrcalo

10

„Prošlost za budućnost“ , naziv je kolekcije koju smo predstavili te večeri. Pozvali su nas iz KUD-a Podstrana da sudjelujemo u Danima kralja Artura, manifestaciji koju su oni organizirali. Prvašicama, kojima je ovo bio prvi nastup na manekenskoj pisti, bilo je malo nelagodno, ali je pljesak koji smo dobili, sve nas opustio. Naime, nije lako bilo ni četvrtašicama, koje su već koračale pred publikom. Nosile smo kreacije koje su izradile učenice naše škole uz pomoć nastavnica Tanje Jovanović, Gordane Kulić i Ivuše Muselin. Oduševile smo i neke ljude koji se već duže bave modom, ali i same organizatore priredbe koji su, na zahtjev publike, insistirali da nakon pokazane kolekcije izađemo ponovo na pozornicu. Iskustvo četvrtašica označilo je taj trenutak jednim od boljih u srednjoškolskom stažu.

Anamarija, Antonela, Ivana, Kristina, Marija, Petra, Tea, Tina

Snimila: Ana Fagarazzi, 2. h

Krojačice i odjevne tehničarke na modnoj reviji u hotelu LE MERIDIEN LAV, 29. studenog 2009.

Pljesak koji opuštaPljesak koji opušta

zrcalo

11

-Kad sam završila os-novnu školu razmišljala sam o dvije sred-nje škole, ekomskoj i obrtničkoj, kaže Ivana. Prevagnula je ova dru-ga, za kozmetičarku. Mislila sam da se u tom zanimanju uči samo šminkati, međutim, za vrijeme školovanja ot-krila sam da je kozme-tika puno više od toga. Zavoljela sam masažu i to radim od prvog raz-reda. I, mislim da mi jako dobro ide. Predi-vno mi je dok masiram,

jer osjećam da tako pomažem ljudima da se opuste.Za Ivanu profesori kažu da nije samo talentirana za svoju struku nego da je i jako marljiva… -Valjda je tako. Imam radne navike zahvaljujući svojim roditeljima, koji su me tome podučili, ali je veliku ulogu imala moja „šefi ca“, gospođa Mirjana Jurko, iz kozmetičkog salona „Spalatina“, gdje od prvog razreda obavljam praktičnu nastavu. Ona me je naučila kako se odnositi prema klijentima i kako raditi. A pri tom je najvažnije?-U svemu tome je najvažnija pristojnost i kultura. Klijent mora os-jetiti da je dobrodošao i da mu bude ugodno u salonu. Mora se opustiti, i u tim situacijama mi mu pokazujemo da imamo razumi-jevanja za njegove potrebe i moguće probleme. Ivana je vrlo dobra učenica a najviše voli…-Praktičnu nastavu i predmete vezane uz struku.Slobodno vrijeme? -Provodim ga sa svojim prijateljicama.Planovi za bližu i dalju budućnost?-Kao prvo, mislim ostati u ovom poslu i nadam se da će moje prvo radno mjesto biti u salonu u kojemu vršim praksu. Imam namjeru upisati Višu školu za terapeute, a u slučaju da ne uspijem, usavr-šavat ću se u svojoj struci za wellness masažu, kao vizašist itd. A volontiranje? Čujem da želiš na edukaciju za volontera…-Da, volim volontirati, a najviše volim raditi s malom djecom. To mi je san od malih nogu: pomoći i dati ljubav onima koji je nemaju a toliko je trebaju.Hoće li biti vremena?-Bez obzira na ubrzani tempo življenja, uvijek se može naći vre-mena za pomoći drugima.Uskoro ćeš maturirati. Što misliš o našoj školi?-Mislim da naša škola nije cijenjena koliko zaslužuje. Ljudi nisu svjesni koliko u njoj ima kreativnih zanimanja, od kojih se može dobro, dobro živjeti… Iz nje izađe mnogo mladih talenata u svojoj struci. Jedino što bi trebalo još uvesti, jest više sati praktične nas-tave, pa bi se više toga naučilo u struci. No, u svakom poslu treba ljubavi i predanosti, pa uspjeh ne može izostati.

Predstavljamo nadarene - dvije Ivane-U petom raz-redu osnovne škole počela sam razmišljati o modi, i poželjela biti modni kre-ator, priča Iva-na. Uvijek sam voljela crtati, a sad volim kreirati modele.

Talentirana i vrijedna?-Vrijedna jesam, a talentirana…, neka drugi govo-re. Radne navike stekla sam u roditeljskom domu, ali i u Ženskom đačkom domu, gdje stanujem već drugu godi-nu.

Odakle si?-Iz Blizne kod Trogira.

Kako je u Domu?-Dobro je! Nikad dosadno! Učlanjena sam u likovnu sek-ciju, sekciju za ručni rad, a uz to imam i pretplatu za Hr-vatsko narodno kazalište.

Kad odlaziš kući?-Živim za petak! Volim doći doma, svojima… Pomažem roditeljima i družim se s prijateljima. Vrijeme prođe u trenu.

Kakav si učenik?-Prolazim s odličnim. Nije teško koliko se čini.

Koji su Ti predmeti najdraži? -Konstrukcija odjeće i praktična nastava.

Što misliš o našoj školi?-Škola je dobra, iako mnogi izvan nje tako ne misle. Gle-daju je s visoka. Potpuno neopravdano. Zašto bi svi tre-bali u gimnaziju, grafi čku…?

Je li ovo struka Tvoga života?-Da! Nadam se da ću se nakon mature upisati na Tehnološki fakultet u Zagrebu, smjer- modni dizajn.

Interesi izvan struke?-Volim čitati znanstvenu fantastiku, slušati glazbu, najviše domaću, RNB i narodnu, ali ne baš sve.

Razgovarala Antonia Žmire (1.c)

Ivana Oštrić, iz 2.f, buduća odjevna tehničarka:NA NAŠU ŠKOLU GLEDAJU S VISOKA

Ivana Mikulić, iz 4.a, buduća kozmetičarka:

STRUKA JE MOJA LJUBAV

zrcalo

12

Luka Livaja, 2. h, fotograf, želi postati sportaš svjetskoga glasa, ali i uspješno se baviti fotografi jom…

Zrc.: Kad si se počeo baviti veslanjem?- Prije šest godina.

Zrc.: Zašto? - Nisam htio provoditi slobodno vrijeme samo vani, htio sam biti aktivan u nekom sportu.

Zrc.: U kojem si klubu?- U „Gusaru“.

Zrc.: Veslaš li sam ili grupno? - Veslam sam, tj. u skifu, ali i u dvojcu, četvercu i osmercu.

Zrc.: Kako ti je najdraže?- U dvojcu. Manje je problema na tako malo mjesta.

Zrc.: Jesi li uspješan?- Na dosadašnjim natjecanjima sam bio odličan.

Zrc.: Kad i koliko treniraš?- Više-manje treniram svim danima. Treninzi počinju u 6 sati ujutro, tamo budemo do 10 ili 11 sati. Popodnevni treninzi počinju u 16 sati i traju do 19 ili 20 sati. Nekad treniramo na suhome, nekad u vodi.Zrc.: Kako trenirate na suhome? - Vježbamo u teretani i trčimo po Marjanu.

Zrc.: Je li Ti teško ustati tako rano, pa otići na jutarnji trening?- Navikao sam

Zrc.: Kakvi su treneri?- Prvoklasni.

Zrc.: Zašto?- Traže od nas disciplinu, i da damo sve od sebe u okviru svojih mogućnosti.Očekuju od nas kolegijalnost, da svi budemo tim.

Zrc.: Na kojim si natjecanjima sudjelovao? - Sudjelovao sam šest puta na svih šest regionalnih natjecanja, koliko ih ima u Dalmaciji, tri puta na Međunarodnom i tri puta na Državnom.

Zrc.: Najdraže natjecanje?- Međunarodno natjecanje u Zagrebu 2009. Ondje sam osvojio srebrenu medalju u dvojcu i jednu u četvercu. Zrc.: Ono kojega se nerado sjećaš?- U Dubrovniku… Nismo imali dobre uvjete. Bili smo nespremni, valovi su nas nosili i pala nam je koncentracija, a nismo očekivali ni onako jake protivnike. Bili su stariji i spremniji.

Zrc.: Kako se osjećaš dok veslaš?- Osjećam svoju punu psihičku i fi zičku snagu, ravnotežu u samome sebi. I, to je jedan prekrasan osjećaj.

Zrc.: Ambicije?- Sudjelovati na svjetskim natjecanjima. Svoj život vidim u sportu, kao veslač.

Zrc.: A fotografi ja?- I fotografi ja je, uz veslanje, također moja budućnost. Već sada snimam za potrebe kluba, ovjekovječujem naše sportske trenutke…

Razgovarala: Nikolina Kapitanović, 1. f

VESLAČ S FOTOAPARATOM

zrcalo

13

Ana Viljevac, naša bivša učenica (maturirala u lipnju prošle godine), našla se na drugom mjestu liste najboljih učenika u Dalmaciji 2009 godine. Ova krojačica iz prošlogodišnjeg 3. g, uključila se u proces obrazovanja odraslih u našoj školi; želi biti odjevna tehničarka.

- Kad sam se upisivala u ovu školu, imala sam dovoljan broj bodova za upis u odjevne tehničare, ali sam htjela u krojače, priča za Zrcalo Ana. I nisam požalila. Htjela sam steći više prakse u struci, i to sam ostvarila.

Ana je sve tri godine bila odličan učenik. - U prvom razredu prosjek mi je bio 4, 6, a u

drugom i trećem 5, 0. Neopravdanih izostanaka nije bilo. Na maturi sam bila oslobođena pisanja zadaće iz Hrvatskog. Maturirala sam s odličnim. Moj ženski sako bio je pohvaljen.

Najdraži nastavni predmeti bili su Hrvatski, Estetika, Konstrukcija, naročito Konstrukcija…

- Prekrasan je doživljaj kad od dva metra materijala nastane nešto što ima svoj oblik, svoju funkciju… Veselim se dodatnom znanju. Jako volim šiti.

Jako volim šiti Druga među najboljima, Ana Viljevac

zrcalo

14

Marin Domić, rodom iz obližnjih Slatina na Čiovu, osnovao je 1860. godine u Splitu tvrtku pod nazivom Parna bojadisaona, Praona i Kemična čistionica M. Domić-Split. Ali, ovaj poduzetnik nije se bavio samo djelatnošću nevedenom u nazivu njegove fi rme; ondje se štavilo i oblikovalo kožu, izrađivalo šešire, kape i dugmad, te prodavalo boje, kemikalije, destiliranu vodu i kiselinu. Bila je to, u to vrijeme, jedina tvrtka takve vrsti u Dalmaciji. U reklamnom oglasu objavljenom u Novom dobu 18. lipnja 1926. godine, napisano je da se ovdje kemijski čisti na suho. Iz toga vremena, u istom dnevnom listu, nalazimo i reklamu ilustriranu grbom na kojemu je napisano Tvornica kapa i šešira Split. Vlasnik je, također, Domić. Posao se očito razgranao. No, po prirodnom zakonu, došlo je do smjene generacija, pa je Marina u poslu naslijedio njegov sin, Josip Domić.

Osim u tvrtci Domić, Splićani su u to vrijeme kape i šešire mogli izabrati, ili naručiti, u još dvjema radionama u kojima se izrađivalo kape, uz koje su postojale još dvadeset i dvije prodavaone galanterijskih proizvoda, te osam dućana u kojima se prodavalo šešire i kape za žene i muškarce. Bilo je to zlatno vrijeme obrta. Prema podacima obrtnih zadruga, 1930. godine, ovdje je djelovalo 40 krojača i krojačica, 9 modistica, 44 brijača i vlasuljara, 9 fotografa, 43 cipelara, 3 papučara, 6 optičara uz 780 trgovačkih radnji… U gradu koji je imao tridesetak tisuća stanovnika. Josip Domić je, uz pomoć četrdeset zaposlenih radnika, u zgradi na samom uglu između današnje Petrove i Zvonimirove ulice, uspješno vodio posao do uoči početka drugog svjetskog rata, kad je radi širenja ulice (ondašnjeg Trumbučca a današnje ulice kralja Zvonimira), kuća s tvorničkim pogonom srušena.

Dobili su Domići od općinskih vlasti lokaciju za podizanje nove zgrade i u njoj su obavljali svoju djelatnost. U tadašnjoj Tartaglijinoj ulici, današnjoj Zvonimirovoj, tvrtka je uspješno poslovala sve do ratnog bombardiranja 1944. godine. Poslijeratnih godina na čelo tvrtke došao je Božidar Domić, sin već pokojnog Josipa. Tradicija dobrog poslovanja nastavljena je i u novim uvjetima, ali dotrajala i popravljana tvornička postrojenja nisu izdržala u konkurenciji s okolnim, novim tehničkim dostignućima, pa se obimna i raznovrsna djelatnost tvrtke najprije smanjila, a onda i ugasila. Božidar Domić-Darko, zapaženi obrtnik, osnovao je u Splitu kino-klub 1950. godine. I, dok na mjestu zgrade u kojoj je djelovala tvrtka Domić, ubrzano raste hotelsko zdanje, pravedno je spomenuti ovu trojicu obrtnika, koji su obilježili kvalitet življenja generacijama Splićana.

Tri generacije zaslužnih Domića

Prelistavamo stranice povijesti obrta u Dalmaciji

zrcalo

15

U organizaciji aktiva nastavnika tekstilne struke, u Obrtničkoj školi, održano je početkom ove školske

godine predavanje s radionicom na temu zlatoveza. Gospođa Mirjana Ojdenić, pokazala je izradu ovog ručnog rada onakvog kakvog već dvije stotine godina možemo vidjeti na splitskoj, trogirskoj i kaštelanskoj nošnji. Zlatovez se kod nas izrađuje od trinaestog stoljeća i može ga se vidjeti u sakralnim i svjetovnim prostorima. Jedan zapis u zlatovezu, iz toga stoljeća, čuva se u Dubrovniku. Ima izgleda, kaže gospođa Ojdenić, da se u Kaštelima oživi i obogati tradiciju izrade zlatoveza o kojemu se, čini se, do sada prilično malo znalo.

