lauren weisberger u lovu na harryja · pdf fileneće biti uzvraćen do utorka ujutro, bez...

Lauren Weisberger

U LOVU NA HARRYJA WINSTONA

Lauren Weisberger U lovu na Harryja Winstona

Naslov izvornika Chasing Harry Winston

Copyright © 2008 by Lauren Weisberger

Prevela s engleskoga Leira Harabalja

Ilustracija na naslovnici © HarperCollins Publishers Ltd. 2008.

Urednica Tamara Perišić

Zagreb, listopad 2008.prvo izdanje

Lauren Weisberger

U lovu na Harryja Winstona

Za Mikea, s ljubavlju

U lovu na Harryja Winstona 7

gaćice su ružna riječ

Kad je kod Leigh u ponedjeljak u devet navečer neočekivano zazvonilo zvonce na vratima, nije pomislila Bože, tko bi to

mogao biti. Pomislila je sranje, odlazi. Postoje li zaista ljudi koji požele dobrodošlicu nenajavljenim posjetiteljima koji samo “dođu pozdraviti” ili “skoknu do tebe”? Samotnjaci, vjerojatno. Ili oni koji imaju puno rodbine, ali takve ona nije poznavala – da, njima to vjerojatno ne bi smetalo. Ali ovo! Ovo je bila uvreda. Ponedjeljkom su večeri bile svete i potpuno odsječene od ostatka svijeta, vrijeme bez kontakta s ljudima kad se Leigh mogla pre-trpati slatkišima i gledati jednu za drugom fenomenalne epizode Project Runway. U cijelom tjednu to je bila njezina jedina osama i, iako joj je za to bilo potrebno puno uvježbavanja, uspjela je prisiliti svoje prijateljice, obitelj i dečka, Russella, da ostane po njezinu.

Djevojke su prestale planirati večeri ponedjeljkom s Leigh krajem devedesetih; Russell, koji je na početku njihove veze to otvoreno odbijao, sada je tiho suzdržavao zlovolju (a tijekom nogometne sezone uživao u slobodnim večerima ponedjeljkom); njezina bi se majka oduprla podizanju slušalice jednu večer u

8 Lauren Weisberger

tjednu, konačno prihvativši, nakon svih tih godina, da joj poziv neće biti uzvraćen do utorka ujutro, bez obzira na to koliko puta pritisnula tipku za ponovno biranje. Čak je i njezin direktor znao da nema smisla dodijeliti joj čitanje za ponedjeljak navečer… ili, sačuvaj Bože, uputiti kakav telefonski poziv koji bi je omeo. Upravo zato bilo je tako nevjerojatno što je upravo zazvonilo zvonce – nevjerojatno, a i poticalo je paniku.

Uvjerena da se radi o nadzorniku koji je došao promijeniti filtar u klimatizaciji, ili jednom od dostavljača iz Vruće enchilade koji je donio jelovnik, ili, najvjerojatnije, nekome tko je samo zamijenio njezina vrata za susjedova, pritisnula je stišavanje na daljinskom upravljaču i nije se usudila pomaknuti ni jedan mišić. Nakrivila je glavu poput labradora, s naporom tražeći potvrdu da su otišli, ali jedino što je čula bili su tupi, neprekidni udarci odozgo. Budući da je patila od onoga što je njezin stari psihić zvao “osjetljivost na buku”, a svatko drugi opisivao kao “jebenu neurozu”, Leigh je, naravno, temeljito istražila susjedu što je živjela iznad nje prije negoli je predala svoju životnu ušteđevinu: stan je mogao biti najsavršeniji koji je vidjela u godinu i pol dana potrage, ali nije namjeravala riskirati.

Zamolila je Adrianu da se raspita o susjedi s kata iznad, stan 17D, ali njezina je prijateljica samo napućila punašne usne i slegnula ramenima. Nije bilo bitno to što je Adriana živjela u stanu koji je zauzimao cijeli zadnji kat zgrade od dana kad su se njezini roditelji preselili iz Sao Paula u New York prije gotovo dva desetljeća, potpuno je prihvatila njujorški stav “obećavam da vas neću doživljavati ako mi učinite tu istu uslugu” prema susjedima i nije joj mogla ponuditi nikakvu informaciju o susjedi. I tako je jedne olujne prosinačke subote upravo prije Božića Leigh tutnula vrataru zgrade dvadeset dolara, u stilu Jamesa Bonda, i čekala u predvorju, praveći se da čita rukopis. Nakon tri sata pomnog čitanja iste scene po stoti put, vratar se glasno nakašljao i pogledao je značajno preko naočala. Podigavši pogled, Leigh je osjetila nagli val olakšanja. Pred njom je, vadeći QVC-ov katalog iz zaključanog sandučića, stajala pretila žena u kućnoj


haljini na točke. Nije ni dan mlađa od osamdeset, pomislila je Leigh i odahnula od olakšanja: neće biti lupkanja visokih peta po drvenim podovima, zabava do kasno u noć, ni parade posjetitelja što stupaju naokolo.

Sljedećeg je dana Leigh napisala ček za polog, a dva mjeseca kasnije uzbuđeno se preselila u novi novcati apartman iz snova s jednom spavaćom sobom. Imao je renoviranu kuhinju, golemu kadu i više nego lijep pogled sa sjeverne strane na Empire State Building. Mogao je to biti jedan od najmanjih stanova u zgradi – u redu, najmanji – ali ipak poput sna, malenog, lijepog, sretnog sna u zgradi za koji nikad nije mislila da bi si mogla priuštiti, svaki nastrano skupi kvadratni metar platila je vlastitim teškim radom i uštedom.

