Lidija Čehulić Vukadinović1

Zemlje Zapadnog Balkana i ulazak u NATO i EU

Sažetak

Raspadom bipolarnih međunarodnih odnosa redefinira se političko, sigurnosno i gospodarsko

određenje Jugoistoka Europe. Hladnoratovski status quo zamjenjuje se politikama europske

integracije. Različit stupanj uključenosti postsocijalističkih zemalja novih demokracija u

glavne institucionalne oblike euroatlantske i europske integracije (NATO i EU) rezultirao je

uspostavom političke sintagme Zapadni Balkan. Formulom „bivša SFRJ minus Slovenija

plus Albanija „ inicijalno EU, a potom prakseološki i NATO, izdvajaju iz regije jugoistočne

Europe skupinu zemalja: Hrvatska, BiH, tadašnja SR Jugoslavija (danas Crna Gora, Kosovo i

Srbija ), Makedonija i Albanija koje najviše zaostaju u potrebnim tranzicijskim reformama.

Autorica dokazuje da se unutar funkcionalnih regionalnih programa NATO-a i EU svaka

zemlja Zapadnog Balkana procjenjuje i nagrađuje individualno što je u konačnici i dovelo do

diverzifikacije institucionalnih veza tih zemalja sa NATO-om i EU. Autorica potvrđuje tezu

da je približavanje Zapadnog Balkana euroatlantskim i europskim integracijama dvosmjeran

proces u kojem obje strane ( zemlje i organizacije NATO i Europska unija) imaju značajne

koristi. Uspoređujući NATO i EU zaključuje da je Sjevernoatlantski savez u tom dinamičnom

procesu koji će se nastaviti i u budućnosti ipak više profitirao od EU. Sadašnji zastoji u

politikama proširenja NATO-a i EU (zbog gospodarske krize, novih kriznih žarišta izvan

europskog prostora, ali i sve veće razjedinjenosti članica NATO-a i EU oko suvremenih

vanjskopolitičkih i obrambenih problema svijeta)) ne znače i trajno zatvaranje njihovih vrata

za zemlje Zapadnog Balkana. Autorica predviđa da će u budućnosti tempo integracija

zemalja svojevrsnog suženog Zapadnog Balkana (nakon ulaska RH u EU) sve više ovisiti o

interesima nacionalnih političkih elita i cjelokupnoj unutarnjoj situaciji u pojedinoj zemlji

Zapadnog Balkana , a manje o inzistiranju članica NATO-a i EU na njihovom proširenju.

Sintagma Zapadni Balkan uvodi se u politički diskurs na summitu Europske unije u

Zagrebu 2000. godine za teritorij koji obuhvaća države bivše SFRJ, minus Slovenija, plus

Albanija, dakle: Hrvatsku, Bosnu Hercegovinu, tadašnju SR Jugoslaviju,2 Makedoniju i

Albaniju. Novousvojeni termin prvenstveno je politička sintagma kojom se imenuje skupina

1 Lidija Čehulić Vukadinovič, izvanredna profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 2 Danas su to tri države: Srbija, Crna Gora i Kosovo.

zemalja koje su tada po svojim cjelokupnim postsocijalističkim tranzicijskim procesima,

(ne)ostvarenim stupnjem integracije u euroatlantske i europske strukture te neposrednim ili

posrednim posljedicama vojnih sukoba i etničkih konflikata u toj regiji bile na približno

sličnom stupnju internog razvoja. Geografski, Zapadni Balkan proteže se mnogo zapadnije od

najzapadnije zemlje novousvojenog političkog termina Zapadni Balkan (Albanije). No

psihološka želja za svojevrsnim bijegom od tradicionalnog poimanja Balkana, ( koje je

uglavnom vezano uz negativne konotacije- nerazvijenost, nezaposlenost, korupcija,

neurednost, nepismenost, česti oružani sukobi i sl.) rezultirala je svojevrsnim kompromisom

između međunarodne zajednice (EU, SAD, NATO) i balkanskih zemalja koje pristaju na

termin Balkan ukoliko mu se doda predznak Zapadni.

Zapadni Balkan kao subregija Jugoistočne Europe

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća , odmah po raspadu bipolarne

međunarodne zajednice i traženju nove strukture europskog i svjetskog poretka,

postsocijalističke zemlje jugoistočne Europe, uključujući i one nastale nakon dezintegracije

SFRJ izrazile su želju za političkom, gospodarskom i sigurnosnom integracijom u tzv.

Zapadni model društvenog života. U institucionalnom smislu to je ujedno značilo i

integraciju u NATO i EU.

Nestankom bipolarizma nestao je i sigurnosni i gospodarski status quo na jugoistoku

Europe. Grčka i Turska, zemlje koje su institucionalno bile integrirane na sigurnosnom

(NATO) i ekonomskom (EZ) planu u Zapadni blok zadržale su te veze i dalje. Turska ih je i

produbila počevši pregovore o članstvu sa EU 2005. godine. Dvije članice integrirane u

sigurnosni savez socijalističkog svijeta ( Varšavski ugovor) i ekonomsku organizaciju istog

(SEV) odmah početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počinju sa radikalnim

društvenim postsocijalističkim promjenama. Godine 2004. postaju punopravne članice

NATO-a, a 2007. prima ih i Europska unija.

Krvavi raspad SFRJ usporio je i otežao potrebitu postsocijalističku tranziciju zemalja

nastalih nakon sloma jedinstvene države te definirao i njihov integracijski put u NATO i EU.

