kumičić i zola - seminar
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI
PREDIPLOMSKI STUDIJ
HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST
NaturalizamKumičića i Zole
Kolegij: Hrvatska književnost u prožimanju s drugim književnostima
Mentorica: prof. Sanja Tadić - Šokac
Studentica: Marijana Rebac, apsolventica
Br. indeksa: 14866
Rijeka, 2009.
0
1. Uvod
Problematika ovog seminara odnosi se na Kumičićev odnos
prema Zoli te koliko je uistinu Zola i njegov manifest o
naturalizmu utjecao na Kumičićevo stvaralaštvo. Cilj ovog
istraživanja jest odrediti sličnosti i razlike te poveznice
između književnog stvaralaštva naturalista Eugena Kumičića
i Emila Zole. Osvrnula sam se na kritike njihovih književnih
kritičara onoga doba te na njihove reakcije. U seminar sam
unijela citate kritičara i odlomake iz djela ovih dvaju pisaca
kako bih potkrijepila svoje tvrdnje.
U prilog svemu na kraju dodajem i kratki izvještaj o
naturalizmu te kratku biografiju predstavljenih pisaca.
1
2. Zola, Kumičić i naturalizam
2.1. Zolina Nana i Kumičićeva Olga i Lina
Zolin roman Nana izlazi 15. veljače 1880. godine i
predstavlja revolucionarnu prekretnicu u svjetskoj
književnosti. Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i
medicine Zola prenosi u stvaralački književni postupak.
Smatra da čovjeka treba proučavati s biološko-fiziološkoga i
sociološkog stajališta opažanjem i eksperimentom. Život je
pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba
otkriti mehanizam općih zakona. Zato će Zola razotkriti svijet
proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilničkih nagona,
bioloških i animalnih strana u čovjekovu biću – potpunije i
grublje nego itko prije njego u svjetskoj književnosti. Odmah
po izlasku ovog romana književna kritika se digla protiv Zole
i njegove Nane osporavajući mu naturalizam a kritizirajući
njegovu estetiku ružnoće koja je izrazito naglašena u opisima
buržujskog života onog vremena. Glavni nedostaci i osnovne
pogreške Zolinog književnog prikazivanja su proizišli iz
njegova gledanja na društvo i društveni razvoj. Zola je
društvo promatrao kao nešto organsko, zato što je mehanički
prenio znanstvene postavke iz prirodnih znanosti na
društveno poprište. Zola je kritizirao građansko društvo samo
zbog njegovih loših strana a ne zbog njegovih krivih temelja.
On je široko bogatstvo ljudskih odnosa i ljudske problematike
2
pojednostavio i osiromašio svevši ih na uska pitanja
psihopatologije i nasljeđene opterećenosti koja se u njegovom
djelu pojavljuje fatalistički. Svojim zahtjevima da pisac bude
samo objektivni promatrač, da prima utiske i da ih slika, i da
ideal umjetnika treba biti fotografska ploča, Zola je ustvari
snizio umjetničko stvaranje od umjetničkog otkrivanja istine
na reportersko bilježenje statističkih podataka. Svojim
shvaćanjima i svojim umjetničkim postupcima Zola nije izišao
iz građanske ideologije jer je naturalizam kao umjetnička
metoda imao i odražavao negativan odnos prema
mogućnostima povijesnog razvitka, kao i prema ljudskim
moralnim vrednotama. Roman Nana jedan je od onih romana
u kojima je prikazan životni put glavnog junaka, njegovi
padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog društva i
vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je
ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma.
Nana, nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom
posljednjem opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom
to i jest cilj svega, nestanak.