Kako je mogla predvidjeti da je naoko bezopasna susjeda s gornjeg kata strastvena nositeljica masivnih, drvenih ortopedskih klompa? Svejedno, Leigh je redovito prekoravala samu sebe što je naivno pomislila da su visoke pete jedini mogući rizik buke, bila je to amaterska pogreška. Naravno, prije negoli je opazila da njezina susjeda nosi sporne cipele, Leigh je stvorila razrađeno objašnjenje za nemilosrdnu buku odozgo. Zaključila je da žena mora biti Nizozemka (budući da svi znaju da Nizozemci nose klompe), i vjerojatno je matrona u golemoj, izrazito nizozemskoj obitelji koja ima stalne posjete bezbrojne djece, unuka, nećaka, braće, rođaka i općenito ljudi u potrazi za savjetima… koji su svi, najvjerojatnije, također Nizozemci i nose klompe. Sada je znala (nakon što je odglumila zanimanje jednog dana u predvorju kad je vidjela da nosi oblog na nozi) da žena pati od svakovrsnih boljki nogu što su odvratno zvučale, uključujući (ali tu nije bio kraj) plantarni fascitis, urasle nokte, neurome i kurje oči. Leigh je cmoktala što je sućutnije mogla, a zatim odjurila uza stepenice da provjeri svoju kopiju kućnog reda. Naravno, propisivao je da vlasnici moraju prekriti osamdeset posto svojih drvenih podova sagom – što je bila vrlo sumnjiva točka jer je sljedeća stranica navodila da je njezina susjeda s gornjeg kata predsjednica kućnog savjeta.

10 Lauren Weisberger

Leigh je gotovo četiri mjeseca trpjela neprekidno kloparanje, koje bi možda bilo smiješno da se događalo nekome drugome. Njezini su se živci direktno povezali na jačinu i frekvenciju kloparanja, iako si je stalno ponavljala da je to suluda misao, možda čak i pomalo paranoična, ustrajala je. Stabilni ritam tump-tump-tump upravo je prešao u tumpa-tump-tumpa-tump- -tump kad je Leighino srce poskočilo u skladu s njim. Pokušala je disati polako, ali izdahnula bi kratko i promuklo uz lagani grč u prsima. Zagledala se u svoj blijedi odraz (koji je njezina mama opisivala kao “prozračan” a svatko drugi kao “bolesno blijed”) u ostakljenim vratima ormara u hodniku; tanak sloj znoja ovlažio joj je čelo.

Kao da se događalo sve češće, to s disanjem i znojenjem – i to ne samo kad bi čula lupanje drveta o drvo. Ponekad bi se Leigh probudila iz tako dubokog, gotovo bolnog sna i otkrila da joj srce nabija a plahte su promočene. Prošlog tjedna, usred inače sasvim opuštajuće shavasne – osim one kad je jednom instruktor osjetio potrebu da a cappella pjeva Čudesnu milost kroz zvučnike – Leigh je osjetila oštar ubod boli u prsima pri svakom odmjerenom udahu. I upravo jutros, dok je gledala kako se ljudska plima putnika gužva na podzemnoj željeznici – prisilila se ići njome, ali neizmjerno ju je mrzila – Leigh osjeti kako joj se grlo počinje stiskati, a bȉlo ubrzavati. Postojala su samo dva vjerodostojna objašnjenja, i iako je ponekad bila hipohondar, čak ni Leigh nije smatrala da je mogući kandidat za srčani udar. Radilo se o napadu panike, običnom i jednostavnom.

U nedjelotvornom pokušaju da obuzda paniku hvatajući se za tijelo, Leigh utisne jagodice prstiju u sljepoočnice i protegne vrat na obje strane, no ništa od toga nije pomoglo.

Kao da joj pluća rade s deset posto kapaciteta, i baš dok je razmišljala tko će pronaći njezino tijelo – i kada – začula je tih, prigušen jecaj i ponovo se oglasilo zvonce.

Na vršcima prstiju ode do vrata i proviri kroz špijunku, ali vidjela je samo prazan hodnik. Upravo ovako se pljačkalo i


silovalo ljude u New Yorku – nekakav kriminalni genij bi ih prevarom naveo da otvore vrata. Neću pasti na ovo, pomisli, dok je birala vratarov broj.

Nije bilo bitno što je osiguranje zgrade bilo ravno UN-ovu, što u osam godina života u velegradu nije osobno upoznala nikoga kome je nešto ukradeno iz džepa, ili, što je bilo malo vjerojatno, da psihopatski ubojica izabere baš njezin stan od dvjesto dvadeset ostalih… Ovako je sve počinjalo.

Vratar odgovori nakon četiri beskrajno duga signala.

“Gerarde, ovdje Leigh Eisner iz 16D. Netko je pred mojim vratima. Mislim da pokušava provaliti. Možete li odmah doći ovamo? Da zovem 911?” Riječi su grozničavo izlazile dok je koračala malenim predsobljem i ubacivala četiri pločice Nicoretta u usta, ravno iz omota.

