kreditni rizik

UNIVERZITET « MEDITERAN » PODGORICA

MONTENEGRO BUSINESS SCHOOL

Podgorica

PRISTUPNI RAD

KREDITNI RIZIK

Predmet: Upravljanje rizicima u bankama Ime i prezime studenata:

Ime i prezime mentora: Šahmanović Elma

Prof. dr. Milenko Popović Radončić Dzemal

Podgorica, januar 2011.

SADRŽAJ:

Uvod................................................................................................................................................3

Kreditni rizik

I Krediti i definisanje finansijskog rizika....................................................................................4 1. Definisanje finansijskog rizika.................................................................................................4 2. Ekonomsko značenje kredita....................................................................................................5

II Pojam i pojavni oblici kreditnog rizika...................................................................................7 1. Portfolio rizik...........................................................................................................................7 2. Trgovinski-transakcioni rizik...................................................................................................7 3. Parametri kreditnog rizika........................................................................................................8 4. Kreditna analiza.......................................................................................................................9 5. Proces upravljanja kreditnim rizikom......................................................................................9 III Stubovi kreditnog rizika i rizik pojedinačne transakcije...................................................10 1. Stub I: Rizik pojedinačne transakcije..................................................................................11 2. Stub II: Portfolio rizik..........................................................................................................13 3. Rizik individualne linije.......................................................................................................15

IV Bazelski standardi..................................................................................................................17 1. Preporuke Bazela I...............................................................................................................18 2. Bazelski standard II..............................................................................................................19 3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II................................................................20 4. Primjena Bazela II u zemljama u razvoju.............................................................................21

V Kontrola rizika i implementacija Bazelskih sporazuma u Crnoj Gori...............................22 1. Organi ovlasceni za vrsenje prudencijalnih nadzora.............................................................22 2. Odluka CBCG o klasifikaciji active i formiranju rezervi za potencijalne gubitke................24 3. Ogranicenje visine izlozenosti...............................................................................................26 4. Kreditni rizik i procjena solvenstnosti bankarskog sistema u CG.........................................28

Zaključak......................................................................................................................................29

Literatura......................................................................................................................................30

2

Kreditni rizik

Uvod

Kontrola rizika banaka ima socijalni značaj. Poremećaji u sektoru bankarstva imaju loš uticaj na cijelu ekonomiju. Šta više, izazivaju značajne socijalne procese. Pitanje je i sa stanovišta ekonomskog razvoja i sa aspekta profitabilnosti banake, koliko mogu biti visoki bankarski plasmani i koliko se rizik smije preduzeti, a da se ne ugrozi sigurnost izvršenja obaveza banaka. Bankarski rizici su kreditni, tržišni, valutni, rizik solventnosti i operativni rizik.Rad obrađuje najstariji od finansijskih rizika- kreditni rizik. Ako postoji nešto što spaja renesansnog bankara koji sjedi za klupom sa novcem- „banco“ i analitičara rizika u višespratnici Wall streeta, onda je to kreditni rizik. Najstariji, ali i najbitniji. Danas zahvaljujući savremenoj računarskoj tehnologiji, arhiviranju baze podataka o kretanju vrijednosti parametara u prošlosti, moguće je predvidjeti preuzete rizike. Kreditni rizik se posmatra na nivou individualne kreditne linije - rizik pojedinačne transakcije ili u koncentraciji - portfolio kreditni rizik. U cilju uspostavljanja odnosa između rizika ukupne izloženosti i kapitala banke, koji je posljednja linija odbrane solventnosti, od strane G7 zemalja, promovisani su Bazelski standardi. Dvostruka je aktuelnost ovih istraživanja. S jedne strane, tradicionalni problem domaćih banaka je vezan za gubitke usled kreditne delikvencije, što dovodi do problema održavanja solventnosti banaka ili do povećanja nivoa aktivnih kamatnih stopa. S druge strane, nova pravila bazelskog komiteta svakako će biti primjenjivana u našem sistemu. U Crnoj Gori Zakonom o bankama je predviđena obaveza banaka da primjenjuju Bazel II. Primjena Bazela II u Crnoj Gori vrši se kroz formu Standardnog pristupa, koji senzitivnije mjeri rizike, u odnosu na prijašnji pristup.

I DEFINISANJE FINANSIJSKIH RIZIKA I KREDITI

1. Definisanje finansijskih rizika

3

Kreditni rizik

Na savremenim finansijskim tržištima finansijske organizacije izložene su brojnim rizicima. Razlozi su brojni: od nedovoljne diversifikacije poslovanja i sklonosti ka ulaženju u rizične, a profitabilne aranžmane, do potresa na berzama i globalnih finansijskih kriza. Međutim, sve veća izloženost dejstvu brojnih rizika, zahtjeva njihovo upravljanje i kontrolu. Savremena poslovna strategija počiva na tri važna činioca: novac, vrijeme i rizik. Izvještaji finansijskih institucija predstavljaju najvrijedniji izvor saznanja o tome što finansijske institucije, odnosno preduzeća i banke rade u odnosu na identifikovanje rizika i šta sve preduzimaju da bi njime, što efikasnije upravljali. Finansijski rizik se ispoljava dvostruko, u materijalnom i nematerijalnom vidu. Materijalna komponenta predstavlja gubitak dijela ili cjeline iznosa ulaganja, a nematerijalna komponenta predstavlja gubitak poslovnog ugleda (reference i imidz). Dakle, u finansijskom poslovanju, rizik bi se mogao precizno definisati kao mogućnost da plasirana sredstva neće zaraditi očekivanu stopu prinosa , odnosno da će nastati gubitak u konkretnom poslu.

Evo nekoliko kratkih definicija rizika:- vjerovatnoća gubitka ili izloženosti riziku,- opasnost koja može prouzrokovati gubitak,- imovina ili pojedinac izložen gubitku,- odstupanje od stvarnih gubitaka,- psihološka neizvjesnost u odnosu na gubitak,- gubitak potencijalnog iznosa novčane mase,- odstupanje od realnih gubitaka i slično.

Uglavnom, povećana izloženost jednom od finansijskih rizika, može značajno da povećava uticaj i drugih rizika zbog njegove međuzavisnosti, odnosno efekta sinergije. Jedan od najznačajnijih i najčešće pominjanih finansijskih rizika u teoriji i praksi jeste rizik u bankarstvu. Naravno, postoji više različitih vrsta istog i to sljedeće:

Kreditni rizik. Banke daju kredite i preuzimaju vrijednosnice, koje nisu ništa više od obećanja plaćanja. Kada komitent koji je posudio sredstva od banke ne isplati dio ili cjelokupni iznos obećane glavnice i kamata, ovi loši krediti i vrijednosnice rezultiraju gubicima koji naposlijetku oslabljuju kapital banke. Budući da vlasnički kapital obično nije više od 10% od iznosa bankovnih kredita i rizičnih vrijednosnica ne treba previše neispunjenih obaveza kredita i vrijednosnica prije no što kapital banke jednostavno postane neadekvatan za apsorbiranje daljnih gubitaka. U ovom trenutku, banka propada i zatvorit će se, osim ako je regulatorna tijela ne odluče održati na životu dok se ne pronađe kupac za nju.

Rizik likvidnosti. Taj rizik predstavlja opasnost od neposjedovanja gotovine onda kada je ta gotovina potrebna za pokrivanje podizanja depozita i za ispunjavanje kreditnih zahtjeva pouzdanih komitenata. Ako banka ne može na vrijeme prikupiti gotovinu,

4

Kreditni rizik

vjerovatno će izgubiti velik broj svojih komitenata i podnijeti gubitke u zaradi za svoje vlasnike. U slučaju da potraje nedostatak gotovine, to može dovesti do nenadane navale ulagača za isplatom uloga, pa čak i do krajnje propasti banke. Nemogućnost banke za ispunjavanje svojih likvidnijih potreba uz razumne troškove često je glavni signal da je ta banka u ozbiljnim problemima.

Rizik kamatne stope. Banke se takođe suočavaju sa rizikom koji utiče na njihov raspon tj. opasnost da će se zarada od prihodonosne aktive smanjiti ili da će se kamatni troškovi značajnije povećati, smanjujući raspon između prihoda i rashoda, a time i neto prihod. Promjene u rasponu između prihoda i rashoda banke obično se odnose bilo na odlike menadžmenta o portfelju, bilo na rizik kamatne stope - vjerovatnost da će promjenljive kamatne stope rezultirati značajnim povećanjem ili smanjenjem vrijednosti i povrata od aktive banke.

Operativni rizik. Banke se suočavaju sa operativnim rizikom zbog mogućih nedostataka u kontroli kvaliteta, neučinkovitosti u proizvodnji i davanju usluga ili zbog običnih grešaka u procjeni menadžmenta, te promjene u konkurenciji kako novi dobavljači finansijskih usluga ili napuštaju tržišno područje određene banke.

Valutni rizik. Veće se banke suočavaju sa valutnim rizikom koji proizilazi iz poslova sa stranom valutom. Najutrživije svjetske valute se kreću uporedo s promjenjivim uslovima na tržištu. Banke koje trguju ovim valutama za sebe i za svoje komitente stalno se izlažu riziku nepovoljnih kretanja cijena i na kupovnoj i na prodajnoj strani ovog tržišta.

Rizik od kriminalnih radnji. Prevare ili krađe službenika ili direktora banaka mogu jako oslabiti banku i, u nekim slučajevima, dovesti do njezine propasti.

.2. Ekonomsko značenje kredita

U ekonomskoj i finansijskoj nauci pojam kredita predstavlja privredno-pravni pojam pod kojim se podrazumijeva dužničko-povjerilački odnos u kome povjerilac ustupa pravo raspolaganja novcem dužniku na izvjesno vrijeme i pod izvjesnim uslovima (pokriće, kamata, rok, način otplate itd.) Kredit je, u stvari, privremena usluga koju čini povjerilac dužniku tako što mu ustupa na raspolaganje određenu sumu novca ili neki predmet, što ukazuje da kredit odvaja na neki način pravo raspolaganja od sopstvenosti. Bitno je da kod kredita postoji načelo povratnosti. Kredit se po pravilu daje uz određenu kamatu koja je dužniku ustupljena na privremenu upotrebu i raspolaganje. Sam izraz kredit potiče od latinske rijeci credo, što znači vjerovati. Prvobitni pojam povjerenja još je bitan kod ličnog kredita, gdje se zadužuje pojedinac, dok se u masovnoj upotrebi kredita, kreditni odnos manje zasniva na ličnom povjerenju, a više

5

Kreditni rizik

na sistemu raznih obezbjeđenja i garancija koju je korisnik kredita dužan da obezbijedi davaocu kredita. Novčani kredit u zemljama tržišne ekonomije izjednačava se sa svim ostalim vrstama robe, iako on ima posebno tržište i posebnu cijenu, koja se izražava u visini kamatne stope. Veliki značaj kredita i njegovog uticaja izražava se u njegovoj mobilizatorskoj ulozi. Bez organizovanog kreditnog angažovanja velike sume novca koje se nalaze u privredi i kod stanovništva bile bi neiskorišćene. Pošto se mobilišu i koncentrišu, ta sredstva se bankarskim kreditima usmjeravaju tamo gdje su najpotrebnija i najkorisnija, čime se ubrzava reprodukcija i doprinosi jačanju proizvodnih snaga. Finansijski i ekonomski gledano i u zemljama tranzicije kredit ima isti značaj. Kredit se u privrednom životu zemlje može razvrstati prema nizu kriterijuma:

Prema obliku u kojem se daje može se podijeliti na naturalni, robnonovčani i novčani. Prema upotrebi tj. namjeni za šta se koriste sredstva mogu biti potrošački i proizvođački,

koji se dalje mogu podijeliti na obrtne i investicione kredite. S obzirom na rok odobravanja i naplate krediti mogu biti kratkoročni,srednjoročni i

dugoročni. Prema obezbjeđenju kredita postoje lični (personalni) i pokriveni (realni) krediti. Prema uslovima otplate: cijele, obročne i amortizacione kredite. U odnosu na plaćanje kamate mogu se razvrstati na kamatne i beskamatne. S obzirom na oblik u kome su dati imamo eskontne (mjenične), lombardne(založne),

kredite po tekućem računu. Za statističke svrhe je važna podjela na odobrene i iskorišćene kredite, planirane i ne

planirane kredite.

