Bosanska književnost srednjeg vijeka

Srednjovjekovna književnost kao literarno-historijski fenomen je kompleksna pojava, za čije

je sagledovanje nužno odrediti granicu između književnosti i pismenosti. Prema shavatanjima

u najstarijim epohama književnost se shvata kao pismenost, dok mi danas svjedočimo

suprotnom. Dakle, sve što je napisano nije se smatralo književnošću jer je očigledna činjenica

da sva pismenost u najširem smislu riječi nema one literarno-estetske vrijednosti koja bi joj

obezbjeđivala mjesto u književnom stvaralaštvu. Gledajući srednjovjekovnu književnost iz

današnje perspektive doći ćemo do drugačijih ocjena i drugačije kategorizacije.

«Tako će se u sferi književnosti pojaviti i određeni tekstovi koji po svojoj namjeni i karakteru

nisu pripadali književnosti, ali po svojim objektivnim književnim vrijednostima sa našeg

današnjeg stanovištima pripadaju nesumnjivo literarnim dostignućima. To je, u prvom redu,

riječ je o cjelinama ili dijelovima administrativno-pravnih spomenika, a naravno i o epigrafici,

koja u izvjesnom smislu i tada kao i sada stoji na razmeđu književnosti i pismenosti, sfera

koja je u kulturno historijskom smislu veoma interesantna, ali, isto tako, i vrlo neodredljiva u

smislu jedne načelne i opće klasifikacije.''1

1 Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti-Knjiga I, ''Svjetlost'', Sarajevo, 1974, 11. str.

Natpisi na stećcima

Prvi počeci bosanskog književnog jezika javlja se u posebnom vidu orginalnog

stvaralaštva u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Bosanskohercegovačka pismenost javlja se u

vidu epigrafije, tj. lapidarne (''kamene'') pismenosti. Srednovjekovna epigrafika značajan je

segment ukupne kulture Bosne i Huma. Bosanska epigrafija ide u sam vrh južnoslavenske

književnosti. Ni jedna slavenska zemlja nema toliko lapidarnih spomenika kao Bosna i

Hercegovina. Umjetnost stećeka razvija se i traje od XIII do XIV vijeka.

Epitafi su prije svega natpisi na stećcima, naročito bogumilskim. U Bosansku

epigrafiku spadaju kako natpisi na stećcima tako i svi ostali natpisi na tvrdom materijalu, kao

i na rukopisima i štampanim knjigama.

Epitafi su za nas značajni iz nekoliko razloga:

1. predstavljaju kulturne i povjesne dokumente

2. predstavljaju jezički materijal za istraživanje

3. predtavljaju, takođe, poetski tekst.

Epitavfi su najčešće uklesivani na stećcima. Imali su strogo određene forme i pravila

pisanja kojih su se morali pridržavati. Svaki epitaf mora biti, lapidaran, kratak i jasan. Natpisi

su prilagođeni živim oblicima narodnog govora, teže krajnjoj jasnoći i jednostavnošću izraza.

Na epitafima stećeka uočljivo je prisustvo zapadnoštokavskih osobina. Tu se neguje jedan širi

bosanski pisani manir, za koji je naročito karakterističan ikavizam, neizvršeno jotovanje,

grupa re umjesto ro (greblje i sl.).

Uočavaju se dva najizrazitija stila pisanja na stećcima:

1. hercegovački

2. bosanski

2

Oni ostavljaju osobina karakteristične za svoj jezik, odnosno osjećaju se razlike

između natpisa ove dvije vrste. Na hercegovačkim stećcima prisutne su istočnoštokavske

osobine sa dodacima lokalnog narječja. Srednjobosanske i zapadnobosanske stećke

karakteriše zapadna štokavština.

Natpisi na stećcima obično počinju frazom, A se neka se zna.., ili A se leži...

Epitaf obično upzorava prolaznika da je umrli umro na svojoj zamlji, ili baštini ''plemenitoj''.

Potom se u velikom broju slučajeva navodi ime onoga koji je podigao spomenik umrlom,

neko od porodice ili cijela porodica. Većina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali se na nekim

stećcima i nalazi njegovo ime. Tu već dolazimo do pitanja autorstva.