Predmeti ukrašeni zlatovezom, marame, berte, pregače, pojasevi, vrlo su lijepi i skupocjeni, ne samo zbog zlatnog konca, koji se koristi, nego i zbog neminovne preciznosti i potrebnog vremena koje ovakav rad iziskuje.

Ovom prilikom, svoje je radove pokazala i gospođa Liposava Kuštović, profesorica tekstilne tehnologije iz Srednje strukovne škole–Šibenik. Ona precrtava i izrađuje odjeću ljudi šibenskoga kraja od prije nekoliko stoljeća, i bilo je zanimljivo vidjeti kape kakve su nosili muškarci različite dobi, porijekla i statusa u prošlosti.

Ovo je jedan u nizu skupova tekstilaca Obrtničke škole. Na okupu su se našli nastavnici tekstilne struke iz četiri županije: dubrovačko–

neretvanske, splitsko–dalmatinske, šibensko– kninske i zadarske. Nastavnici tekstilne struke pokušavaju povezati svoje nastavne programe s proizvodnim procesima, pa su ovom prilikom ugostili gospođu Nadu Šundov, direktoricu proizvodnje u splitskom NIRSU. Ona je rekla kako je komunikacija između škole i poduzetnika nužna jer se u školi stvara novi tekstilni kadar pa, osim primanja učenika na praksu u NIRSU, postoji i mogućnost stipendiranja. Za mnoge će učenike, za pretpostaviti je, to biti pravi izazov.

ZAHTJEVNO I LIJEPO: ZLATOVEZ

KALOS KAI AGATHOS, kažu Stari Grci; za Stare Latine je to MENS SANA IN CORPORE SANO, a mi, jedno i drugo, prevodimo: ZDRAV DUH U ZDRAVOM TIJELU. Ovako su svoju izložbu crno-bijelih aktova ženskih i muških tijela protekloga ljeta (otvorenu od 8. lipnja do 8. srpnja) naslovili Nikola Brboleža i Milan Šabić. Tjedan dana prije otvorenja izložbe u našu je školu stigla pozivnica. Donio ju je prvi dio ovog autorskog dvojca, Nikola Brboleža, bivši učenik naše škole, fotograf, koji je maturirao prije pet godina. Izložbu je pred brojnim posjetiteljima otvorio Feđa Klarić, fotoreporter „Slobodne Dalmacije.“ Događaj je zabilježen i u „FOTO magu“, a mi smo za naše Zrcalo pitali Nikolu što je sve radio od završetka srednje škole.

„Godinu dana sam radio kao fotoreporter ‘Slobodne’, honorarno, a sada sam stalno zaposlen u tvrtci koja se bavi profesionalnom fotografi jom za potrebe marketinga i grafi čke djelatnosti, STUDIO BLAGEC,“ rekao nam je Nikola, čiji djed i otac, također vole svijet gledati kroz objektiv, pa ni njihova imena, Ante i Igor, nisu nepoznata onima koje zanima dobra fotografi ja. Nikola Brboleža je u svom učeničkom stažu bio aktivni suradnik Zrcala; potpisao je mnoge fotografi je i izradio više naslovnica. Njegovi nas uspjesi vesele i želimo mu uspjeh u istraživanju mogućnosti izražavanja u ovoj vrsti umjetnosti.

Snimila: Jelena Popić

Nikola Brboleža i Milan Šabić izložili su fotografi je aktova u splitskoj caffe galeriji „Ave“

KALOS KAI AGATHOS

zrcalo

16

Ružica Vrdoljak, 1. i.:

Zanimljivo i zahtjevno- Dolazim iz OŠ ‘’Mejaši’’, bila sam

vrlo dobar učenik te sam zadovoljna što sam se mogla upisati u optičare. Uvijek me zanimalo kako se rade naočale, i sve vezano uz to, pa je moja čvrsta odluka bila upis u Obrtničku školu, smjer Tehničar za očnu optiku.

Eh, pa moj prvi susret s praktičnim radom je bio malo čudan, zapravo, imala sam dojam da je sve to jako zahtjevno i teško, ali se s vremenom navikne na strojeve, alate i rad. Prvo što smo napravili, tj. započeli raditi, je bilo kidanje i brušenje prozorskog stakla i lijepljenje okvira za naočale. Sad, u ovom trenutku, sve me to zanima i oduševljava. Zahtjevno jest, ali je i zanimljivo.

Moj prvi susret s praktičnim radom

Ana Skelin 1. i.:

Krenulo je- Kad sam prvi put ušla u Praktikum

za naočalnu optiku, bila sam začuđena i pomalo uzbuđena kad sam ugledala sve one razne strojeve i alate, najviše zbog toga što jednostavno nisam znala što ću raditi, kako se ponašati s tim… Mislila sam da se neću moći naviknuti na sve to. Ali, nakon drugog puta mi se već počelo dopadati i znala sam se gotovo svime služiti. Krenulo je.

Inače, osnovnu sam školu završila s vrlo dobrim uspjehom i želja mi je bila upisati se u ovu struku. Mislim da nisam pogriješila i nadam se da ću jednoga dana biti uspješna optičarka.

Zabilježila: Emanuela Blažević, 3.i

zrcalo

17

S gospođom Suzanom Židić, našom nastavnicom praktične nastave, otišli smo u Gradsku knjižnicu Marko Marulić praktično predstaviti maske za lice marke BARUKCIC. Ondje smo saznali da je tvrtku BARUKCIC 1961. godine osnovao inženjer Jure Barukčić u Ecuadoru, da ona proizvodi kozmetiku od prirodnih sastojaka, koju su stvarale ekipe biologa, liječnika i domorodaca istočnog Ecuadora koristeći biljke Amazonije, jedinstvene u svijetu. U tom kraju te biljke koriste ne samo u estetici nego i u prirodnoj medicini. Nanosili smo peloidne maske. Naziv potječe od grčke riječi pelodi, što znači blato. Blato koje smo mi koristili predstavlja posebnu supstancu dobivenu iz zemlje na vulkanskim područjima, na predjelima na kojima ima puno izvora vode, iz Mrtvog mora…, koju se miješa s vodom u omjeru 1:2, i vrlo je bogata mineralima. Ima upijajuća svojstva, podiže temperaturu kože, poboljšava cirkulaciju i odstranjuje otpadne tvari. Osim što se primjenjuje u kozmetici u obliku maske za njegu kože, koristi se i u medicinske svrhe u oblozima i kupkama pri tretiranju upalnih procesa (kod reume i artritisa) i kožnih problema. Peloidnu masku se može napraviti i od krede, gline i mulja, naravno, miješajući ih s vodom.

U prezentaciji sudjelovale učenice 2. e i 4. aSnimila Joana Bilopavlović, 4. a

Sudjelovali smo u prezentaciji proizvoda kozmetičke tvrtke pod imenom CASA BARUKCIC, u studenom 2009.

ZA ZA

LJEPOTULJEPOTU

zrcalo

18

Pozivi za KRUG bili su nalijepljeni na staklo panoa na ko-jemu su Zidne novine. Trebalo se potpisati ondje gdje vas je najviše vuklo. Naime, učenici svih naših zanimanja pozi-vali su jedni druge da im pokažu što rade, a oni, ako hoće, neka nešto od toga nauče. Sve je to smislila profesorica Divna Jović: „Krug je osmišljen s ciljem da nadareni i vrijedni učenici u obliku radionica pokažu drugima što rade i da potaknu zainteresirane da se i sami time bave u slobod-no vrijeme. Zašto naziv KRUG? Krug je simbol suradnje i upućenosti jednih na druge, jedna lijepa komunikacija ka-kve, nažalost, ima sve manje.“ I tako sam ja otišla vidjeti radionicu najavljenu u Pedikerskom salonu. Petra, Mia, Anamaria i Dea, pedi-kerke iz 2. d, sjedile su za stolom punom lakova, turpija, pečata, kistova, šablona, šljokica…, i pokazivale Ivani, Ani i Rinu kako oslikati nokte. Ivana i Ana su odjevne tehničar-ke iz 3. f, a Rino je frizer iz 1. a. Dakle, ono što sam ja zapamtila bilo je da nokte treba najprije oblikovati a zatim polirati, kako ne bi bilo ne-ravnina. Nakon toga se stavlja podlak, koji daje sjaj nokti-ma, a onda slijedi lakiranje i oslikavanje, koje se radi samo na dugim noktima. Oni kraći, dobiju pečat u obliku cvjetića ili leptira… I, pokoju šljokicu. Sasvim lijepo! Nakon oslikavanja nokte se premaže bezbojnim lakom kako bi se sve to dobro učvrstilo. Dok rade, objašnjavaju Ani, Ivani i Rinu, ali odgovaraju i na moja pitanja. Kažu da to uopće nije teško ni naučiti ni raditi, samo treba biti zainteresiran. Na ovoj radionici „polaznici“ su samo gledali i slušali, na sljedećoj će pokušati i sami oslikati nečije nok-te. Blago njima!

Ivana Oštrić, 2. f

RAZMJENA ZNANJARAZMJENA ZNANJAKRUG

zrcalo

19

11 Ukupno sedam učenica frizerki sudjelovalo je ove godine na Međužupanijskom natjecanju. U Srednjoj školi „Brač“, u Supetru, koja je bila domaćin ove tradicionalne manifestacije, okušale su se u friziranju lutaka učenice iz Imotskog, Makarske, Splita i Supetra. Pet učenica je izrađivalo žensku frizuru, dvije mušku. Našu su školu predstavljale Sonja Despotović i Anamaria Marović iz 3. c, natječući se u izradi ženskih frizura. Na predstojeće, Državno natjecanje u Županji, 29. travnja, otputovat će Sonja Despotović. „Osvojila sam 90 bodova s dnevnom i večernjom frizurom, i tako zauzela prvo mjesto“, priča Sonja.

Radilo se na lutkama, na trobojnoj kosi: smeđoj, crvenoj i bijeloj. „Donji, duži dio kose počešljala sam u riblju kost, a gornji, kraći dio, isfenirala prema

vani i tako za 35 minuta izradila dnevnu frizuru. Večernja je bila gotova za 40 minuta; bila je to ekstravagantna frizura s velikim ljubičastim ukrasom. Ukras smo napravili prethodno, gospođa Meri Ćudina, koja me je pripremala za natjecanje, i ja, od perlica u obliku školjki koje smo nizali i od njih

oblikovali cvijet“, opisuje frizure Sonja. Na pitanje bi li radije frizirala živi model nego lutku, ona odgovara:

„Lakše bi bilo oblikovati pravu kosu nego umjetnu. S druge strane, beba ne može reći da je čupate dok je češljate… Lijepo smo je našminkali, stavili joj naušnice i stilizirali gornji dio haljine. Bila je

prekrasna.“ Inače, natjecatelji su imali i pismenu provjeru znanja iz Poznavanja materijala, Tehnoloških vježbi,

Dermatologije, Vlasuljarstva i Matematike. Sonja Despotović je, s 40, 5 bodova, bila druga, i kaže da je bilo jako zahtjevnih pitanja. Želimo joj uspjeh u Županji!

SONJA JE PRVAMeđužupanijsko natjecanje učenika frizera, 19. veljače 2010. u Supetru

zrcalo

20

Nekad sam se veselila vikendu. Zadnje tri godine, dan kojemu se posebno radujem je utorak. Svaki drugi. Utorkom, onog tjedna kad je Antoniji (Štrljić) i meni nastava ujutro, odlazim u „Maestral“, dom za djecu (od novorođenčadi do adolescenata). Pred ulazom, najkasnije u pet manje pet, nalazimo se mi četiri: dvije profesorice i dvije učenice; profesorice su Dragana Ivović i Jadranka Juraga, učenice- Antonia i ja. Profesorica Juraga nam je na početku rekla: Dobro je doći malo ranije i zajedno ući, pa da u pet počnemo raditi. I tako je to postalo pravilo. U sobi za dnevni boravak malih predškolaca, sjedimo s dječicom u krugu i pričamo, pjevamo, družimo se na engleskom jeziku… Pa, izvodimo motoričke vježbe i crtamo. S mališima sam se povezala već za vrijeme svoje prve posjete Domu. Prirasli su mi srcu i svaki trenutak koji provedem s njima je predivan. Ne mogu zamisliti da će mojemu volontiranju za nekoliko mjeseci doći kraj. I neće, jer nakon mature ja mogu nastaviti

dolaziti svojim malenima, ali eto, ne više kao učenica Obrtničke škole… Što više vremena provodim u „Maestralu“, to više shvaćam koliko su moji životni problemi mali u odnosu na ono što su ta mala bića proživjela. Povjereni su društvu jer njihovi roditelji nisu u stanju o njima skrbiti. A njima ne trebe ništa osim ljubavi koju bez izuzetka, zaslužuju. Jako mi je stalo do sve djece, ali jedan je dječak u mojemu srcu zauzeo posebno mjesto. Joke, šestogodišnjak, pametan, drag i lijep. Čeka me na stepeništu i trči mi u zagrljaj. Sjedi pored mene u krugu. Ljubav je uzajamna. Dolazim redovito, zapravo jedva čekam svaki drugi utorak u mjesecu. Jednom sam bila

spriječena doći na naše druženje i kad smo se sljedeći put vidjeli pitao me je gdje sam bila i zašto nisam došla. Vidjela sam, bio je razočaran mojim izostankom. Joke od tada zna da me samo veliki razlog može svrnuti s puta u „Maestral“. Zahvalna sam profesoricama i svojoj školi što su mi omogućili volontiranje u ovoj ustanovi, jer sam ondje stekla iskustvo koje ću ponijeti sa sobom u život nakon mature. Anamarija Čale, 4. a

VOLONTIRANJE UZAJAMNA LJUBAV

zrcalo

21

JE MOJ ĐIR

Volontiram u „Maestralu“ dvije godine. Sva su djeca draga, nježna i umiljata. Ali, Ina

je nešto posebno. Naša „kemija“ dogodila se prilikom mog prvog dolaska u ovaj dom.