Izuzetak je Slovenija koja u travnju 2004. godine ulazi u NATO, a mjesec dana kasnije i u

EU. Slovenija je u bivšoj SFRJ bila najrazvijenija pokrajina, po raspadu SFRJ nije bila

zahvaćena velikim krvavim oružanim sukobima, te je kao teritorijalno i po broju stanovnika

mala zemlja , ali dobro organizirana, brzo i uspješno provodila postsocijalističke reforme.

Ostatak bivše SFRJ nije bio tako uspješan. Na teritoriju Hrvatske i BiH do 1995. vode se

oružani sukobi, 1999. NATO bombardira SR Jugoslaviju. Međunarodne snage svojim

prisustvom sprečavaju intenziviranje oružanih sukoba zbog etničkog pitanja u Makedoniji .

Albanija, koje je bila dio socijalističkog svijeta, ali provodila djelomično i politiku

neutralnosti /izolacionizma u odnosu na socijalističke sigurnosne i gospodarske integracije

(Varšavski ugovor, SEV) također uz veliku pomoć međunarodne zajednice (posebno SAD- a i

NATO-a) održava svoj teritorijalni integritet i suverenitet nakon raspada bipolarizma. Stoga je

razumljivo da je Europska unija, u nizu svojih regionalnih pristupa postsocijalističkim

europskim zemljama,3 upravo navedenu skupinu zemalja svrstala pod naziv Zapadni Balkan

te upravo za njih usvojila specifičan program pomoći za integraciju u Europu. Naime, na

istom summitu EU u Zagrebu 2000. godine na kojem je inauguriran politički termin

Zapadni Balkan usvojen je i Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju kao važan mehanizam

približavanja zemalja Zapadnog Balkana Europskoj uniji. Za ostale postsocijalističke

europske zemlje koje su izrazile želju za punopravnim članstvom u EU Bruxelles ima

razrađen mehanizam Ugovor o pridruživanju . S obzirom na specifične probleme izazvane

ratom i mnogobrojnim soft izazovima sigurnosti koje su zemlje Zapadnog Balkana trebale

rješavati EU prvenstveno insistira na stabilizaciji , a potom na procesu pridruživanja tih

zemalja Europskoj uniji. Potrebno je naglasiti da NATO , iako u svojim službenim

dokumentima nije preuzeo termin Zapadni Balkan također putem svog programa Partnerstvo

za mir insistira prvo na političkoj stabilizaciji zemalja te regije , a potom na reformama

njihovih obrambenih sustava. Analizirajući tražene reforme uviđa se da je tzv. prvi set ili

prva košara zahtjeva i NATO-a i EU identična, a odnosi se na političke zahtjeve: regionalna

suradnja, suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu, povratak svih izbjeglih i

prognanih, uspostava pravne države, borba protiv korupcije te demokratizacija svih sfera

društva. Politikom mrkve i batine NATO i EU pokušavaju dovesti zemlje Zapadnog Balkana

do punopravnog članstva u te dvije organizacije.

Od početka devedesetih godina prošlog stoljeća do danas umnogome se promijenila

situacija kako u pojedinoj zemlji Zapadnog Balkana tako isto i u samim organizacijama

NATO i EU. Osim tog bilateralnog odnosa zemlje koja se želi integrirati i same integracije

(NATO, EU) promijenili su se i odnosi na međunarodnoj sceni. Sve to usložava integraciju

zemalja Zapadnog Balkana u euroatlantske i europske strukture. Pa ipak, sve zemlje

Zapadnog Balkana osim Srbije (ne želi u NATO) još uvijek i službeno žele punopravno

članstvo u NATO savezu i Europskoj uniji. U sklopu regionalnog pristupa i NATO-a i EU

zemljama Zapadnog Balkana ipak svaka organizacija procjenjuje i nagrađuje individualno

pojedinu zemlju regije. Stoga danas usprkos još uvijek u političkim pregovorima prisutnog i

3 Detaljnije o regionalnim pristupima EU jugoistočnoj Europi vidjeti u R. Vukadinović, L.Čehulić Vukadinović, Politika europskih integracija,, Zagreb, 2011., str.330-335.

korištenog termina Zapadni Balkan, svaka zemlja ima različit stupanj institucionalne

povezanosti kako sa NATO-om , tako i sa Europskom unijom.

Institucionalne veze Zapadnog Balkana s NATO-om i EU

Analizirajući proces širenja NATO-a i EZ/EU može se zaključiti da su sve „novo

demokratske“ zemlje uključujući i postsocijalističke zemlje prvo ušle u NATO , a potom u

EZ/EU. Očito je da euroatlantski saveznici taj princip zadržavaju i za zemlje Zapadnog

Balkana. Prikazujući njihove međusobne bilateralne institucionalne veze zaključuje se da prvi

korak prema pojedinoj zemlji Zapadnog Balkana učini NATO, a potom ga slijedi i EU.

Hrvatska

Oružana agresija u kojoj je jedna trećina teritorija Hrvatske bila okupirano, borba za fizičko

oslobođenje zemlje, uključenost Hrvatske u oružane sukobe u BiH stopirale su hrvatski put u

NATO. Gotovo do kraja prošlog stoljeća Hrvatska je , uz ondašnju SE Jugoslavijom i BiH

bila najizoliranija zemlja na jugoistoku Europe od međunarodne zajednice. Iako se snage

NATO-a ,kao i članica EU i SAD pomagale na različite načine hrvatski oslobodilački rat

Hrvatska je tada , zbog rata koji joj je nametnut i okolnosti koje su iz njega proizlazile, ostala

izvan svih institucionalnih veza i programa koje je NATO namijenio postsocijalističkim

zemljama.4

Približavanje Hrvatske NATO-u započinje nakon demokratskih i predsjedničkih i

parlamentarnih izbora 2000. godine, kada je Hrvatska, gotovo preko noći primljena u

Partnerstvo za mir. Ubrzo zatim Hrvatska se pušta u NATO-ov Akcijski plan za članstvo.

