Prvo poglavlje Daphne Griffith podigne pogled prema vi-

sokim prozorima koji kao da su bili herme-ticki zatvoreni od dana kad su napravljeni. Zatim se usredotoci na ruke cvrsto stisnute u krilu. Bile su bez ikakva nakita. Ona ne-svjesno zakloni desnu. Dosada bi vec trebala zaboraviti kakav je osjecaj nositi vjencani prsten. Proslo je dosta vremena otkako joj je prsten stavljen na prst i ubrzo skinut.

Gospodin Bridson je jos telefonirao. Kad je usla, jedva su stigli izmijeniti nekoliko rijeci, kad je telefon opet zazvonio. Nije uspjela saznati ima li joj sto novo reel Ce-kajuci da svrsi razgovor, Daphne se udobno zavali u fotelju.

- Oprostite zbog ovoga - rekao je stavljajuci slusalicu na mjesto. Zatim je pogleda znacaj-no i uzme jedan fascikl.

- Nadam se... da imate dobre vijesti za mene?

- Na zalost, ne, il i tocnije receno, nemam nikakvih vijesti. Vas... gospodin nije odgo-vorio ni na jedno moje pismo.

- Razumijem. - Daphne se ugrize za usnu. - Pa, mozda ih nije primio. Ako se jos stalno seli...

- Kad sam vidio da nema odgovora na prvo pismo, ostala sam poslao preporuceno - rekao je. - A gospodin Lowood se sada, posve si-gurno, vise ne seli. Vec je prilicno dugo ovdje, u Engleskoj.

- U Engleskoj? - ponovila je Daphne izne-nadeno. - Otkada? U novinama nema niti spo-mena o tome.

- Mozda nije htio da se to objavi. Uvjera-vam vas da je nasa informacija tocna.

- Da, vjerujem - rekla je Daphne s nekim nemirom. Vec dugo vremena zivjela je u uvje-renju da je Grant negdje daleko, na drugoj strani Atlantika.

Daphne prikupi snagu i mirno odgovori. - Znaci, vratio se u Wales. Pa, to c'e malo

olaksati stvar, nadam se? - Nece, ako bude odbijao odgovarati na nasa

pisma. Mozete li vi objasniti zasto i dalje sufi? Kad ste mi se prvi put obratili, stekao sam dojam... da... se vas gospodin jedva cekaraz-vesti.

- Tako sam i ja mislila - odgovorila je Dap­hne mirno. Izleti... moga muza za vrijeme na-se razdvojenosti dobro su dokumentirani.

- Kao sto sam vec rekao, ako vas muz ne bude dao pristanak za rastavu, morat cete cekati jos tri godine da biste bili slobodni.

- Pa, toje uzasno! - Daphne je vec bilaljuta. - Takav je zakon. Jeste li razmisljati, gospo-

dice Griffith, o tome da osobno stupite s njim u kontakt?

- Mislite da ga potrazim i zamolim da mi da razvod?

- Pa, to bi moglo uspjeti. Kako nemate djece...

- Ne bih zeljela da se ponovno sretnem s muzem.

- Ja mislim da cete morati - rekao je gospo­din Bridson blago. - Prije svega, moramo uv-jeriti sud da smo preuzelj §yg kako bi doslo do mirenja.

Daphneino se lice ponovno zarumeni. - To je potpuno nemoguce!

- Mozda, ali morate izdrzati. Nije dovoljno skinuti vjencani prsten i uzeti opet svoje dje-vojacko prezime. Zakon o razvodu je danas

mnogo blazi nego prije, ali ne bas do te mjere - primijetioje on. - Razmislite pa mi sejavite.

- Dobro! Mozda ce tako biti najbolje. -Daphne ustane.

- Hoce, zasigurno. - Gospodin Bridson je isprati do vrata i pruzi joj ruku. - Dovidenja, gospodice Griffith.

Daphneine su misli bile potpuno zbrkane kad je izisla iz odvjetnikove kancelarije. Po-zvala taksi i rekla vozacu da je odveze do par­ka. Zeljela je u miru razmisliti o svemu prije nego sto se vrati kuci.

Prijedlog gospodina Bridsona da se sastane s Grantom potpuno ju je porazio. Sve sto je rekao zvucalo je posve normalno i razumno. Ali , za njega je to bilo prirodno, jer on nije morao podnositi tih nekoliko kratkih nedjelja u braku s Grantom, niti je osjetio sto znaci izgubiti dijete i biti sam.

Platila je taksi i lagano usla u park. Setajuci, Daphne naide na ljubavni par.

Jednom davno... sjecala se i ona i Grant su le-zali tako, ne znajuci da postoji svijet oko njih. Sjecala se kako je bila uhvacena u mrezu zanosa iz kojega se nije znala iscupati. Spre-mno je odgovarala na njegova milovanja i u isto vrijeme se bojala svoje reakcije. Grant je, sjecala se, prvi prestao. Sjeo je i zagnjurio lice u ruke. Zatim je podigao pogled i vidio kako ga ona zabrinuto promatra, zajapurena lica i ogromnih ociju. Taj mu se cas lice smeksalo.

-Idemo! - ustao je. - Trebamo izici odavde prije nego sto nas zatvore.

Sljedec'i dan. za ruckom, iznenadaju je za-prosio. A ona, zeleci mu pripasti potpuno, jedva je docekala. Tek poslije... sjetila se da joj nikada nije rekao da je voli.

Daphne ubrza korak, boreci se instinktivno protiv bola koji su joj izazvale uspomene. Bas je bila pravo dijete, mislila je ocajna. Nema sumnje da je Grant pretpostavljao da u devet-naestoj mora znati mnogo vise o zivotu, kao, njezine vrsnjakinje. Njezina nevinost sigurno mu je dosla kao neugodno iznenadenje.

- Ne mozes se udati za njega - govorila joj je majka. - Za takvog covjeka! Sigurno je dvo-stniko stariji od tebe, a osim toga je nitko i nista.

- On je pisac, pjesnik. - Daphne ju je poku-savala uvjeriti. - Znam da ne odgovara nekim tvojim zeljama... ali, on je vec poznat...

- Po tome sto je napisao dva romana i nekoliko pjesmica? - podsmijavala se gospo-da Griffith. - Svako cudo za tri dana. Uskoro ce ga svi zaboraviti!

- Stric Philip ne misli tako. - Da, stric Philip bi ga branio - osmjehne

se gospoda Griffith. - Napokon, on je izdavac. 0, barem da nisi otisla na to primanje! Onda ga nikada ne bi upoznala!

- Upoznala bih ga. To je sudbina. - Sudbina?!- uzviknulajoj je majka bijesno.

- E, da znas, neces se udati s mojim blago-slovom, Daphne.

- Udat cu se za njega i bez tvog blagoslova - odgovori joj Daphne bijesno. A onda, osje-tivsi kajanje zbog ove grubosti, pride majci i uhvati je za ruku. - Voljela bih da upoznas Granta... malo bolje.

- Kao ti, jel'? - odgovorila je gospoda Grif­fith zivcano. - Koliko dugo traje... to... ud-varanje? Tri tjedna? I mislis da je to dovoljno da upoznas covjeka s kojim zelis provesti cijeli zivot? Ako moras i dalje odrzavati tu vezu, bilo bi bolje da se zarucite. Tako se

barem mozes casno povuci prije nego sto napravis preveliku pogresku!

- Ja ne zelim odustati, a ni Grant - rekla je Daphne u ocajanju.

- U to ne sumnjam. On je to dobro smislio. Dobro ce mu doci da se ozeni sestricnom svog izdavaca! A sigurno mu je netko rekao i to da ces dobiti prilicno novca kad navrsis dvadeset i pet godina.

Nastala je duga sutnja, a onda Daphne rece - To... je uzasno sto si rekla.

- Istina cesto boli - odgovorila je majka. Gospoda Griffith nije prisustvovala vjen-

canju koje je obavljeno nekoliko dana kasnije. Stricek Philip je, medutim, bio drugi kum. Sve je obavljeno brzo i bezlicno i daleko od onoga kako je Daphne zamisljala svoje vjencanje. I Grant je bio drugaciji, u crnom odijelu koje je tako cudno odudaralo od traperica i tamnih pulovera, kako ga je obicno navikla vidjeti.

U trapericama je bio i onda, kad ga je srela na primanju kod striceka Philipa.

Prvo sto je Daphne pomislila kad je ug-ledala mladog pjesnika, bilo je da nimalo ne nalikuje na zvijezdu. Prisustvovala je mnogim slicnim primanjima, i cesto je susretala pisce koji su se drzali i l i vrlo ustogljeno i po strani, il i su se trudili da se svima svide. Grant nije pripadao ni jednima ni drugima.

Iako nije bio najvisi u sobi, bilo ga je lako primijetiti. Bilo je neceg u njegovu vitkom, misic'avom tijelu i markantnim crtama lica. Njegove hladne zelene oci zagledale su se u nju. A punacke senzualne usne razvukle su se u osmijeh... Al i , to nije bio onaj uvredljivo podrugljivi osmijeh, koji je, na zalost, upo­znala kasnije... vec sarmantan osmijeh od koga joj je srce zatreptalo.

Prisao joj je napustivsi jednu novinarku koja ga je pokusavala zadrzati. Obuhvatio je po-gledom njenu figuru ne propustajuci nijedan detalj. od glatke erne kose visoko podignute na tjemenu do srebrnastih sandala koje su vir­ile ispod tamnoljubicastih samtastih hlaca.

- Ne znam tko ste, ali volio bih da izidete veceras sa mnom na veceru.- Glas mu je bio dubok i melodican.

Osmjehnula se. - Mozda cete se predomi-sliti kad saznate tko sam - rekla je veselo. - Ja sam Daphne Griffith.

Promatrao je zamisljeno neko vrijeme, a onda se okrenuo i pogledao u Philipa Griffitha koji je bio zanijet razgovorom na drugom kra-ju sobe. "Kci? Ne nalikujete!"

- Necakinja... i , mislim da vise nalikujem na majcinu obitelj.

- Hm! Onda cu morati upoznati vasu majku. Obicno se kaze: gledaj majku kad uzimas kcer.

- Zaista? - Ona podize obrve, trudeci se da prikrije uzbudenje. - To nikada jos nisam cula.

- O, ja imam citavu zbirku takvih izreka -rekao je tiho. - Drzite se mene, pa cete mnogo stosta nauciti.

Ona mu se osmjehnu nekako neodredeno, i promijeni temu razgovora.

- Hocete l i dulje vrijeme biti u Londonu, gospodine Lowood?

- Dovoljno dugo.- Nije skidao pogled s iijciia liva. - 3v t t iui l t , siguinu, UoK vas UC uvjerim da izidete sa mnom na veceru.

- Vrlo ste uporni- rekla je nemoc'no. - Bio sam optuzen i za gore stvari!- odgo-

vorio je lakonski. On joj podizejirstom bradu i natjera je da pogleda u njega. - Sto je? Nisam, valjda, prvi covjek koji je bacio oko na vas?

2

Ne, pomislila je, ali si prvi na kojeg sam ja bacila oko i ne znam sto da radim. Strahovito se bojim.

Osmjehnula se. - Pa, niste. - U cemu je onda problem, ljepotice? Jedva ga je uspjela pogledati u oci. - Nema

problema, cini mi se. Hvala gospodine. Rado cu izici s vama na veceru.

- Dobro!- ispio je casu do dna. - Idemo li? Zapanjeno ga je pogledala. - Pa, primanje jos nije zavrseno. - Sto se mene tice, jest. Odgovorio sam na

sva njihova pitanja. Sada cu ih ostaviti da na miru piju i razgovaraju, a to ni upravo i zele. Vec'ina njih ja zato i dosla danas, jer i m je netko rekao da bi ta moja poezija mogla biti hit. Osim toga, ja sam za njih zanimljiva lic-nost... rudarev sin koji zna baratati rijecima.

- Ogorceni ste, zar ne? - Mozda i nisam, ali trenutacno se tako

osjec'am. Razgovor sa samim sobom i skupi viski tako utjecu na mene. Polazem sve nade u vas da c'ete me malo oraspoloziti.

- To zvuci pomalo kao zapovijed za ovako kratko poznanstvo.

- Tko kaze da ce nase poznanstvo bi t i kratko? - rekao je. - Ne brinite. Meni je jasno da biste vi mogli postic'i da vam i sam zmaj jede iz ruke, samo kad biste to htjeli.

Nju zbuni ta primjedba, pa okrene na salu. -1 zmaj iz Walesa?

On je pogleda, i dugo zadrza pogled . - On vise od svih, djevojko - rekao je. - Vise od svih!

Ispricala se striceku Philipu sto odlazi tako rano i pozdravila se s ostalim gostima koji su je iznenadeno gledali, pa onda izisla s Gran-tom u hodnik.

- Suvise je rano za veceru - reklaje. - Nije-dan restoran jos nije otvoren.

- Onda demo malo prosetati i razgovarati i tako produziti nase kratko poznanstvo.- Od-makao se da je propusti da ude u dizalo. Vrata se besumno zatvorise. B i l i su sami.

Daphne zadihano rece: - Idem do prizemlja. V i trebate pritisnuti

gumb. On je pogleda ispod oka. - Ne vozim se dizalom prvi put. Zasto ste

tako zivcani? Ona ovlazi usne. - Nisam. - Ne lazite, Daphne! N i sada, niti ikada vise.

Sto mislite? Da cu se nepristojno ponasati? Daphne pocrveni. - Naravno da to ne mislim. On razvuce usne. - Onda ste suvise lakovjerni! podsmjehivao

se. Yeoma se cesto sjec'ala tog prvog susreta s

Grantom. L jednom trenutku do nje se dokotrlja jedna

sarena lopta, i Daphne se vrati u sadasnjost. Siajala je neko vrijeme sasvim mirno i pro-matrala svijet oko sebe. Ponavljala je sebi da je sve to sada samo proslost koja je vise ne moze povrijediti. A l i , pogledjoj se najednom zamagli. i ona grcevito potrazi u svojoj torbici naocale za sunce, uvjeravajuci samu sebe da joj je zasmetala jaka sunceva svjetlost.

Bila je zaslijepljena sada, kao i onda, i kad je produzila dalje stazom po parku, u njenoj umornoj glavi odzvanjale su rijeci "Suvise lakovjerna, suvise lakovjerna..."

Drugo poglavlje

Izdavacka kuca "Hanson Griffith" nalazila se u jednoj mirnoj ulici nedaleko poste.

Kad se zaposlila ovdje, majka nije bila bas presretna. Daphnein otac bio je direktor izda-vacke kuc'e sve smrti i Philipov prijedlog da se ovdje zaposli dosao je u pravi trenutak.

Daphne je znala zasto je majka bila protiv toga da radi kod strica Philipa; bojala se da ce tako opet doc'i u vezu s Grantom.

Sjedila je za svojim pisac'im stolom i rastre-seno gledala u papire. Najednom se vrata ot-vorise i iza njih proviri plava glava Jane Pre­ston, tajnice striceka Philipa.

Gospodin Griffith bi zelio razgovarati s va­ma - reklaje.

Prikupila je snagu i odgovorila: - Odmah cu doci. Malo kasnije pokucala je na vrata - Udi! - cuo se odgovor. Philip je diktirao u

diktafon. Iskljucio ga je odmah i osmjehnuo joj se. - Zdravo, draga moja! Kako je bilo? Je l i taj odvjetnik uspio nesto?

- Pa - rekla je Daphne - uspio je pronac'i Granta. Vratio se u Wales. Jesi l i to znao?

- Ne. - Daphne se ucini da se cudno ponasa. Ona podize pogled, ali, stricek Philip je i dalje mirno sjedio zavaljen u stolcu i namrsteno promatrao svoje nalivpero koje je drzao u ruci. - Ipak. drago mi je sto to cujem.

- Zasto? - Zato sto bi to moglo znaciti da ce se najzad

skrasiti i poceti raditi. Daphne obori glavu. - Razumijem. Philip Griffith je ironicno pogleda. - Sto si

ocekivala da cu reci? Ja nemam nikakve druge nade sto se tice Granta. Shvatio sam da si t i ozbiljno rijesila okoncati svoj brak.

- Moj brak ne postoji vec dvije godine. A skoro da nije postojao ni ranijc. Da nisam bila lijepo odgojena djevojka, do njega nikada ne bi ni doslo.

- Ako hoc'es reci da je osnova za tvoj brak bila samo fizicka privlacnost, znas i sama da to nije dovoljno.

- Znam. Mozda sam previse ocekivala. - Sada sam te razljutio, a to nisam imao

namjeru. Ja sam se uvijek osjecao nekako od-govomim za ono sto se desilo izmedu tebe i Granta. a znam da i tvoja majka tako misli.

- Ja sam joj pokusala objasniti... - Nitko nikada nece objasniti Vanessi ono

sto ona ne zeli cuti. Grant joj se nije svidio od samog pocetka. A on, naravno, nije nista ucinio da to promijeni.

- On se nije znao pretvarati ni toliko da bi me uvjerio da mu je stalo do mene, barem malo.

- Jesi l i sigurna? Strice Philip, t i znas sto se desilo. On je

bio u Americi, aja... u bolnici, kad sam izgu-bila bebu. Molila sam ga da bude pokraj mene. A l i , on je bio suvise zauzet pripremanjem ne-ke televizijske emisije. Svaki put kad bi se otvorila vrata moje bolesnicke sobe, mislila sam da je on. Onda sam pogazila sam svoj ponos i telefonirala mu. Znas sto mi je odgo­vorio? Da se odmara i da ne zeli da ga se uz-nemirava. Te veceri napisala sam mu i pismo i rekla da ga ostavljam. Otada mi se nikada visenije javio.

- Zao mi je sto se sve tako zavrsilo, ali, pitam se, bi l i bilo drugacije da si ga otisla potraziti

umjesto sto si mu pisala. Pismo moze zalutati. Mozda je u pitanju... neki nesporazum?

- Jedan, mozda. A l i , ne tri - rekla je tiho. Philip Griffith podize obrve. - Pa, sto ces poduzeti sada? - Ne znam. Odvjetnik je predlozio da ga je

potrazim i pokusam nagovoriti da pristane na razvod.

- I ? - Iskreno receno, bila sam zapanjena. - A l i , nisi potpuno odbila? - Ne bih odbila nista sto ce mi pomoc'i da

ga se oslobodim. - Pa, odlucis l i ga potraziti, savjetujem ti da

budes oprezna. Kako bi bilo da u Wales odes na sluzbeni put? Grant je jos pod ugovornim obvezama s nama i potrebna nam je jos jedna njegova knjiga. Idi ga potraziti... ali, kao moj predstavnik, a ne kao njegova zena. Nemoj spominjati razvod ako on to ne ucini prvi.

- Mi s l im da vrijedi pokusati. Ako nista drugo, bolje je nego ne ciniti nista.

- Reci mu i to da ce, mozda, biti potrebno da opet otputuje preko mora. Posljednjih ne-koliko mjeseci bilo je dosta ponuda. Cekao sam samo zgodan trenutak da mu to kazem. Prosli put sam ga, zapravo, natjerao da ide, sto vjerojatno znas.

- Da, mislila je Daphne vracajuc'i se laganim korakom u svoju kancelariju. Znala je . Radovala se kao malo dijete, i strepila, jer je Grant rekao da ce, ako ona ne zeli ic'i, sve otkazati. To joj je pruzilo divno osjec'anje mo-ci , osjecanje da je potrebna. A l i , vrlo brzo se uvjerila da je sve bilo obicna varka. Ipak bila je tada sretnija nego ikada.

Samo, kad je doslo vrijeme da se krene u Ameriku, medeni mjesec vec je bio prosao.

Daphne zatvori vrata za sobom i svali se na stolac.

Prekrizila je ruke na stolu i spustila glavu. Kad je to kienulo sve naopako, Cesto se pi-

tala. Nije l i majka posijala prvo sjeme sumnje jos prije vjencanja? Onda, kad je usla u njenu sobu. Bilo je jutro. Gledala je kako Daphne pakira svoje stvari. Imala je cudan izraz lica.

- Majko! - reklaje Daphne blago. - M o l i m te, pokusaj biti barem malo sretna zbog mene.

- Sretna? - Majcin glas je bio piskav. - Sre­tna sto ulijeces u taj brak kao muha bez glave, i to s potpuno nepoznatim covjekom? A l i , t i si jos dijete. Sto znas o muskarcima... o tome sto znaci zivjeti s jednim covjekom? Ja sam imala srece. Tvoj otac je bio divan covjek... pun razumijevanja. A l i , ovaj nece bi t i takav. Vidjet ces kad noc'u ostanes sama s njim!

Okrenula se tada i izisla iz sobe, a Daphne je gledala za njom sirom otvorenih ociju i usta Produzila je pakiranje kovcega, ali one srece koju je dotad osjecala nije vise bilo. Iz sveg£ toga bilo joj je jasno da njona majko nije znalc mnogo o bracnim odnosima. Uvijek je instink-tivno osjecala da je u braku njenih roditelja ne­sto nedostajalo. Majci je, ocigledno, vise od-govaralo da bude udovica nego udana zena. A l i ovo je bilo prvi put da je govorila o tome i da js jasno izrazila svoje gnusanje prema braku.