Takođe, u privrednom životu i finansijskoj praksi mogu se nabrojati sljedeće najznačajnije funkcije kredita:

1) Mobilizatorska funkcija koja se sastoji u prikupljanju odnosno mobilizaciji svih novčanih sredstava koja su u društvu i privredi rascjepkana na brojnim mjestima i usitnjena u rukama mnogih vlasnika, a koja se nalaze privremeno van proizvodne i prometne funkcije.

2) Kredit za reprodukciju omogućuje likvidnost i kontinuitet proizvodnje (prosta reprodukcija), doprinosi ubrzanju i povećanju reprodukcije (proširena reprodukcija) i regulisanju ponude i tražnje na tržistu, što je ujedno i jedna od najvažnijih funkcija kredita..

3) Kredit obezbjeđuje likvidnost, kontinuitet i stabilnost privređivanja. Ova funkcija dolazi do izražaja u obezbjeđivanju sredstava u periodu dok se proizvodnja ne realizuje, posebno u organizacijama sa sezonskim karakterom proizvodnje i prodaje.

4) Kredit kao regulator ponude i tražnje na tržištu. On omogućava da se kupci na tržištu pojavljuju kao potrošači i onda kada nemaju dovoljno sopstvenih sredstava.

6

Kreditni rizik

5) Uticaj kredita na medjunarodnu ekonomsku razmjenu je takođe evidentan jer je izvozni kredit postao sredstvo konkurentske borbe, jer se nova tržišta ne mogu osvojiti bez kreditne podrške plasmanu robe.

6) Kredit kao mobilizator razvoja privredno nedovoljno razvijenih područja- ima poseban značaj u međunarodnim privrednim odnosima za razvoj privredno nedovoljno razvijenih zemalja, jer se pomoću njega lakše može prebroditi sopstvena akumulacija i ubrzati razvoj.

7) Kontrolna funkcija kredita u privredi predstavlja važan oblik ukupne finansijske kontrole. Pomoću kredita se ostvaruje permanentna kontrola poslovanja preduzeća koja se kreditiraju.

II POJAM I POJAVNI OBLICI KREDITNOG RIZIKA

U svom poslovanju menadzment u bankama svakodnevno pravi kompromise, između veličine rizika i veličine prihodnih stopa. Kreditni rizik je najbitniji u bankarstvu. Rizik gubitka nastaje uslijed mogućnosti da plasirana sredstva ne budu vraćena kroz amortizaciju kredita. Gubitak može biti kompletan, a može biti i djelimičan ukoliko se dio sredstava ipak amortizuje. Kreditni rizik takođe uključuje detoraciju kreditnog rejtinga preduzeća, što podrazumijeva pad pozicije preduzeća na rejting listi. Međutim, pad rejtinga ne podrazumijeva i gubitak sredstava, mada implicira povećanje mogućnosti gubitka. Takođe pomjeranje faktora rizika u pravcu njegovog rasta, povećava i očekivani tržišni prihod, što je bitan parametar kod sekjuritizacije kredita i kreditnih derivata.

1. Bankarski portfolio

Kreditni rizik je posebno kritičan kada dođe do gubitaka sredstava u kreditnim plasmanima ka bitnim klijentima. Postoje različiti oblici gubitaka: kašnjenje u amortizaciji sredstava, restruktuiranje uslova zaduženja, bankrot. Jednostavni incidenti u amortizaciji kredita kao što su manja kašnjenja, sama po sebi ne predstavljaju gubitak. U praksi period tolerancije po pitanju kašnjenja u realizaciji anuiteta iznosi 3 mjeseca. Ukoliko ipak, klijent nije spreman na duži rok da realizuje svoje obaveze banka ima alternative, ili da ide u pravcu konsolidacije klijenta i reprogramiranja kreditnih obaveza, ili da učestvuje u procesu likvidacije subjekata, odnosno njegove akvizicije ili pripajanja drugom nekom subjektu. U ovim procesima gubitak banke je izvjestan. Prema tome, može se zaključiti da gubitak nastaje u situacijama ozbiljnijim od običnog incidenta u plaćanju. Nije lako kvantifikovati kreditni rizik, i pored činjenice da je iz vremenskih serija moguće derivirati mogućnost neizvršenja obaveza i stopu pokrića uslijed gubitka, koja zavisi od situacije samog subjekta. Takođe je teško utvrditi korelaciju, međuzavisnost gubitaka ostvarenih u diversifikovanom portfoliu banke, odnosno utvrditi faktore kojim utiču na detoraciju ukupnog portfolia.

2. Transakcioni –trgovinski portfolio

7

Kreditni rizik

Tržište kapitala vrijednuje kreditni rizik emitenata u zajmotražioca. Kreditni rizik utrživih zajmova je takođe predmet posmatranja rejting agencije. Kreditni rizik je ovdje vidljiv kroz „credit spread“, razliku očekivanog prihoda od „sigurnog“ plasmana, odnosno od prihoda plasmana u obveznice preduzeća. Mogućnost transakcionog portfolia, jeste njegova prodaja prije nego hartije od vrijednosti dospiju u gubitak. Ukoliko se kreditni rejting dužnika pogorša, hartije od vrijednosti se mogu prodati po nižoj cijeni. U slučaju neočekivanog gubitka pojavljuje se razlika izmedju cijene hartija od vrijednosti prije i poslije objavljivanja gubitka dužnika po datoj hartiji, budući da je cijena prije gubitka znatno veća. Prodana cijena svakako zavisi od likvidnosti tržišta, ali svakako jedan od faktora koji utiče na cijenu je i kreditni rizik. Kreditni rizik kod transakcionih instrumenata otvara mnogobrojna pitanja. Koja je veličina potencijalnog gubitka pojedinačnog instrumenta i cjelokupnog portfolia u budućnosti? Da li je tržišna cijena instrumenta adekvatna tržišnom riziku? Koja će biti cijena instrumenta ako se rizik realno ostvari?

3. Parametri kreditnog rizika

Glavne komponente kreditnog rizika su izloženost kreditnom riziku, vjerovatnoća gubitka, detoracija kreditnog rejtinga i procenat pokrića gubitka. Rangiranje je tradicionalno utvrđivanje kreditnog rejtinga zajmotražioca. Najpoznatije rejting agencije su Standard and Poor i Fitch. Rejting agencije radije ocjenjuju konkretan dužnički odnos, nego zajmotražioca, budući da se rizičnost svakog kreditnog plasmana mijenja zavisno od stepena zaduženosti zajmotražioca, kolaterala, kao i od nivoa prioritetnosti konkretnog duga. Banke koriste proceduru internog rangiranja preduzeća, pošto većina preduzeća nema javni kreditni rejting publikovan od strane agencija. Interno rangiranje vrši se shodno zahtjevima i standardima banke. U obzir se uzima kako rizik samog zajmotražioca tako i rizik garancije odnosno stope pokrića. Rangiranje takođe obuhvata i tzv. Country risk koji podrazumijeva politički rizik poslovanja u jednoj zemlji. Zatim, lokalne monete se uzimaju u obzir tokom rangiranja. Rangiranje se fokusira na rizik individualne kreditne linije odnosno zajmotražioca dužnika. Bankama je jako bitan ukupni rizik portfolia kreditnih plasmana. Od broja dužnika, njihovih djelatnosti, obima plasiranih sredstava u pojedine djelatnosti, grupe dužnika, odnosno različite zemlje, direktno zavisi rizičnost portfolia. Portfolio kreditni rizik je kritičan parametar sa stanovišta mogućeg rizika, pa je bitno utvrditi veličinu kapitala za pokrivanje ovog rizika. Prema tome, sljedeći izazov utvrđivanja kreditnog rizika jeste iznalaženje portfolio efekta. Ovo predstavlja kompleksan zadatak, što zbog nedostataka podataka koji se odnose na kreditni rizik, što zbog metodološke problematike utvrđivanja koleracija između stupnja rizičnosti dužnika koji se nalaze u bankinom portfoliu.

4. Kreditna analiza

8

Kreditni rizik

Za banku je bitno da razvije unutrasnji sistem prikupljanja, procesuiranja i evidentiranja informacija o preduzecima koja traze zajam. Ovi podaci moraju biti dostupni unutar banke putem informacionog sistema poznatog kao kreditni informacioni sistem. Ovaj sistem je modeliran na dvije bazicne komponente i to:

Baza podataka, sadrzi podatke prikupljene tokom evaluacije preduzeca i privrednih djelatnosti kojima pripada aktivnost preduzeca.

Proceduralna baza podataka, predstavlja miks metodologija koje banka koristi u evaluaciji rejtinga.

Na pocetku procesa evaluacije banka diferencira zajmotrazioce prema dotadasnjem iskustvu u poslovanju sa njima. Prema tome kriterijumu razlikujemo:

Relationship oriented firms- radi se o vecim preduzecima koja su najcesce u formi kompanija, sa kojima banka ima dugogodisnje iskustvo. Finansijska struktura ovih subjekata je kompleksna. Menadzeri kompanija izlazu banki potrebe za finansijskomk podrskom, dok na drugoj strain banka u svojstvu partnera ima savjetodavnu ulogu. Komunikaciju sa ovim klijentima u banci preuzimaju menadzeri zaduzeni za datog klijenta, koji razumiju potrebe klijenta i sposobni su da uspjesno upravljaju njegovim zahtjevima.

Transakciono usmjerene kompanije, su obicno preduzeca srednje velicine sa kojima banke uspostavljaju kratkorocne odnose. Odnos izmedju banke i klijenta ne traje duze od realizacije pojedinacne transakcije. Najveci broj klijenata banke pripada ovoj kategoriji.

Sektor malog biznisa – ovdje se radi o malim preduzecima koja se zaduzuju kod banke kreditima u malim iznosima, s obzirom da imaju jednostavne finansijske potrebe i nisu sposobni ponuditi banci vece obezbjedjenje zajma.

5. Proces upravljanja kreditnim rizikom

Process upravljanja kreditnim rizikom ukljucuje brojne teme koje banke moraju da prepoznaju ako zele efektivno da upravljaju svojom izlozenoscu kreditnom riziku. Dosledan kreditni process je osnovni preduslov za dobro upravljanje kreditnim rizikom. Kreditni process koji podrazumijeva efektivno upravljanje izlozenoscu kreditnom riziku od strane banke ukljucuje sledece:

Upravni odbor je odgovoran za usvajanje strategije i politike upravljanja kreditnim rizikom i zaduzen je da obezbijedi da ova strategija odgovara aktivnostima banke kao i da su svi nivoi banke upoznati sa ovom strategijom. U okviru uspostavljanja efektivnog sistema upravljanja kreditnim rizikom i politike kreditiranja, banke posebno definisu: prozivode i tipove kredita; mjerodavne kriterijume kreditiranja; toleranciju prema kreditnom riziku, limite u odnosu na kreditni rizik i rizik koncentracije kredita; process monitoring kredita; sistem internog rejtinga i rad sa problematicnim kreditima work out.

9

Kreditni rizik

Funkcija upravljanja rizicima je uspostavljena na nivou banke. Banke moraju da imaju nezavisnu funkciju upravljanja rizikom koja je zaduzena izmedju ostalog i za pomoc organima banke pri upravljanju kreditnim rizikom. Funkcija upravljanja rizicima je odgovorna za formulisanje metodologija i strategija upravljanja kreditnim rizikom, kao i za dnevno mjerenje i procjenu sveukupne izlozenosti banke kreditnom riziku.