“Gospođice Eisner, naravno da ću odmah nekoga poslati gore, ali možda ste zamijenili gospođicu Solomon za nekoga? Stigla je prije nekoliko trenutaka i krenula ravno prema vašem stanu… što je dopušteno nekome s vašeg popisa gostiju kojima je uvijek dopušten pristup.”

“Došla je Emmy?” upita Leigh. Zaboravila je na svoju na-dolazeću smrt od bolesti ili umorstva, otvorila vrata i našla Emmy kako se ljulja naprijed-natrag na podu hodnika, koljena privučenih do prsa, obraza sjajnih od suza.

“Gospođice, mogu li još kako pomoći? Da ipak—”

“Hvala na pomoći, Gerarde. Sad je sve u redu”, reče Leigh, zatvorivši mobitel i gurnuvši ga u prednji džep veste. Bez raz-mišljanja, spusti se na koljena i zagrli Emmy.

“Mila, što je?” promrmlja, sklanjajući joj s lica suzama natop-ljenu kosu i skupljajući je u konjski rep. “Što se dogodilo?”

Izraz brige potakne novu poplavu suza; u nekoliko je trenu-taka Emmy tako jako jecala da je njezino maleno tijelo drhtalo. Leigh promotri koje bi mogućnosti mogle uzrokovati takvu


bol, i pronađe samo tri: smrt u obitelji, umiranje u obitelji ili muškarac.

“Draga, nešto se desilo tvojima? A Izzie?”Emmy odmahne glavom.“Reci mi Emmy. Je li s Duncanom sve u redu?”Ovo potakne tako tužan plač da je Leigh zapravo boljelo

čuti ga. Bingo.“Gotovo je”, viknula je Emmy, dok joj je glas zastajkivao u

grlu. “Gotovo je zauvijek.”Emmy je dala ovu izjavu najmanje osam puta u pet godina

koliko su ona i Duncan bili u vezi, ali večeras se nešto doimalo drugačije.

“Mila, sigurna sam da je sve to samo—”“Upoznao je nekoga.”“Što je on?” Leigh spusti ruke i nasloni se na zapešća.“Oprosti, parafrazirat ću: ja sam mu kupila nekoga.”“O čemu ti to govoriš?”“Sjećaš li se kad sam ga učlanila kod Claya na trideset i prvi

rođendan jer se očajnički želio vratiti u formu? A onda nikad nije išao – niti jedan jebeni put u čitave dvije godine – jer, po njemu, nije bilo ‘korisno utrošeno vrijeme’ ići tamo i stajati na traci za hodanje. I tako, radije nego da jednostavno otkažem tu prokletu stvar i zaboravim na nju, ja, kao prava genijalka, odlučim mu kupiti seriju vježbi s osobnim trenerom tako da ne mora potratiti ni jednu dragocjenu sekundu na vježbanje kao svi ostali.”

“Mislim da znam kamo ovo vodi.”“Što? Misliš da ju je pojebao?” Emmy se neveselo nasmije.

Ponekad bi ljude iznenadilo čuti Emmy da tako sočno psuje – na kraju krajeva, bila je visoka samo 154 centimetra i nije izgledala starije od tinejdžerice – ali Leigh to više gotovo nije opažala. “I ja sam također tako mislila. I gore je od toga.”


“To zvuči dovoljno loše, draga.” Leigh je zamišljala da su potpuna sućut i potpora najbolje što joj može ponuditi, ali nije se činilo da je utješila Emmy.

“Vjerojatno se pitaš kako bi moglo biti gore, zar ne? Pa, reći ću ti kako. Nije ju samo pojebao – s time bih se možda mogla nositi. Neeeee, ne moj Duncan. On se ‘zaljubio’ u nju.” Emmy izvede znak navodnika kažiprstom i srednjakom obiju ruku i zakoluta zakrvavljenim očima. “On je ‘čeka’, citat završen, dok ne bude ‘spremna’.” Ona je DJEVICA, zaboga! Podnosila sam pet godina njegovo varanje, laži i nastran, čudan seks da bi se on mogao ZALJUBITI U TRENERICU DJEVICU KOJU SAM JA UNAJMILA U TERETANI I KOJU JA PLAĆAM? Zaljubljen! Leigh, što da radim?”

Leigh, osjećajući olakšanje što konačno može učiniti nešto konkretno, uhvati Emmy za ruku i pomogne joj da ustane. “Uđi, dušo. Idemo unutra. Skuhat ću nam čaj pa ćeš mi reći što se dogodilo.”

Emmy je šmrcala. “O, Bože, zaboravila sam… ponedjeljak je. Ne želim te prekidati. Bit ću dobro…”

“Ne budi smiješna. Nisam radila ništa”, slaže Leigh. “Odmah da si ušla.”

Leigh je odvede do naslonjača i, nakon što je potapšala prepu-njeni rukohvat da joj pokaže gdje da nasloni glavu, zamakne za zid koji je dijelio dnevni boravak od kuhinje. Kuhinja, s pjegavim radnim površinama od granita i novim priborom od nehrđajućeg čelika, bila je Leighina omiljena prostorija u cijelom stanu. Svi njezini lonci i tave visjeli su na kukama ispod ormarića redom po veličini, a sve potrepštine i začini bili su opsesivno raspoređeni u prikladne staklene i nehrđajuće spremnike. Mrvice, mrlje, omoti, prljavo posuđe – nisu postojali. Hladnjak je izgledao kao da ga je netko očistio usisavačem, a radne površine bile su savršeno čiste. Da je prostorija mogla utjeloviti neurotičnu osobnost svojeg vlasnika, kuhinja i Leigh bile bi identične blizanke.