U dvorištu domske zgrade, pogledi su nam se sreli, krenule smo jedna prema drugoj, pružila mi je ruke da je podignem… Nosila sam je, i svaki moj pokušaj da je spustim na tlo završavao je neuspjehom. Nije se dala odvojiti od mene. Osjetila sam njenu potrebu za mojom ljubavlju. Kad sam je uvjerila da moram otići, nisam znala što napraviti. Skinula sam mali sveti medaljon sa svoga lančića, i dala joj ga. Bilo je to sve što sam za to malo biće mogla učiniti! A to je tako malo! Ove godine, Ina nam je stigla u krug. Postala je predškolac i sjedi s nama u krugu dok radimo engleski. Pjeva pjesmice na engleskom,

broji, odgovara na pitanja. Dobro joj ide! Teško se opraštam s volontiranjem u

„Maestralu“ svakog drugog utorka. Gledam tu djecu, svoje male prijatelje, i srce mi se širi

kad izgovaraju engleske riječi, pjevaju pjesmice i brojalice…, a na samom

početku im je sve to bilo tako strano. Sada od njih uče oni koji su tek prispjeli u naš krug. Želim im svu sreću ovoga svijeta! Preda mnom su nova životna iskustva. Jednoga

dana razabrat će se što je najviše obilježilo razdoblje mojega srednjoškolskog

obrazovanja. Za sada, mislim da je to volontiranje u radu s malom djecom u „Maestralu.“

Antonia Štrljić, 4. a

KRUG LJUBAVI

zrcalo

22

Zajedno s učenicima 3. c, koji su te srijede ujutro krenuli u humanitarnu akciju friziranja u Mirovni dom „Lovret“, otišli smo i mi galanteristi iz 2. g. Iz našeg praktikuma na Mertojaku ponijeli smo ono što učenici galanteristi inače izrađuju i najmjenjuju za poklanjanje onima koje hoće malo razveseliti. To su, ovoga puta, bili stanari „Lovreta“, simpatični ljudi koji su nas dočekali s puno ljubaznosti. A, evo kako je to izgledalo. Nakon što smo prošli kroz lijepo uređen vrt, popeli smo se stepenicama do prostorije na kojoj piše Dnevni boravak. U toj ugodnoj prostoriji bile su stolice za nas učenike i stol na kojemu je bilo slatkiša i sokova. Za to se pobrinula gospođa Lidija Cindrić, socijalna radnica u Domu. Po drugom stolu smjestili smo radove koje smo donijeli: nesesere, futrole za naočale, privjeske za ključeve, novčanike… Počele su dolaziti živahne starije gospođe, dobro raspoložene i ljubazne prema nama. Ponudili smo im da izaberu svaka za sebe što im se svidi od onog što smo im donijeli. Bile su ugodno iznenađene kad smo im rekli da im poklanjamo nešto što smo za njih napravili. U početku su, naime, mislile da trebaju platiti. Tada smo shvatili kako se malo u životu daje… Njihovo je oduševljenje prešlo i na nas. Kad su im frizerke počele prati kosu, šišati ih i fenirati, mi smo pomagale. Glasno smo razmišljale kako bi trebalo češće dolaziti na ovakva mjesta, pomagati starijima i poštovati ih. Zahvalne smo nastavnicama Mariji Ćudini i Miri Đelaliji koje su nas tamo povele. Bilo nam je baš lijepo.

Tea Muminović i Jelena Petričević, 2. g

BILO NAM JE LIJEPO

VOLONTIRANJE

zrcalo

23

Centar za multiplu sklerozu. Što li je, sad, to?, čudili smo se kad nas je profesor Dadić pitao jesmo li voljne otići ondje pokazati nešto od svoga znanja- frizirati kosu i masirati ruke, uređivati nokte… Kad nam je objašnjeno da se radi o udruzi osoba koje najčešće viđamo u invalidskim kolicima, okupili smo se i otišli u Split 3, ulicu Borisa Papandopula 3. Pet frizerki iz 2. a, i četiri kozmetičarke iz 3. e. Profesor Dadić, volonter u Centru, predstavio nas je i, nakon međusobnog upoznavanja, počeli smo s radom. Opušteno i vedro! Zanimalo nas je zašto naš profesor volontira, i zašto baš ovdje, a on nam je objasnio: „Čitajući „Slobodnu“ prije dvije godine, saznao sam da traže nastavnika za osposobljavanje članova Udruge za rad na računalu, pa sam se javio. Godišnje ovdje osposobimo dvije grupe polaznika za osnovni rad na računalu. Meni je drago ono što znam prenijeti drugima, a pogotovo onima koji imaju posebne potrebe… U ovom slučaju, osobama koje imaju poteškoća s kretanjem, pomoću tehnologije, približavam svijet, i oni su zadovoljni i radosni. Nema veće nagrade!“ Kozmetičarke su masirale ruke i lakirale nokte, frizerke frizirale. Dakle, kako te osobe mogu biti zadovoljne sitnicama! I, kako su uvijek spremne na šalu! Razgledali smo njihove ručne radove, saznali da sviraju bubnjeve, a uskoro će se ovdje organizirati tečaj fotografi je. Ljudi se kreativno izražavaju, uče… Nije moguće opisati atmosveru u kojoj smo radili i družili se s ljudima iz Udruge oboljelih od multiple skleroze. Bilo je tu puno ljubavi i vedrine. I, shvatili smo da čovjeka u invalidskim kolicima ne treba žaliti; on je samo netko tko se vozi umjesto da hoda, ali to nije svjesno odabrao. Možda nikada o toj mogućnosti nije ni razmišljao, kao ni većina nas hodajućih! Po izlasku smo rekli profesoru Dadiću da bismo rado opet posjetili svoje nove prijatelje.

Martina Kalinić (2. a) i Kristina Grbeša (3. e)

HODATI ILI SE VOZITI

JE MOJ ĐIR

zrcalo

2424

maturantska večer

snimile: Jelena Bašić i Antonija Žigo iz 2. hsn

zrcalo

25

zrcalo

26

Bio je petak, 23. listopada 2009. Sastali smo se ispred knjižnice Marko Marulić, u 20 sati, i autobusom krenuli za Zvjezdano selo na Mosoru. Razrednica, gospođa Vjeročka Milišić, koja je i smislila ovaj izlet, rekla nam je da ćemo prisustvovati večeri pod nazivom „Čitanje pod zvijezdama“, koje je organizirala spomenuta knjižnica. Teško nas je bilo uvjeriti da će nam baš biti zanimljivo.

Kad ondje, uživo gledamo i slušamo Stipu Božića. Govori on o svojim putovanjima i osvajanjima planinskih vrhova, o svojoj knjizi „Svete planine svijeta“, pokazuje fotografi je … Zanimljivo i fascinantno!

Milorad Bibić-Mosor čita isječke iz svoje knjige „Zakon Pjace“. Smijemo se priči pod naslovom „Dim od ferate liči kukurikavac“… To je neki davni, prošli Split. Zanimljivo i komično!

Dean Vinković, profesor s Prirodno-matematičkog fakulteta u Splitu, priča nam o količini umjetnog svjetla koje onečišćuje okoliš i otežava rad astronomima.

Objašnjava kako treba pravilno postaviti vanjsku rasvjetu da bi se osvijetlilo ono što se želi i ne troši svjetlo uzalud… Zanimljivo i poučno!

Nakon prospavanog dijela noći (pričali smo sve do dva ujutro)

gledamo izložbu slika u akriliku na platnu, s temom mosorskih motiva. Autor je slikar Duško Aničić, koji vodi radionicu na temu „Planete i komete“. Sudjelujemo i mi. Planete izrađujemo od balona za napuhivanje, obljepljujemo ih s tri sloja novinskog papira i tri sloja običnog bijelog papira. Pa bojamo. Komete pravimo od kamenja kojega skupljamo okolo i bojamo ga raznim bojama … Vrijeme brzo teče i sat odlaska priječi da napravimo posao do kraja. Subota je poslijepodne. Radionica za tjedan dana završava u knjižnici Marko Marulić. Zanimljivo i kreativno! I, da, još nešto. Odslušali smo i kratko predavanje o astronomiji. Nismo iz zvjezdarnice mogli vidjeti zvijezde jer su bile prekrivene oblacima. Bio je to vikend bez gledanja televizije. Ne samo na Mosoru nego i sutradan, u nedjelju, kući. Bilo je puno dojmova i tema za razmišljanje. Tekst i snimci: Antonija, Jelena, Krešo i Luka (2. h)

ZANIMLJIVO I ...Sat razredne zajednice pod zvijezdamaTeme: astronomija, alpinizam, literatura, ekologija, likovna umjetnost

zrcalo

27

Bio je to najzanimljiviji i najkorisniji sat razredne zajednice kojega smo do tada imali. Naša razrednica, gospođa Suzana Židić, odvela nas je na predavanje o međuljudskim odnosima. Naziv predavanja: NAUČITE REĆI NE. Održala ga je gospođa Katica Matić, autorica knjige „O-H metoda“, u kojoj piše o tome koliko je za međusobne odnose važno oprostiti jedni drugima. Lijepo nam je gospođa Matić rekla kako je u životu bitno izvršavati svoje obaveze i važno osjećati odgovornost za ono što radimo, a ne samo tražiti svoja prava. Mi imamo pravo na sretno djetinjstvo i mladost, a savjestan odnos prema drugim osobama i onome što radimo sastavni su dio zdravog odrastanja. Poštovanje koje treba osjećati prema roditeljima, nastavnicima i starijima nije isto što i strah od njih. Sjetili smo se svoga ponašanja… Ne bojimo ih se, ali poštujemo li ih? E, sad, zašto je

važno naučiti reći NE? Gospođa Katica kaže: Naučimo na lijep način reći NE. Naime, često kažemo DA iz straha od nečije reakcije ako kažemo NE, bojimo se da ćemo nekoga uvrijediti ako kažemo NE, a često se to i dogodi jer to učinimo naglo, žestoko… Ako netko od nas nešto traži , ili nam nudi, a nama se to ne sviđa, ili nismo sigurni da to želimo, možemo ga zamoliti da nam ostavi malo vremena za razmišljanje, ali mu svakako treba odgovoriti u lice, i to kratko, jasno i iskreno, bez opravdavanja. I, naravno, treba ostati pri svom stavu! Na ovaj način gradimo samopouzdanje. Jako zanimljivo je bilo slušati ono što je gospođa Katica Matić govorila o mislima. Rekla je da treba paziti na svoje misli, da se ne mora izreći sve ono što se misli, a pogotovo da ne treba prepričavati i prenositi ono što nam je netko rekao, povjerio… Sjetili smo se: ogovaranje je zapravo prepričavanje onoga što nam je netko rekao, a što izaziva burnu negativnu

reakciju kad se priča vrati na početak. Naravno da se tako kvare međuljudski odnosi. Koliko puta smo se sukobili s nekim jer je do nas doprla priča kako je netko za nas rekao to i to! Naučili smo da je mozak najsloženiji organ u ljudskom tijelu, da je njegov čeoni dio najrazvijeniji i da zahvaljujući njemu možemo razmišljati i odlučivati. U njemu se krije naša sposobnost za učenje i tu sposobnost treba aktivirati i razvijati u cjeloživotnom učenju. Kako ne bi ostala samo sposobnost! Neiskorištena i nekorisna! Sve vam se čini da to što čujete nije ništa novo, da sve to već znate, ali onda se upitate koliko to uistinu i primijenjujete… Razmišljamo i dalje o onome što smo čuli i preporučujemo svima da odu na ovakvo predavanje.

Marina Baldić, Marija Bogić i Mira Žaja (3. e)

NA

UČ

ITI L

IJEP

O

REĆ

I N

E

Sat razredne zajednice u Gradskoj knjižnici Marko Marulić

zrcalo

28

Sat razredne zajednice u Noći muzeja 2010.

Muzeji, muzeji… Bio je petak, posljednji u siječnju, i sedam školskih sati po rasporedu. Zamjenica naše razrednice koja je bila na bolovanju u to vrijeme, profesorica vjeronauka, gospođa Petrović predložila nam je da nakon nastave odemo na Noć muzeja. A, joj! Ima li nešto gore od toga!? Ako ima, onda je to sat Povijesti! Problem se brzo rješava. Profesorica vjeronauka i profesor povijesti, gospodin Jurić, dogovaraju se o mogućnosti da nam se dopusti odlazak sa sedmog sata, i mi u velikom (27) odlazimo s profesoricom.

Krenuli smo prema obližnjoj Galeriji umjetnina i nakon obilaska, na izlazu, naše se brojno stanje osjetno smanjilo. A svijeta kao u pola bijeloga dana! Nakon Galerije otišli smo u Muzej grada Splita, pa u Vijećnicu na Pjaci, pa onda u Etnografski muzej. Iz ovog zadnjeg izašlo je nas sedam, i profesorica, dakako. Ostatka razreda, nigdje! Ma, nije da i ranije

nismo bili u nekom muzeju, vodili su nas u osnovnoj školi, ali ovo je nekako drugačije. Ta Noć muzeja! Negdje se i pjevalo, sviralo, pokazivalo nešto posebno... Na početku našeg obilaska svih tih mjesta, puno smo se smijali! Zašto? Pa, vjerojatno smo bili zbunjeni onim što smo imali priliku vidjeti. Bilo je nepoznato, neuobičajeno… Kako je vrijeme odmicalo, sve smo pažljivije gledali slike i kipove, narodne nošnje, oruđe… Bilo je zanimljivo! Ulaz u muzeje je bio besplatan, ali i onda kad se naplaćuje, zaista nije skup. Pogotovo za ono što se u muzejima može vidjeti. Možete nam vjerovati! Ne treba čekati Noć muzeja za otići tamo.