Inicijalizacija kredita se obicno izvrsava od strane front office-a banke. Zaposleni u front office-u ( prodavci kredita kao bankarskog proizvoda) nastoje da razviju svoje poslovne aktivnosti unutar odobrene kreditne strategije i politike, upravljajuci svojim odnosima sa klijentima. Oni su obicno odgovorni za pripremu kreditnih analiza i predloge za odobravanje novih kredita ili obnavljanje postojecih.

Procjene kreditnog zahtjeva, odobravanje i ocjena, ukljucuju nezavisno izvodjenje procjene kreditnog zahtjeva od strane middle office-a i to od strane odjeljenja za upravljanje kreditnim rizikom ili odjeljenja za kontrolu kreditnog rizika, uz odobrenje date kreditne transakcije od strane odredjenog kreditnog referenta, direktora, kreditnog odbora, odbora za upravljanje rizikom pri upravnom odboru, zavisno od uspostavljenih ovlascenja u pogledu odobravanja kredita. Process treba da obuhvati, kako odobravanje novih kredita tako i obnavljanje postojecih.

Administracija kredita se obicno u banci obavlja od strane back ofiice-a. ovaj organizacioni dio je odgovoran za pripiremu dokumentacije pri odobravanju kredita, pribavljanju kolaterala, pustanja sredstava na racun korisnika kredita, vrednovanje kolaterala, vodjenje dosijea korisnika kredita i sastavljanje odredjenih izvjestaja za potrebe menadzmenta.

Funkcije mjerenja i monitoring kreditnog rizika se obavlja na razlicitim nivoima. Upravni odbor, odbor za upravljanje rizicima pri upravnom odboru i kreditni odbor nadziru pracenje kredita na portfolio bazi i uzimaju ucesce u ocjeni velikih i povezanih izlozenosti. Front office obicno prati pojedinacne racune na dnevnoj bazi i preporucuje promjene u domenu rejtinga duznika i klasifikacije potrazivanja, kao i u nivou potrebnih rezervacija za potencijalne gubitke. Middle office prati limite i druge parameter uspostavljene od strane kreditne politike, ocjenjuje izvjestaje o izuzecima od politike, i provjerava racune koji su u problemu, nastojeci da ih tacno gradira u odnosu na klasu rejtinga i d aim prepise odgovarajuce rezervacije za potencijalne gubitke. Back office obezbjedjuje podrsku procesu kreditiranja kroz mjerenje i izvjestavanje o kreditnoj izlozenosti za potrebe informisanja menadzmenta.

Funkcija upravljanja problematicnim kreditima nastoji da obezbijedi da se problematicnim kreditima efektivno rukuje kako bi se umanjili konacni gubici po kreditima. Slucajeve koji su manje problematicni rjesava front office, dok slozenije slucajeve rjesava posebni

10

Kreditni rizik

organizacioni dio- work out sa ciljem da se postigne maksimalna naplata tj.oporavak kredita.

Funkcija nezavisne revizije i funkcija pracenja usaglasenosti poslovanja banke sa regulativom vrse ocjenu efektivnosti kreditnog procesa i kvaliteta kreditnog portfolio, kao i pracenje usaglasenosti sa internim procedurama i politikama regulatora. Gledajuci sveukupnu organizaciju banke funkcija interne revizije izvjestava o svom poslovanju odbor za reviziju, dok funkcija pracenja usaglasenosti poslovanja banke sa regulativom izvjestava o svom poslovanju upravni odbor banke.

III STUBOVI KREDITNOG RIZIKA I RIZIK POJEDINAČNE TRANSAKCIJE-( „stand-alone risk“ )

Dva najbitnija segmenta ili bloka za praćenje kreditnog rizika jesu rizik individualne transakcije, odnosno „standalone“ rizik i portfolio kreditni rizik. Na toj bazi je i struktuiran prikaz blokova, koji zapravo izražavaju različite aspekte kreditnig rizika.

1. Stub I: Rizik pojedinačne transakcije

Ovaj stub se bavi faktorima rizika, izloženosti riziku, kao i evaluaciji rizika. Faktori povlače rizik, bilo u pravcu detoracije kreditnog rejtinga, bilo u pravcu gubitka. Vjerovatnoća neizvršenja obaveza i detoracija kreditnog rejtinga su osnovni inputi za utvrđivanje rizika. Kod implementacije portfolio modela, neophodno je kvantifikovati izloženost, pokriće (odnosno default gubitak- „loss given default“ ) i vjerovatnoću neizvršenja obaveza, odnosno detoraciju rejtinga. Ovo je oblast u kojoj već dugo poznati skor modeli i modeli rangiranja, omogućavaju rangiranje firmi od strane „rejting“ agencija, na temelju dostupnih podataka. Ovi modeli uz korišćenje novih tehnika i modela nove generacije omogućavaju kvantifikovanje faktora rizika što je zahtjev i Bazel II standarda. Rangiranjem se utvrđuje kreditni rizik zajmotražioca. Kod rangiranja postoji više aspekata rizika koje treba utvrditi. Prvi je rizik samog dužnika- zajmotražioca, koji se tiče njegove sposobnosti da zajam otplati u roku. Ovim rangiranje spada u domen spoljnjeg rangiranja, koje sprovode rejting agencije. Drugi aspekt se tiče kolaterala, garancije i neformalne podrška nekog trećeg subjekta samom zajmotražiocu. Ovi faktori se uzimaju u obzir tokom internog rangiranja koje predstavlja unutrašnju procjenu u banci od strane analitičara rizika. Obuhvatna šema rangiranja treba da utvrdi rizičnost zajmotražioca uzimajući u obzir garancije i kolateral. Ukoliko se evaluacija zajmotražioca vrši sa stanovišta različitih zahtjeva za

11

Kreditni rizik

zajam, rejting može biti drugačiji, zavisno od ranga seniornosti zajma, odnosno ponuđenog obezbjeđenja. Potreba za rangiranjem zajmotražioca je bitna, s obzirom da je vjerovatnoća gubitka bitan input kao i pokriće zajma.Interno rangiranje predstavlja, kao što je rečeno, unutrašnju evaluaciju vjerovatnoće gubitka i kolaterala. Ovo rangiranje je poznato kao Internal Rating-Based, odnosno pristup ocjenjivanja rizika zahtjevan od strane Bazel II standarda. Interno rangiranje uzima u obzir eksterno rangiranje, a zatim se za obje vrste rangiranja utvrđuje frekvencija gubitaka, na temelju podataka iz prošlosti. Pored rangiranja, do vjerovatnoće gubitka stiže se uz korišćenje modela gubitaka. Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitka, i na temelju te vjerovatnoće vrši se rangiranje preduzeća. Razlike između ovih načina mogu se izložiti kao:

Mogućnost gubitka jeste objektivna, dok je rangiranje rezultat procjene.

Modeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitaka, bez potrebe statističke derivacije gubitaka.

Modeli koji utvrđuju mogućnost gubitka, daju neophodan input, za razvijanje modela portfolio rizaka.

Modeli gubitka, zahtijevaju baze podataka o gubicima, kako bi parametri modela bili precizniji.

Tehnike rangiranja i kvantifikovanja vjerovatnoće gubitka. Različite tehnike se primjenjuju za modeliranje rangiranja i utvrđivanje vjerovatnoće gubitka, za neke se već može reći i da su prevaziđene.

Metod kreditnog skora je jedna od najstarijih, razvijena od strane Altmana 1968.godine. Tehnika se koristi i za utvrđivanje rejtinga i vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika je i dalje primjenjiva i posebno je adekvatna upotrebu kao potrošačkih kredita. Skor predstavlja funkciju finansijskih rizika i varijabli. Tehnika kreditnog skora diferencira rizične od nerizičnih firmi. Zavisno od skora firma je više ili manje rizična za kreditiranje. Kada je vrijednost skora utvđena, mogućnost gubitka zavisi od veličine skora, razlikujući se od jedne do druge firme.

Logit-probit tehnika dozvoljava direktno modeliranje relacija između posmatranih varijabli i utvrđivanje rejting klasa, odnosno vjerovatnoće gubitka. Ova je metodologija poznata kao RiskCalc, koja se primjenjuje u cilju klasifikovanja vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika diferencira preduzeće kao rizične, dajući vrijednost od 0 do 1, kao vjerovatnoću gubitka.

Opcioni teorijski pristup polazi od pretpostavke da akcionari kompanije imaju interes da prodaju imovinu radije nego da plate obaveze koje proizilaze iz zajma. Ovaj interes akcionara polazi od pretpostavke da je

12

Kreditni rizik

vrijednost imovine manja od vrijednosti zajma. Ovaj pristup posmatra imovinu preduzeća kao put opciju, gdje se pripadajuća aktiva prodaje zajmodavcu sa ciljnom cijenom, koja predstavlja velicinu duga. KMV model je takođe primjenjiv za preduzeća koja nijesu organizovana u formi akcionarskog društva.

Ekonometrijski model gubitaka ili CPV jeste tehnika koja povezuje stopu gubitaka portfolio segmenta sa cikličnim kretanjima privrednih djelatnosti i ekonomije date zemlje. Model se zasniva na dva bazična dijela. Prvi blok koristi logit funkciju, koja na osnovu ekonomskih varijabli kvantifikuje vjerovatnoću gubitka u intervalu od 0 do 1. Drugi blok faktora, koji su input logit funkcije zahtijeva distribuciju gubitaka , kao i kretanje ekonomskih faktora u prošlosti koji uticu na kreditni rejting dužnika, karakterističnih za datu zemlju odnosno privrednu djelatnost.

Credit spread je sljedeća tehnika kvantifikacije vjerovatnoće gubitka, koji se u ovoj tehnici derivira kroz analizu tržišnog credit spread-a. Tehnika procjenjuje vjerovatnoću gubitaka, rizik detoracije kreditnih rejtinga dužnika i pokriće rizika kolateralom. On je modeliran tako da zavisi od faktora kreditnog rizika. Model se zasniva na utvrđivanju vrijednosti rizičnog duga, putem diskontovanja vrijednosti očekivanog cash flow-a, sa diskontnim faktorom, koji se sastoji od nerizične stope plus dati rizik gubitka.

Faktori kreditnog rizika. KMV model koristi vrijednosti aktive preduzeća kao faktor rizika. CPV koristi ciklična kretanja privrede, odnosno makroekonomskih varijabli kao faktor rizika. Korelacija između individualne kompanije i makroekonomskih varijabli, proizilazi iz činjenice da se generalni uslovi poslovanja reflektuju na vrijednost aktive preduzeća. Portfolio modeli, koji se zasnivaju na korelaciji, koriste jedan od ova dva pristupa. Drugi modeli koriste empirijske podatke o distribuciji gubitaka po rejting klasama, ali ne uspostavlja odnos između pomenutih faktora i distribucije vjerovatnoće gubitaka.

Izloženost gubitku i pokriće. Neizvjesnost po pitanju rizika gubitaka, izražena je kroz parametre izloženost riziku u stanju neizvršenja obaveza („Exposure at default“- EAD) i gubitak uslijed nemogućnosti naplate zajma („Loss given default“- LGD). Kretanje ovih parametara u budućnosti je neizvjesno. Izloženost riziku EAD kako sam naziv govori, predstavlja visinu potraživanja banke, po osnovu zajma, od zajmotražilaca koji su dospjeli u stanje kada nijesu sposobni da izvršavaju obaveze. Za bankarski portfolio projektovani su samo zaključeni kreditniplasmani, mogućnost većih plasmana zavise od poslovne politike banke i tražnje za kreditima. Po pravilu kreditni rizik je nezavistan od tržišnih pomjeranja. Pokriće rizika predstavlja poseban aspekt kreditnog rizika, budući da gubitak predstavlja razliku između realizovanog pokrića i potraživanja po osnovu zajma. Novi Bazelski standardi predpostavljaju

13

Kreditni rizik

određeni stepen pokrića, kao mjere za smanjivanje gubitka uslijed rizika. Takođe, rizik postoji i u slučaju garancija. Između zajmoprimca i jemca može postojati zavisnost u gubicima. Kada zajmoprimac izgubi sposobnost izvršenja kreditnih obaveza, uslijed dejstva određenih faktora, isto se dešava i sa jemcem.