Napuni čajnik (nabavljen prošlog tjedna prilikom rasprodaje na Bloomingdale’sovu odjelu za domaćinstvo, jer tko kaže da imaš pravo na nove stvari samo kad se upišeš na fakultet?), natovari poslužavnik sirom i pšeničnim keksima i proviri kroz prozor kako bi se uvjerila da se Emmy udobno smjestila. Kad je vidjela da leži na leđima s rukom preko očiju, Leigh izvuče mobitel i izabere Adrianino ime u imeniku. Upiše: “Upomoć. E i D su prekinuli. Dođi ovamo hitno.”

“Imaš li Advil?” vikne Emmy iz naslonjača. A zatim tiše: “Duncan je uvijek sa sobom nosio Advil.”

Leigh zine da doda kako je Duncan uvijek nosio mnogo toga – posjetnicu svoje omiljene eskort pratnje, vlastitu sliku iz djetinjstva u novčaniku, i, povremeno, jednu ili dvije genitalne bradavice za koje se zaklinjao da su samo ‘izrasline na koži’ – ali suzdrži se. Osim što bi bilo beskorisno, jer Emmy je ionako dovoljno patila, bilo bi i licemjerno: suprotno onome što su svi vjerovali, Leigh baš nije bila u najsavršenijoj vezi na svijetu. Ali potisne iz uma pomisao na Russella.

“Naravno, donijet ću ti ga za tren”, reče, gaseći čajnik koji je zviždao. “Čaj je spreman.”

Djevojke su upravo popile prvi gutljaj, kad se oglasilo zvonce. Emmy pogleda Leigh koja samo reče: “Adriana.”

“Otvoreno je!” vikne Leigh prema ulaznim vratima, ali Adriana je to već shvatila. Dohuji u dnevni boravak i stane s rukama na bokovima, nadgledajući prizor.

“Što se ovdje događa?” upita. Adrianin lagani brazilski naglasak, koji je, kad je bila smirena bio malo više od nježnog zavodljivog pjevušenja, dovodio ju je do krajnje nerazumljivosti kad je osjećala, prema vlastitim riječima, strast prema nečemu ili nekome. Što je uglavnom bilo uvijek. “Gdje je piće?”

Leigh pokaže prema kuhinji. “Voda je još vruća. Pogledaj u or-marić iznad mikrovalne. Imam cijelu hrpu raznih okusa u—”


“Bez čaja!” vrisne Adriana i pokaže Emmy. “Zar ne vidiš da je jadna? Trebamo pravo piće. Napravit ću caipirinhe.”

“Nemam metvice. Ni limete. Zapravo, čak nisam sigurna da imam pravu cugu”, reče Leigh.

“Donijela sam sve.” Adriana podigne veliku papirnatu vrećicu iznad glave i nasmiješi se.

Leigh je često iritirala Adrianina naglost, ponekad pomalo nadmoćna, ali večeras joj je bila zahvalna što je preuzela kontrolu nad situacijom. Prošlo je gotovo dvanaest godina otkad je Leigh prvi put vidjela taj osmijeh, a još uvijek je osjećala strahopošto-vanje i malo tjeskobe. Kako je moguće da netko bude tako lijep? Pitala se po sto tisućiti put. Kakva je viša sila uskladila tako savršeno jedinstvo gena? Tko je odlučio da jedna samotna duša zaslužuje takvu kožu? Bilo je to tako krajnje nepravedno.

Prošlo je još nekoliko trenutaka dok pića nisu bila smiješana i podijeljena i one se smjestile: Emmy i Adriana ispružene u naslonjaču, Leigh je sjedila na podu prekriženih nogu.

“Dakle, reci nam što se dogodilo”, reče Leigh, položivši ruku na Emmyn gležanj. “Polako nam ispričaj sve o tome.”

Emmy uzdahne i, prvi put otkad je stigla, činilo se da se isplakala. “Doista, nema se tu što puno pričati. Apsolutno je dražesna – onako, ljigavo slatka. I mlada. Jako, jako mlada.”

“Koliko jako, jako mlada?” upita Leigh.

“Dvadeset i tri.”

“To i nije baš toliko mlado.”

“Ima profil na MySpaceu”, reče Emmy.

Leigh napravi grimasu.

“I na Facebooku je.”

“Dobri Bože”, promrmlja Adriana.

“Da, znam. Omiljena joj je boja lavande, a knjiga The South Beach Diet, obožava tijesto za kekse, logorsku vatru i gledanje


crtanih filmova subotom ujutro. O, i mora spavati devet sati ili je inače jako, jako mušičava.”

“Što još?” upita Leigh, iako je mogla predvidjeti odgovor.“Što još želiš znati?”Adriana započne krug pitanja nalik na kviz.“Ime?”“Brianna Sheldon.”“Sveučilište?”“SMU, smjer za komunikaciju, kapa kapa gama.” Emmy

istakne ove tri posljednje riječi savršenim naglaskom provin-cijalke.