Dolores Cvetko i Marija Uzinić, 1.c

Uz Mjesec borbe protiv alkoholizma i drugih ovisnosti (15. XI -15. XII)

Odazvali smo se akciji pod nazivom Djeca i mladi aktivni u prevenciji, pa smo u prostoru Info zone Split (Informativnog centra za mlade) izložili svoj plakat i pratili radionicu pod nazivom Prevencija ponašanja koje dovodi do ovisnosti. Plakat su izradili fotografi iz 2. h, pod idejnim vodstvom svoje razrednice, gospođe Vjeročke Milišić. Plakat govori sve što smo mislili reći, a tekst koji vam je slabo vidljiv glasi: Život je dovoljno dug ako ga znaš pametno iskoristiti Inače, u Info zoni se puno zanimljivoga događa i dobro je navratiti. Na Šperunu je, u Jerinoj 1. www.split.com.hr/zona

zrcalo

29

Mjesto održavanja ove tradicionalne manifestacije je Split, a domaćin je naša škola. Vrijeme događanja: 28. i 29. travnja. U natjecateljskom dijelu, osim nas domaćina, sudjelovat će učenici Srednje strukovne škole iz Varaždina i Škole za tekstil, kožu i dizajn iz Zagreba. Gordana Uglešić, nastavnica koja predaje teoriju našim galanteristima i član je povjerenstva za organizaciju Državnog natjecanja i smotre, kaže: - Na Smotri će, osim učenika, sudjelovati i obrtnici iz splitsko-dalmatinske županije. Predstavit će se galanterijskim uradcima na zadanu temu: more.

Sudionici će se sami odlučiti za vrste i broj modela, a temu će predočiti bojom, ukrasnim detaljima i namjenom proizvoda. Naše učenike pripremaju Mira Đelalija i Marica Ševo, nastavnice praktične nastave. Kristina Vukman i Klara Kovač, učenice 3. g, natjecat će se u praktičnom radu s učenicima iz Varaždina i Zagreba. One će izraditi muške toaletne torbice uz prateću dokumentaciju. - Jako mi je drago da ću se natjecati i nadam se barem drugom mjestu, veli Kristina. Nisam se nadala prvom mjestu na Školskom natjecanju, jer mislim da ima puno boljih od mene, pa sada želim opravdati povjerenje. Klara, drugoplasirana na Školskom natjecanju, drugačije doživljava svoj i Kristinin udio u predstojećem događaju:

- Znala sam da ćemo mi dvije pobijediti u školi, i zaslužile smo se pojaviti na Državnom natjecanju. Vjerujem u uspjeh. Ove dvije maturantice nakon mature namjeravaju upisati četvrti stupanj obrazovanja, a poslije … - Pokušat ću se upisati na fakultet, ali bez obzira na to, uvijek ću sebi kući nešto od galanterije napraviti. Uostalom, i školsku torbu sam sama sebi izradila, kaže Kristina. Klara je vjernija struci za koju se obrazovala:

- Završit ću četvrti stupanj, i jako bih rado otvorila svoj salon. Bilo bi lijepo da nekoliko nas izrađujemo i prodajemo stvari, od nesesera do pojaseva, torbi… Kad sam se tek upisivala u ovu struku, nisam ni znala što je to; osim toga, osjetila sam da ju se, nekako, podcjenjuje. Ali, kad sam vidjela koliko to meni dobro ide, i koliko je to lijep posao, počela sam o galanteriji razmišljati kao o životnom pozivu. Kad bi krenuo salon, ne bih razmišljala o upisu na fakultet. Svim sudionicima i natjecateljima Državnog natjecanja i smotre radova učenika obuće i kožne galanterije 2010., redakcija Zrcala želi more inspiracije i uspjeha.

Kristina i KlaraSnimila Antonija Žigo, 2. h

Uz Državno natjecanje i smotru radova učenika obuće i kožne galanterije 2010.

MORE ZA MORE INSPIRACIJE

zrcalo

30

Povijest

Sir Isaac Newton, koji je vjerojatno i sam imao astigmatizam, prvi je razmatrao pitanje astigma-tizma 1727. godine. Znanstvenik Thomas Young je prvi počeo detaljno istraživati ovu refrakcijsku grešku 1801. godine. On je imao astigmatizam od 1.7 D koji je ostao jednak i nakon što je uronio glavu u vodu pa je zaključio kako defekt nastaje zbog poremećaja leće. As-tronom Airy prvi je 1827 ispravio de-fekt cilindričnom lećom, a Donders je 1864 impresionirao ofl talmološki svijet ukazivanjem na učestalost i važnost greške.

Astigmatismus (lat.) Astigmatizam je stanje kod kojeg se svjetlosne zrake ne lome jed-nako na svim meridijanima oka. U svrhu podjele, defi nirana su dva zamišljena meridijana oka, okomita jedan na drugi. Naziv astigmatizam je grčkog porijekla i doslovno znači bez točke. Najčešće se ispravlja naočalama s cilindričnim lećama.

Astigmatizam je uzroko-van nepravilnim oblikom rožnice (rožnica nema oblik sfere) i/ili ne-pravilno oblikovanom očnom lećom. Moguće su i druge nepravilnosti oka koje mogu uzrokovati astigmatizam.

U slučaju kornealnog (rožničnog) astigmatizma, rožnica je sličnija eliptičnom obliku rugby lopte, nego sfernom obliku tenis lopte.

Simptomi i znakovi astigma-tizma

Ako imate samo mali astig-matizam, ne morate to primijetiti, možete imati samo malo mutniji vid. Ali takav nekorigirani astigmatizam može vam iskriviti i zamutiti vid na svim udaljenostima, povećati napre-zanje oka i zadavati glavobolje.

Ako imate astigmatizam, može se dogoditi da ne vidite vodoravne ili okomite linije jasno u isto vrijeme. Također, može se dogoditi da međusobno zamijenite neke znakove, npr. slova H, M i A, ili brojeve 8, 0 i slovo C.

Kako prepoznati astigmatizam

Sami možete provjeriti imate li astigmatizam ili ne, promatrajući crtež u obliku lepeze svakim okom zasebno, pokrivajući drugo oko dlanom ruke:- Ako sve linije izgledaju jednolično crne boje dok ih promatrate svakim okom, vrlo je vjerojatno da nemate astigma-tizam,- Ako vam neka linija izgleda crnija od ostalih, te se mijenja položaj najviše crne linije kako naginjete glavu, tada vjerojatno imate astigmatizam.

Pravilni astigmatizam

Astigmatizam kod kojeg se dva glavna meridijana nalaze pod pravim kutom podložan je ispravljanju i naziva se regularni (pravilni) astigmatizam. U većini slučajeva meridijani najveće i najmanje zakrivljenosti nalaze se gotovo ili potpuno vodoravno i us-pravno. Pravilni astigmatizam dijeli se na:

1. Jednostavni astigmatizam kod kojeg jedan od fokusa pada na mrežnicu. Drugi fokus pada ispred ili iza mrežnice što znači da je jedan meridijan kratkovidan ili dalekovi-dan. Zavisno od mjesta drugog fokusa razlikujemo jednostavni kratkovidni i jednostavni dalekovidni astigmatizam. 2. Složeni astigmatizam kod

Briga o očima

ASTIGMATIZAM

zrcalo

31

kojeg niti jedan od dva fokusa ne pada na mrežnicu već su oba ispred ili iza nje. Stanje refrakcije je tada dalekovidno ili kratkovidno: složeni kratkovidni ili složeni dalekovidni astigmatizam. 3. Miješani astigmatizam kod kojeg je jedan fokus ispred mrežnice, a drugi iza nje, tako da je refrakcija (lom svetla) dalekovidna u jednom meridijanu, a krat-kovidna u drugom.

Kosi astigmatizam

Ako se meridijani najveće i najmanje zakriv-ljenosti nalaze pod pravim kutem, ali nisu postavljeni vodoravno i okomito, takav oblik regularnog astig-matizma naziva se kosi astigmatizam. Kad osi nisu pod pravim kutom već se sijeku pod nekim drugim kutom, optički sustav se još uvijek može popraviti sfero-cilindričnom kombinacijom leća, a stanje se može nazvati dvostruko kosi astigmatizam.

Nepravilni astigmatizam

Kad se nepravilnosti zakrivljenosti meridijana ne mogu povezati ni s kakvim geometrijskim likom, stanje se naziva iregularni (nepravilni) astigmatizam.

Kod nepravilnog astigmatizma zakrivljenost u različitim meridijanima je vrlo nepravilna. Mali stupanj ove greške normalno nastaje zbog građe leća, ali je tako malen da se smatra nebitnim. Ova se nepravilnost leća, ponekad pojačava zbog bolesti. Značajan stupanj nepravilnog astigmatizma učestalo se nalazi jedino kod bolesti rožnice, najčešće zbog nepravilnog zarastanja rana, upale ili ulceracija. Ovdje je vidni defekt uzrokovan astigmatizmom pojačan zbog prisutnosti zamućenja rožnice, te je svaki pokušaj popravljanja vida često težak ili nemoguć. Nerijetko se viđa konusna rožnica (keratokonus) koja je izbočena prema vani u obliku stošca. Oko postaje kratkovidno i astigmatično. Kore-kcija vida je ovdje teška zbog napredovanja bolesti i stalnih promjena optičkog stanja. Liječenje nepravilnog astigmatizma često je nezadovoljavajuće. Popravak vida naočalama često je posve malen, ali u nekim slučajevima posve zadovoljavajući. Kod keratokonusa i drugih slučajeva sa zamućenjima, nošenje kontaktnih leća može pomoći. Kad ne pomažu ni naočale niti kontaktne leće, problem se može pokušati riješiti kirurškim zahvatom.

Uz pomoć Interneta pripremila: Emanuela Blažević, 3. i

Promatrajte crteže svakim okom posebno, prikrivajući drugo oko dlanom ruke:- ako sve linije izgledaju jednolično (na obe slike), vrlo je vjerojatno da nemate astigmatizam;

-ako vam neka linija izgleda crnija ili svjetlija, ili vam se zakrivljuje kako naginjete glavu, tada vjerojatno imate astigmatizam

Testov i za u tvrđ i van je as t igmat izma

zrcalo

32

Različitih boja, malene, obješene o rame, velike, sa zatvaračima ili bez njih, torbe, kao najbolje prijateljice žena govore puno o osobnosti. Prosječna žena u svojem ormaru ima barem pet torbi različitih oblika, dezena i boja jer nijedna od njih nije baš za svaku priliku. Pismo torbicu, na primjer, nosimo na vjenčanja i ostale svečanosti, ili je uzimamo kao najbolju prijateljicu pod ruku kada izlazimo u cjelonoćni provod.

Ljeti, baš kao i zimi, već nekoliko godina zaredom, nose se torbe velikih dimenzija, ali i različitih boja. I baš kada konačno padne odluka i pomislite kako ste našli savršenu za nošenje ovog ljeta, trend se mijenja i prolazi baš kada stignemo uplatiti posljednju ratu za svoje skupe ljubimice. Ma kako bilo, torba mnogo govori o osobi koja ju nosi, a priča o sadržaju torbe dogurala je toliko daleko da je stvoreno nekoliko internetskih stranica na kojima će vam, ukoliko to poželite, stručnjaci za torbe pružiti terapiju upravo ravnajući se prema sadržaju vaše torbe. Pokušali smo pronaći koji tip torbe odgovara pojedinom astralnom znaku, a vi provjerite u kakvom su odnosu vaše torbe s vašim horoskopskim znakom. Blizanci vole moderne i praktične linije mekanih materijala. Njihove boje su siva, zelena i boja srebra. Oni ne vole crno-bijeli svijet, već svoju razigranost naglašavaju detaljima u vedrim bojama poput narančaste ili jarko žute. Ovi pravi trendsetteri rado biraju modne detalje koji su unikatni ili toliko kreativno napravljeni da će ih svi pitati: Gdje si ovo kupila? Što se tiče detalja, Blizanci vole profi njene i vrlo diskretne ukrase poput zanimljivih kopči ili zatvarača, koji će dominirati na torbama za večernje izlaske. Račice vole udobnost i eleganciju, i zato često biraju crno-bijele kombinacije. Osim crne i bijele, njihove boje su i plava, siva i svi topli pastelni tonovi. Ne pridaju važnost praćenju modnih trendova, već biraju udobne ženstvene i klasične odjevne komade pa će njihove torbice, kako za dnevni, tako i za večernji izgled, biti elegantne i pomalo klasične. Strastvene i neustrašive Lavice vole visoku modu i uživaju u luksuznim materijalima, poput kože i krzna. Vole sve jarke i upadljive boje, poput boja zlata, jarko crvene, te sve tonove od narančaste do žute, koji naglašavaju njihovu snagu i toplinu. Upravo ta snaga se mora osjećati i na modnim detaljima koje rijetko ispuštaju iz ruku. Kako tijekom radnog dana, tako i za vrijeme večernjih izlazaka. Ovi ljubitelji visoke mode, najviše cijene kvalitetu, a ženama rođenim u ovom horoskopskom znaku su inspiracije dive tipa Katherine Hepburn, što dokazuju odabirom luksuznih modnih dodataka, poput najskupljih torbica ili raskošnog zlatnog nakita. Horoskopski znak Djevicu karakteriziraju povučenost i mirnoća, pa žene rođene u ovom znaku uživaju u svim pastelnim

nježnim bojama, poput svjetloplave, boje meda ili ružičaste, te crnoj kojom izražavaju svoju neupadljivost. Djevice vole jednostavnost i jako paze na urednost, te u odabiru modnih detalja poštuju gotovo sva klasična modna pravila. Njihove torbe moraju biti kvalitetne, jednostavne i s puno pregrada i džepova, kako bi uvijek sve bilo uredno i na svom mjestu. Vage vole sve što je lijepo, ovisnici su o bojama, pa kada biraju ukrase vode se bojama koje odražavaju njihovu nježnu prirodu, poput boje meda ili mahovine. Biraju i nježne tonove ružičaste, žute i plave boje. One su elegantne i priklanjaju se stilu Catherine Deneuve ili Gwyneth Paltrow. Obožavaju prirodne materijale, poput svile i lana, i nikada, baš nikada ih nećete vidjeti u neispeglanoj košulji ili neurednoj majici. Što se tiče modnih detalja, Vage će najčešće birati one jednostavne, ali vrlo kvalitetne torbe, kakve je nosila Grace Kelly (Kelly bag). Škorpioni su poznati po svojoj provokativnosti i senzualnosti, ali nikad ne pretjeruju. Vrlo su mistični, pa zbog toga vole crnu boju, koju kombiniraju uz bijele ili crvene detalje. Crne torbice ukrašene zakovicama, alkama, jednostavno su neizbježive. Kako za dan tako i za posebne prigode. Žene rođene u horoskopskom znaku Strijelca su istinske dive! One vole da sve na njima privlači pažnju, vole boje i vrlo ih često koriste. Među najdražima su im ljubičasta, narančasta, purpurna, te boja zlata. Žene Strijelci su i u modnom smislu duhovite, nemirne i vrlo zabavne, pa biraju i takve modne detalje... Njihove modne kombinacije nikoga ne ostavljaju ravnodušnim i često su modni uzor drugima. Vole velike vrećaste torbe i male, slatke torbice gdje će ručke biti od materijala naoko nespojivih s torbicom. Žene Jarci ne vole napadne i jarke boje, već tamne nijanse sive, bež, zelene ili smeđe, te crnu boju. Osobe rođene u ovom horoskopskom znaku vrlo su chic, vole eleganciju i klasične linije. Modni trendovi ih posebno ne zanimaju jer smatraju da je kvaliteta najvažnija. Žene rođene u ovom horoskopskom znaku birat će diskretan nakit, a u rukama će nositi naoko muške elegantne torbe. Vodenjaci vole mekane, tople i udobne materijale, najčešće u ljubičastoj, tirkiznoj, plavoj, crnoj ili bijeloj boji. Pravi su kreativci kad se radi o kombiniranju boja i nijansi. Često kombiniraju različite stilove, ali pri tome paze da sve bude vrlo lijepo i funkcionalno. Žene rođene u ovom horoskopskom znaku sklone su torbicama s ispisom i to ne nužno napravljene od kože. No, za razliku od bilo kojeg drugog horoskopskog znaka žene rođene kao Vodenjaci, vole srebrne detalje na večernjim torbicama. I, na kraju, Ribe. Ti sanjari i prave umjetničke duše, najčešće biraju odjevne komade u plavoj, ljubičastoj, bijeloj, srebrnoj i zelenoj boji. Vole oštre linije, te materijale poput satena ili baršuna. Najdraži začin stila su im torbice koje ne moraju nužno biti napravljene od kože. Vole ih imati puno, raznih boja i uzoraka, kako bi upravo ovim modnim detljem začinile svaku odjevnu kombinaciju. Uz pomoć Interneta pripremila: Ivana Babić, 3. g