Kumičić je vrlo brzo pao pod utjecaj Zolina naturalizma
boraveći u Parizu u ono doba izlaska Zoline Nane. Ubrzo
nakon izlaska Nane, Kumičić na početku 1881. tiska svoj
roman Olga i Lina upravo prema Zolinom naturalističkom
učenju. Uzbudio je hrvatske kritičarske duhove,
prouzrokovao niz pohvala ali i negativnih ocjena, zahvaljujući
svojoj osebujnoj tematici. To je njegovo prvo dijelo iz niza
naturalističkih romana i pripovjedaka. No epitet
3
«naturalista» zaradio je uglavnom svojim člankom O romanu
u kojem iznosi neke misli koje pokazuju da je dobro poznavao
Zolin manifest Eksperimentalni roman pa se mogu primijeniti
gotovo cijele Zoline rečenice parafrazirane u Kumičićevom
naturalističkom manifestu.
2.2. Hrvatski kritičari naturalizma
Odmah po izlasku njegova romana, kao i u Zolinom
slučaju, reakcija hrvatske književne kritike bila je velika i
uglavnom negativna. Započela je borba u hrvatskoj
književnosti između naturalizma i njegovih protivnika a
trajala je punih desetak godina. Kritičar Janko Ibler bio je
pobornik naturalizma i držao ga je jednakim realizmu.
Kritičarski rad započinje neumjerenom pohvalom Kumičićeva
Jelkina bosiljka . Kao književni kritičar na početku 1880-ih bio
je radikalni zagovornik naturalizma, a u polemikama oko
realizma i naturalizma pristaša Emila Zole. U Literarnim
pismima (»Sloboda«, 1881) zacrtao je osnovne realističke
postulate oblikovavši ih u trima načelima presudnim za takav
pripovjedni koncept: uvjerljivost karaktera radi postizanja
obilježja tipičnosti junaka, tendencioznost (ostvarenje
društvene ideje) i realističnost. S tih je gledišta na poč. 1880-
ih kritizirao Šenou, premda su im polazišta o prosvjetiteljskoj
funkciji književnosti bila slična, a hvalio Eugena Kumičića. No,
osjetivši da Kumičić zapravo stoji pod Šenoinim utjecajem,
sve se više okreće prema Šenoi. Sa stajališta umjetničkog
realizma, dokazivao je kako najveći broj Kumičićeva djela
4
malo vrijedi te da u njegovim pripovjetkama nema ni traga
realizma, jer je u njima prikazano sve nevjerojatno.
Josip Pasarić je u to vrijeme bio veliki protivnik
naturalizma. U svom članku Hoćemo li naturalizmu? tvrdi da
su Zoline postavke – istina i narav – odnosno postavke
naturalizma, varave i lažne. "Naturalizam uvodi pod krinkom
istine samo rugobu i moralnu iskvarenost. "1 Pasarić u istom
članku postavlja i pitanje unosa stranih elemenata u hrvatsku
književnost: " da li će ova tuđa biljka, koju kane presaditi u
naš skromni hrvatski vrt, uroditi dobrim plodom, ili neće li
svojim velegradskim zagušljivim i nezdravim mirisom okužiti
svoju novu postojbinu." Pasarić naturalizam smatra
pogubnim na hrvatsku lijepu knjigu, a ta tvrdnja ostavila je
duboki utjecaj i na kasniji neposredni razvitak hrvatske
književnosti. Za ovakav novi stil i vrstu književnog
stvaralaštva zaključuje: " Proučavanje ćudi prostih zločinaca,
ubojica i moralnih propalica ostavimo sudačkim i liječničkim
vještacima; oni će im dosuditi lijek i popravak, a vila
umjetnica nije još postala milosrdnom sestrom. Estetiku
rugobe nagovješta naturalizam." Držao je da djela poput
Olge i Line mogu djelovati samo pogubno jer će svaka
djevojka pročitavši taj roman zaključiti da dobre i skromne
Olge stradaju a pokvarene Line u životu uspjevaju. Zato
hrvatski pisci ne trebaju tražiti uzore u piscima naturalističke
škole koji propagiraju estetiku rugobe već se trebaju držati
'zdravog realizma' i Šenoinih djela realističkih obilježja.
1 Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52, 1883. god., str. 846. – 847.