“Rodni grad?”“Rođena u Richmondu, odrasla u predgrađu Charlestona.”“Glazba?”“Kao da uopće moraš pitati. Kenny Chesney.”“Kojim se sportom bavila u srednjoj školi?”“Recimo to jednoglasno…” reče Emmy.“… navijačica”, rekoše Adriana i Leigh istovremeno.“Rođena”, Emmy uzdahne, ali se na tren nasmiješi. “Našla

sam neke njezine fotografije na web stranici fotografa koji je snimao vjenčanje njezine sestre – čak uspijeva dobro izgledati u pravom taftu. Sve je to jednostavno gadljivo.”

Sve se djevojke nasmiju, navikle na tu najstariju žensku tradiciju povezivanja. Kad ti je život bijedan a bivši zaručnik se odjednom pojavi na stranici vjencanja.com, ništa ne tješi tako dobro kao ismijavanje nove djevojke. Zapravo, upravo su se tako i sprijateljile. Leigh i Emmy su se prve upoznale na Astronomiji 101, predavanju na koje su obje išle ne bi li ispunile uvjete na znanstvenim predmetima. Nijedna nije shvaćala, dok nije postalo prekasno, da je taj astro zapravo nasilna mješavina kemije, računa i fizike – a ne prilika da nauče sva zviježđa i gledaju lijepe zvijezde, kako su se u početku nadale. Kao dvjema najmanje


sposobnim članicama laboratorijske grupe s najnižim brojem bodova, njihov je profesor izustio dovoljno engleskih riječi da im dade do znanja kako bi bilo bolje da se počnu poboljšavati jer inače riskiraju da padnu iz tog predmeta, što je natjeralo Leigh i Emmy da se nalaze tri puta tjedno u učionici u sklopu Emmyna doma, ostakljenoj prostoriji osvijetljenoj fluorescentnom rasvjetom, uglavljenoj između kuhinje i kupaonice.

Djevojke su upravo počele pretresati bilješke za nadolazeći semestar, kad začuju udarce za kojima su slijedili tipično ženski krikovi. Emmy i Leigh se pogledaju i nasmiješe dok su slušale kako se izmjenjuju ljutite riječi u dnu hodnika, zasigurno u još jednoj svađi između ponižene djevojke iz sestrinstva i pijanog tipa koji je sljedeći dan nije nazvao. Vika se međutim premjesti, i za nekoliko trenutaka Emmy i Leigh gledale su kako divna plavuša s tenom boje meda i privlačnim naglaskom prima fatalnu paljbu od histerične, zajapurene, značajno manje lijepe plavuše, upravo pred učionicom.

“Ne mogu vjerovati da sam glasala za tebe!” vrištala je za-japurena djevojka. “Ustala sam pred cijelim skupom i govorila tebi u korist, a ti mi ovako pokazuješ zahvalnost? Tako da spavaš s mojim dečkom?”

Ljepotica s naglaskom uzdahne. Progovori tiho i rezignirano. “Annie, rekla sam da mi je žao. Nikad to ne bih učinila da sam znala da je to tvoj dečko.”

Ovo nije umirilo vrištalicu. “Kako si mogla ne znati? Pa bili smo zajedno valjda mjesecima!”

“Nisam znala jer je on sinoć prišao meni, očijukao sa mnom, donosio mi piće, i pitao mene hoću li doći na zabavu njegova bratstva. Žao mi je što mi nije palo na pamet da taj tip ima djevojku. Da jest, uvjeravam te, ne bih bila zainteresirana.” Djevojka ispruži ruku u znak pomirenja i isprike. “Molim te. Muškarci nisu toliko važni. Zaboravimo to, može?”

“Zaboravimo to?” djevojka prosikće, gotovo zareži kroz stisnute zube. “Ti si obična mala brucoška drolja, koja spava


sa starijim studentima jer misli da im se zapravo sviđa. Kloni se mene i kloni se njega, i miči od mene svoju glupu brucošku napaljenost. Jasno?” Djevojčin je glas postajao sve glasniji; do trenutka kad je pitala je li Adriani jasno, ponovo je vikala.

Emmy i Leigh su gledale kako Adriana upućuje djevojci dug pogled, kao da razmišlja o odgovoru, a zatim, odlučivši da neće odgovoriti, jednostavno reče: “Savršeno jasno.”

Bijesna plavuša se odmah okrene na svojoj Pumi i odjuri. Adriana si konačno dopusti osmijeh, prije negoli je opazila da je Emmy i Leigh gledaju iz učionice.

“Jeste li to vidjele?” upita Adriana, pojavivši se na dovratku.Emmy se nakašlje, a Leigh pocrveni i kimne. “Stvarno je

bila bijesna.”Adriana se nasmije. “Kako je ljubazno ukazala, ja sam samo

glupa brucošica. Kako da znam tko s kim ovdje hoda? Naročito ako mi spomenuti tip pola večeri priča kako je divno ponovo biti slobodan nakon što je četiri mjeseca bio vezan. Zar sam ga trebala spojiti na poligraf?”

Leigh se nagne u stolici i gucne dijetnu Colu. “Možda bi trebala početi nositi popis svih slobodnih starijih djevojaka u kampusu i njihove telefonske brojeve. Tako ćeš, svaki put kad sretneš nekog tipa, moći nazvati svaku od njih i provjeriti je li slobodan.”

Adrianino se lice razvuče u širok osmijeh i Leigh je istog trena bila očarana: odmah je shvatila zašto je momak od sinoć potpuno zaboravio svoju djevojku u Adrianinoj prisutnosti. “Ja sam Adriana”, reče, najprije mahnuvši Leigh, a zatim Emmy. “Očito također poznata kao Kraljica drolja generacije 2000.”