Procjena kreditnog rizika. Knjigovodstvena vrijednost plasiranog zajma ostaje konstantna, uprkos detoraciji kreditnog rejtinga dužnika. Modeli kreditnog rizika prepoznaju samo mogućnost gubitka. Mark-to-market model mijenja vrijednost zajma, kako se mijenja njegova rizičnost. Ovaj proces diskontuje cash-flow, koji nastaje amortizacijom zajma, koristeći kao diskontnu stopu „ne rizičnu“ kamatnu stopu, plus credit spread, koji korespondira sa procijenjenim rizikom. Ova evaluacija izražava puni efekat detoracije kreditnog rejtinga, što je efektnije, za razliku od modela koji isključivo prepoznaju vjerovatnoću gubitka. Tehnike za procjenu migracije rejtinga baziraju se na distribuciji faktora kreditnog rizika, kao što su vrijednost aktive preduzeća i makrekonomski pokazatelji. U tu svrhu koriste se matrice migracije kreditnog rizika, bazirane na podacima iz prošlosti, koje omogućavaju utvrđivanje frekvencija migracija za svaku od rejting klasa. Mark-to-market model je jedini koji prati migraciju kreditnog rejtinga, budući da se diskontni faktor, mijenja zavisno od rizika rejting dužnika.

2. Stub II: Portfolio rizik

Portfolio rizik (rizik koncentracije) vrši agregaciju rizika individualnih kreditnih plasmana. Za razliku od tržišnog rizika, kod kreditnog rizika je zbog oskudnosti podataka, teško pratiti distribuciju gubitaka. Iako modeli portfolio rizika koriste iste bazične principe korelacije i distribucije gubitaka, oni se značajno razlikuju.

Model korelacije kreditnog rizika. Koncentracija kreditnog rizika je vrlo značajna za banku, šta više kritična. Posmatranja govore da su gubici veći u periodu pogoršavanja ekonomskih prilika. Takođe nameće se zaključak da postoji pozitivna korelacija između gubitaka. Šta više, modeli pokazuju da je procenat gubitka visoko osjetljiv na korelaciju. Zanemarivanje korelacije gubitaka, bila bi opasnost u smislu definisanja veličine neophodnog kapitala za apsorbovanje gubitaka. Korelacija takođe postoji i kod detoracije kreditnog rejtinga, koja se realizuje kroz migraciju rejtinga u negativnom smjeru. Nije lako utvrditi korelaciju gubitka. Primjera radi, vjerovatnoća da dvije kredibilne kompanije bankrotiraju istovremeno je minimalna. Da bi se utvrdila korelacija potrebno je razviti modele sa više faktora rizika, kao što su vrijednost aktive preduzeća u opcionom pristupu, odnosno ekonomski uslovi analizirani ekonometrijskim tehnikama.Modeliranje gubitaka kao opcije. Kod pristupa kreditnom riziku kao put opcije, faktor gubitaka jeste vrijednost akrive preduzeća. Gubitak se realizuje kada vrijednost preduzeća padne ispod vrijednosti duga. Prema tome,

14

Kreditni rizik

korelacija između vrijednosti aktive proizilazi u korelaciju između gubitaka u kreditiranju. Ovi principi su implementirani u tehnici KMV Portfolio menadzer. Credit Metrics koristi isti princip, mada se ovaj model koristi korelacijom prihoda od akcije kao pokazatelja korelacije između aktiva. Takođe Credit Metrics koristi matrice zajedničke migracije rejtinga, utvrđujući vjerovatnoću da par preduzeća datih klasa rejtinga, migriraju u rejting neke druge klase. Vjerovatnoća zajedničke migracije se povećava sa većom korelacijom.

Ekonometrijski pristup modeliranja stope gubitaka, fokusira se na relaciji između stope gubitaka segmenata portfolia i ekonomskih prilika u zemlji. Ova tehnika je okrenuta prema budućnosti. Model koristi logit vezu između stope gubitaka, pojedinih segmenata portfolia i makroekonomskih pokazatelja date zemlje- privredne djelatnosti. Kako stopa gubitaka različitih segmenata portfolia zavisi od seta različitih faktora, oni imaju tendenciju zajedničkih varijacija zavisno kako se faktori mijenjaju. Iz stepena podudarnosti mijenjanja stope gubitaka i makroekonomskih pokazatelja derivira se stepen korelacije između stopa gubitaka segmenata portfolia.

Modelisanje distibucije gubitaka kreditnog porfolia u velikoj mjeri zavisi od korelacije. Postoji nekoliko metoda za modeliranje distribucije gubitaka:

Analiza distribucije gubitaka Monte Carlo simulacija faktora kreditnog rizika Modelisanje migracije rejtinga kreditnog rizika, uključujući međusobnu

korelaciju

Analiza distrubucije gubitaka. Analitički pristup utvrđuje parametre distribucije gubitaka u ograničenim pretpostavkama. Credit risk je primjer takve metodologije koja ignoriše detoraciju kreditnog standarda i prepoznaje, odnosno predviđa isključivo mogućnost neizvršenja obaveza. Ovaj pristup se zasniva na utvrđivanju statistike gubitaka svakog portfolia pojedinačno, plus njihova eventualna zavisnost prema spoljnim faktorima. Upotrebljivost ove metode se zasniva na jednostavnom i brzom kalkulisanju.

Monte Carlo simulacija. Glavna tehnika za utvrđivanje korelacije distribucije gubitaka jeste MonteCarlo simulacija. Za sprovođenje ove tehnike neophodna je struktura korelacije faktora kreditnog rizika. Kada je faktor rizika vrijednosti aktive, jednostavno je generisati slučajne vrijednosti aktive i na taj način generisati vjerovatnoću gubitka svakog preduzeća. Vrijednost aktive korespondira sa kreditnim rejtingom preduzeća, pa rizik može biti veći ili manji ili voditi ka gubicima. Metodologije KMV Portfolio Menager i Credit Metrics koriste ovde modele.

Modeliranje zajedničke migracije. Drugi način za modelisanje distribucije gubitaka jeste putem Credit Metrics modela. Ova tehnika specificira N mogućih migracija svog dužnika, uključujući i nivo gubitka. Za svaki par

15

Kreditni rizik

dužnika date su moguće vjerovatnoće zajedničkog kretanja. Ako rizik dva preduzeća ima tendenciju simultane detoracije, više nego što postoji mogućnost za nezavisno opadanje rejtinga, vjerovatnoća zajedničke migracije u negativnom smjeru biće veća. Ova tehnika generiše distribuciju vrijednosti portfolia, što uključuje i pozitivnu migraciju smanjenja rizika (što rezultuje većom vrijednošću zajma, mjereno mark-to-market metodologijom), inverzno tome, detoracija dovodi do manje mark-to-market vrijednosti.

Kapital i provizija. Kapital rezultira iz distribucije gubitaka. Utvrđena veličina mogućeg gubitka zavisi od zadatog horizonta za računanje, od metoda procjene izloženosti riziku, kao i od ročnosti za kalkulisanje mark-to-market modela. Parametri kapitala su: procenat gubitaka, odnos očekivanog i ostvarenog gubitka, odnos ostvarenog gubitka i prihoda. Većina modela koristi vremenski period od godinu dana. Distribucija gubitka proishodi iz distribucije aktive. KMV Portflio Menager, Credit Metrics i CPV, omogućuju kalkulisanje. Kreditni rizik i CPV teorijski procjenjuje distribuciju gubitaka preko horizonta, koristeći kumulativnu stopu gubitaka.

3. Rizik individualne kreditne linije

Parametri kreditnog rizika. Tema ovog poglavlja biće parametri rizika individualne kreditne linije. Kreditni rizik je potencijalni gubitak u slučaju da dužnik ne može da izmiri svoje obaveze, ili u slučaju da dođe do detoracije kreditnog rejtinga dužnika. Najbitnije komponente ovog rizika su: izloženost riziku („exposure at default“- označava se skraćenicom ED), vjerovatnoća neizvršenja obaveza („default probabilities“-označava se skraćenicom DP) i gubitak uslijed neizvršenja obaveza („Loss given default“- LGD). Izloženost predstavlja iznos sredstava koja se nalaze pod rizikom. Vjerovatnoća neizvršenja obaveza, odosno vjerovatnoća detoracije kreditnog rejtinga, govore o statističkoj vjerovatnoći da zajmoprimac neće vratiti sredstva u roku, odnosno da će se pogoršati pripadajući mu kreditni rejting. Pokrića smanjuju gubitak sredstava u slučaju neizvšenja obaveza. Pokrića mogu biti u formi garancija i kolaterala. Tradicionalni pristup kreditnog rizika odnosi se na dužnike, preduzeća odnosno finansijske institucije. Međutim, i pored modela za kontrolu rizika, identifikovanje i konrola rizika je i dalje izazov.

Izloženost riziku ili kako se u anglo-saksonskoj literaturi navodi „Exposure at risk“, predstavlja iznos sredstava koja će se u vidu zajmova plasirati u vremenskoj perspektivi. U praksi, izloženost riziku jeste zajednička varijabla za kreditni rizik. Menadzment kreditnog rizika postavlja limite na iznos koji može biti odobren preduzeću, privrednoj grani odnosno regionu. Izloženost riziku predstvalja „kvantitet“ rizika, odnosno iznos preostalih potraživanja po osnovu plasiranog zajma. Izloženost se može uzeti u knjigovodstvenom iznosu ili prema modelu mark-to-market. Procjena gubitka uslijed korišćenja knjigovodstvene vrijednosti ne uzima u obzir detoraciju kreditnog rejtinga,

16

Kreditni rizik

koja se ne realizuje u knjigovodstvenoj vrijednosti, ali povećava mogućnost neizvršenjaobaveza zajmoprimaoca. Mark-to-market model izražava detoraciju kreditne vrijednosti, time što se povećava rizik, povećava se i faktor diskontovanja, čime se realna vrijednost zajma umanjuje. Sam obim sredstava plasiran u zajmove nije dovoljan da izrazi izloženost riziku, već se kao adekvatniji parametar uzima veličina sredstava plasirana u zajmove, kod kojih dužnik ne izvršava obaveze. Ovaj parametar se označava terminom „Exposure at Default“ (EAD). Kod terminski definisanih zajmova lako je utvrditi iznos sredstava koja se u vremenskom horizontu nalaze pod uticajem rizika. Međutim za većinu zajmovnih plasmana ne može se utvrditi iznos sredstava koji će se naći pod rizikom, budući da je zajmoprimcu data mogućnost da u datom periodu, vuče zavisno od sopstvenih potreba, određeni iznos sredstava. Za bankarske zajmove relevantna je podjela na „on balance sheet“ i „of balance sheet“ transakcije. Podaci koji definisu izloženost riziku su:

Iznos i ročnost ugovorenog zajma Šema amortizacije terminski definisanog zajma Ročnost prava vučenja tranši raspoloživog zajma Tekuće korišćenje iznosa raspoloživog zajma

Za veliki broj zajmovnih plasmana zajmotražiocu je ostavljeno da vuče sredstva po sopstvenoj potrebi do određenog limita. Ugovorene kreditne linije su „on balance sheet“ za iznos sredstava koja su povučena , odnosno „of balance sheet“ za iznos sredstava koja nijesu povučena, ali koje zajmotražilac može iskoristiti u datom periodu.