5
Pasarić stavlja akcent na etičku komponentu i traži, tragom
Šenoe, ‘pravi’ i ‘zdravi’ realizam. Pobornici ‘zdravog
realizma’ su nastavljači šenoinske literarne koncepcije koji
pridaju važnost prosvjetiteljskom i odgojnom elementu
funkcije književnosti.
U svom članku O modernom realizmu ponovio je svoje
poglede na naturalizam i Zolu a za uzor daje Ohneta u kojem
vidi pravu i čistu umjetnost.
Kao i Pasarić, i Milivoj Šrepel2 je kritizirao Kumičićevo
stajalište prema književnosti za koju su potrebne zdrave oči
već ističe potrebu ljudskog stvaralaštva. Za naturaliste tvrdi
da je žalosno što prikazuju samo najogavnije ljude i najružnije
strasti, kao da uz to u ljudskom društvu nema ni traga
dobrote. Kasnije potpuno mijenja svoj stav prema
naturalizmu i Zoli i naglašava da je istina princip moderne
beletristike.
Čedomil Jakša u svom članku O romanu traži kompromis
između krajnjeg naturalizma i umjerenog realizma. Zoline
naturalističke romane nazivao je pesimističnom epopejom
ljudskog živinstva. Smatra da je Zolin naturalizam u
francuskoj književnosti sasvim logična pojava ali u hrvatskoj
književnosti on nema smisla ni razloga za postojanje i razvoj.
Kumičić nije Zolin nasljednik jer u svojim djelima ne
promatra čovjeka u vezi s njegovim genetskim nasljedstvom i
miljeom, Kumičićevi likovi su odgovorni za svoja djela a
fabule su mu jednostavne i naivne, kao i Šenoine. Sve fabule
2 Usp. Šrepel, M., O impresionizmu , »Vijenac«, 1884.; Pasarić, J., Hoćemo li naturalizmu?, »Vijenac«, br.52, 1883.
6
su mu u biti jednake, istog početka i kraja: nastanak jedne
ljubavi i njezin završetak. Kumičič nije bio nostitelj velikih
umjetničkih Vrijednosti već samo Šenoin nastavljač. Prema
Jakšinom mišljenju, Kumičić nije ni naturalist ni realist, već
romantik.
2.3. Zolin utjecaj u Kumičićevim djelima
Kao i Zola, Kumičić je na napade svog romana Olga i Lina
odgovorio člankom koji je velikim djelom inspiriran Zolinim
člankom Eksperimentalni roman. Primjerice, Zola u svom
manifestu naturalizmu navodi: "Glavna osobina romanopisca
je smisao za stvarnost"3. Kumičić ga parafrazira ovako:
"Temelj romanu mora biti shvaćanje istine, poimanje
realnosti."4 Zola za velike uzore navodi Balzaca i Stendhala te
za njih tvrdi: "Oni su veliki jer su opisali svoje vrijeme , a ne
što su izmislili priče." a Kumičić ga parafrazira navodeći za
uzor samo Balzaca: "Kad se oglasio genijalni Balzac, silna
bijaše nastala graja...no on je danas silan i svijež, jer je
opisao svoje vrijeme naravno i istinito...velik je jer mu romani
nisu puke priče".
Kumičić je uzimao i razvijao pojedine Zoline misli, od jedne
Zoline rečenice, teze stvorio bi čitav dijalog u svom članku.
Tako kad Zola tvrdi da imaginacija više nije vrlina kod
spisatelja već zdrav vid, Kumičić stvara raspravu na temelju
3 Zola,E., Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker (ur.), Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1979.
4 Kumičić, Eugen, O romanu, PSHK, knj. 62, Zora, Zagreb, 1976.
7
te teze i postavlja pitanje romana te uspostvavlja istu tvrdnju
da za pravi kvalitetan roman nije bitna imaginacija već "zdrav
naravni razum i posve zdrave oči"5. Kumičić kao i Zola
uspoređuje pisce sa slikarima a boje kojima slikari iskazuju
svoj doživljaj viđenog sa spisateljskim individualnim stilom
zapisivanja viđenog.