Leigh se predstavi. “Hej. Ja sam Leigh. Namjeravala sam ući u sestrinstvo u drugom semestru dok nisam upoznala tvoju ‘sestru’. Dakle, hvala ti na toj poučnoj lekciji.”

Emmy napravi uho na stranici u bilježnici i nasmiješi se Adriani. “Zovem se Emmy. Također sam poznata kao Posljednja


preostala djevica generacije 2000, u slučaju da nisi čula. Drago mi je.”

Te su večeri djevojke razgovarale tri sata, a kad su završile, imale su plan za igru sljedećih nekoliko tjedana: Adriana će izaći iz sestrinstva kojem se pridružila samo zbog majčina pri-tiska; Leigh će povući svoju prijavu za sestrinstvo na proljeće, a Emmy će izgubiti nevinost u trenutku kad upozna prikladnog kandidata.

U sljedećih dvanaest godina djevojke jedva da su uzele zraka.“I također sam slučajno pročitala njezin profil na stranici

Friendster – koristeći Duncanovu zaporku, naravno – da sanja o dva dječaka i djevojčici, te želi biti mlada majka. Nije li to ljupko? I ne čini se da je taj dio Duncana zasmetao.”

Leigh i Adriana izmijene poglede i obje pogledaju Emmy, koja je bila potpuno usredotočena na uklanjanje zanoktice s palca noktom drugog, u očitom pokušaju da ne zaplače.

U tome je dakle stvar. Dob nove djevojke, njezino navijanje, čak i njezino tako ljupko ime mogli su je razbjesniti, ali nisu bili nepodnošljivi; nego je činjenica da je i ona žudjela da bude majka što je prije moguće bila pravi kamen spoticanja. Jer, otkad je poznaju, Emmy je bila jako glasna u želji da ima djecu. Opsjednuta. Govorila je svakome tko bi htio slušati kako želi veliku obitelj, i to što je prije moguće. Četvero, petero, šestero djece – dječake, djevojčice, gomilu jednih i drugih – Emmy nije bilo važno, dokle god se moglo dogoditi… brzo. I dok je Duncan zasigurno najbolje znao kako jako Emmy želi biti mama, uspio se iskobeljati iz svake veće rasprave o toj temi. Prve dvije godine njihove veze, Emmy je zadržala za sebe ovu posebnu želju. Na kraju krajeva, imali su samo dvadeset i pet, i čak je i ona znala da u budućnosti ima mnogo vremena za sve to. Ali kad su godine provedene zajedno počele prolaziti brzinom warp pogona, Emmy je postajala sve upornija, a Duncan sve oprezniji. Povremeno bi rekao nešto poput: “Statistički gledano, postoji šansa da ću ja jednom imati djecu”, a ona bi zanemarila nedostatak entuzijazma


u takvoj izjavi i izdajnički izbor zamjenice u njoj, umjesto toga se usredotočivši na činjenicu da je Duncan izustio one četiri čarobne riječi: “ja ću imati djecu”. Međutim, zbog te četiri čarobne riječi, potpuno lišene konteksta ili namjere, Emmy mu je dopuštala kasne povratke i noćna izbivanja zbog “posla”, a jednom – Bog zna zašto – neobjašnjivu zarazu klamidijom. Na kraju krajeva, pristao je biti otac njezine buduće djece.

Adriana prva prekine tišinu, onako kako je uvijek činila kad bi joj bilo neugodno, potpuno promijenivši temu.

“Leigh, querida, vani je trideset stupnjeva. Zašto si odjevena kao usred zime?”

Leigh spusti pogled na svoje debele hlače od flisa i majicu što je išla uz njih te slegne ramenima.

“Osjećaš li se dobro? Je li ti hladno?”“Ne znam, bilo mi je pri ruci. Zašto je to bitno?”“Nije bitno, samo je neobično što se netko tko je, kako bih

rekla, temperaturno osviješten, ne topi u ovom trenutku.”Leigh nije namjeravala priznati da joj je zapravo vruće –

i prevruće – ali da postoje otegotne okolnosti. Adriana je možda pitala, ali zasigurno nije htjela čuti da se Leigh omata u odjeću jer mrzi kad joj se stražnji dio ruku ili bedara lijepi za kožni naslonjač. Naravno da bi radije sjedila u boksericama i majici bez rukava, ali lijepljenje kože za kožu – da ne spominjemo iritantan zvuk trganja svaki put kad bi promijenila položaj – je to onemogućavalo.

Znala je da bi je smatrali ludom kad bi objasnila da je zapravo iznosila sve svoje lagane, duge donje dijelove pidžama (čak i sve hlače za jogu) i da su to bile hlače za jednokratnu uporabu, budući da ih je voljela nositi bez donjeg rublja, i prilično bi brzo završavale u pranju. Tako da je zapravo nosila trenirku od flisa samo zato što je bila jedina čista mogućnost u ormaru koja ju je mogla zaštititi od strašnog kožnog naslonjača, za koji su njezina majka i Emmy tvrdile da će biti pravi izbor, iako je Leigh zapravo htjela moderniju tkaninu od koje ne bi imala osjećaj kao da


cijelo vrijeme sjedi u kanti gumenog betona. Da i ne spominjemo činjenicu da će samo za nekoliko kratkih mjeseci (šest) biti zima, a ona će se i dalje morati odijevati poput Eskima jer, bez obzira na to koliko bi jako ugrijala stan, naslonjač će pod njezinom golom kožom biti kao led, umjesto udoban i mekan kao pliš, protiv kojeg su svi glasali. Ne, bilo bi bolje odlučivati sam.