Washington je uz Albaniju i FRYOM svrstava u program prilagodbe standardima Saveza ,

tzv. Jadransku povelju ( The Adriatic Charter) da bi na summitu u Bukureštu 2008. Hrvatska

bila prepoznata od Saveznika kao zemlja koja zaslužuje poziv da na summitu NATO-a u

Kolnu i Strasbourgu 2009. godine, i službeno postane njegova punopravna članica.5 Od tada

do danas Hrvatska učestvuje u brojnim političkim, humanitarnim te civilnim i vojnim

4 Za svog posjeta Hrvatskoj, pokraj svibnja 1997. američka državna tajnica Madeleine Albright, u razgovoru s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom, tražila je sljedeće: hrvatsku podršku i dosljednu primjenu Daytonskog sporazuma, povratak izbjeglih i prognanih za vrijeme oružanih sukoba u Hrvatskoj, suradnju hrvatskih vlasti s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Nepunu godinu dana kasnije, 1998. SAD veleposlanik u RH, William T. Montgomery, u svom članku Croatia's Roadmap to Partnership for Peace istaknuo je glavne smjernice za ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir. Američki veleposlanik sugerira Hrvatskoj da poradi na: procesu rekoncilijacije, stvaranju uvjeta za nesmetani povratak , život i rad svih prognanih i izbjeglih tokom Domovinskog rata, dosljednoj primjeni Daytonskog sporazuma,

demokratizaciji društva, s posebnim akcentom na slobodi medija, promjeni izbornog zakona i provedbi slobodnih, demokratskih izbora. Lidija Čehulić: „Clintonova administracija i ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir“, Politička misao, god. 37., br.3., 2000., str. 177. 5 Tadašnji ravnatelj uprave za obrambenu politiku Ministarstva obrane RH Pjer Šimunović izjavio je nakon posljednjeg operativnog sastanka na kojem su hrvatski časnici predali kolegama iz NATO-a izvješče o postignutom stupnju napretka hrvastkih oružanih snaga standardima NATO-a kako «Hrvatska ulazi u NATO kao jedna od najspremnjih zemalja koje Savez prima u članstvo». Vjesnik, 18. i 19. listopad, 2008.

misijama pod ingerencijom ili UN-a ili NATO-a. 6 Međutim stupanj potpore javnog mijenja

organizaciji NATO i hrvatskog članstva u njoj nikada nije prelazio iznad 55 posto.7

Paralelno s približavanjem NATO-u Hrvatska je uspostavljala i institucionalne veze sa

Europskom unijom.

Iako je jedno kratko vrijeme Hrvatska bila uključena u PHARE program Europske

unije, sve do siječnja 2001. Hrvatska je uživala tek godišnje autonomne trgovinske povlastice

sa EU.8 Na marginama summita EU u Zagrebu 2000. službeno su počeli i pregovori EU i

Republike Hrvatske o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) koji je potpisan krajem

2001. godine. Potpisivanjem SSP-a i paralelno s njim Privremenog sporazuma koji se

primjenjuje do stupanja SSP-a na snagu, Hrvatska je prvi put stupila u ugovorne odnose s EU.

To je bio i najvažniji formalni korak u procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji, prije

podnošenja zahtjeva za punopravno članstvo (2003.) i stjecanja statusa kandidata (2004.).

Godinu dana kasnije RH počinje pristupne pregovore da bi, ako sve zemlje članice EU to

potvrde, 1. srpnja 2013. RH postala punopravna članica EU. Od svih postsocijalističkih

europskih zemalja Hrvatska je vremenski najdulje i sadržajno najviše pregovarala sa EU što

je rezultat unutarnjepolitičkih prilika u zemlji, svojevrsnog zamora pojedinih članica EU oko

novog proširenja , ali i odnosa susjeda prema članstvu RH (Slovenija). Kada RH postane i

službeno dvadesetiosma članica EU politički će napustiti regiju Zapadnog Balkana te

institucionalno, uz euroatlantski (NATO) ući i u zapadnoeuropski svijet. Ali problemi

zemalja svojevrsnog smanjenog Zapadnog Balkana (bez RH) itekako će i dalje utjecati na

cjelokupne prilike u zemlji. Stoga bi ulazak u EU hrvatske političke vlasti trebale iskoristiti

za daljnje jačanje regionalne suradnje na prostoru tzv. suženog Zapadnog Balkana , ali i široj

regiji Mediterana. Hrvatska bi trebala iskoristiti članstvo u NATO i EU da napokon, u okviru

postojećih regionalnih programa tih organizacija, definira i počne provoditi politiku prema

široj regiji Mediterana.

Bosna i Hercegovina

Zemlja na čijem su se teritoriju najduže vodili krvavi oružani sukobi nakon raspada bivše

SFRJ upravo NATO-u i američkoj administraciji predvođenoj predsjednikom Billom

Clintonom može zahvaliti za prekid oružanih borbi. No upravo je ta ista međunarodna

zajednica Bosni i Hercegovini nametnula protektorat te političko uređenje kakvo malo tko od

6 Vidjeti u Marta Nakić-Vojnović: «Contribution of Croatia to International Peacekeeping Missions», u L.Čehulić (ed.) Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 82-91.7 Potporu hrvatske javnosti članstvu u NATO vidjeti detaljnije u :Zlatko Gareljić: «Croatia and NATO», u L. Čehulić (ed.) : Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 115-124.8 Od 1992. do 2001. godine Vijeće ministara EU početkom svake godine određivalo je Hrvatskoj sadržaj trgovinskih povlastica.

današnjih građana BiH podržava- Daytonski sporazum. Bez obzira na sve prednosti i

nedostatke funkcioniranja BiH po daytonskom modelu, integriranje te države u europski i

euroatlantski prostor više je simboličnog karaktera nego što je to odraz volje, svijesti i realnih

mogućnosti njezinih građana. I NATO i Europska unija paralelno su krenuli sa svojim

programima pomoći ne bi li se stvorili temeljni uvjeti logističke infrastrukture u BiH na kojoj

bi BiH mogla izgrađivati vlastite mehanizme potrebite za veću integraciju u te dvije

organizacije.