U želji da se dokaže zavisnost Kumičićeva od Zole, mnogi
su hrvatski književni kritičari uspoređivali Olgu i Linu sa
Zolinom Nanom, ali baš taj primjer dokazuje velike razlike
između njih: Nana je lijepa, ali glupa, a u duši dobra; ona je
organski izdatak pariškog društvenog života, svojom ljepotom
osvećuje se eksploatatorima šireći među njima veneričku
zarazu. Lina je, naprotiv, inteligentna i pokvarena žena koja
iz tuđine dolazi u Hrvatsku te svjesno uništava naivnog i
glupog hrvatskog aristokrata. Nana umire mlada, u
devetnaestoj godini, zaražena kozicama svog vanbračnog
djeteta Louiset dok Lina doživi duboku starost kao vlasnica
javne kuće u kojoj radi i njena kćerka Ida koju ubije njen
polubrat Milan jer je tek nakon provedene noći s njom saznao
da imaju istog oca, Alfreda.
Po mom mišljenju, velika sličnost između ova dva djela
se nalazi u opisima raspadnutih tijela Olge i Nane što ustvari
prikazuje i truljenje njihovih pokvarenih duša pa tako i cijele
njihove društvene sredine i vremena. Zola opisuje Nanino
gnojno i raspadnuto tijelu kad je već pronađu mrtvu :
5 Ibid.
8
“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe
smrdljivog mesa, bačena tu na jastuke. Gnojane bubuljice
raširile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa
sivim izgledom blata, one su već ličile na neku plijesan
zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale.
Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo
udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj.
Velika crvenkasta krasta pružala se od jednog obraza i
prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan smijeh. I na ovu
užas i grotesnu masku ništavila, kosa, lijepa kosa, sadržavši
svoj plemeni sjaj sunca, klizala je, prelijevajući se kao zlato.
Venera se raspadala.”6
a Kumičić opis crvljivog tijela svoje Line smiješta u san
njenog ljubavnika Artura:
" Lina bi mu se prikazala, on je zapanjeno gleda, dršće i
boji se njezinih velikih i modrih grudi, njezinih bokova,
njezina stegna, cijeloga njezina tijela koje kao da gnjije, koje
se širi i raste, sve više i više, a po njemu plaze otrovne zmije i
prskaju ga crnim i krvavim otrovom. Lina ga hvata za grlo,
grčevito ga guši, a on se brani objeručke. Njeno se tijelo
trese, rastavi, raspe. Komadi toga tijela, pomiješani s krvlju,
padaju na njega, pokrivaju mu već i cijelu postelju, a veliki,
nabreknuti crvi plaze i gmižu po njemu, on ih davi i gnječi, no
oni se uvijek množe i množe, ruke su mu već okrvavljene,
6 Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965
9
otresa sa sebe taj smrad, ali se ne može ni maknuti, svuda
krv, svuda crvi."7
Ujedno su ti odlomci i pravi reprezentativni primjeri
naturalističkih opisa, vjerodostojni i detaljistički, kao
fotografije.
Kumičić je nastojao slijediti Zoline koncepcije o romanu i
njegov način opisivanja društvene stvarnosti a ujedno je na
taj način hrvatsku književnost približio suvremenim
strujanjima europske, odnosno, francuske književnosti.
7 Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb, 1965
10
3. Zaključak
Iako je Kumičić do najsitnijih detalja poznavao Zolin
manifest naturalizmu, to nije bilo dovoljno da i shvati samu
srž i smisao Zoline poetike naturalizma. On je od Zole samo
teorijski prihvatio naprimjer tezu o intelektualnom
(racionalnom) pristupu fenomenu ljudskog života; o ovisnosti
čovjekove sudbine o sredini (miljeu) te o povijesnoj,
društvenoj socijalnoj njegovoj odrednici; o spajanju tzv.