Kasnije, kad je vidjela Granta kako je ceka visok i nekako tud u tamnom odijelu, sjetila si majcinih rijeci. Osmijeh na lieu joj se sledh taj trenutak. Dok ih je maticar vjencavao, os jec'ala je na sebi Grantov upitni pogled. Posliji vjencanja stric Philip ih je odveo u hotel n; sampanjac. Ponasala se kao sretna mlada. I svi vrijeme je znala da je Grant zacudeno gleda

Uskoro c'e ostati sami... i on ce je zagrliti i sve ce biti u redu. Ovo je bila samo uobicajena nervoza zbog vjencanja, uvjeravala je sebe.

Sjedila je pokraj njega u taksiju dok su se vozili prema njegovu stanu. Kad je izasao i posao po svoje stvari, on je pozva da pode s njim. Stajalaje sutke dokje otkljucavao vrata. Usli su u malu dnevnu sobu. Sve joj je bilo strano. Hodalaje po sobi dokje Grant prikup-ljao stvari. Tesko joj je bilo zamisliti sebe ovdje. Zavirila je u kuhinju u kojoj c'e uskoro poceti kuhati. Najednom je osjetila kako ni pofemu ne pripada tu.

Cinilo joj se kao da joj je neki romanticni veo iznenada spao s ociju. Gdje su nestali svi oni sati koje je provela s Grantom dok su lutali po umjetnickim galerijama i knjizarama? Po-nekad bi je poljubio, i tada je mislila da su bliski. A sto je, zapravo, znala o njemu... osim, gdje je isao u skolu, koji je fakultet pohadao i naslove knjiga koje je napisao? Znala je da su mu roditelji umrli i da je bio jedinac.

Cula je kako su vrata skripnula. Okrenula se i vidjela ga kako stoji naslonjen na vrata spavace sobe i promatra je. Bio je bez sakoa, s olabavljenom kravatom, bas kao kod svoje kuce. Samo je ona ovdje bila stranac.

- Dodi! - Glas mu je bio blag i malo zapov-jednicki.

Pokusala se osmjehnuti. - Taksi nas ceka. On podize obrve. - Ja sam mu rekao da ide. Pozvat demo

drugi kad budemo spremni. Hajde, dodi! Njen otpor mora da je bio ocigledan, jer

kad je krenula, primijetila je da se trgao i namrstio.

- M i s l i s da je prerano m i s l i t i na takve stvari, je li?- pitao je ironicno.

- Ne... ne znam sto hoces time rec'i. - ZnaS, znas! Svaka slicnost izmedu tebe i

one zaljubljene djevojke koju sam sinoc po­ljubio sasvim je slucajna. Boze, mislim da me cijeli dan nisi ni dodirnula! Uhvatio je za ra-mena i potrazio pogledom njene oci. - Sto ti je. koga vraga?

- Nista - lagala je. - Samo sam malo umorna. A i mamaje jutros bila... nezgodna.

Grant promrmlja nesto sebi u bradu, pa je privuce k sebi, cvrsto zagrli i poljubi.

Nadaia se da ce je preplaviti ona poznata plima osjec'anja, ali od toga nije bilo ni traga. Kao da joj se tijelo pretvorilo u mramor. Grant ju je pustio. Zatvorila je oci da ne bi vidjela njegov bijes. Drzala ih je tako zatvorene sve dok se nije odmakao. Kad je smogla snage da ih ponovno otvori, on je bio otisao u spa-vac'u sobu i pricvrscivao remene na kovcege.

- Da skuham kavu? - trudila se da uspostavi normalan odnos,

- Kako hoces - odgovorio je bezizraznim glasom. - Hoces l i se moci snaci?

- Nadam se. Morat c'u se priviknuti. - Narocito ako odlucimo ostati. - Da ostanemo' Glas joj je bio zivcan i znala

je da je to i on primi jetio. - Pa, idemo u hotel. - Nisam siguran da je to dobra ideja. - Lice

mu je bilo zagonetno • Ovo ce biti nasa kuca, harem zasad. Ne vidim zasto se ne bismo odmah uselili?

- Ali ne mozemo to uciniti! - Zasto? Srce joj je snazno 1L Zato... zato sto

bi se stric uvrijedio. 1 > je njegov svadbeni dar i . . .

- Mogao bih mu telefonirati i objasniti. Si­guran sam da bi shvatio.

- Pa to je izvan moje moci. - Imam osjecaj da ti pomisao na svadbeni

apartman u ovom trenutku bas ne godi - rekao je mirno. - Zamolit c'u ga da to odlozi za neko-liko mjeseci, ako hoces, dok ne budes malo bolje raspolozena.

Daphne osjeti panican strah. - Mislim da je sada kasno da se predomis-

ljamo - rekla je brzo. - U hotelu ce nas cekati. Osim toga, nisam mislila da c'u odmah poslije vjencanja morati zaroniti u domace poslove.

Grantovo smrknuto lice jos je bilo zagone­tno. Hladno je rekao. - Pa, kako zelis. - Popio je kavu, a onda ustao i pozvao taksi.

Daphne se osjecala vrlo cudno, kao da je imala povisenu temperaturu, a oko srca joj je bilo hladno.

Ponasala se hladno i onda kad ih je portir uveo u apartman. Tamo ih je sve cekalo... sam-panjac, crvene ruze... cvijece zaljubljenih, koje je ispunjavalo sobu opojnim mirisom, kosara puna voc'a. Osvrnula se po sobi i kroz polu-otvorena vrata vidjela pokrivac od zlatnog satena na krevetu. Brzo je skrenula pogled.

- Vecerat c'emo ovdje - rekao je Grant. -Narucit c'emo veceru kasnije.

- U redu, gospodine! - 0, ne! - umijesala se Daphne uzbudeno. -

Mislim da bi bilo zanimljivije da vecerao do-lje...- Glas joj je zamro kad je primijetila da oba muskarca zacudeno gledaju u nju. Grant se okrene prema portiru.

- Moja zena vise voli restoran. Kad su se vrata za njim zatvorila, Grant tiho

i hladno rece: - Ne bi li mogla malo prikriti tu svoju odbojnost prema meni, barem pred ho-telskim osobljem?

Prisao je vratima na drugoj strani sobe, ot-vorioih i zavirio. Osmjehivao se kad se vratio, ali oci su mu bile kao led.

- Instinkt koji te doveo ovamo bio je sasvim ispravan. Sve ugodnosti su ti na raspolaganju... Cak postoje i dvije spavace sobe.- Razgledao je luksuzno uredenu dnevnu sobu. - A kako cemo nazvati ovu prostoriju? Nicija zemlja?

- Grant? - Trazila je od njega, na zalost, razumijevanje, ali on je vec bio izisao i zat-vorio vrata za sobom. Ostala je sama i upla-sena. Sjecajuc'i se toga, Daphne je duboko uz-dahnula, uspravila se za svojim pisacim sto-lom i uklonila kosu s lica. Jos je bila sama. Ali , sada se barem vise nije bojala. Dokazat ce da se ne boji svojim odlaskom u Wales.

Trece poglavlje Daphne se cinilo da se vec satima vozi kroz

nenaseljen predio. Daje krenula na odmor, pomislila je, sve bi

izgledalo kao san. A ovako, cak ni ova divlja ljepota, nije je mogla ponijeti toliko da zaboravi ono sto joj predstoji. Sad je zalila sto je uopce krenula, ali mora izdrzati do kraja. U torbi je imala pismo strica Philipa, u kome su bili temeljito izneseni svi podaci o putovanju u Ameriku, potvrdu daje morala doc'i. Znala je da Grant nec'e povjerovati u to, ali njoj je to pismo pruzalo osjecaj sigurnosti. Pravi razlog bio je da dozna sto on misli o razvodu.

Kad je gospoda Griffith cula da putuje u Wales, briznula je u plac.

- Ti c'es mu se vratiti - govorila je. Unatoc svemu sto se dogodilo, ipak ces mu se vratiti.

- Necu! - Daphne ju je pokusala urazumiti. - Idem samo zato da doznam zasto nije odgo­vorio na odvjetnikova pisma. A moram mu i predati neke papire koje mu salje stric Philip.

- Oh, da! Jasno, on je u sve upleten. On bi volio da se pomiris s tim... stvorenjem, meni za inat. Nikad me nije volio.

- Ako stric Philip doista to zeli, sumnjam da bi se ustrucavao da ti to kaze otvoreno -rekla je.

Gospoda Griffith izvadi maramicu i pocne je guzvati u rukama. Pogled joj je bio pun mrznje.

- Ipak, ne vidim potrebu da ti ides - rekla je. - Ako je taj put u Ameriku vazan, mogao je Philip otici sam.

- Molim te, majko, pokusaj shvatiti. Najjed-nostavniji nacin da dobijem razvod jest da uvje-rim Granta da pristane na nj. Ako ne odgovora na pisma, onda netko mora razgovarati s njim. Samo zelim raskinuti brak bez mnogo buke.

- Bez mnogo buke! - prckinula jc majka, smijuci se gorko. - S tim barbarom? Kako te samo mogao ostaviti samu i bolesnu, i otici lutati po Americi!

- Kad je otisao. nisam bila bolesna. Zapravo, ti si bila bolesna, a ja sam te ostala njegovati.

- Pa. naravno! Znaci, ja sam kriva. Da nisam bila bolesna. ti bi za njim trcala kao pas.

- Ne znam sto bih ucinila, ali sad je svejedno. Sjecajuc'i se proslosti, znala je da nije samo

majcina bolest bila razlog sto nije posla za njim. nego pocetak trudnoce koju je tada samo nasluc'ivala. Nije bila sigurna sve do onoga dana kad je majci pomogla da side s kata i kad je pala. Odnijeli su je u bolnicu i tad je izgubila bebu.

Kasnije se katkad pitala b i l i isprieala Gran-tu sve Sto se dogodilo i bi l i se sto promijenilo u njihovim odnosima. Medutim, Grant je vec otisao u A m e r i k u i vise nije b i l o vremena.

Mozda. mislila je Daphne s bolom, zato nije ni odgovorio na njezin poziv kad je bila u bol-nici. Mozda bi sad bili zajedno, vezani njezi-nom ovisnosc'u i njegovim sazaljenjem. Pred njom. na padini iznad sumarka, pojavio se dim. Kuce. pomislila je uzbudeno. Ljudi. A medu njima i Grant. Dosad nije ni razmisljala o tome sto ce mu reci kad ga vidi.

Vozila je lagano, ali kad je usla u seosku uli-cu. vec joj se cinilo da vise nije tako strasno.

Daphne oprezno produzi. Na nekim kuca-ma bilo je ime vlasnika, druge su imale samo brojeve. Koja je od tih kuca bila Grantova?

Bilo je ocito da ce morati nekoga pitati. Krenula je prema malom parkiralistu ispred krcme. Izisla je iz auta i usla u malo predvorje, a potom u neku malu sobicu. Ispred kamina mirnoje lezao veliki pas. Kad je Daphne usla, uu z.aduvoljuo usiane l gurne svoju viaznu njusku u njezinu ruku. Zatim podigne glavu i zalaje dubokim glasom.

- Prestani, budalo stara - cuo se zenski glas. -Sto ti je?

Zavjesa koja je zatvarala prolaz prema dru­goj sobi, razmakne se i u sobu ude niska zena.

- Cime vas mogu posluziti? - obratila se Daphne.

- Molim vas sendvic, ako je moguc'e. - Kako da ne - odgovor i l a j e zena usluzno.

- Dolazite li izdaleka? - Prilicno - odgovorila je Daphne neodre-

deno. - Ovdje je dosta hladno. Hocete l i da upalim

vatru?

4

- Ne. Danas je divan dan. Mogu li iznijeti stolac van?

- Nema potrebe. Iza kuc'e je mali travnjak s nekoliko stolova. Mozete sjesti onamo, a ja c'u vam donijeti sendvic.

- Imate l i mnogo turista? - Da! Nevjerojatno mnogo. Uglavnom obi-

telji. Zato i imamo stolove vani, zbog djece. A bit c'e ih jos vise ako opet proradi ona stara tvornica.

- Tvornica? - Stara tvornica vune. Bit c'e to vrlo znacajno

za ovo mjesto jer c'e zadrzati mlade kod kuc'e. - Gostionicarka isprati Daphne van i pokaze

joj stolove. Bila je to velika livada koja se blago spusta-

la do rijeke. Daphne side do obale i zagleda se u bistru. brzu vodu. Na torn mjestu voda je bila sasvim plitka. ali malo dalje bilaje dublja. Nedaleko od nje stajala su dva djecacica i zadovoljno pecala. Oni joj mahnuse i ona im uzvrati pozdrav.

Kad je zena donijela sendvice, Daphne upita:

- Moze li se kod vas prenociti? - Na Most, nemam postelje za izdavanje.

Ali bi vam gospoda Parry mozda mogla po-moc'i. Hocete li dugo ostati?

- Nisam sigurna. Znate, dosla sam obaviti jedan posao. Trazim Granta Lowooda. On je pisac.

- Gospodin Lowood pisac? Da, znam. Ne-c'ete morati dugo traziti. Njegova je kuca je blizu.

- Mozete li mi reci gdje je to? - Naravno. Upravo sam vas onamo uputila

da se obratite za prenociste. Gospoda Parry teta je gospodina Lowooda.

Daphne osjeti nelagodu pri pomisli da je jedino mjesto gdje bi mogla prenoc i t i upravo GraMOVa kUC'a. Misliia je da c'e S njim razgo-varati na neutralnom terenu. Platila je racun i posla potraziti Grantovu kucu.

Penjuc'i se blagom uzbrdicom stigla je do malog parkiralista. Tu je vec bilo parkirano nekoliko automobila. Daphne parkira svoj auto i iz njega izvadi torbu i neseser. Dalje se uputila pjesice. •

Cim je skrenula iza ugla, pred njom se uka-zala kuca. Bila je to dvokatna zgrada, ocito veoma stara. Sve je bilo vrlo tiho i jedini znak zivota bio je tanak stup dima koji je izlazio iz dimnjaka.

Vrata su bila malo odskrinuta i ona ih opre-zno otvori i ude. Predsoblje je bilo veliko i prostrano. S desne strane bile su drvene stube koje su vodile na kat, a na lijevoj strani hodnik koji je vodio prema zadnjem dijelu kuc'e. Iz predsoblja se ulazilo u jos tri prostorije, cija su vrata sad bila zatvorena. Uza zid, na lijevoj strani. bio je veliki hrastov stol i na njemu malo metaino zvono. Ustrucavajuci se, ona pride stolu i lagano pozvoni.

Jos prije nego sto se zvuk utisao, neki glas iza nje upita:

- Sto zelite? Daphne se naglo okrene, osjetivsi olaksanje

sto je glas bio zenski. Djevojka koja je stala pred njom bilaje visoka i vitka, duge i guste cme kose koja joj je padala po ramenima. Po njezinu pogledu, koji nije bio bas neprija-teljski. ipak se ne bi moglo reci da je kuca bila osobito gostoljubiva.

- Trazim gospodina Granta Lowooda - rekla je Daphne.

- Oh? - Djevojka znatizeljno podigne obrve. - A tko ga to trazi?

Daphne je oklijevala. U prvi mah htjelaje reci toj nepoznatoj djevojci neka gleda svoja posla, ali se svladala.

- Zovem se Griffith - rekla je mirno. - Dap­hne Griffith.

Djevojka zakoraci naprijed. Oci su joj si-jevale.

- Je li? - rekla je prezrivo. - Pa, onda se mozete vratiti odakle ste i dosli. Ovdje niste pozeljni.

- Rea! - cuo se neki glas s kata. Daphne pogleda gore i vidje stariju zenu. Bilo je ocito da su ona i Rea majka i kc'i.

Zena side i zacudeno pogleda kc'er. - Opro-stite - okrenula se prema Daphne - tocno je da je kod nas trenutacno sve puno, ali to nije razlog da moja kci bude nepristojna.

Rea se naglo okrene. - Ne razumijes, mama. Ona trazi Granta. To je njegova zena.

Nakon tih rijeci nastane neugodna sutnja. Malo kasnije, gospoda Parry nervozno rcce. - Oh...pitamo se... bolje bi bilo da vam se pred-stavim. Ja sam Grantova teta Beta, sestra nje­gova oca.

Daphne joj pruzi ruku. - Zao mi je sto moj dolazak nekome smeta

- rekla je. - Al i , dosla sam sluzbeno. Gospoda Parry pogleda zbunjeno. - Da,

naravno. samo... ne znam sto bih vam rekla... - Gospodo Parry - Daphne je nastojala biti

uvjerljiva - nisam ovamo dosla kako bih osta-la. Radim za svoga strica u izdavackoj kuci "Hanson Griffith" i moram Grantu predati ne-ke papire. Ako bih ga mogla vidjeti samo na nekoliko minuta.

- E. pa ne mozete - umijesala se Rea bezo-brazno. - Zato sto nije ovdje i zato sto se nece vratiti do sutra. Zato mozete i otici.

- Rea! - majcin glas sad je bio doista ljut. -Ako ne mozes biti pristojna, bolje idi u svuju sobu. Ja cu ovo srediti.

Rea napravi grimasu. - Kako hoces. Ako ti budem potrebna. bit c'u u staji. - Pogledavsi jos jednom

Daphne, djevojka izide. - Hocete li uc'i. gospodice? - zastalaje zbu­

njeno. - Ja cak ne znam ni kako bih vas zvala. - Ona otvori jedna vrata s lijeve strane i uvede je u udobnu dnevnu sobu. - Sjedite. Idem skuhati caj.

- Molim vas. nemojte kuhati caj zbog mene. Je l i Rea rekla istinu? Grant zaista nije kod kuc'e?

Teta je bila zbunjena. - Trenutacno, nije. Vratit c'e se. dakako, ali ne znam kad. Dolazi i odlazi kako mu je volja.

- Nije se promijenio - rekla je Daphne tiho. -Da, to malo otezava stvar. Bila sam sigurna da cu ga naci. Moj ce stric biti veoma razocaran

Mozak gospode Parry brzo je radio. - Pa, ako hocete ostati dok se ne vrati, rado c'emo vas primiti.

Daphne je oklijevala. - Ne znam - rekla je. - Vrlo ste ljubazni, ali, cini mi se da ste rekli kako nemate sobu.

- Oh, pa vi ste clan obitelji. - Gospoda Parry se osmjehne. - To je nesto drugo. Pronaci c'emo vam neki kutak.

Daphne se malo zamisli. Ne bi bilo lijepo da odbije tu dobronamjernu ponudu. Tiho je zahvalila gospodi Parry na gostoprimstvu.

Soba u koju su je odveli bila je prilicno velika, u zadnjem dijelu kuce, okrenuta prema

voc'njaku, s pogledom na rijeku u daljini, iza koje su se vidjeli nejasni obrisi planina. Na-mjestaj je bio skroman ali udoban.

- Soba je divna! - rekla je Daphne kad je usla.

- Ovo je lijepa stara kuca - slozila se gos­poda Parry. Prisla je prozoru i razmaknula zavjesu. - Imate i lijep pogled. Danas je vedro pa se dobro vidi zmaj.

- Sto ste rekli? Gospoda Parry se osmjehne. - Ovo mjesto

zove se Zmajev vrh. Eno ga ondje. - Ona pokaze gore.

Daphne sa zanimanjem stane pokraj nje. Bilo je tocno. Golema strijena koja se istica-

la, uz malo maste, nalikovala je na okamenjena zmaja. S ve je bilo tu. Velika glava i duge pandze na nozi koje su bile preteci izdignute iznad glave. A ako se malo zatvore oci, velika sjenovita masa brda nalikovala je na rasirena krila.

Daphne se pokusa osmjehnuti. - Nadam se da taj zmaj nije zao!

Oci gospode Parry odjednom zasjaSe. - Me-ni nikad nije ucinio zlo. - Stajala je jos malo. - Sad idem skuhati caj - rekla je. - Hocete l i ga ovdje popiti? - Kad je primijetila da Daph­ne oklijeva, produzi. - Oprostite sto se Rea onako ponijela. Ona veoma voli Granta, uvi-jek ga je voljela. Ali se nadam da c'e je to proci. Mozda je ovo najbolje sto se moglo dogoditi. - Rekavsi to, teta je otisla.

Daphne je sjedila na stolcu i gledala van. Osjec'ala se vrlo cudno. Ni jednog trenutka nije pomislila da se moze dogoditi da ne nade Granta. A eto, dogodilo se upravo to.

Odjednom se vrata sobe naglo otvore i na Daphino iznenadenje na njima se pojavi Rea. Usla je i stavila posluzavnik s cajem pokraj nje.

Daphne odluci jos jednom pokusati sprija-teljiti se s njom. - Kako je ova soba lijepa -pocela je. - Nadam se da nisam mKoga lzba-cila iz nje?

Rea slegne ramenima. - Samo Granta, a on trenutacno nije ovdje pa ne smetate. Kad se vrati, mozda ce on izbaciti vas.

Vrata se ponovno zalupe za djevojkom, a Daphne ostane zapanjena zbog njezinih rijeci. Znaci, ovo je bila Grantova soba.