TORBE IZ HOROSKOPA

zrcalo

33

Svakodnevno dobivamo informacije o katastrofama u svijetu koje su posljedica klimatskih promjena. Planet Zemlja se buni, podrhtava, želeći ukloniti silan teret kojega je čovječanstvo donijelo sa sobom kroz milenije; mukotrpno želi vratiti ekološku ravnotežu i idilu mora, atmosvere i tla koju je imala u svojoj dalekoj prošlosti. Očito je nastupila dugotrajna borba između čovjeka i prirode u kojoj se svatko bori za svoj opstanak, a ishod se ne zna! Svjedoci smo podrhtavanja tla, požara, erupcija vulkana, dugotrajnih bujica koje odnose sve pred sobom, premještaju se velike količine tla, na mjesto slane vode dolazi slatka. U Kini je velika Žuta rijeka već donijela do svog ušća oko 1450 milijuna kubičnih metara mulja, što odgovara površini tla od 145 tisuća hektara, debljine jednog metra. Gdje će ljudi stanovati? Rastu područja pustinja i sušnih predjela. Za dvadeset godina jug Sahare se pomaknuo za 90 – 100 km. Stanovništvo se koncentrira u velikim gradovima gdje se proizvodi smog koji izaziva zdravstvene poteškoće ljudi; za neke bolesti nema lijeka. (Međunarodna zajednica se stručno bavi ovim problemima, a šume mogu pomoći.) Poljoprivredne površine se iscrpljuju, iz njih nestaju prirodne mineralne tvari te se u proizvodnji hrane na poljima mora upotrijebiti herbicide i pesticide koji s kišama odlaze u rijeke i mora. Jedemo li zdravu ribu? (Prema statističkim podacima, većina ljudi na Zemlji se hrani ribom!) Čovjek je dopustio da se poremeti prirodna ravnoteža životinjskog svijeta. Zadnjih 350 godina sa Zemlje je nestalo 36 vrsta sisavaca, 94 ptičje vrste, a 600 vrsta je na rubu istrebljenja. Čovjek progoni životinje, remeti prehrambeni lanac, što za posljedicu ima porast broja grabežljivaca. Raznim pticama se, zbog gradnje ljudskih naselja, otima prirodna gnjezdišta pa poneke vrste nestaju, a javljaju druge koje postaju štetočine u spremištima hrane i na žitnicama. Čovjek je u svom okruženju najveći sudionik jer izvlači korist pa ne bi smio tek tako iz njega pobjeći, bez odgovornosti (odlaskom iz sela u grad, npr.) Zemlja još ima svoje resurse vode, tla i dragocjenih šuma. Šume, blagodati našeg planeta, najbolje pomažu čovjeku da popravi svoj odnos s prirodom. Postoji oko 3792 milijarde hektara šuma na Zemlji, od čega je 50 % pristupačno a privredno se koristi oko 30 %.

Koji je gospodarski značaj šuma? Šume se iskorištavaju kao sirovine (drvo i celuloza) za mnoge proizvode a najvažniji su papir, tekstil, celuloid; nezamjenjive su i u građevinarstvu, brodogradnji, drvnoj industriji… Dobna starost šume ovisi o vrsti i iznosi od 20 do 200 godina, kod pojedinih i 35o godina. Šume su zaslužne za održavanje tla od erozija i bujica, jer svojim korijenjem zadržavaju statiku na određenom području, uz prometnice, željezničke pragove, poljoprivredna zemljišta… Šume su rezervoari vode; uzimajući korijenjem hranjive tvari iz tla, u deblu dolazi do razlike između tlaka debla i onoga u vanjskoj atmosveri, pa se izlučuje čista voda na listovima (transpiracija). Deblo je pročistač i fi lter vode (čak i bakteriološki). Odbačene iglice stabla njegova su buduća hrana. Svako stablo uzima iz atmosvere od današnjeg smoga opasni CO2, koji je uzročnik svih klimatskih promjena i ozonskih rupa, te pomoću vode i klorofi la stvara sebi hranu, a ona se pretvara u celulozu i čisti kisik. Na jednu stvorenu molekulu celuloze ispušta se četiri molekule kisika u atmosveru. Jesmo li svjesni važnosti tog laboratorija?! Zašto u pustinji nema kiša? Zato što nema šuma. Morski zrak dolazi do šume, ohladi se, stvara oblake iz kojih pada kiša i natapa tlo… Šuma je jedan od glavnih čimbenika kruženja vode u prirodi. Zaključimo što se događa sječom i krčenjem šuma. Međunarodna zajednica traži uključivanje svih zemalja svijeta da svojom kulturom življenja stvore uvjete u kojima će se šume iskorištavati samo do količine prirodnog godišnjeg drvnog prirasta. Kakvo je stanje kod nas?1993. potpisana je Rezolucija o zaštiti šuma.1995. popisana su šumska prostranstva. Imamo 2. 485. 611 ha šuma. Sada kad ulazimo u Evropsku uniju moramo uskladiti pravila ponašanja o čuvanju i zaštiti šuma s evropskim zakonima. Moramo ući u evropsku mrežu za motrenje šumskih ekosustava, redovito čistiti i pošumljavati šumska tla… Evropske norme traže biološku raznolikost, vitalnost šuma, sposobnost obnavljanja proizvodnosti i rekreacijsku vrijednost za zdravlje. Šume su pravi Božji dar. Zamislite kako bi izgledao Split bez Marjana ili Zagreb bez Sljemena! Naravno, o ovome bi svoje mogli reći biolozi.

Margarita Buljan, profesorica

Ekologija

Šume-laboratoriji kisika i čiste vode

zrcalo

34

Na radnom mjestu od vas se očekuje ponašanje koje je u skladu s općeprihvaćenim pravilima pristojnog ophođenja. Podsjetimo se:

- pozdravljanje i odzdravljanje pri susretu

- izrazi poštovanja prema starijima ili nadređenima

- točnost dolaska na posao i osposobljavanja

- isprika i ispravljanje pogreške

- primjereno oslovljavanje- prikladno odijevanje- visoki standardi osobne

higijene i urednosti- čistoća i urednost radne

okoline- ljubazan stil komunikacije- izbjegavanje konfl ikata i

konfrontacija- diskrecija- izbjegavanje sudjelovanja

u glasinama, ogovaranju i drugim vrstama negativne i štetne komunikacije

I odjeća je način komunikacije; odjećom se prenosi specifi čnu poruku. Uredan izgled i odjeća pozitivno utječu na cjelokupnu sliku vas i vaše radne sredine. Pažnja koju posvećujemo svom izgledu pokazuje naš osobni stav i prema kolegama i prema poslu kojega obavljamo. Pravilno komuniciranje telefonom od posebne je važnosti.Prvo pravilo glasi: predstaviti se prilikom poziva i javljanja na poziv.Uputno je odgovoriti na svaki telefonski poziv u najkraćem roku (na prvi poziv).

Pripremila: Marica Ševo, nastavnica praktične nastave

(Korišten promotivni materijal tvrtke Elementa Laborum Standard, d.o.o.)

Naši školski praktikumi su opremljeni vatrogasnim aparatima za početno gašenje požara; imat ćete ih i u svojim budućim radnim prostorima, pa je dobro znati kako ih upotrijebiti u situacijama za koje su namijenjeni. Vatrogasni aparati, koji se koriste za krute tvari klase požara A, i zapaljive tekućine klase požara B, napunjeni su prahom za gašenje navedenih klasa požara.

Pravila kojih se morate pridržavati:

* Uvijek se dovoljno sigurno udaljite od vatre, jer je domet vode ili praha 5 metara, i tek se pri toj udaljenosti razvija puni učinak sredstva za gašenje požara; * Uvijek gasite niz vjetar i nikada protiv vjetra! * Požar uvijek gasite u dnu, a mlaz uvijek usmjerite u žarište požara! * Kako biste mogli promatrati uspjeh gašenja, uvijek gasite u intervalima (s pauzama). Tako vam se neće dogoditi da se vatrogasni aparat prebrzo isprazni (najmanje vrijeme prskanja vatrogasnog aparata od šest kilograma, sa suhim prahom, iznosi svega 10 do 12 sekundi). To pravilo ne vrijedi za zapaljeni benzin, ulje ili masnoću, koje treba ugasiti u jednom mahu;* Ako gori plin, vatrogasni aparat usmjerite neposredno na mjesto iz kojeg plin izlazi. Plinsku pipu zatvorite koliko je moguće brzo, kako biste spriječili daljnje izlaženje plina; * Ukoliko je moguće, odjednom upotrebljavajte više vatrogasnih aparata; * Vatrogasni aparat nemojte nikada potpuno isprazniti, kako biste imali rezervu ako požar ponovno bukne! Neka dovoljan broj vatrogasnih aparata bude uvijek na dobro vidljivom i lako dostupnom mjestu. Neka ih svake dvije godine pregleda serviser; Poslije upotrebe, aparat je potrebno ponovno napuniti, čak i onda ako je samo djelomično ispražnjen.

POSTUPAK RUKOVANJA U SLUČAJU POŽARA:

1. IZVUĆI OSIGURAČ2. CIJEV ZA IZBACIVANJE SREDSTVA ZA GAŠENJE

USMJERITI PREMA MJESTU IZVORA POŽARA3. AKTIVIRATI – PRITISNUTI RUČICU ZA

IZBACIVANJE SREDSTVA ZA GAŠENJE4. PAZITI NA OSOBNU ZAŠTITU GASIOCA I

PRISUTNIH

VATROGASNI APARAT ZA GAŠENJE POČETNIH POŽARA

Pripremila: Marica Ševo, nastavnica praktične nastave

Komunikacija

Praktični savjeti za vas - buduće obrtnike

MALA ŠKOLA GAŠENJA POŽARAMALA ŠKOLA GAŠENJA POŽARA

zrcalo

35

Sve više i više ljudi izlaže svoja tijela iglama za tetoviranje. Iako umjetnost oslikavanja tijela postoji više od 12 000 godina, ona danas nema jednako značenje kao nekada. U prošlosti je obilježavala kulturu, vjersko opredjeljenje, pripadnost nekoj skupini, dok je danas tek nacrtani ukras na tijelu. Za isti pojam koristimo tri riječi: tetovaža, tetoaža i tatuaža, a sve one za korijenimaju tahitsku riječ tatau, što znači: udarati. Povijest tetoviranja nas vodi u daleku prošlost, u same početke civiliziranog čovječanstva. Muškarci su nosili tetovaže kojima su simbolizirali pripadnost nekom plemenu ili položaj u njemu. Te tetovaže su bile zemljanih boja te nisu bile trajne jer se nisu unosile u kožu već samo nanosile na površinu kože. Tetoviranje je oslikavanje ljudskog tijela unošenjem neizbrisiva pigmenta u kožu. Vibrirajućom iglom unosimo boju u sloj epiderme i ona trajno ostaje u koži. Tetovaže su se nekad povezivale s oružanim bandama čiji su se članovi prepoznavali po simbolima bande. Mornari su se često kući vraćali tetovirani, s motivima mjesta koja su posjetili, ili s likom žene koju su upoznali. U današnje vrijeme, tetovaže su najčešće simboli osobnosti ili nečeg značajnog što se osobi dogodilo, ili, jednostavno, neka lijepa slika koja krasi pojedini dio tijela. Statistički podaci govore da je u prosjeku svaki deveti čovijek tetoviran. Čak 75% tetoviranih ljudi nakon osam godina (u prosjeku)od tetoviranja, zatraže stručnu pomoć radi uklanjanja tetovaže. Tetovaže na vidljivim mjestima oduzimaju prednost osobi pri zapošljavanju u određenim strukama.