Neizvršavanje kreditnih obaveza i migracija rizika. Rizik neizvršenja obaveza predstavlja vjerovatnoću da klijent neće izvršiti svoje obaveze. Postoji nekoliko situacija koje se mogu tretirati kao neizvršene obaveze. Pomjeranje-migracija kreditnog rizika, može biti u pravcu većeg rizika, tačnije pomjeranje ka klasama nižeg rejtinga (detoracija kreditnog rejtinga). Takođe pomjeranje može biti i u pravcu smanjenja rizika, dakle ka klasama višeg rejtinga. U slučaju neizvršenja obaveza utvrđuju se gubici.

Definicija neizvršenja kreditnih obaveza. Nekoliko je definicija neizvršenja obaveza dužnika koje proističu iz zajma. Za kreditni rizik se u engleskoj terminologiji češto koristi izraz default risk, pri čemu default nastaje u tri slučaja:

Prvi, ukoliko dužnik ne izvrši plaćanje po kreditnom ugovoru ni poslije najmanje 3 mjeseca od momenta dospijeća.

Drugi slučaj, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru. Tada se po automatizmu pokreću pregovori između banke i dužnika, a u protivnom banka zahtijeva da dužnik vrati cjelokupni dug.

17

Kreditni rizik

Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska odnosno tržišna vrijednost aktiva dužnika padne ispod vrijednosti njegovog duga. Pri tome ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih novčanih budućih tokova cash flows, diskontovanih na sadašnji trenutak adekvatnom diskontnom stopom. Naime, ako tržišna vrijednost aktive dužnika padne ispod tržišne vrijednosti duga, onda to znači da su sadašnja očekivanja budućih novčanih tokova takva da se dug ne može vratiti. Ipak, u ovom slučaju, kreditor tj.banka nema pravo da pokrene pravni postupak protiv dužnika.

Neizvšavanje obaveza i vjerovatnoća migracije. U nekim situacijama postoji unakrsno neizvršavanje obaveza što je karakteristično za krizu likvidnosti u privredi (kada dolazi do nelikvidnosti u čitavom reproduktivnom lancu). U ovakvim situacijama zajmodavac po pravilu redefiniše uslove amortizacije zajma, ukoliko to ne uradi, postoji mogućnost da zajmoprimac-dužnik bankrotira. Za praćenje mogućnosti ekonomskog default-a, koga kako je rečeno karakteriše pad vrijednosti aktive dužnika ispod vrijednosti zajma, primjenjuje se model Merton-a (1974). Takođe ovaj se pristup, u cilju utvrdjivanja vjerovatnoće neizvršenja obaveza koristi i u modelu KMV Credit Monitor.

Rejting agencije smatraju da do neizvršenja obaveza dolazi kada se anuiteti ne plaćaju shodno planu amortizacije kredita. Novi Bazelski standardi situaciju redefinisanja kreditnih obaveza uslijed nelikvidnosti dužnika- zajmoprimca, tretiraju takođe kao default- neizvršenje obaveza. Bazelski standardi takođe nalažu i evidenciju frekvencije neizvršenja obaveza u prošlosti. Ova frekvencija se prati po klasama rejtinga i iz nje se derivira vjerovatnoća neizvršenja obaveza. Kada se utvrdi rejting zajmoprimca poznata je i frekvencija neizvršenja obaveze date rejting klase u prošlosti. Ekonomski default se razlikuje od pravnog tretmana neizvršenja obaveza, ali su značajne za predviđanje ove mogućnosti. Vjerovatnoća pomjeranja kreditnog rejtinga jeste vjerovatnoća da će se kreditni rejting preduzeća pomjeriti iz jedne klase u drugu klasu. Neizvršenje obaveza predstavlja fazu detoracije kreditnog rejtinga i predstavlja posebnu klasu. U slučaju neizvršenja obaveza gubitak se materijalizuje kroz vrijednost preostalog duga, koji ne biva pokriven realizacijom kolaterala. Vjerovatnoća migracije zavisi od evidentiranih podataka iz prošlosti. Migracija u bilo kom smjeru ne mijenja knjigovodstvenu vrijednost zajma, ali se mijenja vjerovatnoća neizvršenja obaveza. Mark-to-market metodologija vrijednuje promjene u kreditnom rejtingu, budući da se diskontovanje budućih novčanih tokova kroz amortizaciju, vrši faktorom diskontovanja koji zavisi od credit spread-a. Credit spread se razlikuje zavisno od klase rejtinga. Podaci iz prošlosti daju nam frekvenciju neizvršenja obaveza, zavisno od toga što je postavljeni kriterijum za utvrđivanje situacije koja se podrazumijeva pod neizvršavanje obaveza. Rejting agencije daju frekvenciju neizvršenja obaveza, koja nastaje uslijed kašnjenja većeg od 90 dana. Neke centralne

18

Kreditni rizik

banke evidentiraju podatke koje se odnose i na bankrot-likvidaciju i neblagovremeno izvršavanje kreditnih obaveza u prošlosti. Nedostatak ovih podataka jeste da oni ne iskazuju vjerovatnoću neizvršenja obaveza po klasama rejtinga, kao što je to slučaj sa rejting agencijama.Banke vrše interno rangiranje zajmoprimaoca, koristeći se rejtingom datim od strane agencija. Agencije rangiraju sposobnost zajmoprimca za preuzimanje konkretne finansijske obaveze (issue-specific credit ratings), kao i za opšti kreditni rejting zajmoprimca (issuer credit ratings). Vjerovatnoća neizvršenja obaveza proizilazi iz frekvencije neizvršenja obaveza date klase rejtinga u prošlosti. Banka vrši analizu zajmoprimca vezano za mogućnost konkretnog zajma, u čemu oponaša metodologiju kredit rejting agencije, time što banka u bitnome se oslanja i na iskustvo koje ima sa datim zajmotražiocem. Pristup internog rangiranja poznat je kao Internal Ratings-Based i zahtjevan je od strane novih bazelskih standarda.Pokriće rizika (obezbjeđenje zajma). Kolateral, ugovorne klauzule i garancije služe za preuzimanje rizika koje zajmodavac-banka preuzima na sebe. Sredstva obezbjeđenja zajma smanjuju gubitak uslijed neizvršenja zajma- Loss given default (LGD). Gubici kod kreditnog rizika direktno zavise od stope pokrića, čime stopa pokrića postaje ključni parametar- input u kalkulisanje kreditnog rizika. Novi bazelski standardi stavljaju naglasak na prikupljanju i organizovanju podataka koji se tiču stope pokrića. Pokriće u slučajevima neizvršenja obaveza zavisi od vrste obezbjeđenja.Kolateral na jednoj strani služi kao pokriće gubitaka zajmodavcu u slučaju neizvršenja obaveza, takođe predstavlja i podsticaj zajmotražiocu da zajam realizuje prema ugovoru. Ukoliko ne izvrši obaveze dužnik može ostvariti gubitak, ukoliko je kolateral veći od duga. Postojanje kolaterala umanjuje kreditni rizik, ukoliko se kolateral može lako preduzeti, odnosno prodati. Kolateral je kao instrument zaštite od kreditnog rizika široko prisutan u praksi. Postoje više tipova kolaterala i to:

Osnovna sredstva, objekti, oprema, različite vrste dobara Hartije od vrijednosti Dobra, kada se finansira transport dobara, mogu biti gas i nafta.

Imovina uzeta kao kolateral nalazi se pod uticajem više vrsta rizika: Rizik preuzimanja imovine, mogućnost fizičkog preuzimanja vlasništva

nad kolateralom. Rizik fizičke štete na objektu kolaterala. Legislativni rizik, koji dolazi do značaja u međunarodnim angažmanima

s obzirom na razlike u definisanju obligatornih odnosa u zakonodavstvima različitih zemalja.

Tržisni rizik vrijednosti kolaterala. Cijena po kojoj će se realizovati vrijednost kolaterala je pod rizikom.

Fizičko preuzimanje kolaterala jeste u slučaju kada je predmet kolaterala mobilan. Kada je kolateral prevozno sredstvo kao recimo avion, vrlo je teško izvršiti preuzimanje kada avion leti među inostranim destinacijama. Kod

19

Kreditni rizik

građeviskih objekata, ovaj rizik ne postoji. Međutim, kada je u pitanju oprema, ona može biti dislocirana što je protiv zakona, ali ipak moguće. Budući da kolateral treba biti realizovan na tržistu, time postaje objekat rizika kretanja cijena. Vrijeme potrebno da bi se ispunili uslovi za realizaciju kolaterala utiče na njegovu tržišnu vrijednost:

Grejs period ostavljen dužniku prije ozvaničenja „defaulta“. Ukoliko su predmet kolaterala hartije od vrijednosti, onda postoji

tržisni rizik realizacije koji je veći, time to je iznos hartija veći. S toga, realizacija hartija može biti parcijalna, što zahtijeva određeno vrijeme zavisno od likvidnosti finansijskog tržišta.

Od kolaterala se očekuje da i u slučaju realizacije po manjoj cijeni od očekivane absorbuje gubitak uslijed neizvršenja obaveza. Likvidnost tržišta i volatilnost cijena predstavljaju parametre koji determinišu vrijednost koju treba uzeti kao kolateral. U velikom broju transakcija hartije od vrijednosti se koriste kao kolateral, budući da ih je kao likvidnu aktivu moguće lakše realizovati jer su njihove cijene na tržištu poznate. Finansijske institucije i fondovi uzimaju kao kolateral hartije od vrijednosti, koja inače i imaju u svom portfelju. U međubankarskim trensakcijama objekat kolaterala mora biti tržišno likvidan. Pravilo je da visina kolaterala prelazi vrijednost zajma od 50%. Postoje različiti instrumenti koji služe za držanje kolaterala iznad vrijednosti zajma. Pravilo je da se kolateralu pridružuju dodatne HOV, ukoliko vrijednost postojećih dospije ispod vrijednosti zajma. Razlika između kolaterala i duga označava se kao „haircut“. Ova vrijednost se izražava u procentualnoj vrijednosti, a zavisi od kretanja HOV na tržištu. Sa većom volatilnošću veća je i mogućnost negativnog kretanja vrijednosti kapitala. Stoga je neophodan permanentni monitoring vrijednosti kolaterala, bez obzira što prilikom sklapanja ugovora pokazatelji govore o sigurnoj „pokrivenosti zajma“.

Garancije omogućavaju vršenje finansijskih transakcija. Na finansijskim tržištima poznat je mehanizam zvani „back to back“, gdje subjekat X ne želi da direktno kreditira subjekta Y, mada je spreman da kreditira trećeg subjekta koji ima bolji kreditni rejting. Treći subjekat koga ćemo označiti sa T, kreditira subjekat Y, preuzimajući sredstva od subjekta X i za tu transakciju dobija proviziju u kamatnoj stopi. Dakle, ovdje se subjekat T javlja kao posrednik, tačnije „amortizer“ kreditnog rizika, umjesto da izda formalne garancije subjektu X za obaveze subjektu Y. Za efikasnost garancije bitna je zakonska regulativa koja reguliše ovu oblast, kao i postojeća praksa u situacijama kada zajmotražilac uslijed neizvršenja obaveza dužnika, zahtijeva naplatu od garanta. Podrška, kao što je rečeno, predstavlja neformalnu relaciju. Kod ovog vida obezbjeđenjaimamo sljedeće situacije:

20

Kreditni rizik

Matična kompanija može podržati podružno preduzeće-zajmotražioca koje ulazi u njen stav, ukoliko je od značaja za funkcionisanje cjelokupnog holdinga.