Sto je misliia gospoda Parry? Ona je sigur-no znala sve o njihovu braku. Znala je, vjero-jatno, i to da se razvode. Kako ju je onda mo­gla smjestiti upravo u njegovu sobu?

Daphne zakljuci kako ce biti bolje da ne razmislja mnogo o tome. Spavat ce u njegovu krevetu noc ili dvije, a on o tome, mozda, nista nece ni znati. Zasad je bilo vazno samo to da ima krov nad glavom.

Cetvrto poglavlje

Sjelaje za stol i nalila caj u salicu, vjerujuci kako c'e joj smiriti zivce. Imala je osjecaj kac da je sve isto kao i one veceri prije dvije godi-ne kad je Grant usao u sobu dok je ona, istc ovako, sjedila.

Daphne pokrije lice rakama kako bi odag nala tu sliku. Nije pomoglo.

Krevet u apartmanu u koji su otisli nakoi vjencanja bio je sirok, nizak, s cipkanim jastu cima i divnim pokrivacem od zlatnozutog sa tena. Ona je sjedila za toaletnim stolom i ziv cano cetkala kosu.

Vecera u hotelskom restoranu bilaje pravi katastrofafGrant je na lieu imao masku hladm

pr is to jnost i , a ona ni je znala naci put do nje-gova srca. K a d su i z i s l i iz restorana, Grant j e odjednom odluc io o t i c i u bar nesto p o p i t i . Po-zel io j o j j e l a k u noc i ostavio j e .

Sama j e usla u apartman. Tuzno se osvrnula o k o sebe. Cvijec'e j e pocelo v e n u t i od central-nog gr i janja , a sampanjac j e ostao neotvoren. Pronasla j e neke casopise na stolu i pocela i h prel istavat i . N a pos l je tku, sve j e baci la .

Us la j e u spavac'u sobu i zatvor i la vrata. D a j e i m a l a k l j u c , s igurno b i i h zakl jucala.

B i l a je potpuno zbunjena naglom promjenom svojih osjecaja koje su izazvale majcine ri jeci . Je l i to b i l o zato sto j e vjerovala kako su njezine ri jeci istinite? Je l i se doista udala za stranca? Grant j o j n ikad nije rekao da j e v o l i , shvatila j e to tek sad. Znala j e da j e izazivala zelju u njemu. I to j o j j e b i lo drago. A l i , l jubav j e bi la nesto drugo. Trebalo j e doc'i do prve bracne noci pa da shvati kako te dvije stvari nemaju veze. Sama fizicka zelja b i la j e sasvim nedovoljna da b i se na tome mogao zasnivati zivot.

O c i j o j se napune suzama. Pokusala se sje-t i t i G r a n t o v i h poljubaca, uzbudenja koje j e znao izazvat i u n j o j .

U torn t renutku cu la j e da su se za lupi la vrata apartmana. Oslusnula j e . N i s t a se vise nije cu lo . Ona se opust i . Ponadala se da j e Grant usao u d r u g u sobu.

B r z o j e legla u postel ju. Samo sto j e htjela ugasiti svjetlo, nesto j e

susnulo. Pogledala je u torn smjeru i vidjela kako su se otvori la vrata spavac'e sobe. Grant j e t iho usao. Njegova crna kosa bi la j e vlazna od tusi-ranja. Prisao j e krevetu sa strane na kojoj j e ona lezala i podrugl j ivo se zagledao u nju. K a d j e progovorio, dah mu j e mirisao na v isk i .

- D o b r a vecer, m i l a . Uz ivas sama u s v o m

medenom mjesecu? - Grante, molim te - rekla je tiho. - Veoma

sam umorna. - Umoma, j e li? Z n a o sam da j e g lavobol ja

klasican izgovor. N e r a z u m i j e m se u te zenske trikove.

Pogledala ga j e s m r z n j o m . - Hoc'es l i rec'i da sam prva zena k o j a j e o d b i l a v e l i k o g Gra-nta L o w o o d a ? - N i j e m o g l a odol je t i da ne b u -de zajedl j iva.

- N e , necu to reci - rekao j e t i h o . - Zato sto me jos nisi o d b i l a i bolje da to ne ucinis .

Ona zadrhti i ne rece nista. Grant p r o d u z i . - Posl jednj ih tjedana obec'a-

vala.si m i sva blazenstva o v o g svijeta. Istodo-bno, n i s i propustala p r i l i k u i s taknut i k a k o si m a m i n a djevojcica, sto sam trebao c i j e n i t i . Pa, danas sam platio tu cijenu i sad ces t i i spu-n i t i svoj d i o ugovora.

- Grante, n e m o j ! - u z v i k n u l a j e p r o m u k l i m glasom. - N i j e , ni je tako, vjeruj m i .

- A k a k o j e ? - p i t a o j e blago. S k i n u o j e svoj klipac'i Ogrtac i bacio ga. - Eto t i d ivne p r i l i k e da me uvjeris , i to odmah.

Bilo joj je hladno i d r h t a l a j e k a d j u j e za-grlio. Kad j u j e h t i o p o l j u b i t i , okrenula j e gla-v u . T i j e l o j o j se u k o c i l o . M a l o kasnije, on se podigne na lakat i zagledao u njez ino l ice.

- Znadi, sve je bila gluma? Sva ona strast i ObSGanja? §8Zg, Zaista si me pfevar i la . A sad si se nasla u n o v o j ulozi, D a p h n e , i zaista m i j e zao ako ne znas sto t i j e duznost.

Z a g r l i o j u j e , bezobrazno spretno, g o t o v o grubo. K a d j e ostala sama, lezala j e m i r n o d o k su j o j se suze lagano sli jevale niz obraze. Sta-j a o j e i promatrao j e , vezujuc'i pojas na k u -pacem ogrtacu. L i c e m u j e b i l o v r l o o z b i l j n o .

- L a k u noc, Daphne! - Glas m u j e b i o hladan i c in ican. - H v a l a t i sto si m i p o k l o n i l a svoje t i j e l o .

- M r z i m te! - prosaptalaje. U trenutku j o j se u c i n i da m u j e l i c e m preletjela sjena, a l i kad j e progovor io , glas m u j e b i o jos p r e z r i v i j i .

- Zaista? Onda t i se p r i d r u z u j e m , j e r i j a m r z i m sebe.

O k r e n u o se i izisao. Zaspala j e i spavala n e m i r n o sve do zore.

K a d j e iz is la u dnevnu sobu, na stolu j e stajao dorucak, a l i samo za j e d n u osobu. Prisla j e v r a t i m a Grantove sobe i os luhnula. N i s t a se ni je culo . Pr i t i snula j e k v a k u i usla. Sve j e b i l o u neredu. K a o d a j e onaj t k o j e b o r a v i o u njoj morao o t i c i na b r z i n u .

Otisao j e , a l i kamo? N i k a d se n i je osjecala t o l i k o p o n i z e n o m . Cak j e i dogadaj protekle n o c i dje lovao b l i j e d o p r e m a o v o m e .

Z a jedan sat se okupala, odjenula i spakirala stvari . Pozvala j e taksi i krenula prema G r a n -t o v u stanu.

C i m se p r i b l i z i l a v r a t i m a , c u l a j e z v u k Grantova pisac'eg stroja. Spusti la j e kovceg i pokucala na vrata.

N i j e pros lo dugo, vrata su se o t v o r i l a . - U d i ! - rekao j e . - I m a kave, ako hoc'es. Daphne se j e d v a svladala. "Je l i to sve sto

imas rec i?" O n slegne r a m e n i m a . L i c e m u j e b i l o ne-

d o k u c i v o . - Sto ocekujes da t i kazem? -Pa, mogao b i se bar i spr icat i . N i j e t i palo

na u m da b i h m o g l a b i t i zabrinuta zbog tvoga naglog odlaska?

-Iskreno receno, n i j e ! Bas si prava zena -rekao j e . - A l i , c i n i m i se da se n i s i previse m u c i l a c i m si me m o g l a o d m a h p r o n a c i !

- N i j e ri jec o tome - g o t o v o j e v i k a l a . - T i si m e ostavio!

- N i s i , val jda, ocekivala od mene da t r c i m kao zaljubljeni mladozenja oko tebe samo zbog hotelskog osoblja? - Pogledao j e d u g i m , t v r d i m pogledom. - Jucer sam popustio samo zato sto sam m i s l i o da t i tako zelis. Sad vise nisam siguran sto zelis. Z n a m samo da ne zelis mene.

Pogledi i m se susretnu, a l i Daphne ga p r v a skrene. - Sto c'emo sad? - pitala j e , ne mogavsi p r i k r i t i podrhtavanje u glasu.

O n slegne r a m e n i m a . - Z i v o t tece dalje. Ja sam poceo r a d i t i . A k o hoc'es ostati , m o l i m te da sutis. N e m a m o nista za j e l o . M o z d a b i m o g l a o t i c i i k u p i t i nesto.

- Uzasan si. Tebi j e cak svejedno hoc'u l i ostati i l i necu!

- O h , ostat ces - rekao j e . - D o k se ne p o j a v i neko p r i h v a t l j i v i j e rjesenje. T o svakako nece dugo tra jat i , j e r za pet tjedana i d e m u A m e r i -k u . Pretpostavlja da t i ne namjeravas poc'i sa m n o m .

- D o b r o pretpostavljas - p r o c i j e d i l a j e kroz zube.

O n k i m n e g l a v o m . - Z n a c i , i to smo sredi l i . * * *

Daphne stavi ruke na l ice. Obrazi su j o j b i l i v lazni . L u d o ! P r e k o r i l a j e sebe uzimajuc'i ma-r a m i c u i brisuc'i suze. B i l o j e g l u p o sto se t o l i k o m u c i l a prosloscu.

Usta la j e i o t v o r i l a prozor. Zagledala se u daleke p lanine . Trebala b i o t i c i sto p r i j e . Jos ni je b i l a spremna da se suoci s G r a n t o m . M o ­gla m u j e ostavi t i papire koje j o j j e dao stric P h i l i p i o t i c i o d m a h u j u t r o .

Iz i s la j e i z sobe i posla dol je . U predsobl ju se susrela s g o s p o d o m Parry k o j a j e nosi la p u n u kosaru povrc'a.

- Vec ste sisli. A vecera c'e b i t i tek za jedan sat - N i s a m sisla zbog vecere. - Ona pokaze n;

kosaru. - M o g u l i v a m p o m o c i ? Gospoda Parry se ustrucavala. - Pa, nije

potrebno. Zasto ne udete u dnevnu sobu? On-dje j e radio , a i m a i knj iga .

- O h . m o l i m vas! - p r e k i n u l a j e Daphne. -Dopust i te m i da v a m p o m o g n e m .

- D o b r o - popust i la j e gospoda Parry. - E v o , uzmite pregacu. M o z e t e o c i s t i t i mahune.

Daphne j e osjeti la v e l i k o olaksanje. Za kratko vr i jeme dvi je su zene c'askale kao

da se poznaju c i j e l i z ivot . Gospoda Parry j e pricala o svom m u z u k o j i j e u m r o pri je g o d i n u dana. o Rei i njezinoj l j u b a v i p r e m a G r a n t u , 0 G r a n t o v u z a n i m a n j u za obnavl janje stare tvornice i o m n o g i m d r u g i m o b i t e l j s k i m po-j e d i n o s t i m a .

K a d j e zavrsi la posao, Daphne ude u dnev­n u sobu u k o j o j su se sad poce l i o k u p l j a t i go-st i . I a k o su za n j u sve to b i l a n o v a l ica , ona j e v r l o brzo uspostavila kontakt s n j i m a . S v i su j o j donos i l i mape i tur is t icke prospekte i ob-jasnjaval i k a k o ce se sto lakse snaci k a d pode u razgledanje o k o l i n e .

- Danas sam v i d i o z m i j u - rekao j e T i m o ­thy Fenton. pjegavi osmogodisnjak.

- Ja ne v o l i m z m i j e - p r i z n a l a j e Jenny, T i m o v a mlada sestra. - I m a l i i h ovdje mnogo?

- M i l i j u n i - rekao j e T i m veselo. - A l i , ne trebas se plasi t i ako ides stazom, tako j e rekao gospodin L o w o o d . Rekao j e da zmi ja ne napa-da ako j e ne diras. - Opet gospodin L o w o o d . D a p h n i j e b i l o jasno d a j e njegova ri jec ovdje b i l a zakon.

- I s l i smo do vodopada. Ja sam h t i o naCi zmajevu pec'inu. a l i Jenny nije htjela poci sa m n o m . Ona sve pokvari.

Daphne se blagonaklono osmjehne Jenny. - M i s l i s l i da postoji zmaj?

T i m z i v o potvrdi. - Kad j e nevrijeme, cuje se kako urla. Tako j e rekao gospodin Lowood, ali kazu d a j e to samo vjetar k o j i zavi ja k r o z m p u na stiieni. Oh. hoc'e l i vec jednom biti vecera? L m i r e m o d g lad i .

- U m i r i sutke - rekla m u j e majka k o j a j e sjedila pokraj prozora. - N i j e moguc'e da si bas t o l i k o gladan. - Osmjehnula se D a p h n i . -N e m o j t e da vas ove price o z m i j a m a i zmaje-v i m a sprijece da odete d o vodopada. Pre-krasan j e .

U torn se t renutku otvore vrata i Rea ude u sobu. N a sebi j e i m a l a l i j e p u sarenu h a l j i n u . Osmjehnula se gost ima. a l i ne i Daphne.

- Vecera j e gotova - o d m a k n u l a se k a k o b i

gosti m o g l i i z i c i iz sobe. Daphne zastane m a ­l o . ne znajuc'i treba l i poc'i s ostal ima. N a p o -k o n . Rea pogleda u n ju . - K a k o nema dovol jno mjesta u b l a g o v a o n i c i , m a m a j e pi ta la hocete l i j e s t i s nama u k u h i n j i .

Daphne se pr is to jno osmjehne. - K a k o zel i tvoja majka - rekla j e i posla za Reom.

Jelo j e b i l o izvrsno, ali Daphne j e malo j e la . C i j e l o v r i j e m e osjecala j e k a k o j e Rea gleda s druge strane stola s mnogo mrznje, a to j e b i l o d o v o l j n o da ne moze jesti.

ze goste kavom. Dok se pila kava, u kucu ude j e d a n m l a d covjek, po c i j e m se drzanju jasno m o g l o z a k l j u c i t i k a k o d o b r o zna da j e ovdje radoprimljen. Bioje visok, tamnosmede kose 1 smedih nasmi janih o c i j u . L i c e m u j e b i l o preplanulo , a z u b i , k a d b i se osmjehnuo, b l i -jes ta l i su b j e l i n o m . Pogledao j e u Daphne i osmjehnuo se.

t

- Zdravo - obratio joj se bez okolisanja. -Novi gost? Kad si stigla?

- Danas, i nije gost. Ona je Grantova zena iz Engleske - odgovorila je Rea i tresnula po-sluzavnik koji je drzala na stol, zesce nego sto je bilo potrebno.

- Onda, opet, zdravo, Grantova zeno iz Eng­leske. - Jos se vise osmjehnuo. - Nema potrebe da cekamo kako bi nas upoznali. Ja sam Hugh Morgan. - On pruzi ruku.

Daphne prihvati. - Ja sam Daphne Griffith - rekla je nakon kratkog oklijevanja.

- Sluzbeno ime? - upitno je podigao obrve. - Sto sL.glumica? Manekenka?

Morala se nasmijati. - Laskas mi! Na zalost, nista tako blistavo. Radim u izdavackoj kuci moga strica.

- Pametna i lijepa. - On podrugljivo pogleda u Reu. - Grant, cini se, ima srece.

- Prestani s glupostima - rekla je Rea kratko. - Hoces li kavu?

- Naravno! Zar mislis da sam dosao samo zato da bih tebe vidio? - Po tonu se moglo zakljuciti da se sali. - Mislim da vise necu dolaziti ovamo na kavu - doviknuo je za njom Hugh Morgan. - Posluga vise nije tako dobra kao prije. - Osmjehnuo se Daphni. - Ne obra-c'aj paznjuna nju. Ona je kao pas koji laje, ali ne grize. Cini se da joj danas nisu sve koze na broju.

- Da! - potvrdila je Daphne. - Ocito je to zbog moga dolaska.

Hugh je zamisljeno pogleda. - Pa to je sa-svim razumljivo. Njezin rodak Grant vrlo je privlacan. Ne mozes joj zamjeriti ako mu je malo naklonjena, zar ne?

Daphne ga iznenadeno pogleda. - ZaiSta? - Pa, mislim tako. A ti, hoces li dugo ostati? - N e . Odlazim ujutro. - N e c ' e s cekati Granta? - Ne. - UfiiljSflo Se osmjehnula. - Nije toliko

vazno da ga vidim, Doriijela sam neke papire koje mu mogu i ostaviti.

- Hm. - Postaoje znatizeljan. - To je sigurno nesto vrlo vazno kad si cak iz Londona dosla kako bi ih donijela. Ne bi l i bilo lakse da si poslala postom?

- To je moja stvar. On razvuce usne. - Naravno, ali, znatizeljan

am. Zao mi je sto odlazis. Ovamo rijetko do-laze lijepe zene pa je Rea navikla da bude gla-Mia. Nec'e joj skoditi da osjeti malo suparnistva.

U torn trenutku Rea, koja je maloprije izisla. vratila se u blagovaonicu.

- Drago mi je sto si se dotjerala. Idem se i ja presvuc'i pa cu doci po tebe za pola sata.

- Zasto - Rea se zacudeno zagledala u njega. - Nisam ovu haljinu obukla zbog tebe, Hugh Moraane!

- Steta! - Ali nije izgledalo da ga je to osobi-to pogodilo. - Mislio sam da c'emo veceras otic'i u diskoklub.

- Qh! - §ad §e Rea trgla. = Zaboravila sam, Hugh, ipak. ne ide mi se. Malo me boli glava.

Hugh odmahne glavom. - Zao mi je - rekao je i pogledao Daphne. - Hoces l i t i poc'i sa mnom? Da vidis kako se zabavljaju mladi u provinciji?

- Hugh! - Rea je bila sokirana. - Nece se ona gnjaviti s tim glupostima. Osim toga, niste se dobro ni upoznali.

- Ti se u to ne mijesaj - rekao je Hugh veselo. - Osim toga, ovdje joj ionako nec'e biti osobito lijepo. Bolje joj je da pode sa mnom. Je li tako? Kad se vratis u London, imat ces se barem cemu

smijati. "Vecer s velSkim seljakom" - napisala Daphne Griffith. Mozda ces modi napisati svoju knjigu umjesto da objavljujes tude.

Unatoc svemu, Daphne se morala osmjeh-nuti. - Htjela sam ranije lec'i - pocela je. - Sutra mi predstoji dug put.

- Vidis? - umijesala se Rea grubo. - Rekla sam ti da nece.

Hugh slegne ramenima. - Onda cu otic'i sam. - Ne, cekaj - zadrzala ga je Daphne. - Rekao

si, za pola sata? Bit cu spremna. Na zalost, nemam drugu haljinu.

- Lijepo izgledas i ovako. - Hugh je bio zado-voljan. Posao je prema vratima, zastao i okre-nuo se. - Zao mi je sto te boli glava, Rea. Nadam se da ce te uskoro proc'i. Do videnja, Daphne.

Nastala je neugodna sutnja, a onda Rea bijesno ude u kuhinju i zalupi vratima.

Daphne je osjecala griznju savjesti sto se up-lela u odnose izmedu Ree i Hugha. Njih dvoje lakse bi rijesili svoj problem da su ostali sami.

Peto poglavlje Oklijevala je malo, a onda ustala i posla

prema vratima. Pokucalaje. Reaje bila sama. Kad je ugledala Daphne, namrstila se.

- Imam ideju - pocela je Daphne stidljivo. -Ja c'u se povuc'i u svoju sobu, a kad se Hugh vrati. ti budi spremna. Mene je pozvao samo tebi za inat.

- Ne trebate vi meni pricati o Hughu Mor-ganu. Samo vi idite veceras s Hughom. Sretan vam put! . ,

Daphne malodusno slegne ramenima i izide iz kuhinje. Iza zatvorenih vrata dnevne sobe cuo se zamor. Daphne ceznutljivo pogleda prema sobi. Na izlazu iz hodnika susretne je gospoda Parry.

- Ides u setnju? - upita je. - Sada je vec po-malo hladno. Hoces l i da ti dam kaput?

- \e. hvala! - Daphne se osjecala vrlo ne-ugodno. - Zapravo, idem u diskoklub... s Hugh Morganom. Rea... nije bila raspolozena da ide. pa je pozvao mene. Hugh je, cini se, pristojan mladic...

- Mladic? A koliko ti imas godina? Dva-deseL- Dvadeset jednu? Hugh je stariji od te­be barem dvije godine. Iznenadena sam sto te pozvao... udanu zenu, i to nepoznatu. Ne znam sto ce na to reci njegova mama. I Grant.

- Mislim da preuvelicavate stvari. Hugh ni najmanje nije zainteresiran za mene. Samo se htio osvetiti Rei zato sto se poigrava s njim.