spoznajne funkcije s određenom društvenom porukom, o
tome da književno djelo ne smije nastati iz mašte nego iz
autentičnog, istinitog bilježenja stvarnosti kojom je pisac
okružen. Kumičić teorijski prihvaća Zolin glavni i temeljni
postulat : » Realne ličnosti i njihova povijest, i relativnost
svakidašnjeg života, dokumenti o ljudima u njihovom
logičkom redu postaju tema naturalističke književnosti. « No
i sam Zola je paradoksalan u svojim pogledima: s jedne
strane inzistira na tome da pisac ne smije biti moralist već
anatom, a s druge strane smatra da je njegova dužnost raditi
na poboljšanju i ozdravljenju građanskog društva što je
očigledno moralna kategorija. No Zola svojim djelom
prevladava vlastite teorijske paradokse zato što je izniman
11
talent i zahvaljujući tradiciji Balzaca i Flauberta gdje
praktički gledano, između Balzacova realizma i Zolina
naturalizma teško možemo postaviti granicu.
Eugen Kumičić u tradiciji vlastite nacionalne književnosti
ima jedino Augusta Šenou. Umjesto odupiranja,
suprotstavljanju Šenoinoj romantičarskoj koncepciji
književnosti, Kumičić polazi upravo od nje pa će tako sam
sebe dovesti do raskoraka između vlastite teorije i prakse.
Upravo to što Kumičić nema izbora i mora krenuti od Šenoe
dovodi ga u sukob s naturalističkom metodom pisanja.
Umjesto da je promatrač i zapisničar života prema
naturalističkom pravilu, vezan uz činjenice, Kumičić se
upušta u deskripciju , epsko pričanje , u gomilanje događanja
ispunjenih svladavanjem prepreka te u opise junaka koji su
zapravo tipovi a ne prosječni individualni likovi kako to
nalaže Zola.
Kumičićeva odluka za naturalizam, koji je upoznao na
samome izvoru, u Parizu, a potom ga predočio u traktatu O
romanu (1883), nije otišla dalje od puke deklaracije, budući
da njegovi romani nastaju u prvome redu ugledanjem na
trivijalnu, tzv. niskoromantičku literaturu. Kumičić je samo u
teoriji tražio od pisaca sa proučavaju životne pojedinosti i da
na osnovu njih izgrađuju djelo jer u svojoj praksi nije u
potpunosti slijedio to načelo. Glavna pažnja mu se kreće oko
pripovijedanja. Nastojao je čitaoce iznenaditi neobičnim
događajima, velikim kontrastima. Kao i Dumas, Sue,
12
Montepin, Ohnet, i Kumičić je nestojao čitaoce zabaviti
intrigama i spletkama, neočekivanim obratima te je tako
pustio iz vida objektivnost koja je jezgra naturalizma.
4. Literatura
Barac, Antun; Hrvatska književna kritika, Zagreb 1938.,
Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti =
Opera Academiae scientiarum et artium Slavorum
meridionalium ; knj. 34
Kumičić, Eugen; Olga i Lina,, Matica hrvatska, Zagreb,
1965
Kumičić, Eugen; O romanu, PSHK, knj. 62, Zora,
Zagreb, 1976, str. 355-365.
Nemec, Krešimir; Povijest hrvatskog romana od
početaka do kraja 19. stoljeća. Zagreb 1994
13
Šicel, Miroslav; Eugen Kumičić , u knjizi: Povijest
Hrvatske književnosti 19. stoljeća; Knjiga II.; Realizam,
Zagreb 2005., str 131.-148.
Tomić, Josip; Kumičić i Zola, u Hrvatska književnost
prema europskim književnostima - od narodnog
preporoda k našim danima, ur. A. Flaker i K. Pranjić,
Liber, Zagreb, 1970, str. 281-291.
Ujević, Tin; Emile Zola i naturalizam, pogovor romanu
Germinal, Emila Zole; » Prosvjeta «, Bjelovar 1989.,str
425.- 433.
Zola, Emile; Nana, Naprijed, Zagreb, 1965
Zola, Emile; Eksperimentalni roman, u: Miroslav Beker
(ur.), Povijest književnih teorija, Sveučilišna naklada
Liber, Zagreb, 1979.