NATO je prihvatio BiH 2006. godine u Partnerstvo za mir, ponudio joj uvjetovani (neriješen

problem vojne imovine) Akcijski plan za članstvo (2010), vojnici BIH sudjeluju u mirovnim

misijama i drugim zajedničkim aktivnostima sa Savezom. Europska unija je Sporazumom o

stabilizaciji i pridruživanju (2008) potaknula reforme u BIH , ali zbog nefunkcionalnosti BiH

kao jedinstvene države malo je toga doista i učinjeno na putu u EU.

Nastanak „države u državi“- Republike Srpske i duboki konfliktni nacionalizmi

onemogućavaju približavanje te zemlje euroatlantskim integracijama . Formalni napredak koji

je postignut u pravcu NATO-a nije podjednako dobro prihvaćen u dva entiteta,9 a posljednje

Izvješće EU jasno pokazuje da postoji malo napretka u funkcioniranju BiH kao države.

Nespremnost domaćih aktera da zajedničkim snagama rješavaju konkretna životna pitanja i

da se jedinstveno opredijele za ulazak u NATO i EU dostatan su dokaz međunarodnim

akterima da budu sve više nezadovoljni postojećim stanjem. Globalna kriza i brojni problemi

na raznim stranama svijeta i Europe još više smanjuju interes Europe i međunarodne

zajednice za BiH. To istodobno znači da se i čitav razvoj u toj zemlji sve više prepušta

stanovitoj političkoj inerciji.

Srbija

Slično kao i BiH i Srbija je institucionalno i psihološki još uvijek veoma udaljena od NATO-

a i Europske unije. Za razliku od BiH kojoj je NATO pomogao zaustaviti krvave sukobe na

svom teritoriju Srbija NATO još uvijek uglavnom doživljava kao neprijatelja koji je 1999.

na nagovor Clintonove administracije fizički ugrozio teritorijalni suverenitet tadašnje SR

Jugoslavije (akcija na Kosovu, praćena bombardiranjem logistički važnih objekata u

Beogradu, Novom Sadu). Politikom mrkve i batine NATO i EU pokušavaju se približiti

Beogradu, nagrađujući gotovo svaki, i najmanji, demokratski pomak u toj zemlji. Srbija je

puštena u Partnerstvo za mir (Riga 2006.) ali je svima jasno da bez demokratizacije

cjelokupnog srbijanskog društva te formiranje prozapadne političke stabilne vlade u

Beogradu nema integracije te zemlje u NATO. U posthladnoratovskom razdoblju Srbija je

9 Detaljnije vidjeti u Miloš Šolaja:“

izgubila sve ratove (Hrvatska, BiH, Kosovo) njezin teritorij smanjen je gubitkom Crne Gore i

Kosova. Pa ipak Srbija još nije proživjela vlastitu katarzu te se neprestano na raznim sferama

društvenog razvoja suočava sa pogubnim recidivima nedavne prošlosti. U tom kontekstu i sve

dobre i pozitivno ocijenjene reforme i transformacije oružanog sustava koje je Srbija

napravila do sada padaju u sjenu unutarnjih političkih nestabilnosti i slabosti društva. Ocjene

dijela političke elite Srbije da ta zemlja može ući u EU bez uključenja u NATO te pozivanje i

uspoređivanje Srbije sa neutralnošću današnje Austrije ili Švicarske teško su ostvariva.

Bez obzira na političke zastoje institucionalnog povezivanja Srbije sa NATO-om Europska

unija nastavlja svoju politiku mrkve i batine. Srbija ima Sporazum o stabilizaciji i

pridruživanju, a za političku nagradu što je Beograd pokazao dobru volju da razgovara s

Prištinom nakon incidenata na kosovsko-srbijanskoj granici Srbiji je dodijeljen status

kandidata za EU.

Tzv. Deklaracija o neutralnosti iz 2009.godine upravo je pokušala ukazati na želju Srbije da

na stanovit način razdvoji proces euroatlantizma i da ta zemlja ostane izvan NATO-a,

odnosno da bude neutralna; ali da nastavi svoje napore za ulaskom u EU. Iako je to bio

prvenstveno deklarativni odgovor na sudski pravovijek o Kosovu očito je da se Tadićeva

politika nije htjela odreći Europe.

Međutim, nakon predsjedničkih izbora i dolaska na vlast nove koalicije i predsjednika

Nikolića u Srbiji se sve više ističu parole da Srbija neće napustiti svoju „južnu pokrajinu“ i da

ne dolazi u obzir izjašnjavanje: Europa ili napuštanje Kosova. Zbog nespremnosti da učini

veći korak prema normalizaciji odnosa s Kosovom Srbija ove godine najvjerojatnije neće

dobiti datum za otvaranje pregovora o članstvu u EU. Spremnost Srbije da implementira sve

dogovore sa Kosovom koji su usvojeni za vrijeme prethodne vlade neće biti dovoljno jer je

upravo zbog toga EU već nagradila Srbiju statusom kandidata.