Gospoda Parry slegne ramenima. - Dobro, radi sto hoces. Ali. da znas, razocarala si me. Ovakvo je ponasanje mozda normalno u veli-kim gradovima. ali ovdje se na to drukcije gle-da. Udane zene ne izlaze bez svojih muzeva.

- Razumijem - rece Daphne. - Da sam se toga drzala ove posljednje dvije godine, posta-la bih pravi pustinjak.

- Da znam. Sve ovo sto joj je gospoda Parry rekla, na-

tjera je na razmisljanje. Nije bilo cudno sto je ona tako gledala na stvari. Ona nije znala nista o njezinu i Grantovu zajednickom zivotu.

I danas, kad su njihovi odnosi bili sasvim drukciji, jos nije bila potpuno ravnodusna prema njemu. Srce joj je lupalo od uzbudenja svako vecer kad bi legla, sve dok se tanka linija svjetla ispod Grantovih vrata, koja je govorila da je jos btidan, ne bi izgubila.

Dogadalo se da sanja o onim danima prije vjencanja kako je ljubi, kako je ona bez daha

i kako osjeca slatku blizinu njegova tijela. Tada, kad bi se probudila, lice joj je bivalo obliveno suzama.

Priblizavao se trenutak njegova odlaska u Ameriku. Radio je cijeli dan. Ona je mislila da pise novi roman, ali se nije usudivala pitati. Sutke mu je spremala stvari i u sebi se pitala kako ce se osjec'ati ovdje jednoga dana kad ostane sama. Ma sto se dogodilo, rijesila je, morat ce izdrzati. Nece se vratiti majci.

Daphne duboko udahne iduci lagano sta-zom prema vrtnim vratima. Bi l i bila toliko osjetljiva da njezina osjecanja nisu bila zasno-vana na fizickoj privlacnosti? Ovako, majka je imala pravo. Grantov postupak prve bracne nod potvrdio je njezinu pretpostavku da je obican barbar.

Zvuk automobila trgnuo ju je iz sanjarenja. Ona podigne pogled. Za volanom landrovera sjedio je Hugh i smjeskao joj se. Izisao je i prisao joj. Na sebi je imao svjetlosivo odijelo i odgovarajucu kravatu. Daphne osjeti neku zebnju. Djelovao je nekako stariji i daleko sigurniji u sebe. Bio je vrlo privlacan, iako se to njoj, u prvom trenutku kad ju je pozvao da izidu, nije cinilo osobito bitnim. Medutim, sa­da vise nije bila tako sigurna. Taman je htjela izmisliti neki razlog kako ne bi posla s njim, kad joj pred oci izide Grantova slika iz jednih americkih novina kako sjedi u nekom nocnom lokalu s djevojkom oskudno odjevenom, i kasnije slike i clanci o njemu i glumici koja je igrala u njegovu filmu glavnu ulogu. U svim tim clancima pisali su samo o njima. Kasnije joj je Alec, njegov menadzer, rekao da je sve to samo reklama.

- Sto ti je, mala? Djelujes potisteno. - Hugh je stigao do nje i otvorio jo j vrata. - Je i ; s v e u

redu? - Da. Idemo Ji? - Samo trenutak! - on je u h v a t i ?a r u k u ;

pazljivo se zagleda u njezine oci. - Djelujes mi kao da nisi osobito zainteresirana za dis­koklub. Mozda bi vise voljela da se provoza-mo i svratimo negdje nesto popiti?

- O, ne - pozurila je s odgovorom. - Idem u diskoklub. Nisam plesala cijelu vjecnost.

Otisli su. Tamo je bilo mnogo mladog svi-jeta. Poslije onoga sto joj je gospoda Parry rekla, osjecala se vrlo neugodno kad ju je Hugh predstavio svojim prijateljima.

Iako joj je ta vecer pomogla da potisne vla-stite probleme, osjetila je veliko olaksanje kad su stigli kuci.

Hugh se zaustavi pred vratima, Kuca je bila u mraku.

- Nadam se da nisu zakljucali - mrmljala je Daphne, gledajuci sa strepnjom u prozore.

- Ne vjerujem! - odgovorio je Hugh, poma-zuc'i joj da izide iz auta. - Ako su zakljucali, znam gdje drze rezervni kljuc.

- Draor\i jo etc* ci o « m n o m . T i ^ i i ^ u -

da.S GrantU, a ja Rei. Ovo ce jo j , m o z d a , i z b i t i

Granta iz glave. Ne brini. - Ne brinem - odgovorila je. - Dobro! - On je poljubi u obraz. - Reci cu

t i nesto... mislim da je Grant sretan covjek -stisnuo joj je ruku i udaljio se. Ona se okrene i ude tiho u kucu.

Zastala je malo u hodniku pritiskujuc'i ru-kama sljepoocnice. Osjecala je glavobolju. Po-trazi tabletu i pode u kuhinju uzeti casu vode.

Otvorila je vrata i potrazila prekidac, pa kad ga nije uspjela nac'i, odluci da ne pali svjetlo. Tek sto je koraknula, kad se spotakne o stolac.

7

Najednom se kuhinja osvijetli. U prvi mah pomisli da je slucajno, nehotice, ali odmah zatim bilo joj je jasno da nije sama. Lagano se okrenula.

Na vratima je stajao Grant. - Dobro vecer, mila! - tepanje mu je zvucalo

podsmjesljivo. - Evo nas opet zajedno.

Daphne dugo nije mogla progovoriti. Sok zbog ovog neocekivanog susreta bio je veci nego sto je mogla podnijeti.

- Ja sam... mislila... rekli su... hoc'u reci, nisam ocekivala...

On se ironicno osmjehne. - Nisi ocekivala da ces vidjeti mene? To si htjela reci? Ne znam zasto. Pa, ja ovdje stanujem.

Ona pocrveni. - Da, naravno - reklaje jedva cujno. - Oprosti, bas sam glupa.

- Kakvo priznanje... od gospode koje se sjecam kao olicenje hladnog savrsenstva... mamine male djevojcice koja se igra kako ona svira - on je odmjeri pogledom. - Smrsavila si, Daphne. Ne stoji ti dobro.

- Proslo je dvije godine. Vjerojatno smo se oboje promijenili.

On se zaista promijenio, primijetila je kad ga se napokon usudila pogledati. Markantne cite njegova lica bile su jos markantnije, a kosa na sljepoocnicama bila je prosarana sre-brnim vlasima. A l i , nije bio manje privlacan.

- Usla sam u kuhinju uzeti casu vode - rekla je. - Mogu l i je uzeti prije nego sto pocnemo razgovarati?

- Uz pretpostavku da imamo o cemu raz­govarati - trgnula se zbog njegova tona. Za­tim je tilila vodu i popila tabletu. Nije cula kako je posao za njom, pa je uplaseno kriknula kad j u je uhvatio za ruku.

- Sedativ. ili tableta za spavanje? - upita je. - N i jedno ni drugo. Iako imam i tablete za

spavanje... Boze, gore su u njegovoj sobi. Stajao je

tako blizu uz nju da je osjecala toplinu nje-goya tjjeia, Zeljela se Sto prije izvuci odavde... odmaci od njega. Kao da je pogadao njezine misli, on se priguseno nasmije.

Prisla je stolu i sjela. - No! - rekao je - Slusam. Dan je bio dug i

nisam htio doci veceras. A l i . . . j ednamijept i -Cica javila da si tu i savjetovala da ne gubim vrijeme i vratim se sto prije.

Daphne stisne sake. Znala je tko mu se javio i zasto.

- Sigurno si bio iznenaden kad si cuo da sam stigla, ali, vjeruj mi, imala sam razlog.

- Ne sumnjam. Produzi, mila, pazljivo te slusam.

- Barem jednom - na ove njezine rijeci zele-ne oci samo sijevnuse, ali se on ne pomakne s mjesta.

- Iznenadujes me - rekao je. - Bio sam cvrsto uvjeren da tebi bas nista ne znaci moja paznja.

- Voljela bih da se u razgovoru ne doticemo osobnih stvari. Nema svrhe da opet pocinjemo nesuglasice. Dosla sam zbog posla... i samo zbog posla.

- Da, da - rekao je zamisljeno. - Nesto u yezj § onim papirima t-yoga striea.

- Da, donijct c'u ti ih, ako zelis... - Ispricaj mi ukratko o cemu se radi. - Pa, eto! Stric Philip smatra da mu dugujes

jos jednu knjigu. Americko trziste to trazi, i on bi volio da zna kad bi mogao ocekivati rukopis.

- I poslao te samo zato da me to pitas?

Mis l im da bi bilo mnogo jednostavnije da je stupio u vezu s mojim zastupnikom.

Opet je skrenula pogled. - Izgleda da Alec nema pojma sto ti radis.

- Znaci, to je odgovor. Ne radim nista. Tvoj ce stric morati odustati od izdavanja moje knjige i morat ce reci Amerikancima da nema druge knjige. Je l i to u redu?

- Daleko od toga da je u redu! Ti si pisac, Grante, i to dobar pisac. Ne mozes tek tako zapustiti svoj talent.

- Vidjet ces! - odgovorio je kratko. - Necu! Ti si stvorio svoju publikukojaceka

od tebe nesto vise. Ne smijes ih... izdati. - Kakva strastvena izjava. Brines l i t i doista

za citatelje, i l i za kudu "Hanson Griffith" koja ce biti u novcanom gubitku ako se moje uslu-ge ne nastave?

- To sto si rekao, nije lijepo - odgovorila je. Ako ne zelis raditi s nama, ponudi svoju knji­gu nekom drugom. Stric Philip te nece ometati.

- Mis l im da ti on ne bi bio zahvalan na ovom prijedlogu. On je poslovan covjek. O. nemoj me pogresno shvatiti. Meni je drag tvoj stric, ali, nikada me neces uvjeriti u to da bi me mirno pustio drugom izdavacu. Bilo kako bilo, stvar je jednostavna. Knjige nema.

- A l i , bilo je - pocela je. - Pisao si nesto... prije odlaska u Ameriku.

- Imas odlicno pamc'enje. Na zalost, to je proslost.

- A l i , kad bi opet poceo, mozda... mozda bi bilo mogucnosti. Ponekad nije lose napraviti stanku...

- Mislis? - rugao joj se. - Zar tako govori jedan clan izdavacke kuce? Uvijek sam se pitao, Daphne, sto tece tvojim zilamaumjesto krvi . Sigurno tinta!

Surovost njegova glasa zaboijeia j u je. S naporom podigne pogled prema njemu. - Sto si drugo ocekivao, Grante? Rekla sam t i da sam dosla poslovno.

- Onda nisi trebala dolaziti - rekao je. - Moja je karijera pisca zavrsena. Sada imam druge interese.

- Cula sam. Obnavljas staru tvornicu. - Ne svida ti se? Pa ipak, tkanje je stariji

zanat od pisanja, i mozda se vise cijeni. Osim toga, nama je ovdje potrebna industrija.

- Tebi ne pristaje uloga filantropa - reklaje hladno.

- To nema veze s filantropijom, djevojko! -1 t i doista mislis da ces time biti zadovo-

ljan? - reklaje gotovo prezrivo. - Da prodajes materijal i tapiseriju turistima?

- Zao mi je sto imas tako lose misljenje o tome. Ja sam ovdje provodio svoje praznike kad sam bio dijete. U usporedbi s gradski zbijenim kucama i gomilama smeca, ovo mi se mjesto cini kao raj na zemlji. Uvijek sam znao da bas u takvom mjestu zelim da rastu moja djeca.

- Bez obzira na zmije - rekla je hladnim osmijehom.

- U svakom raju ima zmija. To je neizbjezno. Daphne je usutjela. Zaboljelo j u je sto je

spomenuo djecu. Kako je mogao govoriti o tome tako lezerno kad je znao kol iko je propatila zbog gubitka djctcta?

- Imam ti jos nesto reci - pocela je. - Tvoj boravak u Americi ocito je bio vrlo uspjesan i oni zele da opet dodes.

Za trenutak je sutio, a onda se poceo smijati. - Nevjerojatno, Daphne, Ti nikad ne odustajes, je li? Sto ces mi jos reci... da imam obveza prema televizijskom mrezi?

Ona podigne obrve. - Neces, valjda, poricati da si uzivao kad si bio u Americi. - Nadala se da nece primijetiti gorcinu kojom je to rekla.

- Zasto da poricem? - slegnuo je ramenima. - Svakom godi hvala i slava. To podize moral. A ja sam bio u bijednom stanju kad sam stigao u New York... a zbog cega, vjerujem, ni ti ne bi zeljela da to spominjemo.

- Unatoc svemu, nije ti trebalo dugo da nades utjehu - izletjelo joj je, ali je odmah zazalila sto je to rekla.

- Pazi. Daphne - rekaoje. - Takvu primjedbu bi i manje uobrazen covjek mogao protumaci-ti kao ljubomoru. ali mi oboje znamo da je to kod nas nemoguce... je l i , mila?

- Bas si smijesan. Idem leci. - Ona odgurne stolac i ustane. - Vrac'am se kuci ujutro.

- Zaista? - osmjehnuo se. - Zar mi neces ostaviti nimalo vremena da razmislim o pri­jedlogu? Sto ce reci tvoj stric?

Zastala je zbunjeno. - Hoccs li reci da te to. mozda. ipak moze zanimati?

- Putovanje... da - ljuljao se na stolcu. Lice mu je bio zagonetno. - Taj bi mi novae mogao koristiti za ono sto zelim napraviti ovdje. Tes-ka su vremena. znas. Zar mi ne bi mogla dati nekoliko dana za razmisljanjc? Vjerujem da ti stric zbog toga ne bi zamjerio.

Ona se ugrize za usnu. U ovim okolnostima, znala je. stric Philip bi je samo jos vise ohra-brio da ostane koliko god je potrebno, a to je znao i Grant. Osim toga, ako ostane, mozda ce joj se ukazati prilika da porazgovara i o razvodu.

- Mozda ti nisi toliko poslovna kao tvoj stric. ali vjerujem da on ne bi tako lako odu-stao - glas mu je bio prilicno smb. - Ti obiCllO nemai snage ustrajaii.

- Kako se usuctujes reci takvo sto? - bila je uzbudena. - Zar se n e s j e c a s v i s e d a s i ti taj

koji nije ustrajao? - Nista nisam zaboravio. -1 on.je ustao. -

Sve je zabiJjezeno... svaki pogled, s v u k i gest, svaki pokrcl - posledom jc o b u h v a t i o c i j e l o

njezino tijelo. Mozda je bila gola pod tim pogledom. -1 >\aki detalj - nasmije sc divlje kad je vidio njezino lice... - Nc no) sc. Daphne. Sada je to samo proslost. Idi spavati... u moj krevet... Zelim ti laku noc. Ti ces moci spavati, jer ja necu biti u blizini da ti rcmctim snove.

Sesto poglavlje

Buljila je u njega. a grudi su joj se nadimale od uzbudenja. Zatim se okrenula i gotovo otrcala. Do nje su doprle njegove rijeci.

- Savjetujem ti da ne otputujes, Daphne. Nisi jedina koja zeli biti slobodna. Zaboravio sam ti reci... Ja se zelim ponovno ozeniti.

Za trenutak nije se mogla pomaknuti s mjesta. Krecuci se. potom. kao automat, pope-la se u svoju spavacu sobu.

U bravi se nalazio kljuc. star i zahrdan. ali gaona silom okrenu. Kadjc ucinila i to, umo-mo sc naslonila na vrata i zatvorila oci.

Pa. to si zxljela. sapuiao je jedan glasiC u iljoj, Napokon ce ti dati razvod i bit e'es slobodna.

P i >VJ 5t\ jV D a p h n e p i i i n i j e t i l u IvuvJ Je u j u u u

otvorila cx:i. bilo je da je sve sivo. Nije potra-jalo dugo. a netko je pokucao na vrata.

- Samo trenutak - viknulaje - evo me! Na vratima je ugledala Reu. Bila je ljutita. - Sto to znaci... Zasto su vrata zakljucana?

- pitala je. - M i se ovdje ne zakljucavamo. Nismo lopovi.

8

Daphne mirno doceka njezin ljutit pogled. - To nisam ni pomislila - rekla je. - Ucinila sam to iz navike.

Po Reinu ponasanju bilo je jasno da se s njom nesto dogada. Mozda je Grant na nju mislio kad je rekao da se zeli ponovno ozeniti?

Daphne je po dolasku u svoju sobu, poslije razgovora s Grantom, dugo osluskivala je l i on legao. Najednom je shvatila da ne zna gdje se nalazi Reina soba. Rea nije djelovala od-morno... imala je tamne kolutove oko ociju... ali nije djelovala ni sretno, kako bi trebalo da je provela noc u zagrljaju voljena Granta. Daphne je osjec'ala da je njezin iznenadni do-lazak sve poremetio.

Sjedilaje na rubu kreveta drhteci u laganoj spavac'ici. Vec je proslo devet. Iako joj je bilo neugodno sto je tako kasno ustala, odvazno je sisla dolje. Gospoda Parry i Rea pripremale su u kuhinji uzinu svojim gostima. Gospoda Parry se zbunjeno osmjehnula Daphne.

- O, ustala si. Pripremit cu ti dorucak. - Nije potrebno. Ja ujutro popijem samo sok

koji mogu i sama napraviti. Oprostite sto sam zakasnila. Uspavala sam se.

- Ja bih te probudila, ali Grant nije dopustio. - Gospoda Parry je pogledala ispod oka. - Ka­ko je bilo sinoc'?

- Hvala... lijepo. Rea, koja je zavrsila svoj dio posla, zalupi

vrata. - Sto ces raditi danas? - raspitivala se gospo­

da Parry. - Danas... pa, ne znam. Vrijeme nije toliko

lijepo da bih mogla setati, ali mislim da cu se izici provozati.

- Ako ocekujes nesto iznimno, Daphne, razocarat ces se.

PftphJic osjeti grc u zelucu kad je cula Gran-tov glas.

- § druge strane - nastavio je - ja imam nekog posla u gradu. Ako nemas sto raditi, podi sa mnom.

- Hvala! - odgovorila je. - Poci cu. - Dobro. Onda, za pola sata? Sto joj bi da pristane provesti s njim vise od

pola dana? pitala se kad je usla u svoju sobu. Grant je Cekao u predvorju. Kad je CUO skri-

pu stuba, podigao je pogled i izraz lica mu se promrjenio.

- Zar nemas za odjenuti nista toplije? - Samo onaj sal koji sam imala sinoc. Nisam

mislila da cu se zadrzati dulje od dana. A jucer je bilo toplo.

- Mozda je i bilo... jucer - rekao je umorno. - Ali , svaka budala vidi da dolazi promjena.

. Iz ormara je izvadio otrcan bijeli ogrtac i do-bacio joj.

- Nije tako elegantan kao tvoja haljina, ali ti barem nece biti hladno - rekao je.

Daphne uze ogrtac. Ovako ogrnuta, osje-cala se kao da je u njegovu zagrljaju. Od te pomisli obrazi joj se zarumenise.

Grant stavi ruke u dzepove i izide na kisu. -Ako si zivcana, bolje ce biti da stavis pojas. - Ne brini. - Mogu vladati sobom - rekla je. On je pogleda. - Znaci, naucila si, konacno.

Bolje ikad nego nikad. Kamo srece da smo oboje to znali ranije.

- Prije nego sto sam dosla ovamo i l i prije nego sto sam se udala za tebe?

- Zakljuci sama - odgovorio je hladno. - Ic'i c'emo najkrac'im putem - objasnio joj

je. Ima jedan ljepsi put preko planina, ali osta-vit c'emo to za drugi put.

Pogledala je. - Sto mislis, dokle cu ostati -odgovorio je tiho. - Nismo l i se tako dogovo-rili sinoc?

- Ako jesmo, onda ja nisam razumjela. Ima­la sam dojam da smo krenuli na ovaj put da se konacno dogovorimo o svemu.

- Je li? Pa, neces, valjda, mene kriviti zato sto ti nisi razumjela? Ja ne mogu na brzinu donijeti nikakvu odluku, niti prisiliti tebe da to ucinis. U svakom slucaju, ja tebe ni na sto ne prisiljavam. Dobro cu razmisliti o tvojim prijedlozima... ali onda kad meni bude odgovaralo.

- Kojim prijedlozima? - podsticala ga je. -Putovanju u Ameriku i l i . . . drugo?

- Kakva zgodna fraza da bi se opisao kraj nase veze - rekao je podrugljivo. - Ja mislim da nece skoditi da pogadas.

- Nisam dosla ovamo da se igram kao dijete - rekla je. - Sinoc si mi rekao da zelis razvod... Ne vidim sto...

- Prespavao sam cudnu noc... Osjecao sam se kao nekad... ti u mom krevetu, sama, a ja na neugodnoj udaljenosti.

- Ne uvijek - rekla je impulzivno. Osjecala je kako joj crvenilo obliva obraze.

Sutnja je bila beskrajna. Malo kasnije on rece. - To je istina. Poceo sam zaboravljati. Da sam uobrazen, jos bih mogao pridavati vaznost cinjenici da se ti toga sjecas. Znaci, to se ipak dogodilo pred moj odlazak u Ame­riku. Cesto mi se kasnije cinilo da sam sanjao.