Marina Baldić, 3. e

Naši učenici o tetovaži: - Znam da se prilikom tetovaže u kožu unosi umjetni pigment. Nedavno sam u jednom salonu vidjela momka koji je tražio da mu uklone tetovažu s vidnog mjesta jer zbog nje ne može dobiti posao. Čula sam da velike tetovaže neki odstranjuju kirurški. Što se mene tiče, ne bih imala ništa protiv jedne diskretne, ali nikako ne velike... (Antonia Štrljić, 4. a)

- Rado bih imala na sebi nacrtanog malog leptira ili dupina, ali kad sam čula da boli, odustala sam. Mojem prijatelju, koji ima na sebi veliku teto-važu, rekli su da ona može izazvati rak kože. To su mu rekli u studiju gdje su ga tetovorali. (Josipa Katić, 1. f)

- Bockanje mi nije drago, i sigurno boli. Mislim da je to način na koji osoba želi pokazati da je u trendu. (Ana Jadrić, 1. a)

- Ne volim tetovažu. Nekima je to super, ali meni nije.Vidjela sam na TV kako se to radi, i mislim da puno boli. Koža ostaje danima crvena. I cijeli život se mora nositi na sebi ono što se nacrta. (Ana Papić, 4. b)

- Meni se sviđa tetoviranje, ali mislim da bi prije trebalo obaviti pretrage i vidjeti kakva je koža i kako će reagirati. (Mia Muše, 2. d)

-Ako bih se tetovirala, bila bi to privremena tetovaža. Nešto što se lako skida. Gledala sam na TV o tome i zgrozila sam se kad sam vidjela one otekline koje ostaju tjednima nakon tetoviranja. A, osim toga, na taj se način može prenijeti i neku opasnu bolest, jer tko će jamčiti kako koji salon radi! (Emanuela Blažević, 3. i)

- Lijepo je vidjeti zanimljivu tetovažu, ali mislim da je tetoviranje opasno za zdravlje. Ljudi koji imaju problematičnu kožu, ne bi se trebali teto-virati. (Leona Periš, 2. d)

- Na sebi nikad tetovažu! Barem tako sada mislim. Ali, na drugima volim vidjeti nešto lije-po tetovirano. Čujem da mogu biti štetne. Pa, evo i na satu razredne zajednice smo čitali o tome što se sve može dogoditi ukoliko ih se obavlja nesterili-ziranim iglama. (Ana Pleić, 3.f)

zrcalo

36

STIGMESTIGME

U srijedu ujutro, 20. studenog 2009., predstavi-la sam knjigu Debela, autorice Silvije Šesto Stipaničić. Knjiga progovara o problemima društva i o životu tinej-đera. Autorica izravno prisupa svakoj temi i problemu u društvu. Knjiga me se jako dojmila i uživala sam u predstavljanju. Jelena Raos (1.i) odglumila je Ladu, glavni lik ovoga romana pisanoga u prvom licu jednine, i uni-jela slikovitost, uvukavši pod svoju odjeću debeli sloj spužve kako bi dočarala Ladinu debljinu. Kako sam ja odmicala s predstavljanjem knjige ona je spužvu izvla-čila, jer Lada je na kraju smršavila. Poruka glasi: Bili mi

debeli ili mršavi, uvijek smo to mi, ono što jesmo, oni iznutra. Promocija Debele se odvijala u našoj školskoj knjižnici za vrijeme velikog odmora. Za tu priliku su Ana Fagarazzi i Antonija Žigo (2. h) napravile grafi te. Pri-sutni su se najviše oduševili sljedećim: SMIJU MI SE ZATO ŠTO SAM DRUGAČIJI. JA SE SMIJEM NJIMA JER SU SVI JEDNAKI. Po završetku promocije počastili smo se na ti-nejđerski način: jeli smo grickalice i pili coca-colu.

Nikolina Kapitanović, 1. fSnimila Antonija Žigo, 2. h

Uz promociju Debele, Silvije Šesto Stipaničić

Stigme su ožiljci utisnuti nekim osobama velike duhovnosti. Izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio na rukama, nogama i boku, prilikom razapinjanja na križ. Riječ je grčkog porijekla, a znači: biljeg, ožiljak, rana. Rane se pojavljuju same od sebe, ne prethodi im nikakva konkretna povreda. Osoba koja ima stigme, na tim mjestima ne osjeća bol. Stigmatizaciju treba uvažavati i pristupati joj s vjerničkim poštovanjem; ne smije ju se povezivati sa željom za dobitkom niti ju koristiti kao senzaciju. Stigme svjedoče da Bog poziva na spasenje čitavog čovjeka; dušom i tijelom. One, ujedno, u sebi sadrže solidarnost sa svim

izranjavanima, koji podnose tjelesne i duševne boli.

Prva stigma u povijesti je zabilježena kod Svetog Franje Asiškog; dobio ju je na brdu Alvernu 1224. godine, kad je u ekstazi vidio Isusove boli na križu.

Druga važna ličnost

obilježena stigmama bio je Sveti Pio iz Pietrelcine. On je 1918. godine primio na sebe znakove muke Gospodinove. Mnogi ljudi su svjedočili njegovim karizmatskim darovima. Crkva ga je, nakon utvrđenih činjenica, proglasila blaženim, na Trgu Sv. Petra u Rimu, 1999. godine. Tom je događaju prisustvovalo milijun hodočasnika; papa Ivan Pavao II proglasio ga je svetim 2002. godine. Kod nas u Hrvatskoj imamo primjer velečasnog Zlatka Suca. Krvavi ožiljci u obliku križa pojavili su se na njegovom čelu dok je držao propovijed na misi u Zagrebu. Govorio je o zloupotrebi droga među mladima. Bilo je to u svibnju 1999. godine, tjedan dana nakon beatifi kacije Oca Pija. Vatikan je objavio da se znak križa pojavio na način koji medicinska znanost ne može objasniti. Nakon toga, na Svetog Franju Asiškog, krvavi znakovi su se pojavili i na zapešćima, stopalima i bokovima velečasnog Sudca. U Katoličkoj crkvi je do kraja 19. stoljeća zabilježeno oko 320 primjera stigmatiziranih osoba, većinom žena (samo 41 muškarac). Nema podataka o stigmatiziranim osobama izvan Katoličke crkve. Svoj konačan stav Crkva zauzima tek nakon medicinskih istraživanja. Dosadašnja medicinska istraživanja još uvijek nisu uspjela protumačiti fenomen stigme.

Andrija Ivančić, 3. h

D u h o v n o s t

zrcalo

37

Pa, odakle da počnem... Moja najdraža grupa je Colonia; s obožavanjem me rodica zarazila, te ja svoje ukućane i nekolicinu prijateljica. Grupu obožavam već 11 godina i, kako stvari stoje, moja će vjernost potrajati. A Indira me svaki dan ostavlja bez daha... Uvjerite se da su i dalje in, unatoč već 14 godina provedenih na sceni....

Colonia je naziv popularne hrvatske glazbene grupe iz Vinkovaca. Nastala je 1996.godine, kao plod suradnje Borisa i Tomislava, radijskih voditelja i producenata, te Indire, koja im je pjevala vokale pri snimanju reklama i džinglova. U grupi pjevaju Indira Vladić-Mujkić, Tomislav Jelić-Kameny i Boris Đurđević. Imaju i dvije plesačice, Maju Kraševac i Kristinu Frković. Smatra ih se najpopularnijom dance grupom. Pa, naravno da to i jesu. Ime Colonia potječe od latinskog naziva za Vinkovce (Colonia Aurelia Cibale), grada u kojemu su odrasli Boris i Tomislav. Za dance grupu su se opredjelili zato što su i Boris i

Tomislav radili kao DJ-evi po klubovima, pa su dobro znali što ta vrsta glazbe znači ljudima željnima ritma i plesa. Prvi album su prodali u 36 tisuća primjeraka, drugi u 42, a već treći je premašio 60 tisuća primjeraka. Do danas mnoooogoooo pjesama, nastupa, nagrada, koncerata na veliko i malo, intervjua.... Malo o Indiri:

Kao i uvijek, Indira odgovara na pitanja vezana uz grupu Colonia. Kada je pitate tko je bolji, Boris ili Tomislav, Indira spremno odgovara da ih podjednako voli jer su joj kao braća. Indiri je ime dao tata. U prijevodu ono znači živa vatra, i stvarno joj odgovara. U školi je bila prava štreberica, najviše je voljela imati puno petica a pogotovo puno znanja. Za Indiru je glazba život, iako njezini roditelji nisu bili oduševljeni tim izborom. Bilo je na početku dosta sukoba i suza. A sada su jako ponosni na Indiru.

Diskografi ja

Prvi singl grupe Colonia bio je ‘’Nek vatre gore sve’’ (1996.). Poslali su ga na radio-stanice i pjesma je odlično prošla kod slušatelja.Slijedi singl ‘’Sve oko mene je grijeh’’, koji dospijeva na sve nacionalne top-liste i postaje veliki hit.

Nakon toga objavljuju i svoj prvi album, ‘’Vatra i led’’, (1997.godine) koji je prodan u nevjerojatnih 40.000 primjeraka.

Samo godinu dana poslije, na Dori, s pjesmom ‘’U ritmu ljubavi’’ osvajaju 4.mjesto, a nakon toga i nagradu na Melodijama hrvatskog Jadrana za pjesmu ‘’Lady Blue’’ te izdaju singl ‘’Njeno ime ne spominji u snu’’.Ponovno,1999., nastupaju na MHJ s pjesmom ‘’Ljubav ne stanuje tu’’, a te iste godine izlazi drugi album ‘’Ritam ljubavi’’. Album se prodaje odlično i Colonia postaje jedna od najprodavanijih grupa u Hrvatskoj i u zemljama bivše Jugoslavije. Treći album ‘’Jača nego ikad’’ izdaju 2000. godine, u izdanju Croatia Recordsa.Četvrti album ‘’Milijun milja od nigdje’’, s hitom ‘’Za tvoje snene oči’’, prodan je u više od 300 tisuća primjeraka u cijelom svijetu, za manje od četiri tjedna.

Peti CD ‘’Izgubljeni svijet’’, s pobjedničkom pjesmom Radijskog festivala, ‘’Oduzimaš mi dah’’, prodan je u više od 35 tisuća primjeraka.

Colonia je potpisala ugovor s velikom diskografskom kućom u Rusiji te ih je čekala turneja po Indiji, Koreji, Češkoj, Japanu, Kanadi i Rusiji, gdje su odmah postali traženi i omiljeni. Colonia je osvojila više od pola svijeta, a sve turneje su (Hvala Bogu!) uspješno obavili, u što nisam ni sumnjala. Tako je i pjesma ‘’Za tvoje snene oči’’ dobila englesku inačicu ‘’A little bit of uh la la’’. Šesti album, ‘’Dolazi oluja’’, s hit pjesmom ‘’Plamen od ljubavi’’, prodan je u više od 50 tisuća primjeraka. Sedmi album, ‘’Najbolje od svega’’, s hit pjesmama „Varalico’’, ‘’Nema nade’’ i ‘’Najbolje od svega“, prodan je u više od 45 tisuća primjeraka Osmi album ‘’Do kraja’’, s hit pjesmama ‘’Do kraja’’, i ‘’Pogledom me skini’’, premašio je očekivanu prodaju.

Deveti album, ‘’Pod sretnom zvijezdom’’, s istim hitom s naslova albuma je oduševio obožavatelje grupe Colonije, kao i mene samu. Nije otkriveno u koliko je primjeraka prodan.

Uz devet albuma, izdali su i nekoliko posebnih albuma, nazvanih ‘’Gold Edition’’, tj., ‘’Najbolje od svega’’. I, dok ja ovo pišem, sigurno je da članovi grupe Colonije stvaraju nove hitove koji će ubrzo izaći na tržište i ostaviti slušatelje, obožavatelje i kritičare bez daha.

Emanuela Blažević, 3.i

Kutak za glazbeni trenutak

Colonia

zrcalo

38

Lude godine Ah, te lude godine! Tko to nije prošao?! Naši roditelji, bake, djedovi, i svi naši preci… Sada je došao red i na nas. Mora se, jedanput, i to u životu osjetiti. Ništa strašno! Lude godine, kako se često naziva pubertet, doba su sazrijevanja, vrijeme donošenja važnih odluka u životu i za život, poput izbora škole… Mnogi u tome pogriješe, pa ne vole učiti ono što su izabrali i ne žele raditi posao za koji su se odlučili. Mnogima i roditelji narede u koju će se školu upisati. Većina , ipak, sami odlučuju i opredijele se za ono što je najbolje za njih. U ovoj, ludoj dobi, neki misle da su centar svijeta, da se sve vrti oko njih, da su glavni. Ne poštuju nikoga. Ni roditelje, ni nastavnike, ni starije, pa ni sami sebe. Rade ono što smatraju da je „cool“ i znaju sebi uništiti život. Postaju ovisnici o alkoholu, drogi, kocki, nikotinu… Rijetki su među njima oni koji uspiju iz svega toga izaći na vrijeme. Mislim da o svemu u životu treba razmišljati, pa i o ludim godinama. Upravo u to vrijeme treba izabrati pravi put u životu, jer ima i onih, krivih, puteva s kojih se teško vratiti. Dakle, tinejđerske godine mogu biti lijepe ukoliko ih se živi vedro, s optimističkim pogledom na budućnost i svijet oko sebe.

Tanja Radanović, 1. a

Moj pogled na svijet

Petnaest mi je godina i nemam dovoljno životnog iskustva. Kad se osvrnem na protekle godine, zamijetim da su se moji pogledi na svijet znatno promijenili. Prije sam bila uvjerena da je svijet idealan, da sam okružena ljudima koji me vole, ljudima koji su iskreni. Vjerovala sam i u moć roditeljske zaštite, no današnje okolnosti me upućuju na drugačija razmišljanja, na potrebu da budem opreznija. Zamjećujem da je svijet pun lažnih obećanja, nepravde i mržnje. Većini ljudi je novac važniji od svega. A, ja, toliko volim kad su ljudi iskreni, kada ne lažu bezočno, kad ljubav svuda vlada, kad me moja obitelj i okolina poštuju. Htjela bih da prestanu ovi užasni ratovi koji uništavaju ljudske živote, htjela bih svijet bez oružja, bez nepotrebnih konfl ikata, htjela bih ravnopravnost među ljudima… Ukratko, htjela bih svijet u kojemu vlada mir i ljubav. Vjerujem da postoji način na koji se možemo suprotstaviti negativnom i promijeniti odnose među ljudima. Znam da svijet ne može biti savršen, ali vjerujem da može biti bolji nego što je sadašnji. I, zato, držim da je na nama, mladima, da se izborimo za bolju budućnost. Jer kažu da na mladima ostaje svijet.