Samim tim može se očekivati da će se suradnja Srbije s NATO-om i dalje odvijati unutar

Partnerstva za mir, za što su posebno zainteresirani srpski vojni krugovi, a da će pokušaji

uvjetovanja približavanja Beograda EU razvojem odnosa Srbije i Kosova biti odlučno

odbijani. Na jednoj strani to je političko retoričko pitanje na kome su stranke sadašnje

koalicije u velikoj mjeri izborile svoju političku pobjedu. S druge strane, kriza u kojoj se

nalazi EU ne pruža neko uvjerenje da bi približavanje Srbije EU moglo imati neko veće

značenje. Pogotovo jer se radi o procesu koji vjerojatno može biti dovršen tek oko 2020.

godine.

Crna Gora

Zemlja koje je, ne računajući Kosovo, na prostoru bivše SFRJ zadnja ostvarila svoju

neovisnost (2006.obnovila državnost) vrlo brzo i solidno krenula je u provođenje potrebitih

reformi za ulazak u NATO i EU.. S obzirom da je u sastavu tzv. Zajednice Srbije i Crne Gore

pitanje obrane i sigurnosne politike bilo u zajedničkoj nadležnosti, osamostaljivanjem Crna

Gora je praktički, na sigurnosno-obrambenom planu krenula iz početka. Od zakonske

regulative do uspostave konkretnih snaga za provođenje sigurnosti, sve što je rađeno i što se

još uvijek užurbano u toj maloj zemlji radi, odmah u startu stvara se po standardima i

principima NATO-a.10 NATO je to prepoznao i odmah po obnavljanju neovisnosti primio

Crnu Goru u program Partnerstva za mir (2006) To je svakako velika prednost za obrambene

snage , ali i za cjelokupno crnogorsko društvo. Crna Gora bila je kolateralna žrtva NATO-ove

politike kada zbog sukoba u Gruziji nije primljena u Akcijski plan za članstvo. Za ulazak u

taj NATO-ov program morala je čekati do 2009. godine. Isto tako kao kolateralna žrtva

unutarnje krize NATO saveza nije na summitu u Chicagu primljena u punopravno članstvo

Saveza te čeka da NATO odluči realizirati po četvrti put nakon bipolarizma svoju politiku

otvorenih vrata. Nastavi li sa uspješnim reformama i aktivnostima unutar NATO-vih

postojećih programa nema razloga da upravo Crna Gora bude sljedeća zemlja Zapadnog

Balkana koja će postati punopravna članica kada se Savez odluči za širenje.

Jednako je uspješan i crnogorski put prema EU. Nakon Sporazuma o stabilizaciji i

pridruživanju (2007.) Crna Gora je vrlo hrabro zatražila članstvo u EU. Dobivanje statusa

kandidata (2011.) i datuma početka pregovora (2012.) dodatno ohrabruju političku elitu , ali i

građane te zemlje, da ustraju na svom euroatlantskom i europskom putu.11

Institucionalno zbližavanje Crne Gore sa NATO-om i EU vjetar je u leđa političkoj eliti te

zemlje koja na taj način uspijeva riješiti neke vlastite dileme, ali svakako i dileme javnog

mijenja u Crnoj Gori. Naime nakon svakog otezanja sa intenziviranjem odnosa Crne Gore i

Zapada zbog tradicionalnih povijesnih veza Crna Gora zagovara se veće okretanje prema

Rusiji, Radikalniji zagovornici Crnogorsko-ruske suradnje nastoje čak zamijeniti europski

put Crne Gore sa zbližavanjem sa Rusijom. Crna Gora može poslužiti ostatku zemalja

Zapadnog Balkana, ali i svim ostalim sadašnjim i potencijalnim punopravnim članicama

NATO-a i EU, kao pozitivan primjer današnje suvremene, globalno povezane međunarodne

10 Detaljnije o izgradnji sigurnosnoobrambenog sustava u Crnoj Gori vidjeti u: Mehmedin Tahirović:»Crna Gora i Partnerstvo za mir», Međunarodne studije, god.8.br.2., 2008., str.53-70.11 O reformama Crne Gore na putu u EU vidjeti u: Gordana Đurović (ur.) :Crna Gora u XXI. Stoljeću -u eri kompetitivnosti: integracija u evropske i evroatlantske strukture, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, knjiga 73., sveska 4., Podgorica 2010.

zajednice. Naime i NATO i EU imaju institucionalne veze sa Rusijom stoga uključenje u te

dvije organizacije ne znači i prekidanje svih oblika veza i odnosa sa Rusijom.

Kosovo

Kosovo kao samostalna država projekt je Sjedinjenih Država.12 Iako su SAD najjača članica

Saveza to im nije pomoglo, na žalost Kosova , da sve članice Alijanse priznaju kosovsku

neovisnost. Kosovo je posthladnoratovski predmet interesa NATO-a u smislu ne samo prve

službene out-of area akcije Saveza 1999. godine, već i NATO-vog kontinuiranog ,

višegodišnjeg fizičkog prisustva velikog broja NATO snaga u toj zemlji13. Pa ipak, u

Bruxellesu se o Kosovu ,kao potencijalnom kandidatu za članstvo, još uvijek javno ne govori

jer se čeka međunarodno priznanje svih članica Saveza. Isto vrijedi i za odnos Europske unije

spram Kosova. Dok sve članice ne priznaju Kosovo kao suverenu državu EU ne može ići u

institucionalizaciju odnosa s tom zemljom. Ipak treba reći da postoje načini na koje članice

NATO-a i EU surađuju s Kosovom, ali s druge strane i snage NATO-a i snage EU, kao i UN-

a još uvijek su fizički prisutne na Kosovu. Gledano s tog aspekta, može se reći da je Kosovo

danas u specifičnom položaju jer je paralelno i djelomično subjekt, i objekt suvremenih

međunarodnih odnosa.