“Hmm”, promrmlja Leigh, nadajući se da će okončati razgovor ne rekavši ništa. “Mislim da smo spremne za drugu rundu.”

Drugo je piće klizilo lakše od prvog, tako lako da se Leigh nije osjećala toliko ludo od pojačanih udaraca odozgo. Bilo je vrijeme da se izruguju u ime svoje prijateljice.

“Dakle, navedi nam tri stvari kod Duncana, koje u najmanju ruku neće ushititi navijačicu”, reče Leigh, priljubivši stopala i pritisnuvši koljena o pod, osjećajući zatezanje s unutrašnje strane bedara.

“Da, da, dobra ideja”, kimne Adriana.Pramen Emmyne prirodno smeđe kose – bila je jedina od

tri djevojke, i vjerojatno jedina na Manhattanu, koja nije nikad bojila kosu, radila trajnu, pramenove, ravnala ili barem prskala limunovim sokom svoju grivu dugu do ramena – ispadne iz repa, prekrivši joj pola šiški i cijelo lijevo oko. Leigh je gorjela od želje da posegne i zadjene joj ga za uho, ali suzdrži se. Umjesto toga, ubaci još jednu Nicorette u usta.

Emmy podigne pogled. “Kako to misliš?”“Pa, koje su njegove mane? Odvratne navike? Čime je kršio

dogovore?” upita Leigh.Adriana podigne ruke u očaju. “Hajde, Emmy. Bilo što!

Posebnosti, zadrtosti, opsesije, ovisnosti, tajne… od toga ćeš se osjećati bolje. Reci nam što s njim ne valja.”

Emmy šmrcne. “Nije bilo niče—”“Da se nisi usudila reći kako nije bilo ničega”, prekine je

Leigh. “Duncan je zasigurno bio vrlo…” ovdje Leigh zasta-ne, u želji da kaže “manipulativan” ili “nastran” ili “lažljiv”,


ali zaustavila se na vrijeme, “šarmantan, ali mora da postoji nešto u vezi s njim što nam nikad nisi rekla. Nekakva povjerljiva informacija zbog koje će vesela mala Brianna odustati od svojih pompona.”

“Narcisoidni poremećaj ličnosti?” bubne Adriana.Leigh odmah uskoči u dobacivanje šalom. “Erektilna dis-

funkcija?”“Ovisnost o kocki?”“Plakao je više od tebe?”“Nasilni pijanac?”“Problemi s mamicom?”“Kopaj duboko, Emmy”, inzistirala je Leigh.“Pa, postoji nešto što sam uvijek smatrala pomalo čudnim…”

reče Emmy.Djevojke je žudno pogledaju.“Nije to bilo nešto ozbiljno. Nije to radio za vrijeme seksa ili

nešto slično”, reče brzo.“Ovo postaje sve sočnije”, reče Adriana.“Izbaci to iz sebe, Emmy”, reče Leigh.“On je, hm”, nakašlje se i pročisti grlo. “Zapravo o tome

nismo razgovarali, ali on je, ovaj, ponekad nosio moje gaćice na posao.”

To je otkriće bilo dovoljno da ušutka dvije osobe koje su se smatrale profesionalnim govornicama. Govorom su se probijale kroz seanse s psihićem, izbjegavale prometne kazne i upadale u potpuno rezervirane restorane, ali mnogo sekundi – možda i cijelu minutu – nisu mogle naći ni izdaleka logičan ili razuman odgovor na ovaj novi podatak.

Adriana se prva oporavi. “Gaćice su ružna riječ”, reče. Namršti se i isprazni bokal caipirinhe u svoju čašu.

Leigh se zagleda u nju. “Ne mogu vjerovati da baš sad moraš biti sitničava. Jedna od tvojih najboljih prijateljica ti je upravo


rekla da je njezin dečko gotovo pet godina volio nositi njezine gaćice, a tebe najviše brine riječ?”

“Samo ukazujem na njezin relativni neukus. Sve žene mrze tu riječ. Gaćice. Izgovori to – gaćice. Naježim se.”

“Adriana! Nosio je njezino donje rublje.”“Znam, vjeruj mi, čula sam je. Komentirala sam – kao opasku,

pazi, da mislim da u budućnosti ne bismo trebale koristiti tu riječ. Gaćice. Uh. Ne zvuči li ti odbojno?”

Leigh na trenutak zastane. “Da, čini mi se. Ali u ovom slučaju to nije bit.”

Adriana gucne i značajno je pogleda. “Pa što je onda?”“Činjenica da je njezin dečko”, Leigh pokaže na Emmy, koja je

gledala raspravu širom otvorenih očiju i s tupim izrazom, “svakog dana odijevao odijelo i odlazio u ured. Da je ispod navedenog odijela nosio par slatkih malih čipkastih gaća. Ne izluđuje li te to malo više od riječi gaćice?”

Leigh nije shvaćala da je otišla predaleko dok Emmy nije glasno uzdahnula.

“O, Bože, mila, žao mi je. Nisam htjela da zvuči tako straš-no—”

Emmy pruži ruku, otvorena dlana, ispruženih prstiju. “Molim te, prestani.”