5. Prilozi
5.1. Naturalizam
Naturalizam se javlja sedamdesetih godina XIX stoljeća i traje
do 1890. g. Pojavljuje se u Francuskoj, odakle se širi u druge
europske zemlje (Švedsku, Norvešku, Njemačku). Početak
naturalizma u Francuskoj povezuje se uz imena braće
Goncourt (Julesa i Edmonda) i njihov roman Germinie
Lacerteux (1864.). Teoriju naturalizma oblikovao je Emile
Zola u raspravama Romanopisci naturalisti, Eksperimentalni
roman i predgovoru romana Therese Raguin. Svoju teoriju
14
Zola utemeljuje na učenju prirodoslovca (fiziologa) Claudea
Bernarda i Hippolytea Tainea. Prema njemu, tri temeljne
značajke određuju lik u književnom djelu: sredina, naslijeđe i
trenutak. Književnost se približava znanosti, a romanopisac je
eksperimentator.
Naturalizam je nastao iz realizma, nastavlja se na
realizam, potvrđuje ga ali se od njega i razlikuje sklonošću da
neobičnom žestinom prikazuje prirodu i čovjeka u njihovim
najvulgarnijem i najsramnijem očitovanju. Naturalisti
prikazuju ljude iz svih društvenih slojeva, otkrivaju tamne i
ružne životne pojave. To je »estetika ružnoće«. U djelima
naturalističkih pisaca razotkriva se socijalna i moralna
izopačenost, zločin, duševna bolest, gruba seksualnost,
nastranost i društvena degeneriranost. Naturalizam razvija
detaljne opise sredine. U opise unosi autentične pojedinosti.
Likove oblikuje u njihovoj životnoj pojavnosti, socijalnoj i
biološkoj određenosti. Oni se sami predstavljaju, pisac je
»skriveni režiser drame«, tj. nije »sveznajući pripovjedač«. Za
razliku od realista, naturalisti uvode mnoštvo (masu) kao
književni lik, tj. masa postaje književnim junakom (Germinal).
Kronologija naturalizma
Godina Pisac Naslov djela
1864 Jules ( 1830-1870 ) i Edmond
(1822-1896) Goncourt
Germinie Lacerteux
1867 Emile Zola, ( 1840-1902 ) Therese Raguin
15
1871 Emile Zola Rougon - Macguart
(ciklus romana)
1877 Emile Zola
Henrik Ibsen (1828-1906)
Jazbina
Stupovi društva
1879 Emile Zola
Henrik Ibsen
Nana
Nora
1880 Guy de Maupassant (1850-
1893) Emile
Zola
Naša Dunda
Eksperimentalni
roman
1881 Henrik Ibsen Sablasti
1884 Henrik Ibsen Divlja patka
1885 Emile Zola Germinal (Žerminal)
1887 August Strindberg (1849-
1912)
Otac
1888 August Strindberg Gospođica Julija
1889 Gerhart Hauptmann(1862-
1946 )
Pred zoru
1892 Gerhart Hauptmann Tkalci
5.2. Emile Zola
Emil Zola rodio se 2. travnja 1840 u Parizu, u obitelji koja
potječe iz Zadra. Zauzima istaknuto mjesto među velikim
16
romanopiscima 19. stoljeća ne samo po svojim mnogobrojnim
djelima nego i po tome što se smatra osnivačem naturalizma,
njegovim teoretičarem i najplodnijim stvaraocem. Iako je u
književnost ušao kao romantičar, u svojim djelima se ne
zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod
utjecajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava i u
literaturu uvesti znanstvene metode. To je došlo do izražaja
već i u prvom njegovom romanu Therese Raquin (1867.) i što
će se poslije razviti u teoriju tzv. eksperimentalnog romana.
Kritizira Balzacovo i Stendhalovo stvaralaštvo jer oni u svojim
djelima prikazuju uzvišene, titanske likove. Zola je sa
naturalizmom htio književni rad postaviti na tzv. znanstvene
temelje.