Albanija

Posthladnoratovsko opredjeljenje za članstvo u NATO savezu bilo je dokaz novoizabranih

vlasti u Albaniji kako će prekinuti dugogodišnju politiku samoizolacionizma i svojevrsne

albanske neutralnosti. Situacija u regiji (ne samo oružani sukobi na prostoru bivše SFRJ već i

kontinuirane krize oko etničkih, religijskih pa i teritorijalnih pitanja u susjedstvu) pridonijeli

su da je u Albaniji permanentno bilježen najveći postotak javnog mijenja koje podržava

integraciju države u Savez. Čak i u vrijeme stabilizacije prilika na jugoistoku Europe te

objektivnih teškoća s kojima se albansko stanovništvo počelo sve intenzivnije suočavati

tijekom tranzicijskih unutarnjih reformi, postotak javnog mijenja naklonjenog NATO-u nije

padao ispod zavidnih osamdesetak posto. Albanija je među prvim zemljama zdušno ušla u

NATO-ve programe Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju, Partnerstvo za mir, Akcijski plan

za članstvo te unutar njih razvijala mnogobrojne političke, civilne i vojne aktivnosti sa

članicama Saveza . Potpisivanje Jadranske povelje (The Adriatic Charter) svojevrsna je

američka nagrada za albansku lojalnost i suradnju sa NATO-om, a pozivanje Albanije na

summitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine da zajedno sa Hrvatskom uđe u Savez 2009.

12 Pogledati u Radovan Vukadinović:»Američka politika i stvaranje kosovske države», Međunarodne studije, god. 8.,br.1.,2008., str. 5-19.13 Besford Rreecaj:»Konačno rješenje statusa Kosova: procesi i perspektive», Međunarodne studije, god. 8., br.1., 2008. str.20-42.

godine kruna je albanskih napora. Članstvo u NATO-u bila je nagrada , ali i svojevrsna

obveza albanskim vlastima da se radikalnije počnu rješavati albanski unutarnji problemi

vezani uz tzv. izazove soft security (droga, kriminal, korupcija i sl. )

Upravo na tim kriterijima nastavila je vrlo uporno insistirati Europska unija Albanija ima

ugovor o Stabilizaciji i pridruživanju (2006.) ali se prvenstveno zbog neučinkovitosti reformi

cjelokupnog društva u pravcu demokratizacije i uspostavi funkcionalne pravne države,

Albanija nije snažnije institucionalno približila Europskoj uniji.

Makedonija

Makedonija je zemlja koja nije bila izložena krvavim oružanim sukobima nakon raspada

SFRJ, ali u svom postsocijalističkom razvoju kao suverena država nije bila pošteđena

lokalnih unutarnjih sukoba (uključujući i upotrebu vojne sile) zbog prvenstveno etničkih

sukoba i nezadovoljstva dijela albanskog stanovništva statusom u novoj državi. Na

nacionalne postepeno su se nadovezali vjerski i teritorijalni problemi. Ohridski sporazum

pravno je regulirao status nezadovoljnih nacionalnih manjina, ali u njegovoj implementaciji

postoji mnogo objektivnih i subjektivnih problema. Višegodišnja prisutnost raznih oblika

snaga međunarodne zajednice makedonska je realnost. Unutarnje nestabilnosti koje vrlo lako

mogu preći makedonske granice , povezane sa tradicionalnim makedonsko-grčkim sporom

(ne samo) oko imena makedonske države rezultirale su snažnom orijentacijom Skopja prema

Zapadu, uključujući i organizaciji NATO i njegovoj najjačoj članici SAD. Kao i Albanija i

Makedonija je u svom dosadašnjem razvoju kao suverena država sukladno svojim

mogućnostima intenzivirala odnose suradnje i partnerstva kroz sve postojeće NATO-ve

programe namijenjene postsocijalističkim zemljama. Zajedno sa Albanijom i Hrvatskom

pridonosila je međunarodnom miru i sigurnosti i u okviru aktivnosti Jadranske povelje.

Postotak javnog mijenja naklonjenog NATO-u tada nije padao ispod šezdesetak posto, a u

danima aktiviranja unutarnjih kriza dosezao je i preko osamdeset posto. Članstvo u Savezu

prvenstveno se vidjelo kao okvir i garant trajnijeg unutarnjeg mira , stabilnosti i uvjeta za brži

gospodarski prosperitet zemlje. Stoga je nepozivanje Makedonije u punopravno članstvo

Saveza, zajedno sa preostale dvije članice Jadranske skupine, doživljeno u Skopju 2008.

godine kao veliko razočaranje. Tim više što su se najave takvog po Makedoniju negativnog

scenarija počele širiti diplomatskim krugovima neposredno prije te na samom summita

NATO-a u Bukureštu 2008.. Punopravna članica Saveza Grčka, iskoristila je savezničko

odlučivanje konsenzusom te svojim glasom protiv blokirala makedonsko pristupanje

organizaciji zbog spora oko imena makedonske države. Čelnici NATO-a u Bukureštu izrazili

su svoje žaljenje zbog takvog razvoja događaja , u završnoj deklaraciji summita stoji kako

vrata NATO-a ostaju otvorena svim potencijalnim članicama koje izraze tu želju, kada i ako

ispune određene kriterije. Što se Makedonije tiče neće biti dodatnog NATO-vog svojevrsnog

screeninga te zemlje ni po kojem kriteriju. Za Savez Makedonija je ispunila potrebite uvjete i

onoga časa kada bilateralno riješi svoj spor oko imena države sa Grčkom NATO je spreman

primiti je u punopravno članstvo. Ali od tih optimističnih utješnih riječi Saveza do danas

situacija se znatno primijenila. Usprkos suradnji Makedonije s NATO-om unutar Programa