''Najpoznatiji kovači i dijaci koji su ujedno i ''pisci'' odnosno ''pjesnici'' bosanskog

književnog jezika (prve negove faze) jesu: Prodan i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko

Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost,

Grubač i Krilić u okolini Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje u Podrinju, ugarak u Vrhbosni

(današnjem Sarajevu). Među njima su naročito glasovita dva ''mramorna neimara'' iz druge

polovine XV vijeka, kada je bosansko-humska umjetnost stećaka i njihovih natpisa dostizala

vrhunac. To su kovač Grubač i dijak semorad iz okoline Stoca, tvorci najautentičnijih stećaka

i njihovih epitafa u Radimlji.''2

Većina natpisa, naime, ima samo formu nadgrobnog teksta, bez nekih poetskih

vrijednosti, ali, sa druge strane, postoje natpisi koji svojom poetskom vrijednošću ukazuju na

visoku poetsku emocionalnost i majstorstvo autora. Ovi natpisi ukazuju na mudrost u svim

vremenima.

Tako Ivan Maršić ispisuje jednu gorku istinu bez imali ironije na svom spomeniku,

ostavljajući je tako generacijama koje dolaze,

Dugo na zemlji živjeh ja –

Osamdeset i osam ljeta.

A ništa ne ponesoh...

Sličnu istinu ponovit će nam i jedan žitelj sa Lašve, iz okoline Travnika, samo mnogo

jednostavnije,

A ovdje leži Dragaj

2 Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskog jezika, Dom štampe, Zenica, 2000, 48. str.

3

na kraju –

ništ...

Radojica Bilić uz pomoć dijaka Veselka Kukulamovića, iskazuje svoje žaljenje zbog

prolaznosti ovog svijeta,pa zbog toga ima potrabu sa svoju spoznaju podjeli sa drugima, sa

svojim prijateljima, poznanicima, prolaznicima, putnicima...

Molju

bratju

i strine

i neviste,

pristupite

i žalite me...

Jere ćete biti vi

kako jesam ja,

a ja neću biti

kako jeste vi!...

Takođe imamo natpis Stipka radosalića, negdje s kraja XIV vijeka, o njegovoj sudbini

koja iz davne prošlosti dolazi do nas, i zatim nas prevazilazi i ide u budućnost i još dalje,

Bože davno sam ti legao

i vele mi ti je ležati...

Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave,

Rodih se

u veliku rados,t

a umrijeh

u veliku žalost.

Zatim natpis na stećku Radosava Mrkšića, koji govori svoju gorku i nepravednu

sudbinu,

4

Stah,

boga moleći,

i zla ne misleći –

i ubi me grom!...

Jedna mudrost o životu i smrti, prolaznosti ovog svijeta ispisana je na sudijskoj stolici

u Hodovu, jer oni su ti koji su donosili sudove o ljudskim životima. Ona nam govori o smrti,

o drugom svijetu gdje ćemo morati polagati račune za ovaj.

Pogledaj

ovaj kamen –

Čiji li je bio?

Čiji li je sada?

Čiji li neće biti?

Postoji još veliko broj stećaka i veliko broj natpisa na njima koji nam izriču mudrosti.

''Najstarija nalazišta stećke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a treći

centar te pismenostije okolina Vidoške (današnjeg Stoca). Najveći broj natpisa sa ovog

područja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radimlje i Stoca. Značajni srednjovjekovni

tekstovi na kamenu javljaju se u okolini Blagaja, kao sjedišta humske vlastele, zatim u dolini

Lašve, te bosanskom Podrinju (jugoistočna Bosna) od Foče do Vlasenicei Srebrenice. Veći

broj epitafa pronađen je u najnovije vrijeme na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli,

te u posavini oko Koraja i Bjeljine. Među nekropolama stećaka najznačajnija je Radimlja kod

Stoca, zatim nekropole u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidnjem jezeru u

zapadnoj Hercegovini, u Bjelosavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod

Kalinovika i na Ravanjskim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi na stećcima

oštećeni ili potpuno uništeni, pa ih je teško ili nemoguće rekonstruirati. Naročito je upečatljiv

primjer zauvijek propalog tekst na kamenu stećka koji je stajao u Donjoj Zgošći kod Kaknja,

a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.''3

Intertekstualnost u djelima Mehmedalije Maka Dizdara

3 Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskog jezika, Dom štampe, Zenica, 2000, 47. str.