Matična kompanija ne podržava zajmotražioca. Ovdje stoji uslov da se eventualna loša pozicija matične kompanije ne održava na poziciju zajmotražioca. Banka onda posmatra samo kreditni rejting zajmotražioca.

Matična kompanija može povuci u default podružno preduzeće, pa banka mora da razmatra i kreditni rejting matičnog preduzeća i ako nema potraživanja prema njoj.

Matična kompanija može ugroziti rejting podružnog preduzeća, ukoliko se koristi njegovom imovinom radi unapredjivanja sopstvenog rejtinga. Ova mogućnost je zabranjena zakonima pojedinih država. Međutim, ako je moguća podrška podržnom preduzeću postaje negativna jer povećava rizik.

Klauzule. Ugovorne klauzule mogu biti finansijske i kvalitativne. Finansijske klauzule predstavljaju ograničenje, odnosno dozvoljeni minimum ratia dug/pokriće. Ostala ograničenja su kvalitativna i tiču se prava zajmoprimaoca da diversifikuju svoje poslovne aktivnosti. Ograničenja stavljaju poslovanje zajmoprimca u zavisnosti od banke. Kao što je rečeno nepoštovanje klauzula može da dovede do promptne naplate zajma, odnosno pregovora dužnika i banke. Koliko će ograničenja definisana ugovornim klauzulama biti efikasna zavisi od njihove preciznosti i strogosti prema dužniku, te spremnosti banke da ih realizuje. Ograničenja predstavljaju manje efikasnu zaštitu od rizika, nego što je to slučaj sa kolateralom i garancijama i pored toga široko su korištena. Rejting agencije tvrde da određene vrste ograničenja nijesu korisne u kontroli rizika.

Ugovorne klauzule, odnosno ograničenja mogu biti: afirmativna, finansijska, restriktivna i negativna.

Afirmativne klauzule odnose se na obavezu zajmoprimca da banci dostavlja periodične finansijske izvještaje. Najčešći zahtjev iz ove grupe jeste obaveza zajmotražioca da banci dostavlja privremene finansijske izvještaje. Evidencija i praćenje podataka o finansijskoj poziciji zajmotražioca, omogućava banci bolji uvid i osnovu za preuzimanje preventivnih koraka.

Finansijska ograničenja odnose se na visinu vrijednosti bitnih finansijskih rizika. Tipičan, gore pomenuti rizik, koji se računa kao dug/pokriće mora biti veći od nivoa(kao limit se uzima vrijednost 1.4). Ostali rizici se baziraju na odnosima dug/kapital, zatim odnos dobiti koja je isplaćena kao dividenda i zadržana dobit.

Restriktivne klauzule su predviđene sa svrhom da ograniče zajmotražioca u aktivnostima koje bi mogle uticati na povećanje rizika. Takva ograničenja se

21

Kreditni rizik

odnose na tendenciju zajmotražioca da sredstva isplaćuju akcionarima umjesto da ih čuvaju kao rezervu za ispunjenje obaveza prema zajmodavcima. Mogućnost povećanja zarada i upošljavanje nove radne snage preduzeće-zajmoprimca, takođe može biti ograničeno. Ostala ograničenja ovog tipa odnose se na diverzifikovanje aktivnosti preduzeća mimo osnovne djelatnosti, što bi moglo dovesti do većeg rizika. Dok restriktivne klauzule limitiraju određene akcije, dotle ih negativne zabranjuju. Zabrana se prije svega odnosi na zalaganje aktive preduzeća u vidu kolaterala drugim zajmodavcima. Na ovaj način banka omogućava veće pokriće duga u slučaju bankrota dužnika. Banka takođe može zabraniti dužniku da odobrava zajmove, odnosno da se pojavljuje u ulozi zajmodavca. Dužniku takođe može biti zabranjeno da se pojavljuje u svojstvu garanta, jer bi time rizik dužnika mogao biti uvećan, zavisno od rizika subjekta za čiji dug se izdaje garancija.Ostali parametri ugovora o zajmu su:

Vremenska dimenzija vučenja tranši Plan amortizacije zajma Čuvanje depozita u banci zajmodavcu od strane dužnika Penali koje dužnik treba da plati banci na račun obeštećenja.

IV BAZELSKI STANDARDI

1. Preporuke Bazela I

U julu 1988. godine Bazelski komitet za bankarsku superviziju, promovisao je set preporuka sa ciljem utvrđivanja minimalnog nivoa kapitala za multinacionalne banke. Preporuke su djelimično bile motivisane i željom da se utvrde standardi koje će banke na globalnom planu staviti u ravnopravniji položaj po pitanju visine kapitala. Na primjer, u to vrijeme japanske banke su držale znatno manje kapitala, za razliku od ostalih banaka. To je imalo za posljedicu da cijene kredita japanskih banaka budu znatno jeftinije od ostalih banaka. Bazelski standardi nisu pravne obaveze po svojoj snazi. Šta više su one izraz dobre prakse, potvrđene od strane supervizorskih kuća iz raznih zemalja svijeta, koje su se složile da će implementirati ove standarde u njihovim zemljama bilo kroz mijenjanje legislative, bilo kroz implementaciju u regulatornoj praksi. U Evropi na primjer, standardi su implementirani kroz Direktive o adekvatnosti visine kapitala. Bazelski komitet preporučuje da kapital mora iznositi najmanje 8% u odnosu na visinu izloženosti portfolia banke, mjerenu ponderima rizika. Plasmani sa različitim rizicima, se množe sa pripadajućim ponderom za dati stepen rizika. Na primjer, za obveznicu emitovanu od strane države, ponder rizika iznosi 0%, dok za obveznicu emitovanu od stane preduzeća, ponder iznosi 100% nezavisno od procijenjene rizičnosti samog preduzeća-zajmotražioca. Ovaj pristup je imao za rezultat, da obezbijeđeni zajam plasiran preduzeću rejtinga AAA klase, bude mjeren istim koeficijentom rizika

22

Kreditni rizik

, kao i neobezbijeđeni zajam plasiran preduzeću rejtinga BBB klase. Ova neosjetljivost na rizik standarda Bazela I rezultirala je od strane banaka seljenjem zajmovnih plasmana ka rizičnijim grupama, kako bi ostvarile veće premije za rizik, sa istim iznosom kapitala. Ne iznenađuje činjenica da banke posmatraju pravila sa stanovišta maksimizacije prihoda na kapital. No i pored ovog propusta u kvantifikovanju rizika, može se reći da je u vrijeme Bazela I bio prepoznat kao dobar kompromis. U tom vremenu tehnologija menadzmentakreditnog rizika nije bila toliko sofisticirana, za neki senzitivniji pristup utvrđivanju minimuma kapitala. Tada je bio potreban kakav takav pristup, koji bi zaustavio dalju tendenciju smanjivanja kapitala banaka. Od tada, proces alokacije kapitala prema pojedinačnim kreditima postaje više sofisticiran, posebno budući da mnogo banaka koristi Internal rating approach. Zajmovi za kreditiranje poslovnih aktivnosti, rangiraju se u skali od 1 do 10, gdje pozicija 1 odgovara rejtingu AAA, dok pozicija 10 odgovara otpisivanju potraživanja po osnovu zajma. Neke banke idu dalje pa koriste podatke o distribuciji gubitaka iz prošlosti. Na temelju toga procijenjuje se varijansa i prosjek oko koga se gubici kreću za svaku rejting klasu. Na taj način može biti ustanovljena vjerovatnoća distribucije gubitaka.

2. Bazelski standard II

U 1999.godini Bazelski komitet je odlučio da unaprijedi standarde donošene 1988.godine, u svijetlu promjena koje su imale uticaj na globalno upravljanje bankama, u posljednjih 15 godina. Prepoznate su prednosti naučnog pristupa menadzmentu kreditnog rizika i dat je podstrek korišćenju sofisticiranih tehnika menadzmentu kreditnog rizika koji omogućavaju održavanje nivoa kapitala na nižem nivou. Porast korišćenja kreditnih derivata, omogućava bankama da ograniče izloženost po osnovu plasmana, po pojedinim zajmotražiocima, privrednim granama, odnosno zemljama. Banke plaćaju male provizije drugoj strani koja preuzima rizik u slučaju neizvršenja obaveza zajmotražioca. Derivati su primjer novih tehnika koje se razvijaju, druge se koriste kolaterizaciju i sekjuritizaciju. Bazel II preporučuje tri različita pristupa prilikom utvrđivanja minimuma kapitala:

Standardni pristup- standardise approach , koji u osnovi ima Bazel I, sa preciznijiom kategorizacijom rizika, odnosno adekvatnih koeficijenata. Ovaj pristup omogućava bankama da koriste i eksterno rangiranje i prepoznaje smanjenje rizika uslijed korišćenja različitih oblika obezbjeđenja.

„Foundation Internal Rating based“ pristup omogućava bankama da reviziju sopstveni sistem rangiranja, uključujući utvrđivanje stope vjerovatnoće neizvršenja obaveza, ali sa stopom LGD, odobrenom od strane supervizora.

23

Kreditni rizik

„Advanced IRB aproach“, koji podrazumijeva utvrđivanje kapitala i parametara rizika PD i LGD u režiji banke.

3. Operacionalizacija kreditnog rizika kroz Bazel II

Moderno bankarstvo je na premisi da je manje rizično držati potrfolio koji se sastoji od većeg broja zajmovnih plasmana, nego imati samo jedan plasman. S obzirom da će neki zajmotražioci dospjeti u stanje defaulta njihovi gubici imaju se pokriti prihodom ostvarenim od ostalih zajmova. Kreditni rizik je najbitniji rizik kome su banke izložene, budući da je kreditna aktivnost primarna za većinu banaka. Kreditni rizik nastaje kao mogućnost da zamotražilac neće realizovati obaveze u roku i obima u koji su ugovoreni. Faktori koji utiču na kreditni rizik su mnogostruki a mogu se podijeliti na idiosinkratske i sistematske. Idiosinkratski rizik predstavlja mogućnost lošeg menadzmenta samog preduzeća-zajmotražioca. Sistematski se tiče opštih faktora kao što su pogoršanje tržišnih uslova, rastuća inflacija, negativne kursne razlike ili povećanje konkurencije. Kreditni rizik proizilazi iz klasičnog kreditiranja, garancija i kreditnih derivata. Regulaciona tijela kontrolišu nivo rizika koje banke preduzimaju u poslovanju. Banke moraju dostavljati podatke o 20 najvećih plasmana, kao informacije o svim plasmanima koje prevazilaze 10% kapitala banke. Mada najbitnija činjenica je da regulatorna tijela zahtijevaju držanje kapitala od strane banaka na nivou, adekvatnom procijenjenom kreditnom riziku.

Parametri koji utiču na kreditni rizik izražavaju se kroz formulu:

Očekivani gubitak(EL)= Preostala potraživanja u stanju defaulta(EAD) x vjerovatnoćaneizvršenja obaveza(PD) x gubitak uslijed neizvršenja obaveza (LGD)

Preostala potraživanja u stanju default-a (EAD) kao što samo ime govori, predstavlja iznos glavnice sa pripadajućom kamatom, koje banka još nije naplatila kroz proces amortizacije zajma u trenutku kad je zajmotražilac dospio u stanje default-a. Vjerovatnoća neizvršavanja obaveza je vjerovatnoća da zajmotražilac neće izvršiti obaveze po osnovu zajma. Vjerovatnoća se procjenjuje na osnovu frekvencije neizvršenja obaveza kod kredita sa sličnim parametrima rizika (procjena samog rizika zajmotražioca, kolateral, garancije). Gubici uslijed neizvršenja obaveza (LGD), banke češto uzimaju kolateral, odnosno obezbjeđuju se kreditnim derivatima, tako da gubici ne bi bili 100% od preostalih potraživanja u stanju default-a (EAD).