- Nalikovalo je na kosmar, je li? Opet sutnja. Zatim on rece. - Samo jos jedna

takva primjedba... samo jos jedna... zenice, i ja cu te izbaciti iz auta, pa idi dovraga! - Za-stao je. kao da je cekao da ona nesto kaze, a kad je \o da suti, produzio je. - Ne moras mi red da si ujutro mrzila samu sebe, Daphne. To je jedan od razloga sto te nisam probudio da se ujutro pozdravimo. Nisam zelio ponijeti sa sobom tvoje prijekore... Nazvao sam te s aerodroma prije nego sto sam poletio, ali nitko se nije javljao na telefon. Gdje si otisla? Jesi li otrcala mamici?

- Da - rekla je napokon - bila sam kod mame. Da spakiram svoje stvari, pomislila je. Da

poletim do aerodroma da vidim je l i netko otkazao. Da poletim za njim... ako ne istim, onda prvim sljedecim avionom. Samo, kad je stigla k mami, pred kucom je stajao lijec-nikov auto. Rekli su joj da je majka bolesna i da je trazi. Pocela je vjerovati da je majcina bolest bila mig sudbine i da je sprijecila da zrtvuje svoj ponos nizasto.

Jedini nacin da se obrani od te navale bola i patnje bio je da pribjegne bijesu. To je i ucinila.

- Sto si ocekivao od mene? Da sjedim kao vjerna Penelopa i cekam te da se vratis?

- Pa. ne bas tako. - Grantove usnc bilo su cvrsto stisnute. - Koliko ja znam, vjerna Pe­nelopa je zeljela da joj se muz vrati.

- Mozda zato sto je ocekivala nesto ljepse od grubosti.

- Grubost? Boze, pa ti cak ne znas ni znace-nje te rijeci. Budi sretna sto imam posla, inace bih odmah zaustavio auto da ti prakticno po-kazem sto je to.

Najednom, pored straha, osjetila je uzbudenje. - Oprosti - rekla je tiho. - Nisam trebala to

reci. Bila sam glupa... sto sam se i ponadala da moze biti drukcije.

On sleze ramenima. - Pa, ja i ne mislim da si sama odlucila doci. Tko te je nagovorio? Stric i l i onaj pametni odvjetnik koga si uzela da me pronade?

- Znaci, primio si pisma? - Naravno! Zavrsila su u vatri. Njegovi ins-

tinkti su bolji od tvojih. On zna da ja necu rjesavati svoje stvari preko trece osobe. Ako ih uopc'e budem rjesavao.

- Ako? Sinoc si rekao da se zelis ponovno ozeniti.

- Jesam. Ali moja buduc'a zena je jos vrlo mla-da, i zato necu utrcati u brak i napraviti istu gre-sku, prije nego sto ona bude spremna - rekao je.

- Mudro, moram priznati - govorila je, na-stojec'i biti hladnokrvna. - Jesi l i siguran da ce ona biti spremna cekati jos tri godine koliko je potrebno da se razvedem od tebe bez tvoga pristanka?

On sleze ramenima. - To je, mala moja, u Bozjim rukama. Cim dodem do odluke, vjeruj mi, ti ces biti prva kojoj cu je reci. A zasad, morat ces se strpiti...

- Nije l i ti, mozda, usput, palo na pamet da ne zelim vise ostati u ovom zabacenom mje-stu? I nisam ponijela nista od stvari koje su mi potrebne...

- Kako mozes ocekivati od mene da budem upucen u intimne detalje tvoje garderobe. Medutim, to nije neki narociti problem. Iako je ovo mjesto zabaceno, kako ti kazes, modi ces kupiti i ovdje neke stvari.

- Hvala! - rekla je, drhteci od bijesa. - Evo, stigli smo - rekao je malo kasnije.

Ulice su bile uske, a promet gust. Grant par-kira auto u sredistu grada. - Tu ces moci kupiti sve sto ti je potrebno. Slobodno reci da racun posalju meni.

- Imas l i jos kakav savjet? - Imam. - On podize ruku i strgnu joj vrpcu

s kose. - Sto to cinis? - uzviknula je, a kosa joj se

rasula na vjetru. - Ovako mi Se V i s e S V l d a s - relcao j f i m i m n

- I l i , tocnije, vise nalikujes na onu zenu koju sam ponio u sjecanju... nekada davno. Ne va-lja vezivati tako lijepu kosu kao slo je tvoja...

- Laskas mi - rekia je k r a t k o . - K a k o d a

hodam sad tako rascupana... samo zato da bih ugodila tvojim fantazijama. Hoces l i mi, mo-lim te, vratiti vrpcu?

- Necu - odgovorio je blago. - Posljednji put kad sam vidio tvoju kosu raspustenu, bilo je kad je bila rasuta na moje jastuku... Zato pri-pazi sto govoris da me ne bi izazvala... dajed-ne noci opet pozelim ostvariti svoje fantazije.

On gurnu vrpcu u dzep i okrenuvsi se ode, a ona ostade sama, pokraj auta, blijeda, j d joj je puno znacenje njegovih rijeci pocelo dopirati do svijesti.

Sedmo poglavlje Daphne se ogledala u zrcalu. Sada, kad je

vec sve bilo gotovo, shvatila je da je prena-glila. Ipak, nova frizura nije joj lose pristajala. Dokazat ce Grantu da njegovo misljenje u vezi s njezinim izgledom nema nikakva znacenja.

Platila je frizeru i izisla. Bilo joj je drago sto je kisa prestala. Cvrsto drzec'i pakete, kre-nula je niz ulicu.

Tek kad je Grant otisao, shvatila je da se nisu nista dogovorili. Sigurno je mislio da ce ona doci do kola kad zavrsi s kupnjom i da ce ga cekati. E, pa, to nece uciniti.

Kisa je prestala, a sunce samo sto nije izislo. Daphne je skinula ogrtac s osjec'ajem olak-sanja. Kako bi rado popila salicu kave, pomi­slila je i usla u kafic.

9

Unatoc svim naporima da skrene paznju na druge stvari, misli su joj se neprestance vra-cale proslosti.

Sjecala se one noci kad su Grantovi kovcezi stajali pokraj vrata spremni da ih ujutro po-nese. On je sredivao dokumente kad se to po-podne vratila iz kupnje. Otpozdravio joj je kra-tko i ne pogledavsi je. Usla je u kuhinju i zat-vorila vrata. Ljutito je tresnula torbe. Cemu sav taj trad i toliko potrosena novca, ako covjek jede sam. Kad Grant otputuje, nece vise morati redovno kuhati. A l i danas... danas ce dati sve od sebe da mu pripremi veceru koju ce pamtiti.

Raspakirala je torbe i stavila hranu u hlad-njak. Zeljela je da rastanak ne prode s gorkim rijecima. Mozda ce ovo shvatiti kao lulu mira, pomislila je, pokusavajuci razveseliti samu sebe... Mozda ce shvatiti da mu zeli dobro i da zeli da njihovi odnosi budu drukciji. Najednom je pocela jadikovati nad ovakvim odnosom s Grantom. Tijekom tih neugodnih tjedana koje je provela u njegovu stanu, pocela se privikavati na njega... Pomisljala je na to kako ce biti tiho kad se vise ne bude culapisaca masina u dnevnoj sobi. Znala je da ce joj to nedostajati.

A l i , Grant o svemu tome nije razmisljao. Njegovo ponasanje bilo je i dalje hladno kao i prije. Medutim, sad se pocela pitati sto bi bilo da je Grant samo jednom dopustio da to njezino celicno samosvladavanje popusti.

Lice bi joj gorjelo kad bi se sjetila prve bra-cne noci. Tada joj je bilo lako da se zaklinje da mu nikad nece oprostiti. A l i , kasnije nije mogla podnijeti njegovu nezainteresiranost. Njemu je bilo sasvim svejedno voli l i ga i l i mrzi. Jedina mrvica zadovoljstva za nju bila je k a d b i p r i m i j e t i l a k a k o je ponekad gleda.

U z d a l i n u l a jc. D a se b a r e m samo malo bolje osjecala, bilo bi sve lakse. Premajelu je osje­cala gadenje. Vec n e k o l i k o tjedana ta m u c n i n a ui jecala je 1 na n j e z m apetit. S igurno je d o b i l a

rifKw Yimw t w l e s t , m i s l i J a j e , n e o b r a c a j u c i paznju na m u k u k o j a j e t jerala na povracanje k a d j e pocela p r i p r a v l j a t i veceru.

!£ad j e m a l o kasnije usla u d n e v n u sobu postaviti stol, soba j e bi la prazna. Stajala j e za

trenutak k a o s l a m e n j e m Zar je s v e uzalud ra-dila? Onda j e v idjela da su njegovi papiri jos na

radnom stolu. Mozda je otisao kupiti cigarete? Stol je bio postavljen i svijece upaljene kad

je cula n j e g o v e korake. Napeto je cekala. Grant je usao, p a kad je vidio postavljen stol, z a s t a o je n a p r a g u .

- Ocekujes nekoga? - Skinuo je kaput i ba-cio ga na kauc.

- Vecera je pripremljena za tebe - rekla je t i h o .

- Oprostajna vecera? Posla prema kuhinji da bi sakrila oci pune

suza. - Cekaj. Ja sam bio samo odvratno nezahva-

lan. Znao s a m da je spremas jos prije nego sto sam izisao. I daleko od toga da je iosa ideja. - On obrisa prstom suzu koja joj je skliz-nula niz obraz.

- Znaci, sklopit cemo primirje... barem za veceras?

ImmMm bkgost n j e g o y a g l a s a uznemki j e j o s vise nego maloprijasnja hladna arogan-cija. Ona mu stidljivo kimnu glavom, a onda se opusti i vrati u kuhinju.

K a d jc ponovno usla u sobu, Grant jc stajao pokraj drugih vrata gol do pojasa.

- Posto si se toliko tindila, mogu se i ja barem obrijati i odjcnuti cistu kosulju - rckao

je i otisao u kupaonicu. Osjecala je da jo j je tijelo potpuno klonulo od pogleda na njegovu golu kozu i sjecanja na bliski dodir s njezinim tijelom. Ta pomisao i samu je zapanji.

Spremala se da donesc jelo has kad jc Grant usao u kuhinju.

- Hoces l i da otvorim vino? - Kako ti zelis. Kad su sjeli za stol, osjecala se mnogo bolje. Kad se vecera zavrsila, ona ustade skuhati

kavu. Najednom. Grant jc cvrsto uhvati oko struka.

- Nemoj bjezati - rekao jc lijeno. - A kava? - Moze pricekati. Zasto ne bismo umjesto

nje popili vino? - Napunio joj je casu. - O! - rekla je neodredeno. - Ne bih htjela

vise pit i . Opit cu se. - Ne brink Ako se opijes, obecavam da necu

nikom reci. Daphne se osmjehnula i sjela na stolac. Bilo

joj je drago sto moze vinu pripisati sto joj ko-ljena klecaju i sto postaje sve neuracunljivija.

- Moram t i zahvaliti, Daphne - produzio je poslije kratkotrajne sutnje. - Vecera je bila nezaboravna.

- Hvala. Spremala sam je sa zadovoljstvom. - To znaci da cu barem jednu ugodnu uspo-

menu ponijeti na put. Sjetno se osmjehnuo. -To je velikodusno s tvoje strane... u datim okolnostima.

Sutjela je, ne znajuci sto da odgovori, ne zelec'i zaviriti u vlastitu dusu i priznati da su ti cudni novi osjecaji u njoj postajali sve jack

Uzela je casu i popila jos malo vina.'Grlo joj je bilo suho i stisnuto, glas promukao.

- Vrijeme je da raspremim stol. - Ostavi to. Ja cu to pospremiti, kasnije. T i

znas da ja to umijem. Sve sam to nekad cinio, istina ne s odusevljenjem, ali barem n i s a m imao osjec'aj da trebam od nekoga naplatiti.

- 1 mislis d a sam ja to zato ucinila? - Pa, zar nisi? - pitao je bezobzirno. - Nije lijepo to sto si rekao - promucala je. - Je li? Nisam imao namjeru da tako zvuci.

Nisam htio umanjiti tvoj trud. Veoma sam t i zahvalan. - Nasmijesio sc. - Samo m i jc cudno da poslije samo nekoliko tjedana to treba nazivati zahvalnoscu.- Sazaljivo se zagledao u njezine zazarene obraze i oborene oci. - Op-rosti, Daphne. Vecer je bila divna, a sad sam ti je pokvario. Idi spavati, a ja cu se pobrinuti za ovo.

Ona promrmlja nesto nepovezano i ode. Dugo je sjedilanakrevetuboreci se da svlada sukobe koji su bjesnjeli u njoj. Iako se grozila Grantovih primjedbi, morala je priznati da je donekle imao pravo. Njezin postupak... pri-premanje vecer, sadje djelovalaprazno... kao odbijanje da sagleda sustinu njihova odnosa. Bilo je tu mnostvo deta, ra koje je znala da ne igraju nikakvu ulogu kod Granta. Dok su se zabavljali, nikad je nije upitao ni da l i zna skuhati jaje.

Gorko je uzdahnula i pocela se razodijevati. Lice joj se na neki cudan nacin izduzilo, iako se u tijelu malo zaoblila. Svi kazu da debljanje znaci zadovoljan zivot. Koliko j c to bilo pogresno! U njezinu zivotu nije bilo nikakvih zadovoljstava, a kad Grant ode u Ameriku, ostat ce potpuno napustena.

Najednom je shvatila je sama sebi priznala. Zadrhtala je cijelim tijelom kad se sjetila onoga sto je za trenutak procitala u njegovu pogledu.

Ustala je i brzo prisla vratima. Iz sobc sc nista nije culo.

Stajala je tako ncpomicno dok su se strasti borila s razumom. Pritisnulaje ruku na grudi, pokusavajuci smiriti ubrzano disanjc.

Bilo kako bilo. reklajc sebi, ipak ce pokusati. Sobu je osvjetljavala samo stolna lampa.

U jednom trenutku ucinilo joj se da je opet prazna. A onda gaje vidjela. Nije spavao, kao sto je i mislila. Nije se cak ni razodjenuo. Sje-dio je na kaucu. oborene glave. Kad je svjetlo i / njezine sobe osvijetlilo sobu u kojoj jc sjc-dio, on je podigao glavu i pogledao je s nevje-ricom. Nastalaje kratka, napcta sutnja, a onda on prvi progovori.

- Zaboga. Daphne, idi i odjeni sc. - Zelis l i to ? - To sto ja zelim. ncma veze s ovim. Ona laganim pokretom podizc svoju kosu,

a onda je opet pusti da se raspc po golim rainenima.

- Na to sam i racunala.- Njezin smijeh pre-kinu razgovor.

On ustade. U dva koraka je stigao do nje i zagledao se u njezine oci.

- Razmisli. Daphne - upo/orio je, a onda prislonio svoje usne uz njezine s pomamnom zeljom. Samo trenutak bila jc opet u strahu... u strahu da nece moci zadovoljiti strast koju je izazvala u njemu. A onda, sva razmisljanja prestadose i prevladase osjecaji.

S\aki djelic njezina tijela trepcrio je na do­dir njegovih r u k u . Kad jc napokon podigao i ponio u postelju. bila je sva u vatri. Nijedan od njezinih najsmjelijih snova nije bio ni blizu ovog uzivanja. Prije nego sto sc potpuno iz-g u b i l a . c u l a j e k a k o G r a n t s a p u c e n j e z i n o i m e .

Poshje svega. dugo je lezao suteci, cvrsto je drzeci uza se. lica zaanjurena u njezinu gu-

s t u z a m r s e n u k o s u . K a s n i j e se m a l o podigao i zagledao se u nju. Zatim je spustio njeZan p o l j u b a c n a n j e z i n e zatvarcne kapke.

- S p a v a j s a d a . m i l a m o j a - p r o s a p u t a o j e n j e z n o .

O d a n o j e p r o l o r u l a l i c e n a n j e g o v e g i u u i i zatvorila oci. A l t . san je tesko doluzio. Sje-

p u n j a v a l o j e n j e z i n o b i c e . D v i j e s u z e r a d o -snicc skiiznuie j o j niz lice. Obrisala i h je stisnutim sakama. kao dijetc. ne zelec'i d o p u -stiti da je sjeta svlada.

Prepustila sc snu. noscna zadovol j s tvom. Sutra, mislila je pospano, sutracc o t v o r i t i oc i , i Grant ce biti to. pokraj nje, i razgovarat ce o svemu. i vise nece b i t i sjena izmedu njih.

A l i . k a d j e u j u t r o o t v o r i l a o c i , k r e v e t p o k r a j nje bio je prazan. A kratko pisamcc prislo-njeno na svijecnjak nije bilo nikakva utjeha.

Osmo poglavlje

- Oprostite, hocetc l i rucati, i l i je stol Slo­bodan '.'

Daphne se prcnula iz sanjarenja i pogledala u srdito lice zene koja je stajala pokraj nje. Iza nje su stajali. vjerojatno. njezin muz i dvo-je male djece.

svoje stvari i ustane. Kad je izisla na ulicu. Daphne malo zastade,

ulazuci napore da se pribere. Nis ta se vise ne moze promijeniti. bez obzira koliko puta mu-cila sebe uspomenama.

Morala je priznati jedno: iako je za nju ljubav s Grantom bila velicanstvena, ona je

1 0

za njega predstavljala samo jos jedno novo iskustvo.

Sjecajuci se proslosti, sada je tek shvatila koliko je njegov ponos muskarca morao biti povrijeden njezinim ponasanjem. Ali, kad je konacno postigao svoj cilj, ona vise nije pred­stavljala za njega bas nista.

Ponovno je pocela zaliti sto nije ostala u Londonu i pustila da sve ide svojim tijekom, bez obzira koliko trajalo. Lakse je bilo mrziti Granta iz daljine nego iz blizine.

Prije nego sto je krenula prema mjestu na kom je bio parkiran njegov auto, uslaje u je-dnu radnju i kupila maramu da pokrije svoju osisanu kosu.

Kad je stigla do Grantova auta, njemu nije bilo ni traga. Onda je primijetila za brisacem ceduljicu. na kojoj je pisalo: "Dodi u dvanaest k 'Crnom labudu*. G."

Daphne zguzva papir. Znaci, opet je nastu-pao autoritativno.

Isla je ulicom zamisljena, tako da je gotovo vrisnula kad je necija ruka snazno uhvatila. Paketi koje je nosila rasuli su se po plocniku. Pogledala je ljutito Granta.

- Vidi sto si ucinio! - Mislim da sam te samo sprijecio da ne

zalutas. Ides u suprotnom smjeru. - Tesko je snaci se u nepoznatom gradu -

rekla je. - A tesko je i pamtiti sva ta velska imena ulica.

- Jadnice! Sreca sto sam te nasao. - Da, zaista - potvrdi ona jedva se suzdrza-

vajuci da ne baci pakete na nj. Pogled mu pade na maramu. - Vidim da

izigravas turistkinju. Podsjeti me datejednom odvedem na jedno prelijepo mjesto.

- Sumnjam da c'u ostati toliko dugo - proci-jedi kroz zube. - Zao mi je Sto to cujem - rekao je ravno-

dUfiflO. - Nadam se samo da neces otici barem dotic dok ne rucamo.

On krenu ulicom laganim dugim koracima. ostavivsl je da trci za njim. Kad su stigli do kola, on ubaci pakete u njih. Nedaleko odatle bio je "Crni labud". Kad su usli, upitaje:

- Jos pijes kampari sa sodom? - Da. Dobro pamtis pojedinosti. - Ne samo pojedinosti. Sjeii su za stol i naruCili jelo. - Trebala bi se malo udebljati, Daphne. - Moja linija je moja stvar. - Sumnjam da je u ovom trenutku netko vise

zainteresiran za tvoju liniju od mene - rekao je blago.

Daphne je sutjela. Na nju je djelovalo samo Grantovo prisustvo. Najednom joj ruka malo zadrhta... i malo ruzicaste tekucine prosu se na njezinu hajjinu.

- Oh. dovraga! - Pocela je brisati mrlju ma-ramicom.

Grant je uhvati za ruku. - Pusti to. Ponasas se kao da si na zici. Ljudi nas gledaju.

- Oprosti. - Vratila je maramicu u torbu. -Cudi me da ti je toliko stalo do ljudi. Nekad nisi bio tako obazriv.

- Mozda sam onda bio previse obuzet dru-gim stvarima. Ako zelis scenu, nemam nista protiv. Samo ne ovdje. Vlasnikje moj prijatelj.

- Grante... mislim da je glupo da pro-duzavamo ovakvu situaciju. Zar ne bismo mogli sklopiti primirje? - Uvijek mozemo pokusati. Ali, savjetujem ti da me vise ne izazivas.

- Necu - odgovorilaje, ali se odmah zatim sjetila svoje osisane kose. Nije zeljela privuci njegovu paznju i na to. Osvrnula se. - Pitam se... tko su ovi ljudi. Ona skupina u uglu sigu-rno su planinari, ali ona zena za stolom pokraj zida djeluje prilicno cudno. Zasto sjedi u ka-putu? Sto mislis, je li umjetnica ili samo izig-rava... - Prekinulaje recenicu kad je vidjela da mu oci sijevaju od bijesa.