Partnerstvo za mir i Akcijski plan za članstvo, nakon odbijanja punopravnog članstva počinje

stagnacija u provođenju reformi u Makedoniji. Paralelno i Europska unija usporava

makedonsko približavanje Bruxellesu. Nakon Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju

(2001.) i statusa kandidata (2005.) Makedonija ističe da je umoran od čekanja na datum

početka pristupnih pregovora sa EU. Gospodarska situacija je sve lošija, Ohridski sporazum

ne donosi željene i planirane rezultate, etničke razlike se pojačavaju, broj albanskog

stanovništva raste. Svojevrsni status quo kojeg NATO i EU održavaju spram te zemlje

dugoročno nije dobar niti za Makedoniju niti za Zapadni Balkan. Bez pomoći iz inozemstva

Makedonija teško da će izdržati unutarnje napetosti i pritiske.

Suodnos NATO-a i Europske unije sa Zapadnim Balkanom

Integracija zemalja Zapadnog Balkana u NATO i EU dvosmjeran je proces. S jedne strane

ovisi o zemlji kandidatu za članstvo, a s druge , o samoj organizaciji koja otvara svoja vrata

novim članicama. Treba ponovno naglasiti da je način na koji se raspala SFRJ uvelike utjecao

ne samo na tempo integracije te regije u Europu, već i na uvjete pod kojima zemlje regije

ulaze u NATO i Europsku uniju. Gotovo da nema zemlje Zapadnog Balkana čije javno

mijenje na neki način nije isfrustrirano dužinom i težinom procesa integracije. To svakako

otežava političkim vlastima u zemljama provođenje ionako teških i za stanovništvo socijalno i

ekonomski bolnih reformi. Sumirano može se zaključiti sljedeće:

a) s aspekta zemalja Zapadnog Balkana

1. Postsocijalističke zemlje s područja Zapadnog Balkana nalaze se u različitom

institucionalnom statusu vezano uz pristupanje u punopravno članstvo u NATO i EU.

To potvrđuje tezu da iako obje organizacije imaju regionalni pristup Zapadnom

Balkanu svaka zemlja procjenjuje se i vrednuje individualno.

2. Iako nigdje nije zapisano da je za formalni ulazak u Europsku uniju potrebito prvo ući

u NATO, povijest posthladnoratovskog širenja Europske unije pokazala je da sve

zemlje nastale nakon raspada bipolarne međunarodne zajednice na svom

integracijskom putu u europske i euroatlantske institucije prvo ulaze u NATO,a potom

u EU. Pogledaju li se ozbiljnije kriteriji za ulazak zemalja tzv. mladih demokracija u te

dvije organizacije ( točno definirani za svaku zemlju kandidata u završnim

deklaracijama sa summita NATO-a i EU) može se zaključiti da su primarni kriteriji

gotovo identični , bez obzira o kojoj zemlji kandidatu se radi. Oni se odnose na

postizanje političke stabilnosti, uspostavljanje uvjeta za funkcionalnu regionalnu

suradnju te postignut zadovoljavajući stupanj demokratičnosti društva (ljudska prava,

pravna država, borba protiv raznih oblika kriminala). Učlanjenjem u NATO savez

šalje se svojevrsni signal Europskoj Uniji da se radi o politički ozbiljnoj , demokratski

sređenoj zemlji koja je spremna i sposobna na intenzivnije provođenje specifičnih

dodatnih reformi pojedinih segmenata društva.

3. Zapadni Balkan više nije crna rupa Starog kontinenta. To je regija na kojoj još uvijek

prevladava nestabilna stabilnost ali izazovi sigurnosti nisu više dominantno vojni.

Zamijenila ih je široka lepeza izazova tzv. soft-security sigurnosti i stabilnosti (etnički

problemi, vjerski, nacionalni, pitanje granica, droga, prostitucija i ostali oblici

kriminala, ekološki problemi, gospodarska stagnacija, terorizam i sl.).

4. Na početku devedesetih godina prošlog stoljeća kada se postbipolarna struktura

međunarodne zajednice počela uspostavljati Zapadni Balkan bio je primarnookrenut zapadu.

Danas, nakon više od dvadeset godina tranzicijskih promjena, stvoreni su uvjeti za lakši

ulazak novih aktera u taj prostor. Rusija i Turska pojavljuje se kao najznačajniji akteri s

kojima zemlje Zapadnog Balkana, uz održanje dobrih veza sa Zapadom, mogu računati.

b) s aspekta NATO-a i Europske unije

1. Politika otvorenih vrata ili širenje novim postsocijalističkim članicama bio je prepoznatljiv

light motiv te dvije organizacije nakon rušenja bipolarizma. Nakon prva dva kruga širenja

uvidjelo se da primanje novih članica koje su se gotovo pola stoljeća razvijale na sasvim

drugačijim političkim , gospodarskim i sigurnosnim osnovama i nije baš najidealnije rješenje

za NATO i EU. I dok se prošireni NATO relativno lakše snašao, u EU nakon velikog buma iz

2004. , a posebno primanja Rumunjske i Bugarske 2007. godine naglašenije jača tzv. zamor

od proširenja. Javno se piše da nakon Hrvatske dugo niti jedna nova članica neće biti

primljena u EU. Širenje NATO-a i EU i dalje ostaje službena politika te dvije organizacije ,

ali danas se mnogo više piše o širenju izvan nego unutar članica NATO-a i EU. Uspoređuju li

se politike širenja NATO-a i EU sa ostalim internim politikama te dvije organizacije tada se

zaključuje da je politika širenja NATO njegova najuspješnija politika nakon raspada

bipolarizma, dok je EU imala ukupno više štete nego koristi od primanja novih

postsocijalističkih članica.