4.. Primjena Bazela II kod zemalja u razvoju

Za primjenu Bazela II moraju postojati značajne predpostavke. Kao podrška rangiranju moraju postojati od supervizora priznate agencije za rangiranje. Odnosno u samim bankama treba poštojati razvijen sistem

24

Kreditni rizik

rangiranja, standardizovan i potvrđen od strane supervizora. Banke moraju razvijati bazu podataka iz koje će derivirati parametre neophodne za kalkulisanje rizika. Baza podataka, mora sadržavati podatke prikupljene najmanje unazad 5 godina. Pored baze podataka, mora postojati i programska podrška u smislu adekvatnih softvera, za kalkulisanje minimalno potrebnog kapitala. Takođe banka mora edukovati kadrove koje će upravljati kreditnim rizikom. Bazel II ima dva pristupa: Standardni i IRB pristup. Banka koja primjenjuje IRB pristup mnogo je osjetljivija na rizik nego ako se primjenjuje standardni pristup. Ovo tim prije, što malo povećanje rizika, po IRB pristupu zahtijeva veće kvote dodatnog kapitala. S toga, banke sa IRB pristupom mogu izbjegavati rizičnije plasmane. Banke koje pak koriste pristup nisu osjetljive na rizik kao banke koje primjenjuju IRB pristup. Stoga mogu preuzimati rizičnije plasmane, sa relativno manje zahtijevanog kapitala. Kao rezultat toga rizičnija aktiva će se koncentrisati kod banaka sa Standardnim pristupom, jer će zahtijevati relativno manje kapitala. Manje rizična aktiva će cirkulisati kod banaka koje primjenjuju IRB pristup, što će im omogućavati da drže kapital na relativno niskom nivou. Odatle se može izvući zaključak da cjelokupni sistem može držati niži nivo kapitala od neophodnog. Zbog koncentracije većeg rizika, banke koje koriste Standardni pristup mogu postati osjetljivije na negativna kretanja u ekonomiji. Ovo je posebno značajno kod zemalja u razvoju, gdje će banke zbog veće rizičnosti zajmotražioca kao i zbog odsustva informacione podrške koristi Standardni pristup. Zemlje u razvoju će morati da razviju konzistentan sistem rangiranja, koji će biti osnova za ponderisanje aktive.

V KONTROLA RIZIKA I IMPLEMENTACIJA BAZELSKIH STANDARDA U CRNOJ GORI

1. Organi ovlašćeni za vršenje prudencijalnih nadzora

U zapadnim zemljama prudencijalni nadzor nad bankama vrše: centralna banke, odgovarajuća ministarstva i jedinstveni nadzorni organi. Efikasnost prudencijalne kontrole ovlašćenih organa zavisi od njihove političke nezavisnosti. Mnogo je primjera kada je na nadzorne organe vršen pritisak da ne preuzimaju mjere prema banci koja loše posluje, zbog interesa političkih subjekata u vjerovanja da će se banka oporaviti. Efikasan nadzor nad bankama podrazumijeva transparentnost. Ovo se ostvaruje kroz izvještavanje javnosti o kriterijumima kontrole, aktivnostima nadzornih organa i napokon izvještajima samih banaka na kojima se vrši nadzor. Rad kontrolnih institucija mora biti pod nadzorom države i javnosti. Da bi nadzorni organ bio efikasan, mora imati sljedeća ovlašćenja:

1. Ekskluzivno pravo za davanje ovlašćenja za rad sa bankama;2. Ovlašćenja da propisuje prudencijalne propise i standarde, ovi propisi

mogu biti donešeni u formi zakona;3. Ovlašćenja da zahtijevaju od banaka da im dostavljaju periodične

izvještaje o svom poslovanju;

25

Kreditni rizik

4. Ovlašćenja da se sprovodi neposrednu kontrolu poslovanja banaka;5. Ovlašćenje da preuzme korektivne aktivnosti;6. Ovlašćenja da zatvore banku odnosno7. Ovlašćenje da vrši aktivnosti u pravcu sanacije banaka;

Nadzor banaka je u Crnoj Gori povjeren Centralnoj Banci Crne Gore. Regulisanje banaka pravno je formulisano kroz Zakon o Bankama i propise Centralne Banke. U članu 1. stoji da se ovim zakonom utvrđuje: osnivanje, izdavanje dozvola, upravljanje i kontrola, kao i rješavanje statusa bilo kojeg lica koje se bavi pružanje bankarskih ili finansijskih usluga u republici Crnoj Gori. Ingerencije Centralne Banke Crne Gore su sljedeće:

Izdavanje i oduzimanje dozvole za rad sa bankama; Donosi prudencijalne propise i standarde, (kategorizaciju aktive,

propisuje rezerve za kreditne gubitke, visinu izloženosti prema djelatnostima);

Zahtijeva izvještaj o reviziji poslovanja od banaka. Banka je dužna da imenuje spoljnjeg revizora, uz odobrenje Centralne Banke. Nezavisna spoljna revizija finansijskih izvještaja banke obavlja se u skladu sa međunarodnim standardima revizije, revizorskom etikom i propisima Centralne Banke.

Spoljni revizor dužan je da odmah obavijesti Centralnu banku o protivpravnom postupanju zaposlenih u banci, nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju banke za koje je saznao, a koji mogu prouzrokovati gubitak za banku.

Kontroliše solventnost banaka, zahtijeva od banaka povećanje nivoa kapitala, zahtijeva prekid poslovanja koje može ugroziti banku, kažnjavanju banke koje imaju nizak nivo kapitala.

Vrši aktivnosti u pravcu ozdravljenja banke: nalaže banci da u roku od 60 dana napravi plan o obnovi kapitala, nalaže smanjenje rasta aktive do daljnjeg, nalaže banci da prekine jednu ili više aktivnosti za koje je Centralna banka utvrdila da prouzrukuju značajne gubitke za banku. Centralna banka donosi odluku o uvođenju privremene uprave u banci ako banka ne poštuje navedene mjere, odnosno ukoliko rizični kapital ili koeficijent solventnosti padne ispod jedne četvrtine propisanog nivoa. Ukoliko pak Centralna banka ocijeni da predviđene mjere nijesu urodile ozdravljenjem banke, donijeće riješenje o pokretanju stečajnog postupka.

Iz navedenog zaključujemo da Centralna banka Crne Gore raspolaže ovlašćenjima neophodnim za efikasan prudencijalni nadzor. U teoriji postoje rasprave o tome da li Centralnoj banci treba dozvoliti vršenje nadzora nad bankama, budući da se ta usluga Centralne banke može kršiti sa ostalim misijama koje za cilj imaju vođenje monetarne politike. Ukratko, kako je Centralna banka, zadnja linija odbrane likvidnosti komercijalnih banaka to Centralna banka može odobravanjem zajmova komercijalnim bankama u

26

Kreditni rizik

slučaju nelikvidnosti na drugoj strain ugroziti monetarnu stabilnost. Takođe, brojni su argumenti koji idu u prilog jedinstvenoj ulozi centralne banke u pogledu vršenja prudencijalnog nadzora i monetarne politike. Obezbjeđivanje stabilnog bankarskog sistema postiže se kroz instrumente monetarne politike (politika obaveznih rezervi, operacije na otvorenom tržištu) i instrumente prudencijalnog nadzora (zahtijev za određenim iznosom kapitala, održavanje određenog nivoa likvidnosti i utvrđivanje kreditnog rizika). Povezanost ovih uloga centralne banke omogućuje joj pribavljanje, na osnovu prudencijalnog nadzora, brojnih informacija, a koje može da koristi pri utvrđivanju i sprovođenju instrumenata monetarne politike. Na teoretskom nivou, ovi konflikti se objašnjavaju činjenicom da se od monetarne politike očekuje anticiklicno dejstvo, dok se od prudencijalnog nadzora očekuje da ima prociklično dejstvo. U periodima recesije kada je teško pribaviti kapital, prihodi su mali a zaduženost velika, racio solventnosti će biti nizak. U tom periodu ako jedinstvena institucija sprovodi prudencijalni nadzor i monetarnu politiku, postojaće pritisak da se vodi blaža monetarna politika. Razdvajanje ove dvije funkcije može biti uslov veće monetarne discipline. Proces globalizacije uticao je na gubljenje ograničenja u pogledu mogućnosti otvaranje filijala banaka u drugim zemljama. Najveće banke poput multinacionalnih kompanija danas posluju u više zemalja. S obzirom da u mnogim zemljama postoje filijale stranih banaka nadzor nad ovakvim grupama zahtijeva konsolidovano praćenje njihovog poslovanja.

2. Odluka CBCG o klasifikaciji aktive i formiranju rezervi za potencijalne gubitke

Savjet Centralne Banke Crne Gore donio je 3.avgusta 2002. godine „Odluku o kriterijumima i postupku klasifikacije aktive i formiranju rezervi za potencijalne gubitke po stavkama aktive“.U članu 3. Odluke se navodi da odobrene kredite, kao i drugu aktivu izloženu riziku, banka je dužna najmanje tromjesečno klasifikovati u jednu od sljedećih kategorija:

1. kategorija A- „dobra aktiva“2. kategorija B- „aktiva sa posebnom namjenom“3. kategorija C- „substandardna aktiva”4. kategorija D- „sumnjiva aktiva“5. kategorija E- „gubitak“

U kategoriji A klasifikuje se kredit koji je odobren u skladu sa standardima analize kredita. Korisnik kredita je finansijski stabilan i ima solidne pozicije akcije i kapitala, kao i profitabilnost. Otplata kredita se vrši na vrijeme. Kredit je u potpunosti pokriven zalogom, a ako to nije slučaj finansijsko stanje korisnika kredita ili garanta je stabilno i pouzdano. Krediti koji su u potpunosti obezbijeđeni zalogom u gotovini ili ekvivalentima gotovine, mogu se kvalifikovati kao dobra

27

Kreditni rizik

aktiva, bez obzira na kašnjenje u otplati duga ili druge nepovoljne kreditne faktore.

U kategoriji B- aktiva sa posebnom namjenom, klasifikuje se kredit koji nosi potencijalni rizik, ali ne u mjeri koja zahtijeva klasifikaciju tog kredita, u nizu kategoriju aktive. Razlozi za klasifikaciju zajma u ovu kategoriju jesu:

a. Odsustvo punih informacija o zajmotražiocu;b. Kredit nije odobren u skladu sa unutrašnjim politikama banke;c. Procjena kvaliteta sredstava obezbjeđenja je nepravilno ili nepotpuno

izvršena;d. Finansijska situacija je stabilna, ali neki pokazatelji prejudiciraju

probleme u budućoj otplati kredita, (kao što su rast zaduženja korisnika, zaliha roba ili gotovih proizvoda veće od uobičajnih, nepovoljni uslovi grane u kojoj zajmotražilac posluje);

e. Od dospijeća kredita je proteklo više od 30, ali ne više i od 90 dana;Kredit od čijeg dospijeća proteklo više od 30 dana mora se klasifikovati najmanje u kategoriju B, a može i u nižu kategoriju.

U kategoriju C klasifikuju se krediti koji imaju jasno utvrđene slabosti ili slabosti koje ugrožavaju otplatu kredita. Takvi krediti mogu da imaju jednu od sljedećih karakteristika:

a. Primarni izvori otplate su nedovoljni za otplatu duga i banka mora koristiti sekundarne izvore za naplatu: instrumente obezbjeđenja, refinansiranje duga, novi kapital korisnika kredita;

b. Trenutne finansijske mogućnosti korisnika kredita ili tokovi gotovine nijesu dovoljni za namirenje duga koji dospijeva;

c. Poslovanje korisnika kredita nije dovoljno kapitalizovano;d. Postoje indicije da korisnik neće uspjeti da izmiri obaveze o roku

dospijeća.e. Kredit od čijeg je dospijeća proteklo više od 90 dana ali ne više od 180;

Kredit od čijeg dospijeća je proteklo više od 90 dana mora biti klasifikovat najmanje u kategoriju C, a može i u nižu kategoriju.