Marija Bešker, 1. b

zrcalo

39

Ja, frizerka Riječ frizer je francuskog porijekla (frisure), a znači način uređivanja kose. Umjetnost češljanja i uređivanja, ljudski rod poznaje od davnina. Umjetnost češljanja usavršava se napretkom civilizacije. Moda je ogledalo vremena, a frizura je slijedi.

Kosa je okvir i ukras svakog lica; osobito ona zdrava, lijepa, sjajna, uredna i lijepo ošišana. Frizura, prilagođena licu i osobi, dio je osobnosti, prepoznatljivosti i šarma.

Volim kosu, i to je ono što prvo primijetim na čovjeku. Divim se lijepoj i dugoj sjajnoj kosi, čvrstoj i njegovanoj. Mislim da se svi rađamo s bojom kose koja najbolje odgovara boji naših očiju i kvaliteti puti koju imamo. Kao mala djevojčica, češljala sam „barbike“, plela im pletenice, vezivala ukrasne vrpce … Bila je to igra, a danas tu igru želim pretvoriti u svoju profesiju. Pokušavam spojiti igru, ljubav i znanje, pa postati frizerka koja će dobro brinuti o kosi i frizurama, na sreću njihovih vlasnika. Frizerstvo doživljavam kao umjetnost i kreativnost. Za biti dobar frizer, potrebni su: strpljenje, spretnost, znanje, osjećaj za lijepo, ljubaznost i, nadasve, puno ljubavi. A najbolja nagrada frizeru koji sve to ima je osmijeh zadovoljstva na licu klijenta.

Ana Pućo, 1. b

Moram zapisati ovo …

Evo me u prvom razredu srednje škole… Sada kada pogledam unatrag, pa se sjetim koliko sam žarko željela otići iz osnovne škole, ljuta sam na samu sebe. Zašto moram odrasti? Da se, pak, mene pita, ja bih uvijek bila osmašica. Srednja škola mi se čini kao san, sanjam kako ću nakon nekoliko dana ući u onaj isti 8. A, kako će Rama, baja i Duje izvoditi one iste stare, možda i pomalo dosadne gluposti, a ja ću im se smijati. Sa suzama se prisjećam svojih prvih dana u osnovnoj školi, svojih prvih ocjena… Kako su samo sve ove godine brzo proletjele; nisam se ni okrenula, a već sam u srednjoj školi.Tužno, zar ne? Ali, opet, svaka medalja ima dvije strane. Da nisam išla u osnovnu školu, ne bih upoznala tako divne ljude koji su mi danas prijatelji, ne bih znala da oni uopće postoje. Sada će mi opet trebati godine da se priviknem na srednju školu i steknem nove prijatelje, a onda ću ih ponovo izgubiti. Kako li je samo život okrutan?! Moje će prijateljice otići svaka svojim putem.

Prije nekoliko dana sjedile smo mi prijateljice iz osnovne škole na klupici i smijale se, prisjećajući se svega što smo napravile i doživjele zajedno. Kad se samo sjetim koliko smo puta zvonile ljudima na parlafon, plakale jedna zbog druge, svađale se, i zaklinjale da se nikada nećemo razići iako smo znale da će se to kad-tad dogoditi. Ne mogu opisati koliko će mi nedostajati naš smijeh, druženje, pa čak i suze. Ali, poznato je da sve što je lijepo kratko traje.

Nedostaje mi moj razred. Kao mali, bili smo nesložni, ali poslije je među nama vrijedilo pravilo: svi za jednoga jedan za sve. Što smo sve proživjeli zajedno, od paljenja papira do odvijanja žarulja iz lustera da ne možemo pisati „kontrolni“. A, sakrivanje dnevnika … Zašto smo to učinili? Da ne bismo imali nastavu! Odgovornost na sebe preuzeo je Duje, i nije spomenuo nikoga drugoga. Kako mi je sad žao ravnatelja, nije mu bilo lako toga dana …

Većinu svoga razreda često viđam jer žive blizu mene. Joj, jedva čekam krizmu pa da ih sve izgrlim i izljubim, vidim tko se ošišao, udebljao, smršavio … Iako smo govorili da mrzimo nastavnike, meni nedostaju. Hoćemo li mi njima nedostajati? Hoće li nas se ikada sjetiti? Vjerojatno neće, ali meni je jako drago što su mi baš oni bili učitelji, i hvala im što su me trpjeli i, još k tome, naučili svemu!

I, sada, dok sjedim u klupi, u svojoj novoj školi, mislim kako će svakog časa kroz vrata ući moje prijateljice i reći mi da se mogu vratiti tamo gdje pripadam. Jako mi nedostaju učitelji, razred, prijatelji..Jednostavno sam morala zapisati sve ovo.

Emilija Vukušić, 1. e

zrcalo

40

IluzijaKoliko je tuge u meni,riječi ne mogu izreći,pa pomislim u sebi:Da mi Te vidjeti samo na tren, da znam da si tu,moj bi se život promijenio …Da mi je opet, kao nekad, ponovo Te upoznati,moje bi se srce još više zaljubilo …Da mi je opet ćuti Tvoj glas u noćii pogledati Te opet u te crne, najljepše, tajanstvene oči …Da mi je opet vidjeti to lice,pa makar i na tren, kriomice.Koliko bi onda sreće u mene stalo,riječi ne bi mogle izreći.

Tonka Orlić, 3. d

Mojoj majciMama, ljubav si mi svu dala,nježnim glasom me zvala,u svakom trnutku sve mi dalamada nisi ni znala …

Mama, Ti si jedini prijatelj moj,dala bih Ti cijeli život svoj,cijenim što si tui samo Tebe volim u dobru i zlu.

Majko, Tebi ovo pišem,i nikad Te iz svog srca ne brišem. Samo Ti ljubav si mi dala,Samo Ti svojom kćerkom me zvala, i zato Ti, mama, hvala.

Tonka Orlić, 3. d

MamaStoji dječak i nešto pričaNa grobu svijeća gori,Ja priđoh bliže jer htjedohZnati što taj dječak zbori„Ja znam da tebe nema mamaI opet sam ruže braoI umjesto tebi najdraža majko,Drugoj ih majci dao!Rekla je ona meni hvalaI s osmijehom primila ruže, ali plakala ona nijeI plakati ona neće.Čuješ majko i taj lavežDaljine što srce slama,Nitko me više ne zove sineJer tebe nema mama!“

Nikolina Kapitanović, 1. f

Na krilima ljubavi Došao je polako i tiho u moj život, potpuno neočekivano.

Unio je dašak sreće i ljubavi u moj sasvim običan život, u mojusvakodnevicu. Mislila sam, ah, još jedan u prolazu. Otići će kada ga

zavolim… patit ću i biti bezvoljna, tužna.Nisam se još jednom htjela razočarati u ljubav, u taj lijepi osjećaj, ali

srce i razum nisu slušali.Zaljubila sam se u njega. Svaki dan s njim bio je kao u snu, savršen.

Osjećala sam se kao na krilima ljubavi. Zavoljela sam ga, iskreno i čisto, kao dijete. Počela sam vjerovati u ljubav, počela sam vjerovati da svaka

ljubav ne mora završiti tragično, sa slomljenim srcem, s tugom u očima.

Rekao mi je da me voli. Osjećala sam se čudno. Nikad u životu se nisam osjećala tako ali sad znam što je to… to je prava, iskrena

ljubav.Čovjek to samo jednom u životu doživi. Shvatila sam. On je pravi.Sada stvarno ne znam što bih bez njega. Popunio je onu prazninu

U srcu koju sam osjećala. Svaka njegova riječ i svaki njegov osmijeh svakim danom sve više uveseljavaju moj život.

Vjerujem da nas je nešto spojilo, ne znam što, ali vjerujem, zauvijek.

Vedrana Perović, 2. c

zrcalo

41

Voljela sam ga Ja sam jedna sasvim obična, vesela tinejđerica, željna dobre zabave, ludih provoda i svega ostaloga što mi u ovim godinama želimo. Najvažnije pitanje za nas glasi: Kad će doći prva prava ljubav? Ljubav koju ćemo pamtiti do kraja života i o njoj pričati svojoj djeci i unucima. Važno je i pitanje hoće li ti klecati koljena kad te pogleda, postoje li uopće oni leptirići u trbuhu kad te poljubi, ježenje kad te dotakne... Ne znam što je s vama, ali ja sam to doživjela. Stoga, poslušajte moju priču. Upoznali smo se preko Facebooka-a, dopisivali se jedno vrijeme. Ponekad bismo se vidjeli u autobusu, ali samo bismo se pozdravili… Kako je vrijeme teklo, sve se nekako razvodnjavalo, dopisivanje se prorijedilo i spremala sam se tu jednu lijepu crticu spremiti u ladicu sjećanja. Kad eto groma iz vedra neba! Jednoga se dana, jednostavno, pojavio ispred moje kuće i ponovo oživio dopisivanje. Bio je drugačiji od drugih, veseo, možda čak i pomalo hiperaktivan, ali meni se to posebno sviđalo. Dobro se uklopio i u moje žensko društvo, što mi je bilo jako važno. Dobro se slagao i s mojim najboljim prijateljem. Zavoljela sam ga i on je zavolio mene. Bili smo lijep par i bilo nam je super skupa. Meni je sve to izgledalo prelijepo da bi bilo istinito, i mislila sam da je to samo još jedan san koji će nestati nakon buđenja. A, htjela sam da traje vječno! Jedne večeri mi je, na moje veliko iznenađenje, rekao da je između nas gotovo, da to tako ne ide, da me voli, ali ne može više… Nisam znala što bih rekla, smogla sam snage za izustiti „Dobro“ te otišla bez pozdrava. Bila sam slomljena. Moje prijateljice nisu vjerovale jer, po njima, bili smo prelijepi i presretni. Nakon nekoliko dana počeo mi je slati poruke da me voli, da je pogriješio, da se kaje i želi me natrag. Što sam drugo mogla nego plakati, čitati te poruke i prisjećati se kako nam je bilo lijepo zajedno!? I, opet, plakati. Nakon što sam isplakala sve suze koje sam imala, odlučno sam okrenula novi list u životu i, dignute glave, s osmijehom na licu krenula dalje. Nisam sama, imam svoje prijateljice i najboljeg prijatelja, koji su uvijek uz mene, koje ću uvijek imati i koji me nikad neće bez razloga napustiti, kao što je to on napravio! On je bio moja prva prava ljubav o kojoj ću pričati svojoj djeci i unucima. S njim sam doživjela leptiriće u trbuhu, klecanje koljena, ježenje, i uz njega sam se osjećala poput princeze. Nikada neću zaboraviti njega, njegovo ime i vrijeme provedeno s njim. Voljela sam ga! Voljela sam njegove poljupce, zagrljaje, način na koji je pričao viceve, kad bi glumio da plače… Voljela sam sve što je imalo ikakve veze s njim, jer on je moja prva prava ljubav. Ali, neto tko me ostavlja, a zna da ga volim, nije vrijedan mojih suza!

Emilija Vukušić, 1. e

Da se mene pitaDa se mene pita

voljela više ne bih.Da se mene pita

ne bi postojao ovaj stih.Da se mene pita

ne bi srce umjesto mene govorilo.Da se mene pitane bi se voljelo.

Jer ljubav srca slamaa ostaje vječni trag.

Da se mene pitaživot bi bio posvećen sebi,

zbog onih koji uzimajui zaboravljaju.

Lea Piplica, 1.b

Dok pada kiša, slušam sumorne tonove glazbe.Osjećam kako polako nestajem među golemim

zidovima sobe,skrivena od začuđenih pogleda. Razmišljam o

nama ionoj noći i pitam je li ovo zaista kraj.

Lea Piplica, 1. b

Noć i dan Noć je bistraMjesec sjazvijezde žuteprskaju sjaj.

Noć se brišedolazi danSunce zauzimasvoj položaj.

Ana Jadrić, 1. a

zrcalo

42

zrcalova pošta

2

Na vaša pitanja odgovara profesorica Snježana Nell, psihologinja u našoj školi

Drago Zrcalo! Imam jedno ozbiljno pitanje i nadam se da ćeš mi uspjeti odgovoriti na njega, te mi dati koristan savjet. Nedavno sam pukim slučajem sudjelovala u jednom incidentu koji mi se nije nimalo svidio. Željela bih, naime, znati, što učiniti kad te netko počne zadirkivati, a to prijeđe određenu mjeru. Treba li zlostavljana osoba uzvratiti istom mjerom jer joj se nemoguće odmaknuti od zlostavljača? Taj se zlostavljač prilijepio za mene i nastavlja s još većim i groznijim „šalama“ kakve nije lijepo čuti ni od koga. Pa, ako je i od zlostavljača, previše je! Ako se ne obazirem na njega, on može nasilnički nasrnuti, i što onda? Nadam se da ćeš me uspjeti ohrabriti i dati mi dobar savjet, pa Ti unaprijed zahvaljujem.