Cyrsto je uhvatio za ruku. - Sto ti je, Daphne? - pitao je prigusenim

glasom. - Vodis razgovore kao onda kad smo se zabavljali... kao da ove dvije godine nisu ni postojale. Igraj svoju ulogu ako ti je stalo do toga, ali nemoj se zaliti ako se ja ne uklo-pim u nju.

- Nisam... nije mi to bio cilj. - Ona nesretno sleze ramenima. - Samo sam se trudila... da odrzim razgovor.

- Da mi je ikad netko rekao da c'u to cuti od tebe... - rekao je tiho.

- Molim te... pusti me. Boli me ruka. - Steta sto te nisam scepao za vrat. - Idemo li sada kuc'i? -Da. Sjedila je u kolima i sutjela. Kad su izisli

iz grada. ona rece. - Pogrijesila sam sto sam dosla. Grante. Spakirat cu se cim se vratimo. Vratit c'u se u London i ostavit cu te na miru. Ti se javi stricu Philipu kad doneses odluku u vezi s putovanjem... kad tebi bude zgodno.

Pogledala gaje ispod oka. Sutio je. Bilo je glupo. naravno, sto je i mislila da moze na prijateljski nacin rijesiti svoj problem s ovim... zmajem od covjeka. Grant je uvijek bio sam sebi zakon.

Namjemo je zatvorila oci. Ako je vec mora-la sjediti pokraj njega, nije ga morala i gledati.

Kad je napokon progovorio, njegove rijeci su je strahovito pogodile. - Otici ces kad ti ia to dopustim. ne prije. Ako inzistiras da odes sada. necu ti dati razvod do kraja zivota.

- Pa. to je smijesno - pobunila se. - Ti zelis biti Slobodan koliko i ja. Osim toga... trebas misliti na svoju buducu suprugu.

- Vjemjem da cu je moci uvjeriti daprihvati moje zelje. Nisu sve zene toliko zainteresirane za svadbene ceremonije koliko si ti bila.

- Izgleda da si vrlo siguran u sebe. - Ne u sebe. U nju. - Sazalijevam je. - Nema potrebe. Namjeravam provesti

svaki trenutak svog preostalog zivota u tome da je cinim sretnom.

Slika Ree izide joj pred oci. Strahovita lju-bomora scepala ju je za gusu.

- Znas li uopc'e kako treba usrec'iti zenu? Dosad se nisi bas pokazao.

Cim je izgovorila te rijeci, znala je da je pretjerala. Odmah je primijetila daje skrenuo s puta i da namjerava stati.

- Grante! - pros* pvala je kad je ugasio motor i okrenuo se prema njoj. - Oprosti. Ni­sam mislila... ja...

Rijeci joj zastase u grlu kad je silovito pri-tisnuo njezine usne. Ona podize ruku da ga odgurne, ali je on privuce tako cvrsto da je izgubila dah. Htjela se oduprijeti... ali, njezina cula su reagirala drukcije. I prije nego sto su joj se misli potpuno rastocile, cula je glas u sebi koji joj je dovikivao: Ne! Ne! Pa, kao da je i on cuo tu tihu molbu i shvatio da ona nije upucena njemu vec zelji koja je plamtjela u njoj, njegove usne najednom postadose njeznije i magicnije. Preda se potpuno.

Kad je, na posljetku, podigao glavu, oci su mu cudno sijale. Lagano, kao da ima na raspo-laganju sve vrijeme ovoga svijeta, ne obraca-juci paznju na okolinu, on je povuce da legne pokraj njega. Bilo je predivno, i ona se pot­puno prepustila uzivanju.

- Zelim te - saputao je. Ali, onda, najednom je zasutio. Njezine oci, koje su sve vrijeme dok se predavala uzivanju bile zatvorene, up-laseno ga pogledase.

- Tvoja kosa - rekao je cudno mirno. - Sto si napravila s kosom?

Ona se uspravi, podize ruku s osjecajem krivnje, ali prekasno. Marama je bila spala. Grant se sagnuo daje podigne.

- Znaci, zato - rekao je, gotovo za sebe. Pogledao je. Oci su mu jos sijale, ali sada od bijesa. - Zasto se trudis daje sakrijes? Ako si se htjela osvetiti, onda trebas biti hrabra i ust-rajati. Zaista si me prevarila. Izvana si prava zena, ali ispod toga nema nicega... osim prko-snog djeteta. Boze, vjerojatno me mrzis!

Nesto u njoj vikalo je, bunilo se da to nije bila pakost ved samoobrana, ali znala je da ne smije otkriti koliko je u njegovoj moci. Opet je pribjegla bijesu.

- Kako me se usudujes kritizirati? Moja kosa je moja kosa, i mogu ciniti s njom sto hocu. Ja ne pripadam tebi, Grante.

- Ne? - Usne mu se iskrivise u cinicni os-mijeh. - A na sto si mislila kad si se udavala, smijem li te pitati? Na kratkorocnu posudbu? Hvala, za to nisam zainteresiran.

- To si mi dao na znanje jos prije dvije go-dine - prosaputala je. - Vozi me sada kuci. Otici c'u. Necu provesti ni jednu noc vise pod tvojim krovom.

- Mislis? - ukljucio je motor. - Ne zavaravaj se, zenice, jos nisam zaYrsiO 5 tOOOUT., MoMu C U pozeb'eti da h vratirrt n s v p t u

- Mislim da si to vec ucinio. - Pokusala je vratiti hrabrost. - Veoma se sramim zbog ovo­ga sto se maloprijc dogodilo, i...

- Zaista? - rugao joj se. - Zbog nekoliko poljubaca...

- 0 , prestani, molim te! Bilo je uzaludno prepirati se s njim u OYa-

kvom raspolozenju. Za nekoliko minuta s p r e -

mit ce ono malo stvari sto je ponijela. Kad su stigli, Daphne izide iz auta ijtrene

prema kuci ne osvrcuci se na njega. Cim je usla, susrela je usplahirenu gospodu Parry.

- 0 , vratili ste se - uzviknula je s ocitim ola-ksanjem. - Svaki put kad Grant ode, isto je. Telefon ne prestaje zvoniti. I sada ga netko trazi.

- Evo ga, tek sto nije stigao. - Daphne se ponasala sasvim normalno, ali je osjecala na sebi ljubopitljiv pogled gospode Parry. Popela se i usla u svoju sobu. Na brzinu ie, snakiraia stvari. Zatim je lagano izisla, tiho zatvorila vrata, i na prstima dosla do stube. Oslusnula je. Dolje se cuo Grantov gas. Razgovarao je s nekim telefonom. Potrcala je dolje i izisla.

Trcala je stazom, spoticuc'i se, trazeci kljuc svog auta. Cinilo joj se daje prosla citava vje-cnost dok nije stigla i otkljucala vrata. Sve je bilo tiho. Sjela je za volan i pokusala pokre-nuti kola. Motor poce zujati. Pricekala je ma­lo. Pokusala je ponovno. Motor slabo zabruji, pa onda opet prestade. Pokusavala je opet, pa opet, ali bez uspjeha. Stavila je ruke na volan i spustila glavu na njih. Kako ce otici odavde?

Izvana se zacu neki zvuk i ona uplaseno podize glavu. Grant je stajao na nekoliko ko-raka od nje i kroz vjetrobran je promatrao s 1 1

neskrivenim zadovoljstvom. Prisao je blize i upitao je.

- Imas li problema? Nesto u nacinu kako je to rekao otkrilo joj

je da on zna sto je s autom. - Idi dovraga! - rekla je tiho. Zubi mu bljesnuse kad se osmjehnuo. - Ta­

mo sam vec bio. Sljedeci put c'u povesti i tebe. Otisao je do svojih kola i sjeo za volan. I

dok je Daphne gledala, uzbudena, on krenu i izgubi se.

Deveto poglavlje Bilo je to najdulje popodne u Daphinu zi-

votu. Poslije uzaludnog pokusaja da ukljuci motor, na kraju je morala odustati i vratiti se u kucu.

Prvo sto je ucinila bilo je da nazove servis za popravak auta. Ni to nije pomoglo. Neki muski glas rekao da zamoli Granta da joj ga popravi.

Sljedeci razgovor trebao je biti s majkom u Londonu, ali opet nije imala srece. Majke joj nije bilo kod kuc'e.

Daphne je bila sve ocajnija. Usla je u dne-vnu sobu.

- O, tu si, Daphne. - Gospoda Parry je usla. - Kamo je otisao Grant? Ima mnogo poruka za njega, i...

- Ne znam. Ne drzim ga za rukav. Kad je vidjela uvnjedeno lice gospode Parry, ona do-dade. - Oprostite. Htjela sam samo rec'i da se mene vise ne tice kamo Grant ide.

Gospoda Parry se namrsti. - Ja ne razumi-j9Hi danasnjt ralade Ijude, Sva ta sklapanja brakova na brzinu i razvodi...

Daphne se okrenu. - Za sve treba dvoje, teta. A l l , pustimo sad to. Ispricajte me. I d e m u setnju. Daphne osjeti zelju za svjezim zrakom. Posla j e p r e m a dvoristu iza kuce, pa onda stazom do vodopada.

Vodopad se cuo 1 p r i j e nego sto j e dosla do njega. Skrenula je izajedne okuke odakle se staza spustala u duboku udolinu u kojoj se nalazi lo jezero. l z n a d njega, preko erne stije-ne, s l ivala se voda. Spusti la j e sandale u hla-dovinu ispod stijene i potrcala prema jezeru. Zagazila je u vodu i pocela se pljuskati njome. S k i n u l a j e h a l j i n u , savi la j e i odni je la do m j e -

sta na kojem je ostavila sandale. Voda je bila ugodno hladna. Zaplivala je

prema vodopadu. Kad se umorila, pocela je plivati naledima. Najednomjoj se ucini daje cula skripu sljunka. Okrenula se i brzim zah-vatima pocela plivati prema stijenama na dru-goj strani jezera. Iz is la j e i scucurila se medu stijene. Drhtala je. Zasto je ostavila stvari na tako vidnom mjestu?

Najednom se vise nista nije culo. Oprezno je podigla glavu i pogledala okolo. Nikoga nije bilo. Opet je spustila glavu i pottazjla sjgurnjje skloniste. T i m o t h y j e spominjao neku pecinu... zmajevu pecinu, iza vodopada. Je li to onaj crni otvor koji je vidjela iza mlaza vode?

Za trenutak se potpuno primirila da oslusne. Sve je bilo tiho. Ustala je i krenula prema sti­jenama. Osvrnula se da opet pogleda. Dugim laganim koracima Grant je isao prema plazi.

S njenih usana ote se uzdah. Svaki trenutak moze primijetiti njezinu haljinu. Najednom, on se saze i podize je.

Nikad u zivotu nije isla brze nego sada. T o , zapravo, i n i je b i l a pecina, vec jedno

vece ulegnuce u stijeni. Sklonila se. Kad je

provirila. vidjela je Granta kako sjedi na stije­ni i pusi. Njezine sandale i haljina bili su po-kraj njegovih nogu. Obuze je byes. Dokle e'e tu sjediti?

Napokon se pomakao. Ustao je, bacio pi-kavac u vodu, prebacio haljinu preko ramena i nestao istim putem kojim je i dosao. Prije nego sto je njegova visoka prilika zamakla iza okuke, Daphne izide iz skrovista. Krenula je prema plazi.

Toplo sunce godilo je njezinu promrzlu ti-jelu, ali nije moglo ugrijati hladnocu koju je osjec'ala u sebi. Odnio je njezinu haljinu... i sandale. Kako ce se vratiti ovako polugola...

Morat ce pricekati ovdje dok joj se donje rublje ne osusi, a onda ce pokusati skupiti hra-brost i vratiti se.

Spustila se na travu potpuno iznemogla. Obgrlila je koljena rukama i naslonila glavu na njih. Mrzim ga, govorila je sebi vatreno. Mrzim ga! Suze koje je dosad zadrzavala konacno potekose.

- Places li zbog toga sto ti je ponos povri-jeden, mila?

Podigla je glavu. Znaci, nije otisao daleko. Samo iza okuke. Sada joj je sve bilo jasno. Tamo je stajao i cekao da vidi sto ce uciniti.

- Hoces li mi dati haljinu, molim te? - pitala je.

- Treba li ti? Ona ustade i hrabro izdrza njegov pogled.

- Reci mi kad ti je dosta gledanja - rekla je. -Hladno mi je.

- Onda pridi, mila, pa cu te zagrijati - pred-lozio je.

Sutnja koja je nastala cinila se beskonac-nom. Daphne se nije usudivala podic'i pogled. Nesto joj je govorilo da bi to bilo kobno. On nije bio spreman da joj pruzi ni prijateljstvo, ni razumijevanje, ni ljubav.

- Sto je? Zalis sto nisi ostala u zmajevoj pecini?

- Iskreno reCeno, da! - odgovorila je kratko. Nasmijao se iz grla i bacio joj haljinu. - Odjeni je - rekao je. Kad ju je pocela zakopcavati, prsti su joj

drhtali. - Hajde da rascistimo nesto. Ja sam dosla

ovamo samo zbog toga da te uvjerim da mi das razvod. To zelim, iako, priznajem, mozda nisam postupila na pravi nacin.

- Ti si rekla svoje. Hoces li sada poslusati mene?

- Necu! Ako imas milosti, pusti me da idem! - Milost - rekao je - nije bila nikad dalje od

mene. Pustit cu te, ali kad se to meni bude svidalo.

- Grante, molim te, nemoj pogorsavati stva­ri. Nemoj da bude jos vise onoga zbog cega cemo zaliti.

- Ja necu imati za cim zaliti. - Cak D! Zbog toga Sto ces povrijedhi dje

vojku s kojom se zelis vjencati? Ako bude mo­rala sumnjati da su se odnosi izmedu nas i za trenutak... promijenili... na bilo koji nacin... -Ona sleze ramenima. - Ne vjerujem da to zelis.

- Mozda i ne zelim, ali, to moram riskirati. - O, Boze - saputala je. - Istina je, je li?

Nije ti stalo? Tebi je samo stalo do tvoga po-vrijedenog ponosa. Ti nisi sposoban ni za normalnu ljudsku pristojnost.

- Doista? - Smjeskao se, ali glas mu je bio prigusen od bijesa. - Pa, nekad davno, to ti je odgovaralo. Ne sjecam se da si se prije braka zalila na moje ponasanje. Tako je bilo sve dok

ti netko nije objasnio daje fizicka ljubav nesto nedostojno. Tada se stvorio taj tvoj led. Ali, on se otopio prije. Daphne, i mozda ce se oto-piti opet. Tko zna?

- Nadam se da znas put do kuce - doviknuo je zanjom. - 1.. . - dodaoje - nemoj se vise skrivati.

Pozurila je, ali kad se malo odmakla, nije mogla odoljeti iskusenju da se ne osvrne i pogleda ide li on za njom. Na padini brijega nije bilo nikoga.

Kad je stigla do kuce, bila je umorna. Brzo je potrcala u svoju sobu da nikoga ne bi srela. Ali, kad je stigla do ulaza, najednom se po-javio Hugh Morgan.

- Jos si tu? To me raduje. - Drago mi je sto to kazes. - Nije mogla

sakriti jetkost u glasu. - Netko te iznervirao - primijetio je. - Necu

te dalje ispitivati. Sto si ucinila s kosom? - Osisala sam je. Imas li primjedbe? - Tako, znaci. Grantu se to nece svidati. - Da, nece. Mislim da je najpametnije da

se takticno povueem. Samo... - zastala je. - Samo sto? - Glupo je. - Rasirila je ruke. - Nesto nije u

redu s kolima. Granta ne mogu ni zamoliti da ih pogleda. Bi li ti...

- Pa. nisam mehanicar, ali ako je nesto jed-nostavno. mozda c'u uspjeti.

Daphne se obradovala. Kad se Grant vrati, ona vise nece biti tu. Promatrala je Hughaka­ko pokusava pokrenuti motor, ali bez uspjeha. Izisao je i podigao haubu.

- Jesi l i s isurna da a k u m u l a t o r ni je prazan?

- Mislim da nije. O n se p o n o v n o sagnuo. - Xedostaje razvodna kapa, - Je li to velik kvar? - Pa. kola ne mogu krenuti bez nje - odgo-

vorio je. - N e znam sto se m o g l o d o g o d i t i s n j o m . - N: ja. Ti mozda jesi persona non grata,

ali iiciku zcli da osianci uvilje. N a t o ni je i m a l a sto rec 'i. Pokunjeno j e is la

za njim. Kad su usli u predvorje, ona ga je zadrzala.

- Ti me. vjerojatno. ne bi odvezao do naj-blize zeljeznicke stanice? - pitala je molecivo.

- Imas pravo. Jedno od m o j i h p r a v i l a j e da

se ne mijesam u odnose izmedu muza i zene. - Razumijem - rekla je tiho. - Gospoda Parry je skuhala caj, ako zelis -

rekao je H u g h m a l o posli je. - Ne. hvala! Ne pije mi se! Usla j e u sobu, zatvorila vrata, naslonila se

na njih i zatvorila oc i . Prvo sto j e primijetila kad ih je opet otvorila, bio je krevet na kome su bili razbacani paketi. Grant je, izgleda, dolazio u njezinu sobu...

Brzo se presvukla i sisla. Rea je sjedila za stolom i nesto radila. Kad je Daphne prisla,

- Boze! - rekla je - sto je to sad? Daphne uzdahnu. - Malo sam promijenila

izgled - odgovorila je. - Mislila sam da ce ti se svidjeti. Onako kako sam prije izgledala nije ti bilo po volji.

Rea ravnodusno sleze ramenima. - Bas me briga kako izgledate - odgovorila je. - Meni smeta vase prisustvo a ne izgled. Znaci li to da cete jos ostati?

- Na zalost - priznala je, sjedajuci za stol. B a r e m dotle dok m i se auto ne p o p r a v i .

- Sto mu je'? Hugh se razumije u kola. Malo-prije je bio tu. Pozvat c'u ga da pogleda. 1 2

- Vec je pogledao. Na zalost, izgleda da je nestao vazan dio.

- Zaista? Sigurno mislite da ste vrlo pamet-ni? - rekla je Rea agresivno.

- Ne budi luda! Nisam ja to ucinila. Visa ja zelim otici odavde nego ti. Mislim da bi mi ti mogla pomoc'i, Rea.

- Zasto? - Rea je bila iskreno sumnjicava. - Zato sto nec'u modi otici ako mi ne pomo-

gnes. Znas li voziti? Mogla bi me odvesti do stanice.

Rea je oklijevala. - Znam voziti. - Hoc'es l i mi onda pomoci? Nastala je duga stanka. Daphne je nestrp-

ljivo cekala odgovor. Napokon, Rea podize pogled u kome nije bilo nimalo neprijateljstva'.

- Nec'u! - rekla je. Mislite da ne znam sto ste smislili? Mislite da c'e Grant, ako odete, poc'i za vama. Vi ga hoc'ete odvuci odavde... daleko od mene. E, pa nec'e vam to uspjeti.

Daphne se zapanji. Rea joj je pridavala vecu vaznost nego sto je imala.

- Grijesis - rekla je tiho. - E, pa, ja ne mislim da grijesim. Necu vam

pomoci. Zasto ste uopce dolazili? On bi vas zaboravio.

- Ne vjerujem da zalis vise od mene sto sam dosla - rekla je. Ali , Rea vise nije slusala. Nije proslo dugo, a Daphne cu da su se vrata za njom zatvorila.

Osvrnula se oko sebe. Nikad se u zivotu nije osjecala tako bespomocno i nije znala StO da radi. Ustala je i izisla u dvoriste. Sve je bilo pusto.

Pocela je razmisljati o ovoj zapletenoj situa-ciji.

Pogled joj pade naHughov landrover. Prisla je 1 pOgledala U unutrasnjost. Bio je pretrpan kutijama, konopcima, vregama j drugjm Stva-rima... ali bilo je dovoljno mjesta da se moze sakriti.

Oprezno se osvrnula. Dvoriste je biJo pusto. Najgore je bilo to sto nije znala kad ce Hugh krenuti. Jos je bio dan, 1 on ce sigurno ostati jut nekoliko sati.

Pozurila je kroz kuhinju prema svojoj sobi. Izvadila je papire koji su se odnosili na Gran-tOV put U Ameriku i s t a v i l a i h u l a d i c u . On ce ih tu pronacL. Stric Philip c'e razumjeti zasto m u nije donijela konacan odgovor.

Jos jednom je pogledala po sobi sa zado-voljnlm osmijehom. Sve je djelovalo kaO da je jos tu.

Sisla je u kuhinju, uzela novine i sjela za stol. Dosla je i gospoda Parry. - Hugh ce ostati na veceri - rekla je. Znaci, krenut c'e kad vec fejjde rfjrak. To je pGtpURG edgevafalo Dap-hinim planovima.

Vecera je bila postavljena i ukucani su se poceli okupljati. Kad se na vratima pojavio Grant, njeni obrazi se zarumenise. Kako li ce se osjec'ati kad bude vidio da je otisla.

- Dao bih sve na svijetu da saznam sto mis-lis. Daphne - rekao je Hugh. - Djelujes odsu-tno. Hajde da veceras izidemo svi zajedno. -Okrenuo se prema Granlu. - Moras je zabaviti, inace c'e pobjeci u London.