U kategoriju D tj. „sumnjiva aktiva“ klasifikuje se kredit čija je naplata u cjelosti, na osnovu postojećih faktora, uslova ili vrijednosti zaloge, malo vjerovatna i kada:

a. Bez obziru na dužinu kašnjenja otplate, kredit pokazuje najmanje jedan nedostatak svojstven aktivi klasifikovanoj kao kategorija C- substandardna aktiva, koja nije u potpunosti obezbijedjena zalogom.

b. Od dospijeća kredita proteklo je više od 180 dana, ali ne i više od 270 dana. Kredit mora biti klasifikovan u kategoriju D, ukoliko je od dospijeća prošlo više od 180 dana.

U kategoriju D- „sumnjiva aktiva“ takođe se klasifikuju:

28

Kreditni rizik

a. Kredit dat nelikvidnom pravnom licu, sa nedovoljno kapitala, visoko zaduženo koje ima ozbiljne poteškoće i ispoljava trajnu nekonkurentnost.

b. Kredit koji nosi značajan rizik i za koji je neizvjesno da li će moći da se naplati u cjelosti, međutim realno je očekivati djelimičnu naplatu, pa ga stoga ne treba svrstavati u kategoriju E-„gubitak“, dok se objektivnije ne utvrdi njegov realni status.

U kategoriju E „gubitak“ klasifikuje se kredit koji se smatra nenaplativ i njegovo dalje zadržavanje u kategorijama nenaplative aktive nije opravdano i ako se u budućnosti može djelimično ostvariti njegova naplata. Kredit se klasifikuje u ovu kategoriju ukoliko:

a. Bez obzira na kašnjenje u plaćanju, sadrži najmanje jednu karakteristiku sumnjive aktive i nije u potpunosti obezbijeđen.

b. Od dospijeća je proteklo najmanje 270 dana.Kredit mora biti klasifikovan u kategoriju E ukoliko je od dana dospijeća proteklo više od 270 dana. Banka je dužna da stavke aktive koje identifikuje, odnosno klasifikuje u kategoriju E odmah identifikuje i otpiše, tako što umanji rezerve za potencijalne gubitke. Banka je dužna da rezerve za gubitke po stavkama aktive formira i kontinuirano održava po kategorijama kvalifikovane aktive, u sljedećim procentima:

1. kategorija A- „dobra aktiva“ 1%2. kategorija B- „aktiva sa posebnom namjenom“2%-10%3. kategorija C- „substandardna aktiva“ 20%-30%4. kategorija E- „gubitak“ 100%

Iznos rezervi za gubitke po stavkama aktive obračunava se korišćenjem knjigovodstvene vrijednosti potraživanja, koja se množi sa utvrđenim procentom rezerve, s tim što banka može od knjigovodstvene vrijednosti stavke aktive za koju obračunava rezervu, prethodno oduzeti vrijednosti sredstava obezbjeđenja, primjenom sljedećih kriterijuma:

1. Gotovina i depoziti založeni kod banke mogu oduzeti u punom iznosu njihove vrijednosti.2. Sredstva obezbjeđenja koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu, kao što su hartije od vrijednosti kojima se javno trguje, mogu se oduzeti u iznosu od 90% , od njihove tržišne vrijednosti

3. Ograničenja visine izloženosti

Rješenja CB Crne Gore po pitanju limita visine izloženosti prema pojedinim zajmotražiocima restriktivnije su određena nego kod direktiva Komiteta Evropskih bankarskih supervizora. Izloženost banke prema pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika je velika ako je jednaka ili veća od 10% kapitala prve klase. Ukupna izloženost banke prema jednom korisniku ili grupi povezanih korisnika ne može preći iznos 20% kapitala prve klase, osim kada je to u skladu sa propisom Centralne banke. Zbir velikih izloženosti banke ne smije preći iznos od 300% kapitala prve klase. Shodno

29

Kreditni rizik

direktivama Komiteta veliki kredit jednom klijentu ili grupi klijenata je onaj od 15% ili više, sopstvenog kapitala banke. Najveći mogući kredit ne može preći 40% kapitala banke.

4. Kreditni rizik i procenat solventnosti bankarskog sistema Crne Gore

U cilju adekvatnog upravljanja kreditnim rizikom, koji predstavlja najznačajniji rizik u bankarskom sistemu, banke su dužne da, u skladu sa postojećom regulativom, vrše klasifikaciju rizičnih stavki aktive i vanbilansnih stavki u pet kategorija i izdvajaju rezerve za gubitke shodno propisima. Sektor kontrole vrši rigoroznu kontrolu izdvojenih rezervi i kontrolu adekvatnosti primjenjenih rezervi uvidom u uzorke portfolija. Formirane rezerve za gubitke po stavkama aktive i vanbilansa na dan 31.12.2006. godine iznose 24.3 mil. eura i u jednogodišnjem periodu ostvaruju rast od 27,75%. Rezerve za kreditne gubitke iznose 19 mil. eura i predstavljaju 2,25% ukupnih kredita i čine 79,16% ukupno izdvojenih rezervi. U odnosu na kraj 2005. godine, učešće rezervi za kreditne gubitke u ukupnim kreditima je smanjeno za 37,33%.

Tabela 1. Pregled formiranih rezervi za potencijalne gubitke po bankama u periodu 2001-2006. godine, u hilj. Eura

30

Kreditni rizik

Tabela 2.Klasifikacija aktive banaka na dan 31.12.2006. godine, u hilj. Eura

Ukupna izloženost prema 20 najvećih dužnika u sistemu na dan 31.12.2006. godine iznosi 122.4 mil. eura, što predstavlja 15% ukupne izloženosti sistema. Realna izloženost, nakon umanjenja ukupne izloženosti za novčani depozit kao kolateral koji iznosi 49 mil. eura, 31.12.2006. godine

31

Kreditni rizik

iznosi 43.3 mil. eura. Ukupno izdvojene rezerve po potraživanjima za 20 najvećih dužnika iznose 2,1 mil. eura, pa je procenat izdvojenih rezervi za potencijalne kreditne gubitke po ovim potraživanjima za ukupnu realnu izloženost 2,88%.

Rezultati stresnog testiranja za kreditni rizik su potvrdili da je:

- kreditni rizik najznačajniji rizik u crnogorskom bankarskom sistemu s obzirom na ispoljenu kreditnu ekspanziju, kao i konstantni rast potražnje za sredstvima kako od strane pravnih, tako i od fizičkih lica. U tom smislu primjenjivana su tri stres testa kojima se uticalo na: (a) prekompoziciju strukture klasifikovanih kredita (A, B, C, D i E) i primjenu maksimalnih propisanih stopa za obračun rezervi za gubitke po stavkama aktive, (b) povećanje nekvalitetne aktive (C,D,E) i potrebnog nivoa rezervi, i (c) veliku izloženost banaka (tzv. rizik koncentracije).Rezultati sva tri testa ukazuju da ni u slučaju ostvarenja zadatih scenarija neće doći do pada koeficijenta solventnosti ispod zakonskog minimuma.

Grafikon 1. Kretanje koeficijenta solventnosti nakon primjene stres testa za kreditni rizik, 31.12.2006. godine

ZAKLJUČAK

32

Kreditni rizik

Kreditni rizik se najjednostavnije može definisati kao mogućnost da zajmoprimac ili druga ugovorna strana banke neće ispuniti svoje obveze u skladu s ugovorenim uslovima. Cilj upravljanja kreditnim rizikom je maksimiziranje stope povrata banke usklađene za rizik održavanjem izloženosti kreditnom riziku unutar prihvatljivih parametara. Banke moraju upravljati kreditnim rizikom cijelog portfolia kao i onim koji leži u pojedinačnim kreditima ili transakcijama. Banke moraju takođe uzeti u obzir odnose između kreditnog i ostalih rizika. Djelotvorno upravljanje kreditnim rizikom važna je komponenta obuhvatnog pristupa upravljanju rizikom i neophodno je za dugoročan uspjeh svih bankovnih organizacija.

Za većinu banaka, krediti su najveći i najočitiji izvor kreditnog rizika. Međutim, u okviru poslovanja banaka postoje i drugi izvori kreditnog rizika, poput rizika u knjizi banke i u knjizi trgovanja, te i po bilansnim i vanbilansnim pozicijama. Banke se sve više susreću s kreditnim rizikom (ili rizikom druge ugovorne strane) ne samo u kreditima već i u drugim finansijskim instrumentima poput akcepata, međubankovnih transakcija, finansiranja trgovine, deviznih transakcija, finansijskih terminskih ugovora, swapova, obveznica, akcija, opcija te u preuzimanju obaveza i odobravanju garancija te u izmirivanju transakcija. Budući da izloženost kreditnom riziku i dalje predstavlja glavni izvor problema u bankama sirom svijeta, banke i njihovi supervizori trebaju učiti na prethodnim iskustvima. Banke sada trebaju biti duboko svjesne potrebe za identifikacijom, mjerenjem, praćenjem i kontrolom kreditnog rizika kao i utvrđivanjem postojanja primjerene visine kapitala za pokriće tih rizika i primjerene kompenzacije preuzetih rizika. Bazelski odbor izdaje ovaj dokument kako bi podstakao bankarske supervizore sirom svijeta na promicanje dobrih praksi za upravljanje kreditnim rizikom. Iako je najočitija primjena načela koja se navode u ovom dokumentu u području kreditiranja, ona se moraju primjenjivati na sve aktivnosti u kojima je prisutan kreditni rizik.

LITERATURA1. Pejovic, Zarija. 2009. Kreditni rizik –teorijska analiza i operacionalizacija Bazela 2. Podgorica: APPrint

33

Kreditni rizik

2. Rose, Peter. 2003. Menadzment komercijalnih banaka. Zagreb: Mate.

3. Rose, Peter i Sylvia Hudgins. 2005. Bankarski menadzment i finansijske usluge.Beograd: Data status.

4. Ljutić, Branko. 2001. Bankarsko i berzansko poslovanje. Beograd: MBA pres.

5. Perović, Pero. 2000. Menadzment rizicima na tržtištu kontrola. Beograd.

6. Bessis, Joel. 2004. Risk management in banking. New Jersey: John Willey&Sons LTD

7. Ćurčić 0,Uroš. 2002 .Bankarski portfolio menadzment. Novi Sad: Stylos.

8. Lakić, Slobodan. 1996. Svet finansija. Novi Sad: Vojvođanska banka.

9. Van Greunina, Hennie i Sanja Brajović Bratanović. Analiza i upravljanjebankovnim rizicima. Zagreb: Mate.

10. Bjelica, Vojin. 2001. Bankarstvo- Teorija i praksa. Novi Sad: Stylos.

11. Mešić, Dušan. 2004. Prudencijalna kontrola banaka i finansijskihkonglomerata- Novi Sad: Stylos..12. Ivanovic, Perisa. 2009. Upravljanje rizicima u bankama. Beograd. Fakultet za bankarstvo, osiguranje i finansije

13. Standard & Poors. February (2000.) Rating Performans 1999: Stability &transition. New York: Standard & Poors.

14. Deutche bank. 2004. Financial report. Frankfurt am Main.

15. Basel Committee on Banking Supervision. January (2001.) Pillar 2(Supervisory Review Process). Basel Switzerland.

16. Savjet Centralne banke Crne Gore, Odluke. Sl. List Crne Gore

17. Republika Crna Gora. 2005. Zakon o bankama.

18. Centralna banka Crne Gore. Godišnji izvještaj o radu sektora za kontrolubanaka 2005

34

kreditni rizik

Documents