Znatiželjna

Drago mi je da je netko od vas progovorio o temi emocionalnog nasilja među vršnjacima, srednjoškolcima. Naime, dok nasilnike među djecom nije teško uočiti, prepoznavanje onih koji su žrtve nasilja, osobito ako se radi o povučenoj, nenametljivoj i inače neupadljivoj osobi, nije jednostavno. Prvo da razjasnimo o čemu se radi. Emocionalno, psihičko nasilje odnosi se na zadirkivanje, verbalne i emocionalne prijetnje, izolaciju od prijatelja i obitelji, nazivanje različitim pogrdnim imenima. Radim godinama u školskom okruženju, s adolescentima, i često mi se žale na ogovaranje i zadirkivanje od grupe u razredu zbog odjeće, izgleda ili neke posebnosti (način izgovora, govorne poteškoće) koju učenici javno ismijavaju. Što učiniti u tom slučaju? Većina adolescenata se povuče u sebe, izbjegavaju osobu koja ih zadirkuje, nastoje biti „nevidljivi“ kako ne bi došli u centar zbivanja. Međutim, često je takvo ponašanje upravo triger ili okidač za nasilnike da još većim „žarom“ napadaju osobu koja se ne zna obraniti. Nažalost, to je jednim dijelom i istina. Najčešće, nemamo dovoljno razvijene komunikacijske i socijalne vještine, koje bi nam omogućile da budemo u takvim situacijama jaki i da se znamo postaviti. Svaki pritisak (a znamo što adolescentu može značiti ismijavanje ili udaranje pred ostalim učenicima) u nama izaziva „buru“ osjećaja i teško je racionalno odgovoriti. Ako emocije nadvladaju razum, možemo uzvratiti istom mjerom. S vremenom se može dogoditi da takav način usvojimo kao svoj obrazac ponašanja, što nas stavlja rame uz rame s nasilnikom. Kako se možemo zaštititi? Mislim da je nabolje otvoreno reći onome tko Te ismijava ili stalno zadirkuje, vrijeđa i priča neistine o Tebi, kako Te to ljuti i čini nezadovoljnom i nesretnom. Treba porazgovarati otvoreno o tome zašto to radi. Jesi li mu se nečim zamjerila, iritirala osobu koja se tako ponaša prema Tebi. Kao prvo treba osobu pozvati na razgovor i to obaviti nasamo s

njom. Tako da neće biti uplitanja, njenih prijateljica, koje možda dijelom i same sudjeluju u svemu tome, ili Tvojih. U razgovoru svakako treba raščistiti sve što vas tišti. Dajući nasilniku do znanja da takvo ponašanje ne želiš više tolerirati jer zadire u Tvoju osobnost, Tvoj psihički mir i narušava Tvoje psihičko zdravlje, odnosno, drugim riječima da Te on zlostavlja, postavljaš mu granicu preko koje više ne bi smio zadirati. Naravno da je sve ovo lakše napisati a puno teže učiniti.

Ukoliko se i nakon pokušaja da svojim načinom prekineš takvo ponašanje, ono ponovi, Ti ili Tvoji roditelji o tome trebate obavijestiti razrednicu/razrednika ili stručnu službu u školi. Svim učenicima je pročitan Protokol o postupanju u slučaju nasilja među mladima. To znači kako je službena osoba u školi dužna proslijediti prijavu o nasilju. Dakako, najprije treba pozvati učenika koji zlostavlja drugoga. Objasniti mu kako mora prestati s takvim načinom, te pozvati njegove roditelje i upozoriti ih na potrebu razgovora s djetetom i, ukoliko je potrebno, predložiti daljnje obrade. Što se tiče učenika, žrtve nasilja, njemu je potrebna jedna vrst savjetovanja ili psihoterapije. Jer, ako netko duže vremena trpi emocionalne napade, može biti traumatiziran ili pokazivati određenu simptomatologiju, koja je znak ozbiljne traume. Također se, sve oblike nasilja među djecom mora prijaviti centru za socijalnu skrb i policiji. Svakako da će policija sama odlučiti na koju prijavu treba intervenirati, a na koju ne. Ali po novom zakonu, i ogrebotina koju jedan učenik napravi drugom smatra se lakšom tjelesnom ozljedom i podliježe prijavi. Moram spomenuti kako me iskustvo naučilo da su institucije ponekad spore u provođenju mjera, i da nažalost, ne provode zakone kako bi trebalo. Svima je to poznata stvarnost tako da ne bih o tome duljila. Ipak mislim kako mjere koje se poduzimaju u nadležnim institucijama nisu učinkovite. Žalosno je da od prijave nasilničkog ponašanja do poduzimanja mjera nadležnih institucija ponekad prođe podosta vremena, jer se upravo radi o procjeni policije o tome kada treba uslijediti obrada.

Znam kako mnogi roditelji, kad im se dijete požali, ne smatraju kako su stvari tako ozbiljne, misle kako se njihovo dijete nije još uklopilo ili kako je dijelom sve to dio odrastanja. To su greške ili predrasude. Bolje je reagirati na „male“ nestašluke, dok ne prerastu u ozbiljne ozljede s dugoročnim posljedicama.

A sada malo o učenicima promatračima. Svi koji ostaju „neosjetljivi“ na zadirkivanja ili „gluhi“ na grube riječi i uvrede upućene nekome u razredu, i sami sudjeluju u nasilju. I na njih će takvo ponašanje ostaviti posljedice. Nasilničko ponašanje se događa svugdje oko nas, od onih najgrubljih (fi zičko premlaćivanje učenika na ulici) do onih suptilnih (korištenje facebooka za „žrtvovanje“ neke učenice).

Osoba koja je napadnuta, loše se osjeća jer se ostali većinom priklone napadaču, ili zbog njegove „nadmoći“ ili iz straha da i sami jednog dana budu odbačeni.

Draga moja Znatiželjna, možda će nasilna osoba negodovati zato što si sve prijavila policiji i „nabiti“ Ti osjećaj krivnje. Ne treba se obazirati na to. Ako smo dali priliku nasilniku da prestane s takvim ponašanjem, i upozorili ga na moguće posljedice, mi smo učinili sve da se zaštitimo, i na to imamo pravo.

zrcalo

43

Toga dana, 28. kolovoza 2009., mi maturanti otputovali smo u Španjolsku. Okupili smo se na Poljudu, ispred crkve Svetog Ante, i ukrcali se u autobus. Točno u 22 sata počela je naša avan-tura. Bila sam uzbuđena; napokon je došao i taj čas, čas početka putovanja u Španjolsku. Putovanje je bilo malo naporno. Prvo odredište: Monaco. Ostala sam bez teksta; zanimljiv i pun

znamenitosti. Ipak, jedva sam čekala krenuti dalje, i stigli smo u Nicu. Oborila me s nogu. Nakon kratkog odmora i uljepšavanja u hotelu, krenuli smo u večernji obilazak grada, pa na večeru. Bilo je veselo. Prenoćili smo. Sutradan smo nastavili za treće odredište: Lloret de Mar. Hotel odličan i svake večeri druga diskoteka. Bila sam zadovoljna i sretna što sam imala priliku upoznati

vršnjake iz drugih škola i iz drugih gradova. Obišli smo Port Aventuru, i ondje doživjeli pravu avanturu. Vozila sam se u svim vrstama vlakova. Bila sam presretna što mogu sve to vidjeti i iskusiti. Priroda me posebno oduševila. To uređeno zelenilo, čisto i čuvano.Ali, svemu dođe kraj. Došao je dan za paki-ranje i vraćanje kući. Bila sam tužna.

Bruna Delale, 3.c

Španjolska moje mladosti

zrcalo

44

NesporazumSjede prijateljice u kafi ću, a jednoj mobitel na stolu.Kaže prva: Ajme što ti je simpa mobitel!Na to će druga: Nije simpa, nego VIP!!!

Napad je najbolja obrana

Vi ste pijani, oči su vam crvene!, upozorava policajac vozača.Ako ćemo se vrijeđati, vama su uši klempave, odgovara vozač.

Srednji vijekSlušajte, reče profesor nervoznom studentu, ja ne volim nikoga rušiti na ispitu! Recite mi jednu točnu stvar o pjesnicima srednjeg vijeka i dobit ćete prolaznu ocijenu. Oni su mrtvi! , sretno poviče student.

Što neki rade u školi?

Učitelj ulazi u razred i odmah počne s ispitivanjem.Ti, dolje u kutu, ponovi što smo učili prošli sat!Pa, znate, ne sjećam se....Ne sjećaš se?! Zar nisi ponovio lekciju?Nisam... Sinoć sam se kartao s prijateljima, malo više smo popili, došao sam kući pred jutro...Tako, znači! Što ti uopće radiš u školi?Zvali su me iz zbornice... Došao sam popraviti radijator...

Kod okulistaKod okulista se vodi sljedeći razgovor:Kada ste primjetili da slabije vidite? Prije otprilike godinu dana.Recite mi, koliko brojki vidite u prvom redu na onoj ploči?Na kojoj ploči?

Kuća gori! Nazvala djevojka vatrogasce:Upomoć! Upomoć! Kuća mi gori! Vatrogasac joj kaže: U redu gospođice, smirite se i recite mi kako ćemo doći do vas? Ona odgovori:Pa, onim velikim crvenim kamionom.

Broj petRazgovaraju dva prijatelja:Znaš li Ti da je meni broj pet najsretniji i najbolji?Pa kako? Pa vidiš, imam petero dijece, živim u ulici Petog petaša broj pet, pet puta sam ponavljao peti razred i trkaći konj mi je bio broj pet.I, je li taj konj bio prvi u toj utrci? Ne, peti!

Tom i JerryDošao čovjek u New York i unajmio stan. Kad je došao u stan vidi da je stan pun miševa i hoće obznaniti stanodavca, ali ne zna engleski. What’s the problem?, pita ovaj. Mmmmm ..... Tom .. and ... Jerry ... u know ? Yes, I know !? Mmm....e, pa Jerry...

Studentske brige

Javlja se student svome ocu na selu:Dragi oče, ja sam ti vrlo dobro. Doduše upisao sam po drugi put prvu godinu, no sada mi jako dobro ide. Kod mene sve štima, osim zapravo jedne stvari: jedini ja od studenata na predavanje idem mercedesom, dok ostali idu tramvajem, zbog čega mi već postaje pomalo neugodno.Ta mi stvar nikako ne izlazi iz glave. Nedugo zatim stiže od kuće odgovor: Sine moj dragi.Ti samo vrijedno uči, polaži ispite i ništa ne brini, a tvoj stari će tebi za nagradu kupiti tramvaj!

Igra pitalice

Upita čovjek malo dijete u parku:Je li, mali, kako se zoveš?Zovem se kao i moj tata, odgovori mali i nastavi s igrom.A kako se zove tvoj tata?, uporno će ovaj.Isto kao i ja, reče mali.Čovjek, sada već vidno uzrujan, pita:Pa dobro, a kako vam je obojici ime?Isto, naravno!, odgovori mali i nastavi s igrom.

Igra riječiNegdje u nekom splitskom kafi ću začuje se glas žednog gosta:Konobar, ja bih malo pivo!Pa pivaj čoviče, ko ti brani!

zrcalo

45

Zakašnjenje

Razrednik pita učenicu:Zašto si zakasnila u školu?Ona odgovara:Ugledala sam znak na kojem piše Škola, uspori, pa sam usporila.

RijekaUčiteljica pita učenika:Gdje se nalazi Rijeka?On odgovara:U koritu, ako nije poplava.

ZaradaHvali se učenik svome prijatelju:Tata mi za svaku dobru ocjenu daje pet kuna.Ovaj ga pita: I, koliko si dosad zaradio?Dugujem mu sto kuna, odgovara hvalisavac.

Izum

Učiteljica pita:Kako bismo danas živjeli da Edison nije izumio električnu žarulju?Učenik odgovara:Gledali bismo televiziju uz svjetlo svijeće.

PogodioUčitelj pita:Koliko je dva i dva?Učenik odgovara:Pet.Učitelj:Jest, ali tek s ovom jedinicom koju si dobio.

MarljivostKći se hvali mami:Vidi, mama, kako sam vrijedna. Perem treći lonac.Mama:Zar si dva već oprala?Kći:Nisam.Počela sam s trećim.

BananePacijent:Doktore, jako me boli trbuh.Liječnik:A što si danas jeo?Pacijent:Pojeo sam dvije banane.Liječnik:Jesu li bile trule?Pacijent:Ne znam, nisam ih gulio.

PčelaUčitelj:Među koje životinje spada pčela?Učenik:Među sisavce.Učitelj:Ma, nije tako.Učenik:Zašto ste nam, onda, jučer rekli da pčela siše sok iz cvjetova?

LjubavUčiteljica:Zar ne osjećaš ni malo ljubavi prema matematici?Učenica:Osjećam, ali nemam sreće u ljubavi.

PisanjeMama:Što si naučio prvog dana u školi?Sin:Naučio sam pisati.Mama:I, što si napisao?Sin:Ne znam. Sutra ćemo učiti čitati.

BomboniOdvela mama malog u jedan posjet. Ondje ga nude bombonima: Sviđaju li ti se ovi bombončići? Uzmi ih punu šaku.Maleni: Radije mi ih vi dajte.Pitaju ga: Što, zar se sramiš?Maleni odgovara:Ne, ali vi imate puno veću šaku.

Pripremila: Emanuela Blažević, 3.i

zrcalo

46

Strip

izra

dila

: Iva

na V

anja

ka, 3

. f

zrcalo

47

Model 3-Ova haljina odiše profi njenošću i elegancijom, zbog čega je idealna za domjenke, promocije… Nekoliko zlatnih listova, žuta vrpca na leđima, pa malo žutih, plavih i ljubičastih cvjetova, daju ovoj haljini dimenziju ženstvenosti. Pokazuje ju Mira Prnjak.Sirovinski sastav: saten Pređa: fi na glatkaBoja: bijela, prelijeva se u svjetloplavu na nekim mjestima, što se na fotografi ji ne vidi Dužina: desna strana haljine duga je do stopala, pa se preko stražnjeg dijela prema prednjem dijelu polako uspinje uski prorez, čak 20 cm iznad koljena

Ove godine sam odlučila predstaviti vam tri modela sa svoje prve modne revije koju sam imala sa svojom kolegicom i prijateljicom Sandrom Pajić u Sea Wolfu. Haljine su satenske i pamučne, no ono što ih najviše povezuje su mali zlatni detalji-cvjetovi. Fotografi je su snimljene posredstvom modne agencije Gaj Aurelije Models.

Model 1- Prvu haljinu nosi Nikolina Ćuk. Ova je haljina posebna po svojim zlatnim srcima i velikom zlatnom cvijetu što na prednjem dijelu haljine malo sputava materijal te tako on kontrolirano pada. Namijenjena je za večernje izlaske.Sirovinski sastav: 100 % pamukPređa: mekana grebenanaVez: platneniBoja: bijela sa zlatnim srcimaDužina: 10 cm iznad koljena

Model 2-Jednostavnost i sklad linija na haljini, fi noća i čudesno sjajan materijal, jedan zlatni cvijet i nekoliko perlica, dovoljni su da zablistate na maturantskoj večeri. Nosi je Ivamarija Matković.Sirovinski sastav: saten i svila Pređa: fi na, glatka Boja: zlatnaDužina: do gležnja

Modni četverokut Ane Ćuk