Za trenutak Daphne se uplasi da c'e je odati daje trazila pomoc od njega. Panika je natjera da progovori. Cak se uspjela i osmjehnuti.

- Oh, nema mnogo sanse za to. - Kako to mislis? - inzistirao je Hugh. - Jesi

l i raspolozena da izidemo veceras? - Drugi put - odgovorio je Grant umjesto

flje. - Danas smo umorni.

- Dobro, ako je tako. Daphne je lagano pila kavu da nikom ne bi

skrenula paznju na sebe. Malo kasnije izisla je i posla prema ulazu. Zastala je da pogleda preko dvorista. Kroz prozor je vidjela gospodu Parry kako pere sude. Daphne iskoristi priliku i munjevitom brzinom pretrca dvoriste i zacas se nade u landroveru. Scuc'urila se i cekala.

Nije znala koliko je dugo tu provela. Bilo je hladno i zagusljivo ispod cerade. Vec je htjela priznati poraz i vratiti se u kuc'u, kad se iz daljine nejasno zacuse glasovi. Prepoznala je Grantov melodican, duboki glas. O, zasto je bas on morao ispratiti Hugha? Napregla je sluh da bolje cuje. Skupila se koliko je mogla zadrzati dah. Najednom je nesto veliko bilo stavljeno na nju. Samo sto nije vrisnula!

Zatim se cuo Hughov smijeh, a onda se kola malo nagnuse i odmah poslije toga krenuse. Odahnulaje s olaksanjem. Sadaje barem kre-nula. Vise nikad nec'e vidjeti Granta. Morat ce ga zaboraviti. Najednom je obuze tuga.

Sljedecih nekoliko kilometara vozili su se po neravnom putu. Landrover je poskakivao daje mislila da c'e joj sve kosti polomiti.

Kad se landrover zaustavio, ona se uplasi. Zasto li je stao? Je li otkrio da je ona tu?

Osjetila je kako je netko izisao. Culaje kako sljunak skripi pod njegovim nogama. Isao je prema zadnjem dijelu landrovera. Bila je sav-rseno mirna. Onaj teski predmet skinuo je s nje. Zatim je cula kako se udaljava.

Cekala je nekoliko minuta, a onda oprezno pro\irila van. Landrover je bio parkiran ispred neke kuc'e. Vrata su bila otvorena, a iznutra je dopirala svjetlost. Daphne se s bolom podi-gla na koljena i malo bolje promotrila kuc'u. Kucu Morganovih zamisljala je znatno ve-com. ali. kad su joj se oci privikle na svjetlo, primijetilaje da sepokraj ove nalazi jos jedna, mnogo vec'a kuca, a u blizini tekla je voda.

* * * Jedno je bilo sigurno. Vise ne moze ostati

skrivena. Izisla je, ocistila odjecu i posla pre­ma svjetlu. Samo da sjedne negdje, mislila je. negdje gdje se nece morati grciti. I da po-pije nesto toplo. Ako Morganovi i ne budu presremi kad je vide, toliko ce joj sigurno pru-ziti. N'eodlucno je zastala, a onda usla unutra.

Soba nije bila velika i bila je namjestena zbrda-zdola. Na sredini je stajao stol, a na nje-mu lampa. U kaminu je plamtjela vatra.

Daphne zastade i pogleda okolo. Jedna sje-na iz mraka izide na svjetlo lampe. Njoj za­stade dah.

- Napokon smo sami, Daphne - rekaoje Grant blago i prosao pokraj nje da zatvori vrata.

Deseto poglavlje Okrenuo se i naslonio na vrata. Pod njego­

vim pogledom osjetila je da gori cijelim tijelom. - Rekao sam ti da se moze dogoditi da ti

pozelim vratiti milo za drago - rekao je. - Gdje je Hugh? - pitala je jedva govoreci. - Tjesi Reu. - Ti nemas srca. Zar ne vidis koliko si

povrijedio to jadno dijete? - To "jadno dijete" samo je malo mlade od te-

be. Osim toga, ona ima Hugha da joj pomogne prebroditi krizu. Ne bi me iznenadilo kad bi se dogodilo da ovo bude prekretnica za njih dvoje.

- Al i , ti se zelis ozeniti njome? - Ja sam ozenjen tobom. To je cinjenica na

koju ni trenutak nisam zaboravio, iako ti jesi.

- Kako se usudujes reci takvo sto! - glas joj je drhtao od bijesa.

- Tako sto je to, na zalost, istina. -1 u njego-vu glasu osjecao se bijes. - Al i , da znas, prije cu umrijeti nego pristati na razvod. Potrebna si mi i ovaj put te hoc'u zadrzati.

-1 protiv moje volje? On se bezobrazno nasmije. - Reci ces mi to

ujutro - predlozio je i posao prema njoj. Ona pocne uzmicati. Nije bilo izlaza. U kutu su se nalazile drvene stube koje su vodile gore, ali, onamo nije zeljela ici.

On zastane, sasvim blizu nje, i zagleda se u njezino blijedo lice.

- A sto sad? - pitao je. - Hoc'emo l i nastaviti ovu trku po sobi, i l i c'emo lijepo, kao civilizi-rani ljudi, sjesti pokraj vatre i zajedno popiti kavu.

Iako je u prvi mah htjela odbiti, zdrav razum je prevladao i ona nesigurno kimne glavom.

- Hajde, sjedi - naredioje i blago je gurnuo prema vatri. - Na zalost, ima samo jedan drven stolac za ljuljanje, ali u onom paketu ima nekoliko jastuka. Mozes uzeti jedan ako zelis.

Znaci, taj omot bio je na njoj u landroveru, pomislila je i klekla pokraj njega da ga razve-ze. Bilo je tu, osim jastuka, donjih plahti i deka. Shvatila je sto to znaci. Uzela je jedan jastuk i ponijela ga.

- Gdje smo? - Nismo na farmi Morganovih. Mislim da

si krenula onamo. - Da - priznalaje. Grant ju je u svemu dosad

uspio preduhitriti. - Kako si znao da sam se sakrila u landrover?

- Intuicija. Cinilo mi se daje lOgiCllO da poduzmes takav korak, osobito kad mi je Hugh isoricao da si i nWa mrvKU J« ^ mogne. Dogovorilo smo se da za veceras za-mijenimo vozila, i to je sve. A l l Sam ipaK piO-vjerio jesi l i u kolima prije nego sto smo kre-nuii. Virila je tvoja torba. Moras priznati, ovim sam ti ucinio uslugu.

Daphne je bila kao osamuc'ena. Odjednom joj se ucini kao da se sve dogada

po nekom planu koji je napravljen odavno, mozda jos onda kad je Grant odtttO OdgOVOttti na pisma njena odvjetnika, po planu koji je predvidao da ce ona jednom doc'i ovamo.

Ali , ako su njezina razmisljanja bila tocna, ZaStO je pOStUpiO tako? Zasto se dvije godine nije javljao? Ni rijeci, ni znaka. A onda, ova-ko. Kao da je ona neka igracka koju moze uzeti i l i ostaviti.

Podigla je oci i susrela njegov pogled U kojem Jf> K i l o iy&&6>Qti p<? w m u j v i i i v g i u /jClMjU^iU Ud J C

vec odavno gleda i cita njezine osjecaje. Bilo joj je vrlo neugodno. Kao da ju je svlacio pogledom.

- Sto sad zelis dokazati? - Dobro pitanje. Al i , izmedu zene i muza

nema govora o dokazivanju. Zar ne bi trebalo da se sve stvari primaju s povjerenjem?

- Mislim daje za to malo prekasno. - Kad bih i ja tako mislio, onda ne bismo

bili ovdje. Samo, ti uvijek previse pitas. To nije valjalo od samog pocetka. Ja ne prigova-ram na pitanja sama po sebi. Ti si, naravno, imala pravo na svoje sumnje. Al i , nesreca je u tome sto su dosle u pogresno vrijeme.

Glas mu je bio vedar. Ona pokusa odgovo-rit i na isti na<5in.

- Vjerujem daje prekasno postavljati pita­nja kad vec pocne medeni mjesec, ali, ne bi bilo nikakvc razlikc i da sam doDila Odgovore koje sam trazila. A ovako...

13

- Ovako - rekao je - ovako ti nikad nije palo na pamet da sam i ja imao svoje dvojbe u po-gledu nasega braka. Odgovori koje sam dobio bili su takoder nezadovoljavajuc'i. Pitao sam se, je l i saznanje da si se udala za covjeka, a ne samo za uspjeh, bilo previse gorka tableta za tebe. Mamicati je, cini se, sve lijepo objasnila, je l i , mila? Ti si mogla misliti samo na jedan nacin, a to je da si ti cisti dobitak. Nikad ti nije palo na um da mozes biti i obveza.

Daphne naglo ustane. - Bezobraznice! Usudujes se prigovarati mi... - Usudujem se mnogo toga, Daphne. On

korakne prema njoj. - Ne! - Ona se pokusa odmaknuti, ali se spo-

takne o stolac. - Ne, ti si se mene oslobodio. - Hajde, nemoj, pa ti si se rijesila i materin-

stva. Hi si se, mozda, nadala da cu previdjeti tu vaznu cinjenicu? Dugujes mi to dijete, Dap­hne. I ako sad budemo imali srece, vezat cu te lancima za sebe za sljedec'ih devet mjeseci. Nec'es me opet prevariti.

Ona zaplace i svojim drhtavim rukama pre-krije lice.

- Ti to ne smijes rec'i - jecala je. - Ti ne znas, ne mozes ni zamisliti kroz sto sam sve prosla.

- Mogu zamisliti. Mislim da me samo misao sto si propatila sprijecila da se ne vratim i ne ubijem te.

- O, Boze - plakalaje svejace. Kako mozes biti tako nemilosrdan?

- Nemilosrdan, je li? - Glas mu je bio prezriv. - Yjerojatno zamiSljas da je tebi sve dopusteno? A kakva si ti zena kad cekas da ti muz ode preko Atlantika kako bi odmah pozurila rijesiti probleme? Cini mi se da je i to prilicno nemilosrdno. Hi ia to nisam trebao doznati?

C u l a je rijeci, ali one nisu imale znacenja. Grantovo tamno lice odjednom je postalo za-magljenopred njezinim ocima, Zidovi vatrom osvijctvjeni poceli su se priblizavati, strop se spustao, a pod, na ncki cudan nacin, kao da s e "tYarao da primi njezino ralitavo tijeio kad je skliznula u stranu i pala uz njegove noge.

Taj zvuk bio joj je odnekud poznat, mislila je. Otvori laje oci, lagano i nerado.

Nije se sjec'ala stropa. U to je bila sasvim sigurna. Nikad i nigdje nije vidjela kose stropove. A i lezala je u nekom cudnom kre-vetu. I posteljma jojje bila nepoznata.

Sjetila se zvuka. Cesto ga je ranije slusala. - Grant je pisao na pisacem stroju. Samo, ovaj

put nije bio u susjednoj sobi. Da je malo ok-renula glavu, vidjela bi ga kako sjedi, ledima okrenut njoj.

Gdje se nalazi i zasto je tu? I sto radi Grant? Zasto pise dok ona lezi tu kao beba?

Sjecanje joj se pocelo lagano vracati. Grant ju je mrzio zato sto je vjerovao kako se nam-jerno oslobodila njihova djeteta. Doveo je ovamo da je kazni i uskoro c'e ustati od stola i prici krevetu, i uzeti je s mrznjom. I ako uspije ostvariti svoj plan, ona c'e nositi tu mrz-nju u sebi cijelo vrijeme dok bude nosila nje-govo dijete i dok ga ne rodi. A kakva je nada ostala za njih dvoje?

Pokrenuvsi se vrlo oprezno, vidjela je da js odjeygna. Pokusala je ustati, ne §kidajuci pogled s njcgovih leda.

I protiv svoje volje pitala se sto to pise? Sigurno mu je bilo nesto veoma vazno kad ga je toliko obuzelo. Lagano je spustila nogu i napipala sandale. Nije ih pokusala obuti. Podigla ih je i stavila pod pazuh. U carapama ce se lakse iskrasti.

Jos je osjecala vlazne suze na lieu i njihov slan okus na usnama. Nije bilo nikoga da ih obrise. Nakon onoga sto joj je Grant rekao, nije bilo nista cemu bi se nadala. Sad je znala zasto je sutio dvije godine.

Lagano je posla prema stubama. Kad je bila na polajuta, stuba pod njezinom nogom za-skripi. Cula je kako je Grant opsovao i odgu-rnuo stolac. Ona ubrza za korak u stranu, ocaj-nicki nastojeci stici dolje i potraziti utociste u mraku.

Odjednom se okliznula i pala. Sandale koje je nosila pod rukom odletjese.

- Zaboga, sto to cinis? - Grant je potrcao niz stube i kleknuo pokraj nje. - Sto radis to, ludice ?

Hoces l i slomiti vrat? Hajde, daj da ti pomo-gnem. Jesi l i se povrijedila?

- Nisam - odgovorila je. - Dobro mi je. -Bila je preplasena. Podigla se na koljena, a onda na noge.

Grant se zagleda u nju: - Daj da vidim ruku. - Rekla sam ti, dobro se osjecam. - Mici prstima - naredio je. Ona poslusa. - Jesi l i zadovoljan? - Ne potpuno. Podigni rukav da vidim otice

l i ti ruka. Nije htjela. Ali kad je prosao prvi sok, ruka

ju je sve jace pocela boljeti. Protiv volje ona podigne rukav. On prijede lagano prstima po njezinoj kozi.

Ona vrisne. - Znaci, ipak te boli. - Udarila sam je. Kazem ti da sam inace

dobro. - Daleko je to od dobrog. Sjedi da te obujem. - Mogu i sama! - Odlicno. Hajde da vidimo. Na celu su joj izbijale graske znoja dok se

mucila da obuje sandalu. Onda je on uzeo drugu i obuo je.

- Hajde - rekao je, uhvativsi je ispod zdrave ruke i pomogavsi joj da ustane. - Trebamo se voziti prilicno daleko.

- Kamo idemo? - Gledala je u njega uplaseno. - U bolnicu u kojoj postoji odjel za hitne

slucajeve. Usli su u landroveri krenuli. Grant je cijelo

vrijeme sutio. Koliko je mogla vidjeti, lice mu je bilo napregnuto.

Malo kasnije on je pogleda. - Je l i ti toplo? - Sasvim mi je dobro - lagala je. - Mislim

da pretjerujes. - Mozda. Ali ne zelim riskirati. Dalje su se vozili sutke. Povremeno bi pro­

sla pokoja kola. Daphne je zatvorila oci pred njihovim svjetlima. Napokon je i zadrijemala.

Kad je otvorila oci, uocila je kuce i ulicne svjetiljke. Grant skrene desno i pocne se pe-njati uz brdo na cijem se vrhu nalazila jedna dobro osvijetljena zgrada.

Bila je to bolnica. Jedan mladi covjek u bijelom ogrtacu po-

veo je dugim hodnikom do kabine ogradene zavjesom.

- Boli? - Pogledao je njezinu ruku i uzvik-nuo. - Nista mi ne morate rec'i. Vidim i sam.

Doktorovi prsti bili su cvrsti, ali blagi kad je pregledao nateceno mjesto iznad zgloba.

- Bit ce bolje da to snimim - rekao je. Mladic u bijelom ogrtacu povede je u drugi

odjel. Grant je strpljivo cekao. - Donio sam ti salicu caja - rekao je kad se

vratila.

Zadovoljno je sjedila pokraj njega i cekala. Snimak je bio brzo gotov. Imala je dva prijeloma.

Stavili su joj desnu ruku u gips. Kadje sve bilo gotovo, Grant je povede do auta.

- Kako se osjecas? - pitao je kad su sjeli.. - Ne znam. Ne mogu vjerovati da se sve

ovo dogodilo. Ispala sam takva budala. -1 ja sam jednom slomio kljucnu kost kad

sam igrao ragbi. Otad ga vise ne igram. Znala je da je pokusava nasmijati. - Nisam znala da si igrao ragbi - rekla je. - Da, nisi znala. Tebe nikad nije zanimala

moja proslost. Samo sadasnjost i buducnost, iakoje toga bilo malo.

- Zao mi je - promrmljala je. - Ne treba ti biti zao. Ne vrijedi. - Odnos je

opet bio zategnut. Pogledala je Granta ispod oka i vidjela da se namrstio i da zivcano lupka prstima po volanu. Vec su izisli na cestu. Grad je ostao za njima. Iza njih bilo je more. Vozili su se prema unutrasnjosti. Daphne utone u razmisljanje. Mislila je o Grantu i svemu sto je rekao o gubitku djeteta. Kako je mogao po vjerovati da je to ucinila namjerno? Pisala mu je iz bolnice sto se dogodilo i motila ga da dode. Zar to nije bilo dovoljno jasno?

Ali. sto mu je majka rekla? Daphne osjeti kako joj niz kraljeznicu prolaze trnci. Njezina je majka mrzila Granta i sve sto je bilo vezano za njega. Zato je bila sretna kad je cula kako mu Daphne kani pisati da ga vise ne zeli vidjeti.

Je l i ona imala razlog da drzi svoju kcer i zeta na stalnom rastojanju? A k o j c lagala...? Daphne se sledila od te pomisli, Ako je nam­jerno slagala Grantu, onda je jasno zasto nije zeljela da se on vrati u London.

Odjednom. trgnuvsi se, Daphne se vrati u sadasnjost. Skretali su s glavne ceste.

- Hocemo l i uskoro stici"! - X i s m o daleko - odgovor io j e . - Vjerujem da ti j e za danas dosta svega,

zato cemo prenoctti negdje usput. Vec se htjela usprotiviti, kad sc landruYer

zaustavio i Grant iz ide iz auta i pode prema jednoj k u c i .

Daphne je cekala. Nije zeljela da se zadrza-

vaju. >ije prosio augo, a urani se vrauo. - Izidi! - naredio je kratko. - Ima jedna soba.

Rekao sam gazdarici sto se dogod i lo 1 ona ce ti ugrvjati malo mlijeka i dati aspirin.

- Zar se ne bismo mogli vratiti doma? - mo-lilaje.

Nije odgovorio. Skruseno je spustila glavu i dopustila da

joj pomogne izici iz kola. Usli su u malo pred-soblje. Dok su cekali, vrata koja su vodila iz zadnjeg dijela kue'e otvore se i neka se zena pojavi nosec'i posluzavnik.

- Evo! - pogledala je u Daphnino blijedo lice i gips na ruci. - Jadnice! Varna je zaista potreban topli napitak i postelja. Podite za mnom.

Soba u koju ih je uvela bila je velika. Na sredini je bio bracni krevet. Kadje zena izisla, Grant pride prqzoru i navuee zavjese. - Ovako ce biti bolje. - Cim je to ucinio, soba je postala toplija, prisnija.

- Bilo bi dobro da skines pulover i hlace -rekao je. - AKO noces, pozvat cu gospodu da ti pomogne, iako bih to mogao i ja..

Malo je oklijevala, osjecajuci tugu. A onda jedva cujno rekla: - Pomozi mi, molim te.

B i o j e v r lo pazl j i v, mogla b i reci cak nje^an. Kad ju je skinuo, Daphne se udobno namje-

stila. Nije gledala u njega, ali je po zvuku znala da se skida. Legao je pokraj nje.

14

- Grante - rekla je jedva govoreci. - Oprosti, Daphne, ali nisam spreman na

takvu zrtvu da spavam na stolcu pokraj vatre. Necu te ni dotaknuti, kunem se, bez obzira na ono sto sam ti rekao prije. A sada, spavaj. - Ugasio je svjetlo. Soba je utonula u mrak.

Jedanaesto poglavlje Lezala je vrlo mimo. Razmisljala je kako

je sretna sto je pokraj nje. Okrenula se prema rubu kreveta.

- Daphne. - Glas je dolazio tiho iz mraka. -Zelim da znas, ako ti to nesto znaci, da prista-jem na razvod. Kad se vratimo, potpisat cu sve sto zelis.

Osjetila je kako se okrenuo na drugu stranu. Nije se ni pomakla. Ceznula za njim, zeljela njegovu blizinu, kao da je proslost bila potpuno izbrisana. Ako covjek nekoga voli, ljubav traje i onda ako je rastanak bio dug. A ona ga je voljela. Vise nije bilo mjesta sumnji. Voljela ga i zeljela.

Jedva se svladavala da ne pocne plakati. Zatvorila je oci. Nekako ce se morati vratiti u London i nastaviti postupak oko razvoda. S vremenom ce, mozda, uspjeti Granta istisnuti iz misli, iz srca, iz duse... Mozda se, mislila je, toga uvijek i bojala... Grant nije bio spre­man da joj pruzi pravu, duboku ljubav i ohra-brenjc koje joj je bilo potrebno.

Zaboravivsi da nije sama, ona uzdahnu.-Kad je progovorio, trgla se.