5

Svaka riječ (svaki znak) nekog teksta vodi izvan svvojih granica. Svako razumjevanje

jest stavljanje konkretnog teksta u odnos sa drugim tekstovima. Etape tog dijaloškog kretanja

razumjevanja jesu: ishodište – tekst koji je pred nama, korak natrag – prošli konteksti; korak

naprijed – anticipacija (i početak) budućeg konteksta... tekst živi samo ako se dodiruje s

nekim drugim tekstom (kontekstom). Samo u točci tog dodira tekstova zrači ono svijetlo koje

sija naprijed i natrag, koje dotičnom tekstu omogućuje sudjelovanje u dijalogu.

Dakle ove riječi nas podstiču da razmišljamo na drugačiji način o poezij Maka

Dizdara, da njegovu poeziju shvatamo kao odraz nekog drugog teksta, kao odraz nekog

drugog svijeta. Takav takst naziva se intertakst. Intertekstualnost označava odnos između dva

teksta, ili između više tekstova, odnos koji utiče na način na koji se oblikuje, doživljava i

tumači onaj tekst unutar kojeg se ''čuje'' prisustvo drugog teksta. Da bismo razumjeli poeziju

Maka Dizdara u njegovoj najznačajnijoj zbirci pjesama potrebno je da znamo da je sam

''Kameni spavač'' stavljanje pjesničkog teksta u odnos sa drugom tekstom, odnosno sa

kontekstom starih bosanskih tekstova i natpisa na stećcima.

''U KAMENOM SPAVAČU bude se i kamen i spavač. Te dvije izdvojene riječi u

Dizdarevoj pjesničkoj zbirci imaju formu sintagme, jedinstvenog pojma: kameni spavač je

značenjskii simbolički više od spavača u kamenu ili spavača tvrdog, kamenog sna. Kamen

ovdje postaje nešto drugo nego što je izvorna gromadnost pratvari. U pjesničkoj uobrazliji on

postaje stilizirana tvorba, i to ne zato što je on , u činjeničnosti svog postojanja, u čistoj

materijalnosti svog lika, postao stećak.''4

Mak Dizdar bio je inspirisan tekstovima na stećcima. Oni kao fenomeni govorili su o

prošlosti, samo ih je mMak pretvorio u sadašnjost. Kod Dizdara je sve, dakle, počelo od

čuđenja. Likovi i motivi na stećcima bili su nijemi ali je on tražio odgovore, htio je prevesti te

čudne simbole i dati im smisao, i na kraju kameni spavač progovara:

''Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod nogame

prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog

bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina knjiga čiji redovi

4 Mak Dizdar, Kameni spavač, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996, 214. str.

6

vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede

usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu

prepoznajem sebe, ali još nisam siguranda sam na putu skidanja plašta sa ove tajne...''5

______________________________________________________________

r u k a

Ova ruka kaže ti da staneš

I zamisliš se nad svojim rukama

Zaključak

5 Mak Dizdar, Kameni spavač, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996, 216. str.

7

Lapidarna književnost posebna vrsta književnosti i orginalnosti koja je karakteristična za

prostor Bosne i Hercegovine. Ni jedna slavenska zamlja nema takve spomenike kao Bosna i

Hercegovina. Oni su kulturno-historijski spomenici. Njihova orginalnost daje i notu

tajnovitosti. Za tu tajnu trebalo je dugi niz godina do prosvijetljenja. Stećci i natpisi na njima

su mudrost koju nam ostavljaju naši preci u nadi da ćemo ih znati iskoristiti kako treba.

Mak Duzdar je spoznao da prošlost i sadašnjost ne dijele prazni vremenski ponori, da je

ljudsko vrijeme ona duhovna i vitalna konstanta koja omogućuje da povijest mislimo,

doživljavamo i živimo kao zbiljski prostor naših čina i uvjerenja.

Literatura

8

1. Mak Dizdar, Kameni spavač, ''Sarajevo Publishing'', Sarajevo, 1996.

2. Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskog jezika, Dom

štampe, Zenica, 2000.

3. Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti-Knjiga I, ''Svjetlost'', Sarajevo,

1974.

4. Mak Dizdar, Antologija starih bosanskih tekstova, ''Alef'', Sarajevo, 1997.

9