1897. hrabro je izašao na političku scenu kako bi obranio
istinu povodom afere Dreyfus koja je tada uznemirila cijelu
Francusku. Alfred Dreyfus, Židov i kapetan franc.
Generalštaba bio je bez ikakvih dokaza optužen za špijunažu.
Zola je čuvenim člankom Optužujem (J'accuse) stao u obranu
Dreyfusa te je smiono i neustrašivo istupio protiv režima i
reakcije u zemlji. Prema njegovom članku ustanovljena je
Dreyfusova nevinost te da su generalštab, ministar vojske i
sud krivi za svijesnu laž i klevetu.
Umro je u toku rada i stvaralačkih priprema od
nehotičnog otrovanja ugljikom u Parizu zajedno sa svojom
ženom 28.09.1902.
17
5.3. Eugen Kumičić
Rodio se 11.1.1850. godine u Brseču, u Istri. Bio je
najmlađi od desetero djece. Pučku školu završio je u Kastvu, a
od 1861. pohađao hrvatsku i talijansku gimnaziju u Rijeci,
Kopru i Zadru. Studij medicine upisao 1870. u Pragu, ali se
već iduće godine prebacio na bečki filozofski fakultet, gdje
upisuje zemljopis, povijest i filozofiju. Nakon diplomiranja
1873. postaje gimnazijskim suplentom u Splitu, a 1875. odlazi
na dvogodišnji boravak u Pariz. U Beču 1877. uči francuski i
talijanski jezik i romansku književnost. Iduće je godine
boravio u Bosni u službi austrijske vojske. Profesorom na
zagrebačkoj realnoj gimnaziji postaje 1879, a 1883. napušta
državnu nastavničku službu te se bavi samo političkim radom
i književnošću. Kao zastupnik biran je u Hrvatski sabor 1884.
i 1885. u Varaždinu, 1893. u Brodu na Savi, bio je urednikom
Hrvatske vile (1883) i Hrvatske (1866-89), zagrebačkim
gradskim zastupnikom 1892. i jednim od najbližih suradnika
A. Starčevića, prvo u Stranci prava, zatim nakon pravaškog
raskola 1896. u Čistoj stranci prava. Objavljivao je pod
pseudonimom Jenio Sisolski.
Kumičićeva se pripovjedna proza, s obzirom na iskazana
tematska obilježja i s obzirom na sredinu u kojoj djeluju
protagonisti, redovito dijeli na istarski [Jelkin bosiljak (1881),
Primorci (1882), Začuđeni svatovi (1883), Sirota (1885),
Teodora (1889) i Preko mora (1889) te novela Ubilo ga vino
18
(1884)] i zagrebački krug [Olga i Lina (1881) Gospođa Sabina
(1884), Otrovana srca (1890) i Pobijeljeni grobovi (1896), te
novela Saveznice (1889) i Mladost-ludost (1891). ], kojima se
kao treća, ali i žanrovski određenija pripovjedna skupina,
pridružuju povijesni romani [Urota zrinsko-frankopanska
(1893) i Kraljica Lepa (1902)], te reportažni zapisi o
ratovanju u Bosni Pod puškom (1886), zanimljivim i spretnim
spojem dnevničkoga diskursa, putopisa, pripovjedne proze i
lirskoga nadahnuća.
Kumičić je napisao i nekoliko drama (Sestre, 1890;
Obiteljska tajna, 1890; Petar Zrinski, 1900).
Kao prvi pravi pokušaj takozvane brutalne literature u
nas (M. Kombol), Kumičić je svojim romanima iz
zagrebačkoga života prvi među hrvatskim realistima usmjerio
stvaranje romana prema realističkome i naturalističkome
prikazu zbilje, tj. među prvima je pripovjedno fiksirao
aktualne društvene događaje, što je otvorilo put kasnijim
sustavnijim društvenim analizama i zrelijemu kritičkomu
realizmu u djelima Josipa Kozarca, Ksavera Šandora Gjalskog
i Vjenceslava Novaka.
19