- Ne mozes zaspati? Boli li te ruka? - Malo! Jedva se svladala da ne zaplace kad

ju je on uhvatio za ruku. - Nije nikakvo cudo sto ne spavas. - Hladna

si kao led. - Ne mogu se ugrijati. C u l a je k a k o j e nesto progundao, a onda se

flkTfflUO. Obfiflio j& fuiom i privukao k sebi. -Je li ovako bolje? - D a ! - Jedva je uspijevala izgovoriti. Nje-

gova blizma ju je potpuno zbunila. Grant uzdahnu i promrmlja nesto sto nije

U£pjel2 razumjeti. Lezala je mimo, nastojeci da joj disanje bude duboko i pravilno, s na-mjerom da ga prevari da je zaspala. I malo-pomalo, unatoc samoj sebi, masta je postala stvarnost, i ona je zaspala.

P r o b u d i l a se naglo. Jos je bilo rano, ali dne-vna svjetlost se probijala kroz zavjese. Grant JS sad lezao na ledima, a ona s glavom na nje­govu ramenu. Zdravu ruku prebacila je preko njegovih golih grudi.

Znala je sto ju je probudilo. Desno rame ju je zaboljelo zbog neugodnog polozaja ruke u gipsu. Pokrenuvsi se lagano da ne probudi Granta, namjestilaje ruku u pogodniji polozaj.

Bila je zadovoljna sto se prva probudila. Podigla se, oprezno sjela i pogledala na sat. Proslo je sedam. Okrenula se i pogledala u njega. Kad je spavao, izgledao je mnogo mla-&I. Olffma lica seufelazila. I, kao ciaje osjetio da ga promatra, on se pomace i promrmlja nesto nerazumljivo. Zatim otvori oci.

- Dobro jutro - rekao je lijeno. - Kako tvoja ruka?

- Odlicno. Grant najednom sjedne. - Odmah cu ustati. Necu da krenemo kasno. - Ali, veoma je rano. Kad je dorucak? - Ne znam, ah cim ustanem, doznat cu. -

Grant se trudio da bude strpljiv. Topline u oci-maje nestalo.

Djelovao je uznemireno. Daphne slegne ramenima. - Kako hoces. Ako si siguran da ti gospoda

nece zamjeriti sto tumaras po kuci dok svi spavaju.

Grant duboko uzdahnu. - Daphne! - rekao je zloslutnom mirnocom -

ako znas sto je dobro za tebe, vise se nece rasp-ravljati. Ja hocu... ne bas na fini nacin, prizna-jem... da se izvucem iz ovog kreveta i ove sobe.

- Dobro! Ne zelim te sprijeciti u tome. - Zar ne vidis da upravo to cinis? Cak i s

tim gipsom i torn... svojom kosom nad kojom si izvrsila barbarsko djelo, izgledas tako caro-bno da ne mogu izdrzati.

- Govorio si nesto u snu, ali nisam razum-jela sto - rekla je. - Cini mi se da si govorio velskim jezikom. Reci mi, sto si rekao. Sje-cam se da je zvucalo ovako. - Ona mu ponovi melodicne rijec bez znacenja.

Grant se grohotom nasmija. - Morao sam imati lijepe snove. To znaci:

poljubi me. Ne misled je li pametno to sto cini, ona se

nagne i pritisnu usne na smeda misicava leda. On se naglo okrene i pogleda je. Daphne

legne na jastuk i nasmija se. Njegovo lice osta-lo je ozbiljno.

- Sto to cinis? - rekao je. - Jesi li svjesna... koliko sam sad blizu da prekrsim zadanu ri­jec'? Obecao sam da te necu ni dotaknuti, a ti mi nimalo ne olaksavas.

- Ni ti meni. - Znalaje da djeluje izazovno. Legao je pokraj nje i zaronio pogled u njene

oci. Ona pokusa umiriti svoje isprekidano disanje. ali nije mogla.

- Zar mi nemas nista reci? - promrmljao je. - Poljubi me, Grante! - prosaputala je. Oci

su joj blistale, a usne su pozudno podrhtavale. - Oh. mili. poljubi me!

\ jegove usne spojise se s njenima u vatre-noj ceznji. i ona mu bez rezerve uzvrati polju-bac. Zdravom rukom ga je zagrlila. Ljubio joj je oci. i rat, prije nego sto se opct vratio na usne. kao da je htio iscrpiti svu njihovu slast. Milovala ga je strastvenom ceznjom.

Xjena zelja bila je ravna njegovoj. - Volim te. Daphne! Reci da i ti mene volis,

makar to i nije istina. Reci da me zelis. Bila je presretna. - Ljubavi moja, jedini moj... - Milovala ga

je po obrazu. - Telefonirat cu teti da spakira nase stvari.

Uzet demo ih usput. - Usput? - Da. Poci cemo na svadbeno putovanje.

Nije vazno kamo. Hajde ustani da te obucem. - Mogu i sama. Samo se ti spremi i idi tele-

fonirati. Kad se spremila, Daphne pode niz stube.

Grant je razgovarao u predvorju. Ledima je bio okrenut njoj, ali je po njegovu drzanju osjetila da nesto nije u redu.

Opet je bio stran. hladan i oprezan. - Grante? Nesto nije u redu? - On je pogleda. - Uspjela si - rekao je

ledeno. Ona se pokusa nasmijati. - Ne bas potpuno.

- Pokazala je sandale pod rukom. On se i ne pomakne. - Bas tako - ponovio je kao da nista nije

rekla. - Izgleda da cemo ipak morati odgoditi svadbeno putovanje. Imas posjet.

- Ja? - rekla je odsutno. - Pa ja nikog ne ocekujem.

- Ali, mamica ti je opet za petama. Nemoj se pretvarati da nisi sve organizirala jos prije nego sto si dosla u ovamo. Svaka ti cast! Lije-po si sve izvela.

Okrenuo se i otisao, a ona ostane na stuba-ma kao skamenjena.

# # *

Povratakje bio mucan. Prec'i za jedan sat od najvece srece do potpunog ocajanja bilo je vise nego sto je mogla podnijeti. Sjedeci pokraj Granta, tupo je gledala u cestu kao da u njoj vise nema zivota.

Pogledala ga je. Njegovo tamnoputo lice bilo je kao skamenjeno; usne cvrsto stisnute, a obrve skupljene. Nije je ni pogledao otkako su krenuli. Kako ce sad pronaci put do njego-va srca, do svega onoga sto ih je vezivalo. Zeljela je Granta, i zeljela je njegovo povjere-nje i podrsku.

- Grante. - Glas joj je bio vrlo tih. - Treba-mo... razgovarati. Ne smijemo dopustiti da se sve ovako zavrsi.

- Zasto ne? - Nije je udostojao cak ni pog-ledom. - Zajedno smo uzivali u j ednom trc-nutku predaha, i sad je sve proslo. Sad se opct mozes vratiti svom lijepom, sigurnom zivotu u Londonu.

- Kako mi to mozes reci? - prosaptala je. -Ne zelim to, i ti to znas. O, kako da te natjeram da mi povjerujes?

- Nikako! Samo za kratko tvoje sree je bilo toplo, i ja sam dopustio sebi da povjerujem d$ to moze potrajati. Ali, ne! Nista me vise u to ne moze uvjeriti.

- Ljubav traje - rekla je nepokolebljivo. - A ti si rekao da me volis. Zar nisi mislio tako?

On jedva primjetno sleze ramenima. - Si-gumo sam tako mislio, u torn treratKu. Mus-karci obicno pretjeruju u tim trenucima, sto sigurno znas. Nisi toliko naivna.

- Ovo je najsvirepije sto si mi dosada rekao - odgovorila je tiho.

- Onda zahvali zvijezdama sto ces uskoro otici. Vrati sc onamo gdjc pripadas. Viijciuc lijeci sve, kazu. Oziljak koji si ovdje dobila brzo c'e zacijeliti, uz maminu pomoC.

Okrenula je glavu. Suze su zamaglile pogled. Kad se landrover zaustavio pred kucom,

Daphne se pribrala i mimo izisla iz auta. S odlucnoscu koja je i samu zapanjila, usla je u kucu. Otvorila je vrata dnevne sobe. Instinkt je nije prevario. Njena majka bila j e sama i nervozno j e pusila. Pred njom j e stajala ne-taknuta salica kave. Ona dize pogled. - Naj-zad... - pocela je, a onda zinula od iznena-denja. - Boze, sto si to ucinila?

- Slomila sam ruku. Zar ti nije gospoda Parry rekla...

- Nije! - Gospoda Griffith zivcano odma-hnu. - A s kosom? Ne mogu vjerovati svojim ocima. Za manje od cetrdeset osam sati pret-vorila si se u strasilo.

Daphne provuee ruku kroz kosu. - Jesi li prevalila toliku put, majko, samo

zato da bi me kritizirala? - Naravno da nisam. Telefonirala sam jucer

prije podne da cujem kad ces se vratiti. Zena, koja, cini se, vodi ovaj pansion, rekla mi je da si izisla... sa svojim muzem... i da ne zna kad cete se vratiti.

- Razumijem. - Daphne povuee stolac i sjedne. - I zbog toga si smatrala da morag doc'i? Jesi li dosla autom? - Taksijem - dogovorila je odsutno. - Doci ce po mene za jedan sat. Nadam se da ces 1 5

dotad bid spremna. Imas l i neku haljinu i l i nesto drugo za obuci?

- Da! - Odgovorila je Daphne mirno. - Al i , uzalud si dolazila, mama. Ja se necu vratiti.

- Ja mislim, Daphne da ti ne cijenis moju brigu o tebi. Mozes li zamisliti kroz sto sam sve prosla prosle noci... kad sam stigla ovamo i vidjela da te jos nema i da nitko ne zna gdje si?

- Izgleda da si ti jedina koja smatra daje se to tice? - Daphne podize obrve i vidje da je majka pocrvenjela od bijesa.

- Molim te, nemoj mudrovati. Bez obzira na to sto si udana, Daphne, ti si u mnogo cemu jos dijete. Rekla si mi da dolazis ovamo zbog razvoda. To je bio jedini razlog sto sam to dopustila...

- Majko! - Daphne se nagne i zagleda se u majcino lice - molim te, zapamti vec jednom za svagda da ti nemas prava da mi bilo sto dopustas ili zabranjujes, narocito kad se tice moga braka.

- Znaci tako! Toga sam se i bojala. Nikad nisi znala ocijeniti stvari kad je taj covjek u pitanju. On je uvijek imao na tebe taj svoj... zivotinjski utjecaj.

- Ja ga volim! - rekla je Daphne tiho. - Volis? To sto ti osjec'as prema Grantu ne­

ma nikakve veze s ljubavlju. Vidjela si kako on voli tebe... kad te ostavio.

- Sto ti znas o Grantu? - Daphne je ustala i prisla prozoru.

M a j k a se z v o n k o n a s m i j a . - M i s l i s d a se t r e -

bam diviti covjeku koji je ostavio moju kcer? Daphne se okrenu i pogleda u majku. - Jesi

l i m u t i r e k l a d a s a m p r e k i n u l a t r u d n o c u ?

Lice gospode Griffith poblijedi, Za Daphne je to bilo dovoljno. Vidjela je istinu na majci-nu lieu. Osjecala je mucninu.

- Je l i t i a n t o rekao 1 ? Oh, m l l a ! On m e p o g -

resno razumio. Ili je, mozda, namjerno to iz-m i s l i o . U v i j e k je b i o ljubomoran nanas odnos.

- N e , n e v j e r u j e m d a j e i z m i s l i o . I ne z n a m

k a k o ki n e t k o m o g a o p o g r e s n o r a z u m j e t i s t o

to znaci. G o s p o d a G r i f f i t h o v l a z i u s n e . - E v o k a k o

j e t i l o . § a d se s j e c a m . U p o t r i j e b i l a s a m r i j e c

k o j u m i j e r e k l a ses t ra , " s p o n t a n i a b o r t u s " .

Sigumo nije dobro cuo. Nije bila dobra linija. - Jos nije dobra - rekla je Daphne. - A sto je

bilo s mojim ostalim porukama upucenim nje-mu? Je li i to bilo izreceno klinickim terminima? Kao na primjer: "Ueinio si vec dosta zla. Nestani iz njenog zivota zauvijek" umjesto "Molim te, dodi. Potreban si joj." Je l i tako bilo?

- Ne priznajem nista, to da ti je jasno. - Gos­poda Griffith je ustala. Oci su joj sijevale. -A l i , v j e r u j m i o v o . . . s v e s t o s a m ucinila, uci-nila bih ponovno. On nije covjek za tebe. Pog-ledaj ovu kucu. - Prezrivo je pogledala oko sebe. - Hoc'es li da te zakopa u ovu rupu? Dap­hne, razmisli dok nije prekasno. Vrati se sa mnom u London. Kad budes slobodna, moc'i ces raditi sto hoces. Jednoga dana upoznat ces covjeka koji ce ti biti ravan, koji ce biti pazljiv prema tebi. Ti ces uskoro biti mlada bogata zena. Ne znam jesi l i svjesna toga...

- Da, potpuno sam svjesna. - Daphne po­gleda u majku. - Da nije to, majko, razlog za tvoju materinsku brigu ocev novae? Pa, tebi 9fi ng treba. Ti ga imas. Il i si, mozda, imak nekih troskova u posljednje dvije godine za koje ja ne znam?

- Ti si bezobrazna i smijesna, ali, ovoga puta c u t i o p r o s t i t i , j e r s i o c i g l e d n o u z m j a n a . - G o -spoda Griffith uze svoju torbicu. - Ti se nimalo ne razumijes u trgovinu.

- Mozda c'u, kada dobijem ocev novae, nauciti nesto vise o tome - rekla je Daphne suho. - Al i , ne, naravno, ako jos budem udana za Granta. Zato sto ce moj muz imati glavriu rijec kad budemo rjesavali kako da se novae upotrijebi.

- Nec'u cuti ni jednu rijec. - Gospoda Grif­fith pode prema vratima. - Ocajnija sam nego sto mogu izraziti. Idem van pricekati taksi. Ocekujem da ces mi se pridruziti. Nadam se da ces, unatoc svemu, shvatiti gdje ti je mjesto.

Kad su se vrata za njom zatvorila, Daphne se srusi na stolac i zatvori oci. Sad je bar znala istinu. Ako se ikad vrati u London, bit ce to zato sto je bilo prekasno.

Lagano se popela u svoju sobu. Uzela je svoj neseser i na brzinu potrpala svoje stvari. Sisla je u dvoriste. Gospoda Griffith je jos bila tu. - Jesi l i spremna, Daphne? Rekla sam vozacu da nas priceka pet minuta.

- Ja ne idem s tobom, mama - odgovorila je Daphne mirno.

- Razmisli, Daphne. Ti ljudi ti ne znace nista. Pozuri, ne mogu vise zadrzavati vozaca.

- Onda idi - rekla je Daphne sasvim blago. - Meni je ovdje mjesto. Ovo jeGrantovakuca, a ja sam njegova zena.

Gospoda Griffith se prezrivo nasmije. -Onda, uzivaj u njoj s torn njegovom brblja-vom tetom i onom njenom napuhanom kceri. Nadam se da neces pozaliti. Okrenula se. Daphne pode za njom.

- Ispratit c'u te do automobila. Gospoda Griffith nije odgovorila. Kad su

dosle do vrata. stane. - Ne trebas ic'i dalje. Ti si odlucila, i ja mislim da se vise necemo vidjeti. Zbogom, Daphne! - Uslaje u auto i dala znak vozacu da krene. Daphne je gledala za autom dok nije skrenuo, a onda se vratila po svoje stvari i krenula prema vodopadu. Na brdu je bilo toplije nego inace. Sjela je na travu i za-gledala se u daljinu. Najednom joj se ucini da je u dolini primijetila staru tvornicu. Uputila se tamo.

Ovo je bilo prvi put da je vidjela po danu. Bila je to uska zgrada na tri kata. Pokraj nje, jedan ogroman kotac lagano, ali snazno. ok-retao se u pjenusavoj vodi. Bilo je vrlo tiho. Daphne zakloni oci i pogleda u prozore. Ni po cemu se nije moglo zakljuciti da ima nekoga. Oprezno je kucala na vrata. Nije bilo dogovora. Ona jednostavno ude. Sve je bilo isto kao prosle veceri... samo, sinoc je ovdje bilo udob-no... a danas je sve djelovalo zapusteno. Od­lucila je pospremiti. Paznju joj privuee stol pre-trpan papirima. S osjecajem krivnje Daphne otvori fascikl i pogleda prvi list. To nije bio roman, vec dnevnik... s datumom od prije dvije godine. Sjela je i pocela citati. Bili su to dugi strastveni izljevi najdubljih osjecanja jednog covjeka, i slika nje same.

Nista nije bilo skriveno. Ni njegova ceznja za njom, ni njezina ljubav... Sve je bilo opi-sano s lirskom njeznoscu.

- Moj andeo i moj demon - pisalo je na jednom mjestu. - Ponekad dolazim u iskuse-nje da joj kazem koliko je volim i koliko mi je potrebna.

O Grante, da si barem poslusao svoje siec. Kako je sve moglo biti drugacije.

Uzela je ono sto je napisao o njoj poslije ponovnog ulaska u njegov zivot. Sa strahom je odlagala pocetak citanja. Legla je u krevet i umotala se. Iscrpljena od placa i uzbudenja, zaspala je. Kad se probudila, shvatila je da je

proslo nekoliko sati. Suncevi zraci probijali su se kroz prozor i padali ravno na postelju. Na celu su joj izbile graske znoja. Sjela je, mak-nula vlaznu kosu s lica, pitajuci se sto je pro-budilo. Najednom se culo da dolje ima nekoga.

Skocila je i provirila dolje. Grant je sjedio zakuhinjskim stolom. Glavu

je spustio na prekrizene ruke. Bio je vrlo miran.

Daphne oprezno side dolje. - Grante - prosaputala je. On lagano podi-

gne glavu i pogleda prema njoj. Izgledao je kao da je bolestan. Brada mu je zarasla. Za trenutak se zagledao u nju kao da ne moze povjerovati svojim ocima, a onda, kao da ga je nesto iznutra potaklo, lice mu otvrdnu i zat­vori se.

- Daphne? - rekao je tupo. - Sto ti radis ovdje? Zasto nisi otputovala? Rekli su mi da si otisla s njom.

Posla je prema njemu. - Nisam otisla, Gran­te. Ona sc vratila u London, sama.

On odmalmu glavoin kao da ne niuze po­vjerovati. - Pa. trebalo je da odes - mrmljao je. - Ovdje nema nicega za tebe.

- Ti si tu. - Ne, nc, jacu otputovati. To si zaboravila.

Idi lelefoniraj svojoj majci kad ces doci. Moz­da cemo onda svi biti sretni.

- Ne mogu telefonirati majci, Grante. Ba rem ne jos sada.

- O cemu govoriS? - O l a z i m a k o j e t i j e r e k l a p r e k o t e l e f o n a k a d

si bio u Americi. Razlog zbog koga nisam do-s la za t o b o m a v i o n o m b i o j e taj Sto jc o n a bila

bolesna. Ja sam je morala njegovati. Kad sam pala na stubama... ona se tek oporavljala. -Pokusala se osmjehnuti - Bilo bt mi lakse da sam imala nekoliko prijeloma. Ali, tada samiz-g u b i l a nase dijete. O d v e z l i su m e u b o l n i c u i

poduzeli sve sto je bilo u njihovoj moci, ali, ni­je NTijediio. Molila sam da te naCte, da sc Mis da budes p o k r a j m e n e , a i i . . . u m i j e s a l a se moja

majka. Ona je namjerno predstavila stvar Icao da nisam zeljela to dijete. Ali, to nije bilo istina, Grante. Zeljela sam ondatvoje dijete isto toliko koliko i tebe.. Isto koliko te fplim i ssrts

- Ne. - Odmahnuo je glavom. - Ti mene nikada nisi zeljela.

- Grijesis - rekla je tiho. - Kao sto si grijeSiO onda kad mi nisi htio rec'i da me volis. Zasto mi nisi rekao?

Grant pogleda u n j u , pa onda u stube i sobu gore. - Razumijem. - Nasmijao se. - Ja ne pri-d a j e m neko narocito z n a c e n j e tvom s v r l j a n j u .

- Ne vjerujem ti - rekla je. - Dragi moj, Grante, jednostavno ti ne vjerujem.

Stajao je mirno neko vrijeme, a onda naglo prisao prozoru i zagledao se van.

- Vrati se u London, Daphne. Ti tamo pri-padas, bez obzira na tvoju majku.

- Meni je mjesto pokraj tebe. Dugo sam se zavaravala, uvjeravala sebe da te mrzim i da te vise ne zelim vidjeti. Ali , cim mi se ukazala prilika, ja sam dosla. Duboko u sebi znala sam kako ce se ovo zavrsiti.

- Kako? Osmjehnula se. - Suvise je rano reci. Al i ,

tku zna. Mottia txs 111c 1pm 1UUU VCi'dU lancem za sebe za sljedecih devet mjeseci.

Ona ucini jedan korak, a on mnogo vise, da b i d o s a o d o n j e i p o d i g a o j e u s v o j snazni za-

grljaj. Poljubac je bio dug, strastven, posjed-nicki. Kad su se razdvojili, o n r e c e . - N i k a d a

te vise necu pustiti od sebe, voljena moja. •

16