2.Na prostoru Zapadnog Balkana NATO je izvršio svoje prve out-of area postbipolarne akcije

(Goražde, Kosovo) te je krenuo u operacionalizaciju svojih novih misija održanja mira i

izgradnje mira. (peace keeping , peace building). Time je Zapadni Balkan postao poligon za

konkretnu provedbu, uvježbavanje, usavršavanje jednog novog oblika NATO djelovanja u

novom svjetskom poretku. Dokazujući svoju novu operativnu i institucionalnu vrijednost tim

akcijama (koje su zatim postale NATO-va svakodnevica u rješavanju kriza diljem svijeta)

NATO je posla oporuku svima koji su zagovarali njegovo raspuštanje nakon bipolarizma, s

obrazloženjem da je u promijenjenim međunarodnim okolnostima (dezintegracija SSSR-a,

raspuštanje Varšavskog ugovora, pad socijalizma u Europi) NATO ostao bez svojih zadaća i

neprijatelja.

3..Europska unija na sličan način nije iskoristila svoje prisustvo i angažman na prostoru

Zapadnog Balkana U pokušajima izgradnje samostalnije zajedničke vanjske i sigurnosne

politike Europske unije, uključujući i konkretne snage za njezinu primjenu, Bruxellesu nije

pošlo za rukom da , upravo na studiji slučaja regije Zapadnog Balkana, ojača svoje ukupne

integracijske procese i nastupi kao jedinstveni akter na međunarodnoj sceni, rješavajući

probleme u svom dvorištu, Zapadnom Balkanu. Prepuštajući i tu dominaciju SAD-u, EU je

izgubila kredibilitet aktera na kojeg se računa u regionalnim ili globalnim krizama te sve više

autora danas kada analizra strukturu suvremenog svijeta upotrebljava termin The New West

(Novi Zapad) u kojem nema EU kao aktera već ga predvode Sjedinjene Američke Države. 14

4. Zapadni Balkan jedini je dio Europe na kojem još uvijek i NATO i EU imaju stacionirane

svoje i vojne snage kao jamac osiguranja stabilnosti i sigurnosti. (BiH, Kosovo). To je

svojevrsno jamstvo da će, uz sve navedene probleme, te dvije organizacije i dalje ostati

prisutne u regiji Zapadnog Balkana.

Na kraju svakako treba naglasiti da s pozicije euroatlantizma, a posebno gledano

globalno, Zapadni Balkan više nije regija svijeta koja svojim problemima i neriješenim

otvorenim pitanjima zauzima vrh svjetske politike. Stabilizacija i integracija regije odvijat će

se postupno, uz traženje većeg angažmana domaćih aktera.

14 Charles A. Kupchan: No One's World. The West, the rising rest and the coming global turn, Oxford, 2011., Walter Laqueur . After the Fall. The end of the european dream and the decline of a continent,London, 2011., Zbigniew Brzezinski , Strategic Vision. America and the Crisis of Global Power, New York, 2012.

Osnovna literatura:

A. Brnčić, P. Leppee, I. Mošnja, Hrvatska na putu u Europsku uniju: od kandidature do članstva, drugo izdanje, Zagreb, 2004, str. 44..Zbigniew Brzezinski , Strategic Vision. America and the Crisis of Global Power, New York, 2012.Lidija Čehulić: „Clintonova administracija i ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir“, Politička misao, god. 37., br.3., 2000., str. 177. L.Čehulić (ed.) Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 82-91.Gordana Đurović (ur.) :Crna Gora u XXI. Stoljeću -u eri kompetitivnosti: integracija u evropske i evroatlantske strukture, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, knjiga 73., sveska 4., Podgorica 2010.Zlatko Gareljić: «Croatia and NATO», u L. Čehulić (ed.) : Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 115-124.Charles A. Kupchan: No One's World. The West, the rising rest and the coming global turn, Oxford, 2011.,Walter Laqueur . After the Fall. The end of the european dream and the decline of a continent, London, 2011.,G.Lenci, L.Martin (eds.), The European Security Space, Paris, 1998.Marta Nakić-Vojnović: «Contribution of Croatia to International Peacekeeping Missions», u Besford Rreecaj:»Konačno rješenje statusa Kosova:procesi i perspektive», Međunarodne studije, god. 8., br.1., 2008. str.20-42.Jacques Rupnik (ed.), The Western Balkans and the EU:'The Hour of Europe', Chaillot paper, June 2011., ParisMehmedin Tahirović:»Crna Gora i Partnerstvo za mir», Međunarodne studije, god.8.br.2., 2008., str.53-70.Branko Vignjević:»Bosna i Herzegovina na putu u Partnerstvo za mir» u L.Čehulić (ed.):Yearkook Šipan 2004., Zagreb, 2005., str. 175-181. Radovan Vukadinović:»Američka politika i stvaranje kosovske države», Međunarodne studije, god. 8.,br.1.,2008., str. 5-19.Radovan Vukadinović, Sigurnost na jugoistoku Europe, Varaždin, 1999.Radovan Vukadinović, Lidija Čehulić Vukadinović, Politika europskih integracija, Zagreb, 2011. R. D. Vukadinović: Uvod u institucije i pravo Europske unije, Beograd, 2010.