“To je bilo vrlo bezosjećajno od mene. Kunem se da čak nisam ni—”

“Samo si sve krivo shvatila. Duncan zapravo nikad nije po-kazivao zanimanje za moje čipkaste gaćice. Ili bokserice, kad smo već kod toga.” Emmy se lukavo nasmiješi. “Nego je stvarno volio moje tange…”

“Hej, kučko, spreman sam.” Gilles pljusne Adrianu po nadlaktici dok je prolazio pokraj nje, gotovo joj izbivši mobitel koji je uglavila između brade i lijevog ramena. “I pokreni se. Imam


pametnijeg posla nego slušati tebe kako cijeli dan upražnjavaš telefonski seks.”

Nekoliko starijih dama digne poglede sa svojih Voguea i Town&Countryja, u neodobravanju raširivši oči nad ovim ne-priličnim propustom, ovim potpunim nepoznavanjem temeljne i osnovne pristojnosti. Digle su pogled baš u pravom trenutku, da vide kako Adriana odlaže porculansku šalicu na tanjurić i, oslobodivši tako desnu ruku, podigne je iznad glave i pruži srednji prst. Učinila je to, ne podigavši pogled, još uvijek potpuno usredotočena na razgovor.

“Da, querido, da, da, da. Bit će savršeno. Savršeno! Vidimo se onda.” Spusti glas, ali samo za nijansu. “Jedva čekam. Zvuči divno. Mmm. Pusa, pusa.” Kucne crveno nalakiranim noktom o zaslon iPhonea osjetljivog na dodir i spusti ga u svoju Bottega Veneta torbicu širokog otvora.

“Tko je sretni plijen ovog tjedna?” upita Gilles dok se Adriana približavala. Okrene pokretnu stolicu prema Adriani, koja se, svjesna da je u središtu pažnje cijelog salona, malo nagne napri-jed, dopuštajući da joj se svilena bluza udalji nekoliko centimetara od grudi a guza – ne posebno malena ali okrugla i čvrsta na način kako se činilo da muškarci vole – lebdi kratak trenutak prije negoli ju je spustila na kožu.

“O molim te, stvarno te je briga? Dosadno je s njim spavati, a još više o njemu razgovarati.”

“Netko je danas dobro raspoložen.” Stao je iza nje, probijajući se kroz njezinu kovrčavu kosu češljem sa širokim zupcima i obraćajući joj se u ogledalu. “Uobičajeno, pretpostavljam?”

“Možda malo svjetlije oko lica?” Zastane da ispije ostatak kave, a zatim zabaci glavu na njegova prsa. Uzdahne. “Potonula sam, Gilles. Umorna sam od svih tih muškaraca, različitih imena i lica koja moram pratiti. A da ne spominjem proizvode! Moja kupaonica izgleda kao ljekarna. Ima toliko različitih bočica pjena za brijanje i komada sapuna da bih se mogla baviti prodajom kozmetike.”


“Adi, draga,” znao je da mrzi taj nadimak, tako da ga je s uži-vanjem koristio kad god bi imao priliku, “zvučiš tako nezahvalno. Shvaćaš li koliko bi djevojaka u trenu zamijenilo mjesto s tobom? Samo da provedu jednu noć u tom tvojem tijelu? Kvragu, baš su jutros ovdje bile dvije društvene početnice koje su blebetale o tome kako je tvoj život beskrajno divan.”

“Zaista?” napućila je usne i promatrala se u ogledalu, ali mogao je otkriti natruhu zadovoljstva.

Istina, ime joj se redovito pojavljivalo u svim važnijim trač- -rubrikama – što je mogla kad je privlačila fotografe društvenih kronika poput meda? – i naravno da su je pozivali na gotovo svaku zabavu, promociju proizvoda, otvaranje trgovine i sve dobrotvorne priredbe koje su bile važne. I da, da bude sasvim iskrena, morala bi priznati da je u svoje vrijeme izlazila s nevje-rojatno bogatim, divnim i slavnim ljudima, ali izluđivalo ju je što su svi pretpostavljali da su prelijepi ukrasi dovoljni da je usreće. Ne da nisu bili krasni – ili da bi pristala propustiti ijedan tren toga – ali u njezinoj uznapredovaloj dobi (bližila se tridesetoj), Adriana se počela pitati postoji li nešto više.

“Stvarno. Dakle, razvedri se, djevojko. Možeš lepršati po dobrotvornoj priredbi Poželi želju poput anđela, ali u duši si prljava kučka i zato te volim. Uz to, prošli put smo ti odradili cijelu terapiju. Sad je moj red.” Izbačenog boka nestrpljivo ispruži ruku dok je njegova pomoćnica, mršava brineta očiju poput Bambijevih i ustrašenog izraza, požurila kako bi položila foliju u njegov otvoreni dlan.

Adriana uzdahne i mahne pomoćnici, tražeći još jedan cappuccino. “U redu. Kako si?”

“Kako je lijepo što me to pitaš!” Gilles se sagne i poljubi je u obraz. “Da vidimo. Odlučio sam usredotočiti svoju potragu za mužem na ljude koji su već u čvrstim vezama. Još je definitivno prerano, ali dobivam pozitivne rezultate.”

lauren weisberger u lovu na harryja · pdf fileneće biti uzvraćen do utorka ujutro, bez...

Documents